E L A P E R O C I

/

D J E C O , L A K U N O Ć

B I B L I O T E K A V J E V E R I C A

UREDNIK ANA KULUŠIĆ

Naslov originala

ZA LAHKO NOC

Prevela sa slovenskoga

RUŽA LUCIJA PETELINOVA

Ilustracije

DANICA RUSJAN

E L A PEROCI

DJECO, LAKU NOĆ

Treće, prošireno izdanje

IZDAVAČKO KNJIŽARSKO PODU2EĆE

ili 1 a (I o s IZAGREB 1975

i

Tisak: OOUR Tiskara, mehanografija i galanterija NISP-a »Vjesnik«, Zagreb — 1975.

1

STARA KUCA BR. 3

Naš je grad iz dana u dan sve ljepši. Popravljene su ceste, zasađeni parkovi i u njima postavljene klupe za stare ljude, a ljuljačke za djecu. Sagrađeno je mnogo novih kuća, a sve ostale nanovo su ok rečene. Odlučeno je da se posve stare kuće sruše.

Takva stara kuća stoji i u Žutoj ulici. Nedavno su morali stanari iseliti iz nje pa je ostala prazna i tiha. Zaudarala je po vlazi i nitko se nije nadao da bi se jednom u njoj mogli ponovo naseliti ljudi.

Došla su djeca da je razgledaju.— Kako će je srušiti? — pitala je Rutiea.,— Otvorit će najprije krov i svu će opeku i crepove

lijepo složiti u vrtu. Trebat će im kad budu gradili novu kuću — objasnio je Veljko.

— Pogledajmo ima li još štogod u kući! — javio se netko i svi jurnuše u vežu i dalje stubama. Razišli su se po kući, zvali jedan drugoga i slušali kako njihov glas odjekuje u praznim sobama. Na peći u kuhinji našla je Rutiea veliku bijelu mačku. Žmirkala je prema suncu i lijeno se protezala.

— Zar si ostala sama? — zapita je.— Mijaaau! ... — odgovori mačka.— Od sada ćeš biti naša mačka — odlučila je Rutiea.

Mačka je zatvorila oči i prela.

5

Drugi nisu ništa našli, samo gole zidove.U gradskom su uredu tada izdali radnicima nalog:— Idile u Žutu ulicu i potražite kuću br. 3. To je

stara, gola, posve napuštena kuća koju ćete srušiti.Popeli se radnici na kamion i odvezli se. Vozeći se,

prešli su pet raskršća, zatim su krenuli nalijevo a kraj cvjetnog vrta nadesno te ušli u Žutu ulicu. Budući da se u toj ulici rijetko kada pojavljuje automobil, djeca se svakom povesele. Sada su bila na okupu u staroj kući. Požurila su k prozorima. Kamion se zaustavio pred kućom. Radnici su je promatrali i nisu mogli vjerovati da se radi o staroj napuštenoj kući.

— To nije stara kuća. Pogledajte koliko ima u njoj djece!

Odvezli su se dalje i čitavim gradom tražili drugu Žutu ulicu i drugu kuću br. 3, ali nisu našli ni ulicu ni kuću.

Djeca u staroj kući sjela su u kuhinji oko mačke i stala razgovarati o najljepšim stvarima. Kad su čula da ih roditelji zovu na ručak, dogovorila su se da će se popodne opet ovdje sastati a isto tako i idućih dana. Stara kuća bit će njihova. Tako je i bilo, i nikada se nisu ljepše igrali. Uredili su stan. Dječaci su iz podruma i s tavana roditeljskih kuća dovukli stare sanduke i od njih napravili stolove i stolčiće, klupice, sjedalice i ormariće. Svatko je dobio svoj ormarić i u nj spremio ono što mu je bilo najmilije. Srebrne i zlatne papiriće, staklene kuglice, slike što su ih izrezali iz časopisa u boji, zanimljive knjižice, mala pa i napuknuta ogledalca, bočice za lijekove, zdjelice za vodene boje, komadićke školske krede, stare čavle, komad lanca, kladivo, praćku i revolver. Bu

6

dući da su ormarići imali mnogo pretinaca, mogla su djeca sve te stvarčice lijepo spremiti.

Djevojčice su pokazale svu svoju spretnost izrezu- jući male prostirke iz papira. Kutije od konzervi pretvarale su u vaze. Donijele su cvijeća i čitava se kuća pomladila. I prozore su ukrasile cvijećem.

Gradski ured je po drugi put slao radnike u Žutu ulicu. Dali su im nacrt našega grada da ga ponesu sa sobom i naredili im ovako:

— Staru kuću br. 3 u Žutoj ulici srušite još danas! Taj posao ne mažemo više odgađati!

Radnici su se dovezli, prošli dvaput ulicom gore-do- lje, nekoliko se puta zaustavili pred kućom br. 3 a onda rekli:

— To nije stara kuća. Niti je pusta, niti prazna. Na svim se prozorima nalazi cvijeće!

Odvezli su se dalje i čitav dan tražili u gradu drugu Žutu ulicu i drugu staru kuću br. 3, ali nisu našli ni ulicu ni kuću.

Djeca su uredila i vrt. Posijala su peršin i mrkvicu a i malo kamilice, da bude pri ruci za slučaj bolesti, pa crvenu rotkvicu i vrtne jagode. Vrt su lijepo ogradila.

Kad je bilo sve gotovo, pričvrstili su na kućna vrata popis stanara.

Ovdje stanuju:RUTICAVELJKOBOBŠAŠATIT

TANATONKANANASKOKDJEČAČIĆ

I BIJELA MAČKA.

7

Roditeljima je jedva uspjelo odvratiti djecu od toga da u kući br. 3 i spavaju.

Bijela mačka obećala je djeci vjernost. Po čitave noći hodala je oko kuće i nikoga nije pustila preko praga.

njaku naložila vatru i pristavila lončić za lipov čaj. Svih je deset mališana sjelo za veliki stol. Pili su gorki čaj, ali je ipak bio najslađi.

Pred kućom se zaustavio kamion s radnicima. Bilo je to već treći put. Djeca su skočila do prozora i dovik- nula im:

— Zdravo! Zdravo!Radnici su odzdravili. Bob im je na cesti prišao i za

molio ih:— Molim, da li biste nam htjeli dovesti malo bije

loga pijeska? Željeli bismo njime posuti stazice u našem vrtu.

— Dovest ćemo vam ga — obećali su, ali su se međusobno čudili: — Već su nas oni iz ureda po treći put poslali ovamo da srušimo staru kuću br. 3 u Žutoj ulici. Kad tamo, to nije stara kuća. Ona se iz dana u dan pomlađuje. Iz dimnjaka se puši, na prozorima cvate cvijeće, kroz prozore gledaju djeca, oko kuće se nalazi lijepo obrađen vrt i na pragu sjedi bijela mačka.

Vratili su se u gradski ured i po treći put saopćili da je kuća br. 3 u čitavoj Žutoj ulici najsrdačnija. Predsjednik odjeljenja za građevinarstvo potražio je popis starih gradskih kuća koje su određene da se sruše i u tom popisu staru kuću br. 3 precrtao.

9

NEDJELJA

Nedjeljom mama i tata ostaju kod kuće. Ali ostalih dana ima mnogo više nego nedjelja. Trnka i Tonka su to na prste prebrojile: ponedjeljak, utorak, srijeda .. .

Jednom su tako silno poželjele da uskoro dođe nedjelja, te su se usred noći probudile.

— Tinka, hoće li sutra biti nedjelja? — zapitala je Tonka.

— Jest, sutra će biti nedjelja — odgovorila je Tinka.— Danas je petak. Brojimo! — rekoše.— Ponedjeljak, utorak, srijeda, četvrtak, petak, ne

djelja. Da, sutra će biti nedjelja.Odahnule su. Do ušiju su se pokrile bijelim pokriva

čem te ponovo slatko zaspale.Sutra će biti nedjelja. Mami se nikuda neće žuriti.

Dok bude odijevala Tinku i Tonku, one će poskakivati na krevetu, zatim će potrčati sobom pa jedna drugu loviti i smijat će se sve tri. Mama će im u šalice naliti slatke kave i kruh namazati maslacom.

A tata? Čekat će ih već da pođu s njim u šetnju. Poći će i bakica i svezat će na glavu zeleni rubac. Dok oni budu šetali, mama će kod kuće pokupiti prljave haljinice i oprati ah a i spremiti ručak. Poslije podne bit će svi zajedno kod kuće i pjevat će, prelistavati knjige sa slikama i bit će u sobi lijepo jer će kreveti biti uređeni a i vaza na ormariću puna cvijeća.

Tinka i Tonika su se naspavale. Bacile su pokrivač sa sebe, Tonka je otvorila prozorske kapke i tada joj se sunce prosulo kosom i košuljicom i obasjalo sve kutiće u sobi. Tinka otvori kuhinjska vrata te uzvikne: —

10

Tata! ... Mama! ... — ali gle, nigdje ih nema. Bakica loži vatru u peći i veli:

— Već su otišli.— Kamo!? — uzviknu Tinka i Tonka.— A kamo nego na posao — reče bakica.— Ta nedjelja je!— Zar zbilja? — začudi se bakica. — To nije mo

guće, ta jučer je bio petak.— Ali danas je nedjelja. Slušaj: ponedjeljak, uto

rak, srijeda, četvrtak, petak, nedjelja! — nabrojile su Tinka i Tonka.

— Gle, gle, onda je doista nedjelja. Tata i mama su se zabunili, a i ja sam mislila da će tek sutra biti nedjelja.

— A što sada? — zapitale su djevojčice.— Odmah ću vam dati zajutrak, a onda požurite k

mami i tati u ured i kažite im da je nedjelja — odgovorila je bakica.

To su i učinile. Požurile su u grad. Usput su srele mnogo učenika.

— Kamo idete? — pitale su ih.— U školu — odgovorili su.— Ta danas je nedjelja! — uzviknule su djevojčice.— Nedjelja! — poveselili su se učenici, okrenuli se

i požurili kući.Kod mljekarnice srele su Tinka i Tonka Juricu koji

se baš spremao da kolicima odveze mlijeko na tržnicu.— Danas je nedjelja — rekoše mu djevojčice i Jurica

je sav sretan odvezao kolica natrag u dvorište, stao zvi- žditi veselu nedjeljnu pjesmicu i pošao kupiti ulaznicu za cirkus.

11

Zatim su djevojčice naišle na mladu frizerku koja je upravo otvarala salon kako bi mušterije mogle ulaziti na češljanje i šišanje.

— Danas je nedjelja — rekle su Trnka i Tonka.— O, nedjelja! — uskliknula je frizerka. Smjesta je

skinula bijeli ogrtač, pred ogledalom se lijepo počešljala, malo namirisala i zatim požurila u Tivoli da se prošeće.

Srele su i posmonošu. Nosio je veliku torbu punu pisama. Trnka i Tonka zapitale su ga ima li koje pismo za njih, ali nije bilo ništa. Zatim su mu rekle da je nedjelja i pismonoša se vratio s torbom na poštu. Silno se obradovao neočekivanom dolasku nedjelje.

Onda su još i trgovcima objasnile da je nedjelja pa su svi pozatvarali trgovine i pošli kući.

U uredu su našle oca. Pred njim se nalazila hrpa spisa. Tinka i Tonka smele su ga baš kad je rješavao jedan težak račun.

— Po što ste došle? — pitao ih je.— Pođi kući i igraj se s nama. Danas je nedjelja —

rekle su djevojčice i otac je u tren oka pospremio spise, ostavio račun nedovršen, zaključao pretince svog pisaćeg stola i onda su zajedno požurili još po mamu.

— To je zbilja zgodno što je danas nedjelja — govorio je otac. — Tko će se tome više poveseliti nego naša mama.

Mamu su našli u knjižnici. Stajala je na visokim ljes- tvama i tražila neku knjigu na polici visoko pod stropom.

— Jeste li došli po knjige? — pitala ih je mama.— Došli smo po tebe! — doviknula joj je Tinka.

12

— Da pođeš s nama kući! — nadglasala ju je Tanka.— Zato što je danas nedjelja — dodao je tata.Mama je žustro sišla s ljesitava, zatvorila knjižnicu i

njih četvero je krenulo kući.Na raskršću je stajao milicioner. Tonka je potrčala

k njemu i zapitala ga:— Kako to da nemate bijele rukavice? Ta danas je

nedjelja!— Nedjelja? — začudi se milicioner. — Danas je

radni dan. Sutra će biti nedjelja.Tanki se pridružila i Tinka pa su obje stale brojiti

na prste:— Ponedjeljak, utorak, srijeda, četvrtak, petak, ne

djelja.— A gdje li je ostala subota? — zapita milicioner.— Subota? — Oh, kako su se Tinka i Tonika tužno

pogledale.— A što će se sada dogoditi? — rekle su žalosno. —

Svima smo kazale da je danas nedjelja i svi su pošli kući: đaci, Jurica, frizerka, pismonoša, trgovci, tata, mama ...

— Morat ću napraviti reda — rekao je milicioner. Biio je vrlo zabrinut. — No, sada samo idite lijepo kući, pa i tata i mama nelka idu. Sve drugo saznat ćete na vrijeme.

Tinka i Tonka su milicionera lijepo pozdravile i putem kući veselo čavrljale:

— Svejedno je nedjelja, pa makar i bila subota! Tata i mama bit će kod kuće!

Kod kuće su pomogle mami pospremiti kuhinju i sobu, stol su prekrile čistim stolnjakom i kad su otvo

13

rile knjigu sa slikama i namjeravale čitati, javio se spiker na radiju.

— Građani, građanke i draga djeco! Kako su se Tin- ka i Tonka zabunile te čitavim gradom širile vijest da je danas nedjelja, nastala je zbrka. Svi svetkujete nedjelju, dok je zapravo tek subota. Ali to nije najveća nesreća. Najveća je neprilika u tome što bi sutra svi mislili da je već ponedjeljak i tako bi zbrka bivala iz dana u dan sve veća. Stoga objavljujemo da je danas subota kako je to označeno u kalendaru. Budući da ste već svi kod kuće, svetkujte, ali nemojte zaboraviti da će sutra biti nedjelja i tek prekosutra ponedjeljak. Poštujte kalendar!

Tako su se stvorile dvije nedjelje, premda je jedna od njih bila subota. Djeca su bila sretna. Pila su čaj, grickala kekse i prelistavala knjige sa slikama.

TISUĆU PUTA LIJEPA

Usred doline stajala je kućica i na njezinu se dvorištu kočoperila kokoš, najbjelja među bijelim kokošima. Gospodarica je tvrdila da još nije vidjela ljepše. Voljela je s njom razgovarati i ponekad bi je pogladila po leđima. Kokoš bi svakog dana snijela jaje i svakog je dana čekala da joj gospodarica kaže da je najljepša. Bila je već uvjerena da svojom ljepotom nadmašuje i mačku i psa. Svakog jutra kljunom je raščešljavala svoje perje i pazila da se ne zaprlja.

— Ja sam najljepša, ja sam najljepša! — javljala se

14

ffsvojim kokodakanjem.

— Što ti se perje sjaji! — ulagivala joj se mačka.

Pas je volio zarežati na nju pa bi onda preplašena skočila na ogradu. Kad su pas i mačka bili sami, događalo se da bi svak iz svoga zakutka uzdahnuo:

— Što je bijela kokoš sretna! Ona je miljenica naše gospodarice.

Ali iznenada se sve pre- okrenulo. Jednoga proljet

nog jutra gospodarici se rodila kći i nitko se više nije osvrtao na bijelu kokoš.

Sretna majka uzela je djevojčicu na ruke i rekla joj:— Tisuću si puta lijepa!Kad je sunce obasjalo dolinu, stao je vjetar šaptati

travama i cvijeću u polju i pticama u šumarku:— Rodila se Tisućuputalijepa.— Rodila se Tisućuputalijepa — ponavljale su trave,

ponavljalo je cvijeće, lelujajući se na vjetru.— Povijaju je u bijele pelene — šaputao je vjetar.— U bijele pelene ... — ponavljale su trave i cvi

jeće.— Dživ, dživ, u bijele pelene ... — cvrkutale su ptice

i spuštale se s visina. Jedna je sjela na prozor kad je u kućici zaplakalo novorođenče. — Dživ, dživ ... — zacvrkutala je ptica i odletjela.

15

Kokoš se digla iz gnijezda i zapitala:— Ko, ko, ko, ko! Tko se to rodio?— Naša je gospodarica dobila kćerku — saopćili su

joj vrapci.— Je li lijepa? — zapitala je kokoš.— Tisuću puta lijepa, tisuću puta lijepa! — odgovo

rili su joj vrapci.Kokoš je visoko podigla glavu, raširila krila i užas-

nula se:— Je li ljepša od mene? Ljepša od mene?— Dakako, dakako, dakako! — odgovarali su vrapci

tako žustro i glasno da se kokoš uvrijeđena sakrila u ko- košinjac.

Gospodarica je nosila svoju kćerčicu na rukama, s vremena na vrijeme lagano pomilovala njezine nježne obraze i položila je zatim na mekani jastuk u košaru. Onda je brzo oprala pelene i dok ih je u vrtu prostirala da se osuše, čuo se njezin glas:

— Vjetriću, vjetriću, osuši mi pelene da mogu dijete poviti.

I gle, vjetar je pelene osušio još prije nego što je sunce zašlo. Majka je pelene pokupila i povila dijete. Kad je dolinu prekrio večernji mralk, dijete je zaspalo a vjetar je kroz šumarak šaputao:

— Tisućuputalijepa spava.— Spava ... spava ... — ponavljalo je cvijeće pa

onda i ono pozaspalo.Ali nije zaspala bijela kokoš u kokošinjcu. Zvala je:— Dođite, crne misli!Zatvorila je oči da bude sve još crnje, te stala razmi

šljati o gospodarici koja joj čitavog dana nije kazala

16

nijednu lijepu riječ, samo je ujutro uzela jaje i požurila natrag svome djetetu.

— Učinjena mi je nepravda! — uzdahnula je kokoš i svojim kokodakanjem iznijela je najcrnju misao:

— Osvetit ću se!Te noći nije više otvorila oči, zaspala je.Prije nego što je ujutro sunce osušilo rosu na travi,

dijete se u košari probudilo. Majka je već bila uza nj. Promatrala je kako kćerčica otvara oči i kako se proteže.

— Tek sada, kad imam tebe, znam kako je lijepa naša dolina. Tu ćeš rasti, dijete moje. Brinut ću se za tebe danju i noću.

Prolazili su dani i dijete je raslo. Sunce je sjalo sve toplije i toplije i majka je pjevala. Kakoš se, međutim, ljutila jer se nitko nije obazirao na njezinu ljepotu.

Jednog je dana gospodarica iznijela svoju kćerku iz kuće. Pozvala je psa, mačku i bijelu kokoš. Sjela je s djetetom u naručju na klupu pred kućom. Mačka se stisla uz njezine noge, pas je veselo mahao repom, kokoš je pružala vrat i kokodakala te pažljivo promatrala kćer svoje gospodarice.

— Sasvim je nalik drugoj djeci! Sasvim je nalik drugoj djeci! — zakreštala je.

— Što se toliko kočoperiš? — rekla joj je gospodarica. Zatim se obratila svima troma pa još i vrapcima ako ih i nije bila pozvala:

— Dugo bijasmo sami. Voljeli smo se i nismo imali našto da se potužimo. Dobila sam kćer. Zavolite je i vi.2 Djeco, laku noć 17

Svi su se vrapci javili: — Dživ, dživ! — Mačka reče: — Mijau! — a pas: — Hov! — jedino se kokoš nije oglasila. Crna je misao kljuckala u njezinoj glavi.

Tada je vjetar preko doline stao ćarlijati i šaputati:— Tisučuputalijepa, dobar dan! ...Kad je kokoš to čula, zalepršala je krilima i skočila

gospodarici na rame.— Iskljuvat ću djevojčici oko pa nitko više neće ka

zati da je lijepa! — zakokodače. Ali baš je toga trena dijete protrljalo oči jer je sunce jako bliještalo. Tako je kokoš umjesto u oko kljucnula u prstić. Dijete je zapla- kalo. Pas je zalajao, mačka zamijaukala, vrapci zacvr- kuitali i svi su navalili na kokoš i protjerali je od kuće. Osim toga, pas joj je iščupao rep. Operušana i ružna te vičući — kokodak! — pobjegla je u svijet i nije se više vratila.

Tisučuputalijepa je rasla kao ružin pupoljak na li- jehi obasjanoj suncem.

KUCICA OD KOCAKA

Usred livade stajala je kućica od kocaka. U njoj je stanovala Jelka. Za sunčana vremena sjedjela bi pred kućicom i slušala kako ptice pjevaju, a za kišovitih dana šetala bi sobama koje nikad nisu bile dosadne. Sve su bile ukrašene slikama.

U prvoj sobi nalazila se na kocki usred zida slika bijele kokoši. Kad se Jelka nalazila u toj sobi, čula je kako kokoš kokodače:

18

— Kokoda, kokoda! Doći će budalina!Jelka joj odgovori:— Neće doći, neće!U drugoj sobi bila je naslikana crna mačka. Govorila

je Jelki:— Predem, predem... Kad napredem do tri niti, ja

ću tebe ostaviti!— Ostani sa mnom! — zamolila ju je Jelka.U trećoj sobi bio je preko čitavog zida naslikan dim

njačar. Neprestano se smijao i govorio:— Bijelom je kredom zapisano u dimnjaku da će

se srušiti.— Što će se srušiti? Zar dimnjak? Ta on čvrsto stoji!

— smijala se Jelka.No dan bijaše kišovit i susjedov pas se otkinuo

s lanca. Bila je to već odavno njegova namjera. Dao se u trk preko dvorišta i preskakivao ograde. Iz čiste radosti što je slobodan, zaletio se u kućicu od kocaka. Čuo je kako se ruši, ali se nije zaustavio.

Kućica se srušila sve do temelja i Jelka ostade bez krova nad glavom. Žalosna je stajala usred hrpe kocaka. Kiša ju je kvasila a vjetar joj prodirao do kosti.

— Morat ću ponovo sagraditi kućicu! — reče Jelka.— Da se bar nađe tko bi mi pomogao!

Tada se javila bijela kokoš:— Kokoda, kokoda! Ta rekla sam da je susjedov pas

budalina!Sišla je s kocke i dala joj zlatno jaje:— Uzmi! Kad ogladniš, razbij ga.Jelka se kokoši zahvalila. Tada je s druge kocke sišla

crna mačka. Njezine su se zelene oči prijazno sjajile:

19

— Isprela sam svijetlu nit. Uzmi je! Pođeš li na put, uzmi je sa sobom i usput je odmataj, onda na povratku nećeš zalutati — rekla joj je, a zatim otrčala mokrom travom u šumu. Jelka nije stigla ni da joj zahvali.

Dimnjačar je također stao na noge.— Jelka, dajem ti dugme. Dimnjačarevo dugme do

nosi sreću. Moraš ga prišiti na haljinicu. Dok to ne učiniš, nemoj graditi kućicu, da ti se ponovo ne sruši.

— Hvala! — reče Jelka i uzme dugme, a dimnjačar se kao i prije smješkao sa slike.

Jelka je još uvijek stajala na kiši. Darove je spremila u džep i tražila iglu da na svoju haljinicu prišije dugme. Dugo je tražila, sve je kocke premetnula, a iglu nije našla.

— Poći ću krojačici — pomislila je i krenula na put. Čitavim putem odmatala je nit, kako ne bi na povratku zalutala.

Stigla je do prvog sela i raspitala se za krojačicu.— U nas je nema — rekoše joj. — Tamo daleko, u

selu na podnožju brijega, naći ćeš je. Ali morat ćeš proći tri tamne šume.

Išla je pravcem što su joj ga pokazali. Kroiz prvu je šumu prošla sretno, ali ju je u drugoj zatekla noć. Jelka se obradovala kad se pomolio sjajni mjesec.

— Tako lijepo svijetli da posve dobro vidim put. Samo ću malo sjesti jer sam strahovito gladna.

Jelka izvadi iz džepa zlatno jaje i razbije ga o kamen. Silno se začudi, videći da ima sada dva manja jajeta. Jedno je obično bijelo jaje, a drugo i opet zlatno. Bijelo jaje pojela je s užitkom, dok je zlatno jaje blistalo kao zvijezda pa je sve unaokolo bilo svijetlo. Kad je Jelka

20

I

htjela nastaviti put, pogledao je mjesec posve izbliza njezino lice i rekao joj:

— Dobro da sam te našao. Umoran sam. De svijetli noćas ti kad imaš tako divnu svjetiljku!

Jelka mu htjede reći da joj se žuri, ali se mjesec već bio sakrio iza oblaka. Tako joj nije preostalo drugo nego da i dalje sjedi a zlatno je jaje svijetlilo.

Kad je izašlo sunce, mogla je Jelka nastaviti put. Sretno je prošla i kroz treću šumu te u selu na podnožju brijega našla krojačicu. Krojačka joj je vrlo rado prišila dugme na haljinicu. U znak zahvalnosti poklonila joj je Jelka ostatak svijetle niti.

Na povratku je bio put mnogo kraći. Koračala je uza svijetlu mit te stigla već u predvečerje na svoju livadu gdje su ležale kocke. Odmah je počela graditi kućicu. Usred posla prestrašila se psećeg laveža.

— Put me doveo k tebi! — lajao je pas. — Bio sam se otkinuo s lanca, ali u šumi sam osjetio čežnju za kućom i čovjekom. Ugledao sam svijetlu nit i pošao njezinim tragom. Tako sam došao do tebe. Srušio sam ti kučiću, a sada ću ti pomoći sagraditi novu. Ako ti je po volji, ostat ću kod tebe i vjerno te čuvati.

Uskoro su sagradili kućicu. Sve je bilo kao prije, samo se crna mačka nije vratila. Možda zato što pred kućom sjedi pas. Jelka još uvijek vjeruje da će se jednog dana pojaviti. Zlatno jaje stavila je na vrh krova kako bi mačka već izdaleka ugledala svoj dom.

22

TKO CE SE IGRATI SA MNOM?

U Maloj ulici čuje se od jutra do večeri žamor. U toj ulici djeca trče, loptaju se ili igraju vojnika; poneke su djevojčice gospođe i voze ulicom gore-dolje kolica s lutkama.

U tu ulicu nikada ne skrene automobil, čak se i biciklist rijetko pojavi. Tu se nalaze kućice s vrtovima. Djeca kroz prozor razgovaraju sa svojim mamicama i mame vide što njihova djeca na ulici rade.

Među tom djecom živi posve malena djevojčica Točkica. Svakog jutra dolazi sa stoličicom, postavi je nasred ulice, sjedne i gleda kako se djeca igraju. Dogodi li se što smiješno, smije se u sav glas. Kad se djeca po- tuku, ona potrči svojoj mami i dovikne joj:

— Gledaj, mama, potukli su se!— Nije to ništa strašno — reče joj mama i Točkica

se vrati na ulicu.Sva djeca iz te ulice već pohađaju školu, a Točkica još

ne zna koliko joj je godina, ne zna kako treba da razgovaraju gospođe, na romobilu je još nespretna, kad se igraju rata, ne shvaća kako se valja sakriti od neprijatelja, loptu nikada ne uhvati, a ne zna se ni igrati »lo- vice«. Nitko nije rekao da se s njom neće igrati, ali se ipak s njom nitko ne igra.

Događaju se i neobične stvari.Mama primijeti da se Točkica na stoličici dosađuje.

Skokne u vrt, otkine lijepu crvenu ružu i donese je Točkici. Točkica se ruži obraduje.

— Ružica! — veli i pomiriše je. — Miriše ... — Zatim je promatra. Naiđe visok dječak.

23

— Pokaži mi ružu — reče dječak i Točkica je dade., ali on produži put kidajući s ruže laticu po laticu.

— Uzeo mi je ružicu ... — ražalosti se Točkica. Praznih ruku i dalje sjedi na stoličici.

Mama sve vidi i donese joj lončiće i lopaticu.— Mijesi kolače — reče joj.— I za tebe ću napraviti jedan! — obeća joj Točkica.

I Točkica mijesi kolače. Priđu joj Tonček i Trnka. Brzo porazdijele lončiće, uzmu joj i lopaticu i vele:

— Točkice, makni se! Treba nam puno mjesta, umijesit ćemo mnogo kolača.

Točkica izdaleka gleda kako Tonček i Tinka mijese kolače od pijeska. Ali brzo im je to dosadilo. Lončiće su otkotrljali ulicom i oni zazveče: — pinka-ponka-pinka — a lopaticu su dječak i djevojčica ostavili u pijesku. Točkica žurno hvata lončiće, potraži i lopaticu pa otiđe mami.

— Mama, igraj se sa mnom! — zamoli je.— Nemam vremena. Kuham ručak — odvrati mama.

Točkica dugo šuti. Polako odlazi u vrt, uzme romobil i poveze se na ulicu. Ulica je prazna. Djeca su otišla u školu. Točkica se vozi mimo kuća i vrtova. Doveze se do Velike ulice gdje jure automobili. Ali Pazi, pas iz Male ulice, zove Točkicu:

— Hov, hov, kamo ideš?— Nitko se ne igra sa mnom — reče Točkica. —

Gtiću ću daleko, u Tivoli. Tamo je park i u njemu mnogo djece, više nego u Maloj ulici — i već se odvezla Velikom ulicom, među automobile i bicikle.

Pazi gleda za Točkicom i laje, a onda pojuri za njom.

24

— Hov, hov, hov, poći ću s tobom ako već moraš ići! — reče i vjerno trči uz Točkicu koja se vozi među automobilima. Svi je prestižu i pravo je čudo što je nitko ne obori.

Stižu do tramvajske pruge. Neko vrijeme vozi Točkica lijepo uz tračnicu, ali joj onda romobil iznenada sklizne između tračnica. Točkica padne, no brzo se digne, ali je romobil zapeo o tračnicu i ona ga ne može maknuti. Pazi se vrti oko nje i gleda na prugu kojom se približava tramvaj. Tramvaj zvoni, zvoni, ali sve uzalud. Točkica i Pazi stoje i dalje na pruzi. Pazi stupi hrabro pred Točkicu i laje na tramvaj koji je već posve blizu. Tramvaj stane, kondukter siđe, silaze i putnici i svi se sjate oko Točkice i Pazija. — što se dogodilo? — zapitkuju. Dođe miliciomer i uspostavi red. Putnici se vraćaju u tramvaj, a milicioner izvuče romobil iz tračnice i stavi ga na pločnik.

— Pločnikom vozi, dijete! — reče Točkici, a Paziju zaprijeti: — Pazi na nju! — Bit će mu poslije vrlo žao što nije zapitao Točkicu kako joj je ime i što je nije odveo kući.

Točkica vozi sada pločnikom i Pazi trči uz nju. Njima se sada više ne žuri. Izlozi su puni najdivnijih stvari. U svakom je izlogu nešto drugo. Igračke, bomboni, medenjaci, crvene i plave cipelice, lopte, bojice, šareni papir. A tamo, gle, drveni konj! Mnoštvo ljudi gleda izlog. Točkica uhvati jednu gospođu za ruku i zamoli je:

— Dignite me, molim, htjela bih bolje vidjeti.Gospođa je digne na ruke i pokazuje joj još i druge

izloge. Točkica joj se odmah svidjela.— A kako to da sama hodaš gradom? — zapita je.

25

— Nisam sama. Pazi me prati. Idemo u Tivoli jer se kod kuće nitko ne igra sa mnom — kaže joj Točkica.

Gospođa je spusti, popravi joj kosu na čelu i ode. Ali poslije će joj biti žao što nije zapitala Točkicu kako joj je ime i što je nije odvela kući.

Točkica i Pazi stigoše na Okrugli trg. Usred trga svira dječji duhački orkestar a visoko preko trga razapet je natpis: »Velike trke — pozvana sva djeca!«. Točkica ne zna pročitati natpis, ali vidi mnoštvo djece u bijelim i crvenim odijelcima. Voze se romobilima oko trga. Gledaoci u parku dovikuju im: — Vo-zi! Vo-zi!

— Vidiš, Pazi, ovdje ću se moći igrati — poveseli se Točkica.

— Hov, hov! — zala je Pazi i Točkica se poveze ro- mobilom među natjecatelje. Ali gle, jedan je dječak zaustavi i reče:

— Premalena si još. Stani malo u stranu i gledaj.Točkica se makne i potuži:— I ovdje se neće sa mnom igrati. Vele da sam pre

malena. /— Hov, hov! — odgovori Pazi, uhvati je za suknjicu

i povuče za sobom.— Pođimo u Tivoli! Tamo se igraju i mala djeca.Samo još Lijepom ulicom pa preko željezničke pruge

i gle, stigli su u Tivoli.— Tko će se igrati sa mnom? — pita Točkica i traži

djecu. Ali sunce zalazi i djeca žure kući. Točkica i Pazi trče do igrališta — ali igralište je prazno. Svi su otišli. Sve ljuljačke miruju, vrtuljci stoje, klupe su osamljene, cvijeće se na lijehama zatvara.

— Tko će se igrati sa mnom? — zapita nježan glasić.

26

— Jesam li to ja pitala? — začudi se Točkica.— Hov, hov! — zalaje Pazi. — Ti nisi ništa pitala.Potraže tko je to još željan igre i nađu u pijesku ma

lenu drvenu lutku.— Lutkice! — usklikne Točkica. — Hoćeš li se igrati

sa mnom?— Hoću. Najviše volim igru »Blistavu vodu sad gle

dajte svi!«— Trebalo bi da nas bude više — reće Točkica i po

mogne Lutki iz pijeska. — Igrat će se i Pazi s nama.— Blistavu vodu sad gledajte svi! — izgovori sve

troje kad iznenada Točkici u krilo skoči vjeverica s velikim kitnjastim repom a Lutki sjedne na glavu bijela grlica.

— Sad će nas biti dovoljno! — poveseli se Točkica. I grlica mora sjesti u krug. Točkica, međutim, trči s rupčićem oko kruga:

Blistavu vodu sad gledajte svi!Zvrče, za neposluh platit ćeš ti!

Tako se oni igraju i uopće ne primjećuju da je sunce zašlo.

— Pospana sam — zaplače Lutka. —Hoću u krevet!— U krevet? — sjeti se Točkica svog kreveta i mame.— Pazi, moramo kući!— Hov, hov! ... Kući!Krenu prema gradu. Točkica, vjeverica i grlica na ro-

mobilu — vjeverica straga, grlica sprijeda na ručki —

27

dok Pazi vjerno trči uz njih i nosi u zubima pospanu Lutku.

Na Tivoli pada noć, u gradu se pale svjetla.

Radio javlja već po treći put:— Nestala je najmanja djevojčica iz Male ulice. Ime

joj je Točkica i vozi se romobilom. Nestao je i pas Pazi. Sretne li ih tkogod, neka ih dovede u milicijsku stanicu!

Kako je sada žao onome milicioneru koji je sreo Točkicu na tramvajskoj pruzi, što je nije pitao kako joj je ime i što je nije odveo kući. — Samo da joj se nije dogodila kakva nesreća! — pomisli zabrinuto.

Gospoda, koja je poslijepodne digla Točkicu na ruke kako bi djevojčica bolje vidjela izlog, također je slušala radio. Tvrdila je da neće moći čitave noći sklopiti oči, ne nađu li Točkicu.

U Maloj udici bili su svi pred kućama. Kako je djeci bilo žao Točkice!

— Jadne li Točkice! Nismo se htjeli s njom igrati! — govorila su djeca i trčala na sve strane da je nađu. Zvala su: — Točkice! ...

A njezina je majka govorila:— Nadam se da će se moja Točkica vratiti — i oti-

rala suze. — Mogao bi je Pazi dovesti kući.

Kraj željezničke pruge oprostile su se vjeverica i grlica. Točkica je obadvjema obećala da će češće doći u Tivoli kako bi se s njima igrala.

Osvijetljenim ulicama vozi se Točkica kući.

28

— Točkica! Naša Točkica! — zovu je djeca. — Naš Pazi! —• zovu psa.

— Glavno da su došli! — odahne mama i odahnu svi u Maloj' ulici. Lutka se probudi i pozdravi: — Dobro veče!

— Ovo je drvena Lutka. Igrat će se sa mnom.— Igrat ćemo se i mi s tobom! — viču djeca. Točkica

je sada najslavnija djevojčica u Maloj ulici.Uzbudljive događaje toga dana treba da svi dobro

prospavaju.

SNJEGOVIĆ

Djed je raskićeno novogodišnje drvce bacio u drvarnicu i otišao. Jela je ostala ležati kraj klade, vrlo jadno. Nitko nije više mario za nju.

Navečer je u drvarnicu zavirio mjesec, osvijetlio jelu i blizu vrha otkrio snjegovića. Djeca su s jele bila skinula sve, jedino su njega ostavila. Mjesec je tako dugo svijetlio u snjegovićeve oči dok se nije snjegović čestito razljutio:

— Ako su me djeca odbacila, onda me bar ti, mje- seče, ostavi na miru. Htio bih zaspati.

Sklopio je oči, ali je mjesec i dalje gledao u drvarnicu. Snjegović nije mogao zaspati, ponovo je otvorio oči i kad je vidio da mu se mjesec smije, malo je manjkalo da mu isplazi jezik. Pogled mu zapeo na dugmeti-

29

cima što su blistala na njegovu trbuhu i kao da se malo razveselio. Samosvjesno pogleda u svijetlo mjesečevo lice:

— Protjerao si mi san, ali ništa zato. Prebrojit ću dugmeta na svome kaputu, čini mi se da su dragocjena jer tako lijepo blistaju. Jedan, dva, tri — jedan, dva tri. Posve je sigurno da su tri. Možda će to biti dovoljno, ali ako ne bude, dao bih još i svoju kapu. Dakako, ti ne možeš znati o čemu ja već od Nove godine danomice razmišljam.

Mjesec se uozbiljio. Volio bi saznati što li može razmišljati ovakav snjegović od pamuka. Još mu je svjetlije pogledao u oči, znajući da je ponekad dovoljno da kome samo u oči pogledaš, pa da ti je jasno o čemu razmišlja;

snjegović se, međutim, nije više ni osvrnuo na mjesec. Razmišljao je:

— Nikada neću zaboraviti ono posljednje veće uoči Nove godine, toliko je bilo lijepo. Kad su pripalili svijeće na jeli, usta su mi se jednostavno sama otvorila, ta stajao sam usred najdivnijih staklenih kuglica koje su se njihale na zelenim grančicama. Trgnuo sam se tek kad je crnokosa djevojčica prstićem pokazala na mene i klik- nula: »Gledajte, snjegović!« Zatvorio sam usta i uspravio se. Gledali su me neko vrijeme, ali je djevojčica na donjoj grani jele otkrila moga brata, radosno kliknula i svi su se osvrnuli onamo. Razgledavali su sve redom i veselili se. Sitna svjetla s novogodišnjog drvca odsij evala su u njihovim očima.

Mama je pazila da se srebrne vrpce ne zapale te gdjegdje još i štogod popravila. Onda je prišla darovima: »Pogledajmo što je donio Djed Mraz!« Uzela je u ruke bijeli zavežljaj sa crvenom vrpcom: »Ovo je za bakicu!« Bakica se nasmiješila i sjela s darom u naslonjač. Odmotala je papir i našla u njemu vunene čarape. Pogledala je sve oko sebe i rekla: »Neće mi više zepsti noge.« Mama je uzela drugi zavežljaj: »To je za djeda.« Djed je primio dar i rekao: »Ta nije bilo potrebno.« Ali čitavo mu je lice prekrio smiješak, kad je u papiru našao lijepu crnu lulu.

»Za tatu«, rekla je mama i dala mu veliku kranjsku kobasicu. Tata se nasmijao: »Još danas ćeš je skuhati!«

Crnokosa djevojčica, koja je prije prstićem pokazivala na mene, nije sada progovorila ni riječi. Samo je gledala što je dobio prvi, pa drugi, pa treći i lice joj se

31

rumenjelo kao jabuka. Tada ju je mama pozvala i rekla: »Ovo je za tebe.« Dala joj je veliku kutiju i poljubac. »Hvala«, zahvalila se djevojčica tihim glasom. Sjela je jednostavno na pod i otvorila kutiju. »Aj, aj, aj!« javljala se sve glasnijim uzvicima, pljeskala rukama i smijala se. Zaplesala je oko kutije. »Ja sam dobila lutku, ja sam dobila lutku!...« pjevuckala je. Zatim ju je svima pokazivala. Lutka je bila lijepa, imala je velike oči, crvene usne, svijetlu kosu i crvenu haljinicu. Djevojčica je usred sobe s njom plesala, svi su je gledali i bili sretni.

Tada je tata sa stola uzeo posljednji dar i rekao: »Za našu mamu!« Dobila je veliki vuneni rubac. Sakrila je u nj svoje lice: »Kako sam sretna!«

Poraz dijelili su tako sve darove i djevojčica je potražila sebi mjesto u majčinu krilu, tata je položio ruku u majčinu ruku, djed je približio svoj stolac bakičinom naslonjaču i svi su tiho promatrali kako dogorijevaju svijeće na novogodišnjoj jeli. I ja sam bio sretan.

Nisam znao da imaju još nekoga u kući. Mama je iznenada skinula svoju djevojčicu s krila i zapitala: »A što je s našom bebom? Uopće se ne javlja.« Približila Se košari u kutu, koju sam tek tada primijetio, i uskliknula: »O, gle ti nje! Bdije, bacaka se i gleda u svjetlo s novogodišnje jele!« Dovezla je košaru na kotačima do jele i tek tada sam vidio da u košari leži dijete. Pružalo je mami ruke i smješkalo se. »Ništa još me shvaćaš, premalena si«, reče joj mama. Zatim su vratili košaru s bebom opet iu kut, svatko je uzeo svoj dar, mama je pogasila svijeće i rekla: »Pođimo, čaj je pripremljen!« Otišli su u kuhinju i bilo mi je žao što su ugasili svjetlo. Lijepo je veče prošlo. Dugo se moje oči nisu mogle priviknuti na tamu. Gledao

32

sam u kut, gdje je stajala košara. Beba je malo zastenjala, tok toliko da sam je čuo, a onda je stala zvati: »Le, le, le . . .« No, budući da joj se nitko nije odazvao, ona je zaplakala. Kako sam ise premještao s noge na nogu, grana se zanjihala i kuglice zazveckale. Morao sam mirovati, a dijete je tako plakale da me zaboljelo srce. Malo po malo umirilo se i zaspalo. Čuo sam kako ravnomjerno diše. Posve tiho zazvao sam svog brata na donjoj grani i pitao ga:

»Jesi li vidio djevojčicu u košari?«»Jesam«, odgovorio mi je on pospano.»Što veliš na to da se za nju nije našao nikakav

poklon?«»Misle da još ništa ne shvaća«, rekao je i glasno zi-

jevnuo.»Molim te, nemoj još zaspati. Moraš mi pomoći. Kaži

mi kako da obrađujem djevojčicu u košari!?«Brat je prestao zijevati. »Da, kako?« zapitao je.»Ja bih joj u košaru nasuo najljepše snježne pahu

ljice da se s njima igra«, rekao sam.»Ništa neće biti od pahuljica. One bi se rastopile i

smočile dijete«, odgovorio mi je brat i bio je u pravu.»Oko nas visi sijaset igračaka i slatkiša. Dajmo joj

čokoladni roščić«, predložio sam.»Koješta! Takvo dijete pije samo mlijeko. Od čoko

lade bi umrlo«, upozorio me brat i sigurno je opet bio u pravu. Stariji je od mene i jednom je stajao u trgovini na polici. Tamo je čuo sve što su ljudi pričali.

»Znaš li što? Upitat ću je što bi htjela imati!« Tada mi se brat nasmijao: »Kako da ti kaže kad još me zna govoriti. Dok djeca leže u takvoj košari, ne govore, samo3 Djeco, laku noć 33

guču. No sada moramo i nas dvojica zaspati, možda će nam sutra sinuti koja pametna misao.« Ponovo je zijev- nuo i valjda je uskoro i zaspao. Ja sam, međutim, gledao kroz prozor u nebo; milijun zvijezda bilo je razasuto po nebeskom svodu; poželio sam da se posve malena zvijezda otkine i padne meni u ruke. To bi sigurno bio najljepši poklon za dijete u košari. Gledao sam zvijezde, brojio ih, ali nisam ih mogao prebrojiti, svladao me san.

Probudio sam se tek ujutro, kad je majka došla da nahrani dijete. Držala je djevojčicu na krilu i govorila: »Ti si naša sreća!« Gledala ju je i gledala, ali na novogodišnji poklon nije se ni sada sjetila.

Zatim sam svakog dana slušao kako guče dijete u košari, gledao sam kako se igra svojim prstićima i kako se smije kada tkogod prilazi košari. Mislio sam na poklon, ali mi ništa nije palo na um. Svaku noć sam gledao u nebo i čekao da se otkine zvijezda pa da je uhvatim za dijete, ali uvijek bih prije toga zaspao.

Moji su razgovori s bratom prestali jer se crnokosa djevojčica htjela s njim igrati. Dali su joj ga. Otrčala je s njim u kuhinju pa valjda nije ni čuo kad sam mu doviknuo: »Do viđenja!«

I sada sam ovdje, još uvijek vezan uz granu. Kuda god pogledam, vidim poslagana drva, a kroz prozor mi mjesec sja ravno u oči! Mjesečina je, doduše, sada prijaznija, ali tajanstvena i ja bivam sve lakši, toliko lagan da bih najradije skočio, ali ne mogu nikamo. Privezan sam.

Mjesec se smješkao dok je snjegović pružao svoje malene ruke htijući nešto dohvatiti; nešto ga je tjeralo dalje, a nije se mogao maknuti s mjesta.

34

I gle, iz tamnoga kuta dotrčao mišić, zapiljio se u snjegovića, a snjegović stao promatrati njega. A onda, kao da se miš iznenada nečemu dosjetio, eno ga, već je kraj snjegovića. Samo trenutak i već ga je oslobodio pregrizavši vrpcu kojom je bio privezan za grančicu. Odmah nakon toga miš je iščeznuo u onom istom tamnom kutu odakle se bio pojavio, a snjegović se skotrljao s jele na pod. Prije nego što se posve osvijestio, nešto ga je diglo na noge i potjeralo dalje preko hrpe cjepanica na prozor, kroz prozor na vrt. Divno se ljeskao njegov šeširić od srebrna papira i kao dragulji blistala su dugmeta na njegovu kaputiću. Stupao je velikim koracima i bio posve lagan. Išao je vrtnim puteljkom, prekrivenim tankim slojem snijega i mogao je gaziti do koljena, njegovim stopama ni traga, jer se snježnih pahuljica jedva doticao. Stigao je oko kućnog ugla do širom otvorenih vrata trijema. Povuklo ga je nešto u trijem i stubištem koje se kupalo u sjaju mjesečine pa mu se pričinjalo posve bijelo. Posljednja je stepenica bila u sjeni. Snjegović je zastao da se ogleda, ali tada se mjeseca sakrio i ostavio kuću u tami. Snjegovića je napuštala snaga. Sve je više i više osjećao kalko su mu glava, ruke i noge od pamuka. Nije se više mogao ni maknuti. Sav izmoren zaspao je.Ujutro su ga djeca našla baš kad je otvarao oči.

— Gledajte, snjegović s novogodiš- njeg drvca! — uskliknula je djevojčica, digla ga visoko i poskakivala. U sobi je snjegovića ovako s visoka spustila u košaru ma-

35

loj djevojčici. — Aj, aj, aj! — oglasilo se dijete i priti- snulo snjegovića na svoje nježno lice. On se osjećao toliko sretnim da je zauvijek zaboravio kako je htio maloj djevojčici nešto pokloniti.

MOJA CRTANKA

Budući da sam crtala po stolu, po klupi, po zidu i po podu, skupio je tata iz svih pretinaca svoga pisaćeg stola hrpu papira, složio ga list po list i načinio mi od njih svezak.

— Evo ti crtanke — rekao mije. — Kad je budeš popunila crtežima — dobit ćeš drugu. Samo da te više ne vidim kako crtaš po stolu i po podu!

Crtanka je bila velika, a ja tako malena da sam je jedva jedvice digla i stavila na stol. Primakla sam stoli- čicu i sjela.

Prvi list u crtanki bio je najljepši. Bio je sasvim gladak i bijel. Na tom sam listu nacrtala svoju Maricu. Kako je list bio velik, nacrtala sam joj veliku glavu, tako veliku da je ostalo mjesta još samo za noge. Zato što joj nisam nacrtala ruke i haljinu, rekla je mama da crtež ništa ne vrijedi. A bila je to ipak najljepša lutka.

Na drugom listu nacrtala sam našu kuću. Počela sam s praonicom i drvarnicom. Mama pere, a djed cijepa drva. U kuhinji bakica kuha i kroz prozor izlazi para. U sobi tata uči. Iznad kuhinje stanuju Marijana, Nataša i njihov pas, a iznad naše sobe stanuju Andrija i mačkica. Na vrhu su tavan i krov.

36

Za ručkom, kad smo se svi okupili oko stola, pokazala sam taj crtež svojoj obitelji. Mislila sam da je nešto izvanredno što imam crtanku i što sam nacrtala našu kuću. Razgledavali su crtež sa svih strana i smijali se. Rekli su mi da i dalje crtam.

Budući da je bakica toga dana kuhala valjuške, rekla sam da ću nacrtati još i valjušalk i čitavoga posuti šećerom. Valjušaka sam se najela, ali sam ih zaboravila nacrtati jer sam s mamom i sestricom otišla u šetnju.

Dozvolili su mi da vozim sestricu u kolicima, ali samo po pločniku. Jako sam morala paziti da mi kolica ne skli- znu na kolnik. Ulica je lijepa, glatka i široka. Sama, bez kolica, nisam smjela na nju.

Navečer, baš prije večere, nacrtala sam šetnju. Automobili jure pločnikom, a djeca trče širokim kolnikom i hvataju se. Kolnikom vozim i ja svoju sestricu a mama me gleda s prozora.

Kad me tata spremao u krevet, rekao mi je da ću se morati pridržavati prometnih pravila, iako je kolnik širok a pločnici uski.

Odmah sam sklopila oči, želeći da što lijepo sanjam.Zatim je bila nedjelja. S tetom sam otišla u cirkus.

Bio je to veliki cirkus a navalilo je u nj toliko gledalaca da nisam ništa vidjela, neprestano sam se bojala da me ne zgaze. Teta me uzela na krilo. Sjedjele smo sasvim straga, ispod platnena krova, na rasklimanoj klupi. A baš se nama približila golema zebra i tresla svoje škljo- cave vilice nad mojom glavom. Strahovito sam se uplašila, ali onda sam vidjela da to nije prava zebra nego su to dva muškarca prekrivena prugastom tkaninom. No, u kavezu je urlao pravi lav i njegov mu je krotilac davao

37

kocke šećera. Konji su bili lijepi i hodali su na dvije noge, ali je još ljepša bila plesačica na užetu. Visoko, visoko ispod krova bilo je napeto uže i po njemu je plesačica poskakivala s kišobranom u ruci. Taj je kišobran bio suncobran svijetlomodre boje.

0 toj sam plesačici dugo razmišljala. I nacrtala sam je. Mama me poslije pitala zašto sam joj nacrtala dva suncobrana. Zato što je prvi suncobran loše nacrtan, odgovorila sam joj.

U mojoj crtanki ima sve više i više crteža. Sve što sam vidjela i čula, nacrtala sam. Ponešto sam i izmislila. Izmislila sam, eto, da moj tata jaše na bijelom konju. To je bilo vrlo lijepo, pa sam nacrtala još i sebe na jednom konju. Jahali smo preko zadružnih livada i trava je dopirala konjima do koljena. U travi su se njihale ivančice.

Slijedeće nedjelje pošla sam s ocem na prave livade. Vozili smo se biciklom i nabrala sam veliku kitu ivančica. Htjela sam ubrati još nekoliko cvjetića kad primi- jetih da nam se približava žena u žutoj haljini. Razgovarala je glasno sama sa sobom i hodala oko nas. — Jest, jest, pa ja saan to kazala. Bit će tako i nikako drugačije — ponavljala je. Uhvatila sam oca za ruku i otišli smo. Zapitala sam ga što je toj ženi. — Malo je smušena — rekao mi je, a ja sam se uplašila. Nisam je mogla ni nacrtati.

Sada mislim da nije bila smušena nego je, možda, iz dosade razgovarala sama sa sobom. Kad sam sjedjela pred kućom na svojoj stoličici, ta je žena došla k meni sa željom da je nacrtam. Nacrtala sam je i obojila žutom bojom. Zamolila me da joj dam taj crtež za uspomenu. Otkinula sam list iz crtanke i dala joj ga. Spremila ga je

38

u torbicu i otišla. I opet je govorila: — Jest, jest, bit će tako i nikako drugačije! — I bilo je zaista tako. Svi koje sam jedinom nacrtala, došli su. Zamolili su me da im dam crteže za uspomenu. Došla je i plesačica iz cirkusa. Zahvalila mi je na crtežu i poklonila mi zečića od plastike. Došao je i milicioner. Rekla sam mu da njega nikad nisam nacrtala, ali on je želio da mu poklonim onaj crtež s automobilima koji jure pločnikom, a djeca trče i hvataju se usred kolnika. Sreo je već dosta djece koja također žele takvu promjenu saobraćajnog reda i možda će se moći štogod učiniti.

Došli su i Marijana, Nataša i Andrija. Zamolili su me za crtež naše kuće. Budući da sam imala samo jedan crtež, razdijelila sam ga i tako je svaki odnio svoj stan.

Došlo ih je još mnogo; dobro da nisam nacrtala i cirkuskog lava! I svakome sam iz crtanke otkinula list. Preostala mi je samo slika moje Marice. Nju je tata stavio u okvir pa sam je objesila u kuhinju u svoj kutić. Od moje crtanke ostale su samo korice.

Jučer me tata upisao u školu. Kupio mi je bilježnicu, čitanku a i novu crtanku.

MACA PAPUČARICA

U Malom selu malene su kuće i u svakoj kući djeca. Odjevena su u šarene košuljice i obuvena u crvene i plave papuče. Sve su kuće u tom selu bijele, svi krovovi crveni, svi prozori imaju zelene kapke, sva su dvorišta pometena i cesta je glatka. Sve je u najljepšem redu samo su

39

djeca neuredna. Navečer, kad legnu u krevet, nikada ne pospreme papuče. Slijedećeg jutra traže ih pod stolom, na stubama, u kolicima, među drvima, u džepu očeva kaputa; poslije dugotrajnog traženja jednu papuču nađu u kuhinji, drugu u sobi.

No, jednoga jutra, kad se već u svakoj kući Maloga sela kuhao zajutrak, mali je Janko uzalud tražio svoje papuče. — Mama, gdje su moje papuče? — pitao je.

— Ako ih navečer nisi pospremio, odnijela ih je Maca — odgovorila je mama.

— Mama, gdje su moje papuče? — zvala je Špelca u susjednoj kući.

— Ako ih navečer nisi pospremila, odnijela ih je Maca — reče joj mama.

— Mama, gdje su moje papuče? — pitao je Tine u trećoj kući.

— Odnijela ti je Maca papuče, zato što ih nikada ne pospremiš — odgovori mu mama.

— Mama, gdje su moje papuče? — pitala je Tonka i mama je odgovorila: — Maca ih je odnijela.

Čitavim je selom mirisala kava i djeca su bila gladna. Sjela su bosa za stol. Napila se tople kave a onda je Janko stao na kućni prag i viknuo preko ceste:

— Špelca, dođi k meni!Špelca je odmah dotrčala do praga svoje kuće i odgo

vorila:— Voljela bih doći, ali ne mogu. Maca mije odnijela

papuče. Dođi ti k meni!— Ne mogu — rekao je Janko. — I meni je Maca

odnijela papuče.— Tine! — zvali su Janko i Špelca — dođi k nama!

40

Time se pojavio na pragu i odgovorio: — Maca mi je odnijela papuče.

Na kućni prag došla je i Tonka. I njoj je Maca odnijela papuče. U svakoj su se kući otvarala vrata i sva su djeca dolazila — bosa na prag. — Maca nam je odnijela papuče! —dovikivala su jedna drugima. Poskakivala su s noge na nogu jer im je bilo hladno. Kasnije, kad je zasjalo sunce, bilo je djeci toplo. Bosi i u šarenim košuljicama sastali su se na cesti. Pitali su se: — Kamo je Maca odnijela naše papuče?

— Potražimo Macin dom! — savjetovao je Jurica. I pošli su.

Skrenuli su sa ceste i hodajući rosnom travom stigli do šume. Koračali su mahovinom, slušali pjevanje ptica i pretraživali grmiće kako bi otkrili Macin dom.

Usred šume naišli su na bijelu kućicu sa crvenim krovom. Prozori bijahu puni cvijeća a ma vratima se nalazio natpis: Maca papučarica.

Čula je Maca djecu i otvorila vrata.— Draga djeco, što želite?

— Papuče — zamolila sudjeca.

Tada ih je pozvala u kućicu.U kućici su se nalazile police i na policama crvene i plave papučice. I kakav je u kućici vladao red! 'Djeca su zašutjela.

— Neka svatko uzme svoje papuče — rekla je Maca papučarica.

41

Ali to nije bilo lako. Papuče su bile bez ikakvih mrlja i sve lijepo zakrpane, a otkinuta dugmeta ponovo prišivena. Djeca su svoje papuče jedva jedvice prepoznala.

Bobek,najmanji među njima, nije svoje papuče uopće našao. Sva su djeca bila već obuvena, dok ih je on još uvijek tražio.

— Ne nađeš li svoje papučice, morat ćeš kući bosih nogu — reče mu Maca papučarica. Bobeka su noge zeble i samo što nije zaplakao. Njegove su papučice bile poderane, a na polici nije bilo poderanih papučica.

Djeca su već odlazila, a Bdbeku su se noge sve više smrzavale. Maca papučarica mu reče: — Bos ćeš kući.

— NaMadit ću se — odgovorio je Bobek i Maci se sažalio.

— Najneuredniji si, ali i najmanji, mogao bi se zaista nahladiti pođeš li bos — rekla mu je Maca i donijela papučice. Bile su zakrpane i čiste.

— Kad zapadne snijeg, sašit ću ti nove — obećala mu je. Čula su to i ostala djeca. Okrenula su se i molila:

— I meni! I meni!Maca papučarica mahnula im je i rekla: — Sašit ću

i vama! — S prozora svoje kućice gledala je kako djeca u šarenim košuljicama i crvenim i plavim papučicama žure kući. Posljednji je trčao Bobek.

Danas pada snijeg i Maca papučarica šije papuče za djecu iz Malog sela. Podstavit će ih zečjim krznom da budu toplije.

Tko zna hoće li ih djeca spremiti prije no što legnu u krevet?

MOJ KIŠOBRAN MOŽE BITI BALON

Kraj potoka se širi livada. Na njoj je otvoren malen, žuti kišobran. To je Jelkin šator. Jelka skače oko šatora i lopta se sasvim novom crvenom loptom. Zbog nje su djed i bakica, mama, tata i teta u velikoj brizi.

— Pazi na loptu! — rekli su Jelki kad ju je ponijela na livadu.

— La, la, la, la! — pjevala je Jelka, bacala loptu visoko u zrak i hvatala je. Zatim je bacila loptu tako visoko da je više nije mogla uhvatiti. Lopta je pala u potok i voda je odnijela.

S prozora kuće gledali su djed, bakica, mama, tata i teta. — Jelko, gdje ti je lopta? — pitali su. — Pala mi je u vodu — odgovorila je Jelka i sjela pod svoj šator. Djed, bakica, tata i teta zaprijetili su kažiprstom: — Nisi pa-

43

žila na loptu! — Jelka je uhvatila svoj šator za kukastu ručku i sakrila pod njim glavu. Zatvorila je oči kako ne bi vidjela ljuta lica što su gledala iz kuće.

Iza spuštenih kapaka bila je posve sama, jedino je svoj žuti kišobran čvrsto držala za ručku.

— Moj kišobran može biti balon! — šaptala je.Kišobran se napeo i još jače izbočio. Dizao se, a Jelka

je čvrsto zatvorila oči. Dobro je čula kako su se dolje začudili: — Kamo ideš? — Požurili su na cestu i vidjeli kako napeti žuti kišobran nosi Jelku među bijele oblake.

— Otišla je i ne pitavši — rekao je otac.Jelka je otvorila oči tek nad gradom. Velike ljubljan

ske kuće pričinjale su joj se posve malene. Između kuća vidjela je četverokutna dvorišta. Na jednom su se dvorištu nalazile visoko naslagane cjepanice, tako visoko da ih je moglo obasjavati sunce. I tamo, na vrhu naslaganih drva, sjedjela je mačka i sunčala se. Tu i tamo među kućama i ulicama nalazila se pokoja zelena krpa livade. Usred jedne takve livadice stajao je drven konjić i dječačić je na njemu jezdio u izmišljenu zemlju. Cestama su se vozile kutijice, to je vjerojatno bio tramvaj. Uz kuće vrvjele su crne točke — to su bili Ljubljančani. S jednoga krova sletjeli su bijeli golubovi, digli se do Jelke i kružili oko nje. Zvala ih je: — Golubići!

Zatim su se opet spustili na krov, a Jelka je jedrila dalje. Obletjela je Ljubljanski grad i domahnuJa djeci koja su se tamo igrala. Kako su se djeca začudila videći je da plovi zrakom! Popela su se na klupu i ogradu da je bolje vide. Pružala su ruke prema njoj i zvala je, a Jelka je usmjerila svoj balon prema neboderu.

44

Tamo su ljudi na terasi pili crnu kavu. Ugledavši je, svi su se digli sa stolica. Bili su oduševljeni. Jelka sa žutim kišobranom lebdi u zraku! Bilo je to lijepo vidjeti. I sunce je sjalo pa je još više ukrasilo prizor.

Otplovila je prema Tivoliju. Polako se spuštala na zemlju i pristala na cvjetnoj lijehi. Kad gle, to nije bio Tivoli i to nije bilo cvijeće. Bila je to Zemlja šešira i na lijehama su rasli šeširi. Kako su to bili divni šeširi! Svaki je bio drugačiji a rasli su na dugačkim stapkama. Vjetar ih je njihao.

Jelka je zatvorila kišobran i stala razgledavati tu neobičnu zemlju. Mislila je da je sama, ali ubrzo je našla djecu. Sva su bila iz njene ulice. Silno se obradovala tom susretu. Bili su to redom Miškeci, Čenče, Točkice, Ivice i Jurice.

Kod kuće joj ne dozvoljavaju da se igra s Miškom jer se on voli tući. Sa Čenčom se ne smije igrati jer ima ospice, sa Točkicom također jer kašlje, a Ivica i Jurica ne igraju se s djevojčicama.

— Hoćeš li ostati kod nas? — pitali su je.— Silno vas volim — rekla je Jelka i djeca su joj

stala pokazivati Zemlju šešira.— Ovi su šeširi pravo čudo! — pripovijedao je Mi

ško. — Možeš otkinuti koji god želiš i koliko hoćeš a kakvim se pokriješ, takav si. Pogledaj!

Svatko je otkinuo po jedan šešir i njime se pokrio. Miško je sa crvenim šeširom bio kapetan putničkog broda »Patka«, Čenčo je s bijelim šeširom bio plesačica, Točkica s plavim gospođica, Ivica sa šarenim šofer, a Jurica sa zelenim šeširom — pilot. Ostali Miškeci, Čenče, Točkice, Ivice i Jurice bili su nešto drugo.

45

Jedan među njima stavio je na glavu takav šešir da je istog trena postao Svevid. Njegov pogled otkrivao je što se sakriva u grmlju, dizao se preko kuća i prodirao kroz kuće, a dopirao je i do riba u vodi. Tada se Jelka sjetila svoje lopte.

— Molim te, Svevide, potraži mi loptu!Svevid ju je odmah našao. Nalazila se u potoku na

drugoj strani Zemlje šešira. Zapela je o kamenje. Svi su trčali za Svevidom. Svevid je posuvratio nogavice, skočio u vodu i vratio se s Jelkinom loptom. Zatim su se loptali i svatko je htio da baci loptu što više.

Na ikraju im je to dosadilo.— Otkini sebi jedan šešir! — rekli su Jelki.— Nije mi potreban kad imam kišobran. Ali mojim

bi rođacima dobro došli —odgovorila je Jelka i otkinuta nekoliko šešira. Privezala ih je za kišobran i otvorila ga. Kišobran se napeo te odnio Jelku, loptu i šešire kući.

Svi njezini stajali su još uvijek na cesti i gledali u nebo očekujući da se Jelka vrati. Bili su ljuti. Tata je točno smislio kako će je prekoriti što im je zadala toliko briga.

Jelka se spustila na cestu. — Zašto me tako gledate? —pozdravila ih je. — Evo lopte! — Spremila ju je u ba- kičin džep.

Mama je prva htjela nešto reći, ali ju je Jelka preduhitrila i dda joj najljepši šešir. Kad ga je mama stavila na glavu, silno se obradovala: — Gle, pa ja sam najljepša mama u Ljubljani!

Jelka je darivala sve redom. Djed je sa šeširom na glavi stao u stav mirno i rekao: — Ipak sam dočekao da postanem general!

46

Bakica je skinula rubac i pokrila glavu šeširom. — Malo sam se pomladila — reče. — Ugodan je to osjećaj.

Tata je zamišljeno stavio šešir na glavu i rekao: — Posve sam neočekivano već ove godine diplomirao i po- stao profesor.

Teško je riječima opisati kako se teta radovala šeširu. Us'kliknula je: — Pogledajte! Postala sam filmska glumica i moja će slika biti na prvoj stranici našeg najvećeg časopisa.

Jelki je preostao još samo jedan šeširić. Dala ga je maloj djevojčici, tako malenoj da je do sada ni primijetili nisu. To je Anka, Jelkina jedina i najmilija sestrica.

Anka je stavila šeširić na glavu i rekla: — Ja sam zlatna ribica.

Tako je svatko dobio dar i svi su se potpuno promijenili. Pitali su Jelku:

— Zar ti nemaš šešira?— Nije mi potreban. Imam kišobran i moj kišobran

može biti balon.

JA IMAM TI NEMAŠ

Ne pitajte me! Ta ja ništa nemam! Mogu vam samo ispričati priču o djeci koja su morala u bolnicu. Je li tko od vas već bio u bolnici? Još ne? Tim bolje. Ali se ipak događa da netko od vas opasno oboli. U bolnici imaju za takav slučaj sve pripremljeno, imaju dječji odjel — to znači: jednu, dvije ili tri sobe s dječjim krevetima.

47

U takvom su odjelu bila djeca bolesna od šarlaha. Dovezli su ih jedno za drugim i to većim dijelom iz Ljubljane. Nekoliko puta na dan mjerili su im temperaturu i davali injekcije, a sestre su po čitave noći bdjele uz njih.

Kad su najteže preboljeli, obećao im je liječnik da će za nekoliko dana ići kući. Tome su se poveselili i u sobi za bolesnike postalo je ugodno. Djeca su bila iz dana u dan zdravija i glasnija, a navečer su međusobno pripovijedala priče. Svako je dijete prije spavanja još sasvim tiho razgovaralo sa svojom ptičicom naslikanom iznad kreveta. U bolnici su, čini se, mislili na sve. Djeca vole igračke, ali ne smiju ponijeti svoje od kuće. No da bi ipak svako dijete imalo nešto svoje, svoju igračku, pozvali su slikara da iznad svakog kreveta naslika lijepu ptičicu. — Djeca vole ptičice. One će im navečer pjevati uspavanke, a ujutro budnice.

I baš je bilo tako. Istina, dok ih je mučila bolest, djeca su se tek s vremena na vrijeme osvrnula na ptičicu iznad kreveta, ali kad im je bilo bolje, stala bi se tiho s njom razgovarati.

Djeca su se već toliko oporavila da su počela rado jesti. Kako im je jelo išlo u slast, postajala su sve jača i jednog im se dana učinilo da bi mogla brda valjati. Kako su morala ležati u krevetu, nisu mogla svoju snagu pokazati jedno drugom. Uhvatila su se zato ukoštac samo riječima. 0, kako su se nadmetala!

Ivan izvali: — Tako sam snažan da bih mogao tebe, Bobe, s tvojim krevetom iznijeti na cestu!

— Oh, oh! — odbrusi mu Bob. — To nije ništa. Možeš sjesti na stol, pa ću i stol i tebe dići lijevom rukom!

48

— Jadnici ste obojica — javio se Miro. — Brbljate koješta. Jači sam od vas obojice zajedno. Kod kuće vježbam svakog jutra utezima od po sto kilograma.

Joško je bio zaista bijedan, iscrpljen od bolesti, jedino su mu se oči sjajile. Nije se mogao ponositi svojom snagom, ali je ipak želio da ih nadmaši. Malo se pridig- nuo na jastuk i doviknuo svima:

— Ja imam kod kuće velikog psa vučjaka, a vi ga nemate! Svi ćete me se bojati kad ga budem vodio sa sobom!

— 0, samo ti imaj vučjaka! Ja imam vespu; ja imam televizor, a ja dvogled kojim s našeg potkrovlja vidim cijelu Ljubljanu! — nadglasavali su jedan drugoga.

To je potaklo i djevojčice koje su do tada šut jele.— Ja imam već plesnu haljinu i udjenem je kad idem

na koncert — javila se Marica.— Tko od vas već ima vlastitu sobu s krevetom, ra

dioni i ormarom za knjige? Ta znam da nema nitko! — vikala je Daša i od uzbuđenja joj planuše obrazi.

— Oho, imamo! Ja imam svoj krevet, telefon i papigu!Nadimali su se kao žabe u bari, jedino je Tinka u

kutu šutjela. Znala je da nije jaka, i da nema ništa čime bi se mogla osobito pohvaliti. Zar da im kaže kako kod kuće ima lutku od krpa i kolijevku za nju? Da im kaže kako ima lijepu bijelu mačku? Ne, to je premalo i nezanimljivo. Nije ih više htjela ni slušati. — Zaspat ću da mi brže prođe noć — mislila je u sebi. — Možda će me sutra posjetiti mama.

Kao da su čuli njezine misli, svi su se osvrnuli na nju i odmah uvidjeli da nije spremna na borbu riječima i da se neće braniti. Lako će se pred njom isprsiti.4 Djeco, Jaku noć 49

— Trnka, zašto šutiš? — zapitao ju je Bob.— Ta već i sami odviše vičete. Htjela bih spavati —

odgovorila je.— Šutiš zato što si sirota! — oglasi se Joško, ali

ona nato nije rekla ni riječi.— Dokaži da nisi sirota! — još je i dalje izazivao.— Što da dokaže? — nasmijale su se djevojčice.— Ta ona nosi majčine cipele, hi, hi, hi, hi hi! Vi

djela sam je kad je na tržnici prodavala borovnice.— Nema novaca, a ja ga imam koliko hoću! — vikala

je Marica. — Hoćeš li dinar?Tinka je šutke okrenula lice u jastuk i u suzama

zaspala.— Ostavimo je — rekla su djeca. — Ta ona se ne

može mjeriti s nama.Umorni od puste samohvale mirno su pozaspali kao

da su doživjeli lijep i sretan dan.Ujutro ih je probudila sestra da im izmjeri tempe

raturu. Mirno su kucala njihova srca.Odmah zatim ušli su u sobu liječnici na jutarnji pre

gled. Zastali su pred svakim krevetom, pogledali na zid, čudno zašutjeli, značajno se pogledali i otišli. I djeca su se pogledala i ništa nisu shvatila. Ali onda su se osvrnula na zid iznad sebe i gle — sve su ptičice bile iznad Tinkina kreveta, dok je na zidu iznad njihovih uzglavlja bilo ptičjim nožicama napisano: hvališa, hvališa, hvališa, hvališa, hvališa.

Pocrvenjeli su od stida, a Tinki je odlanulo. Pružena joj je zadovoljština, ali joj je teško kad vidi kako su njezini drugovi zbunjeni. Tada raširi ruke i sve ptičice do-

50

lete k njoj. Ona ih redom vrati nad dječje krevete i opet je sve kao i prije.

Liječnici su se vratili, pogledali na zid i zatim od srca rado pregledali djecu.

— Laku noć, djeco! — poželjeli su im te otišli u susjednu sobu.

Djeca su zamolila Trnku da im štogod priča i ona im je pričala o svojoj lutki od krpa i o bijeloj mački.

MALENO KAO MALI PRST

Bijaše topla zima kad je u isti mah sniježilo i kišilo i čitav grad bio u vodi, pa su djeca morala ostati kod kuće da ne pokisnu.

— Mama, kad će doći -ujak?— Za jedan sat.— Mama, što će nam donijeti?— Meda.— Hoće li nam donijeti mnogo meda?— Pun lonac.Tako su zapitkivali i mama im je strpljivo odgova

rala. Nema na svijetu djeteta koje ne bi voljelo ujaka iz daleke zemlje. Lijepo je u toj dalekoj zemlji. Zelene su tamo livade i crvene ruže i šareni leptiri. Ševe pjevaju i pčele skupljaju med u cvijeću. Ima li što slađe od meda? Ne, nema. A ujak je pisao da ima pčelinjak ukrašen slikama i pčele koje mu svake godine nakupe velik lonac meda.

— Ujak ima veliki lonac meda.

51

— Ujak ima veći lonac meda.— Ujak ima najveći lonac meda.— Je li taj lonac velik kao vedro?— Velik je kao bure.

— Ne mogu ga dići ni trojica.— Hoj, i taj je lonac pun meda!Djeca su obliznula prste i stisnuvši se jedno k drugom

potiho govorila: — Ujak voli djecu. Donijet će nam lonac meda.

Zatim su s prozora gledala čekajući. Prisluškivala su. Hoće li se dovesti vlakom? Ili avionom? Ili vespom? Ili jednostavno biciklom? Možda pješice? Tiho! Netko

52

dolazi! Jedam, dva, jedan dva, tri, četiri . .. Prošao je mimo, a prozorsko se staklo od dječjeg disanja zamaglilo.

— Mama, kako ćemo ujaka prepoznati?— Visok je i mršav.— Ovako? — pitala su djeca i prstom nacrtala ujaka

na zamagljenom staklu. Nacrtala su mu dugačke noge i dugačke ruke te kao grašak sitnu glavu.

— Ima li brkove?— Da, dugačke crne brkove.Nacrtala su mu i brkove, dugačke, predugačke.Onda su djeca sjela na klupu ispod prozora, svako na

svoje pete i zapjevala:

Mi imamo ujaka, ujak ima brkove!

— Hoooj! ... — kliknuo je nacrtani mužić s prozora da je staklo zazveckalo, a onda je sa stakla zakoračio na cestu. Pošao je na izložbu dječjih crteža svojim prijateljima i ostavio djecu da krate sebi vrijeme kako mogu i znaju.

Vrijeme se produživalo i produživalo, rasprelo se po čitavoj kuhinji i kuhinju proširilo te je četvoro djece u njoj bilo nalik na četiri malene točkice. Zidni sat se od zadovoljstva ugojio. Svi su ga gledali i slušali. Njegovo njihalo od mjedi ljuljalo se amo-tamo, amo-tamo, jednakomjerno, bez ikakve nestrpljivosti:

— Tika-taka, tika-taka, tika-taka.Djeci su se sklapale oči, od dosade suzanijemjela i ni

jedna se riječ nije više čula iz njihovih usta.

53

— Sad ćete upoznati vrijeme! — tiktakao je sat.— To su sekunde i minute i sati i dani. Oni mogu

proći brzo kao strijela ili traju čitavu vječnost. Čekate ujaka s medom? To će trajati čitavu vječnost. Slušajte moju pjesmu. Tko god čeka, mora je slušati.

— Tika-taka, tika-taka, tika-taka!— Što budete nestrpljivi je željeli da ujaik dođe, to

će duža biti moja pjesma: — Tika-taka, tika-taka, tika- -taka . . .

Kuhinja je postajala sve veća i veća. Vrijeme ju je raširilo i produžilo u beskraj, dok su djeca postajala sve manja i manja, te naposljetku nalikovala još samo točkicama. Najmanja točkica, koja se zvala Amka i koja je u tom beskraju gotovo nestala, u posljednji, sasvim posljednji tren, zazove: — Mama, mama!

— Evo me! Operite se! — rekla je mama, donijela velik lavor s toplom vodom i postavila ga na stolac.

Istog trena nestalo je beskraja. Uz mamion smiješak postale su točkice opet velika djeca i kuhinjski su se zidovi približili jedan drugome, te je postalo toplo i domaće. Zamirisalo je na vruću kavu i svježi kruh. Uz maminu riječ razvezao se i djeci jezik.

— Dajte meni sapun! — viknula je Anka. Odmah su joj ga dali, jer i u ovoj kući svi slušaju najmlađeg koji ima najjači glas. Onda su svi lijepo redom oprali ruke i lice, a mama ih je preodjenula i počešljala. Gledajući ih poredane na klupi kako upravo sjaje od čistoće, bila je sva razdragana: — Lijepu djecu imam. Već je vrijeme da dođe ujak i da ih upozna.

Uzela je iz ormara veliku mrežu, brzo je napela od zida do zida, strpala u nju svu djecu i mrežu zanjihala.

54

Radila je uvijek tako kad je željela mir i da se odmah ne zaprljaju.

Pripasala je čistu pregaču i na trenutak stala pred zrcalo. — Mislim da neće moj brat primijetiti kako sam ostarjela — bacila je upitni pogled u zrcalo (da bude jasno: ujak što ga čekamo mamin je brat). Kad je sav posao završila, sjela je na sanduk za drva. Svi su osluškivali korake na cesti i čekali.

— Tika-taka, tika-taka, tika-taka .. .Sat na zidu opet je zapjevao svoju pjesmu. Ali pje

smu nije ni završio kad su se u veži oglasili sitni koraci, a onda je pokucalo tiho, posve tiho. U sobu je ušao ujak. Bio je to ujak malen kao mali prst i nosio je sa sobom lončić meda.

— Osladite se — rekao je djeci. Bio je umoran, ta imao je za sobom dugačak put i zaspao je za stolom još prije nego što ga je mama poslužila kavom i kruhom.

Anka je držala u ruci lončić s medom. Umočila je prstić u nj i obliznula ga pa je za njezinu braću ostala samo jedna kap meda.

Te su večeri djeca zaspala sa spoznajom u srcu — da je ono što očekujemo s velikim veseljem, s velikom nadom i velikim poštovanjem ponekad maleno kao mali prst.

55

U GRADSKOJ KROJAČNICI

U našoj ulici živjela je djevojčica, a ime joj je 'bilo Lijepa. Dok je još pohađala školu, bila je sitna i malena, a lanjske je godine toliko narasla, da joj je haljina postala i prekratka i pretijesna. Neko ju je vrijeme još nosila jer joj mama nije mogla kupiti novu. Ali uskoro je više nije mogla odjenuti, stala se na njoj naprosto raspadati.

Mama joj je poklonila svoju svečanu haljinu.— Uskoro ćeš biti tako visoka kao ja — rekla je

kćeri. — Nosi moju haljinu.Lijepa se maminoj haljini obradovala. Odjenula ju

je i otrčala među djecu.— čiju to haljinu nosiš? — zapitala su je.— Maminu, jer sam svoju prerasla — odgovorila je

Lijepa.— Hi, hi, hi! — smijala su se djeca — maminu ha

ljinu nosiš!Lijepa se rastužila. Nije se više igrala. Pogledala je

svoje dugačke noge, dugačke ruke i preširoku haljinu. Ostavila je djecu te od onda danomice besposleno sje- djela kraj prozora, ne znajući što bi zapravo htjela.

S prozora je vidjela na cesti lijepo odjevene ljude. Nijedna djevojka nije nosila majčinu haljinu.

— I ja bih voljela imati vlastitu haljinu! — željela je. Promatrala je ljude i ubrzo primijetila da odjeća ne pristaje svakom čovjeku jednako lijepo. Ali vjerojatno nisu to svi primjećivali. Jedni su išli mrka pogleda i svoj teški život nisu znali sakriti, dok su drugi išli ponosito i dobro raspoloženi. I baš je ovima odjeća pristajala.

56

— Izabrali su odjeću kakva im najbolje pristaje — rekla je Lijepa glasno.

— 0 čemu razmišljaš? — zapita je majka.— Čini mi se da bih znala ljudima izabirati odjeću.— Što će to ljudima! Svoje želje imaju — reče

majka.Lijepa, međutim, posudi od nje torbicu, metne u nju

čist rupčić i pođe u grad. Ušla je u prvu prodavaonicu odjeće. Prijazno su je upitali što želi.

— Voljela bih odjenuti najljepšu haljinu koju imate u prodaji — rekla im je. — Odmah su izabrali naljepše haljine jer je svaki kupac imao pravo da haljinu isproba. Ne bude li je kupio danas, kupit će je sutra.

Pokazali su joj zavjesama zastrti kutić. Tamo se nalazilo -veliko zrcalo i pred njim je Lijepa isprobala sve haljine, ali ni s jednom nije bila zadovoljna.

— To je stoga što nemam novaca da neku kupim — pomislila je. Odjenula je svoju preveliku haljinu, zahvalila se prodavačima i otišla.

Ali je ipak ušla i u drugu i treću prodavaonicu. Pred zrcalom je odijevala šarene haljine i nije više mislila na to da nisu njene. Kad je odjenula haljinu od plave prozirne tkanine, bila je njezina slika u.zrcalu toliko dražesna da je prema njoj ispružila ruku. I gle, slika je izašla iz zrcala. Djevojčice su se uhvatile za ruke i smješkale se jedna drugoj.

— Sretna sam — izgovorile su u isti čas.— Zovem se Lijepa — predstavila se prva.— Ja sam Slika iz zrcala — kazala je druga. — Ovdje

sam namještena. Gledam kako ženama pristaju haljine

57

što su ih sašile gradske krojačice. Koju ćeš haljinu kupiti?

— Nijednu — odvratila je Lijepa. — Nemam novaca.— A ... već shvaćam. Želiš li razgledati našu kroja-

čnicu?— Vrlo rado! — uskliknula je Lijepa, uzela majčinu

torbu i pošla sa Slikom iz zrcala dugačkim hodnikom koji je vodio u krojačnicu. Krojačnica je bila prostrana dvorana u koju je kroz prozore sijalo sunce. Šivaći su strojevi tiho zujali, a uz njih su sjedjele žene i mekano šareno tkanje bježalo je ispod njihovih ruku. Ljubazno su pogledale Lijepu i Sliku iz zrcala, a onda opet poravnavale tkaninu, prikopčavale je i nabirale. Na kraju dvorane stajao je dugačak, dugačak stol. Na njemu su krojačice krojile. U rukama su držale velike nožice i drvene trokute.

— Divno je ovdje kod vas — rekla je Lijepa.— O, imamo mnogo posla! — dodala je Slika iz zr

cala.U jednom kutu te dvorane sjedjela su tri dječaka

oko košare. Košara bijaše puna blistavih dugmeta i dječaci su iz nje birali dugme po dugme i prišivali ih na gotove haljine.

— O! — uskliknula je Lijepa, ugledavši šarena dugmeta. Silno su joj se sviđala.

Slika iz zrcala pokuca na pokrajna vrata.— Predstavit ću ti našeg crtača — rekla je Lijepoj.Ušle su u sobu krcatu crtežima na papiru. Usred hrpe

papira sjedio je za stolom crtač, lijep mladić. Obradovao se posjetu.

58

— U dobar čas dolazite! Već čitav sat sjedim pred praznim listom papira i ne mogu se više dosjetiti nijednoj novoj haljini.

Djevojčice su razgledavale divne crteže haljina što ih je nacrtao mladić i razgovarale:

— Ja bih voljela ovakvu haljinu — i — meni bi draža bila ovakva.

Crtač ih je gledao i mislio: — Veoma su nalik jedna drugoj, ali morao bih ipak nacrtati svakoj drugačiju haljinu. Lijepa će, naime, ostati takva kakva jest, dok će se Slika iz zrcala promijeniti. Ona se mijenja svakog dana po deset puta, a i više. Nitko ne bi vjerovao koliko je njezin život šarolik. Slika iz zrcala je slika svih nas i toliko je nalik svakome od nas, te niko i ne misli da ona ima svoj život. Kad se ljudi u zrcalu ogledaju, misle samo na sebe. No sada nemani vremena razmišljati o životu. Ja ću jednostavno nacrtati dvije različite haljine, pitat ću ih samo kakvu će tkaninu izabrati. Rekao im je:

— Crtat ću baš za vas dvije. Kažite mi od kakve će tkanine biti vaše haljine?

— Istina je — rekla je Slika iz zrcala. — Potrebno mi je radno odijelo od izdržljive tkanine i boje koja će biti u skladu sa sjajem zrcala.

— U redu — odgovorio je crtač. — Boju ćemo izabrati kasnije.

Zatim je pogledao Lijepu, želeći saznati i njezinu želju. Ona mu reče:

— Željela bih imati sretnu haljinu.— Kakva bi to morala biti haljina? —čudio se crtač.— Može biti najjednostavnija, ali mora biti sašivena

upravo za mene, ne smije biti ni prevelika, ni premalena,

59

a bijele boje. Takvu haljinu želim, ali pusta je to želja, jer ja nemam novaca da je kupim. U maminoj torbici imam samo rupčić.

Otvorila je torbicu i pokazala bijeli, izglačani rupčić.Crtač je razastro rupčić na stolu.— Iz rupčića ću ti napraviti haljinu — rekao je.— Ta odviše je malen! — uskliknula je Lijepa i nije

mu mogla vjerovati.— Pomnožimo li ga sa šesnaest, dobijemo četiri me

tra bijeloga platna, a iz toga mogu krojačice skrojiti najljepšu haljinu.

Tako je i učinio. Nacrtao je najjednostavniju i najljepšu haljinu, u kojoj će se Lijepa osjećati sretnom. Krojačicama je ponio crtež, rupčić i proračun na kojemu je rupčić pomnožio sa šesnaest.

Kad su joj haljinu sašili i kad joj je jedan od trojice dječaka prišio još i lijepo crveno dugme na pojas, Lijepa se oprostila. Na rastanku je obećala da će u novoj haljini prošetati šetalištem uz park i da će svakome, tko je bude pitao, kazati da su joj haljinu sašili u gradskoj krojačnici. Krojačice su se ponadale velikom broju narudžbi, ta tko bi mogao ljepše pokazati haljinu nego što će to učiniti Lijepa.

Slika iz zrcala poljubila ju je i rekla: — Viđat ćemo se često i budem li vidjela da se ti smiješ, smijat ću se i ja od sveg srca.

Crtač je Lijepoj stisnuo ruku i nije je se mogao nagledati. Kod kuće su Lijepa i njezina mama pokušale pomnožiti rupčiće, ali im to nije uspjelo. Crtač u krojačnici, međutim, sve češće po čitave sate nije mogao

60

nacrtati nešto lijepo. Potražio je stoga Lijepu i njome se oženio. Lijepa mu je od tada naređivala:

— Djeca moraju imati odijelca u kojima se mogu zaprljati koliko ih volja, djevojčice treba da budu usvojim haljinama sretne, dječaci odlučni i hrabri, kućanice moraju imati čiste haljine, muškarci udobna odijela, bakica mora biti toplo odjevena, a žalosni ljudi tako da zaborave na žalost. Boju neka izaberu sami. Ne budu li sposobni da to učine, ja ću im pomoći.

Ljudi su dolazili ik Lijepoj po savjet, a crtač se radovao što ima tako lijepu i pametnu ženu.

PRVI APRIL

Čitav mjesec čekala su djeca prvi april.— Što god budemo govorili, sve će nam ljudi vje

rovati, i što god budemo poželjeli, sve će nam ispuniti.Da, uvjerena su bila da je prvi april takav dan, ta u

aprilu se događa čak i to da istovremeno pada kiša i šija sunce.

Izmišljali su kako bi se međusobno, a i svoje roditelje i učitelje iznenadili, ali dogodilo se nešto, što nitko nije očekivao.

Noć između trideset prvog marta i prvog aprila bila je neizrecivo duga. Ta već je dosta rano svanjivalo, ali se nitko nije probudio. Svi su satovi tajanstveno šutjeli, pa čak se s tornja ništa nije oglasilo, nije ni radio započeo svojim programom.

61

Kad je sunce obasjalo već svaki krevet, ipak su otvorili oči. Malo su se protegli pa se pod pokrivačem ponovno skvrčili te s osjećajem ugodnosti uzdahnuli.

— Mromm, što sam se naspavao! — rekao je otac.— I ja sam se odmorila — nadovezala je majka.— Što ti se snilo? — pitala su djeca jedno drugo, a

onda su stala pričati gluposti i smijala se.— Jesi li sinoć navila budilicu? — zapita otac majku.

— Čini mi se da bi već morala zvoniti.Digne se da pogleda koliko je sati, ali gle, sat je bez

kazaljki.— Tko se to igrao budilicom? Pokvarena je! Nema

kazaljki!Potraži svoj ručni sat, ali ni na njemu nema kazaljki.— Što li to znači? —čudi se otac. — Netko je i moj

sat pokvario.Sad je već i mama potražila svoj sat, ali na njemu ta

kođer nema kazaljki. Svi se čude, a otac postaje nestrpljiv.

— Zar zaista neću saznati koliko je sati?Za tren oka svi su se digli, jer je dan svakako zani

mljivo započeo.Mama je otišla da spremi zajutrak, djeca su otrčala

susjedima da bi saznala koliko je sati, a otac je otvorio radio baš onog trena kad se najavljivač ispričavao da uslijed tehničkog kvara na satu ne može najaviti točno vrijeme.

— No, to zaista više ne shvaćam — zagunđao je otac, a kad su se djeca vratila, javljajući da i u susjeda na satu nema kazaljki, on i mama su jednostavno zanijemjeli.

62

Događalo se tako po čitavom gradu. Svi su satovi bili bez kazaljki.

— Smijemo li ostati kod kuće? — pitala isu djeca, ali mama je savjetovala da pođu u školu. Možda učitelj ima sat i već ih čeka.

— Tata i ja također idemo na posao.Tako su pošli od kuće, ne znajući da li se žure ili idu

polako, jedino im se pričinjalo da je već jako kasno.Na ulici su pitali prolaznike znadu li koliko je sati,

ali nitko nije znao. Gotovo su svi išli polako, razgledavali izloge, skupljali se i pripovijedali o neobičnom događaju sa satovima.

Ponegdje je dotrčalo još nekoliko ljudi iz kuća. Uznemireni, osvrtali su se kao bez glave.

Što da čovjek radi ako ne zna koliko je sati?Malo po malo smirili su se i oni, videći da su njihovi

znanci na ulici sasvim dobro raspoloženi. Pridružili su im se i svima se pričinjalo da imaju još mnogo vremena.

Najsavjesnija su bila djeca. Požurila su u školu. Možda učitelj zna koliko je sati.

Stigli su u razred, ali su još dugo čekali učitelja. A kad je došao, upitao ih je:

— Draga djeco, znate li koliko je sati?Budući da to nitko nije znao, poslao ih je kući.— Kako mogu znati koliko da traje jedan školski

sat? Pođite kući!Na stubištu ih susretne nastavnica pjevanja.— Ne zaboravite —doviknula im je. — Danas u šest

sati navečer imate pjevački nastup. Nemojte zakasniti i neka dođu s vama i roditelji!

63

— Doći ćemo . .. doći ćemo! — odgovarala su djeca i žurila van.

Bio je prvi dan mjeseca aprila. Sijalo je sunce, a isto vremeno padala i kiša; međutim, to nikome nije smetalo. Svi su bili dobro raspoloženi. Djeca su povela kolo nasred ulice, ta nije prijetila nikakva prometna opasnost. Automobili, tramvaj i trolejbus vozili su tako polako kao da sanjaju.

Možda građani još nikada u svom životu nisu bili tako sretni. Zamislite, nikamo im se nije žurilo! Nije se moglo znati hoće li stići u ured, u radionicu ili u tvornicu prekasno ili prerano. Ako ne znaš koliko je sati, svakako je svejedno hoćeš li svoj posao završiti danas ili sutra.

Neki su dućani bili otvoreni, neki zatvoreni.Tako su se ljudi divno smirili. Nije im se žurilo ni

na doručak, ni na ručak. Poći će već kad budu gladni. Isto tako mislile su domaćice. Pričekale su da se svi ukućani vrate kući i tek kad su ogladnjeli, počele su kuhati. Dotle su gledale kroz prozor, a neke su pošle i u šetnju.

Teta Francika je namjeravala putovati vlakom u Novo Mesto. Kad je stigla na kolodvor, bio je i tamo ugodan mir.

— Kad će poći vlak za Novo Mesto? — pitala je prometnika.

— Kad se bude vratio onaj iz Primorja — odgovorio joj je.

— Danas voze vlakovi samo u jednom pravcu i to tek onda, kad se prethodni vlak vrati.

64

Teta Francika je još dugo čekala, ali dočekala je i bilo je posve ugodno. Oko nje se skupilo veselo društvo putnika kojima se nikamo nije žurilo.

Prometnici, skretničari i kondukteri šetali su se peronom i kolosijecima, a šef stanice postavio je stolić i stolicu pred prvi kolosijek i tamo pio kavu i jeo roščiće. Bilo bi šteta sjedjeti u uredu kad je vani bio tako divan dan.

U tekstilnoj tvornici izmjeriše koliko su metara sukna natkali i bili su zadovoljni.

— Dosta je — rekoše.Javila se sirena i radnici su pošli kući. Ulice su se

također malo po malo praznile. Ljudi su odlazili na ručak.

Poslije ručka ispružili su se na ležailjike i odmarali se.Sunce je zalazilo. Bit će uskoro šest sati. A u šest

sati je pjevački nastup u glazbenoj školi. Oprali su djecu i svečano se odjenuli. Pogledavali su na sunce i jedan drugome govorili: — Doći ćemo na vrijeme.

Kad su stigla sva djeca, nastavnica ih je lijepo razvrstala po pozornici te s vremena na vrijeme pogledala dvoranom da vidi jesu li sva mjesta već zauzeta. Dvorana se napunila.

Djeci je dala još posljednje upute, između ostalog da se ne osvrću na gledaoce u dvorani, da ne istežu vratove i ne traže tatu i mamu ili možda još i braću i sestre. Gledati moraju samo u nju kako bi svi istovremeno zapjevali.

Ali Tonkini su roditelji sa sestricom sjedjeli u prvom redu, tako blizu da ih je Tonka odmah i nehotice mo-5 Djeco, laku noć 65

rala vidjeti, čim bi pogledala nastavnicu. Stoga je oborila pogled i u zbunjenosti se sva zacrvenjela.

— Da bar već počnemo pjevati! — poželjela je, a nastavnica je nestrpljivo pogledavala na svoj sat, zaboravljajući svaki put iznova da nema kazaljki.

Koliko još manjka do šest? Jedna minuta ili dvije?Spasila ju je Marica. Dotrčala je i pružila joj svoj

celuloidni sat, na kojemu su kazaljke bile nacrtane. Pokazivale su točno šest sati.

Nastavnici je odlanulo. Pogledala je još jedanput svoje učenike. I Tonika je tada podigla glavu i gledala samo nastavnicu, dok joj je sestrica iz dvorane domahi- vala i zvala je.

Zapjevali su. Sve je sretno prošlo.Poslije nastupa zahvaljivali su roditelji nastavnici na

trudu, a onda su pošli s djecom u šetnju. Iako se već smrkavalo, nisu tjerali djecu kući na spavanje. Ionako nisu znali koliko je sati, pa je onda svejedno idu li spavati malo ranije ili malo kasnije.

No, još nitko ne zna tko je satovima skinuo kazaljke. Kako bilo da bilo, tko ih je god skinuo, učinio je dobro djelo, pa makar to vrijedilo samo prvog aprila. Svi su se odmorili i navečer šetajući duboko udisali svježi zrak.

Sat iz radio-stanice odnesen je na popravak uraru a urar ga je udesio prema Maričinom satu, koji je pokazivao točno šest. Onda je preuzeo na popravak još i sve druge satove u gradu, pa i našu budilicu. Imao je cijele godine dovoljno posla.

66

TELEFON

Jesenji vjetar kidao je lišće sa stabala, meo ceste i zadirkivao djecu. Puhao im je u leđa, u obraze i mrsio im kosu. Tako je dugo puhao u njih dok ih nije otpuhao sa ceste.

Pobjegla su u zavjetrinu u vrtu. Sjela su na klupu pod jabuku i stisla se jedno uz drugo. Prvi je sjeo najstariji dječak, a posljednji najmlađi. Uz najmlađeg dječaka sjedila je rumena jabuka.

Najstarijem dječaku bilo je ime Oto. On je odlučio:— Igrajmo se telefona!— Da, igrajmo se telefona! — prihvatili su složno.Promislio je, a onda šapnuo Borisu na uho:— Medvjed u medvjeda, medvjed je kruške jeo.Boris nije dobro shvatio, ali kako je shvatio tako je

šapnuo Marinki:— Medvjed uz

medvjeda, medvjed je valjuške jeo.

Marinka je šapnula Anki:

— Medvjed je medvjedu uske pojeo.

Anka Tončeku:— Medvjed je

medvjeda pojeo,Tonček rume

noj jabuci:

— A ja ću tebe pojesti.Jabuka se prestrašila, otkotrljala se s klupe, pobje

gla kroz vrt, a djeca sva za njom, jer ju je svatko od njih želio pojesti.

OGRADA U CVIJEĆU

U našem su predgrađu kuće okružene vrtovima a vrtovi međusobno odijeljeni tankom žičanom ogradom. Mreža je tako tanka da je u zelenilu i ne primijetiš dok nisi sasvim kraj nje.

Po vrtovima se igraju djeca i kad već toliko narastu da obilaze čitav vrt, susreću se s djecom iz susjednog vrta. Htjela bi k njima, ali pred žičanom ogradom se moraju zaustaviti. Budući da u mreži nema tako velike rupe da se kroz nj u mogu provući na drugu stranu, a na vrhu mreža završava oštrim bodljikama pa se preko nje ne mogu penjati, donose djeca svoje igračke i s ove i s one strane do mreže. Tako se igraju kraj mreže iz dana u dan i toliko se vole da me primjećuju da među njima postoji ikakva ograda.

Kroz rupe u mreži izmjenjuju igračke, kruh i trešnje.Kad odlaze u školu, ostaje Anka, koja je najmlađa,

sama u vrtu. Brižljivo zatvaraju vrata da ne bi otišla na cestu.

Anka bere tratinčice da od njih napravi vjenčić. Bila je još tako malena da je tog dana prvi put stigla do ograde. Ugledala je djevojčicu u crvenim hlačicama

68

kako joj se približava. Obje se rukama uhvate za žicu i gledaju se posve izbliza.

— Hoćeš li se igrati sa mnom ? — upita Anka.— Hoću. Pr