Franz_Kafka_-_Pripovijetke_1

8/14/2019 Franz_Kafka_-_Pripovijetke_1

1/39

FRANZ KAFKA \ ODABRANA DJELA FRANZ KAFKA

SVEZAK PRVI

UREDNIK NOVAK S I M I C

NASLOV ORIGINALA

FRANZ KAFKA

ERZAHLUNGEN

S. Fischer VerlagLizenzausgabe

Von Schocken Books, New York 1 9 46.

PRIPOVIJETKEKNJIGA PRVA

S njemakog preveo

ZLATKO GORJAN

Likovno opremio

ANTE SCHRAMADEI

ZORAZ A G R E B 1968


2/39

ISPRED ZAKONA

Ispred zakona stoji vratar. Ovom vrataru dolazi ovjek sa sela i moliga da ga pusti u zakon. Ali vratar mu veli da mu sada ne moedopustiti ui. ovjek premilja, a potom ga upita hoe li, dakle, poslijesmjeti ui. Moda, veli vratar, ali sada ne. Budui da su vrata tovode do zakona kao uvijek otvorena, a vratar stao u stranu, ovjek se

sagne da kroz vrata pogleda u unutranjost. Kada vratar to opazi, smijese i veli: Ako te to toliko mami, a ti pokuaj da ode onamo i protivmoje zabrane. Ali upamti: ja sam moan. A ja sam samo posljednji poinu. No ispred svake dvorane stoji po deset vratara, jedan moniji oddrugoga. Ve sam pogled na treega ak ni ja ne mogu izdrati.Takve potekoe ovjek sa sela nije oekivao; ta zakon, kau, moraobi svakom i svagda biti pristupaan, pomisli, ali kada malko pozornijepogleda vratara u bundi, njegov iljasti nos, dugu, prorijetku, crnutatarsku bradu, odlui da ipak radije prieka dok mu ne dopusti ui.Vratar mu daje klupicu te mu naredi da sjedne s jedne strane vrata.Sjedei ondje, provodi dane i godine. Poduzima mnogo pokuaja daue, dosaujui vrataru svojim molbama. Vratar ga esto sasluava,ispituje ga o njegovoj domovini i jo o mnogo emu drugom, no to suravnoduna pitanja kakva postavljaju velika gospoda, a najposlije

uvijek veli da ga jo ne moe pripustiti. ovjek koji se izdano biopripremio za put, upotrebljava sve, ma kako

skupocjeno bilo, ne bi li kako podmitio vratara. Ovaj, dodue, sveprima, ali pri tom kae: Ja to uzimam samo zato da ne bi rekao da sitogod propustio. Za tih mnogih godina, taj ovjek gotovo netremicepromatra vratara. Zaboravlja na druge vratare, a ovaj ovdje, ini muse, jedina je prepreka za ulazak u zakon. Proklinje svoj nesretni udes,prvih godina bezobzirno i u sav glas, poslije, kada ostari, samo joguna u bradu. Postaje djetinjast, i jer je dugogodinjim promatranjem

vratara upoznao i buhe u njegovu krznenom ovratniku, moli njih damu pomognu sklonuti vratara. Najposlije mu oslabi vid, i on ne znapostaje li zaista sve mranije oko njega, ili ga samo oi varaju. Aliipak, sada razabire u mraku neki sjaj to neugasivo izbija kroz vratazakona. Potom su mu dani izbrojani. Pred samu smrt, u glavi mu sesva iskustva tih dugih godina sloe u jedno pitanje, koje dosada jonije postavio vrataru. Rukom mu dade znak da mu se priblii, jer vienije mogao uspraviti tijelo to mu je bivalo sve ukoenije. Vratar semora sagnuti duboko k njemu, jer razlika u visini se uvelikepromijenila na tetu toga ovjeka. A to bi sada jo htio znati? upitavratar, ti si nezasitan. Ta svi streme k zakonu, ree ovjek, pakako onda da za tih mnogih godina nitko osim mene nije traio daue? Vratar shvati da je ovjek ve na izdisaju, i da bi dopro donjegova sluha koji se ve gubio, izdere se na nj: Ovdje nitko drugi

nije mogao biti priputen, jer ovaj ulaz bijae za tebe odreen. A sadaidem da ga zatvorim.

122


3/39

IZVJETAJ ZA NEKU AKADEMIJU

Dina gospodo, lanovi Akademije!Iskazujete mi ast traei od mene da Akademiji po-aljem izvjetaj

o svom majmunskom predivotu.Na alost, u tom smislu se ne mogu odazvati tom pozivu. Gotovo

pet godina dijeli me od majmunstva, vrijeme moda kratko kada semjeri po kalendaru, ali beskrajno dugo da se projuri kroza nj, kao to

sam ja to uinio, mjestimice praen izvrsnim ljudima, savjetima,odobravanjem, orkestralnom muzikom, ali zapravo sam, jer sva se pratnja drala, da se i dalje posluimo istom slikom, daleko odbarijere. To ostvarenje ne bi bilo mogue da sam se ukopistio daprianjam uz moje porijeklo i mladenake uspomene. Upravo odricanjesvake svoje-glavosti bijae vrhovna zapovijed koju sam sam sebi od-redio; ja, slobodan majmun, primio sam na sebe taj jaram. No time sumi se uspomene sa svoje strane sve vie zatvarale. Premda mi jenajprije povratak, da su ljudi to htjeli, bio otvoren kroz itavu kapijukoju nebo tvori nad zemljom, ona je istovremeno postajala sve nia itjenja uslijed moga kao ibom pospjeenog razvitka; osjeao sam selagodnije i bio sam zatvoreniji u svijetu ljudi; smirivala me oluja kojaje iz moje prolosti puhala za mnom; danas je to samo jo daak to mihladi tabane; a rupa u daljini, kroz koju on dolazi i kroz koju sam i ja

neko doao, postala je tako malena da bih, kada bi mi uope dostajalosnage i volja da otrim onamo natrag, morao sebi odrati kou.Otvoreno da kaem, ma kako rado se ja slikovito izraavao o timstvarima, otvoreno da kaem: vae majmunstvo, gospodo, ako steneto slino proivjeli, ne moe biti dalje od vas nego to je mojemajmunstvo od mene. Ali svakoga koji hoda po ovoj zemlji kakljajutabani: malog impanzu i velikog Ahila.

No u najogranienijem smislu mogu moda, ipak odgovoriti na vaepitanje, i ja to, tavie, inim vrlo rado. Prvo to sam nauio bilo je:pruiti kome ruku; pruanje ruke ukazuje na iskrenost; neka se danas,kada stojim na vrhuncu svoje karijere, pruanju ruke doda jo i iskrenoizgovorena rije. Akademiji to, zapravo, nee pruiti nita novo idaleko e zaostati za onim to se od mene trai i to ja ni uz najboljuvolju ne mogu rei

pa ipak, to neka pokae smjernicu po kojoj je jedan bivi majmunprodro u svijet ljudi te se ondje skrasio. Ali zacijelo ne bih smio rei niono beznaajno to slijedi, da nisam potpuno siguran u samoga sebe ida se moj poloaj na svim velikim varijetetskim pozornicamaciviliziranoga svijeta nije do nepokolebljivosti uvrstio.

Potjeem od Zlatne obale. O tome kako su me ulovili, upuen samna strane izvjetaje. Lovaka ekspedicija tvrtke Hagenbeck savoom ekspedicije sam, uostalom, odonda popio ve mnogu bocudobre crvene kapljice ekala je u zasjedi, u grmlju na obali rijeke,kada sam usred jednog opora uveer doao na pojilo. Ljudi pripucali;jedino su mene pogodili; dobio sam dva pogotka.

Jedan u obraz; to je bila laka rana, ali je ostavila veliku izbrijanu brazgotinu, zbog koje su mi nadjenuli ogavno, potpunoneodgovarajue ime Crveni Petar, kao da se razlikujem od onenedavno crkle, ovdje-ondje poznate dresirane majmunske ivotinje,imenom Petar, samo po crvenoj mrlji na obrazu. Ali to samo uzgred.

Drugo me tane zgodilo ispod boka. Bio je to teak pogodak, i njemuimam zahvaliti da jo i danas malko epam. Onomad sam u nekomlanku jednoga od onih deset tisua vjetropira to u novinama opirnoo meni piu, proitao: moja majmunska priroda jo nije posvepriguena; to dokazuje injenica da ja, kada mi dou posjetioci, vrlo

rado svlaim hlae da bih im pokazao mjesto gdje mi je ono tane ulou tijelo. Onom klipanu trebalo bi poodstrijeliti svaki prsti na rucikojom pie. Ja, ja smijem svui hlae pred kim god hou; ondje senee nai nita drugo do dobro odnjegovanog krzna i brazgotina od odaberimo ovdje u odreenu svrhu odreenu rije koja se, meutim,ne bi smjela krivo shvatiti brazgotina od zloinakog metka. Sve jena vidjelu, tu nema ta da se krije; ako je posrijedi istina, svaki plemenit ovjek okanit e se najfinijih manira. Ako bi, pak, onopiskaralo, slindarilo hlae, kada mu tko doe u pohode, to bi onda,sigurno, drugaije izgledalo, i ja u uvaiti kao znak njegoverazumnosti to to ne ini. No neka me onda potedi s tim svojimosjeajem takta!

140 141


4/39

Nakon onih pucnjeva, ja sam se probudio i tu ve, malo-pomalo,poinje moje vlastito sjeanje u kavezu u meupalubi hagenbekogparobroda. Nije to bio e-tvorozidan kavez s reetkama; naprotiv,samo su tri zida bila privrena uz neki sanduk; sanduk je, dakle,tvorio etvrti zid. Sve to zajedno bilo je odve nisko za stajanje iodve usko za sjedenje. uao sam zato uvuenih, vazda drhtavihkoljena, i to okrenut sanduku, jer bit e isprva nisam elio nikogavidjeti, ve sam uvijek htio biti u mraku, te su mi se reetke urezale u

meso. Smatraju da je takav smjetaj divljih ivotinja u prvo vrijemevrlo probitaan, i ja danas, nakon iskustva to sam ga stekao, ne moguporei da je to, po ljudskom shvaanju, zaista tako.

Ali u ono vrijeme nisam na to pomiljao. Po prvi put u svom ivotunisam imao nikakva izlaza. Ravno naprijed nije ilo; ravno predamnom bio je sanduk, daska vrsto zbijena uz dasku. Izmeu dasakabila je, dodue, pukotina, koju sam, kada sam je prvi put ugledao, po-zdravio sretnim urlanjem bezumlja, ali ta pukotina nije ni izdaleka biladovoljna da pruim kroz nju makar samo rep, a majmunskom snagomnije se dala proiriti.

Navodno, nisam kako mi poslije rekoe, dizao gotovo nikakvubuku, po emu su zakljuili da u ubrzo morati uginuti ili, ako miuspije da proivim kritino vrijeme, biti vrlo podoban za dresuru.Prigueno jecanje, bolno traenje buha, umorno lizanje jednogkokosovog oraha, lupkanje lubanjom o zid sanduka, plaenje jezika,kad bi mi se tko odve pribliio to su bile moje prve zaposlenosti unovom ivotu. Ali u svemu tome ipak samo jedan osjeaj:bezizlaznost. Naravno da ono to sam tada majmunski osjeao, danasmogu samo ljudskim rijeima reproducirati, te to tako i biljeim, nomada vie nisam kadar dovinuti se do nekadanje majmunske mu-drosti, ona se ipak oituje u usmjerenosti moga prikazivanja: o tomenema nikakve sumnje.

Ta dosada sam imao toliko izlaza, a sada vie nemam ni jedanjedini. Bio sam se nasukao. Da su me prikovali, moja sloboda seljenjane bi se time bila smanjila. Zato to? Razgrebi sebi meso izmeunonih prstiju, nee nai za to razloga. Upri leima o reetku dok temalne raspolovi, nee nai za to razloga. Nisam imao izlaza, ali sam

ga morao sebi pribaviti, jer bez njega nisam mogao ivjeti. Uvijeknaslonjen o taj sanduni zid ja bih neminovno bio crkao. Alimajmunima kod Hagenbecka je mjesto uz sanduni zid pa sam,dakle, prestao biti majmun. J a s a n i lijep tijek misli, to sam ga, inise, trbuhom bio nekako smislio, jer majmuni misle trbuhom. Bojim seda se nee tano razumjeti to podrazumijevam kad velim izlaz.Upotrebljavam tu rije u najobinijim i najpunijem smislu. Namjernone kaem sloboda. Ne mislim ovaj veliki osjeaj slobode na sve strane.

Kao majmun sam ga, moda, poznavao, a upoznao sam ljude koji zanjim eznu. No to je do mene, niti sam tada traio slobodu niti je sadatraim. Uzgred da kaem: pomou slobode ljudi e i odve estoprevariti jedni druge. I kao to se sloboda ubraja meu najuzvie-nijauvstva, tako je to i s odgovarajuim razoaranjem. esto sam uvarijeteu, prije svoga nastupa, gledao kako neki akrobatski par gorekod stropa neto posluje. Vitlali se i njihali, skakali, lebdjeli jednodrugom u naruje, jedno je drugo nosilo zubima za kosu. I to jeljudska sloboda, pomislih samostalno-gospodsko kretanje. Tiporugo svete prirode! Gledajui to, ni jedno zdanje ne bi odoljelosmijehu majmunskog roda.

Ne, nisam htio slobodu. Samo neki izlaz: nadesno, nalijevo, bilokuda; nisam stavljao nikakvih drugih zahtjeva; pa makar taj izlaz biosamo obmana, zahtjev bijae malen, obmana ne bi bila vea. Doidalje, dalje! samo ne mirovati uzdignutih ruku, priljubljen uz san-duni zid.

Danas jasno vidim: bez najveeg unutranjeg mira nikada mi ne bibilo uspjelo pobjei. I doista, moda dugujem sve to sam postao mirukoji me prvih dana tamo na brodu bio obuzeo. A mir, pak, bit e dadugujem ljudima na brodu.

Usprkos svemu, dobri su to ljudi. Jo danas se rado sjeam tekogbata njihovih koraka koji mi je tada u polusnu odjekivao. Obiavali suse vrlo sporo laati svega to su poduzimali. Ako bi jedan htioprotrljati oi, podigao bi ruku kao kakav uteg. ake im bijahu grube,ali srdane. Smijeh im je uvijek bio popraen kaljem koji je opasnozvuio, ali nita nije znaio. Uvijek bi u ustima imali neto to sumogli ispljunuti, a kamo bi

142 143


5/39

otpljunuli, to im bijae svejedno. Uvijek su se tuili kako moje buheskau na njih; ali se ipak zbog toga nisu na mene ljutili; ta znali su dau mom krznu buhe dobro uspijevaju, a da su buhe skakai; i time su sepomirili. Kada ne bi bili u slubi, poneki bi katkada posjedali u krugoko mene; jedva da su govorili, nego su jedni drugima neto gugutali,isprueni na sanduku, puili su lulu; udarali se po koljenu, im bih sesamo malko okrenuo; a ovda-onda uzeo bi jedan od njih tap te mekakljao ondje gdje mi je to godilo. Kada bi me danas pozvali da na

tom brodu provedem jedno putovanje, zacijelo ne bih odbio taj poziv,ali je isto tako sigurno da nije bilo samo runih uspomena, kojima samse u meupalubi mogao sasvim predati.

Mir to sam ga stekao u krugu tih ljudi, prije svega me zadravaood svakog pokuaja bijega. Gledajui danas na to, meni je kao da sam,u najmanju ruku, nasluivao da moram nai neki izlaz ako houivjeti, i da se taj izlaz nije mogao postii bijegom. Ne znam vie je libjek-stvo bilo mogue, ali vjerujem u to: majmunu bi uvijek moralo biti mogue pobjei. S mojim dananjim zubima moram ve prikrckanju oraha biti oprezan, ali u ono vrijeme bilo bi mi, valjda, utijeku vremena uspjelo da pregrizem bravu na vratima. Ja to nisamuinio. Ta to bih time dobio? Tek to bih bio pomolio glavu, opet bime ulovili i zakljuali u jo gori kavez; ili bih se neopa-eno mogaoskloniti kod nekih drugih ivotinja, na primjer kod udava, meni preko

puta, te bih u njihovu zagrljaju bio izdahnuo. Ili bi mi ak uspjelo dase prokra-dem na gornju palubu i skoim u more; tada bih se asakmogao ljuljati na talasima oceana te bih se zatim utopio. Oajnikadjela. Nisam tako ljudski raunao, ali pod uplivom svoje okolinevladao sam se tako kao da jesam.

Nisam raunao, ali sam ipak lijepo u miru promatrao. Gledao sam teljude kako idu gore-dolje, uvijek ona ista lica, iste kretnje, i esto mise inilo da je to jedan te isti ovjek. Taj ovjek ili ti ljudi hodali suneuznemiri-vani. U dui mi svitao uzvien cilj. Nitko mi nije obeavaoda e mi, budem li postao kao oni, otvoriti reetke. inilo se da nedaju obeanje za takva nemogua ispunjenja. No ako se otkupeispunjenja, naknadno se pojavljuju obeanja tano tamo gdje smo ihprije uzalud

traili. Pa sad, na tim ljudima, u biti, nije bilo niega to bi me jakoprivlailo. Da sam bio pristalica one spomenute slobode, sigurno biocean bio pretpostavio izlazu koji mi se ukazivao u mutnom pogledutih ljudi. No u svakom sluaju, ja sam ih ve dugo vremena promatraoprije nego to sam pomiljao na takve stvari, ta-vie, tek su menagomilana promatranja natjerala u odreeni smjer.

Bilo je tako lako oponaati ljude. Pijuckati sam nauio ve u prvedane. Onda smo jedan drugom pijuckali u lice; razlika bijae samo u

tome to sam potom ja oblizivao svoje lice da je opet bilo isto, a onito nisu inili. Lulu sam ubrzo poeo puiti kao neki stari ia; kada bihuz to jo palcem zatiskivao duhan, podvriskivala je cijela meupaluba;samo to dugo nisam znao razliku izmeu napunjene i prazne lule.

Najvie muke zadavala mi je boca s rakijom. Miris me muio;prisiljavao sam se svom snagom; no prolo je nekoliko tjedana prijenego to sam se svladao. Zaudo je to su ljudi te unutranje borbeshvaali ozbiljnije od bilo ega na meni, ali naao se ovjek, koji bi miuvijek iznova dolazio, sam ili s drugima, danju, nou, u najrazliitijesate; stao bi s bocom preda me te me poduavao. Nije me shvaao,htio je rijeiti zagonetku moga bivstvovanj a. Polagano bi izvadio epiz boce i pogledao u me, kao da eli provjeriti jesam li razumio;priznajem da sam ga vazda pri tom promatrao s divljom, usplahirenompozornou; na itavoj kugli zemaljskoj nee nijedan uitelj ovjetva

nai takva uenika ovjetva; poto je boca bila otepljena, nagnuo bi je na usta, a ja za njim gledao, gledao ga sve do u grkljan; on bikimnuo glavom, zadovoljan sa mnom i nagnuo bocu na usne; jazadivljen postepenom spoznajom, pitei, eao bih se uzdu ipoprijeko, gdje me god zasvrbi; on se radovao, nagnuo bocu i gucnuo;ja, nestrpljiv i oajan da ga oponaam, zagadim se u kavezu, to, opet,njemu ini veliko zadovoljstvo, i sada, pruajui bocu daleko od sebe i jednim zamahom prinosei je ponovo ustima, pije li pije, naslonjennatrag pretjeranom kretnjom pouavanja, te je istrusi naiskap. Ja,posustao od odve velike udnje, ne mogu ga vie slijediti i visim,olabavljen, o reetkama, dok on teoretsku pouku zavrava gladei sepo trbuhu i kesei se.

144 10 Pripovijetke I 145


6/39

Tek sada poinju praktine vjebe. No, nisam li ve i suvieiscrpljen teorijom? Istina, i odve iscrpljen. To spada u moju sudbinu.Ipak posegnem, to bolje mogu i umijem, za pruenom bocom;otepljujem je tresui se; budui da mi je to uspjelo, malo-pomalo mise vraa snaga, diem bocu, jedva bi me jo razlikovao od mogauitelja; prinesem je ustima i bacim je s gaenjem, s gaenjem,premda je prazna i ispunjena samo vonj em, tresnem je s gaenjem otle. Na veliku alost moga uitelja, na jo veu vlastitu alost; ni njega

ni sebe ne mogu pomiriti time da nakon odbacivanja boce ne zaborav-ljam da se s najveim zadovoljstvom gladim po trbuhu i da se kesim.

I odve esto tako prolazi vrijeme nastave. I svaka ast momeuitelju; nije se srdio na me; premda bi pokatkad goruu luluprislanjao uz moje krzno, dok ne bi poelo tinjati negdje kamo nisammogao dosegnuti, no onda bi on to sam ugasio svojom dobrostivomrue-tinom; nije se srdio na me, uviao je kako se na istoj straniborimo protiv majmunske prirode i da je mene zapao tei dio.

Dabome, koje li pobjede za nj i za me, kada sam jedne veeri predvelikim krugom gledalaca moda se odravala kakva sveanost;svirao je gramofon, neki oficir zbijao ale meu ljudima kada samone veeri, u asu kada me ba nitko nije promatrao, dohvatio bocurakije koju je netko sluajno ostavio pred kavezom i, dok je drutvosve paljivije gledalo, otepio je kao to treba, prinio ustima i, bez

oklijevanja, ne iskrivivi usta, kao pravi pravcati pijanica, kolutajuioima, klokota-jui u grlu, zbilja i uistinu do dna izlokao; i bacio bocu,ali ne vie kao oajnik ve kao umjetnik svoga zanata; dodue,zaboravio sam da se gladim po trbuini; ali sam zato, jer nisam drugoumio, jer me neto na to tjeralo, jer mi je u svijesti sve umilo, kratko idobro viknuo Halo!, oglasio se ljudskim glasom i s ovim poklikomskoio u ljudsku zajednicu i outio njenu jeku: ujte samo, ongovori! poput poljupca po cijelom svojem, u znoju okupanom tijelu.

Ponavljam: nita me nije zavodilo u iskuenje da oponaam ljude;

podraavao sam ih, jer sam traio neki izlaz, ni iz kakva drugog

razloga. Osim toga, s tom po-146

bjedom je tek malo bilo postignuto. Glas mi se odmah opet oduzeo; ponovo je oivio tek nakon nekoliko mjeseci; odvratnost premarakijskoj boci spopala me ak jo jae. Ali moj pravac bijae jednomzauvijek odreen.

Kada su me u Hamburgu predali prvom dreseru, ubrzo "samspoznao one dvije mogunosti to su mi se pruale: zooloki vrt ilivarijete. Nisam oklijevao. Mislio sam: upni se to igda moe dadoe u varijete; to je pravi izlaz; zooloki vrt je samo novi kavez s

reetkama; dospije li u nj, propao si.I uio sam, moja gospodo. Ah, kad mora, naui, ui kada trai

neki izlaz; ui bezobzirno. Sam sebe biem ukrouje; kod najmanjegotpora iv se razdire. Majmunska je narav, prevrui se, sunula izmene i nestala, tako da se prvi uitelj, i sam od toga gotovo po-majmunio, morao ubrzo obustaviti pouavanje, te su bili prisiljenismjestiti ga u bolnicu za umobolne. Na sreu, uskoro je opet izaao.

Ali ispotroio sam mnoge uitelje, pa ak nekoliko uiteljaistovremeno. Kada sam postao ve sigurniji u svoje sposobnosti, javnost pratila moje napredovanje, a budunost poela da ija, samsam primao uitelje u slubu, naredio im da posjedaju u pet soba tosu se nizale jedna za drugom, te sam kod svih uio u isti mah, ho-deineprestano iz jedne sobe u drugu.

Kako li sam napredovao! Ono prodiranje zraka znanja sa svijustrana u mozak to se budio! Ne poriem: to me usreavalo. Alitakoer priznajem: nisam to precjenjivao, ve onda to nisam inio, jomnogo manje negoli danas. S naporom, kakva jo nije bilo na ovoj ze-mlji, postigao sam prosjeno obrazovanje Evropejca. Moda to samopo sebi ne bi bilo nita, ali je ipak neto, jer mi je pomoglo da izaemiz kaveza i pribavilo mi ovaj naroiti izlaz, ljudski izlaz. Postojiizvrsna njemaka izreka: uhvatiti maglu; ja sam to uinio, uh vatio sammaglu. Nisam imao drugog puta, uvijek pod pretpostavkom da nisammogao izabrati slobodu.Bacim li pogled na svoj razvitak i njegov dosadanji cilj, niti se jadam,

niti sam zadovoljan. S rukama u depu, s bocom vina na stolu, upola

leim, upola sjedim u stolici za ljuljanje i gledam kroz prozor. Doe li

mi tko u pohode, primam ga kako se dolii. Moj impresario sje-147


7/39

di u predsoblju; zvonim li, evo ga gdje dolazi da me saslua to elim.Gotovo svake veeri imam predstavu, a moji uspjesi jedva da bi moglibiti jo vei. Vratim li se u kasne sate s kakva banketa, iz naunihdrutava, sa prijatnih domjenaka kui, doekuje me mala, poludre-sirana impanzica, i ja u njenu drutvu ugodno provodim vrijeme namajmunski nain. Danju neu da je vidim; iz oiju joj, naime, izbijaludilo oamuene polu-dresirane ivotinje; to samo ja primjeujem i

ne mogu to podnijeti.Sve u svemu, ja sam u svakom sluaju postigao ono to sam elio.

Neka nitko ne kae da to nije bilo vrijedno truda. Uostalom, ne elimuti miljenje bilo kojeg ovjeka, hou samo da irim izvjesna znanja,samo obavjetavam, a i vama, dina gospodo Akademije, samo samdao izvjesna obavjetenja.


8/39

NA GALERIJI

Kada bi neku oronulu, tuberkuloznu jahaicu u cirkusu, nateturavu konju, na oi neumorne publike nemilosrdni cirkuskidirektor, vitlajui biem, mjesece i mjesece bez prestankatjerao uokrug, prisiljavajui je da, ibana fijukom zraka, baca

poljupce i da se njie u bokovima, i kada bi se ta igra uz

neprekidno tretanje orkestra i huanje ventilatora nastavljalado sive budunosti to se sve vie razjapljuje, praena aszamiruim, as opet uzavrelim pljeskanjem ruku to su,zapravo parni ekii moda bi onda neki mladi posjetilac sgalerije jurio niz duge stepenice du svih redova i povikao:Stoj! usred orljave orkestarskih fanfara koje se vazda svemu

prilagouju.No budui da nije tako, ve ulijee neka lijepa dama, sva

bijela i crvena, izmeu zavjesa to ih ponosno livri-rane slugepred njom irom otvaraju; direktor, predano hvatajui njen pogled, drei se ivotinjski ponizno, dae njoj u susret,oprezno je die na zelenka, kao da je ona

119


9/39

njegova nadasve ljubljena unuka koja polazi na opasan put; ne moese odluiti da joj vigarom bia otfijue znak, najposlije ga,samoprijegorno ipak otfijukne; otvorenih usta tri pored konja;skokove jahaice prati otrim okom, njenu vjetinu jedva moeshvatiti; uzvikuje neto na engleskom jeziku, pokuava da je opomene; bijesno upozorava konjuare to dre obrue na skrajnju pozornost;prije velikog saltomortalea uzdignutim rukama skida malu s konja koji

se sav trese, i ljubi u oba obraza te i najvee oduevljeno priznanjepublike ne smatra dovoljnim; dok ona sama, oslonjena na nj, visoko sepropevi na vrke prstiju, sva u oblacima praine, rairenih ruku,zabaene glavice, hoe svoju sreu dijeliti sa cijelim cirkusom budui da je to tako, posjetilac galerije naslanja lice na ogradu i,tonui u zavrnoj koranici kao u teak san, plae a da to ni sam nezna.


10/39

OSUDA

Bilo je to nekog nedjeljnog prijepodneva u jeku pro^ ljea.Mladi trgovac Georg Bendemann sjedio je u svojoj privatnojsobi, na prvom katu jedne od onih draesnih niskih kua to se

proteu du rijeke u dugom nizu te se razlikuju jedna od drugegotovo samo po visini i boji. Upravo je zavrio list nekom

prijatelju iz mladosti koji je ivio u inozemstvu; zatvorio ga jesa sanjarskom sporou i tada se zagledao, podnimivi selaktovima o pisai sto, kroz prozor u rijeku, most i uzvisine nadrugoj obali, sa slabim zelenilom.

Premiljao je o tome kako je taj prijatelj, nezadovoljan timekako je kod kue uspijevao, ve prije vie godina naprosto

pobjegao u Rusiju. Sada je u Petrogradu vodio neki posao, kojise isprva kanda dobro razvijao, ali se ve dugo inilo dazapinje, kako mu se prijatelj za sve rjeih posjeta jadao. Tako jeu tuini bez ikakve koristi dirinio, a neobina puna brada samo

je slabo zakrivala jo iz djejih dana dobro znano lice, ija jeuta boja ukazivala na bolest to se razvija. Sudei po njegovu

pripovijedanju, nije imao prave veze s tamonjom kolonijomsvojih zemljaka, ali, takoer, gotovo nikakve drutvene veze s

domaim obiteljima te se zato pripremao na vjeno momatvo.to da se pie takvu ovjeku koji se oito bio prenaglio i

zapao u orsokak, ovjeku kojega se moe aliti, ali mu se nemoe pomoi. Da mu se moda savjetuje da se vrati kui, dasvoj ivot nastavi ovdje, da ponovo uspostavi sve stare

prijateljske veze za to, uostalom,

4 Pripovijetke I 49


11/39

nije postojala nikakva zapreka i da se u svemu ostalom pouzda u pomo prijatelja? No to nije znailo nita drugo nego da mu seistovremeno, to blae to uvredljivije, kae da su se njegovi dosadanjipokuaji izjalovili, da konano mora od njih odustati, da se mora vra-titi i otrpjeti da ga kao zavazda vraenog povratka svi gledajuzauenim pogledima, da samo njegovi prijatelji neto razumiju i da jeon staro dijete koje se naprosto mora pokoriti uspjenim prijateljimakoji su ostali kod kue. A je li pri tom bio barem siguran da e sve one

muke to e mu ih morati prirediti imati neku svrhu? Moda uopenee uspjeti da ga se vrati kui ta sam je rekao da vie ne razumije prilike u domovini i tako e usprkos svemu ostati u svojojotuenosti, ogoren savjetima i jo vie stran svojim prijateljima. Akobi, pak, zaista posluao savjet te bi ovdje naravno ne namjerno, alisamim injenicama ostao, potiten, ako se ne bi snaao meusvojim prijateljima, ali ni bez njih, patei od stida, nemajui sadauistinu vie ni domovine ni prijatelja, ne bi li onda za nj bilo bolje daostane u tuini, kao dosada? Da li se u takvim okolnostima moe na topomiljati da bi ovdje mogao uspijevati?

Zbog tih razloga nije bilo mogue da mu se, ako se eljelo da seuope i dalje podrava ta pismena veza, zapravo, nita saopi to bi seinae dali saopiti svakom i najpovrnijem poznaniku. Prijatelj sadave vie od tri godine nije bio u domovini te je to vrlo oskudno obja-

njavao nesigurnou politikih prilika u Rusiji, koje, prema tome, nisudoputale ni najkrae izbivanje malog poslovnog ovjeka, dok su sestotine tisua Rusa mirno vozikale po svijetu. No za te tri godineupravo se za Georga mnogo to promijenilo. O smrti Georgove majke, prije otprilike dvije godine, otkada je Georg ivio s ocem uzajednikom kuanstvu prijatelj je, dodue saznao te mu u listu izraziosauee toliko suho, da je uzrok tome mogao biti samo to da u tuinituga zbog takva dogaaja postaje potpuno neshvatljiva. Ali od onogavremena Georg se, kao i svega ostaloga, tako i svoga posla laao sveom odlunou. Moda ga je, za majina ivota, otac ometao unjegovoj djelatnosti time to je u poslu zahtijevao da se slua samonjegovo miljenje, moda je otac nakon majine smrti, premda je jo

sudjelovao u poslu, postao suzdrljiviji, moda su a to je ak bilo ivjerojatno sretni sluajevi imali vaniju ulogu, no u svakom sluajuse posao za ove posljednje dvije godine sasvim neoekivano razvio,trebalo je podvostruiti broj namjetenika, promet je postao pet putavei, a predstojao je i dalji razvitak.

Ali prijatelj nije imao ni pojma u toj promjeni. Prije, posljednji putmoda u onom listu sauea, elio je Ge-orga predobiti da se iseli uRusiju te opirno objanjavao mogunosti to u Petrogradu postoje za

Georgove poslove.Brojke su bile upravo beznaajne prema opsegu to ga je Georgov

posao sada poprimio. No Georgu se nije dalo da prijatelju pie osvojim poslovnim uspjesima, a kad bi to sada, naknadno, uinio, to biuistinu bilo udnovato.

Zato se Georg ograniio na to da prijatelju vazda pie samo o beznaajnim dogaajima, kakvi se ve nekog mirnog nedjeljnogpopodneva gomilaju u sjeanju. Nije htio nita drugo nego da pustinetaknutu predodbu koju je prijatelj sebi po svoj prilici bio stvorio utom drugom meuvremenu o svom rodnom gradu te se njome pomirio.Tako se desilo da je prijatelju tri puta u pismu, u prilino dugomrazmaku, objavio zaruke nekog ravnodunog ovjeka s nekom istotako ravnodunom djevojkom, dok se onda prijatelj, razumije se,sasvim suprotno Georgovoj namjeri, poeo zanimati za taj udnovati

dogaaj.No Georg mu je mnogo radije pisao takve stvari nego to bi mu

priznao da se on sam prije mjesec dana zaruio s nekom gospoicomFriedom Brandenfeld, djevojkom iz bogate kue. esto je sa svojomzarunicom razgovarao o tom prijatelju i neobinom odnosu u do- pisivanju. On, dakle, uope nee doi na nau svadbu, reedjevojka, a ja ipak imam pravo upoznati sve tvoje prijatelje. Neuda mu smetam, odgovori Georg, shvati me dobro, on bi sigurnodoao, barem ja tako mislim, ali osjeao bi se pod prisilom i oteen,moda bi mi zavidio, a sigurno bi se, nezadovoljan, nesposoban da tonezadovoljstvo ukloni, opet sam vratio. Sam zna li to to znai?Ta ne moe li na neki drugi nain saznati? To ja, dakako, ne mogusprijeiti, ali nije vje-

50 51


12/39

rojatno kad pomislimo na njegov nain ivota. Kada ima takveprijatelje, Georg, nije uope trebalo* da se eni. Jest, to je naazajednika krivica; ali ja ni sada ne bih elio da bude drugaije. Akada bi ona, diui teko pod njegovim poljupcima, jo smogla rei:Zapravo me to ipak vrijea, njemu se zbilja inilo bezazleno daprijatelju o svemu pie. Takav sam, i s time treba da se pomiri, reesam sebi, ne mogu iz sebe izrezati ovjeka koji bi moda, boljeodgovarao prijateljstvu nego ja.

I zbilja, toga je nedjeljnog popodneva obavijestio svoga prijatelja udrugom pismu o svojim zarukama ovim rijeima: Najljepu novostostavio sam za kraj. Zaruio sam se nekom gospoicom FriedomBrandenfeld, djevojkom iz imune obitelji, koja se tek dugo vremenaposlije tvoga odlaska ovdje naselila, i teko da je poznaje. Bit e joprilike da ti opirnije piem o svojoj zarunici. Za danas neka ti budedovoljno, da sam vrlo sretan i da se u naem dosadanjem odnosuizmijenilo samo to to e u meni sada umjesto sasvim obinog prijate-lja imati sretnog prijatelja. Osim toga e u mojoj zarunici, koja tesrdano pozdravlja, a uskoro e ti sama pisati, nai iskrenu prijateljicu,to za neenju i nije tako nevano. Znam da te mnogo ta spreava danam doe u pohode, ali ne bi li upravo moja svadba bila prava prilikada jedanput svlada sve prepreke? Ali bilo kako mu drago, postupi bezikakvih obzira i samo po svom nahoenju.

S tim pismom u ruci, lica okrenuta prozoru, Georg je dugo prosjedio za svojim pisaim stolom. Nekom znancu koji ga je,prolazei, pozdravio, jedva da je otpozdravio odsutnim smijekom.

Napokon strpa pismo u dep te poe iz svoje sobe hodnikom uoevu sobu, u kojoj ga ve mjesecima i mjesecima nije bilo. Ni inaenije za to bilo nikakva povoda, jer je u duanu neprestano bio u vezi socem, a ruavali su u isto vrijeme u nekom restoranu; uveer bi svakisebi po volji neto spremio, no onda bi obino sjedili jo neko vrijeme,svaki sa svojim novinama, u zajednikoj dnevnoj sobi, kada Georg nebi sjedio s prijateljima ili bio kod svoje zarunice, kao to je najeeobiavao. Gerog se udio kako je oeva soba ak i u ovo sunano

52

prijepodne mrana. Toliku je sjenu, dakle, bacao visoki zid to sedizao s druge strane nekoga dvorita. Otac je sjedio uz prozor, u kutukoji bijae ukraen razliitim uspomenama na pokojnu majku, te itaenovine, to ih je ukoso drao pred oima, da time izjednai neku sla-bost oiju. Na stolu bijahu ostaci doruka od kojega je kanda malo biojeo.

Ah, Georg! ree mu otac i poe mu odmah u susret. Teak kuniogrta iji su krajevi leprali oko njega, otvarao mu se u hodu. 'Moj

otac je jo uvijek pravi div', ree Georg sam sebi, a zatim e:Pa ovdje je nepodnoljivo mrano.Jest, zbilja je prilino mrano, uzvrati otac.A i prozor si zatvorio!Meni je milije tako.Ta vani je sasvim toplo, kao da nastavlja to je prije rekao te

sjedne.Otac ukloni sue od doruka te ga postavi na neki ormari.Zapravo sam ti htio samo rei, produi Georg, koji je sasvim

izgubljen pratio kretnje staroga ovjeka, da sam ipak javio uPetrograd svoje zaruke. Izvue pismo iz depa i opet ga ugura natrag.

U Petrograd? priupita otac.Pa mome prijatelju, odgovori Georg, traei pogled oevih oiju.

U duanu je ipak posve drukiji, pomisli, kako li se ovdje rairio s

rukama prekrtenim na grudima.Da, da, tvome prijatelju, ree otac s posebnim naglaskom.Pa ti zna, oe, da sam mu najprije htio preutjeti svoje zaruke. Iz

obzirnosti, ni zbog ega drugog. I sam zna, on je teak ovjek.Govorio sam sebi, on, dodue, moe saznati od drugih o mojimzarukama, premda je to jedva vjerojatno budui da ivi tako osamljen to ne mogu sprijeiti ali od mene to nee saznati.

A sada bit e da si se predomislio? upita ga otac, stavi velikenovine na podboj, a na novine naoare koje je zakrio rukom.

Da, sada sam se opet predomislio. Ako mi je pravi prijatelj, ondasu moje sretne zaruke i za njega srea.

53


13/39

I zato vie nisam oklijevao da ga o tome obavijestim. No prije negoto ubacim pismo, htio sam ti to rei.

Georg, ree otac i razvue krezuba usta, de posluaj me! Doaosi zbog toga k meni da se sa mnom posa-vjetuje. Time mi bez sumnjeukazuje ast. Ali to nije nita, i jo manje od nita, ako mi sada nekae pravu pravcatu istinu. Neu da kopkam po neemu to ne spadaovamo. Otkako je umrla naa premila majka, dogaale su se nekenelijepe stvari. Moda e i za to doi vrijeme, a moda i prije nego to

mislimo. U duanu mnogo to izmie mojoj panji, moda nitko nitane krije preda mnom ne bih sada htio pretpostaviti da se modaneto krije preda mnom nisam vie dovoljno jak, pamenje mipoputa. Vie nemam pravoga pogleda za sve one mnoge stvari. To je, prvo, prirodni razvitak, a drugo, smrt nae majice se mene viekosnula nego tebe. Ali budui da smo ba kod toga, kod toga pisma,molim te, Georg, ne varaj me. To je sitnica, koja nije v rijedna ni kolikodaak iz usta, dakle, ne varaj me. Doista ima tog prijatelja uPetrogradu?

Georg zbunjeno ustane. Pustimo moje prijatelje. Tisuu prijateljane mogu mi nadomjestiti oca. Zna to ja mislim? Ti se ne uvadovoljno. Ali starost trai svoje pravo. Ti si mi u duanu neophodnopotreban, pa to ti vrlo dobro zna, ali ako bi duan ugroavao tvojezdravlje, ja u ga ve sutra zatvoriti zauvijek. Ne moe dalje tako.

Moramo za tebe uvesti neki novi nain ivota. I to iz temelja. Sjediovdje u mraku, a u dnevnoj sobi bilo bi ti lijepo svijetlo. Gucne samogutljaj svoga doruka, umjesto da se ljudski potkrijepi. Sjedi krajzatvorena prozora, a zrak bi ti tako prijao. Ne, oe! Do-zvat ulijenika, i mi emo se pokoriti njegovim nareenjima. Sobe emopromijeniti, ti e se doseliti u prednju, a ja u ovamo. To za tebe neebiti nikakva promjena, sve emo prenijeti. Ali sve to moe ekati, sadalezi jo malko u krevet, tebi je neophodno potreban mir. Hajde, ja u tipomoi pri svlaenju. Vidjet e da ja to umijem. Ili bi htio odmah poiu prednju sobu, onda zasad lezi u moju postelju. To bi, uostalom, bilovrlo razumno.

Georg stajae tik uz oca koji je pustio da mu glava sa upavom bijelomkosom klone na grudi. Georg, ree otac tiho, ne maknuvi se.

54

Georg odmah klekne do oca; vidio je kako ga zjenice u umornomoevu licu, natprirodno velike, iz uglova oiju, netremice promatraju.

Ti nema prijatelja u Petrogradu. Uvijek si bio a-ljivac te se nisini preda mnom ustruavao. Pa kako da ba tamo ima prijatelja! To janikako ne mogu vjerovati.

Ma daj, razmisli malo, oe, ree Georg, podie oca sa stolice temu svue kuni ogrta; dok se sada ipak vidjelo da je on prilino slabna nogama, uskoro e od toga biti tri godine, i tada je moj prijatelj

bio kod nas u gostima. Jo se sjeam da ti nije bio osobito drag. Ja sa mga se najmanje dvaput odrekao, premda je upravo sjedio u mojoj sobi.Ta ja sam dobro shvaao tvoju odbojnost prema njemu; moj prijatelj jeovjek svoje vrsti. No onda si ipak sasvim lijepo s njim razgovarao.Tada sam bio jo tako ponosan to si ga sluao, kimao glavom i sveneto zapitkivao. Ako malko razmisli, morat e se prisjetiti. Tada jepriao neke nevjerojatne prie iz ruske revolucije. Kako je, na primjer,na nekom poslovnom putovanju u Kijevu, u nekoj guvi, na balkonuvidio sveenika koji je sebi u dlan urezao irok krvavi kri, digao rukui obratio se svjetini. Pa sam si tu priu ovdaonda prepriavao.

Za to je vrijeme Georgu uspjelo da oca opet posjedne na stolicu i damu oprezno svue gae od trikoa, koje je nosio preko platnenih gaa,kao i arape. Vidjevi ne ba osobito isto rublje, predbacivao je sebida je zanemario oca. Sigurno bi bila i to njegova dunost da pazi da

mu otac na vrijeme dobije preobuku. O tome kako e njih dvojeudesiti oev ivot, on jo nije izriito govorio sa svojom zarunicom,jer su preutno pretpostavljali da e otac ostati sam u starom stanu. Nosada je napreac i s najveom sigurnou odluio da oca povede sasobom u novo kuanstvo. Gledajui to pomnije, gotovo se inilo da binjega, koja bi ga tamo ekala, mogla doi odve kasno.

U naruju je odnio oca u postelju. Imao je straan osjeaj kada je zaono nekoliko koraka do kreveta primijetio kako se otac igra snjegovim lancem od sata. Nije ga mogao odmah polei, tako vrsto seovaj drao toga lanca.

55


14/39

No tek to je bio u postelji, sve kao da je bilo u redu. Sam se pokrio,a zatim je pokriva jo potpuno povukao preko ramena. Pogledao jegore Georga nimalo nepri-jazno.

Je V da ga se sada ve sjea? upita Georg i kimne muohrabrujui.

Jesam li sada dobro pokriven? upita otac, kao da ne moe vidjetijesu li mu noge dovoljno pokrivene.

Ve ti se, dakle, svia u krevetu, ree Georg i utut-ne posteljinu

jo vre oko njegova tijela.Jesam li dobro pokriven? jo jednom upita otac te je kanda s

osobitom panjom ekao na odgovor.Budi samo miran, dobro si pokriven.Nisam! vikne otac, da se njegov odgovor sudario s pitanjem,

odbaci pokriva s takvom snagom a se za trenutak u letu sasvimrairio i stade uspravno u postelji. Samo se jednom rukom lako doticaostropa. Htio si me pokriti, znam ja to, nevaljale, ali ja jo nisampokriven! Pa makar to bila moja posljednja snaga, za tebe e do-stati ibiti napretek. Dakako da poznam tvoga prijatelja. To bi bio sin pomojoj elji. Zato si ga i u toku svih ovih godina varao. A zbog ega?Misli li da nisam za njim plakao? Zato se i zakljuava u svojukancelariju, da te nitko ne smeta, ef ima posla samo da bi mogaopisati svoja lana pisamca u Rusiju. Ali na sreu, nitko ne treba tvoga

oca uiti kako da progleda sina. Kako si sada mislio da si ga upokorio,tako upokorio da moe stranjicom sjesti na njega, a on ni makac,tada se moj gospodin sin odluio na enidbu.

Georg pogleda gore u jezivi lik svoga oca. Petrograd-ski prijateljkojega je otac odjedanput tako dobro poznavao jo nikad ga nije tolikouzbudio. Vidio ga je izgubljena u prostranstvima Rusije. Vidio ga je navratima praznoga, opljakanog duana. Izmeu razvaljenih polica,razbucane robe, padajuih plinskih krakova, jo je stajao uspravno.Zato je morao tako daleko optuto-vati.

Ali pogledaj mene! uzviknu otac, i Georg potra, gotovorastreseno, do postelje, da bi sve shvatio, ali usred puta zastade.

Zato to je dizala suknje, poe otac dudukati, jer je ovako dizalasuknje, ta ogavna guska, i on zadie, da

56

bi to prikazao, koulju tako visoko da se na njegovu gornjem stegnuvidio oiljak rane iz njegovih ratnih godina, jer je ovako i ovako iovako dizala suknje, ti si joj se pribliio, i da bi se u miru mogao nanjoj izdovoljiti, oskvrnuo si uspomenu na nau majku, izdao prijateljai oca strpao u postelju da se ne bi mogao maknuti. No, a moe li se onmicati ili ne moe? I otac je stajao posve slobodan, bacakajui senogama. Sav se sjao od uviav-nosti.

Georg stajae u jednom kutu, to je mogao dalje od oca. Ve

poodavno je vrsto bio odluio da sve najtanije motri, da ne bi bioiznenaen nekim zaobilaznim putem, odzada, odozgo. Sada se opetsjetio davno zaboravljene odluke, i opet zaboravio, zaboravio je kaokad se kratak konac provue kroz uicu igle.

Ali prijatelj ipak nije izdan! viknu otac, a to je potvrivao njegovkaiprst to se micao amo-tamo. Ja sam ga zastupao ovdje, na ovommjestu.

Georg nije mogao a da ne usklikne: Komedija! odmah svjestantete koju je uinio, ali ipak prekasno i izbeenih oiju ujede seza jezik tako da se od bola zgri.

Pa, dakako, ja sam igrao komediju! Komediju! Izvrsno reeno! Ada koja je druga utjeha preostala starom obudovjelom ocu? Reci adok mi odgovara budi jo moj ivi sin ta mi je preostalo, u mojojstranjoj sobi, progonjen nevjernim namjetenicima, ostario do sri? A

moj sin je slavno prolazio svijetom, zakljuivao poslove to sam ih japripremao, preturao se preko glave od uivanja te odlazio od oca sazatvorenim licem potenjaka! Misli li da te nisam volio, ja, od koga siti proistekao?

Sada e se nagnuti naprijed, pomisli Georg, kada bi pao te sesmrskao! Ta mu je rije prosiktala kroz glavu.

Otac se nae, ali ne pade. Budui da mu se Georg nije pribliiokako je oekivao, on se opet die.

Ostani gdje si, meni nisi potreban! Misli da jo ima snage dadoe ovamo, i samo se ustruava, jer ti tako eli. Pazi da se ne prevari! Ja sam jo uvijek onaj jai. Sam bih, moda, moraoustuknuti, ali tada mi je majka dala snagu, divno sam se povezao stvojim prijateljem, a tvoje muterije imam ovdje u depu!

57


15/39

Ima depove ak i na koulji! ree sebi Georg i pomisli kako biga ovom primjedbom pred itavim svijetom mogao onemoguiti.Samo je asak na to pomiljao, jer vazda je sve zaboravljao.

Samo ti uhvati pod ruku svoju zarunicu i doi mi u susret!Otpuhnut u je od tebe, da ni sam nee znati kako!

Georg se cerekao kao da u to ne vjeruje. Otac je samo kimaoglavom prema njemu u kutu, uvjeravajui ga u istinitost svojih rijei.

Kako li si me danas zabavljao kada si doao i pitao da li da pie

prijatelju o svojim zarukama. Ta on sve zna, glupi djeae, ta on svezna! Ta ja sam mu pisao, jer si zaboravio da mi oduzme pisai pribor.Zato ve godinama i godinama ne dolazi, ta njemu je sve stoput boljepoznato nego tebi, i on tvoja pisma neitana guva lijevom rukom,dok u desnoj dri pred sobom moja pisma te ih ita!

Od oduevljenja je mahao podlakticom nad glavom i vikao:Njemu je sve tisuu puta bolje poznato!

Deset tisua puta! ree Georg da bi ismijao oca, ali te rijei jo uustima poprimie smrtnu ozbiljnost.

Ve nekoliko godina paljivo ekam da mi doe s tim pitanjem!Ta misli li da me ita drugo zanima? Misli li da itam novine? Evo!I on dobaci Georgu list novina koji je nekako bio zaostao u krevetu.Nekih starih novina ije ime je Georgu bilo ve sasvim strano.

Koliko si oklijevao, dok nisi napokon sazrio! Majka je morala

umrijeti, nije mogla doekati taj radosni dan; prijatelj propada u svojojRusiji, ve prije tri godine bio je ut kao trulo voe koje treba baciti, aja, pa vidi i sam kako je sa mnom. Ta za to ima dobre oi!

Ti si me, dakle, vrebao! povika Georg.Saalno e otac onako uzgred: To si, valjda, prije htio rei. Sada to

vie nema nikakve veze.A glasnije: Sada, dakle, zna ega je jo bilo osim tebe: dosada si

znao samo za sebe! Zapravo si bio nevino dijete, ali ako emo pravo,bio si avolski pakostan ovjek! I zato znaj: ja te sada osuujem nasmrt utapanjem!

Georg se osjeao protjeranim iz sobe, u uima mu je jo tutnjioudarac kojim se otac, iza njegovih lea, sru-

io na krevet. Na stubitu, po ijim je stepenicama pojurio kao prekokose povrine, iznenada nahrupi na nj njegova dvorkinja koja seupravo spremala da se popne stepenicama da obavi jutarnje spremanjeu stanu. Isuse! krikne i prekrije lice pregaom, ali njega ve nijebilo. Sunuo je iz kapije, preko kolnika vuklo ga je do vode. Ve segrevito drao ograde, kao gladan kruha. Prebacio se preko ograde kaoizvrstan gimnastiar kakav je bio u mladim godinama na ponos svojihroditelja. Jo se drao rukama to su bivale sve slabije, ugledao je

izmeu reetaka ograde autobus koji e bukom lako zagluiti njegovpad, te povika tiho: Dragi roditelji, t& ja sam vas uvijek volio, te sepustio i pao.

U tom trenutku na mostu je bio upravo beskrajan promet.

58 59


16/39

SEOSKI LIJENIKMale pripovijesti

Posveeno mome ocu


17/39

SEOSKI LIJENIK

Bio sam u velikoj neprilici: predstojalo mi hitno putovanje; teakbolesnik oekivao me u selu udaljenom deset milja; jaka vijavicaispunjavae iroko prostranstvo izmeu mene i njega; imao sam kola,laka, s velikim kotaima, ba kakva su potrebna na naim cestama;umotan u bundu, s koveiem s instrumentima u ruci, stajao sam ve udvoritu, spreman za put; ali konja, konja nije bilo. Moj konj je uginuoprole noi od prenaprezanja po ovoj ledenoj zimi; moja je sluavkatrkarala po selu da pozajmi konja; no bilo je to bezizgledno, ta znaosam ja, i sve vema zasipan snijegom, stajao sam i sve ukoeniji odstudeni. Na kapiji se pojavila sluavka, sama, i mahala fenjerom, panaravno, tko da sada pozajmi svoga konja za takvu vonju? Jo jednomprijeoh po dvoritu; nisam nalazio nikakva rjeenja; rasijan i izmuenudarim nogom o trona vrata svinjca to ga ve nekoliko godina nismoupotrebljavali. Vrata se otvorie i zanjihae na arkama, otvarajui se i

zatvarajui. Zapahnu me toplina i zadah kao od konja. Unutra se mutanstajski fenjer njihao o konopcu. ovjek, zguren u majunom pregratku,pokazivae svoje otvoreno lice plavih oiju. Da upregnem? upitadobauljav-i blie. Nisam znao to da kaem, samo se nagnuh da vidimega jo ima u staji. Sluavka stajae kraj mene. Ni sam ne zna tosve ima u vlastitoj kui, ree djevojka i oboje se nasmijasmo. Ej,Brate, ej, Seko! us-klikne konjuar, a dva konja, golema i snanihsapi, poee jedan za drugim, pritiskujui noge uz tijelo, sagibajuilijepo oblikovane glave kao deve, jedino snagom savijanja trupa da seguraju kroz otvor to su ga sasvim ispunjavali. No odmah zatim stadoeuspravno, dugonogi, dok im je iz tijela izbijala gusta para. Po-mozimu, rekoh, i posluna djevojka pouri da sluzi doda hamove. Ali tekto mu se pribliila, sluga je obuhvati i

udari licem o njeno. Ona krikne i pobjegne k meni; u djevojin obrazcrveno su utisnuta dva reda zubi. ivotinjo! viknuh bijesno, hoeli da te maznem biem? no odmah mi padne na pamet da je tostranac, da ne znam odakle je, i da mi od svoje volje pomae, kada sume svi drugi iznevjerili. A on, kao da ita moje misli, i ne zamjera mito mu prijetim, ve se samo jo jedared okrene k meni, svejednakozabavljen konjima. Popnite se, ree zatim, i doista: sve je spremno.S ovako lijepom zapregom, to sam odmah primijetio, jo se nikadanisam vozio, i ja veselo uem u kola. Ali ja u koijaiti, jer ti nezna put, velim. Dakako, veli on, ja uope neu s vama, ostat ukod Roe. Ne! vikne Roza i pobjee s pravim predosjeajemneumitnosti svoje sudbine u kuu; ujem zveckanje lanca kojim onaosigurava vrata; ujem kako je klju kljocnuo u bravi; vidim gdje jou hodniku, a onda, jurei dalje kroz sobe, gasi sve svjetiljke da je nitkone bi pronaao. Ti e sa mnom, rekoh sluzi, ili u odustati odvonje, ma kako vana bila. Ne pada mi ni na pamet da ti kao vozarinuizruim djevojku. Samo ustro! veli sluga, pljesne rukama, kolasunue naprijed kao drvo noeno strujom; jo ujem kako se mojakuna vrata pod naletom sluge razvaljuju i rasprskavaju, zatim su mioi i ui ispunjene huanjem to podjednako nadire u sva moja ula.No i to traje samo trenutak, jer kao da se neposredno pred mojomkapijom otvara dvorite moga bolesnika, ve sam stigao onamo; mirnostoje konji; snijeg je prestao padati; oko mene mjeseina; bolesnikoviroditelji lete iz kue; njegova sestra za njima; gotovo me diu iz kola;iz njihovih zbrkanih rijei ne mogu nita razabrati; u bolesnikovoj sobizrak se jedva moe disati. Zaputeno ognjite se dimi; rastvorit uprozor irom; ali najprije hou vidjeti bolesnika. Mrav, bez groznice,ni hladan, ni topao, praznih oiju, bez koulje, die se mladi ispod pe-rine, zagrli me, ape mi u uho: Doktore, pusti me umrijeti.Ogledam se; nitko to nije uo; roditelji stoje nijemo nagnuti naprijed i

oekuju moj sud; sestra je donijela stolicu za moju runu torbu.Otvaram je i traim meu instrumentima; mladi svejednako iz krevetabr-bajui prua ruke za mnom da bi me podsjetio na moje obeanje;dohvatim pincetu, promatram je pri svjetlost:

114 ll


18/39

svijee i opet je metnem na njeno mjesto. Dakako, mislim hulei, utakvim sluajevima bogovi pomau, alju konja kojega nema, radihitnje dodaju jo i drugoga, pa jo prie daruju te konjuarom. Tektada se sjetim Roe; to da radim, kako da je spasim, kako da jeodvuem od toga konjuara, deset milja od nje udaljen, s neukrotivimkonjima pred kolima? S tim konjima to su sada nekako olabaviliremenje; koji ni sam ne znam kako, izvana otvorie prozore, i nemarei za krikove obitelji, guraju glavu svaki kroz jedan prozor te

mirno promatraju bolesnika. Odmah u se odvesti natrag, pomislim,kao da me konji pozivaju da krenemo, ali ipak doputam da mi sestra,koja misli da me je toplina omamila, skida bundu. Stavljaju pred meneau ruma, stari me tape po ramenu, izruivanje toga blaga opravdavatu intimnost. Vrtim glavom, u uskom misaonom krugu ovoga starcaspopala bi me munina; samo zbog toga otklanjam pie. Majka stojikraj postelje i znakovima me mami da doem; ja je posluam i, dok jedan konj u sav glas re prema stropu, prislanjam glavu na prsimladia kojega prooe srsi pod dodirom moje vlane brade. Potvrujese ono to znam: mladi je zdrav, ima slabu cirkulaciju krvi; brinamajka ga previe napajala crnom kavom, ali je mladi zdrav, i najboljebi bilo da ga se jednim udarcem izbaci iz kreveta. Ja nisam od onih kojipopravljaju svijet i putam mladia neka lei. Mene je kotar namjestio ija izvravam svoje dunosti do kraja, pa ak i pretjerujem u revnosti.

Mada sam slabo plaen, ipak sam prema sirotinji dareljiv i spreman dapomognem. Jo mi se za Rozu pobrinuti, onda neka je i mladi u pravu,a i ja u rado umrijeti. Sto radim ovdje u ovoj beskonanoj zimi! Konjmi je uginuo, a u selu nema nikoga tko e mi pozajmiti svoga. Kolamoram izvui iz svinjca; i da to sluajno nisu konji, morale bi svinjevui moja kola. Tako je to. I klimajui glavom gledam lanove obitelji.Oni o tome nita ne znaju, a i kad bi znali, ne bi vjerovali. Pisatirecepte nije teko, ali u svemu drugom se sporazumijevati s ljudima, toje zaista teko. No, ovdje je, dakle, moj posjet zavren, opet su me bez potrebe namuili; na to sam navikao; pomou moga nonog zvoncamui me cijeli kotar, ali da sam ovaj put morao rtvovati i Rozu, tu

lijepu djevojku, koja godine i godine, a da je ja gotovo nisam nizapaao, ivi u mojoj kui to je odve velika rtva, i ja moramskupiti svu svoju otroumnost da iznaem nekakva otroumnaobjanjenja da ne nasrnem na tu obitelj, koja mi ni uz najbolju volju nemoe vratiti Rozu. No dok zatvaram runu torbu te mahnem da midonesu bundu, a sva se obitelj skupila, otac njukajui au ruma kojudri u ruci, a majka vjerojatno razoarana ta ta zapravo oekuju tiljudi od mene? sva u suzama grize usne, a sestra mae runikom

natopljenim krvlju, ja sam nekako spreman da pod izvjesnimokolnostima priznam da je mladi, moda, ipak bolestan. Idem knjemu, a on mi se osmjehuje, kao da mu nosim, na primjer, najjaujuhu ah, sada njite oba konja; bit e da je ta buka uslijedila po viojnaredbi da olaka pregled i sada nalazim: jest, mladi je bolestan. Sdesne strane, blizu bedra, razjapila se kao dlan velika rana. Ruiasta,s mnogim preljevima, u dubini tamna, po rubovima postajui svesvjetlija, njenozrnasta, s neredovitim naviranjem krvi, otvorena kaorudokop danju. Tako iz daljine. Izbliza se pokazuje jo jedna pote-koa. Tko to moe pogledati, a da pri tom tiho ne za-zvidi? Crvi,debeli i dugaki poput moga malog prsta, ruiasti od vlastite krvi, aosim toga jo poprskani krvlju, s bijelim glavicama i mnogimnokama, pripijeni u unutranjosti rane, kao da se hoe iskobeljati.Jadni mladiu, tebi nema spasa. Pronaao sam tvoju veliku ranu; taj

cvijet o boku e te upropastiti. Obitelj je sretna, vidi da neto radim;sestra to veli majci, majka ocu, otac nekim gostima koji na nonimprstima, balansirajui ispruenih ruku, ulaze kroz mjeseinu otvorenihvrata. Hoe li me spasiti?, jecajui ape mladi, sav zaslijepljenivotom u svojoj rani. Takvi su vam ljudi mojega kraja. Uvijek traeod lijenika ono to nije mogue. Staru su vjeru izgubili; upnik sjedikod kue i raevljava misnice, jednu za drugom; ali lijenik treba dasve uspjeno obavlja svojom njenom kirurkom rukom. No, kakovam drago: ja vam se nisam nudio; ako me vi utroite u svete svrhe,dopustit u i to, ja, stari seoski lijenik, kojemu su ugrabili sluavku! Ioni dolaze, lanovi obitelji i seoske starjeine, i svlae me; kolskizbor, to ga predvodi uitelj, stoji pred kuom i pjeva neobinopriprostu melodiju na tekst:

116

117


19/39

Svucite ga, pa e lijeit,

ne izlijei li, ubijte ga!on je samo lijenik, samo lijenik.

Tada sam razodjeven i promatram ljude, zarivi prste u bradu ioborivi glavu. Potpuno sam pribran i nadmoniji od svih, a to iostajem, premda mi to nita ne koristi, jer sada me hvataju za glavu i zanoge i nose u postelju. Poloe me uza zid, s one strane gdje je rana.

Zatim svi izlaze iz prostorije i zatvaraju vrata; pjevanje utihne; oblacipolegnu na mjesec; zato je sva ta posteljina oko mene; sablasno senjiu konjske glave u prozorskim otvorima. Zna, ujem kako minetko ape u uho, ja imam vrlo malo povjerenja u tebe. Pa i tebe suodnekud otresli, ne dolazi na vlastitim nogama. Mjesto da mipomogne, stiskajui se uza me uzima mi mjesto na samrtnoj postelji.Najradije bih ti iskopao oi. U pravu si, velim, to je pravasramota. Ali ja sam lijenik. to da radim? Vjeruj mi, nije ni menilako. I tom isprikom da se zadovoljim? Ah, ini se da moram. Uvijekje tako: moram se neim zadovoljiti. Na svijet sam doao s lijepomranom; to mi je bila sva oprema. Mladi prijatelju, rekoh, evo uemu je tvoj nedostatak: nema nikakva pregleda. Ja, koji sam ve biopo svim bolesnikim sobama, ovdje i posvuda, ja ti velim: tvoja rana inije tako teka. Ona je nastala pomou dva udarca sjekirom pod otrim

kutom. Mnogi pruaju svoj bok i jedva uju sjekiru u umi, a kamolikako im se ona pribliava. Je li zbilja tako ili me obmanjuje ugroznici? Zbilja je tako, ponesi asnu rije lijenika onamo prijeko.I on je ponese i utihne. No sada je doao as da mislim na svojeizbavljenje. Jo su konji vjerno stajali na svojim mjestima. Nije mitrebalo mnogo vremena da zgrabim odjeu, bundu i torbu; nisam htiopotratiti odve vremena za oblaenje; budu li se konji pourili kao naputu ovamo, skoit u, tako rei, iz ove postelje u svoju. Jedan se konjposluno odmae od prozora; hit-nuh sveanj u kola; bunda odletjeodve daleko i samo se jednim rukavom zakai o neku kuku. Pa, moe itako. Skoih na konja. Remenje se labavo vuklo po zemlji, konji gotovoi nisu bili meusobno vezani, kola su u evuljici tandrkala iza njih, akao posljednja vukla se

bunda po snijegu. Samo ustro! rekoh, ali se nije moglo ustro;polako, poput starih ljudi prolazili smo snjenom pustinjom; dugo jeza nama odzvanjala nova, ali pogrena djeja pjesma:

Vesel'te se, o pacijenti, doktor je svama u krevetu!

Ovako nikad neu stii kui; moja dobra praksa je upropatena; moj

nasljednik me okrada, ali bez koristi jer me ne moe zamijeniti; umojoj kui bjesni odvratni konjuar; Roza je njegova rtva; neu dadokraja sve to zamiljam. Obnaen, izloen mrazu ove najnesretnijeepohe, sa zemaljskim kolima i nezemaljskim konjima, ja, starac, lutamunaokolo. Bunda mi visi ostrag na kolima, a ne mogu je dohvatiti.Nitko od uzmuvane bagre pacijenata ni prstom da makne. Prevaren!Prevaren! Ako se jednom odazove lanoj zvonjavi nonoga zvonca nikada vie da to popravi.

118 119


20/39

U KAZNJENICKOJ K O L O N I J I

udan je to aparat, ree oficir istraivau i obuhvati u neku rukuzadivljenim pogledom aparat, premda mu je bio dobro poznat. Putnikse kanda samo iz u-tivosti odazvao pozivu komandanta, koji ga jepozvao da prisustvuje smaknuu nekog vojnika, kojega bijahu osudilizbog neposlunosti i uvrede pretpostavljenih. Zanimanje za smaknue,

ini se, nije ni u kanjenikoj koloniji bilo vrlo veliko. Barem su tu utoj pjeanoj dubo-dolini, sa svih strana okruenoj goletnim padinama,osim oficira i putnika bili prisutni samo jo osuenik, tup ovjekiroke njuke, kojemu su kosa i lice bili zaputeni, i vojnik koji jedrao teke verige, u koje su uvirali mali lanci kojima je osuenik nanonim i runim zglobovima i na vratu bio vezan, a koji su bili me-usobno povezani spojnim lancima. Osuenik je, uostalom, izgledaotako pasje pokoran da se inilo da bi ga mogli slobodno pustiti trati po padinama, a kad pone smaknue bit e potreban samo jedanzviduk da se on vrati.

Putnik nije imao mnogo smisla za onaj aparat te se za osuenikometao gore-dolje, a gotovo se vidjelo kako u svemu tome ne uestvuje,dok je oficir obavljao posljednje pripreme, as otpuzao pod taj dubokou zemlju ukopani stroj, as se opet uspinjao po nekim ljestvama da bi

pregledao njegove gornje dijelove. To su bili poslovi koji bi se,zapravo, mogli prepustiti mehaniaru, no oficir ih je vrlo energinoizvravao, a bio je ili naroit pristaa toga aparata, ili se iz nekihdrugih razlo-

151


21/39

ga taj posao nije mogao povjeriti nikome drugom. Sada je svegotovo! usklikne konano i sie s ljestava. Bio je neobino posustao,diui otvorenih usta, a ostrag je za oko vratnik uniforme imaozadjenuta dva njena rupia za dame. Pa te su uniforme odve tekeu tropskim krajevima, ree putnik. Dakako da jesu, odgovori oficir,sapirui s ruku ulje i prljavtinu u nekom abru vode, koji je za to bio prireen, ali ona predstavlja domovinu; mi ne elimo izgubitidomovinu. Ali pogledajte ovaj aparat, odmah nadostavi, briui ruke

u neku krpu i pokazujui istovremeno na aparat. Sve do ovog asamorao sam sve obavljati rukama, ali odsad aparat radi posvesamostalno. Putnik kimnu glavom, i poe za oficirom. Ovaj se, zasvaki sluaj, htio osigurati od svih upadica i potom ree: Naravno dadolazi i do smetnji; ja se, dodue nadam da danas nee doi ni dokakva kvara, ali ipak valja s tim raunati. Pa aparat mora bez prestankaraditi dvanaest sati. Ali ako i nastane neka smetnja, bit e vrloneznatna, i mi emo je smjesta ukloniti.

Neete li sjesti? upita najposlije, izvue jednu iz gomile tranihstolica i ponudi je putniku. Sada je sjedio na rubu jedne jame, u koju jeletimino pogledao. Nije bila jako duboka. S jedne strane jame bila jeiskopana zemlja nagomilana kao nasip, s druge strane je stajala onanaprava. Ne znam, ree oficir, je li vam komandant ve objasnioaparat. Putnik uini neodreenu kretnju; nita bolje oficir nije ni

traio, jer sada je sam mogao objasniti sve o aparatu. Ovaj aparat,ree i uhvati radilicu stroja, na koju se naslanjao, izum je naegazapovjednika. Ja sam ve u najranijim pokusima suraivao te samsudjelovao i u svim radovima sve do kraja. Zasluga za taj izum,dakako, pripada jedino njemu. Jeste li uli za naeg prijanjegzapovjednika? Niste? No, neu pretjerati ako kaem da je uopeureenje kanjenike kolonije njegovo djelo. Mi, njegovi prijatelji,znali smo ve kada je umro da je ureenje kolonije tako definitivno danjegov nasljednik, makar imao i tisuu novih planova u glavi,najmanje za vie godina nee moi nita promijeniti od onoga to vepostoji. Nae predskazivanje se zaista obistinilo; novi zapovjednik jeto morao uvidjeti. teta to niste poznavali prijanjeg

zapovjednika! Ali, prekine se oficir, ja sve neto brbljam, anjegov aparat stoji tu pred nama. Sastoji se, kako vidite, od tri dijela. Svremenom su za svaki od tih dijelova nastali izrazi. Donji se zove'postelja', gornji se zove 'crtalo' a ovaj srednji lebdei dio se zove'drljaa'. Drljaa? upita putnik. Nije ba pozorno sluao, sunce se iodve jako sleglo u dolinu bez sjene, te si samo teko mogao da sesabere. To vie mu se oficir inio vrijedan divljenja, jer je u uskomparadnom, epoletama oteanom i gajtanima bogato ukraenom mun-

diru, tako revno objanjavao svoju stvar i osim toga, dok je govorio,jo neto poslovno s nekim zavrtnjem. Vojnik je kanda bio u slinomraspoloenju kao putnik. Oko runih zglavaka bio je omotaoosuenikov lanac, naslanjao se rukom o puku, opustio glavu unatrag inije nizato mario. Putnik se tome nije udio, jer je oficir govoriofracuski, a francuski nisu razumjeli ni vojnik ni osuenik. No toupadljivije bijae to se osuenik ipak trudio da prati oficirovaobjanjenja. Nekako je pospano i uporno usmjeravao pogled uvijekonamo kamo bi oficir upravo pokazivao, a kada je ovoga sada putnikprekinuo jednim pitanjem, pogledao je i on putnika, ba kao i oficir.

Jest, 'drljaa', ree oficir, ime je na mjestu. Igle su udnovatonamjetene kao zupci u drljae, a sve se to vodi kao drljaa, premdasamo na mjestu i mnogo vie po planu. Vi ete, uostalom, odmah torazumjeti. Osuenika poloe na ovu dasku. elim, naime, da najprije

opiem aparat, a tek onda da naredim da se izvri procedura. Onda etemoi bolje pratiti rad stroja. Osim toga je i jedan od zupanika u'crtalu' odve izlizan; kripi kad je u pogonu; onda se ne moemosporazumijevati. Ovdje moemo samo vrlo teko nabaviti rezervnedijelove. Dakle, ovdje je, kako rekoh, 'postelja'. Ona je sasvimpokrivena slojem vate. Svrhu toga jo ete saznati. Osuenika poloepotrbuke na tu vatu, naravno golog; ovdje je remenje za ruke, tamo zanoge, a ondje za vrat. Na uzglavlju postelje gdje ovjek najprije lei slicem prema dolje, nalazi se ovaj mali pusteni ep koji se moe lako podesiti, tako da ovjeku ravno ue u usta. Njegova je svrha dasprijei vikanje i ugrizanje za jezik. Naravno da ga ovjek mora uzetiu usta,

152 153


22/39

jer bi mu inae remen na vratu slomio iju. Ovo je vata? upitaputnik i nagne se naprijed. Dakako da jest, ree oficir, smijeei se,opipajte sami. Uhvatio je put-nikovu ruku i preao njome pokrevetu. To je naroito preparirana vata, i zato je ne moeteprepoznati; ja u jo govoriti o njenoj svrsi. Putnik je ve donekle biopredobiven za tu napravu; zasjenivi elo rukom da bi se zatitio odsunca, pogleda uz aparat uvis. Bijae to visoka konstrukcija.Postelja i crtalo imali su isti obujam te izgledahu kao dvije

krinje: crtalo bijae privreno otprilike dva metra podposteljom; bili su povezani pomou etiri mjedena stupa, iz kojih suna sunanoj svjetlosti gotovo izbijale zrake. Izmeu krinja, naelinoj vrpci, lebdjela je drljaa.

Oficir je prijanju ravnodunost putnikovu jedva primijetio, ali jeimao smisla za zanimanje to se u putniku sada budilo; zato je zastaou svom razlaganju da bi putniku dao vremena za nesmetanopromatranje. Osuenik se poveo za putnikom; budui da nije mogaorukom zakloniti oi, mirkao je nezatienim oima uvis. I tako tajovjek, dakle, lei, ree putnik, zavali se natrag u stolicu i prebacinogu preko noge.

Jest, ree oficir, odgurne kapu malko na potiljak te rukom prijee po vruem licu, a sad sluajte! I 'postelja' i 'crtalo' imaju svojuelektrinu bateriju. 'Postelja' je treba za sebe, a 'crtalo' za 'drljau'. im

je ovjek vrsto privezan remenjem, stavljamo 'postelju' u pokret. Onadrhti sitnim, vrlo brzim trzajima, istovremeno u stranu kao i gore-dolje. Bit e da ste sline aparate vidjeti u ljeilitima; samo to su kodnae 'postelje' sve kretnje tano proraunate: moraju, naime, biti nadlaku tano usklaene s kretnjama 'drljae'. A ovoj 'drljai' je, zapravo,preputeno izvrenje osude.

Kako glasi osuda? upita putnik. Vi ak ni to ne znate, reeoficir i ugrize se za usne. Oprostite, ako su moja objanjenja moda,nesreena; po sto puta vas molim da mi to oprostite. Objanjenja je,naime, prije davao zapovjednik; novi zapovjednik, meutim, nee daizvrava tu svoju asnu dunost; no da tako uglednom posjetiocu,putnik je pokuao da to ukazivanje poasti objema rukama odbije, alioficir je sebi uvrtio u glavu da ostane pri rijei, tako uglednomposjetiocu uope i

ne objasni oblik izvrenja kazne, to je opet neto novo i..., na usta muve navrla psovka, no on se svlada i samo ree: Mene nisu o tomeobavijestili, ja nisam kriv. Ja sam, meutim, najpozvaniji daprotumaim naine izvrenja kazne, jer ovdje imam, i on lupne pounutranjem depu svoga kaputa, dotine crtee to ih je bivizapovjednik vlastoruno izradio.

Vlastorune crtee zapovjednika? upita putnik. Pa zar je biovojnik, sudac, konstruktor, kemiar i crta?

Jest, bio je, uzvrati oficir, potvrdno kimajui glavom, ukoena,zamiljena pogleda. Potom ispitujui pogleda svoje ruke; nisu mu seinile dovoljno iste da njima dohvati crtee; zato ode do abra i jo jednom ih opere. Potom izvue malu konatu lisnicu te ree: Naaosuda zvui vrlo strogo. Mi osueniku 'drljaom' ispisujemo na tijelozapovijed o koju se ogrijeio. Ovom osueniku, na primjer, oficir pokae na ovjeka, napisat e se na tijelo: 'Potuj svojepretpostavljene'.

Putnik letimice pogleda na ovog ovjeka; kada je oficir pokazao nanjega, osuenik je glavu drao oborenu, te se inilo da upinje svu snagusluha da bi neto saznao. No kretnje njegovih nabubrenih, vrstostisnutih usana oito su odavale da nije nita mogao razumjeti. Putnik je mnogo to elio pitati, ali gledajui ovjeka, samo upita: Zna lisvoju osudu? Ne zna, odgovori oficir i htjede odmah nastaviti datumai, ali ga putnik prekine: Ne zna svoju osudu? Ne zna, opet eoficir, asak oklijevae kao da od putnika eli obrazloenje njegovapitanja, i onda ree: Ne bi nita koristilo da mu se to saopi. Ta saznate sve na svome tijelu. Putnik ve htjede da umukne kadli osjeti kakose osuenikov pogled obraa njemu; kao da je pitao moe li se suglasitis opisanim postupkom. Zato se putnik koji se ve bio natrag zavalio,opet nagne naprijed te jo upita: Ali da je uope osuen, to valjdazna? Ni to ne zna, uzvrati oficir, osmjehujui se putniku, kao daoekuje od njega jo nekoliko udnovatih objavljenja. Ne zna, kaojeka e putnik i prijee rukom preko ela, znai, dakle, da ovjek joni sada ne zna kako je primljena njegova odbrana? Nije imao prilikeda se brani, odgovori oficir i pogleda u stranu, kao da govori samomsebi i ne eli putnika posramiti pripovijedanjem njemu

154 155


23/39

samo po sebi tako razumljivih stvari. Ta morao je imati priliku da sebrani, ree putnik i ustade sa stolice.

Oficir uvidje kako mu prijeti opasnost da e ga putnik jo dugozadravati traei objanjenja o tom aparatu; zato mu pristupi, uhvati gapod ruku i pokaza rukom na osuenika, koji se, budui da je sva panjabila usmjerena na nj, sada sav ukrutio a i vojnik ga povue za lanac te ree: Evo kako stoje stvari. Mene su u kanjenikoj kolonijipostavili za suca. Mada sam jo mlad. Jer ja sam i prijanjem

zapovjedniku pomagao u svim krivinim stvarima i najbolje poznajemovaj aparat. Osnovno naelo po kojemu odluujem je ovo: krivica jevazda nesumnjiva. Drugi sudovi ne mogu se drati toga naela, jer sesastoje od vie glava a, osim toga, imaju nad sobom jo vie sudove.Ovdje to nije tako, ili barem pod bivim zapovjednikom nije tako bilo.Dodue, novi je ve pokazao volju da se umijea u moj sud, no dosadami je polazilo za rukom da ga se odbranim, a to e mi i dalje polaziti zarukom. Vi elite da vam se objasni ovaj sluaj: jednostavan jeba kao svaki drugi. Neki je kapetan jutros podnio prijavu da je ovajovjek, koji mu je dodijeljen kao sluga i spava pred njegovimvratima, prespavao i nije bio na vrijeme u slubi. Njegova je, naime,dunost da pri svakom otkucavanju sata ustane i salutira predkapetanovim vratima. To sigurno nije teka, ali je potrebna dunost, jeron mora da ostane svje i kao straar i kao posluitelj. Kapetan je noas

htio vidjeti je li sluga vri svoju dunost. Tano u dva sata je otvoriovrata i udario ga po licu. Mjesto da se digne i moli za oprotenje, ovjekga je uhvatio za noge, tresao ga i vikao: 'Baci korba ili u te poderati'.Evo, to je injenino stanje. Kapetan je prije jednog sata doao k meni,ja sam zapisao njegov iskaz i odmah dopisao osudu. Potom samovjeka dao okovati u lance. Sve je to bilo vrlo jednostavno. Da samovjeka najprije dao opozvati i ispitivao, samo bi dolo do zbrke. Bio bilagao te bi, ako bi mi uspjelo da opovrgnem njegove lai, te laizamijenio s novima, i tako dalje. Ali sada ga drim i vie ga ne putam. Je li sada sve jasno? No, vrijeme prolazi, izvrenje kazne trebalo jeve zapoeti, a jo nisam zavrio objanjavanje aparata. Prinudioputnika da sjedne, opet pristupi aparatu te ot-

156

pone: Kako vidite, 'drljaa' je u skladu s ljudskim oblikom; ovdje je'drljaa' za gornji dio tijela, a ovdje su 'drljae' za noge. Za glavu jeodreen samo ovaj mali srp. Je li vam to jasno? Ljubazno se nagne kputniku, spreman i za najopirnija razlaganja.

Mrtei se, putnik promatrae drljau. Obavjetenja o sudskompostupku nisu ga zadovoljila. Ipak, morao je sebi rei da je tu posrijedikanjenika kolonija, da je potreban poseban postupak i da je potrebnodo skrajnjih granica postupati vojniki. Osim toga je polagao nadu u

novoga zapovjednika, koji je oigledno, premda polako, namjeravaouvesti novi postupak koji taj oficir ograniena duha nije mogaoshvatiti. To je bio razlog da je putnik upitao: Hoe li zapovjednikprisustvovati smaknuu? Nije sigurno, otpovrne oficir, osupnut timneposrednim pitanjem, i njegov se prijazni izraz lica izo-blii; upravostoga moramo se pouriti. Morat u, ta-vie, koliko god mi je ao,skratiti svoja objanjenja. No moda bih vam mogao sutra, kada aparatbude opet ist to zaprljavanje mu je jedina mana naknadno datisva ostala objanjenja. Sada, dakle, samo ono najpotrebnije. Kadaovjek lei ispruen na 'krevetu', koji se, stavljen u pogon, pone trzati,'drljaa' se sputa na tijelo. Ona sama pone raditi, tako da samovrcima zubaca dodiruje tijelo; im je 'drljaa' stavljena u pogon,odmah se ovaj elini konop pritegne i ukruti kao pro-tac. I sada igrazapoinje. Neupueno lice nee izvana primijetiti nikakve razlike u

kaznama. 'Drljaa' kao da radi ravnomjerno, titrajui ubada ifre utijelo koje se, osim toga trza i od trzanja 'postelje'. Da bi se svakomeomoguilo da nadzire izvrenje kazne, 'drljaa' je napravljena odstakla. Bilo je nekoliko tehnikih potekoa da se u nju privrste igle,ali je to, nakon mnogih pokuaja ipak uspjelo. No mi nismo prezali niod kakva truda. I sada moe svak vidjeti kroz staklo, kako se napis natijelu upisuje. Neete li doi blie i pogledati igle?

Putnik polako ustane, pristupi i razgleda 'drljau'. Vidite dvije vrsteigala razliito rasporeenih, ree oficir. Svaka duga igla ima krajsebe i jednu kratku. Ona duga, naime, pie, ukratko izbrizgava voduda spere krv, kako bi ono napisano uvijek ostalo jasno. Ta voda,izmijeana krvlju, odvodi se zatim u malim olu-157


24/39

cima i, konano, uvire u glavni oluk, ija odvodna cijev vodi u jamu.Oficir je prstom tano pokazivao put kojim krvava voda mora proikada ju je, da bi to to zornije prikazao, na grlu odvodne cijeviformalno zahvatio akama, putnik die glavu i pipajui rukama iza se-be, htjede se vratiti do svoje stolice. Uto, na svoj uas, primijeti da se iosuenik, poput njega, bio odazvao ofi-cirovu pozivu da izblizaosmotri 'drljau'. On je sanenog vojnika na lancu malko odvukao te setakoer nagnuo nad staklo. Vidjelo se kako i on, nesigurnim oima,

trai ono to su ta dva gospodina promatrala, to njemu, budui da muje nedostajalo objanjenje, kanda nije uspijevalo. Naginjao se ovamo ionamo. Uvijek je iznova oima prelijetao po staklu. Putnik ga je htiootjerati natrag, jer to to je inio, b ilo je, vjerojatno, kanjivo. Ali oficir je jednom rukom vrsto drao putnika, a drugom, pak je dohvatiogrudu zemlje koju je bacio za vojnikom. Ovaj se trnu i podie oi,vidje to je osuenik uinio, pusti puku, upre petama o zemlju i silompovue kanjenika natrag, tako da je odmah pao, te onda s visinegledae na njega gdje se na zemlji previ ja i zvek-e lancima. Postaviga na noge! povika oficir, jer je primijetio da osuenik i odve privlai putnikovu panju. Putnik se, tavie, okrene od 'drljae', nemarei vie za nju, i bilo mu je samo do toga stalo da ustanovi to sedogaa s osuenikom. Postupaj s njim paljivo! ponovo povieoficir. Optrao je aparat, zatim dohvatio osuenika ispod pazuha te

njega, kojemu su se noge vie puta okliznule, uz pomo vojnika opetpostavi na noge. Sada ve sve znam, ree putnik, kada se oficir opetvratio k njemu. Osim onoga najvanijega, ree ovaj, uhvati putnikaza miku i pokae uvis. Tamo u 'crtalu' su tokovi to sve pokreu ikoji upravljaju kretnjama 'drljae', a ovi se kotai udeavaju po crteu prema kojoj osuda glasi. Ja jo upotrebljavam crtee prijanjegzapovjednika. Evo ih. On izvue nekoliko listova iz konate mape,no ja vam ih, na alost, ne mogu dati u ruke; oni su najdragocjenijeod svega to imam. Sjednite, pokazat u vam ih iz ove udaljenosti,onda ete moi sve vidjeti. Pokazao je prvi list. Putnik bi rado netopohvalno bio rekao, ali vidio je samo linije to su se, nalik na labirintbezbroj puta ispresijecale, a koje

su tako gusto prekrivale papir da su se jedva raspoznavali bijelimeuprostori. itajte, ree oficir. Ne mogu, ree putnik. Pa,itljivo je, ree oficir. Vrlo je umjetniki, ree putnik izbjegavajui,ali ne umijem to odgonetnuti. Jest, ree oficir, nasmije se i opetspremi mapu to nije djeji krasopis. Treba to dugo itati. Konanobiste i vi sve prepoznali. To, dakako, ne smije biti obino pismo; taono ne smije odmah ubiti, ve prosjeno tek u vremenskom razmakuod dvanaest sati. Prekretna taka je proraunata za esti sat. Dakle,

mnogi, mnogi ukrasi moraju okruavati ovo zbiljsko pismo; pravopismo opasuje tijelo samo uskim pojasom; ostali dio tijela odreen jeza ukrase. Moete li sada dostojno ocijeniti rad 'drljae' i cijelogaaparata? Ta pogledajte samo! On skoi na ljestve, okrenu jedan odkataa i vikne dolje: Pozor, stanite u stranu! I sve se pokrenulo. Datoak nije kripao, sve bi bilo divno. Kao iznenaen timuznemirujuim kotaem, zaprijetio mu se pesnicom, potom je,izvinjavajui se putniku, rairio ruke i brzo siao niz ljestve da biodozdo promatrao funkcioniranje aparata. Jo uvijek neto nije bilokako treba i samo je on to zamjeivao; ponovo se uspentrao, posegnuos obje ruke u unutranjost crtala. Zatim je, da bi to bre stigaodolje, mjesto da upotrijebi ljestve, kliznuo niz motku te je, s najveimnaporom vikao putniku u uho da bi ga ovaj uo: Shvaate li to se tuzbiva? 'Drljaa' poinje pisati; kada zavri prvo raspore-enje pisma na

ovjekovim leima, sloj vate polagano okree tijelo na drugu stranu da'drljai' naini mjesta. Za to vrijeme od pisanja izranjena mjesta polegnu na vatu, koja uslijed posebne preparacije odmah zaustavljakrv, pripremajui kou za ponovo udubljivanje pisma. Evo, ove kukena rubu 'drljae' pri daljem obrtanju tijela trgaju vatu iz rana, bacaju ihu jamu, i 'drljaa' ima opet posla. I tako za tih dvanaest sati ona piesve dublje. Prvih est sati osuenik ivi gotovo kao prije, samo to trpibolove. Nakon dva sata odstranjuje se pustina, jer ovjek vie nemasnage da vie. Ovdje do uzglavlja, u ovu elektriki grijanu pliticustavlja se topla riina kaa, iz koje ovjek moe, ako zaeli, uzetionoliko koliko jezikom moe hapnuti. Nitko od njih ne proputa tupriliku. Ja ne znam ni za jednoga, a moje

158 159


25/39

iskustvo je veliko. Tek estoga sata jelo ga vie ne veseli. Ja onda,obino, ovdje kleknem i promatram tu pojavu. ovjek rijetko kadaproguta posljednji zalogaj, samo ga prevre po ustima i ispljune ga ujamu. Tada se moram sagnuti, jer inae mi to sune u lice. Ali kako liestoga sata ovjek utihne! I najveoj budali onda sine u glavi. Poinjeto oko oiju. Odovud se iri dalje. To je pogled da gotovo i sam zaelida legne pod 'drljau'. Ta ne dogaa se nita drugo samo to ovjekpoinje odgonetati napisano, nakubi usne, kao da oslukuje. I sami ste

vidjeli da nije lako oima deifrirati to je napisano; no na ovjek todeifrira pomou svojih rana. Dodue, to je velik posao; treba mu estsati da to uini. Onda ga 'drljaa' sasvim natakne na iljke i baci ga ujamu, gdje pljasne na krvavu vodu i vatu. Onda je suenje zavreno, imi ga, ja i vojnik, zakopamo.

Putnik se uhom sagnuo blie oficiru te je, s rukama u depu, motriokako stroj radi. I osuenik je to motrio, ali bez razumijevanja. Malkose nagnuo i pratio za-treptale igle, kadli mu vojnik, na oficirov znak,noem prereze koulju i hlae, tako da su pale s optuenika. On htjedezgrabiti prnje to su padale s njega da pokrije svoju golotinju, ali gavojnik digne uvis i trgne s njega i posljednje krpe. Oficir stavi stroj upogon, i usred tiine koja je sada nastupila, polegoe osuenika poddrljau. Poskidae mu lance, a mjesto njih priteg-nue remenje;osueniku se to u prvi as inilo kao neko olakanje. I sada se

drljaa spusti jo malko nie, jer to bijae mrav ovjek. Kad su gailjci dodirnuli, srsi mu prooe kroz kou; dok je vojnik bio zaposlens njegovom desnom rukom, ovjek isprui lijevu, ni sam ne znajui ukojem pravcu; no bilo je to u smjeru gdje je stajao putnik. Oficir je bezprestanka gledao putnika sa strane kao da nastoji da s njegova licaproita dojam to ga izvravanje smrtne kazne, koje mu je on baremdonekle objasnio, na njemu ostavlja.

Remen odreen za runi zglavak se rastre; bit e da ga je vojnikodve nategnuo. Trebalo je da oficir pomogne; vojnik mu htjedepomoi i pokaza mu rastrgani remen. Oficir smjesta poe k njemu iree, licem okrenut putniku: Stroj je vrlo sloen, pa ovda-onda morase neto rastegnuti il slomiti; ali zbog toga se ne smije-

mo dati pomesti u naem opem sudu. Uostalom, nai emo odmahzamjenu; upotrijebit u lanac; to e, dakako, nauditi njenomtreperenju za desnu ruku. I dok je stavljao lance, jo nadostavi:Sredstva za uzdravanje ovoga stroja su sada jako ograniena. Podprijanjim zapovjednikom bila je samo za tu svrhu odreena posebnablagajna s kojom sam slobodno raspolagao. Tu je postojalo i skladitegdje su se uvali svi mogui rezervni dijelovi. Priznajem da sam timegotovo rasipno raspolagao, mislim prije, a ne sada, kao to tvrdi novi

zapovjednik, kojemu sve slui kao isprika za pobijanje starog poretka.Sada sam upravljam blagajnom za uzdravanje stroja, a ako poaljempo novi remen, trait e onaj razderani kao dokaz; novi e remen stiitek za deset dana i bit e loe kvalitete i nee mnogo vrijediti. Ali kakoda u meuvremenu drim u pogonu taj stroj, o tome nitko ne vodibrigu.

Putnik premiljae: uvijek je opasno odluno se upletati u tue prilike. Niti je graanin kanjenike kolonije, niti graanin dravekojoj ona pripada. Kada bi sada osudio smaknue ili ak pokuao daga osujeti, mogli bi mu rei: Ti si stranac, budi miran. Na to ne bimogao nita odgovoriti, ve samo nadometnuti da u tom sluaju samsebe ne razumije, jer putuje samo s namjerom da promatra, a ni ukojem sluaju, moda, zato da izmijeni strane sudske postupke.Dodue, u ovom sluaju je to bilo vrlo zavodljivo. U nepravednost

postupka i neo-vjenost izvrenja smrtne kazne nije se moglo posum-njati. Nitko ne bi mogao pretpostaviti neko koristoljublje putnika, jerosuenik mu je bio stran, nikakav zemljak i ovjek koji uope nije nitraio samilosti. Sam putnik je imao preporuke visokih nadletava, bioje tu primljen s velikom panjom, a to su ga pozvali na to smaknue,ak je ukazivalo na to da trae njegovo miljenje o tom suenju. A tobijae to vjerojatnije to zapovjednik, kako je to sada jasno i glasnobio uo, nije bio pristalica ovoga postupka te se prema oficiru odnosiogotovo neprijateljski.

Tada putnik ou bijesni povik oficira. On je upravo, ne bez muke,osueniku ugurao u usta pusteni ep, kada je ovaj u neodoljivoj navalimunine sklopio oi i povratio. Oficir ga urno trgne sa epa uvis ihtjede da

160 11 Pripovijetke I 161


26/39

mu glavu okrene prema jami; no bijae odve kasno, bljuvotina se vecijedila niza stroj. Svemu je kriv zapovjednik, vikne oficir izvansebe, drmusajui sprijeda mjedenim ipkama, prljaju mi stroj kaosvinjac. Dr-uim rukama pokae putniku to se dogodilo. Nisam lise sate i sate trudio da zapovjedniku objasnim kako se jedan dan prijeizvrenja smrtne kazne osueniku ne smije dati nikakve hrane. Alipristalice novog blaeg pravca su drugog miljenja. Zapovjednikovedame klju-kaju slatkiima ovjeka, prije nego to ga odvedu. Cijeloga

se ivota hranio smrdljivom ribom, a sada treba jesti slatkie! Pa i to bibilo mogue, ali zato ne nabave novu pustinu, to ja ve etvrt godineod njih traim. Kako da se bez gaenja uzme u usta taj ep od pustineto ga je vie od stotinu ljudi sisalo i grizlo?

Osuenik bijae poloio glavu te izgledae smireno; vojnik se bavioienjem stroja pomou osuenikove koulje. Oficir prie k putniku,koji je kao da neto sluti ustuknuo za jedan korak, ali oficir ga uhvatiza ruku i povue u stranu. elio bih s vama u povjerenju progovoritinekoliko rijei, ree, valjda ete mi to dopustiti? Naravno,odgovori putnik i sluae zatvorenih oiju.

Ovaj postupak i ova vrst smaknua kojemu ste se sada mogli divitidan-danas u naoj koloniji nema vie pristaa. Ja jedini zastupambatinu prijanjega zapovjednika. Vie ne smijem ni pomisliti nadaljnje usavravanje toga postupka, troim sve svoje snage u to da

sauvam ono to postoji. Kada je nekadanji zapovjednik jo ivio,kolonija bijae prepuna njegovih pristaa; ja imam, donekle, onaj daruvjeravanja prijanjega zapovjednika, ali mi potpuno nedostajenjegova mo, zato su se njegove pristae zabile u rupu, ima ih jomnogo, ali nitko to ne priznaje. Poete li, dakle, nakon smaknuadan--danas u kakvu ajanu, te malko prisluhnete, ut ete, moda,samo dvosmislene izjave. To su sve pristae, ali pod komandomsadanjeg zapovjednika i pri sadanjim nazorima, za mene su potpunoneupotrebljivi. I sada vas pitam: mora li zbog toga zapovjednika injegovih ena koje na nj utjeu, takvo jedno ivotno djelo i onpokae na stroj propasti? Smije li se to dopustiti? Pa ak kada jenetko kao stranac samo nekoliko dana na

naem otoku? Ali ne smijemo gubiti vremena; spremaju neto protivmoje sudske vlasti; ve se odravaju savjetovanja u komandanturi nakoja ja nisam pozvan; ak i va dananji posjet je, ini se, znaajan zacijelo stanje; ljudi su kukavelji i alju vas, stranca, naprijed. Kako lije izvrenje smrtne kazne bilo drugaije u prijanja vremena! Ve danprije smaknua u dolini je sve vrvjelo od ljudi; svi su doli da gledaju;ve u rano jutro pojavio bi se zapovjednik sa svojim damama; fanfarebi razbudile cijelo logorite; ja bih podnio slubeni izvjetaj da je sve

pripravno i drutvo se nijedan visoki inovnik nije smio izostati poredalo oko stroja; ova gomila tranih stolica je bijedan ostatak izonoga vremena. Stroj se, netom oien, sav blistao, gotovo za svakosmaknue uzimao sam nove rezervne dijelove. Pred stotinama parioiju svi su gledaoci stajali na vrcima prstiju, sve do onih uzvisinatamo zapovjednik bi sam poloio osuenika pod 'drljau'. To tosada smije initi obian redov, to je neko bio moj posao, sudskogpredsjednika, posao kojim sam se diio. I tada bi poelo izvrenjesmrtne kazne. Ni najmanji pogreni zvuk nije ometao stroj. Mnogi tadavie nisu ni gledali, ve su zatvorenih oiju leali na pijesku; svi suznali: sada se vri pravda. Usred tiine ulo se uzdisanje osuenika,prigueno pustinom. Danas stroju vie ne uspijeva da iz osuenikaiscijedi uzdisanje jae nego to bi pustina mogla priguiti; ali onda jeiz pisae igle kapala neka izgriza-jua tekuina koja se danas vie ne

smije upotrebljavati. No, a onda bi nastupio esti sat! Nije bilo mogueudovoljiti molbi svih onih koji su izbliza htjeli gledati. Zapovjednik jeu svojoj razumnoj uviavnosti dao nareenje da se prvenstveno uzmuu obzir djeca; ja sam, dakako, na osnovi svoga zvanja uvijek mogaostajati u blizini; esto bih ondje uao, desno i lijevo dvoje male djeceu naruju. Kako li smo svi gledali onaj izraaj blaenstva uizmuenom licu, kako li smo pruali obraze u onu svjetlost konano postignute i ve iezavajue pravde! Kakva su to bila vremena,drue! Oficir je oito zaboravio koga ima pred sobom; zagrlio jeputnika i poloio glavu na njegovo rame. Putnik se naao u velikojneprilici, nestrpljivo je gledao preko oficirove glave. Vojnik je obavioienje te sada iz neke limenke jo

162 163


27/39

dolio riine kae u zdjelicu. im je to primijetio osuenik, koji sekanda ve potpuno bio oporavio, ve je poeo jezikom hlaptati zakaom. Vojnik bi ga svaki put odgurnuo, jer je kaa, ini se, valjda bilaodreena za poslije, ali je u svakom sluaju bilo neprilino i to da jevojnik prljave prste gurao u zdjelu i jeo od kae.

Oficir se brzo pribrao. Nisam vas htio moda ganuti, ree, znamda nije mogue da vam objasnim ona vremena. Uostalom, stroj joradi i djeluje za sebe. Djeluje za sebe, makar stajao i osamljen u ovoj

dolini. A le, na kraju, jo uvijek pada u nepojmljivo blagom letu, ujamu, mada ne vie, kao neko, stotine muha ne skupljaju oko groba.U ono smo vrijeme morali oko groba postaviti vrstu ogradu, koja jeve odavna istrgnuta.

Putnik je htio okrenuti lice od oficira, te je besciljno gledao okosebe. Oficir miljae da promatra pusto doline; zato uhvati njegoveruke da bi ulovio njegov pogled, te upita: Vidite li tu sramotu?

Ali putnik je utio. Oficir ga se naas okani; raskre-enih nogu, srukama o boku, stajae mirno, gledajui u zemlju. Onda bodreimsmijekom pogleda putnika te ree: Bio sam juer u vaoj blizinikada vas je pozvao zapovjednik. uo sam kako vas je pozivao.Poznam ja zapovjednika. Odmah sam shvatio to je s tim pozivommislio postii. Premda bi njegova mo bila dovoljna da ustane protivmene, jo se ne usuuje da to uini, ali, ipak, hoe da me izvrgne

vaem sudu, sudu ugledna stranca. Njegovi su rauni vrlo pomni; viboravite dva dana na otoku, niste poznavali prijanjega zapovjednika injegov krug misli, ogrezli ste u evropskim nazorima, moda stenaelni protivnik smrtne kazne uope, a napose takva smaknuapomou stroja, osim toga vidite kako se to smaknue izvrava bezikakva sudjelovanja javnosti, alostivo i na oteenom stroju pakada se sve to uzme zajedno (tako misli zapovjednik), ne bi li bilolako mogue da vi moj postupak ne smatrate ispravnim? A ako moj postupak ne smatrate ispravnim, vi to (ja jo uvijek govorim uzapovjednikovu smislu), neete preutjeti, jer vi se, dakako, uzdajete usvoja prokuana uvjerenja. Vi ste, dodue, vidjeli mnoge osobitostimnogih naroda i nauili da ih potujete, pa se, vjerojatno, neete svomenergijom, kako biste, moda,

to uinili u svojoj domovini, izjasniti protiv ovoga postupka. Alizapovjedniku to nije ni potrebno. Dovoljna je samo nasumceizgovorena nesmotrena rije. ak ne mora biti u skladu s vaimuvjerenjem, samo da na izgled odgovara njegovoj elji. Da e vas nanajlukaviji nain ispitivati, u to sam uvjeren. A njegove e dame sjeditiu krugu i nauliti ui; vi ete, na primjer, rei: 'U nas je sudskipostupak drugaiji', ili: 'U nas presluavaju optuenoga', ili: 'U nas imaosim smrtnih kazni i drugih', ili: 'U nas je muenje postojalo samo u

srednjem vijeku'. Sve su te primjedbe ba toliko ispravne koliko sevama ine i po sebi razumljive, nevine primjedbe to ne zadiru u moj postupak. No kako e ih zapovjednik primiti? Vidim ga, dobriinuzapovjednika kako e odmah odgurnuti stolac i odjuriti na balkon,vidim kako njegove dame lete za njim, ujem njegov glas dame gazovu glas gromovnika a sada, evo ga gdje govori: 'Veliki istraivaZapada, odreen da preispita sudski postupak u svim dravama,upravo je rekao da je na postupak po drevnom obiaju neovjean.Nakon takva miljenja meni, dakako, vie nije mogue da i dalje trpimtaj postupak. Odreujem, dakle, da od danas i tako dalje.' Vi seelite umijeati, niste rekli to to on objavljuje, niste moj postupaknazvali neovjenim, naprotiv, u skladu s vaim dubokimrazumijevanjem, smatrate ga najovjenijim i najdostojnijim ovjeka,divite se i ovom mehanizmu ali sve je to prekasno; vie i ne stiete

na balkon koji je ve pun dama; hoete da vas primijete: hoete daviete; ali ruka neke dame zaep-ljuje vam usta i ja, i djeloprijanjeg zapovjednika, mi smo izgubljeni.

Putnik morae priguiti smijeak; tako je laka, dakle, zadaa, kojuje smatrao tako tekom. Izbjegavajui, ree: Vi preuveliavate mojupliv; zapovjednik je proitao moju pismenu preporuku, zna da nisampoznavalac sudskih postupaka. Ako bih iznio svoje miljenje, bilo bito miljenje privatna ovjeka, nita znaajnije od miljenja bilo kojedruge osobe, a u svakom sluaju mnogo bezna-ajnije odzapovjednikova miljenja, koji u ovoj kanje-nikoj koloniji, koliko jemeni poznato, raspolae vrlo irokim ovlatenjima. Ako je njegovomiljenje o ovom postupku tako odreeno kao to vi vjerujete, ondaje,

164 165


28/39

bojim se, dakako, doao kraj ovom postupku, a da za to nije potrebnamoja skromna pomo.

Je li oficir to ve shvaao? Ne, on to jo nije shvaao. ivahno jevrtio glavom, ogledavao se letimino za osuenikom i vojnikom, kojise trgnue i odustadoe od rie, i pristupi putniku sasvim blizu, nepogleda ga u lice, ve negdje u kaput te ree tiim glasom nego prije:Vi ne poznate zapovjednika. Vi se odnosite prema njemu i svimanama oprostite ovaj izraz tako rei potpuno bezazleno; va se

upliv, vjerujte mi, ne moe dovoljno visoko ocijeniti. Ta bio samsretan i presre

Documents

Franz_Kafka_-_Pripovijetke_1