SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

FAKULTET PROMETNIH ZNANOSTI

VRSTE ELEKTROMAGNETSKOG ZRAČENJA

SEMINARSKI RAD

ZAGREB, listopad 2010.

Sadržaj1.Uvod.....................................................................................................................................1

2.Elektromagnetsko zračenje..................................................................................................2

2.1. Definicija elektromagnetskog zračenja.........................................................................2

2.2. Maxwellov opis elektromagnetskog zračenja...............................................................2

2.3. Svojstva elektromagnetskih valova...............................................................................3

3.Spektar elektromagnetskog zračenja....................................................................................4

3.1. Radio valovi..................................................................................................................5

3.2. Mikrovalovi...................................................................................................................5

3.3. Infracrveno zračenje......................................................................................................6

3.4. Vidljiva svijetlost..........................................................................................................7

3.5. Ultraljubičasta svijetlost................................................................................................7

3.6. Rendgenske zrake..........................................................................................................8

3.7. Gama zrake....................................................................................................................9

4.Primjena elektromagnetskih valova u telekomunikaciji………………………………….…………………10

5.Zaključak............................................................................................................................11

6.Literatura............................................................................................................................12

1.Uvod Vrste elektromagnetskog zračenja zanimljiva je tema iz više razloga. Naime, prikupljanje literature je bilo iznimno lagano a obrada teme vrlo poučna. Počevši prikupljati literaturu, iznenadila nas je ogromna količina kvalitetnog sadržaja na internetu. Stoga nam je i internet bio primaran izvor literature. Naravno, trebali smo iz sveukupne mase podataka odabrati one najvažnije jer nema smisla detaljno obrađivati pojedinu vrstu zračenja, naime svaka pojedina vrsta zračenja je tema za poseban rad.

Najprije smo pisali generalno o elektromagnetskom zračenju, tu smo također definirali osnovne pojmove bitne za daljnju obradu te smo naveli same vrste elektromagnetskog zračenja. Nakon toga smo obradili pojedine vrste elektromagnetskog zračenja na način da smo ukratko opisali njihov položaj u elektromagnetskom spektru (valna duljina, frekvencija), rekli nešto kratko o otkriću i samoj primjeni u realnom životu.

1

2.Elektromagnetsko zračenje Elektromagnetskog zračenja (često skraćeno EM zračenja ili EMR1) je oblik energije, valnog ponašanja dok putuje kroz prostor. EMR ima svojstva i komponente i električnog i magnetskog polja, koje osciliraju u fazi međusobno okomite i okomito na smjer širenja energije.

2.1. Definicija elektromagnetskog zračenja Naime, svako tijelo se sastoji od atoma. Prilikom grijanja nekog tijela, u njega se ulaže energija i atomi počinju titrati jer prelaze u pobuđena stanja (energija im se povećava). Jezgre atoma nose električne naboje, pa tako pri titranju atoma dolazi zapravo do titranja električnih naboja. U točkama prostora oko električnog naboja uvijek postoji električno polje, a ako se električni naboj giba, onda postoji još i magnetsko polje. Time, električni naboj koji titra predstavlja izvor elektromagnetskog vala.

2.2. Maxwellov opis elektromagnetskog zračenja

Sredinom 19. stoljeća veliki izazov bio je poznat kao svjetlost, magnetizam i elektricitet. Stoljeća ranije Thomas Young2 je izmjerio valnu duljinu svjetlosti, William Gilbert3 je otkrio polaritet magneta i brojni istraživači su eksperimentirali s novim otkrićem – elektricitetom. Maxwell4 je, 1865. godine, napravio teoretski opis elektromagnetskih valova (Maxwellove jednadžbe), ali se nije znalo kako ih proizvesti, ali je on u svojim jednadžbama elektromagnetne valove objasnio jednadžbama za električna i magnetska polja. Prema tome EM valovi nastaju zato što:

promjenljivo magnetsko polje B stvara promjenljivo električno polje E promjenljivo električno polje E stvara promjenljivo magnetno polje B

Na taj način iz Maxwellovih jednadžbi slijedi niz uzajamnih promjena električnih polja koji se prostiru prostorom kao elektromagnetni valovi. Ti «lanci» električnih i magnetnih polja mogu se odvojiti od električnih naboja i struja te se slobodno širiti prostorom u obliku EM valova. Oni postoje i nakon što se ukloni njihov izvor. Polja su tada samostalna i mogu postojati i širiti se bez postojanja električnih naboja i struja.

Prije je već bila određena frekvencija svjetlosti. Prema Maxwellovoj teoriji, svjetlost bi se morala vidjeti kada bi frekvencija EM (Elektromagnetskih) valova, koju bi proizvodio titrajni krug, bila jednaka frekvenciji svjetlosti. To je bilo točno samo nisu imali tako kvalitetnu opremu koja bi mogla proizvesti valove frekvencije veće od 1 GHz, što je puno manje od frekvencije svjetlosti. Tek je dvadeset godina kasnije Heinrich Hertz5 pokusom uspio pokazati povezanost elektromagnetnih valova sa svjetlošću. Taj eksperiment je puno pomogao u razumijevanju elektromagnetnog spektra, dokaz da se valovi mogu stvoriti i širiti kroz prostor.

1 EMR (eng. Electromagnetic radiation)2 Thomas Young (Milverton, 13. lipnja 1773. - London, 10. svibnja 1829.), engleski fizičar, liječnik i astronom.3 William Gilbert, također pounat kao Gilberd, (24 svibnja 1544 – 30 studenog 1603) bio je engleski fizičar i filozof.4 James Clerk Maxwell (Edinburgh, 13. lipnja 1831. - Cambridge, 5. studenog 1879.), škotski fizičar.5 Heinrich Rudolf Hertz (Hamburg, 22. veljače 1857. - Bonn, 1. siječnja 1894.) je njemački fizičar po kome je mjerna jedinica za frekvenciju, herc (Hz) dobila ime.

2

2.3. Svojstva elektromagnetskih valova

Elektromagnetski valovi imaju četiri važna svojstva:

1. Za razliku od ostalih valova koji se šire nekim sredstvom, elektromagnetski se valovi mogu širiti vakuumom.

2. Titrajuća električna i magnetska polja u linearno polariziranom elektromagnetskom valu su u fazi.

3. Smjerovi električnoga i magnetnog polja u elektromagnetskom valu okomiti su jedan na drugi i oba su okomita na smjer širenja vala, što ih čini transverzalnim valovima.

4. Brzina elektromagnetskih valova ovisi samo o električnim i magnetnim svojstvima medija kojim se šire, a ne ovise o amplitudi elektromagnetnog polja.

Za razliku od većine ostalih valova, za širenje elektromagnetskih valova nije potreban medij (npr. zrak, voda i sl.). Na putu kojem se elektromagnetski valovi šire ne trebaju titrati čestice nekog medija, nego pri širenju elektromagnetskog vala titraju električna i magnetska polja.

Elektromagnetske valove stvaraju električni naboji koji se gibaju akcelerirano. Ako električni naboj titra, on emitira kontinuirani elektromagnetski val, a ako ima samo kratkotrajnu akceleraciju, tada emitira pulsni elektromagnetski val.

3

3.Spektar elektromagnetskog zračenja

Elektromagnetski spektar (slika 1.) se definira kao raspon svih mogućih frekvencija elektromagnetskog zračenja. EM zračenje najčešće opisujemo pomoću tri fizičke veličine: frekvencija f, valna duljina λ, i energija E. Proteže se od niskih frekvencija velikih valnih duljina, koje se danas koriste u radio industriji, pa sve do visokih frekvencija malih valnih duljina kao što su gama zrake.

Valna duljina je obrnuto proporcionalna frekvenciji, dok je energija proporcionalna sa frekvencijom. Te su relacije prokazane kroz sljedeće formule:

, ,

gdje je c = 299,792,458 m/s brzina svijetlosti u vakuumu, a h = 6.62606896(33)×10−34 J s = 4.13566733(10)×10−15 eVs je Plankova konstanta.

Na temelju valne duljine razlikujemo zračenje radio valova, zračenje mikrovalova, infracrveno zračenje, zračenje vidljive svijetlosti, ultraljubičasto zračenje, rendgensko zračenje i gama zračenje.

4

Slika 1. Grafički prikaz elektromagnetskih valova

Izvor: Wikipedia

3.1. Radio valovi

Radio valovi su tip elektromagnetskog zračenja, koje u EMR spektru prikazujemo s najvećom valnom duljinom. Kao i svi ostali EM valovi, šire se brzinom svjetlosti.

Radio valove je 1865. prvi predvidio Maxwell. On je nakon toga predložio jednadžbe koje u teoriji opisuju svjetlosne valove i radio valove kao elektromagnetske valove koji putuju prostorom. 1887. Godine Heinrich Hertz je pokusima u svojem laboratoriju dokazao postojanje elektromagnetskih valova.

Prirodni radio valovi nastaju prilikom sijevanja munji i nemaju neku naročitu namjenu, dok umjetno generirani valovi svoju primjenu pronalaze u mnogim aspektima. Tako se primjenjuju u fiksnoj i mobilnoj telekomunikaciji, radarima, raznim navigacijskim sustavima, satelitskoj komunikaciji, kompjuterskim mrežama i sl. Također se koriste i u medicini za manje operacije i za koagulaciju. MRI6 koristi radio valove za detaljan prikaz ljudskog tijela.

3.2. Mikrovalovi

Mikrovalovi su zajednički naziv za decimetarsko, centimetarsko i milimetarsko područje radiovalova. Tradicionalno to obuhvaća područje frekvencija iznad 300 MHz, međutim danas se često kao donja granica mikrovalova uzima i frekvencija od 1 GHz (30 cm) a gornja oko 100 GHz (3 mm).

Izraz „mikrovalovi“prvi put se pojavljuje 1932.g. Tada ga upotrebljava Talijan Nello Carrara u prvom izdanju lista Alta Frequenza. U široku uporabu ovaj izraz ulazi tijekom Drugog svjetskog rata kada se njime označavaju valne duljine manje od 30 cm, a koje su svoju primjenu pronašle u radarskim sustavima.

Za izvor mikrovalnog zračenja koristimo mikrovalne generatore (šuplji magnetron, ciklotron, klistron i razne druge vakuumske cijevi) signala u rasponu frekvencije 1-20 GHz. Izlaz mikrovalnog izvora vodi niskofrekventni signal koaksijalnim valovodom do antene na ulazu u rezonantnu šupljinu gdje emitira zračenje. Drugom antenom prikuplja transmitirano zračenje i koaksijalnim valovodom vodi do mikrovalnog detektora koji je u sklopu s AFC-om (automatska kontrola frekvencije). Detektor poput ispravljača pretvara mikrovalni signal na ulazu u niskofrekventni izlazni signal.

Karakteristike mikrovalova: odbijaju se od metala, prolaze kroz papir, staklo i plastiku,u hrani zagrijavaju vodu. Koriste se u radarskoj tehnici, mobitelima, satelitskoj televiziji, mikrovalnim pećnicama, a fizičari pomoću njih vrše eksperimentalna istraživanja.

Mikrovalovi ne sadrže dovoljno energije da bi ionizacijom mogli kemijski mijenjati tvari, pa su tako primjer neionizirajučeg zračenja. Još nije uvjerljivo dokazano da mikrovalovi imaju

6 MRI (eng. Magnetic resonance imaging) magnetska rezonancija

5

značajan biološki utjecaj kod malih stupnjeva zračenja. Također, neka su istraživanja pokazala da dugotrajno izlaganje uzrokuje kancerogene pojave. Nasuprot tome, vrlo intenzivno izlaganje uzrokuje opekline.

3.3. Infracrveno zračenje Infracrvena svijetlost je elektromagnetsko zračenje sa valnom duljinom između 0.7 i 300 mikrometara, što je frekvencijski ekvivalent između otprilike 1 i 430 THz. Duljina valova infracrvene svijetlosti po tome obuhvaća elektromagnetsko zračenje s valnim duljinama većim od valne duljine vidljive crvene svjetlosti, a manjim od valne duljine radiovalova.

Te valove emitiraju zagrijana tijela i neke molekule kada se nađu u pobuđenom stanju. Dobro ih apsorbiraju većina tvari pri čemu se energija infracrvenog zračenja pretvara u unutarnju energiju što rezultira porastom temperature.

Infracrveno zračenje ima široku primjenu. Vojska ga koristi za aktivno otkrivanje ciljeva u mraku (Slika 3.). Termalno infracrveno zračenje koje emitiraju sva tijela ovisno o svojoj temperaturi koristi se za pasivni nadzor prostora (alarmni uređaji), otkrivanje požara i u medicini. Blisko se infracrveno zračenje koristi u slobodnom prostoru za daljinsko upravljanje i komunikacije malog dometa, a kada ga se usmjeri pomoću svjetlovoda omogućuje vrlo brzi prijenos podataka i na veće udaljenosti. U astronomiji se koristi za otkrivanje objekata koji ne emitiraju vidljivu svjetlost ili je ona blokirana oblacima plina i prašine. Također se koristi u medicini i to u vidu fizikalne terapije.

6

Slika 2. Šuplji magnetron (vakuumska cijev) – izvor mikrovalova u mikrovalnoj pećnici

Izvor: Wikipedia

Slika 3. Dvije osobe vidljive infracrvenom kamerom

Izvor: Wikipedia

3.4. Vidljiva svijetlost

Vidljiva svijetlost je dio spektra vidljiv ljudskom oku. Ljudsko oko reagira samo na vrlo ograničeni raspon valnih duljina, na vidljivu svjetlost. Međutim, ono odlično raspoznaje i vrlo male razlike unutar tog raspona. Te male razlike nazivamo boje. Boje su dakle male frekvencijske razlike u području vidljive svjetlosti. Najkraću valnu duljinu imaju ljubičasta i plava svjetlost, a najdulju crvena svjetlost.

Spektar vidljivog zračenja čine:

ljubičasta boja (najveća frekvencija, najkraća valna duljina) plava boja

zelena boja

žuta i narančasta boja

crvena boja (najniža frekvencija, najdulja valna duljina)

Bijela svjetlost sastavljena je od kontinuiranog niza svih boja vidljivog spektra. U praksi pod bojom nekog tijela možemo smatrati boju koje tijelo reflektira kada je osvijetljeno bijelom svjetlošću, tj. tijelo će biti obojeno nekom bojom ako mu površina apsorbira bijelu svjetlost samo na određenom valnom području. Boja dakle ovisi o frekvenciji reflektiranog zračenja. Bijela površina je ona koja u jednakoj mjeri reflektira sva valna područja bijele svjetlosti. Crna površina je ona koja u potpunosti apsorbira bijelu svjetlost. Siva površina u jednakoj mjeri reflektira sva valna područja bijele svjetlosti, ali ih i djelomično apsorbira. Bijela, crna i siva su akromatske boje, a sve ostale boje su kromatske.

Kraće se valne duljine učinkovitije raspršuju po zraku nego dulje valne duljine. Nebo je plavo zato jer se kratke valne duljine (plava svjetlost) najradije raspršuju. Mi gledamo vidljivu svjetlost iz dva razloga. Prvi je taj što je zrak proziran na vidljivu svjetlost, za razliku od drugih tvari pa tako svjetlost prolazi kroz atmosferu do nas. Drugi razlog je taj što Sunce isijava najviše energije upravo u vidljivom dijelu spektra. Vrlo vruća zvijezda emitira većinu svjetlosti u ultraljubičastom području. Vrlo hladna zvijezda većinu emitira u infracrvenom. Sunce, po mnogome prosječna zvijezda emitira većinu energije u vidljivom dijelu spektra.

Izvori svjetla su tijela koja stvaraju svjetlo. Razlikujemo prirodne (npr.zvijezde) i umjetne (npr. žarulje) izvore svjetla. Svjetlo se od izvora na sve strane rasprostire pravocrtno. Pravci po kojima se rasprostire svjetlo nazivaju se zrake svjetla. Dio prostora iza nekog tijela nasuprot izvoru svjetla u koji ne dolazi neposredno svjetlo izvora, naziva se sjena. Odbijanje svjetla naziva se refleksija, a lom svjetla refrakcija. Razlaganje bijelog svjetla u boje, naziva se disperzija.

3.5. Ultraljubičasta svijetlost

Ultraljubičasto zračenje (ultraljubičasta svjetlost; kratica UV prema eng. ultraviolet) obuhvaća elektromagnetsko zračenje s valnim duljinama manjim od onih koje ima vidljiva svjetlosti, ali većim od onih koje imaju meke X-zrake.

7

Kada se promatra njegovo djelovanje na ljudsko zdravlje i okolinu, ultraljubičasto zračenje se obično dijeli na UVA (400–315 nm) ili dugovalno (blacklight), UVB (315–280 nm) ili srednjevalno i UVC (< 280 nm) ili kratkovalno (germicidalno).

U spektru Sunčeva zračenja na ultraljubičasto zračenje otpada samo 10% energije. UVC-zrake ne prodiru do površine Zemlje, pa tako niti do naše kože, jer se apsorbiraju u ozonskom sloju atmosfere. UVA i UVB zrake prodiru kroz vanjski sloj kože i izazivaju oštećenja: opekline, rak kože, alergiju i sl. Oštećenju stanica kože naročito su izloženi ljudi svijetle puti.

Blisko UV zračenje valne duljine od 200 do 380 nm i frekvencije veće od 789 THz primjenjuje se u fluorescenciji7, fosforescenciji8 te provjeri novčanica. Daleko UV zračenje valne duljine od 50 do 200 nm i frekvencije veće od 1.5 PHz primjenjuje se u fotolitografiji9 i laserskoj tehnologiji. Dok se ekstremno UV zračenje, valne duljine od 1 do 50 nm i frekvencije između 300 i 1 PHz, primjenjuje rendgenskoj mikroskopiji i nanoskopiji. Općenito ima izrazito široku primjenu na gotovo svim područjima ljudskog djelovanja.

3.6. Rendgenske zrake Rendgenske ili rendgenske zrake, poznate i kao X-zrake, područje su elektromagnetskog zračenja s valnim duljinama između 10 i 0,01 nm, što približno odgovara području između ultraljubičastog i gama zračenja. Najpoznatija njihova primjena je u dijagnostičkoj radiografiji i kristalografiji10. Zbog svoje energije ubrajaju se u ionizirajuće zračenje.

Wilhelm Conrad Röntgen11 objavljuje 1895. da je u modificiranoj Crookesovoj cijevi otkrio nevidljive zrake koje izazivaju fluorescenciju, prolaze kroz materiju, te se ne otklanjaju u magnetskom polju. Röntgen je te zrake nazvao X-zrake zbog njihove nepoznate prirode. Iako se poslije pokazalo da su takve zrake već bile uočene u nekim pokusima, npr. Nikola Tesla proizveo ih je djelovanjem električnog polja visoke frekvencije, Röntgen ih je prvi istražio, primijenio i shvatio njihovu prirodu.

Rendgensko zračenje nastaje kada elektroni velikom brzinom udaraju u metal, pri čemu dolazi do njihovog naglog usporavanja i izbijanja elektrona iz unutarnjih ljuski atoma metala. Usporavanjem se stvara kontinuirani spektar zakočenog zračenja, a popunjavanjem mjesta sa kojih su izbijeni elektroni nastaju spektralne linije.

Uobičajeni način dobivanja je u rendgenskoj cijevi. To je vakuumska cijev u kojoj se s jedne strane nalazi anoda, a s druge katoda uz koju se nalazi žarna nit. Katoda je na visokom naponu u odnosu na anodu. Kada žarnom niti teče električna struja ona se užari pa katoda izbacuje elektrone koji se ubrzavaju u električnom polju između katode i anode. Elektroni udaraju u u anodu koja je načinjena od materijala koji su otporni na visoku temperaturu, poput molibdena i volframa, a ujedno se i vrti kako bi imala što bolje hlađenje. Pri tome se 99 % energije elektrona pretvara u toplinu, a samo 1 % odlazi u obliku ionizirajućeg zračenja koje pod pravim kutom izlazi kroz mali otvor na rendgenskoj cijevi.7 Fluorescencija je pojava kod koje tvar izložena elektromagnetskom zračenju emitira elektromagnetsko zračenje veće valne duljine od onog kojim je izložena.8 Fosforescencija je pojava emitiranja svjetlosti iz objekta koji je prethodno bio osvijetljen. Za razliku od fluorescencije, emisija svjetlosti se nastavlja nakon što se prekine izvor svjetla.9 Fotolitografije (ili "optički litografija") je proces koji se koristi u microfabrikaciji za selektivno uklanjanje dijelova tankog filma ili skupno od podloge.10 Kristalografija je znanost koja proučava kristale i kristalno stanje uopće.11 Wilhelm Conrad Röntgen (Lennep, 27. ožujka 1845. - München, 10. veljače 1923.), njemački fizičar.

8

Najšire se primjenjuju u medicini, točnije u radiologiji, kompjuterskoj tomografiji i radio terapiji.

3.7. Gama zrake

Gama zračenje (gama zrake, gama fotoni γ-zračenje, γ-zrake) je oblik elektromagnetnog zračenja sa najprodornijim fotonima, odnosno najmanjim valnim dužinama u elektromagnetskom spektru. Nastaju u interakcijama subatomskih čestica kao što su sudaranje čestice i antičestice i radioaktivni raspad; većina zračenja potiče iz nuklearnih reakcija koje se odigravaju u međuzvjezdanoj sredini u svemiru. Ime γ-zraci (γ-zračenje) su dobili zato što je to bila treća vrsta prodornih zraka otkrivena posle α- i β-zraka.

Gama zračenje je otkrio francuski istraživač Paul Ulrich Villard 1900., dok je ispitivao uranij. On je zapazio da gama zračenje (za razliku od alfa- i beta-) ne skreće sa pravolinijske putanje u magnetskom polju.

Radioaktivni elementi koji emitiraju gama zrake najrašireniji su izvori zračenja. Moć prodiranja gama zraka ima mnogo upotreba. Iako gama zrake mogu prodrijeti kroz mnoge materijale, one ne čine te materijale radioaktivnim. Najkorišteniji emiteri gama zraka su kobalt-60 (steriliziranje medicinske opreme, pasteriziranje hrane, liječenje karcinoma), cezij-137 (liječenje karcinoma, mjerenje i kontrola toka tekućina u industrijskim procesima, istraživanje podzemnih izvora nafte) i tehnecij-99m (dijagnostičke studije u medicini). Gama zrake koriste se i za poboljšanje fizikalnih svojstava drva i plastike te za ispitivanje metalnih dijelova u industriji.

9

4.Primjena elektromagnetskih valova u telekomunikaciji

Elektromagnetski valovi se koriste u telekomunikaciji za prijenos podataka s jednog na drugo mjesto putem odašiljača pretvarajući elektromagnetske valove u elektromagnetsku energiju putujući prostorom(zrakom ili vakumom).

Najčešći oblik primjene elektromagnetskih valova koji se koriste u telekomunikacijama su mikrovalovi. Bežični LAN(Lokal area network) protokoli kao što su Bluetooth i IEEE 802,11 koriste mikrovalove frekvenvije od 2,4GHz, dok MAN (Metropolitan area network) protokoli kao što su WiMAX (Worldwide Interoperability for Microwave Access) koji su bazirani na IEEE 802,16 specifikacijama dizajnirani da rade na frekvencijama od 2 do 11GHz.

Osim bežičnih interneta mikrovalove još koriste i mobilni telefoni odnosno GSM (Global System for Mobile Communications) te komunikacijski sateliti koji koriste tehnologije mikrovalnih radio releja koji omogućavaju komunikaciju na brodovima, automobilima, zrakoplovima, te za televizijski i radijski prijenos.

10

5.Zaključak

Elektromagnetskog zračenja (često skraćeno EM zračenja ili EMR) je oblik energije, valnog ponašanja dok putuje kroz prostor. Maxwell je, 1865. godine, napravio teoretski opis elektromagnetskih valova (Maxwellove jednadžbe), što je kasnije u svojem laboratoriju opisao Hertz.

Elektromagnetski spektar se definira kao raspon svih mogućih frekvencija elektromagnetskog zračenja. EM zračenje najčešće opisujemo pomoću tri fizičke veličine: frekvencija f, valna duljina λ, i energija E.

Frekvencija je obrnuto proporcionalna valnoj duljini i proporcionalna energiji. Na temelju te relacije razlikujemo radio valove, mikrovalove, IR svijetlost, vidljivu svijetlost, ultraljubičasto zračenje, rendgensko zračenje i gama zrake.

Različita zračenja elektromagnetskog spektra primjenjuju se u različitim granama ljudskog djelovanja, pa se tako koriste u medicini (rendgenska rezonancija, magnetska rezonancija i sl..), u vojnoj industriji (laseri, navođenje raketa, pronalaženje meta u mraku i sl..), prehrambenoj industriji (pasterizacija hrane) te mnogim drugima, a što je sve navedeno u razradi teme.

Bitno je napomenuti da sva ta zračenja imaju još potencijala za razvoj koji dolazi sa razvojem novih tehnologija i poboljšanjem starih.

11

6.Literatura1. Pašagić, S.,: Vizualne informacije u prometu, II. prošireno izdanje, Sveučilište u Zagrebu,

Fakultet prometnih znanosti, Zagreb, 2004.2. Knapp, V.,: Uvod u nuklearnu fiziku, Sveučilište u Zagrebu, Elektrotehnički fakultet, Zagreb,

1973.

Ostalo:

3. http://en.wikipedia.org/wiki/Electromagnetic_spectrum (10.12.2010.)4. http://en.wikipedia.org/wiki/Electromagnetic_radiation (10.12.2010.)5. http://en.wikipedia.org/wiki/Radio_wave (10.12.2010.)6. http://en.wikipedia.org/wiki/Microwave (10.12.2010.)7. http://en.wikipedia.org/wiki/Infrared (10.12.2010.)8. http://en.wikipedia.org/wiki/Light (11.12.2010.)9. http://en.wikipedia.org/wiki/Ultraviolet (11.12.2010.)10. http://en.wikipedia.org/wiki/Xray (11.12.2010.)11. http://en.wikipedia.org/wiki/Gamma_ray (11.12.2010.)

Slike:

Slika 1. Grafički prikaz elektromagnetskih valova................................................................4Slika 2. Šuplji magnetron (vakuumska cijev) – izvor mikrovalova u mikrovalnoj pećnici...6Slika 3. Dvije osobe vidljive infracrvenom kamerom.........................................................6

12