Fuko - Mikrofizika Moci i Briga Za Istinu

8/10/2019 Fuko - Mikrofizika Moci i Briga Za Istinu

http://slidepdf.com/reader/full/fuko-mikrofizika-moci-i-briga-za-istinu 1/16

jom , Kierkegaarđa s problem om ponavl janja i istin e, Hus serla s

temom filozo fije kao beskonačne zadaće povezane s historijom naše

racionalnosti. A preko tih filozofskih ličnosti uočavamo sve oblasti znanja na koja se J. Hyppolite poziva u vlastitim pitanjima: psihoanalizu s neobičnom logikom želje, matematiku i formalizaciju dis-

kursa, teoriju informacije i njezinu primjenu u analizi živog, ukratko

sve oblasti na osnovi kojih se može postavljati pitanje o logici i egzistenciji koje neprestano stvaraju i razvrgavaju svoje veze.

Smatram da je to djelo, artikulirano u nekoliko glavnih knjiga, ali

još vi še zastupljeno u istraž ivanj ima, u nastavi, u neprekidnoj poz ornosti, u svakodnevnoj budnosti i velikodušnosti, u naizgled administrativnoj i pedagoškoj (što u biti znači dvostruko političkoj), odgovornosti zahvatilo i formuliralo najhitnije probleme našega vremena.

Mnogi od nas beskrajno su nam zahvalni.Upravo zbog toga što sam od njega preuzeo smisao i mogućnost

onoga što činim, upravo zbog toga što me on vrlo često prosvjetljivao

kada sam se naslijepo trudio, želio sam svoj rad staviti pod njegov

znamen i pozivajući se na njega završiti prikaz svojih zamisli.Budući da mu toliko dugujem, posve mi je jasno da izbor što ste

ga učinili pozivajući me da ovdje poučavam dobrim dijelom znači pohvalu koju njemu upućujete. Duboko sam vam zahvalan za čast

koju ste mi ukazali, no nisam vam manje zahvalan za ono što u tom

izboru pripada njemu. Iako se ne osjećam doraslim zadaći njegova

sljedbenika, ipak znam da bih bio sretan kad bi me večeras ohrabrivao njegov oprost.

I sada bolje razumijem zašto mi je maloprije bilo tako teško

otpočeti. Sada znam koji je to glas što sam ga priželjkivao da mi prethodi, da me nosi, da me poziva na govor i da se ukotvi u mom

vlastitom diskursu. Znam što mi je sačinjavalo toliku tegobu da

uzmem riječ — uzimam je na ovom mjestu gdje sam je slušao, a gdje

više nema njega da me čuje.

S francuskoga preveo

Rade Kalanj

142

Mikrofizika moći (Intervju s Michelom Foucaultom)*

— Vi ste za talijansku javn ost autor Povijesti ludila, Riječi i stvari a sa da i Nadgledati i kažnjavati. D a li bi ste ukratko mo gli na zn ač iti

pu t k oji Vas j e od tem e lud ila u k las ičn o d ob a do ve o do is tra živa nja

kr im ina lite ta i de lik venc ije ?

— Kada sam započeo svoja istraživanja 1950-1 955. godine jedan

od velikih problema bio je tada politički status znanosti i ideološke

funkcije koje je ona mogla prenositi. N ije izričito dominirao problem

Lisenko, premda mislim da se oko te ružne priče, koja je tako dugo

ostala zataškana i brižljivo skrivena, pojavio čitav sklop zanimljivih

pitanja. Dvije riječi rezimiraju ih sve: moći i znati.Mislim da sam Po vi jes t lud ila napisao donekle na tragu ovih

problema. Radilo se za mene o slijedećem: Postavimo li znanostima

kao što su teorijska fizika ili organska kemija pitanje o njihovim

odnosima spram političkih i eko nomskih struktura društva, nis mo li postavili suviše složeni problem? Ne postavlja li se možda razina

mogućeg tumačenja suviše visoko? Ako, uzmemo jedno znanje kao

sto je psihijatrija, problem neće biti puno lakše rješiv, obzirom na to

daje njen epistemološki profil tanan a praktična je psihijatrija vezana

za čitav niz institucija, neposrednih ekonomskih zahtjeva, političkih

prioriteta, socijalnih regulacija. U slučaju jedne tako »sumnjive«

znanosti kao što je psihijatrija ne bismo mogli na pouzdaniji način

razriješiti sple t učinaka moći i znanja. Taj sam isti problem u Ro đenju

klin ike htio postaviti obzirom na medicinu: ova ima sigurno čvršću

znanstvenu strukturu od psihijatrije, ali je i sama jako zapletena u

socijalne strukture.

Ono što me je tada malo skrenulo, u pravom smislu riječi »skrenuta«, jest činjenica da pitanje koje sam sebi postavljao nije uopće

• Ovaj intervju sačinili su Alessandro Fontana i Pasqualc Pasquino u lipnju 1976.

143



zanimalo one kojima sam ga postavljao. Mislili su d aje to problem

politički beznačajan a epistemološki bez digniteta. I to, mislim , zbog

tri razloga. Prvi je toj daje problem marksističkih intelektualaca u

Francuskoj bio — a na taj su način i vršili ulogu koju im je nalagala

KPF — da ih prizna institucija univerziteta i establishment; morali

su dakle postavljati sebi ista pitanja, baviti se istim problemima i

istim područjima: »Ima mo u gled marksista, nije nam strano ono čim e se bavite; ali jedini smo koji vašim starim preokupacijama dajemo

nova rješenja.« Marksizam je želio da ga se prihvati kao obnovu

liberalne tradicije, univerzitetske (baš kao što su se, u širem smislu, u istoj epohi komunisti predstavljali kao jedini koji su u stanju

ponovo preuzeti i okrijepiti nacionalnu tradiciju). Odatle, na polju

koje nas zanima, činjenica da su oni htjeli preuzeti najtradicionalnije

i »najplemenitije« probleme povijesti znanosti: matematiku, fiziku— ukratko teme koje su razmatrali Duhem , Husserl, Koyre. M edicina, psihijatrija, nisu bile dovoljno plemenite, niti dovoljno ozbiljne,

niti na razini velikih formi klasičnog racionalizma.

Drugi je razlog taj da poststaljinski staljinizam, isključivši iz

marksističkoga diskursa sve ono što nije bilo bojažljivo ponavljanje

već rečenoga, nije dopuštao da se pristupi još neistraženim područjima. Nijedan oblikovani pojam, nikakav potvrđeni vokabular za

pitanja kao što su učinci moći psihijatrije ili političko funkciuonira-

nje medicine; dok su nebrojene promjene koje su se dešavale od

Marxa do današnjeg doba, preko Engelsa i Lenjina, medu sveučili-

štarcima i marksistima nataložile čitavu jednu tradiciju govora o

»znanosti« u onom smislu kojeg je podrazumijevalo 19. stoljeće. Marksisti su plaćali svoju vjernost starom pozitivizmu uz cijenu

radikalnog oglušenja o čitav niz problema koji su se odnosili na

znanost.

Konač no, postoji možd a i treći razlog. Ali ne mog u biti apsolutno

siguran daje on imao utjecaja. Pitam se ipak, nije li među intelektu

alcima KPF (ili njima bliskima) postojalo odbijanje da se postavi problem renferm ementa, političk og korištenja psihijatrije na općeni

tiji način nego što je to discipliniranje društva. Još pedesetih i šezdesetih godina vjerojatno su malobrojni znali razmjere Gulaga u

stvarnosti, ali mislim da su ih mnogi naslućivali, da su mnogi imali

osjećaj da je o tim stvarima u .svakom slučaju bolje ne govoriti:

opasna zona, crveno svjetlo. Naravno, teško je unatrag procjenjivati

stupanj njihove svjesnosti. Ali na svaki način, vi dobro znate kojom

144

je lako ćo m vo ds tvo partije — ko ja je , da se razum ijem o, znala sv e— mo glo provoditi upute, spriječavati da se govori o ov om e ili onome, diskvalificirati ovaj ili onaj tip istraživanja. U svakom sluča

ju , ako se me đu nekim lij eč ni cim a bli skim K PF diskutir alo o Pa vl ov -

ljevoj psihijatriji, politička psihijatrija, psihijatrija kao politika, n ije evala.

Ono što sam ja sa svoje strane pokušao učiniti na tom području bilo je od intelektualaca francuske ljevice prihvaćeno s velikom

šutnjom. I tek su ok o ’68, uz inat marksističkoj tradiciji i usprkos KP, sva ta pitanja poprimila svoje političko značenje, i to oštrinom koju

nisam slutio a koja je pokazivala koliko su moje prethodne knjige

bile još plahe i zbunjene. Da nije bilo političkog otvaranja onih

godina vjerojatno ne bih imao hrabrosti da ponovno razmatram te

probleme i da nastavim svoje traganje na padini kriminala, zatvora, disciplina.

— Pos to ji d akle sta no vit i v id »di skontinui teta « na Vašem te ori j skom putu. S tim e u vezi, što Vi da na s misli te o onom sta ja lišt u pre m a

koj em se o d Vas pr eb rz o i ol ak o pok ušalo učinit i »str uk tural ist ičk og« hi sto rič ar a?

— Ova priča o diskontinuitetu uvijek me je malo iznenađivala. Izdanje Pet it L aro ussea koje je upravo izašlo kaže: »Foucault. Filozo f koji svoju teoriju pov ijesti zasniva na diskontinuitetu.« To me

zapanjuje. Vjerojatno nisam bio dovoljno jasan u Ri ječ im a i s tv ar i ma, iako se o tome mnogo govorilo. Učinilo mi se da u nekim

empirijskim formama znanja, kao što je biologija, politička ekon omija, psihijatrija, medicina itd., ritom transformacija nije slijedio

rastezljive i kontinuirane shem e razvoja koje se općen ito prihvaćaju. Velika biološka slika sazrijevanja znanosti podrazumijeva još uvijek

ne malo povijesnih analiza: ona mi ne izgleda historijski vjerodostojnom. U znanosti kao stoje medicina na primjer, do kraja 18. stoljeća

postoji stanoviti tip diskursa, čije su spore transformacije, u dvade-

setpet-trideset godina prekinule ne samo s »istinitim« pretpostavkama koje su do tada mogle biti formulirane, nego još više s načinima

govora, s načinima viđenja, s čitavim sklopom praksa koje su podržavale medicinu: nisu to naprosto nova otkrića; to je novi »režim« u

diskursu i u znanju. I to u nek oliko godina. To je stvar koja se ne m ože

negirati ukoliko se tekstovi gledaju dovoljno pažljivo. Moj problem

nije uopće bio da kažem: pa dobro, u diskontinuitetu smo pa tu i

ostanimo. N ego da postavim pitanje: kako se mo glo dogoditi da se u

145



nekim momen tima i u nekim p oretcima znanja javljaju grubi prekidi,

ove naglosti evolucije, ove transformacije koje ne odgovaraju mirnoj

i kontinuiranoj predodžbi koju obično imamo.Važn o u tim promjenama nije to da bi one b ile brze ili od veliko g

domašaja. Ili, bolje reći, ova brzina i ovaj domašaj nisu do li znak

nečeg drugog: modifikacije u pravilima oblikovanja izričaja koji su

prihvaćeni kao znanstveno istiniti.Nije to dakle neka promjena sadržaja (pobijanje starih grešaka,

otkriće novih istina), nije to niti preinaka teorijske forme (obnavljanje paradigme, modifikacija sistematskih cjelina); u pitanju je ono

prema čemu se ravnaju izričaji i način na koji podržavaju jedni druge

da bi sačinili znanstveno prihvatljivi i otuda podobni skup pretpostavki koje mogu biti verificirane ili falsificirane pomoću znanstvenih procedura. Dakle, problem režima, »politike«, znanstvenog izričaja. Na ovoj razini radi se o tome da se zna, ne koja je to moć što

izvana pritišće znanost, nego koji učinci moći kruže među znanstvenim izričajima; na neki način koji je njihov unutarnji režim moći; i

kako, zašto se on u nekim trenucima globalno modificira.Te sam različite režime pokušao ustanoviti i opisati u Ri ječ ima i

stv ari ma. Imajući u vidu da ih tada nisam pokuša vao objasniti i da bi to trebalo nastojati učiniti u nekom budućem radu. Ali ono što je

nedostajalo mome radu bio je ovaj problem »diskurzivnog režima«, učinaka moći svojstvenih igri izričaja. Previše sam ih brkao sa

sistematičnošću, s teorijskom formom nečega poput paradigme. Na

stjecištu Po vij es ti lud ila i R ije či i stv ar i postojao je, sa dva vrlo

različita aspekta, ovaj središnji problem moći kojeg sam tada bio još

vrlo loše izdvojio.— Treba dakle pojam diskontinuiteta postaviti ponovo tamo gd je

mu je mjesto . M ožd a po stoj i poj am koj i je važniji , c en tra lni ji u V ašem

mišlje nju , po jam događaja. Sad, što se tiče događaja, jedna je

ge ne ra cij a b ila u impasseu, bud ući se kao p os lje di ca rad ova etno lo

ga , i to velikih et nologa , us po sta vil a ov a dih oto mija između st ruk tur a

s j ed ne strane (ono što j e mislivoj i događaja s druge, što bi bilo

sj ed iš te irac ion aln oga , nem išlj ivoga, onoga št o se ne uklapa i ne

* može se uklapati u mehaniku i u igru analize, barem ne u obliku koji

su pr ih va til i unu tar stru ktu rali zma. Jo š ned avn o, u je dn oj de ba ti

ob javl jen oj u časop isu »L ’hom me« , tri eminentn a e tno log a po no vn o

se bi p os tav lja ju ovo pi tanj e i obz irom na do ga đa j kažu: do ga đa j je

ono što nam izmiče, to je mjes to »ap solutn e ko ntinge nci je« . M i sm o

146

mi slio ci, an ali tič ar i st ruk tura. Po vij es t na s s e ne tiče, ne znam o št o

bis mo s njom itd. Da kle, ov a op oz ic ija bi la j e i p ro izvo d sta no vi te

an tro po log ije . On a je izv rši la pustošen ja, misl im, i među h is to ri ča

rima ko ji su kon ačn o usp jel i dis kvali fic ira ti dog ađaj, » l’hi sto ire

evenementielle«, kao historiju potčinjenu malim, sićušnim činjen ica

ma, slučajevima , itd. Činje nic a je da se u po vi je st i st va ra ju za pl et i u

ko jim a s e ne radi ni o m al im činjenicam a, ni o onoj l ije po j u ređe no j stru kturi, pr oz irno j i pr ik la dn oj za ana lizu . Grand renfermement na

pr im jer , ko jeg Vi o pi su jet e u Povijesti ludila, možd a je je da n od tih

zapl eta koj i izm iče su protn os ti između do ga đa ja i stru kture. D a li

bi st e možd a mog li obzir om na sadašn je sta nje s tva ri p re ci zi ra ti ovu

rep rizu i ov u reform ula ciju p oj m a do ga đa ja ?

— Ako se prihvati da je strukturalizam bio najsistematičniji napor

da se pojam događanja eliminira ne samo iz etnologije, nego i iz

čitavog niza drugih znanosti a u krajnjem slučaju i iz same povijesti,

ne vidim tko bi mo gao biti već i antistrukturalista od mene. A li važ no

je to d a s e n e u čini s doga đajem on o što se uč ini lo sa struk turom . Ne

radi se o tome da se sve sved e na stanovitu razinu, koja bi bila razina

događaja, nego o tome da se dobro ima na umu da postoji čitav jedan

raspored na pojedine razine različitih tipova događaja, koji nemaju

niti isti domašaj, niti istu kronološku obuhvatnost, niti istu sposobnost proizvođenja učinaka.

Problem je istodobno to da se razlikuju događaji, da se diferenci

raju cjeline odnosa i razine kojima pripadaju, da se nanovo sastave

niti koje ih vežu i omogućuju da se oni rađaju jedni iz drugih. Otuda

odbijanje analiza koje se odnose na simboličko polje ili na područje

značenjskih struktura i pribjegavanje analizama koje bi se provodile

u terminima genealo gije, o dnosa snaga , strateških razvoja, taktika. Ja mislim da ono čemu se treba obratiti nije veliki model jezika i

znakova, nego model rata i bitke. Povjesnost koja nas vuče i koja nas

određuje je ratnička; nije u poretku jezika. Odnos moći, ne odnos •

smisla. P ovijest nema »sm isao«; to ne znači da je apsurdna ili nekoherentna. Ona je naprotiv shvatljiva i mora se moći analizirati

sve do najsitnijeg detalja: ali prema shvatljivosti bitaka, strategija i

taktika. Niti dijalektika (kao logika protuslovlja), niti semiotik a (kao

struktura komunikacije) ne bi mogle objasniti unutarnju shvatljivost

sukoba. »Dijalektika« je način da se izbjegne uvijek neizvjesna i otvorena stvarnost, jer je svodi na hegelijanski kostur; »sem iologija«

147



je nač in da se izb jeg ne sil ov iti , krv avi, ubi tačn i njez in karak ter

svodeći je na smireni i platonistički oblik jezika i dijaloga.

— U vezi s ovim problem om diskurzivnosti, mislim da se mirno

može ka za ti da ste Vi bi li p m ko ji ste d iskurs u po stav ili pit an je moći, pos ta vi li ga u trenutku u ko jem j e ma hni tao jeda n tip anali ze ko ji je

pr ol az io p reko p ojm a teks ta, s pr ate ćom meto do log ijo m, tj. sem iolo-

gija, struktura liza m itd. Dakle, po sta vit i di sku rsu pi tanje m oć i zn ač i u osnovi pitati: kome služiš? Ne radi se toliko o tome da se diskurse

po re met i u njih ovom ne -re čeno m, u njihovom implicitn om itd. ; dis ku rsi su, Vi s te to če sto po na vljali , proz irn i, ne treba ju in ter pre tac iju ili nekoga tko bi do ša o da im da de smisao. Ka da se čitaju

»tekstovi« na neki se način vidi da govore jasno i da im ne treba

do da tn i sm isa o i in ter preta cij a. Ovo p ita nj e mo ći, po sta vlj en o dis -

kursim a, podn os ilo j e na ravno sta novit i tip efekata i sta no vit i br oj

implikacija na metodologijskom planu i na planu tekućeg povijesnog

istraživanja. D a li biste ukratko mogli obrazložiti ovo pitanje koje ste

Vi postavili, ako je istina da ste ga postavili?

— Ne mislim da sam ja bio prvi koji je postavio to pitanje. Dapače, začuđen sam teškoćom k ojom sam ga formulirao. Kada na to mislim

ponovno, pitam se o čemu sam mogao govoriti, npr. u Povij est i lu dila

ili Rođen ju klinike, ako ne o moći? Ipak potpuno sam svjestan toga

da praktički nisam upotrijebio ovaj termin i da nisam imao na

raspolaganju ovo polje analize. Mogu reći daje bez sumnje postojala

neka nesposobnost, koja je očito bila povezana s političkom situaci jo m u k ojoj sm o se na laz ili. N e vidi se s ko je s e j e strane — s lije va

ili s desna — problem moći m ogao postaviti. S desna nije bio

postavljen do li u terminima ustavnosti, suverenosti, slobode, dakle

u pravnim terminima. A od strane marksista u terminima aparata

Države. Ali način na koji se on iskazuje konkretno i u pojedinačnome, sa svojom specifičnošću, svojim tehnikama i svojim taktikama, nije bio istraživan; zadovoljavalo se potkazivanjem u »drugome«, u

protivnicima i to na način koji je istodobno bio po lemičan i globalan:

moć je u sovjetskom socijalizmu nazivana od protivnika totalitarizmom; a u zapadnom kapitalizmu bila je od marksista potkazivana kao

klasna vladavina. Ali mehanika moći nije nikada bila analizirana. Moglo seje to početi raditi tek nakon ’68, tj. nakon svakodnevnih

bitaka vođenih u bazi sa o nima koji su debatirali argumentima finijim

od mreže moći. Tu se je pojavila konkretnost moći a s njome i vjerojatna plodotvomost ovih analiza za osvještenje ovih stvari koje

148

su d o tog trenutka bile ostale izvan polja političke analize. D a kažem o

sasvim jednostavno: psihijatrijsko interniranje, mentalna normalizacija individua, kaznene ustanove imaju vjerojatno prilično ograničenu važnost, ako se gleda samo ekonomsko značenje. Naprotiv, u

općem funkcioniranju zupčanika moći vjerojatno su bitni. Tako dugo

dok se pitanje moći p ostavljalo tako da ga se potčinjavalo eko nom

skoj instanci i sistemima interesa koje je ona osiguravala, g ledalo se na te probleme kao na malo važne.

— Stanoviti marksizam i stanovita fenomenologija su dakle pre d stav lja li ob jek tivnu pr ep reku ov e proble mati ke ?

— Da, ako ho ćete, u on oj mjeri u kojoj je istina da su pripadnici

moje generacije, dok su bili studenti, bili zadojeni ovim dvjema

formama analize; jednom koja je vraćala konstitutivni subjekt i drugom koja je vraćala na ekonomsko u posljednjoj instanci, na

ideologiju i na igru struktura i nadstruktura.

— I da lje u ovom meto dol ogi jsk om okv iru, kako bi ste on da

sit ui ra li gene alog ijs ki p ri stup ? Od ak le n jeg ov a p ot re ba ka o p ita nj a

o uv jeti ma moguć nosti i mo da lite tim a kon stituci je »o bje ka ta« i se kto ra ko je ste Vi po nek ad an ali zirali ?

— Volio bih vidjeti kako bi se ovi problemi konstitucije mogli

riješiti unutar jedne historijske potke umjesto da ih se usmjerava

prema nekom konstitutivnom objektu; ali ova historijska potka ne bi

trebala biti jednostavna revitalizacija fenomenološkoga subjekta. Ne

vjerujem da se problem rješava tako da se subjekt, kojem su se

obraćali fenomenolozi, učini povijesnim i da se tako dolazi do svijesti

koja se transformira kroz povijest. Treba se otarasiti konstituirajućeg

subjekta, otarasiti se subjekta samog, tj. dospjeti do historijske' analize koja mo že polo žiti računa o konstituciji subjekta u povijesnoj

potki. A to je ono što bih nazvao genealogijom, dakle takav oblik

povijesti k oji vodi računa o konstituciji znanja, diskursa, polja subjekata itd., bez potrebe da se obraća nekom subjektu koji bi bio

transcendentan u odnosu na polje događaja koje pokriva u svom

praznom identitetu tijekom povijesti.

— Mark sis tičk a fen om en olo gij a, sta no vit i ma rks izam su sig ur no

pr ed stav lja li zas lon i prepreku ; po sto je dv a po jm a koji su i da lje

za slo n i p re prek a dan as, to j e ide olo gija s jedne str ane i r ep re si ja s

dru ge. 1 tako se, sv e u svemu , misl i po vi jes t, i tako se da je sm isao

ov im feno men ima no rmali zac ije , seksua lnosti, moć i. U osno vi, up o tre bl java li se ona ili ne, m i se uvi jek vra ćam o, s j ed ne str an e na

149



ideologiju, pojam koji se lako može pripisati Marxu, a s druge na

re pres iju , ko ji je Freud če sto i rado up ot re bl java o u čit av om sv om

opusu . Da kle , do zv ol io bih si da pr ed ložim ov o: po stoj i ka o nek a

vrsta nostalgije za ovim poimanjima i u onih koji ih upotrebljavaju

kr ivo i ola ko ; iza po im an ja ideo logi je po stoj i no sta lg ija za j ed nim

zn anjem ko je b i bilo p ro zi rn o sam om e se bi i fu nk cio ni ra lo b ez iluz ija,

be z gr eš ke ; s drug e strane, iz a po im an ja r ep resij e, no sta lg ija za m oć i ko ja bi fu nk cio ni ra la be z prin ud e, bez d isc ipl ine, be z no rm ali za cij e.

Ne ka vr sta mo ći be z b at ina s jed n e str an e i neko zn anje be z i lu zij a s

drug e. Ova dv a poim an ja id eo logi je i re pr es ije Vi s te de fin ira li k ao

ne gativne , kao »p sih olo ške« , ka o nedo voljn o eksp lika tivn e. Uč ini li

st e to na da sv e u sv oj oj po sl je dn jo j knjizi Nadzirati i kažnjavati, u

ko joj, ak o i nem a ve like t eo ri jsk e dis ku sije o tim po jmov im a, post o ji

je dan tip an al ize ko ji d op uš ta da se ide s onu str anu fo rm i trad ic io nalnih shvaćan ja, ko je se u kra jnjo j, i ne sa mo u k ra jnj oj ins tanci, te mel je na po jm ov im a id eo lo gi je i r ep resij e. D a li bi st e mo žd a sa da

mog li od re di ti mje sto i p ril iku da po jasn ite sv oju mi sa o što se toga

tiče . U Nadzirati i kažnjavati mo žda se p o prv i p uta be z ideo lo gi je i bez re pr es ije oc rta va neka vr sta po zit ivn e po vi jest i, kona čno o sl obo

đe ne sv ak e neg ati vn os ti i sv ak og psih olog izma ko je o vi passe-partout

instrumenti impliciraju.

— Pojam ideolo gije čini mi se teško upotrebljivim iz tri razloga.

Prvi je, htjelo se to ili ne, da je on uv ijek u virtuelnoj opoziciji s ne čim

što bi bila istina. Mislim da problem nije u pravljenju podjela između

onog što u jednom diskursu zavisi o znanstvenosti i o istini i onoga

što bi zavisilo od ne čeg drugog, već da se historijski sagleda kako se

proizvode učinci istine unutar diskursa koji po sebi nisu istiniti ni

lažni. Drugi nedostatak je da se ideologija, mislim, nužno odnosi na

nešto kao subjekt. I na trećem mjestu, ideologija je u podređenom položaju obzirom na nešto što mora funkcionirati u odnosu na nju

kao struktura ili ekonom ska, materijalna itd. determinanta. Zb og ova

tri razloga mislim daje to pojam koji valja oprezno upotrebljavati.

Pojam represije pak, sa svoje strane, nepouzdaniji je ili u svakom

slučaju teže sam ga se otarasio utoliko što zapravo izgleda kao da tako

dobro pristaje čitavom nizu fenomena koji zavise od učinaka moći. Kada sam napisao Pov ije st lud ila služio sam se barem implicitno tim

pojmom ; mislim da sam tada pretpostavljao jednu vrstu živog ludila, nepostojanog i tjeskobnog koje bi mehanika moći i psihijatrije

uspjela potisnuti i svesti na tišinu. Čini mi se danas daje taj pojam

150

potpuno neadekvatan za objašnjenje onog a što je upravo produktivno

u moći. Kada se učinci moći definiraju uz pomoć represije tada „

dobivamo čisto pravno poimanje ove iste moći; nju se poistovjećuje

sa zako nom koji kaže ne; kao da nadasve ima snagu zabrane. Ustvari,

ja misl im da j e to j ed na potpuno negat ivna , skučen a, osku dn a ko n

cepcija moći s k ojom su se začudo slagali pomalo svi. Da nije drugo

do li represivna, da nikada ne čini ništa drugo do da kaže ne, mislite li zaista da bi je se slušalo? To što omogućuje da moć vlada, daju se

prihvaća jest dakle jednostavno to što ona ne pritišće samo kao neka

snaga koja kaže ne, nego što ustvari prožima tijela, producira stvari, inducira zadovoljstvo, stvara znanje, proizvodi diskurse; treba je

smatrati produktivnom mrežom koja prožima čitavo socijalno tijelo

mnogo više nego kao negativnu instancu, koja ima funkciju da

suzbija. Ono što sam u Nad zir at i i ka žn jav ati htio pokazati jest kako

se je počam sa XVII-XVIII stoljećem dogodilo realno tehnološko

deblokiranje produktivnosti moći. Ne samo da su monarhije klasič

nog doba razvile velike aparate Države — vojsku, policiju, fiskalnu

administraciju — nego se u ovoj epohi nadasve uspostavilo on o što

bi se m oglo nazvati jednom novom »ekonomijom moći«, tj. postupci koji om ogućuju da u činci mo ći cirkuliraju na način koji je is todo bno

kontinuiran, neprekidan, adaptiran, »individualiziran« u čitavom

socijalnom tijelu. Ove nove tehnike su u isto vrijeme mnogo efika

snije i mnogo jeftinije (ekonomičnije, manje neizvjesne u svom

rezultatu, manje podložne izgovorima ili otporu) od tehnika koje su

se upotrebljavale do tada i koje su se oslanjale na mješavinu više ili

manje iznuđene tolerancije (od prepoznatog privilegija do endem

skog kriminaliteta) i skupe razmetljivosti (bučne i isprekidane inter

vencije moći čiji je najsilovitiji oblik bio »egzemplarno« kažnjavanje kao izuzetno).

— Rep re si ja je po ja m ko ji je bio up ot rebl java n na ro čit o u v ez i s a

seksua lno šću. Re klo se j e da gr ađ an sk o dr uš tvo po tis ku je se ksu al

nos t, gu ši že lju itd. I, na pr im jer , ak o se gl ed a ova ka mpa nja pro ti v

mas tu rb ac ije p oč am o d XVIII s tol jeć a, ili lije čn ičk i d isk ur s o hom o

se ks ua lnos ti u dr ug oj p o lo v ic i XIX, ili d isk ur s o se ks ua lnos ti o pće ni

to, on da on za is ta izg le da kao r ep re siv ni d isk urs. Ustvari, on do pu št a

či ta v niz ra dn ji k oj e s u u b iti poz itiv ne , i ta kti ka na dz ira nja , ci rk ul a

cij e, ko ntr ole itd., ra dn ji ko je se čin e usk o po ve za ni ma s on om

teh nik om ko ja se pr ič in ja drukčijo m ili mož e b iti de ko di fic ira na ka o

151



tehnika rep res ije . Mislim da j e križ arsk i ra t pr ot iv ma stu rba cij e

tip iča n p rim jer za to.

— Doista. Običava se reći da je građansko društvo do te mjere

potisnulo dječju seksualnost daje čak odbilo da govori o njoj i daje

vidi tamo gdje ona jest. Bilo je potrebno dočekati Freuda da se

konačno otkrije da djeca imaju seksualnost. Možete čitati sve knjige

o pedagogiji, o dječjoj medicini, o savjetima roditeljima koje su bile objavljene u XVIII stoljeću, stalno se tu govori o svemu što se tiče

dječjega spola. Može se reći da su ovi diskursi bili smišljeni upravo

zato da spriječe to da bi ona imala spolnost. Ali ti su diskursi

funkcionirali na takav način da roditeljima utuve u glavu da postoji

fundamentalni problem u njihovoj odgojnoj zadaći: spol njihove

djece; a s druge strane u glavu d jece da postoji kapitalan problem za

njih, odnos prema vlastitom tijelu i prema vlastitom spolu, tako da se

naelektrizira tijelo djece, dok su se pogled i pažnja roditelja usredo-

točavali na dječju spolnost. Seksualiziralo se dječje tijelo, seksuali-

zirao se o dnos dječjeg tijela s roditeljskim, seksua lizirao se obiteljski

prostor. Prije je »seksualnost« pozitivni proizvod moći, nego što bi moć bila potiskivanje seksualnosti. Mislim da o ve pozitivne meha

nizme treba pokušati analizirati lišavajući se pravnog šematizma, pomo ću kojeg se je do danas poku šavalo dati neki status moći. Otuda

proizlaz i povijesni problem: znati zašto Zapad moć koju je imao nije

tako dugo htio vidjeti drukčije do li u pravno-negativnom smislu,

umjesto da je vidi na tehničko-pozitivan način.

— Možda zato što se uvi jek mislil o da moć pr olaz i za vel ike

pr av ne i filo zo fsk e te or ije i da p os to ji fun damentalno i nepro mj enj ivo

ra zdva janje između onih k oji su je vrš ili i o nih ko ji su je snos ili.

— Pitam se nije li to povezan o s institucijom monarhije. Ona se je uspo sta vila u sred njem vijeku na poz adin i stalnih borbi izm eđu

ranije postojećih feudalnih moći. Predstavila se je kao arbitar, kao

moć koja ć e obustaviti rat, dokončati nasilja, utjerivanja, koja će reći

»ne« borbama i privatnim zavadama. Učinila je sebe prihvatljivom

dav ši sebi pravnu i negativnu ulogu, koja je dakako odmah prevladala. Vladar, zakon, zabrana, sve to konstituiralo je sistem predstavlja

nja moć i koji je ka snije preuzet od pravnih teorija: politička teorija

je os tal a o psjednuta lično šć u vladara. Sv e ov e t eor ije p ostavljaju jo š

y uvijek problem suverenosti. Ono što nam treba jest politička filozo

fija koja ne bi bi la izgrađen a oko problema suvere nosti, dakle zakon a,

152

dakle zabrane. Treba kralju odrubiti glavu: to se u političkoj teoriji

jo š nije učinilo.

— Nije bila o dru blje na kral ju a s dru ge s tra ne poku šava s e d rugu

stav it i discip lina ma , tj. na ona j pros tra ni sist em ko ji se os ni va u

XVII—XVIII s tol jeću , sis tem nad zora , kon trole, no rm ali zacije a ka sn ije kažnjavan ja, po pra vlj an ja, od go ja itd. Pitam o se od ak le do la zi

ova j sist em. Za što se poj av lju je, koju ko ris t donosi? Dan as pos to ji donekle tenden cija da mu se p rid od a subjekt, veli ki m asi vn i su bjekt, totali tarni, modern a Držav a, koja se j e kon sti tui ral a u XV I-XVII sto lje ću i ko ja n osi sa sobo m vojsku s luž bi i, prem a k las ičn og teorij i, po lic iju i č inovničko tije lo.

— Postavljanje problema u terminima Države još je uvijek njegovo postavljanje u terminima vladara i suverenosti i u terminima

zakona. Opisati sve te feno mene m oći u funkciji aparata Drža ve znači

u biti njihovo postavljanje u terminima represivne funkcije: vojska

koja je moć smrti, policija i pravda koje su kaznene instance itd. Ne

želim reći da Država nije važna; ono što želim reći jest da su odnosi

moći, a otuda i analiza koja se mora provesti, mora prekoračiti okv ir Države. Ona to mora učiniti u dva smisla: prije svega jer je Država, i sa svojom svemoći, i sa svojim aparatima, jako daleko od toga da

prekrije čitavo realno polje odnosa moći; a zatim zato što Država ne

može funkcionirati do li na osnovi ranije postojećih odnosa moći.

Država je strukturalno nadređena čitavom nizu mreža moći koje

prolaze kroz tijela — spolnost, obitelj, stajališta, znanja, tehn ike itd.— a ovi su odnosi u relaciji uvjetujuće-uvjetovano g naspram neke

vrste metamoći, koja je u biti strukturirana oko stanovitog broja

velikih funkcija zabrane; ali ova metamoć s funkcijom zabrane ne

može realno imati domašaja i ne može se održati osim u onoj mjeri

u kojoj se ukorjenjuje u čitavom nizu odnosa moći, koji su mnogostruki, nedefinirani i koji su nužna osnova ovih velikih oblika negativne moći, i to je ono što bih htio da se pokaže.

— Ne otvara li se po la ze ći od ovo g dis kursa mo guć nos t p re vl a davanja ovo g duali zma i na p lanu borb i ko je već neko vr ije me živ e

od suprotn ost i izm eđu Držav e s je dn e s tra ne i re voluci je s dr ug e? Ne

oc rta va li s e tako p ro str an ije po lje suk oba od ono ga koje za su pa r nika ima D rža vu?

— Rekao bih da je Država ozakonjenje mnogostrukih odnosa

moći koji joj omogućuju da funkcionira, a revolucija drugi tip

ozakonjenja ovih odnosa. To implicira postojanje mnogih tipova

153



revolucije, tolikih koliko je mogućih prevratničkih ozakonjenja odnosa moći a otuda se mogu savršeno koncipirati revolucije koje u biti

ostavljaju netaknutima odnose moći, koji su Državi dozvoljavali da

funkcionira.

— Što se tiče moći kao objekta istraživanja, Vi ste rekli da bi

Clausewitzovuformulu trebalo obrnuti i doći na ideju daje politika

na sta va k ra ta dru gim sre ds tvima. Na ba zi Vaših neda vnih an al iza

čin i s e d a je vojni mod el on aj koj i b olj e pr ikaz uje moći; rat je dakle

ob ični meta for ičk i mod el ili pr av iln o i s vakodn evn o funkcionir an je

moć i?

— U svakom slučaju, to je problem s kojim se danas suočavam. Zapravo, čim se nastoji izolirati moć s njenim tehnikama i procedurama, od pravne forme unutar koje su je dosadašnje teorije prisiljavale da bude, treba se postaviti slijedeći problem: nije li moć naprosto

dominacija ratnoga tipa? Ne treba li prema tome sve probleme moći‘ postavljati u terminima odnosa sile? Vrsta generaliziranog rata koji

u nekim trenucima jednostavno poprima oblik mira i Države? Mir bi

bio jedan oblik rata, Država način da ga se vodi.Odatle izranja čitav niz problema: rat koga protiv koga? Borba

dviju ili više klasa? Borba svih protiv sviju? Uloga vojske i vojnih

institucija u tom civilnom društvu u kojem se vodi permanentni rat;

vrijedn ost poimanja taktike i strategije u analizi struktura i političkog

procesa; priroda i pretvorba odnosa sile. Sve bi to trebalo proučavati. U svakom slučaju, začuđujuće je vidjeti kojom lakoćom, kojom

kvazi-evidencijom se govori o odnosima sile ili klasnoj borbi, a da

se nikada jasno ne precizira, radi li se o obliku rata i o kojem bi se

obliku moglo raditi.

— Govorili smo o ovoj disciplinarnoj moći, na čije funkcionira

nje, pr av ila , nač in kons titu cij e Vi ukazu jete u svojoj po slj ed nj oj kn jizi ; mog li bism o se on da pi ta ti: čemu na dz ira nje? Ko ja j e koris t od na dz ira nja? Po sto ji fen om en koj i se po ja vl ju je u XV III s tol jeć u, on aj uzdizan ja s tan ovništv a u ob jek t zn ano sti; po čin ju se p ro uč av at i rođ enj a, smr ti, seob e sta no vn ištva, po čin je se i go vo ri ti da na pri m jer

je dn a Drža va ne može vl ad at i ako jo j j e sta no vn išt vo nepoz na to. Mo heau, na pr imjer, ko ji j e među pr vima orga niz ira o ovu vrst u

istraživanja sa administrativnog stajališta, izgleda uvodi to u igru

ob zir om na p roble me pol it ičke kon trole s tan ovn ištva. Funkcionir a li

da kle ov a dis cip lin arn a moć sam a? Ne osl an ja li se ona na nešto

op će ni tij e od te f ik sn e ideje sta novni štva ko je se dobro obnavlja,

154

os ob a koj e do br o sklapaju brakove, ko je se do bro i pr em a do br o

def ini ran im normam a po na ša ju? Pos to ji li, dakle , mas ivn o tij elo ,

veliko tijelo, ono stanovništva, i čitav niz diskursa koji se n jega d rže

a, s dru ge stra ne, u nizin i, ma la po da tlj iva po jedina čn a tij ela ,

mi krot ije la dis cip lin a. Ka ko se mogu mislit i, iako se mož da z.a sa da

ra di tek o po čet ku Va šeg istr aživ anja, tip ov i odnosa ko ji se us po sta v

ljaju, ako se uspostavljaju, između ovih dvaju tijela: masivnog tijela sta no vn ištva i m ikro tije la ind ivid ua?

— Pitanje je savršeno postavljeno. Teško mi je odgovoriti, jer

upravo sada na tome radim. Mislim da svakako treba voditi računa o

tome, da se među svim fundamentalnim tehničkim izumima

XVII-X VH I stoljeća pojavila nova tehnologija obnašanja mo ći, koja

je vjerojatno važn ija od ustavnih reformi ili od nov ih ob lika vlasti

koji su bili uspostavljeni krajem XVIII stoljeća. S lijeva, se često

čuje: »Moć je ono što apstrahira, što negira tijelo, što odmiče i

potiskuje, itd.« Ja bih radije rekao da ono što me u ovim novim

tehnologijama moći uspostavljenim počevši s XVII-XVIII stoljećem

najviše pogađa jest njihov karakter koji je istodobno konkretan i precizan, njihov zahvat u mnogostruku i diferenciranu stvarnost.

Moć, kako seje obnašala u društvima feudalnog tipa, funkcionirala

je vel ikim dije lom u znak ovim a i predujmovima. Znaci oda nosti

gospodaru, rituali, ceremonije itd., i predujmovi dobara, putem nameta, pljačke, lova, rata itd. Počam od X VII-X VIII stoljeća postojala

je moć koja se j e počel a ozbiljavati preko proiz vodn je i dop rino sa.

Radilo se je o tome da se od pojedinaca u njihovom konkretnom

životu dobiju produktivni doprinosi. I zato je bilo potrebno pravo i

stvarno »utjelovljenje« moći, u tom smislu d aje ona morala doprijeti

do tijela pojedinaca, do njihovih gesta, do njihovih stavova, do njihovih svakodnevnih ponašanja; otuda važnost razvoja disciplina

kao što su skolastičke, koje su od dječjih tijela uspjele učiniti objekt

vrlo kompleksnih manipulacija i uvjetovanja. Ali s druge strane te su

nove tehnike moći m orale obuhvatiti fenomen e stanovništva. Dakle,

tretirati, kontrolirati, dirigirati akumulaciju ljudi (ekonomski sistem

koji je favorizirao akumulaciju kapitala i sistem moći koji je zapo vi jed ao akumulaciju ljudi bili su počam od XVII stol jeća dva korelira-

juća feno mena neo dvo jiva jed an od drugog): otuda pojava p rob lem a

demografije, javnog zdravlja, higijene, stanovanja, dugovječnosti i

plodnosti. I politička važnost problema seksa proizlazi, mislim, iz

155



činjenice da se on nalazi na spoju disciplina tijela i kontrole popula

cija.

— Na kraju , jedn o pi tanj e koje Vam je ve ć bi lo posta vlj en o:

istraživanja koja provodite, Vaše preokupacije, rezultati do kojih

do laz ite , kak o ih je na kra ju mog uće up otr eb lja va ti u sva kod nevnim

bo rb am a? Vi ste već go vo ri li o po sebn oj pr ec izn oj borb i kao o

speci fič no m mjestu suk oba s m oći , koja je s o ne str an e sv ih raz liči tih instanci koje su instance partija, klasa u njihovoj globalnosti, u

nj ihov oj o pće nitost i. Da kle, ko ja je uloga int ele ktu ala ca danas? A ko

net ko ni je organski in telek tuala c (ko ji go vo ri dak le, koj i je gla sn o go vo rn ik nek e glo ba lne organizacij e), kad a nij e go sp od ar (maitre)

istine, gdje da ga se smjesti?*

— Ustvari, dugo je vremena »lijevi« intelektualac uzimao riječ i

priznavano mu je pravo da govori ukoliko je b io gospodar (maitre) istine i pravde. Slušalo ga seje ili je pretendirao na to da ga se sluša

kao predstavnika univerzalnoga. Biti intelektualac značilo je p omalo

biti svijest sviju. Mislim da se ovd je ponovno susreće ideja preuzeta

od marksizma i to jednog izblijedjelog marksizma: kako je proletarijat nužno, zbog svog historijskog položaja, nosilac univerzalnoga

(ali neposredovani nosilac, malo svjestan sebe), intelektualac, po

moralnom, teorijskom i političkom izboru, hoće biti nosilac ove

univerzalnosti u svjesnom i elaboriranom obliku. Intelektualac bi bio

jasna i in divid ualna figura on e univerzalnosti koje bi proletarijat bio

tamna i kolektivna forma.

Već se m nogo godina od intelektualca više ne traži da obavlja ovu

ulogu. Ustanovio se novi tip »veze između teorije i prakse«. Intelektualci su poprimili naviku da rade ne na »univerzalnom«, »egzemplarnom«, »ispravnom i istinitom za sve«, nego na određenim

sektorima i na preciznim točkama na koje su ih smještali njihovi

profesionalni uvjeti rada i njihovi uvjeti života (stanovanje, bolnica, ludnica, laboratorij, univerzitet, obiteljski ili seksualni odnosi). Oni

su jamačno stekli jednu mnogo konkretniju i neposredniju svijest o

borbama i susreli su probleme koji su bili specifični, »neuniverzalni«, često različitih od onih proletarijata ili masa. A ipak su im se realno

približili, mislim iz dva razloga: jer se radilo o realnim, materijalnim, svakodnevnim borbama i jer su često susretali, ali u drugoj formi, istog protivnika proletarijata, seljaka ili masa (multinacionalnosti,

* Mic hel Foucault je bio ljubazan da pismeno odgovori na ovo pitanje.

156

sudski i policijski aparat, špekulacija nekretninama itd.); to je ono što

bih nazvao »specifičnim« intelektualcem nasuprot »univerzalnog«

intelektualca.

Ova nova figura ima drugo političko značenje: ona je om ogućila,

ako ne da poravna a on o da bar reartikulira prilično blisk e katego rije, koje su bile ostale odvojene. Intelektualac je do tada bio u pravom

smislu riječi pisac: univerzalna svijest, slobodni subjekt, suprotstavljao se onima koji nisu bili drugo do li komp etenci je u službi Države

ili Kapitala (inženjeri, visoki činovnici, profesori). Od trenutka u

kojem se politizacija provodi polazeći od specifične aktivnosti sva

koga, prijestolje pisanja, kao posvećujući znak intelektualca, nestaje;

i mogu se tada proizvesti transverzalne veze od znati do znati, s

jed nog mjesta p oli tizaci je na drugo; tako visoki činovn ici i psihi jatri, liječnici i socijalni radnici, oni koji rade u laboratorijima i sociolozi

mogu, svatko na vlastitom mjestu i posredstvom izmjena iskustava i međusobnih potpora sudjelovati u jednoj globalnoj politizaciji intelektualaca. Ovaj proces objašnjava da, ako pisac iščezava kao istaknuta figura, profesor i univerzitet pojavljuju se, možda ne kao

osnovni elementi, ali da kao privilegirane točke razmjene i ukrštanja. To je vjerojatno razlog činjenici da su sveučilišta i nastava postala

politički ultraosjetljiva područja. I ono što se opisuje kao kriza

sveučilišta ne treba biti interpretirano kao gubitak moći, nego napro

tiv kao umnožavanje i ojačavanje njegovih efekata moći u središtu

jedn e mnog olike c jel ine intelektualaca koji praktički svi pro laze kroz

njega i obraćaju se njemu. Sva ogorčena teoretizacija pisanja, kojoj

smo bili svjedoci šezdesetih godina, nije bila vjerojatno drugo do

labuđi pjev: pisac seje zalagao za opstanak svog političkog privilegija, to da se radilo upravo o »teoriji«, daje ona imala potrebu za

znanstvenim jamstvima baziranim na lingvistici, semiologiji, psihoanalizi, da je ta teorija imala svoje reference od strane Saussura ili

Chomskog i da je konačno potakla tako osrednja literarna djela, sve

to dokazuje da djelatnost pisca više nije bila aktivni centar.

Čini mi se da seje ova figura »specifičnog« intelektualca razvila

počam od drugog svjetskog rata. Možda je atomski fizičar, riječju ili bolje imenom Oppenheimer bio taj koji je povezao univerzalnog i specifičnog intelektualca. I to zato što je imao direktan i lokalizirani

odnos s institucijom i sa znanstvenim znanjima u koja je kao atomski

fizičar intervenirao; ali pošto se atomska prijetnja ticala čitave ljudske vrste i sudbine svijeta, njegov je diskurs mogao biti u isto vrijeme

157



i diskurs univerzalnoga. Pod okriljem ovog protesta, koji se ticao

svih, atomski je znanstvenik učinio funkcionalnom svoju specifičnu

poziciju u redu znanja. I po prvi puta, vjerujem, intelektualac je bio

proganjan od političke moći n e više u funkciji opće g diskursa kojeg

je bio nosila c, nego zbo g znanja čiji je bio posjednik; točno je na toj razini predstavljao političku opasnost. Ovdje govorim samo o zapadnim intelektualcima. Ono što se je desilo u Sovjetskom Savezu je

sigurno analogno u nekim točkama, ali različito u mnogim drugima. Mo gla bi se načiniti čitava studija o znanstvenom Dissentu na Zapadu

i u socijalističkim zemljama nakon 1945.Mo že se pretpostaviti da je univerzalni intelektualac, takav kakav

je funkcionir ao u XIX. i p oče tkom XX . sto ljeća , ustvari proiz ašao iz

jed ne vrlo precizne povijesn e figure: čov jeka pravde, čovj eka zak o

na, onoga koji moći, despotizmu, zloupotrebama, aroganciji bogatstva suprotstavlja univerzalnost pravde i pravičnost idealnoga zakona. Velike političke borbe XVIII. stoljeća vođene su oko zakona,

prava, ustava, oko onog što je pravedno po umu i po prirodi, onog što

može i mora univerzalno važiti. Ono što se danas zove »intelektualac« (hoću reći intelektualac u političkom a ne sociološkom ili

profesionalnom smislu riječi, tj. onaj koji upotrebljava svoje znanje, svoju kompetenciju, svoj odnos prema istini u poretku političkih

borbi) potječe, mislim, od pravnika ili u svakom slučaju od onoga

koji se poziva o na univerzalnost pravnoga zakona, eventualno protiv

pravnih profesionalaca (Voltaire u Francuskoj, prototip ovih intelek

tualaca). »Univerzalni« intelektualac proizlazi iz »pravnika-ugled-

nika« i nalazi svoj puni izraz u piscu, nosiocu značenja i vrijednosti

u kojima se svi mogu prepoznati. »Specifični« intelektualac proizlazi od sasvim druge figure, ne više od »pravnika-uglednika« nego od

»znanstvenika-eksperta«. Rekao sam malo prije da je sa atomskim znanstvenicima ovaj potonji počeo zauzimati proscenij. Ustvari pripremao seje iza kulisa već odavno, bio je prisutan također barem u

jed no m kutu scen e, o tpri like od kraja XIX. sto ljeća. Vjerojatno s e on

s Danvinom ili bolje s darvinističkim evolucionistima počinje jasno

pojavljivati. Burne relacije između evolucionizma i socijalista, vrlo

dvojben i utjecaji evolucionizm a (na primjer na sociologiju, nak rimi-

nologiju, psihijatriju, eugenizam) označuju trenutak u kojem se u ime

»lokaln e« znanstvene istine — ma kako ona važna bila — izvodi

intervencija znanstvenika u političke borbe njegova vremena. Pov i je sn o, Danvin predstavlja ovu prijelomnu točk u u povijesti zapadnog

158

intelektualca (Z olaj e s te točke gledanja vrlo signifikantan; on je tip

»univerzalnog« intelektualca, nosilac zakona i borac za pravičnost, ali opterećuje svoj diskurs nizom nosoloških, evolucionističkih iz vješća, za koja misli da su znanstvena, a kojima, uostalom, vlada vrlo

loše i čiji su politički učinci u njegovom diskursu vrlo dvoznačni). Trebalo bi, kad bi se ovo proučavalo izbliza, vidjeti kako su fizičari

na prijelomu stoljeća ušli u političku debatu. Debate između teoreti

čara socijalizma i teoretičara relativnosti bile su u ovoj priči kapitalne.

U svakom slučaju, biologija i fizika bile su na privilegirani način

zone stvaranja nove ličnosti i specifičnog intelektualca. Širenje teh- ničko-znanstvenih struktura u poredak ekonomije i strategije dalo

mu je njegovu realnu važnost. Figura u kojoj se koncentriraju funkcije i prestiž ovog novog intelektualca nije više »genijalni pisac«,

sada je to »apsolutni znanstvenik«; ne više onaj koji sam nosi

vrijednosti svih, oponira vladaru ili nepravednim vlastodršcima i čini

se da njegov krik čuje do u besmrtnost; to je onaj koji zajedno s još

nekim, u službi Države ili protiv nje, raspolaže (nekim) mo ćima k oje

mogu promicati život ili ga definitivno uništiti. Ne više pjesnik

vječnosti, nego strateg života i smrti. Danas proživljavamo nestanak

»velikog pisca«.

Vratimo se na preciznije stvari. Pretpostavimo, s razvojem tehnič-

ko-znanstvenih struktura u suvremenom društvu, važnost koju je

specifični intelektualac dobio prije nekoliko desetaka godina i ubrzanje ovog pokreta nakon 1960. Specifični intelektualac susreće

prepreke i izlaže se rizicima. Riziku da se ograniči na konjunkturne

borbe, sektorska svojatanja, riziku da se dade manipulirati od političkih partija ili sindikalnih aparata koji vode ove lokalne borbe, iznad

svega riziku da ne može razvijati ove borbe zbog pomanjkanja globalne strategije i vanjskih podrški, uz to još riziku da ga ne slijed e

ili da ga slijede vrlo ograničene grupe. U Francuskoj imamo danas

očevidan primjer za to. Borba u vezi sa zatvorom, kaznenim siste

mom, policijsko-pravnim aparatom, zbog toga što se razvila na

izolirani način, vođena od socijalnih radnika i bivših kažnjenika sve

se je više odvajala od svega onoga što je moglo omogućiti njeno

proširenje. Dopustila je da se u nju uvuče čitava jedna naivna i arhaična ideologija, koja od izgrednika istodobno čini nedužnu žrtvu

i pukog buntovnika, janje velike socijalne žrtve i mladog vuka

budućih revolucija. Ovaj povratak anarhičnim temama s kraja XIX.

159





pitanje profesionalizacije intelektualca, podjela na manualni i intelektualni rad može ponovo biti uzeta u razmatranje.

Sve to mora izgledati konfuzno i neizvjesno. Neizvjesno, bez

sumnje, i ono što kažem o vdje ima nadasve karakter hipoteze. D a bi bilo m alo manje konfuzno, htio bih ipak predložiti neke »propozici

je «, ne u smis lu p rihva ćenih stvari, nego sa mo pred loženih za bud uće

pokušaje i dokaze.

— Pod »istinom« podrazumijevati skup reguliranih procedura za

proizvodnju, zakon, raspodjelu, stavljanje u optjecaj i funkcioniranje

izričaja.— »Istina« je kružno vezana za sisteme moći koji ju proizvode i

podržavaju i za učinke moći koje ona inducira i koji nju reproducira

ju . »R ež im« istine.— Ovaj režim nije jedn ostav no ideolo ški ili nadstrukturalan; bio

je to uvje t stvaranja i razvoja kapi talizma i, uz neke mod ifik acij e, funkcionira najvećim dijelom i u socijalističkim zemljama (ostav

ljam otvorenim pitanje Kine, koju ne poznajem).— Bitni politički problem za intelektualca nije da kritizira ideo

loške sadržaje koji bi bili vezani za znanost ili da djeluje tako da

njegova znanstvena praksa bude popraćena ispravnom ideologijom , nego da zna da li je m oguće uspostaviti novu politiku istine. Problem

nije da se promijeni »svijest« ljudi ili onog što imaju u glavi, nego

politički, ekonomski, institucionalni režim proizvodnje istine.— Ne radi se o tome da se istina oslobodi svak og sistema moći —

bila bi to himera, pošto je istina sama po sebi moć — nego da se moć

istine odvoji od oblika hegemonije (socijalnih, ekonomskih, kulturnih) unutar kojih za sada funkcionira.

Političko pitanje dakle nije zabluda, iluzija, otuđena svijest ili ideologija; to je istina sama. Otuda važnost Nietzschea.

S talijanskoga prevela Nicoletta Burger

162

Briga za istinu

— Volja za znanjem na jav ila j e sko rašnju Povijest seksualnosti. Nas tav ak se p ojav lju je osa m godin a k asnij e i to p rema pos ve dr uga či jem pla nu neg o š to j e on aj k oji je pr vo tno naja vljen .

— P romijenio sam mišljenje. Rad koji nije istovremeno i pokušaj da izmijenimo ono što mislimo, pa čak i ono što jesmo, nije odviše

zabavan. Počeo sam pisati dvije knjige sukladno mom prvobitnom

planu, ali sam ubrzo počeo odugovlačiti. To je za me bilo nerazborito

i suprotno mojim navikama.

— Zbog če ga st e to onda učin ili?

— Zbog lijenosti. Sanjario sam da ću jedno g dana unaprijed znati što želim reći i neće mi preostati ništa drugo nego da to kažem. Bio

je to odraz starenja. Zam išlja o sam da sam napokon do sp io u doba

kad samo treba odmotati ono što imam u glavi. Bio je to istodobno

oblik pretpostavke i reakcija napuštanja. No raditi znači uznastojati da se misli nešto drugo od onoga što sm o prethodno mislili.

— Čitatelj je u to povjerovao.

— Prema njemu gajim u isti mah malo obzira i prilično povjer enja. Čitatelj je kao slušatelj predavanja. On umije savršeno prepozna

ti kada smo se pripremali a kada smo se zadovoljili time da pričamo ono što nam je u glavi. On će možda biti obmanut, ali ne zbog toga

što nisam rekao ništa drugo osim onoga što sam već kazao.

— Upotreba užitaka i Briga za sebe ispostavljaju se ponajprije

kao ra d p oz iti vn og his tor iča ra, kao sis tem at iza cij a sek su aln og mo ra la od vre mena antike. Ra di li s e do ist a o tom e?

— To je historijski rad, ali uz napomenu da su te, kao i druge

knjige, rad na povijesti mišljenja. Povijest mišljenja ne znači samo

povijest ideja ili predodžbi nego i pokušaj da se odgovori na pitanje:

kako se neko znanje može oblikovati? Kako mišljenje, ukoliko je

povezano s istinom, može imati i svoju povijest? To je postavljeno

163



pitanje. Ja pokušavam odgovoriti na određeni problem: nastanak

morala, morala kao refleksije o seksualnosti, o požudi, užitku.

Valja imati na umu da seja ne bavim poviješću običaja, ponašanja,

socijalnom poviješću seksualne prakse, već poviješću načina na koji

su užitak, požuda, seksualna ponašanja problematizirani, reflektirani i mišljeni u antici, u suodnosu s određenim umijećem življenja. Tim

se umijećem življenja očigledno koristila samo mala skupina ljudi.

Bilo bi smiješno misliti da je ono što su o seksualnom ponašanju

mogli reći Seneka, Epiktet i Musonius Rufus na ovaj ili onaj način

predstavlja lo opću praksu Grka i Rimljana. No, držim da to što su oni

rekli o seksualnosti, a oblikovalo je tradiciju koju je kršćanstvo

prenijelo, preinačilo, duboko preradilo, tvori povijesnu činjenicu. I

mišljenje ima svoju povijest; mišljenje je povijesna činjenica iako

ono ima i mnoge druge dimenzije. U tome su te knjige posve slične

onima koje sam napisao o ludilu ili o kažnjavanju. U Na dzi ran ju i

kaž nja vanju nisam se želio baviti poviješću zatvorske institucije, što

bi zahtijevalo sasvim drugi materijal i drugi tip analize. Umjesto toga

pitao sam se o određenoj povijesti mišljenja o kažnjavanju krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Ono što pokušavam učiniti jest povijest

odnosa koje mišljenje uspostavlja spram istine; povijest mišljenja

kao mišljenja o istini. Svi oni koji kažu da za mene istina ne postoji

jednost rani su duhovi.

— U Upotrebi užitaka i Brizi za sebe istina ipak poprima posve

ra zli či t ob lik od onoga u pre tho dn im dje lim a — muč ni ob lik p od re

đen ost i, opr edm ećenja .

— Pojam koji služi kao za jednička forma za studije kojima sam

se bavio od Po vij es ti lud ila jest pojam pr ob lem at izac ije , s tim da taj

pojam još nisam zadovoljavajuće utanačio. Ali do bitnog se uvijek

dolazi natraške; najopćenitije se stvari pojavljuju na posljednjem

mjestu. T o je ucjena i naknada svako g rada u kojemu se teorijski ulozi

razrađuju na osnovi određenog empirijskog područja. U Po vij es ti

ludila postavljeno je pitanje kako je i zašto u danom trenutku ludilo

problematiziram) kroz stanovitu institucionalnu praksu i određen

aparat spoznaje. Isto talco, u Nadzir anju i kaž njavan ju valjalo je

analizirati promjene u problematizaciji odno sa između delinkvencije

i kažnjavanja kroz kaznene prakse i popravne institucije krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Dakle, kako se problematizira seksualna

aktivnost?

Problematizacija ne znači predočavanje nekog pretpostojećeg

predmeta, niti pomoću diskursa stvaranje nekog nepostojećeg predmeta. To je skup diskurzivnih ili nediskurzivnih praksi koji uvodi

nešto u igru istinitog i lažnog, te to oblikuje kao predmet za mišljenje

(bilo u obliku moralne refleksije, znanstvene spoznaje, političke

analize itd.).

— Upotreba užitaka i Briga za sebe nesum njivo pr oi zlaz e iz ist e

pro ble mati ke . N o to ne u manju je njih ovu r azl iku od pr eth od nih d jela.— Napravio sam, ustvari, obrat. U povodu ludila pošao sam od

»problema« što ga ono može predstavljati u određenom socijalnom ,

političkom i epistemološkom kontekstu; problema što ga ludilo

postavlja drugima. Ovdje sam pošao od problema što ga seksualno

ponašanje postavlja pojedincima samim (ili barem ljudima u antici). U jednom se slučaju radilo o tome da se sazna kako se »vladalo«

luđacima, a sada kako se »vlada« samim sobom . N o, odmah ću dodati da sam, polazeći od toga, u slučaju ludila pokušao pratiti oblikovanje

samoiskustva o ludilu, u okviru mentalne bolesti, psihijatrijske prakse i domske institucije. Ovdje bih htio pokazati kako se vladanje

sobom sjedinjuje s praksom vladanja drugima. To su zapravo dva

obrnuta pristupa istom pitanju: kako se oblikuje »iskustvo« u kojem

se odnos prema sebi povezu je s odnosom prema drugima?

— Čini mi se da će čitatelj doživjeti dvojako čuđenje. Prvo prem a

vama, prema onome š to očekuje od vas...

— Savršeno. P otpuno prihvaćam tu razliku. To je igra.

— Drugo se čuđen je tič e seks ualn osti, od no sa između on og a što

vi opisujete i našeg vlastitog viđenja seksualnosti.

— U čuđenju ipak ne treba pretjerivati. Istina je da postoji

stanovita dox a s obzirom na antiku i antički moral koji se često

predočava kao »tolerantan«, liberalan i raspojasan. Ali mnogi ipak znaju daje u antici postojao strog i krut moral. Poznato je da su stoici bili skloni ženidbi i bračnoj vjernosti. Vrednujući tu »strogost«

filozofskog morala ne kažem ništa iznimno.

— Govorio sam o čuđenju s obzirom na tem e na koje smo n avikli u analizi seksualnosti: teme zakona i zabrane.

— Riječ je o paradoksu koji me i samog iznenadio, iako sam ga

donekle već naslutio u Volji za znanjem, gdje sam postavio hipotezu

tla se konstituiranje znanja o seksualnosti ne može analizirati pukim

oslanjanjem na mehanizme represije. Iznenadilo me da pitanja, o

kojima je u antici refleksija u povodu seksualnog užitka najdjelatnija

165



nipošto nisu pitanja koja su predstavljala tradicionalno prihvaćene

oblike zabrane. Naprotiv, baš tamo gdje je seksualnost najslobodnija

mislioci antike postavljali su najviše pitanja i uspijevali formulirati

najstrožija učenja. Najjednos tavniji primjer: status je udatim ženama

zabranjivao svaki seksualni odnos izvan braka; ali o tom »monopolu« ne nalazimo nikakvo filo zofsk o promišljanje ni teorijsko zanimanje. S druge strane, ljubav s dječacima bila je slobodna (u određenim

granicama) i o tome je razvijeno cijelo jedno shvaćanje suzdržavanja, apstinencije i neseksualne veze. Prema tome, zabrana nije ono što

nam omogućuje da shvatimo oblike problematizacije.

— Izg led a da ste vi ot iš li dalj e, da st e ka teg ori jam a »zakon a«,

»zabrane« suprotstavili kategorije »umijeća življenja«, »tehnika

vlastitosti«, »stilizacije postojanja«.

— Koristeći se prilično uobičajenim metodama i obrascima mišljenja mogao bih reći da su neke zabrane bile doista postavljene kao

takve, a da su se druge, difuznije zabrane izražavale u obliku morala.

Čini mi se da je područjima koja sam razmatrao i dokumentima s

kojima sam raspolagao bilo primjerenije da taj moral mislim upravo

u formi u kojoj su ga suvremenici prosuđivali, što znači u formi

umijeća postojanja , bolje rečeno živ otn e tehn ike. Valjalo je znati kako upravljati vlastitim životom da bi on zadobio najljepšu formu

(u vlastitim očima, u očima drugih i budućih naraštaja kojima bi to

moglo poslužiti kao primjer). Eto što sam ja pokušao pokazati:

oblikovanje i razvoj prakse vlastitosti kojoj je cilj da svatko samog

sebe uspostavi kao tvorca ljepote vlastitog života.

— Po dručj e važ en ja ka teg or ija »umi jeća živ ljen ja« i »teh nike

vlastitosti« nije samo seksualno iskustvo Grka i Rimljana.

— Mislim da nema morala bez određenog broja praksi vlastitosti.

Događa se da su te prakse vlastitosti združene s brojnim kodificiranim, sistematičnim i prinudnim strukturama. Događa se i to da one

gotovo nestaju u korist tog skupa pravila, koja se stoga pojavljuju kao

bit morala. Ali one također mogu sačinjavati najznačajnije i najdjelatnije žarište morala, ono oko čega se razvija refleksija. Tako prakse

vlastitosti zadobijaju ob lik umijeća vlastitosti, relativno neov isnog o

moralnoj zakonitosti. Kršćanstvo je zac ijelo osnaž ilo princip zako nitosti i kodificirane strukture u moralnom rasuđivanju, iako su u

nježnu asketske prakse zadržale vrlo veliko značenje.

— Naše mo der no isk us tvo seksua lnosti po čin je, dak le, s kr šćan

stvom .I

166

— Antičko je kršćanstvo unijelo u antički asketizam v iše zn ačajnih promjena: osn ažilo je ob lik zakona, ali ja također skrenulo prakse

vlastitosti u pravcu hermeneutike vlastitosti i odgonctavanja sebstva

kao subjekta želje. Artikulacija zakona i želje postala je za kršćanstvo

osobito karakterističnom.

— Opisi disciplina u Nadziranju i kažnjavanju navikn uli su nas

na na jpodrobn ije prop ise . Zanim ljivo j e da im pr op is i se ksua lnog

mor ala u an tic i n ema ju u tom p og led u š to po zavid jet i.— Treba ući u pojedin osti. U antici su ljudi bili istod obno vr lo

obzirni prema elementima ponašanja i željeli su da takav bude

svatko. No načini obzirnosti nisu bili isti kao oni koje smo upoznali

kasnije. U antici, čini se, sam seksualni čin, njegova morfologija,

način traženja i postizanja užitka, »predmet« želje nisu uopće predstavljali osobito značajan teorijski problem. S druge strane, ono što

je bil o predmetom zanim anja jes t inten zitet seksualne akt ivn ost i, njezin ritam, odabrani trenutak; to je također i pasivna ili aktivna

uloga u samom odnosu. Tako ćemo pronaći tisuće pojedinosti o

odnosu spolnih činova prema godišnjim dobima, prema dnevnom

vremenu, prema odmoru i poslu, ili pak o načinu na koji se dječak

mora ponašati da bi stekao dobru reputaciju, no nijedan od onih

popisa dopuštenih i zabranjenih činova koji će biti toliko značajni u

kršćanskom pastoralu.

— Izg led a da su ra zl iči te prakse , ko je opi su jete s ob zir om na

tij elo , ženu, dječak e, raz matr ane sva ka za seb e. Bez po ve za no st i st ro gim sist emom. To j e drug a razl ika spr am vaših preth odnih dje la.

— Uoč io sam, pročitavši jednu knjigu, da sam kroz praksu

zatočenja sažeo cijelo iskustvo ludila u klasično doba. No Po vi je st

ludila sazdana je na tezi da su postojala barem dva međusobno

različita iskustva ludila: jedno je bilo iskustvo zatočenja, a drugo je bilo medicinska praksa, čije je porijeklo vrlo daleko. Da mogu

postojati različita iskustva (istodobna kao i uzastopna) s jedinstvenim

uporištem, to samo po sebi nije ništa iznimno.

— Arhit ekto nika vaš ih poslj edn jih knj iga na vodi na razm išl janje

n sa dr ža ju Nikomahove etike. Vi svaku praksu ispitujete jednu za

dru gom . Sto on da sa čin java vezu između od no sa spram tije la, od no sa sp ra m kuće i žene, od no sa spr am dje čak a?

— Određeni moralni stil koji znači vladanje sobom. Seksualna se

aktivnost predočava, opaža kao nasilje, te se stoga problematizira

legobnost njezine kontrole. Pohota je temeljna. U toj etici valja

167



stvoriti pravila ponašanja zahvaljujući kojima će biti moguće osigu

rati vladanje sobo m, a on o se ravna prema tri načela: 1) odno som

spram tijela i problema zdravlja, 2) odnos om prema ženama, zapravo

prema ženi i supruzi budući da su supružnici dio iste kuće, 3)

odnosom prema onim tako neobičnim pojedincima kao što su adolescenti koji će jednog dana postati slobodni građani. Vladanje

sobo m u te tri dimenzije za dobit će tri različite forme; ne postoji, kao

što će to izgledati pojavom puti i seksualnosti, zajednička oblast koja bi ih sve ujedinjavala. Među velikim promjenama do kojih će dovesti kršćanstvo postoji i ona da etika puti važi na isti način za muškarce i za žene. Naprotiv, u antičkom moralu vladanje sobom jest problem

samo za pojedinca koji mora biti svoj gospodar i gospodar drugih, a

ne za ono ga koji se mora pokoravati drugima. To je razlog zbog kojeg

se ta etika tiče samo ljudi i zbog kojeg ona nema p osv e isti oblik ako

je rije č o odnosim a pre ma vlas titom tijelu , prema supruzi ili prema

dječacima.

— Po lazi li se od tih d jela, pit an je se ksu aln og o slobo đenja izg led a

bes mi slen im.

— Mo ze se reći da u antici susrećemo volju za pravilom, volju za

formom, traganje za strogošću. Kako se ona oblikovala? Nije li ta

volja za strogošću išta drugo do prijevod jedne izvorne zabrane? Ili

pak, nije li ona bila matrica iz koje su potom izlučene neke opće

forme zabrana?

— Vi, dakle, zagovarate potpuni zaokret u načinu tradicionalnog

ra zm atr an ja pitan ja odno sa sek sua lno sti s pr am intere sa?

— U Grčkoj su postoja le temeljne zabrane. Primjerice, zabrana

incesta. Ali one su privukle neznatnu pažnju filozofa i moralista;

dakako, u usporedbi s velikom brigom za očuvanje vladanja sobom.

Kad Ksenofon izlaže razloge zbog kojih je incest zabranjen, on objašnjava da bi u slučaju ženidbe s vlastitom majkom razlika bila

tolika da djeca ne bi m ogla b iti ni lijepa ni zdrava.

— Sofoklo je ipak govorio drukčije.

— Zanimljivo je da ta zabrana, teška i značajna, može biti u srži tragedije. Ona time nije u središtu moralnog prosuđivanja.

— Za što pr op iti va ti ta razdob lja za koja će neki reć i da su od viš e

udaljena?

— Ja polazim od nekog problema u terminima u kojima se on

danas postavlja i pokušavam napraviti njegovu genealogiju. Genea

168

logija znači da analizu provodim polazeći od nekog sadašnjeg problema.

— Ko ji je tu s ad ašnj i prob lem ?

— Neki su dugo vremena zamišljali da je krutost seksualnih

kodova, u obliku u kakvom ih poznajemo, neophodna za društva

nazvana »kapitalističkima«. No uklanjanje kodova i premještanje

zabrana dogodilo se bez sumnje znatno lakše nego što se mislilo (što,

izgleda, upućuje na to da njihov rai son d ’etr e nije bio ono šo se

mislilo); iznova se postavio problem etike kao forme koju valja dati

svom e ponašanju i svom e životu. Uglavnom, zavaravanje je misliti da je sav moral u zabranama i da njihovo uklanjanje samo po sebi rješava pitanje etike.

— Jes te li te knj ige na pis ali za p ok re te os lob ođen ja?

— Ne za, već u funkciji sadašnje situacije.

— U vezi s Nadziranjem i kažnjavanjem rek li ste da je to bi la va ša

»prva knjiga«. N e bi li se taj izraz jo š pr im jer en ije m ogao up ot rij eb iti

u povodu pojavljivanja Upotrebe užitaka i Brige za sebe?

— Napisati jednu knjigu na određen način znači dokinuti prethodnu. Na kraju uočav amo da je ono što smo napravili — utjeha ili razočaranje — dosta blisko onom e što smo već napisali.

— Govorite da biste se »otrgnuli od samoga sebe«. Otkud to

neob ičn o htij enje?

— Što može biti etika intelektualca — o vdje zahtijevam izraz

intelektualac koji u ovom trenutku kod nekih izaziva mučninu — ako

ne to: biti stalno sposoban da se otrgneš od samoga sebe (što je

suprotno od stava obraćenja)? Da sam želio bili isključivo sveučilišni

intelektualac, bilo bi nedvojbeno mudrije izabrati samo jedno područje u kojemu bih razvijao svoje djelovanje, prihvaćajući danu

problematiku i pokušavajući je obraditi ili ponešto izmijeniti. Tada

bih mogao pisati knjige kao što su one na koje sam pomišljao kada

sam, u volji za znanjem, programirao šest svezaka povijesti seksualnosti, znajući unaprijed što želim napraviti i kamo ž elim dospjeti. Biti

istovreme no sveuč ilištarac i intelektualac znači oprobavati tip znanja

i analize koji se na sveučilištu poučava i prihvaća tako da mijenja ne

samo mišljenje drugih nego i naše vlastito. Izgleda mi da je taj rad na

preobrazbi vlastitog i tuđeg mišljenja rai son d ’etr e intelektualaca.

— Sartre je, p rimjeric e, više očito vao sliku intelektualca koji je

sv oj ži vo t pr ov eo u r azv ijanju je dn og tem eljno g uvida. Čini se da ta

169



»volja da se otrgnete od sama sebe« predstavlja vašu pravu poseb

nos t.

— Ne bih mogao reći ima li tu nešto posebno. N o držim da ta

promjena nema ni oblik iznenadnog prosvjetljenja koje »otvara oči«,

ni oblik propusnosti za sva konjunkturna kretanja; želio bih da to

bude razvijanje vlastitosti pomoću vlastitosti, revnosna preobrazba,

polagana i naporna promjena vođena stalnom brigom za istinu.

— Preth od na su djela stv or ila o vama sliku misli oca zaok up lje

nog zatvoren ošć u, po dr eđ en im , podja rm ljenim i d isc ipl ini ranim su

bje ktima . Upotreba užitaka i Briga za sebe nude sasvim dru gačiju

slik u s lob od nih su bjek ata . Izg led a d a je pos ri je d i zna čajna pr om jen a

u vašem mišljenju.

— Treba se vratiti problemu odnosa znanja i moći. Držim, naime,

da sam u očima javnosti onaj tko je rekao daje znanje vezano za moć,

daje ono samo tanahna maska prebačena preko struktura vladavine

i da su ove uvijek bile tlačenje, zatvaranje, itd. Sto se prvog momenta

tiče, odgovorit ću grohotnim smijehom. Da sam rekao, ili htio reći,

daje znanje moć, ja bih to rekao; a kad bih to rekao, tada više ništa

ne bih imao reći, jer ne vidim zašto bih toliko strastveno pokazivao

njihove raznovrsne odnose da ih poistovjećujem. Nastojao sam

upravo sagledati kako neki oblici moći koji su istog tipa mogu dati

priliku krajnje različitim znanjima, različitim kako po njihovu pred

metu, tako i po strukturi. Uzmimo problem bolničke strukture: ona

je potak la zatočenje psih ijatr ijsko g tipa, što je bilo popraćeno ob likovanjem psihijatrijskog znanja čija epistemološka struktura izaziva

dosta skepse. Ali u jednoj drugoj knjizi, Rođen ju klinike, pokušao

sam pokazati kako se unutar te iste bolničke strukture razvilo ana-

tomsko-patološko znanje, koje je utemeljilo medicinu posve drugačije znanstvene plodnosti. P ostoje, dakle, strukture moći dosta bliske

institucionalne forme: psihijatrijsko zatočenje, medicinska hospitali

zacija — s kojima su pov ezani različiti oblici znanja, među kojima

se mogu uspostaviti odnosi, uvjetne, a ne uzročno-posljedične niti

veze identiteta a for tio ri . Oni koji kažu daje znanje za mene maska

moći ne čine mi se sposobnim da shvate. Nemam im što drugo

odgovoriti.

— Ipa k pr osuđ uje te kor isn im da to u ov om čas u nap rav ite.

— Nalazim zapravo da je to sada važno učiniti.

170

— Vaša dva posljednja djela označavaju svojevrsni prijelaz od

fd ozo fi je ka etic i. Od va s se ovo m pr iliko m očekuj e od gov or na

pi tanj e: što tre ba čini ti, što tre ba htj eti?

— Ulog a intelektualca nije u tome da drugima govori što im je

činiti. S kojim bi pravom on to radio? Prisjetite se svih proročanstava,

obećanja, upozorenja i programa što su ih intelektualci formulirali

tokom posljednja dva stoljeća i čije učinke danas vidimo. Posao se

intelektualca ne sastoji u tome da oblikuje političku volju drugih; on

se sastoji u tome da, pomoću analiza koje provodi u svojim područ jim a, preisp ituje oči gledno sti i postulate, uzdrmava nav ike, nač ine

djelovanja i mišljenja, razbija uobičajene jednostranosti, prerađuje

mjeru pravila i institucija, te na osnovi te reproblematizacije (gdje

obavlja svoj specifični zanat intelektualca) sudjeluje u oblikovanju

političke volje (gdje igra svoju ulogu građanina).

— U posljedn je se vrijeme intelektualcima dosta prigov aralo da

šute .

— Koliko g od to bilo nep ovoljno, n e treba ulaziti u taj spor koji

se zasniva na obmani. S druge strane, sama činjenica te kampanje nije bez stanovitog interesa. Valja se zapitati zašto su je socijalisti i vlada

pokrenuli ili nastavili, izlažući se opasnosti da između seb e i cijelo g

lijevog mnijenja stvore rascjcp koji im neće koristiti. Površinski, i za

ponekog, radilo se o preodjevenoj upozoravajućoj tvrdnji »Vi šutite«, hoće reći: »Budući da vas ne želimo čuti, šutite.« No ozbiljnije

gledano, u tom prigovoru ima nešto poput molbe, jadikovke: »R ecite

nam ponešto od onoga što nam je potrebno«. Za vrijeme cijelog

razdoblja dok smo tako teško provodili naš izborni savez s komunistima nismo mogli govoriti ništa što ne bi sadržavalo njima prihvatljivu »socijalističku« ortodoksiju. U tom razdoblju, dakle, vi ste

trebali samo šutjeti i prepustiti nam da vas, zbog potreba našeg saveza, smatramo »malom ljevicom« ili »kalifornijskom« ljevicom. Ali kad smo došli na vlast, zatrebalo nam je da govorite. I da nam

pribavite diskurs s dvojakom funkcijom: on bi trebao očitovati snagu

lijevog mišljenja oko nas (najbolje bi bilo daje to diskurs vjernosti, 110 zadovoljit ćemo se i diskursom dodvoravanja); ali on bi trebao

kazivati i zbiljnost — ekonomsku i političku — koju smo prije brižno

držali podalje od našeg vlastitog diskursa. Potrebno nam da je da

drugi uz nas zastupaju diskurs vladajuće racionalnosti koji više ne bi bio onaj obmanjivački, iz našeg saveza, ni onaj ogoljeni, naših desnih

protivnika (onaj koji mi danas zastupamo). Htjeli smo vas ponovo

171



uključiti u igru ali vi ste nas ostavili nasred prijelaza i ostali sjediti na

obali.« N a to bi intelektualci mogli odgovoriti: »Kad smo vas nag ovarali da promijenite diskurs, osuđivali ste nas u ime vaših najotrca-

nijih parola. A sada kad mijenjate lice, pod pritiskom realnosti koju

niste bili sposobni shvatiti, tražite da vas oboružamo ne mišljenjem

koje bi vam omogućilo da joj se sučelite, već diskursom koji bi prikrio vašu promjenu. Nevolja, kao što je rečeno, ne dolazi odatle

što su intelek tualci prestali biti marksisti u trenutku kad su komunisti dolazili na vlast; ona proizlazi iz toga što su vas obziri vašeg saveza

u pogodnom trenutku spriječili da s intelektualcima obavite rad

mišljenja koji bi vas učinio sposobnima da vladate. Da vladate

drugačije od vaših zastarjelih parola i jedva pomlađenih tuđih tehnika.«'

— Po sto ji li z aje dn ičk o nasto jan je u v aš im raz lič itim in ter venc i

ja m a u po lit ici , po se bn o u po vo du Po ljsk e?— To je pokušaj da se p ostave neka pitanja u terminima istine ili

pogreške. Kad je ministar vanjskih poslova izjavio d aje udar Jaru- zelskog stvar koja nas se ne tiče, je li to bila istina? Je li istina da

Europa znači tako malo da nas se ne tiče njezina podjela i komunistička vladavina s druge strane proizvoljne granice? Je li istina daje

odbijanje elementarnih sindikalnih sloboda u nekoj socijalističkoj

zemlji beznačajna stvar u zemlji kojom vladaju socijalisti i komunisti? Ako je istina d aje prisutnost komunista u vladi b ez utjecaja na

najvažnije odluke vanjske politike, što misliti o toj vladi i o savezu

na kojem ona počiva? Zacijelo, ta pitanja ne definiraju politiku; ali

to su pitanja na koja moraju odgovoriti oni koji se bave politikom.— Da li je ulo ga koju preuzim ate u po li tic i sug lasna nač elu

»slobodno g govora« koji predstavlja temu vaših predavanja posljed nje dv ije godin e?

— Ništa nije nestalnije od političkog poretka koji je ravnodušan spram istine, no ništa nije opasnije od političkog sistema koji pretendira na to da propiše istinu. Funkcija »istinitog odgovora« ne smije

imati oblik zakona, kao što bi bilo bezrazložno vjerovati da se ona

posve opravdano zasniva na spontanim igrama komunikacije. Zadaća govorenja istine beskonačan je posao: poštivati njezinu kompleksnost jest obveza koje se ne može lišiti ni jedna vlast. Osim da

nametne ropsku šutnju.

S francuskoga preveo

Rade Kalanj

172

Humanističke znanosti i problem moći. Foucaultov pristup

Među misliocima »strukturalističke generacije« koja je obilježila

intelektualni život šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća te

ostavila duboke tragove u socijalnim i humanističkim znanostima

posebno mjesto pripada Michelu Foucaultu. T a je posebnost dvojaka: meto do loš ka i tem ats ka. Poput drugih pripadnika toga kruga (Levi-

-Stra ussa, L. Althussera, J. Lacana) on je m etodološki slijedio o sno vna strukturalistička nastojanja da se apstraktni historicizam hegeli-

jan sko -mark sis tičke i eg zistenc ija listi čke prov enijenci je nadomjest i strogim konceptualnim tvorbama, ali je — za razliku od ostalih —

najmanje robovao »strukturalističkoj ortodoksiji«. Dapače, često ju

je eks plic itno poric ao i ukaz ivao na njezina metodološ ka ogranič enja. Nije želio da ga se svrstava među protagoniste »strukturalističke

mode«. Njegova tematska posebnost još je izričitija. Dok je Levi-

-Strauss usredotočen na antropološku tematiku, Lacan na psihoanalizu a Althusser na epistemološko-filozofske probleme, Foucault

zahvaća širok dijapazon socijalno-povijesnih, filozpfsko-epistemo-

loških i kultumoantropoloških pitanja koja nadilaze obzorje svake

posebn e discipline. Zbog te tematske višedimenzionalnosti m nogi ga stavljaju uz bok Sartrea i Arona, dvaju paradigmatskih intelektuala ca

poslijeratnog razdoblja.

Foucault je rođen 1926. u Poitiersu, a umro je 1984. godine u

Parizu. Živ io je relativno kratko, ali je iza sebe ostavio zamašan op usi ambiciozne projekte započetih i nedovršenih djela. Njegov se

životop is, od početka do kraja, odvija po crti elitne francuske duhovnosti. Po svršetku renomiranog liceja Henri-IV postaje studentom na

glasovitoj Ecole Norrnale Superieure gdje, između ostalog, sluša i Louisa Althussera. Doticaj s tim »rigoroznim marksistom« ostavio

je stan ovi te tragove u Fo ucaultovu mišljenju. Steka vši zvanje profe-

173

Documents

Fuko - Mikrofizika Moci i Briga Za Istinu