H. J. EYSENCK

UPOTREBA I ZLOUPOTREBA

PSIHOLOGIJE

Naslov izvornika Uses and Abuses of Psychology © H. J. Eysenck, 1953. Penguin Books Ltd, Harmondsworth, Middlesex, Engleska

Aksiomi utvrđeni dokazivanjem ne mogu dosta-jati za stjecanje novih spoznaja budući da pro­finjenost prirode kudikamo nadilazi profinje­nost dokaza. Francis Bacon

SADRŽAJ

Uvod

Prvi dio: Testiranje inteligencije

1 Što zapravo mjere testovi inteligencije? 2 Primarne mentalne sposobnosti 3 Bistro je dijete odraslo 4 Opada li naša nacionalna inteligencija?

Drugi dio: Psihologija u službi zvanja i zanimanja

5 Od svakog prema sposobnostima 6 Korištenje testova u selekciji studenata 7 Procjenjivanje čovjeka 8 Rad, produktivnost i motivacija

Treći dio: Abnormalno ponašanje

9 Normalnost, spolnost i klasna pripadnost 10 Djelovanje psihoterapije 11 Psihoanaliza, navika i uvjetni refleks 12 Što ne valja u psihoanalizi?

Četvrti dio: Društveni stavovi

13 Nacionalni stereotipovi i nacionalni karakter 14 Psihologija antisemitizma 15 Gallupove ankete i javno mnijenje 16 Psihologija i politika

.

. Muradif Kulenović: Eysenck ili umijeće psihologa

3

15

36

62

80

96

116

131

151

167

183

198

209

230

247

267

284

297

U V O D

Jednom je u času nadahnuća Clemenceau izjavio da je rat preozbiljna stvar da bi se njome bavili isključivo ge­nerali. Zadnjih godina jača uvjerenje da je znanost pre-ozbiljno područje da bi se njime bavili isključivo znan­stvenici. Život suvremenog čovjeka, od rođenja do smrti, uvjetovan je i određen silama i otkrićima koja su njemu samome toliko nerazumljiva da ih on, naprosto, sma­tra »čudima«. Kad se radi o fizikalnim otkrićima ili silama, takve su izjave već uobičajene fraze. Kad je, me­đutim, riječ o društvenim znanostima i njihovoj primje­ni, a osobito o najnovijem napretku psihologije, malen broj ljudi shvaća do koje mjere ta otkrića oblikuju nji­hov život.

Ipak, svakog je od nas, u nekom razdoblju našeg živo­ta, na jedan ili drugi način, posjekao mač primijenjene psihologije. Odluke o školovanju djece donose se na temelju testova inteligencije pomoću kojih se dijete te­stira u nježnoj dobi od jedanaest ili dvanaest godina; čitav se suvremeni sistem obrazovanja zapravo temelji na relativno novim psihološkim otkrićima i teorijama. Mladi ljudi u vojsci, raspoređuju se po rodovima djelo­mično i na temelju psiholoških testova, rezultati kojih mogu ponekad biti odlučni i u njihovu napredovanju do oficirskog čina. Naši novi upravljači — viši slojevi državnih činovnika — biraju se prema novom tipu me­toda za selekciju. Profesionalno usmjeravanje i načini iz-

bora određenog čovjeka za određeno radno mjesto utje­ču na život i rad tisuća ljudi. Brojni slomovi živaca, obilježje suvremenog društva, dijagnosticiraju se i liječe metodama koje su, tobože, psihološke. Stavovi se ocje­njuju Gallupovim i drugim anketama, a rezultati tih is­pitivanja, od kojih su neka vršile i same vladine agen­cije da bi došle do »činjeničnog stanja«, pomažu pri polaganju zakonodavnih i političkih temelja. Kad je u pitanju »reagiranje javnosti«, tada i stvaraoci radio pro­grama i različitih komercijalnih proizvoda uzimaju u obzir brojke dobivene takvim ispitivanjima. Psiholozi proučavaju optimalne radne uvjete, optimalan raspored odmora, metode poticanja na rad, širenje glasina, uzro­ke nemira u industrijskoj proizvodnji i druge mnogobroj­ne kritične točke u političkim i društvenim organizmima. Njihovog pomnog ispitivanja nije pošteđeno ni starije stanovništvo te se intelektualni i emocionalni život sta­rijih osoba sve intenzivnije proučava, e da bi se na te­melju rezultata tih istraživanja poduzele akcije.

Ovaj kratki i nepotpuni pregled pokazuje koliko psi­hologija već mijenja naš život. Revolucija koja je zapo­čela gotovo neprimjetno, ali čijih se početaka današnji četrdesetogodišnjaci i pedesetogodišnjaci sjećaju, vjero­jatno će na naš način života utjecati jednako snažno ili čak i snažnije no u svoje vrijeme industrijska revolucija.

Počeci ove nove revolucije prilično se jasno naziru. Nova znanstvena otkrića na polju testiranja inteligencije što su ih učinili Binet, Spearman i Stern podvrgnuta su presudnom testu praktične primjene u američkoj vojsci za vrijeme prvog svjetskog rata. Trijumfalni je uspjeh tih otkrića jednom za sva vremena postavio psihologiju za neophodnog pomoćnika u svim postupcima odabira­nja. Možda će čitaoca zanimati što su sve vojne vlasti bez okolišanja zatražile od psihologa koji su sastavljali testove inteligencije. Testovi bi trebali omogućiti »da se odaberu i odrede natprosječno inteligentni pojedinci željni da napreduju ili dobiju specijalan zadatak«, »da se odaberu i preporuče oni pojedinci koji su po inte-

ligenciji toliko inferiorni da nisu sposobni za redovnu vojnu obuku, već ih treba rasporediti u 'razvojne bata-ljone'«, »izgradnju organizacija jednolike duševne sna­ge ili određenih intelektualnih sposobnosti«, »odabira­nje pojedinaca za različite tipove vojnih službi ili za spe­cifične zadatke«, »eliminaciju onih pojedinaca koji su intelektualno toliko inferiorni da se ne mogu upotrije­biti ni u kakve svrhe«.

Upravo je uspjeh testova inteligencije u rješavanju tih teških zadataka postao razlogom kasnijeg razočaranja. Tisuće entuzijasta bez ikakva poznavanja znanstvenih načela provjeravanja inteligencije, no željnih da iz no­vog modnog hira izvuku maksimalnu materijalnu ko­rist, pokušavaju vojne metode testiranja primijeniti u industriji i trgovini. Postavljeni su zahtjevi bili nemo­gući, pa je uslijedila neizbježna reakcija. Velik broj in­teligentnih ljudi nije mogao odvojiti žito od pljeve, ili istinskog znanstvenika od šarlatana željnog brze i lake zarade pa je na »psihologiju« počeo gledati sa skep­ticizmom koji je kasnije prerastao u neprijateljstvo. S takvim su stavom dočekali i nove tvrdnje i nove poslje­dice razvoja psihologije.

Da bi se to neprijateljstvo nadišlo bio je potreban još jedan rat koji je sa sobom donio goleme probleme selekcije i omogućio psiholozima da jedanput zauvijek dokažu da su njihove metode superiorne svim drugim metodama. Dokaz je bio toliko jasan i razoružavajući da su na kraju gotovo sve zaraćene države počele koris­titi psihološke metode selekcije. Svatko tko iole poznaje konzervativne krugove vojnog rukovodstva bilo koje ze­mlje shvatit će da je ovo prihvaćanje, premda učinjeno nerado i s oklijevanjem, značajnije od bilo kakvog do­kaza. Korištenje psiholoških selektivnih metoda nasta­vilo se i u doba mira pa je čak i prošireno na druga, jed­nako konzervativna područja kao što je, na primjer, dr­žavna služba.

Na žalost, ne postoji jamstvo da se ono što se jedanput dogodilo neće ponoviti. Entuzijasti potaknuti uvjerenjem

pravičnosti koje temelje na nekakvom svojem »sustavu« nekritički pokušavaju protegnuti te metode na područja za koja one nisu podesne. Uvijek iznova obećavaju ne­što što se u ovom trenutku ne može ispuniti. Posve se lako može dogoditi da inteligentan laik, prevaren u svojim nadama, zajedno s lošim odbaci i dobro i da grijehe nadriznanstvenika pripiše onima koji su muko­trpno izgrađivali istinsku znanost.

Ta je opasnost goruća i stoga što na ovom području »vrag nikada ne spava«. Građanima demokratskog dru­štva treba jasnim i nedvosmislenim jezikom izložiti sa­dašnje stanje na ovom znanstvenom području: što se u ovom času može učiniti, a što ne, kakav razvoj treba oče­kivati i što će se vjerojatno dogoditi u bliskoj buduć­nosti. Bez takvog se znanja između građanina i znan­stvenika stvara opasan jaz koji sprečava jednog da na najbolji mogući način upotrijebi doprinos drugoga. Ti­me se nerazumijevanje koje je tako dugo mutilo njihove međusobne odnose samo produbljuje. Psiholozi su, na žalost, iz raznoraznih razloga odbijali da pišu za bilo koga drugoga osim za same psihologe. Popularna su izlaganja svojih dostignuća radije prepuštali ljudima bez znanstve­nog obrazovanja potrebnog da bi se stajalo na čvrstom tlu i nesposobnim da umjesto »Postoji izvjesnost« kažu »Mi to ne znamo«. Tako je popularizirana psihologija obično pothranjivala ili pretjerani optimizam ili teški skepticizam.

Ovu sam knjigu napisao želeći, da barem donekle, is­pravim tu neravnotežu. Misaona nit koja se provlači kroz sva poglavlja vidljiva je već u naslovu. U svakom poglavlju razmatram primjenu psiholoških otkrića na društvene probleme. U nekim su slučajevima dokazi o postojanju određenog stepena korisnosti toliko uvjerljivi da ne bi bilo uputno savjetovati društvu da tu korisnost zanemari. U nekim slučajevima postoji dovoljan broj do­kaza na temelju kojih se može kazati da je određena me­toda ili tehnika u svojem sadašnjem obliku beskorisna te da je treba ili odbaciti ili poboljšati do neprepoznat-

ljivosti. U nekim slučajevima jedino je moguće kazati da je naše znanje nedovoljno i da ne možemo zaključiti je li određeni postupak koristan ili nije. U tom slučaju treba hitno poduzeti daljnja istraživanja. U ovoj sam knjizi obrađivao područja na kojima gotovo da više i nema sumnji. Malen je broj psihologa koji se, nakon te­meljitog proučavanja dokaza, neće sa mnom složiti. Neki se eventualno neće sa mnom složiti u nebitnostima ili će moj prikaz smatrati nepotrebno kritičkim i konzer­vativnim.

Ova će izjava podnijeti da je malo proširim. Većina psihologa radi na nekom od primijenjenih područja, t j . u školstvu, industriji, vojsci, na klinikama i sličnim in­stitucijama. Odluke mogu donositi jedino na temelju dokaza koji su im dostupni. Oni će prihvatiti svako mo­guće rješenje za koje postoji ma i malo veća vjerojat­nost. Takav je stav i nužan i pravilan — odluku treba donijeti, ona ne može čekati dok se ne otkriju nove činjenice. To, međutim, nije put kojim ide znanost. »Čis­tog« znanstvenika zanima isključivo dobivanje točnog odgovora; on ima i pravo i dužnost da kaže da se na temelju onog što danas znamo ne mogu donijeti konačni zaključci. »Primijenjenog« znanstvenika, uvjerenog da je određena tehnika savršeno prikladna za neko područje rada, može takav stav ponekad i naljutiti, on je među­tim, najbolja zaštita od »prerane kristalizacije lažne pra­vovjernosti«.

Eksperiment će možda bolje ilustrirati ovu dihotomiju. Jedan je američki istraživač testirao skupinu »čistih« i skupinu »primijenjenih« psihologa. Test je u stvari bio stari trik »zrna graška pod naprstkom« — ispitanik mo­ra otkriti pod kojim je od tri naprstka skriveno zrno graška. Eksperimentator najprije objašnjava o čemu se radi, zatim kradom odstranjuje grašak tako da ispita­nik ne može nikako dati točan odgovor i čeka da vidi koliko će ponavljanja biti potrebno da bi ispitanik otkrio da zrna nema. U slučaju koji navodim dogodilo se upra­vo ono što je eksperimentator i očekivao. Skupina »pri-

mijenjenih« već je nakon šestog ponavljanja izjavila da grašak vjerojatno ni ne postoji. »Čista« je skupina do istog zaključka došla mnogo mukotrpnije — trebalo je trik ponoviti više od dvanaest puta.

Očito je da ni jedna skupina nije u svoj zaključak mogla biti posve sigurna. U oba se slučaja radilo o vje­rojatnosti. Skupina se »primijenjenih« zadovoljila do­nošenjem odluke na temelju vjerojatnosti koja bi se ve­ćini ljudi činila posve adekvatnom (vjerojatnost da je odluka pogrešna bila je samo 1 : 10). Grupa »čistih« do­nijela je svoj zaključak tek kad je ponavljanjem elimi­nirala svaku razumnu sumnju — vjerojatnost da su »či­sti« pogriješili bila je samo 1 : 200. Oba su načina reak­cije primjerena problemima s kojima se pojedina grupa suočava. »Primijenjenog« znanstvenika može prilično oz-lovoljiti odbijanje i nespremnost kolege da njegove omi­ljele stavove i metode prihvati bez potanke dokumenta­cije i dokaza. »Čisti« će znanstvenik kršiti ruke nad ola-kim prihvaćanjem postupaka i pretpostavki za koje ne­ma dovoljno dokaza, a postojeći su proturječni. U stva­ranju ove dihotomije vjerojatno igraju ulogu i činioci koji određuju ličnost, ali i različite potrebe onih za koje ove dvije skupine znanstvenika rade — jedni za poslo­davce i klijente, drugi, uglavnom, za svpje kolege.

Razlika između »čistih« i »primijenjenih« psihologa može nas, naravno, odvesti i dalje no što smo namjera­vali. Otkrića znanstvenika u »kuli od bjelokosti« mogu ponekad po korisnosti daleko nadmašiti doprinose nje­govih kolega koji rade u darmaru proizvodnje. Kao pri­mjer za to mogu se navesti Seashorova istraživanja »sluš-nih iluzija« u prvom desetljeću ovog stoljeća. Seashore je i sam smatrao da je njegov posao »čist«, daleko od svake »prljave« pomisli praktične primjene. Slušne su iluzije, inače, u mnogom pogledu slične mnogo poznati­jim vizualnim iluzijama (npr. produživanje ili skraćiva­nje dužine strelicama ili neuobičajena upotreba perspek­tive tako da izgled narisanog vara oko).

I dođe rat, a s njim i prijetnja u obliku podmornica.. Budući da nije bilo mehaničkih detektora, ratni su se brodovu morali oslanjati na specijalne »osmatrače« koji su sjedili u trupu broda, osluškujući šumove strojeva podmornica i nastojali odrediti odakle buka dolazi. Us-koro se otkrilo da pritom, a upravo zbog »slušnih ilu-zija«, dolazi do sistematskih grešaka, pa su pozvali Seas-horea i zamolili ga da razvije metode kojima bi se te

greške mogle otkloniti. Tijekom nekoliko presudnih mje-seci njegova su »neprimjenjiva« otkrića odolijevala pri-jetnji podmornica. Za to su vrijeme usavršene meha-ničke naprave, pa nepouzdani ljudski faktor nije više bio potreban.

Iz ovoga se vidi da ne treba zamišljati da su čista i primijenjena psihologija jedna drugoj oprečne, već da ih treba smatrati sredstvima koja ruku pod ruku vode boljem znanstvenom razumijevanju i većoj društvenoj korisnosti. U zadnje se vrijeme na žalost događa da jedna s drugom gube korak. Razloge ne treba daleko tražiti. Gorući društveni problemi (selekcija ljudi za različite po­trebe društva, neprilagođenost, vođenje omladine, obra­zovanje, pa čak i pitanja rata i mira) nestrpljivo čekaju rješenje. Rješavanje tih problema toliko je hitno da je primjena, na neki način, pretekla znanost. U silnoj želji da pomognu mnogi psiholozi zaboravljaju da je efikasna samo ona pomoć koja se temelji na znanstvenoj podlozi. Budući da nisu voljni da svoju intuitivnu izvjesnost i hvale vrijedne namjere podvrgnu nepristranoj znanstve­noj provjeri, oni su, iako još svojataju prestiž vezan uz polje znanstvenog rada, to polje odavno napustili.

Prije nego što prijeđem na glavnu temu ove knjige, želio bih raščistiti još neke pojmove. Možda će biti dobro ukratko nabaciti po čemu se bitno razlikuju psiholog, psi­

­ijatar i psihoanalitičar, jer mnogima razlika među tim profesijama nije posve jasna. Psiholog je čovjek koji se bavi znanstvenim proučavanjem ljudske naravi. On po­­jeduje sveučilišnu diplomu koja potvrđuje da je svla-dao temelje svoje znanosti. Samim tim on još ne zado-

voljava uvjete za rad u praksi, a ni uvjete za istraživački rad. Za prvo su potrebni postdiplomski tečajevi, a za drugo dvogodišnji studij (na sveučilištu) koji završava stjecanjem doktorata. Psihijatar je liječnik koji se na određenim postdiplomskim tečajevima specijalizirao za liječenje duševnih poremećaja. Veći dio njegove dodatne obuke sastoji se od predavanja s područja psihologije. Glavni je zadatak psihijatra liječenje duševnih i živčanih bolesti nastalih iz najrazličitijih uzroka. Psihoanalitičar je obično psihijatar koji se specijalizirao za jedan odre­đeni oblik liječenja, t j . za psihoterapiju. On u osnovi pri­hvaća Freudovo učenje. Malen je broj psihoanalitičara koji nisu liječnici, no izgleda da to postaje anomalija upravo naše zemlje.* Odnos između psihologije i psihi­jatrije možemo si predočiti kao odnos između fiziologa i liječnika s tim da je u ovoj usporedbi psihoanalitičar liječnik koji se specijalizirao za liječenje jednog odre­đenog tipa bolesti.

Ponekad se te tri vrste znanstvenika međusobno ne slažu, a dogodi se da se čak i sukobe. Na primjer, u Sjedinjenim Američkim Državama klinički psiholozi često i sami liječe pacijente. To ponekad rade pod nadzorom psihijatra, a ponekad i ne. Mnogi psihijatri s punim pravom na tu pojavu gledaju s negodovanjem i ističu da čovjek nije »duh u truplu« i da se bolest »duha« ne može liječiti izolirano od »trupla«. Čovjek je integrirana cjelina u kojoj se duševne i tjelesne sposobnosti među­sobno isprepleću, pa liječenje u rukama nestručnjaka (tj. nekoga tko nije liječnik) može biti opasno. Sa svoje strane opet, psihoanalitičari često daju proročke izjave o sud­bini svijeta, uzrocima rata i mira, o uzrocima nemira u industrijski razvijenim zemljama ili prirodi nacional­nih razlika. Takve izjave obično počivaju na rasklimanim temeljima mašte njihovih neurotičnih pacijenata. Neupu­ćenima u strogost znanstvene metodologije, psiholozi s pravom zamjeraju tu bezbrižnu invaziju svojeg terito-

* Misli na Veliku Britaniju (prim. prev.).

rija. Ipak, u cjelini gledano, među grupama postoji sklad­na suradnja utemeljena na podjeli odgovornosti.

Posve je, međutim, sigurno da bi se psiholozi, psihija­tri i psihoanalitičari složili u jednom pitanju i to baš u onom koje bi čovjek s ulice vjerojatno osporavao, nai­me u predvidivosti ljudskog ponašanja. Kad se radi o fizikalnoj znanosti, predvidivost je za većinu nas posve obična stvar — tu čudesnu točnost gotovo da smatramo samu po sebi razumljivom. Kad se, međutim, radi o tome da se pomoću znanstvenih metoda predvidi ljudsko ponašanje, većina će nas ustuknuti. Draže nam je da smo, na neki način, »gospodari svoje sudbine«, a s ne­lagodom odbijamo i samu pomisao da je naše ponašanje podvrgnuto općim pravilima i zakonima (koji u stvari i omogućuju predviđanje). Ipak, s pravom se ističe da mnoge svakodnevne odluke donosimo baš na temelju pretpostavke o predvidivosti ljudskog ponašanja i da su naša predviđanja ljudskih akcija često točnija od naših predviđanja na fizikalnom planu. Mnogo se češće događa da ljudi zakasne zbog mehaničkog kvara na vlaku ili autobusu nego zbog toga što se vozač zaustavio i pošao brati tratinčice. U ljudskom ponašanju ima toliko pra­vilnosti da se ono, bez daljnjega, može znanstveno prou­čavati. Da li je ljudsko ponašanje p o s v e determinirano pitanje je izvan opsega rasprave koja se temelji na či­njenicama.

Kad psihološke eksperimente i zaključke želimo opi­sati popularnim terminima, nailazimo na poteškoće koje su jednake onima što ih mora svladati fizičar ako želi jasno prikazati što radi. Fizičar rezultate svojeg rada opi­suje matematičkim terminima koji se ponekad ni uz najveću ingenioznost ne mogu pretočiti u običan jezik. U sličnoj se situaciji nalazi i psiholog. Rezultati do kojih je on došao toliko su usko vezani uz matematiku i sta­tistiku da je njihovo adekvatno razumijevanje nemo­guće bez barem površnog poznavanja ovih grana zna­nosti. Za mnoge laike statističar je jednostavno čovjek koji povlači pravac (matematički definiran pravac) od

nesigurne pretpostavke do neminovnog zaključka. Za psi­hologa, statističar je čovjek koji mu daje neophodan alat — bez tog alata psiholog ne bi mogao razmrsiti slo­ženo međudjelovanje činjenica s kojima se susreće na sva­kom koraku. Može se, naravno, dogoditi da koristeći statistiku dođemo i do pogrešnih zaključaka, no to mo­žemo spriječiti jedino daljnjim učenjem i još boljim ra­zumijevanjem statistike. Pogrešno je mišljenje da je ocr­njivanjem možemo izbjeći; protivljenje statistici vrlo često samo ukazuje na slabu i neefikasnu statistiku.

Kako da psiholozi i fizičari svladaju taj zajednički hen­dikep u saobraćanju? Fizičar je ovdje u povoljnijem po­ložaju. Malen je broj ljudi koji sebe smatraju stručnja­cima na njegovu području ili čak misle da znaju više od njega. Osim toga, njegova znanost uživa toliki pre­stiž da se njegove tvrdnje prihvaćaju i bez bjelodanih dokaza. Položaj psihologa posve je drugačiji. Malen je broj onih koji mu u dnu srca ne zamjeraju to što sebe smatra boljim poznavaocem ljudske prirode od njih i koji ne misle da o »ljudima« znaju daleko više od ono­ga što piše u bilo kojoj znanstvenoj knjizi. Gotovo nitko nije spreman da njegove tvrdnje prihvati bez eksplicitnog dokaza, a teško njemu ako mu se dokaz sastoji (što je neizbježno) od složenih eksperimenata i matematičkih formula. Ove već nakon letimičnog pregleda, obično bi­vaju odbačene zbog »nerazumljivosti«, a od psihologa se traži da tvrdnju dokaže ne spominjući čak ni same me­tode od kojih se dokaz sastoji.

Gdje god se to moglo, nastojao sam iz knjige izbaciti težak i složen matematički tekst. I matematiku i statis­tiku uspio sam gotovo potpuno izbjeći. To, naravno, zna­či da mnoge tvrdnje nisu dokazane s dovoljnom točnosti, pa molim čitaoca da prije no što počne s kritikom, uzme u obzir uvjete pod kojima je autor ove knjige radio. Jedino što mogu savjetovati čitaocu koji nije zadovoljan ovim objašnjenjem, jest da konzultira stručnu literaturu i da se sam upozna s tamo navedenim činjenicama. Pri­tom će mu možda postati jasno da se suvremenom psi-

hologijom ne može ovladati bez višegodišnjeg pohađanja tečajeva iz matematike i statistike, fizike, kemije, gene­tike, sociologije, ekonomije, fiziologije, neurologije, ana­tomije, biologije i mnogih drugih znanosti koje su u iz­ravnoj vezi s psihologijom. Pravo na kritiku znanstvenih rezultata i teorija treba kupiti znanjem, a ne olako prisvajati.

Da bih ilustrirao kakva je vrsta kritike često uperena protiv psihologije, ispričat ću događaj koji je na mene ostavio prilično snažan dojam. Jednog su člana Vlade njezina veličanstva upitali što misli o određenom testu za selekciju. On je svojim odgovorom uspio pokazati plitko mišljenje, krajnje neznanje i pristrane metode do­kazivanja karakteristične za političare koji se počinju baviti znanošću. Mašući papirom na kojem je bio test, pročitao je iz njega jedno pitanje koje očito nije imalo nimalo veze sa svrhom kojoj je test trebao poslužiti. Temeljeći svoje tvrdnje na očevidnoj neprikladnosti pi­tanja, ministar je izjavio da svatko može vidjeti da su takvi testovi beskorisni, pa je on zato protiv njihova uvo­đenja u dosadašnji sistem selekcije.

U ovom slučaju treba raščistiti slijedeće pojmove. Test o kojem je riječ sastojao se od određenog broja relevantnih pitanja, t j . pitanja čiji odgovori čine temelj za poduzimanje akcije, i određenog broja pitanja koja služe za kamuflažu, t j . imaju ulogu da prikriju svrhu testa. Ministar je citirao upravo jedno takvo pitanje, pa njegova očita relevantnost ili irelevatnost prema svrsi testa nikako ne može biti razlogom za odbacivanje testa u cjelini. Čak i kad bi navedeno pitanje bilo jedno od »relevantnih«, o njegovoj se vrijednosti ne može zaključi­vati samo na temelju čitanja. Zadatak testa koji mjeri svojstvo po kojem se ljudi bitno razlikuju već je eo ipso dobar zadatak, zadatak koji to ne čini loš je. Bilo bi, naravno, vrlo zgodno kad bi se vrijednost nekog zadat­ka u testu mogla odrediti površnim pregledavanjem, no to je, na žalost, nemoguće. Da bi se utvrdila vrijednost danog testa, ili zadatka u testu, potrebne su godine pre-

danog rada. Rezultati takvog temeljitog istraživanja obič­no pokazuju da su naoko privlačni zadaci i testovi često bezvrijedni, dok su naizgled manje privlačni zadaci us­pješni.

Čak i relevantno pitanje koje nije diskriminativno (tj. ne mjeri svojstvo po kojem se ljudi bitno razlikuju) može u upitniku imati svoje mjesto. Ono možda mjeri ne­ko od svojstava koje bitno utječe na odgovore drugih pitanja. Događa se, na primjer, da ljudi, umjesto da na pitanja u testu odgovaraju istinito i kako najbolje znaju, nastoje ostaviti dobar dojam; stoga se često umeće spe­cijalni skup pitanja koja mjere ovu sklonost i omogu­ćuju eliminaciju njezina utjecaja iz »stvarnog« testa.

Ovu sam zgodu ispripovijedao zato što je ona u sva­kom pogledu tipična za nehajan odnos prema psihološ­kim metodama koje se često odbacuju bez obzira na činjenice. Kao primjer za to mogu poslužiti i napisi o testovima inteligencije koji se pojavljuju u dnevnom tis­ku. Činjenice su ili iskrivljene do neprepoznatljivosti ili potpuno zanemarene, a mišljenje novinara cijeni se više od mišljenja ljudi koji su na polju testiranja inteligen­cije stjecali iskustva gotovo čitav svoj radni vijek. Na golemu složenost problema nitko se i ne obazire, a umje­sto detaljnih diskusija dolaze slogani i polovične istine. Stoga nije čudo što većina ljudi ne zna kakav stav valja zauzeti prema psihologiji i što je smatra mješavinom magije i šarlatanstva. Cilj je ove knjige da pokaže da psihologija nije ni jedno ni drugo. Ona je jednostavno mlada znanost u razdoblju formiranja, nedovoljno raz­vijena da bi odgovorila na pitanja koja joj često po­stavljaju, no dovoljno razvijena da, za neke probleme, ponudi rješenje. Veće razumijevanje javnosti za ono či­me se bavi, pretpostavka je njezina daljnjeg napretka.

Što zapravo mjere testovi inteligencije?

Zbog sve većeg korištenja testova inteligencije, a osobito zbog njihove upotrebe u školama, sve veći broj ljudi shvaća važnost pitanja: »Što zapravo mjere testovi in-teligencije?« Raspon odgovora proteže se od odgovora u stilu: »Inteligenciju, naravno.« (vjerni poklonik) do »Ni­šta osim majmunarija!« (nepopravljivi skeptik). Čak i psi­holozi malčice problijede kad čuju to pitanje bilo da im je ono upućeno iz redova ljudi zabrinutih za sudbinu ljudskog mozga, ili članova udruženja za odgoj i obra­zovanje, bilo da im ga postavljaju »obični« sugovornici. Takva reakcija nije toliko posljedica nepoznavanja pra­vog odgovora, koliko posljedica spoznaje složenosti pro­blema. Kako je svaki znanstveni pojam neodvojiv od čitavog procesa mjerenja i teorijske strukture u koju pristaje, nužno je da nas odgovor na jedno jedino izo­lirano pitanje ne može zadovoljiti, štoviše, može nam se činiti posve proizvoljnim. To je logična posljedica zane­marivanja većeg broja varijabli koje na odgovor utječu. Ako ne želimo napisati čitav udžbenik pun eksperimental­nih podataka i nerazumljive matematičke stenografije, Gramovih matrica i Kroneckerovih delta, ne možemo dati točan odgovor. Ono što možemo učiniti jest, da u op-segu jednog kratkog poglavlja, damo razumno potpun odgovor, no i to, međutim, samo ako je čitalac spreman prihvatiti matematiku kao datost.

PRVI DIO - Testiranje inteligencije

1

Prije svega, moramo se dakle odreći jedne veoma ra­širene predrasude, a to je mišljenje da se znanstveni poj­movi odnose na predmete i pojave koji zaista postoje. Prema tome mišljenju, vještina znanstvenika sastojala bi se samo u tome da već postojeće datosti izdvoji i iz­mjeri. Tako se, na primjer, obično misli da predmeti ima­ju duljinu; tu činjenicu znanstvenik najprije otkriva, a zatim se daje na posao mjerenja. Slično tome, obično se misli da ljudi posjeduju inteligenciju, a znanstvenik koji je to otkrio samo tu inteligenciju mjeri. To bi zapravo značilo da znanstveni pojmovi i zakoni postoje u prirodi nezavisno o čovjeku i sve što je potrebno da bismo ih otkrili jest marljivo traganje. Ovaj nadasve popularan pogled na znanost posve je pogrešan. Thurstone ovako opisuje pravo stanje stvari:

»Svaka znanost živi u uvjerenju (ili barem u nadi), da se pomoću ograničenog broja pojmova ili idealnih kon­strukcija, može obuhvatiti neograničen broj pojava. Ta vjera i jest motivacija znanosti. Zanijekati je, značilo bi potvrditi primarni kaos prirode, pa prema tome i uza­ludnost znanstvenih napora. Konstrukcije kojima obuhva­ćamo prirodne pojave čovjekovo su djelo. Otkriti znan­stveni zakon jednostavno znači načiniti shemu zajedničku određenom skupu prirodnih pojava, shemu koja se te­melji na zajedničkim svojstvima tih pojava i tako ih po­jednostavnjuje i čini lakše razumljivim. Ideja o 'neza­visnosti znanstvenih zakona' pogrešna je baš kao i miš­ljenje da je znanstvenik jednostavno sretnik koji se spo-takao na neke od tih zakona. Znanstveni zakon nije dio prirode, on je samo sredstvo za njezino razumijevanje.«

Nužnost ovog upozorenja bit će nam jasnija ako se vratimo svojem primjeru »duljine« ili »visine«. Mjerimo li visinu nekog čovjeka ili duljinu metalne šipke ljeti, bro­jevi koje ćemo dobiti bit će veći od onih koje bismo do­bili zimi. Mjerimo li određenu udaljenost polaganjem me­talne šipke, vidjet ćemo da će ta udaljenost varirati u skladu s temperaturom u trenutku mjerenja. Na temelju velikog broja mjerenja, racionalno donosimo zaključak

koji tada zovemo prirodnim zakonom i koji (u ovom specijalnom slučaju) glasi: Tijela se na toplini šire, a na hladnoći skupljaju. Zakon nam je pomogao da pojedno­stavnimo svoj opis prirode i da tako pojednostavnjenu prirodu bolje razumijemo. Prema tome, visina neke oso­be nije nešto apsolutno; to je konstrukcija do koje smo došli služeći se znanstvenom teorijom i još mnogim poj­movima koji, naizgled, s njome nemaju nikakve veze.

Slično tome, inteligencija nije nešto što se u prirodi može izdvojiti i izmjeriti. To je jednostavno pojam kojim se služimo pri opisivanju ljudskog ponašanja. »Ako se psihologija želi zvati znanošću, tada glavni predmet nje­zina istraživanja mora biti ljudsko ponašanje. Očito je da se pojedinci međusobno razlikuju po rezultatima koje postižu u golemom broju najrazličitijih djelatnosti. Upra­vo kao što fizika da bi opisala kretanje materijalnih tijela, postulira postojanje fizikalnih sila, tako i psiho­logija mora postulirati postojanje (ili nepostojanje) od­leđenih sposobnosti kao primarnih uzroka uspješno iz­vršenih zadataka.«

Ova izjava može poslužiti kao upozorenje onima koji tvrde da je inteligencija sposobnost stjecanja znanja, ili sposobnost apstraktnog rezoniranja, brzina i dubina raz­mišljanja, ekvivalent mudrosti ili kombinacija navedenog (ili nečeg posve drugog). Zastupnici ovih i mnogih slič­nih tvrdnji, obično nastavljaju kritikom testova inteli­gencije i kažu da je očito da ovi ne mjere navedena svojstva te da posve sigurno ne mjere ni inteligenciju.

Ponekad je dobro imati na umu izreku Thomasa Hob-besa: »Riječi su za mudra čovjeka žetoni, a za budalu novci.« Iako se, naime, mudrost, dubina razmišljanja ili sposobnost učenja ne mogu definirati, a ni mjeriti na bilo koji prihvatljiv način, opasno je izjednačavati ih s inteligencijom ili davati izjave o tome u kojoj se mjeri ona može mjeriti postojećim testovima inteligencije. Ta­kav način razmišljanja dovodi do semantičke zbrke. On, posve nepotrebno, čini problem još složenijim nego što U stvari jest, a objektivni točno određeni standard po-

moću kojeg želimo ispitati adekvatnost svojih testova, zamjenjuje neodređenim izrazima.

Ne treba posebno dokazivati da se laici, u svojoj defi­niciji inteligencije, ne slažu. No jednako je tako očito, da se ni psiholozi međusobno ne slažu kad treba dati formalnu, verbalnu definiciju. To ne mora značiti, a i ne znači da oni pritom ne misle na isto. Zatražimo li od političara, vlasnika garaže i domaćice da definiraju od­ređeni pojam X, dobit ćemo, vjerojatno, tri posve razli­čita odgovora: »uzrok neslaganja sa mnogim bliskoistoč­nim zemljama«, »pogonsko sredstvo za automobile« i »sredstvo za uklanjanje mrlja«. To su, eto, tri posve različite definicije onoga što bi većina ljudi nazvala »ben­zinom«. Ova različitost definicija ukazuje samo na to da ni jednu od njih ne možemo uzeti kao standardnu mje­ru svojih testova. Takav bi izbor bio posve proizvoljan i u suprotnosti sa znanstvenim metodama. Stoga moramo krenuti drugim putem i pozvati u pomoć ono što obično zovemo »praktičnom definicijom«.

Za razliku od verbalne, praktična je definicija takva definicija koja uspostavlja praktičan kriterij i koja pre­ma općem mišljenju, sadrži ono što želimo definirati, iako ne u njegovu čistom obliku. Svatko će se složiti da nam je inteligencija potrebna da bismo uspjeli u školi ili na sveučilištu, da bismo bili uspješan oficir ili poslovan čovjek, ili da bismo se uspješno bavili bilo kakvim inte­lektualnim radom. Jednako je tako opće mišljenje da su mentalna defektnost kakvu vidimo kod ispodprosječne djece ili neshvaćanje jednostavnih radnji unatoč gorlji­vom nastojanju i velikom naporu, pojmovi suprotni veli­koj inteligenciji. Očito je da su za uspjeh na područjima ljudskih djelatnosti, osim inteligencije, potrebni još neki činioci kao na primjer: dobri učitelji, prave veze, sreća, upornost i stabilnost, no isto je tako očito da je najvaž­nija inteligencija. Prema tome, trebalo bi očekivati da će na testovima inteligencije dobre rezultate postići ljudi koji su uspjeli u školi, proizvodnji, trgovini, na sveuči­lištu ili u raznim mnogobrojnim profesijama i zanima-

njima. Naprotiv, treba očekivati, da oni koji nisu u tome uspjeli neće postići takve rezultate. Ako se ipak dogodi da netko tko je na testu postigao velik broj bodova, ne uspije u poslu kojim se bavi, pokušavamo njegov ne­uspjeh objasniti emocionalnom nestabilnošću ili nekom drugom sličnom smetnjom. S druge strane, uspije li netko tko je na testu postigao izrazito slabe rezultate, pretpo­stavljamo da je bio izuzetno marljiv, ili da je imao »do­bre veze« ili bilo kakve prednosti na neintelektualnom planu. Činjenice potvrđuju ove pretpostavke. U kasnijim ću poglavljima detaljno pokazati koliko je uspjeh u školi, koledžu i životu uopće, usko povezan s rezultatima testo­va inteligencije. Osim toga, obično postoji korelacija iz­među tih rezultata i ocjene inteligencije koju su o nekom dali njegovi učitelji, profesori, supervizori, šefovi i opće­nito ljudi u poziciji da ocijene njegove sposobnosti. Sto­tine studija o tome iznose vrlo slične podatke. S praktič­nog stanovišta ovi su pokazatelji posve dovoljno oprav­danje za korištenje testova inteligencije pri selekciji i planiranju budućnosti. Sa znanstvenog stanovišta, među­tim, mnogo toga ostaje nepotpuno.

Pokušat ću objasniti što je, vjerojatno, glavni razlog te nepotpunosti. Pretpostavimo da želimo pomoću metra usporediti visinu dvojice ljudi. Rezultat mjerenja morao bi biti isti bez obzira na to koji smo, od postojećih me­tara upotrijebili (recimo da je X viši nego Y). Ako je X viši od Y-a, a Y viši nego Z, mjerenje bi moralo potvrditi da je i X viši nego Z. Kad ne bi bilo tako, s pravom bismo mogli sumnjati u točnost svojih mjerenja i morali bismo pomnije razmotriti uvjete pod kojima su ona izvršena. Ako se raskorak ne može pripisati uobičajenim pogreška­ma do kojih nužno dolazi pri svakom fizikalnom i men­talnom mjerenju, tada našem načinu mjerenja nedostaje ono što psiholozi zovu »unidimenzionalnošću«. Uvjet »uni­­imenzionalnosti« je pri svakom naučnom mjerenju to­liko važan, da ga treba detaljnije razmotriti.

Pretpostavimo da se poslovična deva pokušava provući kroz poslovične iglene uši. Želimo li predvidjeti ishod

tog vrlo hazardnog pothvata, moramo znati visinu i ši­rinu deve, kao i visinu i širinu ušice na igli. Kad bi nam te unidimenzionalne veličine bile date, mogli bismo s pri­lično velikom točnosti predvidjeti što će se dogoditi. No pretpostavimo sada, da znamo samo »veličinu« deve, t j . njezinu visinu pomnoženu s njezinom širinom i »veliči­nu« ušice dobivenu na isti način. Tako dobivena »veliči­na« višedimenzionalna je mjera koja nam daje veoma ma­lo podataka. Deva, na primjer, može zaglaviti i ako je uši­ca igle »veća« od nje (tj. ušica može biti veoma duga i uska). Iz ovog se primjera vidi da su predviđanja koja se ne oslanjaju na unidimenzionalno mjerenje mnogo netoč-nija od predviđanja koja se na takvim mjerenjima temelje.

U navedenom smo primjeru pretpostavili da je »veli­čina« pojam do kojeg smo došli dogovorom, t j . dogovo­rili smo se da ćemo visinu pomnoženu sa širinom sma­trati »veličinom«. Drugim riječima, pretpostavili smo da znamo određene dvije dimenzije, kao i to što treba s njima uraditi. No uzmimo primjer u kojem skupina lju­di procjenjuje »veličinu« skupine deva. Netko će, u svo­joj ocjeni uzeti u obzir samo visinu, a širinu će potpuno zanemariti. Netko će učiniti obrnuto. Netko će opet po­tražiti kompromis između ta dva ekstrema, a netko će se ravnati prema raspoloženju, pa se jedanput priklanjati jednoj, a drugi put drugoj metodi. Želimo li, na temelju takvih ocjena, nešto predvidjeti, naše će predviđanje biti točnije no što to dopuštaju zakoni vjerojatnosti, no sa stanovišta točnog mjerenja i uspješnog predviđanja, ci­jena koju smo platili zato što pojam »veličine« nismo razložili na njegove osnovne dimenzije, bit će vrlo visoka.

Prvobitni pojam »inteligencije«, ili bolje rečeno, ono što su pod inteligencijom smatrali pioniri na tom pod­ručju istraživanja, može se usporediti s pojmom »veliči­ne«. Metode mjerenja i testovi »inteligencije« bili su, u stvari, mjere »veličine«. Znanstvenici nisu točno znali od kojih se unidimenzionalnih komponenata ta »veličina« sastoji, a nisu se slagali ni u njihovu izboru. Zadovolja­vali su se činjenicom da njihovi testovi daju prihvatljive

praktične rezultate i nisu se obazirali na kritiku koja je smatrala da njihov način »mjerenja« nema racionalnog temelja i da su rezultati do kojih dolaze često proturječni. Osoba A može, na primjer, na Stanford-Binetovom testu biti bolja od osobe B, B bolji od osobe C na Porteusovom testu labirinta, a C bolji od osobe A na Vojnom alfa testu. Može se pokazati da takvi rezultati nisu posljedica slučajnih grešaka koje su pri mjerenju neizbježne. Je­dino razumno objašnjenje jest da svaki od nabrojenih testova mjeri drugu kombinaciju istih ili različitih fun­damentalnih dimenzija. Stoga te staromodne testove in­teligencije, unatoč njihovoj uspješnosti, treba podrobnije analizirati. Takva analiza neminovno vodi, kako točnijem mjerenju, tako i eliminaciji navedenih nepodudarnosti. Stoga je pomalo neobično što nije odmah i provedena u djelo.

Jedan od razloga neprihvaćanja takve analize bila je i konzervativnost »potrošača« testova inteligencije. Uči­telji, psihijatri, socijalni radnici i drugi korisnici testova navikli su se na pojam kvocijenta inteligencije* (uobiča­jena je kratica I. Q.) i počeli su ga smatrati mjerom

* I. Q. ili kvocijent inteligencije jest omjer mentalne i kro­nološke dobi neke osobe pomnožen sa 100, tj.

mentalna dob I. Q. = -------------------- x 100. Mentalna se dob djeteta definira

kronološka dob djetetovom sposobnošću da rješava zadatke koje može liječiti pro­sječno dijete dane dobi. Dijete koje bez poteškoća rješava pro­bleme koje može riješiti 50 posto devetogodišnjaka ima mentalnu dob 9, bez obzira na svoju kronološku starost. Ako ono, u tom trenutku ima, recimo, 9 godina, tada su njegove sposobnosti prosječne, a kvocijent inteligencije mu je I. Q. = 9/9 x 100 = 100 (kvocijent inteligencije prosječnog djeteta jest i po definiciji 100). Ako djetetova kronološka dob iznosi 6 godina, tada je dijete, očito, veoma bistro, a njegov kvocijent inteligencije vrlo velik, I. Q. = 9/6 X 100 = 150. Ako dijete ima 12 godina, ono je zaosta­lo, a kvocijent inteligencije mu je I. Q. = 9/12 x 100 = 75. Samo jedno od 200 djece ima kvocijent inteligencije veći od 150, a manji od 60. Otprilike polovina sve djece ima kvocijent inteligen­cije između 90 i 110. Kvocijent inteligencije duševno nerazvijene djece često je manji od 70. No taj nas broj može zavarati, pa se dijagnoza mentalne dafektnosti samo djelomično temelji na te-stovima inteligencije.

čovjekove opće inteligencije. Kvocijent inteligencije ti­pična je mjera za »veličinu«, no budući da je u praksi veoma korisna, mnogi ljudi ne vide taj nesumnjivi ne­dostatak. Drugi, jednako snažan razlog jest nespremnost većine ljudi, a na žalost i mnogih psihologa, da svladaju matričnu algebru i druge matematičke metode pomoću kojih se »inteligencija« može razložiti na svoje sastavne dijelove. No najglasnije prigovore stavljaju oni koji sma­traju da im pojam kvocijenta inteligencije omogućava da čovjekovu intelektualnu snagu u cjelini ocijene bolje no što bi to mogli služeći se analitičkim mjerama. Nema nikakve sumnje o tome da nam »veličina« kazuje više o devi, nego samo njezina »visina« i to usprkos tome što »veličina« nije točno određen pojam, pa se kao takva ne može ni točno izmjeriti (nasuprot tome »visina« to jest). No, kombinirajući »visinu« i »širinu« saznajemo o devi najviše, a time smo dobili i na strogosti definicije i na točnosti mjerenja. Slično tome, ako nečije intelek­tualne sposobnosti moramo izraziti jednom jedinom broj­kom, tada ćemo se poslužiti nečim što nalikuje kvocijentu inteligencije. Ipak, mislim da bi protiv takvog jednobroj-čanog izražavanja trebalo uvijek žestoko protestirati i uporno tvrditi da nam treba više od jednog broja, tj. ono­liko brojeva koliko polje inteligencije ima dimenzija. Na sreću, ne postoji razlog zbog kojeg bismo se morali ogra­ničiti na samo jedan broj, pa će naša slika nečije inteli­gencije biti više profil s jasno izraženim jakim i slabim točkama, nego jednostavan prosjek.

Čak ni takav opis neće biti potpun. To je činjenica ko­jom se mjerenje inteligencije često pokušava diskrediti­rati, pa je stoga moramo pobliže razmotriti. Pritom nam može pomoći ova Thurstoneova misao:

». . . ako sposobnosti, per definitionem, uzmemo za pri­marne uzroke individualnih razlika u uspjehu, tada ljud­ska djela na najrazličitijim područjima ljudske djelatno­sti, moraju biti funkcije ograničenog broja sposobnosti. Posljedica toga jest i opis pojedinca na temelju tog ogra­ničenog broja sposobnosti. To je suprotno zabludi prema

kojoj se ljudi ne smiju klasificirati ili etiketirati samo zato što na svijetu ne postoje dva jednaka čovjeka. Sva­ko poopćenje u znanstvenom opisivanju povlači za sobom određeni gubitak: individualne konstrukcije znanosti ni­kad ne mogu biti posve u skladu s individualnim isku­stvima . . . Sa stanovišta neposrednog iskustva, znanstveni opis nužno je nepotpun. Znanstvena konstrukcija uvijek je okružena i mnoštvom iskustvenih nebitnosti. Mislim da to baš i jest karakteristika znanosti i da je kao takvu treba i priznati (imajući, naravno, uvijek na umu opće prihvaćeno mišljenje da je naučni opis neke osobe bez­vrijedan, ukoliko se pritom ne uzme u obzir tako zvana »totalna situacija«). Proučavanje ljudi ne postaje »znan-stvenije« time što nastoji biti potpuno, niti je bezvrijed­no zato što je ograničeno. Sa stanovišta zdravog razuma, znanstveni opis čovjeka-pojedinca jednako je nepotpun kao i znanstveni opis bilo kojeg drugog predmeta ili po­jave.«

Nije teško pronaći primjere prigovora o kojima govori Thurstone. Tako se na primjer, često izjavljuje da je tjeskoban čovjek hendikepiran, jer osjećaj tjeskobe one­mogućava njegovoj inteligenciji da dođe do izražaja, pa testovi ne daju točnu sliku njegovih »stvarnih« sposob­nosti. No mi ionako »inteligenciju« ne možemo mjeriti izdvojeno, moramo uzeti u obzir »čitavu ispitanikovu lič­nost«. Izdvojiti inteligenciju iz cjelovitosti emocionalnih potreba, iskustava i motivacija jest »atomiziranje« koje nužno daje lažnu sliku. No zar u fizici, i to s poprilično uspjeha, ne činimo upravo to? S istim bismo pravom mogli kazati da je metalna šipka »hendikepirana« ako njezinu duljinu mjerimo zimi — pa ona je ljeti mnogo dulja. Ono što je točno jest da »duljina« i »temperatura« nisu nezavisne varijable, pa želimo li da naš opis bude razborit i logičan, moramo poznavati i obje ove veličine i funkcionalni zakon koji ih povezuje. Jednako tako sa­svim je moguće da između inteligencije i tjeskobnosti postoji određeni odnos, te da one djeluju jedna na drugu. Rješenje nije u nalaženju neke globalne »veličine« koja

će se temeljiti na njihovoj kombinaciji, već u pronalaže­nju točnog zakona koji ih povezuje (i koji se može ma­tematički izraziti). Da bismo to učinili, moramo svaku od ovih veličina izmjeriti posebno. Tjeskobnost možemo mjeriti jednako točno kao i inteligenciju (vidi poglavlje 10). Postoje, naime, različite eksperimentalne metode ko­jima se tjeskoba može povećati, pa utjecaj njezina po­rasta možemo vidjeti na rezultatima testova inteligencije. Također možemo proučavati ljude koji pate od tjeskobe i pratiti eventualne promjene rezultata postignutih na testovima u slučajevima kad se tjeskobnost smanjuje. Ono što se zasad iz takvih eksperimenata može zaključiti jest da je tjeskoba, pri rješavanju problema u testovima inteligencije, mali hendikep, i da testovi zahtijevaju ko­rekciju jedino u ekstremnim slučajevima, t j . onda kad je utjecaj tjeskobe izuzetno snažan.

O međusobnom djelovanju »inteligencije« i emocional­nih, kao i ostalih intelektualnih aspekata ličnosti, vjero­jatno, postoji mnoštvo sličnih pretpostavki. No postoja­nje tog »međusobog djelovanja« ne bi smjela biti pre­preka mjerenju sposobnosti. To bi nas, baš naprotiv, trebalo potaknuti da pretpostavku pomno provjerimo i pronađemo najtočnije moguće zakone kojima ovaj me­đusobni utjecaj podliježe. Skup pojmova s kojima radi­mo samo je prva aproksimacija; lako se može dogoditi da ćemo tijekom rada mnoge od njih odbaciti i nado­mjestiti novima. U principu mislim da ćemo pojmove kojima ćemo se najviše koristiti, kao i način na koji su oni međusobno povezani, uspjeti otkriti samo strogom i detaljnom analizom.

Kakva će vrsta analize razbiti pojam »veličine« inteli­gencije na unidimenzionalne varijable. Jedna od metoda jesu takozvani »šrajbtiš-eksperimenti« koji se izvode sjedeći za radnim stolom i duboko razmišljajući. Rezulta­ti takvih eksperimenata obično su brojni tomovi knjiga. Grubo rečeno, to i jest ono što su filozofi činili tijekom čitave povijesti, a iz toga je, kao najvažnije saznanje proistekla doktrina o »sposobnostima«. Ona kaže da čo-

vjek ima velik broj sposobnosti koje mu omogućuju da izvršava najrazličitije zadatke (sposobnosti su, na pri­mjer, pamćenje, zamišljanje, razmišljanje, itd.). Često se smatralo da su središta tih sposobnosti u određenim dijelovima mozga, a frenolozi* su išli čak tako daleko da su tvrdili da opipavanjem izbočina na lubanji mogu od­rediti koje su sposobnosti upadljivo, a koje slabo razvi­jene. »Geografske karte« mozga, sa jasno označenim pod­ručjima sposobnosti, bile su jedno vrijeme veoma popu­larne, a »čitanjem karaktera« na takav način, mnogi su se obogatili. U špekulacije ovakve vrste bili su ponekad uvučeni čak i ozbiljni znanstveni radnici. Danas, povijest ovog pokreta može poslužiti jedino kao opomena protiv sličnih smicalica u suvremenom ruhu.

Danas su i psihologija sposobnosti i frenologija prilič­no diskreditirane, djelomično zbog očite apsurdnosti objašnjavanja pamćenja pomoću »sposobnosti pamćenja« (dokaz da takva sposobnost postoji opet je činjenica da smo nešto upamtili), a djelomično zato što je usavršava­njem električne stimulacije mozga, među ostalim, poka­zano da pacijent prilikom stimuliranja »ljubavnog pod­ručja« ne kreće, pohotljivo kličući, u pohod na medicin­ske sestre, već samo miče nožnim palcem. Psihologija sposobnosti, ipak je ostavila traga u svakodnevnom go­voru, pa čak i u sistemu obrazovanja. Kad silimo djecu da uče latinski, da bi stekla »smisao za logiku« ili da pamte povijesne datume da bi »popravila memoriju«, po­našamo se u skladu s psihologijom čije su filozofske pret­postavke nadiđene, a tvrdnje odlučno pobijene ekspe­rimentima izvršenim u ovom stoljeću.

Možda bi bilo najbolje da pažljivo pogledamo različite tipove testova koji danas postoje na tržištu i da se upi­tamo po čemu se oni međusobno razlikuju. Pažnju će nam, najprije, privući »materijal« od kojeg je test sa­činjen. Neki se testovi služe riječima, neki brojevima, drugi vizualnim apstrakcijama ili crtežima, a neki i

* Frenologija je nauka koja po obliku lubanje zaključuje o čovjekovim duševnim osobinama (prim. prev.).

stvarnim predmetima kao što su, na primjer, šarene koc­ke, slagalice i tome slično. Moguće je da neki ljudi lakše barataju jednim, a drugi drugim »materijalom«. Imamo, dakle, već jednu smjernicu u tražeju naših, pretpostav­ljenih, sposobnosti.

Zatim bismo mogli razmotriti »mentalne operacije«, potrebne da bi se izvršio dani zadatak. U jednom se testu može, recimo, od ispitanika tražiti da »nauči« sadržaj određenog danog teksta, u drugom da nešto »upamti«, u trećem da donese »induktivan sud«, dok ponekad glavni ispitanikov zadatak može biti i posve »perceptualne« pri­rode. Ova je vrsta klasifikacije, a priori, teža od one prve (klasifikacije prema materijalu), jer o mentalnim proce­sima koji se odvijaju prilikom bilo kojeg mentalnog čina, ne znamo gotovo ništa.

Treći bi se mogući pristup mogao temeljiti na razlici između brzine i dubine. Neki od testova zahtijevaju brz i eventualno površan odgovor, dok drugi mjere dubinu našeg rasuđivanja, a ne njegovu brzinu. Mnogi kritičari testova inteligencije napadali su upravo tu slabu točku i isticali da testovi zanemaruju dubinu na račun brzine.

Tri su, dakle, puta kojima možemo krenuti pri analizi­ranju testova inteligencije; možemo tražiti razlike u »ma­terijalu«, u »mentalnim procesima« i u onom što bismo, u nedostatku boljeg izraza, mogli nazvati »kvalitetom«. Mogu li se ove hipoteze provjeriti, potvrditi ili pobiti i ako se mogu, onda na koji način? Najuobičajeniji i u praksi najefikasniji jest statističko-eksperimentalni po­stupak nazvan faktorska analiza. Ona se temelji na vrlo jedostavnom principu.

Podvrgnemo li veću skupinu ljudi različitih zanimanja, stavova, nejednakog društvenog porijekla i položaja itd., određenom broju testova koji mjere tako zvanu inteli­genciju, tada ćemo prema rezultatu svakog od tih testo­va moći ljude svrstati u niz. Na početku niza bit će »naj­bolji«, na kraju »najgori« — ostali će biti negdje između. Ako dva testa mjere isti mentalni proces pomoću isto­vrsnog »materijala«, a »kvaliteta« obaju testova je kon-

stantna, tada bi nakon testiranja, poredak ljudi u oba niza morao biti isti. Slučajne greške pri mjerenju mogu taj poredak malo poremetiti (na nepredviđen način), ali u cjelini gledano, naše je očekivanje razumno i praksa ga potvrđuje. Dva testa, koji zadovoljavaju navedene uvjete, daju ponekad čak i gotovo identičan niz.

Uzmemo li sada dva testa koji se u nekim aspektima razlikuju — bilo da su sastavljeni od »materijala« razli­čitog tipa, ili da se pri njihovu rješavanju koriste različiti mentalni procesi, ili da zahtijevaju brzinu ili dubinu raz­mišljanja. Tada će se, naravo, i poredak ljudi nakon testi­ranja razlikovati. Čim su razlike u testovima veće, tim će se i poredak ljudi u nizu više razlikovati. Konačno ćemo, u konstrukciji testova, doći do točke u kojoj će se dva niza toliko razlikovati, da znajući rezultat što ga je netko postigao na prvom od njih, nećemo moći predvidjeti njegov uspjeh na drugom testu. Ili, drugim riječima, čim je sličnost u izboru materijala, mentalnih procesa i kva­litete između dva testa veća, tim je veća i vjerojatnost da će ispitanik na oba testa postići sličan rezultat. Obrat­no, ako se razlika (u ova tri aspekta) među testovima po­većava, ta se vjerojatnost smanjuje.

Ovi, prilično magloviti pojmovi »sličnosti« ili »razlike« mogu se prevesti na precizan matematički jezik pomoću takozvanog koeficijenta korelacije. Raspon toga koefi­cijenta kreće se od 1, čime se označava potpuno slaga­nje, do 0 koja označava nepostojanje bilo kakvog odnosa. Kadikad se zna desiti i da koeficijent ispadne negativan, npr. u slučaju kad netko vrlo dobro riješi zadatke testa A, a slabo ili nikako zadatke testa B (ili obratno). No kad je riječ o testovima inteligencije, takvi koeficijenti rijetko se pojavljuju (gotovo nikada). Značenje koeficijenta bit će nam jasnije, ako pogledamo nekoliko primjera. Znamo da su visoki ljudi obično i teži od niskih — korelacija između visine i težine iznosi 0,6. To je negdje u sredini između savršene korelacije i nepostojanja bilo kakve ko­relacije. Korelacija između visine i inteligencije iznosi samo 0,2. To je tako malen broj da se iz njega na teme-

lju visine ne može ništa zaključiti o inteligenciji (iako se vidi neznatna tendencija porasta inteligencije s visinom). Između duljine lijeve i desne ljudske ruke korelacija je 0,98, dakle vrlo bliza savršenoj korelaciji. No duljina ljudskog nosa ne stoji, na primjer, ni u kakvom odnosu prema duljini ljudskog stopala.

Sada, postavljenu hipotezu, možemo i drugačije formu­lirati. Možemo kazati da među testovima, koji su slični u »materijalu«, »procesima« i »kvaliteti«, postoji visok nivo korelacije, dok je među testovima koji se u ova tri aspekta razlikuju, korelacija slaba. Čim je sličnost veća korelacija je bolja — čim su razlike veće korelacija je slabija. Vrijedi i obrat ove tvrdnje, t j . čim je bolja kore­lacija tim je i sličnost među testovima veća, čim je ta korelacija slabija, sličnost je manja. Ovako formulirana tvrdnja korisnija je u praksi, jer ono što u praksi mjeri­mo jest korelacija između testova. Na temelju veličine korelacije zaključujemo koliko su testovi međusobno slič­ni ili koliko se jedan od drugoga razlikuju. Taj proces dedukcije prilično je složen, no bez obzira na to, većina je znanstvenika, kad se radi o prirodi glavnih mentalnih sposobnosti ili mentalnih procesa potrebnih za rješavanje problema u testovima, usvojila vrlo slične stavove. Do­sad se, doduše, pažnja najviše posvećivala razlikama u sposobnostima baratanja različitim tipovima materijala i razlikama u efikasnosti pojedinih mentalnih procesa. Sve do nedavno gotovo da nitko i nije proučavao odnos brzina, dubina.

Glavni faktori* koje su psiholozi uspjeli izdvojiti do-

* Površno gledano, ovi su faktori vrlo slični sposobnostima koje sam tako strogo kritizirao na početku ovog poglavlja. Glav­na razlika između ova dva pojma leži u načinu na koji su nastali. Pojam sposobnosti nastao je nesistematskim promatranjem i verbalizacijom određenih stereotipova (i predrasuda koje su u to određeno vrijeme vladale). Faktori su pažljivo definirani na temelju eksperimentalnih i statističkih procesa, a u skladu sa znanstvenim metodama. Mjestimična sličnost ne bi smjela za­magliti ove temeljne razlike. Da bi se to izbjeglo, faktori se često, umjesto riječima, označavaju slovima (u zagradi kraj svakog faktora).

bili su slijedeće nazive: verbalna spretnost (V), verbalna tečnost (W), spretnost u baratanju brojevima (N), pro­storni zor (S), percepcija (P), memorija (M) i sposobnost induktivnog zaključivanja (I). Malo je teško te sposobno­sti opisati bez primjera testova na kojima se temelje definicije ovih faktora. Stoga sam, u poglavlju 2, naveo primjere, za određene faktore karakterističnih zadataka. Većina zadataka vrlo je laka, a čitalac će ubrzo i sam uvidjeti da bi oni mogli biti i složeniji i kako bi se mogli učiniti složenijim. U dobrom testu moraju, naime, biti zastupljeni svi stupnjevi težine. Prilikom testiranja, da­ju se, naravno, i detaljne upute, a i nekoliko slobodnih minuta u kojima ispitanik može provjeriti da li je shvatio što se od njega traži.

Navedenih je sedam faktora, relativno, ali ne i potpuno nezavisno. Onaj tko uspješno riješi testove koji se odnose na jedan faktor, obično uspješno riješi i testove koji se odnose na druge faktore (ta je tendencija, ipak, nešto sla­bija nego kad se radi o testovima iste vrste). Možda bismo tu univerzalnu tendenciju uspješnog rješavanja različitih zadataka mogli identificirati s našim, hipote-tičkim pojmom »inteligencije«. Razmotrimo detaljnije različite faktore kako bismo otkrili koji se od njih mjere testovima za čije je rješavanje potrebno ono što obično zovemo »intelektualnom« kvalitetom. Mislim da će se većina ljudi složiti u tome da testovi koji mjere faktor induktivnog zaključivanja zahtijevaju najviše inteligen­cije, testovi koji mjere verbalne i numeričke faktore, ne­što manje, dok ostali zahtijevaju znatno manje inteligen­cije. I korelacija među testovima potvrđuje ovakav su­bjektivan i a priori stav. Zajedničko je svojstvo (tj. visok stupanj korelacije) najizraženije kod testova koji mjere induktivno zaključivanje, manje izrazito kod verbalnih i numeričkih testova, a najneizrazitije kod prostornih testo­va i testova pamćenja. Time smo došli do općenitog za­ključka da je inteligencija svojstvo na kojem se temelje (iako ne u jednakoj mjeri) sve intelektualne operacije. Osim toga općeg svojstva koje možemo zvati »inteligen-

cijom«, ili opreznije, jednostavno označiti slovolm »g«, postoje i različite vrlo specifične sposobnosti koje nam omogućavaju efikasno baratanje specifičnim materijalom ili efikasno korištenje određenog mentalnog procesa. Vjerojatnost da su nabrojeni faktori (njih sedam) i jedini faktori koji se mogu izolirati posve je neznatna. Najno­viji radovi ukazuju na mnoštvo drugih. Ovih je sedam, međutim, dosad najbolje definirano i proučeno, pa ćemo ih stoga uzeti kao predstavnike ostalih.

Dosad nismo još ništa kazali o brzini rješavanja pro­blema kao ni o dubini razmišljanja. Za psihologa je to nesigurno tlo, djelomično i zato što interes za taj odnos godinama jedva da je postojao, pa se na njegovu is­traživanju nije ni radilo. Taj je problem tek nedavno pobudio pažnju, a budući da su neka od njegovih eks­perimentalnih rješenja vrlo zanimljiva i važna, pokušat ću ih ukratko objasniti. Pritom ću se služiti otkrićima D. Furneauxa, kao i pojmovima koje je on definirao. On je, uostalom, bio i prvi koji je predložio neka rješenja tog teškog i složenog problema.

Da bih objasnio ono što želim, morat ću se poslužiti primjerom. Neka to bude određeni tip zadatka u testu inteligencije, recimo nizovi slova na str. 56. ove knjige. Pretpostavimo da smo konstruirali veći broj različitih zadataka istoga tipa i razdijelili ga reprezentativnom uzorku stanovništva. Pretpostavimo da smo za rješava­nje tih zadataka dali proizvoljno mnogo vremena. Na temelju broja ljudi koji su uspješno riješili određeni za­datak možemo odrediti težinu tog zadatka. Ako neki za­datak uspješno riješi 90 posto ljudi iz našeg odabranog uzorka, možemo taj zadatak smatrati relativno lakim; ako ga uspješno riješi samo 10 posto ljudi iz uzorka, zada­tak je, relativno, težak. Ako sada test sačinjen od zada­taka svih nivoa težine primijenimo na drugi uzorak populacije, tada svaki ispitanik u tom uzorku može određeni zadatak ili točno riješiti, ili pogrešno riješiti, ili odustati od rješavanja, t j . taj određeni zadatak pre­skočiti. Većina testova inteligencije daje konačnu ocjenu

na temelju broja točnih odgovora danih u zadanom vre­menskom intervalu. Stoga ta ocjena ovisi o sva tri na­čina rješavanja problema, tj. o točnom i pogrešnom rje­šavanju i o preskakanju. Želimo li analizirati doprinos brzine, moramo odrediti udio svakog pojedinog načina ili, drugim riječima, moramo pokušati razmrsiti neraz­mrsivo. To zahtijeva mjerenje vremena potrebnog za rješavanje svakog pojedinog problema. Mislim da je sva­kom odmah jasno da se dijeljenjem broja točnih odgo­vora s ukupnim potrebnim vremenom ne može dobiti nikakav razuman prosjek (neki će ljudi, na primjer, trebati mogo vremena za dobivanje pogrešnog odgovora, ili će podosta vremena provesti mozgajući o problemu od kojeg će konačno odustati, dok drugi neće time gubiti vrijeme).

Kad izmjerimo vrijeme potrebno za rješavanje svakog pojedinog problema, možemo grafički prikazati vrijeme potrebno određenom ispitaniku za rješavanje zadataka određenog nivoa težine. Takav grafički prikaz vidimo na slici 1A. Također odmah vidimo i to đa vrijeme po­trebno za rješavanje ne raste proporcionalno s porastom nivoa težine. Tu poteškoću možemo izbjeći ako upotrije­bimo logaritam naše mjere vremena (log vrijeme). Tada se odnos između naše dvije varijable (nivoa težine i logaritma vremena) može prikazati pravcem (slika 1B). Grafikon prikazuje rezultate trojice ispitanika, Alfe, Bete i Game. Vidimo da su sva tri pravca jednako nagnuta prema horizontalnoj osi, ili drugim riječima, da su para­lelna. Taj, neobično važan, eksperimentalni zaključak ni­smo mogli predvidjeti. Iz njega se vidi da smo mjere­njem došli do jedne univerzalne konstante (tj. univerzal­ne za našu kulturu). Ako pomislimo da su nad njezinim nepostojanjem očajavale generacije psihologa, tada nje­zina važnost postaje još očitija.

S dijagrama B možemo odmah pročitati da je ispita­nik Alfa, na svim nivoima težine, brži od ispitanika Beta, koji je opet na svim nivoima težine brži od ispitanika Gama. Gama može riješiti samo zadatke koji nisu teži

od određenog, vrlo niskog, nivoa težine. Beta već uspi­jeva riješiti zadatke srednje težine, a Alfa rješava čak i vrlo teške zadatke. Bilo bi zgodno kada bismo točku u kojoj se pravci alfa, beta i gama sijeku s horizontalnom koordinatom (ta točka određuje veličinu brzine kojom Alfa, Beta i Gama rješavaju najjednostavnije zadatke — zadatke koje može riješiti gotovo svatko) mogli identi-

Slika 1

ficirati s brzinom rješavanja problema svih nivoa težine, a najviši nivo težine do kojeg Alfa, Beta i Gama mogu doprijeti s dubinom njihova shvaćanja. To se, na žalost, ne može učiniti i to iz dva razloga. Razumno je, naime, očekivati da uspjeh na testu ne ovisi samo o brzini, već i o spremnosti ispitanika da traži odgovor — drugim riječima o onom što zovemo upornošću. Kad bi naša tri ispitanika bila krajnje uporna i voljna da se do­voljno dugo pozabave svakim od zadanih problema, tada bismo njihove rezultate mogli prikazati crtkanim pro-dužecima dužina koje prikazuju stvaran postignuti re­zultat. Tako bi čak i relativno tupi ljudi, voljni da us-

A

traju dovoljno dugo vremena, uspjeli riješiti relativno teške probleme, dok relativno bistri ljudi, nesposobni da problemu posvete više vremena ne bi riješili ni rela­tivno lake probleme.

Za ovu teorijsku tvrdnju ne samo da ne manjka do­kaza, već je ona, štoviše, i posve u skladu sa svakodnev­nim iskustvom i zdravim razumom: vrhunski intelektual­ni domet jest produkt brzog mentalnog rada i uporne marljivosti. Budući da smo se poslužili logaritamskom-skalom, treba držati na umu da je dužina vremena po­trebna tupom čovjeku za rješavanje teškog problema, neproporcionalna težini toga problema (misli se, narav­no, na linearnu proporcionalnost). Dok će njemu za teži problem trebati mjeseci upornog rada, bistar će čovjek, isti problem, riješiti za svega nekoliko minuta. Ipak, ta dva faktora (brzina i upornost) relativno su nezavisna, pa stoga o dubini ne možemo govoriti kao o korisnom uni-dimenzionalnom psihološkom pojmu. Dubina se obično identificira s najvišim nivoom težina kojeg ispitanik mo­že doseći. Jasno je da je ona složen pojam koji ovisi o jednostavnijim pojmovima brzine i upornosti. Zanimlji­vo je da jedan od tih elementarnih faktora (upornost) uopće i nije intelektualna kvaliteta — prije bi se moglo kazati da je on funkcija organizacije ličnosti i njezina emocionalnog integriteta. Gledano samo sa spoznajne strane, brzina mentalnog funkcioniranja primarna je de­terminanta intelektualne snage. Postoje dobri razlozi za identificiranje te brzine sa »o«, t j . općom mentalnom spo­sobnosti ili inteligencijom.

Čak ni ovakva kombinacija brzine i upornosti ne uzima u obzir svu složenost procesa rješavanja problema. Če­sto se događa, a tu eksperimetalni dokazi podupiru sva­kodnevno iskustvo, da napišemo pogrešan odgovor pod dojmom da je on ispravan (barem jednako tako često kao što odustajemo od daljnjeg rješavanja problema). Ovo opažanje uvodi u našu analizu nešto kao »nehaj«. Možda ta riječ baš i ne opisuje posve adekvatno ono što se događa, iskustvo je međutim pokazalo da baš zbog

Slika 2

TESTOVNI MATERIJAL

Zaključivanje

Pamćenje

Opažanje

ovakvog postupka kojim se netočna rješenja prihvaćaju kao točna, a točna odbacuju kao netočna, netko tko je i brz i uporan postiže relativno slabe rezultate.

Furneaux je pokazao da činjenice koje smo ovdje ukrat­ko saželi i odnosi koji među njima vladaju (neke od tih odnosa nismo navodili jer se mogu izraziti jedino u obliku matematičkih formula) vode do prilično plauzibil-ne hipoteze o prirodi procesa koji se u mozgu odvijaju

prilikom rješavanja problema. Prema toj hipotezi, uočeni problem uzrokuje u mozgu niz zbivanja koji imaju za posljedicu čitav lanac »pokusnih rješenja«. Ta pokusna rješenja ne dopiru nužno do naše svjesne razine, svako je od njih jednostavno osobit način organizacije jednog dijela moždane strukture. Brzina kojom se ti pojedini oblici organizacije stvaraju, razaraju i iznova oblikuju jest temelj na kojem se zasniva pojam mentalne brzine. Mozak testira adekvatnost svakog pokusnog rješenja ne­kom vrstom mehanizma povratne sprege (feed-back) ka­kvim se služe i elektronski računari (to je najvjerojatnija pretpostavka). U toj fazi procesa igra određenu ulogu »ne­haj« ili »nemarnost« ili tehničkim rječnikom rečeno, »gre­ška«. Može se, naime, dogoditi da pokusno rješenje koje zadovoljava samo neke od traženih uvjeta otkoči meha­nizam testiranja i dovede do pogrešnog odgovora. Uko-

liko do toga ne dođe, proces stvaranja pokusnih rješenja nastavlja se sve dok ispitanik ne pronađe točan odgo­vor, ili dok zbog toga što nije dovoljno uporan, ne odustane od rješavanja jednog i ne pređe na drugi pro­blem.

I tako smo, zanemarivši pritom neke složenije aspek­te, okončali potragu za odgovorom na pitanje: »Što za­pravo mjere testovi inteligencije?« Dobro i na analitič­kim principima konstruiran test mjeri brzinu mentalnog funkcioniranja koja je, izgleda, temelj intelektualne efi­kasnosti. On također mjeri našu sklonost prema brojevi­ma, riječima, crtežima ili nekim drugim tipovima testov-nog materijala, kao i to koji nam mentalni proces naj­više »leži« (pamćenje, opažanje, zaključivanje, itd.). U testu nužno dolaze do izražaja i neintelektualne kompo­nente ličnosti, kao na primjer upornost koja igra važnu ulogu u određivanju nečije efektivne inteligencije, t j . spremnosti i sposobnosti da se rješavaju sve teži i sve složeniji problemi. Ovi različiti odnosi shematski su pri­kazani na slici 2. Loše sačinjen test mjerit će sve ove različite dimenzije kao jednu zbrkanu cjelinu iz koje se ne može izlučiti doprinos što ga svaka od tih dimenzija daje konačnom kvocijentu inteligencije. Dobro konstrui­ran test, ili bolje rečeno, niz testova mjerit će svako od ovih svojstava posebno, čime će se dobiti bolji uvid u is-pitanikove jake i slabe točke, a time i mogućnost boljeg predviđanja onoga što on može postići u budućnosti. Očiti praktični uspjesi čak i slabih testova mogu poslu­žiti kao pokazatelji onoga što će se moći postići kad praksa dostigne teoriju. Već postoje neki dokazi o tome da analitički testovi udvostručuju ili čak utrostručuju točnost predviđanja starijih testova.

2

Primarne mentalne sposobnosti

Ovo se poglavlje gotovo isključivo sastoji od primjera testova koji ilustriraju raspravu o prirodi inteligencije u prvom poglavlju ove knjige. U ovaj sam ih tekst uvr­stio prije svega zato što teorijska diskusija o pojmovima kao što su, na primjer, »sposobnost percepcije« ili »ver­balna tečnost« malo govore onima koji ne poznaju na­čin na koji se ti pojmovi mjere i definiraju. Profesor Thurstone čiji je pionirski rad na ovom polju omogućio da se proučavanje inteligencije postavi na zdravije te­melje, ljubezno mi je odobrio da ovdje reproduciram zadatke iz njegovih testova.

Treba imati na umu da to nisu potpuni testovi, nego samo zadaci od kojih obično prvi, ili prvih nekoliko ilu­striraju instrukciju koju treba primijeniti na daljnje za­datke u testu. Gdjegdje je ovim uputama dodan i primjer na kojem ispitanik može provjeriti da li je uputu shva­tio. Ovi primjeri zadataka bit će za većinu čitalaca posve laki. Mislim da će čitaoci shvatiti da se mogu konstrui­rati i mnogo teži zadaci, kao i to da se test može složiti tako da odgovara svakom intelektualnom nivou od ni­voa petogodišnjaka do nivoa briljantnog sveučilištarca.

Za one koji će možda osporavati način na koji su tes­tovi grupirani, moram iznova naglasiti da to grupiranje nije proizvoljno, već posljedica rezultata što su ih na testovima postizale velike skupine ljudi.

(1) VERBALNA SPRETNOST (v)

TEST POSLOVICA

Ovaj test provjerava vašu sposobnost razumijevanja onoga što čitate. Pročitajte poslovicu A.

A. Jedri kad vjetar duva.

Dvije i samo dvije od dolje navedenih rečenica imaju goto­vo isti smisao kao poslovica A. Nađite te dvije izjave.

____V_____ Željezo se kuje dok je vruće. ___________Kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin.

____V_____ Suši sijeno dok sunce sja. ___________ Nemoj da ti jedro bude veće od broda.

Oznaku (v) smo stavili kraj prve i treće izjave jer one imaju gotovo isto značenje kao poslovica A.

U slijedećoj skupini rečenica, označite izjave koje imaju slično značenje kao poslovica B.

B. Bez muke nema nauke

Bez alata nema zanata. __________ Tko se dima ne nadimi, taj se vatre ne nagrije.

___________ U mutnoj se vodi riba lovi.

___________ Od jednog udara dub ne pada.

VERBALNA KLASIFIKACIJA

U stupcu broj 1 navedena su imena nekih životinja. U stupcu broj 2 nabrojeno je nekoliko komada pokućstva. Stupac broj 3 sadrži i riječi koje označavaju životinje i riječi koje označavaju pokućstvo. Polica je komad pokućstva i nakon nje dolazi broj 2 što znači da pripada drugom stupcu. Ovca je životinja i nakon nje dolazi broj 1 što znači da pripada prvom stupcu. Ostalim su riječima brojevi 1 i 2 pridruženi na jednak način:

Riječima u stupcu 3 pridružite brojeve 1 ili 2.

1

krava

konj

ptica

pas

2

stol

stolica

ormar

svjetiljka

3

polica

ovca

fotelja

krevet

mačka

magarac

2

1

2

2

1

1

1

rastrgati

mučiti

gristi

štipati

2

patiti

boljeti

plakati

štucati

3

onesvjetiti se

raspeti

zgnječiti

stenjati

rezati

kukati

-----------

-----------

-----------

-----------

----------

----------

VERBALNE RELACIJE

Pročitajte slijedeći red riječi:

1-noga: 2-cipela 3-ruka: 4-palac 5-glava 6-rukavica

7-prst 8-stisak 6

Prve dvije riječi, noga i cipela, stoje u određenom odnosu -cipela se nosi na nozi. Iduća je riječ »ruka«. Koja od nave­denih riječi stoji prema ruci u istom odnosu kao noga prema cipeli. Odgovor je rukavica jer se rukavica nosi na ruci. Zato-smo na označenom mjestu napisali brojku 6.

U iduća dva zadatka treba naći riječ koja se prema trećoj riječi odnosi kao druga prema prvoj i u zato određen prostor-upisati odgovarajući broj .

1-riba: 2-voda 3-ptica 4-plavo 5-crvendać 6-ocean

7-nebo 8-visoko

1-gradonačelnik: 2-grad 3-kapetan 4-brod 5-privatno

6-opće 7-trgovina 8-poručnik

----

----

(2) VERBALNA TEČNOST (w)

PREMETANJE SLOVA

Slova u svakom redu treba poslagati tako da daju ime neke životinje. U prvom slučaju skup slova dmedjve može se po­slagati tako da daje riječ medvjed koju smo i napisali u za to predviđen prazni prostor. U idućem redu slova asp mogu se poredati tako da daju životinju pas. Na isti način skup slova kčmaa daje riječ mačka.

ŽIVOTINJE

dmdjve medvjed asp pas kčmaa mačka

Slova u svakom redu treba poslagati tako da se dobije ime jedne ptice:

PTICE

tkaap narav strebaj

----------

-------

PRONALAŽENJE RIJEČI

U prazan prostor dolje upišite što više riječi koje počinju slovom »s«, a završavaju slovom »1«. Duljina riječi nije važ­na. To mogu biti lična imena ili imena rijeka i gradova, kao i riječi stranog porijekla.

U prva su tri reda, primjera radi, takove riječi već upisane. Nastavite upisivati riječi koje počinju sa »s« a završavaju sa »1«.

1. sol

2. sokol

3. sandal

4.

5.

STVARANJE RIJEČI

Upotrebljavajući isključivo slova koja se nalaze u riječi G-E-N-E-R-A-C-I-J-A, načinite Što više novih riječi. Nove riječi mogu biti duge ili kratke, to mogu biti lična ili geografska imena, kao i riječi stranog porijekla. Pojedino se slovo smije upotrebljavati samo onoliko puta koliko se puta pojavljuje u riječi G-E-N-E-R-A-C-I-J-A.

U prva tri reda dani su primjeri takovih riječi. Nastavite!

G-E-N-E-R-A-C-I-J-A

1. igra

2. energija

3. cijena

4. ___________

5.

(3) NUMERIČKE SPOSOBNOSTI (n)

NUMERIČKI KOD

U ovom se testu od vas traži da se koristite sistemom koji se temelji na dvadeset simbola umjesto deset uobičajenih cije­lih brojeva. Svaki od brojeva između »0« i »19« ima svoj od­ređeni simbol koji je dolje naznačen. Vidimo da je simbol kojim se označava broj jedan, točka, a simbol za broj pet, crtica. Broj devet predstavljen je simbolom koji se sastoji od crtice i od četiri točke. Nula je predstavljena simbolom u obliku slova U.

Ako je broj veći od devetnaest, simboli se kombiniraju tako da se stavljaju jedan iznad drugoga. Kako se to radi pokaza­no je u primjeru 2. Gornji simbol treba pomnožiti sa dvade­set, a donji sa jedan, a dobivene rezultate treba zbrojiti. Pro­učite dobro primjer 2!

Ako je broj veći od 399, tada su za njegovo zapisivanje potrebna tri simbola. Gornji treba pomnožiti sa 400, srednji sa dvadeset, a donji sa jedan i dobivene rezultate zbrojiti. Kako se to radi pokazano je u primjeru 3.

Istom metodom riješite šest idućih zadataka!

Prostor za računanje

Odgovor Prostor za računanje

Odgovor

RAČUNANJE

Na tabeli su tri prazna mjesta na koja treba upisati odgova­rajuće brojeve. Podatke koji su za to potrebni, treba uzeti iz tabele.

ARITMETIČKI PROBLEMI

U ovom je testu dano nekoliko aritmetičkih problema i nji­hova moguća rješenja. Za svaki problem imamo četiri odgo­vora od kojih je jedan, i samo jedan, točan. Od vas se traži da pronađete točan odgovor. Kraj njega, na za to predviđe­nom prostoru, stavite oznaku kvačice kao što je to učinjeno u prvom primjeru. Računati možete na praznom prostoru, no ne gubite vrijeme nastojeći izračunati točan odgovor.

U prvom primjeru treba izračunati produkt dvaju brojeva. Odmah se vidi da je prvi broj, po veličini, vrlo blizu broju 4, a drugi broju 7. Budući da je 4 x 7 = 28, rješenje mora biti negdje oko broja 28. To smo rješenje i označili.

7,563327 14,012468 28,133051 56,103378

4,12395 x 6,82187 =

U dolje navedenom primjeru vidimo da je brojnik blizu broju 30, a nazivnik blizu broju 6. Budući da je 30: 6 = 5, označili smo rješenje najbliže broju 5.

4,4278 5,1819 6,9271

8,4293

(29)2 = 755 841 865 901

Budući da znadete, da jedan od odgovora mora biti točan, možete se u njegovu nalaženju poslužiti »trikom«. Kako, na primjer, »pogoditi« koliko je 29 X 29? Znamo da je 30 X 30 = 900. Također znamo da je 9 X 9 = 81, pa prema tome rješe­nje mora završavati brojem 1. Iz toga slijedi da je točan odgovor 841.

Nađite i označite točno rješenje u dolje navedenim zadaci­ma. Nastojte se služiti najkraćim mogućim putem. Ne gubite vrijeme na »provjeravanje« — jedan je odgovor sigurno točan.

3,01224 X 4,86537 2,621

6,782 14,656 21,387

6,5654

10,6327 91,7136

134,6973

7.698 9.875

13.561 20.679

53,29736 5,01258

1351 + 8271 + 72 + 3 + 51 + 2 + 1 + 13 + 9 + 4 + 2 3 + 8 + 19 + 22 + 4 + 6 + 1 6

(197)2 = 11.569 23.417 38.809 62.187

------------------------------------------------------------------------------------

-------------------------------------------------------------------------------------

=

-------------------------------------------------------------------------------------

(4) PROSTORNI ZOR (s)

RUKE

U ovom ćete testu vidjeti čitav niz crteža koji prikazuju ruke, Neki od njih prikazuju desnu, a neki lijevu ruku. Ispod svakog crteža su dva prazna kvadrata.

Ako je na crtežu desna ruka, stavite oznaku u desni kva­drat, a ako je na slici lijeva ruka, onda u lijevi kvadrat, kao što je to učinjeno na crtežu dolje.

Stavite oznaku u odgovarajući kvadratić!

Test sadrži dvadeset redova od po sedam likova.

Evo još jednog zadatka. U svakom redu podvucite likove koji su jednaki prvom liku u tom redu.

Trebalo je podvući treći i četvrti lik. Oni su jednaki prvom liku.

Na slici je sedam likova. Podvucite likove koji su jednaki pr­vom liku u redu.

Na slici je sedam likova. Podvučeni su oni likovi koji su jednaki prvom liku (misli se »jednaki« u gore objašnjenom smislu).

Slijede dva različita lika. Ne možemo ih pomicanjem (ne odvajajući ih pri tom od površine na kojoj leže) dovesti u položaj da padnu jedan na drugog. Želimo li to, moramo ih odvojiti od površine na kojoj leže.

Na crtežu su dva jednaka lika u obliku slova L. Svaki lik ima na svojem vrhu rupu. Ne odvajajući ih od površine na kojoj leže, možemo ih pomicanjem dovesti u položaj da padnu jedan na drugog.

LIKOVI

ZASTAVE

Na prvom crtežu su dvije jednake zastave. Ne odvajajući ih od površine na kojoj leže, možemo ih pomicanjem dovesti u položaj da padnu jedna na drugu.

Budući da su zastave u traženom smislu jednake, stavili smo crticu kraj slova J.

Na slici dolje su dvije različite zastave. Ne možemo ih, ne odvajajući ih od površine na kojoj leže, pomaknuti tako da padnu jedna na drugu.

Budući da su zastave različite, stavili smo crticu kraj slova R.

Učinite to isto na crtežima dolje. Pokušajte zastave pomica­njem, ne odvajajući ih od površine papira, dovesti jednu na. drugu. Ako je to moguće, stavite crticu kraj slova J, a ako nije crticu kraj slova R.

Na prvoj je slici trebalo staviti crticu kraj slova J, a na drugoj kraj slova R.

Test sadrži četrdeset i osam zadataka.

(5) SPOSOBNOST PERCEPCIJE (p)

IDENTIČNI BROJEVI

Na vrhu prvog stupca brojeva nalazi se broj 634. Svaki put kad se broj 634 ponovo pojavi u prvom stupcu, mi ga podvu-čemo. U drugom je stupcu podvučen broj 876 jer se on nalazi na vrhu toga stupca. U trećem je stupcu podvučen broj 795, koji se nalazi na vrhu trećeg stupca.

Broj na vrhu svakog stupca pojavljuje se u tom istom stupcu još jedan ili dva puta. Pronađite taj broj što brže možete i svaki ga put podvucite.

634 693 850 634 513 398 696 634 574 628 634

876 643 328 932 879 375 470 697 876 294 982

795 583 795 189 342 795 896 247 319 468 543

423 837 115 423 528 969 274 423 627 423 962

279 363 643 279 375 470 887 699 291 983 585

374 282 663 539 314 475 576 374 S50 677 846

ČITANJE U ZRCALU

Pogledajte ove dvije riječi

Prva je riječ mačka. Druga je riječ također mačka, ali tis­kana u »zrcalnom odrazu« (s desna na lijevo).

Dolje su dva reda riječi. U prvom su redu riječi tiskane s lijeva na desno, a u drugom te iste riječi tiskane s desna na lijevo.

Dolje su dva stupca riječi. Prva riječ, na vrhu svakog stupca, tiskana' je s lijeva na desno. Ispod nje su četiri ri­ječi tiskane u obrnutom smjeru, t j . u »zrcalnom odrazu«. Jedna od te četiri riječi jednaka je riječi na vrhu stupca. Nju smo u svakom stupcu podvukli.

U svakom od ovih stupaca podvucite riječ koja je jed­naka riječi na vrhu stupca.

Test sadrži pedeset stupaca od po četiri riječi.

LICA

U ovom nizu lica jedno se lice razlikuje od ostalih. To je različito lice precrtano.

Pogledajte dobro i uočite zašto je precrtano lice u sredini. Usta na tom licu, razlikuju se od ustiju na druga dva lica.

Evo još jednog niza lica. Precrtajte lice koje se razlikuje od ostala dva.

Trebalo je prekrižiti zadnje lice u redu.

U svakom redu precrtajte lice koje se po nečem razlikuje od ostala dva.

Test sadrži šezdeset reda od po tri lica.

(6) INDUKTIVNO ZAKLJUČIVANJE (r)

TAJNO PISMO

U prvom stupcu, pod naslovom »Riječi«, nalaze se tri riječi: dar, dan, i rad. U drugom stupcu te su iste riječi napisane tajnom šifrom — svako je slovo zamijenjeno brojem. Treba pronaći slovo koje odgovara određenom broju. Redoslijed riječi u prvom i drugom stupcu nije isti. U treći stupac treba napisati riječi onim redom kojim one dolaze u taj­nom pismu.

Riječi Tajno pismo

dar 3 8 6

dan 5 8 3

rad 3 8 5

Prijevod

Problem možemo riješiti na nekoliko načina. Evo jedne mo­gućnosti:

Pogledajmo pažljivo riječi u prvom stupcu. Vidimo da dvije riječi počinju istim slovom. Riječi dar i dan počinju slovom »d«. U tajnom pismu dva puta se na početku po­javljuje broj 3. Stoga 3 odgovara slovu »d«. Upišite »d« na odgovarajuće mjesto u prijevodu.

Treća riječ počinje slovom »r«, pa prema tome broj 5 odgovara slovu »r«. Upišite »r« na odgovarajuće mjesto u prijevodu.

Slovo u sredini svake riječi jest »a«. Broj u sredini svake riječi napisane tajnim pismom jest broj 8. Stoga 8 odgo­vara slovu »a«. Upišite »a« u sredinu svake riječi u trećem stupcu.

Ostala je nepotpuna samo još riječ dan, pa stoga broj 6 mora odgovarati slovu »n«. Upišite »n« u preostali prostor u prvom redu trećeg stupca.

Poredak riječi u trećem stupcu jest: dan, rad, dar.

Riječi Tajno pismo

vrt 8 0 9

rat 5 2 8

lav 4 2 9

Evo još jednog primjera. Tajno pismo ovog primjera razli­kuje se od tajnog pisma u prvom primjeru. Pronađite koje slovo odgovara kojem broju. Riječi napišite na odgovaraju­ća mjesta u trećem stupcu.

Da li ste primijetili da prve riječi završavaju slovom »t«? Broj koji se na zadnjem mjestu pojavljuje dva puta jest broj 9. Stoga broju 9 odgovara slovo »t«. Upišite »t« u od­govarajuće polje.

Riječi rat i lav imaju u sredini slovo »a«. Broj koji se u sredini pojavljuje dva puta jest broj 2. Upišite »a« u od­govarajuće polje.

Sada možete prepoznati riječ rat. Druga riječ koja zavr­šava slovom »t« je vrt. Napišite je. Prema tome, prijevod dru­ge riječi mora biti lav, a tako i jest jer prema riječi vrt, broju 8 odgovara slovo »v«. Redoslijed riječi u trećem stup­cu glasi: vrt, lav, rat.

Evo još jednog primjera. Nađite slova koja odgovaraju brojevima i upišite ih u polja trećega stupca. Pomozite si tako, da najprije odredite koji broj pripada slovu »o« koje se pojavljuje u svakoj riječi (dakle tri puta). Vidi se da slovu »o« pripada broj 5, dakle broju 5 odgovara slovo »o«. Upišite »o« u odgovarajuća polja trećeg stupca. Dalje ra­dite sami.

Riječi Tajno pismo

osa 8 5 1

nos 2 5 3

bol 5 3 9

Prijevod

Redoslijed riječi u trećem stupcu mora biti: bol, nos, osa.

Prijevod

Pokušajte sami riješiti idući problem. (Slovo »b« se u prvom stupcu riječi pojavljuje samo jedanput. Pronađite broj koji se u drugom, stupcu pojavljuje samo jedanput i rješenje slijedi).

Riječi Tajno pismo

sob 4 2 7

sok 4 2 9

kos 7 2 4

Redoslijed riječi u trećem stupcu jest: sok, sob, kos.

Dolje su još dva problema za vježbu. Prevedite riječi na­pisane tajnim pismom i redom ih upišite u treći stupac.

Riječi Tajno pismo

san 2 4 6

lan 8 3 2

sol 8 4 6

Prijevod

Prijevod

Riječi Tajno pismo

luk 2 3 9

alt 2 4 9

lak 3 2 8

Prijevod

NIZOVI SLOVA

Pročitajte ovaj niz slova

a b a b a b a b

Iduće slovo u nizu bilo bi »a«. Upišite »a« u prazno polje. Sada pročitajte ovaj drugi niz slova i odredite koje je

slovo na redu. Upišite ga u prazno polje.

e a f a g a h a

Trebalo je upisati slovo »i«. Pročitajte dolje napisane nizove i u prazno polje upišite

slovo koje dolazi.

g h g h g h g h

a a b b c c č č ć ć

a b z c č z ć d z dž đ z Trebalo je upisati slova »g«, »d« i »e«.

Vježbajte na dolje navedenim primjerima. U svako polje upišite odgovarajuće slovo.

a a a b b b c c c d d

a u b v a u b v a u b

a b m c č m ć d m d ž đ m

a b c č a b c ć a b c d

RAZLIKE U SKUPINAMA SLOVA

Pročitajte ove skupine slova

U tri se skupine slovo »A« pojavljuje po dva puta. Cr­­o smo podvukli treću skupinu u kojoj se slovo »A« ne po­javljuje dva puta.

Evo sličnog problema. Tri skupine, od ove četiri, po ne­čemu su slične. Koje su to skupine?

AABC ACAD ACFH AACG

CVRM TUVZ OPRS EFGH

U drugoj, trećoj i četvrtoj skupini slova su poredana abe­cednim redom — u prvoj skupini nisu. Podvucite prvu skupinu da biste je označili kao različitu.

Između tri, od dolje navedene četiri skupine slova, postoji određena sličnost. Podvucite skupinu koja se razlikuje od ostale tri.

KABC KEFG LOPR KUVZ

Tri skupine počinju slovom »K«. Trebalo je podvući treću skupinu.

Evo još jednog primjera. Podvucite skupinu slova koja se po nečem razlikuje od ostale tri.

EGHI MPRS HJKL TVZŽ

Trebalo je podvući drugu po redu skupinu. Između slova »M« i »P« je razmak od tri slova.

Problemi koje treba rješiti slični su ovima. U svakom redu treba pronaći i podvući skupinu koja se po nečemu razli­kuje od ostale tri.

AAAB

HGFE

SŠTT

EFGI

AAAM

OPRS

IJKI

GHIK

AAAR

MRVZ

FGHF

JKLM

AATV

VUTŠ

OPRO

RSŠV

(7) MEMORIJA (m)

PREPOZNAVANJE LIKOVA

Pažljivo pogledajte ove likove tako da ih možete prepoznati kad ih opet vidite.

Kraj lika kojeg ste prepoznali stavite oznaku polje.

u prazno

Na isti način pogledajte ove likove, tako da ih možete pre­poznati među likovima na idućoj stranici.

U stvarnom testu na slici ima dvadeset likova koje treba prepoznati u skupini od šezdeset likova narisanih na poseb­nom listu.

PRVO I ZADNJE SLOVO

Svakom predmetu dolje pridružen je broj. Broj pridružen riječi kutija jest 66, broj pridružen riječi stolica je 21 i tako redom. Od vas se traži da se sjetite broja svakog pred­meta. Na idućoj stranici imena predmeta napisana su dru­gim redom. Kraj svakog predmeta napišite njegov broj.

Ako vam pisanje može pomoći da bolje zapamtite, možete parove prepisati u prazna polja na desnoj strani. Pažljivo čitajte i nastojte upamtiti dok vam se ne kaže da prestanete. Počnite odmah. Ne čekajte ni na kakav znak.

Predmet Broj Predmet Broj Predmet Broj

kutija 66

stolica 21

lepeza 92

svjetiljka 77

Ne okrećite ovu stranicu.

Predmet Stolica svjetiljka kutija lepeza

Broj 21

U prvom redu napisan je odgovarajući točan broj. Nado­punite stupac. Počnite odmah.

Stvarni test sadrži petnaest parova predmet-broj.

IMENA

U svakom redu dolje napisano je po jedno ime i po jedno prezime. Imena treba upamtiti tako da se, kad vidite pre­zime, možete sjetiti imena. Na idućoj su strani napisana samo prezimena i to redoslijedom različitim od ovoga ovdje. Od vas se traži da dopišete imena.

Ako vam, pri pamćenju, pomaže pisanje, možete imena i prezimena prepisati u prazna polja na desnoj strani. Poč­nite odmah. Reći će vam se kada da prestanete.

Ime Prezime

Zdenka Cerić

Ivan Plećaš

Vera Ivezić

Ante Kovač

Ime Prezime

U prvom redu, uz prezime je napisano odgovarajuće ime. Dopunite stupac.

Prezime

Ivezić

Cerić

Kovač

Plećaš

Ime

Vera

U stvarnom testu treba upamtiti dvadeset imena i napisati ih uz odgovarajuća prezimena.

3

Bistro je dijete odraslo

Danas rezultati testova inteligencije, kojima je podvrg­nut velik broj djece u dobi od jedanaest godina, često odlučuju o njihovu budućem zanimanju, ili utječu na njihov život na neki drugi način. S pravom se možemo pitati koliko vrijede rezultati takvih testova, tj . može­mo li se na njih osloniti kad je u pitanju djetetova budućnost. Ovaj vrlo važan problem bitno se razlikuje od problema kojim se obično zamjenjuje, a taj je pro­nalaženje korelacije između inteligencije i profesionalnog uspjeha za danu grupu. Navest ću nekoliko primjera koji će ovu razliku bolje objasniti (često se događa da je i psiholozi zanemare). Pretpostavimo da smo, u vojsci, podvrgli testu inteligencije tisuću kandidata za oficirski čin. Nakon toga sve smo ih poslali u OCTU* na vjež­bu. Neki će tamo otpasti, a neki će nastaviti sa školo­vanjem. Vezu, odnosno korelaciju, između testovima iz­mjerene inteligencije i uspjeha u OCTU možemo lako izračunati, pa stoga i odrediti mogu li ti testovi poslu­žiti za predviđanje uspjeha u OCTU.

Uzmimo sada drugi primjer. Pretpostavimo da smo te­stirali inteligenciju sinova vojnih oficira. Bili su to dje­čaci od oko šest godina, a njihovi su ponosni roditelji željeli da im sinovi uspiju u vojnoj karijeri. Pretposta-

* OCTU — kratica za Officer Cadets Training Unit, u prijevo­du Jedinica za obučavanje oficira-kadeta (prim. prev.).

vimo također, a to je i vrlo vjerojatno, da su se sva dje­ca, kasnije, odlučila za vojnu karijeru i da su, nakon ponovnog testiranja, upućena u OCTU (drugi put su dječaci testirani neposredno prije odlaska u jedinicu). Test kojem su bili podvrgnuti u dobi od šest godina mo­že poslužiti za predviđanje rezultata tog drugog testa, a isto tako i za predviđanje uspjeha u OCTU. Ako se kvocijent inteligencije ove djece nije u međuvremenu iz­mijenio (između dva testa prošlo je prosječno četrnaest godina), tada je očito, da su za predviđanje uspjeha u OCTU, oba testa jednako vrijedna (jer u biti daju jednake rezultate).

No ako se kvocijent inteligencije iz godine u godinu mijenja, tada na temelju rezultata koje smo dobili testi­ranjem šestogodišnjaka, nećemo moći predvidjeti ni re­zultate koje će na testovima postići dvadesetogodišnjaci, kao ni njihov uspjeh u OCTU. Ako je kvocijent inte­ligencije konstanta, tada je mjerenje nečije inteligencije (pomoću testa inteligencije), u danom trenutku, i odre­đivanje odnosa njegove inteligencije prema inteligenciji ostalih iste dobi, u stvari isto što i predviđanje tog od­nosa u budućnosti. No ako kvocijent inteligencije i nije konstantan, testovi inteligencije mogu se koristiti za od­ređivanje odnosa nečije inteligencije prema inteligenciji ostalih koji pripadaju istoj dobnoj skupini. Dobivena mjera tada, naravno, vrijedi samo za dani trenutak, tj. rezultat testa inteligencije ne može biti indikator budu­ćih uspjeha ili neuspjeha. Stoga je važno utvrditi koliko je kvocijent inteligencije konstantan.

Mnogim ljudima takvo istraživanje izgleda nepotrebno, štoviše suvišno. Navikli su slušati da se kvocijent inte­ligencije, tijekom života, ne mijenja, pa da stoga i ne treba praviti razliku između testova, koje ćemo radi lak­šeg snalaženja, zvati testovima za mjerenje inteligencije i testova za predviđanje inteligencije. Na žalost, dokazi nas upućuju u suprotnom smjeru. Dokazi su dobiveni na temelju većeg broja eksperimenata među kojima su Dear-bornov i Rothneyev već klasični. Velike skupine djece

testirane su svake godine iznova deset godina uzastopce, pa su se tijekom tog razdoblja mogle promatrati even­tualne promjene kvocijenta inteligencije. Na temelju tri­desetak takvih studija doneseni su slijedeći zaključci:

Korelacija između rezultata dvaju uzastopnih testira­nja izravna je funkcija među testiranjem proteklog vre­mena. Kod vrlo pouzdanog i dobro konstruiranog testa, kao što je to na primjer Stanford-Binetov test (vjerojat­no najčešće upotrebljavan test inteligencije) možemo oče­kivati da će korelacija između rezultata dvaju uzastopnih testiranja biti 0,95, ako je među testiranjem prošlo neko­liko, a najviše tjedan dana. Ako između testiranja pro­đe cijela godina, korelacija će pasti na 0,91, a ako pro­đu dvije godine, na 0,87. Sa svakom daljnjom godinom korelacija opada za 0,4, tako da će nakon tri godine iznositi 0,83, nakon četiri 0,79, a nakon deset godina svega 0,55. Kad se radi o predviđanju, korelacija od 0,55 izrazito je slaba. Predviđanje koje bi se temeljilo na slučajnosti, tj. na bacanju dinara, bilo bi slabije za sve­ga 10 posto. To baš nije sjajan rezultat.

Uzgred treba napomenuti da je raspon dobnih sku­pina, za koje vrijede ove brojke, prilično ograničen. Za dobnu skupinu šestogodišnjaka predviđanje je znatno netočnije od onog na kojeg ukazuju brojke, a na te­melju testiranja djece koja još nisu navršila dvije godine ne može se baš ništa zaključiti o inteligenciji koju će ona posjedovati kao odrasli ljudi. Situacija je nešto bo­lja za dobnu skupinu tro- i četverogodišnjaka, ali su koe­ficijenti tako maleni da su u praksi neupotrebljivi. Sve u svemu, testiranje inteligencije prije navršene šeste go­dine (ili najmanje pete), trebalo bi izbjegavati jer može kod roditelja pobuditi uzaludnu nadu ili nepotreban strah. S druge strane, razumno je očekivati da će na­kon navršene petnaeste ili šesnaeste godine života, tes­tiranje dati prilično točnu procjenu razvoja inteligencije čak i za idućih trideset ili više godina. Ocjenjuje se, da se nakon razdoblja adolescencije, a uz uvjet da ne dođe

do tjelesnih ozljeda središnjeg živčanog sustava, može očekivati korelacija od 0,8.

Može li se, racionalizacijom ovih podataka, dobiti ne­ka vrsta opisne hipoteze? Anderson je pokazao da je to moguće, a vidjet ćemo da njegove ideje daju opaženim činjenicama razuman okvir. Zamislimo djetetove sposob­nosti kao neki fond koji raspolaže određenim iznosom funti ili dolara. Tijekom djetinjstva, kako se inteligen­cija razvija, u fond se ulaže novac, tako da je u času kad dijete postaje odraslo, on pun. Pretpostavimo da dje­tetove sposobnosti, ili rječnikom naše analogije, količinu novca u fondu, možemo točno izmjeriti. Tada pretpos­tavka o konstantnosti kvocijenta inteligencije zahtijeva da količina novca koju svake godine uplaćujemo u fond (a koja odgovara povećanju djetetovih sposobnosti) tako­đer bude konstantna veličina proporcionalna iznosu koji se u fondu već nalazi. Tako će, na primjer, djeca koja su u času testiranja u svojem fondu imala 20, 60 ili 120 novčanih jedinica, fondu svake godine dodavati respek-tivno 2, 6 i 12 jedinica.

Druga je mogućnost da povećavanje fonda za svaku godinu nije ni u kakvom odnosu prema već postojećem fondu. To znači da se može dogoditi da dijete s malim fondom svoj fond poveća za veći iznos od djeteta s ve­likim fondom. Izgleda da se upravo to događa, čime bi se mogli objasniti i opaženi rezultati.

Dok je dijete veoma maleno i sposobnosti su mu ogra­ničene, pa vrijednost prirasta fonda može, po apsolut­noj veličini, biti jednaka veličini samoga fonda. No ako su te dvije veličine (fond i prirast fonda) međusobno ne­zavisne, tada je očito da na temelju veličine fonda dvogo­dišnjeg djeteta ne možemo predvidjeti veličinu fonda tro-godišnjaka (prirast fonda može biti velik i nepoznat iznos). S rastom djeteta raste i njegov fond sposobnosti pa veličina prirasta, u odnosu na veličinu fonda, biva sve manje i manje značajna. Kad dijete doraste do ado­lescencije, t j . kad postane mladi momak ili djevojka, fond je pun i više mu se ništa ne dodaje. Budući da

prirast sposobnosti u odnosu na fond sposobnosti, po­staje zanemarivo malen, inteligenciju koju će dijete imati kad odraste predvidjet ćemo tim točnije čim je dijete u času mjerenja inteligencije starije.

Iz ovog se razmatranja vidi da postojeći testovi inte­ligencije zasnovani na pretpostavci konstantnosti kvoci­jenta inteligencije mogu vrlo točno izmjeriti intelektual­ne sposobnosti u danom trenutku. Pokušamo li, međutim, pomoću njih predvidjeti buduće uspjehe male djece, re­zultat je više nego slab. Stoga se sam od sebe nameće zaključak da su za mjerenje sadašnjih djetetovih spo­sobnosti i za predviđanje njegovih budućih sposobnosti potrebna dva testa — jedan za određivanje veličine fon­da, a drugi za mjerenja najvjerojatnije veličina njegova prirasta.

Problem je težak i složen. Želimo li ocijeniti sadašnju djetetovu inteligenciju, dovoljno je da dobivene rezultate usporedimo s rezultatima druge djece iste dobi. No že­limo li odrediti kolika će njegova inteligencija biti za deset godina, moramo, na početku i na kraju tog de-setgodišnjeg razdoblja, izmjeriti inteligenciju čitave jed­ne dobne skupine. Jasno je da je to teže i administra­tivno i financijski. Ipak, to je učinjeno i dobiveni su od­ređeni nedvojbeni rezultati. Zadaci prvog testa inteligen­cije koji prilično dobro mjere djetetovu inteligenciju u danom trenutku nisu prikladni za mjerenje pokazatelja njegove buduće inteligencije. I obratno: zadaci koji ne daju gotovo nikakve informacije o djetetovoj sadašnjoj inteligenciji mogu dati vrlo točne informacije o njego­voj budućoj inteligenciji. Iz toga se vidi da je mo­guće sačiniti testove koji će predvidjeti kolika će biti djetetova inteligencija za, recimo, deset godina, no oni će se podosta razlikovati od testova kojima se slu­žimo danas — većina današnjih testova mjeri inteligen­ciju u sadašnjem trenutku. Vidimo da nas mit o kon­stantnosti kvocijenta inteligencije lako može zavesti na pogrešan put. Predvidjeti nečiju inteligenciju u buduć­nosti zamašniji je pothvat no što su to zamišljali pioniri

na polju psihologije. Da bi se moglo s izvjesnim pouzda­njem reći koliki će kvocijent inteligencije imati mali Ivica kad odraste i da li će Marica i kao odrasla žena biti mentalno defektna, trebat će u istraživanja uložiti još mnogo truda i napora.

S ovakvim prigovorima lako se može i pretjerati. Oči­to je da su današnji testovi inteligencije na području određivanja inteligencije odraslih i starije djece sasvim zadovoljavajući, kao i to da nisu prikladni za određiva­nje inteligencije djece između šest i deset godina. Za djecu mlađu od šest godina oni su posve neupotrebljivi. Unatoč tim nedostacima, bit će zanimljivo pogledati ba­rem jednu studiju provedenu s ciljem predviđanja bu­dućnosti velike skupine veoma inteligentne djece. Ter-man i njegovi suradnici mjerili su njihovu inteligenciju na početku eksperimenta da bi zatim pratili njihov raz­voj tijekom dvadeset i pet godina. Pri ocjenjivanju te studije treba imati na umu, da su testovi kojima su se služili bili jedni od prvih, i uglavnom inferiorni testo­vima kojima se služimo danas. U njima dolaze do izra­žaja sve složenosti i poteškoće o kojima sam upravo go­vorio. Čitalac će se možda iznenaditi kad vidi da je svim teškoćama usprkos i pomoću neistesanog oruđa kojim su se znanstvenici služili prije četvrt stoljeća, do­bivena točna prognoza budućnosti te velike skupine izra­zito darovite djece.

Terman si je stavio u zadatak da otkrije mentalne i fizičke crte karakteristične za intelektualno natprosječnu djecu kao i osobine njihove ličnosti. Također je želio vidjeti u kakav se tip odraslog čovjeka razvija tipično darovito dijete. Različitim postupcima, između 250 000 školske djece odabrano je 1500 djece, koja su po svojem kvocijentu inteligencije, spadala u vrhunskih jedan po­sto. Kvocijent inteligencije svakog odabranog djeteta iz­nosio je najmanje 140, a najveći je imala jedna djevoj­čica (više od 200). O djeci je sakupljen i velik broj naj-različitijih podataka. Njihovi su roditelji ispunili upit­nik od dvanaest stranica te odgovorili na pitanja o raz-

voju svoje djece, okolnostima njihova rođenja, načinu hranjenja, dobi u kojoj su progovorili i prohodali, bo­lestima koje su preboljeli, o njihovim nervnim simpto­mima, eventualnoj kod kuće dobivenoj poduci itd. Sličan upitnik s pitanjima o napredovanju i ponašanju djece u školi, ispunili su i učitelji djece. Svako je dijete teme­ljito liječnički pregledano te su prikupljeni podaci o nje­govu vidu, sluhu, ishranjenosti, držanju tijela, stanju zu­bala, neurološkom stanju, radu srca i pluća itd. Izvršeno je trideset i sedam antropoloških mjerenja, a svako je dijete podvrgnuto i trosatnom testiranju u školi ste­čenog znanja. Slika je upotpunjena ispitivanjem karak­tera i specifičnih interesa, podacima o knjigama pročita­nim u razdoblju od dva mjeseca kao i ocjenom sredine u kojoj je dijete raslo (dobivenom od znanstvenih surad­nika na terenu).

Iako su pri odabiranju oba spola imala jednake šanse, dječaci su brojčano nadmašivali djevojčice u omjeru 115:100. Terman energično niječe postojanje pristra­nosti prilikom testiranja. Inače, s priličnom sigurnosti možemo ustvrditi da dječaci nisu, u prosjeku, intelektu­alno superiorni djevojčicama. To je pokazano i velikim brojem komparativnih studija iz kojih se također može zaključiti da je u dječaka raspon inteligencije veći nego u djevojčica, tj. među njima ima više vrlo bistrih ali i vrlo tupih pojedinaca. Ovu tvrdnju potkrepljuju i istra­živanja koja je Thomson vršio u Škotskoj na slučajnim uzorcima populacije iste starosne dobi. Gotovo se uvijek pokazalo da su kolebanja u inteligenciji veća u dječaka nego u djevojčica. S tim je u skladu i opće poznata či­njenica da među muškarcima ima više genijalnih i više mentalno defektnih pojedinaca nego među ženama, prem­da bi se to moglo jednako dobro objasniti i povijesnim i društvenim razlozima.

Rezultati mjerenja tijela i liječničkog pregleda opovr­gavaju rasprostranjeno mišljenje da su izrazito inteli­gentna djeca obično hendikepirana na nekom drugom području. Taj je stav poznat kao »teza o kompenzaciji«

prema kojoj je inteligentno dijete zaostalo u rastu, bo-ležljivo, nespretno, napeto, nervozno i preozbiljno, a uz to još ima i upala prsa, spuštena ramena i nosi naočale. S druge strane, prema istoj pretpostavci manje inteli­gentno dijete kompenzira tupost svojim karakternim svojstvima, svojim zdravljem i tjelesnom građom. Ter-manovi podaci odlučno pobijaju takvo mišljenje. Nada­rena djeca u njegovoj grupi često su po visini i težini, kapacitetu pluća, širini ramena i mišićnoj snazi, nad-mašivala i najviše američke standarde, pa prema tome i prosječnu djecu. Nadarena su djeca bila zdravija a nervozne navike, tikovi i mucanje bili su među njima jednako česta pojava kao i među prosječnom djecom odgovarajuće dobi. Ti se podaci uklapaju u širi model i pokazuju da umjesto zakona kompenzacije vrijedi zakon korelacije; inteligentna djeca nadmašuju manje inteli­gentnu u gotovo svim poželjnim svojstvima koja je Ter-man mjerio.

Skupina darovitih je i u školi postizala daleko bolje rezultate od svojih vršnjaka. Obrazovanje nadarenog dje­teta u cjelini bilo je za 44 posto iznad norme, ili dru­gim riječima, školsko znanje darovitog djeteta i od nje­ga za 44 posto starijeg prosječnog djeteta bilo je jed­nako.

Na intelektualnom polju interesi darovite djece bili su daleko širi od interesa prosječnog djeteta, a na dru­štvenom planu nešto malo širi. Na polju aktivnosti in­teresi darovite i prosječne djece bili su gotovo identični.

Djeca su podvrgnuta i različitim objektivnim testovima karaktera i ličnosti, a njihovi su učitelji dali svoje mi­šljenje o njihovim mentalnim, moralnim i socijalnim ka­rakteristikama. Sve su ocjene pokazivale da su darovita djeca i na tim područjima iznad prosjeka. To se osobito odnosilo na svojstva koja proizlaze iz htijenja, kao što je na primjer snaga volje, upornost, želja za isticanjem, samopouzdanje, smotrenost i opreznost, a u manjoj mjeri i na emocionalna svojstva kao što su smisao za humor, veselost, optimizam i postojanost raspoloženja. To se

odnosilo i na moralna svojstva kao što su savjesnost, istinoljubivost, velikodušnost, obzirnost, nesebičnost i suosjećanje s drugima. Pokazalo se da su darovita djeca često superiorna i na društvenom polju. Ona su često vođe velikih grupa u kojima su i omiljena jer i sama vole velike grupe i nisu tašta.

Točnost ovih ocjena potvrđuju i neki objektivni tes­tovi. Tako je, na primjer, prema procjenama učitelja, 67 posto nadarene djece nadmašivalo prosječno dijete u po­zitivnim emocionalnim karakteristikama, a taj isti po­stotak dobiven je i na temelju testa emocionalne stabil­nosti. I drugi su objektivni testovi pokazali da darovita djeca nadmašuju prosječnu. U usporedbi sa slučajnim uzorkom djece inteligentni dječaci i djevojčice bili su ma­nje skloni hvalisanju ili precjenjivanju vlastitog znanja; također su se pokazali dostojnijim povjerenja kad su bili u prilici da prevare; njihova lektira, izbor omiljelih lič­nosti i društveni stavovi bili su, u cjelini, zdravi. Na svim testovima karaktera daroviti devetogodišnjaci postizali su rezultate jednake rezultatima prosječnih dvanaestogo-dišnjaka.

Poslije šest godina čitav je postupak ponovljen, te se pokazalo da se slika skupine u cjelini nije bitno izmije­nila. Grupa je još uvijek bila intelektualno vrlo supe­riorna s tim da se kvocijent inteligencije dječaka nešto malo smanjio, a kvocijent inteligencije djevojčica nešto više smanjio. Na temelju statistike takva se regresija pre­ma prosjeku mogla i očekivati. Uspjesi koje su djeca po­stizala u školi bili su još uvijek značajni, a darovita je grupa nadmašivala prosječno dijete odgovarajuće dobi i u svim ispitanim mentalnim, fizičkim i karakternim svojstvima.

Ispitivanje grupe nastavljalo se u određenim vremen­skim razmacima, a zadnje je izvršeno četvrt stoljeća na­kon prvog. Prosječna dob grupe bila je tada oko tride­set i pet godina, pa je trebalo ocijeniti što su pripadnici grupe postigli kao odrasli ljudi. Pokazalo se da se gru­pa u odnosu na svoje vršnjake ni za četvrt stoljeća nije

bitno izmijenila. Počnemo li s najobjektivnijim tipomi podataka, naime, s tjelesnim mjerama, nalazimo da su daroviti muškarci visoki prosječno 180,3 centimetra što je više od prosjeka regruta u vojsci Sjedinjenih Američ­kih Država koji iznosi 170,7 centimetara, kao i od pro­sječne visine studenata (173,2 cm). I darovite žene bile su više od nedarovitih, brojčani odnos bio je 165,0 cen­timetara naprema 162,5 centimetara.

Iako je opće zdravstveno stanje teško izravno izmje­riti, izgleda da je darovita skupina bila prilično zdrava, jer Terman svoj izvještaj o zdravlju zaključuje izjavom da je »darovita skupina barem jednako zdrava kao i pro­sječna, ako ne od nje i zdravija. Također je superiorna u visini i težini, a ima i manji broj tjelesnih nedosta­taka«.

Za čitaoca je mentalno zdravlje možda ipak nešto za­nimljivije od fizičkog. Kao dio hipoteze o »kompenza­ciji« često se kaže da su izrazito inteligentni ljudi neu­rotični ili drugačije duševno poremećeni. Poznata izreka da su genijalnost i ludilo usko povezani uporno egzistira unatoč potpunom nedostatku dokaza. Opća mentalna prilagodba navedene darovite skupine ocijenjena je na­kon njezina dvadesetpetogodišnjeg praćenja. Prema men­talnoj prilagođenosti ljudi se mogu klasificirati u tri ka­tegorije, na (1) dobro prilagođene, (2) neprilagođene i (3) izrazito neprilagođene. Ispitanici koji su dospjeli u treću kategoriju podijeljeni su u dvije potkategorije, na one koji (3a) nisu patili od psihoze i na (3b) psihotične. Kriterij za klasifikaciju u potkategoriju (3b) bio je živ­čani slom koji je zahtijevao bolničko liječenje.

Budući da u rezultatima prema spolu nije bilo nikak­vih razlika, Terman nije odvojio muškarce od žena. Po­kazalo se da je 81 posto svih pripadnika skupine bilo dobro prilagođeno, 15 posto neprilagođeno, 3 posto izra­zito neprilagođeno bez psihoze, a 1 posto (točnije 0,81%) izrazito neprilagođen i psihotičan. Takova je klasifikacija izvršena 1940. godine; do 1945. broj slučajeva u katego­riji (3) porastao je na 4, odnosno 1,29 posto.

Usporedni brojevi* teško su dostupni, a i tada samo u slučaju da se radi o mentalnoj bolesti. Usporedba nada­renih ispitanika s tablicama očekivanja načinjenih na te­melju ispitivanja stanovništva iste starosne dobi poka­zuje »da je tendencija prema mentalnoj bolesti kod na­darenih ispitanika obaju spolova bila nešto malo ispod tog očekivanja« (za 1940. i 1945. godinu). Terman tvrdi da se u slučajevima »svih stupnjeva mentalne neprilago­đenosti, uključivo kategoriju (3b) iznenađujuće veliki dio ispitanika znatno oporavio ili posve ozdravio. Smatra se da je u tom poboljšanju superiorna inteligencija igrala značajnu ulogu. Budući da se ova tvrdnja ne temelji na usporednim istraživanjima, upućujem čitaoca na poglav­lje »Djelovanje psihoterapije« u kojem su izneseni doka­zi da je taj brzi oporavak prije pravilo, nego li iznimka i to za sve bolesnike bez obzira na njihovu inteligenciju. Između mentalne prilagodbe i kvocijenta inteligencije u djetinjstvu Terman nije pronašao nikakvu korelaciju, ali je otkrio da je broj neprilagodbi obrnuto razmjeran ko­ličini obrazovanja (i tu je korelacija dosta slaba).

Bilo bi zgodno kad bismo se mogli osloniti na rezul­tate testova inteligencije kojima su ispitanici testirani u prosječnoj dobi od trideset godina. No uspoređivanje kvocijenta inteligencije otežano je očitim statističkim po­teškoćama. Kvocijent inteligencije definiran je kao omjer mentalne i kronološke dobi, pa ima smisla samo za djecu jer njihova mentalna dob raste pari passu s nji­hovom kronološkom dobi. Jasno je da se takva defini­cija ne može primijeniti ondje gdje se mentalna dob ne mijenja, t j . poslije šesnaeste, ili ondje gdje ona opada kao, recimo, nakon četrdesete. Osim toga iako za mje­renje dječje inteligencije postoje standardizirani testovi (bez obzira na veličinu dječje inteligencije) za odrasle takvih testova gotovo da i nema, a oni koji postoje nisu standardizirani na slučajnom uzorku populacije. No sve se te poteškoće mogu svladati statističkim metodama o

* Misli na brojeve dobivene komparativnim studijama (prim. prev.).

kojima ovdje ne bih govorio. Neka bude dovoljno da ka­žem da je Termanova ocjena kvocijenta inteligencije od­raslih ispitanika iznosila oko 134. Vidi se da se prosječni kvocijent inteligencije njegove skupine smanjio za 17.

Terman smatra da su uzroci tome greške u mjerenju, činjenica da testovi inteligencije za djecu i odrasle ne mjere istu funkciju, promjene do kojih dolazi sazrijeva­njem ličnosti kao i utjecaj sredine i obrazovanja. Prema njegovoj procjeni prva dva navedena faktora uzrokuju polovinu toga pada, dok se pad za preostalih devet ili deset bodova ima pripisati procesu sazrijevanja ili utje­caju okoline. »Apstrahiramo li greške u mjerenju i ne­mogućnost da se testovima izmjeri ista funkcija, kvoci­jent inteligencije opada za svega pet do deset bodova.« To su, naravno, samo prosječni podaci, a pojedina djeca pokazivala su i mnogo veće promjene u jednom ili dru­gom smjeru. U cjelini uzevši vidimo da su originalni tes­tovi s prilično uspjeha predvidjeli budući intelektualni status testirane djece.

Također se ne bi moglo reći da nisu uspjeli predvidjeti što će djeca postići na polju obrazovanja. Oko 90 posto darovitih muškaraca i 86 posto darovitih žena upisalo se u koledž, a diplomiralo je 70, odnosno 67 posto. To je oko osam puta više od kalifornijskog prosjeka. Prosječne ocje­ne u koledžu također su im bile iznad prosjeka, no nisu uvijek dostizale visinu kakvu bismo očekivali od tako iz­razito inteligentnih studenata. Oni koji su diplomirali na koledžu postizali su kao djeca na testovima inteligencije nešto bolje rezultate od onih koji nisu uspjeli diplomirati. Nešto veće razlike u kvocijentu inteligencije nađene su između onih koji su se u koledžu osobito istakli i onih koji su bili prosječni ili štoviše slabi.

Bit će zanimljivo pogledati i što su nadarena djeca po­stigla kasnije na profesionalnom području, kao i to ko­liko su zarađivala u usporedbi sa svojim vršnjacima. Če­trdeset i pet posto pripadnika Termanove skupine steklo je stručno zvanje — postotak za sedam i pol puta veći od kalifornijskog prosjeka. Dvadeset i šest posto pripadalo

je profesionalnim i većim poslovnim grupama što je opet više od kalifornijskog prosjeka koji iznosi samo 8 posto. S druge strane, samo 6 posto »darovitih« radilo je poslo­ve kvalificiranih radnika, pisara ili sitnih trgovaca (kali-fornijski prosjek bio je 32 posto). Zanimanjima koja nisu zahtijevala ni naobrazbu ni neku specifičnu sposob­nost bavilo se manje od 10 posto pripadnika nadarene skupine, dok se takvim zanimanjima bavilo 18 posto sve­ukupnog stanovništva Kalifornie. Vidimo, dakle, da je stručno zvanje steklo gotovo osam puta više ljudi, no što bi se moglo očekivati da je izbor tih ljudi bio slučajan. U usporedbi sa ostalim fakultetski obrazovanim ljudi­ma »daroviti« su i profesionalno bili nešto uspješniji — 71 posto darovitih i otprilike 51 posto svih fakultetski obrazovanih građana Kalifornije uspjeli su se popeti na sam vrh profesionalne ljestvice. »Zaključujemo da su da­roviti ljudi, bili oni fakultetski obrazovani ili ne, zauzi­mali položaje i preuzimali odgovornost i vodstvo mnogo češće od običnih fakultetski obrazovanih građana.« Go­dine 1940. kad je u Sjedinjenim Državama vladala neza­poslenost broj nezaposlenih među »darovitima« nije iz­nosio ni 1 posto. Istodobno je u čitavoj Kaliforniji bilo nezaposleno 11 posto svih za rad sposobnih muškaraca.

Terman je uspoređivao kvocijente inteligencije koje su muškarci na raznim radnim mjestima imali kao djeca i kao odrasli ljudi. Razlika u kvocijentu inteligencije bila je u djetinjstvu neznatna; stručna zanimanja odabrali su oni čiji je kvocijent inteligencije iznosio 153,2, polustruč-na zanimanja i svijet velikog biznisa oni čiji je kvocijent inteligencije iznosio 152,6, a djeca s kvocijentom inteli­gencije 150,3 uglavnom su se odlučila za administraciju, trgovinu na malo ili kvalificirani rad. Ostale niže kate­gorije zajedno kao djeca su imale prosjek od 146,8. In­teligencija skupine odraslih bila je u znatno užoj vezi s njihovom klasifikacijom prema radnim mjestima — pro­sječni rezultati vrhunskih stručnjaka bili su znatno viši od prosječnih rezultata ostalih grupa. To je sasvim u skladu s pretpostavkom da su testovi inteligencije dobro

sredstvo za mjerenje sadašnje intelektualne sposobnosti, ali ne i za točno predviđanje te sposobnosti u budućnosti.

Ono što vrijedi za muškarce vrijedi i za žene. Između njihova sadašnjeg radnog mjesta i kvocijenta inteligen­cije što su ga imali u djetinjstvu nije bilo gotovo nikakve veze, no između radnog mjesta i rezultata na testovima inteligencije za odrasle, ona je postojala. Žene u vrhun­skim profesijama kao i one koje su predavale na koledži­ma bile su upadljivo superiornije. Na drugom mjestu bila su zvanja kao što je socijalni rad, književni rad, knjižni­čarstvo, njega bolesnika itd., a na trećem učiteljska zva­nja. Rad u uredima i domaćinstvu bio je na zadnjem mjestu.

Daroviti muškarci i žene zarađivali su više od ostalih fakultetski obrazovanih građana odgovarajuće dobi koji su opet zarađivali više od slučajnog uzorka kalifornijskih muškaraca i žena. Srednji godišnji prihod muškaraca iz­nosio je 1940. godine točno hiljadu funti, brojka koja za otprilike stotinu funti premašuje prihod prosječnog fa­kultetski obrazovanog građanina. U godini 1945. prihod veći od 2 500 funti bio je među darovitim muškarcima osam puta češći nego što bismo mogli očekivati da su oni odabrani slučajno. Gotovo polovica svih darovitih muška­raca zarađivala je više od 2 000 funti, prihod što ga je imalo samo sedam posto svih obitelji u Sjedinjenim Ame­ričkim Državama.

Iz ovoga se jasno vidi da su daroviti muškarci i žene radili na boljim poslovima i zarađivali znatno više od ostalih fakultetski obrazovanih osoba, a pogotovo više od prosječnog kalifornijskog građanina. Djelomičan uz­rok tome mogla bi biti i činjenica da su i očevi natpro­sječne skupine radili na važnijim i odgovornijim radnim mjestima. Treba, međutim, naglasiti i to da je broj struč­nih zvanja među darovitim muškarcima bio veći od toga broja među njihovim roditeljima, što bi se lako moglo objasniti utjecajem sredine.

U pitanjima braka i dobi stupanja u brak darovita se grupa nije znatno razlikovala od ostalog stanovništva.

Njezini su pripadnici sklopili, doduše, nešto veći broj bra­kova u koje su stupili nešto mlađi od ostalih fakultetski obrazovanih građana. Do 1945. godine 14 posto muška­raca i 16 posto žena rastavilo se od svog bračnog druga. Iako se čini da su ti brojevi znatno manji od očekivanog prosjeka, ne može se ništa sa sigurnošću tvrditi jer Ter-man nije uspio prikupiti točne podatke. Da su daroviti ljudi pri odabiranju bračnog druga veoma selektivni vidi se iz činjenice da su njihovi bračni drugovi u prosjeku barem jednako inteligentni kao i osobe koje su dobile fakultetsko obrazovanje. No »daroviti« nisu imali samo natprosječne bračne drugove, već i natprosječno inteli­gentnu djecu (kvocijent inteligencije njihove djece izno­sio je, u prosjeku, 128). Među tom djecom bilo je 28 puta više dječaka i djevojčica s kvocijentom inteligencije ve­ćim od 150, nego u skupini slučajno odabrane djece. Iz­gleda da su daroviti i u braku bili nešto malo sretniji kao i da su se bolje spolno slagali od nedarovitih, no o tome ne postoje posve točni podaci. Istražene kontrolne skupine nisu, naime, bile reprezentativni uzorci čitavog stanovništva.

Dosad smo o uspjehu govorili kao o isključivoj funkciji inteligencije. To, međutim, sigurno nije istina. Osim »sre­će«, povoljnih prilika i porodične tradicije za uspjeh in­teligentnog djeteta neobično je važna i emocionalna sta­bilnost. Taj je faktor za inteligentno dijete jednako važan kao i za prosječno ili tupo dijete. Terman je to dokazao čitavim skupom usporedbi. Ograničavajući se na muškar­ce u svojoj odabranoj skupini (uspjeh žena često je po­sljedica vanjskih okolnosti, a i teže ga je procijeniti) tri su Termanova suradnika ispitala životnu situaciju 730 nadarenih muškaraca starijih od dvadeset i pet godina i na temelju toga, neovisno jedan o drugome, ocijenili njihov uspjeh u životu. Za kriterij uspjeha uzet je stupanj do kojeg je ispitanik iskoristio svoje natprosječne inte­lektualne sposobnosti. Prema postignutom uspjehu muš­karci su podijeljeni u tri skupine. U prvu skupinu stav­ljena je petina muškaraca koji su postigli najveći uspjeh,

u drugu 60 posto onih koji su postigli osrednji uspjeh, a u treću petina onih koji su u životu najmanje uspjeli. »Svaku od ekstremnih skupina, označenih slovima A i C, sačinjavalo je 150 ljudi. Srednja dob, kao i raspon go­dina starosti bili su u obje grupe vrlo slični. Rezultati dobiveni istraživanjem obadviju grupa uspoređeni su sa oko dvije stotine podataka sakupljenih između 1922. i 1940. godine.« Pripadnici grupa A i C bili su u osnovnoj školi gotovo jednako uspješni, prosječne su im ocjene bile otprilike iste, a grupa A postizala je nešto bolje re­zultate na testovima stečenog znanja. Razlike među gru­pama pojavile su se u srednjoj školi, da bi u koledžu dostigle neočekivane razmjere. Zastrašujući neuspjeh pri­padnika C skupine ne bi se mogao pripisati slabljenju nji­hovih intelektualnih sposobnosti tim više što su intelek­tualne razlike između pripadnika grupe A i pripadnika grupe C bile još uvijek relativno malene.

Opažene razlike mogle bi se pripisati mentalnom zdrav­lju. Treba, naime, naglasiti da je već u djetinjstvu gotovo trostruko veći broj pripadnika grupe C patio od »malih« ili »izrazitih« simptoma nervoze. Pripadnici grupe A su već i u toj ranoj dobi nadmašivali pripadnike grupe C u smotrenosti, opreznosti, samopouzdanju, upornosti, snazi volje i želji za isticanjem. Slično vrijedi i za ocjenu prilagodbe mladih ljudi obiju skupina. U skupini C je dva puta više neprilagođenih i devet puta više izrazito neprila­gođenih. Ovi podaci zanimljivi su i važni. Osamnaest go­dina prije ove klasifikacije na temelju uspjeha, učitelji i roditelji zamijetili su razlike i sličnosti koje će kasnije karakterizirati skupine A i C. Očito je da pri predviđanju uspjeha u životu moramo uzeti u obzir i neke druge, a ne samo intelektualne kvalitete.

U pogledu društvene prilagodbe skupina C bila je znat­no slabija od skupine A. U skupini A bilo je mnogo više pojedinaca koji su u srednjoj školi i koledžu ispoljavali svojstva vođe; broj sklopljenih brakova bio je veći u skupini A, a broj rastava u skupini C (više nego dvo-

struko veći). Brakovi pripadnika skupine A bili su sret­niji, a isto vrijedi i za njihove žene.

Slaba prilagođenost pripadnika grupe C odrazila se i u njihovoj čestoj nezaposlenosti kao i u čestim promjena­ma posla (posao su mijenjali iz nezadovoljstva i sličnih razloga, a ne zato da bi napredovali). Trostruko veći broj pripadnika C skupine izjavio je da bezvoljno i iz navike radi svoj posao i da bi više volio raditi nešto drugo, što pokazuje da nisu odabrali odgovarajuće zvanje. Terman smatra da je tome uzrok djelomično i njihovo nesnala­ženje u društvenoj sredini.

Ocjene koje su o pripadnicima obiju grupa dali njihovi roditelji, njihove žene, znanstveni suradnici na terenu, kao i oni sami pokazuju da je skupina A mnogo upornija, da ima više samopouzdanja i da se lakše koncentrira na cilj. Njezini pripadnici rjeđe pate od osjećaja manje vri­jednosti, a nadmašuju pripadnike skupine C i u izgledu, držanju tijela, privlačnosti, živahnosti, pažnji, radozna­losti, originalnosti i ljubaznosti. Ono po čemu su se, međutim, pripadnici skupina A i C najviše razlikovali bio je snažan poriv društvenog prilagođavanja u skupini A. Sve su to pokazatelji iz kojih se vidi da je za uspjeh u životu veoma važna i emocionalna stabilnost.

Osvrnemo li se na hipotezu o »ludom geniju«, moramo naglasiti da se ispitanici čiji je kvocijent inteligencije iz­nosio više od 170 (dakle potencijalni »geniji«) po neu-rotskim simptomima ili mentalnoj prilagodbi nisu nimalo razlikovali od ostalih pripadnika grupe, a isto vrijedi i kad se radi o društvenom prilagođavanju obaju spolova. Sve u svemu izgleda da se ispitanici s najvišim kvocijen­tom inteligencije mogu sredini prilagoditi jednako lako kao i ispitanici s manjom inteligencijom.

Ovi se podaci ne mogu uopćiti u hipotezu o istinskom geniju kakvim će ga priznati kasnije generacije, no isto tako ne potvrđuju ni popularno mišljenje o vezi između »genijalnosti« i »ludila«.

Ovaj prikaz Termanovog monumentalnog djela poka­zuje da se čak i relativno grubim testovima iz vremena

prvog svjetskog rata mogu prilično točno predvidjeti pro­fesionalni uspjesi. Iz diskusije na početku ovog poglavlja možemo zaključiti da se pomoću testova specijalno kon­struiranih za predviđanje mogu postići još bolji rezultati. To je vrlo važan podatak. Ljudi često napadaju testove inteligencije kao igračke bez veze s onim što u životu smatramo važnim. Takav prigovor teško da bi mogao izdržati objektivnu teorijsku kritiku, no najbolji način njegova otklanjanja svejedno ostaje postizanje rezultata sličnih ovima koje smo ovdje ukratko izložili. Nijedno sredstvo pomoću kojeg se uspjeh u budućnosti može pred­vidjeti barem jednako dobro kao pomoću starog Bine-tovog testa ne možemo bez razmišljanja odbaciti kao beskorisno. Možemo priznati njegove manjkavosti kao i to da ga još treba znatno usavršiti. Ipak na današnjem stupnju razvoja za predviđanje ne postoji bolja metoda od dobro konstruiranog testa inteligencije i njegove struč­ne interpretacije u svjetlu dostupnih psiholoških i sta­tističkih spoznaja (koja se odnose na predviđanje). Očito je da bistro dijete čija je bistrina provjerena testom in­teligencije odrasta u inteligentnog čovjeka i da, ne spri­ječi li ga u tome emocionalna nestabilnost ili neprilago­đenost sredini, postaje uspješan stručnjak ili poslovni rukovodilac.

4

Opada li naša nacionalna inteligencija?

Posljednjih dvadeset godina odgovorni psiholozi zvone na uzbunu i očajni izjavljuju da inteligencija ove nacije, kao i većine Zapadnih nacija, opada. Ta se njihova tvrd­nja temelji na neobično jednostavnom nizu zaključaka. Počinje se s pretpostavkom da je inteligencija svojstvo koje se većim dijelom nasljeđuje. Zatim se prelazi na poznatu činjenicu da inteligentni ljudi obično imaju manji broj djece od manje inteligentnih osoba. Potraje li to duže vremena dolazi do izumiranja inteligentnih ljudi u populaciji (sve manje ljudi s genima koji prenose veli­ku inteligenciju), pa postepeno opadanje inteligencije po­staje neizbježno. Ponekad se iznose dokazi kojima se želi pokazati da je do tog pada već došlo, tvrdi se, na pri­mjer, da se posljednjih godina povećao broj mentalno defektnih. Neki se od tih pokazatelja temelje na velikom broju eksperimentalnih rezultata i stoga se ne mogu olako odbaciti. Ako se pokaže da su u pravu, imamo pred sobom problem u usporedbi s kojim su pad dolara i prijetnja inflacije samo beznačajne nezgode.

Prije no što klonemo duhom pogledajmo još jednom činjenice ili još bolje, njihove moguće posljedice. Prva tvrdnja dokaza odnosi se na nasljeđivanje inteligencije. O njoj su fiziolozi mnogo raspravljali, ali je zasad nisu uspjeli uvjerljivo dokazati. Prvi su istraživači običavali navoditi slučaj američkog vojnika koji je jedno dijete imao s mentalno defektnom, a jedno sa zakonitom že-

nom. Oba su djeteta imala potomstvo i dok su potomci s majčine strane bili normalni, bogobojažljivi a donekle i poslovno i profesionalno uspješni Amerikanci, vanbračni su potomci bili tupa djeca, sklona kriminalu i prostitu­ciji. Veći broj bio je i mentalno defektan. Takva poro­dična stabla nuđena su kao dokaz nasljeđivanja inteli­gencije usprkos činjenici što je gotovo nemoguće vratiti se stoljećima unazad ili dokazati mentalnu defektnost vojnikove nezakonite žene, koja nije bila temeljito liječ­nički pregledana, da o tome kako se pri iznalaženju po­rodičnog stabla takvog tipa mogu potkrasti i veće greške i ne govorimo. Očevidno je da pobornici mišljenja da je inteligencija determinirana sredinom u ovoj pripovijesti nalaze za svoj stav jednako mnogo dokaza kao i oni koji vjeruju da je inteligencija nasljedna osobina. S vreme­nom je postalo jasno da sličnost u inteligenciji između roditelja i djece nema nikakve veze s pitanjem da li se inteligencija nasljeđuje ili ne. Ta se sličnost može jed­nako dobro objasniti i nasljeđivanjem i utjecajem sre­dine, pa moramo potražiti uvjerljivije dokaze.

Različite u tu svrhu smišljene metode neću potanko izlagati jer je većina jednako nesavršena kao i »metoda porodičnog stabla«. Izložit ću samo one koje izgledaju uvjerljive i najvećim skepticima. Prva od njih je tako zvana metoda blizanaca, u kojoj nam priroda pomaže svojom dovitljivošću. Znamo da postoje dva tipa bliza­naca. Jednojajčani blizanci rađaju se iz jednog jedinog: oplođenog ženskog jajašca koje se rascijepi na dva dijela i razvije u dva odvojena i neovisna ljudska bića. Osobine jednojajčanih blizanaca su identične. Drugi tip blizanaca nastaje ako se u maternici slučajno nađu dva jajašca i budu oplođena sa dva različita muška spermatozoida. Tada se rađaju dva odvojena i neovisna ljudska bića me­đusobno nimalo sličnija od djece istih roditelja koja nisu rođena istovremeno. Drugim riječima, oni imaju samo 50 posto jednakih nasljednih osobina. Ovi dvojajčani blizanci mogu biti istog ili različitog spola — jednojaj­čani blizanci uvijek su, naravno, istoga spola.

Iako to često nije lako, uvijek je moguće sa sigurnošću odrediti da li su blizanci jedno - ili dvojajčani. To se radi ispitivanjem krvnih grupa i uzimanjem otisaka prstiju kao i raznim drugim fizikalnim mjerenjima. Postoji, do­duše, i sasvim mala vjerojatnost da dvojajčani blizanci budu međusobno toliko slični da na temelju ispitanih osobina budu proglašeni jednojajčanima.

Dokaz koji se zasniva na postojanju blizanaca počiva, uglavnom, na tome što se s blizancima, bez obzira na to da li su jedno - ili dvojajčani, u obitelji obično jednako postupa. U većini slučajeva oni dobivaju iste intelektual­ne poticaje, pohađaju iste škole, čitaju iste knjige, imaju iste prijatelje, razgovaraju s istim ljudima itd. Stoga do razlika među jednojajčanim blizancima može doći jedino pod utjecajem sredine. Razlike između dvojajčanih bli­zanaca nastaju i pod utjecajem sredine kao i pod utje­cajem nasljednih osobina. Kad u determiniranju inteli­gencije nasljeđivanje ne bi igralo nikakvu ulogu, tada bi i razlike među dvojajčanim blizancima nastajale isključivo zbog utjecaja sredine. Drugim riječima razlike između jednojajčanih i dvojajčanih blizanaca bile bi jednake. (Zahvaljujući relativnoj jednostavnosti situacije izrekli smo dokaz u obliku jednostavne jednadžbe).

S porastom važnosti nasljednih osobina u određivanju dječje inteligencije morale bi rasti i razlike između dvo­jajčanih blizanaca (u usporedbi s jednojajčanima). Slič­nost među blizancima može se izraziti i pomoću koefi­cijenta korelacije koji se kreće od nule, za nepostojanje korelacije, do jedinice, za potpunu identičnost. Mjerimo li inteligenciju jedno- i dvojajčanih blizanaca, pazeći pri­tom da uzimamo samo istospolne dvojajčane blizance, kako bismo ih lakše usporedili s jednojajčanima, nalazi­mo da korelacija između jednojajčanih blizanaca iznosi 0,95, a između dvojajčanih samo 0,65. Korelacija između jednojajčanih blizanaca otprilike je jednaka veličini ko­relacije između rezultata dvaju uzastopnih testiranja jed­nog te istog djeteta, ako između prvog i drugog testiranja nije prošlo više od osam dana. Drugim riječima jedno-

jajčani blizanci slični su u najvećoj mogućoj mjeri. Dvo-jajčani blizanci nisu ni izdaleka toliko slični. Iz toga neizbježno slijedi da je utjecaj naslijeđa na inteligenciju veoma snažan. Doprinosi naslijeđa i sredine mogu se u ovom slučaju ocijeniti, i stručnjaci se slažu da se 80 posto inteligencije nasljeđuje, dok je preostalih 20 posto deter­minirano sredinom. Kasnije ćemo razmotriti koliko je ova tvrdnja razumna, a sada ćemo preći na drugu metodu dokazivanja.

Radi se o takozvanoj metodi siročeta. Slučaj blizanaca poslužio nam je kao primjer nasljeđivanja identičnih osobina; u slučaju siročeta imamo posla s djecom čija okolina gotovo da se i ne mijenja. Svatko tko je ikad posjetio sirotište s užasom će se sjetiti potpune identič­nosti životnih uvjeta, hrane, školovanja i općeg postupka. Uzmemo li djecu koja su u sirotištu provela skoro čitav život, tada bi prema pretpostavci o utjecaju sredine na inteligenciju, sva ta djeca morala biti jednako inteligent­na — sva su rasla u istim uvjetima. Budući da su toj djeci dostupne iste knjige i isti časopisi, da se druže s istim drugovima i da ih podučavaju isti učitelji, ta se identič­nost sredine odnosi osobito na intelektualnu stranu njihova razvoja. Kad bi za intelektualne razlike među djecom bila odgovorna sredina, tada se u ovoj za svu djecu gotovo identičnoj sredini, djeca međusobno ne bi smjela razlikovati. No ako se inteligencija uglavnom na­sljeđuje, i intelektualni uspjesi djece bit će veoma razli­čiti. Neka od njih bit će bistra, inteligentna i uspješna, dok će druga biti itupa, glupa i neće dobro učiti. Većina će ih biti negdje između te dvije krajnosti. Usporedimo li prosjek inteligencije unutar takve jedne ustanove s prosjekom inteligencije izvan njezinih zidova, vidimo da su razlike ili veoma malene ili da uopće ne postoje. Dru­gim riječima djeca u sirotištu međusobno se razlikuju baš kao i sva ostala djeca. Tu činjenicu teško je pomi­riti s hipotezom o utjecaju sredine, ona dapače podupire dokaz metode blizanaca.

Treća metoda dokazivanja ovisi o pojavi koja često (gotovo uvijek) prati naslijeđe, a rijetko ili nikad utjecaj sredine. To je pojava regresije. Već je Galton primijetio da su sinovi i kćeri visokih roditelja iako obično visoki, nešto malo niži od svojih roditelja, dok su sinovi i kćeri niskih roditelja, iako po visini ispod prosjeka, ipak nešto malo viši od svojih roditelja. Drugim riječima djeca izra­zito visokih ili izrazito niskih roditelja »vraćala« su se prema prosjeku ukupnog stanovništva. Visina djece viso­kih roditelja oscilirala je negdje na polovici između visine roditelja i prosječne visine svih Engleza i Engleskinja. Kasnije je pojava regresije opažena i u drugim slučajevi­ma u kojima naslijeđe igra važnu ulogu, a izgleda da je najizrazitija u slučaju nasljeđivanja inteligencije.

To se može pokazati uspoređivanjem inteligencije ro­ditelja i djece u određenim društvenim slojevima ili pro­fesionalnim kategorijama. Kvocijent inteligencije pripad­nika najviših profesionalnih kategorija i državne uprave iznosio je oko 150, kvocijent inteligencije njihove djece bio je nešto veći od 120. Kvocijent inteligencije nižih profesionalnih kategorija i tehničkih rukovodilaca iznosio je oko 130, a kvocijent inteligencije njihove djece oko 115. Visoko kvalificirani radnici i administrativni službenici imali su prosječan kvocijent inteligencije 118; njihova dje­ca oko 109. Prosječni kvocijent inteligencije kvalificiranih radnika iznosio je 108; njihove djece 104. Na drugom kraju ljestvice kvocijent inteligencije odraslih pacijenata duševnih bolnica kreće se oko 55, dok kvocijent inteli­gencije njihove djece iznosi, u prosjeku, 70. Povremeni primaoci socijalne pomoći, t j . ljudi koji i raditi mogu samo povremeno, imaju kvocijent inteligencije oko 80, a njihova djeca oko 90. Prosječni kvocijent inteligencije nekvalificiranih radnika iznosi otprilike 86, a njihove dje­ce oko 92. Polukvalificirani radnici imaju kvocijent inte­ligencije 97, a njihova djeca 98. Namjerno sam prikazao pojavu regresije na primjeru različitih društvenih sloje­va, jer je tako možemo lakše uočiti, iako ona, naravno postoji i u jednom te istom društvenom sloju (razlike u

inteligenciji među pripadnicima istog društvenog sloja mogu biti vrlo, vrlo velike).

Pojava regresije teško da bi se mogla objasniti utje­cajem sredine. Ono što pobornici te hipoteze u biti tvrde jest da su djetetove intelektualne sposobnosti određene intelektualnim poticajima njegove okoline, kao i hiljada­ma drugih utjecaja kojima je izloženo u ranom razdoblju svojega razvoja. Kad bi to bilo tako, djeca viših rukovo­dećih i profesionalnih kategorija morala bi po intelektual­nim sposobnostima nadmašivati roditelje ili im barem biti ravna. Ta su djeca, naime, dobila najbolje moguće obrazovanje, a njihova ih je kulturna sredina, također najbolja u našem društvu, neprestano poticala na inte­lektualni rad (prednosti koje njihovi roditelji možda i nisu imali). No ono što u stvarnosti vidimo, porazan je pad inteligencije upravo takve djece, a često i razočarane i nesretne roditelje i njihova neispunjena očekivanja (oče­kivali su da će sredina koju su mogli priuštiti svojoj djeci pozitivno djelovati na njihove sposobnosti i inteligenciju). S druge strane trebalo bi očekivati da će primaoci soci­jalne pomoći i pacijenti duševnih bolnica imati djecu čija će inteligencija biti još manja od njihove. No događa se upravo suprotno. Premda ta djeca žive u sredini siro­mašnoj poticajima, a često i u nezamislivo lošim općim uvjetima, ona su začudo upadljivo bistrija od svojih roditelja.

Pojava je, donekle, paradoksalna. Obično o naslijeđu mislimo kao o faktoru odgovornom za sličnost između roditelja i djece. Tako je gledanje, međutim, ako ne pogrešno, a ono jednostrano. Roditelji i djeca samo dje­lomično dijele isto naslijeđe. Djetetove nasljedne osobine u velikoj su mjeri određene faktorima koji kod roditelja ne dolaze do izražaja. Drugim riječima dijete često na­sljeđuje od roditelja ono po čemu se od njih razlikuje.

Na toj se činjenici temelji i jedan drugi dokaz važan zato što se odnosi na kritiku testova inteligencije u cje­lini. Često se, naime, čuje da testovi inteligencije toliko ovise o sredini, školovanju, intelektualnim poticajima itd.

da favoriziraju neke društvene slojeve, a neke opet za­postavljaju. Prema hipotezi o utjecaju sredine na inteli­genciju morala bi između rezultata postignutih na testo­vima i pripadnosti društvenom sloju postojati vrlo dobra korelacija. To, međutim, nije slučaj. Ta korelacija u Ve­likoj Britaniji i Americi iznosi svega 0,3, što grubo rečeno znači da pripadnost društvenom sloju djeluje samo na jednu desetinu rezultata postignutog na testu inteligen­cije. Tako slaba korelacija između po utjecaju nedvojbe­no najsnažnije sredine koja danas postoji u ljudskom društvu i rezultata testova inteligencije odlučno pobija hipotezu o utjecaju sredine jer se njome ne može objas­niti čime je determinirano preostalih 90 posto ljudske inteligencije. Ovaj se dokaz često iznosi u manje strogoj ali zato dojmljivijoj anegdotskoj formi, naime u izreci da mentalno defektni roditelji obično rađaju izrazito in­teligentnu, a genijalni roditelji mentalno defektnu djecu. Nerazmjer je i suviše čest a da bi se mogao zanemariti, teško ga je objasniti utjecajem sredine, a upadljivo lako utjecajem naslijeđa. Isti je dokaz sadržan i u činjenici da su razlike u inteligenciji među pripadnicima istog društvenog sloja mnogo veće od tih razlika među pripad­nicima različitih društvenih slojeva. Ni ta se činjenica ne da objasniti utjecajem sredine.

Relativni doprinosi utjecaja sredine i naslijeđa čovje­kovoj inteligenciji mogu se dobro vidjeti kod usvojene djece. Kod njih nasljedni faktori djeluju na inteligenciju na jedan (majke usvojene djece su gotovo uvijek tupe, a često i mentalno defektne), a okolina na posve drugi način (roditelji koji usvajaju obično su izabrani zahva­ljujući natprosječnoj inteligenciji i mogućnostima da pru­že djetetu dobre uvjete za razvoj). Inteligenciju djeteta koje je u svom novom domu provelo nekoliko godina možemo usporediti s inteligencijom njegove majke, kao i pomajke i vidjeti kojoj je od njih dijete po inteligenciji sličnije. Nažalost, takav je tip eksperimenta veoma teško izvediv. Osim toga, djetetov je otac obično nepoznat, pa ne možemo ocijeniti njegovu inteligenciju. On je često

pripadnik višeg profesionalnog staleža, pa postoji vjero­jatnost da je dijete od njega naslijedilo i viši stepen in­teligencije. Taj faktor može uravnotežiti, a i nadjačati majčinu tupavost što će se pokazati u dobroj, ali lažnoj korelaciji između djetetove inteligencije i inteligencije njegovih novih roditelja. Čak i ako je otac poznat, on često neće da surađuje i ne dopušta da mu se izmjeri in­teligencija. Tako smo opet suočeni s istim problemom, doduše u njegovu blažem obliku jer se, ponekad, inteli­gencija može procijeniti i bez formalnog testa.

Nastojanjem da djecu smjeste u »odgovarajuću« sredi­nu, agencije za udomljivanje djece stvaraju mnogo veće poteškoće. Ako znadu da djeca imaju relativno dobre nasljedne osobine ili ako vide da su bistra i inteligentna, daju ih na usvojenje ljudima koji su i sami vrlo inteli­gentni. S druge strane djecu koja izgledaju tupa i za koju se zna da bi mogla naslijediti loše osobine daju na usvo­jenje u manje poželjnu sredinu. Rezultat takvog postupka je lažna korelacija između inteligencije usvojenog djete­ta i roditelja koji su ga usvojili. Interpretiramo li rezul­tate istraživanja imajući na umu ove činjenice, vidimo da ipak postoji prilično dobra korelacija između inteli­gencije djeteta i inteligencije njegove prirodne majke. Iako se ne bi moglo reći da su rezultati istraživanja ko­načni, izgleda da oni ipak ukazuju na utjecaj nasljednih faktora.

Većina je studija, međutim, pokazala da postoji i dosta dobra korelacija između inteligencije usvojenog djeteta i inteligencije roditelja koji su ga usvojili. Toj dobroj ko­relaciji teško je naći uzroke, koji kao što sam već nagla­sio, mogu ležati u utjecaju sredine no i u nekim drugim utjecajima koji izmiču našoj kontroli i tako stvaraju laž­nu sliku o odnosu inteligencije usvojenika i roditelja koji su ga usvojili.

Na kraju bih želio nešto reći o jednom dokazu koji se temelji na pokusima sa životinjama, pa ga pobornici mišljenja da ljudska inteligencija nikako ne može biti

nastavak životinjske neće smatrati nimalo uvjerljivim. Premda samo malen broj biologa zastupa takvo antropo-centrično gledište, treba priznati da se podaci dobiveni eksperimentiranjem na životinjama ne mogu uvijek iz­ravno prenijeti na ljude — treba ih, najprije, osobito pomno ispitati. Imajući to na umu, navest ću Tryonov pokušaj laboratorijskog uzgoja bistre i tupe pasmine šta­kora. Pritom je sasvim jednostavno postupio. Služio se testom trčanja kroz labirint — štakor mora naučiti ka­ko da se kroz složeni labirint probije do hrane (nagrade). Štakori se znatno razlikuju po brzini učenja i sposobnosti eliminacije pogrešnih okuka. Test je prilič­no sličan takozvanom Porteusovom testu labirinta kojim se na klinikama često testiraju djeca i gdje se od djeteta traži da olovkom zacrta put kroz labirint. Pomoću testa labirinta Tryon je odabrao najinteligentnije i najneinteli-gentnije štakore. Međusobno ih je odvojio, a zatim do­pustio križanja samo među pripadnicima iste skupine. Tako je dobio početne bistre i tupe pasmine. Kasnije je vršio križanje najboljih u pasmini »bistrih« i najgorih u pasmini »tupih«. U sedmoj generaciji skupine su se po uspjehu trčanja kroz labirint toliko razlikovale da su sve »bistre« životinje postizale mnogo bolje rezultate od svih »tupih« životinja. Kad bismo mogli kvalitetu koja osi­gurava uspješno trčanje kroz labirint identificirati s in­teligencijom, imali bismo ovdje neposredan dokaz nje­zina nasljeđivanja.

Što dokazuje ovaj eksperiment? Ponekad se bez oko­lišanja kaže da je kod ljudi 80 posto inteligencije odre­đeno nasljednim faktorom. Nažalost, ovakva je tvrdnja besmislena, i da bi barem nešto značila treba je dopuniti. Prije svega ono što nas zanima i nije inteligencija već razlike u inteligenciji. Očito je, naime, da se inteligencija kao takva, tj . sposobnost inteligentne akcije u potpunosti nasljeđuje. Čovjek se od puža ili kamena i razlikuje baš zahvaljujući utjecaju naslijeđa, no ovdje nas ne zanima taj za sve ljude karakterističan apsolutni standard. Mi

bismo samo htjeli objasniti razlike između dvaju ljudskih bića. Želimo li stoga da naša definicija nešto znači, treba riječ »inteligencija« zamijeniti izrazom »razlike u inteli­genciji«.

Drugo, nije razumno govoriti o ljudima kao cjelini jer relativna važnost naslijeđa i sredine u mnogome ovisi o specifičnim uvjetima koji vrijede za neku određenu sku­pinu. Tvrdnja da je dano svojstvo nasljedno, ne znači da ono ne podliježe utjecaju sredine. Geni (nosioci nasljed­nih osobina) veoma različito reagiraju na uvjete u svojoj okolini. Tako, na primjer, gigantski gen u voćnoj mušici uzrokuje njezin porast za 75 posto, no samo u slučaju ako ima dovoljno hrane. Ako se larvama ne daje dovoljno hrane, gigantske se mušice po svojoj veličini neće nimalo razlikovati od normalnih. Neke druge mušice posjeduju gen abnormalnog abdomena, ali ta abnormalnost dolazi do izražaja samo u vlažnoj okolini. Iz toga se vidi da u jednoj vrsti sredine (obilje hrane, vlažnost) nasljedne osobine dolaze do izražaja potpuno, tj. utjecaj naslijeđa iznosi 100 posto. U drukčijoj sredini (smanjena količina hrane, suha okolina) došli bismo, međutim, do posve drugog zaključka.

Primijenimo li ovo razmatranje na inteligenciju, zaklju­čujemo da će u zemlji u kojoj svi imaju jednake moguć­nosti obrazovanja utjecaj nasljednih faktora na indivi­dualne razlike u inteligenciji biti mnogo izraženiji nego u zemlji u kojoj to nije slučaj. Stoga brojka od 80 posto može biti razumna procjena za Englesku ili Ameriku, ali nas može zavarati ako su u pitanju Kina ili Japan.

Ova će nam tvrdnja biti još jasnija ako je primijenimo na neku fiziološku varijablu kao što je, na primjer, visina, jer tu nema neslaganja u metodama mjerenja. O tome da su razlike u visini određene nasljednim fak­torima nema nikakve sumnje. Taj utjecaj naslijeđa bit će gotovo stopostotan u sredini gdje za svako dijete ima dovoljno hrane. U nekoj drugoj sredini gdje dovoljno hrane ima samo za neke, dok neki skapavaju od gladi, bit će samo 80 ili čak samo 60 posto visine određeno

nasljednim faktorima. U toj igri nasljeđivanja i sredine utjecaj jednog mijenja se ovisno o utjecaju drugog. Sto­ga ne možemo dati konačnu definiciju kojom bi bio izra­žen njihov relativan doprinos inteligenciji. Možemo dati jedino grubu procjenu za određeni skup ljudi koji žive u određenim točno definiranim uvjetima. Ovisno o uvje­tima procjena će varirati. U skladu s tim izjavu da je 80 posto ljudske inteligencije determinirano nasljed­nim faktorima treba dopuniti informacijom da ona vrije­di za uvjete obrazovanja i društvene prilike koje danas vladaju u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Dr­žavama. Taj postotak je za većinu drugih zemalja neto­čan.

Sad možemo oprezno zaključiti da su danas u Velikoj Britaniji razlike u rezultatima testova inteligencije više uvjetovane nasljednim faktorima, a manje sredinom i da će postepeno izjednačavanje uvjeta obrazovanja kao i smanjenje društvenih razlika taj doprinos naslijeđa vjerojatno još i povećati (drugim riječima smanjit će se važnost sredine). S druge strane izgleda da je u mnogim zemljama utjecaj sredine veoma značajan. Klasne raz­like i nejednaki uvjeti obrazovanja odražavaju se, naime, i na rezultatima testova inteligencije. Mislim da se s ovim mišljenjem ne bi složio samo malen broj psihologa.

Moramo se pozabaviti još jednim skupom činjenica koji je relevantan za naš opći problem, a to je navodna razlika u plodnosti između bistrih i tupih. Iznijet ću rezultate istraživanja koja je vršio R. B. Cattell na sku­pini u kojoj je bilo 3.734 djece od kojih su neki ži­vjeli u gradovima, a neki na selu. Cattell je testirao inteligenciju ovih desetogodišnjaka, a zatim ih je grupi­rao prema njihovom kvocijentu inteligencije. Također je ispitao koliko svako dijete ima braće i sestara. Evo njegovih rezultata. Djeca s kvocijentom inteligencije iz­nad 130 potjecala su iz obitelji sa, prosječno, 2,35 djece (u gradu) i 1,80 djece (na selu). Za djecu s kvocijentom inteligencije između 120 i 130 ti su brojevi iznosili 2,92 odnosno 2,31. Silazeći ljestvicom vidimo da su

djeca s kvocijentom inteligencije između 110 i 120 u gradu i na selu potjecala iz obitelji sa prosječno 2,76 odnosno 2,62 djece. Za djecu s kvocijentom inteligencije između 100 i 110 ti su brojevi iznosili 3,00 odnosno 3,27, a za djecu s kvocijentom inteligencije između 90 i 100 3,60 odnosno 3,72. Za djecu čiji se kvocijent inteligencije kretao između 80 i 90 ti su brojevi 4,13 odnosno 4,21. Djeca sa dna ljestvice (kvocijent inteligencije između 70 i 80) potjecala su iz gradskih obitelji sa 3,93 djece ili seljačkih obitelji sa 4,72 djece. Pogledamo li bolje ove brojeve, vidimo da je natalitet u vrlo tupim obiteljima gotovo dvostruko veći od nataliteta u vrlo bistrim obite­ljima. Treba dodati da u ovoj studiji nisu uzeti u obzir muškarci i žene bez djece koji mogu biti, a često i jesu natprosječno inteligentni (na primjer učitelji i žene koje su se posvetile profesiji).

Ne može se reći da je korelacija između broja djece i nedostatka inteligencije uvjetovana isključivo pripad­nošću društvenom sloju, jer premda je istina da se u ta­kozvanoj radničkoj klasi obično rađa veći broj djece nego u srednjoj klasi, pokazano je da inteligentni ljudi i unutar iste društvene grupacije obično imaju manji broj djece od manje inteligentnih (jedna takva studija provedena je među rudarima koji rade u rudarskom oknu). Prema tome, ta se tendencija može smatrati ne­pobitnom činjenicom. Korelacija između inteligencije i slabije plodnosti je, doduše, prilično slaba (koeficijent korelacije iznosi svega 0,2), no njezino postojanje doka­zano je tolikim brojem kontroliranih eksperimenata i pomno izvedenih studija da se u nj više ne može sum­njati.

Može li se na temelju ovih činjenica (da je inteligen-cija nasljedna i da inteligentni ljudi rađaju manje djece) zaključiti da se prosječna inteligencija Britanaca smanju­je? U poznatom eksperimentu, izvršenom na otoku Wight, Thomson je to pokušao dokazati. Testirao je 1084 djece u dobi od deset godina (gotovo sve desetogodišnjake na otoku) i ispitao koliko svako dijete ima braće i sestara.

Zatim je načinio slijedeću tablicu. U prvom stupcu na­veden je broj obitelji, u drugom broj djece u obitelji, a u trećem prosječan kvocijent inteligencije te djece.

A B C

Broj obitelji

115 212 185 152 127 103 88

102

Broj djece u obitelji

1 2 3 4 5 6 7 8 +

Kvocijent inteligencije

106,2 105,4 102,3 101,5 99,6 96,5 93,8 95,8

Vidimo da s povećanjem broja djece kvocijent inteligen­cije i ovdje opada.

Prijeđimo sada na Thomsonov oštroumni dokaz. Pret­postavimo li da testirano dijete predstavlja prosjek svo­je braće i sestara, možemo na temelju ovih podataka do­nijeti dvije ocjene. Jedna je jednostavan prosječni kvo­cijent inteligencije skupine testirane djece. Budući da ona sva imaju deset godina, prilično je sigurno da svako od njih potječe iz različite obitelji, pa nam dobiveni broj može pokazati kolika bi bila inteligencija djece na otoku Wight kad bi svaka obitelj imala samo jedno dijete (tj. kad ne bi postojala tendencija da manje inteligentne obi­telji imaju više djece). Taj broj iznosi 101,04. Iz poda­taka u ovoj tablici može se dobiti i broj koji nam kazuje kolika je stvarna prosječna inteligencija djece na otoku Wight. Pri toj drugoj procjeni uzima se u obzir činje­nica da u području nižeg kvocijenta inteligencije nala­zimo brojno veće obitelji. Taj drugi kvocijent inteligen­cije iznosi 98,98. Razlika od 2,06 može se smatrati ocje­nom pada inteligencije u ovoj generaciji, a uzrok toga pada su razlike u plodnosti između inteligentnih i manje inteligentnih odnosno tupih roditelja.

Na temelju mnogih sličnih tablica donesene su i druge procjene, koje se u cjelini nisu mnogo razlikovale od

Thomsonove. Moglo bi se reći da je Thomsonova pro­cjena rezultat rada kakav psiholozi na terenu smatraju prihvatljivim. Pretpostavimo li da je ta procjena dobra i da će se pad inteligencije nastaviti, moglo bi se do-goditi da će do kraja stoljeća broj djece podobne za Školu pasti na polovicu sadašnjeg, dok će se broj malo­umnih udvostručiti. Opći kvocijent inteligencije umanjit će se, u prosjeku, za pet bodova. Ta nadasve ozbiljna posljedica mogla bi značiti i kraj zapadne civilizacije. Treba li vjerovati iznesenim brojevima?

Navedeni dokaz ima jedan veliki nedostatak. Konstrui­rali smo ga ne poznavajući način nasljeđivanja inteli­gencije. Psiholozi nasljedni mehanizam često toliko po­jednostavne da njihove predodžbe o njemu prestaju biti u skladu sa spoznajama suvremene znanosti. Ne može se dovoljno naglasiti da je svako razumno predviđanje nemoguće bez detaljnog poznavanja mehanizma preno­šenja intelektualne sposobnosti. Penrose je, na primjer, pokazao (pritom se, doduše, služio modelom vrlo male vjerojatnosti) da navedeni podaci ne opovrgavaju mo­gućnost stabilne ravnoteže intelektualnog standarda sta­novništva. Zaključcima izvedeni dokazi, osobito ako se ne temelje na točnom poznavanju mehanizama o kojima se radi, u znanosti su uvijek opasni, a često i pogrešni. To, naravno, ne dokazuje da inteligencija ne slabi, ali nas upozorava da takvu tvrdnju ne smijemo prihvatiti kao činjenicu.

Često se previđa da se kod nasljeđivanja radi o indi­vidualnim razlikama, tj. o kolebanjima u čitavoj grupi. Uspon i pad inteligencije naroda odnosi se na određeni apsolutni standard. Iako pojmovi o kojima se radi u upravo izrečenim rečenicama nisu identični, u dokazu se njima služimo kao da jesu. Isto je tako, na primjer, usta­novljeno da u školske djece, između visine i broja čla­nova u obitelji, postoji negativna korelacija — to jest tla rastom niži ljudi imaju veći broj djece. Budući da je visina u velikoj mjeri određena nasljednim faktorima, trebali bi stanovnici Toronta, gdje su ova mjerenja izvr-

šena, bivati sve niži i niži rastom. Mjerenja su, među­tim, pokazala suprotno — srednja visina mlađih gene­racija u Torontu je u porastu.

Možda se nešto slično događa i na području inteligen­cije. I Thomson i Cattell ponovili su svoje eksperimente od prije petnaest godina i slične testove podijelili skupi­nama djece iz istih krajeva zemlje. Ta sveobuhvatna is­traživanja kao i neka istraživanja izvršena u Sjedinjenim Američkim Državama ne pokazuju nikakav pad inteligen­cije. Čini se čak da pokazuju njezin mali porast. Mo­žemo li na temelju toga odbaciti hipotezu o opadanju na­cionalne inteligencije? Nažalost, ti se podaci ne mogu smatrati konačnima, pa ni osobito relevantnim. Zna se, naime, da dijete ako poznaje test od prije, postigne na njemu za nekoliko bodova bolji rezultat. Nema ni­kakve sumnje o tome da se stanovništvo među kojim su istraživanja vršena u zadnjih 15 godina bolje upo­znalo s testovima (ta se pojava zove navikavanje na test), pa treba očekivati da će porast nastao tim pozna­vanjem više nego uravnotežiti mali pad koji predska-zuje hipoteza o opadanju nacionalne inteligencije.

Da ta pretpostavka nije nerazumna može se i izravno dokazati. Thomson je našao da je porast (na testu in­teligencije postignutog broja bodova) u krajevima u ko­jima su testovi inteligencije češće korišteni veći od tog porasta u krajevima u kojima su oni malo korišteni. Osim toga, izvjesnu ulogu odigrala je, možda, i »izvjež-banost«. Vernon je pokazao da mnogi testovi koji se da­nas upotrebljavaju u školama osjetljivo reagiraju na iz-vježbanost, a nema sumnje o tome da su posljednjih go­dina, autoriteti na području obrazovanja pribjegli »uvjež­bavanju testova inteligencije«. I to je možda povisilo pro­sječne rezultate testiranja djece. Navikavanje na test i izvježbanost nisu jedini aspekti problema. Treba uzeti u obzir i to da su Thomson i Cattell testirali samo djecu izostavivši neoženjene, neudate i one bez djece. Te, re­lativno velike skupine, mogle bi odlučno izmijeniti pred­viđeno djelovanje i tako objasniti stvarne nalaze. Ono

što možemo reći jest da izravna eksperimentalna istra­živanja sadrže prevelik broj nepoznatih faktora, pa iz njih ne možemo izvući nikakav pouzdaniji zaključak. Ona ne podupiru našu originalnu hipotezu, no ne bi se moglo reći ni da joj proturiječe.

Što onda možemo zaključiti iz naših podataka? Mislim da je jasno da smo suočeni s vrlo ozbiljnim problemom. Postoje »dokazi na temelju indicija«, pa iako nisu baš uvjerljivi ne možemo ih ni odbaciti. Stoga izgleda razum­no zatražiti od vlade da financira sveobuhvatna dugo­ročna istraživanja koja će to pitanje riješiti jednom zauvi­jek. U takvim bi istraživanjima trebalo, naravno, izbjeći gore istaknute manjkavosti. Poteškoće kao što su izvjež-banost i navika na test mogu se nadići namjernim uvjež­bavanjem djece u rješavanju testova inteligencije sve dotle dok se njihovi rezultati ne prestanu poboljšavati. Mislim da odlučan napor pri stvaranju takvog istraživač­kog projekta ne bi naišao na veće protivljenje, a ni na nepremostive teškoće. U usporedbi s ozbiljnosti pro­blema i golemom važnosti očekivanih rezultata, troškovi istraživanja izgledaju neznatni. Društvenim se znanosti­ma često predbacuje da ne daju odgovore na pitanja slič­na pitanju koje smo postavili u ovom poglavlju. To je zasad i istina, ali ne zato što znanstvenici koji se bave društvenim znanostima ne bi bili dovoljno oštroumni — oni bi s lakoćom mogli izvršiti i smisliti potrebne ekspe­rimente — nego zato što društvo odbija da ih materi­jalno podrži čak i u najneznatnijem eksperimentu. U vremenu u kojem se na fizikalna istraživanja troše mili­juni, društvene znanosti ne bi smjele biti u toliko pod­ređenom položaju da moraju moljakati za iznose, koji su u usporedbi s društvenom važnosti problema ništavni.

Od svakog prema sposobnostima

Iako ova prastara socijalistička parola, kao uostalom ni većina parola, nema neko dublje značenje, za mnoge je ljude ona ipak izraz jedne duboko ukorijenjene želje. Ona se, naime, temelji na pretpostavci da se ljudi po spo­sobnostima razlikuju, da je svatko sposoban za nešto i da bi mu, u idealnom društvu, trebalo omogućiti da tu svoju sposobnost razvije. Zanimljivo je da suvremena psihološka istraživanja potvrđuju ovu pretpostavku. Na njoj se zasnivaju metode profesionalnog usmjeravanja, kao i postupci selekcije za određeni posao toliko važni u suvremenoj industrijskoj psihologiji.

Nadam se da će idućih nekoliko primjera predočiti čitaocu velike razlike u sposobnostima ljudi koji imaju isto zanimanje, t j . rade na istom radnom mjestu. Među peračima podova, na primjer, bolji radnici za isto vri­jeme operu dvostruko veći broj podova od slabijih rad­nika. Dok dobar radnik dnevno opere oko 500 podova, slab u prosjeku, opere jedva 250. Sličan odnos između dobrih i slabih radnika vlada i u tkalačkoj industriji. Jedna studija pokazuje da neki radnici rade brzinom od 130 uboda u minuti, dok drugi načine jedva 62 uboda u minuti (prosječna brzina proizvodnje izražena brojem uboda u minuti dobivena je mjerenjem količine tkanine proizvedene iz potke i nekih drugih konstanti). Najslabiji tkalci zarađivali su na sat manje od polovine zarade najboljih, pa su sa stanovišta poslodavca najbolji ostva-

DRUGI DIO - Psihologija u službi izbora zanimanja

5

rivali dvostruko veći profit od najslabijih, a ukupne troš­kove proizvodnje smanjivali na polovicu.

U oba ova primjera odnos najboljih prema najslabijima iznosio je otprilike dva naprama jedan. Takav razmjer nađen je u mnogim slučajevima (vozači taksija koji rade u sličnim uvjetima, radnici na strojevima za pletenje žen­skih čarapa itd.). Neki drugi brojevi ukazuju na to da individualne razlike mogu biti i veće. Tako je, na pri­mjer, najbolji svjetlač žlica pet puta efikasniji od svog najslabijeg druga. U cjelini uzevši industrijski se psiho­lozi slažu da su među normalnim ljudima najbolji radni­ci, u prosjeku, tri do četiri puta efikasniji od svojih naj­slabijih drugova.

Ovaj zaključak vrijedi, naravno, samo za jednu vrstu aktivnosti. Čovjek koji je na jednom području briljantan, može na drugom biti prosječan, a na trećem posve zaka­zati. Korelacija između uspjeha na različitim područjima aktivnosti relativno je slaba, što ukazuje na činjenicu da su za raznovrsne poslove u industriji potrebne i različite sposobnosti i da je za čovjeka nadasve važno da otkrije koja mu vrsta posla najbolje odgovara. To je stanovište profesionalnog usmjeravanja. Poznavanje radnikovih spo­sobnosti važno je i za poslodavca, jer će se njegova pro­izvodnja znatno povećati ako na svakom radnom mjestu zaposli odgovarajućeg čovjeka. Odgovoriti na pitanje koji će od mnogih kandidata najbolje obavljati dani posao zadatak je psihologa koji se bave selekcijom ljudi za od­ređeni posao.

Pritom nije nužna pretpostavka da su potrebne spo­sobnosti urođene. Vjerojatno bi hipotezu da se veći broj individualnih razlika, barem kad se radi o sposobnostima potrebnim za rad u industriji, u našem društvu ne stječe utjecajem sredine nego nasljeđuje bilo lako dokazati. No da bi se uvidjela potreba za profesionalnim usmjerava­njem i postupcima selekcije za određeni posao, to i nije potrebno dokazivati. Da su takvi postupci selekcije po­trebni pokazuje već sama činjenica da među ljudima po-

stoje izrazite razlike. Kako su one nastale nije sada toli­ko bitno.

Treba istaći da smo se dosad bavili samo sposobnosti­ma nižega reda. Postoje, međutim, pokazatelji na temelju kojih možemo pretpostaviti da je kod složenih djelatno­sti razlika između najboljih i najslabijih još veća (štoviše, čim je djelatnost složenija tim su i razlike veće). Tenis i šah, na primjer, mnogo su složenije djelatnosti od usja-jivanja žlica. Nema sumnje da su razlike između dobrog i lošeg tenisača ili šahiste mnogo veće od razlika između dobrog i lošeg usjajivača žlica ili perača podova. U skla­du s tim razlike između dobrog i lošeg fizičara morale bi biti još veće. No budući da su, u našem društvu, po­stupci selekcije ograničeni uglavnom na jednostavnije i elementarnije tipove rada i na sveučilišnu selekciju (o to­me će biti riječi u idućem poglavlju), ovdje ću raspravlja­ti isključivo o industrijskim poslovima navedene vrste.

Pođemo li od pretpostavke da je potrebno da ljudi rade posao koji je u skladu s njihovim sposobnostima, štovi­še i u skladu s njihovim temperamentom, interesima i ličnosti uopće, moramo se zapitati kako se ta selekcija vrši u praksi. Odgovor glasi: gotovo uvijek intervjuira­njem kandidata. O metodi intervjua i njenim različitim aspektima napisani su mnogi radovi, a da bi čitalac vidio zašto psiholozi običnom intervjuu uvijek pretpostavljaju svaki objektivan test, ja ću ih ovdje ukratko sažeti.

Metodu intervjua među prvima je istražio Binet, inače stvaralac modernog testa inteligencije. On je zamolio tri učitelja da intervjuiraju istu djecu i ocijene njihovu in­teligenciju (ocjena se, dakle, trebala temeljiti na in­tervjuu). Binet izvještava da su eksperimentom dobivena dva rezultata od kojih je svaki, kasnije, još nekoliko puta provjeren. Svaki je učitelj bio uvjeren da je donio točan sud. No sudovi jednog učitelja gotovo su se posve razli­kovali od sudova drugih dvaju. Obje su ove posljedice važne. Iz prve se vidi zašto je intervju, unatoč svim manj­kavostima i danas najomiljenija metoda za odabiranje osoblja (i u industriji i drugdje). Ispitivač uvijek misli da

je točno procijenio ličnost i sposobnosti kandidata, i ako nitko ne ospori njegovo mišljenje, niti ga podsjeti na nje­gove promašaje, biva uvjeren u svoje »božansko« sve­znanje. Čovjek uvijek iznova sreta osobu koja priznaje da je metoda intervjua manjkava, no neizbježno dodaje da je baš on iznimka u tom općem pravilu i da je njegov sud nepogrešiv. (Nepotrebno je isticati da je eksperimen­talnim putem provjereno da se ti ljudi po sposobnosti procjenjivanja ličnosti, nimalo ne razlikuju od ostalih).

Drugi rezultat je važan jer nam ukazuje na mogućnosti istraživanja metode intervjua i bez dugotrajnog praćenja ispitanika koje je obično potrebno za provjeravanje me­todom intervjua donesenog suda. Da bi se provjerilo jesu li ispitivači izvršili dobar izbor, treba rad skupine kandi­data koje su oni savjetovali pratiti godinama i vidjeti koliko je tko uspio u odabranom zanimanju. To je muko­trpan i dugotrajan posao. Mnogo je jednostavnije zaklju­čivati ovako: Ako ispitivači mogu točno predvidjeti bu­dućnost kandidata, njihovi sudovi moraju biti identični. Ako se ispitivači međusobno ne slažu, jasno je da ne mo­gu svi biti u pravu, a ako je kao što se često događa, neslaganje potpuno, tada je najvjerojatnije da su svi pogriješili (uz dva, tri moguća, ali malo vjerojatna izu­zetka). Procjenjivanje valjanosti intervjua ispitivanjem njegove pouzdanosti uobičajena je i često vrlo uspješna metoda.

Pouzdanost i valjanost su tehnički izrazi koji se odnose na sve vrste mjerenja u psihologiji. Ako je mjerenje »po­uzdano«, tada ponavljanjem mjernog postupka nećemo dobivati proturječne rezultate. Prema tome ispitivači ni­su »pouzdani« (njihovi su sudovi često proturječni). Mje­renje je valjano ako točno mjeri ono što treba da mjeri. Jasno je da mjerenje ne može biti »valjano« ako nije »pouzdano«, no obrat ne vrijedi. Mjerenje, naime, može biti »pouzdano«, a ne biti »valjano«. Rezultat ponovlje­nih mjerenja može biti i jednak i točan, ali mi mjerimo nešto, što je u odnosu na veličinu koju treba predvidjeti, irelevantno. Visinu, na primjer, možemo mje-

riti s velikom pouzdanošću, no ona kao pokazatelj uspje­ha u većini industrijskih zanimanja nije valjana.

Binet je svoje eksperimente vršio u laboratoriju, a ne u industrijskoj sredini. Prvo takvo istraživanje u indu­strijskoj sredini izvršio je Scott kad je od šestorice iskus­nih kadrovika zatražio da intervjuiraju 36 kandidata za posao prodavača. Kandidate je trebalo poredati prema prikladnosti za taj posao. Ni jedan kandidat nije ni u jednom od šest tako dobivenih stupaca bio na istom mje­stu (drugim riječima svaki ga je kadrovik drukčije oci­jenio). »Ovih šest kadrovika nije se moglo složiti u ocjeni 28 kandidata ni u najgrubljim crtama«, kaže Scott (tj. čak ni u tome da li tu dvadeset i osmoricu treba svrstati pri vrhu ili pri dnu skupine). Iz tog se vidi da predvi­đanje na temelju intervjua nije pouzdano, pa prema to­me ni valjano. U jednom drugom eksperimentu Scott je zamolio 13 rukovodilaca da rangiraju prodajne sposobno­sti dvanaestorice muškaraca i dobivenu listu usporedio s ocjenama koje su ta dvanaestorica dobila na temelju in­tervjua. Prosječna korelacija između tih dviju ocjena jed­va da je bila bolja od slučajne. U trećem eksperimentu 20 poslovođa i trojica kadrovika-istraživača intervjuiralo je ista 24 kandidata. Neslaganja su i opet bila više nego upadljiva.

Studiju koja se uvijek iznova citira i spada među naj­poznatije na tom području načinio je Hollingworth. U njegovu eksperimentu dvanaest je iskusnih poslovođa (u trgovini) intervjuiralo 57 kandidata. Rangiranje kandi­data poslovođe su izvršile neovisno jedan o drugom, a ocjene koje je svaki kandidat dobio znatno su ovisile o ispitivaču. Jednog je kandidata, na primjer, jedan poslo­vođa stavio na šesto, a drugi na pedeset i šesto mjesto. Jedan kandidat bio je kod jednog poslovođe na prvom, a kod drugog na posljednjem mjestu.

Bespredmetno je pregledavati nekoliko stotina studija, jer su one, zapravo, samo ponavljanja ovakvih i sličnih eksperimenata. Psiholozi se gotovo jednoglasno slažu u lome da metoda intervjua nije ni pouzdana ni valjana.

Neki izvještaji u kojima su joj oni naizgled skloni ne mo­gu izdržati metodološku kritiku — u samom postupku došlo je do ozbiljnih propusta. Takav je primjer Clarko-va studija u kojoj je na temelju intervjua predviđan uspjeh studenata tijekom studija. Izgledalo je da su oba istraživača koja su sudjelovala u eksperimentu približno točno predvidjela što će se dogoditi. Kasnije je ustanov­ljeno da je intervjuiranje vršeno pri kraju semestra i da je studentima postavljeno pitanje kako stoje s ispitima, što su studenti, naravno, vrlo dobro znali. Prema tome oni koji su ih »ispitivali« jednostavno su ponovili ono što je svaki student mislio sam o sebi.

Uvjerljivi dokazi manjkavosti metode intervjua u pro­cjenjivanju nečije sposobnosti za određeni posao doveo je do revizije na intervju postavljenih zahtjeva. Danas sve češće čujemo da intervju nije alternativa testu sposobno­sti nego njegova nadopuna. Pomoću njega trebalo bi po­datke oprezno skupiti u jednu jedinu ocjenu na temelju koje bi se mogle predvidjeti sveukupne sposobnosti, zna­nje i potencijalni uspjeh kandidata na poslu. To znači da bi intervju trebalo smatrati alternativom metodi koja se sama od sebe nameće svakom statistički obrazovanom psihologu — formulaciji matematičke jednadžbe zasno­vane na opaženoj točnosti svakog testa posebno.

Pretpostavka na kojoj se temelji takav način upotrebe intervjua nije nerazumna, no ni ovako korišten, intervju nije ispunio očekivanja. U jednom od idućih poglavlja navest ću neke od dokaza koji to pokazuju, a ovdje ću se zadovoljiti navođenjem jedne jedine studije u kojoj se metoda intervjua direktno uspoređuje sa statističkom metodom. Dvije velike skupine kandidata testirane su istim nizom testova. Zatim je polovina kandidata oda­brana na temelju statističkog prosjeka na testovima po­stignutih rezultata, a polovina na temelju intervjua. Pri donošenju ocjene ispitivači su se mogli poslužiti i rezul­tatima testova, a ocjenu su mogli donijeti i neovisno o tim rezultatima. Suprotno očekivanju, ocjene pri kojima su uzete u obzir i sve informacije dobivene intervjuom i

rezultati testova bile su manje točne od ocjena dobivenih uzimanjem statističkih prosjeka rezultata testova. Razli­ka u točnosti iznosila je više od 30 posto. Na temelju velikog broja sličnih istraživanja u kojima je sudjelovalo skoro četrdeset hiljada ispitanika zaključeno je da »ispi-tivačevo mišljenje o kandidatu, njegovim interesima i lič­nosti može relativno malo pridonijeti boljem predviđanju uspjeha predviđenog na temelju rezultata testova, pa čak može tu ocjenu učiniti i manje realnom«. Moramo dakle i opet zaključiti da je, kad se radi o predviđanju, vrijeme utrošeno na intervjuiranje izgubljeno. Intervju ne samo da ne povećava točnost predviđanja, nego ga štoviše mo­že i umanjiti.

Ograničimo li područje upotrebe metode intervjua, či­ni se da dobivamo nešto bolje rezultate. Sjećam se jednog svog predavanja — održao sam ga pred grupom industri­jalaca. Jedan od njih mi je poslije prišao i kazao mi da iako uvijek rado sluša o beskorisnosti intervjua, posje­duje čvrste dokaze njihove uspješnosti. Kad sam ga za­molio da mi te dokaze iznese, s ponosom je izjavio da je sebi za tajnicu odabrao djevojku koja je na svim testo­vima selekcije postigla izrazito slabe rezultate »i danas — dodao je slavodobitno — ona je moja žena.« Nitko ne sumnja da je za poslove u kojima je važan osobni kon­takt, poželjno da se osobe koje će zajedno raditi prije toga sretnu (susret može biti u obliku formalnog ili ne­formalnog intervjua) — samo na temelju rezultata testo­va ne može se predvidjeti kako će se dva čovjeka slagati.

Takvo gledište osobito je odlučno zastupala skupina psihologa odgovornih za selekciju oficira koje je trebalo zadržati u poslijeratnoj američkoj vojsci. Oni su smatrali da već ako treba u postupak selekcije uključiti i intervju, onda taj intervju mora dati svoj »specifičan« doprinos. Time su mislili da intervjuom treba dobiti informacije ili veličine koje se ne mogu dobiti ili izmjeriti drugim me­todama ili tehnikama. Stoga su se složili da se pitanja intervjua neće odnositi na inteligenciju, obrazovanje, ka­rakterne crte i iskustvo. Intervju neće poslužiti ni za

dobivanje cjelovite slike na temelju tih faktora, jer je i tu statistika mnogo preciznija. Kad se utvrdilo što se sve može bolje učiniti drugim metodama, u intervjuu su ostala samo pitanja koja su se odnosila na »međuljudske odnose«, t j . na sposobnost postupanja s ljudima. Time što je intervju dobio specifičan i jedinstven zadatak, do­bivena je točnija ocjena te sposobnosti. Osim toga, nije se gubilo vrijeme ni energija na irelevantna pitanja. U ovom su slučaju rezultati pokazali vrlo veliku pouzdanost i iznenađujuće veliku valjanost.

Iako je ovaj uspjeh zanimljiv i važan, on nije presudan za primjenu intervjua kao selektivne metode u industriji gdje međuljudski odnosi, uglavnom, nisu naročito bitni. Intervju u industriji mogao bi poslužiti jedino za odabi­ranje predradnika i nadglednika — poslova u kojima je važan način postupanja s ljudima. Za većinu zanimanja u industriji sposobnost za posao daleko je, međutim, važ­nija od sposobnosti postupanja s ljudima, a o tome da je metoda intervjua posve neprikladna za ocjenjivanje spo­sobnosti potrebnih za određeni posao, nema nikakve sumnje.

Odbacimo li, dakle, intervju, za ocjenu sposobnosti potrebnih za neko određeno zanimanje ili zvanje ostaju nam samo psihološki testovi. Konstruiran je velik broj takvih testova, danas se oni naveliko koriste, a velik broj studija i istraživanja pokazuje koliko oni vrijede. Krite­riji prema kojima ocjenjujemo potencijalni uspjeh na poslu znatno se razlikuju, što je i razumljivo. Neki testo­vi mjere količinu ili kvalitetu proizvedene robe, a neki opet broj proizvoda s greškom, broj polomljenih proiz­voda, broj nesreća na radu, duljinu vremena provedenog na istom poslu, osobnu stabilnost, brzinu napredovanja u zvanju, zaradu i razne druge činioce.

Način konstrukcije i vrednovanja serije testova za se­lekciju radnika za određeni posao, najbolje ćemo shvatiti na nekoliko primjera. (Apstraktna diskusija svakog po­jedinog koraka zamorna je i dosadna). Primjere sam, uglavnom, uzeo iz starije literature zato što se na njima

najbolje može vidjeti da ti rani eksperimenti nisu bili samo neuspjeli pokušaji, već radovi čiji su se rezultati kasnije s uspjehom primjenjivali. Namjerno nisam oda­brao samo najuspješnije studije, nego one koje su za postupak selekcije, kad ga vrši vrstan istraživač, naj-karakterističnije. Čitalac će s lakoćom ove primjere pri­mijeniti na zvanja i zanimanja koja sam dobro poznaje.

U prvom se primjeru radi o selekciji operatera-elektri-čara za rad na relejnim stanicama. Na velike daljine pre­nosi se uvijek visokonaponska električna energija, jer je takav način prenošenja najekonomičniji. U relejnim sta­nicama napon se transformira i do potrošača stiže elek­trična struja neusporedivo nižeg napona. Relejna je sta­nica opremljena transformatorima koji reguliraju napon, velikim brojem mjernih instrumenata i drugih zaštitnih i rotacionih aparata. Dužnost operatera-električara koji radi na relejnoj stanici je da se brine za njezin pravilan rad, da uklanja kvarove na postrojenjima i očitava mjer­ne instrumente. Pritom se služi mnogobrojnim sklopka­ma. Vrlo je važno da potrebnu sklopku pritisne u pravo vrijeme, to jest da se pri spajanju pojedinih strujnih krugova ne zabuni. Posljedice njegove greške mogle bi biti kobne. Neočekivani nestanak električne energije u bolnici za vrijeme operacije može uzrokovati čak i paci­jentovu smrt. No i mnoge operacije u industriji ovise o neprekidnosti procesa, te se može dogoditi da zbog i najmanjeg prekida struje moramo otpisati čitav proiz­vod pa čak i čitavo postrojenje. Osim što će uzrokovati nesreće i nezgode, gubitke i štetu koja može nastati i na vrlo skupim postrojenjima same relejne stanice, operater nepažnjom može i sam sebe ozlijediti ili čak i usmrtiti. Svi operateri-električari koji rade na relejnim stanicama dobiju, doduše, potrebnu obuku, ali veliki broj njihovih grešaka na poslu ukazivao je na njezinu nedostatnost. Da bi se taj propust nadoknadio, pozvan je 1927. godine Vi-leles, jedan od najpoznatijih industrijskih psihologa u SAD, koji je temeljito analizirao zanimanje operatera-

-električara na relejnim stanicama, a zatim predložio testove za selekciju za taj posao kompetentnih ljudi.

Viteles je najprije detaljno analizirao sve poslove u relejnoj stanici. Za to mu je trebalo nekoliko mjeseci ra­da čiji je rezultat bila lista najvažnijih sposobnosti po­trebnih za zadovoljavajući rad na relejnoj stanici. Na prvo mjesto Viteles je stavio »sposobnost učenja i pam­ćenja točnog redoslijeda složenih operacija ukapčanja i iskapčanja koje operater mora poznavati«, a na drugo »točno izvršavanje uputa i sposobnosti korištenja pozna­vanja tehnike ukapčanja i iskapčanja«. Treća po redu bi­la je »sposobnost brzog shvaćanja verbalnih ili pismenih uputa«. Na četvrtom mjestu bila je »istrajnost u rješa­vanju problema i odustajanje od traženja rješenja tek kad operater shvati da problem ne može riješiti sredstvi­ma koja mu stoje na raspolaganju«. Peti zahtjev nije bio ništa manje važan: »sposobnost procjene i analize novo­nastalog problema, na primjer, lociranja i otklanjanja kvara«. Poslije nje dolazila je »sposobnost koordinacije većeg broja različitih radnji, sposobnost uočavanja deta­lja u shemi, potrebne sklopke, ampermetra itd.«, dok je na zadnjem mjestu bila »sposobnost pamćenja lokacije pojedinih strojeva i instrumenata u relejnoj stanici, po­znavanje njezine električne mreže itd.«.

Viteles je zaključio da nastavljanje preciznog rada u kritičnim trenucima ovisi o svojstvima temperamenta. Među njima najvažnija je neustrašivost, t j . sposobnost odolijevanja strahu, jer prestrašen čovjek ne može usred-srediti pažnju, treba više vremena da ukloni uzrok opas­nosti, gubi sigurnost i samopouzdanje (što može potrajati i kad je uzrok straha već uklonjen).

Na temelju svoje analize Viteles je konstruirao dva skupa testova — jedan za provjeravanje mentalnih spo­sobnosti, a drugi za ispitivanje kandidatovog tempera­menta. Za rješavanje prvog skupa testova bili su dovoljni olovka i papir — zadaci testova su provjeravali inteligen­ciju, sklonost prema mehanici i slično. U drugom skupu od četiri testa pojedini zadaci bili su slični problemima

koji se pojavljuju pri radu u relejnoj stanici (operacije ukapčanja i iskapčanja, baratanje sklopkama), a tim testovima provjeravala se i sposobnost kandidata da shvati uputu i da je slijedi, kao i njegova sposobnost odupiranja monotoniji i tjelesnom umoru.

Kad je odlučio koje će testove upotrijebiti, Viteles se dao na posao da pokaže kako su oni i pouzdani, t j . da će pojedini kandidati pri svakom testiranju postići otprilike jednak broj bodova. Zatim je trebalo pokazati da su testo­vi valjani. Skupinu od 84 operatera-električara od kojih je svaki radio na relejnoj stanici više od godine dana podijelio je u tri skupine: najbolju, prosječnu i najslabi­ju. Kriterij za tu klasifikaciju bilo je mišljenje poslodav­ca. Po godinama starosti i duljini bavljenja istim zani­manjem skupine su bile gotovo identične. Pokazalo se da se ocjena poslodavca dobro slagala sa brojem grešaka koje su operateri-električari počinili u danom vremen­skom razdoblju. Najbolji operateri bili su odgovorni sa­mo za 23 posto grešaka, prosječni za 52 posto, a najslabiji čak za 77 posto grešaka. Na dan 30. rujna 1928. naj­slabiji operateri griješili su osam puta više od najboljih i tri puta više od prosječnih. Stoga ovakvu podjelu mo­žemo smatrati opravdanom.

Sve tri skupine operatera testirane su Vitelesovim tes­tovima selekcije i evo što je nađeno: Operateri iz najsla­bije skupine postigli su, u prosjeku, 54 boda, a iz prosječ­ne 69 bodova. Prosjek najbolje skupine iznosio je 81 bod. Kandidat koji je želio ispuniti uvjete za rad na relejnoj stanici morao je na ovom testu postići najmanje 75 bo­dova. Da se pri unajmljivanju operatera (iz skupine koju je Viteles proučavao) poštivao ovaj kriterij, posao bi do­bilo 71 posto najboljih i samo 8 posto najslabijih ope­ratera.

Otada se selekcija operatera-električara za rad na re­lejnim stanicama vršila pomoću psiholoških testova. Prvi takav test primijenjen je u praksi 1. travnja 1928. godine. Uspjeh je bio očevidan — broj grešaka znatno je opao. Tijekom godine 1926, 1927. i 1928. počinjeno je pri radu

u relejnim stanicama 36 odnosno 35 i 35 grešaka. Nakon uvođenja postupka selekcije, broj se grešaka upad­ljivo smanjio. U 1929. godini taj je broj iznosio 20, u 1930. 18, u 1931. 12, a u 1932. samo 4. Vidimo da je za manje od pet godina broj grešaka smanjen za gotovo 90 posto. Uzmemo li u obzir goleme troškove koje zajednica snosi zbog svake greške u radu na relejnoj stanici, mala suma novca utrošena na istraživanje mogućih postupaka selek­cije višestruko se isplatila.

Viteles se, uglavnom, služio standardnim testovima koji se mogu kupiti gotovi. Za neka zanimanja, međutim, mo­raju industrijski psiholozi sami konstruirati testove za selekciju. Takvi su testovi na primjer potrebni za pro­vjeravanje složenih sposobnosti potrebnih za vožnju. Po­stupak testiranja je slijedeći: Kandidat sjedi pred apara­turom za mjerenje brzine reakcija. Ta aparatura ima dvi­je ručice koje se mogu pomicati neovisno jedna o drugoj i dvije nožne papučice. Na svaki vidni ili slušni podražaj kandidat mora reagirati na točno propisan način, tj . po­vlačenjem jedne ili obiju ručica ili pritiskanjem jedne ili obiju papučica. Podražaji se, naravno, ne emitiraju ni­kakvim utvrđenim redom, a s vremena na vrijeme uba­cuju se i signali na koje ne treba reagirati. Provjerava se da li te smetnje usporavaju reakcije kandidata. Kad su tim testom testirani vozači za koje se znalo da su sigurni, pokazalo se da oni uvelike nadmašuju vozače kojima se često događaju nezgode. Test je zatim uveden kao rutin­ski postupak pri unajmljivanju vozača u gradu Milwau-keeju i uslijedilo je smanjenje broja nezgoda sa 14,1 na 0,6 posto (podaci za godinu 1924. odnosno 1925). Osim što je smanjen broj nezgoda, smanjio se i broj otka­za i uzimanja novih vozača na posao, što znači da je ma­nji broj vozača napustio svoje radno mjesto. Postotak vozača koji se na poslu zadržao duže vremena popeo se sa 62 na 75 posto.

Ne treba misliti da su se uvođenjem psiholoških testo­va bavili samo Amerikanci. Da bih pokazao da to nije tako, navesti ću dva primjera istraživanja izvršenih u

Evropi. Berlinski vozači tramvaja, na primjer, odabrani su pomoću niza testova od kojih su neki bili slični opi­sanima. Uspoređivanjem skupine početnika koji nisu bili testirani, sa skupinom koja je primljena na temelju re­zultata testova, otkrilo se da su psihološki neispitani po­četnici imali 50 posto više nezgoda od početnika koji su prošli psihološki test. Uspoređujući broj nezgoda prije i poslije uvođenja testova kao rutinskog postupka selek­cije, nađeno je da je broj težih nezgoda pao sa 1,6 na 1,1, a broj lakših sa 42 na 29 (brojevi vrijede za milijun pre-đenih kilometara). Početnici primljeni na temelju testova učili su dvostruko brže od onih u skupini netestiranih, štedjeli su električnu energiju i pažljivije baratali vozi­lom. Posljedica toga bilo je smanjenje potrošnje električ­ne energije i troškova popravaka. Procijenjeno je da se uvođenjem psiholoških postupaka selekcije godišnje ušte­di 12 milijuna maraka.

Primjenom psiholoških testova znatan se iznos uštedio i u Parizu (150 000 franaka i to u vrijeme kad je franak još dobro kotirao na svjetskom tržištu). Broj kandidata za zanimanje vozača tramvaja ili autobusa, koji su tije­kom ili nakon završetka obuke otpali zbog nesposobnosti smanjen je sa 20 na 3. Vozači primljeni na temelju re­zultata testova uzrokovali su 16,5 posto manje nezgoda od vozača koji nisu prošli kroz postupak selekcije. Time se godišnje uštedjelo još 130 000 franaka.

Ponekad se ne može točno predvidjeti kakve će kva­litete biti potrebne za dani posao. Moglo bi se, na primjer, pogoditi da će vozaču taksija koristiti brze reakcije. I zaista, psihološki je test pokazao da su vozači s najvećim brojem nezgoda reagirali najsporije. Pokazalo se među­tim, da su i oni s najbržim reakcijama uzrokovali velik broj nezgoda. To bi se moglo objasniti njihovim pretje­ranim samopouzdanjem i nepotrebnim izvrgavanjem opas­nostima. No, ma kakvo bilo objašnjenje, svaku psiho­lošku hipotezu na kojoj se temelji postupak selekcije tre­ba uvijek i empirijski provjeriti. Uz takvu mogućnost pro­vjere nije teško konstruirati testove selekcije ni za jedan

posao. Ali vratimo se primjeru vozača taksija. Snow je pokazao da je u skupini vozača koji nisu zadovoljili na testu svaki vozač imao, u prosjeku, po jednu nezgodu, dok je u skupini onih koji su na testu zadovoljili taj broj iznosio svega 0,20. U skupini vozača koji nisu za­dovoljili, dvostruko ih je veći broj imao po jednu, a čak trostruko veći broj po dvije nezgode.

Dosad smo primjere uzimali sa područja rada u in­dustriji i transportu, a sad ćemo razmotriti zanimanje službenika. Uzet ćemo primjer daktilografa i stenografa. O'Rourke je konstruirao test za predviđanje njihove efi­kasnosti. Devedeset i devet posto onih koji su na testu postigli najbolje rezultate bili su natprosječno dobri rad­nici. Takvu ocjenu dobilo je samo 4 posto onih koji su na testu postigli najmanji broj bodova. Isti psiholog sa suradnicima sačinio je i niz testova za selekciju kandi­data za zanimanje poštara. Pokazalo se da je u »preselek-cijskim« danima samo 50 posto zaposlenih na tom poslu nadmašivalo potreban dani kriterij, a nakon uvođenja testova taj se broj popeo na 93 posto. Prije uvođenja testova 25 posto poštara smatrano je slabim radnicima, a nakon što je uveden postupak selekcije, niti jedan.

Sve to relativno su stari izvještaji iz američke i evrop­ske prakse. Čitaoca će možda zanimati sličan rad na tlu Velike Britanije za vrijeme drugog svjetskog rata. Postup­ci za selekciju tada su se već naveliko upotrebljavali. Možda je za nas najzanimljiviji broj uspjeha i neuspjeha u skupinama koje su istovremeno obučavane, no u koji­ma su pripadnici jedne odabrani psihološkim metodama, a pripadnici druge raznim drugim metodama. Kao što u svojoj knjizi »O selekciji u britanskoj vojsci« (podaci su uzeti iz te knjige) ističu Vernon i Parry: »Broj neuspje­ha . . . u jednim i drugim grupama ukazivao je na ne­sumnjiv pozitivan doprinos postupaka za selekciju.« Tako je među vozačima odabranim starim metodama bilo 30 posto slabih radnika, dok je među onima koji su oda­brani novim metodama slabih radnika bilo samo 14 po­sto. Za pisare odnos je bio 11 naprama četiri posto, a za

radiooperatere 7 naprama 0,5 posto. U dvije najveće prou­čene skupine u kojima su obučavani operateri za speci­jalne zadatke od operatera koji su odabrani novim meto­dama nije uspjelo samo 7 posto. U skupini operatera koji su odabrani starim metodama bilo je 60 posto ne­uspjeha.

S posebnim zanimanjem odabrani su kandidati za zva­nja zanatlija i mehaničara. Pomoću četiri različite me­tode odabrano je 10 000 kandidata za zvanje zanatlije u vojsci koji su zatim upućeni na četveromjesečnu obuku (1942. godine). Od kandidata koje je preporučila artilje­rijsko tehnička ili tehnička služba 19,2 posto nije uspjelo steći zvanje, od onih koji su se sami javili 19,6 posto, a od onih koji su već bili polukvalificirani radnici pa ih je pozvalo Ministarstvo rada, 19,4 posto. Broj neuspjeha u skupim koja je odabrana psihološkim metodama iznosio je 11,1 posto.

Slični brojevi mogli bi se navesti i za druge službe. Broj neuspjeha među brodskim mehaničarima i monteri­ma opao je sa 14,7 na 4,7 posto. Uvođenje psiholoških metoda nije samo smanjilo broj neuspjeha, već je što je možda još važnije, omogućilo da se između svih morna­ričkih regruta odabere najveći mogući broj kandidata i to ne na uštrb ostalih mehaničkih službi koje su u to vrije­me također trebale ljude.

Bilo bi besmisleno nabrajati primjere iz kojih se vide poboljšanja za pedeset, pa i za nekoliko stotina posto­taka. Također je nemoguće pročitati tisuće, o postupcima selekcije, objavljenih izvještaja, a ne steći mišljenje ili dapače čvrsto uvjerenje da kompetentni psiholozi psiho­loškim metodama selekcije postižu spektakularne rezul­tate.

Ta posljedica primjene psihologije u industriji ne treba nas iznenaditi. Individualne razlike u sposobnostima za određenu vrstu rada tako su velike, a broj sposobnosti potrebnih za određeni specifičan posao tako malen da bi se dobri rezultati postigli čak i relativno jednostavnim i neanalitičkim metodama.

Situacija se mijenja kad sa problema selekcije za od­ređeni posao, pređemo na problem profesionalnog usmje­ravanja. Tu se od nas ne traži da između velikog broja kandidata odaberemo one koji su za određeni posao naj­sposobniji, nego da otkrijemo kakav bi posao određenoj osobi, s obzirom na njezine sposobnosti i afinitete, naj­bolje odgovarao. Očevidno je da je to mnogo teže. Umje­sto da provjeravamo posjeduje li kandidat sposobnosti potrebne za dano zanimanje, moramo procijeniti njegove sposobnosti za velik broj poslova. Time se broj potrebnih testova povećava za nekoliko tisuća puta. Umjesto da se bavimo jednim specifičnim zanimanjem o kojem se lako mogu sakupiti informacije, moramo se baviti karak­teristikama hrpe različitih zanimanja koja su, da stvar bude gora, često zakrabuljena istim imenom. Opći naziv »liječnik« može se odnositi na kirurga, liječnika opće prakse, psihijatra, povjesničara medicine, urednika Lan-ceta* i predsjednika liječničke službe londonskog općin­skog savjeta. Ova zanimanja, pa prema tome i za njih potrebne sposobnosti, međusobno se razlikuju u najve­ćoj mogućoj mjeri. Riječ »tajnica« može označavati ne­koga tko radi vrlo povjerljiv i stručan posao za koji je potrebna izrazita inteligencija i inicijativa, ali i djevojku koja veći dio vremena provodi u ogovaranju i kuhanju čaja. Čak i kad bi se postojeća zanimanja mogla uredno poredati i kraj svakoga od njih zapisati njegovi speci­fični zahtjevi, naše znanje o sposobnostima i tempera­mentu potrebnom za uspjeh u bilo kojem od tih zani­manja toliko je manjkavo, da bez jednog doista sveobu­hvatnog istraživanja ne možemo ništa predvidjeti. Po­datke imamo samo o dvadesetak ili tridesetak zanimanja od postojećih nekoliko tisuća među kojima treba oda­brati posao koji će kandidatu najbolje odgovarati. Na žalost, nema razumne nade da će se u bližoj budućnosti taj broj znatnije povećati.

Jedan od glavnih razloga razmjerne nerazvijenosti pro­fesionalnog usmjeravanja možda je i činjenica da ono

* Ugledni britanski liječnički časopis (prim. prev.).

nikom ne donosi neposrednu materijalnu dobit. Kao što smo vidjeli selekcija za određeni posao u industriji više se nego isplati. U svim navedenim primjerima kompanije za koje su istraživanja vršena zaradile su u godini dana mnogostruko više nego što je istraživanje stajalo. Pro­fesionalno usmjeravanje »isplati se« u obliku osobne sreće i produktivnosti pa je već samim tim i te kako društveno korisno. No, ovakva dugoročna planiranja ri­jetka su u našim društvenim i političkim razmišljanjima. Istraživanja na tom području dosad su poduzimale isklju­čivo privatne organizacije koje ne dobivaju potporu od vlade (na primjer Nacionalni institut za industrijsku psi­hologiju).

Usprkos teškoćama, profesionalno usmjeravanje čak i u tom ranom razdoblju razvoja i bez potrebnih važnih saznanja, pokazuje uspjehe koje u takvim uvjetima ne bismo očekivali. Navest ću samo jedan primjer — »bir-minghamski pokušaj profesionalnog usmjeravanja.« U tom eksperimentu sudjelovalo je 1639 djece čiji je razvoj praćen tijekom dviju ili četiriju godina (napredak 603 djeteta praćen je 4 godine). Djeca su podijeljena u dvije skupine, eksperimentalnu i kontrolnu. Eksperimentalnu skupinu su u izboru zvanja savjetovali psiholozi, a kon­trolnu službenici agencije za zapošljavanje kao što je to uobičajeno. Efikasnost savjeta prosuđivana je na temelju nekoliko različitih kriterija (ocjena poslodavca, duljina vremena provedenog u istom poslu itd.). U objema sku­pinama bilo je djece koja su poslušala savjet psihologa ili agencije za zapošljavanje, kao i takve djece koja to nisu učinila. Pogledajmo najprije eksperimentalnu skupi­nu. Poslije dvije godine velika većina djece (točnije 90 posto) koja su odabrala zanimanje koje su im savjeto­vali psiholozi bila je sa svojim poslom zadovoljna. Među onima koji nisu poslušali savjet psihologa bilo je samo 26 posto zadovoljnih. Poslije četiri godine taj je postotak iznosio 93, odnosno 33 posto. Prema tome među djecom koja su zanimanje odabrala u skladu s rezultatima psiho-

loških testova bilo je trostruko više zadovoljne djece nego u skupini koja nije poslušala psihologov savjet.

U kontrolnoj skupini situacija je posve drukčija. Među djecom koja su odabrala ono što im je savjetovala agen­cija za zapošljavanje nakon dvije i nakon četiri godine bilo je 64 posto zadovoljnih, a među djecom koja se u izboru zanimanja nisu oslanjala na savjete agencije, 76 odnosno 78 posto. Ako iz ovih podataka možemo išta za­ključiti, onda samo to da su »neposlušna« djeca bila svo­jim poslom zadovoljnija od djece koja su poslušala savjet službenika agencije za zapošljavanje.

Slično je bilo i s duljinom vremena provedenom na istom poslu. U eksperimentalnoj skupini djeca čiji je po­sao, prema ocjeni psihologa, bio u skladu s njihovim spo­sobnostima nisu često mijenjala posao. Na istom je poslu duže od dvije godine provelo 60 posto, a duže od četiri godine 46 posto djece. Za djecu koja se pri odabiranju zanimanja nisu rukovodila mišljenjem psihologa ti bro­jevi iznose respektivno 11 i 11 posto. Od djece koja su poslušala službenika agencije za zapošljavanje na istom se poslu 37 posto zadržalo duže od dvije godine, a 27 po­sto duže od četiri godine. Od djece koja su odbacila su­gestiju agencije 33 posto je isti posao zadržalo dvije, a 26 posto četiri godine. Dakle, u kontrolnoj skupini dulji­na vremena provedenog na istom poslu nije uopće ovisila o preporuci agencije. U eksperimentalnoj skupini ovis­nost o mišljenju psihologa više je nego upadljiva. Ovaj je eksperiment izvršen prije nekih dvadeset i pet godina* pod pokroviteljstvom Nacionalnog instituta za industrij­sku psihologiju. Na dobivene rezultate sve do drugog svjetskog rata jedva da je itko obraćao pažnju. Tada su se u vojsci počeli koristiti i postupci selekcije za određeno zanimanje kao i metode profesionalnog usmjeravanja.

Možda bi trebalo kazati nekoliko riječi o jedinstvenom položaju postupaka selekcije u vojsci. Kod selekcije za određeno zanimanje stručnjak koji taj posao obavlja in-

* Ova je knjiga prvi put objavljena 1953. godine (prim. prev.).

diferentan je prema sudbini odbijenih kandidata, a kod profesionalnog usmjeravanja nastoji pomoći mladim lju­dima da odaberu zvanje ili zanimanje u najvećem mogu­ćem skladu s njihovim sposobnostima i interesima. Kad psiholog taj isti posao obavlja u vojsci, nalazi se u sasvim drugačijem položaju. Tu je on u situaciji koju bi fizičari nazvali »zatvorenim sistemom« — mora naći posao za sve muškarce i žene koji su pozvani u vojsku, a ne može one najnesposobnije ostaviti nezaposlene. Osim toga ne može odabirati ljude samo za jedan određeni posao ne vodeći računa o potrebama drugih, jer bi time mnoge važ­ne službe lišio sposobnih i kvalificiranih ljudi. Upravo to se dešavalo na početku rata kad su neki rodovi i jedi­nice postupcima selekcije regrutirali najsposobnije lju­de, a ostali su se morali zadovoljiti onima koji su pre­ostali.

Stoga se pokazalo da je bitno imati takav sistem selek­cije koji će održavati ravnotežu između sposobnosti svih regruta i potreba različitih vojnih jedinica. Zahvaljujući vrlo složenim statističkim metodama takva je ravnoteža konačno postignuta i to je vjerojatno najveći uspjeh bri­tanske industrijske psihologije u vrijeme rata. Nije ne­vjerojatno da će psiholozi budućnosti čitavo društvo sma­trati zatvorenim sistemom, te nastojati potrebe industrije i inidividualne sposobnosti međusobno uskladiti, t j . po­stići za obje strane prihvatljiv kompromis. Time bi se ublažile posljedice djelovanja zavoda za zapošljavanje od kojih većina danas radi nasumce, a građani bi bili pro­duktivniji i zadovoljniji odabranim zanimanjem.

Ja ne plediram za takav razvoj, niti ga pretskazujem. Svjestan sam, da kao znanstvenik, ne poznajem dovoljno društvene i političke prilike, te o poteškoćama na tim područjima ne mogu raspravljati. Mislim da činjenice nedvojbeno pokazuju da bi se prikladnim metodama se­lekcije proizvodnja mogla znatno povećati. Postupci se­lekcije društveno su i politički neutralni. Može ih ko­ristiti tiranin da bi povećao efikasnost robova; njihova

upotreba u slobodnoj demokraciji vodi većoj produktiv­nosti i sreći. Želimo li da se psihološke metode selekcije u ovoj zemlji češće koriste, trebat će prije svega izmijeniti stav prema industrijskoj psihologiji. Teško je vjerovati da će društvo odbiti moć koju mu nudi moderna znanost samo zato što se boji da se ta moć ne bi zloupotrijebila.

6

Korištenje testova u selekciji studenata

U Velikoj Britaniji sve donedavno selekcija studenata nije bila neki ozbiljan problem. Ona je, naravno, posto­jala, no više kao namjerno ograničavanje broja studena­ta, a ne kao nužno isključivanje potencijalnih »brucoša«. Posljedica toga bila je da među onima kojih se to ticalo gotovo i nije bilo nezadovoljnih. Glavni kriterij selekcije bio je, očito, dohodak, a budući da se on može objektivno izmjeriti, sistem je, unutar društvenih i etičkih ograni­čenja ovog specifičnog pogleda na svijet, sasvim dobro funkcionirao.

Za razliku od Velike Britanije, Sjedinjene Američke Dr­žave gdje se uvijek nastojalo mladim ljudima omogućiti da steknu više obrazovanje, mnogo su se ranije i s njima svojstvenim realizmom suočile s problemom selekcije stu­denata. Djelomičan razlog je i taj što su Sjedinjene Drža­ve dugo vremena imale po stanovniku deset puta više stu­denata od Velike Britanije. Posljednjih godina i kod nas se za svako mjesto na sveučilištu javlja dva do stotitu kandidata, pa smo i mi u sličnom položaju (nemoguće je dati točne podatke o broju učenika koji se žele upisati na sveučilište, jer se mladi »dovitljivci« prijavljuju na nekoliko fakulteta istodobno). Osobito je velik pritisak na medicinskim fakultetima na koje se želi upisati znat­no više učenika nego što ih fakultet može primiti. Kako nema izgleda da će se takvo stanje popraviti, morat ćemo

još godinama vršiti svjesnu selekciju kandidata koji se žele upisati na naše ustanove višeg obrazovanja.

U ovom poglavlju nećemo raspravljati o tome koliko je takva selekcija poželjna. S pravom se može tvrditi da svakome tko se želi dalje obrazovati i time obogatiti svoju ličnost treba to i omogućiti (bez obzira na njegove spo­sobnosti, temperament itd.). No možda se još s većim pravom može reći da većina ljudi zbog ograničene inteli­gencije ne može svladati sveučilišni studij, te da zajed­ničko »učenje« inteligentnih studenata i studenata čija je inteligencija ispod prosječne čini od nauke farsu. O tom pitanju zasad ne treba raspravljati — dok smo mi živi samo će malen broj kandidata uživati plodove višeg obra­zovanja. Ekonomija je neumoljiv poslodavac s jasno iz­raženim zahtjevima. Prema tome, granice unutar kojih treba rješavati problem točno su zacrtane. Najprije se moramo zapitati kakve metode selekcije danas upravlja­ju sudbinom tisuća naših najinteligentnijih i najsposob­nijih mladih ljudi i žena. Iako to nikad nije podrobnije ispitano, može se sa sigurnošću kazati da se uglavnom radi o intervjuima koji se djelomično temelje na dosa­dašnjim uspjesima, preporukama upravitelja škole itd. Tijekom vlastite, letimične »istrage« naišao sam i na druk­čije kriterije — autoriteti kod upisa na jedno sveučilište smatrali su, na primjer, da je kandidatov rukopis dovo­ljan pokazatelj njegove sposobnosti za studij. Ipak mi­slim da je to bio izniman slučaj i da se tako nezadovolja­vajuće metode rijetko primjenjuju. Ono što je također sigurno jest da se danas ni na jednom britanskom sve­učilištu pri selekciji studenata ne koriste psihološki testo­vi. To nas može i iznenaditi, pogotovo kad vidimo po­zitivno američko iskustvo. Svrha i glavni zadatak ovog poglavlja jest da usporedi vrijednost psiholoških testova s vrijednošću metoda selekcije kojima se danas koristimo.

Prije nego li to učinimo, pogledajmo na trenutak po­sljedice danas uobičajenih postupaka selekcije studena­ta u Britaniji. Na temelju podataka što su ih objavili

različiti univerziteti izračunao sam da je prosječni kvo­cijent inteligencije studenata negdje između 125 i 130. Među pojedinim sveučilištima postoje, naravno, velike razlike. Takve razlike postoje čak i među pojedinim fa­kultetima. Studenti medicine obično su u prosjeku manje inteligentni od studenata umjetnosti i znanosti, studenti matematike i filozofije nadmašuju po inteligenciji stu­dente povijesti i jezika itd. Uzmemo li u obzir poznatu distribuciju inteligencije stanovništva i broj studenata na sveučilištima, možemo pokazati da na sveučilište sti­že samo polovica svih učenika koji bi po svojoj inteli­genciji to i zaslužili. Drugim riječima inteligencija velikog broja studenata manja je od inteligencije mnogih građa­na koji se nisu upisali na sveučilište. Kad bi se na sve­učilište mogli upisati samo najinteligentniji, najmanji bi kvocijent inteligencije primljenih kandidata morao izno­siti 135. Usporedba te veličine sa sadašnjim prosječnim. kvocijentom inteligencije, koji iznosi 127, ukazuje na ne­sposobnost sveučilišta da privuče velik broj veoma inte­ligentnih učenika.

Američke brojke su, naravno, drugačije. Tamo se pro­sječni kvocijent inteligencije kreće negdje oko 110 što među ostalim znači da je inteligencija četvrtine svih stu­denata manja od prosječne. U SAD postoje koledži na kojima je prosječna inteligencija studenata manja od pro­sjeka inteligencije za čitavu zemlju. Mislim da je nepo­trebno isticati da se to ne odnosi na poznata američka sveučilišta kao što su Harvard, Yale, Princeton itd. — in­telektualni standard studenata tih sveučilišta ravan je engleskom prosjeku. Manja inteligencija američkih stu­denata donekle odražava i njihovu brojnost; ne može se broj studenata udeseterostručiti, a da se pritom znatno ne snizi prosječni kvocijent inteligencije. Djelomično je to i odraz američkog stava prema sveučilištu kao pro­duženju srednje škole i odvajanju njegovih društvenih funkcija od edukativnih zadataka. Brojeve navodim samo zato da bi se vidjelo da postupci koji su savršeno priklad­ni za Sjedinjene Države ne moraju to biti i za Veliku

Britaniju i da zbog tako različitih uvjeta nije lako stva­rati analogije.

Imajući to na umu pogledajmo rezultate američkih eksperimenata. Već početkom ovog stoljeća bilo je po­kušaja da se za mjerenje inteligencije studenata upotri­jebe psihološki testovi. Na žalost, ta prva mjerenja zasni­vala su se na pogrešnoj pretpostavci da je inteligencija povezana s čovjekovim fiziološkim reakcijama. Nije ču­do što je korelacija između na testovima postignutih re­zultata i uspjeha na sveučilištu bila veoma slaba. Tim prvim testovima mjerili su se refleksi i druge neuralne manifestacije. Danas znamo da je veza između njih i inteligencije, ako uopće postoji, posve neznatna. Tek kon­strukcijom testova za vojne potrebe dobila su i sveuči­lišta adekvatnije mjere inteligencije (tj. mjere koje nisu bile fiziološke prirode). Tim su testovima testirane sto­tine hiljada studenata, da bi zatim o rezultatima toga testiranja uslijedila prava bujica izvještaja i stručnih na­pisa.

Zaključci psihologa uglavnom su slični. Studenti kao cjelina postižu na testovima inteligencije mnogo bolje rezultate od ljudi koji ne studiraju. Dobri studenti po­stižu bolje rezultate od slabih studenata kao i od onih koji jedva prolaze. Studentov uspjeh na završnom ispitu može se prilično točno predvidjeti na temelju rezultata testova kojima je bio podvrgnut prilikom upisivanja u koledž. Točnost toga predviđanja varira od jednog sve­učilišta do drugog. U nekim je slučajevima jedva veća od slučajnosti, u drugima gotovo savršena. Za to postoji nekoliko razloga koje ćemo ovdje navesti jer su, među ostalim, i poučni.

Koledži se prije svega razlikuju po homogenosti svojih studenata. Negdje među studentima postoje upravo go­leme razlike u inteligenciji, dok su drugdje svi studenti manje više podjednako inteligentni. Očito je da je pred­viđanje tim lakše i točnije čim su razlike u inteligenciji među studentima veće. Ono je mnogo teže kad su studenti po tom svojstvu međusobno slični. Drugi razlog, donekle

u vezi s prvim, jest taj da sva sveučilišta ne poklanjaju jednaku pažnju sudu donesenom na temelju testova in­teligencije. Neka sveučilišta ga ne koriste za selekciju studenata, već u savjetovanju studenata pri upisivanju kolegija. Druga se opet pri odabiranju studenata strogo pridržavaju rezultata testova inteligencije. Većina sveu­čilišta nastoji izbjeći obje ove krajnosti. Predviđanje je obično najtočnije ako se rezultati testova inteligencije uopće ne uzmu u obzir, jer se u tom slučaju na sveučilište mogu upisati i tupi i inteligentni učenici, pa je sastav studenata vrlo heterogen. Heterogenost studenata odabra­nih isključivo na temelju rezultata testova inteligencije mnogo je manja, pa se njihov konačni uspjeh ne može predvidjeti s tolikom točnosti. Pri statističkoj obradi i uspoređivanju inteligencije studenata dvaju sveučilišta treba te različite stavove uzeti u obzir.

Treći razlog variranja točnosti predviđanja u vezi je s tipom završnog ispita. Objektivan tip ispitivanja koji se sve češće primjenjuje u Sjedinjenim Državama, obično je u vrlo dobroj korelaciji s predviđanjima na temelju re­zultata testova inteligencije. Kod nas, u Velikoj Britaniji, na završnom se ispitu gotovo uvijek piše esej o nekoj određenoj temi. Studentov uspjeh na takvoj vrsti ispita ne može se baš točno predvidjeti na temelju rezultata testova inteligencije, t j . korelacija između uspjeha na tak­vom tipu završnog ispita i rezultata testova inteligencije prilično je slaba. To je možda i zato što su objektivni tipovi ispita i test inteligencije zapravo međusobno veo­ma slični. I pri provjeravanju studentova znanja objek­tivnim načinom ispitivanja i pri provjeravanju njegove inteligencije testom inteligencije dolazi do izražaja ono što bismo mogli nazvati »usitnjenošću« (naziv baš nije laskav). U oba slučaja student, u kratkom vremenskom razdoblju, mora dati odgovore na velik broj posve speci­fičnih pitanja — od njega se ne traži da svoje znanje iz­razi u obliku neke strukturalne cjeline.

Ta dva načina ispitivanja (objektivni tip ispita i pisa­nje eseja) četvrti su razlog opaženih razlika u točnosti

predviđanja. Jasno je da točnost prognoze u cjelini ne može nadmašivati pouzdanost onoga što se predviđa. Dru­gim riječima ako je samo ispitivanje nepouzdano, tada ni najsavršeniji mjerni instrument ne može dati točnu prognozu. Poznato je da je pisanje eseja nepouzdan na­čin provjeravanja znanja. Kod takvog ispita konačna ocjena toliko ovisi o ispitivačevoj ličnosti i njegovim pred­rasudama da se zna dogoditi da dva ispitivača posve raz­ličito ocijene isti rad. Pouzdanost ispitivanja pisanjem eseja provjerena je nekoliko puta i pokazalo se da je međusobno slaganje ispitivača ipak bolje od slučajnog. No ne i toliko bolje da bismo na temelju njihovih ocjena mogli biti sigurni u ispitanikove sposobnosti. U jednoj takvoj studiji neki su ispitivači jedan te isti esej smatrali nezadovoljavajućim, neki prosječnim, a neki izvanrednim i dostojnim pohvale. U jednoj drugoj studiji glavni je ispitivač, očajan zbog slabe kvalitete eseja koje je tre­bao ocijeniti, ocjeni jednog eseja dodao opasku »primjer kako ne treba raditi«. Esej je zabunom dospio do drugog ispitivača koji ga je pozitivno ocijenio.

Treba priznati da je većina navedenih istraživanja izvr­šena u školama, a ne na sveučilištima. Svejedno je, me­đutim, malen broj iskusnih ispitivača koji tvrde da je njihova ocjena jednako pouzdana kao i ocjena donesena na temelju objektivnog testa. Totalna pouzdanost ispiti­vanja uvelike varira od koledža do koledža, jer ovisi o objektivnosti i sposobnosti ispitivača, broju radova koje oni moraju ocijeniti i o mnoštvu drugih činilaca. U cje­lini uzevši izgleda da pri dobrom vođenju ispita pisanjem eseja na pouzdanost konačne ocjene ukazuje koeficijent korelacije od oko 0,8; pri slabom vođenju ispita on može pasti na svega 0,6, pa čak i na manju veličinu. Razumljivo je da ove vrijednosti ograničavaju točnost prognoze; čak ni najsavršeniji mjerni instrument ne bi uspjeh na ispi­tu mogao predvidjeti bolje nego što bi ocjene ispitivača A mogle predvidjeti kako će, isti rad, ocijeniti ispitivač B. Kad uspoređujemo ove stvarne nedostatke načina ispi­tivanja pisanjem eseja s navodnim nedostacima ispita

objektivnog tipa, dobro je sve to imati na umu. Srećom, sa stanovišta selekcije, tip prihvaćenog načina ispitiva­nja može se smatrati danim, pa je naše mišljenje o nje­mu irelevantno.

Peta varijabla koja utječe na nejednaku točnost pred­viđanja je duljina vremena u kojem psiholog mora izvr­šiti svoja istraživanja. Ako testiranje treba obaviti za sat vremena, nerazumno je očekivati da će prognoza biti jednako točna kao i kad ono može trajati četiri pa i pet sati. Vrijeme je često presudno, osobito želimo li saznati i nešto više od grube procjene inteligencije (na primjer diferencijalnu prognozu, tj. da li kandidat A ima sklo­nosti prema umjetnosti ili prema znanosti i da li će kan­didat B uspjeti na medicinskom ili nekom drugom fa­kultetu. Takva prognoza zahtijeva više vremena).

Zadnja i možda najvažnija varijabla koja utječe na toč­nost predviđanja je istraživačeva stručnost. Događa se da ljudi koji su u praksi koristili psihološke testove i bili njima nezadovoljni kasnije otkriju da testiraje nije vrši­la stručna osoba, t j . da ga je vršio netko tko nije detaljno poznavao sam proces testiranja i tko se nije znao služiti složenim statističkim metodama potrebnim da bi se po­sao dobro obavio. Pogrešno je pretpostavljati da svatko tko je diplomirao psihologiju može pokrenuti i do kraja provesti postupak selekcije. Za to su osim iskustva, po­trebne i neke druge kvalifikacije, pa na tom području amater nema što tražiti. Prije nego li osudimo bilo kakav postupak selekcije treba vidjeti što stručnjak može nji­me postići. Odbacivanje postupka selekcije zbog njegove nestručne, amaterske primjene posve je neopravdano.

Uzmemo li u obzir samo studije u kojima su istraživa­nja vršili stručnjaci i u kojima su podaci pravilno sta­tistički obrađeni, vidimo da su zaključci međusobno vrlo slični i da nema nikakve sumnje o tome da se pomoću testova može pouzdano i valjano predvidjeti uspjeh stu­denata na sveučilištu. To je istina za SAD, no vrijedi li i za Veliku Britaniju? Kod nas, na žalost, nije izvršen neki veći broj ispitivanja, no učinjeno pokazuje da se nave-

dena razmatranja mogu primijeniti i na selekciju stude­nata u našoj zemlji. Naše studije također su pokazale da se na temelju rezultata testova inteligencije može pri­lično dobro predvidjeti uspjeh studenata na ispitima. Kod nas je točnost prognoze nešto manja, što je, budući da je homogenost studenata veća, i trebalo očekivati. No raz­lika u točnosti tako je malena da je u praksi možemo zanemariti.

Pogledajmo sada kakav je kod nas odnos između pro­gnoze na temelju testova i prognoze na temelju uobiča­jenih intervjua. U jednoj izvrsnoj dugoročnoj studiji obavljenoj u Londonu, uspoređena je točnost prognoze na temelju uobičajenih postupaka: intervjua, eseja ili krat­kih pismenih sastavaka s točnosti prognoze na temelju niza testova za selekciju. Ispitivači koji su intervjuirali kandidate mogli su se poslužiti ocjenom pismenog dijela završnog ispita u srednjoj školi, kao i rezultatom koji je kandidat postigao na prijemnom ispitu na sveučilištu. Glavni cilj intervjua bila je ocjena kandidatove sposob­nosti za određeni studij. Osobita je pažnja posvećena općoj inteligenciji, već stečenom obrazovanju, iskustvu, interesima i motivima kao i ličnosti i karakteru kandi­data. Ispitivači su bili iskusni i stručni ljudi kakvi se obično uzimaju za taj posao, najvjerojatnije ni malo sla­biji od ispitivača na bilo kojoj drugoj ustanovi.

Usporedbom intervjua s testovima inteligencije došlo se do spoznaja sličnih onima u američkoj praksi. Poka­zalo se da intervju nije prikladna metoda prognoziranja, dok test inteligencije to jest. Korelacija između intervjua i testa inteligencije bila je negativna, što drugim riječi­ma znači da su ispitivači često odabirali manje inteligent­ne kandidate. Osim toga već bi se i na temelju kandidato­vog pismenog rada na završnom ispitu u srednjoj školi kao i rezultata koji je postigao na prijemnom ispitu, a ispitivači su se mogli poslužiti i jednim i drugim, relativ­no dobro mogao predvidjeti njegov uspjeh na završnom ispitu na sveučilištu. Ako išta, intervju je smanjio toč­nost te prognoze. Podaci iz ove engleske studije potpuno

se slažu s rezultatima eksperimenata izvršenim u Ame­rici: intervju je kao metoda za predviđanje uspjeha ili neuspjeha sveučilišnih studenata neupotrebljiv, dok je prognoza na temelju testa inteligencije prilično pouzdana i unutar određenih razumnih granica vrlo točna.

Protivnici testiranja ponekad ističu da za uspjeh na studiju nije dovoljna samo inteligencija, već da su po­trebna i određena svojstva karaktera odnosno ličnosti. To je vjerojatno istina. No iz toga se ipak ne može za­ključiti da je intervju kao metoda selekcije bolji od testi­ranja. Taj pogrešni zaključak temelji se na tri pretpo­stavke od kojih ni jedna nije u skladu s činjenicama. Prva je da ispitivač može s određenim stupnjem točnosti ocijeniti nečiji karakter i ličnost. Dokaze koji to opovr­gavaju iznio sam u jednom od prošlih poglavlja pa ih neću ovdje ponavljati. Nitko tko je proučio literaturu ne može sumnjati da je intervju kao metoda za otkrivanje svojstava ličnosti krajnje nepouzdana, a da o njegovoj valjanosti ne može biti ni govora. Intervjuirajući istog kandidata, dva ispitivača često dolaze do posve suprotnih zaključaka od kojih ni jedan nije u skladu s činjenica­ma. Većina ljudi koji se ponose svojim poznavanjem ljud­ske prirode i svojim ispitivačkim sposobnostima nerado prihvaća ovu jednostavnu istinu. No želimo li zaključke na činjeničnim, a ne na emotivnim temeljima, ne možemo odbaciti dokaze velikog broja savjesno obavljenih istra­živanja. Ma koliko karakter i ličnost bili važni, sigurno je da intervju nije podesna metoda za njihovo ocjenjivanje.

Druga pogrešna pretpostavka jest da ljudi odbacuju određeno sredstvo zato što ono može poslužiti samo za neke, a ne i za neke druge svrhe. Mislim da nitko razu­man ne bi to učinio. Služimo se čekićem usprkos činje­nici što njime ne možemo prepiliti drvo ili izmjeriti ja­kost električne struje. Ne vidim zašto bismo odbacili test inteligencije zato što on mjeri inteligenciju, a ne i neka druga važna svojstva. Jedva da će itko poricati da je inteligencija važan atribut dobrog studenta. To, naravno, ne znači da je ona i jedini takav važan atribut, iz čega

opet ne slijedi da su testovi inteligencije beskorisni. Po­uzdano se zna da učenik koji na testu inteligencije ne postigne određeni minimalni broj bodova neće uspjeti na sveučilištu. Okrutno je dopustiti mu da to pokuša i ne uspije, baš kao što je okrutno sposobnom učeniku one­mogućiti daljnje školovanje zato što na sveučilištu nema dovoljno mjesta. Time se, naravno, ne tvrdi da velika inteligencija nužno osigurava uspjeh. Od uspjeha lakše je predvidjeti neuspjeh — dovoljno je da učenik na testu inteligencije postigne slab rezultat. Takav rezultat nedvo­smisleno ukazuje na nedostatak određene sposobnosti apsolutno potrebne za polaganje ispita. Izvrstan rezultat pokazuje samo da učenik posjeduje sposobnosti potreb­ne za polaganje ispita, no ne i da će on ispite doista i položiti (to će se dogoditi samo ako prione uz knjigu). Predvidjeti razloge zbog kojih učenik neće ispuniti oče­kivanja neobično je teško. Možda će morati zarađivati za život pa se stoga neće moći posvetiti studiju; možda će pretrpjeti živčani slom i patiti od tjeskobe i emocio­nalnih poremećaja što će mu smetati pri radu; a možda će pobjeći s profesorovom ženom i biti izbačen sa sve­učilišta. Sve se to događalo i onemogućavalo inteligent­nim studentima polaganje ispita. U skladu s tim nitko neće tvrditi da su testovi inteligencije nepogrešivi. Oni jednostavno, s prihvatljivom točnosti, mjere jedan važan element uspjeha.

Pogrešna je i treća pretpostavka da se karakter i lič­nost mogu procijeniti isključivo metodom intervjua. Tre­ba naglasiti da danas postoje metode za mjerenje onih crta karaktera i ličnosti koje su presudne za uspjeh. Po­znavanje tih svojstava čini prognozu znatno točnijom. Kvalitete kao što su upornost, interes, želje i emocionalna stabilnost mjere se testovima koji se primjenjuju uglav­nom individualno, ali se mogu primijeniti i grupno. U ve­ćem broju istraživanja takvim se grupnim testiranjem s prihvatljivom točnosti predvidio uspjeh ili neuspjeh. Po­kazalo se, na primjer, da je uspješan student uporan, emocionalno stabilan i da su mu želje u skladu sa stvar-

nosti. Njegov jednako inteligentan kolega koji ispite po­laže slabo ili nikako, emocionalno je nestabilan, nije uporan, a njegove želje bilo da su prevelike bilo pre-skromne, nisu u skladu s njegovim mogućnostima. Takva vrsta testova još je u povoju pa treba očekivati da će se u bližoj budućnosti usavršiti. No, čak i u sadašnjoj fazi razvoja oni su u predviđanju efikasniji od intervjua te ih stoga možemo smatrati vrijednom dopunom čisto intelektualnog tipa testa koji služi isključivo za mjerenje inteligencije.

Zaključujemo li nepristrano i u skladu s činjenicama, moramo uvidjeti da je točnost prognoze na temelju inter­vjua nedovoljna (barem kad se radi o školovanju), da je predviđanje na temelju testova inteligencije daleko efikas­nije i da najnoviji razvoj testova ličnosti i karaktera poka­zuje da pomoću psiholoških testova uspjeh na studiju već sada možemo relativno uspješno predvidjeti.

Zašto se onda ti testovi ne koriste na britanskim sveu­čilištima? Koliko sam uspio shvatiti razlozi su slijedeći: Prije svega se ističe kako testovi inteligencije, kao uosta­lom ni bilo kakvi drugi testovi nisu nepogrešivi. Budući da na temelju njih stvorena prognoza nije 100 posto toč­na, mogu se na temelju takve prognoze donijeti i pogrešne odluke. To se ne može osporiti. Ipak, mislim da se iz toga ne može ništa zaključiti ni o upotrebi testova inteligen­cije. Metodu testiranja treba uspoređivati s drugim me­todama selekcije, a ne s nekim imaginarnim savršenim standardom. Iako postupak testiranja nije savršen, on je mnogo pouzdaniji od ostalih postupaka selekcije. Nema nikakve sumnje o tome da će se prilikom selekcije u uvje­tima koji su izvan naše kontrole činiti greške; primit će se učenici koji će kasnije biti slabi studenti, a odbiti oni koji bi društvu u intelektualnom pogledu, mogli samo pridonijeti. Pokazano je međutim da je naš sadašnji si­stem selekcije manjkav jer se temelji na metodama koje nisu mnogo pouzdanije od bacanja dinara (pismo-glava). Testovi inteligencije, iako nesavršeni, omogućuju pro­gnozu koja je daleko bolja od slučajne. Izračunao sam

da danas na sveučilištu ne uspije diplomirati 15 posto svih studenata — primjena testova inteligencije smanjila bi taj broj na 2 do 3 posto (naravno uz postojeći kriterij ispita i omjer kandidata i na sveučilištu slobodnih mje­sta). Može se izračunati i da bi se uz nepromijenjen kri­terij ispita broj odličnih studenata mogao udvostručiti. To naravno, ne znači da se prilikom selekcije pomoću novih metoda neće činiti greške, no sigurno je i znanstve­no provjereno da će njihov broj biti znatno manji.

Ovdje treba naglasiti da će konstantna upotreba novih postupaka selekcije dovesti do smanjenja broja početnih grešaka, jer će se s vremenom greške uočavati i isprav­ljati, a uvodit će se i nove, točnije metode predviđanja. Britanski psiholozi neće na tom području steći nikakvo iskustvo, ako ih sveučilišta ne podrže. To, na žalost, dosad nije bio slučaj. Jedno ili dva istraživanja koje je omogu­ćila Nuffieldova fundacija iznimka su u tom općem pra­vilu. Protivnici uvođenja testova selekcije na naša sveuči­lišta koji ističu da se prilikom prognoze na temelju tih testova čine greške, ne shvaćaju izgleda da upravo oni otežavaju uklanjanje tih grešaka.

Drugi dokaz protivnika testova već smo donekle raz­motrili. On se odnosi na navodna svojstva karaktera i ličnosti idealnog studenta, tj . na svojstva koja bi on mo­rao posjedovati uz inteligenciju i neovisno o njoj. Taj je argument teško oboriti jer se temelji na pretpostavkama o ljudskoj prirodi i ispitivačevoj sposobnosti koje se ne mogu kritički i eksperimentalno provjeriti. Već sam ista­kao da ma kakva bila ta navodna karakterna i tempera­mentna svojstva, intervju nije podesna metoda za nji­hovo procjenjivanje. Za to uostalom postoje i nepobitni dokazi.

Treći se prigovor odnosi na »atomističku« i statističku prirodu selekcije pomoću testova. Tvrdi se da mnogi stu­denti ne vole da o njihovoj budućnosti odlučuju statistič­ke funkcije izvedene iz na testovima postignutih rezultata. Smeta ih što je čovjek — ispitivač zamijenjen bezličnim računskim strojem. No iz iskustva znamo, a iz eksperi-

menata se vidi da su primljeni studenti uvijek zadovoljni postupkom selekcije kojim su odabrani. Ako su odabrani metodom intervjua, smatraju ispitivača sposobnim i oštroumnim jer je uspio proniknuti u njihovu dušu i spoznati njihovu neizmjernu nadarenost. Ako su odabrani pomoću objektivnih testova, dive se domišljatosti istra­živača koji je njihove nesumnjive intelektualne kvalitete uspio tako precizno izmjeriti. Odbijeni kandidati obično kažu da je ispitivač bio zlurada stara budala koja im je svojom tupavošću, svojim predrasudama i nepoznava­njem ljudske prirode onemogućila da pokažu što znaju. Učenici odbijeni na temelju postignutog rezultata na testu tvrde da je test salonska igra koju nitko razuman ne mo­že smatrati ozbiljnom i koja nikako ne može mjeriti istinske intelektualne sposobnosti. Mislim da se na ove i slične izjave učenika ne treba mnogo obazirati, tim više jer su oni prije selekcije o svemu potanko obaviješteni (ili bi barem to trebali biti).

Bilo kako bilo malen broj ljudi smatra da bi se se­lekcija trebala vršiti na temelju rezultata jednog jedinog ili čak i niza testova. Testovi bi trebali biti samo dio po­stupka selekcije u kojem bi trebalo uzeti u obzir sve dostupne i vjerodostojne podatke o kandidatu (izvještaj njegovog razrednika, liječnički nalaz i informacije dobi­vene intervjuiranjem kandidata poslužit će dobivanju cje­lovitije slike). Važno je, međutim, da se nakon selekcije prati uspjeh prihvaćenih kandidata da bi se vidjelo ko­liko su različite metode pridonijele točnosti prognoze. Tada bi se ubuduće moglo inzistirati na korisnijim po­dacima, dok bi se oni manje korisni mogli zanemariti ili posve odbaciti.

Jasno je da se taj posao ne može raditi uzgred, te da ga ne mogu obavljati nestručnjaci. Konstrukcija testova, osobito kad su potrebe za njima tako velike da svake godine treba konstruirati nove, težak je i dugotrajan po-sao. U SAD su osnovane organizacije koje taj posao obav­ljaju za skupine od nekoliko sveučilišta. Mislim da bismo i mi trebali tako postupiti, jer je malen broj sveučilišta

koja bi sama mogla finansirati potrebna istraživanja. Ni­malo ne sumnjam da bismo pritom naišli na znatne admi­nistrativne teškoće. No budući da je u interesu studenata da dobiju najbolji mogući sistem selekcije, ne bi trebalo štedjeti napore u njihovu svladavanju.

Dosad smo o testovima inteligencije govorili samo kao o jednoj od metoda selekcije. Pogrešno je, međutim, pret­postavljati da se podaci dobiveni testiranjem mogu samo tako iskoristiti. U nedavno izvršenom sveobuhvatnom istraživanju pokazalo se da su sveučilišta u Americi re­zultate testova koristila na pedesetak različitih načina. Ovdje ću navesti samo neke od njih. Na temelju rezultata testova lako se, na primjer, otkrivaju studenti koji nisu ispunili očekivanja (tj. oni čiji uspjesi misu u skladu s njihovim intelektualnim sposobnostima), pa im se može savjetovati kako da poboljšaju svoj način rada. Osim to­ga studenti se često žele specijalizirati i traže savjet od svojih profesora. Očito je da će savjeti na temelju objek­tivnih spoznaja o studentovoj inteligenciji, interesima i ličnosti biti mnogo korisniji od subjektivnih savjeta koji često nemaju veze sa stvarnosti. Rezultati testova inteli­gencije mogu se koristiti i prilikom upisivanja postdi­plomskog studija kao i prilikom odabiranja zanimanja po završetku studija. Posao koji će student dobiti ovisit će, naravno i o uspjehu postignutom na ispitima, korisno je međutim preporukama i sugestijama dodati i izvještaj o stvarnim sposobnostima kandidata. Uporan i manje inteligentan student može, naime, postići jednak uspjeh kao i njegov vrlo bistar, ali nemaran kolega. Poznavajući i njihov uspjeh i njihove sposobnosti nastavnik o njima stječe potpuniju sliku.

Na nekim američkim sveučilištima rezultat postignut na testu inteligencije nije kriterij za upis na sveučilište. S učenicima koji na testu postignu izrazito slab rezultat iscrpno se razgovara te im se ukazuje na vjerojatnost neuspjeha. Učenicima koji se ne bi uklapali u određenu intelektualnu sredinu i koji bi nakon jedne ili dviju go­dina postali beznadni slučajevi omogućuje se da donesu

razumnu odluku i povuku svoju prijavu. Ujedno im se pomaže da izbjegnu beskorisne napore. Izvanredno je važno to što učenik, nakon razgovora, svojevoljno odu­staje od studija — mehanička prisila sveučilišne uprave u takvim je slučajevima mnogo manje podesna.

Činjenicama koje sam iznio u ovom poglavlju želio sam pokazati samo to da su testovi inteligencije veoma dobra metoda za predviđanje uspjeha na sveučilištu; ka­ko ih upotrijebiti u određenim uvjetima ovisi o mnoštvu specifičnih činilaca, o kojima budući da ih nije lako poopćiti, nećemo ovdje ni raspravljati. Na američkim se sveučilištima testovi inteligencije koriste na različite na­čine što je dobro za razvoj same tehnike testiranja. Što veći broj različitih eksperimenata omogućit će, naime, da se stare, nadiđene tehnike zamijene novim i boljim.

Mislim da se iz dosad rečenog može zaključiti da je uvođenje psiholoških metoda selekcije nadasve poželjno te da taj posao uvijek treba povjeriti kvalificiranim psi­holozima. Greške se naravno ne daju izbjeći, no bit će ih manje nego danas, a neće biti ni tako velike. Osim za selekciju studenata rezultati testova inteligencije mo­gu se iskorisiti pri rješavanju najrazličitijih studentskih problema. Činjenice nisu dosad ni jednom osporile vri­jednost testovima inteligencije — one štoviše nepresta­no ukazuju na nove mogućnosti njihove primjene. Kaže se da od časa rođenja znanstvenog izuma do časa nje­gove praktične primjene najčešće prođe pedesetak go­dina. To što je od uvođenja testova inteligencije, koji su se pokazali valjanom i korisnom mjernom metodom, pro­šlo otprilike pedeset godina, možemo možda smatrati dobrim predznakom.

7

Procjenjivanje čovjeka

Često se čuje pogrešno mišljenje da su metode odabira­nja zasnovane na psihološkim testovima relativno nove. To je, međutim, posve neistinito. U povijesti mnogih ze­malja nalazimo zapise o mudrim i besmislenim metoda­ma selekcije. Možda jedna od najstarijih takvih metoda opisana je u Bibliji; u ratu protiv Miđanaca Gideon se poslužio dvostepenim postupkom selekcije. Prvo Gideo-nova metoda bila je neka vrsta psihijatrijskog rešeta kojim je uglavnom trebalo odbaciti anksiozne i depresiv­ne ratnike. Izgleda da je pročitan proglas otprilike ovak­vog sadržaja: »Tko se boji i strahuje, neka se vrati .« Djelovanje proglasa nije izostalo jer »Dvadeset i dvije tisuće ljudi iz naroda vrati se, a ostade ih deset tisuća.«

Većina suvremenih komandanata ne bi dopustila tako drastično smanjenje broja ratnika. Ali Gideon se tu nije zaustavio, on je čak prešao na drugu fazu selekcije u kojoj se poslužio testom psihološke spremnosti. Naj­lakše ga je opisati navodeći izravno Bibliju:

— Jahve reče Gideonu: »Još je previše naroda. Po­vedi ih na vodu, i ondje ću ih iskušati. Za koga ti ka­žem: ,Neka ide s tobom', taj će s tobom ići. A za koga ti kažem ,Neka ne ide s tobom' taj neće ići.«

Gideon povede narod na vodu, i Jahve mu reče: »Ko-

ji bude laptao vodu jezikom kao što lapće pas, stavi ga, na stranu. Koji klekne da pije, odvoji ga na drugu stranu.«

Onih koji su laptali vodu jezikom — prinoseći vodu rukom ustima — bijaše tri stotine, a sav je ostali na­rod kleknuo da pije.

Tad Jahve reče Gideonu: »Sa one tri stotine ljudi koji su laptali vodu ja ću vas izbaviti, i predat ću Miđance u vaše ruke. Svi drugi neka se vrate svaki svojoj kući.« —

Ovaj se »Gideonov test« po svojoj koncepciji i izvedbi razlikuje od testova za selekciju studenata i radnika o kojima smo raspravljali u prethodna dva poglavlja. No on je veoma sličan postupcima i testovima što ih pred­lažu neke od suvremenih psiholoških škola jer smatraju da ortodoksne metode odabiranja »atomiziraju« ljudsku prirodu. Mišljenje da treba ići za »cjelovitijom« ocjenom zaslužuje da ga podrobnije ispitamo.

Na području selekcije obično se počinje s pretpostav­kom da su za dani posao potrebne sposobnosti A, B i C,. karakterna svojstva X, Y i Z i temperament tipa a. Dosljedno pretpostavci konstruiramo testove koji će pro­vjeravati te sposobnosti, karakterna svojstva i tip tempe­ramenta, i primamo na posao ljude koji na tim testovima postignu najbolje rezultate. Njemački vojni psiholozi žuč­no su osporavali vrijednost takvog načina rada. Misleći da razlaganje čovjekove prirode na sposobnosti, svoj­stva itd. iskrivljuje »cjelovitost« kandidatove ličnosti, na­stojali su promatranjem kandidata u složenoj situaciji dobiti »cjelovitu« sliku o njemu i njegovim reakcijama. Svoja predviđanja i selekciju zasnivali su na tim općim dojmovima, a ne na numeričkim i kvantitativnim rezul­tatima testova.

Njemački vojni psiholozi dovodili su svoje kandidate -ponekad u neobične, a često i u duhovite situacije. Od kandidata bi, na primjer, zatražili da što više razvuče čvrstu metalnu oprugu. Čim je on snažnije potezao, tim jača bivala je električna struja koja mu je prolazila ti-

jelom. Dok se on tako mučio, skrivenom je kamerom sni­man izraz njegova lica. Na duljinu razvučene opruge nije se uopće obraćala pažnja — gledalo se na njegovo ponašanje u cjelini, među ostalim i na njegov izraz lica. Pretpostavka na kojoj se temelji takva vrsta testa sama po sebi nije ni nerazumna ni neprihvatljiva. No njemač­ki su vojni psiholozi previdjeli da razumnost i prihvat­ljivost ne čine hipotezu i dokazanom, i time počinili pre­sudnu grešku. Trebalo je provjeriti da li su kandidati odabrani postupkom selekcije koji se na toj pretpostavci zasniva zaista bolji od odbijenih kandidata, a Nijemci, kao uostalom ni Japanci koji su se služili sličnim meto­dama, nisu to nikada učinili. Stoga o korisnosti tih me­toda ne možemo ništa reći. Znamo samo to da su mnoge od njih vrlo nepouzdane, tj. da će dvoje ljudi istu si­tuaciju različito ocijeniti. Da nepouzdani podaci ne mogu biti valjani poznati je statistički aksiom.

Bez obzira na to britanski su ratni odbori za odabi­ranje osoblja (W O S B)* preuzeli njemačke metode i prilagodili ih uvjetima u našoj zemlji. O tome što se time postiglo govorit ćemo u drugom dijelu ovog po­glavlja. Ovdje to spominjemo prvenstveno zato što je iste metode i principe kasnije preuzeo jedan ogranak Strateš­ke službe Sjedinjenih Američkih Država (OSS).** Ta američka vojna ustanova koja je neka vrsta mješavine britanske vojne kontraobavještajne službe (M. I. 5), Her-culea Poirota i Hromog Dabe, mnogim je čitaocima si­gurno poznata. Velik je, naime, broj ratnih filmova u kojima se slave njezini podvizi. Suočeni s potrebom re­grutiranja velikog broja ljudi naj različitijih sposobnosti i to ljudi visokog morala i mentalne spremnosti, inteli­gencije, poštenja i hrabrosti, osoblje strateške službe SAD odlučilo je da odabiranje povjeri skupini psihologa. Ovdje ćemo potanko opisati njihov način rada u jednom od brojnih »logora za selekciju«. Psiholozi su preuzeli

* Kratica za War Office Selection Board (prim. prev.). ** Kratica za Office of Strategic Services (prim. prev.).

Simoneitove ideje koje su pod nazivom Wehrpsychologie* potaknule razvoj njemačkih metoda za selekciju, a time utjecale i na postupke kojima su se služili britanski ratni odbori za odabiranje osoblja. Način njihova rada naj­bolje ćemo shvatiti ako pogledamo što se s kandidatom zbivalo od časa njegova prvog kontakta sa agencijom za selekciju pa do konačne odluke o njegovoj sudbini.

Svakog su kandidata najprije intervjuirali u Washing-tonu, a zatim obavijestili da će kroz postupak selekcije proći incognito, tj. ne pod svojim pravim imenom. Kan­didat je morao odabrati novo ime i izmisliti biografiju. Upozoren je da svoj pravi identitet ne smije otkriti ni u kojem slučaju. Zatim je morao obući vojničku uni­formu koja je trebala izbrisati sve društvene i obrazovne razlike između njega i ostalih kandidata. Predveče su ga, zajedno s drugim kandidatima, prebacili u logor za se­lekciju. Tamo su večerali i tijekom večere imali priliku da se međusobno upoznaju i da upoznaju članove »ocje­njivačkog tima« (na svakog kandidata dolazio je otprilike jedan član tima).

Poslije večere kandidati su pristupili većem broju pis­menih testova inteligencije i ličnosti, a morali su is­puniti i upitnik s pitanjima iz ličnog života. Na kraju su svi podvrgnuti testu opažanja i zaključivanja sličnom jednoj poznatoj društvenoj igri. Kandidata su uveli u sobu u kojoj je neki čovjek tobože ostavio svoje stvari. Na temelju njih trebalo je rekonstruirati čovjekovu tje­lesnu pojavu, karakter i ličnost. Nakon toga kandidati su išli spavati da bi se sutra odmorni suočili s novim izazovima.

Ujutro su podijeljeni u skupine od po sedam ravno­pravnih članova (tj. skupine bez vođe) i odvedeni do plitkog i oko dva i pol metra širokog potoka. Na jed­noj obali ležao je težak kamen, a na drugoj deblo. Obje su obale bile obrasle drvećem, a po obali na koju je grupa dovedena ležale su razbacane daske (nijedna do­voljno duga da premosti rječicu), užad, jedna kolotura

* Psihologija odbrane (prim. prev.).

i bure bez dna. Rečeno im je da je pred njima bijesna bujica koja ruši sve pred sobom tako da se ništa ne može učvrstiti na dno potoka. Oni su se tobože vratili sa zadatka i moraju kao deblo maskiran osjetljivi dalji-nomjer prenijeti na drugu obalu. Natrag moraju do­nijeti sanduk kapica sa oroza vatrenog oružja, t j . kamen. Pri tom mogu upotrijebiti sav zatečeni materijal. Nitko nije imenovan vođom, što je i razumljivo, jer se željelo provjeriti hoće li se netko sam od sebe nametnuti grupi.

Kandidati su se različito ponašali. Neki su davali ne­prihvatljive savjete, drugi opet mnogo pričali, iako ih nitko nije slušao, a neki su pristupili izvođenju vlasti­tih zamisli. Psiholozi su promatrali grupu i ocjenjivali energičnost, poduzetnost, inteligenciju i tjelesnu spret­nost i snagu svakog kandidata, kao i njegove kvalitete vođe i odnos prema drugim kandidatima. Kad se ko­načno pokazalo tko je vođa, on je odmah uklonjen (re­čeno mu je, na primjer da je pogođen metkom iz snaj-perske puške) i grupa je, opet bez vođe, morala nasta­viti zadatak i naći sebi drugog vođu.

Da bi se provjerila točnost zaključaka donesenih na temelju izvršavanja jednog zadatka, grupi su postav­ljeni sve novi i novi zadaci. U nekim od njih dolazile su do izražaja fizičke, a u nekima intelektualne kvalitete, kao na primjer u razgovoru o određenoj temi.

Nešto kasnije svaki je kandidat sam suočen s posve različitim tipom testa. Prividno se testirala sposobnost kandidata da sa dva pomagača od drveta sagradi od­ređen jednostavan model. Pokazan mu je materijal, objaš­njeno što treba raditi i pozvani pomagači. To su zapravo bili mlađi članovi ocjenjivačkog tima kojima je rečeno da ne slušaju i ne izvršavaju kandidatove naredbe, već da mu unutar određenih vjerojatnih granica, postavljaju prepreke i da ga kao tobože slučajno ometaju u radu. Ta su dva člana po tradiciji dobila imena Kippy i Buster. Kippy je bio pasivan i trom i nije radio ništa što mu se ne bi izričito naredilo. Zastajkivao bi s ru­kama u džepovima, smetao ili bio zabavljen nekim vla-

stitim beznačajnim poslom. Buster je opet bio agresi­van, užurbano je trčkarao naokolo, nastojao nametnuti svoje mišljenje, davao nepraktične savjete, spremno izra­žavao nezadovoljstvo i uporno kritizirao kandidatove sla­be točke. Bezbrojni su načini zagorčavanja života oficiru na dužnosti i Kippy i Buster su ih do kraja iskoristili. Uz njih kao pomagači nijedan kandidat nije uspio sa­graditi model u predviđenom vremenu.

Ponašanje kandidata pažljivo se promatralo. Dešavalo bi se, na primjer, da se kandidat razbjesni i udari jed­nog ili oba pomoćnika, da se ozlovolji i odustane, da se pokuša otarasiti sumnjivih pomagača i sam obaviti posao ili da pomagače pokuša udobrovoljiti i pridobiti.

Zatim su bili na redu intervjui, pa testovi pamćenja, mehaničkog shvaćanja itd. Uveče je upriličen »intervju stresa« kojim se željela provjeriti kandidatova sposob­nost podnošenja velikih intelektualnih napora i emocio­nalnih napetosti. Napetost se stvarala brzim i nemilo­srdnim unakrsnim ispitivanjem u neugodnim uvjetima s ciljem da se otkriju pogreške u pripovijesti koju je kandidat morao smisliti za svega nekoliko minuta. Kan­didata bi, na primjer, uveli u sobicu u kojoj je našao pismenu poruku da ga je noćni čuvar vidio kako u vla­dinim uredima u Washingtonu prelistava tajni dosije. Čuvar je znao da on nije službenik agencije koja je u zgradi imala svoje prostorije. Za nekoliko minuta »ču­var« bi ga i uhvatio i on mu je morao reći tko je (uza se nije imao nikakvih dokumenata), i naći uvjerljivu iz­liku za svoje akcije. Pritom je morao paziti da ne oda svoj pravi identitet (čitavo razdoblje testiranja proživio je pod izmišljenim imenom).

Za izmišljanje svoje priče imao je na raspolaganju samo dvanaest minuta. Zatim bi ga odveli u podrum i tu na trenutak zaslijepili svjetlošću reflektora. Podrum je bio mračan — iza reflektora jedva se nazirala skupina inkvizitora. Kandidat je morao sjesti tako da mu svjet­lost pada izravno na lice i podnijeti oštro, pronicavo i krajnje neugodno unakrsno ispitivanje. Bez obzira na

njegovo držanje na kraju bi mu neizostavno kazali da je na testu propao. Budući da je kandidat znao da je to jedan od odlučujućih testova, pretpostavljalo se da će ga takva obavijest poraziti.

Neposredno nakon »intervjua stresa« kandidat se mo­rao javiti jednom članu ocjenjivačkog odbora na drugom kraju zgrade. Ovaj bi ga srdačno dočekao, učinio sve da se kandidat osjeća ugodno, a zatim se pretvorio u su­osjećajnog slušaoca. Ova lažna srdačnost trebala je od kandidata izmamiti priznanje.

Drugog dana bio je na redu test »vodstva« u kojem se od kandidata tražilo da igra ulogu vođe, kao i čitav niz testova kojima se provjeravala moć zapažanja, spret­nost u postavljanju pitanja, sposobnost terenskog snala­ženja itd. Tog dana održana je i preponska utrka. Dru­gog jutra, poslije doručka, kandidatima se obratio vo­ditelj čitavog projekta. Istog su dana svi poslani na­trag u Washington. Vrijeme između testova kandidati su provodili u dugim i povjerljivim razgovorima tijekom kojih im je bilo dopušteno da otkriju vlastiti identitet. Svrha tih razgovora bila je stjecanje što potpunije slike o kandidatu.

U čitavom je projektu sudjelovao velik broj promatra­ča koji su svoje zaključke pokušali sažeti u neku vrstu opisa ličnosti. Nastojao se izbjeći atomistički pristup, pa se nije zahtijevalo donošenje ocjene o svakom od pro­matranih svojstava posebno (tj. rangiranje kandidata prema uspjehu na pojedinim testovima). Pokušalo se do­ći do neke vrste opisa ličnosti s kojim bi se slagali svi ocjenjivači. Preporuka se donosila na temelju toga opisa.

Teško je pokazati koliko je takav postupak koristan. Podaci o efikasnosti odabranih regruta na stvarnim za­dacima zatraženi su od njihovih komandanata, od ko­lega s kojima su surađivali i od ispitivača koji su s njima razgovarali prilikom prekomande. Zbog nepouzdanosti i ne-valjanosti kriterija ocjenjivanja kao i zbog sreće koja je za uspjeh tajnog agenta veoma važna, nijedna od ovih metoda nije se pokazala zadovoljavajućom. Čak i izvr-

stan kandidat može, na primjer, pokleknuti pod muka­ma i time povećati broj neuspjelih, dok vrlo slab kan­didat može slučajno izbjeći opasnosti i postati junak da­na. Usprkos tim i drugim poteškoćama ovakva su kasnija ispitivanja pokazala da je prognoza u svim slučajevima bila bolja od slučajne (ponekad i znatno bolja), pa iako nam hitno trebaju savršenije tehnike procjenjivanja, iz. objavljenih se podataka vidi da je Strateška služba SAD relativno dobro obavila svoj posao.

Jedna je stvar, međutim, uvidjeti da je neki postupak relativno uspješan, a posve druga složiti se s teorijskim osnovama na kojima se on zasniva. Možda su metode i teorije kojima se služila Strateška služba SAD i prido­nijele uspjehu procesa odabiranja, no treba naglasiti da se ona osim novim služila i starim provjereno valjanim tehnikama koje su se pokazale korisnima i u situacijama »atomistički« orijentiranog programa (na primjer tes­tovima inteligencije, razumijevanja riječi i bogatstva rječ­nika, kao i nekim drugim pismenim testovima). Stoga je lako moguće da je uspjeh postignut zahvaljujući starim, a ne novim tehnikama, atomističkom, a ne cjelovitom pri­stupu. Izvještaj o projektu ne daje odgovor na to pitanje. Da je prognoza donesena na temelju svakog testa po­sebno i da su rezultati svakog pojedinog testa brojčano izraženi i statistički obrađeni, dobili bismo prognozu bez primjesa subjektivnog mišljenja koju bismo mogli us­porediti s prognozom koja se prvenstveno zasniva na »in­tuiciji«. Mislim da bi međusobna usporedba efikasnosti različitih testova, kao i usporedba efikasnosti različitih načina kombinacije rezultata testova — statističkog (ato-mističkog) načina i cjelovitog (intuitivnog) načina — bila veoma poučna. Činjenica da se sve navedeno propustilo uraditi ukazuje na nesklonost prema znanstvenim doka­zima i kraljevski prezir prema strpljivom provjeravanju karakterističan za intuitivne psihološke škole. U čitavom se izvještaju vidi kako uvjerenja, pozivanje na zdrav razum i navodni viši principi zamjenjuju dokaz i pro­vjeru.

Srećom ne moramo ništa zaključivati na temelju tih manjkavih podataka. Relativnu korisnost atomističkog i cjelovitog pristupa možemo ocijeniti na temelju nedav­nih radova Kelleya i Fiskea, psihologa koji su odabirali kandidate za postdiplomski studij kliničke psihologije. Projekt je inicirala Služba ratnih veterana pri vladi SAD. Očekujući među bivšim vojnicima veći broj neurotskih i drugih mentalnih poremećaja, Udruženje je započelo s izgradnjom bolnica i klinika za njihovo liječenje. Bu­dući da se pojavio problem kadra, odlučeno je da se obu-hvatnim programom stipendija, kao i obećanjem sigur­nog posla, privuče što veći broj psihologa koji žele spe­cijalizirati kliničku psihologiju. Sveučilišta su bila zatr­pana prijavama. Za malen broj mjesta natjecao se velik broj kvalificiranih psihologa. Odabiranje je pred svako od sveučilišta stavljalo gotovo nesavladive poteškoće, pa se stoga nekoliko njih udružilo i načinilo program selek­cije koji je na svojem području ispunio očekivanja.

Psiholozi odgovorni za projekt nisu pošli od apriorne pretpostavke da je atomistički pristup superioran cjelo­vitom ili obratno. Umjesto toga odlučili su da sakupe dovoljan broj podataka za ocjenu relativne vrijednosti obaju načina rada. Ta je odluka utjecala na postavljanje čitavog eksperimenta, koji je bio donekle sličan eksperi­mentu koji je izvršila Strateška služba SAD, s tim da je mentalni aspekt bio važniji od fizičkog (što je i razum­ljivo). Iz iskustva O S S-a i W O S B-a preuzet je detalj »ladanjske kuće«, tj . zajedničkog života kandidata i ocjenjivača u odvojenoj sredini tijekom razdoblja od nekoliko dana. Također su zadržane njihove tehnike pro­matranja i intervjuiranja kao i uobičajeni tipovi objek­tivnih pismenih testova. Mislim da je nepotrebno po­navljati potankosti iz kandidatova života u ladanjskoj kući. Stoga ću opisati samo one testove koji se razlikuju od već nabrojenih. Jedan od njih je test izražavanja kretnjama u kojem je kandidat morao bezglasno izraziti misli i osjećaje u netom pročitanoj pjesmi. Drugi je test igranja uloga. Studenti bi najprije pročitali upute prema

kojima je jedan morao, na primjer, igrati upravitelja škole, a drugi nastavnika o čijem su neprimjernom sek­sualnom vladanju uporno kolale glasine. Studenti su tre­bali, pred šestoricom promatrača, odigrati scenu u kojoj upravitelj poziva nastavnika na odgovornost.

U program je uključen i test s kockama vrlo sličan igri. Četiri čovjeka moraju šesnaest specijalno načinje­nih cementnih kocaka određenog oblika i boje i vrlo teških, poslagati u grupe tako da se u jednoj grupi nađu po boji i obliku slične kocke. Mjerio se ukupan broj kretnji potrebnih za izvršavanje toga zadatka. Pojedini pokret smio je trajati najviše trideset sekundi i njime se smjela prenijeti samo jedna kocka. Ovaj je test sli­čan testu »skupine bez vođe« s nešto izraženijom inte­lektualnom kvalitetom. Iako se opća postava eksperi­menta nije mnogo razlikovala od projekta Strateške služ­be SAD, podaci dobiveni ovim eksperimentom posve su različito obrađeni. U programu Strateške službe zaključci doneseni na temelju rezultata jednog testa utjecali bi na donošenje zaključaka na temelju drugih testova, a ocjena svakog ocjenjivača na mišljenja njegovih kolega. To je onemogućilo ocjenjivanje vrijednosti svakog testa poseb­no tako da se dobivena »cjelovita« interpretacija morala ili u cijelosti prihvatiti ili odbaciti. Kelley i Fiske postu­pili su posve dručkije. Njihova se prognoza temeljila na svakom testu posebno, a tek su onda rezultati pojedinih testova kombinirani na određeni način. Tako se tijekom čitavog eksperimenta moglo pratiti koliko je pojedini test pridonio točnosti prognoze i međusobno usporediti »cje­lovit« i atomistički pristup rješavanju problema.

Zanimljivo je pogledati što je od eksperimenta oče­kivao ocjenjivački tim. Većina je članova tima bila uvje­rena da će se u postupku selekcije najkorisnijim po­kazati intervju, jer je kao metoda najcjelovitiji i najela-stičniji. Nakon njega po korisnosti dolazili su testovi ličnosti i drugi nekvantitativni testovi, a tek na kraju objektvni testovi i uspjeh kandidata u školi. Drugim rije­čima psiholozi koji su posve sigurno bili među najspo-

sobnijima u državi, smatrali su da je cjelovit pristup bo­lji i bili su mu skloniji. Usporedba kasnijih dostignuća odabranih kandidata s prognozama njihova uspjeha (na temelju jednog i drugog pristupa) nije, međutim potvr­dila njihovo mišljenje. U predviđanju najuspješnijim i za prognozu najvažnijim pokazali su se objektivni testovi i kandidatov uspjeh na studiju; najslabijim su se poka­zali testovi ličnosti i intervjui. Čim je kandidatov portret bio »vjerniji«, tj. čim ga je sačinjavao veći broj dojmova i izvještaja, tim je i prognoza na temelju tog portreta bila slabija. Prognoza na temelju jednog jedinog pisme­nog testa, koji se za nekoliko penija mogao poslati poš­tom, pokazala se točnijom od prognoze na temelju slo­ženih i skupih postupaka omiljelih među osobljem OSS-a.

Koliko je takav rezultat bio neočekivan? Dio izvješta­ja o selekcijskim metodama OSS-a mogao je svakako potaći na razmišljanje i najoduševljenije zagovornike cje­lovitog pristupa. Postupak selekcije OSS-a trajao je tri dana, ali je u jednom od logora iz tehničkih razloga pro­veden za samo jedan dan. Budući da je u tom jednom danu o svakom kandidatu dobiven i mnogo manji broj vrijednih informacija, trebalo je očekivati i slabiju pro­gnozu. U stvarnosti se dogodilo upravo suprotno. Pove­ćanje točnosti prognoze na temelju jednodnevnog po­stupka bilo je znatno i statistički značajno. Kandidati po­slani u ovaj logor i procjenitelji koji su ovdje radili ni po čemu se nisu bitno razlikovali od kandidata i pro­cjenitelja u ostalim logorima. Osoblje OSS-a moralo je zaključiti da prevelik broj podataka smanjuje točnost prognoze. Da su bili dosljedni uvidjeli bi da ta činjenica obara čitavu teoriju »cjelovitog« pristupa i na njemu zasnovanih metoda odabiranja. Umjesto toga, jednostav­no su izjavili da se nadaju da će daljnja istraživanja ri­ješiti tu nezgodnu proturječnost.

Uzmemo li u obzir sve dostupne činjenice, »proturječ­nost« nestaje sama od sebe. Za uklapanje pojedinih in­formacija u jedinstvenu cjelinu ljudski mozak nije naj-

idealniji mehanizam. U tom pogledu on se ne može mje­riti ni s računarima, ni sa statističkim formulama. Lako skreće sa zadane teme i njegova razmišljanja, iako sama po sebi zanimljiva, gube vezu s problemom predviđanja. Ne može obuhvatiti velik broj linearnih i nelinearnih veza koje treba postaviti u međusoban odnos tako da daju najtočniju moguću prognozu. Procjenitelj može stvoriti sliku kandidata koja će zadovoljiti njega sa­moga, no ta je slika na žalost daleko od istine i ne omo­gućava nikakvo točnije predviđanje. Ovdje bismo u jed­nom širem smislu mogli ponoviti sve što je već rečeno o metodi intervjua: odnos između subjektivne uvjereno­sti i točnosti prognoze obrnuto je proporcionalan ili dru­gim riječima čim je netko uvjereniji da je u pravu nje­gova je prognoza tim slabija. Iako mnogi ljudi ne osje­ćaju potrebu da tu subjektivnu sigurnost provjere, mi­slim da se iz dosad rečenog vidi da se greške, netočnosti i neuspjesi u procjenjivanju čovjeka mogu izbjeći jedino uvođenjem valjane i objektivne mjere.

U usporedbi sa slikovitim pa čak i pomalo besmisle­nim metodama američke strateške službe, britanska se praksa odabiranja oficirskog kadra doima trezveno i konzervativno. No budući da su i u SAD i u Britaniju poticaji stigli iz istog izvora, britanski pristup odabiranju nije bio ništa manje »cjelovit« i protivan »atomizmu« i »analizi«. I ovdje se praksa, umjesto na dokazima, temelji na čvrstom uvjerenju, provjera zanemaruje, a prednost daje verbalnom dokazivanju i općem utisku. Ukratko ću opisati nastanak i razvoj Ratnih odbora za selekciju ofici­ra, jer mislim da će djelomično zbog golemog utjecaja tih odbora, a djelomično zbog nekritičkog prihvaćanja postupaka i metoda kojima su se oni služili, takav opis biti poučan (kod primjene postupaka i metoda koji su se u krutoj vojnoj strukturi pokazali korisnima treba biti nadasve oprezan, jer one ne moraju biti podesne za primjenu u industriji i ostalim privrednim granama).

Kao što to često biva vojska se počela oslanjati na psihologiju tek kad je postalo upadljivo jasno da tra-

dicionalni postupci dovode do katastrofalnih posljedica. Na početku rata oficiri su se regrutirali među mladićima koji su završili neku srednju školu (ili položili odgova­rajuće ispite) i koji su istodobno obučavani i u korpusu za obuku oficira. Selekciju je vršila komisija ispitivača pri vojnoj komandi i to jednostavnim intervjuom od ko­jih dvadesetak minuta. No ubrzo je postalo jasno da takva tradicionalna metoda odabiranja oficira doživljava slom. Broj odabranih kandidata koji nije uspio svladati obuku u jedinici za obuku oficira ( O C T U ) postao je zastrašujući. Nedovoljan broj sposobnih oficira bio je uzrokom opadanja morala među vojnicima koji su se sve rjeđe dobrovoljno javljali na zadatke. Da stvar bude gora, psihijatrijski je pregled oficira koji su na dužnosti pretrpjeli živčani slom, otkrio da mnogima među njima nije ni trebalo povjeravati zapovjedništvo. Javnost se zabrinula, a u parlamentu su se počela postavljati pi­tanja.

Razlozi sloma tradicionalnih metoda mnogobrojni su. Glavni je vjerojatno različito društveno porijeklo ispi­tivača i ispitanika. Sve do drugog svjetskog rata oficiri su se uglavnom regrutirali iz istog društvenog sloja, a metode odabiranja prešutno su se zasnivale na zajed­ničkom društvenom porijeklu ispitivača i ispitanika. Sve dok je taj osnovni uvjet bio ispunjen intuitivni sudovi ispitivača o ispitanicima bili su prihvatljivi. Produživa-njem rata postepeno je iscrpljen rezervoar kandidata takvog tipa i oficiri zaduženi za selekciju imali su pred sobom mlade ljude čija im je ličnost kao i uvjeti pod kojima su rasli i odgajani bila strana i nepoznata. Su­dovi komisije počeli su se temeljiti na posve nevažnim činiocima, ispitivači su optuženi da ne posvećuju kandi­datima dovoljno vremena, da principi kojih se u radu pridržavaju nisu jasni i da na njihove odluke utječe dru­štvena pripadnost kandidata.

Odgovor na optužbe bilo je osnivanje W O S B-a u ljetu 1942. godine koji su trebali ispraviti sve navedene nedostatke. Naglasak je stavljen na raznovrsnost načina

provjeravanja sposobnosti primjenom većeg broja stan­dardnih situacija iz »stvarnog života«, intervjua i pisme­nih testova. Odbor za »rešetanje« sačinjavala su vojna lica (predsjednik je bio četni oficir s rangom pukovnika), jedan psihijatar i određeni broj psihologa.

W O S B je nastao u trenutku kad su tradicionalne metode zakazale i bio je pozvan da ublaži krizu. Trebalo je da vojsci osigura dovoljan broj sposobnih oficira i da poticanjem vojnika da se dobrovoljno javljaju na zadatke, podigne njezin moral. Koliko je taj posao bio opsežan vidimo iz podatka da su odbori u tri godine pregledali sto hiljada molbi za specijalne zadatke. Ka­kvima su se pokazale nove metode?

Iz pouzdanih se pokazatelja može zaključiti da su bile daleko bolje od starih. Ratni odbori za selekciju oficira ( W O S B ) radili su neko vrijeme rame uz rame sa starim vojnim komisijama pa su se vojnici koje su jedni i drugi slali na zadatke mogli međusobno uspoređivati. Među kandidatima koje su odabrali Ratni odbori bilo je 35 posto natprosječnih, dok je među kandidatima koje je preporučila vojna komisija takvih bilo znatno manje (22 posto). Postotak prosječnih odabranih kandidata bio je manje više jednak, ali su zato Ratni odbori prepo­ručili samo 25 posto ispodprosječnih kandidata, a vojne komisije, koje su se služile starim metodama, čak 37 posto. Razumljivo je da se te razlike mogu i drukčije objasniti. Moglo bi se, na primjer, tvrditi da su Ratni odbori mogli birati između većeg broja boljih kandi­data ili da su odabirali manji broj kandidata igrajući uvijek samo na sigurnu kartu. Činjenice, međutim, ne podupiru ova nagađanja. Ratni odbori za selekciju ofi­cira svoj su posao obavljali bez sumnje bolje od starih vojnih komisija.

Oba svoja zadatka (odabiranje dovoljnog broja sposob­nih oficira i poticanje dobrovoljaca) Ratni su odbori us­pješno izvršili. Većina odabranih kandidata smatrala je postupak selekcije primjerenim i nepristranim te je za­hvaljujući njihovim pozitivnim izvještajima porastao

broj dobrovoljaca. Stoga možemo reći da su se psiho­loški postupci selekcije u kritičnom društvenom trenutku pokazali nezamjenjivima. Pitanje da li su korišteni i najbolji mogući postupci i nije li se teorijsko uvjerenje u »cjelovitost« ljudske ličnosti ispriječilo na putu prema još boljim rezultatima, ostaje međutim otvoreno. Iz sa­kupljenih se podataka vidi da su sudovi Odbora bili vrlo nepouzdani tj. da su Odbori u svojim procjenama polazili od različitih kriterija, tako da je jedan mogao istog kandidata primiti, a drugi odbiti. U jednom od eksperimenata dva odbora ocjenjivala su svaki po dvije skupine kandidata. Mišljenje ispitivača jednog i drugog odbora poklapalo se samo u 60 posto slučajeva što se smatra znatnim razilaženjem. U drugom pokusu skupina je kandidata proizvoljno podijeljena na dva dijela i sva­ki je odbor dobio jednu polovicu uzorka. Jedan je W O S B u svojoj polovici našao 48 posto odgovarajućih kandidata, a drugi samo 33 posto takvih. Različitost kriterija ovih dvaju odbora očevidna je. Takva nepouz­danost teško da se može tolerirati u postupcima selekcije koji odlučuju o sudbini velikog broja ljudi, no ona je popratna pojava »cjelovitih« i »intuitivnih« metoda za procjenjivanje čovjeka. Malo je vjerojatno da se bilo kakva metoda koja se zasniva na ljudskim sudovima u pouzdanosti i točnosti može približiti objektivnim testo­vima i statističkom načinu obrade rezultata tih testova.

Protuargument koji se sam od sebe nameće jest da iako objektivni testovi pouzdanije mjere ono što već mjere, oni ipak nisu podesni za ostvarivanje krajnjih ciljeva postupka selekcije. Ilustrirat ću to primjerom koji je toliko ekstreman da izgleda besmislen. Visinu na primjer možemo točno i pouzdano izmjeriti, ali je ne možemo uzeti za kriterij odabiranja vojnih oficira. Ovaj prigovor neopravdan je iz dva razloga. Prije svega može se pokazati da su objektivni testovi u skladu s ci­ljevima postupaka selekcije, i da su štoviše, prognoze na temelju rezultata objektivnih testova točnije od prog­noza dobivenih metodama cjelovitog pristupa. To poka-

zuje i navedeni primjer selekcije kliničkih psihologa. Drugi primjer za to možemo uzeti iz rada samih Ratnih odbora; oni čitavim nizom najrazličitijih postupaka nisu uspjeh kandidata predvidjeli ni s točnosti s kojom ga je predvidio jedan jedini test inteligencije. Iz rada odbora nažalost nema više primjera, jer su zbog teorijskih pred­rasuda, svi sudovi i rezultati testova ujedinjeni u za­mršenu cjelinu (isto je učinilo i osoblje OSS-a). Stoga je nemoguće izraziti doprinos svakog testa posebno i usporediti atomistički i cjelovit pristup. Usprkos tome dosad sakupljeni podaci i provedena razmatranja jasno pokazuju neophodnost objektivnih testova u selekciji vojnih oficira.

Čitaocu se ovo inzistiranje na strogoj eksperimentalnoj valjnosti i statističkoj provjeri rezultata kao postupcima suprotnim intuitivnom i subjektivnom, procjenjivanju i dokazivanju verbalnim rezoniranjem, može činiti pretje­ranim, tim više uzmemo li u obzir da se i cjelovit pri­stup na djelu pokazao efikasnim. Da bi se ta sumnja ot­klonila treba razmotriti još jedan veoma važan vid po­stupka selekcije. Opet će biti najzgodnije da to učinimo na primjeru. Kad su Ratni odbori za selekciju oficira osnovani sjedio je u njima približno jednak broj vojnih stručnjaka i psihologa. Vojni su se krugovi od samog po­četka protivili zapošljavanju psihologa koji nisu bili vojna lica, tako da od 1946. naovamo, usprkos suprotnom mi­šljenju psihologa i psihijatara koji savjetuju ministar­stvo rata, odbore sačinjavaju isključivo pripadnici vojske. Taj korak unazad učinjen je uglavnom zato što ljudi odgovorni za rad prvobitnih W O S B-a nisu prikupili dovoljan broj dokaza kojima bi se mogli suprotstaviti svojim kritičarima. Bez čvrstih dokaza dobivenih strogim znanstvenim metodama jedino što možemo suprotsta­viti mišljenju nestručnjaka jest mišljenje psihologa, pa ako nestručnjaci tvore dio utjecajnog sistema kao što je vojska, njihovi će stavovi bez sumnje prevagnuti. To je još jedan razlog zbog kojeg se ne smijemo zadovoljiti subjektivnim dojmovima i uvjerenjima na temelju ne-

provjerenih pretpostavki o čovjekovoj cjelovitosti. Uči­nimo li to nećemo, u času kada to bude potrebno, moći neoborivo dokazati nadmoć svojih postupaka i smjerova.

Iako su Ratni odbori za selekciju oficira samo polovič­no prihvatili znanstvene metode i kriterije, ipak je nji­hov rad široko odjeknuo i van vojnih krugova. Poslje­dice tog odjeka bile su mnogobrojne. Tako su, na pri­mjer, državni činovnici čija je dužnost da ispitaju kva­lifikacije kandidata za mjesta u administraciji centralne vlade, kao i u diplomatskoj službi, odlučili da sistem psi­hološkog ispitivanja u »ladanjskoj kući« prilagode vla­stitim potrebama. U skladu sa svojom odlukom osnovali su organizaciju i piskavim nazivom C I S S B*. Bio je to dio programa odabiranja muškaraca i žena za rad u državnoj administraciji u zemlji i u ogranku A di­plomatske službe (to je ogranak iz kojeg se regrutiraju najvažniji diplomatski i konzularni službenici). Novi se način odabiranja odvijao u tri etape. Najprije se pro­vjeravala opća intelektualna sposobnost. Na tim testovi­ma aritmetike, općeg obrazovanja i inteligencije otpadalo bi skoro 40 posto kandidata. Oni koji su tu prvu etapu uspješno apsolvirali prolazili bi kroz drugu, da bi na kraju s preporukom stigli pred selekcijsku komisiju koja ih je intervjuirala.

Tijekom većeg dijela svojeg postojanja C I S S B je radio u kući do koje se vlakom iz Londona moglo stići za tridesetak minuta. Obično su istodobno testirane po tri skupine od po sedam kandidata. Svaku skupinu ocje­njivala su dva službenika državne administracije i jedan psiholog. Vrlo temeljit program testiranja i procjenji­vanja sastojao se od osam elemenata. To su bili: osob­na povijest, izvještaji učitelja, vojnih oficira i bivših poslodavaca, intervjui, upitnici, rezultati prijemnih ispi­ta, testovi inteligencije, testovi ličnosti i uobičajeno pro­vjeravanje snalaženja u situacijama »stvarnog života«.

* Kratica za Civil Service Selection Board, u prijevodu Odbor za selekciju državnih službenika (.prim. prev.).

Te su situacije uglavnom slične onima koje sam već opisao samo što su prilagođene potrebama državne i diplomatske službe. Kandidati se dovode u niz konkret­nih situacija u kakvima se mogu naći tijekom svojeg rada u teškoj i odgovornoj državnoj službi. Od njih se traži da se suoče s većinom društvenih, političkih i eko­nomskih problema neke određene zajednice. Da bi kan­didatov položaj bio što »stvarniji«, svi kandidati, kao što je to običaj u državnoj službi, moraju proučiti podebele memorandume.

Rad odabranih kandidata praćen je nekoliko godina tako da se zna koliko su oni na svojem poslu uspjeli. Iako a priori između prognoze i njihovih konačnih do­stignuća ne bismo očekivali dobru korelaciju (ako ni zbog čega drugog a ono zbog toga što je većina kandidata izra­zito inteligentna pa se na temelju testova inteligencije koji danas spadaju među najpouzdanije testove kandidati teško mogu rangirati), činjenice ne potvrđuju tu pesi-mističku pretpostavku. Prognoza je svojom točnošću iz­nenadila i same psihologe čija je zasluga još veća ako se ima u vidu nesiguran kriterij uspjeha u državnoj služ­bi. Tako su na tom području ljudske djelatnosti suvre­meni postupci procjenjivanja dokazali svoju vrijednost i očitu nadmoć nad starijim metodama.

Mislim da bi ovdje bilo zgodno razmotriti neka od uzgrednih otkrića u radu C I S S B-a, jer ona imaju opće značenje. Nađeno je, na primjer, da su među kan­didatima omiljeli postupci koji su naizgled pronicavi, t j . koji im se intuitivno čine razumnima i u vezi s njiho­vim budućim zanimanjem. Prema postupcima koje ne mogu racionalno objasniti i koji im u odnosu na budući posao izgledaju irelevantni pokazuju čak i neprijatelj­stvo. Rečeno vrijedi i za službenike na visokim polo­žajima, članove parlamenta i druge važne ličnosti koje povremeno posjećuju jedinice za selekciju i blagonaklono izražavaju svoje mišljenje. Na žalost, naizgled pronicavi testovi obično su najmanje valjani što se odražava i na temelju njih donesenoj prognozi. Osim što su nepouz-

dani i skupi za njihovo je izvođenje potrebno i mnogo vremena (Ratni odbori i C I S S B najviše su vremena posvetili takvim testovima).

To veoma otežava psihologov položaj. S jedne strane on se može koristiti naizgled pronicavim metodama koje će se bez sumnje dopasti i ispitanicima i parlamentu od­govornim organizatorima testiranja. Tako stvoren povo­ljan dojam ubrzo biva narušen rezultatima kakve i treba očekivati od bezvrijednih metoda. S druge strane psiho­log se može služiti testovima i postupcima za koje zna da su prikladni i valjani i pomoću kojih se postižu naj­točnije moguće prognoze. Time će, međutim, izazvati neprijateljstvo ispitanika i nezadovoljstvo svojih poslo­davaca. Izgleda da je statističko i eksperimentalno vred­novanje testova i zadataka testova široj publici još ne­poznata metoda, pa kad za nju čuju teško je prihvaćaju.

Iz ovog ćorsokaka psiholog obično nastoji izaći kom­promisom, tj. korištenjem i jednih i drugih metoda (tj. služi se i metodama koje su doista valjane iako tako ne izgledaju kao i naizgled pronicavim postupcima sum­njive vrijednosti). To vjerojatno i nije tako loše ako se čini svjesno i ako se pritom zna koje rezultate treba uzeti u obzir pri stvaranju prognoze. Ako međutim, kao što se to neizbježno događa, psihologa zamjenjuju ne­stručnjaci koji smatraju da im on više nije potreban, počinje se davati prednost naizgled pronicavim testovima čija je valjanost jednaka nuli ili čak i negativna, a va­ljani se testovi sve češće izostavljaju. Selekcija je izra­zito stručan posao koji osim sposobnosti zapažanja i preciznog tehničkog znanja zahtijeva i znanstveno po­štenje i matematičko obrazovanje. Neznatne izmjene koje nestručnjak smatra nevažnima mogu se katastrofalno odraziti na točnost prognoze.

Opasnost je osobito velika ako metode selekcije koje su se pokazale valjanima u vojsci i državnoj službi pre­uzmu industrijska i trgovačka poduzeća i počnu se nji­ma služiti u odabiranju osoblja za odgovorna radna mje­sta. Psihološki postupci selekcije mogu se prilagoditi po-

trebama industrije i trgovine, ali bez stručne pomoći is­kusnog psihologa takva prilagodba neće ispuniti očeki­vanja.

Iz rečenog se vidi da želimo li ocijeniti svojstva po­trebna dobrom oficiru ili državnom službeniku, tj. pri­jeđemo li s jednostavnih sposobnosti na složenija svoj­stva i skupove svojstava moramo rješavati znatno teže probleme. Budući da njihova rješenja nisu očevidna u njihovu se traženju služimo različitim metodama. Jedna od njih uobičajeni je znanstveni postupak »atomističke« analize i eksperimentalne provjere, a druga put »cjelovite spoznaje«. Eksperimenti su pokazali da su oba ova na­čina znatno bolja od starih metoda i da je »atomis-tička« prognoza na temelju objektivnih testova točnija od prognoze donesene na temelju naizgled pronicavih testova kojima se služe »intuitivni« psiholozi. O tome hoće li se ove metode primijeniti i na područja izvan vojske i državne službe odlučit će budućnost. Ono što danas znamo jest da ćemo se jedino najstrožim poštivanjem znanstvenih pravila izdići iznad »intuitivnih« predrasuda i subjektivnih naklonosti.

8

Rad, produktivnost i motivacija

Industrijski psiholozi koji se bave poboljšanjem uvjeta rada, povećanjem produktivnosti kao i pitanjima poti­caja i motivacije nastoje danas sa svoje struke sprati ljagu koja je posljedica njezinih mladenačkih ludorija. Pod dičnim imenom »znanstveno upravljanje« industrij­ska je psihologija uspjela među radnicima steći tolik broj neprijatelja da je danas »stručnjak za efikasnost na radu« najomraženiji lik industrijske pozornice. Iako je ta mržnja povijesno opravdana i razumljiva, danas ipak ne bi smjela postojati. Tamo gdje postoji upozo­rava na nemaran odnos prema istinskim i golemim do­prinosima znanosti na navedenim područjima.

Znanstveno se upravljanje rodilo u glavi F. W. Taylora, američkog ekscentrika u najboljoj engleskoj tradiciji. On se klanjao »efikasnosti« u svim njezinim oblicima, ali je u svojem obožavanju ipak otišao korak dalje od ve­ćine svojih suvremenika. U bejzbolu je uveo overhend, način dodavanja lopte koji se danas smatra standardnim udarcem i načinio teniski reket u obliku žlice jer je smatrao da je taj oblik efikasniji od uobičajenog. Za raz­liku od većine ekscentrika Taylor je odlučio da svoje teo­rije i eksperimentalno provjeri pa je svojim reketom osvojio američko nacionalno prvenstvo.

Kad je ovaj apostol efikasnosti bacio pogled na in­dustriju, užasnulo ga je rasipanje i neefikasnost koju je tamo ugledao. Odmah je odlučio da to ispravi i s tim

ciljem stvorio plan od tri točke koji u bitnim crtama i danas možemo smatrati manifestom industrijskog psi­hologa. Prva je točka toga plana glasila: Zaposli samo dobre ljude! Pod dobrim Taylor nije mislio moralna svojstva. Premda je bio Kveker, nikada nije miješao mo­ral i efikasnost. Mislio je na ljude koji su naslijedili i učenjem i vježbom usavršili za određeni posao potrebne sposobnosti. O tom smo vidu selekcije opširno rasprav­ljali u petom poglavlju ove knjige, pa ovdje to neću ponavljati.

Druga točka plana odnosila se na obuku. »Kad ste oda­brali ljude«, kaže Taylor, »temeljito ih obučite.« Što je time mislio objasnit ćemo kasnije. U trećoj točki plana radi se o motivaciji: »Kad ste ljude odabrali i obučili, stimulirajte ih većom zaradom.« I ovu ćemo točku kas­nije potanko razmotriti. Zasad ćemo samo istaći da je Taylor dobro uočio tri glavna problema industrijske psi­hologije (selekciju, obuku i motivaciju), pa iako su nje­gova rješenja daleko od savršenih, njegova je formu­lacija još uvijek prihvatljiva.

Kao pravi eksperimentalni duh Taylor je uspoređiva­njem rezultata koje je postigao svojim metodama i re­zultata postignutih uobičajenim metodama nastojao do­kazati svoje tvrdnje. Od »Bethlehem čeličane« dobio je dozvolu da ispita proces utovara i istovara lijevanog željeza. U tvornici koju je odabrao za svoj pokus taj je posao obavljalo 75 radnika od kojih je svaki dnevno prebacio 12,5 tona lijevanog željeza. Ta se količina sma­trala prihvatljivom, a činovnici i predradnici nisu vje­rovali da se ona može povećati. Radnici su u prosjeku zarađivali jedan dolar i pedeset centi na sat.

Taylor se dao na posao slijedeći svoju prvu maksimu: Zaposli samo dobre ljude. Kao pokusni kunić poslužio mu je Holanđanin iz Pennsylvanije po imenu Schmidt izabran zbog velike tjelesne snage kao i zbog svoje lako­mosti (»stimulacija većom zaradom«) i voljnosti da točno uradi ono što mu se kaže (»temeljita obuka«). Taylor je iskušao sve moguće varijacije metoda za utovar i isto-

var lijevanog željeza. Schmidt je upotrebljavao lopate raz­ličite veličine, nosio različite količine željeza sa stova-rišta izravno u vagon ili ih prebacivao u nekoliko navra­ta. Konačno je Taylor našao što je tražio — najefikas­niji način prenošenja lijevanog željeza. Iz dana u dan Schmidt je umjesto uobičajenih 12,5 prenosio 47,5 tona lijevanog željeza. Taylor je gotovo učetverostručio pro­duktivnost svog pokusnog kunića. Kad je rezultat saop­ćio direktorima kompanije, oni mu nisu vjerovali. Nije im, međutim, dugo trebalo da shvate uzbudljive moguć­nosti koje predlaže ovaj mladi fanatik.

Kad su njegove metode selekcije, obuke i »stimula­cije« primijenili na svoje radnike koji su tovarili lije­vano željezo, otkrilo se da za taj posao umjesto pet stotina treba samo sto i četrdeset ljudi. Zarada na poslu zadržanih radnika povećala se za 60 posto (sa jednog dolara i petnaest centi na jedan dolar i osamdeset i pet centi na sat). Kompanija je godišnje uštedjela 75.000 dolara i odmah postala najgorljiviji zagovornik »znan­stvenog rukovođenja«. Postojala je samo jedna kvačica. Traženom brzinom mogao je raditi samo jedan od sva­kih osam radnika. Ostali su morali ili naći drugi posao ili se upisati u vojsku nezaposlenih. Stoga nije čudo što su se radnici žestoko protivili »taylorizmu« i putem svojih sindikata nastojali svim raspoloživim sredstvima spriječiti prodiranje novih metoda u svoje tvornice. Tay­lor nikada nije shvatio zašto je odjednom postao tako nepopularan, a njegovo ime sinonim za neljudskost nad­glednika robova. Pionir na svojem području, smatrao je da se s ljudskim bićem može postupati jednako kao s bilo kojim drugim dijelom tehničke opreme. Iako su­vremena psihologija ne ponavlja ovu grešku, »djeca mo­raju okajati grijeh otaca«; mnogi vođe sindikata sma­traju da industrijski psiholog i danas širi nepsihološke zamisli prvih pobornika efikasnosti rada.

Taylorov istinski doprinos industrijskoj psihologiji nje­govo je otkriće takozvanih metoda za minimizaciju vre­mena. Uzmemo li bilo koji posao i promatramo kako ga

različiti ljudi obavljaju, vidimo da se njihovi pokreti međusobno razlikuju. Neki ljudi rade brzo i metodično, a alat uredno slažu tako da im je pri ruci kad zatre­ba. Drugi rade sporo i nasumce, nikada ne mogu pro­naći potreban alat i uopće ostavljaju utisak nespretnosti. Većina je ljudi negdje između ova dva ekstrema. Taylor je predložio da se svaki posao potanko prouči kako bi se pronašao najzgodniji način na koji treba poslagati alat i potreban materijal, i da se točno izmjeri vrijeme potrebno za svaku operaciju. Od tako nađenih elemenata trebalo je sastaviti »najbolju« metodu.

Dani posao najprije treba raščlaniti na jednostavne ele­mentarne pokrete, među njima uočiti one koji su bes­korisni i odbaciti ih. Zatim treba proučiti kako svaki radnik iz eksperimentalne skupine izvodi potrebne kret­nje i pomoću štoperice odabrati one kretnje koje su najbrže i najefikasnije; opisati svaki pokret i pridružiti mu vrijeme potrebno za njegovo izvođenje; odrediti koliko vremena otpada na neizbježne zastoje, nezgode i prekide (kod dobrog radnika); i odrediti vrijeme potreb­no za odmor kao i razmake u kojima se treba odmarati da bi se izbjegao tjelesni zamor. Navedene korake Taylor naziva analizom rada. Iza nje dolazi konstruktivan rad koji se sastoji od slaganja elementarnih pokreta u sku­pine i njihovog uklapanja u radnu okolinu.

Kasnije je Taylorov prvobitni plan usavršen. Za to je naročito zaslužan ponešto ekscentrični psiholog Gil-breth čiji je život prikazan u filmu »Na tucet jeftinije«. On je identificirao i imenovao sedamnaest najčešćih pokreta u industrijskim zanimanjima i poslovima (na­zvao ih je therbligzima, riječju nastalom obratnim čita­njem njegova prezimena). Prema Gilbrethu radnik u in­dustriji mora 1) tražiti, 2) nalaziti, 3) odabirati, 4) pri­hvaćati, 5) natovareno prenijeti, 6) postaviti na odre­đeno mjesto, 7) skupljati, 8) upotrijebiti, 9) raširiti, 10) pregledavati, 11) locirati, 12) spuštati, 13) prazno preni­jeti, 14) odmarati se i 15) planirati. Tome treba još do­dati 16) neizbježne zastoje i 17) zastoje koji se mogu

izbjeći. Svaki od ovih elemenata rada u industriji ozna­čen je kratkim simbolom, a zatim je pomoću tih sim­bola načinjen dijagram toka određenog procesa (tj. utvr­đen je točan slijed pojedinih elemenata kao i njihovo vremensko trajanje). Gilbreth i njegova žena koja mu je pomagala, u svojim su se nastojanjima da točno zabi­lježe sve pokrete pri određenom poslu, služili najnovi­jim izumima kao što je fotografija i film, što je u od­nosu na grube Taylorove metode bitan napredak.

Što se time postiglo? Prije svega raspršena je svaka sumnja u korisnost i potrebu analize rada. Jedna je studija, na primjer, pokazala da djevojke koje slažu ma­rame pri slaganju svake marame načine između dvade­set i trideset kretnji. Analizom rada i minimiziranjem vremena taj je broj smanjen na deset, a prosječni se dnevni učinak povećao za 3.000 marama (sa 1.800 na 4.800 komada). Za 88 posto povećao se učinak u glazi­ranju čokolade, za 100 posto u stavljanju papira u ku­tije paste za cipele, za 200 posto u glačanju metala i za 200 posto u glačanju žlica kad se za taj posao počeo upotrebljavati sitnozrni korund.

Da bismo bolje shvatili kako mora postupiti psiholog kad treba obraditi neki određeni posao, pogledajmo još jedan detaljniji primjer. Bit će to Gilbrethova klasična studija zidarskog posla. Zidarstvo je jedno od najstari­jih zanimanja, a u Gilbrethovo je doba spadalo i među najkonzervativnija. Metode polaganja cigle, zidarski alat i materijal nisu se mijenjali stotinama godina. Gilbreth koji je u mladosti i sam neko vrijeme radio kao zidar, potanko je analizirao sve pokrete pri polaganju cigle, kao i alat kojim su se zidari pritom služili. Zatim je odredio točan položaj zidarevih stopala u odnosu na zid, kutiju sa žbukom i hrpu cigala. Time su iz procesa rada izbačeni koraci koje je zidar činio do gomile s ci­glama i natrag. Gilbreth je našao i optimalnu visinu kutije sa žbukom i gomile cigala i u skladu s tim pro­jektirao specijalne skele i na njima stol na koji se mo­gao složiti sav potreban materijal. Određen je i radnik

koji je visinu skela prilagođavao rastu zida za sve zidare koji su zid gradili. Time su cigla, žbuka, ljudi i zid ne­prekidno ostajali u propisanom položaju. Zidari se nisu više morali sagibati zbog svake cigle i svake lopatice žbuke. Tek kad uzmemo u obzir da se svaki zidar tije­kom pisane povijesti dnevno sagibao u prosjeku hiljadu puta i da je pritom svoju težinu (prosječno 78 kilogra­ma) i težinu cigle (više od 2 kilograma) dizao i spuštao za više od pola metra, možemo pravilno ocijeniti golemu uštedu energije koju je omogućio ovaj jednostavan izum.

Od ostalih Gilbrethovih poboljšanja treba spomenuti slaganje cigala po dužini u specijalne drvene okvire tako da ciglu u ruci ne treba okretati, uočavanje najzgodni­jeg mjesta za postavljanje toga okvira i izum specijal­nih metoda za miješanje žbuke koju treba načiniti tak­vom da se cigla na nju može zalijepiti rukom bez do­datnog »tuckanja«. Svojom detaljnom i mukotrpnom stu­dijom Gilbreth je broj kretnji potrebnih za polaganje svake cigle uspio smanjiti sa 18 na 5. Zatim je uprili­čio zidanje 30 centimetara širokog zida s tim da je s obje strane trebalo obraditi mjesta gdje su cigle spojene žbu­kom. Taj standardni zadatak izvršile su dvije skupine zidara — skupina zidara koje je Gilbreth obučio i zidari koji su radili na stari, uobičajeni način. Pokazalo se da se Gilbrethovom metodom može položiti 350 cigala na sat, dok se uobičajenom metodom za isto vrijeme može položiti samo 120 cigala. Ne treba baš imati bujnu maštu da bi se uvidjelo koliki je to dobitak za društvo u kojem gotovo neprestano vlada nestašica stanova i radne snage u građevinarstvu.

Kako bismo zornije prikazali još neke posljedice psiho­loških istraživanja u industriji, navest ćemo još jedan primjer. Ovaj put se radi o poboljšanju kvalitete i pove­ćanju količine u proizvodnji kugličnih ležajeva. Primje­na novih metoda omogućila je da 35 djevojaka obavlja posao za koji ih je prije trebalo 120, i da se usprkos ve­ćoj brzini rada radi preciznije. To su prednosti sa sta­novišta poslodavca. Kako su na izmjene reagirale dje-

vojke koje su posao obavljale? Zarada im se, u prosje­ku, povećala za 80 do 100 posto, a radno vrijeme skra­tilo sa 10,5 na 8,5 sati dnevno s tim da su subotom radile samo polovinu toga vremena. Uvedena su i četiri odmo­ra tako da se zdrava djevojka nije mogla premoriti. Dje­vojke su smatrale da su te prednosti više nego nado­knadile sve nedostatke. Vidimo, dakle, da je promjena koristila i radnicima, i poslodavcu i društvu.

U dosad navedenim primjerima bila je riječ samo o vrlo jednostavnim motoričkim kretnjama u industrijskim poslovima. U eksperimentu koji ćemo sada opisati radi se o posve različitom tipu ljudske djelatnosti, naime o brzini čitanja sveučilišnih studenata. Očekivali bismo da su studenti u tome prilično vješti, no u stvarnosti se po­kazalo da većina njih čita toliko sporo da ih to sprečava u postizanju uspjeha u studiju. Nepotrebno micanje us­nama popraćeno tendencijom da se pročitano i »čuje«, regresivni pokreti očiju koje se vraćaju na pročitano jer je ostalo neshvaćeno, često netremično gledanje u poje­dine dijelove retka i slične greške, koje se uzgred rečeno, mogu lako ispraviti, odgovorne su za činjenicu da je br­zina čitanja većine studenata nekoliko, pa čak i neko­liko desetaka puta manja od njihovog individualnog ma­ksimuma. Popratna pojava pravilnog čitanja koje se lako uči odgovarajućom analizom i vježbom, bila su i veća do­stignuća studenata na akademskom planu.

Analiza se ne mora ograničavati na jednostavne ili složene kretnje pojedinca. Često je izvanredno korisno proučiti ponašanje ljudi koji zajednički rade na istom zadatku. Ako kretnje pojedinca nisu skladne i svrsishod­ne, skupina takvih pojedinaca bit će još neefikasnija (to je gotovo aksiom). Teškoće organizacije možda su naj­uočljivije na nogometnom igralištu gdje se mnogi poku­šaj izjalovi zbog prekinute suradnje. Na koju vrstu ana­lize mislim bit će najjasnije iz primjera. Uzeo sam ga iz radova psihologa koji su proučavali jednu vojnu sku­pinu u vojsci zemlje čije će nam ime ostati nepoznato.

Da je vojna obuka povijesna prethodnica Taylorovih i Gilbrethovih metoda minimizacije vremena i pokreta, do­bro je poznato. Ciljevi vojne obuke i spomenutih meto­da veoma su slični. Na temelju analize određenog posla, recimo punjenja topa i pucanja iz njega, odlučuje se koliko će ga ljudi obavljati i što će svaki od njih raditi. Ta se odluka unosi u priručnik za vojnu obuku i od tog časa svaka topnička momčad na isti način puni top i puca iz njega (barem teorijski). Za vrijeme rata efi­kasnost obuke detaljno je analizirana, pa je tom prili­kom pažljivo promotren i rad jedne topničke momčadi. Za pucanje iz topa prema pravilima bilo je potrebno de­set vojnika. Njihove kretnje od časa prve zapovijedi do kraja vježbe točno su bilježene.

Otkrića su bila zanimljiva. Neki su vojnici radili svega nekoliko sekundi, a ostatak su vremena provodili stojeći naokolo. Nijedan vojnik nije radio dulje od polovine ukupnog vremena. Jedan vojnik nije radio baš ništa. Njegova je dužnost bila da drži oficirovog konja, no de­talj da je konja progutao tehnički napredak nije se od­razio na obuku. Reorganizacija obuke pokazala je da je za pucanje iz topa dovoljno pet ljudi, i da se najbolji re­zultati postižu ako se na tom poslu izmjenjuju dvije mom­čadi sa po pet vojnika. One su mogle pucati iz topa skoro dvostruko brže od jednog tima od deset ljudi obučenih na zastarjeli način.

Ovaj istinit događaj sadrži pouku koja u suvremenoj povijesti nikako nije jedinstvena. Zastarjele, rasipničke metode koriste se sve dok to netko ne uoči i nedostatak ne ispravi. Premda nam se može učiniti da je za to po­trebno samo malo zdravog razuma, oduševljeni pogrešni amaterski napori samozvanih »stručnjaka« i zanemari­vanje važnih psiholoških varijabli mnogo je pridonijelo nepovjerenju koje danas industrija gaji prema psiholo­giji. Da bi se nadiđene metode brzo i uspješno zami­jenile novima potrebno je znanje i iskustvo, pa je sva­kako najbolje da se taj zadatak povjeri industrijskom psihologu.

Usprkos nesumnjivom uspjehu u povećanju produktiv­nosti »taylorizam« su često napadali. Neki od prigovora koji su mu upućeni odnose se na njegovu tehničku, a ne­ki opet na društvenu stranu. Pogledajmo najprije prve. Kritičari »taylorizma« tvrde da čovjekovi pokreti čine povezanu cjelinu — model — i da se novi model ne može načiniti izdvajanjem najboljih pokreta iz različitih modela. Baš kao što umjetničko djelo razloženo na ele­mente gubi svoju bit (jer je nešto više od pukog skupa dijelova koji ga sačinjavaju), tako i cjelina pokreta raz­bijena na sastavne dijelove gubi svoju efikasnost. Myers to ovako izražava: »Najbolji način izvršavanja neke ope­racije u industriji ne nastaje kombinacijom odabranih elementarnih pokreta različitih osoba. Stil je nadasve va­žan. Organizam čini njegova organiziranost. Osobnost je nedjeljiva, jer se upravo po tom međusobnom odnosu koji čini nedjeljivu cjelinu čovjek i razlikuje od pukog skupa dijelova (da ne kažemo od stroja).«

Sličnu kritiku doživio je i pojam »najbolje moguće metode«. Metoda koja je pri izvršavanju nekog zadatka najbolja za jednog, ne mora biti najbolja i za drugog čovjeka; pojam najbolje metode nespojiv je s individual­nim razlikama. Cochetova se igra razlikovala od Tilde-nove, a Perryjeva od Budgeove. Da li bismo kombinaci­jom Tildenova servisa, Budgeova bekhenda, Perryjeva forhenda i hladnokrvne analitičke Cochetove taktike do­bili idealan »najbolji« način igranja tenisa?

Iz ovih teorijskih prigovora gotovo da bi se moglo zaključiti da se produktivnost ne može povećati na na­čin na koji su to učinili Gilbreth i Taylor. Činjenice, me­đutim, dokazuju suprotno. Da se minimizacijom vreme­na i pokreta produktivnost može znatno povećati, nepo­bitno je dokazano stotinama studija. Analiza nas, na­ravno, može i predaleko odvesti, pa stoga treba uzeti u obzir i druge faktore. No težinu sakupljenih dokaza nit­ko ne može zanijekati, baš kao što nitko ne može takvu analizu smatrati besmislenom. Malen broj psihologa da­nas prihvaća pretjeranosti kakvima su u analizi bili skloni

njezini pioniri, ali ipak ni jedan ne odbacuje analizu u cijelosti.

Pogledajmo sada drugu vrstu kritike, t j . prigovore s društvenog i političkog stanovišta. Radnici, na primjer, često ne žele da se s njima postupa kao s objektima istraživanja i pokusnim kunićima. Boje se da će takva istraživanja omogućiti ubrzanje industrijskih procesa ko­je će se štetno odraziti na njihovo zdravlje. Misle da će ih ta brzina toliko iscrpiti da neće moći uživati u pred­nostima veće zarade. Ponekad ističu da se povećanjem proizvodnje zarada povećava samo za kratko vrijeme, jer se uskoro novi standard počinje smatrati prosječnim. Zaradu često smanjuje i prva gospodarska kriza. Sve te razumljive zamjerke posljedica su gorkih iskustava. Ipak, one se zapravo ne odnose na samo znanstveno istraživa­nje proizvodnje, već na zloupotrebu rezultata toga istra­živanja.

To je, bez sumnje, općenitiji problem s kojim su suo­čene sve grane znanosti. Bakteriološke spoznaje mogu, na primjer, pridonijeti razvoju liječništva ili bakteriološkog rata. Poznavanje strukture atoma može poslužiti za do­bivanje energije u mirnodopske svrhe i za konstrukciju atomske bombe. Znanstvena su otkrića sama po sebi neu­tralna, a kako ih društvo primjenjuje ovisit će o nje­govu društvenopolitičkom sistemu. Diktator će ih ko­ristiti da bi povećao produktivnost rada svojih robova. U slobodnoj demokraciji one mogu olakšati ljudima po­sao i povećati njihovu zaradu. To, naravno, ne znači da će tada u slobodnoj demokraciji svi ljudi biti sretni, ali uklanjanje prijetnje inflacije, stečaja i državnog dugo­vanja svakako će pridonijeti sigurnosti i zadovoljstvu svakog pojedinca. Neprijateljstvo radnika prema meto­dama za povećanje produktivnosti shvatljivo je, pa i do­nekle opravdano, unutar izrabljivačkih društvenih odno­sa, no tamo gdje radnički sindikati drže uzde u svojim rukama ono je ne samo kratkovidno već i štetno (često su najsnažnije pogođeni baš sami radnici).

Koliko industrijska psihologija može koristiti radnici­ma možda se najbolje vidi iz niza istraživanja o duljini radnog vremena provedenih početkom ovog stoljeća. Ona su presudno utjecala na skraćivanje radnog dana sa 10 na 8 sati i radnog tjedna sa 60 na 44 sata i nepobitno dokazala da prosječna proizvodnja na sat ovisi o duljini radnog dana. Čim je on bio dulji, količina u jednom satu proizvedene robe bila je manja i obratno čim je radni dan bio kraći količina za sat proizvedene robe bila je veća (taj obrat vrijedi samo do određene granice). To se pravilo može poopćiti i na čitav radni tjedan, a po­sljedice njegove primjene najočitije su u istraživanjima koja su u Engleskoj početkom prvog svjetskog rata pro­vedena u tvornicama municije.

Na početku rata zbog iznenadne i očajničke potrebe za municijom radno je vrijeme povećano znatno iznad uo­bičajenog. Budući da nije uslijedilo očekivano poveća­nje proizvodnje, počeli su se istraživati uzroci ove naiz­gled paradoksalne situacije. Otkrilo se da se smanje­njem broja radnih sati sa 58,2 sata na 50,6 sati tjedno proizvodnja u jednom satu povećala za 39 posto, dok se ukupna proizvodnja povećala za 21 posto. Vidimo da je smanjenje radnog vremena dovelo do povećanja pro­izvodnje. Isto se dogodilo i u jednoj drugoj tvornici u kojoj su žene pravile upaljače za bombe (posao koji se smatra umjereno teškim). Kad je broj radnih sati sma­njen sa 66 na 48,6 sati tjedno, proizvodnja u jednom satu povećala se za 68 posto, a ukupna proizvodnja za 15 posto. Do povećanja proizvodnje nije došlo nepo­sredno iza promjene duljine radnog vremena, jer se ka­ko to Myers dobro kaže, »ljudski organizam naviknut na određeni radni raspored ne može trenutno prilagoditi novim uvjetima. Tek kad im se prilagodi, a to može potrajati, moći će na njih pozitivno reagirati.«

Predugačak radni dan, uobičajena karakteristika indus­trije viktorijanskog doba, ne samo da iscrpljuje radnika, već je i neekonomičan. Ipak, odnos između duljine radnog vremena i količine proizvedene robe nije linearan.

Nekoliko se puta pokazalo da postoji točka koju ne smi­jemo prekoračiti; smanjimo li duljinu radnog tjedna is­pod minimuma od 40 ili 35 sati, dnevna proizvodnja ne samo da prestaje rasti, već počinje opadati. Uzroci tome različiti su i brojni (narušavanje uobičajenog radnog rit­ma, nedovoljno vremena za »zagrijavanje« za posao, stav prema kratkom radnom vremenu itd.). Granična točka nije ista za sve industrijske grane i sva zanimanja, a ovisi i o spolu radnika. Da bi se odredilo i za radnika i za po­slodavca optimalno radno vrijeme, treba u svakom po­sebnom slučaju izvršiti odgovarajuća istraživanja.

Taylor je, zaslijepljen »ljudskim strojarstvom« previ­dio neke od najvažnijih varijabli, pa iako je otvorio novo područje istraživanja, nikada ga nije uspio potpuno ra­zumjeti. Dubreil u svojoj knjizi »Roboti i ljudi« o tome kaže: »Taylorov je genij zastao na pragu novog svijeta čiju važnost očito nije shvaćao. Nije bio svjestan unu­tarnje snage radnikove duše, kao ni njezinih nutarnjih poriva kojima možemo upravljati samo ako ih oslobodi­mo.« Nakon jednog neuspjelog eksperimenta ta se spo­znaja, inače u uskoj vezi s trećom točkom Taylorova pla­na (motivacija većom zaradom) dramatski nametnula i industrijalcima i psiholozima. To je dovelo do čitavog niza danas već klasičnih istraživanja poznatih pod ime­nom »eksperiment Hawthorne«. Taj su naziv dobila jer su izvršena u Hawthorne tvornici kompanije Western Electric.

Psiholozi su već prilično dugo razmišljali o mogućno­stima poboljšanja uvjeta rada. Navedene studije o dulji­ni radnog vremena samo su mali dio nastojanja na tom području. Psiholozi su ispitivali utjecaj osvjetljenja, tem­perature, vlažnosti zraka i drugih fizikalnih činilaca i si­stematskim promjenama tih varijabli pokušavali odre­diti optimalne uvjete rada. Dobar pokazatelj tih uvjeta obično je bila količina proizvedene robe. Bolji uvjeti povećavali su produktivnost radnika, dok su je loši uvje­ti smanjivali. Iako su takva povećanja rijetko bila znatna, ipak su ukazivala na važnost radne sredine.

Kad je otkriveno da jače osvjetljenje pozitivno utječe na povećanje proizvodnje, očekivalo se da će se i dalje sve odvijati u skladu s gore navedenim principom. Poka­zalo se, međutim, da je smanjenje intenziteta osvjetljenja među radnicima uzrokovalo promjenu stava — oni su ve­ćim naporom više nego kompenzirali pogoršanje uvjeta rada. Istraživači koji su očekivali suprotno, zapanjili su se. To ih je potaklo da preispitaju i druge moguće uzroke povećanja proizvodnje, a ne samo one koje su dotada pri­hvaćali bez dubljeg razmatranja.

Izveli su eksperiment u kojem je sudjelovalo šest dje­vojaka koje su radile na poslu sastavljanja relejnih in­strumenata. Djevojke su više od dvije godine radile u posebnoj, specijalno opremljenoj prostoriji za testiranje, odvojene od ostalih radnica. Uvjeti njihova rada nepre­stano su se mijenjali, no to nije nimalo utjecalo na nji­hovu produktivnost — ona je od početka do kraja ekspe­rimenta neprestano rasla čak i onda kad bi se uvjeti rada pogoršali. Dok je eksperiment trajao, djevojke su bile vrlo zadovoljne i porastao im je interes za posao. Tako­đer su manje izostajale s posla — broj izostanaka sma­njio se za skoro 80 posto. Iz razgovora s djevojkama, kao i na temelju pažljivog promatranja vidjelo se da je po­većanje produktivnosti posljedica promjene stava. Prije svake izmjene uvjeta rada eksperimentatori su se savje­tovali s djevojkama i bilježili njihovo mišljenje. Osim toga djevojke nisu radile pod strogim i teško podnošlji­vim nadzorom. Sve je to, izgleda, pridonijelo promjeni njihove društvene orijentacije koja se u odnosu na iz­mjene materijalnih uvjeta okoline pokazala stabilnom i koja je presudno utjecala na ponašanje djevojaka na poslu.

Izvještaji o Hawthorne eksperimentu obiluju izjavama radnika iz kojih se jasno vidi da je produktivnost u uskoj vezi sa zadovoljstvom na poslu i da je stav radnika pre­ma poslodavcu neobično važan činilac motivacije. Radnik koji osjeća da je samo zavrtanj golemog mehanizma i ko­ji vjeruje da ga poslodavac smatra zamjenjivim dijelom

»ljudskog postrojenja«, kao i radnik čiji se interes za po­sao svodi na iščekivanje plaće, vjerojatno će svoju pro­duktivnost ograničiti na neophodni minimum. Ako rad­nika uvjere da ga njegov poslodavac cijeni i da se po­duzećem upravlja u skladu s njegovim interesima, on će vjerojatno dati sve od sebe i nastojati doseći maksimum produktivnosti. Pritom je, naravno, važno da ga posao koji obavlja i zanima. Iz ovoga svi koji upravljaju nacio­naliziranim poduzećima, kao i oni koji su odgovorni za »slobodno poduzetništvo« mogu izvući pouku. Za pove­ćanje produktivnosti nije dovoljno povećati samo meha­ničku efikasnost u radu — treba uzeti u obzir i stavove radnika. Najbolji se rezultati, naravno, postižu ako rad­nik ciljeve poduzeća osjeća kao svoje. Taylor je, zane­marivanjem aspekta međuljudskih odnosa, kritičarima pružio obilje mogućnosti da napadnu njegovo djelo. Že­limo li njegov doprinos iskoristiti danas, u demokratskom društvu, moramo misliti i na širi interes radnika kao i na njihove individualne karakteristike i razlike.

Taylorovo isticanje ekonomskih činilaca u motivaciji radnika gotovo da je potpun promašaj. Ekonomski mo­tivi, iako važni, ni izdaleka nisu najvažniji. To je poka­zao i velik broj različitih studija na području industrij­ske psihologije. Iako se ortodoksni kapitalisti i ortodoks­ni marksisti začudo slažu u tome da su ekonomski mo­tivi najsnažniji, ako ne i jedini faktori u motivaciji rad­nika, sami radnici (u jednoj tipičnoj američkoj studiji) stavljaju na prvo mjesto »mogućnost napredovanja na poslu«. Zatim slijedi »stalnost zaposlenja«, »mogućnosti primjene vlastitih ideja«, »mogućnosti učenja« i »dobar šef« — zahtjev u kojem su sažeti psihološki stavovi o kojima smo govorili u ovom poglavlju. Na ljestvici koju su načinili sami radnici »dobra zarada« dolazi tek iza »mogućnosti da se koristi društvu«, a za njom slijede »dobri uvjeti rada«, »prikladno radno vrijeme« i »čist i lak posao«. Ovi podaci sami o sebi dovoljno govore.

Ne treba misliti da su oni karakteristični za Sjedinjene Američke Države. I u Britaniji je većina radnika u razli-

čitim industrijskim granama izjavila da im je najvažnije »da ih posao zanima«. Zatim su po važnosti slijedile »mogućnosti unapređenja« i »sigurnost«, pa tek onda »za­rada« i »radno vrijeme«. Dosta česti poticaji za prihva­ćanje nekog posla bili su i »društvena strana toga posla« kao i »odmor«. Iz ovog se jasno vidi da ni britanskim radnicima ekonomski činioci nisu najvažniji.

Ne bih želio da čitalac stekne dojam da psiholozi svo­jim znanjem mogu riješiti sve probleme industrije, pa čak ni da ono što znaju mogu odmah neposredno i us­pješno primijeniti gdjegod i kadgod se za to ukaže po­treba. O tajnovitim silama koje oblikuju naše ponašanje i na koje mislimo kad govorimo o »poticajima« i »moti­vima« (znamo također da političari i drugi ljudi »od djela« neznalački i bezuspješno nastoje njima manipuli­rati). Ipak, nismo više na početku, a rezultati primjene čak i ovako manjkavog znanja ohrabruju. Industrija bu­dućnosti bit će vjerojatno demokratskije organizirana, među radnicima će biti više jednakosti, a odnosi između radnika i upravitelja bit će humaniji. Ukratko, pristup radu bit će više psihološki, a manje ekonomski.

Nestajanje »ekonomskog čovjeka« u zadnje je vrijeme zabilježio veći broj pisaca. Nešto je manji broj onih koji su shvatili da se izmijenio pristup ljudi prema društve­nim i političkim problemima i da se njihov stav temelji na stvarnom (činjeničnom) poznavanju ljudske prirode, a ne na predrasudama i uvjerenjima sumnjive vrijedno­sti. Izgleda da su političke partije iscrpile snage koje su ih nekada motivirale i da traže nove ideje i pokretačke zamisli. Neće li ih možda naći u realnoj ocjeni moguć­nosti, sposobnosti, stavova i motiva ljudi koji sačinja­vaju društvo? Danas kad su mišljenja partija o tome kakvi moraju biti društveni ciljevi manje više identična, ne bi li odluku o podesnosti sredstava za postizanje tih ciljeva trebalo prepustiti znanosti? Društveni se proble­mi, barem u načelu, mogu riješiti na isti način kao i fi­zikalni i kemijski, ali i njihovo rješavanje zahtijeva rad i umni napor. Uostalom nismo ni atomsku težinu zlata,

veličinu mjeseca ili spektar vodika otkrili jednostavnim prebrojavanjem, pa ne možemo pretpostaviti da će se ta metoda pokazati efikasnom u pronalaženju činilaca pro­duktivnosti rada i motivacije ili u rješavanju nekih dru­gih psiholoških problema. Komunizam privlači mnoge ljude baš zbog svoje prividne »znanstvenosti« i ne bismo smjeli dopustiti da lažne racionalizacije i doktrinarsko mišljenje Marxovog dijalektičkog materijalizma zami­jene istinsku znanost i iscrpu oduševljenje toliko po­trebno za stvaranje moderne demokracije. Jedan od glav­nih doprinosa psihologije modernoj misli upravo je uka­zivanje na neiscrpne mogućnosti objektivne znanosti. Izrada programa za rješavanje društvenih problema na temelju rezultata takve znanosti obiman je zadatak čije će izvršavanje uposliti mnoge mozgove u novim teorij­skim i eksperimentalnim istraživanjima.

Normalnost, spolnost i klasna pripadnost

Riječ normalnost sve se češće čuje i vidi u govoru i dje­lima psihijatara, psihologa, psihoanalitičara, sociologa i drugih znanstvenika koji se bave proučavanjem ljudskog ponašanja. Zapravo toliko često da nas to pomalo i brine. Razlog naše zabrinutosti vrlo je jednostavan — »normal­nost« je jedna od onih riječi koja svakom čovjeku može značiti nešto drugo. Kad se radi o ljudskom ponašanju, nitko još nije dao njezinu točnu definiciju. Ipak, možemo kazati da izraz ima dva glavna i mnoštvo sporednih zna­čenja, i često se događa da ga isti autor upotrebljava čas u jednom čas u drugom smislu.

Ma kako manjkavo opisani, ti su pojmovi toliko važni da ćemo ih još jednom ukratko razmotriti. Dva najčešća smisla termina »normalan« bit će odmah jasna svakom tko malo razmisli. »Normalno« je ono što je svojstveno ponašanju većine ljudi. Moglo bi se reći da je to sta­tistička definicija normalnosti. Čovjek je normalno visok, ako njegova visina ne odstupa isuviše od prosjeka, a normalno težak ako nije ni mnogo teži ni mnogo lakši od većine ljudi iste visine. Ovaj smisao riječi »normalan« potpuno je jasan, jednostavan i razumljiv. No usprkos tome nije lako reći što je normalno za svojstva kao što su, na primjer, inteligencija, ljepota ili zdravlje.

Pogledajmo, najprije, inteligenciju. Kvocijent inteli­gencije statistički normalnog čovjeka morao bi se kretati negdje oko prosjeka; ni mentalno defektan čovjek s kvo-

TREĆI DIO - abnormalno ponašanje

9

cijentom inteligencije 60, ni genije s kvocijentom inteli­gencije 180, prema statističkoj definiciji normalnosti, ni­su »normalni«. Statistički normalna osoba nije ni lijepa ni ružna. Ljepotica je statistički jednako abnormalna kao i izrazito ružna žena. Ta dvosmislenost dolazi najbolje do izražaja kad se radi o zdravlju. Normalan je onaj tko je prebolio prosječan broj bolesti, pretrpio prosječan broj lomova i umro od neke uobičajene bolesti. Svatko tko čitav život ni od čega ne boluje i doživi duboku starost, po ovom je kriteriju, izrazito abnormalan.

Ipak, tako ne gledamo ni na zdravlje, ni na ljepotu, pa ni na inteligenciju. U takvim slučajevima obično stati­stičku normu zamjenjujemo idealnom. Kažemo da je netko normalan ako je on blizu idealu velike inteligen­cije, izrazite ljepote ili stalnog zdravlja. Idealna norma može biti statistički vrlo rijetka, i može se čak dogoditi da je u odabranom skupu stanovništva nitko ne ispu­njava.

Ova dva smisla često se brkaju, osobito kad se radi o duševnom zdravlju. Kad psihoanalitičar kaže da nitko nije normalan, on ima na umu idealni pojam normal­nosti. Čitalac često shvaća da se radi o statističkoj nor­malnosti, pa odgovara da je takva izjava proturječna i apsurdna. Smisao riječi »normalnost« ovisi o kontekstu. No sjetimo li se uvijek njezina semantičkog korijena, neće nam biti teško izbjeći zablude.

Riječ »normalan« ima još jedan smisao koji je odigrao važnu ulogu u razvoju psihologije. Normalnim zovemo ono što smatramo prirodnim. Tako na primjer smatramo normalnim da mužjak vlada, a žena se pokorava; hetero­seksualnu privlačnost smatramo normalnom, a homosek­sualnu abnormalnom. To svoje mišljenje nećemo mno­go izmijeniti čak ni kad saznamo da je u nekim zajedni­cama u staroj Grčkoj homoseksualnost bila statistički češća od heteroseksualnosti, ili da su kod nekih naroda (na primjer u drevnom Egiptu) žene bile agresivnije od muškaraca. S druge strane ne može se reći ni da je do­minacija muškaraca idealna ili poželjna u bilo kojem

apsolutnom smislu. Mi više nekako osjećamo da je pri­roda ta koja određuje ponašanje muškaraca i žena, i da je bez obzira na sve statističke ili idealne norme, pona­šanje u skladu s tim njenim tobožnjim ciljevima nor­malno, a odstupanje od tih ciljeva abnormalno.

To što neke oblike ponašanja smatramo prirodnim i biološki urođenim nije nelogično. Ta tendencija, među­tim, često se zasniva na pogrešnoj identifikaciji prirod­nog s onim što je u društvu uobičajeno. Tendencija da ono što nam je poznato i prisno smatramo prirodnim (instinktivno urođenim) može se vidjeti i u našem pro­suđivanju životinja. Tako, na primjer, smatramo da je za mačke normalno da love i jedu miševe i štakore. Po­nekad možda ne odobravamo kad dobro uhranjena mač­ka bez stvarne potrebe za hranom ubija ptice i druge životinje, no tješimo se time da joj je to prirođeno, pa stoga i prirodno i normalno. Postoje, međutim, prilično uvjerljivi dokazi koji pokazuju da nije tako.

Želeći to pokazati, američki je psiholog Kuo izvršio eksperiment s mačićima — odgajao ih je u različitim uvjetima. Odvojivši ih od majke, hranio je jedne mlije­kom i razrijeđenom hranom, a druge mesom. Te su dvi­je skupine živjele u potpuno izoliranoj sredini. Jednu skupinu mačića odgajao je zajedno s mladim štakorima, a jednu su na uobičajeni način odgajale majke-mačke. Dvije skupine, jedna hranjena mlijekom i razrijeđenom hranom, a druga mesom, mogle su iz svojih kaveza pro­matrati kako se po sobi šeću miševi i štakori. Kad su mačići odrasli, Kuo je promatrao kako će se svaki od njih ponašati zatvoren u sobi sa nekoliko štakora. Po­našanje mačaka upadljivo se razlikovalo. Sve mačke od­gojene na uobičajeni način ubijale su i jele štakore. Mačke odrasle u izolaciji i hranjene razrijeđenom hra­nom i mlijekom nisu za lov, ubijanje ili jelo miševa i štakora pokazivale ni najmanje interesa. Reakcije mača­ka odgojenih u ostalim skupinama bile su negdje u sre­dini između ove dvije krajnosti, no kod svih je postojala neprirodna, i abnormalna tendencija da štakore ne srna-

traju hranom. Principijelnu točnost Kuove pretpostavke da hvatanje štakora nije mački urođena pa stoga ni za njih prirodna aktivnost, već stečena navika koja se lako može eliminirati prikladnim odgojem, potvrdio je ovakav eksperiment još nekoliko puta.

Dokazi koje su skupili antropolozi proučavanjem razli­čitih plemena, jednako su impresivni. Uzmimo, na pri­mjer, univerzalan stav (tj. univerzalan za našu speci­fičnu kulturu) da su muškarci agresivni i rođeni da vla­daju, a žene krotke i pokorne. Takvo ponašanje, među­tim, daleko je od univerzalnog. Kod Arapesha, plemena koje živi u planinama Nove Gvineje, i muškarci i žene pokazuju svojstva koja bismo mi nazvali ženskim. Čla­novi plemena ne ispoljavaju ni agresivnost, ni želju za vlašću, a u zajednici ne vlada natjecateljski duh, već uza­jamno povjerenje i ljubav. Ne ističu se ni starosne ni spolne razlike. Čak se ni djeca u igri ne takmiče, a kad se potuku, odrasli odmah interveniraju. Ako se ijedna dru­štvena zajednica danas približila idealu besklasnog dru­štva, onda je to pleme Arapesha. Stoga ih promatrači često nazivaju »velikom sretnom porodicom«.

Nasuprot Arapeshima ljudoždersko pleme Mundugu-mor, također s Nove Gvineje, ispoljava isključivo »muške« osobine. I muškarci i žene su agresivni, nasilni, okrutni, nagli i žestoki i uvijek spremni za tuču. Dijete se rađa u neprijateljski svijet u kojem ga majka rano odbija od prsiju, tuče, a desi se da ga i ubije. Majka iz plemena Mundugumor ne pokazuje ni najmanje znakove navod­nog materinskog instinkta koji mi smatramo prirodnom i normalnom crtom ženstvenosti.

Kod plemena Tchambuli nalazimo potpunu zamjenu spolnih uloga (naravno s našeg stanovišta). Žena je do­minantni partner koji upravlja, a muškarac nema većih odgovornosti i o njoj je emocionalno ovisan. Žena je ta koja sebi bira spolnog partnera. Jedna prema drugoj že­ne se odnose drugarski, dok su muškarci »mačkasti«, sum­njičavi i ne vjeruju jedan drugome. Budući da ekonom­ski ovise o ženama, muškarci su povučeni i pokorni. Ta-

kođer su veoma osjećajni i bave se umjetnošću i drugim »ženskim« poslovima (oni, na primjer, tkaju). Mogli bismo navesti još dosta primjera društvenih zajednica u koji­ma postoje stabilni, iako nama neprirodni i abnormalni modeli ponašanja, no ne bismo mogli kazati da su pri­padnici tih zajednica u bilo kojem pogledu nesretniji ili nezadovoljniji od nas.

Ovi primjeri pokazuju da je pojam normalnosti i u sta­tističkom i u »prirodnom« smislu relativan. Izgleda, ipak, da je normalno u »prirodnom« smislu gotovo isto što i statistički normalno. Prirodnima smatramo pojave koje su toliko česte da nam se čine univerzalnima. Ponekad, naravno, možemo o toj učestalosti donijeti i pogrešan sud; prema Kinseyevim ispitivanjima, na primjer, više od 30 posto ispitanih muškaraca barem se jednom u životu upustilo u aktivan homoseksualni odnos. Mislim da ta brojka nadmašuje procjene većine ljudi.

Antropološke studije i pokusi sa životinjama pružaju sa znanstvenog stanovišta uvjerljive dokaze o relativnosti mjere normalnosti. Mnogi ih ljudi, ipak, u cjelini odba­cuju tvrdeći da ono što vrijedi za životinje i »primitivce« nikako ne mora biti istinito i u našem civiliziranom društvu. Zato ću navesti još jedan primjer iz kojeg se vidi relativnost našeg pojma normalnosti, i to primjer iz naše vlastite društvene sredine. Budući da su moderne kulture neobično složene i dokazi će biti detaljniji od antropoloških i komparativnih dokaza. Razlozi tome bit će, uskoro, očiti.

Odabrao sam primjer iz Kinseyevog izvještaja »O spol­nom ponašanju muškarca« gdje je obrađeno spolno po­našanje srednjih slojeva i radničke klase u Americi. Slič­na studija vjerojatno bi i na tlu Velike Britanije otkrila postojanje sličnih razlika. No budući da o tom nemamo eksperimentalnih dokaza, mudro je držati na umu da je ispitivanje izvršeno u SAD i da navedeni brojevi i odnosi ne moraju u cjelini vrijediti i u uvjetima kakvi vladaju u Engleskoj.

Kinseya je prije svega zanimalo ljudsko spolno pona­šanje. On ga definira na vrlo prozaičan način i time daje povoda za kritiku psihoanalitičarima i svima koji i u našim najbezazlenijim akcijama vide hirove spolnosti. Takvi prigovori ukazuju na mogućnost daljnjeg istraži­vanja; oni nimalo ne umanjuju vrijednost monumental­nog Kinseyevog djela stvorenog unutar ograničenja koja je Kinsey sam priznao. On, uglavnom, ispituje one spolne aktivnosti pojedinca koje svoj vrhunac dostižu u spolnom orgazmu. Prema Kinseyu postoji pet glavnih načina po­stizanja vrhunca spolnog užitka ili orgazma. To su: sa-monadraživanje (masturbacija), snovi koji dovode do orgazma, heteroseksualno milovanje do orgazma (bez snošaja), heteroseksualni snošaj, homoseksualni snošaj i općenje sa životinjama i drugim vrstama. Postoje i dru­gi načini postizanja orgazma, no oni su prilično rijetki i kao »ventili« većih skupina stanovništva nikad nisu činili značajniji postotak.

Svi podaci skupljeni su izravnim intervjuiranjem ispi­tanika i potječu iz »prve ruke« t j . skupio ih je ili sam Kinsey ili njegovi suradnici. Ispitano je oko 12.000 muš­karaca, a odgovori 5.300 muškaraca statistički su obra­đeni.

Neobično je zanimljiv (i poučan) i sam način na koji je Kinsey skupljao podatke, tj . njegove metode intervjui-ranja i uspostavljanja kontakta s ljudima. Intervjuirani su ljudi najrazličitijih zanimanja: čizmari, psihijatri, pro­stitutke, svećenici, kockari, advokati, novinski urednici i svodnici. Sam intervju mora da je bio iscrpljujući do­življaj. Rafali pitanja slijedili su jedan za drugim, ispi­tivači su unakrsnim ispitivanjem provjeravali točnost od­govora i jedva da su ispitaniku dopuštali da koju činje­nicu zaniječe. Kinsey smatra da ispitaniku treba onemo­gućiti da kratkom negacijom »Ne« zaniječe svoje sudjelo­vanje u bilo kom obliku spolne aktivnosti. »Na pitanje tipa 'Jeste li ikada tako postupili' lako je odgovoriti 'Ne'«, kaže Kinsey. Stoga uvijek treba postavljati pitanje »Kad ste prvi put tako postupili«. Takva formulacija donekle

otežava davanje negativnog odgovora i ostavlja dojam da se, ma kakav odgovor bio, ispitivač neće iznenaditi. Stoga je vjerojatnost negiranja manja.

Kinsey je pripreme za intervju vrlo ozbiljno shvaćao. Pri tom je išao tako daleko da je čak izmislio specijalni kod za zapisivanje odgovora, čime je bila zajamčena nji­hova tajnost (kod je poznavao samo Kinsey i njegovi suradnici). Vjerujući da je neophodno obuhvatiti sve mo­guće tehnike u svakom od mogućih tipova spolnog po­našanja, naučio se služiti i spolnim rječnikom skupina koje je intervjuirao. Ne treba posebno napominjati da za većinu tipova spolnog ponašanja, kao i za stotine mo­gućih koitalnih položaja i desetke različitih tehnika u homoseksualnom odnosu postoje specijalni izrazi i želi li ispitivač razumjeti ispitanika i uspostaviti s njim iole prisniji kontakt, on ih mora poznavati.

Podaci dobiveni intervjuiranjem razvrstani su prema spolu, rasi, bračnom stanju, kulturnom porijeklu, nivou obrazovanja, zanimanju, zanimanju roditelja, seljačkom ili gradskom porijeklu i vjerskoj i geografskoj pripadno­sti. Zatim su podaci statistički obrađeni. Budući da nas, u prvom redu, zanimaju razlike između srednje i radnič­ke klase, klasifikaciju prema ostalim kriterijima spomi­njat ćemo samo ako ona s nekog određenog aspekta ras­vjetljava pitanje kojim se bavimo. Kinsey smatra da je društveni nivo djelomično određen obrazovanjem, a dje­lomično zanimanjem, ali kako ova dva načina razvrstava­nja daju u biti jednake rezultate, u daljnjem ćemo ih tekstu identificirati.

Kinsey svoje zaključke sažima ovim riječima: »Dobive­ni podaci pokazuju da se modeli spolnog ponašanja me­đu pripadnicima različitih društvenih slojeva u istom gradu, a ponekad i među pripadnicima društvenih sloje­va iste zajednice, mogu upadljivo razlikovati. Podaci po­kazuju da se spolni modeli takvih društvenih grupacija mogu jedan od drugog jednako razlikovati kao i spolni modeli različitih rasa u udaljenim dijelovima svijeta.«

Zaključak smo vidjeli, a sad pogledajmo dokaze. Uku­pan broj u tjednu doživljenih orgazama otprilike je jed­nak među pripadnicima svih društvenih slojeva. Kod svih se također vidi razumljivo prirodno opadanje toga broja s povećanjem broja godina, od maksimuma od oko 5 orgazama tjedno u dobi između šesnaeste i dvadesete do otprilike 2 tjedno između četrdesete i četrdeset i pete. Kad je međutim riječ o oblicima spolnog iživljavanja, razlike među pojedinim društvenim slojevima vrlo su iz­razite. Kinsey je međusobno usporedio fakultetski obra­zovane muškarce, muškarce koji su završili srednju i one koji su završili samo osnovnu školu. Uzmimo, na primjer, skupinu neoženjenih muškaraca između šesna­este i dvadesete godine — ona je u mnogočemu tipična i za ostale skupine o kojima su sakupljeni podaci.

U toj dobnoj skupini masturbacija je spolni ventil 29 posto ispitanika s osnovnom školom, 37 posto ispitanika sa srednjom školom i 66 posto fakultetski obrazovanih ispitanika; izbacivanje sjemena u snu čini 5 posto svih spolnih ventila u skupini s osnovnom školom, 6 posto u skupini sa srednjom školom, a 16 posto u fakultetski obrazovanoj skupini. Respektivne veličine za milovanje do orgazma iznose 2, 3 i 5 posto. Vidimo da su o ova tri oblika spolnog iživljavanja fakultetski obrazovani ispita­nici bili aktivniji i od ispitanika sa srednjom i od ispita­nika s osnovnom školom (koji su se najmanje služili tim vrstama spolnih ventila). To se odražava i u ukupnim postocima. Masturbacija, izbacivanje sjemena u snu i milovanje do orgazma čine ukupno 87 posto svih seksual­nih ventila fakultetski obrazovane skupine, 46 posto svih spolnih ventila skupine sa srednjom školom i samo 36 posto svih spolnih ventila skupine s osnovnim obrazova­njem.

Pređemo li na druga tri oblika spolnog iživljavanja, slika se mijenja. Dva od njih relativno su nevažna. Sodo-miju (općenje sa životinjama) kao spolni ventil koristi samo 1 posto ispitanika i u srednje i u osnovno obrazo­vanoj skupini i ni jedan fakultetski obrazovan ispitanik.

Homoseksualnost je spolni ventil za 7 posto ispitanika s osnovnom školom, 11 posto ispitanika sa srednjom ško­lom i za samo dva posto ispitanika s fakultetom. Mnogo su važniji predbračni spolni odnosi, koje Kinsey dijeli na odnose s drugaricama t j . djevojkama čiji je društveni položaj jednak ispitanikovom, i na odnose s prostitut­kama. Postotak odnosa s drugaricama i prostitutkama iznosio je 51 odnosno 6 posto u skupini s osnovnim obra­zovanjem, 39 odnosno 3 posto u srednje obrazovanoj i 9 odnosno 1 posto u fakultetski obrazovanoj skupini. Pred­bračni i homoseksualni odnosi i kontakti sa životinjama činili su zajedno 65 posto spolne aktivnosti ispitanika s osnovnim obrazovanjem, 54 posto spolne aktivnosti ispitanika sa srednjim, a samo 12 posto spolne aktiv­nosti ispitanika s fakultetskim obrazovanjem.

Vidimo da se po načinu spolnog iživljavanja fakultet­ski obrazovana skupina bitno razlikovala od ostalih dvi­ju. Studenti su svoje spolne aktivnosti ograničavali uglav­nom na masturbaciju, izbacivanjem sjemena u snu i milo­vanje ili peting* (90 posto), dok je koitus činio samo 10 posto njihove spolne aktivnosti. Glavni oblik spolnog iživljavanja skupina koje su ostale na nivou srednjeg ili osnovnog obrazovanja, bio je direktni koitus koji je činio oko dvije trećine njihove spolne aktivnosti. Brojke po­kazuju da su se modeli spolnog ponašanja ovih dviju skupina znatno razlikovali. No ovi podaci, iako zanimlji­vi, čine samo dio dokaza. Treba vidjeti kako su studenti i pripadnici radničke klase vrednovali pojedine spolne ventile i koje su od njih smatrali »normalnim«.

Kinsey je našao da se u nižim društvenim slojevima masturbacija prezire i smatra abnormalnim i perverznim nadomjestkom za društveni spolni odnos. Većina dječaka u tim slojevima, doduše masturbira, no prestaje gotovo odmah poslije prvog iskustva snošaja. Osjećaj da je mas­turbacija perverzna radnja racionalizira se tvrdnjom da

* Od engleskog glagola to pet — milovati, maziti. Izraz »peting« udomaćio se i u seksološkoj i popularnoj literaturi neengleskog jezičnog područja (prim. prev.).

ona šteti tjelesnom zdravlju. Takav stav nižih društvenih klasa sličan je stavu nekih primitivnih naroda i u njemu nisu naglašene toliko moralne vrijednosti koliko poruga i prezir prema društvu neprilagođenim članovima koji, da bi se spolno zadovoljili, moraju pribjegavati mastur­baciji. Studenti, doduše, nisu smatrali da je masturbacija poželjna i preporučljiva, no mislili su da ona ipak nije toliko nemoralna kao vanbračni heteroseksualni odnos.

Premda se stavovi studenata i manje obrazovanih ispi­tanika prema masturbaciji prilično razlikuju, razlike su i veće kad je riječ o petingu ili spolnim odnosima izvan braka. Moral fakultetski obrazovanih ispitanika zahtijeva da djevojka, pa i momak sačuvaju djevičanstvo do uda­je, odnosno ženidbe. »Predbračno milovanje« (peting) u ovoj dobnoj skupini populariziraju i bračni priručnici svojim isticanjem važnosti predsnošajnih tehnika u spol­nim odnosima u braku. Mlađa generacija misli da će to predbračno iskustvo pridonijeti boljem spolnom slaganju u braku. Peting je, prema tome, kompromis između pri­hvaćanja moralnog kodeksa (izbjegavanja predbračnih odnosa, čuvanje djevičanstva) i spolne slobode nespojive s boljim običajima viših društvenih slojeva.

U nižim slojevima društva, osobito među najneobra-zovanijima, predbračni spolni odnosi nisu nikakav tabu. Dapače, smatraju se prirodnim, neizbježnim i poželjnim. S druge strane tabu su svi nadomjesci jednostavnog izrav­nog koitusa. U petingu se koristi mnoštvo tehnika koje su pripadniku nižih društvenih slojeva neprihvatljive i koje on smatra neprirodnim, nepoželjnim i abnormalnim. O moralu se baš mnogo ne raspravlja — predbračni spol­ni odnosi smatraju se nečim što je samo po sebi ra­zumljivo. Evo što o tome kaže sam Kinsey: »Predbračni spolni odnosi toliko su uobičajeni da u nekim zajedni­cama nižih društvenih slojeva među ispitanicima s osnov­nom školom nije bilo ni jednog muškarca koji već u dobi od šesnaest ili sedamnaest godina nije imao spolne odnose s djevojkama.«

Model ponašanja određen stavom prema predbračnim odnosima često se, nakon sklapanja braka, prenosi na vanbračne veze. Niži društveni slojevi, uglavnom, sma­traju vanbračne spolne odnose prirodnima i prihvatlji­vima čak i na samom početku bračnog života. Tek godina­ma, vanbračne veze postepeno bivaju sve rjeđe. Kod fakultetski obrazovanih muškaraca proces je upravo obra­tan. Budući da su se nekoliko godina uzdržavali od homo­seksualnih odnosa, nastavljaju s uzdržavanjem i u braku i rijetko se upuštaju u vanbračne veze (možda baš zbog tog uzdržavanja ne uspijevaju uspostaviti zadovoljavajući seksualni odnos s vlastitom ženom, pa često nastavljaju masturbirati i u braku). Tek se stariji fakultetski obra­zovani ljudi češće upuštaju u vanbračne spolne odnose — broj takvih odnosa najveći je kod pedesetogodišnjaka.

Vidimo da su stavovi i ponašanje gornjih i radničkih slojeva u mnogo čemu suprotni. Pripadnici gornjih slo­jeva počinju s uzdržavanjem i idealima djevičanstva i monogamije da bi kasnije od njih odstupili i stvarali vanbračne spolne veze. Dok su mladi, muškarci iz rad­ničke klase preziru ideale monogamije i djevičanstva i upuštaju se u velik broj vanbračnih odnosa, da bi se s godinama tim idealima sve više približili.

Premda su ove brojke zanimljive, one ipak nedovoljno rasvjetljavaju različite pojmove »normalnosti« spolnog ponašanja. U tom pogledu najpoučenije su izjave ispita­nika, tj. njihovo mišljenje o ovoj ili onoj spolnoj tehnici. Kao primjer, uzet ćemo najprije stav prema golotinji. Poznato je da se razni narodi različito odnose prema golom ženskom tijelu. Kinsey ističe da jednake razlike postoje i između različitih slojeva istog društva. Tako je, za gotovo sve fakultetski obrazovane muškarce, golo­tinja sastavni dio spolnog odnosa. Njima je nerazumljivo zašto bi netko redovito radije općio obučen. Među muš­karcima s najnižim stupnjem obrazovanja samo manjina preferira golotinju pri spolnom činu. Za njih je golotinja nešto mnogo nepristojnije od samog odnosa. Kinsey na­vodi slučaj muškarca koji je imao odnose s nekoliko sto-

tina žena i koji je naglasio da nikad nije propustio da ima odnos sa ženom osim »jedanput kad se djevojka prije snošaja počela svlačiti. Nikad ne bih općio s takvom bestidnicom«.

Već sam spomenuo i različite stavove prema vanbrač-nom petingu. Takvi se stavovi obično prenose i u brak gdje fakultetski obrazovan muškarac, uvjeren da ženu treba osjetilno stimulirati, smatra peting nužnom pri­premom za snošaj i preduvjetom simultanog orgazma. Treba dodati da to njegovo mišljenje podržavaju i brojni spolni priručnici. Pripadnici nižih društvenih slojeva ri­jetko se upuštaju u spolnu igru — njima je uvlačenje uda bitna i jedina opravdana radnja u spolnom odnosu. Zanimljivo je opaziti da preliminarni rezultati Kinseyeva ispitivanja o spolnom ponašanju žena pokazuju, da us­prkos preporukama bračnih priručnika, žene u nižim društvenim slojevima češće doživljavaju zadovoljavajući orgazam.

Poljubac kao erotska tehnika uobičajen je u srednjem društvenom sloju, dok se pripadnici nižih društvenih slojeva nerado ljube i čak smatraju poljubac gadljivim. Među fakultetski obrazovanim ispitanicima prevladava ljubljenje unutrašnjih dijelova usta — pritom nitko ne misli da bi to moglo biti nehigijenski. »Ta skupina u svo­jim erotskim igrama prihvaća uzajamni dodir ustima, premda rijetko i nerado pije iz zajedničke čaše. Nasuprot tome pripadnik nižeg društvenog sloja, koji bez razmi­šljanja pije iz zajedničkog lončića prikačena o kantu za vodu i upotrebljava zajednički pribor za jelo i piće, sma­tra oralne kontakte prljavim i besramnim izvorom za­raze.«

Dva se društvena sloja razlikuju i u stavu prema vari­jacijama položaja u spolnom činu. Najuobičajenija va­rijacija u kojoj je muškarac dolje, a žena gore u nižim se društvenim slojevima smatra pravom perverzijom.

Kinsey ističe još jednu zanimljivost. Muškarci koji su se na društvenoj ljestvici popeli ili spustili obično ne za-

državaju model spolnog ponašanja sloja koji napuštaju, već prihvaćaju spolne običaje sloja u koji ulaze. To po­kazuje složenost činilaca o kojima ovisi naš pojam »nor­malnog«. On se očito ne može svesti na jednostavne poj­move brojenja ljudi niti na prihvaćanje nekog apstrakt­nog ideala.

Upustio sam se u opsežnu diskusiju pojma »normal-nosti« jer sam želio pokazati da i za njega vrijedi princip relativnosti i da čak ni unutar iste povezane društvene zajednice ne moraju postojati čvrsti, apsolutni ideali po­našanja. To ne znači da neke vjerske ili druge zajednice ili grupacije nemaju točno propisane norme ponašanja ili da ne znaju kakve bi one trebale biti. Ostaje, međutim, činjenica da univerzalne norme ponašanja ne postoje. Prihvaćanje takve stvarnosti, ima važne posljedice na po­lju liječenja, socijalnog rada i prava.

Na tim područjima ljudske djelatnosti pravila stvara­ju muškarci i žene gornjih društvenih slojeva koji i savje­tuju pripadnike nižih društvenih slojeva i nastoje im pomoći. »Kad ljudi koji po svom zvanju i zanimanju pri­padaju višem društvenom sloju, pokušavaju predvidjeti ponašanje pripadnika nižeg sloja, često zbog različitih spolnih stavova dolaze do sukoba.« Tako se, na primjer, savjeti liječnika, psihologa, psihijatara, medicinskih se­stara, psihoanalitičara, bračnih savjetnika i drugih koji rade na klinikama, o tome kako postupiti u seksualnoj sferi, uglavnom temelje na shvaćanju braka i spolnog po­našanja uobičajenom u društvenom sloju iz kojeg savje-todavac potječe. To nikako nisu norma ponašanja dru­štvenog sloja kojem pripada čovjek kome treba pomoći. Lako je zamisliti kako može djelovati sugestija bračnog savjetovališta da se produži predsnošajna igra, da se pri­je spolnog sjedinjenja koriste različite tehnike za stimu­laciju, te da se prije orgazma koji treba da je istovremen malo pričeka. Ovakav model spolnog ponašanja možda odgovara savjetodavcu, no velik dio stanovništva smatrat će ga abnormalnim i perverznim.

Nastavnici i drugi društveni radnici u sličnom su polo­žaju. Kinsey navodi slučaj neudate nastavnice koja je predložila da se mladić izbaci iz škole, a i mladić i dje­vojka javno osramote zato što su imali spolni odnos. Da je nastavnica znala za slične doživljaje četvrtine mla­dića u razredu, možda bi se drugačije postupilo.

Nedostatak osjećaja za stvarnost najviše upada u oči u pravnom zakonodavstvu koje se odnosi na spolno po­našanje. Kinsey je procijenio da bi stroga primjena po­stojećih zakona više od 95 posto svih muškaraca poslala ravno u zatvor. »Među muškarcima koji zbog spolnih prekršaja sjede po kaznenim ustanovama relativno je ma­len broj onih čije se ponašanje (zbog kojeg su dospjeli u zatvor) bitno razlikovalo od ponašanja većine muška­raca u našem društvu.« Kad bi se zakon do kraja primi­jenio, moralo bi 5 posto stanovnika izdržavati preosta­lih 95 posto koji bi dane provodili u prisilnom neradu.

Srećom između zakona i ljudi postoje posrednici, na primjer, milicajci odgojeni u skladu s običajima koji vla­daju u radničkom sloju društva. Stoga se, na primjer, zakon što ga je fakultetski obrazovan zakonodavac donio protiv predbračnih spolnih odnosa rijetko primjenjuje u praksi jer je milicajcu teško kazniti mladića za čin koji je bio sastavni dio njegova vlastitog odrastanja. Osim toga milicajac zna da bi u tom slučaju morao kazniti i većinu poluodraslih mladića iz sredine u kojoj živi.

Još jednoj skupini treba preporučiti da dublje razmisli o posljedicama različitog shvaćanja normalnog i prirod­nog. To je skupina ljudi koji pišu knjige o budućnosti braka i daju savjete o tome kako da se ova sveta usta­nova popravi. Pročitavši pažljivo najmanje dvadeset tak­vih knjiga, od kojih su mnoge napisali ugledni filozofi i državnici, zaključio sam da se gotovo sve temelje na pretpostavci da je čovjekov kvocijent inteligencije barem 180, da su svi ljudi veoma obrazovani, da se pridržavaju izvanredno visokih moralnih načela i da su svi slični autoru kao beskonačna zbirka jednojajčanih blizanaca.

Da nije tragično, bilo bi zabavno naglasiti da su sve to bili ozbiljni pokušaji rješavanja ozbiljnog problema. Ka­ko možemo i pomisliti da bismo mogli znati što treba biti, prije nego što spoznamo ono što jest i kako je to što jest nastalo. Želimo li na tom doista teškom području išta razumno kazati, moramo savjesno usporediti način života različitih naroda, različite klase unutar iste etnič­ke skupine, pa čak i čovjeka i životinje.

Hoće li ovo iznošenje nagomilanog znanja pridodati na­šoj spoznaji više od čuvenog četverostiha što ga je William James zapisao u snu pod utjecajem droge, neizvjesno je. Eksperimentirajući s različitim metodama djelovanja na svijest, slavni je filozof nekoliko puta sanjao da mu se otkrila tajna života, ali kad se probudio nije se više ni­čega sjećao. Stoga je odlučio da sve odmah u snu zapiše Što mu je i uspjelo. Kad se probudio, žurno je dograbio papir i pročitao da tajna života, odnosno ono što je on zapisao, glasi ovako:

Higama, hogama žena je monogamna. Hogaman, higaman muškarac je poligaman.

Filozof je bio razočaran, premda je teško vidjeti zašto. U ovoj kitici ima vjerojatno više istine nego u većini filozofskih rasprava.

Stvarna opasnost od reformatora braka nije u tome što će njihovi prijedlozi biti prihvaćeni; čak i fakultetski obrazovani ljudi znaju o životu dovoljno da bi shvatili uzaludnost savjeta koji se ne može prihvatiti. Više se treba bojati prešutnog slaganja u tome da su stvarni po­daci nepotrebni i da oni koji nude svoje »skice« o buduć­nosti braka ne trebaju na tom području imati znatno iskustvo. Takav stav zauzimaju i kritičari i šira javnost. U skladu s njim postupila je čak i Kraljevska komisija kad je umjesto da imenuje istraživački tim sastavljen od sociologa, psihologa i psihijatara koji bi na temelju skup-

ljenih podataka i dosadašnjeg znanja postavili hipoteze i znanstvenim metodama te hipoteze provjerili, zatražila mišljenje velikog broja pojedinaca i raznih zainteresira­nih skupina. Kad je ulog ljudska sreća, mislim da malen novčani iznos potreban za osnivanje stalne ustanove koja bi proučavala ljudsko spolno ponašanje — normalno i abnormalno — ne bi smio nedostajati.

1 0

Djelovanje psihoterapije

Broj mentalnih poremećaja danas je već zastrašujući. S druge strane, malen je broj ljudi koji shvaća kakve bi to moglo imati posljedice. U Velikoj Britaniji i SAD go­tovo polovicu svih bolničkih kreveta zauzimaju duševni bolesnici. Svaki trideset i peti stanovnik tih zemalja ba­rem će jednom u životu u svojem liječničkom nalazu či­tati da je duševno bolestan. Od obrazovanih bijelih re­gruta američke vojske četrnaest posto biva ih odbačeno zbog psihičkih smetnji, a tome treba još dodati i velik broj živčanih slomova u ratu. Četvrtina svih ljudi (neki kažu čak i 50 posto) koji se obraćaju liječniku zbog tje­lesnih bolova, u stvari pati od psihičkih poremećaja. Nije čudo što je liječenje ili ublaživanje tih poremećaja jedan od glavnih ciljeva današnje medicine.

Neke djelotvorne metode liječenja ne mogu se danas primjenjivati u modernim demokratskim državama. To su, naime, »metode« koje su se primjenjivale u koncentra­cionim logorima. Opaženo je da u koncentracionom logo­ru nestaje većina neurotskih simptoma — neposrednost smrti nadvladava sve tjeskobe i histerične obrambene me­hanizme. Vjerojatno između visine materijalnog životnog standarda i broja neuroza postoji izrazito dobra korela­cija. U Americi je to već poprimilo oblike pomodarstva. »Moderno« je, osobito među pripadnicima gornjeg sred­njeg staleža, imati »svoga« psihijatra i njegovo mišljenje s vremena na vrijeme citirati.

Broj neurotičnih bolesnika u nekoj zemlji teško je pro­cijeniti, jer on može ovisiti i o visini nivoa liječničke služ­be. U nekim nerazvijenim zemljama neuroze se uopće ne liječe, ili se dijagnosticiraju kao tjelesne bolesti. Time se stvara pogrešan dojam da ljudi u tim zemljama od njih manje obolijevaju od stanovnika zemlje gdje se taj tip bolesti dijagnosticira i liječi. Stoga su usporedbe go­tovo nemoguće. Isto vrijedi i za procjenu broja oboljelih unutar iste zemlje.

No bez obzira na to, nitko ne sumnja da smo suočeni s vrlo ozbiljnom pojavom. Mnogi ljudi neurozu još uvijek smatraju stanjem kvalitetno različitim od nesumnjivog zdravlja, i smatraju da se neurotik od njih kvalitativno razlikuje baš kao i čovjek koji je slomio ruku ili boluje od raka. Takvo je mišljenje pogrešno i neznanstveno, toč­nije rečeno »predznanstveno«. Pomalo nas podsjeća na zastarjelo shvaćanje da su ljudi ili genijalni ili normalni ili mentalno defektni, tj. da se mogu klasificirati u ove t r i međusobno potpuno nezavisne kategorije. Danas zna­mo da se to ne može jer je inteligencija kontinuirana va­rijabla koja se proteže od najizrazitije mentalne defekt-nosti do najveće genijalnosti. Jednako tako ni neurotičar nije čovjek izvan čovječanstva. Njegovo je mjesto na jed­nom kraju kontinuirane distribucije koja se od izrazito stabilne, emocionalno zrele osobe, preko prosječnog čov­jeka, proteže sve do nezrelog, nestabilnog potencijalnog neurotičara. Izložena dovoljnoj količini stresa, većina će ljudi podleći i razviti izrazito neurotske simptome; nezreo i nestabilan čovjek, naravno, prije od stabilne, emo­cionalno zrele osobe.

Iz rečenog slijedi da većina ljudi koji pate od lakših ili težih neuroza, nije po duševnim bolnicama i utočišti­ma, nego ovdje, među nama. Istraživanja su pokazala da je u prosječnom uzorku »normalnog« stanovništva 10 posto ljudi ozbiljnije, a 20 posto lakše emocionalno po­remećeno. No i posljedice blažih emocionalnih smetnji osjećaju se na društvenom, bračnom ili profesionalnom

planu života, pa se i ljudi koji od njih pate često obra­ćaju liječniku.

To su činjenice koje se odnose na veličinu problema. Može li psihoterapija imalo ublažiti patnje neurotičara? Psihoterapija bi se mogla definirati kao sistematsko i istrajno istraživanje neurotskih procesa verbalnim me­todama, naravno, sa ciljem da se bolesniku pomogne da ojača svoju ličnost i da se uklopi u društvto. Psihotera­peuti se pritom, uglavnom, služe Freudovim ili psihoana­litičkim metodama kao i čitavim nizom manje-više eklek-tičnih* metoda (tim drugim metodama služe se psihi­jatri nefrojdovci). Oba ova oblika psihoterapije naveliko se upotrebljavaju. Budući da se svake godine tim meto­dama liječe stotine tisuća pacijenata, dostupan je i velik broj informacija o njihovoj efikasnosti. U literaturi s toga područja nalazimo podosta zanimljivih činjenica.

Izvještaji o mentalnom zdravlju pacijenata koji su kao izliječeni ili djelomično izliječeni napustili bolnicu ili privatnu ordinaciju psihijatra, prilično su brojni. Re­zultat liječenja obično se vrednuje izrazima »izliječen«, »gotovo izliječen«, »djelomično izliječen« i »neizliječen« (ponekad se koriste i drugi termini). U većini slučajeva autori ni ne pokušavaju definirati ili pobliže objasniti što im ti izrazi znače, a i sud o tome koji termin primije­niti na kojeg pacijenta vrlo je subjektivan. Prema tome takve sudove treba krajnje oprezno prihvaćati.

Ako ih uzmemo »zdravo za gotovo«, vidimo da se auto­ri uglavnom slažu u procjeni prosječnog broja izliječe­nih bolesnika. Psihijatri koji se služe eklektičkim meto­dama terapije navode da im ozdravljuju dva od trojice pacijenata, dok oni koji se koriste psihoanalizom uspije­vaju izliječiti ili djelomično izliječiti samo polovinu svo­jih pacijenata. Ta razlika nastaje i zbog toga što se i pacijenti koji prekidaju psihoanalitičku terapiju, a tak­vih je dosta, ubrajaju u neizliječene. Ako njih izostavi­mo, odnos između izliječenih i neizliječenih pacijenata

* Metode koje se ne temelje na jedinstvenoj i cjelovitoj teoriji (prim. prev.).

psihoanalitičara također je dva naprama tri. To znači da je vrlo vjerojatno da će neurotičar koji se liječi psihote­rapijom ozdraviti. Brojke daju nade.

Ipak, ne možemo ih smatrati dokazom efikasnosti psi­hoterapije. Način zaključivanja post hoc, ergo propter hoc često dovodi do neistinitih zaključaka. Iako pobolj­šanje slijedi terapiju, ono ne mora biti njezina poslje­dica. Takva bi tvrdnja bila lažna ili barem djelomično neistinita. Opaženo je, naime, da se velik broj bolesnika koji boluju od neuroze, sam od sebe oporavlja. Takva spontana ozdravljenja prilično su česta. Svaka duševna bolnica s dugom listom čekanja doživjela je da joj neu­rotičan, nakon recimo šest mjeseci čekanja, napišu da su se i bez liječenja dovoljno oporavili.

Od tih bismo ljudi lako sastavili kontrolnu skupinu, a očito je da je ona potrebna. Članovi kontrolne skupine moraju biti odabrani tako da budu što sličniji članovima eksperimentalne skupine. Kontrolna skupina u kojoj nitko ne bi bio liječen psihoterapijom postala bi osnova na kojoj bi se mogao mjeriti uspjeh u liječenju eklektič­kim ili psihoanalitičkim metodama u eksperimentalnoj skupini. Na žalost dosad nijedan psihijatar niti psihoana­litičar nije broj izliječenih pacijenata usporedio s brojem oporavljenih bolesnika u eventualnoj kontrolnoj skupini. Stoga se moramo osloniti na dvije studije iz drugog izvo­ra. U prvoj od njih praćeno je oporavljanje neurotičnih pacijenata u američkim državnim bolnicama. U njima su bolesnike koji su bolovali od neuroze zapravo samo ču­vali, a ne i liječili. Neki od bolesnika liječeni su nešto malo psihoterapijom u bolnici u koju su prvi put prim­ljeni, ali ta je terapija bila toliko nedostatna da se ni­kako ne bi mogla smatrati »sistematskim i upornim istra­živanjem«. Broj bolesnika koji su se u državnim bolni­cama sami od sebe oporavili kao osnova za uspoređiva­nje s takvim brojem u drugim skupinama svakako nije idealan. Prije svega psihoneurotički bolesnici koji dolaze u državne bolnice doista su teško bolesni. Malen broj kreveta i nedostatak materijalnih sredstava ograničavaju

primanje u bolnicu samo na najteže slučajeve. Osim toga ljudi koji se liječe u državnim bolnicama obično potječu iz nižeg društvenog, ekonomskog i obrazovnog sloja nego pacijenti u bolnicama u kojima se liječe bolesnici iz naše eksperimentalne skupine. Treći činilac kojeg pri uspore­đivanju dviju skupina treba uzeti u obzir, različitost je kriterija prema kojima se sudi da li je bolesnik ozdravio. Nekog tko je kao izliječen otpušten iz državne bolnice privatni liječnik možda ne bi smatrao izliječenim — kri­teriji u privatnim bolnicama vjerojatno su oštriji. Ima­jući na umu ta tri ograničenja, vidimo da se opet od tri bolesnika posve ili djelomično oporave dva, i da je pre­ma tome postotak oporavljenih pacijenata barem jednak postotku oporavljenih među neurotičarima koji se liječe psihoterapijom.

Na drugu procjenu koja nam može poslužiti kao osno­va za uspoređivanje možemo se možda osloniti s više povjerenja. Ona je dobivena promatranjem pet stotina bolesnika koje su od psihoneuroza liječili isključivo li­ječnici opće prakse. Slučajevi su uzeti iz kartoteke ame­ričkog osiguravajućeg društva »Equitable Life«, a uzeti su u obzir samo oni bolesnici koji su prije no što su podnijeli zahtjev za potporu bolovali od neuroze naj­manje tri mjeseca. Budući da u razdoblju od ta tri mje­seca nisu mogli obavljati nikakav posao kojim bi stjecali kakav takav dohodak, s pravom ih možemo smatrati teškim bolesnicima. Redovito su išli svojim liječnicima opće prakse koji su ih umirivali i liječili savjetima, seda­tivima i sredstvima za jačanje — ni jedan liječnik nije svog pacijenta pokušao liječiti psihoterapijom. Tijekom liječenja liječnici su nekoliko puta izjavili da se pacijenti ne mogu baviti nikakvim djelatnostima koje bi im omo­gućile da zarade za život, a to je potvrdila i kontrola osiguravajućeg društva. Bolesnicima je stoga dodijelje­na bolesnička potpora i lako je moguće da je ta činjenica, uklanjanjem jednog od poticaja ozdravljenja, produljila trajanje bolesti. Evo što o tome kaže autor izvještaja iz kojeg sam uzeo podatke: »Stoga ne treba očekivati da

će posljedice liječenja u ovoj skupini biti tako povoljne kao u skupinama u kojima je ekonomski faktor bio je­dan od poticaja rješavanja neurotskog sukoba.«

Razvoj bolesti praćen je tijekom pet ili više godina (ponekad i deset godina). Kriteriji oporavljenosti bili su barem jednako strogi kao kriteriji većine psihijatara i psihoanalitičara i od ovih znatno eksplicitniji. To su bili 1) povratak na posao i ekonomska prilagodba u trajanju od najmanje pet godina, 2) nikakve ili neznatne mentalne poteškoće i 3) uspješna društvena prilagodba. Na temelju tih kriterija nađeno je da se u prve dvije godine oporavilo 72 posto bolesnika. U trećoj godini oporavilo se još 10, u četvrtoj 5, a u petoj godini još 4 posto bolesnika. Iz ovoga slijedi da je u razdoblju od 5 godina ozdravilo više od 90 posto pacijenata. Uzmemo li da je za uspoređivanje najprihvatljivije dvogodišnje razdoblje, nalazimo da su se i u ovom uzorku bez psihoterapije oporavila dva od tri neurotičara.

Ova kontrolna skupina daleko je od savršene, jer ne možemo biti sigurni da su promatrani slučajevi bili iden­tični slučajevima u eksperimentalnoj skupini. S druge strane ova kontrolna može poslužiti kao komplement kontrolnoj skupini pacijenata američkih državnih bolni­ca. Sačinjavali su je dobrovoljni nehospitalizirani paci­jenti visokog društvenog ekonomskog položaja (uglavnom rukovodioci, profesori, službenici i drugi ljudi sa zva­njima). Stoga možemo smatrati da se manjkavosti obiju kontrolnih skupina međusobno potiru i ostaje činjenica da se u obje skupine spontano oporavio jednak broj bolesnika.

Već smo kazali da se među pacijentima koji boluju od neuroza i koji se liječe psihoanalizom ili eklektičkom psi­hoterapijom oporavlja oko dvije trećine pacijenata. Jed­nak ih se broj oporavlja i među neurotičarima koji se ne liječe psihoterapijom nego se o njima brinu njihovi liječ­nici opće prakse ili bolnice u kojima je liječenje ograni­čeno na čuvanje. Mislim da se na temelju ovih podataka o korisnosti psihoterapije ništa ne može zaključiti. Na

žalost vrlo se lako možemo prenagliti u jednom ili dru­gom smjeru, t j . zaključiti da je psihoterapija kao metoda liječenja neurotičara potpuno bez vrijednosti ili da su izneseni podaci toliko manjkavi da uopće ne zaslužuju da ih razmotrimo. Podaci, doduše, jesu manjkavi, ali su jedini koje posjedujemo. Želimo li opravdati suvremenu psihoterapijsku praksu, moramo ih uzeti u obzir, a ako to učinimo zaključak je neizbježan. Sakupljeni podaci ne dokazuju da je psihoterapija bezvrijedna, ali ne ukazuju ni na njezine pozitivne posljedice. Možda bi ih adekvat-nije i temeljitije izvršeno istraživanje i otkrilo, no dok ga netko ne izvrši moramo se zadovoljiti starom škotskom presudom: not proven*

Mislim da bi bilo zanimljivo pogledati kako bi se takvo temeljitije istraživanje moglo izvršiti. Prije svega, na­ravno, treba inzistirati na kontrolnoj skupini, a bolesnici u kontrolnoj i eksperimentalnoj skupini moraju biti oda­brani na temelju jednakih kriterija. Često čujemo da to nije u skladu s moralnim principima. Možemo li čovjeku koji pati uskraćivati lijek pa ma kako nepouzdan i neis­pitan on bio? Na sreću s tom se dilemom ne moramo izravno suočiti. U većini bolnica postoje duge liste čeka­nja tako da velik broj bolesnika mora čekati na liječenje željeli to oni ili ne. Sve što strogost eksperimentalne me­tode zahtijeva jest da se među tim ljudima odabere odre­đeni broj bolesnika i to u skladu s principima sastavlja­nja uzoraka. Uopće se ne radi o tome da se bolesnici koji bi se inače liječili osude na dugo razdoblje čekanja — za kontrolnu skupinu poslužili bi oni bolesnici koje neko vrijeme ionako nitko ne bi liječio. Mislim da se sa sta­novišta humanosti tome ne može prigovoriti. Pitanje je, osim toga, koliko je humano pobuđivati lažnu nadu i puštati ljude da troše vrijeme i novac na terapiju čije je djelovanje nepoznato.

Pretpostavimo, dakle, da imamo eksperimentalnu sku­pinu koja se liječi psihoterapijom i kontrolnu skupinu

* "Nije dokazano" (prim. prev.).

koja se liječi nekom drugom metodom ili se uopće ne li­ječi. Pripadnici skupina ne smiju se znatnije razlikovati po starosnoj dobi, obrazovanju i društvenoekonomskom položaju, a ako je moguće ni po tipu i težini svoje bo­lesti. U obje skupine treba da je podjednak broj muška­raca i žena. I jednu i drugu skupinu treba testirati psiho­loškim i fiziološkim testovima, zabilježiti što bolesnici misle sami o sebi i sakupiti podatke koje bi o njihovom ponašanju dali njihovi rođaci, odjelne sestre i ljudi koji su s njima u neprestanom dodiru. Poslije liječenja boles­nika eksperimentalne skupine trebalo bi sve te postupke ponoviti i nađene razlike eventualno pripisati djelovanju psihoterapije.

U ovoj kratkoj skici olako sam prešao preko presudne točke, a ta je točna procjena ličnosti ili promjena u lič­nosti. Bez nje je čitavo istraživanje bezvrijedno. Vidovi pacijentove ličnosti mogu se promijeniti, a prije nego išta zaključimo treba sve te promjene uočiti. Tako se, na primjer, pacijent može subjektivno osjećati bolje, ali postati prava napast za svoju okolinu. Izgleda da se to često događa nakon kirurških zahvata u čeonim režnje-vima mozga, pa zato ne možemo globalno procijeniti ko­liko se pacijent oporavio. Osim toga samo se po sebi ra­zumije, da je globalna slika pacijentova stanja mnogo nepreciznija od detaljne slike svake pojedine promjene njegove ličnosti, a upravo je takve promjene teško uočiti i procijeniti. (Mišljenje pacijenata o njima samima kao i ocjenu njihova ponašanja u principu je lako dobiti, premda je i za to ponekad potrebno podosta vještine).

Uobičajilo se da sva ta svojstva ocjenjuje bolesnikov psihijatar. Takvom se postupku može štošta zamjeriti. Prije svega, takve su subjektivne ocjene veoma nepouz­dane, tj. ocjene jednako kompetentnih i znanstveno pot­kovanih ljudi često se međusobno znatno razlikuju. No ocjena koja nije pouzdana ne može biti valjana, a na te­melju nepouzdanih i nevaljanih podataka ne može se ni­šta zaključiti. Psihijatri su uz uspjeh ili neuspjeh u lije­čenju svojih pacijenata često i emocionalno vezani, a ako

i nije tako, tu mogućnost ipak ne možemo posve isklju­čiti. Posljedica emocionalne vezanosti nesvjesno je iskriv­ljavanje podataka koje pri ocjenjivanju treba izbjegavati (to naravno nije uvijek i dokraja izvedivo). Zato se pri procjeni ličnosti moramo koristiti nekom drugom me­todom. Dosad se najobjektivnijom a vjerojatno i najva-ljanijom pokazala metoda objektivnih testova. Budući da su ti testovi većini ljudi koji se ne bave psihologijom relativno nepoznati, razmotrit ćemo, ukratko, načela na kojima se zasnivaju.

Što mislimo kad za nekoga kažemo da je tjeskoban? Mislimo da lako crveni, često bez i najmanjeg povoda, da mu srce ubrzano kuca, ruke drhte, usta se suše, da mu je probava poremećena itd. To su objektivne činjenice. Otkriveno je da one, gotovo uvijek, prate verbalne izjave o strepnji, tjeskobi, bezrazložnom strahu, potištenosti itd. Između dijagnoze anksioznosti i njezinih tjelesnih zna­kova postoji uska veza, jednako kao što postoji odnos između tjelesnog osjećaja vrućine i njezina fizikalnog mjerenja toplomjerom.

Usporedimo li skupinu veoma tjeskobnih ljudi sa sku­pinom ljudi koji su smireni i sabrani, možemo lako po­kazati da se te dvije skupine razlikuju po mnogim objek­tivnim mjerama gore navedenih fizioloških znakova. Iz­mjerimo li na primjer broj otkucaja srca ljudi u obje skupine dok se odmaraju, a zatim iznenada ispalimo me­tak iz zračne puške, srce tjeskobnih ljudi počet će lupati znatno brže i teže će se umiriti od srca ljudi koji su smi­reni i sabrani. Izmjerimo li svim ljudima mišićnu nape­tost za vrijeme težeg mentalnog rada, vidjet ćemo da je ona kod tjeskobnih ljudi veća.

Članove obiju skupina možemo podvrgnuti i testu gal­vanskog otpora kože. Električni otpor kože svakog čo­vjeka mijenja se s njegovim uzbuđenjem. Mjerimo ga ta­ko da kroz ispitanikov dlan puštamo slabu električnu struju. Postavimo li tada ispitaniku neko neugodno pita­nje ili mu, na primjer, kažemo da stavi ruke u zdjelu s ledenom vodom, ili ga upozorimo da pripazi jer će osjetiti

električni šok, vidimo da se otpor kože tjeskobnog ispita­nika naglo smanjuje i da mu je potrebno duže vremena da bi se vratio u normalno stanje. Kod smirenog, ne-tjeskobnog čovjeka otpor kože sporije opada i brzo se vraća u početno stanje.

To su samo neki od objektivnih načina kojima može­mo mjeriti svojstva kao što je, recimo, tjeskoba. U no­vije vrijeme to se radi i metodom uvjetnog refleksa koju danas većina ljudi poznaje, barem u principu. Dademo li psu komad mesa, procurit će mu sline. Ako tada, tijekom određenog duljeg razdoblja, uvijek prije nego što mu dademo meso, pozvonimo, vidjet ćemo da će psu početi curiti sline čim pozvonimo, čak i ako mu pritom ne da­demo meso. Bezuvjetni podražaj — meso — koji se ne­prestano javljao uz uvjetni podražaj — zvono — očito je svoju moć izazivanja reakcije — curenje sline — pre­nio na uvjetni podražaj.

Kod čovjeka je teže stvoriti takve navike. Najčešće se za to koriste dvije metode — metoda refleksnog trepta­nja i takozvani psihogalvanski refleks. Ako nam je na oko usmjeren zamah vjetra, prirodno je da trepnemo. To treptanje može se točno izmjeriti bilo tako da po­krete oka neprekidno snimamo, bilo da na očni kapak pričvrstimo konac koji aktivira pero na površini rotira-jućeg bubnja. Ako prije zamaha vjetra uvijek pozvonimo, možemo konačno postići da ispitanik trepće čim čuje zvono (opet je uvjetni podražaj — zvono — zamijenio bezuvjetni podražaj — zamah vjetra).

Već smo kazali da je psihogalvanski refleks zapravo smanjenje otpora kože kad kroz nju prolazi električna struja. Do tog smanjenja dolazi zbog iznenadnih i emo­cionalno uzbudljivih podražaja. Ako, na primjer, ispita­nik sluša niz riječi za redom i ako se u tom nizu s vre­mena na vrijeme, u nepravilnim razmacima pojavljuje riječ »krava« uz koju ispitanika podvrgavamo električ­nom šoku koji uzrokuje psihogalvanski refleks, nakon nekog vremena psihogalvanski će refleks uzrokovati i sama pojava riječi krava.

Nepobitno je dokazano da lakoća kojom nastaje uvjet­ni refleks ovisi o stupnju tjeskobnosti. Uvjetni refleksi stvaraju se lakše kod tjeskobnih ljudi nego kod smirenih i sabranih. Osim toga tjeskoban je čovjek sklon »poopća-vanju podražaja«. Taj tehnički izraz označava pojavu uvjetnog refleksa čak i ako se uvjetni podražaj malo raz­likuje od prvobitnog (tj. od podražaja na temelju kojeg je nastao uvjetni refleks). Naviknemo li psa da slini na zvuk od 216 titraja u sekundi on će sliniti i ako iznenada začuje zvuk od 340 ili 580 titraja u sekundi. Što se novi zvuk jače razlikuje od prvobitnog, to je i uvjetni refleks slabiji sve dok, konačno, kad razlika postane prevelika posve ne iščezne. Gradijent od podražaja sličnih prvo­bitnom koji uzrokuju snažnu reakciju do podražaja koji se od prvobitnog razlikuju i koji uzrokuju slabu ili ni­kakvu reakciju, kod smirenih, netjeskobnih ljudi mnogo je strmiji nego kod tjeskobnih osoba. Drugim riječima tjeskoban čovjek i na podražaje koji se razlikuju od prvo­bitnog reagira nesmanjenom žestinom.

Nesposobnost razlučivanja karakteristična za tjeskob-ne ljude jasno se vidi i u jednoj drugoj vrsti eksperime­nata. U njima se ispitanik navikava da na zvuk A oče­kuje električni šok, a da na zvuk B taj šok izostane. Ne-tjeskoban čovjek lako nauči razlikovati ta dva zvuka i nakon nekog vremena samo na zvuk A reagira smanje­njem otpora kože. Diskriminacija tjeskobnog čovjeka mnogo je slabija i on na oba zvuka reagira znatnim sma­njenjem otpora kože.

Pod diskriminacijom ovdje, naravno, ne mislim na svjesno razlučivanje. Upitate li tjeskobnog čovjeka da li je čuo zvuk A ili B, on će na to pitanje posve točno odgo­voriti. Uzrok njegovih poteškoća ne leži u njegovoj ne­sposobnosti opažanja što se naročito dobro vidi iz novi­jih psiholoških djela o takozvanoj »subcepciji«. Da bismo lakše shvatili o čemu se radi ilustrirat ću taj pojam jed­nim eksperimentom. Ispitivač, koristeći pritom takozvani tahistoskop (instrument koji pokazuje slike ili slajdove

u vrlo kratkim vremenskim razmacima) pokazuje ispita­nicima napisane riječi, obično njih desetak. Pokazuje ih proizvoljnim redom i toliko brzo da ispitanici ne stignu uvijek prepoznati pokazanu riječ. Kad za određenog ispi­tanika pronađe brzinu na koju ovaj može djelomično točno reagirati, ispitivač ga navikava da psihogalvanski reagira na samo pet od deset danih riječi. Zatim opet proizvoljnim redom pokazuje ispitaniku svih deset riječi i traži od njega da svaku pročita. Zanimljivo je da ispita­nik gotovo uvijek refleksno reagira na riječ vezanu uz psihogalvanski refleks premda pritom često tvrdi da je vidio neutralnu riječ. Drugim riječima, iako na razini svjesne percepcije, misleći da vidi neutralnu riječ, ispi­tanik griješi, njegov živčani sustav ispravno reagira na riječ kao na uvjetni podražaj. Kod neurotičnih i tjeskob-nih ispitanika uvijek iznova nailazimo na takav raskol između svjesnog opažanja i nesvjesne emocionalne reak­cije.

Vratimo se sada, nakon ove digresije, na pitanje od kojeg smo krenuli. Vidjeli smo da mišljenje psihijatra o promjenama tjeskobnosti njegova pacijenta iz više raz­loga ne možemo prihvatiti. Moramo ga zamijeniti objek­tivnim mjerenjima sličnim onima o kojima smo maločas govorili. Moramo pronaći reakcije na stres i osujećivanje koje se očituju u pacijentovoj napetosti i u radu njegova autonomnog živčanog sustava (dio čovjekova živčanog sustava koji upravlja disanjem, radom srca, snabdijeva­njem krvlju, probavom i drugim procesima koji ne pod­liježu našoj volji; usko je vezan uz ljudske emocionalne reakcije i njihovo izražavanje). Moramo izmjeriti brzinu kojom nastaju uvjetni refleksi, otkriti dolazi li do znat­nijeg poopćavanja podražaja i do oštećenja sposobnosti razlučivanja. To su samo neke od velikog broja objektiv­nih mjera kojima se možemo poslužiti u istraživanju hi­poteze da psihoterapija smanjuje tjeskobnost.

Namjerno sam razmotrio samo jedan određeni simp­tom — što vrijedi za tjeskobu vrijedi i za sve druge

simptome na koje psihoterapija navodno utječe. Bilo kako bilo, uvijek počinjemo s prilično nejasnom pre­dodžbom o onome što želimo otkriti. Tu nejasnu ideju neprestano usavršavamo i nastojimo dobiti neku opera­tivnu definiciju, t j . definiciju koja se sastoji od određene radnje koju drugi s istim rezultatom mogu ponoviti; i tako postepeno naša veoma subjektivna početna zamisao počinje stjecati svojstva egzaktne definicije i za znanost karakterističnog mjerenja.

Kolika je vjerojatnost da će se utjecaj psihoterapije uspjeti izmjeriti objektivnim metodama mjerenja? Po­stoje prilično pouzdani pokazatelji iz kojih se vidi da su neurotske reakcije uglavnom nasljedne te da ljudi, pod utjecajem stresa, klonu zbog svojstava svog živčanog su­stava na koji psihoterapijom ne možemo znatnije djelo­vati. Freudovi se sljedbenici protive takvom stavu i kao što je opće poznato tvrde da je glavni činilac u nasta­janju neuroze sredina, a naročito porodica u prvih pet godina čovjekova života. Ovakav se stav temelji na zablu­di i to zabludi koja u psihologiji ima »slavnu« prošlost. Na temelju te iste zablude pobornici nasljeđivanja inteli­gencije, vidjevši da su djeca po inteligenciji obično slič­na roditeljima, zaključili su da se ona nasljeđuje, dok su pobornici utjecaja sredine tu istu činjenicu tumačili utje­cajem sredine (inteligentni roditelji svojoj su djeci stvo­rili sredinu podesnu za razvoj, a tupi su roditelji pro­pustili da to učine). Prošlo je nekoliko godina dok obje strane nisu konačno shvatile da je sličnost inteligencije između djece i roditelja u odnosu na nasljeđivanje ili sredinu, sama po sebi neutralna.

Izgleda da psihoanalitičari nisu iz toga ništa naučili. Oni i dalje uporno tvrde da u razvoju ličnosti korelacija znači i neizbježnu uzročnu povezanost. Tako, na primjer, frojdovci vjeruju da je pesimistički stav donekle poslje­dica ranog odbijanja od prsiju, dok je optimizam uzro­kovan dugotrajnim dojenjem. Iz nekih se pokazatelja zaista može zaključiti da postoji korelacija između doje-

nja i pogleda na život te da su od prsiju rano odbijena djeca nešto pesimističnija i konzervativnija od djece koja su dugo dojena. Takvo ponašanje, međutim, ne mora biti uvjetovano utjecajem sredine. Jednako tako možemo pretpostaviti da pesimistične potištene majke rađaju pe­simističnu potištenu djecu, tj. da se ta svojstva naslje­đuju. Također se može pretpostaviti da pesimizmu sklo­ne i potištene majke djecu ranije odbijaju od prsiju jer ih ne žele ili ne mogu dojiti. Prema tome vidimo da opa-ženu korelaciju možemo jednako lako objasniti i nasljeđi­vanjem i utjecajem sredine, a sličnom bismo metodom bez teškoća oborili mnoge dokaze kojima frojdovci podu­piru svoje hipoteze. Umjesto jednostranog tumačenja u biti dvosmislenih podataka željeli bismo izravne dokaze (onakve kakve, na primjer, dobivamo proučavanjem jed­no i dvojajčanih blizanaca. Izgleda da ti dokazi snažno podupiru mišljenje da se neurotične predispozicije na­sljeđuju).

Ako su neuroze nasljedne, kako je onda moguće da toliki broj neurotičara ozdravlja? Kako neurotičari, oni koji se liječe psihoterapijom, kao i oni koji se uopće ne liječe mogu ozdraviti ako neuroze uzrokuju nasljedni faktori? Radi se o tome da moramo pažljivo razlikovati neurotičnost ili nasljeđenu emocionalnu nestabilnost zbog koje pod utjecajem stresa dolazi do neurotskih simpto-ma, a na kraju i do živčanog sloma, od neuroze koja je, posljedica djelovanja emocionalnog stresa na neurotski predisponiran živčani sustav. U krajnje napetoj i teškoj situaciji od neuroze može oboljeti i emocionalno sta­bilan čovjek, dok za neurozu snažno predisponiran čovjek koji živi u uravnoteženoj i ugodnoj sredini ne mora od nje oboljeti. Odnos neurotičnosti i neuroze može se uspo­rediti s odnosom inteligencije i obrazovanja. Veoma inte­ligentan čovjek može zbog pomanjkanja obrazovnih usta­nova ili nekih drugih vanjskih uzroka ostati neznalica, dok netko tko je ograničen može specijalnom podukom i vježbom steći minimalnu količinu znanja. Urođeni se

faktori vjerojatno ne mogu izmijeniti psihoterapijom, kao ni bilo kojom drugom tehnikom koja kirurški ne za­hvaća središnji živčani sustav. Ipak, možemo se nadati da će bolji uvjeti života ublažiti utjecaj nasljednih fak­tora, baš kao što možemo očekivati da će bolji sistem obrazovanja mnogim ljudima omogućiti da steknu zna­nje primjereno njihovim sposobnostima.

11

Psihoanaliza, navika i uvjetni refleks

Već duže vremena nitko ne osporava tvrdnju psihoanali­tičara da jedino njihova teorija može objasniti prisut­nost i oblike neurotskih simptoma, kao ni tvrdnju da je ona jedini prihvatljiv oblik terapije. Usprkos tome što psihijatri takve izjave prihvaćaju nadasve oprezno i što je liječenje fizikalnim metodama znatno uznapredovalo, ostaje činjenica da se većina neurotskih poremećaja da­nas liječi psihoterapijom.

U posljednje vrijeme raste nezadovoljstvo takvim sta­njem. To što psihoterapeuti ne mogu dokazati djelotvor­nost svojih postupaka (o čemu je već bilo govora) samo je jedan od razloga tog nezadovoljstva. Drugi je stvara­nje teorije učenja kojom se također mogu objasniti mno­ge neurotske pojave. Teorija počiva na čvrstim temelji­ma, a broj dokaza koji je podupiru svakim je danom sve veći. Sve donedavno ova alternativna hipoteza nije se praktično primjenjivala, pa se stoga i nije mogla izravno usporediti s Freudovom teorijom. No budući da se danas primjenjuje sve češće, razmotrit ćemo taj novi pristup jednom zaista starom problemu. Radi se o poremećaju enureze ili nehotičnog mokrenja koji ljudi pokušavaju riješiti već tisućama godina.

Već Plinije izvještava o narodnim lijekovima kojima su zabrinuti roditelji liječili djecu koja nisu mogla zadrža­vati mokraću. Bolesnika su hranili kuhanim miševima, običnim mokricama, a davali su mu i mokraću ustrojenih

svinja. Preporučivalo se i nošenje čistog rublja na kršte­nju. Te ponešto neobične metode upotpunjene su tijekom novije povijesti liječništva specijalnim dijetama, injek­cijama, lijekovima i hormonima, operacijama, električ­nim i drugim stimulacijama i kontradiktornim savjeti­ma (na primjer preporuke da se spava na leđima i da se spava na trbuhu). Većina tih metoda donekle je i djelo­tvorna u rukama onih koji u njih vjeruju, no uspjeh u cjelini relativno je slab.

Freud je, kao što se moglo i očekivati, u proučavanje enureze uspio uvesti seksualni element, te je tvrdio da »kad god enuresis nocturna nije posljedica epilepsije, tada je nadomjestak za polucije«. Neki psihijatri sma­trali su enurezu histeričnom pojavom putem koje se du­boko ukorijenjene tjeskobe »pretvaraju u tjelesne simp­tome«. Ovakav i slični psihijatrijski stavovi doveli su do općeg mišljenja da je enureza psihički poremećaj te da ga treba liječiti psihoterapijom. U cjelini, uspjeh u lije­čenju bio je vrlo slab. Na sreću kod većeg broja djece simptomi često sami od sebe nestaju. Kao primjer na­vodim slučaj psihijatra koji je enurezu smatrao poreme­ćajem dinamike ličnosti i koji je od te bolesti uspijevao izliječiti svega polovinu svojih pacijenata.

Pobornici shvaćanja da je kontrola mokraćnog mjehu­ra problem teorije učenja smatraju enurezu posljedicom greške u učenju. Polazeći od načela uvjetnog refleksa Mowrer ovako zaključuje: Kod neurotičnog djeteta šire­nje mokraćnog mjehura ne dovodi do buđenja, već do refleksnog opuštanja sfinktera, a time i do mokrenja. Trebalo bi izumiti mehanizam koji bi dijete probudio u trenutku kad rastegnut mokraćni mjehur uzrokuje refleksno opuštanje sfinktera. Mowrer savjetuje da se primijeni prilično jednostavan instrument čiji se rad za­sniva na elektrolitskim svojstvima urina. On je izumio specijalni tip dušeka koji se sastoji od dviju brončanih rešetaka odvojenih i omotanih debelim materijalom ve­like sposobnosti upijanja. Kombinacija je laka, trajna i udobna. Dok je dušek suh između rešetaka nema elek-

tričnog kontakta. Čim na njega padne urin, koji trenutno biva upijen, kontakt je uspostavljen, strujni se krug za­tvara, zvonce zvoni i budi dijete prilikom čina mokrenja. Tada dijete odlazi u kupaonicu gdje radnju može dovršiti.

Prema načelima nastajanja uvjetnog refleksa često bu­đenje zvonom u času širenja mjehura trebalo bi konačno dovesti do buđenja samo zbog širenja mjehura, tj . do buđenja bez zvonjave. Budući da je bezuvjetni po­dražaj (zvono) zamijenjen uvjetnim (širenje mjehura), treba očekivati da će se dijete, nakon određenog broja pokušaja, probuditi prije nego što se pomokri. Kažu da se ovom metodom koja se primjenjuje već od početka na­šeg stoljeća (i prije Mowrera) postižu izvanredno dobri rezultati. Mowrer izvještava o stopostotnom uspjehu, a i ostali koji su se njome služili tvrde da je neobično dje­lotvorna. Neki ističu da su opazili i druge pozitivne pro­mjene pacijentove ličnosti i da ni u jednom slučaju nije došlo do »supstitucije simptoma«. Ovo treba naglasiti zato što se ponekad čuje da svaki pokušaj izravnog lije­čenja enureze uzrokuje neku drugu vrstu simptoma.

Mowrer s pravom ističe da je razlika u stavovima iz kojih proizlaze ove dvije metode (psihoterapija i metoda koja se zasniva na načelu uvjetnog refleksa) trajni uzrok neslaganja između kliničara i odgajatelja. Specijalist koji se uglavnom bavi terapijom neprestano gleda loše poslje­dice odgoja pa stoga o njemu nema pozitivno mišljenje. Odgajatelj, ovlašten da prenosi prihvaćene vrijednosti i tradicionalne oblike kulture, veoma cijeni svoje zvanje i smatra ga nadasve važnim. Razlike u stavovima dovode do međusobnih optužbi. Specijalist optužuje odgajatelja za brutalnost i sadizam, dok odgajatelj odvraća da je specijalist idealista koji ne poznaje stvarnost. Tako opse­žan problem ne možemo ovdje razmatrati. Možemo samo konstatirati, da danas u našoj kulturi, specijalist sve češće zamjenjuje odgajatelja. To se ne čini ni svjesno ni namjerno, a ni zato što su činjenice pokazale da je jedan pristup bolji od drugog. Razlozi tome emocionalne su i iracionalne prirode.

Područje je još prilično neistraženo, a sam problem, budući da njegovo rješavanje zahtijeva u biti spoznaju o prirodi neuroze, jedan je od najvažnijih s kojima su se psiholozi dosada susreli. Mowrer, na primjer, upozorava da se velik dio današnje psihoterapije temelji na pretpo­stavci da je neuroza jednostavno posljedica pogrešnog ili pretjeranog i prisilnog učenja. U skladu s tim dosta se vremena provodi u nastojanju da pacijent shvati »stvar­nost«, tj. u nagovaranju da obavi radnju X koju je dugo smatrao opasnom, a koja to zapravo nije. Drugim riječi­ma nastoji mu se razliku između »tada« i »sada« učiniti što očevidnijom. Pacijent mora sam uvidjeti »da su se uvjeti izmijenili i da su stavovi, radnje i uvjerenja koja su možda u jednom razdoblju njegova života bila oprav­dana i potrebna, sada nepotrebna i beskorisna.«

Ovom općem mišljenju Mowrer suprotstavlja neuroti-čarovu nesposobnost učenja. On ističe da dijete mora usvojiti golemu količinu posrednog znanja koje nazivamo kulturom. Neke dijelove te kulture ono lako svladava jer služe rješavanju neposrednih problema, kultura se me­đutim sastoji i od elemenata koje dijete teško prihvaća. To su uglavnom moralne zabrane nužne za skladno funk­cioniranje grupe, ali djetetu strane i besmislene. Za nj su one jednostavno prepreke na putu do zadovoljstva. S ovog stajališta kultura se izjednačuje s odricanjem, ograničavanjem i žrtvom. Ona prisiljava čovjeka da umje­sto u sadašnjosti živi u budućnosti. Mowrer smatra da to znanje nije lako steći, da su prepreke i teškoće velike te da je neurotičar čovjek koji ih nije uspio svladati. Drugim riječima to je čovjek koji u svoju ličnost nije uspio ugraditi dio kulturnog naslijeđa.

Razlike između ova dva stajališta vrlo su izražene i jasno je da, želimo li liječiti neurotičara, moramo oda­brati jedno ili drugo. Ta su stajališta, naime, temelji razli­čitih pristupa liječenju. Freud zastupa klinički, a Mowrer odgojni pristup. Budući da nemamo dovoljno eksperi­mentalnih dokaza, teško je odlučiti koji je od ova dva pristupa bolji, pa su stoga eksperimenti u liječenju enu-

reze veoma važni i za područje praktičnog rada. Iako uspjeh odgojnog, a relativan neuspjeh terapijskog pri­stupa u liječenju enureze ne možemo neposredno poop­ćiti i na liječenje drugih poremećaja, oni barem poka­zuju da i za hipoteze koje se bitno razlikuju od Freudo-vih i psihoanalitičkih postoje stvarni i uvjerljivi dokazi te da bi mogućnosti liječenja koje se ne zasnivaju na nekoj određenoj Freudovoj pretpostavci objavljenoj svi­jetu na kraju prošlog stoljeća, trebalo temeljitije ispitati.

Premda sam nešto više govorio o enurezi, ne treba misliti da se liječenje stvaranjem navike može primije­niti samo na takvu vrstu poremećaja. Drugi primjer lije­čenja stvaranjem uvjetnog refleksa nalazimo u liječenju alkoholičara. Zamisao da se potreba za alkoholom po­ništi umjetno podstaknutim gađenjem pojavljuje se u jednom ili drugom obliku rano u ljudskoj povijesti. Pli-nije, na primjer, navodi velik broj metoda koje su se koristile u njegovo vrijeme. Moderne metode liječenja al­koholičara koriste za izazivanje gađenja lijekove kao što je, recimo, emetin hidroklorid (injekcija uzrokuje mučni­nu i povraćanje). Proces navikavanja započinje uvođenjem pacijenta u prostoriju u kojoj nema ničega što bi moglo zaokupiti njegovu pažnju. Terapija se provodi ujutro jer pacijenti natašte i odmoreni bolje reagiraju. Najprije se pacijentu dade nekakav »preliminarni« lijek, a zatim injekcija emetin hidroklorida. Neposredno prije očeki­vanog napada povraćanja pacijent vidi i kuša omiljena alkoholna pića i osjeća njihov miris. Sve zajedno traje oko pola sata i ponavlja se svakodnevno pet ili šest dana. Zatim u razmaku od četiri do dvanaest tjedana slijedi oko šest jednodnevnih postupaka koji služe učvršćivanju po­stignutog stanja i stava. Takvo liječenje traje obično oko godinu dana, a ponekad se jednodnevni postupci ponav­ljaju i tijekom iduće godine.

Takva primjena uvjetnog refleksa teorijski je posve opravdana. Uvjetni podražaj — alkohol — pacijent po­vezuje s bezuvjetnim podražajem — injekcijom emetina, tako da se nakon većeg broja ponavljanja bezuvjetni re-

fleks (povraćanje) javlja kao reakcija na uvjetni podra­žaj (miris i okus alkohola, kao i na sam pogled na nj). Dosadašnji su rezultati prilično ohrabrujući i u cjelini bolji od rezultata psihoterapije. To je, dakle, još jedno područje gdje ponovno učenje i vježbanje može razoriti čvrsto ukorijenjene navike.

Navikavanje je ipak samo jedna od mnogih metoda za razaranje navika, koje su dio psihologove ratne spreme. Jedna od tih metoda, koja tamo gdje se može primijeniti daje vrlo zadovoljavajuće rezultate jest metoda zamjene. Želimo li se, na primjer, osloboditi navike A, možemo je zamijeniti navikom B koja koristi iste motoričke puteve kao i navika A i time je osujećuje. Samo se po sebi ra­zumije da navika B mora biti neškodljiva. Ne može se, na primjer, istodobno pušiti i žvakati guma, pa će navika žvakanja gume automatski smanjiti broj popušenih ciga­reta. Čim se guma za žvakanje pojavila na tržištu, proiz­vođači cigareta su se zabrinuli i njihove uzbuđene reak­cije ukazuju na mogućnost uspjeha u razaranju navika zamjenom.

Ta metoda ima, međutim, i neka nezgodna svojstva. U prvom redu nova navika može biti gora od prvobitne; mnogi ljudi smatraju žvakanje gume manje poželjnim od pušenja. Osim toga neki ljudi uspijevaju, barem teo­rijski, spojiti i proturječne aktivnosti. Nitko tko je ikad vidio teksaškog kauboja kako žvače gumu, puši, pripovi­jeda, jede i pije viski istovremeno, neće biti baš uvjeren u proturječno djelovanje ovih oralnih djelatnosti. Da stvar bude gora obično je teško naći naviku-zamjenu ko­jom čovjek želi zamijeniti staru naviku. Zbog svih tih razloga korisnost metode zamjene prilično je ograničena.

To se nikako ne bi moglo kazati i za treću vrstu meha­nizma za razaranje navika, naime, za sugestiju. Iako ne možemo reći da razumijemo princip na kojem se ona osniva, velik broj činjenica razbija sve naše sumnje o njezinoj potencijalnoj moći. U jednom od tipičnih ekspe­rimenata uspoređena je djelotvornost sugestije s djelo-tvornošću ortodoksnih načina odstranjivanja bradavica.

Kontrolna skupina djece liječena je uobičajenim načinom, a eksperimentalna je skupina podvrgnuta sugestiji. Na velikom bi se komadu papira narisala djetetova ruka sa bradavicom na njoj, a zatim bi se uz određeni »hokus pokus« oko te bradavice crtali sve manji i manji krugovi sve dotle dok bradavica ne bi nestala sa slike. Takav postupak koji se temelji na sugestiji jednako kao i ču­vena metoda kojom se Tom Sawyer koristio u »Huckle­berry Finnu«, pokazala se daleko djelotvornijom od orto­doksne terapije — više je bradavica uklonjeno sugesti­jom nego priznatim, »pravovjernim« načinima liječenja koji su se primjenjivali u kontrolnoj skupini djece.

Da bi sugestija bila djelotvorna, ona ne mora biti svjesna. To je pokazano jednim vrlo zanimljivim ekspe­rimentom i uvelike zabrinulo ozbiljne ljude. Radilo se o navici grickanja noktiju od koje se veoma teško odvika­vamo. U eksperimentu je određen broj djece razdijeljen proizvoljno u dvije skupine — eksperimentalnu i kon­trolnu. Ništa se nije poduzelo da bi se djeca u kontrolnoj skupini odvikla od ove ružne navike. Skupine su spavale u velikim međusobno odvojenim prostorijama i proma­trane mjesec dana da bi se vidjelo djelovanje terapije na djecu u eksperimentalnoj skupini. Terapija je zapravo bila veliki električni gramofon na koji je, kad bi djeca zaspala, stavljena ploča s riječima: »Neću gristi nokte; ružno je gristi nokte; neću više nikada gristi nokte« i tako dalje u beskraj. Ploča je stavljena tek kad su sva djeca pozaspala i skidana s gramofona ujutro prije no što se itko od njih probudio. Na kraju eksperimenta ni jedno dijete nije kazalo da je tijekom noći išta čulo. Ipak djelovanje sugestije bilo je upadljivo. Broj djece koja su prestala gristi nokte bio je u eksperimentalnoj skupini daleko veći od broja takve djece u kontrolnoj skupini. Vidimo da stvarnost dostiže pustolovne i neobične mašta­rije Huxleyevog »Hrabrog novog svijeta«.

Sugestija se najčešće primjenjuje zajedno s hipnozom, a pritom se osobito koristi pojava poznata pod imenom posthipnotičke sugestibilnosti. Ta neobična pojava po-

znata je već više od stotinu godina. Kažemo li čovjeku u hipnotičkom transu da će, kad se probudi izvršiti neku određenu radnju, on će to gotovo uvijek i uraditi. Mo­žemo mu, na primjer reći da iziđe iz prostorije, uzme kišobran, donese ga i u određenom trenutku (kad otkuca pet sati ili kad eksperimentator bučno obriše nos) otvori pred gledaocima. Kad ga kasnije, upitamo zašto je to učinio, on svoje ponašanje nastoji opravdati racionalnim, poluprihvatljivim objašnjenjima. Tako će, recimo, kazati da je skupini ljudi koja je raspravljala o praznovjerju želio pokazati kako on nije praznovjeran, pa je izišao i donio kišobran. Svakom tko poznaje stvarne motive, t j . posthipnotičku sugestiju, ti su izgovori zanimljivi i to prije svega zato što su slični lažnim motivima koje ljudi često navode da bi opravdali postupke čijih poticaja za­pravo nisu svjesni, ili radnje koje nisu baš vrlo časne.

Posthipnotička sugestija može biti veoma snažna. Jed­nom je prilikom čovjek, koji je dosta znao o hipnozi, pri­stao da bude hipnotiziran. Kad su ga hipnotizirali, reče­no mu je da će ga probuditi i da će deset minuta kasnije hipnotizer bučno obrisati nos. Naj taj znak on mora ustati sa stolice na kojoj sjedi, preći na drugi kraj sobe i tamo sjesti na drugu stolicu. U zakazano vrijeme hipno­tizer je zaista obrisao nos, a ispitanik je, uznemireno, izjavio: »Osjećam kao da me netko prisiljava da pređem na drugu stolicu. Mogao bih se kladiti da je to posljedica posthipnotičke sugestije i zato baš neću to učiniti.« Zatim je nekoliko minuta razgovarao s prisutnima, te konačno iznenada ustao, otišao na drugi kraj sobe i sjeo na drugu stolicu. Vidimo da, čak i kad smo potpuno svjesni post­hipnotičke sugestije i kad se protiv nje borimo, moramo ponekad, na kraju popustiti.

Ovaj tip sugestije psiholozi su pokušali upotrijebiti za odvikavanje od loših navika. Ako nekog hipnotiziramo i kažemo mu da će u buduće pri pogledu na alkohol osje­ćati mučninu, stravu i gađenje, on će kad se probudi, to zaista i doživjeti. Na žalost, snaga sugestije s vreme­nom opada da bi, konačno, potpuno izblijedjela. Poslije

nekoliko dana trebalo bi pacijenta iznova hipnotizirati, što međutim, iz različitih razloga nije ni praktično ni preporučljivo.

Premda se djelovanje posthipnotičke sugestije s vre­menom gubi, iz nekih se pokazatelja vidi da ono može biti i zapanjujuće dugotrajno. Tako je, na primjer, za­bilježen istinit slučaj u kojem je hipnotiziranom čovjeku rečeno neka za godinu dana, točno u podne, napiše hipno-tizeru dopisnicu određenog sadržaja. Iako čovjek nije bio svjestan sugestije, on ju je točno izvršio. Prema to­me izgleda da metoda posthipnotičke sugestije mnogo obećava. To što u mogućnosti njezine primjene nismo skloni vjerovati, povezano je s pogrešnim asocijacijama koje riječ hipnoza budi u mnogima od nas. Javno prika­zivanje i šarlatanstvo iznijeli su hipnozu na zao glas, pa je malen broj ljudi spreman staviti na kocku svoj ugled i izvršiti potrebne eksperimente koji bi pojavu posthipno­tičke sugestibilnosti izdigli iz kategorije neobičnih za­nimljivosti i uvrstili je u red korisnih spoznaja.

Osim korištenja uvjetnog refleksa, zamjene i sugestije za odvikavanje od navike postoji još jedna metoda. Iako nam se na prvi pogled može činiti paradoksalnom, ona se čvrsto zasniva na psihološkim principima. Jedan takav očiti princip jest da je bit navike automatsko nesvjesno ponavljanje. Pjesnik koji je opisao stonogine muke kad nastoji pokrenuti jednu od svojih bezbrojnih nogu pot­puno je to shvatio. Dok se stonoga ravnala po navici, ne pazeći kako hoda, sve je bilo u redu. Čim je pokušala model vlastitog kretanja svjesno ponoviti, beznadno se zaplela i nije se mogla maknuti s mjesta. To, u mnogo blažem obliku, vrijedi i za ljudsko kretanje. Ako čitalac pokuša strčati niza stepenice svjesno pazeći na svaki ko­rak i odlučujući gdje će točno staviti nogu, ubrzo će se slomljene noge naći na dnu stepeništa i sam se na sebi uvjeriti u važnost nesvjesnih navika. Isti princip primje­njuje i dosjetljivi igrač golfa kad pažnju protivnika na­stoji skrenuti na detalje udarca. Dok lopticu udaramo automatski, sve ide glatko, ali čim postanemo svjesni za-

maha, on prestaje biti navika i postaje nova i teška rad­nja. Drugim riječima naviku možemo razoriti ako je time što pomno pazimo na sve njezine potankosti, izdignemo iz područja nesvjesnog ponavljanog ponašanja.

Kako se taj princip primjenjuje u praksi? Dunlap ga je koristio za odvikavanje od navika koje su odolijevale svim drugim načinima liječenja. Tako je, recimo, dijete koje je uporno grizlo nokte moralo svaki dan to svjesno činiti pred psihologom. Teški pušač koji se nije mogao odviknuti od pušenja, također je dan za danom sjedio pred psihologom sat vremena, i pazeći na svako uvla­čenje dima i na svaki osjet u grlu i ustima, pušio ciga­retu za cigaretom. Oba pacijenta su se ubrzo odviknula od svojih navika i izgleda da ih nisu iznova stekli. Dunlap je svoje metode primijenio i na druga područja i pokazao da iako savjet da uporno i svjesno činite upravo ono od čega se nastojite odviknuti zvuči paradoksalno, oni koji ga poslušaju postižu izrazito dobre rezultate. Na žalost, taj se princip nije dublje istraživao (baš kao ni sugestija) i to uglavnom zbog sveprožimajuće vjere u psihoterapiju tako karakteristične za suvremenu psihologiju i psihi­jatriju. Usprkos bezbrojnim neuspjesima u liječenju al­koholičara, neurotičara, narkomana i onih koji grizu nokte, psihoterapeuti i dalje uporno tvrde da se jedino njihovim metodama možemo odviknuti od ove vrste na­vika. Srećom javljaju se znaci kritičnijeg pristupa psiho­terapiji, te se možemo nadati da će takav pristup potaći eksperimente iz kojih će se vidjeti što se može učiniti pomoću ostalih metoda. Ovdje opisani postupci — zamje­na, sugestija, ponavljanje i stvaranje umjetnog refleksa — imaju čvrstu teorijsku osnovu pa će se svaka nova spo­znaja o procesima na kojima se navedene metode temelje sigurno odraziti i na djelotvornost liječenja.

Liječenje će vjerojatno biti još uspješnije, a područje na koje se navedene metode mogu primijeniti šire, pri­mijenimo li dvije, pa čak i tri metode istodobno. Psiho­terapija će tada biti korisnija kao dopuna ovih funda­mentalnih metoda nego kao njihova zamjena. Neki tera-

peuti koji su opisali metode kojima su se služili za odvi­kavanje svojih pacijenata od nekih navika napomenuli su da bi psihoterapija trebala pratiti liječenje. To staja­lište izgleda prihvatljivo. Odvikavanje od svake duboko ukorijenjene navike stvara napetosti koje pacijent ne mo­že podnijeti bez pomoći iz vana. Svakako treba eksperi­mentalno ispitati da li tako stvorene napetosti djeluju na pacijentovu živčanu stabilnost. Zasad je sigurno da se navike koje su posljedica emocionalne neprilagođenosti i koje obično prate neurotske poremećaje, a prema miš­ljenju nekih čine čak i njihovu jezgru, mogu uspješno liječiti novim metodama. Njihova je korisnost već po­kazana, a njihovo će teorijsko opravdanje vjerojatno objasniti njihov uspjeh.

Ne može se poreći da su Freudove teorije neobično snaž­no utjecale na psihoterapiju, literaturu, pa i na sveukup­nost zakona, narodnih i drugih običaja koje obično nazi­vamo zajedničkim imenom »seksualni moral«. Iako mo­ralisti sumnjaju u korisnost toga utjecaja, većina je lju­di, nakon početnih i vjerojatno neizbježnih povika, psiho­analizu spremno pa čak i oduševljeno prihvatila. Takvo prihvaćanje nije posve u skladu s psihoanalitičkim uče­njem po kojem bismo prema psihoanalizi trebali pružati otpor i osjećati neprijateljstvo. Takav otpor i neprijatelj­stvo nalazimo danas gotovo isključivo u redovima psiho­loga i antropologa, tj . među ljudima koji su teorije i tvrdnje psihoanalitičara profesionalno i pomno proučili. Riječi »psihologija« i »psihoanaliza« postale su među ne­stručnjacima gotovo sinonimi, a u književnom su svijetu Freudovi izrazi i pojmovi toliko potpuno prihvaćeni da se neki suvremeni romani ni po čemu ne razlikuju od povijesti psihijatrijskih slučajeva.

Izgleda da je to, u znanosti, jedinstven slučaj. Ni u jednoj drugoj njezinoj grani nećemo naići na hipoteze i teorije koje stručnjaci odbacuju, a široke mase prihva­ćaju. U povijesti se to dogodilo svega nekoliko puta. Tako je, na primjer, slučaj Lisenko pokazao da i u ge­netici vox populi može biti vox dei. Posljedica toga bila je ekskomunikacija istinskih znanstvenika koji nisu pri­hvaćali tvrdnje za koje nisu postojali dokazi, iako su se

1 2

Što ne valja u psihoanalizi?

one svidjele nestručnim sucima. Slično se desilo i sa heliocentričnom teorijom — javnost je podupirala mišlje­nje da je zemlja središte svijeta, iako su se svi pozvani da o tom sude jednoglasno slagali u suprotnom.

Izjednačujući psihoanalizu s popularnim mišljenjem, ne okrećemo li svijet naopačke? Zar nije Freud bio ve­liki inovator baš kao i Galileo i Darwin? Nije li i njega baš kao i njih razuzdana svjetina najprije kamenovala i priznala mu znanstvene zasluge tek nakon mnogih go­dina proganjanja? Možda ovaj paradoks i nije tako para­doksalan kao što nam se na prvi pogled čini.

Upravo kao što bilo kojem drugom skupu pojava mo­žemo pristupiti na dva načina, tako postoje i dva pristu­pa psihologiji. Eddington ih je sažeo u svojem čuvenom primjeru stolova — osjetilnom stolu koji vidimo i koji možemo dodirnuti, koji ima težinu i debljinu i dio je naše svakodnevne okoline, i znanstvenom stolu koji se sastoji od elektrona i protona, dakle u biti od »ničega« ispresijecanog električnim nabojima koji se kreću veli­kim brzinama. Znanstveni stol prihvaćamo na temelju fizičarevog autoriteta. Uvjerili smo se, naime, da se fizi-čareve prognoze obično obistine. Većina nas, ipak nije dosljedna i radije ima posla s osjetilnim entitetima za koje misli da ih razumije. Tako, na primjer, vidimo da je zemlja ravna i da se sunce okreće oko nje kao i to da od svinjskog uha ne možemo načiniti svilenu torbicu. Kad činjenični dokazi postanu nepobitni, takav svoj stav ne­rado i protiv volje mijenjamo te prihvativši novi, potajno čeznemo za starim dobrim vremenima.

Isto, samo izraženije događa se i u psihologiji. Njemač­ki su je filozofi jasno razgraničili. Oni razlikuju pojam verstehende* psichologie od pojma erklaerende** psicho-logie, tj. psihologiju u svakodnevnom smislu riječi koja nastoji ljude razumjeti od naučne psihologije koja nasto-

* Na njemačkom jeziku »onaj koji razumije«. Riječ je nastala od glagola »verstehen« — razumjeti (prim. prev.). ** Na njemačkom jeziku »onaj koji objašnjava«. Riječ je nastala od glagola »erklaeren« — objasniti (prim. prev.).

ji objasniti njihovo ponašanje. Često se kaže da psiho­logija ima dugu prošlost, ali kratku povijest. Dugu proš­lost ima popularna psihologija svakodnevice koja je pisci­ma, filozofima i svima onima koji rade s ljudima odu­vijek služila kao pomagalo. Vrsta psihologije koja objaš­njava pojavila se tek pri kraju prošlog stoljeća, pa pre­ma tome ima kratku povijest. Budući da se ove dvije vrste psihologije često zamjenjuju, posvetit ćemo još ne­koliko riječi svojstvima po kojima se one međusobno razlikuju.

Teško da bi se moglo reći da u svojim odnosima pre­ma ljudima postupamo nasumce. Iskustvo nas uči da od određenog tipa ljudi očekujemo određene reakcije, a reakcije svojih poznanika, bliskih prijatelja ili članova porodice možemo gotovo uvijek točno predvidjeti. Znamo, na primjer, da Mary ima navike usidjelice pa pred njom ne treba pripovijedati »masne« viceve, a da je Joan noćna ptica uvijek spremna za zabavu. Na Dicka se možemo osloniti i toliko je pošten da s njim ne treba ni pokuša­vati razmotriti načine i sredstva za oslobođenje od pore­za na prihod, ako ti načini i ta sredstva nisu potpuno u skladu sa zakonom. Nasuprot njemu Fred uvijek ide »prijekim putem« te će vjerojatno jednog dana pretjerati i naći se u zatvoru. Dolores je »luda za muškarcima« i »laka«; Mac je štedljiv i fanatik anglikanske crkve; Jim nema osjećaja za novac i sve promatra sa znanstvenog stajališta, a Dolly je vjerna žena ponosna na svoje odlike domaćice. Kad je riječ o ljudima koje dobro poznajemo skloni smo takvim i sličnim poopćenjima u skladu s ko­jima se i ponašamo. Možemo se čak i ponositi svojim »razumijevanjem ljudske prirode« i točnošću svojih su­dova. Često vjerujemo da takve sudove možemo stvoriti na prvi pogled, a mnogi od nas idu štoviše tako daleko da vanjske tjelesne znakove, kao što su na primjer, neiz-ražena brada, crvena kosa ili jevrejski nos, smatraju ne­pogrešivim pokazateljima čovjekova karaktera. Iako su takvi sudovi nastali uglavnom nesvjesno, spremni smo braniti ih do posljednjeg daha.

Svakodnevno slično sudimo i o materijalnim fizikalnim pojavama. Kažemo da su predmeti teški ili laki, zrak vlažan ili suh i očekujemo da u zrak bačeni predmeti padnu opet na zemlju. Iznenadili bismo se kad nas voda ne bi smočila ili sunce ogrijalo. Sustav takvih i sličnih očekivanja, koja se na našu sreću najčešće ispunjavaju, izgradili smo na temelju iskustva.

Neki fizikalni pojmovi mogu nam izgledati slični poj­movima svakodnevnog života. Takvi su, na primjer, po­jam vremena i pojam prostora. Važno je, međutim, uo­čiti da fizikalni i svakodnevni pojmovi, iako naizgled slični, nikako nisu identični. U Scholiumu koji prethodi djelu Principia Newton ističe da svoje uobičajene poj­move vremena i prostora, t j . vrijeme i prostor kako ih osjećamo, ne smijemo zamijeniti sa »stvarnim ili mate­matičkim vremenom i prostorom«; svatko tko to učini »neobrazovana je neznalica«. Fizika ne pokušava razum­jeti svakodnevne pojave i opisati ih uobičajenim riječi­ma, premda se na svojim počecima tim metodama slu­žila; ona nastoji prirodne pojave objasniti pomoću opće­nitih zakona (ne treba posebno isticati da takvi zakoni objašnjavaju i svaku specifičnu individualnu pojavu).

Isto vrijedi i za psihologiju. Pobornik psihologije »ra­zumijevanja« nastoji intuitivno shvatiti mehanizam čo­vjekova duha i pritom se služi svojim »zdravorazumskim« poznavanjem ljudske prirode. Znanje je mogao steći pro­matranjem samoga sebe, kao i introspekcijom, promatra­njem drugih ljudi u različitim situacijama pa čak i čita­njem Shakespeareovih djela ili modernih romana. Da je njegova intuicija često zapanjujuće pronicava i točna, ne može se poreći. Takva vrsta znanja, utemeljena na iskustvu, a vjerojatno i na urođenom daru i interesu za ljude, korisna je u mnogim zanimanjima, a psihijatru, kadroviku, društvenom vođi i političaru gotovo neophod­na. Takve psihološke spoznaje, bez obzira na svoju vri­jednost i korisnost, nemaju s psihologijom kao znanošću nikakve veze, baš kao što lakoća baratanja materijalnim

»stvarima« nema nikakve veze s fizikom i nije fizičaru neophodna sposobnost. Na temelju promatranja usudio bih se izjaviti da mnogi veliki psiholozi nisu znali »čitati« ljudske motive i ciljeve, kao što ni mnogi veliki fizičari nisu mogli popraviti karburator svojih kola ili običan osigurač. Često čujemo kako bi psiholozi morali dobro poznavati »ljudsku prirodu«. Upotreba tog izraza u ovom smislu potpuno je neopravdana — psiholog o »ljudskoj prirodi« ne zna ništa više od ostalih ljudi, a ako je mudar neće dopustiti da ga zanesu tvrdnje o njegovu sveznanju.

Ako psiholog kao znanstvenik ne pokušava razumjeti ljude, što on onda zapravo radi? On bi želio stvoriti su­stav općih znanstvenih zakona kojima bi se moglo objas­niti ljudsko ponašanje. Pritom iz svakodnevnog govora uzima riječi kao što su, na primjer, inteligencija, emoci­ja, svojstvo, tip, sposobnost itd., upravo kao što fizičar iz tog istog govora uzima riječi prostor, vrijeme, težina, masa i mnoge druge. Pogrešno je, međutim, neprecizne, nejasne i loše definirane izraze kojima se obično služimo izjednačavati s preciznim, točno definiranim i jasnim znanstvenim pojmovima. Premda sličnosti, pa i izvjesne podudarnosti postoje, one ni u kom slučaju nisu pot­pune.

To često dovodi do nesporazuma. Psiholog, na primjer, izjavi da je inteligencija nasljedna i kad kaže inteligen­cija misli na točno određen skup mjerljivih pojava. Ne­stručnjak smatra da se izjava odnosi na njegov vlastiti pojam inteligencije koji se obično znatno razlikuje od psihologovog, pa njegove primjedbe s psihologovom izja­vom u stvari uopće nemaju veze. Psiholog se teško može suprotstaviti takvoj vrsti kritike, jer svi izrazi kojima se služi imaju specifične konotacije koje bi trebalo najpri­je objasniti (često i složenim matematičkim metodama) i koje se mogu shvatiti jedino u okviru sustava mišlje­nja čiji su dio. To ponekad, osobito zbog neočekivanosti, može biti i pogubno te prepirka između stručnjaka i ne­stručnjaka zna trajati satima, a da se stavovi protivnika

nimalo ne približe. Znanstvene su izjave veoma složene i njihov smisao bitno ovisi o čitavom nizu činjenica, pret­postavki i teorija. Bez potankog poznavanja svih tih činje­nica, pretpostavki i teorija svaka je rasprava bespred­metna.

Kakve sve to veze ima s psihoanalizom? Možda će biti najbolje da kratko i dogmatski izjavim kako smatram da psihoanaliza pokušava razumjeti, a ne nastoji objasniti, da je ona prema tome u biti neznanstvena i da o njoj može govoriti samo izrazima uvjerenja i vjere, a ne rječnikom provjere i dokaza. Svoju je veliku popularnost među nestručnjacima i stekla zahvaljujući svojoj ne-znanstvenosti koja je čini lako razumljivim i podesnim sredstvom za »razumijevanje« ljudi. Moram naglasiti da je to samo konstatacija, a nikako i vrijednosni sud. Reli­gija i umjetnost također su neznanstvene discipline koje su izgleda upravo zanemarivanjem znanstvenih istina mnogo pridonijele ljudskoj sreći. Kazati da su one ma­nje vrijedne od znanosti značilo bi primijeniti ljestvicu vrijednosti koja je sama po sebi subjektivna i neznanstve­na. Prosuditi da li je dana disciplina znanost možemo i bez pozivanja na njezinu vrijednost. Za to nam treba samo definicija znanstvene metode, tj. kriterij koji odlu­čuje koliko je neka metoda znanstvena i s kojim se svi slažemo. Takva definicija i takav kriterij postoje i svatko ih može pročitati u djelima logičara i filozofa znanstvene metodologije. Oni koji ta djela poznaju, znaju da se ona, unatoč nebitnim neslaganjima, u glavnim točkama među­sobno slažu.

Slično misle i mnogi psihoanalitičari te priznaju da se njihova praksa u mnogim važnim vidovima razlikuje od ortodoksnih znanstvenih postupaka. Jung je samo je­dan od velikog broja analitičara koji su svjesno odba­cili znanstvenu metodologiju, a prihvatili subjektivnost, intuiciju i nesvjesno »shvaćanje«. O tom ovdje ne mo­žemo raspravljati. Oni koji traže religiju, vjeru, ljepotu

ili neke druge neznanstvene vrijednosti ne treba da se boje znanstvene kritike. U tom svojem traganju ne smi­ju, naravno, tvrditi da su otkrili znanstvene istine — nitko ne može odbacivati metode, a svojatati rezultate. Zelja da se iz oba svijeta uzme ono što je najbolje, iako među analitičarima česta, ne može se logički obraniti. Analiti­čari koji priznaju neznanstvenost svojih metoda mogu, naravno, u svojim pretpostavkama, slutnjama i intuitiv­nim spoznajama biti u pravu, a često to i jesu. To me­đutim ne mora biti zasluga psihoanalize. Mnogi ljudi koji za psihologiju i za psihoanalizu nikada nisu čuli zapa­njujuće pronicavo otkrivaju ljudske motive i ciljeve. Pra­vilno prosuditi poseban slučaj nije nužno znak znanstve­ne vrijednosti ili ispravnosti nečijih pogleda, teorija ili pretpostavki (skoro bismo mogli reći da vrijedi obratno, t j . da neslaganje u posebnom slučaju toliko diskreditira teoriju da je moramo zamijeniti novom ili barem bitno preinačiti).

Premda mnogi analitičari poriču svaku namjeru znan-stvenosti, to se za većinu njih nikako ne može reći. Oni u svojim djelima tvrde da ono što zastupaju ne samo da je korisno, zanimljivo, uzbudljivo i oštroumno nego je i istinito u znanstvenom smislu riječi. Tako je mislio i sam Freud, a većina se njegovih sljedbenika slaže s tim njegovim stavom. Stoga možemo primijeniti kriterij znan-stvenosti i vidjeti da li psihoanaliza, kao znanost, ispu­njava svoja obećanja.

Mnogi će analitičari na ovom mjestu odmah protesti­rati. Gorljivo će tvrditi da su tradicionalni pojmovi o to­me što je znanstvena metoda i znanstvena istina nepo­trebno uski te da njihovi dokazi, premda se protežu van granica ortodoksne znanosti nisu zato ništa manje znan­stveni. Drugim riječima počevši s tvrdnjom »da su psiho­analitički zaključci znanstvene istine« koja nas zanima prije svega zato što takve istine, zbog njihove točnosti, cijenimo, psihoanalitičar odmah zanemaruje činjenicu da su znanstvene istine točne zato što smo do njih došli određenim specifičnim metodama i mijenja značenje

pojma »znanstveno« tako da on uključuje i otkrića o ko­jima je riječ. Navika suptilnog mijenjanja definicije po­znata je i česta u politici. Predefiniranjem koje mijenja njezino značenje riječ demokracija postaje oznaka za diktaturu. Veliki svećenik svih koji se bave ovom vrstom razbibrige bez sumnje je Humpty Dumpty čija je rasprava o značenju riječi »slava« klasičan primjer stvaranja se­mantičke zbrke.

»Ne znam što misliš kad kažeš 'slava'«, reče Alisa. Humpty Dumpty se prezrivo nasmije. »Naravno da ne znaš, ako ti ja ne kažem. Želio sam reći da je to za tebe porazna vijest.« »Ali, 'slava' ne znači 'poraznu vijest'«, usprotivi se Alisa. »Kad ja upotrebljavam tu riječ«, reče prezrivo Humpty Dumpty, »onda ona znači ono što ja želim — ni više ni manje od toga.« »Pitanje je«, reče Alisa, »može li jedna jedina riječ označavati toliko različitih stvari.« »Pitanje je«, reče Humpty Dumpty, »tko je gospo­dar, i to je sve.«

Poznati predstavnik ovakvog načina zaključivanja, gospođa Baker Eddy redefinirala je »znanost« riječima religije i tako dobila »kršćansku znanost«. Komunisti redefiniraju »znanost« terminima Marxova »dijalektič­kog materijalizma« i dobivaju »narodnu demokraciju« s »diktaturom proletarijata«. Hiromant koji čita sudbinu iz dlana redefinira znanost riječima »vještine« kojom za­rađuje za život i tako dolazi do pojma »znanstvenog pro­ricanja sudbine«. Što zapravo znači tvrdnja da je psiho­analiza znanost ne možemo odrediti ako riječi »znanost« ne pridamo značenje koje joj je pripisivala većina ljudi koji su se bavili poviješću znanosti i njezinom praksom. To je važno pitanje. Da li je psihoanaliza znanost u nekom drugom smislu stvorenom samo zato da bismo na nj mogli pozitivno odgovoriti u ovom nas se slučaju ne tiče.

Na kakvim se dokazima temelji psihoanaliza? Uglav­nom na kliničkim, a ne na eksperimentalnim. Različite stavove kliničara i zagovornika eksperimentalnih metoda dokazivanja razmotrio sam u uvodu pa ondje rečeno ne­ću ovdje ponavljati. Dovoljno je prisjetiti se da je kli-

nički rad često bogat teorijama i hipotezama, ali oskudan provjerom i dokazima. Samom kliničkom metodom za­pravo i ne možemo dobiti nikakve dokaze i to zato što se istražuje sa ciljem da se pomogne pacijentu, a ne sa ciljem da se ispita priroda. Čak i kad se eksperiment za provjeravanje dane hipoteze pažljivo planira, često je go­tovo nemoguće isključiti utjecaj sporednih činilaca i izo­lirati željeni učinak. U kliničkoj praksi takva je izolacija nezamisliva. Ponekad izricana tvrdnja »da se psihoana­litičke pretpostavke provjeravaju na kauču« (misli se na kauč na kojem pacijent leži za vrijeme analize) ukazuje na pogrešno shvaćanje pojma znanstvene »provjere«. Freu-dove hipoteze ne možemo provjeriti »na kauču« jednako kao što vrijednost Newtonovih ili Einsteinovih teorija ne možemo odrediti spavajući pod jabukom.

Na kakve se još dokaze (osim na kliničke) pozivaju Freud i njegovi sljedbenici? Dvije su glavne vrste takvih dokaza. Prva se odnosi na cjelovitost skupa hipoteza, teorija, načina liječenja i kliničke prakse koji čine su­vremenu psihoanalizu. Takav cjelovit sustav iskonstrui­ranih umnih tvorevina ima u znanosti jedinstvene pred­nosti, ali sadrži i velike opasnosti. Prednosti zato što se različiti dijelovi sustava međusobno podupiru; opasnosti zato što je njihovo tumačenje, zbog psihoanalitičarevih predrasuda, obično pristrano. Kako tumačenje opaženog čini veći dio psihoanalize, ta je opasnost naročito izražena.

Nju pojačava jedna druga osobitost psihoanalize, koja je u znanosti jedinstvena i podsjeća na postupke drevnog reda Ignacija Loyole. Prije nego što počne s praksom svaki psihoanalitičar mora i sam proći psihoanalizu u kojoj se sve njegove radnje, snovi i maštanja objašnja­vaju Freudovim terminima. Tijekom te psihoanalize, ko­ja je sastavni dio njegove studije, između njega i njego­va učitelja nastaje snažna emocionalna veza. Ona ga čini unaprijed sklonim da sva učiteljeva tumačenja nekritič­ki prihvati i time ga sprečava u objektivnom i ne­pristranom prosuđivanju analitičkih pojmova. Da ta

opasnost nije imaginarna potvrđuje i priznanje po­znatog psihoanalitičara Glovera koji pobija stav jed­nog drugog Freudovca i smatra ga opasnim i štet­nim. Glover kaže da psihoanalitičar o kojem je riječ zagovara taj određeni stav jer je tijekom vlastite analize pod vodstvom »heretika« stekao »emocionalnu sigurnost« u pravilnost heretikova mišljenja. Ali što vrijedi za jed­nog vrijedi i za drugog, pa ako su stavovi sljedbenika Melanie Klein emocionalno obojeni (zbog psihoanalize kojoj se svaki psihoanalitičar podvrgava na završetku studija), ne možemo li isto kazati i za stavove Glovera i njegovih sljedbenika? Ad hominem argumenti ovakve vrste ustaljena su značajka freudovskog načina dokazi­vanja. Oni ni psihoanalizi ni psihoanalitičarima nisu ško­dili samo zato što nemaju nikakve znanstvene vrijednosti.

Rijetko smo svjesni koliko ta emocionalna pristra­nost nastala tijekom analize psihoanalitičara na kraju njegova studija, odvaja psihoanalitičara od kritičara. Freud i sam kaže da se učenje psihoanalize temelji na bezbroj opažanja i iskustava i da nitko tko ta iskustva i opažanja nije ponovio na sebi ili na drugima nije pozvan da o njima sudi. Drugim riječima da bismo Freudov su­stav mogli kritizirati moramo u nj najprije vjerovati. Mislim da takav zahtjev nikako nije u skladu s princi­pima znanosti.

Nešto slično izjavili su i Jungovi sljedbenici. Jolanda Jacobi, na primjer, tvrdi da su »teorijski pojmovi i objaš­njenja samo donekle sredstvo za shvaćanje Jungova su­stava mišljenja. Onaj tko taj sustav želi do kraja razum­jeti mora njegovo djelovanje iskusiti na vlastitom jastvu.« Podsjetimo li se da postoji najmanje petnaest različitih i međusobno proturječnih »analitičkih« sistema koji za­htijevaju nešto slično, jasno je da o tim sistemima nitko ne može kompetentno suditi. Nitko, naime, nema ni do­voljno vremena ni dovoljno novaca da se podvrgne toli­kom broju međusobno nespojivih načina psihoanalize.

Tvrdnje da Freudove hipoteze čine dio »sustava« ne dokazuju prema tome, baš ništa. Različiti »sustavi« Freu-

dovih sljedbenika ne slažu se međusobno u osnovnim pitanjima, iako se svi oslanjaju na kliničko iskustvo. Budući da se svi temelje na dokazima dobivenim »na kauču« kako prosuditi njihove proturječne tvrdnje? Ako se jedini dokazi sastoje od kliničkog iskustva i ako su ta klinička iskustva očevidno proturječna, tada moramo pozvati u pomoć vjeru, objaviti da problem nema rješe­nja ili potražiti prihvatljivije dokaze. Kad freudovci tvrde da su simboli u snovima njihovih pacijenata upadljivo slični simbolima koje je opisao Freud, a Jungovci s istim žarom da njihovi pacijenti sanjaju u simbolima sličnim onima koje navodi Jung, tada konačnu odluku možemo donijeti tek na temelju većeg broja eksperimentalnih do­kaza. Osim ako se ne odlučimo za posve drugačije rje­šenje i otkrića obiju škola ne pripišemo osjetljivosti pa­cijenata koji su svoje izjave i tumačenja prilagođavali očekivanju svojih psihijatara.

Takav eksperimentalni činjenični tip dokaza druga je vrst psihoanalitičkih dokaza koje moramo osobito pomno promotriti. Da bih ilustrirao potrebu takvog razmatranja, navest ću jedan dokaz iz Freudovih djela. Odabrao sam ga zato što sam uvidio da se uvijek snažno doima slu-šaoca ili čitaoca. Freud želi dokazati pretpostavku da su svi snovi u stvari samo ispunjenje želja i kao dokaz na­vodi doživljaje istraživača nepoznatih dijelova Zemlje i drugih ljudi koji su gladujući u svojim logorima sanjali hranu. Potreba za hranom stvara želju za hranom, a san uvijek spreman da nam želje ispuni donosi kilogram narezaka i tortu od jagoda. Tu, dakle, psihoanalitička hipoteza ima podršku ljudi izvana (tj. ljudi koji nisu psihoanalitičari), pa zahtjevi znanosti izgledaju zadovo­ljeni.

Dopustite da ovaj dokaz iskažem nešto formalnije. Na temelju pažljivog promatranja snova velikog broja paci­jenata stvaramo pretpostavku da su »snovi ispunjenje želja«. Na temelju te pretpostavke dalje zaključujemo da ljudi koji gladuju sanjaju o hrani. Uspijemo li pokazati da je to zaista tako, svoju smo hipotezu potkrijepili či-

njenicama. Uspijemo li pokazati da nije tako, hipoteza je pogrešna. Freud, međutim, ne navodi nikakve eksperi­mentalne dokaze. On se oslanja na pripovijesti iz druge ruke, znači nužno selektivne i nepotpune, pa prema tome i bezvrijedne. Srećom postoje noviji izvještaji o kontro­liranim eksperimentima gladovanja i to eksperimentima u kojima su učesnici izgubili gotovo četvrtinu svoje tje­lesne težine. Njihovi su snovi pomno zabilježeni i uspo­ređeni sa snovima ljudi koji su dobro hranjeni. Otkrilo se da gladni ispitanici hranu ne sanjaju češće od sitih. Iz ovog i sličnih eksperimenata se vidi da su Freudovi anegdotski dokazi vrlo neuvjerljivi i da ne podupiru njegovu pretpostavku o prirodi i svrsi sna, kao i to da noviji eksperimenti tu pretpostavku opovrgavaju.

Gotovo sva pažljiva eksperimentalna istraživanja Freu­dovih poopćenja dovela su do sličnih otkrića. J. Orlansky, R. R. Sears i mnogi drugi proučili su literaturu koja se bavi eksperimentalnom provjerom Freudovih dokaza i zaključili da na svaku Freudovu dokazanu hipotezu do­laze dvije koje se ne mogu potkrijepiti činjenicama ili su čak njima protivne. Kad se radi o znanstvenim hipote­zama, to i nije tako loš prosjek, ali svakako preslab da bi poslužio kao temelj golemoj Freudovoj građevini. Po-grešnost tolikog broja hipoteza obara čitav Freudov su­stav. Mnogo se toga, doduše, dade »spasiti« i prenijeti u novije sustave opisivanja ličnosti. Istina je da psiholo­gija mnogo duguje i da će još godinama dugovati smio­nom geniju koji je u filozofsku i prilično akademsku dis­ciplinu udahnuo novi život. No ma koliko cijenili Freu-dove hipoteze i spoznaje, moramo se pomiriti s činje­nicom da je psihoanaliza kao samodostatan sistem poi­manja ljudske prirode mrtva, iako vjernici još uvijek obožavaju njezin balzamirani leš.

Što psihoanaliza uzvraća u debati u kojoj su činjenice na strani protivnika? Ona, prije svega, tvrdi da su njezini terapijski postupci djelotvorni, pa teorije i pretpostavke na kojima se temelje ne mogu biti potpuno pogrešne. Dokaze o djelotvornosti psihoterapije razmotrio sam u

jednom drugom poglavlju ove knjige, pa se možemo pod­sjetiti kako oni nimalo ne potkrepljuju tvrdnju da psi­hoterapija ublažuje duševne patnje neurotičara. Budući da su ti »dokazi« najčešće mišljenja psihoterapeuta o uspješnosti liječenja pacijenata, obično su i tehnički manjkavi, a vrijednost im je sumnjiva. To što od tri psihoterapeutova pacijenta dva obično ozdrave ne može­mo smatrati zaslugom psihoterapije, jer jednak postotak neurotičnih bolesnika ozdravlja i bez ikakve terapije.

Drugi dio psihoanalitičareve obrane odnosi se na svima koji su proučavali polureligiozne sisteme (od biblijskog proricanja do dijalektičkog materijalizma) dobro pozna­to svojstvo. Radi se o tome da se izvorne tvrdnje zaodje-nu dvosmislenim, općenitim i složenim rječnikom tako da se iz njih ništa ne može sa sigurnošću zaključiti. Tu­mačenje postaje nužno, pa se javlja niz samozvanih »stručnjaka« od kojih svaki izjavljuje da je on jedini koji poznaje istinu izvornika i koji tu istinu može povezati sa suvremenim problemima i mišljenjem. Kao što ističe Albert Ellis (i sam analitičar) »formulacije analitičke teo­rije toliko su neodređene da se ne mogu provjeriti što upravo ohrabruje analitičare u njihovu približavanju opasnim ponorima misticizma«. On upozorava na činje­nicu da je analiza privukla velik broj mistično usmjere­nih ljudi i za to navodi četiri glavna uzroka: »a) analiza se nije strogo pridržavala znanstvenih principa, već je svojim štovateljima dopuštala da krenu stranputicom, b) privukla je u redove svojih pobornika velik broj neu­rotičara čija je potreba za mističnim i nelogičnim uvjet njihova opstanka u sivoj svakidašnjici, c) dopuštala je ne­precizne uopćene formulacije samo korak udaljene od mi­sticizma, pa čak i takve koje se mogu protumačiti mistič­nim izrazima i d) često je gajila kultove i prolazila razdo­blja mračnjaštva, što je karakteristično za mistiku, a ne za znanost.« Bilo kako bilo, ne može se poreći da Freudove teorije nisu jednostavne. Čak ni njegove hipoteze nisu iz­ravne izreke na temelju kojih možemo doći do provjerlji-vih zaključaka. One su vrlo zamršene, neodređene obiter

dicta koje zahtijevaju tumačenje i koje se teško mogu znanstveno dokazati ili oboriti. Ta mogućnost protuslov­nih tumačenja čini ih praktično neranjivima. Pokaže li se da su zaključci izvedeni na temelju psihoanalitičkih hipoteza pogrešni, možemo uvijek tvrditi da smo u za­ključivanju pogriješili jer hipotezu nismo pravilno shva­tili, te da bi neko drugo »tumačenje« hipoteze bilo u skladu sa eksperimentalno potvrđenim činjenicama.

Treći dio psihoanalitičareve obrane majstorski je tak­tički potez. Psihoanalitičar se tu služi pojmom »reaktivne formacije« koji tumači prema potrebi situacije. Taj po­jam dopušta da netko tko bi se teorijski morao ponašati u skladu s modelom A toliko odstupi od toga modela ponašanja da se zapravo ponaša u skladu sa suprotnim modelom Z. Tako, na primjer, netko tko bi zbog navod­nih doživljaja u djetinjstvu trebao biti bojažljiv, zahva­ljujući »reaktivnoj formaciji« postupa nepokolebljivo i napadački. Vidimo da je hipoteza dokazana bez obzira na to da li je taj netko bojažljiv ili agresivan. Tvrdeći da su naizgled introvertirani ljudi zapravo ekstravertirani, a naizgled ekstravertirani ljudi nesvjesno introvertirani, Jung se koristi sličnim mehanizmom. To mu omogućava da »objasni« svaki tip ponašanja pozivajući se jedno­stavno na svjesni ili nesvjesni dio pacijentove ličnosti. Upravo ta osobina analitičke misli glavni je argument analitičareve obrane — njome se može objasniti svaka reakcija iako se nijedna ne može predvidjeti. Znanost se, međutim, ne sastoji od objašnjenja ex post facto već od prognoze koja se može provjeriti. Budući da nam psiho­analitički pojam »reaktivne formacije« nimalo ne pomaže u prosuđivanju većeg broja alternativa kao ni u njihovu razlučivanju, posve je beskoristan. Takvi su pojmovi u biti ad hoc hipoteze koje neizbježno objašnjavaju indi­vidualne slučajeve jer su s tim ciljem i stvorene. No oni se ne mogu uklopiti ni u kakav sistematičan okvir i upra­vo zato što ih je lako izreći, a teško dokazati znanstvenici ih najradije izbjegavaju. Ako za objašnjenje svakog novog slučaja moramo stvoriti ad hoc hipotezu, kao što

u biti rade psihoanalitičari, nikad nećemo nadići sadaš­nju fazu razvoja u kojoj sve možemo objasniti, ali ništa predvidjeti.

Dosad smo analitički pristup kritizirali općenito. Mož­da bi bilo zgodno preći na posebne slučajeve i iznijeti konkretne prigovore psihologa suvremenoj psihoanalizi. Prvi takav prigovor jest da se psihoanalitički zaključci temelje na nepouzdanim podacima, t j . prije svega na ana-litičarevoj introspekciji i pacijentovim verbalnim izja­vama. Takvi su podaci krajnje subjektivni i uzrokuju poteškoće koje znanstvenik, međutim, ipak može svla­dati. Čitav se analitički proces (tj. svaki sastanak paci­jenta i psihoanalitičara) može, na primjer, doslovno zabi­lježiti. Roger i drugi neanalitički orijentirani znanstve­nici pokazali su da, za praćenje toka liječenja, kao i u vrednovanju terapeutovih hipoteza, takve bilješke mogu biti neprocjenjivo korisne. One osim toga mogu poslužiti i kao kontrola izrazito slabog terapeutovog pamćenja. Oslanjajući se isključivo na vlastito pamćenje, terapeut lako postaje selektivan i bilježi samo ono što je u skladu s njegovim unaprijed stvorenim mišljenjem. Prema tome njegov izvještaj ne sadrži čitavu istinu, već samo njezin odabrani dio (do kojeg se obično dolazi promatranjem ne­kolicine odabranih pacijenata). Iz takvih se podataka ne može ništa općenito zaključiti, među ostalim i zato što psihoanalitičar nikad ne provjerava ne pobijaju li možda njegovi vlastiti podaci njegove pretpostavke i ne potkrep­ljuju li možda teorije različite od Freudove.

To ne bi bilo tako opasno kad bi podaci koje analitičar iznosi bili barem izravne bilješke onoga što se zbilo na sastanku analitičara i pacijenata. No budući da psiho­analitičari ni tako odabrane podatke ne odvajaju od svo­je interpretacije oni tim podacima obično prejudiciraju ishod. Čitalac koji poznaje Freudova djela, ili djela nje­govih sljedbenika, moći će u svakom pojedinom tamo na­vedenom slučaju i sam provjeriti kakav je odnos činje­nica i njihova tumačenja. Wittels u svojoj biografiji Freuda priznaje da »Freudova osebujna istraživačka me-

toda n i j e . . . podnosila ograničenja i stroge definicije. Spoznajom sebe samoga Freud je uspio shvatiti psiho­loške pojave, pa njegova djela od samog početka nose pečat snažnog unutarnjeg osvjedočenja«. U komentaru ovog odlomka Ellis ističe da »iako je unutarnje osvjedo­čenje bez sumnje hvale vrijedna osobina proroka, ono znanstvenika samo opterećuje«. Psihoanalitičari koji pi­šu knjige u kojima nerazloživo sjedinjuju verbalne izvje­štaje i njihovo tumačenje vjerojatno nas baš zbog tog svojeg unutarnjeg osvjedočenja u istinitost svojih tvrdnji nastoje uvjeriti nestrpljivim dokazivanjem. Bilo bi sva­kako mnogo bolje kad bi te svoje tvrdnje mogli potkri­jepiti činjenicama.

Psihoanalitičari pretjeruju u uopćavanju svojih zaklju­čaka. Freudova se impozantna građevina temelji na ver­balnim izjavama stotinjak dobrostojećih bečkih neuroti-čara. Umjesto da svoje zaključke ograniči na ljude čiji je uzorak promatrao, kako se to radi u znanosti, Freud ih proširuje na sve ljude, svuda i uvijek. Drugim riječi­ma on misli da je, proučavanjem jednog krajnje nerepre­zentativnog uzorka ljudi, otkrio univerzalne istine. Ono što vrijedi za njegove neurotične pacijente (pretpostaviv-ši na čas da su njegova opažanja točna, a pretpostavke ispravne) ne mora vrijediti i za zdrave stanovnike Tro-briand otočja. Malinowsky je pokazao (i svoju tvrdnju bogato ilustrirao primjerima) da su Freudove teorije snažno uvjetovane kulturom te da se prilikom primjene na ostale skupine ljudi moraju znatno izmijeniti. To što se Freudove teorije mogu primijeniti na dobro stojeće građane (a najvjerojatnije samo na neke od njih), ne znači da se mogu primijeniti i na radničku klasu. O tome sam nadugačko govorio u jednom drugom poglav­lju, pa ne bih to ovdje ponavljao. Osim toga nije pogri­ješio samo Freud. Većina njegovih sljedbenika revnosno je oponašala njegov primjer, pa se ono što navodno vri­jedi samo u jednom osobitom slučaju često poopćavalo na čitavo čovječanstvo. Prije nego li se to učini, t j . prije no što se bilo kakvo otkriće proširi i van okvira proma-

trane skupine, treba pokazati da je takvo proširenje opravdano.

Psihoanalitičari svoje navodne principe primjenjuju na opće društvene pojave bez za to potrebnih dokaza. Čak i kad bi se Freudove teorije i hipoteze mogle primi­jeniti na ljude kao pojedince, pitanje je bi li se njima mogle objasniti društvene pojave kao što su rat, indu­strijski nemiri ili umjetničko stvaralaštvo. Mnogi su ana­litičari ipak to pokušali, te su svoje teorije proširili tako da one obuhvaćaju gotovo sve društvene probleme, na­ravno uvijek samo teorijski, t j . bez ikakvog pozivanja na činjenice, a obično i bez skromnosti znanstvenika koji izriče pretpostavku. Ta se sumnjiva nagađanja prikazuju kao činjenice i društvu se preporučuje da se ponaša u skladu s njima. Primjer takvog »pretpostavljanja« dat ću u idućem poglavlju pod naslovom »Nacionalni stereoti­povi i nacionalni karakter«. Takve primjere nije nimalo teško naći. Sam sam u jednom ozbiljnom službenom do­kumentu pročitao mišljenje da su nemiri u rudnicima i nezadovoljstvo rudara djelomično uzrokovani nesvjesnim sukobom koji nastaje u rudarevoj ličnosti kad zabada pijuk (falički muški simbol) u »majku zemlju« (simbol majke). Budući da nestručnjaci obično ne razlikuju psi­hologiju od psihijatrije i psihoanalize, takve nategnute za­misli iznose sve tri na zao glas. Premda se ni jedan ozbi­ljan psiholog ne bi složio s takvim i sličnim stavovima, ovakve izjave psihoanalitičara ruše i ugled psihologije. I sam Freud je upozoravao na opasnosti »nekritičkog psihoanaliziranja« svih i svakog. Na žalost njegovi sljed­benici nisu uvijek slušali njegove trezvene savjete.

Rijetko se dešava da istraživanja kojima se žele provje­riti Freudove hipoteze dovedu do odluke. Takva istraži­vanja obično samo ilustriraju predrasude. Tako, na pri­mjer, pretpostavka da rastureni domovi uzrokuju neuro­ze može dovesti do eksperimentalno provjerene činjenice da neurotičari često potječu iz rasturenih domova. Ta činjenica, naravno, nije presudna ako se ne pokaže da ljudi koji ne pate od neuroza uglavnom potječu iz urav-

noteženih i toplih domova. Ovaj drugi dio eksperimenta frojdovci gotovo nikad ne izvrše. Brojke koje je objavila američka vojska zaista pokazuju da velik broj neuroti-čara potječe iz rasturenih domova. One, međutim, poka­zuju i to da iz rasturenih domova potječe i jednako velik broj normalnih i osobito dobro prilagođenih vojnika. Iz njih se zapravo vidi da rastureni dom u nastajanju neuroze ne igra nikakvu ulogu.

Zanemarivanje kontrolne skupine koja čini negativni pol induktivnog zaključivanja karakteristično je za froj-dovski način izvođenja pokusa. Frojdovci uvijek iznova izjavljuju da je određeni, najčešće proizvoljan, niz do­življaja karakterističan za prve godine u životu neuroti-čara — skoro nikad ne nastoje pokazati da ljudi koji ne pate od neuroza u prvim godinama života ne doživljavaju ništa slično. Analitičar će na to odvratiti da je, uostalom, svaki čovjek neurotičan, osim naravno, onoga koji je psihoanaliziran u skladu s pravilima Freudove teorije (ili Jungove, ili Stekelove ili Adlerove što će ovisiti o to­me tko je od njih za analitičara lik oca), pa su stoga ti doživljaji univerzalni. Očito je da ovakav argument do­kazuje i više no što je potrebno. Možda mi svi i jesmo neurotični, ali su neki od nas to više, a neki manje i ono što nas zanima upravo su uzroci tih individualnih razli­ka. Ako su razlozi koje navode frojdovci univerzalni, tada pomoću njih ne možemo objasniti zašto jedan živčano oboli dok drugi svoje poteškoće svladava ne pokazujući neurotske simptome.

Pri dokazivanju tvrdnji činjenicama psihoanalitičari ne opravdavaju svaki korak, tj. neke od mogućih pret­postavki smatraju već dokazanima. Vratimo se na trenu­tak tvrdnji da rastureni domovi uzrokuju neuroze i pret­postavimo da je nepobitno dokazano da neurotičan češće potječu iz rasturenih domova od zdravih ljudi. Tvrditi na temelju toga da je rastureni dom uzrok neuroze tipičan je primjer drevne logičke zablude post hoc, ergo propter hoc. Statističari je nazivaju »prelaženjem sa korelacije na uzročne veze«. Iz gore navedenih podataka mogli bismo

zaključiti jedino to da između neuroza i rasturenog do­ma postoji stanovita korelacija. Ta korelacija nam, na­ravno, ništa ne kazuje o uzrocima promatrane pojave. Frojdovci je objašnjavaju utjecajem sredine, no ona bi se jednako dobro dala objasniti i utjecajem naslijeđa. Ako se, naime, predispozicija prema neurozi nasljeđuje, tada neurotični roditelji imaju neurotičnu djecu. Među neuro­tičnim roditeljima brakovi se rastavljaju prilično često tako da njihova djeca odrastaju u rasturenim domovima. U skladu s tim nalazimo da neurotičan se uznemiruju­ćom učestalošću potječu iz rasturenih domova i to ne zato što rastureni dom uzrokuje neurozu nego zato što neu­roza roditelja uzrokuje i rastureni dom i (putem naslije­đa) neurozu kod djeteta. Ne tvrdim da je ova druga hipoteza vjerojatnija od frojdovske (iako se iz većeg bro­ja pokazatelja vidi da se predispozicija prema neurozi i emocionalna nestabilnost nasljeđuju). Ono što me zabri­njava je spokojno prelaženje preko nefrojdovskih hipo­teza kojima bi se pojave o kojima se radi mogle barem jednako dobro objasniti. U znanosti se napreduje pobi­janjem suprotnih hipoteza pomno kontroliranim dokazi­ma, a ne izbjegavanjem istinitih činjenica i nehajnim, da ne kažem namjernim, prihvaćanjem nedokazanih pret­postavki. Kad uvidimo da činjenice koje psihoanalitičari navode često nisu baš najvjerodostojnije, t j . da su one zapravo projekcije analitičarevih vlastitih želja, bit će nam jasno zašto znanstvenici analitički opis ljudske pri­rode smatraju samo briljantnim nagađanjem.

Protiv takvih metoda istraživanja i načina dokazivanja ne prosvjeduju samo psiholozi. Mnogi ortodoksni psihi­jatri u svojim su osudama jednako strogi. Elliot Slater spretno sažima čitav problem riječima: »Sve je veći broj psihoanalitičara sklonih da zanemare ili umanje djelo­vanje genetičkih činilaca, tako da se oni u psihijatriji sve rjeđe spominju. Iako je ta tendencija izražena i u Velikoj Britaniji, ona nigdje nije tako snažna kao u Sje­dinjenim Američkim Državama. Umjesto da proučavaju psihoze i neuroze, konstituciju i sredinu, psiho- i fizio-

genezu, što bi podstaklo skladan razvoj psihijatrije, prak­tični su se radnici gotovo isključivo posvetili psihotera­piji, psihoanalizi, društvenoj psihijatriji, kadrovskoj se­lekciji, grupnoj terapiji kao i antropologiji, sociologiji i političkoj teoriji. Takav je jednostrani razvoj nezdrav.«

»Možda nećemo pretjerati ako kažemo da smo svjedoci vremena u kojem antiznanstvene tendencije stječu sve veći broj pobornika. Te nove škole jednostavno ignorira­ju uobičajena pravila znanstvenog zaključivanja, gomila­ju hipoteze ne poštujući princip ekonomičnosti, a nezgod­ne činjenice uopće ne razmatraju. Objašnjenja koja vri­jede za ponašanje nekih članova skupa prenose na čitav skup; tumačenja u skladu sa svojim teorijama, a koja bi mogla biti istinita smatraju dokazanima, a na moguće se alternative uopće ne obaziru, t j . ne traže jasne dokaze na temelju kojih bismo ih mogli prihvatiti ili odbaciti. Na kritiku izvana nitko ne obraća pažnju i samo »po­svećeni« imaju riječ. Izjave su dogmatične, neskromne i neoprezne (skromnost i oprez uvijek su bile osobine znanosti). Takvi mentalni mehanizmi obično prate rast neke vjerske sekte, a ne napredak nauke.«

U ovom smo poglavlju čuli dosta kritike koju sam iznio samo zato što me budućnost psihologije zabrinjava. Ma koliko psiholozi nastojali izbjeći odgovornost za sta­vove psihoanalitičara, društvo često previđa razliku iz­među znanstvene izjave zasnovane na činjenicama i stro­go logičkom i statističkom načinu zaključivanja i obiter dicta vrsti izjava nastalih na temelju »pretpostavljanja«, o kojima smo maločas govorili. Kad se jednog dana uvidi njihova besmislenost, na zao će glas izići čitava psiho­logija i psihijatrija, a ne samo skupina odgovornih.

Ne bih želio da čitalac pomisli kako osuđujem psiho­analizu u cjelini. Kao i većina psihologa smatram da je Freud provjetrio učmalu i prašnjavu akademsku atmosfe­ru psihologije devetnaestog stoljeća, i to, naravno, cije­nim. Njegov briljantni duh otvorio je vrata koja nitko više ne želi zatvoriti, a iz njegovih oštroumnih spoznaja potekla je prava bujica teorija i hipoteza kojima će se

baviti još generacije istraživača. Sve se to može cijeniti, a da se pritom ne prihvati njegov stav u cjelini i ne iz­gubi vlastito kritičko mišljenje. Bez obzira na Freudov golem doprinos psihologiji, njegovi se stavovi ne mogu prihvatiti kao otkrivenja višeg autoriteta, jer u njima ima i dosta onoga što ne valja. Ispraviti Freudove greške zadržavši pritom njegove genijalne spoznaje zadatak je znanstveno usmjerene psihologije. Odgovor na pitanje u naslovu ovog poglavlja »Što ne valja u psihoanalizi?« jednostavan je i glasi: »Psihoanaliza nije znanost.« Samo ako i u psihoanalizi primijenimo tradicionalne metode znanstvenog zaključivanja i eksperimentalnog provjera­vanja, možemo se nadati da ćemo požnjeti plodove geni­jalnosti njezina osnivača.

Nacionalni stereotipovi i nacionalni karakter

Nedavno se u nekolicini engleskih novina pojavio čla­nak uzet iz sovjetskog časopisa »Odeskije novosti« u ko­jem se opisuje današnji tipični britanski oficir. Prihodi toga sretnika broje se tisućama, a često i desecima tisuća godišnje. On o tome ne vodi nikakva računa, jer je za vođenje računa ionako nesposoban. »Plaća koju dobiva od vlade jedva da mu dostaje za mirise i odijela.« En­gleski oficiri, naročito oni mlađi, bogati su i »ne rade ama baš ništa«. Dane i noći provode u raskošnim i sjajnim klubovima, a nije nikakvo čudo da prosječni oficir »obič­no ima i po dvije prijateljice istodobno — gospođicu iz visokog društva i djevojku iz baletnog ili opernog ko­ra«. Britanski oficiri nose raskošne, uz tijelo tijesno pripijene uniforme, a sa »profesionalnog su stajališta najnesposobniji oficiri u Evropi«.

Ovim očitim glupostima mogli bismo se smijati kad one ne bi osvjetljavale jednu univerzalnu sklonost ljudi svih rasa i nacija — sklonost prema razmišljanju u ste­reotipovima. Ona je osobito izražena u stavovima prema društvenim i nacionalnim pitanjima. Riječ stereotip uze­ta je iz tiskarskog rječnika i prvobitno se odnosila na kalupe od mekog kartona veličine novinske stranice za tiskarska slova. U takav kalup se lijeva otopljeno olovo i dobiva se olovna ploča koja služi za tiskanje novinskih stranica. Walter Lippmann, poznati američki kolumnist prvi je primijenio izraz stereotip i na područje ideja —

ČETVRTI DIO - Društveni stavovi

13

uvidio je, naime da postoje mentalni procesi koji naše iskustvo oblikuju u krute modele. Lippmann ističe da u većini slučajeva mi »najprije definiramo, pa tek onda vidimo, a ne obratno (tj. najprije gledamo, pa tek onda definiramo). U sveopćoj vrevi svijeta opažamo najčešće ono što je naša kultura za nas već definirala, a opaženo usvajamo u obliku stereotipova vlastite kulture«.

Stereotipan način promatranja svijeta očevidno je opa­san. Budući da stereotipovi nisu u skladu sa stvarnošću, njihovo ozbiljno shvaćanje može dovesti do velike ne­volje. Shvate li Rusi ozbiljno sliku britanskog oficira koju su donijele »Odeskije novosti«, mogli bi se pri uspoređivanju stereotipa sa stvarnosti neugodno izne­naditi. No stereotipovi imaju i svoje prednosti. Oni nam omogućuju da o svijetu stvorimo više ili manje dosljed­nu predodžbu, pa iako ona možda i nije potpuna, ipak je slika jednog mogućeg svijeta kojem smo se svojim obi­čajima, ukusima, sposobnostima, udobnostima i nadama prilagodili. U tom svijetu ljudi i stvari imaju svoje od­ređeno mjesto i ponašaju se na očekivani način. U njemu se dobro osjećamo i snalazimo — njegovi smo članovi. U njemu nalazimo čari poznatog i nama normalnog, po­znajemo njegove udubine i izbočine, drugim riječima zna­mo »kako diše«.

Na stereotipove, vjerojatno, najčešće nailazimo kad se radi o nacionalnim razlikama (i naravno ne samo tada). Svi mi imamo mentalne predodžbe o određenim skupi­nama ljudi i pripisujemo im određene uniformne karak­teristike. Ponekad takve slike nalazimo i u crtanom hu­moru. Kapitalista s vrećom zlata, sa cilindrom na glavi i u jutarnjem haljetku koji, na stranicama »Daily Wor-kera« nogom gazi lica siromaha, jednako je stereoti­pan kao i neobrijani boljševik, koji s bombom u ruci prijeti da digne u zrak Parlament, na stranicama »Daily Expressa«. Skupinama usidjelica, svekrva, punica, poli­tičara, gangstera, Židova, nacista, radnika, seljaka, ro­đenih Londonaca, vozača taksija i autobusnih kondukte­ra, kao i svim ostalim većim društvenim skupinama uvi-

jek se pripisuju neke stereotipne, tj. nepostojeće ili ne­primjerene osobine.

Izgleda, ipak, da su stereotipovi najotporniji na po­dručju nacionalnih razlika, te da ih je tu gotovo nemo­guće iskorijeniti. To je možda i zbog toga što nas kod većine drugih grupa stvarnost donekle zauzdava, dok u slučaju nacija možemo svoje naklonosti i netrpeljivosti racionalizirati ne obazirući se na činjenice. Ne bi se moglo reći da u stereotipovima misle samo neobrazovani i neuki ljudi. Mnogi su učeni profesori napisali tomove knjiga o nacionalnim osobinama različitih nacija osla­njajući se pritom gotovo isključivo na stereotipne pred­rasude i prolazne hirove mode. Tako se, na primjer, militarizam koji se danas pripisuje Nijemcima prije sto­tinu godina pripisivao Francuzima, a prije njih Španjol­cima. Danas Španjolce uglavnom smatraju lakim, vod­viljskim karakterima, a nitko i ne pomišlja da bi Fran­cuz mogao biti vojnik par excellence kako se to mislilo na početku devetnaestog stoljeća. Popularne maštovite tvorevine od prije dvije stotine godina prikazuju Šve-đane kao ratoboran narod, a danas ih smatramo primje­rom strpljive miroljubivosti. Dobro je rečeno da se zbog jednog pojedinca ne može osuditi čitava nacija, no na temelju promatranja pojedinca ne može se ona ni opi­sati. Što vrijedi za čitavu naciju vrijedi i za njezine sastavne dijelove — imamo stereotipne poglede na ka­rakter Iraca, Velšana i Škota, ili Prusa, Bavaraca i Be-čana. Oni vjerojatno nisu nimalo realniji od stereotipa koji se odnose na čitave nacije.

Sadržaj stereotipa lako se može eksperimentalno is­tražiti. Najjednostavnije je zapitati skupinu ljudi o to­me što misle o osobinama Nijemaca, Talijana, Ameri­kanaca itd. Rezultati takvih studija obično su u skladu s našim očekivanjima. Ljudi iste nacije prilično se slažu u ocjeni osobina druge nacije, a ponekad i različite na­cije jednako misle o nekoj trećoj naciji. Tako se, na pri­mjer, Amerikanci i Englezi slažu u stavovima prema os­talim nacijama, pa čak, iako nešto manje i u mišljenju

o sebi samima. Nijemce, na primjer, smatraju znanstveno orijentiranima i marljivima. Osim toga Amerikanci ih sma­traju temeljitim, inteligentnim, efikasnim, muzikalnim, nadarenim za matematiku i velikim nacionalistima. En­glezi ih smatraju oholim, agresivnim i pretjeranim nacio­nalistima. I Englezi i Amerikanci drže Talijane pobož­nima, naglim, nadarenim za slikarstvo, lako razdražlji­vim, strastvenim, muzikalnima, brbljivima, osvetoljubi­vima, lijenima, nepouzdanima i prljavima. Još gore su prošli Crnci. Njih smatraju praznovjernima, lijenima, lakomislenima, neukima, razmetljivima, muzikalnima, aljkavima, nepouzdanima, prljavima i pobožnima.

Irci su prošli nešto bolje. Iako su i oni pobožni i la­komisleni, drže ih i naglima, svadljivima, duhovitima, marljivima, agresivnima, ratobornima i nacionalistički raspoloženima. I Amerikanci i Englezi vjeruju da su Ži­dovi lukavi, potkupljivi, marljivi, inteligentni, gramzljivi, častohlepni, oštroumni, uporni i odani porodici. Engle­zi, kao što se to moglo i očekivati, osjećaju prema Kine­zima nešto više naklonosti od Amerikanaca. Englezi mi­sle da su Kinezi marljivi, učtivi, inteligentni, skloni me­ditaciji i odani porodici, dok ih Amerikanci drže luka­vima, praznovjernima, konzervativnima, neukima i laž­ljivima. Na stereotip Japanaca znatno je djelovao drugi svjetski rat. Dok su ih prije rata smatrali inteligentni­ma, naprednima, marljivima, oštroumnima i sklonima meditaciji, danas o njima misle kao o okrutnim i pod­muklim fanaticima koji su ipak još uvijek skloni me­ditaciji i marljivi. Morat će, vjerojatno, proći još dosta vremena prije no što Japanci u očima Engleza i Ame­rikanaca vrate svoj stari ugled. Turcima se loše piše! Oni su, navodno, okrutni, podmukli, senzualni, prljavi, lažljivi, lukavi, svadljivi, osvetoljubivi i praznovjerni, a sve nedostatke nadoknađuju svojom velikom pobožno-šću. Nepotrebno je isticati da su Francuzi profinjeni, brb-ljivi, nadareni za slikarstvo, strastveni i duhoviti, dok su Rusi marljivi, snažni, hrabri, nepovjerljivi i napredni.

Englezi o sebi misle da su časni, suzdržljivi, inteligent­ni, konvencionalni i da vole tradiciju. Amerikanci se za­čudo s njima u tome slažu i dodaju da su Englezi pro­finjeni, učtivi, pošteni, marljivi, pretjerano nacionalis­tički raspoloženi, i jedva se usuđujem to napisati, da nemaju smisla za humor. Amerikanci sebe smatraju mar­ljivima, inteligentnima, časnima, ambicioznima, napred­nima, veselima i sklonim užicima. Osim toga misle da su materijalisti i da su praktično usmjereni. Englezi se slažu da su Amerikanci užicima skloni materijalisti, ali ih osim toga smatraju i velikodušnima, brbljivima i naj­češće hvalisavima.

Englezi i Amerikanci slično misle vjerojatno zato što njihovi stereotipovi potječu iz istih knjiga, filmova i dru­gih kulturnih medija. Nije vjerojatno da bi se mišljenja Španjolaca, Turaka ili Rusa slagala s ovdje navedenima. Ako je suditi po onome što Nijemci pišu, prosječan je Englez »spretan i bezobziran licemjer koji nadljudskom dosjetljivošću i sposobnošću predviđanja na neki čudno­vat način uvijek uspijeva pobijediti; čovjek koji svoju nesposobnost u trgovini nadoknađuje opasnim i nedo­ličnim lukavštinama, nemilosrdan, proračunat i uobražen oportunist koji uvijek unaprijed zna što će se dogoditi«. Ova slika Engleza koju smo uzeli iz jednog članka Ha-rolda Nicolsona nimalo ne nalikuje predodžbi koju on sam ima o Englezima. »Francuski portret Engleza pri­kazuje neelegantnog, nedotjeranog, glupog, osornog i suz-držljivog čovjeka izrazito crvena lica. Izgleda da Fran­cuzima naš nacionalni obraz smeta više nego išta dru­go. Oni to crvenilo pripisuju uzimanju prevelikih količina loše kuhanog mesa (biftek!) (O tempora, o mores!) Zbog toga su Francuzi skloni da nas smatraju barbarima i pro­stacima. Francuzi se s Nijemcima slažu samo u jednom — i jedni i drugi su uvjereni da su Englezi licemjerni...«

Treba reći da oni koji tako misle, vjerojatno, nikad u životu nisu vidjeli pripadnika nacionalne skupine o či­jim karakteristikama tako uvjereno govore. Potpuno ne­poznavanje činjenica nimalo ih ne sprečava da svoje sta-

vove gorljivo brane, pa im štoviše, čak i pomaže da u njih ne posumnjaju. Stereotipovi zapravo i nisu opasni zato što su pogrešni. Možda je istina da su Židovi u prosjeku, odaniji porodici, Amerikanci skloniji hvalisanju, Crnci muzikalniji, Irci nagliji, a Nijemci marljiviji od ostalih nacionalnih skupina. Ono što stereotipove čini opasnima jest potpuno pomanjkanje bilo kakvih dokaza i oslanjanje na neodređeno i neprovjereno mišljenje utje­lovljeno u prolaznim novinskim člancima i jednako pro­laznim filmovima.

Stereotip neke nacije u danom trenutku povoljan je ili nepovoljan, već prema tome u kakvom svjetlu tu naciju promatramo. Prema popularnosti koju uživaju u nekoj zemlji nacije možemo poredati u niz. I ovdje se engleska i američka javnost međusobno slažu stav­ljajući sebe kao i Irce, Francuze, Šveđane i Nijemce na prvo mjesto; Južnoamerikance, Talijane, Španjolce, Grke, Armence, Ruse i Poljake u sredinu, a Meksikance, Kineze, Japance, Turke i Crnce na dno. Ne zna se kako bi nacije poredali drugi, no sigurno je da bi se taj po­redak znatno razlikovao od navedenog.

Stereotipovi slični opisanima određuju i naše društve­no i političko mišljenje. Često umjesto na stvarne pri­jedloge političkih partija reagiramo na njihove parole. To je jasno pokazano u studiji u kojoj su farmeri i rad­nici u Sjedinjenim Američkim Državama upitani za koga namjeravaju glasati, koju partiju preferiraju i da li odo­bravaju ili ne odobravaju programe pojedinih političkih stranaka. Otkrilo se da su farmeri i radnici protiv ko­munističke i socijalističke partije i njihovih kandidata iako se slažu baš sa njihovim programima, a ne s pro­gramima njihovih konzervativnih protivnika. Znači da su zbog svojeg stereotipnog mišljenja o socijalizmu ti ljudi zapravo glasali protiv mjera koje odobravaju.

Pouzdanim i točnim mjerenjem radikalizma i konzer­vativizma sličan je rezultat dobiven i u Velikoj Britaniji. Nađeno je da se ljudi koji su glasali za konzervativce, liberale i laburiste po tim osobinama gotovo nimalo ne

razlikuju. Neki koji su glasali za konzervativnu partiju bili su po svojim stavovima znatno manje konzervativni od nekih koji su glasali za laburiste. Iz toga se vidi da se njihovo povjerenje u partiju nije temeljilo na slaganju s njezinim stavovima prema važnim društvenim ili političkim pitanjima već na stereotipovima tih par­tija. Također se često može vidjeti da ljudi koji otvoreno žigošu fašizam misle jednako kao i sami fašisti. Ono s čim se oni ne slažu zapravo je konvencionalni stereotip fašiste. Bit fašizma oni prihvaćaju bez negodovanja.

Ima li ta tendencija mišljenja u stereotipovima veze s ostalim dijelovima ličnosti ili s nekim određenim dru­štvenim ili političkim stavovima? Postoje prilično uvjer­ljivi dokazi da barem u ovoj zemlji* tu tendenciju češće pokazuju konzervativci, dok liberali i socijalisti rjeđe mi­sle u stereotipovima. Sklonost prema stereotipnim stavo­vima također je česta kod takozvane »autoritativne lič­nosti« o čemu ćemo nadugačko govoriti u idućem po­glavlju.

Dosad smo razlike u nacionalnom karakteru proma­trali isključivo sa stajališta karikiranih stereotipova. Uka­zuje li išta na stvarne nacionalne razlike i mogu li se one objasniti razumnim i prihvatljivim uzrocima? Neki koji su se time bavili pokušali su dati barem neku eks­perimentalnu definiciju nacionalnih razlika, pa iako je tako na ovom području nastao veći broj teorija, ne može se kazati da se znatnije napredovalo. Budući da su antropološki dokazi o razlikama između pojedinih ple­mena prilično prihvatljivi, u novije se vrijeme antro­pološke metode nastoje primijeniti i na veće i složenije skupine koje zovemo civiliziranim nacijama. Jedan ćemo takav pokušaj odmah razmotriti, no prije nego li to uči­nimo želio bih navesti dva kratka opisa dviju primitivnih skupina i time pokazati kakvi su dokazi koje možemo oče­kivati od antropologije. Oba se opisa mogu primijeniti na jednu od velikih stereotipnih rasprava koje naš poli-

* Misli se na Veliku Britaniju (prim. prev.).

tički život čine zanimljivim — na raspravu o prednosti­ma natjecanja i suradnje. Naši će primjeri pokazati što se dešava kad se bilo koji od tih principa dovede do krajnjih granica.

Na jednoj od tih granica su Zuni, skupina Pueblo In­dijanaca u Novom Meksiku, koji su natjecanje kao dru­štvenu snagu stavili izvan zakona i među kojima se osob­na poduzetnost kažnjava jer, prema njihovu mišljenju, stvara anarhiju. Zuni obeshrabruju svaki pokušaj isti­canja i svako nastojanje stjecanja moći i doimlju se sta­loženo, skromno i dobroćudno. Također vole obrede pri kojima plešu i uvijek se ravnaju prema za svaku priliku točno određenim pravilima. Individualizam ne postoji jer se čitav život temelji na obredima i poštovanju polureli-gioznih pravila kojima je određeno što treba poduzeti u svakoj prilici. Osjećaji se smatraju elementom koji unosi razdor, pa se stoga izbjegavaju čak i prilikom krajnje jednostavnih obreda ženidbe ili razvoda. Žena koja se želi razvesti od muža jednostavno pričeka trenu­tak kad on nije u kolibi, skupi njegove stvari u zamo-tak koji stavi pred vrata, a vrata zatvori. Kad se muž vrati kući i vidi da je razveden pokunjeno se odšulja ne pokazujući nikakve osjećaje. Taj nedostatak osjećaja spre­čava pripadnika plemena Zuni i u tome da se sam ubije — u nepostojećoj natjecateljskoj borbi nema onih koji gube pa stoga ni potrebe za oduzimanjem vlastitog ži­vota. Velik broj samoubojstava među bijelim ljudima Zufii smatraju dokazom svoje kulturne nadmoći.

Pleme Dobuana s Nove Gvineje primjer je druge kraj­nosti. U tom plemenu natjecanje je vrhovni zakon. Do-buane njihovi susjedi smatraju svojevoljnima, podmu­klima, borbenima i nepovjerljivima. Pleme je podijelje­no u skupine prema mjestu stanovanja, a svaka od tih skupina opet se sastoji od podskupina ili ratnih jedi­nica. No i u samoj jedinici nema plemenskog jedinstva. Nitko ni sa kim nije prisan jer jedan neprestano cilja na posjed drugoga, ili barem taj drugi misli da se svatko želi domoći njegova posjeda. Čak i brak postaje pozor-

nicom natjecateljske borbe. Muž i žena godinu dana provode u muževu selu gdje sa ženom postupaju kao s robinjom, tuku je, primoravaju da radi najgore poslove i nastoje joj što više zagorčiti život. Iduću godinu oboje provode u ženinu selu gdje muž postaje rob kojeg zlo­stavljaju i tuku. Kad je žena na taj način dobila zado­voljštinu, oboje opet sele u muževljevo selo gdje se ko­medija nastavlja.

Svaka djelatnost kojom se Dobuani bave je natjeca­teljska, a čitav im se život temelji na magiji. Dok je obred nepromjenljiva sila koja u društvenu zajednicu unosi ravnotežu, magija unosi razdor, neočekivana je i nepredvidiva. Magija dokida sve prirodne zakone; ako krava ugine, onda to nije zato što je bila bolesna ili stara nego zato što se netko, u neprekidnoj borbi za prestiž, okoristio magijom. Zadatak oštećenog Dobuana je prema tome, da krivca pronađe i da mu magičnim protuudarcem nanese još veću štetu. U skladu s tim ma­gija i čini potrebni za njezino izvršavanje veoma se cijene, a »čarobne moći« spadaju među najvredniju imovinu.

Ovo su opisi antropologa koji pripadaju »kulturološ­koj« školi, a iz njih se vidi da ni oni nisu uspjeli iz­bjeći stereotipan način mišljenja. Vrlo je vjerojatno da među samim pripadnicima plemena Dobuana, kao i među pripadnicima plemena Zuni postoje razlike u ponašanju koje bi se mogle zabilježiti i statistički obraditi. Upad­ljivo jedinstvo slike u oba se opisa, vjerojatno, postiže poznatom metodom »zanemarivanja onoga što strši«. Me­đu Dobuanima sigurno ima pojedinaca, a možda i čita­vih skupina koji odbijaju sudjelovanje u natjecanju i koje njihovi suplemenici smatraju malo čudnim. Slično tome i među Zunima, vjerojatno, postoje natjecanju sklo­ne osobe koje neprestano treba opominjati, a ponekad i izbaciti iz zajednice ili čak i ubiti. Ipak, uza sve te nužne ograde, ne možemo sumnjati da između plemena Dobuana i plemena Zuni postoje istinske i korjenite razlike, pa kad bismo te skupine mogli smatrati naci­jama, postojanje nacionalnih razlika bilo bi dokazano.

Bilo bi lako propovijedati kako bismo mi danas iz ovih primjera mogli izvući pouku, a mnogi antropolozi--pisci, naravno to i čine i ukazuju na posljedice pretje­rivanja bilo u suradnji, bilo u natjecanju. Mi se time nećemo baviti nego ćemo razmotriti što se događa kad se takav način mišljenja i promatranja prenese na slo­ženije područje nacionalnih razlika, t j . na razlike među skupinama ljudi koje smatramo civiliziranima. Osvrnut ćemo se na knjigu Geoffreya Gorera o Amerikancima i to prije svega zato što je njegovo djelo znatno utjecalo na mnoge ljude koji su nekritički prihvatili njegove za­ključke.

Ton knjige osjeća se već u predgovoru. Gorer izjav­ljuje da je njegovo djelo posljedica najmanje sedmogo­dišnjeg iskustva, kao i posljedica susreta, ljubavi i pri­jateljstava, svađa i nesporazuma, učtivih pregovora i uz­grednih dogodovština od kojih se sastoji život u Sjedi­njenim Državama«. Prema tome već na početku vidimo da se djelo temelji na zabilješkama osobnog iskustva, a ne na općenitim istinama, pa zato, kako su to neki kritičari naglasili, spada u novinarstvo, a ne u znanost. Velik broj poopćenja na temelju osobnih doživljaja, nimalo ne mijenja ovakav sud o djelu. Znanost zahtijeva više od poopćenja — ona traži provjeru, a iz Gorerovog se izvještaja ne vidi čak ni to da je svjestan potrebe pro­vjeravanja svojih poopćenja.

U skladu s psihoanalitičkom praksom Gorer počinje od pretpostavke o odnosima unutar porodice. Njegova pret­postavka temelji se na navodnoj činjenici »odbačenog oca«. Koristeći se podatkom da su mnogi Amerikanci djeca doseljenika, Gorer pokušava dokazati da ta djeca preziru i odbacuju svoje očeve zbog njihova »neamerič­kog« ponašanja i njihovih teškoća u stapanju s »pravim« Amerikancima. Djeca, naravno, idu u američke škole, uče američke običaje i poistovjećuju se s američkom kultu­rom. »Čim je otac uspješnije odgojio svoju djecu kao Amerikance . . . tim je njegova otuđenost za njih veći

izvor srama i bruke, a njegov utjecaj kao uzora i vođe manji.«

Budući da je i majka u Americi stranac, očekivali bis­mo da i ona biva odbačena, ali to se, izgleda, ne slaže s Gorerovom hipotezom. »Ma kakvi bili njen jezik i obi­čaji, majka zadržava važnost kao izvor hrane, ljubavi i pomoći.« Gorer to tvrdi ne navodeći nikakvih dokaza, iako bi ih lako mogao dobiti intervjuiranjem dobro oda­branog uzorka od nekoliko stotina Amerikanaca prve generacije. Njegova se tvrdnja temelji isključivo na po­trebama njegove pretpostavke. Počevši s »odbačenošću oca«, Gorer brzopleto zaključuje da se Amerikanci su­protstavljaju autoritetu baš zbog tog svojeg odbacivanja prvobitne i u djetinjstvu najvažnije autoritativne ličnosti. Rođenje američke republike Gorer poistovjećuje s ču­venim Freudovim »prvobitnim prizorom« (primal scene) u kojem podjarmljeni sinovi zajednički ubijaju tiranskog oca. Poraženi svojim zločinom i bojeći se da jedan od njih ne zauzme mjesto umorenog oca, oni objavljuju spo­razum o pravnoj jednakosti koji se temelji na zajednič­kom odricanju od vlasti i povlastica koje je uživao otac. Tako je nastala ideja ravnopravnosti i mržnja autoriteta za koje Gorer misli da su svojstvene Amerikancima.

Gorer također smatra da je, zbog odbacivanja oca i neodbacivanja majke, majka postala važniji roditelj u američkoj obitelji i to, kako on kaže, zato što nije bilo nikog drugog tko bi popunio ispražnjeno mjesto glave porodice. To što je američka majka preuzela veći dio odgovornosti u odgoju djece uzrokovalo je »osobitost američke svijesti koja pretežno sadrži ženska svojstva. Budući da majka uči dijete disciplini, nagrađuje ga i kažnjava, dijete dužnost i lijepo ponašanje povezuje s utjecajem žene«. Uloga kćeri je, prema tome, laka i jednostavna, dok sin »hoda unaokolo noseći u sebi maj­čine etičke opomene i zabrane«. Pravila ponašanja koja je stvorila žena on osjeća kao nametanje, kao ustupke žen­skim zahtjevima, a ne kao nešto što je samo po sebi dobro. Očita posljedica toga poistovjećivanja morala

sa ženstvenošću je činjenica da se na područjima ljudske djelatnosti koje se više bave stvarima, a manje ljudima, moralna pravila ne primjenjuju. To prije svega vrijedi za poslovni svijet u kojem žena gotovo da i nema.

Mislim da je čitalac iz rečenog shvatio težinu Gore-rova dokaznog materijala, pa ostatak knjige neću navo­diti. Umjesto toga razmotriti ću malo podrobnije znan­stvenu vrijednost njegovih metoda dokazivanja i to na nekoliko specifičnih primjera. Gorer, na primjer kaže, da se američke žene uglavnom pridržavaju krutog ras­poreda hranjenja djece i da ne obraćaju pažnju na po­trebe dojenčeta (on i sam smatra da takav raspored hranjenja nije primjeren potrebama malog djeteta). Zbog takvog načina hranjenja većina američke djece odmah spoznaje doživljaj gladi i strah od gladi. No na tome se ne završava. Strah od gladi ostaje, iako u prerušenom iracionalnom obliku. »Njegovi se sipmtomi vide u strahu Amerikanaca da će u Americi zavladati oskudica, pa možda i glad ako se hrana, materijalna dobra ili novac budu izvozili i u pretjeranoj strepnji kad se radi o na­cionalnom budžetu.«

To su ozbiljne posljedice, nikako i jedine. Krut raspo­red hranjenja određuje i izgled i ponašanje odraslih Amerikanaca. Nakon što je zadovoljno nabrojio neke od posljedica takvog načina hranjenja, Gorer ističe da se zbog toga »u suvremenoj Americi u erotici više cijene ženske grudi nego ženske noge. Dobro razvijene grudi u tijesno pripijenoj odjeći smatraju se čak erotičnijima od golotinje«. Gorer to dokazuje činjenicom da su mnoge filmske zvijezde stekle slavu zahvaljujući tijesno pripi­jenim puloverima i da je film »Izopćenik« nacionalnu slavu postigao na grudima glavne junakinje. »Razmak između dojki najvažniji je cilj erotske radoznalosti, pa je u skladu s tim na veći broj engleskih filmova u kojima su junakinje nosile kostime iz vremena restauracije*

* Epoha restauracije — razdoblje od prvog pariškog mira 1814. do srpanjske revolucije 1830, poznato po svojoj reakcionarnoj politici i dubokim dekolteima ženskih haljina (prim. prev.).

stavljen cenzorov pravokutnik.« Gorer dodaje da i to što većina američkih muškaraca pije mlijeko ima sim­bolično značenje.

Ovaj Gorerov dokaz ne smijemo shvatiti ni kao paro­diju, ni kao burlesku ma koliko to željeli. Ma koliko nam se činilo da takav »dokaz« uopće ne zaslužuje ko­mentar, posvetimo mu ipak još nekoliko redaka. Pogle­dajmo kakve su njegove posljedice i kakav je dokazni ma­terijal. Pođimo od činjenice da lijepe ženske grudi pri­vlače prosječnog Amerikanca i da su tajanstveni pu-tevi američke cenzure. Ja nimalo ne sumnjam u njihovu vjerodostojnost. Pitanje je, međutim, jesu li one poslje­dica navodno krutog rasporeda hranjenja. To bi značilo da između rasporeda hranjenja, cenzura i djelovanja žen­skih grudi na prosječnog Amerikanca postoji uzročna veza. No tada bi stanovnici zemalja u kojima se žene ne pridržavaju krutog rasporeda hranjenja morali, prema tim dijelovima ženskog tijela biti ravnodušni, a cenzori tih zemalja dopuštati prikazivanje obnaženih ženskih grudi. Nitko tko poznaje borbu sa cenzurom u Velikoj Britaniji ili u ostalim evropskim državama neće se s tim složiti. Nastojanja flimskih zvijezda da otkriju, nai­laze na pokušaje moralista da sakriju, pa iako u toj borbi pobjeđuju čas jedni, čas drugi, teško da bi se te po­bjede i ti porazi mogli pripisati rasporedu hranjenja u djetinjstvu.

O tome koliko muškarce pojedinih zemalja zanimaju ženske grudi teško je mjerodavno govoriti. Premda je tema zanimljiva i premda će je mnogi kandidati za doktore nauka vjerojatno obraditi, danas o naklonosti muškaraca prema ženskim nogama ili grudima ni u Evropi ni u Americi ne postoje pouzdani podaci. Pri­hvatljivost Gorerovih tvrdnji svatko mora ocijeniti na temelju vlastitog iskustva.

U čitavoj pripovijesti najzanimljivije je zapravo to što Gorer pronalazi korelaciju između događaja koje većina ljudi obično ne povezuje (raspored hranjenja u djetinj­stvu i spolne naklonosti odraslog čovjeka prema stanovi-

tim dijelovima ženskog tijela). Pretpostavka da takva korelacija postoji nije baš vjerojatna. Ipak, uzmemo li je ozbiljno, mogli bismo njezino postojanje lako provje­riti. Mogli bismo, na primjer, intervjuirati stotinu mu­škaraca othranjenih krutim rasporedom hranjenja i sto­tinu muškaraca kojima su davali hranu kad su bili gladni (muškarci u toj kontrolnoj skupini ne bi se po godinama, društvenom porijeklu i inteligenciji smjeli znatnije razlikovati od muškaraca u eksperimentalnoj skupini) i saznati što ih na ženskom tijelu najviše pri­vlači. Goreru, naravno, ne pada na pamet da učini tako nešto. On svoju hipotezu iznosi kao činjenicu, ništa ne provjerava i na temelju odabranih, uzgred skupljenih podataka izvodi dalekosežne zaključke. Kad tu i tamo iznese poneku činjenicu, ona je obično sumnjive vri­jednosti. Tako, na primjer, izjavljuje da svi Amerikanci vjeruju u »osnovnu jednakost američkih građana«, a kao dokaz navodi nekoliko anketa u kojima su reprezenta­tivne skupine Amerikanaca odgovarale na pitanja o svo­joj društvenoj pripadnosti. U svakoj od tih anketa oko četiri petine građana izjavilo je da pripada srednjem društvenom sloju, tj. građanskoj klasi. Evo što Gorer o tome kaže: »Iako je s objektivnog stajališta takva ocjena društvene pripadnosti bezvrijedna, subjektivno ona otkriva mnogo t o g a . . . Sedam osmina svih stanov­nika Sjedinjenih Država čvrsto vjeruje u osnovnu jed­nakost svih američkih građana, u jednakost koju razlike u prihodima nastale zbog različite marljivosti i vještine tek nešto malo mijenjaju. Na temelju kriterija među­sobnog druženja i sklapanja brakova američko se sta­novništvo, međutim, može podijeliti u tri društvena sloja.«

Ispitajmo pažljivo ovaj dokazni materijal. Anketu na koju se Gorer poziva izvršio je u veljači 1940. godine časopis »Fortune«. Reprezentativnom dijelu stanovništva jedne veće zajednice postavljeno je pitanje o pripadnosti gornjem, srednjem ili nižem društvenom sloju. Osam je posto ispitanika izjavilo da pripada gornjem, 79 posto

srednjem, a osam posto nižem društvenom sloju. Ostali su kazali da ne znaju kojem društvenom sloju pripadaju. Među bogatijim građanima 75 posto ih je mislilo da pripada srednjem društvenom sloju, dok je među siro­mašnijima to smatralo 70 posto građana. Ćini se da ove brojke podupiru Gorerovu tvrdnju.

Na žalost pri ispitivanju se potkrala velika greška, i vjerujem da ju je svatko tko poznaje govorne oblike Amerikanaca i Engleza odmah uočio. Izraz »niži druš­tveni sloj« nije izraz koji će većina ljudi upotrijebiti u odnosu na sebe. U troslojnoj društvenoj strukturi o ko­joj govori Gorer izrazi »gornji i srednji sloj« široko su prihvaćeni, dok takozvani niži sloj naziva sebe »radnič­kom klasom«. Prema tome zaključci na temelju ankete časopisa »Fortune« nisu pouzdani i ne možemo ih pri­hvatiti. To je jasno pokazao R. Centers otkrivši da ljudi kad mogu birati između pripadništva gornjem, srednjem i nižem društvenom sloju i radničkoj klasi samo u jedan posto slučajeva izjavljuju da pripadaju nižem društve­nom sloju, a u 51 posto slučajeva kažu da pripadaju radničkoj klasi. Centers ističe da će takvi odgovori ubrzo raspršiti sve tvrdnje o tome kako Amerikancima nije važna klasna pripadnost i oboriti brzoplete tvrdnje u stilu »Amerikanci su srednji društveni sloj«.

Iz ovih se podataka vidi da je Gorerova prvobitna tvrd­nja o vjeri Amerikanaca u jednakost pogrešna, pa se na tako pogrešnoj tvrdnji zasniva velik dio njegove knjige. U dokazivanju svojih postavki Gorer se služi i podacima za koje se zna da su netočni — dobiveni su naime anke­tama časopisa »Fortune« koje vrve tehničkim greškama. Obično vrijedi suprotno od onog što objavi časopis »For­tune«. Što je, dakle, postalo od braće koja su potpisala ugovor o jednakosti i o otporu prema autoritetu? Go­tovo ništa. Umjesto toga vidimo klasnu strukturu u kojoj su ljudi posve svjesni svojeg položaja i svojeg od­nosa prema ostalim ljudima.

Ovo je samo jedan primjer od mnogih u kojima se či­njenice protive Gorerovim pretpostavkama. No Gorer ni

ne pokušava razmotriti činjenice. Njima se služi samo da bi ilustrirao svoju hipotezu kad su one s njom u skladu ili kad se mogu takvima prikazati. Goreru je naj­važnija teorija. Činjenice su važne samo utoliko ukoliko podupiru dijelove te teorije. Ako je ne podupiru, Gorer ih zanemaruje, a ako ne postoje, tim bolje — lakše je stvarati hipoteze i teorije. Čitalac sada vidi zašto mnogi znanstvenici smatraju da Gorerovo djelo ima novinar­ski, a ne znanstveni karakter.

Umjesto da pokušaju otkriti stvarne nacionalne raz­like, tj. činjenice na temelju kojih bismo mogli pretpo­staviti uzroke tih razlika, a tada svoje zaključke pro­vjeriti uobičajenim znanstvenim metodama, Gorer i dru­gi pripadnici iste škole zamjenjuju stare stereotipove no­vima. Oni na osnovi unaprijed stvorenog psihoanalitičkog mišljenja dokazuju postojanje uzroka koje pritom iznose bez ikakvog pokušaja empirijske provjere, tj. kao činje­nice. Ako je tako, zašto toliko raspravljamo o njihovim doprinosima socijalnoj znanosti? Iako se sa znanstvenog stanovišta takav način rada može zanemariti, on ipak u razvoju psihologije igra važnu ulogu.

Prije svega čitalac koji nije stručnjak na tom područ­ju lako će pomisliti da su argumenti i tvrdnje izneseni u djelima takve vrste istinski doprinosi znanosti. Zbog toga će tobožnje činjenice shvatiti ozbiljno, pa možda i svoje ponašanje izmijeniti u skladu s njima. Iz nekih se pokazatelja vidi da su pisci ove škole u točnost svojih psiholoških analiza Rusa ili Japanaca uspjeli uvjeriti ne­ke političare i odgovorne vođe društva, pa kako se te analize temelje na podacima sličnim onima na kojima se zasniva Gorerovo djelo o Amerikancima, vjerojatno je da će djelovanje tih političara i vođa biti pogrešno us­mjereno. Stereotipovi su slabi putokazi na putu akcije.

Razloge za široko prihvaćanje pseudopsiholoških djela ovog tipa ne treba daleko tražiti. Piščevi su opisi skladni jer ne uzimaju u obzir tvrdoglave činjenice, a pisac se, crpeći iz stereotipova i slažući se s predrasudama čita laca, oslobađa mnogih ograničenja koja opterećuju ru-

kopis opreznog znanstvenika. Takvi se autori obraćaju javnosti novinarskim tehnikama uvjeravanja, a ne znan­stvenim tehnikama nepristranog iznošenja činjenica i opreznog zaključivanja. Nije ni čudo da mnogi ljudi osjećaju kako su, najzad, pronašli rješenje zagonetke koja ih je godinama mučila.

Druga posljedica takvih djela još je ozbiljnija. Kri­tični čitaoci, osobito oni znanstveno obrazovani, takvu će vrstu knjiga čitati s nevjericom i potvrditi svoje uvje­renje da psihologija nije i ne može biti znanost. Takvi čitaoci obično ne znaju da takva i slična djela ni u kojem slučaju nisu karakteristična za društvene znanosti, nego da, naprotiv, zanemaruju njihova pravila i izruguju im se. Društvene se znanosti često poistovjećuju s takvim načinom rada i zato se u cijelosti odbacuju.

Na kraju treba reći još i to »da lažni novac istiskuje pravi« — Greshamov zakon ne vrijedi samo u ekonomiji nego i u društvenim znanostima, pa je tako, u očima javnosti, olako teoretiziranje istisnulo težak, a često i mu­kotrpan i dugotrajan znanstveni rad. O tome da se na­cionalne razlike mogu empirijski proučiti nema nikakve sumnje. Štoviše, takva će istraživanja za budući razvoj ujedinjenih nacija kao i za efikasno izvršavanje odluka internacionalnih organizacija, biti nadasve važna. Takva istraživanja nitko, međutim, neće ni poduzeti ni finan­cirati sve dotle dok ljudi na vlasti budu vjerovali da se točan odgovor može dobiti teoretiziranjem u fotelji ili da društvene znanosti na takva pitanja ionako ne mogu odgovoriti. Budući da Gorerovo djelo kao i djela njemu sličnih ohrabruju ovakve štetne stavove, ona zapravo zloupotrebljavaju psihologiju. Umjesto da stereotipne načine razmišljanja o nacionalnim razlikama zamijene no­vima koji će se zasnivati na činjenicama, ona zapravo sa­mo starim stereotipovima dodaju nove. Sve dok takvi stereotipovi ne budu zamijenjeni činjenicama, treba uvi­jek iznova naglašavati da o nacionalnim razlikama ne postoje nikakvi prihvatljivi dokazi.

1 4

Psihologija antisemitizma

Malen je broj tema društvene psihologije o kojima se pisalo više nego o antisemitizmu. Većina autora na taj problem gleda s povijesnog ili sociološkog stajališta, dok drugi opet pišu kritičke i etičke članke i knjige koje opo­minju. U ovom poglavlju ograničit ćemo se na strogo psihološki pristup. Time ne želim poreći važnost drugih pristupa, ali parafrazirajući dobro poznatu frazu UNESCO-a da »predrasude nastaju u glavama ljudi« sma­tram da će eksperimenti na području psihologije predra­suda iz novog ugla osvijetliti povijesne i sociološke spo­znaje.

Počnimo, dakle, s tvrdnjom da je u Britaniji, a i u drugim zemljama prilično raširen stav prema Židovima koji bismo mogli nazvati antisemitizmom. U Sjedinjenim Američkim Državama, jednako kao i u Velikoj Britaniji broj ljudi koji prema Židovima nisu neprijateljski ras­položeni, koji ih ne osuđuju i koji im barem nisu nesklo­ni, jedva da čini četvrtinu ukupnog stanovništva. Taj antisemitski stav nije svuda jednako izražen. Među ti­pičnim pripadnicima engleskog srednjeg sloja oko 12 posto ljudi smatra da »Židovi iskvare sve čega se pri­hvate«, a oko 31 posto vjeruje da »Židovi ugrožavaju ostalo stanovništvo«. S druge strane stanovit broj ljudi misli da su Židovi nadmoćan tip ljudi. Tako, na primjer, 6 posto Engleza srednjeg društvenog sloja vjeruje da su Židovi preživjeli progone zbog svojih divljenja vrijednih

kvaliteta. Usprkos tako različitim mišljenjima većina se ljudi prilično slaže kad se radi o osobinama karakte­rističnim za Židove. U Velikoj Britaniji Židove smatraju (postotak stanovništva koji tako misli naznačen je u zagradi): lukavima (59 posto), potkupljivima (38 posto), marljivima (35 posto), inteligentnima (32 posto), odanim porodici (30 posto), gramzljivima (28 posto), upornima (27 posto), religioznima (22 posto), častohlepnima (21 po­sto), brbljavima (14 posto), društvenima (12 posto), pre­tjeranim nacionalistima (12 posto) i nadarenima za mu­ziku (11 posto). Vidimo da su neki od ovih pridjeva po­hvalni, a neki nisu. Da se stereotip Židova ne sastoji is­ključivo od negativnih crta, vidi se iz podatka da se Ži­dovima gotovo nikada ne pripisuje sklonost raspravlja­nju, agresivnost, oholost, hvalisavost, kukavičluk, okrut­nost, fanatizam, lakoumnost, neukost, naglost, glasnost, lijenost, naivnost, strastvenost, svadljivost, osvetoljubi­vost, glupost, praznovjernost, aljkavost, podložnost su­gestiji, nepouzdanost, sklonost oponašanju i nedostatak smisla za humor. Kao što smo vidjeli u poglavlju »Nacio­nalni stereotipovi i nacionalni karakter« sve su to navod­no osobine nekih nacionalnih i rasnih skupina.

Da li je stereotip Židova opravdan? Jesu li navedene osobine zaista češće i izraženije u Židova nego u pripadni­ka nežidovske rase koji su jednako inteligentni, obrazo­vani i potječu iz istog društvenog sloja? Na žalost, o psi­hološkim osobitostima Židova ima veoma malo podataka. Prilikom testiranja testovima inteligencije pokazalo se da su Židovi nešto malo inteligentniji od sličnih skupina arijaca, no uzrok tome ne mora biti njihova urođena inteligencija već može biti njihov tradicionalni poriv pre­ma višem obrazovanju koje neizbježno utječe na verbal­nu sposobnost. Jedino drugo svojstvo po kojem se Židovi znatnije razlikuju od pripadnika nežidovske rase je agre­sivnost. Ljudi koji ih dobro poznaju smatraju Židove agresivnijim od Arijaca. No i tu bismo pogriješili kad bismo tvrdili da je ta osobina urođena čitavoj židovskoj rasi. Nekoliko je studija pokazalo da su Židovi koji su

bili progonjeni i koji su zbog svoje rase često nailazili na neprijateljstvo i prezir, agresivniji od Židova koji nisu imali takvih iskustava. Drugim riječima agresivni je Židov, vjerojatno, posljedica antisemitizma, a ne nje­gov uzrok.

Ovih nekoliko činjenica zajedno s još nekoliko irele­vantnih podataka koji se odnose na veći broj ljevorukih i specifičnu raspodjelu krvnih grupa, jedino su na što se možemo osloniti odgovarajući na pitanje po čemu se Židovi razlikuju od nežidova. Rezultati istraživanja na ovom području bili bi nadasve zanimljivi i vrlo važni. No budući da istraživanja, koja bi odlučila da li uzrok antisemitizma leži u samom Židovu kao pojedincu ili u Židovima kao skupini, nisu još izvršena, razmotrimo lič­nost antisemita.

Naše se prvo pitanje svakako mora odnositi na speci­fičnost reakcije antisemitizma. Moramo se zapitati da li je antisemitizam specifična reakcija nepovezana s osta­lim osobnim stavovima ili je ta osobina samo dio kom­pleksa mišljenja o velikom broju raznih problema, t j . dio cjelovitog pogleda na svijet? Odgovor je, na sreću, potpuno određen i jednostavan.

Sveobuhvatna istraživanja u Sjedinjenim Američkim Državama i Velikoj Britaniji nedvojbeno su pokazala da je antisemitizam usko vezan s nekim drugim društvenim stavovima. Da bismo dokazali ovu tvrdnju, pogledajmo najprije kako se antisemitizam mjeri, jer ćemo tek tada moći shvatiti njegov odnos prema ostalim društvenim pitanjima.

Prvi korak pri konstrukciji mjernog instrumenta sasto­ji se u sakupljanju velikog broja izjava o stavovima pre­ma skupini o kojoj se radi. Takve se izjave dobivaju intervjuiranjem, nalaze se u knjigama i časopisima, kao i u novinama i u raznim drugim izvorima. Pritom treba paziti da se one zapišu točno onako kako su izvorno dane. Kad odbacimo izjave koje su istovjetne ostaje nam njih nekoliko stotina. Tih se nekoliko stotina daje na čitanje velikoj skupini sudaca koji moraju biti slični

ljudima čiji će se stavovi zapravo mjeriti. Svaki sudac dobiva sve izjave napisane na odvojenim listovima papi­ra i od njega se traži da izjave poreda u skupine prema stupnju antisemitizma (recimo u jedanaest skupina koje obuhvaćaju sve stavove od krajnjeg antisemitizma, pre­ko neutralnog stava do jasno izraženog prosemitizma). Kad svaki sudac završi svoj zadatak, izjave kod kojih se svi suci, ili barem velika većina, ne slaže u stepenu nji­hova antisemitizma, t j . ne mogu odlučiti koliko su one pro ili antisemitske, odbacuju se. Jasno je, naime, da izjave koje čitalac može protumačiti i u jednom i u dru­gom smislu ne mogu uvijek izazvati potrebnu reakciju.

Ostaje, dakle, velik broj izjava u ocjeni kojih se suci uglavnom slažu. Među njima se odaberu, recimo, 24 izjave koje obuhvaćaju područje o kojem se radi, a kre­ću se od vrlo antiseimtskih do krajnje prosemitskih. Za­tim se na arak papira tiskaju proizvoljnim redom, a sva­koj se pridoda pet mogućih odgovora (odlučno se sla­žem, slažem se, nisam siguran, ne slažem se i odlučno se ne slažem). Takva se lista podijeli članovima uzorka sta­novništva koje treba testirati. Rezultat testa je određeni pro ili antisemitski stav. Da bismo razjasnili o čemu se ra­di, pogledajmo jednu takvu tipičnu ljestvicu (navedena ljestvica često je korištena u Velikoj Britaniji).

MIŠLJENJA O ŽIDOVIMA

U ovom upitniku naći ćete 24 različita mišljenja o Židovi­ma. Željeli bismo znati da li se sa svakim od njih slažete ili ne. Ispod svake izjave naći ćete pet mogućih stavova: odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem se, odlučno se ne slažem. Podvucite stav koji je najsličniji va­šemu. Molimo vas da ne preskočite ni jednu izjavu, ma ko­liko vam bilo teško da se odlučite. Vaši će stavovi ostati anonimni. Molimo Vas da se ne potpišete.

Hvala na suradnji! 1) Neprijateljstvo prema Židovima plod je nesporazuma.

odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem se, odlučno se ne slažem

2) Židovi monopoliziraju sve na uštrb Engleza. odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem se, odlučno se ne slažem

3) Židovi su zbog svoje vjere izolirana društvena skupina. odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem se, odlučno se ne slažem

4) Da bi postigli ono što žele, Židovi ne prezaju ni pred prevarama. odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem se, odlučno se ne slažem

5) Židovi su pošteni, društveno korisni i rodoljubivi kao i bilo koja druga nacionalna skupina. odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem se, odlučno se ne slažem

6) Postoje »dobri« i »rđavi« Židovi jednako kao što postoje »dobri« i »rđavi« Englezi. odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem se, odlučno se ne slažem

7) Židovi u cjelini ne mogu se smatrati odgovornima za nedjela manjine koja ne poštuje zakone i običaje ove zemlje. odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem se, odlučno se ne slažem

8) Židovi iskvare sve čega se prihvate. odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem se, odlučno se ne slažem

9) Nema razloga za mišljenje da su Židovi po prirodi gori i nepošteniji od ostalih ljudi. odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem se, odlučno se ne slažem

10) Iako je nesklonost prema Židovima posljedica predra­suda, ipak se može donekle opravdati. odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem se, odlučno se ne slažem

11) Židovi su mentalno i moralno nadmoćni većini drugih nacija i rasa. odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem se, odlučno se ne slažem

12) U ovoj zemlji Židovi imaju prevelik utjecaj i moć. odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem se, odlučno se ne slažem

13) Židovi ovu zemlju drže u samrtnom stisku. odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem se, odlučno se ne slažem

14) Židovi su preživjeli progone zbog svojih mnogih div­ljenja vrijednih osobina. odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem se, odlučno se ne slažem

15) Židovi su gramzljivi, bezobzirni i ugrožavaju sredinu u kojoj žive. odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem se, odlučno se ne slažem

16) Židovi su odani zemlji u kojoj žive jednako kao i drugi građani. odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem se, odlučno se ne slažem

17) Židovima nedostaje tjelesna hrabrost. odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem se, odlučno se ne slažem

18) Židovi ugrožavaju svaku naciju i zemlju u kojoj žive. odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem se, odlučno se ne slažem

19) Židovi u cjelini pristojni su i pošteni. odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem se, odlučno se ne slažem

20) Židovi bi trebali zanemariti svoje običaje i postati pro­sječni građani ove zemlje. odlučio se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem se, odlučno se ne slažem

21) U najbolje plaćenim zanimanjima ima previše Židova. odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem se, odlučno se ne slažem

22) Ne može se očekivati da će se Zidovi ponašati bolje prema drugima sve dok se ti drugi ne počnu bolje po­našati prema njima. odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem se, odlučno se ne slažem

23) Od svih ljudi na Zemlji Židovi su najnedostojniji. odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem se, odlučno se ne slažem

24) Opasnost od Židova se preuveličava. odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem se, odlučno se ne slažem

Podaci dobiveni na temelju slaganja ili neslaganja s velikim brojem ovakvih izjava omogućavaju n a m da od­govorimo na postavl jeno pitanje o tome da li je anti­semit izam opći stav ili skup specifičnih mišljenja. Tako,

na primjer, jedan čovjek misli kako su Židovi potkup­ljivi, ali ne i pretjerano moćni, dok drugi smatra da Ži­dovi ovu zemlju drže u smrtnom stisku, ali i da su odani zemlji u kojoj žive i njezinim građanima. Logički je mo­guće vjerovati da u najbolje plaćenim zanimanjima ima previše Židova kao i to da su Židovi u cjelini pristojni i pošteni; da Židovi u ovoj zemlji imaju prevelik utjecaj i moć, ali i da su preživjeli progone zbog svojih mnogih divljenja vrijednih osobina. Drugim riječima, ako nije logički proturječno, nečije mišljenje o Židovima može istodobno biti i pohvalno i nepovoljno, pa ne možemo govoriti o antisemitizmu kao o općem stavu kad se jedno­stavno radi o određenom broju specifičnih pogleda.

Ima, međutim, ljudi koji o Židovima misle tako nepo­voljno da se slažu s izjavama koje su logički nespojive. Tako, na primjer, isti čovjek može vjerovati da su Židovi kao skupina previše zatvoreni, t j . da se druže isključivo međusobno, a ne i s pripadnicima arijske rase, ali da su istodobno i nametljivi i da se svim silama nastoje sto­piti sa stanovnicima zemlje u kojoj žive. U jednoj studiji izvršenoj sa ciljem da se prouče takvi proturječni stavo­vi konstruirane su dvije ljestvice za mjerenje dviju su­protnih osobina — jedna je mjerila povučenost Židova, a druga njihovu nametijivost. U prvoj su se ljestvici na­lazile izjave o tome kako se Židovi nisu asimilirali sa sta­novnicima zemlje u kojoj žive, kako su tamo još uvijek tuđinci, kao i optužbe da su zatvoreni u klanove i da se nedovoljno obaziru na skupine stanovnika nežidova s kojima se susreću. Izjave druge ljestvice optuživale su Židove da se pretjerano nastoje stopiti sa stanovnicima zemlje u kojoj žive i da s previše žara sudjeluju u rješa­vanju njezinih problema. U tim se izjavama kaže da Ži­dovi kad se prilagođavaju uvjetima društva u kojem žive, zapravo samo »oponašaju« arijce i time skrivaju vlastito židovstvo; nastojanja Židova da se pridruže različitim organizacijama uzrokovana su željom za ugledom i utje­cajem, kao i radoznalošću i potrebom da se istražuje pa i uhodi. Ulazak u vladu ili u arijsko susjedstvo samo

učvršćuje Židove u nastojanju da vladaju i upravljaju; njihovo se čovjekoljublje temelji na sebičnim motivima, a kultura na preuzimanju i upijanju kulture zemlje u kojoj žive (to se, naravno, događa zbog nedostatka vlasti­te kulture). Logički gledano stavovi izraženi u navedenim ljestvicama međusobno su suprotni. Ipak, velik broj onih koji su zastupali mišljenja izražena u prvoj ljestvici od­lučno se slagao i sa stavovima iznesenim u drugoj. To je vrlo uvjerljiv dokaz postojanja antisemitizma općenito. Osim toga odmah se vidi i to da se takav stav temelji na osjećajima, a ne na logici i da štoviše dovodi do logičke proturječnosti.

Dosad smo razmatrali samo predrasude protiv Židova. No one su, vjerojatno, samo dio opće sklonosti etnocen­trizmu, tj. vjerovanju da je vlastita nacija ili društvena skupina nadmoćna svim ostalim nacijama ili društvenim skupinama. Pretpostavka da je to tako posve je oprav­dana — mnogo je puta opaženo da antisemiti rđavo go­vore i o Crncima i o obojenim rasama općenito, kao i o svim nacijama i rasama kojima ne pripada sam antisemit. To se proteže čak i na društvene slojeve, tj . antisemita ocrnjuje svaki onaj društveni sloj kojemu sam ne pri­pada. Također često smatra da su žene manje vrijedne od muškaraca.

To je otkriće važno jer pokazuje da se ne možemo ba­viti antisemitizmom kao izoliranom pojavom. Predrasude prema Židovima na neki su način samo uzgredne — tamo gdje Židova nema njihovo mjesto zauzimaju neke druge skupine. Židovi su zapravo samo izlika, a predrasude pre­ma njima nastaju neovisno o njihovu ponašanju. Tu se radi o jednom posve općenitom procesu u psihologiji antisemitizma. Prema tome, ako želimo razmotriti anti­semitizam, moramo proširiti predmet svoga izučavanja i pozabaviti se etnocentrizmom u cjelini.

No ni to još nije dovoljno, jer ni etnocentrizam nije izolirana pojava nego posljedica još općenitijih uvjerenja i stavova. Najvažniji kompleks stavova koji je povezan s etnocentrizmom i antisemitizmom, vjerojatno je pogled

na svijet koji obično nazivamo konzervativizmom. U jed­noj anketi skupini konzervativaca, liberala i socijalista u Velikoj Britaniji koji se nisu razlikovali ni po dobi ni po spolu ni po obrazovanju, postavljeno je pitanje: »Mi­slite li da su Židovi društveno korisni, pošteni i rodolju­bivi kao i svi ostali građani?« i pitanje: »Mislite li da su Židovi u ovoj zemlji isuviše utjecajni i moćni?« Četrdeset posto konzervativaca smatralo je da su Zidovi društveno korisni, pošteni i rodoljubivi građani, a to isto je mislilo 58 posto liberala i 67 posto socijalista. Drugim riječima konzervativci su bili znatno veći antisemiti od liberala, a ovi opet veći antisemiti od socijalista. Na drugo pitanje pozitivno je odgovorilo 68 posto konzervativaca, 52 posto liberala i 39 posto socijalista. Ovi brojevi koji se nimalo ne razlikuju od rezultata sličnih istraživanja u Velikoj Britaniji i Americi jasno pokazuju bliskost antisemitizma i konzervativnih političkih stavova.

U istoj anketi postavljen je i velik broj drugih pitanja od kojih su mnoga u odnosu na antisemitizam bila veo­ma diskriminativna. Otkriveno je da antisemiti smatraju da su ljudi čija boja kože nije bijela po prirodi manje vrijedni od bijelaca, da je rat neizbježna posljedica ljud­ske prirode, da ljude s teškim nasljednim manama ili bolestima treba prisilno sterilizirati, da se prema zločin­cima ne postupa dovoljno strogo i da bismo ih trebali kažnjavati, a ne liječiti, da su ljudi kojima savjest ne dopušta da se bore u ratu izdajice svoje zemlje i da s tim u skladu treba s njima postupati, da u škole ne treba uvoditi spolni odgoj, da sklapanje brakova između bije­laca i obojenih treba spriječiti kad god je to moguće, da se svi ljudi ne rađaju s jednakim sposobnostima, da rodoljublje u suvremenom svijetu nije sila koja djeluje protiv mira, da zločin i nasilje treba kažnjavati bičeva-njem i da bi vjersko obrazovanje u školama trebalo biti obvezatno, da u odgoju djece treba poštovati princip »da je batina u raju izrasla«, da žene po inteligenciji, organi­zacionim sposobnostima itd. nisu jednake muškarcima,

da smrtna kazna nije surova i da je stoga ne treba ukidati, da je Japancima okrutnost prirođena i da će za dvadeset i pet godina buknuti novi rat. Iz ovih se odgo­vora vidi da su antisemiti, osim što su etnocentrični tako­đer i konzervativni, rodoljubivi, religiozni, antifeministič­ki raspoloženi i sadistički agresivni (što se može zaklju­čiti iz njihova odnosa prema bičevanju, smrtnoj kazni itd.).

Nezavisna istraživanja u Sjedinjenim Državama snažno su potkrijepila ovakav sud, a otkrila su i još neke poka­zatelje antisemitizma. Nađeno je da između antisemitiz­ma — etnocentrizma i devet određenih skupina svojstava postoji prilično dobra korelacija. Prvu skupinu tih svoj­stava mogli bismo nazvati »konvencionalizmom« ili sli­jepim prihvaćanjem konvencionalnih građanskih vrijed­nosti. Taj se stav može sažeti rečenicom »ne treba javno činiti ono što ostali ne odobravaju čak ni onda kad smo svjesni da smo u pravu«. Drugu skupinu mogli bismo označiti skupnim nazivom »pokoravanje autoritetu« jer se radi o poslušnosti idealiziranom moralnom autoritetu skupine kojoj antisemita pripada. Stav prema tom auto­ritetu posve je nekritički što se vidi iz izjave »da ova zemlja treba manje zakona i narodnih zastupnika, a više hrabrih, neumornih i predanih vođa kojima ljudi mogu vjerovati«. Za treću skupinu svojstava karakteristična je »autoritativna agresivnost« ili tendencija da se traže, osuđuju, odbacuju i kažnjavaju ljudi koji ne prihvaćaju konvencionalne vrijednosti. Kao primjer takvog stava možemo navesti mišljenje da je »homoseksualnost osobi­to gnusan prijestup koji treba strogo kažnjavati«.

U četvrtoj skupini svojstava koja bi se mogla skupiti pod zajedničkim nazivom »antiintracepcije« radi se o suprotstavljanju svemu što je subjektivno, suosjećajno i maštovito. Intracepcija je tehnički izraz kojim se ozna­čava »prevlast osjećaja, mašte, teorije i želja, t j . bitno subjektivan ljudski stav« suprotan ekstracepciji ili »ten­denciji ograničavanja stvarnim fizikalnim uvjetima koji se mogu jasno opaziti, kao i opipljivim objektivnim či­njenicama«. Srž antiintracepcije sadržana je u izjavi da

se »u koledžima previše naglašavaju intelektualni i teorij­ski problemi«, a da se »nedovoljno ukazuje na životnu praksu i na vrlinu jednostavnosti«.

Iduća se skupina svojstava odnosi na »praznovjerje i stereotipove«, tj. na vjeru u mistično određenje sudbine pojedinca i na mišljenje u krutim kategorijama. Kao pri­mjer takvog stava može poslužiti rečenica: »Premda mno­gi ljudi astrologiju ismijavaju, njome se može mnogo toga objasniti.«

Zatim dolazi vjerovanje u »snagu i izdržljivost«, zapra­vo zaokupljenost odnosima dominacije i poslušnosti, sna­ge i slabosti i vođe i sljedbenika i, naravno, poistovjeći­vanje s likovima moćnika. Pobornici toga mišljenja obič­no izjavljuju da »ljudi danas žive neprirodno i pretjera­no udobno«. Oni drže da bismo se trebali vratiti »funda-mentalnijem, ,krvavijem' i djelatnijem načinu života«.

Sedma skupina osobina mogla bi se sažeti izrazima »destruktivnosti i cinizma« ili općenito neprijateljstvom prema ljudskoj vrsti (najčešće izraženo riječima). Što se time misli vidi se iz izjava da »bez obzira na vanjsko ponašanje muškarci od žena žele samo jedno« i da »uzmemo li pravo, čovjek radi samo zbog vlastite koristi«.

Zadnje dvije skupine svojstava koje bismo, zajednič­kim imenom, mogli nazvati »sklonostima prema projek­ciji« manifestiraju se u mišljenju da su ljudi bezumni, a život opasan i u projekciji vlastitih nesvjesnih emocio­nalnih poticaja i spolnih sukoba, tj. u pretjeranom bav­ljenju svime što je u vezi sa spolnošću. Ljudi s takvim sklonostima najčešće izjavljuju da »uglavnom nismo svjesni koliko na naš život utječu tajne urote političara« i da su »spolne orgije starih Grka i Rimljana u usporedbi s onim što se danas događa u ovoj zemlji, i to čak i u krugovima gdje to ne bismo očekivali, dječja igra«.

Ako antisemitski raspoloženi ljudi navedene stavove češće zauzimaju od ljudi koji nisu skloni etnocentrizmu, tada bi se na temelju odgovora na pitanja sadržaja slič­nog sadržaju koji smo maločas naveli (navedeni su sadr­žaji međusobno nezavisni) morao moći predvidjeti stepen

nečijeg antisemitizma i etnocentrizma. Pokazalo se da je to doista moguće i da je prognoza prilično točna. Iz istra­živanja koja su izvršena u Sjedinjenim Američkim Drža­vama, Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Švedskoj i drugim evropskim zemljama vidi se da su antisemitizam i etno­centrizam zapravo »iste gore list«, t j . posljedica fašizma ili autoritatizma. Budući da ljudi za koje se zna da su fašisti često misle u navedenim kategorijama, nedvojbe­no je da između njih postoji stanoviti odnos. Izraz »auto-ritatizam« skovan je s ciljem da se upozori na neke teo­rijski važne osobitosti tog skupa društvenih stavova. Ma koji izraz odabrali (tj. duh fašizma ili autoritatizam) jasno je da se radi o nečem bitno važnom u socijal­noj psihologiji.

U objašnjavanju porijekla tog istodobnog zastupanja svih nabrojenih društvenih stavova mogla bi nam pomoći pretpostavka o vezi između društvenog stava i ličnosti. Da takva pretpostavka nije posve neprihvatljiva pokazao je prije nekoliko godina S. Crown otkrivši da su antise­mitizmu skloni ljudi emocionalno nestabilniji i neurotič-niji od ljudi koji nemaju ništa protiv Židova. Jedna je sveobuhvatna anketa pokazala da emocionalno nestabil­ni ljudi lakše prihvaćaju predrasude od ljudi koji su emo­cionalno stabilni. To je kasnije potvrdila i studija, u ko­joj je tijekom određenog vremenskog razdoblja, meto­dom psihoanalitičkog intervjua proučavana manja sku­pina ljudi.

Ipak autoritativnu ličnost i složeni skup etnocentričnih, fašističkih stavova ne može se opravdati isključivo emo­cionalnom nestabilnošću. Trebalo bi poći od specifičnijih pretpostavki i pokušati ih provjeriti izravnim proučava­njem ljudi koji na testovima »autoritatizma« postižu ve­lik i malen broj bodova. Skupina američkih istraživača to je i učinila, i njihova otkrića s nekoliko su strana osvi­jetlila takozvanu »autoritativnu ličnost«. Ovdje ćemo ukratko iznijeti rezultate njihova istraživanja.

Psiholozi navedenog istraživačkog tima poslužili su se vrlo jednostavnim postupkom. Skupine ljudi koji su od-

govarajući na pitanja upitnika (pitanja su se odnosila na devet nabrojenih i opisanih osobina) postigli velik broj bodova usporedili su s ljudima koji su na takvim upit­nicima postigli izrazito malen broj bodova. Rezultati uspo­redbi na temelju intervjua, upitnika i psiholoških testova bili su upadljivo neproturječni. Želimo li razmotriti ko­načni zaključak, bit će, vjerojatno najbolje da svoja otkri­ća sažmemo u nekoliko točaka.

Prije svega nalazimo da se ljudi s velikim brojem bo­dova od ljudi s malim brojem bodova razlikuju po svoj­stvima koja bismo mogli nazvati potiskivanjem i svjes-nošću. Otkriveno je, a to je i najznačajnije otkriće čitavog istraživanja, da nepristrani ljudi brže postaju svjesni vlas­titih neprihvatljivih sklonosti i poticaja i da ih sprem­nije prihvaćaju. Nasuprot tome čovjek opterećen predra­sudama izbjegava da se s njima suoči, pa ih stoga i ne može ugraditi u svoju ličnost. Nepoželjne misli i osobine potiskuje iz svijesti, dok ih čovjek neopterećen predra­sudama ostaje svjestan i prihvaća ih kao dio svoje lič­nosti. Sklonosti koje se potiskuju jesu uglavnom strah, slabost, pasivnost, spolni poticaji i napadačko raspolo­ženje prema likovima autoriteta, najčešće roditeljima.

Ta tendencija potiskivanja ovakvih osjećaja uzrokuje drugu skupinu osobina po kojima se čovjek koji postiže velik broj bodova razlikuje od onoga koji postiže malen broj bodova (radi se naravno o testu autoritatizma) mogli bismo obuhvatiti zajedničkim nazivima sklonosti prema eksternalizaciji (materijalnom) i sklonosti prema inter-nalizaciji (duhovnom). Čovjek opterećen predrasudama nesvjesno se služi projekcijom, mehanizmom koji je Freud prvi opisao i čije je postojanje, kasnije, i eksperi­mentalno dokazano. Radi se o sklonosti da se vlastite osobine pripisuju drugim ljudima — i to, naravno one osobine koje nisu hvale vrijedne pa čovjek nerado pri­znaje da ih sam posjeduje. Tako, na primjer, škrtac neće reći ni misliti da je on sam škrt, već da su takvi drugi ljudi. Pristran čovjek projicira na druge vlastita svojstva koja potiskuje (nije on neprijateljski i prijeteći raspolo-

žen nego drugi) i kod drugih žestoko osuđuje nedostatke koje sam posjeduje (npr. slab čovjek osuđuje sve slabiće).

Drugi je vid eksternalizacije izbjegavanje introspekcije ili samoispitivanja, kao i svake neugodne spoznaje opće­nito što dovodi do sužavanja sadržaja svijesti. Osim toga velik se dio energije troši na potiskivanje nepoželjnih sklonosti u podsvijest kao i u borbi za uspjeh i njegove vanjske znakove što ide na uštrb međuljudskih odnosa i zadovoljstva u samom radu. »Relativna nesposobnost za društveni život može se ispoljavati u konvencionalnom uskogrudnom odnosu prema ljudima, ili u ovisnosti o njima, kao što je to slučaj u konzervativnoj podgrupi skupine s velikim brojem bodova, ili u bezobzirnosti i želji da se manipulira ljudima, kao što se to dešava u prijestupništvu sklonoj podgrupi iste skupine.« Tipični pripadnik skupine ljudi koji na testu autoritativnosti po­stižu velik broj bodova također se rijetko prepušta osje-tilnosti ili pasivnim užicima kao što su, na primjer, na­klonost i ljubav, drugarstvo, umjetnost itd. Duhovna za­dovoljstva on nadomješta pokretljivošću, kao i nepresta­nom aktivnošću i stjecanjem materijalnih dobara.

S druge strane nepristran čovjek, svjestan vlastitih društveno neprihvatljivih sklonosti, ne projicira te sklo­nosti na druge, već ih nastoji uklopiti u svoju ličnost. Obično mu je stalo do istinskih vrijednosti, do ostvarenja intelektualnih ili estetskih ciljeva i do toga da bude dru­štveno koristan. »Njegova samodostatnost, kao i njegova sposobnost sudjelovanja u društvenom životu veoma je izražena. Za razliku od pripadnika skupine s velikim bro­jem bodova čiji su napori usredsređeni na prilagođavanje vanjskom svijetu i na postizanje moći i uspjeha, takav čovjek nastoji ostvariti unutarnji sklad i postići samo-ostvarenje. Posljedica te veće okrenutosti prema sebi, odnosno prema duhovnom veća je kreativnost i mašto­vitost na spoznajnom kao i na emocionalnom polju.«

Polazeći od nepostojanja unutarnjeg, duhovnog žarišta dolazimo do iduće bitne razlike između pristranog i ne­pristranog čovjeka. Par suprotnih osobina po kojima se

oni međusobno razlikuju je i konvencionalnost i iskre­nost. »Među pripadnicima autoritativne skupine i oni koji su skloni konzervatizimu i oni koji su skloni prijestupni-štvu najčešće prihvaćaju konvencionalne vrijednosti i pravila. Da bi odredili što je dobro, a što zlo oslanjaju se ili na autoritete ili na javno mnijenje, dakle, uvijek traže podršku izvana.« To prilagođavanje »vanjskim« vri­jednostima najbolje se vidi u odnosu pristranih ljudi prema roditeljima, kojima se čovjek opterećen predra­sudama stereotipno divi, koje ne može ni kritizirati i kojima se ne može izravno suprotstaviti. Iz razgovora s njim često, međutim, saznajemo da je on prema rodite­ljima zapravo neprijateljski raspoložen, ali da to nepri­jateljstvo potiskuje i time sprečava razvoj iskrenih i sr­dačnih odnosa. Nasuprot tome veća iskrenost nepristra­nog čovjeka odražava se i u njegovu otvorenom i kritič­kom stavu prema roditeljima. Budući da se smatra rodi­teljima dorastao, on se ne ustručava kazati što misli, što ne mora utjecati, a obično i ne utječe, na srdačnost njihovih odnosa.

U shvaćanju spolnih uloga vidi se slična razlika. Muška­rac opterećen predrasudama također je i konvencionalan. Sebe smatra djelatnim, odlučnim, grubim, energičnim, neovisnim i uspješnim (drugim riječima pobjednikom u životnoj borbi), a ženu pasivnom i poslušnom. Njegove vanbračne spolne odnose obično ne prate osjećaji, a od zakonite žene zahtijeva, prije svega, konvencionalnu vrli­nu dobre domaćice. »U cjelini gledano spolnost je kod njega u službi društvenog statusa. Pristran muškarac na­stoji se istaći osvajanjem velikog broja žena (status muš-kosti) ili time što će oženiti ženu iz »dobre kuće« (dru­štveni status). Čovjek koji nije opterećen predrasudama u vezi sa suprotnim spolom traži, prije svega, drugarstvo, prijateljstvo i osjetilnost. Slično tome nepristrana žena se u izboru partnera prvenstveno rukovodi zajedničkim interesima i ljubavlju, dok se žena opterećena predrasu­dama hvata za sliku konvencionalne ženstvenosti. Ona

muškarca tobože sluša i ulaguje mu se, a zapravo je pre­ma njemu neprijateljski raspoložena i nastoji ga izrabiti.«

Razlike u emocionalnim reakcijama povezane su s idu­ćim parom suprotnih svojstava koja ćemo radi lakšeg razumijevanja označiti kao usmjerenost prema moći i usmjerenost prema ljubavi. Konvencionalni ljudi skloni su da se dive moći i da za njom teže. »Relativna nespo­sobnost za naklonost i ljubav, zajedno s osjećajem ugro­ženosti sile pristranog čovjeka da teži ka moći u njezinu izravnom ili neizravnom obliku (tj. vezujući se za one u čijim je ona rukama) . . , Stoga u takvih ljudi često nala­zimo osobinu koju bismo najbolje mogli opisati kao ,pre-velik realizam', tj. kao sklonost da se sve i svatko iskoristi kao sredstvo za određeni cilj.« Muškarac opterećen pred­rasudama često takav bezobzirni oportunizam smatra atributom muškosti.

Nasuprot tome čovjek koji je na testu autoritatizma postigao malen broj bodova u druženju s drugim ljudima traži ljubav i naklonost. Osim toga emocionalno se vezuje i za svoj rad. »Iako, naravno, prema priznanju nije rav­nodušan, njegove su djelatnosti samo rijetko isključivo sredstva za postizanje cilja. One često postaju same po sebi izvorom užitka i zadovoljstva, ako već ne izravno, onda neizravno time što su društveno korisne. . . . Najzad tu je i interes za umjetnost i filozofiju koji pridonosi ve­ćem unutarnjem bogatstvu, a time i manjoj težnji ka moći i društvenom položaju.«

Zadnja skupina svojstava po kojima se pristrani ljudi razlikuju od nepristranih mogla bi se sažeti izrazima krutost i elastičnost. Prvi se objašnjava potrebom krutih obrambenih mehanizama koji će neprihvatljive sklonosti i poticaje potisnuti u podsvijest. Budući da tako potisnu­te sklonosti i poticaji nisu izgubili svoju dinamičku sna­gu, neprestano postoji opasnost da će, popusti li obram­beni zid, izroniti na površinu svijesti. Izgleda da potiski­vanje više šteti nego pomaže u njihovu svladavanju. »Ta­ko oslabljen ego stalno je u opasnosti da ga potisnute sile posve ne unište. Da bi se mogao oduprijeti tolikoj

prijetnji mora pojačati obrambene mehanizme, koji ma kako jaki bili nikad ne mogu potpuno spriječiti nenadane i nekontrolirane provale potisnutih impulsa. Time je za­čarani krug zatvoren.« Na potiskivanje tih instinktivnih impulsa troši se velik dio energije, no oni iako potisnuti, ostaju bitno neizmijenjeni. Taj se proces, popraćen pro­jekcijom i eksternalizacijom kao i pomanjkanjem unu­tarnje snage i individualizma, nikad ne može odvijati uravnoteženo i jednoliko i jedino ga čvrsta, kruta, jedno­stavna i stereotipna spoznajna struktura može spriječiti da ne dovede do potpunog sloma ličnosti. »Ljudi kod kojih je etnocentrizam snažno izražen u tako su velikom broju skloni da iskustva ukalupljuju stereotipnim kategorija­ma da se to može smatrati njihovom općom karakteri­stikom . . . Čovjek koji je na testu etnocentrizma postigao izrazito malen broj bodova u svojim je emocionalnim i spoznajnim prilagodbama mnogo elastičniji. To se odra­žava i u njegovoj nesklonosti prema pretjeranoj glorifi­kaciji ljudi ili događaja, kao i u njegovu boljem poimanju biti složenih društvenih i međuljudskih odnosa i sve-srdnijem prihvaćanju psihologije i društvenih znanosti koje te odnose proučavaju.«

U svom pokušaju da opišem etnocentričnu, predrasu­dama opterećenu i autoritativnu ličnost služio sam se psihoanalitičkom terminologijom koja često ne samo da je teško razumljiva već i nerazmrsivo zapleće činjenicu i teoriju. Mislim, međutim, da se u ovom slučaju vrijedi pomučiti jer se takav opis u bitnim crtama slaže s rezul­tatima velikog broja objektivnih istraživanja. Prije nego li te rezultate vrednujemo, ponovit ćemo što pritom tre­ba imati na umu.

Prije svega navedeni podaci ukazuju samo na sklonosti. Navedeni modeli ličnosti predrasudama opterećenih i ne­pristranih ljudi ni izdaleka nisu univerzalni, pa stoga ličnost, iako odgovorna za dio predrasuda ne može biti odgovorna za sve. Osim toga dosad smo govorili samo o krajnje pristranim i krajnje nepristranim ljudima; ono što vrijedi za njih ne mora nužno vrijediti i za nekog tko

ima poneku predrasudu kao ni za nekog tko je samo relativno nepristran. Mnogi ljudi izgovaraju antisemitske i etnocentrične parole, a da nisu o njima nikada raz­mišljali. Kao papige ponavljaju tuđe mišljenje bilo zato što su sami isuviše glupi da bi shvatili što govore, bilo zato što je takav stav uobičajen u sredini u kojoj žive. Budući da uz mišljenja koja ponekad iznose nisu emo­cionalno vezani, ne može se ni takav njihov tobožnji stav objasniti strukturom njihove ličnosti. U ovu kategoriju vjerojatno spada velika većina »verbalnih« antisemita. Treba očekivati da će gore opisana struktura ličnosti biti osobito izražena kod malog broja fanatika koji zapravo i jesu »vođe« i stoga opasniji od poslušnog stada koje ih slijedi.

Na trećem mjestu treba spomenuti to da je dosad veći­na istraživača proučavala autoritativnu ličnost u termi­nima antisemitizma i fašizma. Iz nekih se pokazatelja, međutim, vidi da je krutost stavova, osebujna crta lič­nosti etnocentrika, svojstvena i komunistima. Nadmoć radničke klase za njih je aksiom jednako kao što je nad­moć buržoazije aksiom za fašistu, koji je u nadmoć svoje domovine nad ostalim državama jednako uvjeren kao i komunist u inferiornost vlastite zemlje u odnosu na SSSR. Za komuniste onaj na kome se lome kola nije Židov nego kapitalist. Budući da smo dosad razmatrali psihologiju antisemitizma češće smo se susretali s kon­zervativnom »autoritativnom ličnosti« nego s drugim nje­zinim predstavnicima. No bilo bi pogrešno misliti da ni­šta slično ne postoji i na političkoj ljevici.

Najzad treba navesti i mišljenja nekih kritičara koji ističu da se ispitivanjem verbalnih izjava ne može ništa saznati ni zaključiti, jer ono što netko kaže ne mora biti isto što taj netko i radi. Uvjerenje da su »djela važnija od riječi« pa stoga treba promatrati ponašanje, a ne ver­balne izjave, toliko je rašireno da mu moramo posvetiti nekoliko riječi.

Svatko, naravno, može prikriti svoje pravo mišljenje i tvrditi da misli nešto što zapravo ne misli. Opasnosti za-

ključivanja na temelju nečijeg ponašanja nisu, međutim, ništa manje. Ne možemo, na primjer, tvrditi da je netko religiozan samo zato što ide u crkvu; na to ga može poti­cati želja da se prilagodi sredini ili da je impresionira kao i želja da u crkvi upozna ljude koji bi mu eventualno mogli koristiti. Onaj tko na svoj prozor zalijepi plakat »Glasajte za konzervativce« možda to ne radi zato što se slaže s njihovom politikom, nego zato što se boji da bi otkrivanjem svojih simpatija prema socijalistima mogao doživjeti neugodnosti. Čovjek koji nije nimalo antisemit­ski raspoložen može sudjelovati u općem pokolju bespo­moćnih ljudi iz straha da ga netko ne bi prijavio. Ver­balne izjave nisu, naravno, pouzdan pokazatelj nečijih stavova, ali i nečije nas akcije mogu u zaključivanju za­vesti na pogrešan put. Da bi se vidjelo da li djela i ver­balne izjave odražavaju nečije prave stavove, treba uvijek potražiti objektivan dokazni materijal.

To se može učiniti na nekoliko načina od kojih je mož­da najuvjerljivija metoda ponavljanja. Ako ponovljeno ispitivanje različitih društvenih i nacionalnih skupina da­de slične neproturječne rezultate, nije vjerojatno da je ta jednoglasnost mišljenja posljedica namjernog laganja. Budući da su različiti istraživači u istraživanju došli do rezultata u biti sličnih onima o kojima smo govorili u ovom poglavlju, vjerojatnost njihove općenite istinitosti vrlo je velika.

Jednako je važna i činjenica što se zaključci na temelju tih hipoteza mogu i provjeriti. Uzmimo jedan takav pri­mjer. Vidjeli smo da su stavovi predrasudama optereće­nog čovjeka općenito krući od stavova nepristranog čo­vjeka. Konstrukcijom mjere krutosti i njezinom primje­nom na ljude koji su na etnocentrično-autoritativnoj ljestvici vrlo nisko ili vrlo visoko, moglo bi se to i strogo eksperimentalno provjeriti. Jedna je takva mjera i do­bro poznati test inteligencije u kojem se od ispitanika traži da iz velikog suda izvadi određeni broj litara vode. Pritom se može poslužiti sa tri manja suda od kojih ni

jedan nije odgovarajuće veličine tako da, da bi dobio že­ljenu količinu, mora vodu lijevati iz jednog suda u drugi.

Test »krutosti« sastavljen je od niza takvih problema. Prvih osam mogu se riješiti na principijelno isti način, tj. istim redoslijedom u biti sličnih koraka. Zatim dolaze dva problema koji se osim na takav uhodani način mogu riješiti i mnogo jednostavnijim putem. Budući da se elas­tičan čovjek, vjerojatno, neće pridržavati krutog modela nastalog rješavanjem prvih osam problema, treba očeki­vati da će on taj jednostavniji put pronaći. Jedanaesti se problem uopće ne može riješiti slično kao prvih osam, a dvanaesti i trinaesti opet se mogu riješiti na dva načina — na poznati složen i na jednostavan. »Krutost« se mjeri brojem odstupanja od poznatog složenog načina rješa­vanja pri rješavanju zadnjih pet problema. Prema pret­postavci morali bi ljudi skloni etnocentrizmu i autorita-tizmu biti vrlo »kruti«, a jedan je dobro kontrolirani eksperiment pokazao da je upravo tako. Prema tome ima­mo neovisan dokaz istinitosti naše pretpostavke.

Sve u svemu može se kazati da sve ove razne niti do­kazivanja čine čvrsto povezano tkivo. Premda će se ono, vjerojatno, izmijeniti u mnogim važnim pojedinostima, već se danas može primijeniti u praktičnoj borbi protiv antisemitizma. Mjere te borbe nisu predmet psihologije, pa o njima nećemo ovdje raspravljati.

1 5

Gallupove ankete i javno mnijenje

Stara izreka vox populi, vox Dei vrijedi, izgleda, i za dik­taturu i za demokraciju. Diktatori koji, kao na primjer Mussolini, ne poštuju volju većine stanovnika, osuđeni su na neuspjeh jednako kao i državnici demokratske zem­lje ako ne rade u skladu sa stvarnim ili imaginarnim inte­resima ljudi od kojih očekuju podršku na idućim izbori­ma. Stoga su političari, vojskovođe i državnici od davnina uvijek nastojali saznati što o njima misle ljudi o kojima ovisi njihova sudbina.

Ne smijemo, naravno, misliti da su to činili zato da bi svoju politiku prilagodili mišljenju većine. Najčešće ih je zapravo zanimalo da li treba pojačati propagandu sa ci­ljem da se mišljenje javnosti usuglasi s njihovim. Kad vođa osjeti da javno mnijenje neće podržati određenu akciju, može narediti da se poduzmu koraci koji će ga izmijeniti u skladu s njegovim željama. Tako je, na pri­mjer, Hitler, želeći zabraniti Komunističku partiju Nje­mačke, naredio da se zapali Reichstag.

Ma kakva bila svrha, želja da se sazna mišljenje i stav javnosti univerzalna je i snažna. Čitav se mehanizam de­mokracije (izbori, referendumi itd.) u stvari i temelji na pretpostavci da je moguće saznati što javnost misli. Sve donedavno tome je služila isključivo intuicija ili subjek­tivne ocjene takozvanih stručnjaka. Jasno je da glasa­nje na izborima, t j . naša odluka o tome kojoj ćemo se stranci prikloniti, ne ovisi samo o jednom mišljenju te

stranke, već o velikom broju stavova prema mnoštvu najrazličiti]ih društvenih problema. Uvjerenja i poglede jedne partije glasač teško može razlučiti jedne od drugih. On se, na primjer, može slagati s konzervativcima kad se radi o izmjeni carinskih propisa, a s laburistima kad je riječ o nacionalizaciji ili »jednakoj plaći za jednak rad«. Ove finije podjele neće se odraziti u njegovu glasa­nju i sigurno je da će, ma kako glasao, glasati i protiv vlastitog mišljenja.

Potreba da se saznaju pogledi i stavovi čovjeka s ulice dovela je do razvoja »tehnika ispitivanja javnog mnije­nja«. Prije njihova postojanja takve su se ocjene dobivale promatranjem veličine i raspoloženja masa koje su dola­zile slušati političke govore, ispitivanjem sadržaja izjava partijskih radnika ili pristaša određenog kandidata, iz pisama koja su političkim časopisima pisali čitaoci itd. Prva tehnika za ispitivanje javnog mnijenja izgleda da je bila pokusno glasanje koje su na početku ovog stoljeća provodile američke novine tako da su jednostavno pitale ljude o njihovim glasačkim namjerama. Daljnjem razvoju tehnike pridonijela je i takozvana »agitacija poštom« ko­ju su prije otprilike stotinu godina uveli neki poljopri­vredni časopisi i koju je konačno preuzelo i Ministarstvo za poljoprivredu SAD. Ispočetka se radilo o sakupljanju podataka o usjevima da bi se kasnije prešlo na sakuplja­nje mišljenja o raznim drugim problemima. Najpoznatiji je primjer takvog rada niz anketa koje je izvršio časopis »Literary Digest«. Tijekom dvadesetih i tridesetih godina ovog stoljeća taj je časopis svojim glasačkim ceduljama u obliku dopisnica uspostavio vezu sa milijunima ame­ričkih građana. Pitanja se nisu odnosila samo na političke izbore već i na probleme kao što su prohibicija i New Deal.

Ti rani pokušaji predviđanja na temelju ispitivanja jav­nog mišljenja bili su ponekad u svojim prognozama vrlo točni. Tako je, na primjer, »Literary Digest« 1932. godine predvidio broj glasova za Roosevelta sa greškom manjom od 1 posto. Uspjesi slični ovom bili su, ipak, relativno

rijetki, t j . prognoze su u velikom broju slučajeva bile iz­razito loše. Zapravo je nezadovoljstvo tom netočnošću i dovelo do razvoja modernoga načina ispitivanja javnog mnijenja koje se danas često poistovjećuje s imenom Gallupa.

Problem s kojim se suočava svatko tko želi saznati što javnost misli o određenim pitanjima relativno je jedno­stavan. Kratko rečeno sve što on mora učiniti je da ljude izravno upita što misle. Tako bi instinktivno postupio i nestručnjak i tako danas, naravno u nešto savršenijem obliku, postupaju i ispitivači javnog mnijenja. Ipak, oni pritom moraju razmotriti i riješiti tri problema: problem uzimanja uzoraka, t j . koga pitati, problem intervjuiranja ili što pitati i problem tumačenja, t j . što zaključiti na temelju dobivenih podataka.

Pogledajmo najprije moguće načine uzimanja uzoraka. Obično želimo saznati mišljenje velike skupine ljudi, na primjer mišljenje svih odraslih stanovnika britanskog otočja, i obično ne možemo ispitati svakog pripadnika te skupine. Srećom stav čitave skupine možemo saznati ispitivanjem njezina relativno malenog uzorka. Budući da se radi o malom uzorku on prije svega mora biti reprezen­tativan, t j . mora reprezentirati čitavo stanovništvo. Dru­gim riječima u uzorku se muškarci i žene, stari i mladi, radnici i građani moraju pojavljivati s jednakom učesta­lošću kao u ukupnom stanovništvu. Očito je zašto mora biti tako. Ako, na primjer, muškarci i žene o nečem ne misle jednako, tada ćemo na temelju uzorka sačinjenog od samih muškaraca dobiti potpuno pogrešnu predodžbu o mišljenju čitave skupine. Uzorak može biti slučajan (vjerojatnost da će biti odabrani u uzorak jednaka je za sve pripadnike skupine čije mišljenje treba saznati) ili slojevit (ljudi se odabiru u unaprijed određenim razmje­rima). U oba je slučaja nadasve važno da uzorak bude reprezentativan, jer jedino na temelju takvog uzorka mo­žemo nešto zaključiti.

Dobar primjer onoga što se može dogoditi kad uzorak nije reprezentativan je anketa koju je 1936. godine pro-

veo već spomenuti časopis »Literary Digest«. Razaslavši, kao i obično, svoje glasačke cedulje-dopisnice, »Literary Digest« je na postavljeno pitanje primio dva milijuna odgovora. Ipak, u prognozi broja stanovnika koji će gla­sati za Roosevelta pogriješilo se za čitavih 19 posto. Na­kon tog neuspjeha »Literary Digest« je prestao anketirati svoje čitaoce. Sjetimo se da je samo četiri godine ranije (1932) anketa »Digesta« prognozirala Rooseveltovu po­bjedu s greškom manjom od 1 posto, s pravom se može­mo zapitati što se za četiri godine izmijenilo. »Literary Digest« je svoje glasačke cedulje-dopisnice poslao, uglav­nom, ljudima srednjeg sloja, odnosno onima koji i čitaju časopise takvog tipa, koji posjeduju telefone i kola i čiji bi se politički pogledi u cjelini mogli opisati kao konzervativni. Oni, prema tome, nisu sačinjavali repre­zentativan uzorak stanovništva, već štoviše, jedan vrlo pristran uzorak. Godine 1932. to nije bilo važno, jer u to vrijeme razlike između dviju glavnih političkih stranaka Sjedinjenih Američkih Država — demokrata i republika­naca — nisu bile toliko izražene. Tada se demokrati još nisu smatrali liberalima, niti republikanci konzervativ-cima. Obje su stranke u svojim stavovima bile jednako konzervativne, pa je zbog toga postotak glasača — pri­padnika građanske klase koje je anketirao »Digest« i koji su glasali za Roosevelta — bio otprilike jednak postotku Rooseveltovih glasača među ukupnim stanovništvom. Stoga je prognoza »Literary Digesta« bila prilično dobra. No Roosevelt je svojim New Dealom izmijenio političku pozornicu, liberalizirao demokratsku stranku i time pri­vukao radničku klasu. Istodobno su se i republikanci, kao protivnička politička stranka, počeli poistovjećivati s konzervativnim načinom mišljenja čime su odmah stekli podršku srednjih, građanskih slojeva. Do godine 1936. ta podjela među partijama postala je djelomično i podjela među društvenim slojevima, pa je »Literary Digest« ispi­tujući samo jedan društveni sloj, t j . građansku klasu, pro­gnozirao pobjedu republikanskog kandidata Landona,

iako je on s obzirom na broj pristalica imao mnogo ma­nje izgleda da postane predsjednik Sjedinjenih Država.

Iste godine kad je »Literary Digest« tako strahovito promašio, i to usprkos tome što je anketirao dva mili­juna ljudi, Gallup je ispitivanjem mnogo manjeg uzorka (3 tisuće ljudi) prognozirao Rooseveltov povratak. To je pokazalo da je sastav uzorka važniji od njegove veličine. Gallup je, naime, svoj uzorak sačinio prema pravilima reprezentativnog uzimanja uzoraka. Praktična potvrda nadmoći takvog načina rada nad ranijim nekontrolira­nim metodama uzimanja uzoraka razuvjerila je one koji ne vjeruju statističkim argumentima. Treba, međutim, svakako naglasiti da je potreba reprezentativnog uzima­nja uzoraka dokazana isključivo teorijskim i statističkim metodama davno prije promašaja ankete časopisa »Lite­rary Digest«. Teoriju uzoraka matematičari su detaljno razradili, pa se greška u prognozi, kad je uzorak poznat, može ocijeniti jednostavnim formulama.

Kako se zapravo uzimaju uzorci? Dva su glavna načina »uzimanja uzoraka prema kvoti« i »uzimanje uzoraka pre­ma području«. Većina državnih agencija za ispitivanje javnog mnijenja služi se prvim načinom. Svaki ispitivač mora ispitati stanovit broj ljudi unaprijed određenih, specifičnih osobina. Mora, na primjer razgovarati sa tri muškarca starija od pedeset godina, pet žena koje su mlađe od trideset godina itd. Iako se ta metoda zbog svoje jednostavnosti i jeftinoće naširoko primjenjuje, ona ima i nedostataka. Ispitivač mora sam prosuditi starost svo­jih ispitanika, kao i njihovu društvenu pripadnost itd., a to nije uvijek lako. Može, naravno, čovjeka koga intervjui­ra izravno zapitati koliko mu je godina i kojem društve­nom sloju pripada, no ljudi upravo na ta dva pitanja ne odgovaraju uvijek točno (žene su obično sklone sakri­vanju godina, a muškarci zamišljenom uspinjanju na društvenoj ljestvici). Agenciju može prevariti i sam ispi­tivač, koji si može skratiti posao i odgovore sam izmisliti, ili ispitanike pogrešno prosuditi. Takvi se propusti, vje­rojatno mogu eliminirati odgovarajućom obukom i pri-

mjerenom plaćom kao i uzimanjem u obzir izvjesnih ispi-tivačevih osobina prilikom njegova izbora. Bilo kako bi­lo greške u prognozi na temelju uzorka prema kvoti mnogo su veće od grešaka koje bi se mogle opravdati sta­tističkom teorijom uzoraka. To ne bi bilo tako važno kad bi te greške bile slučajne. One, međutim, ukazuju na izrazitu pristranost koja se u svim zemljama gdje se vrši anketiranje ispoljava u precjenjivanju broja glasova za kandidate konzervativne građanske klase i potcjenjiva-njem tog broja za kandidate socijalista i radničke klase. To se vrlo jasno vidi na primjeru Sjedinjenih Američkih Država gdje je na izborima 1948. godine Truman postao predsjednik usprkos suprotnom uvjeravanju agencija za anketiranje.

Prosječna greška u izbornoj prognozi na temelju anke­ta danas se kreće negdje oko 3 posto, pa iako ta brojka djelomično ovisi o izbornom sistemu zemlje, ali je u svim zemljama u kojima su dosad vršena takva ispitivanja, u cjelini, iznenađujuće konstantna. Greška od 3 posto može nam se učiniti neznatnom, no efikasnost metoda an­ketiranja lako je precijeniti. Uspjeh svih metoda za predvi­đanje može se provjeriti uspoređivanjem tih metoda s nekim jednostavnim načinom prognoziranja. Jedan od njih je, na primjer, praktično pravilo koje nam kazuje da će glasovi na ovim izborima biti podijeljeni jednako kao i na prethodnim. Prognoza na temelju ankete trebala bi biti bolja od ovakve. U Americi je prognoza na temelju navedenog pravila, u razdoblju za koje se mogu praviti usporedbe (1936 — 1948), gotovo jednako dobra kao prognoza na temelju ankete. Možda je to i zbog toga što u tom razdoblju nije bilo hitnijih političkih promjena — u Engleskoj takva usporedba pokazuje da su prognoze na temelju ankete nešto točnije. Ma s koje strane gledali, nema nikakve sumnje o tome da bi se načini uzimanja uzoraka mogli i morali usavršiti, premda će njihovo usa­vršavanje biti prilično skupo.

Mnogo bolje rezultate od uzorka prema kvoti daje ta­kozvana metoda uzimanja uzoraka prema području. Pod-

ručje na kojem treba ispitati mišljenje stanovnika razdi­jeli se u okruge, a ovi opet u nastanjene jedinice. Slučaj­nim odabiranjem izabere se nekoliko nastanjenih jedi­nica i u njima nekoliko osoba koje treba intervjuirati (izbor ovaj puta nije prepušten ispitivaču). Kako je to zapravo metoda slučajnog uzimanja uzoraka, ona je teh­nički superiorna uzimanju uzoraka prema kvoti. Nedosta­tak joj je u tome što je vrlo skupa. Ispitivač koji obavlja posao mora ići iz jednog dijela grada u drugi, i ako ispi­tanik nije kod kuće mora dolaziti ponovo sve dok ga ne nađe. Ne može umjesto njega ispitati nekog drugog iz jednostavnog razloga što se ljudi koji često nisu kod kuće u mnogome razlikuju od onih koji to jesu. Tako je, na primjer, u jednoj anketi kojom je trebalo procijeniti broj ljudi koji će obrađivanjem vrtova »pobjede« smanji­ti nestašicu hrane u ratu, otkriveno da je postotak »ko­pača« veći među ljudima koji su bili kod kuće kad je ispitivač došao prvi put nego među onima koje je uspio naći kod kuće tek nakon nekoliko pokušaja. Štoviše, čim je na nekom području ispitivač, da bi pronašao svoje ispitanike kod kuće morao češće dolaziti, tim je i posto­tak ljudi spremnih da obrađuju vrt, bivao manji.

Vladine agencije u Sjedinjenim Američkim Državama i Velikoj Britaniji služe se ovom metodom uzimanja uzo­raka prema području jer na temelju tako dobivenih po­dataka donose važne odluke, pa je točnost podataka bitna. Gallup i druge agencije za anketiranje su dosad izbjega­vale uzimanje uzoraka prema području budući da točnost nije toliko veća da bi opravdala povećanje troškova.

Kad smo odabrali uzorak, treba odlučiti kakva pitanja postaviti i kako ih postaviti. Prije svega treba nastojati da pristranost ne utječe na rezultate. Prvi problem s ko­jim se moramo suočiti takvo je oblikovanje pitanja da ga ispitanik, ma kako neinteligentan i neuk bio, razumije. Iako to može izgledati jednostavno, u stvarnosti je slo­ženo i teško. Ilustrirat ću to primjerom iz kojeg se vidi da na tom području mogu promašiti čak i iskusni struč­njaci. Jedna američka vladina agencija za ispitivanje jav-

nog mnijenja anketirala je Crnce u Južnim državama o tome da li treba oporezovati profite, i na vlastito iznena­đenje otkrila da se Crnci tome snažno protive. Budući da su siromašniji ljudi uglavnom skloni oporezivanju profita, iz Washingtona su na Jug poslali stručnjaka da ispita stvar. Ubrzo je stigao i njegov izvještaj u kojem je javljao da Crnci u Bibliji ne nalaze opravdanja za opo­rezivanje proroka*! Ovaj istinit događaj može ilustrirati poteškoće s kojima su suočeni stručnjaci pri oblikovanju pitanja. Da bi se ustanovilo da li ljudi pitanja razumiju, vjerojatno je najbolje primijeniti takozvanu tehniku »predtesta«, t j . postaviti skup pitanja malom uzorku sta­novništva s isključivim ciljem da se provjeri jesu li ona razumljiva. Takav predtest se ponavlja sve dok ne dade zadovoljavajuće rezultate.

Razumljivost pitanja nije sve. Da bi odgovor na pitanje nešto značio, ono se mora odnositi na ispitanikova posto­jeća mišljenja i stavove. U protivnom, odgovori će biti besmisleni. Nedugo iza rata jedna agencija za ispitivanje javnog mnijenja postavila je pitanje: »Mislite li da bi grčkom kralju Đuri trebalo dopustiti da se vrati u zem­lju?« To što je 60 posto ispitanika na pitanje odgovorilo sa »da«, protumačilo se kao podrška konzervativcima u borbi za vlast koja je tada bješnjela u Grčkoj. Istodobno je u jednoj nezavisnoj anketi postavljeno sasvim druga­čije pitanje, naime: »Jeste li ikad čuli za Grčkog kralja Đuru?«. Ispostavilo se da samo malen broj ljudi znade nešto o ovom monarhu. Prema tome je velik broj pozi­tivnih odgovora na prvo pitanje bio samo odraz sklonosti da se kaže »ako je momak grčki kralj, zašto se, dođavola, ne bi vratio u Grčku«, a ne pokazatelj naklonosti prema jednoj ili drugoj strani grčke političke pozornice. U na­stojanjima da saznaju postojeće stavove anketari moraju paziti kako ne bi stvorili pseudostavove, a time i lažnu sliku javnog mnijenja.

* Engleska riječ »prophet« — prorok čita se slično kao i riječ »profit« — profit (prim. prev.).

Čak i kad su pitanja jasno oblikovana i kad se odnose na stvarne svima poznate probleme, treba imati na umu još neke detalje. Treba, na primjer, paziti u kakvom je kontekstu pitanje postavljeno. Kako kontekst u kojem je pitanje postavljeno može utjecati na odgovor vidi se iz idućeg primjera. Prije nego što je Amerika ušla u rat dva uzorka američkih građana upitana su da li se američ­ka vojska u ratu treba pridružiti Nijemcima ili Englezi­ma. I jednom i drugom uzorku postavljena su dva pi­tanja, ali drugačijim redoslijedom. Prvom uzorku ljudi postavljena su pitanja: »Treba li američkim građanima dopustiti da se pridruže engleskoj armiji?« i »Treba li američkim građanima dopustiti da se pridruže njemačkoj armiji?«, a drugom uzorku ista ta pitanja samo obrnutim redom. U prvom uzorku na prvo je pitanje sa »da« odgo­vorilo 45 posto ispitanika, a u drugom uzorku 22 posto ispitanika. U prvom uzorku na drugo je pitanje pozitivno odgovorilo 31 posto ispitanika, a u drugom 40 posto ispi­tanika. Vidimo, dakle, da su ovisno o redoslijedu pitanja dobiveni sasvim drugačiji brojevi.

Lako se vidi što se ovdje dogodilo. Amerikanci su, u cjelini, bili naklonjeniji Englezima, pa su na prvo pitanje »Treba li američkim građanima dopustiti da se pridruže engleskoj armiji?« uglavnom odgovorili sa »da«. Suočeni sa sličnim pitanjem u odnosu na njemačku armiju odgo­vorili su slično, no ne zbog simpatije prema američkoj ratnoj mašineriji, nego zbog američke neutralnosti (što se odrazilo i na broju pozitivnih odgovora). Kad je na prvom mjestu bilo pitanje: »Treba li američkim građa­nima dopustiti da se pridruže njemačkoj armiji?«, najpri­rodniji odgovor Amerikanaca bio je »ne«, pa su zbog neu­tralnosti SAD jednako odgovorili i kad se pitanje odno­silo na englesku armiju.

Na odgovore ispitanika znatno djeluje i ono što se u pitanju eksplicitno ili implicitno podrazumijeva. Na pi­tanje »Treba li početi razmišljati o miru?« koje je jedna agencija za ispitivanje javnog mnijenja postavila sredi­nom rata, potvrdno je odgovorilo 81 posto ispitanika. Ali

kad je smisao pitanja bio izričit, tj. kad je pitanje glasilo »Treba li najprije pobijediti pa tek onda misliti na mir?«, samo je 41 posto ispitanika smatralo da na mir treba misliti odmah. Jasno je, dakle, da u pitanju sadržane implicitne tvrdnje znatno djeluju na odgovor.

Treći se problem javlja kad se radi o pitanjima na koja odgovor može biti u skladu s nacionalnom politikom i tekućim stereotipovima ili se njima protiviti. Na pitanje takvog tipa ispitanici mogu, umjesto da kažu ono što misle, odgovoriti onako kako to smatraju društveno pri­hvatljivim. To se jasno vidi iz ovog eksperimenta. Dvjema skupinama ljudi postavljeno je pitanje: »Mislite li da Židovi u ovoj zemlji imaju prevelik utjecaj i moć?« U jednoj su skupini ispitivači sami zapisivali odgovore, dok su pripadnici druge skupine mogli svoj odgovor napisati na papirić i ubaciti ga u kutiju koju je ispitivač nosio sa sobom i na kojoj je velikim crvenim slovima pisalo »taj­no«. U skupini intervjuiranoj uobičajenim načinom sklo­nost antisemitizmu priznalo je 56 posto ispitanika, a u skupini u kojoj se »tajno« glasalo 66 posto ispitanika. Razlika od 10 posto isuviše je velika da bi bila slučajna i ukazuje na tendenciju davanja društveno prihvatljivih odgovora na izravno postavljena pitanja.

Tom sklonošću ispitanika da odgovaraju onako kako im se čini da ispitivač misli može se, djelomično, objasniti navodna ispitivačeva pristranost. U jednom eksperimentu koji je izvršen u Sjedinjenim Američkim Državama prije nego što je Amerika ušla u rat postavljeno je pitanje o pomoći Engleskoj. Najprije su sami ispitivači kazali što misle o tome, a zatim su s tim njihovim stavom uspore­đeni rezultati njihova ispitivanja. Ispitivači koji su bili skloni pomoći Englezima sakupili su 60 posto potvrdnih odgovora, a ispitivači koji su željeli da Amerika ostane neutralna samo 44 posto takvih odgovora. Iako se ispiti­vači vježbaju u nepokazivanju vlastitih stavova, jasno je da se oni ipak odražavaju u odgovorima njihovih ispita­nika.

Ispitivaču je teško, a ponekad i nemoguće, ne odati što sam misli. Njegov naglasak, obrazovanje i pripadnost društvenoj klasi na neki način već predodređuju odgo­vore njegovih ispitanika. Tako je, jednom prilikom, sku­pina Amerikanaca upitana što misli o radničkim sindi­katima. Među pripadnicima radničke klase, koje je inter­vjuirao ispitivač pripadnik građanske klase, za radničke sindikate izjasnilo se 41 posto radnika. Kad je ispitivač i sam pripadao radničkoj klasi, pozitivan stav prema rad­ničkim sindikatima pokazalo je 56 posto radnika. Očito je da su ispitanici očekivali da će ispitivači pripadnici radničke klase biti za radničke sindikate, a ispitivači pri­padnici građanske klase protiv njih, pa su u skladu s tim svojim očekivanjem i odgovorili.

Pristranost je teško izbjeći. U nastojanjima da je iz­bjegnu agencije za ispitivanje javnog mnijenja služe se različitim metodama. Mogu, na primjer, ispitati dva uzor­ka ljudi i to tako da u svakom postave isto no drugačijim riječima izrečeno pitanje. Ako su odgovori slični ili jed­naki, zaključak je da formulacija pitanja nije utjecala na odgovor. Ako se to ne dogodi, treba postupak ponoviti s drugačije formuliranim pitanjem. Što se tiče pristranosti samih ispitivača lako je saznati što oni misle i s tim u skladu korigirati odgovore ispitanika onih ispitivača čija se mišljenja međusobno razlikuju. Premda je sve to mo­guće, rijetko se primjenjuje, jer agencije za ispitivanje javnog mnijenja obično smatraju da su takva dodatna istraživanja skupa i ne bezuvjetno potrebna. Želimo li izbjeći najgrublje greške, možemo se, u nedostatku re­zultata upravo opisanih istraživanja, osloniti na vodstvo stručnjaka, no propusti u ispitivanju svih mogućih uz­roka grešaka u svakoj prilici sa znanstvenog stajališta znatno smanjuju pouzdanost podataka.

Dosad smo govorili o tome koga i kako treba pitati. Sad ćemo se pozabaviti s osnovnim problemom tumače­nja podataka. Nekim podacima, naravno, i ne treba tu­mačenja. Prognoza ishoda političkih izbora koja nam ka­zuje da će za kandidata A glasati 60 posto, a za kandidata

B 40 posto birača nema nikakve znanstvene vrijednosti. Ona je zanimljiva samo kao novinska vijest, koja nam danas, i to ne posve točno, kaže ono što ćemo sutra iona­ko točno znati. Čak ni tvrdnja da takve prognoze poka­zuju općenitu točnost anketa nije znanstveno opravdana. Anketom se mogu možda saznati nečije glasačke namje­re, ali se možda ne može saznati što netko misli o ozako­njenju bordela ili postojanju Boga.

Tumačenje je odlučujuće kad se radi o općim društve­nim problemima kao što je, recimo, antisemitizam. Uzmi­mo, na primjer, odgovore na već čitaocu poznato pitanje »Mislite li da Židovi imaju u ovoj zemlji prevelik utjecaj i moć?«. Izgleda da tako misli 66 posto stanovništva Bri­tanskog otočja. Može li se iz toga zaključiti da je 66 posto stanovnika antisemitski raspoloženo? Očevidno je da je odgovor »ne«. Da smo, na primjer, pitali »Slažete li se s mišljenjem da Židovi sve monopoliziraju na uštrb Engle­za?« dobili bismo drukčiji postotak. Vidimo da se, ovisno o formulaciji pitanja, antisemitizam stanovnika Velike Britanije kreće od 3 do 80 posto, kao i to da je ovakav način prosuđivanja općeg društvenog stava pogrešan.

Izgleda da poteškoće u tumačenju nastaju zbog navike agencija za ispitivanje javnog mnijenja da o rezultatima ispitivanja izvještavaju u postocima »da«, »ne« i »ne znam« odgovora na pojedino pitanje. Možda će nam to biti jasnije na jednoj usporedbi. Pretpostavimo da želimo saznati prosječnu visinu stanovnika neke zemlje. Mjere­nje možemo početi time što ćemo većem broju ispitivača dati štapove jednake duljine, zatražiti od njih da njima izmjere reprezentativan uzorak stanovništva i izvijeste o tome koliko je stanovnika visoko kao štap, koliko više, a koliko niže od njega. Tako bismo dobili skup odgovora sličnih onima kakve dobivaju agencije za ispitivanje jav­nog mnijenja, t j . našli bismo, na primjer, da je 70 posto stanovnika više od štapa, 5 posto po visini jednako štapu i 25 posto niže od štapa. Kad, međutim, ne bismo znali točnu visinu štapa, ta nam činjenica ne bi ništa govorila o prosječnoj visini stanovnika. Sam izraz »visina štapa«

podrazumijeva čitav niz mjerenja, tj. sistem mjerenja dužine, pa ako takav sistem mjerenja već postoji, bilo bi jednostavnije, a i točnije izmjeriti stvarnu visinu svakog člana uzorka i dobiti rezultat u obliku broja centimetara.

S antisemitizmom je slično kao s visinom. Ne znamo li stepen antisemitizma danog pitanja, poznavanje postot­ka stanovništva koje na to pitanje odgovara potvrdno, ne kazuje nam gotovo ništa o raširenosti antisemitizma. Ono što nam treba nije jedno jedino pitanje i postotak »da«, »ne« i »ne znam« odgovora na to pitanje, već ljestvica kao ona prikazana u poglavlju »Psihologija antisemitizma«. U takvoj bi ljestvici prosječna antisemitska izjava odgo­varala upotrebi metra u našem primjeru. Nema sumnje da bi izjave poredane u određenu ljestvicu vrijednosti (tj. izjave vrijednost kojih se mjeri tom ljestvicom vri­jednosti) čitaoci novina teže mogli shvatiti, no time bi sadašnji izvještaji agencija za ispitivanje javnog mnije­nja dobili i nekakvu znanstvenu vrijednost.

Ova razmatranja u cjelini ne odnose se, naravno, na praktičnu korist ankete. Ona, međutim, znatno smanjuju njezinu važnost sa stajališta društvene znanosti. (Dopri­nosi ankete znanosti neznatni su). Iako izvjesna poopće-nja na temelju anketom dobivenih podataka mogu biti i važna kao, na primjer, otkriće da u unutarnjoj politici demokratske države prevladava mišljenje radničke klase, dok u njezinoj vanjskoj politici građanska klasa ima snaž­niji utjecaj, ona su prije iznimka nego pravilo. Većina otkrića do kojih se došlo metodama anketiranja odnose se na izjave o pojedinim specifičnim činjenicama: tj. da je u određenoj prilici određeni dio određenog uzorka sta­novništva na određeno pitanje odgovorio potvrdno.

Istina je da su činjenice »sirovina« znanosti, ali znanost zahtijeva mnogo više od samih činjenica. Izvan okvira teorije ili hipoteze koju one potkrepljuju ili pobijaju, činjenice nisu osobito važne. Stoga je pogrešno vjero­vati da je ispitivanje javnog mnijenja znanstveno vrijed­no samo zato što donosi činjenice u čiju se istinitost mo­žemo pouzdati. Kad bi se te činjenice mogle uklopiti u neki općenit sustav ili teoriju, bile bi nadasve važne, no

budući da njima samo ponekad možemo potkrijepiti ne­ku od teorija, malen je broj stručnjaka za socijalnu psi­hologiju ili sociologiju koji te rezultate mogu iskoristiti. Ispitivanje javnog mnijenja, kao i organizacije koje se time bave (na primjer Agencija za društvena anketiranja britanske vlade, emisija »Mišljenje slušalaca« radio BBC-a, kao i mnoge američke vladine agencije koje miš­ljenja i stavove o velikom broju pitanja nastoje saznati tehnikom ankete i uzimanja uzoraka) moramo stoga pro­suđivati sa praktičnog stajališta. Što zapravo rade agen­cije za ispitivanje javnog mnijenja bit će nam jasno iz nekoliko primjera slučajno odabranih među velikim bro­jem takvih primjera u literaturi. Neki se odnose na ne­bitne sadržaje, dok su drugi veoma važni. Prvi je primjer uzet iz rada Agencije za društvena anketiranja britanske vlade — ta je agencija osnovana za vrijeme rata. Od svog osnivanja do danas neprekidno je radila i to, uglavnom, za potrebe raznih ministarstava koja su svoju politiku željela uskladiti s društvenom situacijom. Tako je, na primjer, 1948. godine iskrslo pitanje broja ratnih me­dalja koje je trebalo iskovati. Pravo na 20 milijuna me­dalja imalo je sedam milijuna ljudi. Trebalo je ocijeniti koliki će broj onih koji na medalje imaju pravo te me­dalje i zatražiti. Agencija za društvena anketiranja pro­cijenila je da će medalje zahtijevati samo 35 posto ljudi od onih koji na njih imaju pravo i pogriješila pritom sa­mo za 1 posto — medalje je zatražilo 34 posto ljudi. Vlada je, oslanjajući se na procjenu agencije, naručila mnogo manji broj medalja no što bi inače bilo potrebno, i time uštedjela između sto i stopedeset hiljada funti. Tim su se iznosom mogli platiti troškovi rada agencije za društvena istraživanja za čitavu godinu.

Drugi se primjer odnosi na upotrebu telefonskih ime­nika, a uzet je iz rada iste agencije. Pretplatnici na širem području Londona uvijek su dobivali dva telefonska ime­nika — imenik Londona i imenik njegove okolice. Vlada se, želeći uštedjeti papir, tisak i posao, jednog dana zapi­tala jesu li ti imenici zaista neophodni. Od agencije za

društvena anketiranja zatražila je da ispita mogu li se telefonski imenici okolice Londona ne uručiti pretplat­nicima i hoće li to znatno povećati broj poziva službi te­lefonskih informacija. Budući da je rezultat ispitivanja bio pozitivan, imenici za okolicu Londona su povučeni. Pokazalo se da je to mudra odluka i ušteda od nekoliko tisuća tona papira i od gotovo dvjesto tisuća funti.

Bezbroj je primjera ovakve vrste i svaki od njih poka­zuje da se ponašanje velikih skupina ljudi može pred­vidjeti i u skladu s tim predviđanjem društveno i poli­tički djelovati. Društvena politika koja se osniva na na­gađanju skuplja je od društvene akcije koja se temelji na znanju, i ne samo skuplja nego i neefikasnija. Agencije za ispitivanje javnog mnijenja kakva je, na primjer, spo­menuta agencija za društvena anketiranja daju takvo zna­nje uz minimalnu cijenu. Želimo li svoju društvenu i po­litičku djelatnost planski uskladiti s društvenom situa­cijom, moramo agencije koje sakupljaju takve podatke znatno proširiti. Kad već trgovačka poduzeća troše toliko novaca na »ispitivanje tržišta«, t j . na pokušaje da otkriju što je ono što »prodaje njihov proizvod«, tada bi i vlada o čijem radu ovisi sudbina čitave zemlje morala svoje akcije temeljiti na najvećem mogućem broju podataka.

Primjer koji ćemo sada navesti važan je na jedan drugi način. Uzet je iz rada jedne specijalne vojne agencije u Sjedinjenim Američkim Državama, a pokazuje kako »mje­renje« mišljenja može biti vrlo korisno. Na kraju rata svi američki vojnici željeli su biti čim prije demobilizirani i vratiti se kućama. Kriterij po kojem se u demobilizaciji ravnala vrhovna komanda bio je tako očevidno loš i ne­pravedan da je među američkim trupama u Evropi i Aziji gotovo izbila otvorena pobuna. Tada su pozvani u pomoć psiholozi i ostali društveni znanstvenici koji su na te­melju mišljenja svih zainteresiranih izradili sistem bodo­va kojim se trebao odrediti redoslijed demobilizacije. Za kratko vrijeme intervjuiran je velik broj vojnika i nači­njen sistem bodova prema općem mišljenju svih kojih se to neposredno ticalo. Demobilizacija je počela teći

glatko, pravednim redom, čime je izbjegnut nered koji bi bio poguban ne samo za američke unutarnje odnose već i za svjetsku političku situaciju onoga vremena.

Sada bismo mogli ukratko sažeti glavne zaključke ovo­ga poglavlja. Upotrebom odgovarajućih metoda uzimanja uzoraka i intervjuiranja mogu se prilično točno saznati stavovi i mišljenja ljudi o velikom broju pitanja. Rezul­tati postignuti tim metodama pokazali su se važnima u praksi demokratskog planiranja. Mislim da nećemo pre­tjerati ako kažemo da su one, zbog svojstvenosti gleda­nja u budućnost, političkom tijelu ono što su oči čovjeku. Nema sumnje o tome da će se u bliskoj budućnosti ovakve i slične tehnike naglo razviti i zamijeniti slutnje znanjem, a nagađanja statistikom.

Zaokupljeni praktičnim pitanjima pobornici takvih tehnika zanemarili su njihovu znanstvenu provjeru kao i njihovu ulogu u konstrukciji znanstvenih hipoteza. To, na žalost, nije najsretnije odabran put razvoja — razvoj znanosti najbrži je tamo gdje čista i primijenjena znanost koračaju ruku pod ruku, i jedna potiče napredak druga Na području određivanja društvenih stavova razmjena je tekla jednosmjerno. Teorijski znanstvenici su smislili metode, statističke formule i tehnike koje su praktični radnici zatim primijenili. To je, uglavnom, bilo sve što su oni učinili — teorijskim znanstvenicima za uzvrat nisu dali gotovo ništa. Nepostojanje dvosmjernog toka razmje­na uzrok je tome što je danas društvena znanost više teorijska i slabo povezana sa stvarnošću. Uska suradnja teoretičara i praktičara dovela bi do plodnijeg razvoja i na praktičnom području. Za manjkavu suradnju krivi su, donekle, i oni koji se bave anketiranjem u praksi, a naj­više, vjerojatno, oni čija je dužnost unapređivanje dru­štvenih znanosti u ovoj zemlji. U Velikoj Britaniji ne po­stoji, na primjer, katedra za socijalnu psihologiju, ni sve­učilišni odsjek koji bi se bavio novim otkrićima na ovom vitalno važnom polju. Moramo se gotovo isključivo osla­njati na eksperimente izvršene u Sjedinjenim Američkim Državama gdje je suradnja između prakse i sveučilišta

mnogo bolja, a javna podrška društvenim znanostima snažnija. Mnogo se govori o tome kako je razvoj fizike izmakao ljudskom nadzoru i da bi nešto slično trebalo postići i u društvenim znanostima, t j . kad se radi o samom čovjeku i njegovoj okolini. Vladina i sveučilišna politika u Velikoj Britaniji za sada ne pokazuje da se o tome ozbiljno misli, jer bi se inače na sveučilištima osnivali barem odsjeci za društvene znanosti. To bi potaklo in­teres javnosti za istraživanja koja bi se vršila na takvim odsjecima čime bi i sama istraživanja postala kvalitetnija. Bez podrške javnosti društvene znanosti mogu samo na­zadovati, a oni koji psiholozima i sociolozima predbacuju što nemaju lijeka za sva društvena zla, mogli bi misliti na to da znanstvenik koji se bavi društvenom znanošću ne može raditi u vakuumu i da bez nužne podrške javnosti ne može napredovati na svojem području rada.

1 6

Psihologija i politika

Iz dosad rečenog je jasno da psihološka otkrića često snažno utječu na politička pitanja i sukobe. Veza između politike i psihologije može biti izravna, kao kad se, na primjer, radi o Gallupovim anketama kao pokazateljima ishoda političkih izbora pri čemu kandidat koji nema šanse da pobijedi obično optužuje anketare za pristra­nost, a njegov protivnik ih hvali zbog stroge znanstvene objektivnosti. Utjecaj psihologije na temelje političkog mišljenja i djelovanja, međutim, daleko nadilazi sitne stranačke prepirke.

Političke se stranke, ukoliko nisu samo grabežljive sku­pine koristoljubaca, obično pridržavaju nekih osnovnih načela i ispovijedaju neka temeljna uvjerenja. Ta načela i uvjerenja u uskoj su vezi s određenom predodžbom o ljudskoj prirodi, njezinoj stalnosti i promjenjivosti, o principima čovjekove motivacije i o metodama kojima se ljudi mogu voditi i nadzirati. Često stavovi političkih stra­naka nisu izričiti već samo implicitni. Ponekad ih onaj tko ih zastupa smatra tako očevidnim da o njima uopće ne želi raspravljati, a svakog tko se u tome s njim ne slaže smatra neuračunljivim.

Na pokušaje da se njihovi aksiomi ispitaju u svjetlu znanstvenih činjenica političari često reagiraju žestoko i traumatično. Najupadljivije primjere takvih sukoba iz­među znanosti i političkog creda nalazimo, vjerojatno, u zemljama gdje vlada diktatura. Tako su, na primjer, u na-

cističkoj Njemačkoj svi dokazi o tome da arijci nisu nadmoćni ostalim rasama, pa da čak kao takvi i ne po­stoje, bezobzirno uništeni. Udžbenici su iznova napisani u skladu s političkim diktatima, a nezavisni znanstvenici koji su odbili da se prostituiraju lišeni su sredstava za život. Neki od tih događaja tragični su, dok su drugi opet komični. Poznati psiholog koji je u predhitlerovskim da­nima »degenerike« opisao kao plavokose žurno je otkrio da su degenerativni tipovi, zapravo, tamnokosi. Ako zna­nost ima svoje junake, ima i svoje klaunove. I jedni i dru­gi se otkrivaju u sukobu između znanosti i politike.

Vladajuća dogma sukobila se sa znanošću i u SSSR-u. Uvjerenje da su svi ljudi rođeni jednaki, te da se utjeca­jem sredine mogu po volji mijenjati, lako dovodi do po-ricanja važnosti nasljednih činilaca. Kad se provjerene činjenice usprotive dogmi, političari rijetko mijenjaju dogmu — oni gotovo uvijek nastoje poreći činjenice. U diktaturi se takvo političko negiranje proteže i na samo pravo znanstvenika na život, a ne samo na njegovo pravo obavljanja nezavisnih istraživanja. Rad »testologa« ili »pedologa«, tj . ruskih znanstvenika koji su se u mjerenju individualnih razlika služili mentalnim testovima prekinut je 1936. godine odlukom Centralnog komiteta KP SSSR-a. U odluci je, među ostalim, pisalo da »CK KP SSSR-a sma­tra kako su teorija i praksa takozvane pedologije pseudo­znanstvene i antimarksističke. Stavovi pedologa temelje se, prvenstveno, na najvažnijem ,zakonu' suvremene pe­dologije koji govori o ovisnosti djetetova razvoja o bio­loškim i društvenim činiocima i o utjecaju naslijeđa i nekakve nepromjenljive sredine. Taj duboko reakciona­ran ,zakon' protivi se načelima marksizma i njegove prak­se socijalističkog stvaralaštva. . . . Takva je teorija mogla nastati samo kao posljedica nekritičkog prenošenja sta­vova neznanstvene buržoaske pedologije u sovjetsku pe­dagogiju. Poznato je da buržoaska pedologija ima za cilj očuvanje vladajuće građanske klase, pa stoga nastoji do­kazati kako postojanje izrabljivačkih klasa opravdavaju njihovi naročiti talenti i naročita prava. Time se implicira

da je radnička klasa ili ,ljudi nižeg porijekla' emocio­nalno i fizički nesposobna«.

Na kraju podužeg »dokazivanja« u sličnom stilu iznose se inter alia i ove odluke: 1. da se prekine svaka veza pedologa sa školom i uklone svi pedološki udžbenici, 2. da se na institutu za pedologiju i na tehničkim visokim ško­lama zabrani učenje pedologije kao posebne grane zna­nosti, 3. da se knjige o teoriji suvremene pedologije koje su do sada objavljene kritički napadnu u štampi i 4. da se pedolozi koji to žele preusmjere na područje pedago­gije kao učitelji. Taj sukob koji je u biti bio povezan s poznatom aferom Lisenko, zapravo je uništio sovjetsku psihologiju; ostalo je samo nejako pastorče psihologije-bez vlastitih načela ili metoda.*

Zanimljivo je to što se u odluci priznaje da stvarni uz­roci protivljenja »pedologiji« nisu znanstveni dokazi ne­objektivnosti u pedologiji korištenih metoda, a ni ne­dostatak činjenica kojima bi se mogli potkrijepiti njezini, rezultati. Zločin pedologa bio je samo taj što su njihovi zaključci »proturječili marksističkim načelima i njihovoj primjeni u socijalističkom stvaralaštvu«. Ta je politička dogma jedino sredstvo kojim se obaraju tvrdnje ovih ra­nih ruskih psihologa. To, naravno, u povijesti nije jedin­stven slučaj — prije tri stotine godina religioznom se dogmom pobijala Kopernikova i Galilejeva heliocentrična teorija.

Bilo bi, međutim, pogrešno zaključiti da psihologija,,. budući da se sukobljava s krajnjom ljevicom, nailazi na. podršku političke desnice. Ništa nije dalje od istine. U SAD gdje je socijalna psihologija, vjerojatno, razvijenija nego u bilo kojoj drugoj zemlji psihologe općenito sma­traju opasnim »crvenim« i »boljševicima«. Sam izraz »društvena znanost« trn je u oku konzervativnim poslov­nim ljudima koji traže da kongres poduzme akciju protiv komunističkog utjecaja na sveučilištima. Izgleda da je

* Ova je knjiga prvi put objavljena 1953. godine, dakle u vrijeme kad je SSSR prolazio tešku krizu staljinizma. Od tada se u sov­jetskoj psihologiji mnogo toga izmijenilo (prim. prev.).

psihologija pepeljuga znanosti. Ekstremna ljevica i des­nica je žigošu, a u demokratskim zemljama, gdje bismo očekivali da će naići na dobrodošlicu, jedva da je podnose. Koji su razlozi ove opće netrpeljivosti prema društvenim naukama?

Političari svih uvjerenja gledaju na psihologiju s nepo­vjerenjem ne zbog njezina eventualnog savezništva s od­ređenom političkom strankom već zbog njezinih pokušaja da stereotipno mišljenje i nepokolebljivo pristajanje uz dogmu zamijeni činjeničnim dokazima i znanstvenim za­ključcima. Političar je navikao čuti da se dogmi suprot­stavlja contra dogma. Kad nešto dokazujemo provjere­nim činjenicama, lišavamo ga njegova omiljenog oružja. Nije čudo da političar ismijava pristup (i suprotstavlja mu se) zbog kojeg jednog dana može ostati bez posla.

Razlika između političkog i psihološkog pristupa bit će nam jasnija na primjeru. Pogledajmo raspravu koja se u Velikoj Britaniji prije nekoliko godina vodila o duljini trajanja obaveznog školovanja. Pritom su se naravno ko­ristili i argumenti koji s psihologijom nemaju nikakve veze. Jasno je da studij psihologije ne osposobljava psiho­loga da se stručno pozabavi ekonomskom stranom toga problema. Psihologa su upitali što misli zato što je izgle­dalo da bi dodatna godina školovanja veoma koristila velikom broju djece. Ono što treba istaći jest da su ljudi koji su željeli da se školovanje produži, kao i oni koji to nisu željeli, problem pokušavali riješiti jednostavnim fiat, t j . pukim izjavama da će to djeci koristiti i da to djeci neće koristiti. Na to bi se pitanje, međutim, lako moglo odgovoriti na osnovi postojećih znanja ili barem na osno­vi podataka koji bi se dobili pravilno izvršenim eksperi­mentalnim ispitivanjem. Zašto u raspravi baratati mišlje­njima kad se može baratati činjenicama?

No na činjenice se političar, uglavnom, ne obazire, osim ako se na činjenični pristup ne želi izričito osvrnuti. Obično prigovara ovim riječima: »Vi tvrdite da se meto­dama društvene znanosti mogu otkriti činjenice kojima će se donekle rasvijetliti problemi s kojima smo suočeni.

Ta vaša tvrdnja ne izgleda opravdana. Zamolili smo znan­stvenike koji se bave društvenim znanostima da nam savjetuju što da poduzmemo u određenim situacijama. Zapitali smo ih, na primjer, kako smanjiti broj izosta­naka u rudnicima ugljena. Oni nam ili uopće nisu od­govorili ili su se bijedno izgovarali kako to područje nisu istraživali, ili su njihovi odgovori bili besmisleni ili ne­podesni za bilo kakvu akciju. Ništa nam ne bi bilo draže od odgovora na naša pitanja. Na žalost, ta mnogo hva­ljena društvena nauka izgleda ne može na njih odgovoriti. Svakako nastavite sa svojim istraživanjima. U međuvre­menu mi moramo raditi i ne možemo čekati rezultate vaših eksperimenata.«

Iako su ovo naizgled razumne riječi, one su takve zaista samo naizgled. Da bismo bolje shvatili što se njima za­pravo kaže, razmotrimo što se u sličnim situacijama do­gađa u drugima znanostima. Uzmimo kao primjer proiz­vodnju atomske bombe. Fizičari izjavljuju, iako u to ne mogu biti sigurni, da bi daljnja višegodišnja istraživanja i gradnja vrlo skupih postrojenja možda omogućila proiz­vodnju atomske bombe. Političari to smatraju poželjnim i fizičari počinju rješavati brojne probleme u vezi sa svo­jim zadatkom. Troškovi vrtoglavo rastu i nakon nekog vremena bomba je proizvedena. Istraživanje se, međutim, nastavlja i u idućih deset godina — taj prvi vrlo nesa­vršen model treba, naime, tehnički usavršiti. Između ovog primjera i našeg primjera izostajanja s posla treba uočiti ove razlike: 1. od psihologa se traži da odmah odgovori na postavljeno pitanje, a fizičaru se dopušta da prije toga nekoliko godina eksperimentira, 2. za preliminarna kao i za kasnija istraživanja fizičaru stoje na raspolaganju go­tovo neograničena materijalna sredstva, dok psiholog mo­ra raditi bez gotovo ikakve materijalne podrške i 3. fizičar ono što proučava može neometano promatrati kad god zaželi, dok psihologa obično pažljivo sprečavaju u njego­vim nastojanjima da uspostavi kontakt s rudarima, od­nosno sa skupinom koju promatra.

Sad je jasno zašto psiholog u ovoj situaciji ne može

uspjeti. Kad bismo fizičaru kazali: »Želimo da nam ka­žete ima li na Antarktiku izvjesnih metala. Zabranjujemo vam da tamo odete ili da razgovarate s ljudima koji su tamo bili. Za svoja istraživanja nećete dobiti nikakvu materijalnu potporu, a odgovoriti morate odmah«, on bi se teško pod tim uvjetima prihvatio posla o kojem je riječ.

Priznamo li, dakle, da su zbog uvjeta pod kojima psi­holozi moraju raditi, zahtjevi koje političari postavljaju psiholozima besmisleni, pogledajmo kakvi bi se zahtjevi smatrali prihvatljivima. Uzmimo opet problem izostaja­nja s posla i pretpostavimo da ga društvo zaista želi ri­ješiti. Trebalo bi, najprije, osnovati istraživački institut, ako je moguće pod pokroviteljstvom Savjeta za društve­na istraživanja o osnivanju kojeg se već godinama uza­ludno raspravlja, u kojem bi mogli raditi najbolji struč­njaci za društvene znanosti u zemlji. Institut bi trebao usko surađivati sa sveučilištima. Materijalna sredstva kojima bi raspolagao morala bi biti dovoljna (ovaj put iznimno) da omoguće sveobuhvatna istraživanja u skladu s teorijom uzoraka i statističkom procjenom podataka. Istraživačima bi se moralo dopustiti štoviše, trebalo bi ih ohrabriti da razgovaraju s rudarima, vođama sindikata, upraviteljima rudnika i svima onima koji rade u rudar­stvu. Nitko ih ne bi prisiljavao da spašavaju nečiji dobar glas; naglasak bi bio na znanstvenoj nepristranosti i na postojećim činjenicama, kao i na prihvatljivim preporu­kama koje bi na temelju njih nastale. Moglo bi se ekspe­rimentirati do mile volje. Ako bi se, na primjer tijekom rada nametnula hipoteza o decentralizaciji i boljoj kon­troli samih rudara nad upravom, tj. o stvaranju radnič­kih odbora kao sredstvu borbe protiv izostajanja s posla, ona bi se eksperimentalno provjerila barem u jednoj ili dvije jame. Nitko, naravno, ne može jamčiti da će se pro­blem riješiti, ali u svjetlu iskustava sakupljenih rješava­njem sličnih problema, vjerojatnost uspjeha nije malena.

Možda će trebati osnovati i nekoliko istraživačkih orga­nizacija, a ne samo jednu. Budući da danas u Velikoj

Britaniji društvene znanosti studira veoma malen broj studenata, trebat će se pobrinuti za znanstveni kadar. Možda bi bilo dobro da se studenti stipendijama potaknu na upisivanje studija psihologije i sociologije, a možda čak i to da se osnuje katedra za socijalnu psihologiju ili eksperimentalnu sociologiju (i jedno i drugo će, vjero­jatno, biti potrebno). Da bi čitalac shvatio kako su ovi planovi gotovo neizvedivi, mogao bih navesti bezbroj po­teškoća s kojima će se sresti oni koji ih počnu provoditi. Ostaje, međutim, tvrdoglava činjenica da su se društvene znanosti u mnogim prilikama pokazale dostojnim svojeg imena. Možda je malodušnost najsigurniji put do neuspje­ha u životu nacije kao i u životu pojedinca.

Iako je nepostojanje materijalne potpore i drugih sred­stava za rad ozbiljna prepreka razvoju društvene znano­sti, još je pogubnija činjenica da mnogi inteligentni ljudi društvene znanosti neozbiljno shvaćaju i gledaju na njih s porugom i podsmijehom. Tako se ponašaju prvenstveno zato što vide da državni službenici, vođe sindikata, politi­čari, poslovni i drugi ljudi od djela »znaju što rade« i ne trebaju pomoć »akademskih«, tj. ipso facto sanjalačkih i nepraktičnih tipova. Drugi uzrok takvog stava leži u naizgled beznadnoj nepravilnosti ljudskog ponašanja ko­je se odupire ukalupljivanju u znanstvene zakone. Znan­stveno ispitivanje ljudskog ponašanja proturječi zdravo-razumskim pojmovima slobodne volje i sličnim krilati­cama, pa se stoga smatra apsurdnim i smiješnim.

Kad činjenice iziđu na vidjelo, tj. kad se pokaže da su intervjui »praktičnog« poslovnog čovjeka više nego bes­korisni, ili da su prognoze ishoda izbora »iskusnih« poli­tičara i novinara beznadno pogrešne (kao što se to, na primjer, dogodilo 1945. godine kad je Gallupova anketa prognozirala pobjedu laburista, a »stručnjaci« tvrdili da će većina glasača glasati za konzervativce), mišljenje lako kreće u suprotnom pravcu, i psihologu se pripisuju ča­robne moći spoznaje i shvaćanja za koje on nikada ne tvrdi da ih posjeduje. U psihoterapiji često nailazimo na takvu mješavinu poruge straha i obožavanja. Svaka je

nova znanost prijetnja uhodanim načinima mišljenja, i povijest uvijek iznova pokazuje takve dvosmislene reak­cije na gotovo sve novine.

Primjeri »poruge« češće mi padaju na um nego primjeri »obožavanja«, no dovoljno je sjetiti se široko prihvaće­nog mišljenja, za koje ne postoje ama baš nikakvi dokazi, da će se psihološkim postupcima riješiti svi problemi kri-minalistike i da će psihoterapijom izliječen kriminalac nastaviti život kao koristan i pošten građanin. Mišljenje da ne bi bilo ratova kad bi se svatko u mladosti psiho-analizirao jednako je rašireno i neopravdano. Ta vjera u »čarobnu moć« psihologije vjerojatno smeta njezinu na­pretku baš kao i izravno odbacivanje. Ni u jednom se slu­čaju ne priznaje da je psiholog znanstvenik koji provje­rene znanstvene metode primjenjuje na nova područja i u skladu s tim nitko ga ne ohrabruje da svoja istraživanja vrši tamo gdje je to jedino moguće — u rudniku, radio­nici, logoru, zatvoru, tvornici ili u različitim udruženjima.

Vrlo, vrlo polako takva se klima mijenja. Privatna in­dustrija, osobito ona u SAD, počinje uviđati neograničene mogućnosti kontrole i prognoze koje nudi društvena zna­nost, i u toj se zemlji oružane snage, državna služba, pa i sama vlada (putem anketiranja) služe psihološkim me­todama selekcije, prognoze i ispitivanja javnog mnijenja. Nema sumnje o tome da će utjecaj psiholoških metoda u navedenim područjima ubrzo porasti. U SAD se broj psi­hologa zaposlenih u industriji, u vladinim agencijama kao i u raznim drugim »praktičnim« i »primijenjenim« poslo­vima povećava iznenađujućom brzinom, a počeci takvog razvoja mogu se zamijetiti i u Velikoj Britaniji. Neznanje, strah i druge emocionalne prepreke prihvaćanju znanstve­nog pristupa često sprečavaju najveću moguću primjenu psiholoških otkrića. Treba se nadati da će šire poznava­nje metoda društvenih znanosti s vremenom ukloniti ove zapreke. Danas je u SAD malen broj studenata koji di­plomiraju, a da nisu slušali kolegij psihologije. Kad po­mislimo da su među tim golemim brojem ljudi i budući vođe i stručnjaci u proizvodnji, upravljanju državom, me-

dicini, pravu i bogosloviji, možemo s povjerenjem reći da generacije koje dolaze neće psihologiju smatrati uljezom već poznatim prijateljem i pomoćnikom. Bila bi šteta da Velika Britanija koja je prednjačila u razvoju psihologije (doprinosom poznatih psihologa kao što su Galton, Spear­man i McDougall) proigra priliku da sudjeluje u žetvi plodova.

Bilo bi pogrešno misliti da psihologija može utjecati na politiku samo u neposrednim, praktičnim aspektima. Drugi načini njezina utjecaja možda su još važniji i fun-damentalniji. Kao što smo istakli na početku ovog po­glavlja političke se filozofije, barem djelomično, temelje na opće prihvaćenom mišljenju o ljudskoj prirodi, pa ukoliko psihologija doprinosi njezinu boljem shvaćanju, ona djeluje i na političku filozofiju. Govorili smo o su­kobu koji je u SSSR-u izbio između političkog uvjerenja stvorenog na osnovi pretpostavke o jednakim sposobno­stima svih ljudi i znanstvenih činjenica o nejednakosti ljudskih sposobnosti i utjecaju naslijeđa. Pogledajmo sada koliko su pretpostavke na kojima se temelji poli­tička demokracija u skladu sa znanstvenim činjenicama.

Godinama sam studentima koji su na odsjeku za izvan­redni studij Londonskog sveučilišta koji su upisali kole­gij socijalne psihologije, među ostalima, postavljao i ovo pitanje: »Koji bi oblik vladavine bio najpodesniji a) kad bi po sposobnostima svi ljudi bili jednaki i b) kad bi se ljudi po sposobnostima razlikovali i kad bi te razlike bile urođene?« Više od 90 posto odgovora glasilo je da bi idea­lan oblik vladavine u prvom slučaju bila demokracija, a u drugom autokracija ili diktatura. Pretpostavimo li da su drugu alternativu potkrijepile i činjenice, tj. da znanstvena istraživanja pokazuju da se ljudi rađaju s ne­jednakim sposobnostima, moramo zaključiti da je naša vjera u demokraciju samo iluzija? Možemo li, s druge strane, prihvatiti činjenicu da je diktatura u Rusiji u skla­du s vjerom u ljudsku jednakost i odbaciti sve dokaze o protivnom, među njima i mišljenje 95 posto izvanrednih studenata Londonskog sveučilišta?

Činjenica da i SSSR i SAD propagiraju vjeru u ljudsku jednakost ne bi nas smjela zbuniti. Ako nas Rusi uvje­ravaju u neograničene mogućnosti čovjekova usavršava­nja kao i u bitnu jednakost svih ljudi, ne smijemo za­boraviti da i Amerikanci kažu da je »jedan čovjek dobar kao i drugi, ako ne i bolji od njega«. Možda su se u za­ključku o poželjnosti diktature u slučaju da ljudi po sposobnostima nisu jednaki potkrale neke greške i možda bismo, da ih nismo počinili, donijeli posve drukčiju odluku.

Prije svega oni koji tvrde da nejednakost prirodno vodi diktaturi obično pretpostavljaju da će vođe ili diktatori biti najinteligentniji članovi društva. U povijesti vidimo, međutim, da se to rijetko događa, a na temelju psihološ­kih eksperimenata možemo zaključiti da je to vrlo ne­vjerojatno. U prošlosti gotovo da i nije bilo izrazito in­teligentnih i nadahnutih diktatora. Kvocijent inteligen­cije najboljih među njima iznosio je oko 130, t j . bio je znatno ispod kvocijenta inteligencije stvarnih intelektual­nih divova. Eksperimenti su pokazali da društvo obično vode oni koji su nešto malo inteligentniji od svojih su­građana, ali ne i previše bistri; interese, način mišljenja i dokazivanja djeteta ili odraslog čovjeka čiji kvocijent inteligencije iznosi 160 i više velika većina ljudi uopće ne razumije. Osim kad se radi o isključivo intelektualnim pitanjima, vrlo inteligentan čovjek neće biti izabran za vođu baš kao ni netko vrlo glup. Prema tome vodstvo u društvu nikako nije sinonim za sposobnost — baš na­protiv gotovo je sigurno da će u njoj bezobzirni ljudi koji su na vlasti, a vlasti su se i dokopali zahvaljujući svojoj bezobzirnosti istisnuti inteligentnije od sebe. U povijesti je mnogo takvih primjera, a neki su od njih sasvim svježi.

Iako u diktaturi najsposobniji nikada nisu vođe, to se ne bi moglo kazati ni za suvremenu demokraciju. Primjer za upravo rečeno niz je tragikomičnosti koje su se dogo­dile kad je u političku arenu ušao John Stuart Mill. Mi­slim da nitko tko je ikada pratio govore članova britan­skog parlamenta ili američkog senata neće poricati kako

ti ljudi ne poznaju čak ni elementarne činjenice, kako su im govori često proturječni i siromašni idejama, a inte­lektualno shvaćanje skučeno. U utrci za mjesta u vladi ili parlamentu demokratske zemlje velika je inteligencija opterećenje (odnosno smetnja) baš kao i u diktaturi. Za uspjeh u toj utrci potrebne su osobine kojima se mogu »pridobiti mase«, a ne inteligencija. Usprkos suparništvu stranačkih mašinerija, u demokraciji inteligencija na kra­ju ipak češće dolazi do izražaja nego u krutom sistemu diktature. Vjerojatno bi sistem starih Grka koji su svo­je visoke činovnike birali kockom za inteligentnog čovje­ka bio još povoljniji, jer kocka nema predrasuda prema inteligenciji.

Postoje li, barem teorijski, načini izbora političkog vo­đe koji bi bili bolji od ovdje skiciranih? Malen je broj psihologa koji su se usudili o tome nagađati, no mnogi bi se od njih vjerojatno složili s mišljenjem Paula Horsta da je »najviši cilj psihologa koji se bave mjerenjem i procjenjivanjem može biti samo razvoj tehnika i instru­menata koji će omogućiti društvu da do kraja iskoristi činjenicu da ljudi po sposobnostima nisu jednaki«. Iako će nam se Horstova preporuka možda na prvi pogled uči­niti neobičnom, ona ipak zaslužuje da o njoj razmislimo.

Jedna od očitih mogućnosti koje on predlaže je prihva­ćanje sistema kojim se služe pri odabiranju vladinih služ­benika (izbor na temelju psihološkim metodama provje­renih sposobnosti, napredovanje na temelju uspjeha u radu). Horst predlaže da se taj sistem proširi testovima stručnog znanja. »Zašto ne bi senatori i kongresmeni Sjedinjenih Američkih Država pokazali svoje poznavanje prirodnih znanosti, ekonomije, sociologije, političkih nauka, kao i drugih znanstvenih područja na kojima se zasniva dobro zakonodavstvo. Možda bi bilo dobro za­tražiti i od predsjedničkog kandidata da pokaže barem minimum poznavanja sila koje utječu na zdravlje naše nacionalne strukture. Tada bismo problem poboljšanja strukture predstavnika vlasti mogli izravno riješiti inzi-stiranjem na mjerenju relevantnih individualnih razlika

i na tome da se za činovnike u vladi odaberu samo naj­bolji.«

To bi, naravno, značilo da bi se mjesta u državnoj i javnoj službi popunjavala ispitima i testovima, a izbori postali samo povijesna činjenica. Horst, svjestan da je to zbog ljudske sentimentalnosti i emocionalnosti u praksi gotovo neizvedivo, predlaže još jedno rješenje. »Druga bi se alternativa sastojala u tome da donekle proizvoljno odredimo koje će se funkcije popunjavati ispitima, a koje izborima, i da pritom uzmemo u obzir i individual­ne razlike među biračima i samo najsposobnijima omo­gućimo da glasaju. U prvom slučaju ispite bi polagali kandidati, a u drugom glasači čime bi se postiglo da iz­bori ostanu slični sadašnjima.«

Ma što mislili o ovom prijedlogu, činjenica je da nitko ne smatra da zahtjev svjedodžbe o pismenosti nije u skladu s demokratskim načinom upravljanja državom, pa prijelaz sa pismenosti na znanje i sposobnosti možda i nije tako revolucionaran kao što izgleda. Nekoliko go­dina osobno sam istraživao društvene stavove pomoću upitnika u kojem je, među ostalim, stajalo i ovo pitanje: »Mislite li da samo ljudima određenog minimuma inte­ligencije i obrazovanja treba dopustiti da glasaju?« U gradskoj građanskoj sredini konzervativci tako misle u 55 posto slučajeva, liberali u 47 posto slučajeva, dok se socijalisti s time ne slažu iako se prijedlogu i ne protive onako snažno kako bismo to očekivali (39 posto ih smatra da bi to bilo dobro). Odgovor radničke klase u cjelini nije bio tako pozitivan, iako se s prijedlogom složila znat­na manjina.

Na to pitanje slično su odgovorili i Amerikanci, Nijem­ci i Šveđani iz čega se vidi da ni ljudi u tim zemljama nisu posve zadovoljni tipom političara kakvog nameće sadašnji politički sistem.

Horst se konačno odlučuje za kombinaciju svojih pri­jedloga. »Shvatimo li individualne razlike zaista ozbiljno i iskoristimo li ih pri pronalaženju ljudi najsposobnijih za upravljanje državom, zaključujemo da bi možda bilo

dobro kombinirati oba pristupa. Kandidat bi, dakle, pri­je nego što mu dopuste da se kandidira, morao položiti kvalifikacioni ispit, a birači bi morali položiti takav od­govarajući ispit prije nego što im se dopusti da glasaju.«

Ove zamisli ne treba, naravno, preozbiljno shvatiti. One su zapravo tako očevidno manjkave da se ni od koga ne može tražiti da se njima pozabavi. Ipak ne treba ih ni olako odbaciti kao bolesnu uobrazilju »znanstvene fan­tastike«. Je li naš politički sistem baš toliko savršen da ga ne bismo mogli usavršiti? Jesmo li sigurni da najspo­sobniji i najkvalificiraniji uvijek uspijevaju doći na utje­cajne položaje i steći političku moć? Ukoliko na oba ova pitanja ne možemo odgovoriti bezuvjetno potvrdno, pri­jedloge za moguća poboljšanja treba razmotriti i suditi o njima kao što i zaslužuju.

Iznio sam samo jedan primjer iz kojeg se vidi kako istraživanja na području suvremene psihologije mogu utjecati na politiku. Pažljiv će čitalac i sam na stranama ove knjige naći primjere koji se mogu primijeniti na naše političko razmišljanje. Nadam se da će uvidjeti da ne­precizna, nepotpuna i nejasna predodžba kakvu psiho­logija danas ima o ljudskoj prirodi nije u skladu s po­stavkama samo jedne političke stranke. Vjerojatnije je da su i ljevičari i desničari spoznali neke psihološke isti­ne koje, međutim, ističu na štetu ostalih jednako važnih istina. Očito je da bi sinteza stavova bila poželjna, no ona nikako ne bi smjela biti neka srednja vrijednost suprot­nih mišljenja već organski rast zasnovan na nezavisnom i nepristranom znanstvenom istraživanju zakona ljudskog ponašanja. Svima koji sumnjaju u korisnost psihologije na tom području zbog navodne neizvodivosti njezinih pri­jedloga ili zbog njezine stvarne znanstvene nezrelosti, možda bih mogao odgovoriti kao i Faraday u čuvenoj prilici kad je prvi put izložio mali model dinama koji je upravo izumio. Tom zgodom jedna ga je dama upitala: »Zgodna stvarčica, gospodine Faraday, ali čemu služi?« »Gospođo«, odgovorio je veliki čovjek, »čemu služi di­jete?«

Muradif Kulenović

EYSENCK ILI UMIJEĆE PSIHOLOGA

Nimalo ne pretjerujemo ako već na početku napisa o psi­hologu H. J. Eysencku upozorimo da se radi o jednom od najvještijih a dijelom i veoma spornih znanstvenika koji djeluju u sferi velike tradicije biheviorističkih teorija psiho­patologije i kognitivnih teorija ličnosti. H. J. Eysenck napi­sao je mnogo knjiga i bezbroj rasprava, obišao je mnoge zemlje, predavao na većini znamenitih sveučilišta u svijetu, osporavao mnoge teorije, i sam je bio osporavan, ali uza sve to ne pokazuje znakove umora niti umanjuje svoju zna­tiželju za psihološke preokupacije čovjeka i društva u ko­jem živi. Slušao sam njegova predavanja u Londonu 1974. godine i tada sam se uvjerio u njegovu dosjetljivost, svje­žinu i veoma visprena reagiranja na neposredne upadice, kritike ili pohvale prisutnih slušalaca.

Eysenck (Stalno boravi u Londonu, gdje radi i predaje mla­dim naraštajima. Po svojim knjigama, koje su prevedene na sve velike svjetske jezike, poznat je u znanstvenim krugo­vima, a svojim smjelim tvrdnjama i obradama bitnih psi­holoških ljudskih tema približio se i širim laičkim krugo­vima. Među najznamenitije njegove dosad objelodanjene knji­ge ubrajaju se: »Dimenzije ličnosti«, »Znanstvena studija ličnosti«, »Ustrojstvo ljudske ličnosti«, »Psihologija politike«, »Dinamika tjeskobe i histerija«, »Smisao i besmisao u psi­hologiji«, »Činjenica i izmišljotina u psihologiji«.

Prema mišljenju nekih njegovih dobronamjernih kritičara, on zastupa visok stupanj znanstvene strogosti u izvođenju psiholoških eksperimenata. On je veoma kritičan prema promašenim razmišljanjima o aktualnostima i sadašnjosti koja su prezentirana pod koprenom »psihologije«.

Slušao sam a i čitao veoma oštre reakcije na neke njegove tvrdnje i interpretacije podataka dobivenih u pokusima, a isto tako i zamjerke o navodnom njegovom »uštimavanju« i »friziranju« dobivenih podataka kojima je nastojao potvr­diti svoje pretpostavke. No uza sve to nema sumnje da je Eysenck, još uvijek, jedan od najplodnijih i najutjecajnijih psihologa u svijetu javnog saobraćanja. Nisam saznao da je bilo koji od njegovih brojnih radova preveden na naš jezik. O njemu u našim sredinama nitko nije posebno pi­sao, ali ga zato često spominju i navode p r i obradi raznih psiholoških problema (kao i u nekim psihološkim pa i filo­zofskim studijama.

Na aktualnost i u nekim vidovima veliku znanstvenu vri­jednost Eysenckove prisutnosti u psihološkim istraživanji­ma, u nas je prvi upozorio Borislav Stevanović u predgo­voru knjizi »Psihološki tipovi« od C. G. Junga.* Vrijedno je spomenuti da je Eysenck oživio Jungovo učenje o psiho­loškim tipovima i na taj način aktualizirao njegovu misao. Eysenck je veoma oštar kritičar njemačke idealističke psi­hologije i već uobičajenih literarnih metoda u psihijatriji, psihologiji ličnosti i kliničkoj psihologiji — usto je protiv svih metoda koje nisu zasnovane na znanstvenom provje­ravanju.

Eysenaka ubrajaju imeđu najagresivnije svjetski poznate psihologe u osporavanju psihoanalize, iako priznaje neke nje­ne posebne teorije — zauzvrat, i on je veoma često na ni­šanu psihoanalitičke kritike. No bez obzira na ove čarke, psihoanalitičar David Malan, danas vjerojatno jedan od naj­značajnijih znanstvenika u području evalvacije ishoda psi­hoterapijskih liječenja, ističe, doduše na svojim predava­njima, da je Eysenck najzaslužniji za inauguriranje znanstve­nog, egzaktnog procjenjivanja rezultata psihoterapije, dok se mnogi slažu da je najproduktivniji psiholog ličnosti-, ako ne u svijetu a ono sigurno u Velikoj Britaniji, gdje je prouča­vanjem individualnih razlika i njihovim tumačenjem stekao žestoke neprijatelje u sredinama i grupama od kojih se to najmanje moglo očekivati.

Znanstveno izučavanje individualnih razlika predstavlja je­dinstvenu temu koja objedinjuje Eysenckovu psihološku zna­tiželju. Problem individualnih razlika seže duboko u povi­jest; poznata su proučavanja grčkih filozofa još iz šestog

* K. G. Jung: »Psihološki tipovi«, Matica Srpska, Novi Sad, 1977.

stoljeća prije n. e. koji su pokušali racionalno odrediti pri­rodne činioce koji sudjeluju u oblikovanju naravi i indi­vidualnih razlika.

Eysenck je teorijski, eksperimentalno i istraživanjem raz­nih izvora ispitao sve značajnije probleme iz oblasti indivi­dualnih razlika, on je ponudio mnoga rješenja na temelju strogo prikupljenih podataka. Njegovi doprinosi odnose se i na prirodu i ustrojstvo ličnosti, porijeklo ličnosti, odnos inteligencije i ličnosti, duševne bolesti, kriminal, javljanje i očitovanje spolne naklonosti, politička uvjerenja.

Neprilike za ovog autora nastale su najviše u vezi s ana­lizom individualnih razlika na osnovi složenih statističkih tehnika, a najviše u vezi s izučavanjem i interpretacijom prirode i porijekla rasnih razlika, zbog čega je u nekim sredinama postao ozloglašen i izložen poruzi. Neki, kako piše Richard Kirby, »samozvani antirasisti« i fizički su na­pali Eysencka.

Kada bismo ukratko saželi značajke Eysenckova rada, mo­gli bismo istaknuti tri područja njegova intelektualnog, istra­živačkog i znanstvenog pothvata: prvo, pažnju zaslužuje po svojem beskompromisnom zalaganju za znanstvenu empirij­sku psihologiju koja se sastoji od eksperimentalno provje­renih i općih zakona ljudskog ponašanja i koja nam mogu pružiti korisna predviđanja. Drugo, njegov vlastiti napor u tom istom smislu, napor koji je urodio otkrićem osnovnih dimenzija ličnosti od kojih je veoma poznata »introverzija — ekstroverzija«. Treće se odnosi na primjenu njegove teo­rije ličnosti u liječenju poremećaja ponašanja. Njegov su­stav liječenja zasniva se na bihevioralnom pristupu — poj­mu što ga je u kliničku psihologiju uveo sam Eysenck.

Zanimljivo je spomenuti da je Eysenckov rad postao po­znat ne samo po radovima objavljenim u znanstvenim publi­kacijama i člancima kojih broj doseže 500 bibliografskih je­dinica, već i njegovim veoma jasnim predstavljanjem i ob­razlaganjem istraživane građe i zornim i savršeno jasnim objašnjenjima kojima se obraća čitaocima, naročito onima koji predstavljaju »široku čitalačku publiku«.

Iako knjiga »Upotreba i zloupotreba psihologije« ne pre­dočava i ono najbolje što je napisao Eysenck, ona ipak do­bro ukazuje na osobnu znatiželju i široko područje tema kojima autor poklanja pažnju. U njima se zrcali njegov na­čin rada i mišljenja ikoji zaslužuje da se bolje upozna, a u pojedinim vidovima i primijeni pr i raščlambi pojedinih psiholoških zbivanja u ljudskoj jedinki i društvu na ra­zini ponašanja i kognitivnih funkcija. Djelo H. J. Eysencka

veoma dobro i vjerno potvrđuje širinu prisutnosti i primije-njenosti psihologije koja zauzima veoma čudno mjesto u današnjem svijetu: njeni pronalasci i otkrića izdašno se primjenjuju u klinikama, industriji, u odgoju i u oružanim snagama gotovo svih modernih zemalja, dok su istovremeno obrazovani ljudi oprezni i veoma kritički prema zakonima ljudskoga ponašanja što su ih otkrile psihologija, psihija­trija i psihoanaliza. Nerijetko i u priličnom broju ljudi su sumnjičavi prema primjeni znanstvenih metoda u prouča­vanju ljudskih bića.

Prevedena knjiga »Upotreba i zloupotreba psihologije« jed­na je od onih knjiga koje pokušavaju razradom složenih problema u psihologiji umanjiti skepticizam učenih i obra­zovanih ljudi prema otkrićima i spoznajama koje donose discipline psihološke znanosti.