SVEUČILIŠTE U MOSTARU

FILOZOFSKI FAKULTET

Studij doškolovanja – Odnosi s javnošću

ETIKA U OBRAZOVANJU

DIPLOMSKI RAD

Student: Andrea Mimica Mentor: prof. dr. sc. Slavica Juka

SADRŽAJ

Uvod................................................................................................................... 3

1. Povijesni pregled............................................................................................ 4

1. 1. Etika i moral od stare Grčke do danas....................................................... 4

2. Etika za novi milenij....................................................................................... 9

3. Obrazovanje.................................................................................................... 12

3. 1. Društvena uslovljenost obrazovanja.......................................................... 15

3. 2. Sociološke teorije obrazovanja.................................................................. 16

3. 2. 1. Funkcionalna teorija.............................................................................. 16

3. 2. 2. Manifestna funkcija škole..................................................................... 17

3. 2. 3. Konfliktne teorije o obrazovanju.......................................................... 18

4. Obrazovanje i/ili školovanje........................................................................... 19

5. Obrazovni kanoni tijekom povijesti................................................................ 20

5. 1. Mogućnost ili nužnost humanističkoga obrazovanja................................. 25

6. Etički kodeks................................................................................................... 29

6. 1. Etički kodeks odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju............. 29

6. 2. Etički kodeks Sveučilišta u Rijeci.............................................................. 30

7. Studentski projekt „Etika u visokom obrazovanju“........................................ 33

7. 1. Projekt EVO – Etika u visokom obrazovanju............................................ 33

7. 2. Studentski aktivisti zagovaraju etička načela na sveučilištu...................... 34

Zaključak............................................................................................................. 36

Literatura............................................................................................................. 37

2

UVOD

Za početak treba odrediti razliku između etike i drugih filozofskih disciplina. Dok se

druge filozofske discipline zadržavaju na razmatranjima o onom što uistinu jest, dotle

nas etika usmjerava na ono što treba biti. Grčki ethos znači boravište, mišljenje,

postupak, običaj, zavičaj, ćud, osjećanja, načela, a latinska riječ mos, moris, od koje je

nastala riječ moral, znači običaj, pravilo, princip, zakon. Etika je posebna grana

filozofijie, filozofije morala ili filozofsko razmišljanje o moralu, moralnim problemima

i moralnim sudovima.1

Etika je nauka o moralu (filozofiji morala) koja istražuje smisao i ciljeve moralnih

normi, osnovne kriterije za vrednovanje, kao i uopće zasnovanost i izvor morala.

Pripada filozofiji koja proučava ljudsko ponašanje koje je prihvaćeno pod određenim

moralnim aspektom. Normativna je znanost, a norme odlučuju o specifičnom karakteru

etike i tako je razlikuju od drugih znanosti.2

Moral (ćudoređe, ćudorednost) u najširem smislu oblik društvene svijesti, skup

nepisanih pravila, običaja, navika i normi koji su prihvaćeni u životu neke zajdnice.

Određuje kako ljudsko društvo treba biti, a pripadnici zajednice prihvaćaju te principe

kao dolične i podvrgavaju im se, te na taj način reguliraju međuljudske odnose. Moralna

pravila nisu apsolutno važeća, već se razlikuju vremenski i prostorno. Time je pojam

morala blizak pojmu ethosa. Pojam morala istoznačan je s praktičnom filozofskom

disciplinom etikom. Glavne teme su moralne filozofije ili etike dobro, ispravno

djelovanje, ćudoređan život.3

1 Slavica JUKA: Etika postavke i teorije, FRAM-ZIRAL, Mostar, 2006., str. 21.2 «Etika-Wikipedia», <http://hr.wikipedia.org/wiki/etika>3 «Moral-Wikipedia», <http://hr.wikipedia.org/wiki/moral>

3

1. POVIJESNI PREGLED

1. 1. Etika i moral od stare Grčke do danas

Već su starogrčki filozofi zaključili da etiku i pitanje moralnosti treba tražiti izvan

religije, jer su bogovi krajnje neprikladan moralni uzor. Njihovi su bogovi bili slika i

prilika ljudi, samo s još mnogo gorim ponašanjem: bili su nasilni, pohotni, ljubomorni,

svadljivi i politički nekorektni.

Ksenofan (570-475) konstantira: „Kada bi konji, lavovi i goveda poput ljudi imali dara

za crtanje i stvaranje umjetničkih djela, konji bi bogove prikazivali kao konje, a goveda

kao goveda, svatko po svojem obliku“. Stoga grčki mislioci nisu religiju shvaćali

ozbiljno.

Još su sofisti u 5. st. pr. Kr. poput Protagore (481-411) i Gorgije (483-375) učili da su

etički nazori relativni i ovise od običaja, zakona i društvenog gledanja. Govorili su da je

„čovjek mjerilo stvari“, iznad mitologije, tradicije, bogova i religije, da društvene

ustanove i nazori nisu božanskog podrijetla već su društveni proizvod.

Demokrit „otac atomistike“ (460-370 pr. Kr.) kao materijalist je smatrao da čovjek kao

razumno društveno biće, oslobađajući se predrasuda religije može racionalnim putem

sebe uzdizati i moralno usavršavati.

Sokrat (469-399 pr. Kr.) je poticao mlade na samostalno razmišljanje i preispitivanje

uobičajenih moralnih normi, jer nije vjerovao da se moralnost postiže samo poslušnošću

zakona. Obično je postavljao pitanje: „Što je ispravno ponašanje?“. Samoispitivanjem

čovjek mora otkriti kôd softvera koji je u njemu ugrađen i pravilno pokrenuti program

tj. pronaći svoje stvarno ja i usavršiti ga. Govorio je „vrlina je znanje“ i „nitko ne griješi

svjesno“. No, tu postoji problem kojeg nije riješio: što je s onim koji znaju da su im

djela zla i još uvijek ga čine, čija je volja slaba ili su jednostavno zli.4

4 «Etika i moral od stare grčke do danas», <http://idesh.net/profil/tompex/etika i moral od stare grcke do danas>

4

Platon (427-347 pr. Kr.) je vjerovao da osim našeg svijeta postoji savršen svijet formi ili

ideja. Bio je moralni apsolutist, vjerovao je da je moral dio strukture samog svemira.

Smatra da su moral pojedinca i države istovjetni, te da nepogrešivo znanje mogu

posjedovati samo rijetki specijalisti koji zato trebaju služiti ostatku svijeta. On nije

mogao znati da će se kasnije u povijesti pojaviti društva kojima će upravo na tom

principu vladati tiranija samoproglašenih elita koje su pojedince prosuđivale kroz njihov

doprinos državi i nametnutim moralnim istinama. On kaže da bi smo se trebali već od

djetinstva odgajati da osjećamo radost i bol, jer je to pravi odgoj.

Aristotel (384-322 pr. Kr.) je smatrao da čovjek ima nešto poput genetskog moralnog

koda kojim je programiran u skladu sa pravednošću, poštenjem, umjernošću, hrabrošću,

ali o pojedincu ovisi hoće li se razviti puni potencijal. Razuman čovjek to postiže

birajući sredinu između dvije krajnosti – srednju mjeru. Smatra da tko svjesno čini zlo

mora biti kažnjen. Etičke se čestitosti stječu praksom i navikavanjem. Čestitost je

dvostruka: razumska i moralna. Razumska čestitost ima uglavnom i nastanak i porast na

temelju pouke, pa joj stoga treba iskustva i vremena. Moralna čestitost nastaje

navikavanjem od čega joj potiče i samo ime 'moralni karakter' (ethos) nastao malom

izmjenom riječi 'navika' (ethos). Etička ili moralna čestitost se odnosi na užitak da se

bavi užitcima i bolima.

Škola grčkog stoicizma na čelu sa Zenonom (336-264) je bila vrlo progresivna. Za

razliku od prethodnih generacija filozofa smatrala je da nitko od prirode nije rob, da je

čovjek slobodno biće. Glavna misao stoičke etike je živjeti u skladu s prirodom i s

umom i um uzdizati iznad tjelesnih požuda. U stoičkoj etici postoje četiri osnovne

vrline: razboritost, hrabrost, pravednost i umjerenost. Suprostavljanje prirodi vodi zlu, a

to ljudi rade iz neznanja. Misaono treba rasuđivati o svemu što se čini. No, jesu li stoici

znali koliko ima nerazboritih ljudi, onih koji se služe razumom?5

5 Usp. isto.

5

Epikur (342-271) smatra da je razboritost osnova i pretpostavka etičnosti. Po njemu,

priroda nije neprijatelj čovječanstva i ne krije u sebi nikakve duhove ni bogove. Sve što

se u njoj događa ima svoje razloge i spada u prirodne pojave. Ta spoznaja onemogućuje

postojanje religije koja je samo ljudska fikcija. Starogrčki filozofi skepticizma vjeruju u

relativnost etičkih normi i principa i kažu da se treba uzdržati od sudova.

Nakon rimskih filozofa (Seneka, Epiktet, Marko Aurelije) koji su slijedili helenističku

etičku misao i prihvatili uglavnom stoicizam, dolazi kršćanstvo, koje uči da je bog

odredio što treba činiti, a što ne, te da je svaka neposlušnost bogu grijeh koji će se

kazniti. Ono uči da čovjek sam od sebe ne zna što je dobro, a što zlo, da mu je bog dao

moral.

Niccolo Machiavelli (1469-1527) u svom djelu „Vladar“ kaže da vladari moraju biti

nemoralni, da po potrebi moraju lagati, varati, koristiti silu i lukavstva, izdati. Govori o

postojanju dva morala privatnog i javnog tj. političkog. Poznata je njegova izreka: „cilj

opravdava srestvo“. I danas je to načelo, očigledno prihvaćeno u politici i biznisu – to

su neetična zanimanja u kojima vrijedi pravilo: „ili ti, ili ja“.

Thomas Hobbes (1559-1679) kaže da su ljudi po prirodi pokvareni, da bi, kad bi mogli

stalno jedni drugima činiti zlo, pa je moral nastao kao društveni ugovor da se ljudi

zaštite jedni od drugih.

Jean - Jacques Rousseau (1712-1778) je romantično vjerovao da su ljudi po prirodi

dobri i da ih je civilizacija iskvarila.

Karl Marx (1818-1883) je smatrao da ekonomska baza društva određuje njegovu

ideologiju, a ideologija je skup stavova, vrijednosti i vjerovanja određene grupe – klase.

Moral je samo ideologija kojom se prikrivaju ekonomski interesi vladajuće klase –

buržoazije. Nakon revolucije je vjerovao da će tu „lažnu svijest“ zamijenit „klasna

svijest“ temeljena na razumijevanju ekonomskih odnosa.6

6 Usp. isto.

6

Immanuel Kant (1721-1804) vjeruje da je moralni čin onaj koji nastaje iz osjećanja

dužnosti. Vršenje dužnosti je obveza „kategorički imperativ“, iako je ono teško i protivi

se našim sklonostima. U odluci da budemo dobri pomaže nam „ praktički um“ koji služi

dobroj volji. Moral je opiranje prirodnim sklonostima, a moral kao kategorički

imperativ je logičan, jer bez njega bi se društvo raspalo. Da bi smo bili moralni i održali

tu motivaciju moramo razvijati moralnu imaginaciju tj. zamisliti da smo oni koji trpe

posljedice nečijih djela. Ova filozofija ne objašnjava zašto su neki ljudi zli tj. nelogični i

što je sa situacijom kada kako god postupaš ispadaš nemoralan.

David Hume (1711-1776) i Alfred Jules Ayer (1910-1989) smatraju da ne postoji ništa

poput „moralne spoznaje“ da se istinitost moralnih tvrdnji ne može dokazivati logikom i

razumom, te da su moralna uvjerenja samo prikaz subjektivnog osjećanja neke osobe na

temelju njenih emocija.

Friedrich Nietzche (1884-1900) je proučavao podrijetlo morala i došao do zaključka da

je on proizvod složene društvene i političke prošlosti. Moral je bio nametnut oštrim

kaznama i stegom kako bi zajednica preživjela. Strah pojedinca se usjekao u pamćenje i

doveo do razvoja osjećaja odgovornosti. Moralna pravila društva se pretvaraju u savjest

kao u nekog unutarnjeg „automatskog pilota“, ali time što smo modelirani da osjećamo i

mislimo po šablonu svojih predaka, nasljeđujemo predrasude. Moral je zaštitnik dogme,

tradicionalizma i konzervatizma, te on kritizira njegovu povijesnu ograničenost i

relativnu vrijednost. Kritizira kršćanski moral, jer je kršćanstvo nastalo među

podčinjenim narodima i robovima. Zato su nastale kršćanske vrijednosti: pojam grijeha,

apsolutne poslušnosti, slijepoće i zanosa, nesreće kao kazne za krivicu, odbacivanje

razuma i suzbijanje instinkta, podčinjenosti, vječno dugovanje bogu i priprema za onaj

svijet. Moralno je samo ono što unapređuje i jača život, a ne ono što mu šteti. Odbacuje

sve što nije zasnovano na razumu što nije podložno provjeri, kritici.7

7 Usp. isto.

7

Jean – Paul Sartre (1905-1980) smatra da je svaka osoba jedinstvena, da smo moralni ili

nemoralni uslijed naše osobne odluke, te da smo potpuno slobodni da izgradimo sami

sebe. Moral se u potpunosti temelji na vlastitom izboru.

Nakon grozota Drugog svjetskog rata dolazi do rušenja svih etičkih iluzija i porasta

neizvjesnosti. Filozofi postmodernizma tj. postmodernog skepticizma su uvjerni u

nemogućnost ljudske spoznaje i etički relativizam, te naglašavju potrebu za

pluralizmom moralnih i političkih uvjerenja.8

2. ETIKA ZA NOVI MILENIJ

8 Usp. isto.

8

Svi želimo sretan život, a sreća ili radost imaju dvije razine. Jedna razina je osjećaj

sreće ili osjećajna razina. No, duboko zadovoljstvo nije utemeljeno na osjećajnoj razini,

prije bi mogli reći da je to mentalna razina koja predstavlja drugu razinu sreće.

Zadovoljstvo ili radost koju osjećamo kada vidimo nešto lijepo, čujemo neki ugodan

zvuk, osjećamo neki ugodan miris ili okus je sreća na osjećajnoj razini. Uočavamo da je

sredstvo za postizanje radosti na osjećajnoj razini obično novac, ali sreća na mentalnoj

razini ne može se dobiti novcem. Teističke religije, odnosno one koje vjeruju u

stvoritelja poput kršćanstva, islama i drugih imaju u svojoj osnovi vjeru u Krista, Allaha

itd. Jainizam (đainizam) i budizam nemaju koncept stvoritelja, njihov koncept je

utemeljen na zakonu uzročnosti. Ako djelujemo na način koji donosi patnju drugima –

to će i nama donijeti patnju. To je zakon uzročnosti. Obje gore spomenute etike

pripadaju nekoj religiji ili vjeri. Treći koncept etike je onaj koji ne podrazumijeva

nikakvu vjeru. U Indiji već tisućama godina postoji tradicija poštovanja ljudi, čak i onih

koji imaju pogrešna stajališta. Nihilistička filozofska škola Charvaga negira i Boga i

zakon uzročnosti. Ipak, moramo poštovati i te nevjernike kao što čini indijska tradicija.

Neki ljudi vjeruju da bilo kakva moralna etika mora imati osnovu u nekoj religijskoj

etici. Ukoliko naglašavamo takav religijski stav onda moralna etika ne može biti

univerzalna i u tom slučaju je ne možemo primjeniti u sekularnom obrazovanju. Unutar

šest milijardi ljudskih bića jedan dio su nevjernici. Ono su poput naše braće i sestara i

moramo se brinuti o njima. Neki ljudi vide sekularizam kao nepoštivanje religije.

Sekularizam je indijski način razmišljanja, pa je i njihov ustav sastavljen na tom

osnovu. Poštuje sve religije bez davanja prioriteta i predrasuda.9

9 «Etika za novi milenij», <http://www. padmasana.hr/etika za novi milenij.htm>

9

Ova vrsta etike pripada trećoj kategoriji i univezalna je, pa kako bi je promicali moramo

koristiti sekularna stajališta. Što je sekularna etika? Sekularna etika je znači poštenje i

istinoljubivost koja dovodi do otvorenosti i transparentnosti koje dovode do povjerenja,

prijateljstva i sklada. Sklad i jedinstvo je bitno za nas kao društvena bića. Globalna

ekonomija stvara od cijelog svijeta jedan entitet. Morali bi razviti koncept pojma „mi“

koji uključuje sva živa bića, kako uči Dalaj Lama. Kako bi smo razvili povjerenje

potrebno nam je toplo srce. Suosjećajno srce donosi iskrenost, a to dovodi do

otvorenosti i povjerenja. Zdravlje je također bitno i mi se o njemu brinemo. Na dubokoj

razini mi prakticiramo brigu i dobročinstva za sva osjetilna bića što donosi mentalni

mir. Drugi čimbenik sretnog života je sretan brak. Za dobar brak je važna unutarnja

ljepota. Ako je prisutna vanjska ljepota, a unutarnja nedostaje, dobar brak neće biti

dugog vijeka. No, ako je unutarnja ljepota prisutna brak je sretan. Unutarnja ljepota je

poštenje, poštovanje i povjerenje. Ova sekularna etika je upravo takva, jer se odnosi ne

samo na ljude već i na životinje. Životinje npr. psi uživaju u ljubavi, ljubaznosti i

osjećajnosti. To su univerzalne vrijednosti i nisu povezane s nekom religijom. Kako

razviti i iskazati te vrijednosti? One se mogu razviti zbog sjemena suosjećanja koje smo

dobili od svoje majke. Mi smo preživjeli zahvaljujući majčinskom suosjećanju. To je

naša zajednička značajka. Oni koji su odgojeni uz veliku pažnju su smireni dok oni koji

su zlostavljani kao djeca često su duboko u sebi vrlo uznemirene osobe. Ako se

osvrnemo po svom susjedstvu suosjećajne obitelji su sretne i pune života. U obiteljima

čiji je jedan član okrenut samo sebi i ne brine za ostale članove obitelj je nesretna. Djeca

sretnih obitelji su i sama sretnija i mentalno djeluju učinkovitije. U Americi se provodi

ispitivanje na ljudima koji prakticiraju suosjećanje i očitavanja pokazuju smanjenje

krvnog tlaka, stresa i povećanje pomnosti i oštrine uma. Preko našeg obrazovnog

sustava, trebali bi promovirati moralnu etičnost.10

10 Usp. isto.

10

U Americi i Kanadi ljudi koji se bave obrazovanjem imaju ozbiljne diskusije o

uključivanju moralne etike u obrazovni sustav. Moderno obrazovanje se brine o

materijalnim vrijednostima, ali bi trebalo uključiti i moralnu etiku. Na tom području

žene bi trebale odigrati posebnu ulogu, jer biološki su sklonije osjećati bol drugih. U

početcima ljudske povijesti nije postojao koncept vođe i ljudi su sve dijelili. Broj ljudi

se polako povećavao, pa se razvio pojam kontrole i vodstva. Fizička snaga i vodstvo su

postale osnovom dominacije. Potom se razvilo obrazovanje koje je donijelo više

jednakosti. U 21. stoljeću samo obrazovanje nije više dovoljno. Trebalo bi staviti

naglasak na poticanje dobrohotnosti u čemu bi žene trebale preuzeti puno aktivniju

ulogu. Stvarni mir ili zadovoljstvo treba proizaći s mentalne razine iz samog našeg uma.

Obično obraćamo pažnju na vanjske objekte vjerujući pritome kako novac može pružiti

zadovoljstvo, ali osnova zadovoljstva su unutarnje vrijednosti. Konzumacija droge i

slično je rezultat naglašavanja samo vanjskih stvari i nedostatak realizacije unutarnjeg

potencijala. Stoga treba obratiti pažnju na unutarnje vrijednosti.11

11 Usp. isto.

11

3. OBRAZOVANJE

Izraz škola je grčka riječ. Bukvalno znači dokolica. U starim društvima školovanje je

bilo dostupno samo malom broju ljudi, onima koji su imali novca ili vremena. Vjerski

velikodostojnici često su bile jedine pismene skupine ljudi, koji su znanje koristili za

čitanje i tumačenje religijskih tekstova. Za većinu odrastanje je značilo učenje na

primjerima starijih. Bilo je uobičajeno da djeca veoma rano počnu pomagati u domaćim

poslovima, u radu na poljima i u zanatskom radu. Čitanje nije bilo potrebno, a ni

korisno.

Tiskanje kao pronalazak je ušlo u Europu iz Kine. Pronalaženjem tiskarskog stroja

1454. godine je olakšano umnožavanjem tekstova. To je dovelo do više razine

pismenosti.

Obrazovanje u svojoj modernoj formi, što podrazumijeva nastavu u posebno izgrađanim

zgradama, počelo se razvijati postupno. I pored toga do prije 150 godina djecu imućnih

roditelja podučavali su privatni učitelji. Većina stanovništva nije imala nikakvog

obrazovanja do prvih desetljeća 19. st. kada se u Europi i SAD-u počeo uvoditi sustav

osnovnih škola. Proces industrijalizacije i širenje gradova izazvali su potrebu za

specijalnim obrazovanjem. Ljudi danas rade u mnogim zanimanjima i koriste razna

stručna znanja tako da više nije moguće prenošenje nekih specifičnih vještina.

U modernom društvu ljudi trebaju savladati osnovne vještine kao što su: čitanje,

pisanje, računanje i steći opće znanje o svom fizičkom, društvenom i ekonomskom

okruženju. U isto vrijeme je važno da znaju kako učiti da bi bili u stanju ovladati novim

i tehnički veoma složenim oblicima informacija. Moderni obrazovni sustav se počeo

oblikovati na zapadu početkom 19. st. iako je Britanija, za razliku od drugih zemalja,

oklijevala da prihvati jedan integrirani sustav na nacionalnom nivou (obvezno

školovanje je uvedeno 1870. g.).12

12 «Obrazovanje», <http://bs.wikipedia.org/wiki/obrazovanje>

12

U Britaniji je razvijen i sustav privatnih škola u kome se nastava plaća, naročito na

nivoima višim od osnovnog. S tim u vezi i danas se vodi oštra debata o sustavu školstva

gdje postoji i školstvo pod okriljem vjerskih zajednica. Školstvo u SAD-u polazi od

prakse discipliniranja djece, u čemu je u 17. st. veliku ulogu igralo uvjerenje da djeca

moraju slušati roditelje bez pogovora, što je kao načelo bilo uvedeno i u propise prvih

američkih kolonija. Prema jednoj odredbi iz 1642. g. prijetilo se oštrim kaznama

roditeljima i odgajateljima ako zanemare obučavanje i rad svoje djece. Pošto ovo nije

bilo djelotvorno puritanske vlasti su 1647. g. naredile organizirano školovanje. Trebalo

je preko 200 godina da se obrazovanje uvede kao sveobuhvatni sustav za brojno

multikulturalno stanovništvo SAD-a. Poseban je problem raznorodnost doseljenika koje

je trebalo kroz obrazovanje jezički unificirati, a donekle i kulturno anglicizirati. U

školama su izražavani i američki ideali jednakih mogućnosti za svakoga što je dovelo

do brzog razvoja školstva i do masovnog širenja obrazovanja znatno ranije nego u

drugim zemljama. Zajedno s tim idealom o jednakosti i druge američke vrijednosti i

shvaćanja nastavile su do danas više ili manje eksplicitno predavati u školama.13

Obrazovanje kao pojam ima višestruko značenje. Pod obrazovanjem se podrazumijeva

institucija, proces, sadržaj i rezultat organiziranog i/ili slučajnog učenja u funkciji

razvoja različitih kongitivnih sposobnosti kao i stjecanja raznovrsnih znanja, umijeća i

navika. Obrazovanje ljudi se dijeli na formalno u školama i neformalno izvan škole. U

Hrvatskoj se formalna naobrazba dijeli u šest stupnjeva: predškolsko, osnovno,

srednjoškolsko, dodiplomsko, diplomsko i poslijediplomsko obrazovanje. Poslije 1990.

g. sve su češće akcije da učenici osim besplatnog pohađanja škola dobivaju i besplatne

knjige.14

13 Usp. isto.14 «Obrazovanje», <http://hr.wikipedia.org/wiki/obrazovanje>

13

Pravo na obrazovanje je jedno od temeljnih ljudskih prava. Obrazovanje predstavlja

jedno od ključnih faktora za ostvarivanje drugih prava i pokretačka je snaga u

osnaživanju djece i odraslih da sami obikuju svoju budućnost i uzmu puno učešće u

životu svoje zajednice. U tom smislu, pravo na obrazovanje je usko vezano s pravom na

rad. Svaki pojedinac ima pravo na obrazovanje i vlasti na svim nivoima, uključujući

općinu, dužne su osigirati ostvarivanje ovog prava. Osnovno obrazovanje je obvezno i

mora biti besplatno i dostupno svima. Ostale forme obrazovanja (srednje obrazovanje,

tehničko i stručno usavršavanje, više obrazovanje) trebaju biti jednako dostupni svima i

vlasti moraju poduzeti korake da osiguraju temeljno obrazovanje da su i ove forme

obrazovanja besplatne. Pravo na obrazovanje također obuhvaća temeljno obrazovanje za

odrasle osobe koje nisu primile ili prošle puno osnovno obrazovanje. Da bi se osiguralo

potpuno uživanje prava na obrazovanje vlasti moraju osigurati dostupnost i

pristupačnost obrazovnim institucijama, kao i prihvatljivost i prilagodljivost obrazovnog

sustava. U tom smislu, vlasti su dužne osigurati da su obrazovne institucije i programi

dostupni u velikoj mjeri, te da su ispunjeni tehnički i kadrovski uvjeti. Nadalje,

obrazovanje mora biti fizički i ekonomski pristupačno za sve, bez diskriminacije. Forma

i suština obrazovanja, uključujući nastavni program i metode, moraju biti kvalitetni i

prihvatljivi (relevantni, kulturno pogodni) i učenicima i roditeljima.15

3. 1. DRUŠTVENA USLOVLJENOST OBRAZOVANJA

15 «Pravo na obrazovanje», <http://www.ilijas.ba>

14

Obrazovanje ima značajnu funkciju u svakom društvu. Zbog važnosti obrazovanja

svaka vlast želi odrediti njegovu koncepciju i sadržaj kako bi preko najsnažnijeg

instrumenta društvene percepcije i oblika socijalizacije pojedinci prihvatili i norme

sustava. Zato države preuzimaju brigu o financiranju obrazovanja. Pored toga u

sadržajnom smislu pokušavaju kroz obrazovanje utvrditi društvene norme i vrijednosti i

izgraditi osjećanje pripadnosti svojoj zajednici, društvenoj grupi, religiji.

Kroz obrazovni sustav također se razvijaju i osjećanja za vlastitu kulturu, poštivanje

principa i solidarnost. Preko školovanja se oblikuje svijest i gledište pojedinca kada su u

pitanju procesi u društvu i sustav vlasti. Institucionalizacija obrazovanja pored toga što

se zasniva na usvajanju niza pravila i društvenih vrijednosti, ogleda se i kroz znanje i

sposobnosti kojima pojedinac ovladava u procesu osposobljavanja. Putem sustava

obrazovanja snažno se mijenja struktura društva, obitelji i profesija. Po Talkotu

Parsonsu škola je most između porodice i društva kao cjeline. Škola priprema dijete za

njegovu ulogu. Obrazovanje je ustvari izraz društvenog sustava. Ono danas znači

jednakost šansi koje otvara mogućnost mijenjanja položaja koje pojedinci stječu

rođenjem ili nasljedstvom. Ono je osnova emancipacije čovjeka, veoma funkcionalan

instrument preko kojeg se ostvaruje identitet pojedinca. Veoma je važno za društveni

ugled, autoritet i moć. Stečena znanja i obrazovne vještine su veoma primjenljivi i

upotrebljivi u privrednom i praktičnom životu. Iako se znanje individualno stječe ono

postaje bogatstvo svih pripadnika zajednice. To je skoro jedina individualna osobnost

koja u praksi postaje zajednička vrijednost i korist cijele zajednice.16

3. 2. SOCIOLOŠKE TEORIJE O OBRAZOVANJU

16 <http://bs.wikipedia.org/wiki/obrazovanje>

15

Sve teorije o obrazovanju se slažu oko njegove izuzetne važnosti, ali daju različita

objašnjenja i prijedloge.

3. 2. 1. Funkcionalna teorija

Prema ovim predstavnicima socijalizacijska funkcija obrazovanja je najvažnija. Emile

Durkheim smatra da je škola most između pojedinca i društva. Prema njemu moderna

društva su heterogena sa razvijenom podjelom rada i mnoštvom uloga koje obnašaju

vrlo različiti pojedinci. U toj različitosti koju nije moguće spriječiti potrebno je unijeti

neku količinu homogenosti kako bi se osigurala integracija društva.

Škola je glavno sredstvo za postizanje ujednačenosti. Talkot Parsons je smatrao da je

škola žarište socijalizacije u modernim društvima. Škola uči djecu o tome kako se

društvo ne sastoji od roditelja, rođaka, prijatelja, nego su u razredu uvijeti i mogućnosti

jednaki za sve. Škola uči djecu da prihvate razliku između partikularističkih i

univerzalističkih normi vrednovanja, a to je važno za uključivanje u svijet odraslih.

Partikularističke norme znače vrednovanje pojedinca po onome što jeste, a ne

tko jeste. Roditelji vrednuju dijete kao svoje, kao iznimno, kao posebno, a ne

kao ostalu djecu. Ovi su standardi povezani sa pripisanim položajem.

Univerzalističke norme znače da je pojedinac samo jedan od mnogih (jednakih),

te da je njegov položaj uvjetovan usporedbom s drugima, a ne zagarantiran

unaprijed. To znači da su njegova dostignuća vrednovana sa stajališta općih

mjerila, prihvaćenih u društvu, a ne sa stajališta posebnih mjerila (biti nečijim

dijetetom ili pripadati rasi, vjeri, naciji i slično).

Dijete u školi uči razliku između onoga što je veoma važno u pripremi za budući život.

Sa stajališta socijalizacije, obrazovanje ne znači samo prenošenje vrijednosti i normi

društva, nego je prema Parsonsu škola društvo u malom – u njoj se uče najvažnija

pravila života.17

3. 2. 2. Manifestna funkcija škole

17 Usp. isto.

16

U školi bi trebalo poštivati sustav nepristranih, objektivnih mjerila vrednovanja

sposobnosti, truda i dostignuća pojedinca (eng. merit – zasluga). Ova načela bi trebala

vrijediti u čitavom društvu (tko radi složeniji posao trebao bi biti bolje plaćen), ali

posebno su važna u školi. To znači da učenici koji se više trude i imaju bolje

sposobnosti, trebal bi dobiti bolje ocijene, što će im omogućiti dalje školovanje i bolje

plaćen posao, a samim tim i bolji društveni položaj. Škola bi tako trebala služiti kao

društveni mehanizam selekcije – izbor najsposobnijih pojedinaca koji će zauzimati

najvažnije položaje u društvu. Istodobno škola je društveni mehanizam alokacije –

razmještaj ljudi u određene profesionalne uloge. Ispunjavanjem ove dvije važne

funkcije, škola daje doprinos jačanju socijalne integracije. To je posebno važno u rasno

i etički mješovitim društvima. Na primjer, u SAD-u se uči što to znači biti Amerikanac

različitog rasnog i etičkog porijekla. Mladi tamo usvajaju zajedničko kulturno naslijeđe

i pripremaju se da budu odgovorni građani. Naravno, to nije samo slučaj s

Amerikancima. Pored navedenih manifestnih funkcija škole postoje i latentne funkcije

škole (nenamjerne uloge škole) poput navedenih:

Škole služe kao institucije za čuvanje djece, mjesta gdje će djeca biti na

sigurnom.

Škola kao „bračno tržište“, može se dogoditi da mladi izaberu partnera sličnog

društvenog podrijetla.

U školama se razvijaju društvene vještine komuniciranja, sklapanja prijateljstva.

Mogu biti i mjesta nastanka različitih omladinskih supkultura.

Formalno obrazovanje drži mlade podalje tržišta rada, time se smanjuje stopa

nezaposlenosti i onemogućuje konkurencija između mladih i odraslih za radna

mjesta.18

3. 2. 3. Konfliktne teorije o obrazovanju

18 Usp. isto.

17

Ove teorije naglašavaju ulogu škole u reprodukciji i legitimiranju postojećih društvenih

odnosa. Školu ne vide kao priliku za izgradnju duhovnih sposobnosti pojedinca i uspon

na društvenoj ljestvici, već kao društveni mehanizam održavanja sustava društvene

podjele. Uglavnom smatraju da je škola najvažniji aparat države.

Država održava postojeće društvene odnose putem represivnih aparata (policija,

sudstvo, vojska) i ideoloških aparata (religija, obitelj). Škola je najvažniji ideološki

aparat države, jer se u školi ne uče samo znanje i vještine potrebne na radnom mjestu,

nego se prenosi i ideologija. Osnovna svrha ideologije u školi je da uvjeri buduće

niskoplaćene radnike da je njihov položaj prirodan, nepromjenjiv i opravdan. U školi se

budući radnici uče da budu točni, poslušni, disciplicirani kako ne bi ugrozili postojeći

sustav proizvodnje i organizaciju društva u cjelini.

U konfliktnim teorijama možemo izdvojiti kao bitan princip korespodenciju (slaganje).

Odnosi u školi su sukladni (korespodentni) s odnosima na radnom mjestu. U školi se

djeca pripremaju za uloge na tržištu rada. Autoritarna struktura u školi je slična

birokratskoj strukturi u poduzeću i u obje pozitivno se vrednuje: marljivost, poslušnost i

podložnost. Još je jedna sličnost: u školi se ne uči zbog znanja, već zbog ocjena, a

odrasli ne rade što vole svoj posao nego su motivirani jedino plaćom. Učitelji oblikuju

osobine koje su u skladu sa standardima srednje klase (savjesnost, odgovornost,

pouzdanost, samokontrola, učinkovitost). Od učenika se traži da budu točni, tihi, čekaju

svoj red i prilagode se zahtjevima grupe.19

4. OBRAZOVANJE I/ILI ŠKOLOVANJE

19 Usp. isto.

18

U radu se govori o obrazovanju koje nadilazi sve vrste školovanja. Tako shvaćamo

obrazovanje ne može se reducirati na stečena znanja, jer mu ona nisu cilj nego važno

pomoćno sredstvo. Različita povijesna doba su imala različite obrazovne ideale,

odnosno kanone kojima se nisu kao današnji uvijek orijentirali prema prirodnim i

tehničkim znanostima. Moderno je doba s više ili manje uspjeha započelo njihovu

nužnu sintezu koja još nije dovršena. Obrazovanje o kojem je ovdje riječ ne postoji kao

jednoznačan pojam nego njegovo shvaćanje proizlazi iz kovanica koju najbolje opisuje

sintagma „opće obrazovanje“. Taj koncept u svojoj definiranoj formi potječe iz doba

prosvjetiteljstva, njemačkog neohumanizma i idealizma, a označava ne samo ideju nego

i njezino ostvarivanje, formiranje i razvoj osobnosti koja je zajednička svim ljudima. Ta

opća osobnost shvaćena u etičkoj i estetičkoj dimenzije svoje korijene ima u poimanju

kulture i filozofije koja obrazovanje shvaća kao „aktivan, složen i nikada dovršen

proces u čijem sretnom tijeku može nastati samostalna i samoopredjeljujuća osobnost,

sposobna rješavati životne probleme“, uključujući razlučivanje, refleksiju i kritički

odnos prema ponuđenim informacijama. Ono je prisno poznavanje i prorijeđeno

shvaćanje temeljnih crta naše civilizacije, filozofije, prirodne znanosti, glavnih

umjetničkih djela, glazbe i literature. Jedna od važnih odrednica obrazovanja, posebno u

društveno praktično – životnom smislu je tzv. „obrazovni razgovor“ tj. sposobnost

sudjelovanja u komunikaciji s kultiviranim (obrazovnim) ljudima. U širem smislu to se

odnosi i na konstantno sudjelovanje u demokratskim procesima, dakle politici. Tako

shvaćeno obrazovanje je složen predmet, ideal, proces, zbroj i sinergija znanja i

sposobnosti, stanje duha. Orijentira se prema idealu općeg osobnog obrazovanja za

razliku od praktično usmjerenoga specijalističkog školovanja. Ukratko ono

podrazumijeva: razvoj kognitivnih analitičkih sposobnosti za učenje i uspjeh, razvoj

osobnosti i razvoj socijalne kompetencije. 20

5. OBRAZOVNI KANONI TIJEKOM POVIJESTI

20 Jakov SKOČIBUŠIĆ, Korijeni i perspektive visokog obrazovnje u Hercegovini, Obrazovanje i/ili školovanje, FRAM-ZIRAL, Mostar, 2010, str. 347-359.

19

Povijesne epohe su imale svoje kanone obrazovnih sadržaja. Pojam kanon (norma,

obrazac, pravilo) establiran je u kasnoj antici i označava skup pravila koji vladaju u ovoj

ili onoj epohi. Obrazovni kanon je tijekom povijesti i sadržajno i institucionalno

podlijegao promjenama i izmjenama. U doba rimske antike obrazovni kanon se sastojao

od tzv. „sedam slobodnih umjetnosti“ tj. sedam studijskih predmeta koji su po rimskom

shvaćanju dolikovali „slobodnom čovjeku“ i koji su predstavljali njegovo obrazovanje.

Zvali su se „slobodnim“ za razliku od „praktičnih“ u to doba „manje vrijednih

umjetnosti“. Studij se sastojao od dvaju tečaja: trivium i quadrivium. U triviumu su se

ubrajali jezično i logičko-argumentativni predmeti: gramatika, retorika i dijalektika,

odnosno logika kao pretpostavka za svako daljnje bavljenje znanošću. Napredni stupanj

quadrivium se sastojao od matematičkih predmeta: aritmetike, geometrije, glazbe i

astronomije. Valja spomenuti kako grčka tradicija ne poznaje sustavno takav kanon

slobodnih umjetnosti, dok u srednjem stoljeću taj kanon služi kao priprema za studij

tadašnjih znanstvenih predmeta tj. teologije, prava i medicine što znači da je obrazovni

kanon bio isključivo kršćanski. Tadašnja lektira je bila: antički tekstovi koji su

prepisivani, Biblija, spisi kršćanske tradicije i teološka djela. Antičko se gradivo

proširuje Ciceronovom retorikom, Boëthiusovom aritmetikom i glazbom, te

prijevodima i arapskim komentarima Aristotelova Organona. To je doba skolastike,

obrazovni jezik je latinski kao što je danas engleski. Nositelji i posrednici znanja bili su

uglavnom samostalni i slobodni magistri. Studenti su imali između 15 i 20 godina, a

tečajevi su trajali po godinu i pol.21

21 Usp. isto.

20

Prva je akademska titula bila baccalaureus artium, a nakon dodatnoga ispita mogao se

steći stupanj magistar artium i time dozvola za podučavanje (licentia docendi). Od 15.

stoljeća uveden je novi akademski stupanj doctor philosophie. Nastankom sveučilišta

fakultet slobodnih umjetnosti (facultas artium) integrirao se zajedno s ostalim trima

fakultetima (teologija, pravo i medicina) u studium generale. U doba humanizma i

renesanse ideja obrazovanja je doživjela pravu reformu i novo vrednovanje. Studij artes

liberales na sveučilištu se proširuje i nadopunje predsveučilišnim i izvansveučilišnim

obrazovnim pregnućima što je formuliralo u ideju studia humanitas. Studij artes

liberales na sveučilištu se proširuje i nadopunjuje predsveučilišnim i izvansveučilišnim

obrazovnim pregnućima što je formuliralo u ideji studia humanitas. U to vrijeme studij

povijesti postaje vrlo važan, a težište u filozofiji se prenosi s teorije na praksu. Razvoj

kako znanosti tako i umjetnosti sve više znači i razvoj osobnih ljudskih sloboda

nasuprot staleškom sustavu u srednjem stoljeću. Dok je srednjovjekovni plemić morao

poznavati ondašnja epska djela, sada se u obrazovni kanon ubraja i lijepo ponašanje na

dvoru, slikanje, pisanje pjesama na latinskom i maternjem jeziku. Pronalaskom tiska i

širenjem knjige obrazovne teme doživljavaju do tada neviđeni zamah. Tako primjerice

jedan od najplodosnijih pisaca tog doba, humanist Desiderius Erasmus Roterdamus

objavljuje više od stotinu obrazovnih knjiga, piše oko 2000 pisama vrlo cijenjenih

diljem Europe. Obrazovanje, koje nadilazi praktično znanje ovladavanja životom,

određuje novi kanon za sve one društvene slojeve koji su imali pristup obrazovnom

procesu.22

22 Usp. isto.

21

U doba prosvjetiteljstva razvija se već začeti obrat prema subjektivnosti. Ideja o

prosvjetiteljevom čovjeku, dakle čovjeku koji razmišlja i djeluje u znanstvenim

kategorijama, određuje i novi model obrazovanja. Teološku odrednicu obrazovanja, kao

središnju instituciju znanja i prosuđivanja i najvažniji sadržaj obrazovanja prema kojoj

čovjek treba razvijati i oblikovati po slici Božjoj zamjenjuje filozofska ideja

obrazovanja koja vodi ljudskom usavršavanju tj. oblikovanju i osposobljavaju čovjeka

kao korisnog člana društva. Glavno je obrazovno sredstvo razvijanje čovjekovih

ukorijenjenih sposobnosti. Cilj obrazovanja se još ne izvodi iz vrijednosti ljudske

individualnosti, nego se još uvijek ravna po idealnim predodžbama čije su vječne

vrijednosti zadane i prije i izvan i neovisno i pojedincu. Nositelji su tih prosvjetiteljevih

Johann Heinnrich Pestalozzi, Johann Gotfried von Herder, Johann Christoph Friedrich

von Schiller, Johann Wolfgang von Goethe i Immanuel Kant. Tek kasnije se događa

potpuni obrat u subjektivnost. Johann Goetlieb Fichte i njemački idealizam shvaćaju

obrazovanje kao „obrazovanje duha koji sam sebe stvara“. Prosvjetiteljstvo je u

Francuskoj iznjedrilo novi tip obrazovnog čovjeka. Tamošnji su mislitelji počeli

onodobno znanje sažimati u Enciklopediji. Svaki novi svezak je bio senzacija u Europi,

Crkva i dvor su bili rasrđeni, papa ju je zabranio. Enciklopedija, taj spomenik

prosvjetiteljstva, programski želi zamijeniti religiju znanošću, a vjeru razumom. Pod

njezinim utjecajem se stvorila cijela mreža različitih intelektualnih krugova u kojima su

mogli sudjelovati samo obrazovni ljudi.23

23 Usp. isto.

22

Uspon građanskog društva poslije Francuske revolucije omogućuje prijenos kazališta,

koncerata, opere, muzeja iz dvorskog ambijenta u javno dostupni prostor. Kanon

građanskog obrazovanja proširen je tzv. obrazovnim putovanjima, novom varijantom

tzv. „kavalirskog putovanja“ mladih plemića u srednjem stoljeću. Tek je jedna od

najvećih osoba u Njemačkoj, pa i u europskoj kulturnoj povijesti, Friedrich Wilhelm

Christian Karl Ferdinand Freiherr von Humboldt uzdigao obrazovanje u program: u

svakom čovjeku je usađena potreba za obrazovanjem i zato svakomu mora biti dostupna

mogućnost obrazovanja. Humboldt je bio i diplomat i državnik i utemeljitelj Berlinskog

sveučilišta u Pruskoj uvodi školski sustav kojim se svakoga potiče prema njegovim

osobnostima, ali i prema društvenim potrebama. Ipak u tzv. „humboldtskome

obrazovnom idealu“ nije riječ o empirijskome znanju koje bi omogućilo ostvarenje

stvarnih ciljeva, nego o formiranju i usavršavanju osobnosti i ostvarivanju

individualnosti. Po Humboldtu su za to potrebna sredstva obrazovanja u jezicima,

povijesti i umjetnosti, a pravi element obrazovanja je društvenost posebno obrazovni

dijalog. U „građanskome društvu“ obrazovanje od početka igra veliku ulogu. Od

kasnoga srednjeg stoljeća društveni uspon pomoću obrazovanja građaninu omogućuje

pristup višem dvorskom društvu. Građanin stječe svoje znanje, svoje obrazovanje u

pravnim školama. Ide u Italiju studirati rimsko pravo na velikim pravnim školama u

Bologni, Padovi i Sieni. I bez završenoga studija otvaraju se vrata u višim državnim

službama. Upravo je to slučaj u Habsburškoj monarhiji.24

24 Usp. isto.

23

«Obrazovno građanstvo» igra ključnu ulogu u doba baroka, pa sve do prosvjetiteljstva.

Sve do 19. stoljeća cilj znanstvene nastave nije bio stjecanje određenog zanimanja nego

«duhovna orijentacija». Londonski kardinal John Henry Newman u raspravi «O

zapadnom obrazovanju» iz 1856. godine shvaća što kao društveni proces u kojemu

knjige mogu samo poslužiti kao temelj, jer ono «što čini džentlmena: držanje, hod,

vladanje, glas, neusiljenost, uljuđenost i dar razgovora, može se naučiti samo u društvu

s drugima». Kardinal se zauzima za sveučilišno obrazovanje, jer se njime ne samo

koncentrira aktualno znanje, nego se i pruža prigoda za razmjenu mišljenja i «sukob

duha s duhom, znanja sa znanjem». Sveučilište u Oxfordu mu se činilo idealnim za

formuliranje općeg znanja kao obrazovnog cilja. S početkom industrijalizacije pristup

obrazovanju tražit će i ostvarit će radnička klasa. Maksima glasi: «Obrazovanje

oslobađa, znanje je moć!». Uvodi se obvezna osnovna škola. Na početku 20. stoljeća

«narodno obrazovanje» već je u svome usponu. Žeđ za «narodnim obrazovanjem»

nigdje u Europi nije bila kao u Austriji. Onodobna senzacija je to što su sveučilišni

profesori u večernjim tečajevima približavali opće znanje i klasične sadržaje radnicima i

zanatlijama. Preduvjet je bio političke naravi: radništvo je izborilo pravo na

organiziranje. Radnički pokret biva i kulturnim pokretom: održavaju se izložbe,

koncerti, opere za radničku klasu. Iza te ideje je stajao društveno-politički koncept

austrijskih vladajućih socijaldemokrata. Obrazovanje više nije dostatno samo po sebi,

ono postaje «usmjereno obrazovanje». Kao statusni simbol građanskoga društva i

mjerilo materijalnih dobara sadržajno se prelijeva u gimnazijsko-obrazovni kanon, te

potom u studijske nastavne planove. Takvim ostaje do danas, sa svim negativnim, ali i

pozitivnim posljedicama. Obveznom školovanju, kakvo se danas prakticira, rijetko

uspijeva i poticanje obrazovnih procesa, a kamoli posredovanje obrazovnih sadržaja.

Tzv. društvene prisile najčešće zahtijevaju znanje u obliku informacija. Takvo znanje ne

proizvodi i obrazovanje. «Školovanje» studenata često ih ostavlja neobrazovanim.

Svjedodžbama i diplomama potvrđuje se uspjeh u učenju i omogućuje pristup

određenim zanimanjima, ali ne i svladavanost pravila, norma ponašanja, samostalnog

kritičkog mišljenja i djelovanja. Više se ne postavlja zahtjev da se obrazovanjem

formira stvarnost, nego da se obrazovanje ravna po onome što realnost od njega

očekuje.25

25 Usp. isto.

24

5. 1. Mogućnost i/ili nužnost humanističkoga obrazovanja danas

S pravom se postavlja pitanje u kojoj se mjeri negdašnji obrazovni ideali moraju i mogu

uklopiti u potrebe današnjega radnoga svijeta u kojemu postoji jak pragmatični

društveni i gospodarski pritisak. Trenutna je teška financijsko-gospodarska svjetska

kriza ipak počela buditi uspavane duhove. Tako su npr. apsolventi na američkoj elitnoj

visokoj školi Harvard Business School iz koje u pravilu izlaze ključni svjetski

menadžeri, u lipnju 2009. godine prvi put položili prisegu riječima: «Kao menadžer

imam zadatak služiti društvu (...) Uvijek ću djelovati s najvećim mogućim integritetom,

a svoj ću posao obavljati ćudoredno». Na listi onih koji su se prisezi pismeno priključili

(bivši apsolventi iz te škole i iz drugih škola diljem svijeta) trenutno ima više od 1000

imena. Ova kriza se naime sve više promatra upravo kao rezultat školovanja na tim

školama na kojima se zapostavlja «izobrazba osobnosti» i «svijest odgovornosti»

ukratko bez ikakvih tragova humanističkog obrazovanja! Zbog toga je uveden predmet

Rizični menadžment i Etika kao neophodan u edukaciji. Da ipak nije uvijek i svugdje

tako, svjedoči jedna varijanta suvremenoga studijskog programa tzv. Liberal arts

college. Taj model je nastao u SAD-u iako je studij «slobodnih umjetnosti» rođen u

Europi. Tih koledža ima nešto više od pedeset diljem svijeta. Riječ je o

četverogodišnjemu prijediplomskom studiju koji služi izričito humanističkom

obrazovanju i omogućuje stjecanje temeljnih intelektualnih sposobnosti i sposobnosti

izražavanja. Cilj mu je uspješna priprema za dodatni znanstveno-specijalizirani studij,

primjerice studij prava, medicine ili ekonomije. Tipični nastavni planovi obuhvaćaju

širok spektar s temama iz matematike i prirodnih znanosti, društvenih znanosti,

literature i jezika uz kreativno pisanje, umjetnost i glazbu. 26

26 Usp. isto.

25

Ovako su u jednome vodiču za te američke koledže definirani svrha i ciljevi: U

kompleksnome, mijenjajućem svijetu važno je razviti visok stupanj intelektualne

pismenosti i vještinu kritičkog mišljenja, osjećaj za moral i etičku odgovornost prema

vlastitome društvu, sposobnost jasnoga razmišljanja, racionalnoga mišljenja,

inteligentnoga analiziranja informacija, odgovaranja drugima suosjećajno i ispravno,

nastavljanja doživotnoga učenja prikupljanjem informacija, cijenjenja i stjecanja

osjećaja za ljepotu umjetnosti i literature, te njihova korištenja kao nadahnuća i po

potrebi utjehe, posezanja za prošlošću kako bi nam bila lekcija i pomoć da budućnost

oblikujemo mudro i izbjegnemo nedužne pogreške, da stvorimo osjećaj vlastite

vrijednosti koji potječe iz osobnih postignuća i izazova što smo ih uspješno svladali.

Fokus je na studentu, ne na fakultetu; on je snažno uključen u svoje vlastito

obrazovanje: student i profesor tijesno surađuju, čak zajedno pišu publikacije. Nema tu

mentorskoga odnosa u učionici, nego su profesori prateći drugovi, stručni timske kolege

i prijatelji. Učenje je prije zajedničko negoli natjecateljsko; vrijednosti su centralne;

postoji izražen smisao za zajedništvo. To su mjesta velike sinergije gdje ukupnost

postaje veća negoli zbroj njezinih dijelova. Ilustrativni su slijedeći podatci iz 1998.

godine: samo 3% apsolvenata koledža u SAD-u je završilo Liberal arts college, ali je

njegov udio na vodećim gospodarskim i političkim mjestima iznadprosječan: 8% na

Forbesovoj listi; 19% predsjednika SAD-a, do 23% dobitnika Pulitzerove nagrade, 9%

Fulbrightovih stipendista. Za uspjeh u natječaju za studij na sveučilištu Columbia u

New Yorku je važnija osobnost negoli dobre ocjene, a tamošnji «centralni kurikulum»

podrazumijeva da svaki student – uz svoj glavni predmet – ovlada širokim općim

znanjem o literaturi, filozofiji i matematici. Istraživanja u Njemačkoj također pokazuju

kako šefovima kadrovskih odjeljenja velikih njemačkih koncerna nije dovoljna samo

nužna stručna kompetencija, nego se traži i dobro opće obrazovanje kojim se stječu

«strateške sposobnosti i koncepti ovladavanja znanjem». Da je obrazovanje uopće

uvijek bilo i da je značilo društveno-emancipacijski proces, pokazuje i to što danas nije

spolno neutralno.27

27 Usp. isto.

26

Obrazovanje žena glede obrazovnih sadržaja, ali i mogućnosti pristupa obrazovnim

procesima, školi, sveučilištu i zanimanju, čak je dugo bilo zakonski zabranjeno. A,

obrazloženje? Tipično muško: nedostatak duhovnih sposobnosti ili posebno određenje!

U prijevodu: strah od gubljenja muške društvene nadmoći, zato podložnost žene –

pravna, društvena, gospodarska, osobna. Emancipacija pomoću obrazovanja upravo

znači: imati vlastito mišljenje, prozreti manipulacije. Humanističko obrazovanje je

danas nužno i moguće, jer institucionalizirano obrazovanje posreduje sadržaje samo na

određenim područjima korisne poglavito za zadovoljavanje određenog dijela životnih

potreba – materijalnih. Onaj drugi, bitni dio ostaje izvan obrazovnih institucija,

prepušten vlastitoj, privatnoj inicijativi zato vrlo često uskraćen. Uzmimo samo neka

važna pitanja o načinu života, o partnerstvu, o starenju itd. Nužno je otvaranje i

obogaćivanje nastavnih sadržaja. Danas je upitno osposobljava li primjerice ispit

zrelosti za studij, a kamoli za život. Što posreduje tako dugo dvanaestogodišnje

obrazovanje? O tome se premalo razmišlja, a previše slijepo prepušta naslijeđenim

modelima. Obrazovanje se danas prodaje kao uspjeh. Taj uspjeh znači samo

ostvarivanje gospodarstvenih ciljeva: bolji položaj, veća zarada uz sve više rada, dok se

takve ponude nigdje ne spajaju sa zadovoljnim životom. Moderno doba dakle proizvodi

vlastitu proturječnost. Nužnost klasičnoga obrazovanja kao djelotvorne brane protiv

primitivizma i manipulacije svijesti, odnosno ispiranje mozga na našim prostorima.

Cijeli je jedan naraštaj dobrim dijelom ne samo neodgojen nego podložan svim vrstama

manipulacije zato što odrasta u sustavu neobrazovanosti. Nema ni govora o tome da će

iz njega nastati «kritička javnost». Time im je zauvijek oštećena i politička moć

prosuđivanja. Jedini je spas u pravodobnome obrazovanju onih koji još nisu integrirani

– djeca i učenici nižih razreda. Bolna je točka sustava ondje gdje se događa integracija u

sustavu: u obrazovnom sustavu. Nužno je obrazovanje u njegovu najširem smislu:

obrazovanje koje nadilazi stručno znanje; ono mora osposobiti studente za kritičko

promišljanje svoga znanja kako bi započeli svoj osobni i društveni razvoj.28

28 Usp. isto.

27

Sveučilište mora posredovati metodičko znanje, razvoj zdravoga kritičkoga uma

nužnoga za shvaćanje, analizu i rješavanje problema, kritički odmak prema tzv. znanju

temeljenom na činjenicama. U tome bi se studenti trebali uvježbati, to jest ono što je

kao „trajno znanje“ ono što nam treba kako u zanimanju tako i u životu uopće za razliku

od nabubanih činjenica. Vrijednost „činjeničnog znanja“ najbolje se da ilustrirati na

primjeru informacijske tehnologije. Ono što je prije deset godina bilo aktualno, danas je

zastarjelo. Ali, metodološko znanje ostaje!29

6. ETIČKI KODEKS 29 Usp. isto.

28

Etički kodeks je dokument kojim se propisuje skup pravila, odnosno etičkih načela koji

se u radu i ponašanju u školskom okruženju moraju pridržavati neposredni nositelji

odgojno - obrazovne djelatnosti u školi. Od svih razina obrazovanja etički kodeks je

najpreciznije definiran na razini visokog školstva.30

6. 1. Etički kodeks odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju

Kodeks određuje etičnost kao skup načela, prava i obveza kojima surađuju ljudski i

profesionalni odnosi među nastavnim, znanstvenim, studentskim i administrativnim

članovima znanstveno - obrazovne institucije. Kodeks promiče etička načela i

vrijednosti u znanostima i visokom obrazovanju, te poslovnim odnosima, odnosima

prema javnosti, primjeni suvremenih tehnologija i u zaštiti okoliša, te utvrđuje postupke

u slučajevima odstupanja od spomenutih standarda.31

6. 2. Etički kodeks Sveučilišta u Rijeci

30 «Etički kodeks», <http://ss-ekonomskobirotehnickai trgovacka-zd.skole.hr>31 «Etički kodeks», <http://public.mzos.hr>

29

UVOD: Cilj etičkog kodeksa je poticati razumijevanje i prihvaćanje temeljnih načela

moralno opravdanog ponašanja, te njihovu specifičnom kontekstu Sveučilišta. Etički

kodeks nastoji afirmirati i promicati osjetljivost za vrijednosti koje su specifične za

sveučilišnu djelatnost u najširem smislu, a koje nisu ili još nisu ugrađene u postojeću

zakonsku regulativu. Etički kodeks se sastoji od Uvoda, Općih odredaba, Temeljnih

načela, te od specifikacija unutar Etičkih kodeksa pojedine struke, radne domene ili

profesionalnih uloga. Sveučilište ima obvezu osigurati nužne uvjete kako bi svi

članovi/članice sveučilišne zajednice mogli biti upoznati s Etičkim kodeksom.

Nepoznavanje ili nerazumijevanje etičkih standarda ne opravdava neetičko ponašanje.

PREAMBULA: Sveučilišnu zajednicu čine osobe koje pripadaju različitim društvenim,

kulturnim i obrazovnim sredinama. U takvu kontekstu Etički kodeks predstavlja nužni

skup etičkih načela i standarda kojima štite i promiču prava i slobode, osigurava

pravedan i jednak tretman svakog člana sveučilišne zajednice, održavaju i unapređuju

standardi znanstvenoga, nastavno-obrazovnoga i stručnoga rada, te potiču etično

ponašanje svih članova sveučilišne zajednice, održavaju i unapređuju standardi

znanstvenoga, nastavno-obrazovanoga i stručnoga rada, te potiče etično ponašanje svih

članova sveučilišne zajednice. Cilj je Etičkoga kodeksa stvaranje ozračja u kojem je

svim osobama zajamčen razvoj u skladu s njihovim sposobnostima i sloboda u stupnju u

kojem ne ograničava slobodu drugih osobama. Etički kodeks promiče ozračje u kojem

svi članovi sveučilišne zajednice u obavljanju svoje djelatnosti čuvaju ugled i

dostojanstvo svoje profesije, te se odgovorno i etički odnose prema drugim članovima te

zajednice.32

TEMELJNA NAČELA: LJUDSKA PRAVA, POŠTIVANJE INTEGRITETA I

DOSTOJANSTVA OSOBE: Svi članovi sveučilišne zajednice trebaju biti poštivani kao

32 «Etički kodeks», <http://www.ffri.unri.hr>

30

osobe u skladu sa zajamčenim pravima koja proizlaze iz poštivanja njihova života,

integriteta i dostojanstva. Svim članovima sveučilišne zajednice treba priznati pravo i

osigurati uvjete neometanoga profesionalnoga razvoja i usavršavanja u skladu s

osobnim mogućnostima i uvjerenjima, te u mjeri u kojoj ne narušavaju to isto pravo

druge osobe. Svi članovi sveučilišne zajednice imaju obveze i odgovornosti prema

drugima u smislu poštena, iskrena i nepristrana ponašanja, ali nastojanja na postizanju

kriterija izvrsnosti u svim domenama radi ostvarivanja zajedničkoga dobra Sveučilišne

zajednice u cjelini.

JEDNAKOST I PRAVDENOST: Svaki član sveučilišne zajednice treba se ponašati u

skladu s načelom jednakosti i pravednosti na način da su isključeni svaka

diskriminacija, zlostavljanje, uznemiravanje ili iskorištavanje. Sveučilište je dužno

osigurati uvjete za ostvarivanje načela jednakosti i pravednosti.

AKADESKA SLOBODA: Članovi akademske zajednice u svojim istraživanjima

trebaju biti vođeni idejom slobode izražavanja, te izvršavati svoje tradicionalno pravo

ispitivanja i kritiziranja društvenih vrijednosti i struka u duhu odgovornoga i poštenoga

traganja za istinom, stjecanja i distribucije znanja. Sveučilište treba zaštiti sve članove

akademske zajednice od svakog pokušaja sužavanja, ograničavanja ili uskraćivanja ove

slobode.

POŠTIVANJE ZAKONA I PRAVNIH POSTUPAKA: Od svih članova sveučilišne

zajednice očekuje se poštivanje svih pravnih propisa i pravnih postupaka koji se tiču

njihovih obveza kao članova sveučilišne zajednice.33

NEPRIHVATLJIVA PONAŠANJA:

33 Usp. isto.

31

DISKRIMINACIJA: Svaki oblik posredne i neposredne diskriminacije temeljen na

religiji, etičkoj i nacionalnoj pripadnosti, rasi, spolu, spolnoj orijentaciji, imovinskom

stanju, podrijetlu, obiteljskom i bračnom statusu, trudnoći, obiteljskim obvezama,

godinama, invalidnosti, tjelesnom izgledu, političkom opredjeljenju i zdravstvenom

stanju smatra se nedopustivim. Isključivi kriteriji vrednovanja i napredovanja trebaju

biti: stručnost, sposobnost i profesionalne zasluge tj. osposobljenost i rezultati u

obavljanju određene vrste radnih zadataka.

UZNEMIRAVANJE: Svaka vrsta uznemiravanja temeljena na religiji, etničkoj i

nacionalnoj pripadnosti, rasi, spolu, spolnoj orijentaciji, imovinskom stanju, obiteljskom

i bračnom statusu, trudnoći, obiteljskim obvezama, godinama, invalidnosti, tjelesnom

izgledu, političkom opredjeljenju i zdravstvenom stanju smatra se nedopustivim.

Uznemiravanjem se smatra svaki čin pojedinačan ili ponovljeni, verbalni, neverbalni ili

fizički kao stvaranje ili pridonošenja stvaranju neugodnih i neprijateljskih radnih i

obrazovnih okolnosti koje drugu osobu zastrašuje, vrijeđaju ili ponižavaju.

SPOLNO UZNEMIRAVANJE: je oblik uznemiravanja specifičan po svojoj naravi.

Nedopustivo je ponašanje koje karakterizira izostanak pristanka ili odbijanja druge

strane, a uključuje: ponavljano neželjeno upućivanje verbalnih i fizičkih prijedloga

spolne naravi drugoj osobi, fizičko napastovanje, ponavljano neželjeno iznošenje šala i

opaski koje su spolno obojene, uključujući referiranje na spol i spolnu orijentaciju,

ruganje i ismijavanje koje je spolno obojeno, zahtijevanje spolnih usluga (nedopustivim

se smatra da mentor ili osoba koja ima poziciju autoriteta uvjetuje svoje djelovanje ili

nedjelovanje spolnim uslugama).

OBJEKTIVNOST I NEPRISTRANOST: Svi članovi sveučilišne zajednice trebaju biti

pravedni i ne smiju dopustiti da predrasude bilo koje vrste utječu na njihovu

objektivnost u akademskim, poslovnim i upravljačkim djelatnostima. Treba nastojati na

nepristranom stavu, posebice kada su u pitanju prava pojedinca ili manjinskih skupina.34

7. STUDENTSKI PROJEKT „ETIKA U VISOKOM OBRAZOVANJU“

34 Usp. isto.

32

Studenti Sveučilišta u Zagrebu pokrenuli su projekt EVO (Etika u visokom

obrazovanju). Cilj projekta je borba i suzbijanje korupcije i svakog drugog oblika

nepravde koji pogađa pojedinca, organizacije i institucije u Hrvatskoj. Projekt okuplja

studente, profesore, ali i sve druge koji žele pomoći ostvarenju pravednog, kvalitetnog i

etičkog društva. Iako primarno usmjeren na visoko obrazovanje projekt neće zaobilaziti

aktualnu problematiku u širim društvenim okvirima.35

7. 1. Projekt EVO – Etika u visokom obrazovanju

Kako bi se što bolje educirali i informirali svi interesni sudionici u procesu visokog

obrazovanja, u sklopu projekta EVO održat će se niz predavanja i javnih tribina na

sastavnicama Sveučilišta u Zagrebu gdje će pojedinci dobiti priliku o aktualnim

problemima, te na taj način pokušati odrediti temeljni problem. Nadalje kako bi se

dobila što bolja slika o stvarnom stanju na institucijama visokog obrazovanja provest će

se dvije ankete (prva na samom početku predavanja, a druga na kraju projekta) koje bi

trebale pokazati indeks korupcije na sastavnicama Sveučilišta. Kruna svega će biti

izrada studentskoga etičkoga kodeksa i osnivanje studentskoga etičkoga odbora kojemu

će cilj biti zaštita prava svih interesnih dionika u visokom obrazovanju.36

7. 2. Studentski aktivisti zagovaraju etička načela na sveučilištu

35 «Studenti pokrenuli projekt evo», <http://oneworldsee.org>36 «Projekt evo», <http://www.unizg.hr>

33

Projekt EVO je zamišljen kako bi se poboljšao kriterij etičnosti u visokom obrazovanju,

ali i u društvu u cijelosti s obzirom na to da je za uspješnu međusobnu suradnju nužno

poznavati načela etičkoga kodeksa.

USMJERNJE NA SVEUČILIŠNU JAVNOST: Danas se sve više raspravlja o

nepravilnostima ponajprije u ustanovama visokog obrazovanja, ali se malo toga čini da

bi se te nepravilnosti uklonile ili barem smanjile. Studentski aktivisti zagovaraju etička

načela na sveučilištu. Na taj način počinje bitka protiv prepisivanja, korupcije i kršenja

autorskih prava. Projekt su studenti pokrenuli potaknuti sve izraženijim studentskim

problemima, a studentski volonterski tim želi u sljedećih pola godine osnovati

Studentski etički odbor čime bi akcija dobila ozbiljniji okvir. Član projekta EVO

zadužen za odnose s javnošću, treniranje i educiranje Denis Avdagić kaže da će projekt

biti usmjeren prema akademskim krugovima, dakle studentima, profesorima i drugim

djelatnicima visokoškolskog obrazovanja, ali neće zaobići ni ostale hrvatske građane

koji pokažu zanimanje za razvoj etičkoga poslovanja. Cilj je projekta EVO podupirati

etično ponašanje u obrazovanju i poslovanju, a pri tom je ključno objasniti važnost

takve edukacije i to licem u lice putem javnih tribina, predavanja, različitih radionica, te

tiskovnih medija. Prvi broj magazina EVO vjesnik izašao je potkraj srpnja, zasada je

predviđen kao mjesečnik, a njegov daljnji razvoj ovisit će o aktualnim problemima s

kojima će se studenti susresti.

JEFTINE KNJIGE ZA STUDENTE: Osnovno načelo za primjenu etičkih normi je

edukacija, stjecanje različitih znanja i vještina. Priliku za demonstriranje naučenih

iskustava imati će svi sudionici projekta EVO putem okupljanja i zajedničkih radionica.

Cilj nam je uočiti ključne probleme studenata i profesora, te odrediti norme ponašanja

koje ćemo staviti u suradnji s etičkim odborom.37

37 «Projekt Evo», <http://www.liderpress.hr>

34

POŠTENJE VS. KUPOVINA ISPITA: Konačno valja reći da su studenti zbog

neutvrđenih normi u sustavu visokog obrazovanja čije bi kršenje bilo strogo

kažnjavano, a prijavljivanje poticalo suočeni s prilično apsurdnim situacijama. Dok

kompanije nadasve cijene poštenje, iskrenost i dosljednost svojih zaposlenika, oni se

obrazuju u sustavu u kojem se ispit ili mjesto u studentskom domu mogu kupiti ili se

pak različiti drugi ciljevi mogu ostvariti na nelegalan način, a da se pri tom takvi

„sitniji“ prekršaji uopće ne sankcioniraju.38

38 Usp. isto.

35

ZAKLJUČAK

Nakon ovog opsežnog pregleda povijesti etičkog mišljenja kroz stoljeća i tisućljeća,

uviđam da je teško vjerovati da ćemo ikad dosegnuti apsolutno znanje o univerzalnim i

objektivnim moralnim istinama. Vjerojatnost za to gotovo je jednaka vjerojatnosti

odgonetanja tajne Velikog praska. Da su svi pametni ljudi, genijalni mislioci koji su

toliko teoretizirali o etici i moralu samo znali što će još snaći čovječanstvo nakon njih,

kakvi će se novi etički problemi pojaviti! Svjetski ratovi, atomska bomba, genocid,

holokaust, komunističke čistke, trgovanje ljudima i ljudskim organima, pedofilija,

rasizam, terorizam, aparthejd, uništavanje okoliša i eko-sustava, globalno zatopljenje,

oštećenje ozonskog omotača, globalizacija, konzumerizam i potrošačko društvo,

masovna ubojstva koja čine farmaceutske tvrtke skrivajući nuspojave lijekova zbog

profita, liječnike pogreške koje ubijaju stotine tisuća ljudi godišnje po svjetskim

bolnicama...

Zatim moralne dileme o kojima oni nisu mogli ni sanjati: eutanazija, pobačaj,

eksperimentiranje ljudskim matičnim stanicama i embrijima, kloniranje čovjeka, pokusi

na životinjama... Pitam se što bi tada napisali o ljudskoj prirodi, etici, moralu? Ja

osobno mislim da su ljudska bića individue koje moraju živjeti u zajednici i zato se

trebaju udruživati, sklapati sporazume, stvoriti norme ponašanja i moralna pravila, bez

obzira na sav moralni relativizam modernog svijeta. Mislim da je najbolji putokaz držati

se pravila: „Ne činite drugima ono što ne želite da netko vama čini“ tj. „Činite drugima

ono što želite da netko vama čini“. A, svoju želju da pomognem i budem humana,

shvatit ću kao dio svog karaktera i kućnog odgoja.

36

LITERATURA:

1. Slavica Juka, Etika postavke i teorije

2. Jakov Skočibušić, Korijeni i perspektive visokog obrazovanja u Hercegovini

Internet stranice:

-http://hr.wikipedia.org/wiki/etika

-http://hr.wikipedia.org/wiki/moral

-http://idesh.net/profil/tompex/etikaimoralodstaregrckedodanas

-http://www.padasmana.hr/etikazanovimilenij

-http://bs.wikipedia.org/wiki/obrazovanje

-http://hr.wikipedia.org/wiki/obrazovanje

-http://www.ilijas.ba

-http//ss-ekonomskonibirotehnickaitrgovackaskola-zd.skole.hr

-http://public.mzos.hr

-http://www.ffri.unri.hr

-http://oneworldsee.org

-http://www.unizg.hr

-http://www.liderpress.hr

37