FRANJEVAC ČVRSTOGA KOVA I VELIKIH SNOVA (1) · talijanske pjesme, dok se na Svetoj misi molilo, čitalo, pjevalo i propovijedalo na la-tinskome i hrvatskome jeziku. U tadašnjemu

243

Fra Mate Tadić (Tomislavgrad)

FRANJEVAC ČVRSTOGA KOVA I VELIKIH SNOVA (1)

Prigodom 90. obljetnice rođenja dr. fra Smiljana Zvonara (1919. – 2009.)

Uvod

brizi očuvanja sjećanja na svjedoke i uzore kršćanske vjere, papa Ivan Pa-vao II. trajno poziva: “Potrebno je da mjesne crkve učine sve da ne prepuste zaboravu spomen onih koji su pretrpjeli mučeništvo. “ Jedan u nizu velikih

svjedoka katoličke vjere ne samo na području Hercegovine već sa značenjem za cje-lokupni hrvatski narod, koji je nedovoljno poznat i s vremenom nenamjerno goto-vo i zaboravljen, jest fra Smiljan Zvonar, član Hercegovačke franjevačke provincije. Budući da se u srpnju 2008. navršilo devedeset godina od njegova rođenja, smatrao sam potrebitim za ovu prigodu istražiti izvornu građu, dokumente i spise vezane za ovoga franjevca i svećenika kako bismo dobili cjelovitu sliku o tadašnjemu vreme-nu i prilikama u kojima je živio i djelovao te o njegovoj osobnosti.

U istraživanju i pisanju rada gotovo sam se u potpunosti oslonio na izvore, budući da je dosadašnja literatura o fra Smiljanu dosta oskudna, tek s osnovnim činjenicama i podatcima. Izvorne dokumente sa snimcima pronašao sam u samo-stanskim arhivima u Tomislavgradu i Mostaru te u mostarskoj knjižnici, kao i u arhivu Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Kontaktirao sam i fra Smi-ljanovu rodbinu u Tomislavgradu i Splitu, koja mi je pružila svesrdnu podršku i suradnju te dala mnogo podataka, fotografija i sjećanja koja se ne bi mogla pronaći u pisanim izvorima.

Da se sve ne svede tek na iznošenje činjenica s ciljem cjelovitoga prikazivanja i doživljavanja fra Smljanove osobnosti, donosim izvatke iz pisma koja je pisao majci i rodbini iz zatvora 1958. -1960. kao i svjedočanstva o njemu bliže rodbine, subraće i kolega.

HF_4.indd 243 19.1.2009 11:32:18

244 Hercegovina franciscana, god. IV (2008.), br. 4

Životopisni podatci

Fra Smiljan Zvonar rođen je 2�. srpnja 1919. kao najstariji sin u obitelji Mate i Mare rođ. Stipić u župi sv. Mihovila Arkanđela u Tomislavgradu. 1 Već 28. srpnja krstio ga je tadašnji duvanjski župnik fra Mijo Čuić. Dobiva ime Tvrdko, a na kršte-nju su mu kumovali Dane Gudelj i Marijan Madunić. Otac Mate “Maće“ (9. srpnja 1892. - 8. prosinca 1943.) bio je rodom iz susjednoga sela Kola, majka Mara (8. ko-lovoza 1890. – 15. svibnja 1962.) iz tadašnjega Duvna, a nastanili su se u Duvnu na 258. kućnome broju. Otac Mate kao mladić odlazi u Slavoniju na zanat i sudjeluje u Prvome svjetskom ratu. Iz mađarskoga mjesta Györ (Đer) piše svojoj vjernoj Mari, koja je zaposlenica u općini pri vojnom Odsjeku čekajući da se vrati. To je i dočeka-la svršetkom rata 6. listopada 1918. u svojoj trideset i prvoj godini, kada su se vjen-čali. Već naredne 1919. rađa im se prvi sin Tvrtko (1919. -1960.), potom Tomislav (1920. -1921.), Ante (1921. -1989.) te četvrti sin Pero (1923. -1956.). S ponosom je Mara govorila da su njezini sinovi dobili imena po hrvatskim kraljevima.

Mate je u svojoj kući, u suradnji s Nikolom - Nikom Nevistićem pok. Luke “Luketom“ s Kola, pokrenuo gostionicu s gostinjcem u kojoj se moglo prenoćiti, sa štalom i pojatom za konje, te trgovinu mješovite robe gdje je radio od 1920. do 1943., kada umire od tifusa. Mati je u poslu pomagao njegov najmlađi sin Pero, dok je žena Mara radila u kućnoj kuhinji. Kako se fra Smiljan u vrijeme očeva premi-nuća ratne 1943. - kada je bilo opasno putovati - nalazio u Zagrebu na teološkome studiju, nije mogao biti nazočan očevu posljednjem ispraćaju.

Tvrtko nakon pučke škole2 u rodnome Tomislavgradu pohađa dva razreda gi-mnazije u Travniku3, a ostalih šest razreda kao franjevački sjemeništarac na Široko-me Brijegu. 4 Svršetkom šestoga razreda (sadašnjega 2. razreda gimnazije) i godine novicijata5 na Humcu6 kada uzima redovničko ime fra Smiljan, polaže jednostavne

1 Župni ured Tomislavgrad: Matica krštenih, sv. V, str. 26, br. �3; Autobiografija fra Smiljana Zvonara, Zenica KPD, 29. lipnja 1954. (Arhiv franjevačkog samostana Tomislavgrad).

2 Školska svjedodžba za četvrti razred Tvrtka Zvonara iz Tomislavgrada, od 2�. lipnja 1929. (Arhiv HFP: SP sv. 81, f. 100).

3 Školska svjedodžba Nadbiskupske gimnazije u Travniku za prvi razred, od 28. lipnja 1930. (Arhiv HFP: SP sv. 86, f. 164).

4 Obavijest Tvrtkovu ocu Mati Zvonaru da mu je sin primljen u internat, od 22. kolovoza 1932. (Arhiv HFP: SP sv. 9�, f. 86); Obavijest Ravnateljstvu gimnazije na Širokom Brijegu da je s drugim vanjskim đacima primljen u internat Tvrtko Zvonar iz Duvna, od 24. kolovoza 1932. (Arhiv HFP: SP sv. 9�, f. 103).

5 Molba Biskupskom ordinarijatu u Mostaru da dozvoli oblačenje desetorici kandidata: Vici Borasu iz Vitine, Mati Dragićeviću iz Međugorja, Stjepanu Pandžiću iz Drinovaca, Jozi Penaviću iz Mokroga, Mati Penaviću iz Mokroga, Ljubi Periću iz Ružića, Ikasu Sivriću iz Međugorja, Ivanu Šimiću iz Dri-novaca, Tvrtku Zvonaru iz Tomislavgrada i Tadiji Zubcu iz Gradnića, od 3. srpnja 1935. (Arhiv HFP: SP sv. 108, f. 348).

6 Fra Eugen Tomić s Humca javlja da su se 4. srpnja 1935. obukli: fra Izidor (Vice) Boras, fra Grgo (Mate) Dragićević, fra Bazilije (Stjepan) Pandžić, fra Inocent (Josip) Penavić, fra Gojko (Mate) Pena-

HF_4.indd 244 19.1.2009 11:32:18

245Fra Mate Tadić, Franjevac čvrstoga kova i velikih snova (1)

zavjete 5. srpnja 1936. dok 1938. polaže maturu – ispit zrelosti. � Od 1938. do 1943. je u Mostaru te mu je poradi učenja bogoslovlja odgođena vojna služba8, a od 1944. 9 do 194�. je u Zagrebu na teološkome fakultetu. 10 Vječne zavjete11, kao punopravni član Hercegovačke franjevačke provincije, položio je u Mostaru 8. rujna 1940. Za svećenika ga je s fra Teofilom Lekom na Blagovijest 25. ožujka 1942. u Mostaru - dan prije svoje smrti, zaredio mostarsko-duvanjski biskup fra Alojzije Mišić. 12 Nekoliko mjeseci prije toga od Svete Stolice je za fra Smiljana zatražena dispenza od studija i dobi za ređenje. 13 Kao učenika i sveučilištarca kolege ga doživljavaju kao vedra i nasmijana, uvijek spremna za igru – posebno nogometa, kao onoga koji je na osobit način volio Boga i čovjeka. Mladima rado predaje vjeronauk, a sa starijima rado vodi tople razgovore.

Mladu misu s biblijskim riječima: “Pogledaj, na dlanovima ruku svojih, zabi-lježio sam te“ (Iz 49, 15) proslavlja u proljeće, 6. travnja, 1942. u Tomislavgradu. Na misi je propovijedao tadašnji mostarski gvardijan i fra Smiljanov profesor dr. fra

vić, fra Luka (Ljubo) Perić, fra Ivo (Ikas) Sivrić, fra Emanuel (Ivan) Šimić, fra Tihomir (Tadija) Zubac i fra Smiljan (Tvrtko) Zvonar, od 30. kolovoza 1935. (Arhiv HFP: SP sv. 110, f. 135).

� Kraljevina Jugoslavija Franjevačka klasična gimnazija na Širokom Brijegu s pravom javnosti: Svje-dočanstvo o višem tečajnom ispitu, br. 386/38, s popisom trinaest školskih predmeta i vladanjem i uspjehom, uz potpis predsjednika ispitnog odbora K. Prijatelja, podpresjednika dr. fra D. Mandića te potpisima četvorice članova ispitnoga odbora: dr. fra Otona Knezovića, dr. fra Marijana Zubca, dr. fra Pave Dragićevića i dr. fra Svetozara Petrica, od 15. lipnja 1938. (Arhiv franjevačkog samostana Tomislavgrad).

8 Zbog učenja bogoslovlja, rješenjem Vojne komanda u Splitu od 18. listopada 1939. (Tvrtku) fra Smi-ljanu je odgođena vojna služba, a nije je niti služio (Arhiv HFP: SP sv. 113, f. 264); “Nije regulisao vojne obaveze“ (Arhiv franjevačkog samostana Tomislavgrad: Osobni list fra Smiljana Zvonara, KPD Zenica, 3. ožujka 1953.).

9 Fra Trpimir Musa iz Zagreba izvješćuje provincijala o ratnim prilikama i bombardiranju 12. srpnja 1944. te položenim ispitima (Arhiv HFP: SP sv. 143, ff. 326-32�). Pisma fra Ive Sivrića i fra Smiljana Zvonara provincijalu u kojima izvješćuju kako su položili ispite i da su zdravo, sa željom da bi najesen došli u Hercegovinu. Pismeni odgovor provincijala iz Mostara 5. kolovoza 1944. s pohvalom za studij, ali im zbog opasnosti na putu savjetuje da ostanu u Zagrebu (Arhiv HFP: SP sv. 143, ff. 432-434).

10 Dvije ovjerene kopije sveučilišne diplome Rkt. Bogoslovskoga fakulteta sa završnim ocjenama skupi-ne predmeta i potpisom dekana, Zagreb 28. lipnja 194�. br. 683. Naznačeno je da je pravo na izdanje fakultetske diplome stekao 2�. lipnja 1944. (Arhiv HFP Mostar).

11 Fra Smiljanova izjava i odreknuće pred svečane zavjete (na latinskom) od �. rujna 1940. (Arhiv HFP: SP sv. 131, ff. 192. -193). Obavijest dotičnim župnim uredima da su dali svečane zavjete: fra Smi-ljan Zvonar - Tomislavgrad, fra Drago Barbir - Humac, fra Dane Čolak – Rasno, fra Zlatko Ćorić - Mostarski Gradac, fra Žarko Leventić – Drinovci, fra Jakov Lovrić – Blizanci, fra Mirko Magzan - Mostar, fra Bruno Raspudić - Čerin i fra Filip Sivrić – Međugorje, Mostar 8. rujna 1940. (Arhiv HFP: SP sv. 131, ff. 864-8�2).

12 PANDŽIĆ, Bazilije: Hercegovački franjevci sedam stoljeća s narodom, Mostar – Zagreb, Ziral, 2001., str. 211.

13 Molba iz Provincijalata iz Mostaru Svetom Ocu za dispenzu od studija i dobi za svećeničko ređenje fra Smiljana Zvonara (na latinskom) od 26. prosinca 1941. (Arhiv HFP: SP sv. 134, f. 523). Dispenza - oprost Svete Stolice od nedostatka dobi za svećeničko ređenje fra Smiljana Zvonara (spis poslan Biskupskom ordinarijatu) od 2. ožujka 1942. (Arhiv HFP: SP sv. 135, f. 285).

HF_4.indd 245 19.1.2009 11:32:18


Svetozar Petric. 14 Tom su prigodom konjanici izišli pred goste iz Mostara u selo Ko-vače i pratili ih do mjesta proslave Mlade mise. U svečanoj se procesiji s cvijećem, hrvatskim i papinskim zastavama uz pjesmu išlo od fra Smiljanove rodne kuće kroz Tomislavgrad do župne crkve, ispred koje je slavljena Mlada misa. Nakon proslave se na isti način u procesiji išlo natrag, gdje je u gostionici otac Mate za uzvanike pripravio svečani objed. Cijelo to vrijeme talijanska vojska, koja je u tim ratnim go-dinama bila smještena u Tomislavgradu, svirala je na instrumentima limene glazbe talijanske pjesme, dok se na Svetoj misi molilo, čitalo, pjevalo i propovijedalo na la-tinskome i hrvatskome jeziku. U tadašnjemu Hrvatskom domu, koji su nakon uki-nuća 1945. partizani pretvorili u gradski hotel, tom se prigodom vojsci posluživala kava i čaj. Brat Ante nije mogao nazočiti proslavi, nego je kao domobranski vojnik došao u posjet rodnoj kući krajem 1943., kada je sa sobom donio zarazu tifusa. Svi su se u obitelji razboljeli a otac Mate ih je dvorio, ali su poslije svi ozdravili, dok je Mate obolio i 8. prosinca 1943. preminuo.

Jurisdikcijski ispit fra Smiljan polaže 23. lipnja 1943., a na studij u Zagreb na KBF odlazi kao mladi svećenik 8. listopada 1943. gdje diplomira 2�. lipnja 1944. 15 Od polovine 1948. do polovine 1949. je župni pomoćnik na Širokome Brijegu, a onda postaje župnikom u Mostaru, do 1. travnja 1952., kada je lišen slobode.

Doktorska disertacija

Fra Smiljan je doktorirao pastoralnu teologiju na KBF-u u Zagrebu 1948. 16 Za boravka u Zagrebu rado pomaže dušobrižnicima u Zagorju, Zagrebu i Slavoniji za što dobiva i potrebnu ovlast. 1� Nakon molbe i odobrenja18 objavljuje doktorsku

14 Autobiografija fra Smiljana Zvonara, Zenica KPD, 29. lipnja 1954. (Arhiv franjevačkog samostana Tomislavgrad).

15 Molba Provincijalata HFP u Mostaru Redarstvenoj oblasti za propusnicu frr. Ivi Sivriću i Smiljanu Zvonaru za Zagreb, 6. listopada 1943. (Arhiv HFP: SP sv. 141, f. 156). Obavijest Provincijalata HFP u Mostaru Ministarstvu bogoštovlja da se fra Smiljan Zvonar, bivši kapelan u Mostaru, briše s popisa za isplatu i nalazi se na studiju u Zagrebu, 28. prosinca 1943. (Arhiv HFP: SP, sv. 141, f. 350). Dvi-je ovjerene kopije sveučilišne diplome Rkt. Bogoslovskoga fakulteta sa završnim ocjenama skupine predmeta i potpisom dekana, Zagreb 28. lipnja 194�., br. 683 – 194�. Naznačeno je da je pravo na izdanje fakultetske diplome stekao 2�. lipnja 1944. (Arhiv HFP Mostar).

16 Universitatis Literarum Zagrabiensis ex decreto Facultatis Theologicae, Tvrtko fra Smiljan Zvonar postquam… et dissertatione “Katolički dušobrižnik u radu oko bolesnika“, original i ovjerena kopija diplome za doktorat iz fundamentalne teologije s potpisom dekana, rektora i promotora, Zagreb 1948. (Arhiv HFP Mostar).

1� Dokument o podjeli jurisdikcije za vrijeme boravka u Zagrebačkoj nadbiskupiji na latinskom jeziku s potpisom generalnog vikara dr. Franje Salisa, Zagreb 13. listopada 1943. (Arhiv franjevačkog samo-stana Tomislavgrad).

18 Fra Smiljan Zvonar brzojavom iz Zagreba traži imprimatur za tiskanje doktorske radnje 18. srpnja 1948. Provincijal mu iz Mostara 18. kolovoza 1948. podjeljuje imprimatur za disertaciju (Arhiv HFP: SP, sv. 152, ff. 109-110).

HF_4.indd 246 19.1.2009 11:32:18

24�Fra Mate Tadić, Franjevac čvrstoga kova i velikih snova (1)

disertaciju u Zagrebu 1948., pod naslovom Katolički dušobrižnik u radu oko bole-snika19 u kojoj govori o važnosti skrbi za bolesnike kroz podjeljivanje sakramenta bolesničkoga pomazanja. Tekstualni dio disertacije uz uvod, zaključak i popis lite-rature20 podijeljen je na tri dijela sa 128 tiskanih stranica i 2� povećih listova sa sta-tističkim tabelarnim prikazima. Tiskan je izvadak disertacije u ciklostilu, formata 33 x 21 cm, a ocjenitelji su bili dr. Ivan Škrablin, predavač, i Andrija Živković, red. prof. Uz četiri i pol stranice uvodnoga teksta, najveći dio su statistički podatci na 40 tabelarnih prikaza zagrebačkih župa i bolnica od 1900. do 1946., s brojem umrlih i (ne)opremljenih.

Govoreći o katoličkome dušobrižniku u bolnicama, kaže se da je važan u po-moći bolesnicima osobito umirućima što i Kodeks kanonskoga crkvenog prava (CIC) nalaže dušobrižnicima. Kako bi se smanjio broj neopremljenih bolesnika, fra Smiljan se pita: “Je li moguće doskočiti ovim poteškoćama preko svjetovnjaka i njihova apostolata?“ Zaključuje: “Prema izjavama nekih zagrebačkih župnika, apo-stolat svjetovnjaka na ovom području dušobrižništva nije nigdje bio na zamjernoj visini. U većini slučajeva može se reći, da mu je bilo samo tragova. Prema priznaju samih župnika uzrok slaboga sudjelovanja svjetovnjaka u ovom pogledu jest boja-zan, predrasude i sl. “21 Naglašava blagodat pomoći svjetovnjaka u dušobrižništvu bolesnih, izdvajajući suradnju časnih sestara u Vinogradskoj bolnici i u Zakladnoj bolnici na Rebru, gdje je sakramente umirućih primilo gotovo 100 % bolesnika.

Na Širokome Brijegu i u Mostaru

Od 194�. fra Smiljan obavlja dušobrižničku i vjeroučiteljsku službu na Širo-kome Brijegu, a od 1949. je u Mostaru22, nakon što je mostarski gvardijan fra Sve-tozar Petric odveden u zatvor u kojemu ostaje tri godine. Kao mostarski župnik i gvardijan od tadašnje komunističke vlasti je optužen kako je na Božić 1951. održao polnoćku, što su mnogi iskoristili za loše namjere, jer su cijelu noć pjevali nacional-ne pjesme poput “Još Hrvatska ni propala“ i dr. Bio je obljubljen među vjernicima kao uzor dobrote i učenosti, jako lijepo je pjevao, a njegove propovijedi, izrečene zvonkim i toplim glasom, ostavljale su osobito snažan duhovni dojam na sve koji su ih slušali. Postao je nadaleko poznat propovjednik, koga su pozivali i u druga mjesta i župe.

19 Doktorska disertacija fra Smiljana Zvonara na KBF-u (izvadak): Katolički dušobrižnik u radu oko bolesnika, Zagreb, 1948. (Arhiv franjevačkog samostana Tomislavgrad).

20 Pri istraživanju i pisanju svoje doktorske disertacije fra Smiljan je upotrijebio 119 knjiga i članaka s hrvatskoga i njemačkoga govornog područja, koje u bilješkama citira 446 puta. U statističkim pri-kazima zagrebačkih župa i bolnica koristi podatke iz župnih matica opremljenih bolesnika i maticâ umrlih.

21 Doktorska disertacija (izvadak), nav. dj., str. 3. 22 BAGARIĆ, Ivo (prir.), Šematizam Hercegovačke franjevačke provincije, Mostar, 19��., str. 33.

HF_4.indd 247 19.1.2009 11:32:18

Vice

Highlight


Još kao bogoslov fra Smiljan je s devetoricom kolega za boravka u franjevač-kome samostanu u Slanome pokraj Dubrovnika, za vrijeme Kraljevine SHS, 19. srpnja 1940., zbog pjevanja hrvatskih domoljubnih pjesama kažnjen 29. listopa-da s tadašnjih 2. 500 dinara. 23 Kao mostarski župnik 9. svibnja 1951. pismeno se obraća Oblasnomu narodnom odboru, kojim traži dopuštenje za slobodan pristup bolesnicima u mostarskim bolnicama pri podjeljivanju sakramenta bolesničkoga pomazanja. 24

Kao mostarski gvardijan 30. prosinca 1950. doživljava provokacije oficira UDBA-e Osmana Ćimića Ćime, koji ga poziva u oblasnu UDBA-u u svezi odlaska s. Imakulate Zujić u Dubrovnik, gdje stiže već sutradan. Isti Ćima je isto tako 2. lipnja 1951. “došao u mostarski samostan i tražio gvardijana fra Smiljana Zvonara. Na hodniku samostana s njim raspravlja o tome da on, gvardijan, daje moralnu podršku našoj časnoj sestri Imakulati Zujić, koja je morala po usmenoj naredbi PUP-a iz Mostara napustiti tih dana Mostar i seliti u Hrvatsku Republiku. Gvardi-jan mu je rekao da je dotična došla njemu i tužila mu se da ju se protuzakonito tjera, a on joj rekao da treba poslušati naredbe vlasti, makar ono bilo i usmeno. Dotična je obećala da će ići u Dubrovnik (…). Napao je sve fratre u Mostaru, radi nekog tobože crkvenog ‘hora’ odnosno pjevanja u crkvi. Oko nas se okupljaju neke poli-tički nepouzdane pjevačice, to nismo prijavili vlasti itd. Ja sam mu dokazivao, da je nekada (194�.) hor bio prijavljen. Osim toga da zapravo mi s tim nemamo ništa. Za vrijeme mise se pjeva. Dokle god budemo držali službu Božju, dotle će se pjevati. A on je rekao, da se ne će dozvoliti nikakvo pjevanje. Taj njegov govor i prijetnje su me izazvale, da je diskusija bila oštrija. Sva moja dokazivanja, da taj hor ne postoji, da nitko od nas time ne rukovodi, bila su uzaludna. “25 Naime, Ćimić okrivljuje svećenstvo poradi stvari za koje nemaju krivnje, a i sve ove pothvate čini na svoju ruku za što načelnik UDBA-e nije znao.

Provocira ga 26. svibnja 1951. i UDBA-in doušnik iz Krivodola. “Počeo je ot-prilike ovim riječima: ‘Došao, sam, velečasni, k vama, da vam saopćim jednu stvar. Ja sam, naime, član Hrvatske organizacije HOP…’ Čim je to izrekao, ja sam ga pre-kinuo, rekavši: ‘Dosta!’ i rekao: ‘Ne ću o tom išta da znam. Ako se radi, nastavio

23 Prijava i kazna deset bogoslova Sreskog načelstvu a u Dubrovniku fra Emanuela Šimića, fra Blage Ka-račića, fra Ive Sivrića, fra Žarka Leventića, fra Slobodana Lončara, fra Celestina Raguža, fra Bazilija Pandžića, fra Dominika Ćorića, fra Zdravka Zovke i fra Smiljana Zvonara za pjevanje domoljubnih pjesama 19. srpnja 1940. u Slanom. Žalba na presudu od 12. studenoga 1940. za platiti kaznu od 2. 500 dinara plus taksa, br. 112�/40. od 29. listopada 1940. (Arhiv HFP: SP sv. 131, ff. 426-429).

24 Arhiv HFP: SP, sv. 158, f. 64a. 25 O odnosu svećenstva i Narodne vlasti u Hercegovini govori se u dopisu nekoga iz Uprave (vjerojatno

fra Ferde Vlašića), svećeničkom Udruženju, o teroru udbaša Osmana Ćimića prema fra Smiljanu Zvonaru, Honoriju Čiliću, časnoj sestri Imakulati Zujić i crkvenom zboru od 4. siječnja 1950. (Arhiv HFP: SP sv. 158, ff. 2-3).

HF_4.indd 248 19.1.2009 11:32:18


sam, o vjerskim stvarima, izvolite govoriti, inače izvolite van. ’ Otvorio sam vrata i počeo prvi. Kad je mladić vidio, da ga ja uopće ne ću da saslušam, rekao je: ‘Pa ja idem, a možda ćete kasnije nadoći’ i otišao je. “26

Molitelj, dušobrižnik i pastoralac

Fra Smiljan je bio duhovan čovjek – meditativac, odakle je crpio snagu i na-dahnuće za dušobrižnički i pastoralni rad tamo gdje se nalazio. Imao je osjećaja za najslabije, u prvome redu za bolesnike, i po svjedočenju kolega svećenika koji su ga poznavali od sjemenišnih dana i zajedno djelovali na njivi Gospodnjoj “svuda je oko sebe širio miris svetosti“. Snagu i nadahnuće crpio je iz svakodnevne duge i ustrajne molitve u bliskome odnosu prema prirodi koja mu je “govorila“ i svjedočila o svojemu Stvoritelju, a za boravka u Zagrebu “bio je pravi duhovni gromobran te kuće“. 2� Rado boravi u sjeni širokobriješkoga starog hrasta, gdje moli i dočekuje vjeroučenike koji su ga voljeli.

Fra Smiljan je bio veliki propovjednik, čije riječi izrečene u zanosu zvonkim glasom nisu samo rado slušali vjernici i nevjernici, nepismeni i učeni nego i kolege svećenici. Govorio je iz dubokoga uvjerenja s velikom sigurnosti i sa svetačkom poniznosti, pjevajući i gromoglasno zboreći o Bogu. 28 Kako se može zaključiti iz dostupnih izvora, fra Smiljan svoje govore i propovijedi do u tančine razrađuje, obrađujući teme vjere, Svetoga pisma i kršćanskoga morala. Zapisuje priče i zgo-de koje je rabio u svojim homilijama, nagovorima i vjeronaučnim predavanjima. 29 Govori o različitim teološkim i društveno-aktualnim temama i pitanjima svoga vremena, koristeći rabeći Bibliju i crkveni nauk kao stupove svojega izlaganja. 30

26 Izjava fra Smiljana Zvonara Udruženju katoličkih svećenika u Sarajevu o provokaciji nekog mladića iz Krivodola (HOP, - UDBA-ina provokacija) (u P. S. piše: Mladić je Brkić iz Tiskare), od 11. srpnja 1951. (Arhiv HFP: SP, sv. 158, ff. �0-�1).

2� F. VLAŠIĆ, Plači srce moje (uz 30. obljetnicu smrti fra Smiljana Zvonara), Sveta baština IX (1990.), br. 10, str. 6.

28 Isto, str. 6. 29 Bilježnica maloga formata 19 x 13 cm sa �2 stranice u rukopisu (III. dio), s propovijedima, predava-

njima i govorima, Mostar 1940. Rukopis je krasnopis, ali jako sitan, zbijen i zato teže čitljiv (Arhiv franjevačkog samostana Tomislavgrad).

30 “Nešto o prvim danima Isusovim na zemlji“, “O ljubavi Božjoj“, “Primjer Božje pravednosti“, “Ne-što o prorocima“, “Isus kao pravi Mesija“, “Smisao Kristovih riječi pri početku javnog djelovanja“, “Isusov govor u Kafarnaumu“, “Nešto o definiciji života“, “Uskrisenja Isusova“, “Moć riječi Božje“, “Što zapažamo u priči rasipni sin?“, “Nešto o uzvišenosti Kristovoj, “Kako tumače raširenje kršćan-stva“, “Istina je nepobjediva“, “Kako zamišljaju Isusa?“, “Isus i Buda“, “Nešto o prilikama prije Krista“, “Osnivatelj budizma“, “Duša – predmet zajedničkog interesovanja“, “Nešto o svrhovitosti u prirodi“, “Upozorenje na današnje ekstremne zablude“ prema govoru dr. Alojzija Stepinca 6. travnja 1940. =, “Suosjećanja života“, “Život čovjekov je duševna kompozicija duhovnog i tjelesnog života“, “Nešto o sankciji moralnosti dobra i moralnosti zla“, “Slovo nadgrobno“, “Nekoliko primjera“, “Čudesa – Krist i

HF_4.indd 249 19.1.2009 11:32:18


Neprestano je, po svjedočanstvu kolega, rastao u spoznaji i duhovnosti i nikada se nije zadovoljio površnim i polovičnim. U svojoj je bilježnici zapisao: “Tko ima malo, hoće mnogo. Tko ima mnogo, hoće više. Imaš Boga, pa ćeš imati sve. “31

Bio je voljen i cijenjen od župljana i vjeroučenika svih uzrasta. I za kasnijega dugogodišnjeg izdržavanja zatvorske kazne u zeničkome kazamatu, smireno obav-lja svakodnevne dužnosti s molitvom na usnama odakle crpi snagu da izdrži teret duge zatvorske kazne koja ga pritišće.

Stradanje Katoličke crkve i svećeničko udruženje Dobri Pastir

“Tijekom Drugog svjetskog rata pripadnici vojnih, milicijskih i drugih orga-nizacija, organiziranih i vođenih od Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) ubili su 511 osoba iz struktura Katoličke Crkve. Od toga broja njih je 184 bilo iz Bosne i Hercegovine. Tijekom Drugog svjetskog rata pripadnici različitih partizanskih je-dinica ubili su 314 katoličkih svećenika, a poslije rata za vrijeme vlasti KPJ ubijeno je još 116 crkvenih osoba. Na križnom putu od pripadnika partizanskih jedinica stradale su 64 osobe, a na odsluženju vojnog roka još 15 crkvenih osoba. “32 Tiskani su novinski članci i knjige protiv Crkve i svećenika, dok se sama Crkva na partij-skim skupovima etiketirala kao neprijateljska organizacija i antidržavni element. Sve što je hrvatsko poistovjećivano je s nacionalizmom, šovinizmom i ustaštvom. “Hercegovačka franjevačka provincija bila je gotovo uništena, njezino čelništvo za-jedno s provincijalom je pobijeno, dio knjižnica i arhiva spaljeno, dio fratara otišao je u emigraciju, a preostali svećenici bili su stalno na udaru vlasti gotovo bez ikakve mogućnosti konsolidacije. U sličnu položaju bila je i provincija Bosna Srebrena. “33 Komunističke vlasti su u vremenu od 1945. do 1990. zatvarale i sudile �6 hercego-vačkih franjevaca, a od toga 58 u poratnome razdoblju.

I časne sestre su zatvarane u poraću pod optužbom da su pomagale “škripa-rima“. Tako je uhićenja i istrage nad svećenicima i časnim sestrama u Mostaru vo-dio oficir Uprave državne bezbjednosti (UDBA-e) Osman Ćimić. U Mostaru je u travnju 1948. uhićen i sproveden u Ćelovinu biskup dr. Petar Čule. Osuđen je na 11 godina i šest mjeseci zatvora, gdje je izdržao � godina i 6 mjeseci te 2 godine internacije u franjevačkome samostanu u Tolisi.

božanstvo“, “Primjer dobra vjernika i znanstvenjaka“, “Krist i život“, “Po nešto“ – primjer ustrajnosti u molitvi, “Nešto o nazoru na život“, “Strašno zlo pobačaj“, “Moda“, “Zajedničko kupanje“, “Pazimo na oči“, “Katolički moral“, “Odnošaj prema tijelu ljudskom“, “O športu“, “Bol“, “Tijelo mora biti u službi duše“, “Duša Stvoriteljeva“, “Kako je velik Stvoritelj (a kako bitan stvor)“, “Put do bezvjerstva“.

31 F. VLAŠIĆ, Sjećanje na dr. fra Smiljana Zvonara (uz 20. obljetnicu smrti), Naša ognjišta X (1980.), br. 9, str. 16.

32 I. LUČIĆ, Komunistički progoni Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini (1945. -1990.), u: Fra Ferdo Vlašić – vizionar i patnik (prir. R. JOLIĆ i suradnici), Tomislavgrad, 2005., str. 53.

33 Isto, str. 5�.

HF_4.indd 250 19.1.2009 11:32:18


Taj težak položaj Crkve trebalo je mijenjati pa se u Beogradu 23. rujna 1949. skupina franjevaca, predvođena bosanskim provincijalom fra Josipom Markuši-ćem, sastaje s Josipom Brozom Titom. Kao rezultat razgovora s ciljem poboljšanja odnosa s komunističkom vlasti pojavio se Inicijativni odbor za osnivanje Udruže-nja katoličkih svećenika NR BiH. Predsjednik odbora bio je fra Bono Ostojić, a u Sarajevu je 25. i 26. siječnja 1950. održana utemeljiteljska sjednica Udruženja kato-ličkih svećenika “Dobri Pastir“. Članovi Udruženja su vjerovali kako na ovaj način mogu preživjeti u tadašnjim političkim prilikama, opstati i očuvati Crkvu i narod. Udruženju je pristupilo 169 članova, a do 1952. je učlanjeno 205 svećenika. 34

Udrugu podržava i tadašnji provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Mile Leko, dok su članovi provincije fra Ferdo Vlašić i fra Blago Karačić članovi Upravnoga odbora. Neki su svećenici prihvatili članstvo u Udruzi da bi na bolji način mogli pomagati zatvorenoj braći svoje zajednice. Tako su fra Ferdo Vlašić i fra Smiljan Zvonar sa suradnicima uhićeni u lipnju 1952. i osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne, jer su na različite načine djelovali na oslobađanju franjevaca iz komunističkih zatvora.

Danas u analizi djelovanja i korisnosti ove svećeničke udruge postoje različita stajališta. Jedni smatraju da je udruženje bilo odgovor na bezizlaznu situaciju te da je omogućilo mnogo dobroga za Crkvu u Bosni i Hercegovini. 35 Drugi opet predbacuju kako je komunistička partija zaključila da bi svećenička udruženja bila izvrsno sredstvo za ostvarenje njezinih zacrtanih političkih i ideoloških ciljeva36 te da su i druga svećenička društva zamišljena od UDBA-e kao sredstvo stvaranja raz-dora među svećenstvom, odvajanja nižega klera od više crkvene hijerarhije i moćno sredstvo obavještajnoga rada, što je sve bilo s ciljem slabljenja i uništenja Crkve. 3� Ocjena o udruženju na neki je način postala razdjelnicom u bosansko-hercegovač-kome društvu.

Poratni progoni hercegovačkih franjevaca

U teškim godinama komunističke diktature i terora nakon Drugoga svjetskoga rata, prvi su na udaru bili katolički svećenici protiv kojih se vodilo mnoštvo namje-štenih političkih procesa s teškim optužbama i s nesnosnim jarmom dugogodišnjih

34 // Članovi Udruženja katoličkih svećenika NR BiH, Dobri pastir (revija), br. 1-2, Sarajevo, 1950., str. 83-86; // Organizacijske vlasti, Dobri pastir (revija), br. 3-4, Sarajevo, 1950., str. 46-50. U prvim broje-vima Dobrog pastira, glasila Udruženja katoličkih svećenika izlazili su popisi članova Udruženja, koji su ubrzo prestali izlaziti što se opravdavalo “situacijom u društvu“.

35 J. KRIŠTO, Korisne budale, svjesni suradnici ili mudri manipulatori? Udruženje katoličkih svećenika BiH “Dobri Pastir“, u: Fra Ferdo Vlašić – vizionar i patnik, Tomislavgrad, 2005., str. 83.

36 Isto, str. 89. 3� Isto, str. 93.

HF_4.indd 251 19.1.2009 11:32:18

Vice

Highlight


zatvorskih kazni. U poslijeratnim, a osobito u prvim godinama petoga desetljeća XX. stoljeća, ondašnja komunistička vlast pozorno prati svaku pa i najmanju dje-latnost Crkve i njezinih službenika. O odnosu svećenstva i narodne vlasti u Her-cegovini izvješćuje se u dopisu Uprave Hercegovačke franjevačke provincije od 4. siječnja 1950. Netko, a vjerojatno fra Ferdo Vlašić, izvješćuje svećeničku udrugu “Dobri Pastir“. Govori o oficiru UDBA-e Osmanu Ćimiću koji je u mostarskome samostanu tražio gvardijana fra Smiljana i s njim raspravljao o s. Imakulati Zujić. Nadalje izvješćuje: “U Hercegovini se znade kakav je postupak imao Ćimić prema nedavno umrlom članu Udruženja fra Honoriju Čiliću. On ga je jer je valjda opazio da je slaba srca i prestrašen prisiljavao da preuzme na sebe strogu dužnost špijunaže te je pokojni Honorije po njegovu nalogu morao obilaziti okolne župnike i davati Ćimiću izvještaj. Kad ne bi bio izvještaj po volji Ćimi, onda bi strahovito vikao na njega i prijetio da će ga zatvoriti i opet osuditi tri godine. Nekoliko puta je pokoj-niku premetana kuća nekoliko dana prije njegove smrti. On je bio sav zbunjen i prestrašen. Sadašnji terenski oficir UDB-e D. Bošković priznaje da bi pok. Honorije Čilić, čim bi ugledao oficira UDB-e, postao abnormalan, zapravo sulud. Tako je jedanput kad je on bio kod njega, vrtio se na stolici u krugu i nevezano govorio. Sve su to morale biti posljedice represalija, koje je činio Ćimić i tražio od čovjeka sukob sa savješću. “38

Već nakon samoga osnivanja Udruženja katoličkih svećenika “Dobri Pastir“ ta-dašnja vlast njezinom predsjedniku fra Boni Ostojiću, spočitava nelojalnost u radu osobito nekih svećenika o čemu predsjednik dopisom od 30. rujna 1951. izvješćuje tadašnjega povjerenika za hercegovačku provinciju fra Ferdu Vlašića. U odgovoru od 2. listopada 1951. fra Ferdo izražava nevjericu u tvrdnje o nelojalnosti fra Gau-dencija Ivančića, fra Serafina Dodiga, fra Bogdana Ćubele, fra Smiljana Zvonara i drugih. “O. Smiljanu Zvonaru sam također kazao Vašu poruku. Po priznanju sviju i Smiljan je čovjek na svome mjestu. Ja sam stalno uz njega. Pratim njegov rad i držanje. Nisam ništa opazio, što bi se kosilo sa našim pravilima i obećanjima(…). Ja držim da su sve objede skuhane u istoj kuhinji, koja je sazdana na temeljima laži, podvala i falsifikata. “39

Fra Smiljan kao mostarski župnik, u skladu s onim što iznosi i u svojoj dok-torskoj disertaciji, vodi brigu da i bolesnici mostarske bolnice imaju primjerenu dušobrižničku skrb i brigu. A kada im se to ne dopušta, Oblasnomu narodnom od-boru u Mostaru 9. svibnja 1951. (br. 249/51) upućuje s fra Ferdom Vlašićem dopis pozivajući se na Ustavom NR BiH zajamčene slobode vjeroispovijedi i podjeljivanje sakramenata. 40

38 Arhiv HFP: SP, sv. 158, ff. 2-3. 39 Arhiv HFP: SP, sv. 158, f. �4. 40 Arhiv HFP: SP, sv. 158, f. 64a.

HF_4.indd 252 19.1.2009 11:32:18

Vice

Highlight


Dopisom od 3. ožujka 1952. 41 fra Ferdo Vlašić izvješćuje Udruženje katoličkih svećenika “Dobri Pastir“ u Sarajevu o novinskim napadima na svećenike42 i njihovo šikaniranje od Narodne vlasti u Duvnu, Kongori, Posuškom Gracu, Ljubuškom, Ja-blanici, Konjicu, Čitluku i Mostaru: “Sigurno Vam je poznato da je u zadnje vrijeme otpočela posebna kampanja u novinama, na vajnim skupovima i privatno protiv pojedinih svećenika članova našeg Udruženja(…). Za župnika u Bukovici fra Teo-fila Leku javno je rečeno, da je nagovarao narod, da ne daje poreza(…). I on se tome čudi da se je moglo takvo nešto na njega izmisliti(…). Prigovara se radi prevelike pastoralne aktivnosti pojedincima u Ljubuškom na srezu. Fra Ljudevit Rupčić na-stoji da se svi, koji nisu vjenčani u crkvi što prije vjenčaju. “ Fra Alfonzu Jukiću se prigovara da je nakon pučke mise molio “Djelo vjere“ u kojoj prema fra Anđelovu molitveniku stoji: “U ovoj vjeri želim živjeti i umrijeti i ako bi bilo potrebno za nju i svoju krv proliti (…). “ Komunističke su vlasti rekle da je na ovaj način narod huškao na revoluciju protiv vlasti. “Mostarski gvardijan je okrivljen što je ove godi-ne držao ponoćku na Božić, a to mnogi iskoristili u loše ciljeve: čitavu noć pjevali nacionalne pjesme, kao na pr. ‘Još Hrvatska ni propala’ (…). Fra Serafina Dodiga su javno nazvali ‘velikim ustašom’ dapače je rečeno i to da je on ‘kolovođa svih sveće-nika ustaški nastrojenih’. “ Jablanički župnik koji je stanovao u zvoniku od vlasti je kritiziran što je djecu u crkvi pripremao za ispovijed, pričest i krizmu.

Dopisom u šest točaka od 21. ožujka 1952. fra Smiljan pobija navode i klevete iz novinskoga članka “Ovozemaljska rabota nadzemaljskog pastira“, koji je objavio neki Muljanin u mostarskome listu Sloboda 20. ožujka 1952., nazivajući ih izmišljo-tinama. 43 Neke od tih točaka kasnije su uvrštene i u fra Smiljanovu optužnicu pro-tiv naroda i tadašnjega društvenog uređenja. Međutim, njegov odgovor uredništvo lista “iz principa“ nije htjela javno objaviti.

Provincijski tajnik fra Ferdo Vlašić u svome dopisu od 2. travnja 1952. izvje-šćuje Upravni odbor Udruženja “Dobri Pastir“ o novinskim napadima na sveće-nike i njihovo šikaniranje od tadašnje narodne vlasti. “Odavno sam vam javio da je zatvoren o. fra Ljudevit Rupčić, župnik Veljaka, dr. fra Mladen Barbarić, župnik Tepčića, te dne 1. IV. također lišen slobode dr. fra Smiljan Zvonar, mostarski gvardi-jan. Prigodom zatvaranja fra Smiljana, bio je pretres nekih prostorija samostana i to župskog ureda, Smiljanove spavaće sobe i samostanske knjižnice. Pretres je trajao preko četiri sata. Knjižnica je pregledana samo površno, a župski ured i gvardija-nova soba detaljno. Odneseno je nešto njegove privatne korespodencije, koja nije ni od kakova interesa. I ja sam bio poslan od mnp. Provincijala, da prisustvujem

41 Arhiv HFP: SP, sv. 158, ff. 8�-89. 42 Fra Bogdan Ćubela, fra Karlo Grbavac, fra Teofil Leko, fra Ljudevit Rupčić, fra Krešo i fra Alfonzo

Jukić, fra Eugen Tomić, fra Smiljan Zvonar, fra Serafin Dodig i fra Andrija Šoljić. 43 Sloboda od 20. ožujka 1952. br. 11. str. 2. Neobjavljeni odgovor od 21. ožujka 1952. (Arhiv HFP: SP,

sv. 158, f. 9�).

HF_4.indd 253 19.1.2009 11:32:19

Vice

Highlight


pretresu. Postupak trojice oficira, koji su ga obavljali, bio je uistinu human; nije bilo nikakve naročite oštrine, dapače smo se ugodno šalili sa oficirima. “44

Nakon premetačina samostana, župnoga ureda i fra Smiljanove sobe, izvješćuje o izjavi mržnje oficira UDBA-e N. Fazlagića s primjedbom da se: “Upravo Fazlagić morao čuvati ovom prigodom ovakvih izjava kao šef komisije i musliman, da ne bi netko pomislio, da se radi iz mržnje prema katolicima. Mogao bi netko pomisliti, da je i sve, makar bilo i nesvjesno razbijanje bratstva i jedinstva. “45 Župnik iz Gorana-ca pozvan je u Mostar te mu je zabranjeno da prima bilo kakav milodar od naroda makar i dobrovoljni. U Čapljini je zabranjeno ispovijedanje starih i nemoćnih po selima, dok su u Mostaru učitelji školskoj djeci zabranili dolaziti na vjersku obuku uz prijetnju da će biti izbačeni iz škole. Svećenicima se predbacuje da na narod vrše jak pritisak, nagovarajući ih da vrši vjerske dužnosti, ali se vrši pritisak od pojedina-ca koji koriste svoj položaj. Traže se upute kakav stav treba zauzeti i što da učine?

U dopisu tadašnjega provincijala fra Mile Leke Vjerskoj komisiji pri Predsjed-ništvu vlade BiH u Sarajevu izneseno je kako se franjevački red nigdje u svijetu nije srastao s narodom kao u našoj Republici te da je neosporna uloga franjevaca tijekom povijesti koji su s pukom dijelili dobro i zlo i nikada ga nisu izdali. Bilo je svećenika koji se odmah nakon rata nisu najbolje snašli u novim prilikama pa je s lokalnim vlastima na terenu bilo izvjesnih nesporazuma i sukoba što je za sobom povlačilo kažnjavanje. Nastupilo je napeto stanje i zaoštrenost između svećenstva i narodne vlasti, ali je postupno došlo do smirivanja prilika u čemu je pridonijelo i društvo svećenika “Dobri Pastir“. Navodi zatvaranje fra Ljudevita Rupčića i fra Smiljana Zvonara, donoseći izjavu N. Fazlagića od 16. travnja 1952. “I jest bio be-smislen svaki pokušaj s vama (tj. fratrima) sklapati sporazume i paktove o suradnji. S vama nema nikakve suradnje (…). “46 Navodi župnika u Gorancima fra Davida Zubca, komu se brani pohod i ispovijed staraca jer da se time vrše zabranjeni sku-povi, kao niti primanje bilo kakvih milodara od župljana. Izražava se zabrinutost zbog takvih mjera koje nikomu ne mogu donijeti koristi s molbom za intervenciju zbog teških prilika za Crkvu u Hercegovini.

Optužnica franjevcima, Ivi Jurici i Dautu Karamehmedoviću

Fra Smiljan je proganjan od komunističkih vlasti nakon što je s fra Ferdom Vlašićem počeo raditi na oslobađanju franjevaca koji su se nalazili po komunistič-kim zatvorima. Veza im je bio sudski službenik u Mostaru Daut Karamehmedo-vić koji je za novac bio spreman izdati falsificirane dokumente o pomilovanju ili

44 Arhiv HFP: SP, sv. 158, ff. 98-99. 45 Isto. 46 Arhiv HFP: SP, sv. 156, ff. 124, 292-294.

HF_4.indd 254 19.1.2009 11:32:19

Vice

Highlight


smanjenju kazne. UDBA je međutim otkrila njihovo nastojanje, a vjerojatno jedno vrijeme i podržavala, dok svi nisu bili uvučeni. Tada su ih, u ljeto 1952., tadašnje komunističke vlasti utamničile u mostarskoj Ćelovini. 4� Prigodom fra Smiljano-va uhićenja obavljen je četverosatni detaljni pretres nekih prostorija samostana, osobito gvardijanove sobe i župnoga ureda. Tom prigodom šef pretresne komisije, kapetan mostarske UDBA-e N. Fazlagić izjavljuje: “Ja mrzim sve hodže, fratre i po-pove. Ja ne mogu vidjeti te vaše mantije. Vi ste fratri za mene čovjek, samo onda kad skinete mantiju (…). Ja mrzim religiju, a vi ste predstavnici religije pa onda je logično da i vas mrzim. Ja vas mrzim i to ću pred svakim reći. “48

S provincijalovim zamjenikom fra Gaudencijem Ivančićem, provincijskim taj-nikom fra Ferdom Vlašićem, vikarom humačkoga samostana fra Darinkom Brki-ćem, fra Dragom Stojićem iz samostana u Slanome, zemljoradnikom Jozom Sto-jićem, Ivom Juricom i bivšim službenikom mostarskoga Okružnog suda Dautom Karamehmedovićem, mostarskom gvardijanu fra Smiljanu suđeno je u sudskome procesu “Protiv Zvonar fra Smiljana i drugova“ održanom �. i 9. srpnja 1952. zbog krivičnih djela čl. 100 i 118 KZ-a. U nazočnosti optuženih, svjedoka49, njihovih branitelja50 i Okružnoga javnog tužitelja Muhameda Mirice donesena je presuda 11. srpnja 1952. u 1� sati, koju je pročitao predsjednik Suda. Predsjednik sudskoga vijeća bio je dr. Dragoslav Ljubibrtić, a suci-porotnici: Ivan Džidić i Mirko Bruh. Branitelji optuženika su bili: fra Smiljana je branio dr. Slobodan Tambić, fra Ferdu dr. Ante Merkadić, fra Gaudencija Sergije Govedarica, fra Darinka, fra Dragu i Jozu Stojića Šimun Šunjić, Ivu Juricu Mehmed Puzić, a Dauta Karamehmedovića dr. Branislav Mandić. 51

“Valja imati na umu kako su brojna priznanja okrivljenih bila iznuđena pod teškim pritiskom, strahom ili čak fizičkim mučenjima. Stoga treba biti oprezan u zaključcima. Valja napomenuti da je saslušanja uglavnom vodio zloglasni UDB-in ‘islednik’ Osman Ćimić zvani ‘Ćima’, strah i trepet u poratnoj komunističkoj Her-cegovini. “52 Optuženi franjevci proglašeni su krivima “što su putem podmićivanja

4� Provincijal fra Mile Leko javlja Biskupskom ordinarijatu da su u zadnje vrijeme zatvorena četiri žu-pnika: fra Željko Zadro, Kongora; fra Ljudevit Rupčić, Veljaci; fra Mladen Barbarić, Ploče i fra Smi-ljan Zvonar, Mostar. Predlaže se u dopisu br. 6�/52. fra Pio Nuić za župnika u Mostaru. Ordinarijat prihvaća prijedlog 8. travnja 1952. dopisom br. 210/52., kojim se podjeljuje jurisdikcija i kanonska misija sa službom dekana do provincijskoga Kapitula (Arhiv HFP: SP, sv. 156, ff. 292-294).

48 Arhiv HFP: SP, sv. 158, ff. 98-99. 49 Svjedoci su bili: fra Svetozar Petric, fra Bosiljko Vukojević, Vlatko Marušić, fra Luka Sušac, Ivan

Senkić, Slavko Ledić, Antonija Perić, fra Umberto Lončar, fra Rajko Radišić i fra Mirko Ćosić. 50 Dr. Slobodan Tambić iz Mostara, Sergij Dvedari, Mehmed Puzić i Branislav Mandić odvjetnik u

Mostaru, dr. Ante Čerkadić odvjetnik iz Sarajeva, Šimun Šunjić odvjetnik iz Čapljine. 51 Presuda Okružnoga suda fra Smiljanu Zvonaru, optuženim fratrima i suradnicima, pisana ćirilicom,

Mostar, br. 12�/51 od 11. srpnja 1952. (Arhiv franjevačkog samostana Tomislavgrad). 52 R. JOLIĆ, Sva suđenja fra Ferdi Vlašiću, u: Fra Ferdo Vlašić – vizionar i patnik, Tomislavgrad, 2005.,

str. 123.

HF_4.indd 255 19.1.2009 11:32:19


preko svoje veze Ive Jurice pridobili bivšeg službenika Okružnog suda u Mostaru Dauta Karamehmedovića u tom pogledu da im je on u vremenu od 1949 god. do travnja 1952. god. u više navrata na kriminalan način, ishodio otpuštanje od dalj-njeg izdržavanja kazne KPD-a Zenica, ovih svećenika i drugih lica optuženih za krivična djela protiv naroda i države, koje bi oni prethodno točno označili – da bi svi i ovako optuženi osuđenici mogli nastaviti sa svojim neprijateljskim radom pro-tiv postojećeg poretka i društvenog uređenja kod nas (…). “53 S Dautom se izravno nisu povezali i s njim kontaktirali nego s tom nakanom angažirali Ivu u koju su imali puno povjerenje. U kontakt s optuženim Karamehmedovićem franjevci su došli preko Joze Stojića koji je iz zatvora izbavio brata fra Dragu smanjenjem kazne s dvije godine na deset mjeseci54, nadajući se da će na taj način pomagati i drugim zatočenim svećenicima.

Stavlja im se na teret da su u ljeto 1950. u zadatak stavili Ivu Juricu da po optuženome Dautu iz zatvora ishodi otpuštanje osuđenoga fra Svetozara Petrica. Fra Smiljan se kao mostarski gvardijan tereti da je s ciljem mita po provincijskome tajniku, fra Ferdi Vlašiću, dao 16000 dinara. Primljeni novac Iva Jurica je isplatila Karamehmedoviću, koji je uručio lažnu odluku Prezidijuma FNRJ o pomilovanju fra Svetozara Petrica koji je prema Optužnici uručen gvardijanu fra Smiljanu tj. tajniku fra Ferdi. “Kasnije kada je izišao iz zatvora fra Svetozar Petric sastali smo se jednom zgodom u mojoj sobi i zaključio sam iz njegovog držanja da je upoznat sa stvarima kako je došlo do njegovog puštanja na slobodu. On je smiješeći se mene zapitkivao ‘što se tebi čini o ovom mom izlasku iz zatvora?’ Ta njegova zapitkivanja govorila su o njegovim sumnjama po pitanju dali je zakonito ili nezakonito pušten sa izdržavanja kazne. Ja sam mu odgovorio ‘nije važno kako si pušten, glavno je da si na slobodi, a rješenje je tu’. Upozorio sam ga ovom prilikom da je potrebno da se za sve ovo zahvali Ivi i da je potrebno da rekne Ivi jednu misu. “55

Iva Jurica se nadalje tereti za stavljanje u novi posrednički zadatak izbavlja-nja fra Rajka Radišića, i fra Ratimira Kordića za što je posredništvom Dauta Ka-ramehmedovića bilo moguće urediti samo za fra Rajka s dogovorenim novčanim iznosom od 12000 dinara. 56 Iako se toliki iznos fra Smiljanu učinio prevelikim, pristao je, otišao u sobu, stavio novac u kuvertu i dao Ivi koja ga je čekala u predso-blju župnoga ureda, a ona ga predala Dautu. Poslije izvjesnoga vremena donijela je rješenje koje je predala fra Smiljanu5�, a on ga uručio fra Ferdi. Zadovoljni i drugim 53 Presuda Okružnoga suda fra Smiljanu Zvonaru, optuženim fratrima i suradnicima. 54 Zapisnik o saslušanju Ive Jurice od 31. svibnja 1952., str. 3. “Islednik“ je Osman Ćimić, a zapisničar

Fila Ćorić (Arhiv franjevačkog samostana Tomislavgrad). 55 Zapisnik o saslušanju fra Smiljana Zvonara, Mostar 2. lipnja 1952. u 20 sati, str. 16. “Islednik“ je

Osman Ćimić, a zapisničar Fila Ćorić (Arhiv franjevačkog samostana Tomislavgrad). 56 Fra Ratimir Kordić je naime “suđen po Sreskom sudu u Ljubuškom“ pa Daut za njega nije mogao

ništa učiniti (usp. Okružno javno tužilaštvo u Mostaru: Optužnica br. �6/52 od 30. VI. 1952., str. 4). 5� Zapisnik o saslušanju fra Bosiljka Vukojevića, Mostar 12. lipnja 1952., str. 2. “Islednik“ je Džemil

Fozlogić (Arhiv franjevačkog samostana Tomislavgrad).

HF_4.indd 256 19.1.2009 11:32:19


uspjehom, odlučili su pokušati još i dalje. 58 Za otpuštanje osuđenoga fra Mirka Ćo-sića iz zeničkoga zatvora bio je dogovoren iznos od 5000 dinara, jer je gvardijan fra Smiljan poručio Dautu da jednostavno više nemaju novaca, na što je ovaj pristao. Za fra Bosiljka Vukojevića s Ivom je stvar uglavio fra Ferdo za 12000 dinara, budući da je gvardijan fra Smiljan bio odsutan iz samostana. Na isti način su optuženi po-stupili i u slučaju osuđenih fra Didaka Burića, fra Mije Čuića59 i fra Lovre Babića. Za fra Miju i fra Lovru, jer su suđeni, ništa se nije moglo učiniti preko Dauta. 60

Preko Jurice za bivšega provincijala hercegovačke provincije fra Didaka Bu-rića isplaćeno je 15000 dinara61 optuženom Karamehmedoviću i fra Didak je bio oslobođen. Tada je UDBA posumnjala. O tome je Ivin rođak fra Drago Stojić na sa-slušanju navodno izjavio: “Sjećam se kada sam posljednji puta bio kod Ive 26. maja 1952. i kada mi je pričala za fra Didaka Burića da sam joj rekao da se ubuduće kani toga posla, a to što je učinila, učinila. To sam joj govorio strahujući da se ova stvar ne otkrije sa jedne strane i znajući da to nije ispravna stvar s druge strane. Nekako je to odmah iza toga moga sastanka sa Ivom otkriveno i sva sreća pa se nije širilo dalje. “62 Fra Darinko Brkić, koji se tada nalazio u samostanu na Humcu, dolazi u Mostar s molbom Ivi da posreduje u Dauta oko puštanja njegova prijatelja Hercega iz okolice Ljubuškoga za koga je plaćeno 6000 dinara63, ali je Iva Jurica uhićena već 29. svibnja 1952.

Fra Gaudencije Ivančić se tereti kao provincijalov zamjenik i starješina fra Smiljanov i fra Ferdin da je znao, odobravao i podržavao njihov protuzakoniti rad otpuštanja osuđenih svećenika isplatom potrebnoga novca za mito. Fra Drago Sto-jić je optužen da je ženi osuđenoga prijatelja Nikole Dodiga iz sela Zvirića u okolici Ljubuškoga obećao da će za njega isposlovati otpuštanje iz KPD-a Zenica te je pre-ko svoje rodice Ive Jurice iz Ilića u Mostaru zatražio da preko Karamehmedovića posreduje otpuštanje iz zeničkoga zatvora što je i učinjeno. “Dakle, učinili su krivič-no djelo napada na državno i društveno uređenje FNRJ iz čl. 100 KZ. “64

Jozo Stojić je optužen da je u jesen 1949. s Ivom Juricom otišao Dautu Kara-mehmedoviću za izbavljenje brata fra Drage, za što je isplatio 6000 dinara i nešto 58 Zapisnik o saslušanju fra Smiljana Zvonara, Mostar 2. lipnja 1952., str. 14. 59 “Na pitanje tužioca optuženi (fra Smiljan) dalje odgovara da je povodom osude Čuića fra Mije naj-

prije na smrt, a zatim od višeg suda na 20 godina lišenja slobode sa prisilnim radom vidio da je on učinio neki težak zločin koji mu u pojedinostima nije bio poznat. Optuženi se sjeća da je Čuić fra Mijo pored ostalog bio suđen i radi pokrštavanja Srba“ (Zapisnik o pretresu: protiv “Fra Smiljana i drugova“ na 39 gusto tipkanih stranica, pisan ćirilicom. Predsjednik vijeća: dr. Dragoslav Ljubibratić, suci porotnici: Ivan Džidić i Mirko Bruk. Okružni sud u Mostaru, broj K:12�/52. od �. �. u � sati. Arhiv franjevačkog samostana Tomislavgrad).

60 Isto, str. 15. 61 Zapisnik o saslušanju Ive Jurice od 31. svibnja 1952., str. 8. 62 Zapisnik o saslušanju fra Drage Stojića, Mostar 10. lipnja 1952. u 19. 15 sati, str. 6-�. “Islednik“ je

Osman Ćimić, a zapisničar Fila Ćorić (Arhiv franjevačkog samostana Tomislavgrad). 63 Zapisnik o saslušanju Ive Jurice od 31. svibnja 1952. 64 Presuda Okružnoga suda fra Smiljanu Zvonaru, optuženim fratrima i suradnicima.

HF_4.indd 257 19.1.2009 11:32:19


namirnica o čemu je upoznao fra Ferdu i fra Smiljana s napomenom da bi tako mogli nastaviti izbavljati preostale osuđene svećenike. Nakon što je nakon izvjesno-ga vremena Daut uručio lažnu odluku o fra Draginu puštanju, Jozo mu je isplatio pogođeni iznos od 3000 dinara, za što je fra Ferdo obećao plaćeni novac isplatiti iz provincijske blagajne. To međutim nije učinjeno, zbog Jozina skoroga uhićenja. 65

Iva Jurica se po optužnici tereti za posredništvo s Karamehmedovićem i što je “omogućila ovim licima da nastave sa svojim neprijateljskim radom protiv postoje-ćeg poretka i društvenog uređenja kod nas“. 66 Daut Karamehmedović se optužuje kao službenik Okružnog suda u Mostaru što je od jeseni 1949. do dana privođenja radio na oslobađanju osuđenika falsificiranjem odluka o pomilovanju Prezidiuma Narodne Skupštine FNRJ i NR BiH te zbog primanja novca i živežnih namirnica.

Politički proces i svjedoci Okružnoga suda

Fra Smiljana se dodatno teretilo, na temelju iskaza lažnih svjedoka u namješte-nome političkom procesu, da bi ga se lakše osudilo i s većom kaznom. Teretilo ga se da je Antoniji Perić, koja je početkom prosinca 1951. došla u vezi s kumovanjem u župni ured, govorio protiv omladine, da su to sve komunisti te savjetovao da se nipošto ne udaje za muslimana ili pravoslavca, nego da ostane prava katolkinja. Navodno joj je rekao da nije čudo da danas Hrvati nemaju mjesta u društvu, nego samo muslimani i pravoslavci, ističući da je muslimanka da bi sigurno imala gdje raditi. Nadalje, da je Slavku Dediću u župnome uredu govorio kako su Hrvati kato-lici u teškome i nesnosnome položaju te kako niti tadašnja vlast neće biti dovijeka. Nadalje je optuživan da je Ivanu Senkiću u mostarskome župnom uredu početkom 1950. govorio: “Pa zar još ne znaš da je u Americi formirana hrvatska Vlada, da ima svoju vojsku i da tu Vladu pomaže Amerika“, te o promjeni postojećega društvenog uređenja u nas. Optužen je da je u tadašnjoj FNRJ, “u namjeri da podruje vlast rad-nog naroda i obrambenu moć zemlje i da razbije bratstvo i jedinstvo naroda FNRJ vršio neprijateljsku propagandu protiv državnog i društvenog uređenja i političkih mjera narodne vlasti, čime je počinio krivično djelo iz čl. 118. KZ“. Tekst izrečene presude, koju je potpisao predsjednik vijeća dr. Dragoslav Ljubibratić, završava sa: “Smrt fašizmu – Sloboda narodu!“

Zloglasna UDBA prisilila je tako mladića Ivana Senkića da na suđenju svje-doči kako je tobože pred njim fra Smiljan rekao da će ponovno biti uspostavljena slobodna i samostalna Hrvatska. “No tada se dogodilo nešto što je suca jamačno zaprepastilo. Mladić je pogledao suca u oči te jasno kazao: ‘Ja se bojim Boga. Krivo

65 Zapisnik o saslušanju Joze Stojića, Mostar 18. lipnja 1952. str. 3. “Islednik“ je poručnik Dragan Bursać (Arhiv franjevačkog samostana Tomislavgrad).

66 Isto.

HF_4.indd 258 19.1.2009 11:32:19


ne ću ni na koga, života mi moga! To fra Smiljan nije preda mnom govorio. Bog mi je svjedok u koga vjerujem. ’ Tada je nastao žamor u sudnici, a predsjednik suda prestao je o tome bilo što pisati. “6�

U Obrazloženju fra Smiljanove kazne kaže se da je Ivanu Senkiću na svakome rastanku preporučivao: “‘Prenesi ovo našim dobrim kršćanima’, dakle je nastojao da njegove riječi dopru do što većeg broja lica. Na taj način u ovoj njegovoj radnji stječu se obilježja krivičnog djela neprijateljske propagande iz čl. 118 st. /1/KZ, pa je i za to djelo proglašen krivim. “ Druga svjedokinja djevojka Perić prije davanja lažnoga iskaza, pala je na pod izjavivši da je hvata nemoć i da ne može govoriti. Sudac je pročitao njezin prisilno dobiveni iskaz, što je trebala samo potvrditi, čemu se usprotivio odvjetnik obrane. Sve je, međutim, bilo uzalud, na što se fra Smiljan samo nasmiješio. 68

Presude s obrazloženjem

Na suđenju je tužiteljima na sve mirno i dostojanstveno odgovarao, radi čega su mu se divili i njegovi progonitelji. Fra Smiljan je osuđen na kaznu strogoga za-tvora za oba djela prema čl. 46 st. /1/KZ i čl. ? st. /1/ toč. 2 i st. /2/KZ u trajanju od 15 godina i na sporednu kaznu ograničenja građanskih prava od 5 godina, a fra Ferdo Vlašić na 16 godina s gubitkom građanskih prava od 5 godina. I ostali optuženi su osuđeni na visoke zatvorske kazne, ali su fra Ferdo i fra Smiljan u tome prednjačili. “Nejasno je pomalo zašto je fra Ferdo dobio veću kaznu od fra Smiljana kad se sam proces vodio protiv ‘Fra Smiljana Zvonara i drugova’ i kad su protiv njega svjedočili drugi svjedoci nevezano za slučaj puštanja zatvorenih franjevaca iz KPD Zenica. “69

Tako je Daut Karamehmedović osuđen na zatvorsku kaznu od 14 godina i spo-rednu kaznu ograničenja građanskih prava u trajanju od 5 godina. Fra Gaudencije Ivančić, koji se po Optužnici nalazio na čelu te protuzakonite djelatnosti, na kaznu strogoga zatvora u trajanju od 10 godina i sporednu kaznu ograničenja građanskih prava od 3 godine. Fra Darinko Brkić na kaznu strogoga zatvora od 8 godina i ograničenje građanskih prava od 3 godine. Iva Jurica na kaznu strogoga zatvora u trajanju od 6 godina i ograničenje građanskih prava od 2 godine. U Obrazloženju se kaže da je pri odmjeravanju kazne za opt. Ivu sud imao u vidu da nije išla za materijalnom korišću i da je radila pod pritiskom vjerskog autoriteta optuženih Zvonara i Vlašića.

6� F. VLAŠIĆ: Sjećanje na dr. fra Smiljana Zvonara (uz 35. obljetnicu smrti), Naša ognjišta XXV. (1995.), br. �-8, str. 30.

68 F. VLAŠIĆ, Plači srce moje, Sveta baština IX. (1990.), br. 10, str. 6. 69 R. JOLIĆ, Sva suđenja fra Ferdi Vlašiću, str. 128.

HF_4.indd 259 19.1.2009 11:32:19

Vice

Highlight

Vice

Highlight


Jozo Stojić je osuđen na zatvorsku kaznu od 6 godina i ograničenje građan-skih prava od 2 godine, a njegov brat fra Drago Stojić na kaznu strogoga zatvora u trajanju od 5 godina i sporednu kaznu ograničenja građanskih prava u trajanju od 2 godine. Iva Jurica koja je uhićena 29. svibnja 1952. pred “islednikom“ Osmanom Ćimićem je izjavila: “Glavnu riječ u ovome su vodili fra Smiljan Zvonar i fra Ferdo Vlašić. Isto tako za ovo su znali i po pojedinim slučajevima bili angažovani i sledeći: fra Gaudencije Ivančić, fra Darinko Brkić, fra Drago Stojić. Svi su oni sa mnom o tome razgovarali. “�0 Trojica posljednjih sudjelovali su samo u pojedinačnim sluča-jevima ili kao posrednici. �1

Kaže se da su pobude takva djelovanja različite, u Dauta Karamehmedovića nisko koristoljublje, Ive Jurice vjerska ograničenost, a u Joze Stojića jedno i drugo. U Obrazloženju se kaže kako se Karamehmedović nije ustručavao kazati da voli novac radi zadovoljavanja svojih prohtjeva. On je na najbeskrupulozniji način zlou-potrijebio položaj sudskoga službenika i s drskošću pogazio najosnovnije dužnosti građana. “Klupko njegovih nedjela još nije dovršeno, nego se i dalje odmotava. Ali već mu i za ovo o čemu se sada sudi zaslužuje najstrožu kaznu. “ Svima se u zatvor-sku kaznu po čl. 45 KZ uračunava provedeni boravak u istražnome zatvoru. Na kraju izricanja zatvorskih kazni kao i u njihovu obrazloženju se dodaje: “Pošto su optuženi svećenici bez imovine, a optuženi Iva Jurica i Daut Karamehmedović, koji je živio od plaće, siromašnog stanja, dok opt. Jozo Stojić ima živa oca pa je imovina domaćinstva na njemu, to je sud ove optužene na osnovu čl. 89/IV ZKP oslobodio od dužnosti nadoknade troškova krivičnog postupka. “

Na kraju se u obrazloženju presude kaže kako je fra Smiljan u svojoj obrani iznio da je njega i njegove suučesnike u tome djelovanju “rukovodio osjećaj pre-ma osuđenim svećenicima i potreba za njihovim radom u franjevačkoj provinciji“. Iznosi se da on nije mogao biti siguran da pušteni osuđenici neće nastaviti nepri-jateljski rad protiv naroda i države, pa je njegov postupak bio bezobziran prema sigurnosti zemlje. Fra Ferdo Vlašić je priznao sam čin davanja novca za puštanje osuđenih svećenika iz KPD-a, ali je porekao da je taj postupak bio protuzakonit. Na upit “islednika“ postoje li neke knjige iz kojih bi se točno moglo ustanoviti, koji je iznos novca dan u cilju puštanja na slobodu vaših svećenika fra Ferdo odgovara: “Te knjige u kancelariji naše provincije sada ne postoje, jer sam ja jedinu blagajnič-ku knjigu u koju sam uvodio prijem i izdatak novca uništio, odnosno spalio poslije podnošenja blagajničkog izvještaja na kapitularnoj sjednici starješinstva provincije. “�2

Fra Svetozar Petric za neprijavljivanje pripreme i izvršenja krivičnoga djela protiv naroda i države iz čl. 9/I ZKND osuđen je na 4 godine lišenja slobode s pri-

�0 Zapisnik o saslušanju Ive Jurice od 31. svibnja 1952. �1 Zapisnik o saslušanju fra Gaudencija Ivančića od 18. lipnja 1952., str. 2-3. “Islednik“ je Osman Ćimić

(Arhiv franjevačkog samostana Tomislavgrad). �2 Zapisnik o saslušanju fra Ferde Vlašića, Mostar 4. lipnja 1952.

HF_4.indd 260 19.1.2009 11:32:19


nudnim radom, fra Rajko Radišić za neprijavljivanje odmetnika iz čl. 8/I ZKND i neprijateljsku propagandu iz čl. 9/I ZKND na 3 godine lišenja slobode s prinudnim radom, fra Mirko Ćosić za neprijateljsku propagandu iz čl. 9/I ZKND i pomaga-nje odmetnika iz čl. 11 ZKND na 10 godina lišenja slobode s prinudnim radom. Fra Darinku Brkiću sud je izrekao kaznu strogoga zatvora u trajanju od 8 godina i sporednu kaznu ograničenja građanskih prava u trajanju od 3 godine. Fra Bosiljko Vukojević dobiva osudu za pomaganje križarske organizacije i neprijavljivanje pri-preme i izvršenja krivičnoga djela protiv naroda i države te organizacije prebjega svećenika u inozemstvo koje je i sam pokušao i čl. 2. i 3. toč. 3. i 8. ZKND za nedo-puštenu spekulaciju iz čl. 3 toč. 5 ZTSS na 5 godina lišenja slobode sa prinudnim radom.

Osuđena su Nikola Dodig i Ante Herceg za navodno članstvo u ilegalnoj tero-rističkoj organizaciji iz čl. 3 toč. 8 ZKND na po 3 godine lišenja slobode s prinud-nim radom.

Od svećenika čije su izvlačenje iz KPD-a pokušali bili su osuđeni fra Ratimir Kordić za izazivanje nacionalne i vjerske mržnje i razdora iz čl. 2 i 5 Zakona o zabrani izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje i razdora na 3 godina lišenja slobode sa prinudnim radom. Fra Didak Burić za neprijateljsku propagandu i or-ganiziranje prebjega svećenika u inozemstvo iz čl. 2 i 9/I ZKND i za nedopuštene spekulacije iz čl. 3 ZTSS na 8 godina lišenja slobode s prinudnim radom. Fra Mijo Čuić za ratne zločine iz čl. 3 ZKND na 20 godina lišenja slobode sa prinudnim radom, fra Lovro Babić za ratne zločine iz čl. 3 ZKND na 15 godina lišenja slobode sa prinudnim radom.

Nakon uložene žalbe na presudu Okružnoga suda u Mostaru osuđenim sveće-nicima i izvanjskim suradnicima, presudom Vrhovnoga suda BiH u Sarajevu broj: 981/52. od 26. rujna 1952., kazna je potvrđena. Presudu je potpisao Božo Cikota, predsjednik sudskoga vijeća.

Boravak u zloglasnome zeničkom kazamatu: Red. br. 1288/I

Fra Smiljan je prebačen u zloglasni Centralni zenički zatvor 3. kolovoza 1953. �3 U matičnoj knjizi je upisan pod br. 1288/I, a u zdravstvenome listu pri dolasku 30. srpnja 1953. je upisano: “Ima proširene vene na nogama, inače zdrav. Majka je živa. Otac umro od tifusa. Jedan brat živ i zdrav, drugi umro od žutice. “ Na pregledu 20. studenoga 1958. je zapisano da je “sposoban za lakši rad (rad u krugu, rad u cvi-jetnjaku, pripremu hrane i sl.)“, što je ponovljeno i na zdravstvenome pregledu 18.

�3 Dopis državnog Sekreterijata NR BiH unutrašnjih poslova, Uprave državne bezbjednosti, s potpisom upravitelja Milana Kljajića, upravi KPD Zenica za izdržavanje zatvorske kazne fra Smiljana Zvonara, Sarajevo 3. kolovoza 1953. (Arhiv franjevačkog samostana Tomislavgrad).

HF_4.indd 261 19.1.2009 11:32:19

Vice

Highlight


travnja 1960. Zbog problema s proširenim venama više puta prima gumene čarape, a zbog tjelesne slabosti i po više dana ležanja i uzimanje vitamina. U KPD-u je iz-držao osam i pol godina (1952. –1960.), s punom godinom dana samice, gdje je, po svjedočanstvu zatvorskih kolega, svima davao primjer svojom vedrinom, ustrajnim nošenjem osobnoga križa.

Nakon jednogodišnjega boravka u sarajevskim samicama, fra Smiljan i fra Fer-do su smješteni u zeničkome zatvoru “staklari“. Fra Ferdo Vlašić se prisjeća: “Di-jelio nas je debeli zid. Pisali smo jedan drugome pisma ohrabrenja. Hvatali su ih i kažnjavali nas. Neko vrijeme nas zbog svojih pokusa staviše u staklaru skupa s biskupom Čulom. Biskup je u svojim ‘Zatvorskim zapisima’ napisao da su mu to bili najljepši dani njegove robije. I kad su nas nakon više od četiri godine života u staklari premještali s ostalim osuđenicima u skupne sobe ne dadoše nam biti u istoj sobi sve do konca tamnovanja. “�4 U fra Smiljanovu “Ličnom listu“ iz zeničkoga zatvora o disciplinskim kaznama koje je dobio stoji primjedba: “10. IX. 1955. godi-ne, kažnjen radi ubacivanja pisama u II odelenje, 5 dana samice, 1 mjesec, zabrane pisanja, paketa i posjete, /reg, br, dic, knjige, 352/. “

Don Anto Baković se prisjeća kako je kao bogoslov bio osuđen na četiri godine strogoga zatvora. Smjestili su ga u zeničku staklaru gdje se upoznao sa mladim fra-njevcima – fra Smiljanom i fra Ferdom. O tome kaže: “Šetali smo zajedno u krugu, ali nismo smjeli ni riječi progovoriti. Nije bilo nikakve komunikacije, samo smo se zajedno viđali, ali nitko nije smio govoriti. Ispod oka bi se pogledali, ali kao da smo sve znali jedan o drugome. “�5

U svojoj autobiografiji, koju je napisao u KPD-u Zenica 29. lipnja 1954., fra Smiljan kaže: “Ostajem u uvjerenju da se je u toj našoj akciji radilo čisto o mitu, a ne ilegalnom puštanju svećenika preko falsifikata. “ O razlozima takvoga djelovanja fra Smiljan nastavlja: “Davanje mita – po uvriježenom mišljenju iz prošlosti – nisam smatrao tako velikom stvari, pogotovu uz (…) sljedeće: 1. Radilo se o zauzimanju moje braće – duhovne, franjevaca s kojima sam odrastao, živio i odgojen bio (…). 2. Ja sam lično dao mito za Svetozara Petrica, koji je već u odmakloj dobi, a moj stari profesor i propovjednik na mladoj Misi, a k tome član samostana u Mostaru i moj predšasnik, prema kome sam i radi toga imao obveza. Dao sam također za Bosiljka Vukojevića, koji je prilično bio slab na bubrezima, a k tome moj gvardijan iz Zagre-ba. Napokon dao sam za Mirka Ćosića, koji je već preko 2/3 kazne bio izdržao, a k tome bolestan na zglobovima i moj zemljak (…). “�6

�4 F. VLAŠIĆ, Plači srce moje, Sveta baština IX. (1990.), br. 10, str. 6; Biskup dr. Petar Čule piše: “To mi je bilo najugodnije vrijeme u kaznionici!“ (L. ZNIDARČIĆ, Biskup Čule u zatvoru i zatočeništvu, u: Za kraljevstvo Božje. Život i djelo nadbiskupa dra Petra Čule, Mostar 1991., str. 12�).

�5 BAKOVIĆ, Anto: dr. fra Smiljan Zvonar, u: Hrvatski martirologij XX. stoljeća 1, Zagreb 200�. str. �40.

�6 Autobiografija fra Smiljana Zvonara pisana rukopisno na četiri stranice A4 formata, Zenica KPD, 29. lipnja 1954. pod zatvorskim brojem zeničkoga kazamata: 1288/I (Arhiv franjevačkog samostana Tomislavgrad).

HF_4.indd 262 19.1.2009 11:32:19

Vice

Highlight

Vice

Highlight


Upravnik zeničkoga zatvora Gojko Latinović 9. rujna 1955. u svome izvješću piše da je fra Smiljan “od odlaska na izdržavanje kazne pa do sada imao izrazito ne-prijateljsko držanje. Obzirom da među svećenicima uživa priličan ugled, pošlo mu je za rukom da mnoge od njih odvrati od aktivnog učešća u kulturno-prosvjetnom i političkom radu, kao i od bilo kakvog javnog pozitivnog ispoljavanja. U svom neprijateljstvu je toliko zaslijepljen da priželjkuje intervenciju iz inostranstva i do-vođenje ustaša na vlast (…). Naše je mišljenje da Zvonar ne dolazi u obzir na bilo kakvo snižavanje kazne. “

Godinu dana poslije 14. studenoga 1956. isti upravnik izvješćuje: “U toku pro-tekle godine dana u njegovom držanju nije došlo ni do kakve promjene u pozi-tivnom smislu. Dapače njegovo držanje je negativnije nego ranije. Uz to, on je u posljednje vrijeme i disciplinski kažnjavan radi kršenja propisa kućnog reda. “ Na kraju potvrđuje kao i godinu dana ranije kako za njega ne dolazi u obzir bilo kakvo pomilovanje. ��

U zatvoru su fra Smiljana čuvari i njegovi “vaspitači“ na različite načine iza-zivali i provocirali na što on nije nasjedao, nego bi ostajao smiren što je njih više pogađalo. Tako bi ga nedjeljom znajući da je neradni dan u vrijeme održavanja svetih misa na različite načine zaposlili, poput guljenja krumpira da mu napakoste što bi on stoički podnosio.

Fra Smiljanova pisma iz zatvora

Od utamničenja do 1956. fra Smiljanu je, po odredbi tadašnje vlasti, u posjet mogao jedino dolaziti najmlađi brat Pero, a kada su mu dojavili u zatvoru da je brat Pero 1956. preminuo, izjavljuje kako mu je to bilo teže nego kada je slušao svoju zatvorsku presudu, budući da su bili jako povezani. Nakon toga događaja, jednom ga je mjesečno posjećivao brat Ante. Dvije posljednje godine izdržavanja zatvorske kazne (1958. -1960.) pisao je pisma�8 najužoj rodbini. Redovito su bila naslovljena “Draga Mama i svi ostali“ i dobivao odgovore na pisma od istih. �9

�� Dopisi se nalaze u fra Smiljanovoj ostavštini u Arhivu franjevačkog samostana u Tomislavgradu. �8 Pisma su napisana fra Smiljanovim krasnopisom na po jednom listu papira. Sva pisma su redovito

cenzurirana od zatvorskih nadglednika, a zbog ograničenoga prostora zatvorenici bi pisali sitnim slo-vima da više teksta može stati. Prvo fra Smiljanovo pismo je s nadnevkom Zenica, �. 10. 1958., drugo od Zenica, 6. 9. 1959., treće od Zenica, 6. 1. 1960., četvrto od Zenica, 9. 3. 1960., peto od Zenica, 10. 4. 1960., šesto od Zenica, 10. 5. 1960. i sedmo od Zenica, 10. 6. 1960.

�9 Poznato je sedam takvih pisma, čije je originale HFP darovao don Anto Baković uz popratno pismo od Zagreb 3. svibnja 2005. godine tadašnjem provincijalu fra Slavku Soldi. Don Anto piše da: “(…) šalje originalna pisma Vašeg pokojnog svećenika dr. fra Smiljana Zvonara, dugogodišnjeg robijaša i mučenika, a koja je pisao svojoj najužoj familiji, jer po ondašnjim zatvorskim pravilima s drugim se osobama nije smio dopisivati. “ Dalje nastavlja: “S fra Smiljanom, fra Ferdom, fra Mladenom, fra Lovrom i brojnim drugim hercegovačkim franjevcima sam zajedno provodio na robiji u Zenici,

HF_4.indd 263 19.1.2009 11:32:19

Vice

Highlight


Sa zanimanjem posvećuje pozornost svakomu članu uže obitelji s njima suo-sjećajući, osobito s “Mamom“ koja je u “poodmaklim godinama“ i oslovljava je s osobitim poštovanjem pišući velikim početnim slovom. Brine se za njezino “zdrav-lje i veselje“, što mu je “neobično drago“.

U pismu od �. listopada 1958. se zanima je li im provincijal dolazio kući i koliko se zadržao u Duvnu te za fra Mijino80 zdravlje za koga je čuo da je bio teže bolestan, kao i za Nenadu. 81 Fra Smiljan o svojemu zdravlju i raspoloženju piše: “Hvala Bogu, dobro je po običaju. Na pažnju i brigu nipošto se ne mogu potužiti. Baš sam prekjučer primio paket. Sve u redu. Nikakve brige ne vodite. “

U pismu od 6. rujna 1959. fra Smiljan se kao i obično zanima za mamino zdravlje, jer će narednoga dana posebno misliti na “Mamu“ kako će “taj dan svi biti veseli radi njenog imendana“. Zanima se za obične svakodnevne stvari i događaje, poput spremanja zimnice. Jer: “Vrijeme je da na to mislite. Sudeći po Zenici rekao bih da je ljeto već minulo. Prilično je hladno, kišno – prava jesen. Mislim da je slič-no i kod vas. Stoga na vrijeme se spremajte. “ Zanima ga: “Koliko Ljudevit82 ostaje u Duvnu? On je, koliko znam, u Sarajevu na teologiji. Da li se sprema za doktorat?“ Rodbinu umiruje i tješi riječima: “Ništa se ne brinite. Znam da biste željeli da sam s vama. Ali ako Bog poživi, doći će i to. Dan po dan pa eto već osma godina se bliži kraju. Izgleda mi, što no riječi, kao da je to nedavno bilo. Istina u početku mi je na pomisao 15 godina bilo dugo kao vječnost, ali malo pomalo prođe. Doduše dobar komad mi je i oprošten jer sam pomilovan. “ Zahvaljuje toplim riječima na posla-nome paketu i novcu.

O svome svakodnevnome zatvorskom životu u pismu od 6. siječnja 1960. fra Smiljan piše: “Za mene se ništa ne brinite. Ja sam se već navikao na ovaj život. Dani mi se pomalo broje, pa ako Bog poživi, doći će vrijeme i izlaska. Sad mi je psiho-loški mnogo lakše, kad ima preda mnom nešto preko godinu, nego li kad sam na leđima nosio 15 godina. “

U pismu od 9. ožujka 1960. fra Smiljan od bliže rodbine traži: “Zaboravio sam Vam spomenuti da mi pošaljete fotografiju sviju vas ukućana zajedno. Deveta je godina od 20. 2. da Vas nisam viđao. “ I u pismu za Uskrs od 10. travnja 1960. fra Smiljan se nostalgično prisjeća doma i obiteljske topline uz srdačne čestitke sa že-ljama za dobro duše i tijela. “Znam da Vam je osobito drago da je eto već deset dana moja kazna ispred jedne godine. Znam da je Mama osobito željna mog dolaska kući i razgovora sa mnom. Jer od 1929. godine otkako sam pošao u gimnaziju uvijek su

ponajviše u ‘Staklari’ ali i na tucanju kamena. Ono što danas u kapitalizmu rade mašine – drobilice kamena, to su u Titovom socijalizmu radile svećeničke i bogoslovske ruke – tucale kamen. “ Arhiv HFP Mostar.

80 Tadašnji duvanjski župnik fra Mijo Čuić (Bukovica 1882. – Mostar 1959.). 81 Fra Smljanova rođakinja, milosrdnica s. Nenada Zvonar (Kolo 1915. - Rijeka 1998.). 82 Vjerojatno misli na fra Ljudevita Rupčića (Hardomilje, 1920. – Međugorje, 2003.).

HF_4.indd 264 19.1.2009 11:32:20


bili rastanci, odlaženja i putovanja, pa povratci i kraća viđanja preko ferja. Do sada ovoga perioda – ali je punih 8 godina i nešto više, da me nije Mama vidjela. Ali, ako Bog poživi i nju i mene vidjet ćemo se(…). Danas je po dozvoli Sekretarijata iz Sarajeva, obišao sve nas svećenike – posebno Gvardijana sarajevskog samostana p. o. Tomislav. To me je jako iznenadilo. Svakom je dao po jedan uskrsni dar. Veli da je Uprava u Sarajevu pravila molbu za nas, pa nije isključeno da bi se mogli vidjeti i prije isteka kazne. Ali opet velim mada postoji, a nije sigurno. “

O maminoj strpljivosti i nutarnjemu trpljenju u pismu od 10. svibnja 1960. fra Smiljan progovara: “Razumijem da je i Vama sada lakše i da željno očekujete dan moga dolaska. S druge strane, poznato mi je o Maminoj strpljivosti i hrabrosti. Sjećam se, kad sam se prvi put sastao poslije moga suđenja sa pokojnim Perom i upitao ga kako je Mama podnijela ovaj moj slučaj, odnosno zatvor i osudu, on mi je rekao: “Vjeruj, bolje nego nas dvojica. Doduše Mamino je svojstvo da unutra trpi, a na vama ne ispoljava toliko radi Vas ukućana. “

I u posljednjemu, sedmome pismu, kao i redovito u svima na kraju na sličan način završava pozdravima: “Sve poznate, a naročito Vas na čelu s Mamom, kao i oce Fratre pozdravlja Vaš Fra Smiljan. “

Tajno slavljenje euharistije u zatvoru

Zatočeni svećenici su u zatvoru, kada bi se ukazala zgoda, potajno pojedinačno slavili svetu misu, koja je tada još bila na latinskome jeziku. Tako don Anto Baković s deset godina robijaškoga staža “u dvije smjene prije i poslije Mlade mise“, koji je s fra Smiljanom u Zenici proboravio oko dvije godine, za njega svjedoči da ga je do-živio kao sveca i mučenika. Pripovijeda da bi ujutro ustao sat vremena ranije prije svih zatvorenika. Iz pretinca svoga drvenoga kovčežića izvadio bi kruh i slaninu uz koji bi stavio kruh za slavljenje svete mise. Pretvarao bi se da je gladan te da jede hranu, a u šutnji izgovarao riječi svete mise. Jednom ga je zgodom zatvorski čuvar pitao: “Šta si pope ogladnio pa prije jedeš?!“

Vino bi spravljao i sam sebi cijeđenjem iz grožđa, koje bi čuvao u bočici za ko-lonjsku vodu. Znali bi u zeničkoj “staklari“ (zatvor u zatvoru) gdje su bila po dvojica slaviti misu, tako što bi jedan tajno predvodio dok bi drugi posluživao. Kako nisu smjeli imati brevijara, misala niti molitvenika, misne su riječi napamet prepričavali. Don Anto pripovijeda da je zbog fra Smiljana za kaznu “zaradio“ još jedan zatvorski dan. Naime, fra Smiljan mu je dao napisanu svoju “duhovnu oporuku“ da je čuva i ne čita, nego njemu preda kad iziđe iz zatvora. Međutim, to je sve vidio doušnik i dojavio zatvorskom upravitelju. Mislili su da je pisao nešto političko protiv države i narodne vlasti, ali su se razuvjerili nakon što su pročitali te su rekli da su to nekakve naše “popovske gluposti“. Don Anti nije poznato što je napisao u oporuci jer ga

HF_4.indd 265 19.1.2009 11:32:20


nije pitao, a kako je ubrzo nakon izlaska iz zatvora fra Smiljan umro, to se u tome kratkom vremenu nisu uspjeli niti susresti.

Potrebno vino i hostije tajno bi im bili dostavljani i u paketima s hranom, koje su im franjevci slali. Tu je posebnu ulogu navodno odigrala s. Konzolata Grgić (Hu-mac, 1908. – Potoci, 1983.). Za su misno slavlje zatočeni svećenici imali i potreb-no minijaturno misno posuđe. Vjerojatno ga je iz zeničkoga KPD-a fra Smiljan sa sobom donio u mostarski samostan. Bilo je skriveno u mostarskoj samostanskoj knjižnici, upakirano u kutiju za lijek i s vremenom zaboravljeno. Na kutiji je i da-tum proizvodnje lijeka iz 1953. Don Anto Baković svjedoči da je on u zatvoru imao minijaturni drveni kalež, a to je ustvari bila solnica. Minijaturno misno posuđe s potrebnim krpicama i hostijama čuvali bi u svome drvenom kovčežiću kakve su imali svi robijaši. Pripovijeda se da je zatvorskom uzniku fra Ferdi Vlašiću sestra Mila dostavljala vino pomiješano s uljem, koje bi isplivalo na površinu i trebalo “kao lijek poslužiti za kosu uz kolačiće da bi imalo pravi učinak“ - što su ustvari bile hostije.

Molbe za smanjenje kazne

Prema izvornim dokumentima iz provincijskoga tajništva razvidno je kako se tadašnji provincijal fra Jerko Mihaljević u dva navrata, prigodom Dana državnosti koji se obilježavao 29. studenoga molbom zauzimao za amnestiju zatočenih fra-njevaca u zeničkome kazamatu. To je učinio dopisom od 8. studenoga 1956. br. 330/56. za fra Jakova Lovrića, fra Mladena Barbarića, fra Gaudencija Ivančića, fra Ferdu Vlašića i fra Smiljana Zvonara. To čini preko Vjerske komisije u državnome Sekretarijatu za unutrašnje poslove u Sarajevu uz jamstvo da će biti lojalni građani. “Također sam svakom pojedinom preporučio da i u izdržanju kazne budu što lo-jalniji. Svi su to rado obećali. Vjerujem, da su obećanje ispunili. Zbog toga molim cijenjeni naslov, da bi prigodom narodnog praznika 29. XI. ove godine, amnesti-rao navedene članove ove Provincije. Ponaosobno upozoravam cijenjeni Naslov na (…) Vlašića fra Ferdu, koji je osnivač Udruženja kat. Svećenika u Hercegovini. A prigodom izdržavanja kazne obolio je. Što više trpi od epilepsije(…). “83 Tada je fra Smiljanova zatvorska kazna s petnaest smanjena na jedanaest godina.

Drugim dopisom državnom Sekretarijatu za unutrašnje poslove u Sarajevu od 1. studenoga 1958., br. 49�/58. provincijal fra Jerko Mihaljević istom naslovu upu-ćuje molbu za amnestiju fra Smiljana i fra Ferde: “U KPD Zenica nalaze se dva člana ove provincije na izdržavanju kazne: Vlašić Ferdo i Zvonar Smiljan. Dvojica su već izdržala preko polovicu kazne. Molim cijenjeni Naslov, da bi ih prigodom narod-nog praznika 29. novembra ove godine amnestirao. Uvjeren sam, da je dosadašnje

83 Arhiv HFP: SP, sv. 163, f. 441.

HF_4.indd 266 19.1.2009 11:32:20


izdržavanje kazne na njih odgojno djelovalo i da će oni, kad dođu na slobodu, biti korisni članovi zajednice i u svemu lojalni građani. Ja sa svoje strane obećanjem cijenjenom Naslovu, da ću u buduće među članovima ove provincije gajiti ljubav prema narodu i lojalnost narodnoj vlasti. Smrt fašizmu – sloboda narodu!“84 Tada je fra Smiljan ponovno amnestiran i zatvorska kazna je s jedanaest smanjena na devet godina.

Za preporuku molbe Vjerskoj komisiji u Sarajevu 1. studenoga 1958. pod br. 498/58. provincijal upućuje dopis: “Ovim molim cijenjeni Naslov, da sa svoje strane preporuči našu molbu. “85 Već za tjedan dana dopisom od 8. studenoga 1958., br. 218/58. Vjerska komisija iz Sarajeva u potpisu Milana Banjca, dojavljuje primitak molbe za pomilovanje dvojice Hercegovačkih zatočenih fratara s obećanjem da će molba biti pozitivno riješena. 86

“Otpušten kući zdrav!”

Prijedlog za uvjetno otpuštanje podnesen je 3. lipnja 1960. 8� Na kraju prijed-loga o fra Smiljanu se kaže: “Vrlo je lošeg političkog držanja. Razlikuje se od drugih svećenika po tome što djeluje postojano. Izbjegava susrete sa službenim osobljem. Uvijek je okružen osuđenicima koji su i danas čvrsto na liniji ustaštva. Disciplinski je kažnjavan zbog prekršaja kućnog reda. Ispoljava osobine podmuklosti kod sebe. U kulturno prosvjetnom radu uopšte ne sudjeluje. Slobodno vrijeme provodi u izu-čavanju vjerskih knjiga i stranih jezika. “88

Zbog bolesti i iscrpljenosti fra Smiljan je uvjetno otpušten iz zatvora 21. lip-nja 1960. Zanimljivo je pročitati primjedbu u zdravstvenome listu da je “otpušten kući zdrav!” Uvjetni otpust89 mu je trebao trajati do 1. travnja 1961., a rješenje za otpuštanje iz zeničkoga kazamata u Sarajevu je potpisao Safet Filipović, sekretar Sekretarijata za unutrašnje poslove NR BiH. Prema odredbi je bio dužan boraviti u Mostaru i redovito se javljati nadležnomu Sekretarijatu za unutrašnje poslove. Ima opravdanih naznaka da su mu tadašnji zatvorski liječnici otkrili zloćudni sarkom (rak na želucu) i zbog toga ga s fra Ferdom Vlašićem otpustili da umre izvan za-tvora. 84 Arhiv HFP: SP sv. 165, f. 400. 85 Arhiv HFP: SP sv. 165, f. 402. 86 Arhiv HFP: SP sv. 165, f. 421. 8� Prijedlog za uvjetni otpust fra Smiljanu Zvonaru, Zenica, 3. lipnja 1960. Potpisali su ga članovi ko-

misije: Gojko Latinović, Živojin Mijatović i Joviša Kostić (Arhiv franjevačkog samostana Tomislav-grad).

88 Isto. 89 Rješenje državnog SUP-a u Sarajevu o uvjetnom puštanju od 21. lipnja 1960., br. 13 – 12�04/1. (Arhiv

HFP: SP, sv. 168, f. 445). Uvjetna otpusnica fra Smiljanu iz zatvora na godinu dana, Zenica, 2. srpnja 1960. s potpisom upravnika Gojka Latinovića (Arhiv franjevačkog samostana Tomislavgrad).

HF_4.indd 267 19.1.2009 11:32:20

Vice

Highlight


O tome događaju i velikome danu fra Ferdo se prisjeća: “I napokon, 4. srpnja 1960., nakon osmogodišnje robije i svakojakih muka, pustiše nas na slobodu. S ro-bije smo se zaputili u Mostar. Blijedi, mršavi, iznemogli, ali konačno izvan tamnice. Kad smo stigli u Mostar, motrio sam Tebe i Mostar. Oko Tebe su se skupile velike skupine djece i odraslih osoba, a Ti si svima mirisao svetošću. “90 “Taj grad dočekao te raširenih ruku i počeo je proslavu tvoga križnoga puta, tvoga svjedočenja za Kri-sta. Bio je to dokaz pobjede istine nad lažju, nevinosti nad zloćom. Velike skupine vjernika svake dobi dolazile su k tebi – da te vide i da ti se dive. Ali i ta radost u susretima bijaše kratka. “91

Nakon puštanja iz zatvora u mostarski samostan proboravio je nekoliko dana u rodnome Duvnu u posjetu ostarjeloj majci Mari i obitelji brata Ante. Zbog na-gloga gubljenja tjelesne težine, ubrzanoga sijeđenja kose i čestih slabosti postoje opravdane sumnje da su ga planirano i polagano u zeničkome kazamatu trovali i u čaj stavljali kaktusov sok. Kada majka Mara o tome govori nekoć uspravnomu, stasitom i punom snage a sada već oronulomu sinu fra Smiljanu, odgovara joj kako ga ništa ne boli - ali očevidno kopni. Tom prigodom majci Mari i obitelji brata Ante poklanja krunicu s riječima: “Dajem vam svoju krunicu iz zatvorskih dana i neka je moj blagoslov uvijek uz vas. “

Vrijeme je tada uglavnom provodio u duvanjskome samostanu, a svoju majku i najbliže nije želio opterećivati pričama o zatvoru, jer se nadao da je sve prošlo i iza njega. Međutim, zbog dugogodišnjega boravka u Zenici i zatvorskih posljedica na zdravlje ubrzo mora u mostarsku bolnicu. Dan prije preminuća u bolnici ga je posjetio njegov uznički kolega i subrat fra Ferdo Vlašić. O rastanku s fra Smiljanom piše: “Bio si sav iznemogao. Ali uz krevet si stajao uspravan, potpuno svjestan svoje sudbine. Rekao si bez uznemiravanja: ‘Ferdo! Završavam ovozemnu putanju! Do viđenja u vječnosti!’“92

“Plači, srce moje, njega nema više…“

Fra Smiljan je preminuo samo trideset i četiri dana nakon puštanja iz zatvora, 12. kolovoza 1960. u Mostaru, u 41. godini života, 25. redovništva i 18. godini sve-ćeništva93 o čemu su iz Provincijalata obaviješteni franjevci u Hercegovačkoj franje-vačkoj provinciji. 94 Na pokopu je, po riječima subrata fra Ferde, za svetačkim fra

90 F. VLAŠIĆ, Sjećanje na dr. fra Smiljana Zvonara, Naša ognjišta XXV. (1995.), br. �-8, str. 30. 91 F. VLAŠIĆ, Plači srce moje, Sveta baština IX. (1990.), br. 10, str. 6. 92 F. VLAŠIĆ, Plači srce moje, Sveta baština IX. (1990.), br. 10, str. 6. 93 Nekrologij Hercegovačke franjevačke provincije (prir. fra Mate Dragićević); A. NIKIĆ, Lučonoše naše

vjere i uljudbe, Mostar, 2004., str. 420. 94 Obavijest Provincijalata HFP iz Mostara od 12. kolovoza 1960. s osmrtnicom da je u mostarskoj

bolnici 12. kolovoza 1960. preminuo fra Smiljan Zvonar od raka na želucu. Pokopan je 13. kolovoza

HF_4.indd 268 19.1.2009 11:32:20

Vice

Highlight


Smiljanovim likom plakala cijela mostarska crkva, kao i ljudi na ulicama, a poko-pan je u franjevačkoj grobnici na Šoinovcu. 95

Njegov zatvorski supatnik fra Ferdo Vlašić o njemu je napisao: “Doista, dugo će još sunce sjati dok se u našim krajevima rodi netko Tebi sličan. Dok se u habitu pojavi fratar Tvoga kova i Tvojih snova. “96 Tadašnji mostarski župnik fra Stanko Vasilj, koji je predvodio posljednji fra Smiljanov ispraćaj, ispjevao mu je nad otvo-renim grobom:

“Plači, srce moje, njega nema više. Zaspale su vječno oči, svjetlo Tvojih nada. One dobre, one drage, one svete očine ćeš gledati više. Plači, srce, plači (…) Nema više one svete rukeda ti suze briše (…)“. 97

Fra Ferdo u sjećanju na fra Smiljana napisa: “Mnoge sažalnice stigle su poslije Tvoje smrti u naš provincijalat. Posebno mi je bila draga ona od našega zeničkog prijatelja mons. don Petra Pajića koja glasi: ‘Izgubili ste iznenada jednoga od svojih najboljih ljudi, čovjeka visokih umnih i moralnih kvaliteta, prekaljena u vatri trplje-nja. Božjeg čovjeka, od kojega smo se svi još mnogo nadali(…). Bog je tako htio. Kad prošeta po ovoj našoj ljudskoj bašči, često puta pobere naše najbolje cvijeće da njime zakiti nebo. ’98 Upravo je tako! Ti si se sada rascvao u nebu. Osjećamo da se taj miris pruža i na zemlji. Mnogi Tvoji prijatelji rado se Tebi mole, jer Ti si za nas svetac Božji. “99

Fra Smiljanova najbliža rodbina u Tomislavgradu je doživljavala neugodnosti i žigosanja od tadašnje vlasti i okoline, jer su promatrani s prijezirom i proglašavani

t. g. na groblju Šoinovac. Određuje se da svećenici reknu po tri mise za pokojnika (Arhiv HFP: SP, sv. 168, f. 2�8-2�9).

95 Matica umrlih župe sv. Petra i Pavla, Mostar, br. VII (1946. – 19��.), str. 96., br. 46. Za fra Smiljana je upisano: “Umro 12. kolovoza 1960. Rak (sarcom), Isp., Pričešć., Poulj., Papin blagoslov. Ukop: ‘Šoinovac’ (broj 8) 13. kolovoza 1960. Ukop vodio o. fra Stanko Vasilj. Asistirali: Preuzv. biskup sa 32 svećenika“.

96 F. VLAŠIĆ, Plači srce moje, Sveta baština IX. (1990.), br. 10, str. 6. 9� Isto. 98 Don Petar Pajić, biskupski konzultor iz Bosanskog Aleksandrovca, izražava sućut dopisom 24. ko-

lovoza 1960. povodom fra Smiljanove smrti s kim se upoznao u zatvoru u Zenici (Arhiv HFP: SP, sv. 168, f. 303). Provincijalat iz Mostara se dopisom zahvaljuje don Petru Pajiću na izraženoj sućuti 30. kolovoza 1960. (Arhiv HFP: SP, sv. 168, f. 305).

99 VLAŠIĆ, Ferdo: Sjećanje na dr. fra Smiljana Zvonara, u: Naša ognjišta X. (1980.), br. 9, str. 16.

HF_4.indd 269 19.1.2009 11:32:20

2�0 Hercegovina franciscana, god. IV (2008.), br. 4

“ustaškom obitelji“. Oni su cijelo to vrijeme s vjerom u Boga živjeli u nadi da će kad-tad istina i pravda izići na vidjelo. U krugu njihove obitelji cijelo se ovo vrijeme znalo što se točno događalo s fra Smiljanom, ali o tome nisu mnogo vani pričali zbog tadašnjega političkog sustava i okoline. Te su nade i želje, konačno i ostvarene s padom bezbožnoga komunizma i demokratskim promjenama devedesetih godi-na XX. stoljeća.

Zaključak

Pri samome kraju hoda s fra Smiljanom kroz teški, patnički, a ujedno ispu-njeni i ostvareni život, teško je ostati ravnodušan i ne prepoznati njegovu veličinu i zauzetost za istinu, pravdu i čovjekovo dostojanstvo. Iznjedrila ga je duvanjska krajina i Hercegovačka franjevačka provincija. U svome zauzimanju za nepravedno osuđenu i zatočenu subraću i vjernike bio je vođen bratskom ljubavlju i željom da pomogne. Kao preteča Drugoga vatikanskog sabora i vrhunski intelektualac fra Smiljan pozorno osluškuje liturgijski osjećaj naroda i pastoralne potrebe vjerni-ka hercegovačkoga puka, tadašnjega vremena u potrebi za razumijevanjem Božje riječi i liturgije koja se slavi. Zagovara i koliko može provodi liturgijsku obnovu ponarodnome jeziku i popijevki, nadahnutoj homiliji i katehetsko-vjeronaučnome poučavanje osobito mladih.

Pomaže ugroženim franjevcima zauzimanjem u nositelja i promicatelja tadaš-njega bezbožnoga komunističkog sustava, imajući osjećaja za najslabije u podjelji-vanju sakramenta bolesničkoga pomazanja. U zauzimanju za slabe i prezrene svoga vremena i sam se izložio dospjevši u zenički zatvorski kazamat, odakle je druge izbavljao iz okova komunističke nemani. Savjetovanje osoba s kojima je dolazio u doticaj oko vjerničkoga i nacionalnoga života, što je svećenicima našega vremena dio svakodnevne pastoralne djelatnosti, stajale su ga slobode. Drugima pomažući nikomu nije činio zlo, nego se svjesno podložio da bude žrtva prinesena za svoju braću i bližnje. Nikoga pa niti svoje mučitelje nije mrzio, nego se prema njima od-nosio s poštovanjem.

Niti kada mu je bilo najteže, dok ga pritišće breme petnaestogodišnje robije u četiri sumorna zida samice, niti u sivilu zatvorske svakodnevice nije očajavao niti Bogu prigovara, nego kao ponizni sluga svoj život i njegov teret prihvaća. Prven-stveno u običnim svakodnevnim poslovima. U hladnoći kazamatskih zidina grije se na vatri svakodnevne molitve ulazeći u prisutnost Svevišnjega. Pronalazi način kako će se tijesno sjediniti sa svojim Gospodinom u tajnome euharistijskom slavlju. U dugogodišnjemu iščekivanju slobode, kako je osobito vidljivo iz fra Smiljanovih pisama majci i bližoj rodbini, nikada ga nije napustila vjera i nada u pobjedu istine i susret sa svojim najbližima.

HF_4.indd 270 19.1.2009 11:32:20

2�1Fra Mate Tadić, Franjevac čvrstoga kova i velikih snova (1)

Poput zagrebačkoga nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca, kojega su pri-stalice komunističkoga režima 1946. u montiranome političkom procesu osudili na šesnaest godina stroge zatvorske kazne, i fra Smiljan je osuđen na petnaest godina. Znajući za svjedočanstvo zagrebačkoga nadbiskupa koji pred sudom za sva vreme-na izjavljuje i svjedoči: “Bio bih ništarija kad ne bih osjetio bílo svoga naroda“, niti fra Smiljan se na dugogodišnjoj robiji ne da slomiti niti pokolebati. Do kraja ostaje s uzdignutom glavom, čemu se dive i njegovi mučitelji. U potpunosti se prepušta svomu Gospodinu, u čijoj je patnji i križu pronašao utjehu, neprestano se s njim sjedinjujući svakodnevnim uranjanjem po molitvi u susretu s trpećim Spasiteljem.

Uvijek gorljivo revnujući i ne malakšući pred umišljenim silnicima ovoga svi-jeta i bezbožničkim sustavom koji je bezobzirno ispred sebe sve i svakoga uklanjao što mu se našlo na putu dajući pouku generacijama svih vremena. U osobnome svjedočenju za Boga i naviještanju njegova kraljevstva fra Smiljan je ugradio i da-rovao na raspolaganje svojoj franjevačkoj provinciji kako umne, intelektualne spo-sobnosti i darove jednako tako i svoje ljudske, kršćanske i franjevačke vrjednote. On je svjedok i mučenik vjere, koga na novi i dublji način otkrivamo i upoznajemo na 800. godišnjicu utemeljenja Franjevačkoga reda što proslavljamo 2009.

(Svršetak u sljedećemu broju)

HF_4.indd 271 19.1.2009 11:32:20

2�2 Hercegovina franciscana, god. IV (2008.), br. 4

Mlada misa fra Smiljana Zvonara, Tomislavgrad, 6. travnja 1942.

Portret fra Smiljana Zvonara

HF_4.indd 272 19.1.2009 11:32:21

Fra Mate Tadić, Tomislavgrad

FranjevaC čvrstoga kova i veLikiH snova (2)

Prigodom 90. obljetnice rođenja dr. fra Smiljana Zvonara (1919. – 2009.)

prošlome broju Hercegovine franciscane (br. 4, str. 243-272) objavili smo cjelovit tekst o hercegovačkome franjevcu dr. Smiljanu Zvo-naru. Ovdje donosimo nekoliko priloga kao dodatak njegovu ži-

votopisu. Riječ je o prikazu njegova seminarskog rada o “slišanju” sv. mise u Hercegovini, kao i njegova doktorskog rada Katolički dušobrižnik u radu oko bolesnika, Zagreb, 1948. Nakon toga slijedi nekoliko svjedočanstava fra Smiljanove rodbine i franjevaca koji su ga poznavali. Na kraju su navedeni izvori i literatura kojom se autor koristio u izradi fra Smiljanova životopisa.

Uredništvo

i. seminarski rad Slišanje Sv. Mise u Hercegovini1

Zanimljiv je fra Smiljanov seminarski rad na temu “slišanja” sv. mise u Hercegovini iz 1947. za upoznavanje ondašnjih prilika u Hercegovini na području liturgije. Kako je i na-vedeno u uvodnome dijelu, predmet se obrađuje u trima točkama: “Način slišanja Mise do pred početak Drugog svjetskog rata, službene direktive Crkve glede slišanja Sv. Mise i na-pokon, što bi se moglo učiniti u Hercegovini u smislu idealnog slišanja Sv. Mise?” Ističem prvu i treću točku rada smatrajući da su s vremenske udaljenosti od šezdeset godina, oso-bito zanimljive za bolje shvaćanje ondašnjega vremena i prilika na liturgijskome području, što nam i danas može koristiti.

i. način slišanja mise do pred početak drugog svjetskog rata U iznošenju stanja pred početak Drugoga svjetskog rata siromaštvo je i u liturgiji dalo

neizbrisivo obilježje u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji, gdje su se nalazile samo jedne najo-bičnije orgulje ne navodeći mjesto. Bile su bez pneumatike s jednim manualom i četirima

1 Svjedodžba o izradi seminarske radnje iz liturgike na temu “Slišanje Sv. Mise u Hercegovini”, Zagreb 16. lipnja 1947., br. 59/1947. Tema je obrađena na sedamnaest strojopisnih kartica s četrdeset dvije podnožne bilješke. Arhiv Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu.

484 Hercegovina franciscana, god. v (2009.), br. 5

registrima, a i one su 1941. godine bombardirane. Crkveno je pjevanje zaostalo i narod nije bio u stanju nabaviti nikakvo glazbalo.

Takvo se stanje objašnjava siromaštvom puka jer “nijedna crkva u čitavoj biskupiji nema nikakve nadarbine za potrebe crkve, tzv. oltarske milostinje, koja se na svakoj puč-koj Misi kupi za potrebe crkve, nedostaje u većini župa ni za čišćenje crkve i uzdržavanje vječnog svjetla. Tako je nemoguće pomišljati da bi se nabavljalo kakvo novo ‘liturgijski izrađeno’ posuđe ili odijelo. Šesnaest župa od trideset dvije nemaju crkve ni kapelice, nego samo oltar u kojega stanu svećenik i ministrant, a narod ljeti i zimi stoji vani pod otvore-nim nebom. Tako je uopće izgubljen smisao za kićenje crkve ili denutatio altarium. Veća polovica župa osim samostanskih župa nemaju misnog ruha u liturgijskim bojama, a osim samostanskih župa i nekoliko ekonomski osiguranijih (Međugorje, Vitina, Konjic, Tomi-slavgrad) nema ni jedna odijela koje je redovito bijelo, pa je u narodu nastao termin tehni-cus za misno odijelo – ‘bijela haljina’”.2

Kaže se da bi “Hercegovina u liturgijskom pogledu bila nedonošče kršćanstva” ako bi u liturgiji bila glavna vanjština, ali je u kršćanstvu glavni liturgijski duh.

“Pučka” misaU svih pedeset dvije župe biskupije Pučka je misa glavna župna misa, koja je poprimi-

la jedinstven i ustaljen oblik a nastala je po franjevcima u prošlim stoljećima, što je primi-lo i svjetovno svećenstvo nakon uvođenja redovite hijerarhije 1881. godine. Kao uvertira Pučke mise jest “navješćivanje očenašâ”, što je nastalo iz pastoralne nužnosti, jer je sve do Drugoga svjetskog rata u Hercegovini bilo više od 80 % nepismenih pa je malo tko imao molitvenik. Stoga, da bi se izbjeglo “dosadno zijevanje i neshvaćanje, išlo se za tim da ih se ponuka da bi molili ono što znaju a opet da se ne prepusti svakome na volju, nego da svi je-dinstveno mole i da se ne bi molilo ono što je odveć subjektivno i sitničavo nego da bi se toj molitvi dao neki liturgijski karakter općenitosti i latreutičnosti, svećenik je i u tom preuzeo vodstvo i odmah na početku prije nego počne pristupne molitve stupao bi na klupu i kao pravi liturg naredio puku (…).”3 Uz molitvu očenaša neposredno pred Drugi svjetski rat pojavila se novost, jer se većinom navješćivala molitva krunica i to onaj dio koji odgovara dijelu crkvene godine. S nekoliko kratkih rečenica bi se upozorilo na mysterium fidei ili bi se izložila tajna crkvene godine.

Kaže se da “do Epistole puk moli naviještene očenaše, a svećenik također tiho uz po-moć ministranta izmoli Introit, Gloria i Colecta. Epistolu pjeva na hrvatskom jeziku ‘pra-karatur’, jedan stariji inteligentniji i pobožniji muškarac, koji osim toga pobire i milostinju. Melodija je narodna, jednaka u Hercegovini i u Bosni. Kroz to vrijeme svećenik pročita Epistolu i Evanđelje na latinskom jeziku (…). Svećenik okrenut prema puku pjeva Evanđe-lje na hrvatskom jeziku i to u narodnoj bosansko-hercegovačkoj melodiji (…). Propovijed je do u najnovije doba držana istom iza pričesti. Najnovija generacija svećenika taj je običaj gotovo svuda dokinula. Uglavnom se propovijeda iza Evanđelja. Gdje župnik ima kapelana

2 Seminarski rad iz liturgike na temu “Slišanje Sv. Mise u Hercegovini”, Zagreb 16. lipnja 1947., br. 59/1947. str. 1. U izradi rada rabljena je literatura hrvatskih i njemačkih liturgičara toga vremena. Arhiv Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu.

3 Isto, str. 2.

485m. tadić, Franjevac čvrstoga kova i velikih snova (2)

uveden je običaj da svećenik koji govori Misu samo propovijeda, a drugi čita oglase nakon zadnjeg Evanđelja i onda nastavi moliti one od Ordinarija propisane molitve. Tako je i ovdje zadovoljena zahtjevna liturgika, a i nađena je najljepša forma da se oni često puta neliturgijski oglasi isključe iz okvira same Sv. Mise “.

Naglas se moli Apostolsko vjerovanje, a na prikazanje tri starija čovjeka počinju kupiti Oltarsku, Mrtvačku i Gospinu “lemuzinu” (milostinju). Na pretvorbu nastane pravi tajac, a prestane se i s molitvom očenaša, čime se očituje dolazak nekoga velikog. Pri svećenikovu poklonstva Tijelu Gospodinovu, narod prikloni lice k zemlji i čelom dotakne pod crkve. A kad svećenik diže hostiju, narod diže glavu i upre oči prema hostiji, ujedno raširenih ruku šapuće: “Slava tebi, Gospodine Isuse” i opet prikloni lice zemlji čekajući svećenikovo poklonstvo presvetoj Krvi kojoj narod učini istu počast. Nakon pretvorbe narod ostane kle-čati dok prakaratur ili nekoliko djevojaka ustanu i počnu pjevati “Zdravo Tijelo Isusovo”. Uvijek se pjeva u cijelosti po bosansko-hercegovačkome napjevu. “Od svega što je umjet-nost stvorila da ispuni taj vremenski prostor između pretvorbe i pričesti, ne može se ništa usporediti sa ovom pjesmom. Ona je svojom historijsko-narativnim jednostavnošću kao izrasla iz kanona, a opet je po sadržaju u pjesmu pretvorena anamneza (u prvom dijelu) i priprava za pričest čitave zajednice (u drugom dijelu) (…).”

Ističe se da “česta sv. pričest nije bila uobičajena sve do najnovijega vremena. Pa i da-nas je uobičajena samo u nekim župana. Ali od pamtivijeka svaki se je vjernik s vrlo malim iznimkama pričešćivao godišnje četiri puta: o Uskrsu, Božiću i dva puta u međuvremenu (sv. Ante, Porciunkula, Velika i Mala Gospa, sv. Franjo Asiški i Svi sveti bili su najobljub-ljeniji termini.) U novije vrijeme uvedene su pobožnosti prvih petaka, koji se prenose na nedjelju (Mlada Nedjelja)... Blagoslov prime svi klečeći. Negdje (Čitluk i Konjic) narod glasno odgovori: ‘Bogu hvala i slava’”. Nakon mise svećenik je okrenut prema puku moleći Anđeoski pozdrav, Četiri bogoštovna djela, Dušo Isusova, a nakon svega narod poškropi blagoslovljenom vodom i s pozdravom “Hvaljen Isus” završi se liturgija.

Nakon mise muškarci izađu, a žene ostanu još izmoliti pet očenaša kao ostatak zahva-le za pričest. Povratkom kući ukućani ih pozdravljaju: “Kako ti kod Mise?”, a oni odgova-raju: “I tebi dio od Mise” što pomalo iščezava. “Ističe se samo božićno doba radi sekvencija ‘U sve vrijeme godišta’, koja se pjeva na svim Misama od Božića do Bogojavljenja. Melodija je narodna (guslarski stil), tekst epsko-narativan, zato stavlja mase u zanos i daje Božiću liturgijsko obilježje najvećeg dana u godini. Osim Božića još i Korizma ima svoj posebni biljeg po izvadcima iz ‘Gospina plača’, koji se pjeva pod Misom. I ta je melodija guslarski jednostavna, a nikla je iz naroda pa je uspjela korizmu liturgijski popularizirati. Nena-doknadiva je šteta da nisu isto takve pučke sekvencije stvorene i za Uskrs i Duhove, tako da te dvije najveće svetkovine kršćanstva ne ostavljaju nikakav dublji liturgijski utisak na narodne mase u Hercegovini.”4

Kada je riječ o pjevanju drugih pjesama uz gore navedene, kaže se da je uvedeno samo u župe Čapljinu i Tomislavgrad. Na pokušaj uvođenja koralnih misa u samostanskim župama, narod nije imao razumijevanja pa se prestalo. Od 1936. otpočelo se s osnivanjem društava “Sv. Ante” s pjevačkim sekcijama koje su uvježbavale jednoglasne hrvatske crkve-ne pjesme. Ističe se kako u Hercegovini prodiranjem pismenosti vjernik traži pismeno ra-zumijevanje sv. mise ili ne traži nikakvo razumijevanje.

4 Isto, str. 6.


“Građanske, đačke i dječje” miseU varošima pored Pučke mise stvoren je tip Građanske mise, što je slučaj u šest ta-

dašnjih kotarskih mjesta: Konjic, Mostar, Čapljina, Ljubuški, Široki Brijeg i Tomislavgrad. Osnivaju se cecilijanski zborovi koji zborno pjevaju, tako da je pučko pjevanje potpuno isključeno. “Prisutni seljaci i pobožni građani mole iz molitvenika ili krunicu, ostali se zabavljaju slušajući muziku, a pričest se redovito ne dijeli pod Misom, da se ‘gospodi’ ne odulji čekanjem.”

Đačke se mise slave u mjestima gdje postoje srednje škole: Mostaru, Konjicu, Čapljini i Širokom Brijegu, gdje je školska misa spojena s građanskom. U tjednu su sjemeništarci u svojoj kapelici slušali tihu misu, dok je jedna grupa u crkvi svako jutro pjevala koral, a svakoga tjedna barem jedanput koralnu misu. Bogoslovi u Mostaru i novaci na Humcu dugi su niz godina pjevali koral i pod Pučkom misom, ali se vidjelo da se na taj način samo gubi te se s tim prestalo. Katehet je tako u Mostaru djecu uvježbao recitale na latinskome i počeo je voditi i na Pučkoj misi, ali se i s tim prestalo jer se pokazalo da narod nije dozreo da to shvati.

“Dječja je Misa školska Misa za djecu pučkih škola u onom obliku kakav su joj dali vjeroučitelji na školama časnih sestara u Mostaru, Ljubuškom, Bijelom Polju, Međugorju i Tomislavgradu. Ta Misa postaje svaki dan obljubljenija i među odraslima. To je najbolji znak da je ona jedan korak prema liturgijskom idealu.”5 Na toj misi pjevaju i mole sva djeca. Umjesto sumnjivih euharistijskih pjesama, na misi je uveden skraćeni “Zdravo Tijelo Isu-sovo”, skraćene dječje propovijedi i molitva Apostolskoga vjerovanja. Djeca se u velikome broju pričešćuju na misom, što su počeli s njima i roditelji. Tako se ističe da su 1941. u Mostaru učinjeni krupni koraci u ispravnome pjevanju korala i mise “De Angelis”, ali se moralo od toga odustati jer se nije našao odaziv koji je stvorila “Betsing messe”.

ii. Što bi se moglo učiniti u Hercegovini u smislu idealnog slišanja sv. mise?� Još prije liturgijske obnove Drugoga vatikanskog sabora (1962.-1965.), kada se litur-

gija službeno počela slaviti na narodnim jezicima, fra Smiljan pozorno osluškuje liturgijski sensus fidei, smatrajući da bi se trebalo služiti narodnim jezikom i pučkom pjesmom kako bi se ostvarilo razumijevanje misnoga programa. Pričest treba redovito dijeliti na misi, a puk odgajati da u pričesti gleda važni misni dio po kojemu postajemo dionici žrtve. Crkve-no pjevanje ne smije biti samo pjevanje zbora, nego svega puka. Stoga se mora stvoriti schola cantorum u školske djece, koji će stajati između oltara i puka te vezati jedno s dru-gim, koji će biti pred pjevači narodu u koralu ili pučkoj pjesmi, ali nikada istisnuti narod iz pjevanja. Ipak, drži da crkveno pjevanje ne bi trebalo toliko forsirati jer se još ne zna koji je put moguć po kojemu bismo narod odgojili za koral, koji bi u svakomu slučaju trebalo odgojiti za praćenje dijelova mise.

Uza sve pastoralne razloge, potrebno je poštivati crkvene propise te liturgiju ne smi-jemo mijenjati na svoju ruku, što pripada Svetoj Stolici. Drži kako ništa ne treba uvoditi u liturgiju što stoljećima nije oprobano, pogotovo na selu, gdje se nešto može uvesti i dokinu-

5 Isto, str. 8.6 Isto, str. 14-18.


ti barem svakih deset godina. Ne bi se trebale odjedanput provoditi velike liturgijske makar dobre i opravdane reforme, jer bi doživjeli neuspjeh, nego polagano i postupno.

ii. doktorska disertacija Katolički dušobrižnik u radu oko bolesnika

Kao učen franjevac fra Smiljan je doktorirao pastoralnu teologiju na Katoličkome bo-goslovnom fakultetu u Zagrebu 1948. godine.7 Za boravka u Zagrebu rado pomaže dušob-rižnicima u Zagorju, Zagrebu i Slavoniji za što dobiva i potrebnu ovlast.8 Nakon molbe i odobrenja9 objavljuje doktorsku disertaciju u Zagrebu 1948. godine, pod naslovom Katolič-ki dušobrižnik u radu oko bolesnika10 u kojoj govori o važnosti skrbi za bolesnike po podje-ljivanju sakramenta bolesničkoga pomazanja. Tekstualni dio disertacije uz uvod, zaključak i popis literature11 podijeljen je na tri dijela sa 128 tiskanih kartica i 27 povećih listova sa statističkim tabelarnim prikazima. Tiskan je izvadak disertacije u ciklostilu, formata 33 x 21 cm, a ocjenitelji su bili dr. Ivan Škrablin predavač i Andrija Živković red. prof. Uz četiri i pol kartice uvodnoga teksta u svome istraživanju najveći dio su statistički podatci na 40 tabelarnih prikaza zagrebačkih župa i bolnica od 1900. do 1946. godine s brojem umrlih i (ne)opremljenih.

katolički bolnički dušobrižnikGovoreći o katoličkome dušobrižniku u bolnicama, kaže se da je važan u pomoći

bolesnicima osobito umirućima što i Kodeks kanonskog crkvenog prava (CIC) nalaže du-šobrižnicima. Kako bi se smanjio broj neopremljenih bolesnika, fra Smiljan se pita: “(…) Je li moguće doskočiti ovim poteškoćama preko svjetovnjaka i njihova apostolata?” Zaključu-je: “Prema izjavama nekih zagrebačkih župnika, apostolat svjetovnjaka na ovom području dušobrižništva nije nigdje bio na zamjernoj visini. U većini slučajeva može se reći, da mu je bilo samo tragova. Prema priznanju samih župnika uzrok slaboga sudjelovanja svjetovnja-ka u ovom pogledu jest bojazan, predrasude i sl.”12 Naglašava blagodat pomoći svjetovnjaka 7 Universitatis Literarum Zagrabiensis ex decreto Facultatis Theologicae, Tvrtko fra Smiljan Zvonar

postquam et dissertatione “Katolički dušobrižnik u radu oko bolesnika” original i ovjerena kopija diplome za doktorat iz fundamentalne teologije s potpisom dekana, rektora i promotora, Zagreb, 1948. Arhiv HFP Mostar.

8 Dokument o podjeli jurisdikcije za vrijeme boravka u Zagrebačkoj nadbiskupiji na latinskome jeziku s potpisom generalnoga vikara dr. Franje Salisa, Zagreb 13. listopada 1943. Arhiv franjevačkoga samostana Tomislavgrad.

9 Fra Smiljan Zvonar brzojavom iz Zagreba traži imprimatur za tiskanje doktorskoga rada 18. srpnja 1948. Provincijal mu iz Mostara 18. kolovoza 1948. podjeljuje imprimatur za disertaciju. Arhiv HFP: SP sv. 152, ff. 109-110.

10 Doktorska disertacija fra Smiljana Zvonara na Katoličkome bogoslovnom fakultetu (izvadak): Katolički dušobrižnik u radu oko bolesnika, Zagreb, 1948. Arhiv franjevačkoga samostana Tomislavgrad.

11 Pri istraživanju i pisanju doktorske disertacije fra Smiljan je uporabio 119 knjiga i članaka s hrvatskoga i njemačkoga govornog područja, koje u bilješkama citira 446 puta. Pri statističkim prikazima zagrebačkih župa i bolnica, rabi podatke iz župnih Matica opremljenih bolesnika i Matica umrlih.

12 Doktorska disertacija (izvadak), nav. dj., str. 3., Arhiv franjevačkoga samostana Tomislavgrad.


u dušobrižništvu bolesnih, izdvajajući suradnju časnih sestara u Vinogradskoj bolnici i u Zakladnoj bolnici na Rebru, gdje je sakramente umirućih primilo gotovo 100 % bolesni-ka.

Na temelju istraživanja izneseno je kako se u nekim župama nalaze i samostani sa svećenicima redovnicima, koji isto tako opremaju bolesnike, ali o tome često ne izvješćuju župnika pa rubrika o opremanju ostane neispunjena. Govori o različitim vrstama samou-bojstva i prividnoj smrti ljudi i nakon dva sata kojima je potrebno dati uvjetno odrješenje i pomazanje. Na kraju zaključuje: “Kad se sve uzme u obzir, očito je da stanje dušobrižništva bolesnika na području grada Zagreba ni približno ne zadovoljava. Nerazborito bi bilo za-tvoriti oči pred istinom, makar bila i bolna. Uza sve poteškoće pastorizacije grada Zagreba, nepovoljni rezultati svjedoče, da većina zagrebačkih dušobrižnika u ovom vremenskom razdoblju nije upotrijebila sva raspoloživa sredstva, da bi udovoljila ovoj ‘najprječoj duž-nosti’, kako je to zahtjev Prve Sinode zagrebačke nadbiskupije.”13

sredstva dušobrižništva bolesnihGovoreći o prihvatljivim sredstvima pastorizacije samo u bolnici, navodi se sveta

misa, propovijed, duhovne vježbe i javne pobožnosti. “Treba istaknuti da se u njima krije nešto, što im daje čisto medicinalni karakter. U njima Crkva tako reći daje oduška onima najnježnijim religioznim osjećajima srca (…). U tom mnogo pomaže crkveno pjevanje, kojemu treba posvetiti osobitu pažnju (…). Uz liturgijsko pjevanje treba gajiti i pučko crkveno pjevanje.”14 Nadalje se kaže da uz postavljanje raspela, pobožnih slika i kipova na uglovima bolničkih zgrada treba promicati kršćanski pozdrav “Hvaljen Isus i Marija” u buđenju svijesti o Božjoj prisutnosti i stvaranja vjerničkoga raspoloženja.

Kao sredstva pastorizacije izvan bolnice prihvatljivi su: molitva, razmatranje, duhov-na sveta pričest, duhovno štivo, Križni put, bolesnička trodnevnica sa sakramentima u dušobrižništvu bolesnih: sveta ispovijed, sveta pričest i bolesničko pomazanje. Pri dijel-jenju apostolskoga blagoslova treba nastojati da bolesnik ima što veću skrušenost i nikako ne omalovažavati njegovu važnost. Isto tako pri podjeljivanju potpunoga odrješenja u pos-ljednjim časovima bolesnikova života, dušobrižnik bi u njemu trebao probuditi savršeno kajanje i ne bi trebao napuštati bolesnika dok je god živ pa makar i odbijao sakramente.

Posebni slučajevi Iznose se neki posebni i konkretni slučajevi poput: bolesne djece, nesvjesni i gluhoni-

jemi, priležnici i vjenčani izvan Katoličke crkve, nekatolici i rekonvalescenti.15 U govoru o bolesnoj djeci riječ je o djeci oko sedme godine života, koja još nisu pristupila sakramen-tima ispovijedi i pričesti, a došla su k razumu i sposobna su sagriješiti. Stariji se znaju i opirati, ali se s djecom treba znati zbližiti da bi ih osvojili. Od njih se ne može tražiti neko opsežnije znanje, osobito ne u časovima bolesti. Dušobrižnik će, nakon što ih pouči na

13 Prva Sinoda Zagrebačke nadbiskupije iz 1925. godine. 14 Doktorska disertacija fra Smiljana Tvrtka Zvonara na Katoličkome Bogoslovnom fakultetu:

Dušobrižništvo bolesnih, Zagreb, 1948., str. 36.15 Oni koji nakon dugoga bolovanja nisu spremni ni sposobni prihvatiti dužnosti zdravoga čovjeka.


njima shvatljiv način o najvažnijim istinama vjere, prijeći na sakrament ispovijedi i pričesti. Važno je što ljepše i svečanije proslaviti njihovu Prvu svetu pričest, osobito u bolnicama gdje može proizvesti važne učinke.

Za sakrament potvrde bila bi djeca koja boluju od duge, teške, a možda i neizlječive bolesti, kojima bi se mogli pridružiti i odrasli bolesnici koji možda još nisu primili sakra-ment potvrde. “Sakrament sv. krštenja može doći u obzir, ali više neizravno. Radi se naime o slučaju, kad je bolesna majka u porođaju u opasnosti da prije vremena rodi nedozreli ili nenormalni plod.” Stoga, svoje župljane treba upućivati o načinu podjele krštenja, kako bi u potrebi bili na pomoć liječnici, primalje i bolesnički dvoritelji jer ih zovu i nevjernici. Pri porođaju ne treba uključiti samo normalan, nego i pobačaj ne samo dok je plod živ nego i onaj u stanju prividne smrti.

Autor nadalje govori o dušobrižništvu nesvjesnih i gluhonijemih bolesnika. U ovak-vim slučajevima mora se “udešavati svoje djelovanje da predusretne stanje nesvijesti a ne čekati dok ne nadođe.” Takvoga bolesnika treba na vrijeme pohoditi i ne dati se ničim zava-rati, što bi spriječilo pravovremeno podjeljivanje sakramenta. Kada je riječ o gluhonijemi-ma, dušobrižnik će se poslužiti znakovima, kako bi u bolesniku pobudio savršeno kajanje predočenjem znaka križa, udaranjem u prsa, dizanjem očiju prema gore ili nagovorom za pismeni način ispovijedi. A ako je bolesnik uz to i slijep, s njim se može postupati kao s djecom, uvjetnim podjeljivanjem odrješenja i bolesničkoga pomazanja.

Za one koji žive u priležništvu potrebno je znati da je takva osoba trajno u Božjoj ne-milosti. Sve dotle dok ne bude barem nekoga pozitivna izgleda da će se popraviti ne može biti govora o podjeljivanju sakramenta. Preporuča se uz pomoć rodbine utjecati na boles-nika da se popravi stanje i pripravi govorom o neizmjernome Božjem milosrđu. U ovakvim slučajevima dušobrižnikov je cilj ne samo raskinuti okove grijeha nego ga osigurati od toga i ubuduće. Ako je moguće sklopiti ženidbu i ništa joj ne stoji na putu, potrebno je poraditi na tome da je sklope. Treba ispitati slučaj i obratiti se na Ordinarij za potreban oprost, a ako nije moguće pričekati zbog bolesnikova kritičnoga stanja i smrti, župnik u izvanrednim slučajevima ima ovlast podijeliti oprost.

O odnosu dušobrižnika prema duševnim bolesnicima kaže: “Događa se da duševni bolesnici, otpušteni kući radi oporavka, nailaze u obiteljskom krugu na nerazumijevanje i predrasude, kojih i danas ima, premda je stari pojam ‘ludnice’ i nominalno i stvarno izmi-jenjen u pojam modernog i daleko naprednijeg ‘ozdravilište za umobolne’. Na taj se način još više može pogoršati njihovo stanje. Dušobrižnik je potreban bolesniku i u časovima pri-jelaza iz bolesnoga stanja u zdravo, za vrijeme oporavka (rekovalenscencije). Dušobrižnik će svratiti glavnu pažnju na njegov vjerski, duhovni život (…) uz liječenje duše”16 Dušob-rižnik bi nakon bolesnikova prestanka bolničkoga liječenja s njim trebao ostati u vezi, kao i povezati se s njegovim župnikom, osobito s onima koji su skrupulozni.

dušobrižničko djelovanje kod duševnih bolesnikaNa osobit je način zanimljiv i danas aktualan drugi dio drugoga poglavlja disertacije.

Govori se o djelovanju u pojedinim duševnim bolestima, kao što su neurastenija, skrupu-loza, maničko-depresivna psihoza, histerija, abulija, paranoja i šizofrenija. Svaki od ovih

16 Isto, str. 82.


duševnih poremećaja ukratko objašnjava i tumači uz dušobrižničko djelovanje. Zapažamo u svih ovih bolesti kako se ni jedna vrsta osoba ne otpisuje, nego se svakomu pristupa na njemu svojstven način uzimajući u obzir posebnosti i osobitosti pojedinoga poremećaja. Naglašava se kako težište dušobrižnikove djelatnosti na području duševnih bolesnika poči-va na “prvim počecima bolesti” i njihovom “zaprečavanju” pa ćemo “vidjeti kako možemo sprečavati duševne bolesti” oživljavanjem vjerskoga duha i iskorjenjivanjem mana”17. Du-šobrižnik bi, promičući vjerski život među vjernicima, pozitivno djelovao, boreći se protiv mana i pridonoseći općemu dobru.

Osobito se ističe problem pijanstva, koji uz mogućnost paralize i otrovanja uslijed pre-komjerne konzumacije uzrokuje velik nered, psovke, krađe, umorstva i bludnost. Uz to dje-luje i na mozak izazivajući duševne poremećaje. Stoga postavlja upit, kakvo se potomstvo od takvih roditelja može očekivati? Dušobrižnik bi trebao već od dječje i mladenačke dobi kada se počinje s pićem radi “junačenja”, raditi na tome problemu u suradnji s učiteljima.

Ističe se i problem seksualnoga odgoja u mladenačkoj dobi, osobito kada uz to ide i alkohol. U dobrome odgoju mladeži kaže se kako bi osobito mogao pomoći tisak. Među-tim, niti odrasle ne treba pustiti po strani, iako je “kod njih teško računati na obrat”. Treba nastojati barem za vrijeme korizme ili drugim prigodama obustaviti priređivanje pijanki i pretjeranoga gošćenja.

neki posebni problemi Govoreći o duševnim bolestima, osvrće se na problem udaje, braka psihopata, braka

krvnih srodnika, braka bez djece te obiteljskoga i školskoga odgoja djece. Problem udaje osobito muči ženske osobe, gdje postoji izgled da postanu teret roditeljskoj kući. Znajući da im je u duši teško, dušobrižnik će prema njima biti osobito obziran. Brak u kojemu je jedan od supružnika psihopat, prijeti njihovu potomstvu. Ne mora se na potomstvu odmah očitovati bolest, nego će se većina bolesnoga nasljedstva očitovati kasnije u daljnjim poko-ljenjima. U takvim slučajevima može ih se odvraćati od sklapanja braka, da se provodeći čisti život posvete duhovnomu životu i odabranomu zvanju.

Glede brakova krvnih srodnika, dušobrižnik će nastojati da ih bude što manje. Na taj će način biti manje i bolesnoga potomstva. Govoreći o obiteljskome i školskome odgoju djece, kaže da su roditelji prvi odgojitelji, a često je njihov odgoj posljednji. Naglašava kako dijete nije neko božanstvo da mu se mora udovoljavati željama. Osobito se jedincima zna ugađati pa ih se prekomjerno razmazi. Djeca se ne smiju prihvaćati kao teret i dosada u neposvećivanju dovoljno pažnje, topline i ljubavi. Dušobrižnik će dolaziti u dodir i s pogr-ješnim odgojem djece, gdje će pomoći davanjem roditeljima na vrijeme potrebnih savjeta i ispravljanjem predrasuda. Škola je, nakon obitelji, najvažnije dječje odgajalište, a pokatka-da je u stanju nadoknaditi propuste obiteljskoga odgoja i ispraviti pogrješke.

osoba dušobrižnikaO osobi dušobrižnika bolesnih, njegovu snalaženju, svećeničkome zvanju i svetosti,

riječ je u trećemu dijelu disertacije. Trebao bi ponajprije duševno biti posve zdrav i nor-malan, a uz to imati čelične živce da bi mogao izdržati u svome redu. Važno je da bude

17 Isto, str. 98.


okretan da u prigodi upotrijebi svoje znanje, koje je skupio za vrijeme studija i života i da se zna snaći. U dodiru s bolesnicima dušobrižnik mora misliti i na sebe i znati sebi pomoći u vlastitim problemima ponajprije oko čistoće. Bojazan od zaraze može štetiti djelovanju, a i druge sablažnjavati. Dušobrižnik posebice mora biti oprezan prilikom ispovijedanja bo-lesnika, kada dokazi u najuži dodir s bolesnicima. Potrebno je izgrađivati dušobrižnikovu osobnost da bude oduševljen, kako bi uspio i na taj način postigao osobno posvećenje.

iii. svjedočanstva Svjedočanstvo Ane Zvonar rođ. Marković18

Rođena sam 1922. godine u Tomislavgradu u obitelji Marković. Rodna se kuća nala-zila preko puta ondašnjoj školi časnih sestara, gdje sam pohađala pučku školu koju su isto tako pohađali moj muž Ante i djever Tvrtko (kasnije fra Smiljan) i Pero, sada svi pokojni. Svekrva Mara i svekar Mate vjenčali su se 1918. , kada se Maće vratio iz Prvoga svjetskog rata. Prvorođenac Tvrtko rođen je 1919., potom Tomislav koji je umro kao dojenče te moj muž Ante 1921. i Pero 1923. godine. Fra Smiljan je bio poseban, određen i izabran od Boga da od početka do kraja slijedi njegov put, zbog kojega mu nije bilo teško položiti ni svoj mladi život. Majka ga je rađala devet dana i kao da je Bog i njoj predodredio kakav će mač boli probosti i njezino majčinsko srce. Svi su u obitelji bili ponosni što je kao svoj životni put odabrao upravo svećenički poziv.

Kada je polagao zavjete, na oltar je izišao njegov otac Maće i rekao: “Sine Tvrtko, još imaš vremena. Još se možeš sa mnom vratiti kući. Ali ako hoćeš tim putem, ne smiješ odustati od njega i osramotiti svoju obitelj.” On je ispred cijeloga puka odgovorio: “Tata, ja sam odabrao upravo ovaj put.” Kada su mu trebali izreći osuđujuću presudu u Mostaru, u hodnik su pozvali moga muža Antu i rekli da neće biti osuđen ako se ostavi svećeničkoga poziva. Trebalo im je tako obrazovanih ljudi, koji bi radili u civilnim školama. Na to je fra Smiljan odgovorio: “Ali ja mogu biti samo fra Smiljan.” Nisu ga mogli duhovno slomiti. Zato su ga u zatvoru nastavili tjelesno iscrpljivati, što su do kraja i uspjeli 1960., kada je pre-minuo. Njegova majka nije suze ispustila rekavši: “Bogu draži nego meni. Bog mi ga dao, Bog mi ga uzeo. Neka on meni nije oltar ostavio, Isusa izdao.” Na opću sablazan i čuđenje susjeda, svećenici su dolazili čestitati govoreći joj da je rodila sveca.

Na žalost, nakon ovoga teškog i dugog niza godina koje su prošle, nitko iz obitelji nije dočekao trenutak živjeti u našoj slobodnoj i samostalnoj Hrvatskoj o kojoj je i fra Smiljan sanjao, govorio i pisao. Sjećam se kako nas je 1949. vjenčao u crkvi u Duvnu i rekao: “Više će biti gorkih nego slatkih trenutaka.” Gorkih je bilo, ali na kraju u slavi očekujemo moja djeca Smiljana, Dubravka, Ljiljana, Ružica i Pero, unučad, praunučad, rodbina i ja trenu-tak kada će fra Smiljan biti proglašen svećenikom-mučenikom komunističkoga režima 20. stoljeća.

18 Svjedočanstvo zabilježeno u Splitu 27. rujna 2008.


Svjedočanstvo Dubravke Tolić rođ. Zvonar19

“Ljudi koji posjeduju duhovni dar – dar ljubavi, potpuno su sjedinjeni s Bogom. Nji-hova ljubav zrači. To je ljubav potpunoga sjedinjenja s Bogom, to je čežnja, strpljivost sa svim živim bićima. Takvi ljudi dugo ne žive, a umru s osmijehom na licu.” Takav čovjek bio je moj stric, pok. fra Smiljan Zvonar. Ja, njegova nećakinja, koja sam se rodila upravo u vrijeme kada je on bio naprasno pritvoren, pa potom osuđen na dugogodišnju kaznu, upoznala sam ga i vidjela prvi put kada je pušten iz zatvora. Kada sam ga prvi put vidjela, kao osmogodišnja djevojčica, odmah sam osjetila da iz njega zrači beskrajna ljubav, neob-jašnjiva toplina, blagost, dobrostivost. Mojoj sreći nije bilo kraja. Ali ubrzo šok, plač u kući, te za mene zastrašujuće riječi: “Striko je umro!”

Iskreno nisam zapravo shvatila što su značile te riječi. I onda kada su me sa starijom sestrom Smiljanom doveli u Mostar na sprovod, najprije u crkvu u kojoj je bio izložen naš stric sav u cvijeću, dok su mama i tata plakali, a plakao je i sav ostali za mene nepoznat svijet okupljen u crkvi, izgubljeno sam promatrala strica gdje leži na odru zatvorenih očiju, ali sa smiješkom na licu. Ponadala sam se, evo smiješi mi se, ali nikako da me pogleda. Molila sam ga u mislima: “Striko, pogledaj me, molim te! Ne razumijem zašto svi oko mene plaču. Ja sam najmanja ovdje, stojim u razini tvoga milog lica koje promatram i vidim da mi se smiješiš zatvorenih očiju, a nikako da me pogledaš. Pogledaj me, molim te, barem jednom!”

Mama mi je poslije objasnila da je striko na nebu i da nas gleda, a mi da molimo i redovito ljubimo njegovu krunicu koju je imao sa sobom u zatvoru, a koja je, nakon što je on umro, visjela na zidu u našoj kući. Uvijek sam ljubila križ koji je visio na toj krunici (dok sam bila mala, mogla sam samo križ i dohvatiti) i došla sam do spoznaje da je moj striko bio Kristov mučenik i da su njega, kao i Krista nevina osudili. Krista je slijedio i nikada ga nije zanijekao. U njegovu životu vodila ga je misao koju je sam izabrao, kako je vidljivo iz ove sačuvane, iako oštećene, ali ipak vidljive “Uspomene na prvu Svetu misu”: “Pogledaj, na dlanovima ruku svojih zabilježio sam te” (Iz 49, 15).

Godine su prolazile a s vremenom sam shvatila da je stric umro, ali mi nikako nije bilo jasno zašto je umro s osmijehom na licu. Na jednoj duhovnoj obnovi 2004. godine, koju je vodio vlč. Zlatko Sudac, čula sam one uvodne riječi s početka moga teksta da ljudi koji posjeduju najveći duhovni dar ljubavi, umiru s osmijehom na licu. Odmah sam se sjetila svoga strica i sve mi je bilo mnogo jasnije. Duboko sam uvjerena da je moj stric fra Smiljan Zvonar bio ispunjen tim darom ljubavi. Zato je bio omiljen i uzoran pastir u službi Crkve i vjerni Kristov sluga, za kojega je podnio i mučeništvo. Stoga često, posebno u nevoljama života molim Gospodina da izdržim po mučenicima Kristovim u koje pripada, duboko vjerujem, i moj stric pok. fra Smiljan.

Svjedočanstvo Ljiljane Tomić rođ. Zvonar20

U ljeto 1960. godine, u svojoj šestoj godini, prvi sam put vidjela dragoga strica fra Smiljana. Dobro se prisjećam blagoga i miloga mu lika i tople ruke za koju smo se otimale

19 Rođena je 1952. u Tomislavgradu. Svjedočanstvo zabilježeno u Splitu 31. listopada 2008. 20 Rođena je 1954. godine, a svjedočanstvo je zabilježeno 13. rujna 2008. u Tomislavgradu.


moje sestre i ja. Naše se dvorište ubrzo ispunilo ljudima, rođacima, prijateljima, susjedima. Nama djeci bilo je čudno kada je pred striku kleknuo stari šumar Goli, ljubio mu ruke i noge. Poslije sam slušala od roditelja da je striko pomagao mnogim siromasima.

Koliko se stric zadržao u svojoj kući ne znam, samo se sjećam da je pošao do samos-tana. Moja sestra Dubravka i ja uzele smo ga za ruke i sretne s njim prošetale kroz naše Duvno i ne sluteći da će to biti prvi i posljednji put susret sa stricem. Dao nam je bombona, poljubio nas i ušao u zgradu samostana. Dugo smo čekale i igrale se okolo zidića, koji se gradio oko crkve. Kada nam je dosadilo, dozivale smo ga, na što se pojavio na prozoru i rekao da idemo kući jer će on ostati u samostanu. Više ga nikada nisam vidjela. Koja ne-pravda života!

A u našu toliko ožalošćenu kuću ubrzo stiže još jedna loša vijest – da je naš dragi striko preminuo. Mama, tata, sestre Smiljana i Dubravka odlaze u Mostar na pokop, kao i mnoga rodbina. Ostajem uz tužnu baku Maru i mlađega brata Peru. Kuća je puna ljudi, baka je shrvana. Pokopala je sinove Tomislava i Peru, muža Matu i sada najstarijega sina Tvrtka – fra Smiljana. Ubrzo za njima 1962. godine i ona umire. Pokopana je u franjevač-kome habitu, kao majka franjevca svećenika.

Sve ove godine straha i šutnje mi djeca nismo znali što se to ustvari dogodilo striki. Dobili smo njegovu krunicu na kojoj se molio u zatvoru. Uvijek je stajala, a i sada stoji, na zidu u moje mame. Gdje god da idemo ili smo pošli, ljubimo krunicu čvrsto vjerujući da je on uz nas i sada. Vjerujemo i molimo mu se. O svome stricu doznale smo od mame, koja je uvijek lijepo govorila o njegovu životu. S radosti i sada priča kako ih je vjenčao za Uskrs 1949. godine.

Otišla sam u Mostar na školovanje, gdje me vukla želja da uđem u crkvu i nađem bilo kakav trag gdje je moj stric živio, propovijedao, bio gvardijan i na kraju nakon preminuća bio izložen u crkvi. Otišla sam s prijateljima do groblja i pronašla njegov grob. Tražila sam bilo kakav detalj da doznam bilo što o stricu.

Sve ove godine mislili smo na tebe, striko, tebi se molili da nas preporučiš dragomu Bogu za mnoge naše životne potrebe. Neopisivo smo sretni što se nakon toliko godina piše o tebi. Ponosni smo na tebe i tvoj život, na muku koju si podnio dostojanstveno i dosljedno je donio do kraja svoga kratkoga života. Nisi posustao ni uzmaknuo ni jednoga koraka. Moleći se dragom Bogu, pokazao si svima svoj značaj, podignute glave otići u nebo.

U mome životu pojavio si se kao kratka svjetlost koja je uvijek ostala u očima šesto-godišnjakinje, koja te voli kao strica, svećenika, doktora, mučenika i sveca. Tvoja je slika pokraj moga uzglavlja, kao i mojih sestara i brata. Molimo ti se i vjerujemo da ćeš nas pred Bogom zagovarati kada dođe vrijeme da ti se približimo i dođemo dragomu Bogu u raj.

Svjedočanstvo fra Vinka Dragićevića21

Fra Smiljan je moj kolega od trećega razreda gimnazije, a došao je iz travničke gim-nazije 1931. godine i bio vanjski đak. U sjemenište na Širokome Brijegu primljen je 1932. godine, kao đak bio je povučen s osrednjim učenjem, a jedino mu je odlično išlo pjevanje. Ono što je govorio znao je lijepo prikazati, a šutio je što nije znao. Treći razred gimnazije završio je s nama na Širokome Brijegu. Iako je bio povučen, miran i veseljak, nismo sum-

21 Rođen je 1917. godine u Miletini – Međugorje, a svjedočanstvo je uzeto na Humcu 19. ožujka 2008.


njali da će postati franjevac. Bio je i malo zagonetan kada je došao u sjemenište. Mislim da je Travnik napustio s nekim razlogom. Svake nam je godine bio sve bliži. Nije bio ko-legijalan do novicijata, jer se držao pomalo po strani i bio je zagonetan. Poslije novicijata nastavio je gimnaziju i bogosloviju. Rado je pjevao, a kada je zaređen za svećenika, postao je vrijedan u radu i pravi kolega.

Kao svećenik u službi kapelana bio je na Širokome Brijegu, a poslije je otišao na studij. Kada je završio studij, bio sam oduševljen njegovom pastoralnom teologijom. Iz našega studenskog života poznat mi je bio fra Inocent Penavić, kada smo odlučili biti malo “ag-resivniji u vjeri”. Inocent i Zvonar bili su za pjevanje i propovijedanje, a ja samo za propo-vijedanje. Trebali smo se tako udružiti i pomagati, međutim došle su nove prilike i naši neprijatelji koji su uništili državu htjeli su nama zatvoriti usta i svu su trojicu protjerali kroz kazamate, ali smo, hvala Bogu, ostali živi.

Smiljan je iz dana u dan postajao sve veći. Nadilazio je samoga sebe u prosuđivanju, a to je milost Božja. U početku se s njim nismo slagali, ali nam je poslije bio pojam i uvijek nam ukazivao na pravi put kamo treba ići.22 Prije se nije zapažao nego je postupno vidno dozrijevao. Počeo je prije ređenja duhovno dozrijevati. Posebno se isticao u propovijeda-nju, a u mene je bio gost u Blagaju i propovijedao te se svima svidio. Moja je rođena sestra prokomentirala da je to najbolji propovjednik kojega je slušala. Nakon toga gostovanja brzo je i umro.

Bio je pun poleta za spas duša, što je moj dojam na temelju propovijedi i razgovora. Posebno se isticao u pastoralnome radu. Kao bogoslovi izdavali smo interni listić u kojemu smo opisivali međusobne vrline i mane. Vidjelo se da slatko popije čašu vina pa su neki nacrtali da on na sebi nosi bačvu vina kao svoj križ.

Iz zatvora ga se ne sjećam, jer je on bio na slobodi kada sam bio u zatvoru. Bio je u zatvoru s fra Ferdom Vlašićem 1952. godine. Bilo nam ih je jako žao, jer smo znali da su čestiti svećenici te sam se za njih bojao kada su bili u zatvoru. Godine 1960. čuo sam sve najbolje priče o njemu.

Svjedočanstvo fra Bazilija Pandžića23

U rujnu 1929. došao sam u Gimnaziju na Široki Brijeg. Od đaka koji su pohađali gim-naziju neki su bili smješteni u sjemeništu, jer su imali namjeru postati franjevci, a drugi su stanovali u Konviktu za vanjske đake ili u privatnim kućama. Ja sam odsjeo u konviktu.

22 Fra Vjeko Vrčić, član franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja, rođen u Imotskome 1914., koji je za vrijeme fra Smiljanova gvardijanstva (1949.-1952.) bio župnikom u Metkoviću (1945.-1958.), u razgovoru 29. rujna 2008. pripovijeda kako je često pohađao samostane i župe Hercegovačke franjevačke provincije. Među ostalima, navraćao je i u mostarski samostan da tješe jedni druge u tim teškom i neizvjesnome poratnom vremenu. Bio je svjedokom provincijskoga kapitula 1946., kada je UDB-in špijun čekao u samostanskome hodniku da prijavi onoga tko bude izabran za provincijala a nije po njihovoj volji te ga odmah pritvore. Stoga se nitko nije htio prihvatiti te odgovorne i u to vrijeme opasne službe pa je fra Mile Leko predložio da njega izaberu što su franjevci i učinili, ali njega nisu zatvorili. Fra Vjeko ističe kako je fra Smiljana doživljavao ozbiljnim, što nije bilo uobičajeno za prijašnje mostarske gvardijane. Svjedoči da je fra Smiljan držao do sebe, a prema njemu se odnosio više službeno i pomalo hladno.

23 Rođen je u Drinovcima 1918., a svjedočanstvo je zapisano u Zagrebu 19. svibnja 2008.


Trebalo je vremena dok sam upoznao one koji su bili sa mnom u prvome razredu i stanovali u Konviktu, a malo dulje je potrajalo dok sam upoznao one koji su stanovali u sjemeništu ili u privatnim kućama. Fra Smiljan Zvonar je bio u sjemeništu. Krsno mu je ime bilo Tvrtko. Čuo sam od nekoga da je rođen u Duvnu ili u Tomislavgradu. Iako sam ga poznavao, ne sjećam se da sam u prvome razredu ikada s njim razgovarao. Bio je miran, dobro je učio i ukusno se oblačio. Bilo je poznato da dolazi iz Tomislavgrada. Iako tada nisam znao što je to Tomislavgrad, odakle je fra Smiljan dolazio, po njegovu odijelu bilo mi je jasno da je iz gospodske obitelji.

S vremenom smo se upoznali. Kada sam bio u drugome razredu, upoznao sam i fra Smiljanov Tomislavgrad. Jer smo mi iz Konvikta išli na izlet u Tomislavgrad. Na putu ni-sam mnogo vidio budući da sam slabo podnosio teretni automobil u kojemu smo se vozili. Ipak sam nešto i na putu vidio i upoznao, a posebno kada smo stigli u Duvno, upoznao sam mjesto rođenja Tvrtka Zvonara.

Nakon trećega razreda gimnazije, odlučio sam prijeći u sjemenište. Provincijal fra Dominik Mandić pozitivno je odgovorio na moju molbu, pa sam u četvrtome razredu gimnazije stanovao u sjemeništu. Tako sam bolje mogao upoznati fra Smiljana. Najviše se isticao po lijepome pjevanju.

S vremenom sam upoznao i njegovu obitelj koja ga je nakon dopusta dovodila u sje-menište ili je dolazila njemu u posjet. Iako sam doznao da se njegov otac bavi politikom i u to je vrijeme bio tajnik HSS-a u Tomislavgradu, neobično sam se iznenadio kad sam prvi put vidio njegovu majku, koja mi je izgledala obučena kao muslimanka.24

Kako su prolazile godine, naše je poznanstvo bilo bolje i veće. Uvijek mi se sviđao zbog svoga vladanja. Učili smo zajedno, od vremena do vremena smo se pomagali u učenju i išli naprijed. Zajedno smo stupili i u novicijat, nakon novicijata pohađali sedmi i osmi razred gimnazije, a nakon toga studirali teologiju u Mostaru.

Za vrijeme ljetnih dopusta išli bismo na odmor u Slano. Godine 1940. za ljetnoga od-mora dogodila nam se jedna nezgoda. Dana 19. srpnja te godine u Slanome je bila nekakva proslava na obali. Pozvali su i nas iz samostana na proslavu na obali. Kako su tom prigo-dom razne grupe nešto pjevale, i mi smo se uključili. Pjevali smo hrvatske pjesme, koje su u ono vrijeme od političke vlasti bile zabranjene. Sutradan je došla policija uzeti imena onih koji su pjevali. Iako se neki nisu prijavili, ja sam se prijavio, premda nisam pjevač, na nagovor drugih, da ne bi ostali sami. Prijavili smo se nas desetorica. Policija je naša imena proslijedila “sreskom načelstvu” u Dubrovniku, koje nas je nekako kaznilo. Mi o tome nis-mo ništa znali, jer je Provincija stvar vodila. Tek smo čuli da je to dosta dugo trajalo, sve do proglašenja Nezavisne Države Hrvatske.

Kako smo se mogli rediti za svećenika, uz oslobođenje od studija nakon trećeg tečaja teologije, ako smo imali dvadeset pet godina, ja sam se redio 1941. dobivši osamnaest mje-seci oprosta od dobi. Fra Smiljan se nije mogao rediti sa mnom, jer je bio mlađi pa je morao čekati da navrši traženu dob. Završio sam četvrti tečaj u Mostaru, a onda sam otišao u Rim studirati crkvenu povijest.

24 Kršćanske žene na osobit način u Bosni od davnina nose crninu, kao znak žalovanja za bosanskom kraljicom Katarinom Kosača-Kotromanić (Blagaj, 1425./1426. – Rim, 1478.). Uz muslimanske tzv. dimije – žensku suknju u prijašnja su vremena nešto slično nosile i kršćanske žene, samo što su bile crne boje.


Ubrzo nakon moga odlaska u Rim počeli smo se dopisivati. I sada čuvam pismo koje mi je poslao 5. srpnja 1943. Nadugo mi je opisivao kako su se odvijale borbe u našim kra-jevima. Usto, potanko mi je opisao provincijski kapitul i na njemu učinjene promjene osob-lja. Ali nije potrajalo mnogo zbog nastalih prilika, nismo se mogli više dopisivati. Katkada sam čuo za nj, a zbog nastalih prilika u Hrvatskoj naše je dopisivanje moralo prestati.

Oko osam godina kasnije od vremena sam do vremena čuo za nj. Netko mi je javljao o njegovu mučeništvu u zatvoru. Od njega sam dobio vijest tek u listopadu 1951. Tražio je nekakve žarulje. Odgovorio sam mu 23. listopada 1951. Ne sjećam se da mi se kasnije javljao. Zbog njegova zdravstvenog stanja naše je dopisivanje moralo prestati.

Svjedočanstvo Marije Odak rođ. Atlić25

Što pričati o čovjeku koji je za kratko vrijeme boravka u Mostaru bio u službi gvardi-jana – našemu dragom fra Smiljanu Zvonaru? To je veliki humanist i navjestitelj katoličke vjere. Većinom je služio nedjeljnu pučku misu u deset sati. Crkva bi bila puna, a dvorište da i ne govorim. Svojim blagim govorom i očima pridobio je ne samo Mostar nego i njegovu cijelu okolicu. Svirao je i orgulje ako ne bi slavio misu. To je smetalo tadašnjoj vlasti. Zatvo-reni su mnogi svećenici pa je i na njega došao red. Možda je jedan od razloga bio što su ga u nekoliko navrata pozivali da bude predavač na Višoj gimnaziji što je odbijao, jer mu nisu dopuštali predavati u franjevačkome habitu. Sjećam se dobro kada je bio u rezervi, tadašnje jugoslavenske armije. Kod Gimnazije smo se nalazili i vidjeli ga u vojnoj ratnoj opremi. Mahali smo mu i slali poljupce, a on se smijao i veselo koracao.

Dok se nalazio pod istragom u kamenoj zgradi MUP-a UDB-e Mostar 1952., i mene su lišili slobode na putu Mostar – Sarajevo u mjestu Salakovac gdje je sada hidrocentrala. Priveo me je udbaš Anto Cvitanović pa su me odveli u istu zgradu i držali nekoliko dana dok mi konačno nisu rekli razlog. Moj i fra Smiljanov istražitelj bio je Osman Ćimić. Pitao me: “Zašto si od ujaka fra Smiljana Zvonara nosila Dautu u sud da bi pravio lažna pomilo-vanja svećenicima?” Ja sam negirala, ali je stalno ponavljao i natjeravao me da priznam pa tako svaki dan ista priča.

Jednoga dana “islednik” drug Ćima reče da će me suočiti s ujakom fra Smiljanom. Rekla sam: “Baš bih voljela da ga vidim.” Zatvorske ćelije su se nalazile u podrumskim prostorijama. Isljeđenja tj. ispitivanja obavljana su u večernjim satima, kada je zgrada osim zatvorenika bila prazna. Mene su tada na suočenje odveli na prvi kat, smjestili iza dugoga reda ormara, gdje su se nalazili električni kabeli. Drug Ćima mi reče: “Idi sjedni tamo. Ako mrdneš ili progovoriš, zna se što će biti!” Rekoh: “Pa ovo nije suočenje!” Odgovori: “Sjedni i šuti!” Uveli su fra Smiljana, koji nije bio vezan kao ni ja. Ćima će mu: “Sjednite druže! Kako ste i što radite?” Fra Smiljan odgovara: “Dobro sam, čitam knjige i učim en-gleski!” Nastavlja: “Koga imate u Mostaru?” Odgovara: “Rodicu Jelu i njene kćerke!” “Kako se zovu?” Odgovorio je: “Hedviga, Ružica, Marija, Ankica, Dubravka, Slavica i Zrinka.” “Da li često odlazite kod njih?” pitao ga je. “Puno sam zauzet u crkvi. Jedino nedjeljom idem bolesnicima na ispovijedanje u bolnicu pa naiđem”, reče. “A tko vam je prvi došao javiti da 25 Rođena je 1931. u Bugojnu, a svjedočanstvo je iz Mostara dostavljeno 8. studenoga 2008. Izvorni

rukopisni tekst na pet kartica s njezinim potpisom i fra Ante Marića pohranjen je u Arhivu HFP Mostar.


ste izišli u novinama ‘Sloboda’?” Odgovorio je: “Jela i kći Marija! Na to sam joj rekao: ‘Jele, samo sam jednoj ženi iz Ilića dao za njenog brata svećenika 15 000 dinara.’”

Ćima je stalno ponavljao ista pitanja. Stalno mi je govorio da sam od fra Smiljana za sve te svećenika, koji su na taj način puštani, nosila novac Dautu u sud Mostar. Ali toga čovjeka nisam poznavala. Ovo je mučenje trajalo gotovo mjesec dana. Htjeli su prisilom doći do priznanja. Ne smijem se ni prisjećati jer sam za sve vrijeme bdjela u ćeliji, gdje nije bilo ni stolice a kamoli ležaljke, osim neke kante. Napokon su me pustili na miru nakon “isljeđivanja” koje je trajalo gotovo punih pet godina, jer sam im se svaki utorak morala javljati. Tada sam se odlučila i na samoubojstvo, skakanjem pod vlak, koji je prolazio kroz Mostar. Predomislila sam se taknuta Božjom milošću i uvjerenjem da mi u ovim mukama može pomoći Muharem Kapetanović – udbaš iz Duvna a tada na službi u Konjicu. I pomo-gao mi je osloboditi se, jer su Ćimu udaljili iz Mostara.

Poslije je za šefa UDB-e došao Srbin pravoslavac Milan Tadić iz Sarajeva, koji nije znao za sve ove spletke oko mene. Suđenje mi je održano u istoj 1952. godini, čemu su nazočile moja majka i sestre, ali još nisam bila slobodna. Fra Smiljan je u međuvremenu otišao u Zenicu na izdržavanje svoje kazne.

Skratili su kaznu našemu dragom fra Smiljanu zbog bolesti, kada ubrzo odlazi u mos-tarsku bolnicu. U godini kada je Trst pripojen Istri fra Smiljanov brat Pero i ja dogovorili smo se obići ga u Zenici. Vlasti su Peri dopustile, ali meni nisu dali. Koliko se sjećam, na slobodi nije bio niti jedan mjesec.

Mostar je bio oblačan s ružnim vjetrom. Zazvonila su zvona na što moja mama reče: “Ja vjerujem da je ovo za moga Smiljana”, a mi smo ga zvali Tvrtko. Istina, umro je veliki i dragi čovjek – naš Tvrtko. Moja mama i on bili su djeca od braće. Otišla je u samostan i doznala tužnu vijest. Izložen je na sredini crkve, a mi rodbina nalazili smo se oko njegova odra. Toga sam se dana osjećala tužno i žalosno, ali i ponosno jer pripadam njegovoj obite-lji. Sprovodna se povorka protezala od franjevačke crkve pa sve do groblja Šoinovac. Žao mi je što mu nisam rekla da smo se nalazili u susjednim sobama u istražnome zatvoru.

Obilazila sam ga u bolnici i govorila da sam otišla za dobra čovjeka Milomira, čiji je otac bio katolik a majka pravoslavka. S mirom je rekao: “Samo nek’ je pošten čovjek!” I Milomirov brat Mirko odležao je osam godina na Golome otoku. U braku smo već pedeset i tri godine. Dvoje su nam djece kršteni i vjenčani u Rimokatoličkoj crkvi, kao i njihovih dvoje djece. Moj je suprug htio da se vjenčano u Katoličkoj crkvi, a ja nisam smjela. Žao mi je što ni svojoj majci nikada nisam pričala o ovome, a djeca i muž su me ružili što i njima prije 1991. nisam govorila o događajima sa mnom i Smiljanom.

O mome i našemu dragom fra Smiljanu mogu reći da nekada i sada vječno živi veliki dobri čovjek, koji je mnogima davao savjete i blaženim riječima pomagao a svoj narod i vjeru volio. Sudjelovao je s mamom i u odgoju nas osam sestara. Svake godine 12. ili 13. kolovoza moja velika prijateljica Ljilja Čuljak i ja plaćamo misu zadušnicu za našega fra Smiljana, volimo ga i širimo istinu o njemu. Nama starijim osobama u Mostaru žao je kada se susrećemo s mlađim svećenicima, koji ništa ne znaju o tegobama svojih prethodnika u župi u kojoj se nalaze.

Vi mlađi širite istinu i sjećanje na dobre ljudi, koji su i svoj život dali za vjeru. Moj je otac Jakov bio u samostanu na Širokome Brijegu. Školovao se u fra Kleme Doke i otišao u svijet živjeti i raditi kada je susreo moju majku Jelu – Jelisavu Zvonar i oženio se njom.


Dok sam 1951. u zimskome vremenu bila pritvorena, osuđenici iz Zenice išli su u logor kod Herceg-Novoga u još veću muku. U toj grupi nalazilo se mnogo naših svećenika i in-telektualaca. Jedan od osuđenika zvao se Selak, koji je na moj stol ostavio pismenu poruku za franjevački samostan. Što je pisalo, ne znam. Brzo sam je uklonila i uništila. Nikada se poslije taj čovjek nije pojavio, a voljela bih znati tko je bio i gdje je završio. Kada je ova grupa prošla kroz Mostar, ja sam puštena. A kada bi kroz Mostar prolazili neki visoki ru-kovoditelji poput Tita ili Kardelja, svaki put bi zatvarali sumnjive ljude tadašnjoj vlasti. Ali naš direktor Jovo Semiz zv. Cojle nije dopuštao da se to čini njegovim zaposlenicima. On bi ih okupio i toga dana s njima išao u obližnja mjesta.

Moja majka Jela Zvonar, po udaji za Jakova Odaka, uzela je curicu Matiju od strica s Kola. Nakon što mu je supruga umrla, živjela je s njima u Bugojnu, a kada je stasala, zaže-ljela je postati časnom sestrom. Nije imala ni osnovnu školu pa je izvanredno upišu u školu koju je završila. Moj otac Jakov odvede je u Zagreb sa svom opremom koja je u to vrijeme trebala za ulazak u samostan. Tu je nastavila školovanje i djelovala u drugim samostanima. Dugo je vremena radila kao medicinska sestra u domu za starije osobe u Malome Lošinju. Dolazila je u Mostar nama u posjet. Na zavjetovanju Matija je dobila ime s. Nenada. Umrla je, kako doznajemo, u Lošinju u domu za starije osobe. Moj otac Jakov nestao je u Drugome svjetskom ratu na putu Zagreb – Maribor. S njim se nalazio i rođak Ante – Tone Pašalić s Kola, a nikada se nisu vratili – živi ni mrtvi.

Svjedočanstvo fra Ante Marića26

Rođen sam u Mostaru 16. svibnja 1952. kao prvo od osmero djece u obitelji Marjana (1928.) i Anđelke (1926. – 1999.) koji su rodom iz Goranaca. Moja je pokojna majka došla u Mostar sa željom biti časnom sestrom franjevkom, ali su ih krajem rata rastjerali što partizani, što neki loši odnosi u kongregaciji Školskih časnih sestara u njihovu samostanu u Mostaru. Ona je postala sestrom bolničarkom i završila je u zatvoru jer je 1947. godine u franjevački samostan u Mostaru iz Napretkova doma, gdje je radila, nosila franjevcima kruha koji nisu imali. O tome imam tonski zapis iz godine 1995. od svoje majke. Moj je otac kao nejak mladić prošao Križni put i ostao živ. Završio je i on u zatvoru, jer je 1947. godine bio zatvoren njegov otac, moj djed. Otac je bio kratko u zatvoru, a djed je osuđen na deset godina i izdržao gotovo osam u Zenici.

Moji su roditelji djecu kršćanski odgajali, svake smo nedjelje išli u franjevačku crkvu na svetu misu (s Bijelog Brijega gdje je moja rodna kuća), a nije to baš tako blizu. Već prije škole bio sam ministrant i sjećam se da sam nekada po rasporedu radnim danom služio i svetu misu u 5 sati i 30 minuta (čemu može svjedočiti moj bivši župnik fra Dobroslav Begić).

Ovoga se događaja dobro sjećam. Bilo je rano ljeto 1960. kada sam s ocem nakon mise došao do Župnoga ureda u samostanu. Ured je nakon mise “osmice” bio prepun puka. Moj je otac s vrata pitao župnika fra Stanka Vasilja je li istina da je fra Smiljan došao iz zatvora. Fra Stanko je veselo odgovorio da jest i dok je ostavio sve poslove, da bi mene i oca uveo u samostan i stavio u primaću sobu koja je s druge strane ulaza u samostan i u koju se ulazilo iz hodnika u klaustru, izrekao je jednu riječ koju nisam znao: “Ti si, Marjane, dobro infor-

26 Svjedočanstvo je zabilježeno 12. svibnja 2008. u Mostaru.


miran!” Sjedili smo otac i ja u toj sobi. Sjećam se da je stol bio četvrtast i drvene stolice, kad eto jednoga franjevca kojega nisam poznavao. Kratko ošišan (na ajnc se govorilo) i nasmijanoga lica s velikim naočalama. On su se i moj otac zagrlili, čega se sada dobro ne sjećam. Znam samo da su se jako voljeli, kao da su bili braća. Čini mi se da su obojica plakali. Meni je sve to bilo svejedno. No jedno nije, a to je do danas ostalo nekako u meni. Taj je franjevac skinuo svoj habit i objesio ga na zidnu vješalicu u kutu sobe, a na njemu su ostale plave hlače bez pegle i bijela pamučna majica kratkih rukava bez kragne. Tako mi se to urezalo u sjećanje. I sjećam se da je mojemu ocu pokazivao podljev od krvi, pod kožom iznad lijeve lopatice.

Toga se dobro sjećam, kako je moj otac to gledao. I onda je taj franjevac sjeo, uzeo me i stavio na sebe, na svoje stegno, milovao me po kosi. Mislim da me je pitao kako učim, jesam li dobar, ne znam, to mi se tako danas čini, ali sam mu rekao da ću biti franjevac. Davno sam poslije gledao film sa Steveom McQueenom i Dustinom Hofmannom, da su zatvorenici na nekome otoku nasred mora i kako s njega bježe, pa ih uvijek uhvate, a njiho-va me odjeća posjetila na toga franjevca – plave hlače na Steveu i bijela majica. Mislim da naš posjet nije dugo trajao, srdačno smo se pozdravili i veseli otišli iz samostana. Otac mi je putom govorio da je to fra Smiljan Zvonar. E, toga se sjećam: mislio sam u sebi, njemu je baš ime kakav je i on, nasmijan, a otac je govorio da su njegove propovijedi zvonile i bile odlične, pa sam mislio da je to po njegovu prezimenu. Jer ga je moj otac poznavao, ja sam kao dijete mislio da je on Mostarac.

Sviđalo mi se, toga se osjećaja dobro sjećam, njegovo ime i prezime. I nije prošlo mno-go vremena, čini mi se ni do sljedeće nedjelje, plakali su moji tata i mama, čega se dobro sjećam, a tata mi je govorio: “Sine, onaj fratar što te je na sebi držao i milovao umro je!” Ne sjećam se sprovoda, ali se sjećam, jer sam to toliko puta poslije čuo od svojih roditelja koji su na tome sprovodu bili: “Velik mu sprovod ko u fra Smiljana!” Naime, svaki su veći ukop uspoređivali s fra Smiljanovim, koji je po svemu sudeći bio uistinu veličanstven. Ovo sam ispričao po duši i po svome sjećanju.


izvori i literatura

i. izvori

Arhiv Hercegovačke franjevačke provincije u Mostaru

– Spisi Provincije (SP), sv. 81, 86, 97, 108, 110, 113, 131, 134, 135, 141, 143, 152, 156, 158, 163, 165, 168. Priredio i dostavio: fra Ante Tomas, provincijski arhivar.

Sljedeće fra Smiljanove diplome i svjedodžbe dostavila rodbina iz Tomislavgrada. Originali su predani i pohranjeni u arhiv Provincije (Arhiv Franjevačke provincije Mostar, Ostavština fratara: Fra Smiljan Zvonar), a iste se kopije nalaze u arhivu franjevačkog samostana i kod fra Smiljanove rodbine u Tomislavgradu: – Dekanat Katoličkog Bogoslovskog Fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Priznanje semestra

i ispita, br. 181/26/1945., Zagreb, 19. studenoga 1945.– Dekanat Bogoslovskog Fakulteta Univerziteta Kraljevine Jugoslavije, Svjedodžba o

kolokviju “Teologija knjige o Jobu”, Zagreb, 25. listopada 1945. – Dekanat Bogoslovskog Fakulteta Univerziteta Kraljevine Jugoslavije,Svjedodžba o

kolokviju “Dušobrižništvo srednjoškolske mladeži”, Zagreb, 29. studenoga 1945. – Dekanat Bogoslovskog Fakulteta Univerziteta Kraljevine Jugoslavije, Svjedodžba o

kolokviju “Problem nataliteta u Hrvatskoj”, Zagreb 1. prosinca 1945. – Dekanat Bogoslovskog Fakulteta Univerziteta Kraljevine Jugoslavije, Svjedodžba o

kolokviju “Način Kristove prisutnosti u Euharistiji”, Zagreb, 22. prosinca 1945.– Svjedodžba iz moralnog bogoslovlja iz “Skrupuloznost kao moralno-pastoralni

problem”, Zagreb, 17. svibnja 1947. – Svjedodžba o izradi seminarske radnje iz liturgike na temu “Slišanje Sv. Mise u

Hercegovini”, Zagreb, 16. lipnja 1947. – Dvije ovjerene kopije sveučilišne diplome Rkt. Bogoslovskoga fakulteta sa završnim

ocjenama skupine predmeta i potpisom dekana, Zagreb, 28. lipnja 1947. br. 683. Naznačeno je da je pravo na izdanje fakultetske diplome stekao 27. lipnja 1944.

– Rješenje molbe za doktorsku radnju i doktorski ispit, Zagreb, 28. lipnja 1947., br. 660 i 676/1947. s potpisom dekana Juraja Pavića.

– Universitatis Literarum Zagrabiensis ex decreto Facultatis Theologicae, Tvrtko fra Smiljan Zvonar postquam et dissertatione “Katolički dušobrižnik u radu oko bolesnika” original i ovjerena kopija diplome za doktorat iz fundamentalne teologije s potpisom dekana, rektora i promotora, Zagreb, 1948.

Samostanska knjižnica u Mostaru

– Svjedočanstvo o višem tečajnom ispitu, Kraljevina Jugoslavija Franjevačka klasična gimnazija u Širokom Brijegu s pravom javnosti br. 386/38. s popisom predmeta i


uspjehom uz potpise predsjednika i potpredsjednika ispitnog odbora te četvorice članova ispitnoga odbora, 15. lipnja 1938.

– Sedam pisama majci i rodbini koje je fra Smiljan pisao iz zeničkoga komunističkoga kazamata 1958. do 1960., a Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji ih je darovao don Anto Baković iz Zagreba uz popratno pismo u svibnju 2005. i pohranjena su u provincijskom arhivu.

– Nekrologij Hercegovačke franjevačke provincije (prir. fra Mate Dragićević).

Arhiv franjevačkoga samostana u Tomislavgradu

– Bilježnica u rukopisu sa fra Smiljanovim propovijedima, predavanjima i govorima, Mostar, 1940.

– Izvadak iz doktorske disertacije fra Smiljana Zvonara na Katoličkom Bogoslovnom fakultetu: Katolički dušobrižnik u radu oko bolesnika, Zagreb, 1948.

– Ostavštine franjevaca i ostali spisi: sv. B-20 (Ostavština fra Šime Ančića – skripte; među tim i doktorska disertacija fra Smiljana Zvonara; sv. B-28 (Ostavština fra Ferde Vlašića).

Arhiv Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu

– Seminarska radnja iz liturgike na temu Slišanje Sv. Mise u Hercegovini, Zagreb, 16. lipnja 1947., br. 59./1947.

– Doktorska disertacija fra Smiljana Tvrtka Zvonara na Katoličkom Bogoslovnom fakultetu: Dušobrižništvo bolesnih, Zagreb, 1948.napomena: Dokumenti u arhivu KBF-a nisu raspoređeni po registrima, registarskim

kutijama i njihovim nazivima, nego po brojevima urudžbenoga zapisnika, s godinom. Neki dokumenti i spise nemaju ni broja urudžbenoga zapisnika s godinom nego samo naziv, mjesto, datum i godinu. Usto, arhiv nije sređen dokraja, a planira se i selidba.


Literatura

BAKOVIĆ, Anto: dr. fra Smiljan Zvonar, u: Hrvatski martirologij XX. stoljeća, 1, Zagreb, 2007., str. 740.

BAGARIĆ, Ivo (prir.): Šematizam Hercegovačke franjevačke provincije, Mostar, 1977. // Članovi Udruženja katoličkih svećenika NR BiH, Dobri pastir (revija), br. 1-2, Sarajevo,

1950., str. 83-86. // Organizacijske vlasti, Dobri pastir (revija), br. 3-4, Sarajevo, 1950., str. 46-50. JOLIĆ, Robert: Duvno kroz stoljeća, Tomislavgrad – Zagreb, Naša ognjišta, 2002. JOLIĆ, Robert i suradnici (prir.): Fra Ferdo Vlašić – vizionar i patnik, Tomislavgrad, Naša

ognjišta, 2005. NIKIĆ, Andrija: Zvonar, fra Smiljan, u: Franjo među Hrvatima, Zagreb, 1976., str. 286.NIKIĆ, Andrija: Lučonoše naše vjere i uljudbe, Mostar, Franjevačka knjižnica i arhiv, 2004. PANDŽIĆ, Bazilije: Hercegovački franjevci sedam stoljeća s narodom, Mostar – Zagreb,

Ziral, 2001. VLAŠIĆ, Ferdo: Sjećanje na dr. fra Smiljana Zvonara (uz 20. obljetnicu smrti), Naša ognjišta

X. (1980.), br. 9, str. 16. VLAŠIĆ, Ferdo: Plači srce moje (uz 30. obljetnicu smrti fra Smiljana Zvonara), Sveta

baština IX. (1990.), br. 10, str. 6. VLAŠIĆ, Ferdo: Sjećanje na dr. fra Smiljana Zvonara (uz 35. obljetnicu smrti), Naša ognjišta

XXV. (1995.), br. 7-8, str. 30. ZNIDARČIĆ Lav: Biskup Čule u zatvoru i zatočeništvu, u: Za kraljevstvo Božje. Život i djelo

nadbiskupa dra Petra Čule, Mostar, 1991.

Documents

FRANJEVAC ČVRSTOGA KOVA I VELIKIH SNOVA (1) · talijanske pjesme, dok se na Svetoj misi molilo, čitalo, pjevalo i propovijedalo na la-tinskome i hrvatskome jeziku. U tadašnjemu