E book Pustinju čini lijepom

Likovni, literarni i fotografski

natječaj za učenike osnovnih i

srednjih škola „Pustinju čini

lijepom to što ona negdje u sebi

krije izvor…“ (Antoine de Saint-

Exupery) povodom Međunarodnog

mjeseca školskih knjižnica

Podružnica Hrvatske udruge školskih knjižničara

Brodsko-posavske županije

listopad, 2014.

„Pustinju čini lijepom to što ona negdje u sebi krije izvor…“ (Antoine de Saint-Exupery)

Stra

nic

a1

O natječaju

Podružnica Hrvatske udruge školskih knjižničara Brodsko-posavske županije je povodom Međunarodnog mjeseca školskih knjižnica raspisala likovni, literarni i fotografski natječaj za učenike osnovnih i srednjih škola tematskog naziva „Pustinju čini lijepom to što ona negdje u sebi krije izvor…“ (Antoine de Saint-Exupery). Natječajem je obilježena 100. godišnjica smrti Antoinea de Saint-Exuperyja,

autora jedne od najpoznatijih i najčitanijih knjiga uopće. Istaknuta je i

povezana tema Međunarodnog mjeseca školskih knjižnica i Mjeseca hrvatske

knjige (školska knjižnica i ljubav). Želje je kod učenika osvijestiti potrebu za

ljubavi kao pokretačicom svega, odgovornosti i slozi u međusobnoj

komunikaciji te posebnostima koje svaki čovjek krije u sebi pa upravo takva

promišljanja mogu potaknuti učenike na promišljanje i kreativnost.

Natječaj se provodi od 2013. godine u organizaciji predsjednice Podružnice

Gabrijele Blekić (dipl. knjižničarka i prof. hrvatskog jezika i književnosti) i

tajnice Podružnice Marije Deanković (dipl. knjižničarka i prof. hrvatskog

jezika i književnosti).

Podjela priznanja, zahvalnica i simboličnih nagrada sudionicima i

pobjednicima natječaja održana je 30. listopada u OŠ „Dragutin Tadijanović“

u Slavonskome Brodu.

Hvala svima na sudjelovanju, pridružite nam se i sljedeće godine!


Stra

nic

a2

Nagrade

Kategorija literarnih radova učenika nižih razreda osnovnih škola (13 radova):

3. mjesto: Marin Pitlović, OŠ „Dragutin Tadijanović“,Slavonski Brod, mentorica: Zlata

Šunjerga

2. mjesto: Ana Ivančević, OŠ „Dragutin Tadijanović“, Slavonski Brod, mentorica: Zlata

Šunjerga

1. mjesto: Ema Radman, OŠ „Dragutin Tadijanović“, Slavonski Brod, mentorica: Zlata

Šunjerga

Kategorija literarnih radova učenika viših razreda osnovnih škola (23 rada):

3. mjesto: Petar Vođinac (s pjesmom „Osmijeh nad oblakom…“), OŠ „Josip Kozarac“,

Slavonski Šamac, mentor: Josip Galović

2. mjesto: Nina Jelčić (za literarni uradak „Pustinju čini lijepom to što ona negdje u sebi

krije izvor…“), OŠ „Đuro Pilar“, Slavonski Brod, mentorica: Maja Šimić

1. mjesto: Rajna Jozić (za literarni uradak „Pustinju čini lijepom to što ona negdje u sebi krije izvor…“), OŠ „Đuro Pilar“, Slavonski Brod, mentorica: Karolina Momčilović

Kategorija literarnih radova učenika srednjih škola (12 radova):

3. mjesto: Antonio Borevković, Ekonomsko-birotehnička škola Slavonski Brod, mentorica: Katica Mihaljević 2. mjesto: Katarina Cvjetković, Tehnička škola Slavonski Brod, mentorica: SnježanaPetrić-Glavaš 1. mjesto: Vedrana Katinić, Tehnička škola Slavonski Brod, mentorica: Snježana Petrić-Glavaš U kategoriji likovnih radova učenika nižih razreda osnovnih škola (9 radova):

3. mjesto: Borna Štefančić, OŠ „Dragutin Tadijanović“, Slavonski Brod, mentorica: Alma

Pitlović

2. mjesto: Lana Fonović, OŠ „Antun Mihanović“, Slavonski Brod, mentorica: Marina

Sudarević

1. mjesto: Mia Šušnjara, OŠ „Dragutin Tadijanović“, Slavonski Brod, Mentorica: Sanela

Jugović

U kategoriji likovnih radova učenika srednjih škola (7 radova):

3.mjesto: Ivana Babić, Tehnička škola Slavonski Brod, mentorica: Zdravka Gaić

2. mjesto: Kristina Grabovac, Ekonomsko-birotehnička škola Slavonski Brod (za likovni

rad “…negdje u sebi krije izvor…“) mentorica: Aleksandra Jurić

1. mjesto: Ivana Rosandić (za likovni rad „Zatočena“), Ekonomsko-birotehnička škola

Slavonski Brod, mentorica: Katica Mihaljević


Stra

nic

a3

Povjerenstvo

Literarni radovi:

1. Marija Korać Rukavina, članica književne grupe pri Književno-likovnom društvu

„Berislavić“

2. Renata Panić - Jurjević, članica književne grupe pri Književno-likovnom društvu

„Berislavić“

3. Blaženka Brlošić, prof. hrvatskog jezika i književnosti, dobitnica nagrade Goran za

mlade pjesnike 2004.g. za zbirku pjesama „Mulholland“ i nagrade Grada Karlovca

„Zdravko Pucak“ za 2007.g. za zbirku pjesama „Zašto Rebecca“

Likovni radovi:

1. Kazimir Buljan, član likovne grupe pri Književno-likovnom društvu „Berislavić“

2. Jasminka Sulić, članica likovne grupe pri Književno-likovnom društvu „Berislavić“


Stra

nic

a4

Literarni radovi - niži razredi osnovnih škola

1. mjesto

Ime i prezime: Ema Radman

Razred: 4.

Mentor: Zlata Šunjerga

Škola: OŠ „Dragutin Tadijanović“, Slavonski Brod

Prijateljstvo je najvažnija stvar na svijetu, a prijatelj najljepša osobina. Sve to zajedno zove

se ljubav.

Prijatelj će uvijek biti tu kada ti je potrebna utjeha. Kao što pustinju čini lijepom to što ona

negdje u sebi krije izvor tako je i kod prijatelja jer oni u svome srcu imaju tisuću točkica.

Jedna od njih je najljepša i u njoj se nalaze osobe koje voliš i poštuješ. Najvažnije je da

poštujemo i prihvaćamo jedni druge onakve kakvi jesmo. Ima puno različitih ljudi na

svijetu, ali uvijek ćeš u svakome pronaći nešto što voliš. Nitko nije zao. Pustinja u sebi

uvijek krije izvor koji će te oraspoložiti i staviti ti osmijeh na lice. Svi smo posebni na svoj

način.


Stra

nic

a5

2. mjesto

Ime i prezime: Ana Ivančević

Razred: 4.



„Pustinju čini lijepom to što ona negdje u sebi krije izvor…“

Svaki čovjek ima osobu koja mu je posebno draga. Ta osoba može biti bilo tko, ali tek

kada upoznaš tu osobu vidiš kakva je ona zapravo.

Prijatelji postoje da čovjek ne bude sam, da mu život bude zabavniji i ljepši. Kada su dvije

osobe prijatelji, ne svađaju se. One si pomažu oko zadaće, učenja ili bilo čega drugoga.

Zajedno se druže vani, nikada si ne govore ružne riječi, dijele međusobno stvari.

Ako sve to dvije ili više osoba radi, one su onda pravi prijatelji. Bogat je onaj tko ima

pravoga prijatelja,


Stra

nic

a6

3. mjesto

Ime i prezime: Marin Pitlović

Razred: 4.




Svakodnevno susrećem prijateljstvo u razredu, kod kuće, u gradu…

Ljubav je smijeh, druženje i pomaganje. Prijateljstvo je zafrkavanje i igranje. Ljubav i

prijateljstvo su za mene isto. Prijatelj se treba brinuti o prijatelju, igrati se s njime i tješiti

ga. Nije lako biti prijatelj, svoga prijatelja moram poštivati i pomagati mu. Kada sam

napušten osjećam se kao pustinja. Tada sam najjadnije dijete na svijetu. Uvijek tražim

izvor, a to je prijateljstvo. Ako nema izvora, prijateljstva, bespomoćan sam.

Na samom kraju svojih misli zaključio bih da su ljubav i prijateljstvo vrlo važni za mene,

malog čovjeka.


Stra

nic

a7

Ostali radovi

Ime i prezime: Nia Tomašević

Razred: 4.




Jednog dana smo krenuli na školski izlet u daleku zemlju. Putovali su skoro svi učenici iz

moje škole. Bili smo vrlo uzbuđeni i sretni. Međutim, na tom putu je došlo do kvara aviona

pa smo morali hitno sletjeti u jednu dugu, suhu i vruću pustinju. Svi smo bili strašno

uplašeni. Nismo imali dovoljno hrane i vode, tek toliko koliko smo imali u torbama.

Čekali smo popravak aviona i nismo znali kada će to biti. Mnogi od nas ostali su bez svojih

zaliha, ali uz pomoć drugih prijatelja su bili sigurni. Nekima smo davali vode, a nekima

hrane koliko im je zatrebalo.

I tada, kada nam je bilo najgore shvatili smo da uz ljubav i prijateljstvo u svakoj nevolji

postoji izvor nade i nečega dobrog. Sve loše stari lakše se podnesu ako su prijatelji jedan

uz drugog.


Stra

nic

a8

Ime i prezime: Josip Sojčić

Razred: 4.




Pustinja je pješčana dolina u kojoj se živa bića bore za preživljavanje. U njoj su jako teški

uvjeti za život jer stalno grije jarko sunce i padne vrlo malo kiše tako da u njoj nema vode

i vlada suša.

Ponekad puhne vjetar i podigne pijesak pa stvori pješčanu maglu. Pustinju ipak čini

lijepom to što ona negdje krije izvor. Uz te izvore rastu biljke i drveća (palme) pa oni

izgledaju kao zeleni otoci u pustinji. Oni se nazivaju oaze, a sav se životinjski svijet tamo

okuplja zbog vode.

Najpoznatija životinja koja prolazi pustinjom zove se deva, a najpoznatija pustinja zove se

Sahara.


Stra

nic

a9

Ime i prezime: Matej Novosel

Razred: 4.




Kada kažemo pustinja, sjetimo se kako je ružna, a kada je pogledamo nema joj kraja – jako

je velika i ne znamo gdje završava.

Tako sam ja jednom jahao po jakom suncu. Deva i ja smo bili jako iscrpljeni i žedni pa smo

se odlučili odmoriti.

Sljedeći dan nije bilo baš toliko vruće i odlučili smo nastaviti putovanje. Išli smo

pustinjom, kroz sami pijesak, i naišli smo na djevojčicu koja je u njemu spavala.

Polako smo ju probudili i pitali hoće li poći s nama. Ona je pristala pa smo zajedno jahali

na devi.

Gle čuda! Odjednom se ispred nas stvorio izvor u kojem smo se mogli osvježiti i krenuti

dalje.


Stra

nic

a10

Ime i prezime: Adrian Vodopija

Razred: 4.




Za mene je prijateljstvo jako važno. S prijateljem je život ljepši i zabavniji. Volim igrati

nogomet s prijateljima iako se ponekad i posvađamo. Onda se ne osjećam lijepo nego

usamljeno i tužno. Nazovem prijatelja, ispričamo se jedan drugome i pomirimo se. S

prijateljima je sve lakše i zanimljivije.


Stra

nic

a11

Ime i prezime: Ana Sočković

Razred: 4.




Prijateljica i ja krenule smo u pustinju s mojim djedom. Vidjeli smo mali potočić iz kojeg

izvire voda. tamo je sunce jako grijalo pa nam je potočić dobro došao da se osvježimo.

Nešto malo hlada bilo je ispod drveća. Vidjeli smo i nekoliko deva, jako su zanimljive i

čudnog su izgleda. Počela je padati noć, a u pustinji je zapuhao vjetar koji je nosio pijesak

i pravio nove brežuljke. Sreli smo ljude koji šetaju pustinjom, hodali su po kamenju i

razgovarali.

Kuća u pustinji nema zato što tamo nisu dobri uvjeti za život. Voda u pustinji je najveće

bogatstvo jer bez vode nema života.


Stra

nic

a12

Ime i prezime: Antea Jukičić

Razred: 4.




Bio je to dan kad sam krenula obilaziti našu lijepu Hrvatsku. Prvo sam krenula u glavni

grad Zagreb. Tamo sam vidjela lijepe trgove, spomenike i Sljeme.

Zatim sam krenula u Dalmaciju, u Split. Prvi dan smo obišli Dioklecijanovu palaču i stadion

Poljud, a drugi dan smo otišli na plažu gdje sam upoznala djevojčicu svojih godina. Zove

se Mare i živi u Splitu. svaki dan smo se igrale, smijale, govorile si tajne, pričale doživljaje

i otkrivale simpatije. Mare je jako dobra prijateljica i svaku tajnu sam joj mogla povjeriti.

Govorila mi je o Splitu, a ja bih njoj pričala kako je lijep Slavonski Brod.

Zadnji dan mog boravka u Splitu Mare me odvela na čamac., Kratko smo se vozile, ali

svejedno je bilo lijepo. Kada sam krenula kući bile smo obje jako tužne i počele smo plakati

. Bilo je to najljepše ljeto ikada provedeno s mojom dobrom prijateljicom Mare.


Stra

nic

a13

Ime i prezime: Karmen Matković

Razred: 4.




Bio jednom jedan izvor i to baš nasred pustinje. Stvarno je bio tužan jer ga nitko nije

koristio.

Jednoga dana prolazio je onuda pustinjak i vidio izvor pa je pošao popiti vode s tog izvora.

Odjednom je čuo da je netko rekao „Ne“ i pitao je „Tko je to?“ Izvor je odgovorio: „Nemoj

piti ovu vodu, nisam ju pročistio!“ Pustinjak mu se zahvalio, a izvor je bio sretan što je

pomogao pustinjaku. Zauzvrat, pustinjak je obećao da će zauvijek ostati s izvorom. Izvor

je ostao bez riječi, a ljubav i prijateljstvo su zavladali pustinjom.


Stra

nic

a14

Ime i prezime: Andro Šušnjara

Razred: 4.

Mentor: Alma Pitlović


Ljubav i prijateljstvo

Ljubav i prijateljstvo najljepše su riječi na svijetu.

Jednoga dana dva prijatelja su se posvađala. Bili su jako tužni što više nisu prijatelji p asu

se od sve te tuge odlučili pomiriti, a kada su se pomirili bili su jako sretni što više nisu

usamljeni i tužni.

Za mene su ljubav i prijateljstvo nešto najljepše jer bez njih sam usamljen i nesretan. Kada

osjećam tugu, tražim prijateljstvo. Ako to ne nađem, osjećam se tužno i usamljeno.

Ljubav i prijateljstvo su važni za svakoga, jer bez njih bi svi bili nesretni i usamljeni.


Stra

nic

a15

Ime i prezime: Ela Štefančić

Razred: 4.




Bile jednom dvije djevojčice koje su živjele u ljubavi i prijateljstvu.

Jednoga su se dana posvađale oko škole. Djevojčica Marija tvrdila je svojoj prijateljici Ani

kako je ona bolja od nje, a Ana je tvrdila da ona najbolje pa su se posvađale. Cijeli tjedan

se nisu vidjele. Obje su se osjećale tužno i usamljeno. Djevojčica Marija odlučila je oprostiti

svojoj prijateljici Ani i tako su se djevojčice pomirile. Osjećale su se sretno zato što su opet

prijateljice.

Ljubav i prijateljstvo su važni za svakoga: da nema ljubavi i prijateljstva vladala bi mržnja

i nemir među ljudima.


Stra

nic

a16

Ime i prezime: Sara Požega

Razred: 4.




Ljubav i prijateljstvo kriju se u nama, pokazivali mi to ili ne. Ako ne poštujemo prijatelja

doći će do sukoba, a i posljedice mogu biti veoma loše: neprijateljstvo, ogovaranje i mnoge

druge. Tada se osjećamo loše, ali postoji lijek koji se zove pomirenje. Ljubav je nešto jako

lijepo što možemo osjećati prema svakome. Prijateljstvo isto tako, ali prijateljstvo ne može

svatko imati jer se ono teško pronalazi. Povezanost ljubavi i prijateljstva je ta što čovjek

oboje može imati ako se potrudi i lijepo ponaša. Prijatelj prijatelja treba dobro procijeniti

i vjerovati mu.

Nije lako biti prijatelj, ali je dobro za svakog čovjeka.

Ja prijatelja poštujem, dobra sam i pravedna prema njemu, ne ocjenjujem ga i smatram ga

najboljim. Nikada nije dobro osjećati se kao u pustinji jer pustinja je tuga, usamljenost,

prkošenje, ljutnja i ljubomora.

Ljubav i prijateljstvo važni su za svakog čovjeka jer nas oni uvode u lijep i pošten život.


Stra

nic

a17

Literarni radovi – viši razredi osnovnih škola

1. mjesto

Ime i prezime: Rajna Jozić

Razred: 8.

Mentor: Karolina Momčilović

Škola: OŠ «Đuro Pilar», Slavonski Brod

„Pustinju čini lijepom to što ona negdje u sebikrije izvor..."

( Antoine de Saint-Exupery )

Sviđa mi se ovaj naslov. Točan je, pomalo opisuje i ljude. Suhu, smeđu, toplim suncem

osunčanu pustinju krase beduini na devama, oaze prepune zelenila. Pustinju ponekad

krase i posebne, ali neugodne pješčane oluje u kojima se vidi svako svjetlucajuće zrno

sitnoga, nemirnoga pijeska.

Otprilike su takvi i ljudi. Neki ljudi na prvi pogled izgledaju kao pustinja, pusti,

neistraženi, dosadni, ali unutra, u sebi imaju toliko krasnih, bogatih, zelenih oaza i izvora,

toliko prekrasnih svjetlucajućih zrnaca pijeska.

Ana... upoznala sam ju dok sam još pohađala školu mažoretkinja. Ana mi se na prvi pogled,

iskreno, baš i nije svidjela. Činila se vrlo samozatajna, tiha... Ana je cijelo vrijeme bila

namrgođena, nezadovoljna, ljuta... Uvijek je bila izvan našeg društva, usamljena. Često

sam ju promatrala.

Cure i ja nikada nismo ogovarale Anu, čak štoviše, divili smo joj se. Divili smo se njenome

talentu da stalno bude namrgođena, nezadovoljna i da si stalno nešto gunđa u bradu.

Mama me je često ispitivala u vezi Ane kada bi dolazila po mene, ali ja sam govorila da ona

kao da se ne želi uklopiti u naše društvo. Mama mi je rekla da se pokušam s njom zbližiti,

uspostaviti prijateljski odnos, da Ani možda treba samo prijatelj, utjeha.. Rekla sam da ću

razmisliti. Razmislila sam, i shvatila sam da je mama bila u pravu, da Ani stvarno možda

treba samo prijatelj ili utjeha. Već na sljedećoj probi sam joj se nasmijala i pitala ju kako

je. Rekla je: "Dobro sam, hvala ti na pitanju. Kako si ti?" Uzvratila sam odgovor i ostala

zadivljena. Takvo namrgođeno lice, a ona je dobro.. Sprijateljile smo se već u idućih

nekoliko proba, Ana se počela smijati, počela je biti dobre volje, vesela.. Nije bilo više onog

mrguda kakvog smo na probama gledali. Ana mi je počela odavati svoje tajne, smatrala

me je svojim prijateljem. Rekla mi je: "Sretna sam što te imam, Rajna. Treba mi jedan


Stra

nic

a18

takav, pravi prijatelj kao ti." Osmjehnula sam se i nastavila gledati u nju. Tijekom našeg

dužeg druženja, otkrila sam u Ani takvu ljepotu, kao u oazi. Ana je bila onaj prijatelj koji je

uz tebe uvijek, koji te tješi, nasmijava, s kojim se prepucavaš, a na kraju smiješ. Ana je u

sebi imala pravo bogatstvo. Imala je dušu koja je čovjeku jako potrebna da bi se mogao

nazvati čovjekom, imala je tu neku oazu. Ana je bila jako lijepa. Imala je lijepe plave oči i

guste trepavice. Imala je biserno bijele zube i krasan osmijeh od uha do uha. Imala je

kovrčavu smeđu kosu kakvu sam oduvijek željela imati. Ana je bila jako lijepa, izvana i

iznutra.. Bila je, i još uvijek je, djevojka krasnih osobina koja je uvijek tu, čak i kada ne

tražiš pomoć. Ana je svjesna koliko je bogatstvo imati pravog prijatelja, ali nije svjesna

koliko je ona bogatstvo. Često sam se samo s Anom mogla smijati jer je zaista imala dobar

smisao za humor, a znala je kada ga treba upotrijebiti. Ana nikada nije bila glavna tema

razgovora, smatrala se neutralnom u društvu, a nama je postala bitna. Anino mišljenje

nam je nakon nekog vremena postalo vrlo, vrlo važno. Ana je posjedovala i oaze i zelenilo.

Posjedovala je i veliko, veliko dobro srce.

Jednom mi je čak i otkrila zašto je bila onakav mrgud prije. Umrla joj je vrlo važna osoba

s kojom je dijelila sve svoje tajne, veselja, tuge, osmijehe - njena baka. Pogodila ju je bakina

smrt, bila je stalno zamišljena, stalno je razmišljala o toj starici od koje je pokupila sve

svoje dobre karakteristike.

Sada više ne idem na mažoretkinje, ali ostala sam u kontaktu s Anom. Ana je još uvijek ona

stara, dobra prijateljica, koja me još uvijek nasmijava kada se čujemo, koja mi prepričava

kako joj je bilo u školi. Ana još uvijek posjeduje onu ogromnu prebogatu oazu u središtu

pustinje. Ana još uvijek osjeti kada njezinim prijateljima dođu dani pustinjskih oluja, još

uvijek osjeti kada svoje prijatelje treba skriti u svoju oazu prepunu zabave, smijeha i

veselja. Kod Ane više nema tuge, zapravo ima, ali u zanemarivim količinama. Ana je

preboljela svoju najbolju baku, pomirila se sa činjenicom da te starice dobroga srca više

nema.

Ana je bila jedan čovjek koji je samo trebao prijatelja koji će otkriti da ona u sebi

posjeduje preveliku oazu koju mora s nekim podijeliti. Na sreću, jedan od tih prijatelja

sam i ja. Ana je samo jedan čovjek, jedna prekrasna djevojka, ali takvih je ljudi puno, puno

više od jednoga. Ponekad su ljudi mrzovoljni, mrki, nezadovoljni, kao pustinja na prvi

pogled, ali ponekad su vesela, zaigrana, vesela bića u jednoj od naših oaza. Svatko

posjeduje svoju oazu koja je njemu prevelika, u njoj ima previše svega, stoga zašto s nekim

ne podijeliti svoju oazu, svoje zelenilo i kisik iz tog zelenila, biti sretan i zadovoljan što si

dijeleći pronašao dobroga prijatelja.


Stra

nic

a19

2. mjesto

Ime i prezime: Nina Jelčić

Razred: 7.

Mentor: Maja Šimić


„Pustinju čini lijepom to što ona negdje u sebi krije izvor...“

Suhi pijesak lagano podiže svoje dine lahorom koji ga vodi na pustolovinu. Kreće se lijevo-

desno, i prosipa svoja zrnca po širokom prostoru koji zauzima. Tko zna koliko lahor kreira

sve dine u pustinji? Jesu li potrebni sati, dani...?

Najednom, iz pijeska se stvori slika djeteta. Dijete je mlado, hodati zna. Lagano podiže

svoja stopala i prelazi nekoliko centimetara pustinje. Cijelim se putem smije, a lice mu se

ozari.

Sada vidim čemu se smije.

Žena je obavila svoje ruke oko djeteta, pjevajući mu uspavanku. Dijete nije spavalo dugo

vremena, ali majci nije bio problem pjevati istu pjesmu deset puta.

Dijete se budi kao odrastao čovjek. Noge su mu jače, kosa mu je gušća, a prilika krupnija.

Sada već odmoran, čovjek trči kroz pustinju s aktovkom u lijevoj ruci i papirima u desnoj.

Pustinja kao da je labirint. Čovjek nije dospio nigdje, kao da nikada nije niti krenuo. Lahor

oblikuje drvo palme, polako, sporo. Što načini hlad nad čovjekovim tijelom. Cvijeće

poraste iz zemlje,a voda počinje teći kao da je uvijek bila tu. Čovjek se nasmiješi i počne

brati plodove s drveta. Srce mu je obasuto radošću.

U pijesak pustinje se oblikuju rupe načinjene od štapa. Starac krhko prelazi s jednog

mjesta na drugo, susprežući svoju tugu u pogledu na plavo nebo išarano bijelim mrljama.

Vidi zlatnu stazu koja ga vodi u mladost. Pođe tim putem. Tamo se nadu prepreke, i padovi,

i uzbrdice, ali, djed ih sve pređe, svojom željom, i trudom.

Kada dođe u vremeplov, vidi kaleidoskop svoga života. Vidi i boje, i svjetlo, i tamu, ali želi

ih vidjeti, želi se još jednom nasmijati, iskreno, iz srca. Lagano stane. Zna što ga čeka. Djed

postane mlad, i sve započinje ponovno.

Vidite, i pustinja krije svoje adute. Možda neke koji su oku nevidljivi, a možda u obzir ne

dolazi samo pustinja, u obzir dolazi sve u čemu možete naći svoje ,,mjesto pod suncem''

koje će baš vas zauvijek grijati.


Stra

nic

a20

3. mjesto

Ime i prezime: Petar Vođinac

Razred: 6.

Mentor: Josip Galović

Škola: OŠ «Josip Kozarac», Slavonski Šamac

Osmijeh nad oblakom…

Kada teške kiše prekriju tvoje dane,

kada magle guste padnu na oči tvoje,

sjeti se da će sutra sunce pokucati

i na tvoja vrata,

zrakom toplom zagrliti te kao brata.

Kada led zarobi tvoje noći,

kada ne znaš kamo poći,

sjeti se da srce kuca

i za tebe jedno -

prijateljstva što je vrijedno.

I vidjet ćeš da je život

teška borba -

oblak crni što nad glavom visi,

ali sunce ipak dođe,

Osmjehni se - čovjek ti si!


Stra

nic

a21

Ostali radovi


Razred: 6.



Srce ima zadnju riječ…

Život cijeli pun je muka,

žuljevita priča ruka.

Poče priču sijeda kosa,

slušala ju noga bosa.

Oko malo škiljit stalo,

u magli ih pogledalo.

Pa i uho slabo čuje,

čudne riječi njime bruje.

A kičma se pogrbila,

prema zemlji okrenula.

Težak život čovjek ima,

i nikad mu sve ne štima.

Al na kraju srce kaže,

ono uvijek dobro važe:

„Nasmijem se uvijek rado,

po ljetima ja sam staro,

uz osmijeh sam vječno mlado.“


Stra

nic

a22


Razred: 6.



Na moru života…

Valovi o obale udaraju…

Silni vjetrovi o stijene pjesme pjevaju…

Hladne pjene valova mrežu bola pletu…

Bure i oluje što prkose svijetu…

Valovi silni milosti nemaju…

Oseke duge dan-noć vrebaju…

Brod na vodi uzburkanoj plovi…

Zadnji dah vjetra u nemiru lovi…

Kad pomisli da je za sreću prekasno…

Svjetionik ugleda - svjetlo malo, jasno…

I krene za svjetlom, sreće slijedi trag,

Shvati da je život

tajni pun

i drag…


Stra

nic

a23

Ime i prezime: Monika Branković

Razred: 6.



Osvježenje u carstvu pijeska…

Za riječ pustinja svi smo već čuli. To je mjesto gdje nema mnogo izvora vode, gdje

je danju jako vruće, a noću hladno.

Život je nekih ljudi sličan pustinji. Životni uvjeti jako su im loši. Nemaju dovoljno

hrane, vode ni novca. Moraju školovati djecu i hraniti ih. Trude se da svojoj djeci pruže

najbolje što mogu i da uz to nauče ih dobroti i poštenju. Uvijek će takvi svakome pomoći,

kod njih prevre nema… Po svojoj se dobroti nadaju boljem sutra. Cijeli im je život

okrunjen nadom u bolje sutra i ona je poput svjetla što sja na kraju tunela. Skromnost ih

krasi, a za raskoš i ne znaju. No, u sebi kriju raskoš ljubavi, razumijevanja prema drugom

i drugačijemu. Sve je to duboko skriveno u njima baš kao izvor vode u pustinji. Kao što se

izvor vode u pustinji ne može naći na svakom koraku, tako su i ovakvi ljudi rijetki na

našemu ogromnome svijetu. Nađemo li takvu osobu, prihvatimo ga za prijatelja jer će

vodom svoje ljubavi obogatiti naš život.

Pustinja može biti lijepa ako u njezinom carstvu pijeska pronađemo izvor

neiscrpne radosti, mira, slobode.


Stra

nic

a24

Ime i prezime: Monika Branković

Razred: 6.



Posebnost pustinje

U pustinji, negdje duboko

krije se nešto posebno,

nešto što ne može

vidjeti svako oko…

Voda to je u izvoru koji

nema dno…

Život u moru pijeska nije lak,

i tamo ne može živjeti svak.

Tu su male, ali vrijedne

količine vode…

Najhrabriji baš tu

život provode…


Stra

nic

a25

Ime i prezime: Jakob Branković

Razred: 7.



Bogati siromah

Jednom davno živio je jedan siromah po imenu Fridrih. Bijaše on doista siromašan

i življaše u staroj derutnoj kućici na kraju sela. Svi su ga zaobilazili i zgražali se nad

njegovim životom i sudbinom. No, baš se u tom siromašnom biću krio veliki talent koji mu

je Bog dao. Sve što je s toplinom taknuo, procvjetalo bi. Išao je svaki dan u selo kopati po

kontejnerima nebi li našao što za preživjeti. Od mnogih je molio koricu kruha kada ne

pronađe ništa u smeću. Svi su bježali od njega misleći da je uklet. Seoska su se djeca plašila

siromaha. Unatoč tome, Fridrih je obožavao djecu, šaliti se i igrati snjima. Nikad školu nije

završio, a bijaše naivan i iskren.

Jednoga dana proširi se vijest da je kraljev sinčić teško bolestan, govoraše da ima

leukemiju. Došla je vijest i do Fridriha. Sjetio se lijepoga djeteta koje se igralo pokraj

dvorca i svojim je osmijehom uvijek nagradilo siromašnoga Fridriha. Začudo, ovaj se lijepi

dječak nikada nije bojao siromaha. Bijaše to mali Oliver koji je trčao za Fridrihom i zbog

koga je mnoge batine primio od roditelja baš zbog te privrženosti ružnom siromahu koji

slučajno prolazi pokraj dvorca. Fridriha je strašno pogodila vijest da će mali Oliver izgubiti

bitku sa životom i nikada više neće vidjeti onaj prekrasni dječji osmijeh u kojemu se krije

svo bogatstvo svijeta. Dočuo je da će mališana ujutro prevesti u bolnicu za djecu kojima

pomoći nema da u miru preminu. Unatoč strogoj zabrani, Fridrih se probije kroz stražu i

dotrči do bolesnoga dječaka kojega su u tom trenutku nosili na nosilima u kočiju. Kralj

odmah naredi straži da ga otjeraju i bace u tamnicu, a Fridrih se ipak probije do dječaka i

nježno ga vrhom prsta svoje ruke dotakne. Dotakne njegovo malo i umorno čelo. Istoga se

trena dječak trgne, otvori radosne okice i sve okupljene počasti osmijehom, onim

osmijehom u kojemu je bilo svo Fridrihovo bogatstvo. Usta dječak kao nov, skoči s nosila

i radost izmami na lica roditelja i okupljenih. Potrči do siromaha i snažno ga zagrli. Kralj i

kraljica padnu pred Fridrihovim nogama tražeći ga oprost i nudeći mu svo bogatstvo i sjaj

svojega dvora i imanja.

No, Fridrih sve sa zahvalnošću odbije. Znao je Fridrih da se najveće blago krije u

osmijehu zdrava dječačića. Zatražio je samo prijateljstvo. Ima li većega blaga u životu od

dobrote i prijateljstva!?


Stra

nic

a26

Ime i prezime: Magdalena Krnjaković

Razred: 6.

Mentor: Vesna Matanović

Škola: OŠ «Dragutin Tadijanović», Slavonski Brod

Pustinju čini lijepom to što ona negdje

u sebi krije izvor…

Što to pustinju čini toliko lijepom?

Je li to neko skriveno blago,

Nešto neprocjenjivo i važno.

Ne! Pustinju čini lijepom to što ona negdje u sebi krije izvor…

Možda je to izvor ljubavi,

možda je to izvor vode,

a možda i života.

Kada ga pronađeš znat ćeš…

U onaj pravi trenutak,

pravo vrijeme,

određeni dan, u pustinji se događa nešto čarobno,

nešto predivno. Ona pokazuje svoje ljepote….

Te ljepote su njen izvor,

Izvor koji je nešto posebno,

Jer ne možeš ga pronaći svugdje

Nego samo u pustinji!


Stra

nic

a27

Ime i prezime: Lorena Krnjaković

Razred: 7.



Pustinju čini lijepom to što ona negdje u sebi krije izvor…

Samo poslušaj tu tišinu,

I vjetar

Koji raznosi zrnca pijeska.

Mirno mjesto,

Bez života,

A opet pruža utočište

mnogim živim bićima.

Sunce baca svoje zrake

Na svaki djelić pijeska.

Put po toj vrućini čini se beskonačan,

A u pijesku ostaju samo tragovi

Umornih stopala.

U daljini je voda,

Pokušavajući doći do nje čini se kao da

bježi,

Kao čarolija.

I tako se pustinja čini kao strašno

mjesto.

Ta nepodnošljiva vrućina,

Ni kapi vode,

Taj umor, iscrpljenost,

Beskonačan put…

Ali ima i ona svoje ljepote.

No, što ju to čini lijepom?

Možda ta tišina?

Ili taj mir?

Ne, nju čini lijepom to što

Ona negdje u sebi krije izvor.

Samo ga treba pronaći.

Možda bi se pustinja mogla

Usporediti s ljudima.

Neki ljudi su tako mirni, povučeni,

Tihi…

Tako tajnoviti…

Čini se kao da nemaju osjećaje,

Ni trunčicu ljubavi u sebi,

Ali ipak i oni negdje duboko u svome

srcu

Imaju izvor, izvor života i ljubavi.


Stra

nic

a1

Ime i prezime: Lorena Božinović

Razred: 7.



Pustinju čini lijepom to što ona negdje

u sebi krije izvor…

Gdje je taj izvor, ta mala kap

koja održava pustinju živom.

Sve životinje, biljke i ljude

koji žive u njoj.

Gdje je taj izvor, ta mala kap

taj izvor života,

taj lijepi slap.

Gdje je nestao u pustinji toj

da učini pustinju lijepom

i lijep život u njoj.


Stra

nic

a2

Ime i prezime: Irena Nužda

Razred: 7.



Pustinju čini lijepom to što u sebi krije izvor…

Ljudi su poput pustinje,

Topli, ali i prazni.

Svatko od nas u sebi krije nešto

Što ga čini jedinstvenim

I svatko je poseban.

Ponekad prvo moramo osjetiti

Pustinju da bi otkrili izvor.


Stra

nic

a3

Ime i prezime: Rajna Bitunjac

Razred: 7.





Pustinju čine lijepom

njezine tihe oaze

Pustinju čini lijepom

jako Sunce koje grije,

tone i tone pijeska koji se smije,

ima i pokoji čovjek koji se od Sunca krije.

Pustinju čini lijepom ono plavo nebo koje uz

Sunce stoji

i oblak kišni koji se Sunca

boji.


Stra

nic

a4

Ime i prezime: Mia Matković

Razred: 7.



Pustinju čini lijepom to što u sebi krije izvor

Pustinju čini lijepom to što negdje u sebi krije izvor

I suncu se smije.

U svijetu ima mnoštvo ljudi

Kojima se sudi - po izgledu, po odjeći

A ne možemo si pomoći.

A svaki čovjek ima

nešto svoje po čemu je važan

i može se praviti važan.

Ima li lijepe oči ili ruke

To nas stavlja na velike muke.

Upoznati nečiju dušu velika je stvar

I najveći dar.

U svakome čuči

Neka lijepa osobina

Koju netko ima.

I kao što u pustinji postoji izvor sreće,

Tako u svakom čovjeku

Ima nešto - veće - od

Onoga što vidi, od onoga što čuje,

A zapravo sam svoje

Zadovoljstvo kuje.


Stra

nic

a5

Ime i prezime: Sara Čeliković

Razred: 7.



Pustinju čini lijepom to što ona negdje u sebi krije izvor

U svom tom suši i jadu,

Nađoh i jezerce,

Koje je posebno, no sada je

Još posebnije, jer je jedino

Plavetnilo u svom tom pijesku...

Ljubav prema njemu gaji

I ta pustinja, a ponajviše i svi ti

Gmazovi, jer je ona jedini izvor

U svoj toj suši...

Jer da nije te njihove ljubavi prema

Njemu, ono ne bi opstalo,

Već bi presušilo!

Možemo samo reći: Da nije ljubavi,

Ne bi bilo ni sreće!


Stra

nic

a6

Ime i prezime: Monika Mađar

Razred: 6.

Mentor: Karolina Momčilović


„Pustinju čini lijepom

to što ona negdje u sebi

krije izvor...“

( Antoine de Saint-Exupery )

Ljubav...ona može biti beskrajna kao voda jer ljubav ima izvor poput nje. Voda treba

negdje teći, pa tako i ljubav ima mjesto na kojem treba ostati i nikada ne smije otići.

Pustinja je pusto mjesto poput usamljenog srca. Kako bi netko u pustinji živio, voda njome

treba teći, ali isto tako ljubavi u srcu treba biti da čovjek ne umre od usamljenosti. Ljubav

ti može dati bilo tko: mama, tata, baka, djed, brat ili pak sestra, ponekad čak i simpatija.Kad

nekoga zavoliš pa ona ili on postane tvoj izvor, slobodno ju nazovi svojom voljenom

osobom i ona će biti tvoj izvor do kraja, kao oaza u pustinji. Zato ću ja zauvijek ostati

mamina i tatina mala maza jer će tako u mojoj pustinji uvijek biti svježe vode.


Stra

nic

a7

Ime i prezime: Božena Štuc

Razred: 7.




Živimo u 21. stoljeću…Stoljeću kada se sve čini bezvrijedno i prazno, u vremenu kada se

mladost izgubila, u kojoj djeca više nisu ono što su prije bila, vremenu kada nikome više

nije stalo ni do čega i ni do koga. Smatram da je to krivo. Smatram da ljudi više ne vide u

čemu je smisao života, u čemu je bit.. smatram da se, zapravo, više niti ne trude to

shvatiti… ali vidite, ja sam dijete, dijete koje želi živjeti u svijetu koji gleda na bolje sutra,

koje želi živjeti u svijetu koji svima pruža ruku i svima pruža ljubav, zajedništvo i sreću.

Među ljudima koji međusobno jedni drugima pružaju ruku, pružaju potporu i ljubav. Da,

ljubav! Ljubav kao pokretačici svega, ljubavi koju će ljudi tražiti u svakom trenutku svoga

života, za koju će se boriti, i izboriti. Koja će im značiti više od ičega i kroz koju će

pokazivati istinsku stranu sebe, kroz koju će pokazati drugima što su i tko su, kako u sebi

skrivaju sve tajne po kojima su baš oni posebni i razlog zašto baš oni postoje u ovome

svijetu. Smatram da sam u pravu, smatram da to ljudima treba predočiti, da im to treba

pokazati, da ih treba zaustaviti u žurbi života i reći im gdje su, na dan kada izgube sebe,

kada zaborave i na samog sebe, reći im da pogledaju ljude oko sebe, da se ogledaju u

svakom od tih ljudi, da vide sjaj u očima mnogih ljudi i prekrasne osmijehe, da vide da su

ljudi divni, da se duboko u njima skriva najljepša osobnost kada ju se na vrijeme otkrije, i

to trebamo raditi, tražiti sve najbolje u svim drugim ljudima i pronaći ćemo sebe, o

hoćemo, pronaći ćemo sebe i bit ćemo sretniji nego ikad… samo pokušajte i svijet će biti

bolji, vjerujte!

Ja hoću!


Stra

nic

a8

Ime i prezime: Nina Begić

Razred: 7.



Pustinju čini lijepom to što ona negdje u sebi krije izvor...

Svaka pustinja ima svoj izvor,

Svaki čovjek, svako dijete nova je nada,

Novi san, novi dar koji ova pustinja prima.

Svi smo mi zasebna pustinja,

Svi mi trebamo nekoga da nam pokaže

Snagu,

Sreću,

Veselje

Ljubav…..

Svakome treba pružiti ruku kako bi je oni nama pružili.

Poštovanje, sloga, zajedništvo i povjerenje

Sam su svoj izvor.

Svaka osoba kojoj pružimo priliku

Naći će kapljicu vode u sebi,

Naći će nadu kojom ostvarujemo ovo što imamo,

Gradit će, pokušat će i uspjet će.

Zato, sljedeći put kada pokušate, a ne uspijete,

Sjetite se toga izvora koji buja u vama,

Sjetite se svih tih predivnih ljudi koji vjeruju u vas i

Postat ćete samo još jedan u nizu velikih ljudi

POBJEDNIKA.


Stra

nic

a9

Ime i prezime: Magdalena Jurasović

Razred: 5.




Zvijezda, sunce, voda

Čine nas sretnima

Dobrota, mir i vjera

Čine nas dobrima.

Prijateljstvo je zlatna žica

Prekinut se može lako

Sastaviti se opet daje

Ali čvor ostaje.

Ljubav je zvijezda

Koja nebo krasi

Treba je čuvati

Da se ne ugasi.

Život je težak

Pun boli, ali ipak

Ovaj život čovjek

Uistinu voli!


Stra

nic

a10

Ime i prezime: Sara Karlović

Razred: 8.




Laura je baš htjela spremiti knjigu iz matematike u torbu, jer ionako nije bilo neke koristi

od ponavljanja, ali joj se iza leđa prišuljao Vid i rekao:

- Ionako si preglupa da bi dobila pet.

- A ti si i za jedan preglup. I nula je previše za tebe – rekla je stavljajući slušalice u uši da

ga ne bi morala slušati, ali on joj ih je izvadio iz ušiju i stavio u svoje.

- Ostavi! – dreknula je.

- She looks so perfect standing there... Ne bih rekao. Takva u crnom od glave do pete, više

mi izgledaš kao mutirani gavran s plavim lećama i crvenim perikom.

- Ostavi! – rekla mu je Laura dok joj se od bijesa maglilo pred očima.

- Oho, tu je i nekakav Goran Karan! Lipa si lipa... Prije ružna si ružna! – Vid je nastavio s

porugama, dok su se svi ostali na školskom hodniku valjali od smijeha.

A Laura? Iz nje je proključao sav bijes nataložen u njoj tijekom godina ismijavanja

vršnjaka, koje je ona šutke podnosila. Stoga je, prije nego što je promislila što radi,

pogodila Vida knjigom iz matematike u glavu, a potom i svojim šakama.

Dežurni učitelji su ih jedva razdvojili i poslali ravnatelju. Kada se vratila, požurila je na

engleski, jer je matematika već prošla, a sat engleskog već počeo. No, dočekalo ju je

neugodno iznenađenje – na njezinom mjestu je sjedio nepoznati dečko. Učiteljica joj je

objasnila da je taj dečko novi učenik i da će sjediti do nje jer je to jedino slobodno mjesto.

Laura je ljutito sjela do njega, primijetivši da taj dečko ima na sebi istu, crnu majicu s

natpisom i znakom Opće opasnosti, a potom i da ima iste crne, visoke starke, razgažene i

prljave do neprepoznatljivosti.

- Ja sam Filip – šapnuo je.

- Ja sam Laura – odgovorila mu je.

Ali na ostala njegova pitanja nije ni riječi izustila. Jedva je dočekala kraj nastave da može

otići kući.

Sutradan je Filip pod svim predmetima zauzeo mjesto s njom u klupi pod svim

predmetima. Na kraju nastave ju je dočekao ispred škole.

- Jučer te nisam uspio uloviti. Jako si brza za nekoga tko hoda u raspadajućim starkama –

nasmiješio se.

- Što hoćeš?! – Laura se otresla na njega.

- Otići na sok s tobom. Novi sam u gradu, pa bi bilo jako lijepo od tebe kad bi mi pokazala

neki dobar kafić, zar ne?


Stra

nic

a11

Laura se nasmiješila. Sviđala joj se Filipova hrabrost i otvorenost, stoga je pristala otići s

njim na sok. I nije požalila, jer joj je to promijenilo život. Sviđao joj se Filip i bilo joj je jako

ugodno provoditi vrijeme s njim. Prestala je slušati samo tužne pjesme i nositi isključivo

crnu odjeću. Sada se u njezinom ormaru moglo pronaći odjeće svih boja i nijansi. Sve je

češće bila dobre volje. Filip ju je naučio svirati gitaru i Laura je bila jako dobra u sviranju.

Iako se vršnjacima prije činila dosadnom i vrijednom odbacivanja i ismijavanja,

ispostavilo se da je zapravo jako lijepa i dobra osoba.


Stra

nic

a12

Ime i prezime: Ena Mrkalj

Razred: 7.



Pustinju čini lijepom to što u sebi krije nepresušni izvor ljubavi

Pustinju ljudi zamišljaju kao suho, vruće mjesto bez ikakvog izvora vode. No, svi smo mi

ljudi u krivu, a to ću vam i dokazati.

Zašto pustinju ne bismo usporedili s nečim nama jako poznatim, sa samima sobom?

Neki ljudi se izvana čine poput hladnih, odbojnih i loših osoba. Postoji izreka " Ne sudi

knjigu po njezinim koricama" , a ako knjige ne bismo trebali suditi po njihovim koricama,

zašto bismo onda sudili ljude? Ljudi su poput pustinje, jer ipak u njima postoji nepresušan

izvor ljubavi, a mnogi to ne pokazuju. Da bismo mogli suditi ljude prvo moramo pročitati

njihov sadržaj, tj. njihovu unutrašnjost. Svi bi rekli da u pustinji nema izvora rijeka, no, ja

tvrdim drukčije. Pitam se zašto u pustinji ne bi mogao postojati niti jedan izvor rijeke?!

U ljudima se krije isti takav izvor, samo ga mi ponekad jako dobro skrijemo i drugi ga ne

mogu pronaći. Svakim danom taj izvor sve više buja i jednog dana taj isti izvor će izaći na

površinu i poplaviti cijelu onu pustinju, te ju pretvoriti u plodnu dolinu, prepunu života.

Ljubav se krije u svakom ljudskom biću, koliko god ju pokušavali sakriti. Svaki je čovjek

poseban na svoj način.

Svaki se čovjek razlikuje poput svakog otiska prsta na svijetu. Svi međusobni ljudski

odnosi zasnivaju se na ljubavi, poštovanju i odgovornosti koje pokazujemo jedni prema

drugima. Ponovno se pitam zašto knjige ne sudimo po njihovim koricama, a razlog je ono

nešto što čovjeka privlači poput magneta da tu knjigu pročita. Zato je pustinja nepresušan

izvor ljubavi i međusobnog poštovanja jednih prema drugima.


Stra

nic

a13

Ime i prezime: Marija Ćurić

Razred: 7.



Pustinju čini lijepom to što negdje u sebi krije izvor...

Sjedim.. Govorim samoj sebi: ''Svi su me napustili.'' U srcu mi je pustinja. Sve prazno i

tiho...Nema smijeha, nema šale, nema ni suza. Ne vjerujem više ni u što, nemam snage za

ponos. A onda, osjetim, da u srcu, u tolikoj pustinji postoji maleni djelić nekakvog žara.

Osjetim da nisam sama. Bog je uz mene. Daje mi snagu. Snagu za novi početak. I vidim u

daljini...pravi prijatelji me čekaju. Čekaju me oni toploga srca, čekaju me oni stvarnog

osmijeha, čeka me ona ljubav. Nema više praznine. Pustinja mog srca ispunjena je

ljubavlju, ispunjena je cvijećem, stablima onog stvarnog početka. Olakšava mi sve. Grije

me. Podiže me. Hrabri me. Osjećam ju. Tu je. Snažna ljubav, tu je! Čujete li ju? Pjeva pjesmu

života. Ne, nisi sam. Tu je ona! Božja ljubav, njegova snaga, njegova podrška. Budi te.

Stavlja ti osmijeh na lice. Pokazuje ti tvoj put. Put pun ljubavi, put snage i put dokaza da

možeš pobijediti sve. Vjeruj, tu je.

I ne odustaj.

Sad i zauvijek...


Stra

nic

a14

Literarni radovi – srednje škole

1. mjesto

Ime i prezime: Vedrana Katinić

Razred: 3.

Mentor: Snježana Petrić-Glavaš

Škola: Tehnička škola Slavonski Brod

Pustinju čini lijepom te što ona negdje u sebi krije izvor...

„I uvijek će te voljeti?“

„Ne“ reče ruža“ jednog dana ću uvenuti i onda će mi se prestati diviti.“

Zastanite na trenutak i osvrnite se, baš sad u ovom trenutku! Što vidite? Ljudi!

Pogledajte bliže! Što sada vidite? Priču, naravno, priču pojedinca. Vidite li vlastitu priču

baš kao i njihove? Sumnjam! Ali vaš trenutak je upravo prošao. U čemu je čar, vidite li u

moru života, to su životi, ne jedan, ne samo vaš život, to je more života, vidite li ondje nešto

što blista, u odrazu vašem odrazu, vidite li? Potanko ću vam objasniti - to je lažni sjaj. Bit

ću bliža - pričam o nadi, nada je ona čemu se veselite više no već dosegnutom uspjehu. Jer

baš kako sam rekla nada je lažan sjaj, ona čak ni ne postoji. Kažu - to je ono malo svjetlo u

tami, ustvari nada je tama oko svjetla, svjetlo je samo mogućnost. Vi birate? Možete li

izmjeriti tamu? Ili su samo ljudi nedostatak svjetla nazvali tamom.

Nada je samo privid, jedan od onih lijekova koji ne liječe, samo produžuju patnju.

Je li u tome što sve prolazi suština nadanja, agonije i patnje, ali kakva je to utjeha? Proći će

i radost i ljubav i život. Panta rei! Sve prolazi i mijenja se u mimohodima stvaranja i

nestajanja. Tajanstvena je zemlja i suza! I nije najgore što sve prolazi, nego što se mi ne

možemo pomiriti s tom prostom i neizbježnom činjenicom. Glavu gore, navijam za vas jer

sam život samo je način. Ništa samo po sebi u životu nije važno, vrijeme koje uložite u to

nešto, ustvari to nešto i čini posebnim. S čime se želite suočiti? S istinom? Pogledati istini

u oči, jer ima takvih istina, koje nisu za sve ljude, ni za sva vremena. Na kraju samo

uspomene ostaju u već odbrojenim danima. Kao crno-bijele slike prolazit će sjenka

prošlosti.

Bio je to dobar život, ali tko sam pak bio ja? I tako sve u krug. Vaše sada spasit će

vas, sada se pobrinite da osjećate i ostat će vraški dobre uspomene. Bori se, izazivam te,

moj cijenjeni čitatelju!


Stra

nic

a15

2. mjesto

Ime i prezime: Katarina Cvjetković

Razred: 2.




Svi smo mi jedna pustinja, ali kada dopustimo nekome da nas upozna iznutra,

upozna našu dušu, onda on otkrije taj izvor u nama. Ali zašto ne možemo pokazati osjećaje,

zašto nam je toliko teško reći što osjećamo i pustiti taj izvor da poteče? Po glavi mi se

uvijek vrte ta ista pitanja na koje nikada ne pronađem prave odgovore. Možda se bojim

pokazati što osjećam i bojim se da će taj netko uvrijediti ili neće shvatiti što to ja zapravo

osjećam. Skoro uvijek čekam da se netko prvo meni povjeri i kaže svoje osjećaje ili na

primjer što osjeća prema meni, a tek onda i meni poteče taj izvor. Kada budem sigurna što

netko misli o meni tek onda budem spremna dopustiti tom nekome da me upozna iznutra,

da napokon sazna što osjećam, a tada tek budem spremna pustiti taj izvor da poteče i teče

tokom mojih misli i duše. Neke se osobe prave toliko hladne i nedodirljive kao da su santa

leda. Govore kako ne žele voljeti ili zaljubljivati se.

No, nema čovjeka koji ne želi biti voljen, svi mi želimo nekoga kome smo potrebni,

nekoga tko će biti uz nas kada nam je teško. Samo oko nekoga se treba više potruditi. Ali

trebamo i paziti kada teče koji izvor, je li put kojim ide ispravan?! U svakodnevnom životu

trebamo paziti kako, kome i u kojem trenutku mislimo dati do znanja što osjećamo. Ako

netko shvati da ga volimo toliko da smo spremni učiniti sve, mogao bi nas taj netko

iskoristiti, a u tom trenutku tok izvora krene u drugom smjeru. To više ne budu ti osjećaji

nego nekakva potreba da taj netko bude uz nas i nismo svjesni što taj netko smjera i da

nas iskorištava. A mi ljudi smo takva bića da si ponekad ne želimo priznati da nas netko

iskorištava i ne osjeća više prema nama ono što je osjećao. Najteže je kada shvatiš kako se

netko samo odjednom počeo udaljavati, odlaziti od tebe. Tada počinjemo biti zbunjeni i u

početku ne znamo što se zapravo događa. Samo odjednom shvatiš da taj netko odlazi iz

tvojeg života, a tako i iz duše i nema više onih lijepih osjećaja nadanja i maštanja.

Tada izvor presušuje, opet se zatvara duboko u nama, osjećaja više nema, kao da

nisu ni postojali i ponovno se zatvaramo u sebe i prikrivamo osjećaje. Ne vesele nas više

sitnice zbog kojih smo bili toliko sretni, svaki dan nam tako tmurno prolazi i živimo samo

zato jer mislimo da moramo. Ali opet postoji pitanje „Zašto nam je potreban netko da

potakne taj izvor da poteče?“ Zar ga ne možemo sami pronaći i shvatiti da je sreća u malim

stvarima? Uvijek mislimo da će nam samo drugi pomoći da izvor poteče, ali nismo u pravu.

Ako se potrudimo sami oko sebe i otvorimo oči širom i shvatimo da je život samo jedan,

tada bi taj izvor u nama možda i potekao. Moramo shvatiti da se jednom živi i proživjeti


Stra

nic

a16

život pošteno s osmijehom na licu iako će nekada biti suza, ali kako kažu „ poslije kiše

dolazi duga“ pa tako i u našim srcima. Neka nam cilj bude ispunjenje radošću i vidjet ćemo

da nemamo vremena za tmurne i tužne dane. U životu nas čekaju i usponi i padovi i sve to

trebamo proživjeti, ali si ne smijemo dopustiti da se zapustimo i budemo ona bezosjećajna

santa leda.

Ako želimo uspjeti u životu moramo biti strpljivi i uporni jer tako je i s pustinjom,

potrebno je strpljenja da se pronađe izvor. Ako smo uporni - pronaći ćemo ga, a ako

odustanemo tada rezultata nema. Ako se borimo možemo pobijediti ili izgubiti, no ako

smo odustali od borbe onda smo u startu već izgubili.


Stra

nic

a17

3. mjesto

Ime i prezime: Antonio Borevković

Razred: 4.

Mentor: Katica Mihaljević

Škola: Ekonomsko-birotehnička škola Slavonski Brod

„Pustinju čini lijepom to što ona u sebi negdje krije izvor…“

Antoine de Saint-Exupery

Rutina. Svaki dan je isti.

Probudiš se, preživiš, zaspeš.

Nekad te nešto razveseli… pa rastuži.

Staneš… zapitaš se: u čemu je svrha života?

E pa… otkrit ću ti.

Netko te iznenada (nekad) pohvalio ili ti nešto darovao?

Dobro si se osjećao. Zar ne?

E pa… u tom je čar života, u malim stvarima.

Kažu: život je pustinja…

možda i život je pustinja (siva, nepregledna),

ali ti u njoj pronađi izvor.

Svim vještinama priđi izvoru…

Nasmij se, nasmij drugoga.

Pomozi. Daruj nekoga.

Uvjeri se svaki dan: lijepo je biti čovjek.

Iskoristi dan, iskoristi život!


Stra

nic

a18

Ostali radovi

Ime i prezime: Danijela Oršulić

Razred: 2.

Mentor: Josipa Trinc

Škola: Industrijsko-obrtnička škola, Nova Gradiška

,,Pustinju čini lijepom to što ona negdje u sebi krije izvor…''

Noć se polako prikradala, na nebu još pokoji oblak iskri crvenom bojom, i nestaje…jedan

za drugim…kao brodovi koji nakon dugog putovanja uplovljavaju u svoju sigurnu luku.

Sunce se sa smiješkom spušta ispod horizonta. Želi mi dobru i ugodnu večer. Osjetio sam

neku toplinu, osjetio sam blagi osmijeh na svojim već odavno upalim usnama. Po prvi puta

nakon dugo, dugo vremena nasmijah se, i to neusiljeno, kako kažu od srca. Bijaše to

savršen prizor te vruće ljetne večeri. Prizor koji je došao kao melem na moju ranu… Ne,

ne želim kvariti ovaj trenutak. Govorim, bolje reći zapovijedam svojim mislima da mi ne

pokvare ovaj osjećaj. Zadivljen ljepotom boja na nebu spustih pogled – na suhom još

toplom pijesku ugledah biser punog sjaja, djevojku obasjanu zadnjim zrakama srpanjskog

sunca. Bijaše poput bistrog izvora usred pustinje. U lepršavoj bijeloj haljinici koračala je

tako meko, tako nečujno, koračala je prema meni… More joj bojažljivo ljubilo mala stopala,

lagani se povjetarac poigravao njenom dugom zlatnom kosom… Uživala je u toj igri.

Nasmijala se moru, zapjevala vjetru, a tad je njena mala haljina zaplesala u ritmu koji već

odavno nisam čuo, u ritmu valova. Zastadoh očaran tim prizorom. Osjetih kako širom

otvaram oči. Sanjam li? Hoće li nestati s treptajem mojih vjeđa? Pružam ruke, ubrzavam

korak… Ali, on uskoro postade tako težak. Usporio me. Što ako se moj izvor (tako sam je

nazvao tad još ne znajući zašto) uplaši moje tužne pojave? Što ako iščezne prije negoli joj

se približim? I opet zastadoh… Nešto je nadglasavalo moje misli. Uplaših se i brže – bolje

osvrnuh oko sebe. Nigdje nikoga. Zar haluciniram? Zatvorih oči i sa zebnjom u srcu

okrenem glavu prema onoj divnoj pojavi u bijelom. Tada shvatim da taj bubnjar koji udara

ritam hard rocka bijaše moje srce. Pokušavam ga smiriti, pokušavam ostati sabran, ali…

Ona je već bila na korak, dva do mene. Upravo se okretala oko zamišljene osi praveći


Stra

nic

a19

savršenu piruetu. Njezine su kovrče skladno poskakivale, u meni izazivale nemir. Tko je?

Što je? Tko li ju posla? Zašto ju posla? Zar ju posla meni? I tada nam se prsti

dodirnuše…njezina i moja ruka pohitaše u istom smjeru s istim ciljem: želeći uhvatiti

prozirno bijelu maramu koja je poletjela s njezinih nagih ramena. Nije se uplašila, samo je

tiho izgovorila: ,,Hvala…'' i tog istog trena shvatila da stoji na mojim prstima.

Još i danas, sedamnaest godina kasnije, ona stane na moje prste, zapjevuši istu onu

melodiju, pogleda me onim istim zaljubljenim pogledom, ali od onda plešemo zajedno, u

ritmu ljubavi. Naučio sam primjećivati sitnice, diviti se prirodi oko sebe, uživati u njenim

čarima, biti zahvalan za svaki novi dan, za svaki ponovni susret s dragim, voljenim

osobama. Od onda život gledam vedrijim, optimističnim pogledom. To je ono što mi daje

energiju, mami osmijeh na moje lice ma koliko bio umoran, ma koliko bio tmuran ili

razočaran. Shvatio sam da ne moram biti okružen ljudima u čijem ću se društvu i dalje

osjećati usamljeno, kao da koračam pustinjom. Za osjećaj ljubavi, pripadnosti dovoljna je

samo jedna osoba, baš poput jednog jedinog izvora usred pustinje koji ju čini tako lijepom.

Ja sam svoj izvor ljubavi, dobrote, sigurnosti, vedrine, pripadnosti našao.

Mila, hvala ti na tome! Hvala onom tko mi te posla!


Stra

nic

a20

Ime i prezime: Anamarija Bilić

Razred: 3.

Mentor: Aleksandra Jurić

Škola: Ekonomsko-birotehnička škola, Slavonski Brod

Ljepota - šalji dalje!

Ljepota je misterija koja iznova opčinjava i privlači. Život je apsolutna kategorija

ljepote. Od njega ishodi sve. Jedan je to oblik i pojavnost ljepote, vidljive i magično

promjenjive, ali dugovječne - ne.

Čovječanstvu je uvjet opstanka i napretka postojanje ljepote ljudskih duša. Onih

koje budućim naraštajima ostavljaju tvarna i nematerijalna bogatstva, koje uče o

plemenitosti, poštenju, prijateljstvu…o izazovima koje nam život stavlja pred ulazna vrata

našeg doma.

Ljepota je sila koja nas, kada joj se prepustimo, povlači u svoje odaje, otkriva nam tajne

skrivene tisućama godina. Put ljepote sastoji se od malih koraka, često je neprohodan,

svaki je drugačiji od prethodnog. Kada upotrebljavamo ljepotu, vraćamo svoj dar Bogu i

ljudima.

Svi imamo prirodno, unutarnje pravo na ljepotu, kao i na život, dobrotu, mir. Ne određuje

nas vanjska ljepota, nego bogatstvo duše. U njoj leži naša moć izbora, osobni rast i sloboda.

Siromašnih, bolesnih, gladnih, izgnanih iz svojih domova je svakim danom sve više. Sve je

više onih koji ne mogu i onih punih mana, bez samopoštovanja, bez korijenja…ali, svi smo

sposobni prepoznati ljepotu.

Ljepota je zarazna, neka nam oduzme dah, izmami smiješak, druga nas rastuži ili potakne

na promjenu, proširi nam vidike, pruži nam mogućnost izbora.

Kad prihvatimo različitosti ljepote, shvatit ćemo savršenstvo našega postojanja i naći mir

u ljepotama našega planeta. Ljepota je ne oplakivati prošlost, živjeti ovdje i sada, pomoći

slabijima, onima bez ikoga svoga.

Nisu samo naša djela i problemi ono na čemu učimo život, već od tajni i bogatstva prirode

učimo kako u suštini neimaštine pronaći lijek ohrabrenja. Ako suvremeni čovjek

pustinjskog okruženja uspijeva pronaći i ključ i ključanicu vrata prirode, zakoračiti na put

čistine, naučiti živjeti ljepotu i sebe učiniti čovjekom…za sve nas onda još ima nade da

ljepotu nećemo iznevjeriti.


Stra

nic

a21

Ime i prezime: Šima Nikolić

Razred: 1.

Mentor: Ana Rajković


Pismo bez navedene adrese. Upućeno za sve male ljude, koji kao ja, pokušavaju pronaći

nešto dobro u ljudima.

Vršnjaci moji, imam jedno pitanje za vas. Mislite li vi zaista da je pustinja lijepa? Dobro

zapamtite svoj odgovor. Nakon što pročitate što vam imam za reći, pitati ću vas ponovno,

ovo pitanje, o lijepoj pustinji koja u sebi krije izvor.

Što to u pustinji ima lijepog? Prekrivena je pijeskom, beživotna, uvijek vruća…mogli bi do

sutra nabrajati njene vanjske karakteristike. Citat ide ovako: ,,Pustinju čini lijepom to što

ona u sebi krije izvor'', ne predstavlja ništa mudro, posrijedi je čista logika. Naravno da je

lijepa kad ti, jadan, iznemogao, izgubljen, očajan i žedan, u pustinji pronađeš bunar pun

vode. Pa na glavu bi u njega skočio samo da se dokopaš te hladne, mile vodice.

Ono što vam želim reći započinje izrekom: ,,Nije važno što čovjek ima na sebi već ono što

nosi u sebi'.To ste sto puta minimalno svi čuli od roditelja, profesora, prijateljica koje su

došle sa katastrofalnom kombinacijom u školu ali nitko vas, zasigurno govorim iz

iskustva, nije poučio kako tu izreku primijeniti u vlastitom životu.

Objasniti ću vam na primjeru svojih postupaka, a logiku ću zaobići u širokom krugu, jer

ona ne gleda nutrinu riječi. Ona ne odgovara na pitanje zašto je važno poznavati i

čovjekove osobine, a ne samo njegov stil odijevanja. Evo primjera: stojite pokraj prelijepo

obučene osobe u tramvaju ili u redu za pekaru, i nešto vas odbija od te osobe, nikako vam

ne „paše“ njezina/njegova blizina. A u tramvaju, vlaku ili na stanici sjedite pored stare

bake, zgužvane odjeće, s licem punog bora, koja unatoč izgledu ima osmijeh na licu i zrači

pozitivnom energijom jer je ispunjena radošću, zbog vremena kojeg je utrošila na igru sa

unučadi, i ništa vas ne odbija od nje osim pak njenog izgleda. I umjesto da se odmaknemo

od osobe koja nas odbija svojom nutrinom(u ovom slučaju ne mislim na anatomiju), mi se

odmaknemo od osobe koja nas odbija svojim izgledom. I logika bi nas u ovom slučaju

zadavila s „guštom“.

Ali nismo mi krivi zbog našeg postupanja i odnošenja prema onome što je važno a što nije.

Nismo naučeni, kao djeca, nositi se s velikim razlikama koje pred nama stavlja izazov u

biranju osoba s kojima ćemo se družiti i provoditi najviše svoga slobodnog vremena, i

onima s kojima ne želimo imati ništa zajedničkog. Želim vas potaknuti da shvatite koliko

je izgled prolazan, da svaki dan, svake sekunde mi starimo. Ni botoksi, zatezanja, plastične

operacije, niti bilo kakve kreme neće nam pomoći da zadržimo svoj mladenački izgled u

starim danima. Zašto utrošiti cijelo svoje slobodno vrijeme na svoj izgled kada ga možemo

utrošiti tako što ćemo, dijeleći radost s dugima biti sretniji i veseliji, još odlučniji za velike


Stra

nic

a22

korake u našim zaista kratkim životima. Izgled je površnost, a energija koja zrači iz nas

čini nas ljepšima. Niti jedna šminka ne može ono što može učiniti vedar osmijeh, koji

proizlazi upravo iz naše nutrine ispunjene srećom.

Nisam ni sama shvaćala ništa od navedenih stvari s unutarnjom i vanjskom ljepotom sve

dok nisam pročitala Malog Princa. Ima na ovome svijetu milijarde ruža, ali nijedna nije kao

ona njegova. Ima na ovome svijetu tisuću ljepših i bogatijih izvora vode, ali ni jedan od

njih neće nam biti toliko važan, toliko značajan kao onaj koji nas je spasio od žeđi u sred'

pustinje. Na nama mladima svijet ostaje, i potičući odrasle, da ponovno gledaju ono što je

dobro u ljudima, gosp. de Saint-Exupery potiče ujedno i nas male ljude da nikada ne

zaboravimo gledati druge prema njihovu ponašanju prema nama i njihovu stavu, i da ne

biramo prijatelje po odjeći koju nose. Roditelje nam sudbina daje, prijatelje mi izabrati

moramo sami. Na primjeru Maloga Princa, možemo izabrati iskrene, dobra srca prijatelje,

koji svakako najviše nam odgovaraju, i s njima dijeliti radosne i manje radosnije trenutke.

Svoje roditelje ne možemo promijeniti, niti možemo promijeniti njihov način razmišljanja,

ali možemo promijeniti sebe i svoje stavove, svoje načine razmišljanja. Možemo

mijenjajući sebe, potaknuti i druge da promijene sami sebe. Hvala Malome Princu što tako

žarko voli svoju jedinstvenu ružu i svoj izvor i što nas svojim primjerom potiče da je

važnije ono što radimo za druge nego ono što radimo samo za sebe same. Pažljivo birajmo!

Mislite li vi sada zaista da je pustinja lijepa?


Stra

nic

a23

Ime i prezime: Izabela Kunac

Razred: 4.

Mentor: Katica Mihaljević


Pustinju čini lijepom to što ona u sebi negdje krije izvor

Antoine de Saint-Exupery

Bistra tamna noć.

Opet beskraj.

Prostranstvo ničega.

Čuješ smijeh.

Negdje ljubav vlada…

Stvarno?

I opet beskraj.

Tisuće i tisuće ničega.

Tražiš odgovor,

a ne znaš ni pitanje.

Usred ničega, ti tražiš nešto.

Usred pustinje izvor.

Ima ga, al' ga nema.

Hej! Pa to je onaj, onaj pravi.

Izvor ljubavi,

izvor sreće, vjere, veselja…

boje neba.

Čuješ smijeh, ovdje ljubav vlada.


Stra

nic

a24

Ime i prezime: Alen Bešić

Razred: 1.



Pustinju čini lijepom to što ona negdje u sebi krije izvor…

Pustinju čini lijepom to što ona negdje duboko u sebi nosi oazu koja nam daje nadu

za život i čini dušu te puste, vruće i beživotne pustinje.

Mi tu oazu moramo iskoristiti još dok možemo i širiti je sve dok ne procvjeta. I toj oazi je

potrebna kiša kako bi ju pokretala i činila je onime što ona jest, a isto je tako i čovjeku

potrebna jedna oaza, jedna osoba, jedan krug ljudi koji bi ju ponovno probudili u njemu

jer ne možemo dopustiti da uvene, a bez naših bližnjih će se to i dogoditi.

Svatko ima nekakvu oazu u sebi i to je što ljude čini divnima, pa čak i u onih u kojih

je vanjština trula. Mi se bez te oaze što je u nama ne bi iz srca smijali već samo bezdušno i

na silu, a kakve svrhe onda još ima ovaj svijet. Kako bismo samo dane provodili bez te

oaze, bez volje za životom. Tko bi nam onda pjevao, svirao, plesao, kako bi onda čovjek

voljeo? Tko li bi nam onda sijao ječam ako ne vidi svrhu u svemu tome. Postali bi bezdušni

i ništa nam ne bi bilo po volji, a što je najgore ne bismo imali koga voljeti i iz duše mu se

nasmijati te ne bi više vrijedili od te pustinje i bili bismo beskrajno tužni.

Mi smo nitko i ništa bez drugih ljudi, ali ih svejedno grdimo i udaljavamo od sebe,

iako nam on na kraju oproste. Ne bi li ta oaza presušila kada bismo ih otjerali i udaljili od

sebe, ne bismo li bili usamljeni bez nade i volje baš kao i ta pusta i isušena pustinja!?


Stra

nic

a25

Ime i prezime: Ivana Babić

Razred: 3.




Carstvo tuge. Prazno je, iako oko sebe osjećam radost, ja sam negdje duboko, u

utrobi svemira. Gledam kroz malu točku ljude, civilizaciju i život, ali ga ne osjećam,

propadam sve dublje u nekakvu tamu, veo mraka. Osjećam sve veću tugu i mrak. Nalazim

se u pustinji koja je tamno more, gotovo crno, beskonačno, nema nikoga. Beskonačnost

me ubija, nema kraja. U ovoj pustinji nema nikoga, sve je na neki način samo gore i dolje

ili samo plašt koji me obuzima. Kao da se sve pretvara u krug. Vrtlog. Najzad, vidim točku

svijetla. U toj pustinji, u prokletstvu samoće, tražim nekoga. Kada bih bila crv, mogla bih

se provozati carem, jer tu crv caruje, ali ja sam samo još jedno zrno među milijardama

drugih. Nema nikakvog traga života, ne vidim niti dubine, niti kraja. U ovom užasu imam

osjećaj da sam progutana negdje u dubinu, ali ni sama ne znam gdje se nalazim.

Pokušavam doseći taj život koji prolazi pokraj mene, nije daleko, ali opet ne mogu, nešto

me vuče nazad i govori da nisam dostojna toga, ali ne popuštam, borim se do samoga kraja,

zadnjeg atoma snage.

Prilike za uspjehom su sve manje, ali ne popuštam, radije ću svoj kraj dočekati

boreći se za slobodu, za nešto što je vrijedno borbe, časno ću dočekati kraj, ne dam

ništavilu da me uništi do samoga kraja, bez obzira što sam samo jedno od milijardu zrna

pijeska u ovoj beskrajnoj pustinji. Upornost se isplatila, to nešto me pustilo i sada

slobodno idem prema Životu. Sav onaj mrak postoje svjetlost, sva tuga je sada sreća.

Svjetlost me polako proždire, uvlači u sebe. Bol je prestala, putujem negdje duboko u srce

tog života, osjećam se konačno sretno, ne osjećam više tu usamljenost kao maločas. Sva

ona tamna zrnca pustinjskog pijeska su postala zlatno-žuta, topla, nisu odbojna poput svih

do sada. Osjećam se kao da sam u nekom sasvim novom kraljevstvu, nezamisliva je sva

ona bol koja me pratila do maločas, sve je nekako u trenutku prestalo. Sada se nalazim

ponovo u pustinji, ali ova pustinja je ispunjena nečim što mi ne da da osjećam bol ni da

želim, sunce više nije mutno, nego jasno i sjajno.

Sada vidim onaj svijet mraka, negdje u ponoru, kao ostatak koji luta, traži svjetlo,

ali je između nevidljivih zidova koje je sam sagradio. Sada i konačno mogu reći da sam

pronašla svoj izvor u pustinji.


Stra

nic

a26

Ime i prezime: Antonela Kvolik

Razred: 3.




Što zapravo za nas pustinja predstavlja? Predstavlja mjesto koje izgleda napušteno

i ne baš privlačno pa ju zato nikad ni ne poželimo posjetiti. Toliko razmišljamo o njezinim

negativnim stvarima da ni ne uočavamo one lijepe i privlačne. Nitko od nas, kada pomisli

na pustinju, neće komentirati taj njezin pijesak ili deve koje onuda prolaze, već će uočiti

njezinu pustoš i ono što ga uopće ne privlači da razmišlja o njoj. Pustinja je naizgled tako

neobična i pomalo prazna, a ustvari je prelijepo mjesto. Njezin izvor je jedina svjetla točka

u pustinji, s obzirom da je on tamo najkorisniji. Moramo se potruditi kako bi ga našli, pa

je taj pronalazak zapravo čaroban.

Ja bih pustinju usporedila s današnjim ljudima. Svi su nekako površni, neodgovorni

i ne razmišljaju o svojim postupcima. Kad ih ugledamo, ništa na njima nas ne privlači da

ih upoznamo, kao i u pustinji, nema stvari koja bi nas privukla da zavirimo dublje u nju.

Sve dok se malo ne zamislimo i ne krenemo ih bolje upoznati. Trebamo ljude jako dobro

upoznati kako bismo otkrili barem jednu pozitivnu stranu. Kao što je izvor skriven u

pustinji tako su i vrline skrivene u ljudima. Treba nam dugo vremena kako bi ih upoznali

jer vješto skrivaju i to malo pozitivnih stvari što imaju - možda zato što su u životu previše

puta bili povrijeđeni pa se boje pokazati svoje osjećaje. Zato kada ih bolje upoznamo,

trebamo ih podržati kako bi se osjećali sigurno uz nas. Svaka pustinja je lijepa zbog svog

izvora, a ljudi zbog svojih vrlina.


Stra

nic

a27

Ime i prezime: Ivan Branimir Škorić

Razred: 3.




Pustinja. Samotno mjesto u kojem bi svaki čovjek spoznao pravog sebe i pravu

sreću u svome životu. Neki ljudi su upravo to – pustinje puste i bez trunke ičega.

Ljudi koji su kao pustinja duboko u sebi kriju izvor, a na kori su vrući pijesak koji

se čini nezainteresiran. Ljepota takvih ljudi krije se u pronalaženju upravo njihovih izvora.

Ljepota je u tom putu traženja izvora i ono što taj izvor krije – ljubav i osjećaje. Ljudi su

kao ježevi, izvana su se ogradili bodljama kako nitko ne bi pomislio da su i najmanje slabi.

Ono što se krije ispod bodlja je malo i plaho biće, osoba koja se svojom vanjštinom štiti od

unutrašnjih povreda. Ljudi su kao ptice – lete previsoko, a tek kada nešto trebaju, kao ptica

hranu, spuštaju se na zemlju, a svi ih tjeraju. U pustinji su tek shvatili da su i krov nad

glavom i odjeća i voda nešto stvarno jako vrijedno. Uopće nam ne bi bilo bitno što nosimo,

kakav mobitel imamo, koliko novca u džepu. Kao i sve u prirodi i pustinja ima korijene u

nama. Moramo prvo pronaći taj izvor lijepoga i dobroga u sebi, kako bi ga kasnije znali

prepoznati u drugima, a i na koncu doći do njega. Ništa nije vrijedno kada to dobijemo na

pladnju. Kao i voda – voda je u pustinji nešto teško dostižno, a kada dođemo do nje,

osjećamo se kao pobjednici. Trebamo samo razmisliti koliko sve oko nas zapravo vrijedi,

a mi to smatramo uobičajenom, bezvrijednom stavkom. Sve što imamo, luksuz je.

Statistika kaže da ako u džepu imamo 25$, bogatiji smo od 25% Amerikanaca. Moramo

shvatiti da sve što nas okružuje zapravo vrijedi puno više nego što mi mislimo. Pustinja u

kojoj neke osobe žive, zapravo je zamišljena pustinja, zamišljeni zid koji grade oko sebe.

Moramo vjerovati da će sve biti bolje, da će se pustinja iz vrućeg pijeska pretvoriti u ocean

lijepog, ocean života.

Ne budi pustinja, pretvori nečiji život u oazu lijepoga. Sve oko tebe je crno, tamno,

a ti budi svjetlo u tami tog života, budi bijel u crnom svijetu, prvo samom sebi, a onda

drugima. Ljepota je u pustinji života.


Stra

nic

a28

Ime i prezime: Andrea Gecan

Razred: 3.



Pustinju čini lijepom to što ona u sebi krije izvor...

Isto kao što pustinju čini lijepom njezin izvor tako i osobu čini lijepom to što ona

ima srce koje voli, osjeća, razumije i prašta. Vanjština, manje bitno, taj plašt koji stavimo

na sebe i pravimo se jaki, a zapravo se slomimo u sebi bezbroj puta. Isto kao što pustinja

ne otkriva odmah svoj izvor, moraš se potruditi da ga pronađeš, isto je i s ljudima, moraš

se jako potruditi kako bi im došao do srca, do unutrašnjosti koja nas čini pravim ljudima.

Ne vjerujem u zlo i ne koristim se njime, vjerujem da svi, koliko god bili hladni i

bezosjećajni, imamo srce, koje za nekoga kuca i nekoga iskreno voli. Ljudi su jednostavno

takvi, postave zid oko sebe, ograde se od svih i onda se moraš truditi kako bi došao do one

suštine, do onoga zbog čega smo ono što jesmo.

Izvor rijetko presuši, ali događa se, ljudi izgube volju, krenu krivim putem,

promijene se, a da toga nisu ni svjesni, žele se vratiti na pravi put, ali ne mogu, jednostavno

je nešto jače. Nemoguće je obnoviti izvor, možemo pokušati, ali ne vrijedi, ništa se neće

promijeniti, dok izvor sam ne odluči da opet želi biti onaj isti, onaj stari, koji je živio i

usrećivao prvo sebe, a onda i druge. Čudno je sve to, poznajemo nekoga dugo vremena,

mislimo da sve o njemu znamo i onda dođe trenutak kada shvatiš da pored sebe imaš

stranca, da pored sebe imaš biće koje voliš, a ne znaš više zašto i dođe trenutak kada se

zapitaš zašto tog nekog ti zapravo voliš, tražiš razloge, kopaš po svojim mislima i srcu, ali

ništa, ne pronalaziš odgovore. Ima ta neka iskra, to nešto, ali to moraš i održavati kako se

taj izvor zbog kojeg si nekog volio se nikada ne bi ugasio. Onoliko koliko primiš od drugih,

toliko i daruj nazad, sebičnost će te uništiti. Samo pokaži barem malo da ti je stalo do

nekoga i ta će te osoba pustiti do svog srca, izvora. Na tebi je da učiniš pravu stvar, da ne

povrijediš i da ne izigraš tuđe povjerenje.

Ne moraš pustiti svakog k sebi. Ljudi će ti prilaziti, ti ćeš sam izabrati kome želiš

vjerovati. Možda i pogriješiš, ali to nikada nećeš znati. Budi oprezan s tuđim osjećajima jer

netko se vjerojatno igra i s tvojima, održavaj izvor živim jer ipak na kraju je najvažnije

osjećaš li se ti dobro s tim srcem koje kuca unutar tebe.


Stra

nic

a29

Likovni radovi - niži razredi osnovne škole

1. mjesto

2. mjesto


Stra

nic

a30

3. mjesto


Stra

nic

a31

Ostali radovi


Stra

nic

a32


Stra

nic

a33


Stra

nic

a34


Stra

nic

a35

Likovni radovi - srednje škole

1. mjesto


Stra

nic

a36

2. mjesto

3. mjesto


Stra

nic

a37

Ostali radovi


Stra

nic

a38


Stra

nic

a39


Stra

nic

a40


Stra

nic

a41

Documents

E book Pustinju čini lijepom