Fumiko Enchi-Na uzbrdici

FUMIKO ENCHIFumiko Enchi rođena je 1905. godine u Tokiju, Kći je Kazutoshija Uede, vrsnog poznavaoca japanskog jezika i književne tradicije, koji je za sobom ostavio brojne lingvističke studije. Jedna od japanskih najpopularnijih suvremenih književnica, karijeru je započela kao dramska spisateljica 1926. godine, kada je u časopisu "Kabuki" objavljena njezina drama Furusato (Zavičaj), a nedugo zatim s uspjehom je izveden i njen komad Bansbun Soya u malom kazalištu u Tsukijiju.Od drame prema pripovijesti odnosno romanu, zaokret nastaje upoznavanjem pisaca kao što su Rintaro Takeda, Taijiro Tamura iJunTakami, te 1939- godine izdaje prvu zbirku novela, Kaže no gotoki kotoba (Riječi nalik vjetru). Ali kao istinski romanopisac dokazala se tek 1953. godine, romanom Himojii tsukihi (Gladni dani), koji je već sljedeće godine osvojio književnu nagradu. U poslijeratnom razdoblju, nakon katastrofalne 1945. g., kada je prilikom bombardiranja izgubila kuću, iz financijskih razloga piše i za djecu, no izdavači joj nerijetko odbijaju aikopise. Medu odbijenim rukopisima nastalim u tom periodu je i prvo poglavlje romana Na uzbrdici (napisano 1949.), djela kojemu je kasnije (knjiga je u cjelini dovršena tek 1957.), dodijeljena književna nagrada Noma.Sredina u kojoj je odrastala omogućila joj je visok stupanj obrazovanja i izvanredne duhovne uzlete (uz već spomenutog oca, baka joj je izvrsno poznavala japansku klasičnu književnost), što je njezinu spisateljskom radu dalo poseban pečat, a ujedno je navelo i da prevodi klasična djela (čuven je njen prijevod Genji monogatarija, Priče o Genjiju) na suvremeni japanski jezik.Onna-zakka je svakako jedno od najznačajnijih i najreprezentativnijih njezinih djela. Za taj je roman

(još prije dodjele nagrade) Yukio Mishima izjavio da će se jednog dana,5ravnopravno s "Dugim putem kroz mračnu noć" (Anya koro) Naoye Shige, smatrati književnom klasikom.Roman, čija radnja počinje neposredno nakon Restauracije 1868. god. (era Meiji), sastoji se od tri dijela. U prvome Tomo, mlada supruga pokrajinskog službenika Yukitoma Shirakawe, odlazi u Tokio da svome mužu, na njegov zahtjev, osobno izabere ljubavnicu, Sto čini "čudnovati splet osjećaja"; jer premda je to boli, shvaća da joj je muž time iskazao i veliko povjerenje. Suga, djevojka za koju se naposljetku odlučila, žrtva je svoje financijski propale obitelji, kao što je to na sličan način i tri godine kasnije primljena Yumi, služavka, koju je Shirakawa također ubrzo učinio svojom ljubavnicom.U drugom dijelu, nakon smrti sinovljeve žene, koja je umrla od porođajne groznice ostavivši za sobom sina, Tomo - sada već baka - ženi sina po drugi put. Zbog sinovljeve urođene gluposti, brak prijeti raspadom, ali Shirakawa, dobar poznavalac žena, jednim udarcem ubija dvije muhe: spašava brak a time i obiteljsku čast, te ujedno uživa u zabranjenoj ljubavi sa svojom snahom, senzualnom Miyom.U trećem dijelu Takao, prvi i najdraži Tomin unuk, već je pravi mladić, i Tomo sasvim slučajno, na povratku iz bolnice u kojoj umire Miya, otkriva uzajamnu naklonost između njega i njegove polusestre Ruriko. Skamenjena spoznajom da nečasno i prljavo u njezinoj obitelji prelazi s generacije na generaciju, Tomo se sve više i gorljivije priklanja učenju budističke sekte shin, a unuku Ruriko brže-bolje udaje i time odvaja od Takaa. Za uzvrat, međutim, gubi Takaovu privrženost i ljubav koji su joj značili neizrecivo mnogo, zapravo sve.Svi obiteljski problemi padaju isključivo na Tomina leda (između ostalog, dijete koje je njihov unuk Kazuva napravio osamnaestogodišnjoj služavci), pa čak i takvi kao Što je bolest muževljeve ljubavnice Suge:Yukitomo kojemu je, još od mladih dana, odgojem u samurajskoj obitelji bio duboko usađen osjećaj superiornosti6muškarca nad ženom, nije umio - niti je to ikad u životu učinio - pokazati ljubav prema bolesnoj ženi time što bi joj došao u sobu i pobrinuo se da joj bude bolje. Naprotiv, osjećao je samo nezadovoljstvo što nema osobe koja se brinula o njegovim potrebama, i njegov ljutiti glas kojim je grdio Tomo i služavke odzvanjao je do Sugine sobe.Bilo bi pogrešno, međutim, obiteljsku situaciju Shirakawinih protumačiti zapadnjački, samo kao Yukitomovu samovolju:Kin je vodila razgovor na čisto poslovan način, vješto izbjegavajući privatnu težinu problema, Tomine osjećaje. Žena poput nje, odrasla u obitelji službenih posrednika za prodaju riže u skladištu Kuramae u Asakusi, dobro je poznavala običaje bogatih trgovaca i samuraja iz minule feudalne epohe; nije bilo ničega neobična u tome da čovjek, koji se probio u životu, ima uz ženu i ljubavnicu, a ponekad čak i dvije. To je, naprotiv, značilo daje obitelj u usponu, pa je Kin pretpostavljala da žena, u tom slučaju, osjeća ljubomoru samo polovično, ostalo je primjesa ponosa.No glavna je nevolja upravo u onim riječima "iz minule feudalne epohe"; jer feudalizam i feudalni odnosi, premda formalno ukinuti 1868. godine, ne mogu samo tako nestati. Odrastajući u ponešto drugačijem duhu, mlade generacije počinju, malo-pomalo, osuctivati način života poput Shirakawina. Istodobno se javlja i pokret za građanskim pravima, protiv kojega se Shirakawa bori i poduzima drastične mjere da ga uguši. Prilikom jedne racije na ilegalnom sastanku Liberalne stranke i sam biva ranjen, i to je ujedno scena u kojoj je njegov lik najprivlačnije ocrtan (iako je pravi razlog koji ga je doveo ženi sasvim prozaične prirode: ubojstvo čovjeka, kako kasnije saznajemo iz teksta).Ima jedna crtica iz njihova bračnog života, odmah na početku knjige, koja nam može pružiti ključ za razumijevanje Yukitomova hlađenja prema ženi; scena kada je, dok su jedne7ljetne noći spavali ispod mreže protiv komaraca, iznenada osjetio nešto gmizavo i hladno na prsima.- Zmija! - vrisnuo je Shirakaiva, no u istom trenutku Tomo je ispružila ruku i kao u nekom polusnu zgrabila taj živi komad užeta.Teturajući uz Shirakaivu, Tomo je izašla na verandu i kroz otvorena vanjska vrata bacila zmiju u vrt. Sva se tresla, ali njezine gole ruke i grudi koje su virile u izrezu kimona odisale su tako neposrednom životnošću kakvu ona u običnim prilikama nikad nije otvoreno pokazivala.- Zašto sije bacila? Mogao sam je ubiti... - ukori je on, ne želeći priznati svoj poraz.

Otada, premda je osjećao njezinu strast, postalo mu je teško daje i dalje smatra objektom svoje ljubavi i želja. Da mu je Tomo duhovno nadmoćna, pa bila ta razlika i sasvim neznatna, za njega je bio vrlo neugodan osjećaj.Moglo bi se čak reći da obiteljsku situaciju Shirakawinih jednim dijelom uzrokuje upravo ta Tomina duhovna nadmoćnost, kojom su Yukitomov samurajski ponos i apriorna muška superiornost duboko povrijeđeni. "S obzirom na odnos prema muškarcima, - kaže na jednom mjestu Enchi - žene se mogu podijeliti u dva tipa: podređeni i nadređeni, tip lutke i tip majke. Suga je, naravno, bila tip lutke...", ali je zato Tomo pripadala onom potonjem tipu. A Yukitomo, kojemu se više sviđao "tip lutke", uzeo je Sugu, zatim Yumi, a naposljetku i vlastitu snahu Miyu... (Ali zar se time svijet u kojemu živi izmijenio? S osjećajem pustoši prekrižio je ruke, boreći se protiv usamljenosti kojoj je njegovo tijelo bilo izloženo kao nekom snažnom, mračnome vjetru?)Najpodrobnije ocrtan i najhumaniji od svih likova svakako je glavna junakinja Tomo koja, premda i sama neizmjerno nesretna, još uvijek pronalazi u sebi dovoljno topline i .suosjećanja (iako s njom nitko ne suosjeća!) da pomogne svima oko sebe, uključivši i muževljeve ljubavnice. Razmišlja u Yuminoj8udaji, što joj i uspijeva, a za Sugu i Miyu smatra da više zaslužuju sažaljenje negoli mržnju; jedna strgana još kao cvijet u pupoljku, druga čije je nezadovoljstvo priglupim mužem dobro iskoristio Yukitomo. Kao žena rođena u razdoblju feudalnog morala, ona kao tipična dobra supruga dragovoljno prihvaća žrtve za muža i za svoj dom, ali nakon Yukitomova zahtjeva da ode u Tokio i da mu dovede ljubavnicu u njoj se prema tom moralu, jedinom životnom osloncu u koji nikada nije čak ni posumnjala, rada nepovjerenje. Iz tog nepovjerenja niknut će kasnije i prva klica vjere u spasonosnu pomoć božanstva Amide, vjere koja joj se nekad činila besmislenom, a koja je od trenutka kad je saznala za Yukitomovu vezu s Miyom uzimala sve više maha u njenu svakodnevnom životu.Vjera, pak, Tominom još mladom tijelu nije mogla nadomjestiti toplinu ljudskog tijela, pa se njeni tjelesni prohtjevi - budući da joj moralni nazori nisu dopuštali da uz muža ima i ljubavnika - i nesvjesno okrenuše prema svom vlastitom spolu. Tomoje sada promatrala ženu očima muškarca, jer je u njoj, a da to ni sama nije znala, tražila savršenu zaobljenost i neku neizmjernu mekoću. Pukim slučajem, upravo je Miya bila tip žene kakva se Tomi sviđala i kakvu je tražila. To je, međutim, bio samo onaj prvi dojam, i to pogrešan, jer Miya ne samo što nije ispunila Tomina iščekivanja već ju je i potpuno razočarala, otvoreno uživajući u nedopuštenom odnosu sa svojim svekrom Yukitomom.I tako Torao, od dana kada je mužu predstavila Sugu pa nadalje, izuzev onih nekoliko puta kad je on k njoj došao radi podrške i utjehe, živi kao gospoda Shirakaiva samo po imenu i dužnostima: u svakodnevnim kućnim obavezama i nadzorništvu nad njihovim imanjem (i zato, kad joj je na samrti muž položio ruku na rame, koje toliko godina gotovo uopće nije dotaknuo, u njemu su kosti iznenađeno škripnule). Održava je jedino željezna volja i htijenje da nadživi Yukitoma, Čime želi dokazati da je njezin način života časniji i ispravniji od njegova. Ali jedne9snježne večeri, kada se, već bolesna, uzbrdicom pješice uspinjala kući, odjednom je obuze očaj zbog vlastite beznačajnosti i spoznaja da je cijeli njen život bio možda uzaludan i bezvrijedan..... U ovih nekoliko desetljeća, koliko je ključ svojega života prepustila samovoljnom mužu, sve što je unutar određenih joj granica propatila, naradila se i postigla, bilo je za onaj beživotan i krut prostor opkoljen nepremostivim zidovima, a koji se sažeto mogao nazvati 'dom" ili "obitelj". To je nedvojbeno bio njezin životni prostor, s kojega nije uzmicala i u koji je uložila svu svoju snagu i energiju. A sada je, odjednom, kroz svjetla u kućama koja su tako otužno oivičavala jednu stranu puta, spoznala kako je isprazan njezin, moglo bi se reći umjetan način života, u koji je utrošila toliko energije i mudrosti.Njihova je kuća bila na brijegu, a do nje se dolazilo laganom uzbrdicom; slika je sasvim konkretna, ali u spomenutoj sceni pri kraju romana ta se uzbrdica pretvara u metaforu mukotrpnog života žene odgojene da podnese sve za obitelj, a toj uzbrdici kao da nikada nema kraja. O tome najrječitije govori sam naslov romana, ali je u doslovnom smislu, nažalost, neprevodiv: Onnazaka je složenica od onna, žena, i šaka, brijeg.Na samrti, Tomo moli muža da pročita oporuku napisanu osobno njemu, u kojoj mu se ispričava zbog novca što ga je po povratku iz Tokija zadržala, u brizi za sebe i budućnost svoje djece.Čitajući oporuku, Yukitomu se činilo kao daposrćepred nekom neobičnom jakom silom. Ni riječi pritužbe na bezobzirne postupke kojima ju je on, njezin muž, stalno izlagao; ona se samo ispričavala što mu nije mogla vjerovati i stoje sve ove godine krila pred njim tu bolnu tajnu. Ali njezine riječi isprike, više od bilo kakva predbacivanja, nadvile su se nad njegovom dušom svom svojom težinom.I zaista tek smrt donosi Tomi istinsko oslobođenje, iako je nezadovoljna što je izgubila bitku i što je ona ta koja

će prva umrijeti.Premda i ostali ženski likovi u romanu nose u sebi neku tragičnu crtu, kao konačan zaključak bila bi suviše suvremena interpretacija reći da je Tomo žrtva doma i obitelji. Ne; ona je naprosto žena koja se sva posvetila svome domu, fikciji doma bez kojega, kao osnovne jedinice, ne bi bilo ni fikcije zvane država, i koji se kao takav pod svaku cijenu morao sačuvati. (Ali brak, koji bi se trebao temeljiti na erosu, u slučaju Shirakawinih to više nije, i u tome je Tomina najveća tragedija.) I činila je to do posljednjeg daha, da bi tek na kraju uvidjela svu uzaludnost uloženog truda i svu veličinu svoje zablude. Upravo iz te spoznaje i izvire njena posljednja želja:- Toyoko, idi stricu Yukitomu i reci mu, da ne želim nikakav sprovod. Bit će mi sasvim dovoljno da moje tijelo odveze na otvoreno more Shinagaive, i pljusne ga u vodu...U tim riječima izražen je više samoprezir negoli osveta, ali na taj je način Yukitomo prisiljen i pred svijetom pokazati koliko je malo držao do vlastite žene. I dosta:Kriku, u kojemu je njegova žena sažela sva čuvstva što ih je potiskivala punih četrdeset godina, bio je izložen čitavim svojim bićem. A snaga tog krika izazvala je raspuklinu u njegovu oholom egu.Ako nam se to ipak učini beznačajnim, sjetimo se kako je upadljivo raskošan sprovod Yukitomo priredio svojoj snahi Miyi, kao i važnosti javnog mnijenja - pogotovo u slučaju uglednih državnih službenika, pa će Tomina posljednja želja dobiti itekako olovnu težinu.Iz Enchina kratkog, preciznog i jasnog izraza, i načina kojim vodi dijaloge, izbijaju neka obilježja ranije dramske spisateljice. Njena zavidljivo bogata književna erudicija - posebice iz perioda Heian (794. - 1184.) i Edo (1600. - 1867.), te poznavanje zapadne književnosti (omiljeni pisci O. Wilde, E. A. Poe, E. T. A. Hoffmann) tvore osebujno trobojno tkanje na njezinim stranicama, kakvo ne možemo naći ni u jednog drugog japanskog pisca. Osim već spomenutih nagrada, dobitnica je nagrade Junichiro Tanizaki, i nagrade za roman Namamiko monogatari (1966.). Umrla je 14. XI. 1986. u 81. godini života. Izraelu prijevoda ove zanimljive knjige, čijeg autora prvi put predstavljamo našim čitaocima, pismenim je savjetima potpomogao profesor japanske književnosti Sosuke Tanaka iz Kobca, kojemu ovim putem najtoplije zahvaljujem na uloženom vremenu i trudu.Mirna Potkovac-Endrighetti

1.PRVI CVJETOVI

Bijaše to jednog poslijepodneva početkom ljeta.U Hanakawadu u tokijskoj četvrti Asakusa, u kući Kusumijevih, iza koje je tekla rijeka Sumida, Toshina majka Kin od jutra se zdušno odala pospremanju; i tek kada je u nišu jedne od dviju povezanih soba na prvom katu stavila rascvale vitice bijele loze iz vrta, otresla je ruku o bok s osjećajem umora i olakšanja i mračnim stubištem spustila se u prizemlje.U maloj sobi do glavnog ulaza, uz pregrađeni prozor kroz koji je s rijeke dopirao svijetli odbljesak vode, sjedjela je njezina kći Toshi. Ona je na toj svjetlosti upravo uvlačila konac u ušicu igle, kad u sobu uniđe majka noseći u ruci cvijeće ovijeno debelim masnim papirom.- Sa sata u susjednoj sobi odjeknula su tri otkucaja... - obrati se Toshi majci. - Naši gosti kasne, zar ne, majko?- Nemoguće, zar je već toliko? Ipak, pisalo je da od Utsunomive dolaze rikšom, pa ako i kasne, stići će do večeri...Rekavši to, Kin sjedne ispred pravokutnog žeravnika u dnevnom boravku i pripali duhan u svojoj dugačkoj luli od bambusa.- Radila si naporno cijeli dan, sigurno si umorna, majko, -osmjehnu se Toshi. Njezina dvostruka punda

malo je popustila, pa ona tankom šivaćom iglom lagano prođe kroz kosu i potoni iglu zabode u crveni jastučić na podlošku za šivanje. Zatirn komade tkanine, tešku krep-svilu pažljivo prenese s krila na papir za umatanje na podu i ode do majke, vukući za sobom, svoju bolesnu nogu. I njoj je bio potreban odmor.- Tko bi rekao, toliko prašine, a svaki dan čistim! - rečs Kin odvrnuvšj rukave koje je bila zadignula dok je pospremala, te otrese rukom prašinu s crnog satenskog ovratnika kao pravi čistunac. Prerada to nije rekla kćeri, bila je ponosna što je u kući uklonila svaki trag prljavštine. Koristeći se klupicom, obrisala jcj čak i prašinu s gornjih dijelova vrata; žlijebove po kojima kliz<j i nadvratnike.- Da mi je samo znati, zašto gospoda Shirakawa dolazi u Tokio? - izusti Toshi, masirajući oči umorne od šivanja. Nju, činj se, čišćenje nije zanimalo toliko kao njezinu majku.- Kako to misliš, zašto? - skupi obrve Kin zagledavši s^ upitno u kćer.Majka, rnlada duhom, i kći, koja se zbog bolesti nikada nij«; udala, sada su bile povezane više kao dvije sestre negoli kao roditelj - dijete. Tako su i razgovarale, a ponekad su Toshina zapažanja bila mnogo iskusnija od onih majčinih.- Pa pisala je da dolazi u razgledavanje grada...- Da, alj nisam baš sigurna da je tako - Toshi značajno odmahne glavom,- Žena mlada poput nje, pa da krene na izlet u Tokio, sama... Ta muž joj je glavni pokrajinski tajnik, po položaju odmah ispod guvernera.- Imaš pravo. Kažu da je vrlo utjecajna ličnost. Lupkajući lulom o rub žeravnika, Kin primijeti:- Napravio je lijepu karijeru. U vrijeme dok su nam bili susjedi, dok je radio u Tokiju, nisam ni pomišljala da bi se mogacj toliko probiti... Ipak, već onda je to bio sposoban čovjek.- Upravo zato, majko. - Toshi je to rekla glasom kao da majku želi potapšati po ramenu.- Ostaviti zaposlenog muža, te s kćerkom i služavkama doći u razgledavanje Tokija na jedan ili čak dva mjeseca... zvuči previše dokoličarski, zapravo smiješno. To bi imalo smisla jedino u slučaju da joj je Tokio rodno mjesto.- Imaš pravo... Ona je rodom iz Kumamota, jednako kao i njezin muž. Ali... - U nemogućnosti da shvati o čemu se radi, Kin je zurila u lice svoje kćeri.- Ta nije valjda riječ o razvodu... U pismu njezina muža nema ni najmanjeg nagovještaja o tako nečemu...- To je točno.Toshi je to kazala kao da upravo gleda u budućnost, podnimivši obraz rukom naslonjenom o ploču na rubu žeravnika. Kin se pokatkad osjećala nelagodno uz vlastitu kćer, tu šepavu djevojku čije su slutnje na čudan način često pogađale istinu. Sada se zagledala u njezino lice kao u medij koji samo što nije progovorio; no Toshi, odmaknuvši ruku kojom se bila podbočila, odmahnu glavom.- Ne razumijem, ipak ne razumijem...Samo sat vremena kasnije pred kućom Kusumijevih zaustavila se rikša iz koje je izašla gospoda Tomo Shirakawa. S njom su bile njezina devetogodišnja kći Etsuko i služavka Yoshi.Kako ih je vruća kupka već čekala, najprije su se okupale i skinule sa sebe prljavštinu s puta, a tek tada sišle u dnevni boravak, gdje je Tomo uručila poklone: sušene plodove kakija i lakirano posude Aizu, po kojima je Fukushima bila poznata, te tkanine odgovarajućeg uzorka za majku i kćer.Sjedeći dostojanstveno u prugastom kimonu, preko kojega )e imala kaputić od crnog svilenog krepa s porodičnim grbovima, lagano spuštenih i malo unatrag zabačenih ramena na kojima je odjeća tako dobro stajala, Tomo je sasvim očito - u ovih četiri ili pet godina koliko je Kin nije vidjela - poprimila ono tipično držanje žene važnog službenika. Na njezinu licu lijepe sjajno-žućkaste puti, ponešto širokog čela i podebljeg no pravilnog nosa od kojega su oči i usta bili smješteni u sasvim dovoljnom razmaku, nije bilo ničega što bi ostavljalo dojam nervozne osobe. Bilo je, međutim, neke uzrujanosti u njezinim očima, koje su se poput uskih proreza otvarale ispod podbuhlih kapaka; kao da su joj kapci služili da prikrije i zadrži u sebi čuvstva koja bi mogla provaliti iz nje. Pa iako su Kin i Tomo, dok je bračni par Shirakavva živio u Tokiju, gotovo dvije godine bile prve susjede a time se i zbližile, taj Tomin težak pogled, kao i formalnost u govoru i ponašanju, bijahu razlogom da se Kin u njezinu društvu osjećala prilično ukočeno. Ali Tomo se nije pravila važnom niti je bila neugodna, pa ju je teško bilo samo tako osuditi; Kin, rođena i odrasla u Tokiju, smatrala ju je jednostavno nedruštvenom osobom. A sada, kada joj je muž bio na mnogo višem položaju nego ranije, ta njezina formalnost - tako je barem Kin mislila - djelovala je veoma dostojanstveno.Etsuko, kojoj je još kratka kosa bila začešljana u dječju pundu, bijaše fascinirana pogledom na rijeku i

nije se odvajala od pregrađenog prozora.- Izrasla je u vrlo lijepu djevojčicu - rekla je Kin iskreno. Uistinu je Etsuko imala krasno bjeloputo lice istaknuta, lijepo formirana nosa.- Isti otac! - javi se i Toshi.Profinjenim licem prozirnih obraza, te dugim vratom i gradom tijela, Etsuko je stvarno bila sličnija ocu negoli majci. Majke se izgleda i pribojavala, jer čim ju je ova zazvala tihim glasom: "Etsuko!", odmah je, skupivši se, prišla i sjela do nje.- Lijepo od vas što ste se odlučili doći k nama u Tokio. Čujem da vam je muž postao utjecajan čovjek, gotovo kao sam guverner... - govorila je Kin užurbano ulijevajući i nudeći čaj gostima. - Mora da je i vaš život, kao njegove žene, veoma naporan.- Ma kakvi, ja se u službeničke poslove nimalo ne razumijem...U Tominom škrtom odgovoru nije bilo ni traga onoj samodopadljivosti žene čiji muž u svojoj pokrajini živi poput pravog velmože, o čemu je Kin bila nešto načula.Neko vrijeme razgovor je tekao glatko, uglavnom o životu u Tokiju: kako pojedini dijelovi grada postaju sve življi, kako se u međuvremenu moda češljanja već promijenila, te koje se sada komedije izvode u kazalištu Shintomi...- Dobila sam dopuštenje - napokon će Tomo - da, ovaj put, ostanem ovdje i zabavim se ne misleći na povratak... Iako sam, zapravo, došla i poslom...Rekavši to, popravila je crveni čcšalj u Etsukinoj kosi. Ton joj je bio nehajan pa Kin njezinim riječima nije pridala nikakvu pažnju, ali je zato Toshi osjetila da je Tomo došla u Tokio nekim važnim poslom. Ponašala se, doduše, graciozno i smireno, ali dušu kao da joj je tištao neuobičajeni teret.Sljedećeg dana Toshi, koja je rijetko izlazila, u znak zahvalnosti za dobivene darove predloži Etsuko da posjete hram boginje Kannon u Asakusi. To obraduje ne samo Etsuko nego i služavku, koja je izašla zajedno s njima.- Kupi joj na povratku slikovnicu ili nešto slično, u onim radnjama pored hrama! - podsjetila je Kin svoju kćer isprativši ih do izlaza. Zatim se odmah uspela na prvi kat, gdje je u susjednoj sobi ugledala Tomo kako posprema odjeću u pletenom kovčegu. U rijeci se odražavalo nebo prošarano bijelim oblacima, uslijed čega su obje sobe na prvom katu djelovale bjeličasto svijetlo i prostrano.- Već ste se dali na posao! - primijeti Kin, kleknuvši na uobičajeni japanski način na drveni pod verande uz sobu. Tomo )e polaganim kretnjama slagala, jedan po jedan, kimona u pleteni kovčeg.- Otkako je Etsuko veća, zahtijeva da ponesem te ovo, te ono... pa mi je putovanje postalo prava gnjavaža. Nego, gospodo Kusumi... imate li u ovom trenutku kakva posla?Nagnuta nad kovčegom, Tomo je u tom času upravo slagala u njemu Etsukin kimono od prugasto-žute svile, pa joj se lice nije vidjelo. Kin se zapravo popela na prvi kat u želji da s njom pročavrlja, ali nakon Tominih riječi osjeti da je to učinila u pomalo nezgodnom trenutku.- Ne, nemam... Ako me nešto trebate, samo izvolite!- Nije ništa hitno, možemo o tome i kasnije, ako nemate vremena... ali, budući da je Etsuko odsutna... Dođite ovamo na trenutak, molim vas!Kazala je to onim svojim mirnim načinom, te uzela jastuk za sjedenje i smjestila se blizu verande.- Da budem iskrena, ovaj put, za vrijeme mog boravka u Tokiju, vaša pomoć mi je prijeko potrebna.- O čemu se radi? Sve što je u mojoj moći rado ću učiniti za vas, naravno...Rekla je to bodrim tonom, ali Tomino korektno držanje s rukama na koljenima i njezino lice oborenih očiju nisu dali naslutiti o čemu je riječ. Blijeda linija, nalik slabašnu osmijehu, protezala se između uglova Tominih usana i rubova lagano izduženih joj obraza.- Priča je pomalo neobična - reče Tomo, podigavši ruku da popravi pramen kose sa strane.Budući da je mnogo polagala na svoj izgled, kosa joj je uvijek bila dotjerana; smetao joj je svaki čuperak koji nije bio na svom mjestu, pa joj je prešlo u naviku da s vremena na vrijeme rukom zagladi kosu.U tom trenutku Kin shvati, da Tomina priča mora imati nekakve veze sa ženama. Još dok su živjeli u Tokiju, Shirakawi su u kuću često dolazile žene; njegova žena - Kin je to znala - i tada je radi toga brinula, a sada je zacijelo još i ozbiljnije, otkako je dospio na tako visok položaj. Lice domaćice je, međutim, hotimice odražavalo sumnju, jer zabadati nos u nečije privatne stvari koje si već pogodio kosilo bi se s normama ponašanja u gradu odgojene žene.~ Samo naprijed, recite mi o čemu se radi?- Pa, ionako vas u vezi s tim moram nešto zamoliti... Slabašan osmijeh, nalik onome što ga imaju

maske u N6-drami, zatitra u uglovima Tominih usana.- Trebala bih, zapravo, pronaći jednu služavku i vratiti se s njom. Godine - od petnaest do sedamnaest ili osamnaest, i da je po mogućnosti iz dobre kuće... Ali svakako mora biti zgodna.Dok je izgovarala posljednje riječi osmijeh u uglovima usana bio je već sasvim očit, no njezine oči pod teškim vjeđama zračile su nekom ozbiljnošću koja se nije slagala s tim osmijehom.- A tako, razumijem... - odgovori Kin, no neiskren ton vlastitog glasa primora je da obori pogled. Sada je jasno shvaćala što je to Toshi naslućivala dan prije njihova dolaska.No niti je uzdahnula niti kimnula glavom već, udahnuvši punim plućima, reče:- Kad čovjek dostigne njegov položaj... to mu, vjerojatno, postane potreba.- Čini se da je tako. Ljudi, rekla bih, od njega to i očekuju... Bila je to laž. Tomo je morala upotrijebiti svu svojuunutarnju snagu da bi vladala osjećajima što su joj navirali u grudima.Na ideju da u kuću dovede ljubavnicu njezin muž je došao još prije godinu dana. Ka kućnim zabavama uz šake, Shirakawini potcinjeni službenici koji su uživali njegove simpatije javljali bi se, ukoliko je i Tomo bila prisutna, primjedbama koje ih se uopće nisu ticale:- Gospodo Shirakavva, u tako velikoj kući kao što je vaša, ne mislite li da bi vam trebala još jedna služavka? - Ili:- Gospodin, kao što i sami znate, previše radi. Kako bi bilo da mu priuštite promjenu postelje, a time i bolji san?No kako ih Shirakawa nikada, usprkos tomu što nije podnosio familijarnost s poteinjenima, nije ukorio zbog tako drskog ponašanja, Tomo je stekla dojam da joj on tim putem, zapravo, želi prenijeti vlastitu poruku.Dosad je prilično dobro upoznala muževljevu slabost prema ženama. Ipak, premda ni njezina ljubav prema njemu nije više bila onako čista kao u prvim godinama braka, on ju je svojom sposobnošću i muževnim izgledom još uvijek dovoljno privlačio.Kći samurajske obitelji nižega ranga iz roda Hosokawa, rođena u doba društvenih previranja neposredno pred Restauraciju, kada nije bilo šanse da se redovno školuje ili uči glazbu i poeziju, a budući da se Tomo - k tome i udala veoma mlada - nije lako izlazila na kraj s kućnim i društvenim obavezama svog muža na tako visokom položaju. Odgojena, međutim, da na dom i na muža pazi više od svega a svoje osjećaje uvijek drži pod strogom kontrolom, i k tome prirođeno uporna, Tomo se posvetila svakodnevnim kućnim poslovima tako brižno, da joj je bilo nemoguće naći ikakvu zamjerku. Ulagala je svu svoju ljubav i mudrost u svakidašnjicu obitelji Shirakavva, u središtu koje se nalazio njezin muž.Utoliko je Tomo izgledala starija nego što je zapravo bila. Mada nije bila ljepotica, bila je prosječno zgodna i veoma pazila na svoj izgled, pa se nije moglo reći da su godine ostavile na njoj trag više negoli u njezinih vršnjakinja. No prirođena strogost, kojom je tako ozbiljno prihvaćala sve svoje obaveze, lišila ju je one zrele senzualnosti uobičajene u sredovječnih žena, i Shirakawu je znalo iznenaditi to što mu žena, više od deset godina mlada od njega, ponekad izgleda kao da mu je starija sestra. Ipak, nitko nije bolje od njega znao što se krije ispod tog debelog vanjskog oklopa; vrela krv, što bukti poput snažnog plamena u uljnoj svjetiljci, potiskivana strast, koja je nekada i njega uspaljivala. To bi u njemu izazvalo asocijacije na centralni Kvushu, kraj gdje su oboje rođeni i odrasli, i ljetno sunce koje je tamo žarilo bez milosti. Jedne ljetne noći, u vrijeme dok je još službovao u Yamagati, u mrežu protiv komaraca pod kojom je spavao bračni par uvukla se mala zmija. Naglo otvorivši oči, Shirakawa osjeti nešto, vodeno hladno, na prsima ispod pamučnog ljetnog kimona. Kada je, iznenađen, posegnuo rukom da to mjesto opipa, to hladno počelo je po njemu kliziti,Shirakawa krikne i skoči na noge. Zatečena, Tomo se pridigne u ležaju. Privukavši lampu uz postelju bliže k sebi i usmjerivši svjetlo prema njemu, ugleda kako s njegova ramena visi nešto nalik na komad svjetlucavog, crnog, sluzavog užeta...- Zmija! - vrisnuo je Shirakawa, no u istom trenutku Tomo je ispružila ruku i kao u nekom polusnu zgrabila taj živi komad užeta.Teturajući uz Shirakawu, Tomo je izašla na verandu i kroz otvorena vanjska vrata bacila zmiju u vrt. Sva se tresla, ali njezine gole ruke i grudi koje su virile u izrezu kimona odisale su tako neposrednom životnošću kakvu ona u običnim prilikama nikad nije otvoreno pokazivala.- Zašto si je bacila? Mogao sam je ubiti... - ukori je on, ne želeći priznati svoj poraz.

Otada, premda je osjećao njezinu strast, postalo mu je teško da je i dalje smatra objektom svoje ljubavi i želja. Da mu je Tomo duhovno nadmoćna, pa bila ta razlika i sasvim neznatna, za njega je bio vrlo neugodan osjećaj.- Ne bih je zvao ljubavnicom, to bi bilo suviše upadljivo, -rekao joj je Shirakawa. - A tebi bi, ujedno, bila i služavka... Ne bi bilo loše imati u kući mladu djevojku prijatne naravi, u koju možeš imati povjerenja, i koju bi tako izvježbala da joj bezbrižno možeš ostaviti kuću kada zbog društvenih obaveza moraš izići. Ne želim u kuću dovesti geishu ili ženu slična tipa, time bih povrijedio moral naše kuće. Vjeaijem ti, i sve prepuštam tebi... Neka bude mlada i, po mogućnosti, neiskusna djevojka; ostalo izaberi po svom ukusu. Evo, to ti je za putne troškove!I Shirakavva stavi pred Tomo iznenađujuće veliku sumu novca.Sada, kad je iz ustiju svog muža čula ono što je dosad slušala od drugih, ali tome nije pridavala važnosti, Tomo nije imala izbora. Ako odbije to što je muž od nje tražio, on će djevojku vjerojatno izabrati i dovesti u kuću sam, po svome ćefu. Njegove riječi, da izbor prepušta njoj, sadržavale su u sebi njegovo povjerenje i važnost, koju je on pridavao položaju žene u kući. S tim čudnim povjerenjem, koje ju je tištalo, Tomo je krenula na put u Tokio u društvu Etsuko i služavke Yoshi, a one su u izletu prijestolnici vidjele samo užitak; i, drmusajući se u rikši, stigla do kuće Kusumijevih.

* * *

- Shvatila sam. Poznajem ženu, s kojom sam u veoma bliskim odnosima, koja vodi sitnićarsku radnju, a usput se bavi i posredništvom takve vrste, pa ću je odmah pitati.Kin je vodila razgovor na čisto poslovan način, vješto izbjegavajući privatnu težinu problema, Tomine osjećaje. Žena poput nje, odrasla u obitelji službenih posrednika za prodaju riže u skladištu Kuramae u Asakusi, dobro je poznavala običaje bogatih trgovaca i samuraja iz minule feudalne epohe; nije bilo ničega neobičnog u tome da čovjek, koji se probio u životu, ima uz ženu i ljubavnicu, a ponekad čak i dvije. To je, naprotiv, značilo da je obitelj u usponu, pa je Kin pretpostavljala da žena, u tom slučaju, osjeća ljubomoru samo polovično, ostalo je primjesa ponosa.I tako, kad se Kin sa kćerkom te večeri uvukla u ležaj, ona joj, još uvijek obazrivo, prigušenim glasom i često pogledavajući gore, na prvi kat, ispriča što je danas saznala.-Jadna žena! - Sumoran ton Toshina glasa iznenadi njezinu majku.- Kazala si, majko, da je za ovo vrijeme što je nisi vidjela poprimila neko dostojanstvo i da izgleda divno, a meni to dostojanstvo djeluje kao dostojanstvo patnje. To sam osjetila još u trenutku kad sam na vratima ugledala njezino lice...- Ljudi kojima se sreća smiješi moraju nešto i pretrpjeti -nehajno će Kin. - Bilo kako bilo, željela bih joj pomoći da pronađe dobru djevojku ugodne naravi. Njezin muž želi da bude djevica, pa ako još nije iskvarena, to može biti i geisha-početnica...U usporedbi s pokrajinskom službenom rezidencijom u kojoj je živjela Etsuko, gdje su sve sobe bile prožete hladnoćom i mirom nalik na samostanske prostorije unutar kakvog velikog hrama, ova kuća s pogledom na rijeku - široku Sumidu - u kojoj se po cijeli dan mogao čuti šum lađa kako režu vodu i žubor valova, izgledala je neobično vedro i privlačno u djetinjim očima. Kada je Yoshi imala posla, Etsuko bi kroz stražnja vrata izašla na kej i promatrala blago ljuljanje vode, od kojeg su podrhtavali potpornji pod njezinim nogama, i ushićeno slušala energične povike ladara koji su užurbano veslali na svojim natovarenim lađama. U takvim trenucima u pregrađenom bi se prozoru pojavilo blijedo Toshino lice:- Pazi da ne padneš, Etsuko! - viknula bi. Kin je i danas, u Tominu društvu, nekamo izašla.Nato bi se Etsuko okrenula i odgovarala joj uz osmijeh:- Budite bez brige!Bila je uistinu dražesna; duguljasto, pravilno lice koje ju je činilo odraslijom nego što jest, i crvena vrpca u kosi smotanoj u malu pundu.- Dođi, Etsuko, dat ću ti nešto lijepo!- Evo me, dolazim! - poslušno će Etsuko i priđe prozoru, dok su joj prugasto-crveni, dugi rukavi lepršali na vjetru.Na uzanom, meko poravnatom pojasu zemlje tik ispod prozora razgranao se, obavijajući se oko pet ili šest vitkih bambusovih štapova, ladolež koji je Kin uzgajala s tolikom ljubavlju. Gledajući izvana, Etsuko je Toshino lice i ono šivanje pred njom doživljavala drugačije nego kad ju je gledala u kući.

Toshi ispruži kroz prozor svoju mršavu ruku i zanjiše pred Etsukinim očima uzicu, koju je držala medu prstima, s malim majmunom napravljenim od crvene svile.- Kako je lijep!S Rikama na prečki prozora, djevojčica je sva sretna gledala u majmunčića na kraju uzice. Pri tome se smiješila tako bezazleno da je Toshi sama sebi morala priznati kako tom djetetu majka ne nedostaje.- Kamo ti je otišla majka? - upita je, dok je djevojčica njihala majmuna na uzici.- Poslom... - glasio je jasan odgovor.- Sigurno se osjećaš usamljenom kad je nema.- Da... - odgovori F.tsuko. Oči su joj, međutim, bile živahne i bistre. - Ali tada je sa mnom Yoshi...- Zaista, tu je i Yoshi. - Toshi kimne glavom. - Ima li tvoja majka kod kuće mnogo posla?- Ima - glasio je opet jasan odgovor. - Dolaze nam gosti.- Stvarno joj nije lako. A otac, je li često odsutan? -Jest. Dan provodi u svom uredu, a navečer ili ga netkopozove, ili imamo goste kod kuće, pa se nas dvoje često uopće ne vidimo.- A tako... Koliko imate služavki?- Tri: Yoshi, Seki i Kimi, te konjušara i kućnoga momka.- Velika vam je obitelj, zar ne? Nije onda čudo da ti majka ima pune ruke posla.Toshi prestane šivati da bi se osmjehnula. Pred očima joj se ukaže lik žene koju je Tomo za vrijeme boravka u Tokiju trebala pronaći i odvesti sa sobom, a koja će vjerojatno, na neki način, izmijeniti i Etsukine životne prilike.

* * *

Otprilike u isto vrijeme dok su Toshi i Etsuko tako čavrljale, Kin i Tomo su, na prvom katu radnje za iznajmljivanje lađa s natpisom Uzuki, razgovarale u Yanagibashiju s geishom-muškarcem po imenu Ženko.Kao da joj je Tomo gospodarica, Kin se potpuno povukla. Ženko, rodom iz samurajske obitelji na zalazu, bijaše elegantan muškarac koji se umio ponašati s ljudima bez pretjerane laskavosti; s Kin, koju je odavno poznavao, sada je razgovarao i zapitkivao je tonom daleko od poslovnog.- Razumijem... Prema onome što ste mi rekli, to neće biti nimalo lako. Ali pričekajte trenutak i vidjet ćete četiri-pet vrlo zgodnih djevojaka...Ženko je medu prstima vrtio dugu srebrnu lulu koju tek što je izvadio iz ustiju. U sebi je, međutim, s gađenjem razmišljao u kojoj to provinciji muževi šalju svoju zakonitu ženu da im nade ljubavnicu. To je u njemu samo učvrstilo prezir prema provincijalcima. No, sjedeći nasuprot Tomo, ćutio je u njezinom držanju nešto što nije bilo ni uznositost, ni draž, niti išta iole posebno; a to čuvstvo imalo je svoj skučeni prostor negdje u Zenkovu ponosu zbog tradicije, ponosu koji se u njemu još bio zadržao, a kojemu se nije mogao narugati ili nasmijati.- Ako se i odlučimo za jednu, pitanje je hoće li djevojka odgovarati ukusu njezina muža. - Pri tome Kin pogleda Tomo, vrativši Ženku čašicu sakea koju je upravo ispraznila. Mogla je popiti.- Ja vam tu ne mogu mnogo pomoći - protestirao je Ženko.- Uzmite, na primjer, ove današnje učenice: kratko podrezana kosa na čelu, suncobrani francuskog tipa... Ne znam, zaista ne znam...- Niste nas razumjeli, gospodine Hosoi; ta gospoda ne traži djevojku kojom bi oženila nekog stranca. Mislim da bi se medu vašim gels^ama-početnicama našla poneka, još neiskusna, a one klasične ukiyo-e ljepote kakvu vi volite.- Da, samo što ja nemam dlake na jeziku, pa nisam baš nimalo omiljen medu djevojkama.Uto se na stepenicama, što su s polukata vodile na prvi kat, začuju koraci.- Dobro veče! - pozdravišc mješoviti glasovi i u sobu ude grupa od Četiri ili pet geisha-učenica u pratnji iskusne starije geishe, ovako okupljene, djelovale su poput ukrasne loptice.- Jeste li nas dugo čekali? - upita Ženka vremešna geisha i, prihvativši od služavke shamisen, počne ga ugađati.Budući da im je rečeno da žena provincijalnog službenika, u znak sjećanja na svoj boravak u Tokiju, želi vidjeti njihove živopisne plesove, mlade geishe bile su odjevene i dotjerane raskošno, što po danu nije bio običaj.Nakon uvodne glazbe djevojke su, dvije po dvije, počele plesati, a one koje nisu plesale bile su u

Tominoj blizini, servirajući i odnoseći jela ili pak dolijevajući piće. Torao nije voljela šake ali, nenavikla na prazne ruke, držala je čašicu kao da pije i promatrala čas ples dviju geisha, a čas geishe koje su razgovarale s Kin i sa Ženkom odmah pored nje.Moglo im je biti četrnaest ili možda petnaest godina. Dvije od njih bile su neobično lijepe, poput cvijeta šljive ili trešnje; ali jednoj su se pri plesu otkrivale tanke, tamnopute, jadne ruke, dok je druga imala veoma šiljat nos uz koji bi se, kad se smijala, pojavile crte u kojima je bilo neke okrutnosti, što joj je davalo izgled čaplje. Tomo osjeti jezu već i pri samoj pomisli da bi djevojka poput te živjela i odrastala u njezinoj kući, i obuzme je zahvalnost prema mužu koji je izbor prepustio njoj.Kada su djevojke otišle, ona ispriča Kin o tom svom dojmu, na što Ženko primijeti da ima dobar dar zapažanja.Od onog dana kad joj se povjerila, Kin je pomagala prijateljici u procjeni djevojaka. Često se, međutim, više pribojavala Tomina istančanog i pronicavog zapažanja, negoli mu se divila. U normalnim prilikama Tomo nikada nikog nije kritizirala, niti je izgledala sposobna da to učini, ali sada je zaprepastila Kin svojim cjelovitim sudovima o drugim ženama, sudovima koji su sadržavali čak i takve detalje što ih žena na ženi obično ne zapaža.Slično je bilo i s djevojkom koju je dovela Oshige, vlasnica radnje mješovitom robom. Za tu ozbiljnu djevojku pravilna lica, čija je starija sestra vodila radnju s nakitom i ukrasnim predmetima, Kin bi bez razmišljnja dala svoj pristanak, ali Tomo je odmahnula glavom:- Rekla je da ima šesnaest godina, ali ima i osamnaest... -izjavila je oklijevajući. - A to znači da nije više djevica.U nevjerici, Kin se detaljno raspitala i saznala da je djevojka uistinu imala vezu sa šogorom, mužem svoje starije sestre, po zanimanju obrtnikom.- Kako možete tako dobro procijeniti ljude? - Kin ju je gledala s udivljenjem, na što Tomo patnički obori pogled.- Nisam oduvijek bila takva... - odgovori s uzdahom, kao da jadikuje nad samom sobom. Vjerojatno su Shirakavvine mnogobrojne veze sa ženama razvile u njoj tu sposobnost sagledavanja gole istine.Kin se nerado predavala nekom dubljem razmišljanju o ljudskim težnjama i patnjama, ali sada, pomažući prijateljici da pronađe ljubavnicu za svog muža, počelo joj je sve jasnije bivati ono "dostojanstvo patnje", o kojemu joj je govorila njezina kći.

* * *

Sjedeći uvečer za stolom, Tomo se zagledala u slike nadasve lijepih djevojaka, kad joj se prikrade Etsuko i baci pogled na stol.- Kako su lijepe! Tko je to, majko? - upita, na što joj se crvena vrpca u kosi nagne u stranu. Tomo ne odgovori, već joj pruži dvije-tri fotografije.- Koja ti se najviše sviđa, Etsuko?- Da vidim... - Djevojčica ih raširi u obliku lepeze da bi zatim, djetinje izravno, odgovorila:- Ova! - i pokaže sliku u sredini.Slika je na bijeloj pozadini prikazivala gornji dio d evojčice od četrnaest-petnaest godina, čvrsto prekriženih ruku i kose začešljane u pundu primjerenu njezinoj dobi. Na uzanom joj čelu isticahu se velike oči, oči nalik crnim, upola skrivenim draguljima, čiju je ljepotu Etsuko osjetila.- Znači, i tebi se ona sviđa... - Tomo kao da je bila iznenađena, a zatim ponovo uzme sliku i zagleda se u nju.- Tko je to, majko?Na to Etsukino pitanje Tomo složi slike.- Nije važno... Saznat ćeš uskoro - odgovori joj tiho.Fotografija je stigla iz Yanagibashija, prije dva-tri dana, a poslao ju je Ženko Hosoi.Kako Tomin izbor nije bio lak, prošlo je već više od mjesec dana otkako je odsjela kod Kusumijevih a još uvijek nije pronašla osobu o kojoj bi mogla pisati svome mužu. Poslala mu je, doduše, nekoliko pisama onim svojim nesigurnim rukopisom, u kojima mu je objašnjavala da ni pod koju cijenu ne bi htjela uzeti djevojku koja se njemu ne bi svidjela, na što je on svaki put odgovarao da nema nikakva razloga žurbi, već neka svom izboru posveti dovoljno pažnje. Ipak, otkako su vedri dani smijenili kišno razdoblje i otkako se približilo vrijeme bonskog festivala, i Tomo je postala nestrpljiva. Nije ju brinuo samo muž već i njezina kuća, ostavljena tako dugo bez gazdarice.

Upravo u takvom trenutku potekla je nova ponuda od Ženka.Ovaj put, koliko je obaviještena Kin, gospoda Shirakawa će zacijelo biti zadovoljna.Radilo se o petnaestogodišnjoj djevojci iz Kokucha, imenom Suga, čiji je otac bio vlasnik radnje proizvodima od bambusove kore. Ples u stilu nishikaiva i tokhvazu počela je učiti još kao dijete, i na plesnim je priredbama ta privlačna djevojčica već odmalena bila itekako zapažena. Njezina majka i stariji brat, glava porodice, bijahu oboje uvaženi ljudi. Međutim, posljednjih nekoliko godina imali su nepoštenog pomoćnika i poslovi su im krenuli naopako, i sada jednostavno nisu imali izbora: ili zatvoriti radnju, ili djevojku prodati u geisbe. O mogućnosti da je da u kakvu imućnu obitelj kao priležnicu, majka nije razmišljala, ali kad je čula priču od učiteljice plesa, koja je bila u prijateljskim odnosima sa Ženkom, odlučila je porazgovarati s gospodom Shirakavva, pomislivši da bi za budućnost njezine kćeri bilo možda bolje ući u jednu tako utjecajnu obitelj, nego je prisilno gurnuti u svijet prostitucije.- To je mirna djevojčica i, prije svega, neobično bijele puti za dijete odraslo u Tokiju; toliko bijele da se u javnom kupalištu ostala djeca okupljaju oko nje da bi je bolje vidjela - izjavila je o djevojčici njezina učiteljica plesa.Budući da se za nekoliko dana održavala mjesečna priredba na kojoj je Suga trebala plesati Proljeće i šljive u cvatu, na dan priredbe Kin i Tomo su se, pod Zenkovim vodstvom, uputile učiteljičinoj kući. Pravile su se da su došle na priredbu, ali namjeravale su, zapravo, krišom promatrati Sugu. Učiteljičina kuća nalazila se u ulici stiješnjenoj s obje strane radnjama trgovaca na veliko u kvartu Kokucho. Premda uskog pročelja, kuća je na prvom katu imala pozornicu i kada se Tomo s društvom uspela gore, jedna mala djevojčica već je plesala komad zvan Goro uz pratnju shamisena svoje učiteljice.Ugledavši Ženka, učiteljica mu se jedva primjetno osmjehne i da mu znak očima, sveudilj svirajući. Tamna usna šupljina s crnim zubima3 davala je njenim živahnim očima još mladolikiji izgled. Budući da je vrijeme svake točke na sceni uglavnom bilo odmjerene, troje gostiju, u očekivanju da se uskoro pojavi Suga, odale se promatranju publike, učenica tijesno načičkanih u uzanoj prostoriji. Sve su bile u ljetnim, pamučnim kimonima i sve su bile opasane ubijima na kojima je prevladavala crvena boja, no odmah prepoznaše Sugu u djevojčici koja je sjedjela u kutu i zaneseno promatrala ples na sceni; njezina ljepota sve ih je zasenjivala. Dok su druge učenice mahale lepezama da odagnaju vrućinu, Suga je sjedjela mirno; vrućina kao da joj nije smetala. Imala je prilično krupno tijelo za petnaestogodišnjakinju, ali lice joj je bilo ono isto s fotografije. To lice, bjeline papira, oivičavala je gusta, pregusta kosa koja se prelijevala smaragdno-plavičastim sjajem, a posebno su se jasno na njemu ocrtavale obrve i oči, pa je svojom naočitošću plijenilo pogled kao da je našminkano za scenu.Tomo je iznenađeno zurila u Sugu. Djevojčica je, doduše, bila lijepa, ali u izrazu njezina lica nije bilo ni iskrice duha. Samo jedno je bilo sigurno, a to je bio dojam o njenoj djevičanskoj čistoći. Glas joj je bio nizak; oborenih očiju govorila je nešto prijateljici, da bi ih zatim - na posve ozbi.jan i prirodan način -mirno rastvorila u očekivanju odgovora.Kada je odsvirala Goro, učiteljica prepusti shamisen sviračici koja je obično pratila plesne točke.- Suga, ti si na redu! - reče i ustane, uputivši se svojim gostima.Djevojčica u koju se zagledala Tomo bila je uistinu Suga. Dignuvši se krenula je prema sceni u skromno prigrnutome stavu, pridržavajući Rikama skutove kimona.- To je ona! - započela je s puno ".akta razgovor učiteljica, čim su se začuli prvi zvuči sbamisena.- Mirna je i ozbiljna, i vjerujem da ćete je vrlo lako priučiti bio čemu.Dok su je gledali kako pleše, učiteljica bi im s vremena na vrijeme ispripovijedala ponešto o Sugi. Djevojka je, unatoč krasnom licu, zapravo depresivne naravi, i mada upravo zato vrlo brzo uči, njenom plesu nedostaje malo više poleta. Svoja umijeća nerado pokazuje pred drugima; ionako ih uči samo da ugodi roditeljima, smatrajući da tako povučena osoba, kao što je ona, nema nikakve šanse u veselom svijetu geisba. Napučen grad poput. Tokija nije joj odgovarao; govorila je da bi se osjećala mnogo vedrijom u kakvom tihom mjestašcu s prostranim pogledom na rijeku i zelena polia. Sugina majka bijaše brižna majka, pa kad joj je učiteljica rekla za gospodu Shirakawu,odmah je briznula u plač na pomisao da joj kći ode tako daleko, čak u Fukushimu. Ipak, u slučaju da se Suga svidi toj gospodi i da je ta gospoda odluči povesti sa sobom... ona, Sugina majka, željela bi je svakako sresti i porazgovarati s njom o svemu, jer budućnost njezine kćeri umnogome ovisi o tome kako gospoda Shirakawa shvaća situaciju. Sve je to učiteljica pričala uglavnom Ženku i Kin; Tomo je bila suviše zaokupljena promatranjem Suge kako pleše, ali je ipak čula ono o velikoj i predanoj ljubavi

njezine majke, što joj se svidjelo više od svih dotadašnjih slučajeva. Kći takve majke ne može biti iskvarena, i ako je sa sobom odvede u Fukushimu, vjerojatno će se poslušno povoditi za njenim uputama.Laik u plesu, Tomo se razumjela u detalje, no u Suginim kretnjama i pogledima bilo je neke težine, kao da je odozgo nešto pritišće, što je njezinom plesu oduzimalo briljantnost usprkos tehnici kojom je vladala. Tomo je i to smatrala privlačnim. U njoj se, naime, gotovo nesvijesno rodila antipatija prema jakoj i izrazitoj ličnosti u ženi koju je na ovakav način bila primorana uvesti u svoj dom. Mlada djevojka naočita i svježa izgleda, te plahe i povučene naravi; to je za Tomo bio gotovo idealan tip "žene u sjeni".- Ova bi vam odgovarala, zar ne? - rekao je Ženko čim su izašli iz ulice u kojoj je stanovala učiteljica. U razgovoru s Tomo napuštao je svoje laskavo držanje i govorio nenamješteno, načinom prirodnim za čovjeka potekla iz samurajske obitelji nižeg ranga. I njoj je, također, jednostavnije bilo oslovljavati ga s "gospodine Ilosoi".- Ona uopće i nije za geishu, - dodao je. - Tako melankolična djevojka slabo bi privukla mušterije.- Stvarno? Zar unatoč njezinoj ljepoti? - začudi se Kin.- Sam izgled nije dovoljan. Ali ne zaboravite, gospodo Shirakawa, da takve osobe kroz desetak godina mogu itekako očvrsnuti. O tome morate voditi računa.- Da, možda imate pravo... - odgovori Tomo i sva se naježi, kao da je dotaknula hladnu oštricu noža. I maločas je, promatrajući Sugu kako pleše, osjećala s vremena na vrijeme da je obuzima drhtavica.Suga je naginjala glavu, zabacivala tijelo unazad; njezine brojne koketne poze izražavale su na sceni ljubav između muškarca i žene, dok je ona sama bila još napola dijete, netaknuta tijela. Gledajući tu neiskusnu djevojku Torao je razmišljala što će od nje biti poslije, ako je povede sa sobom, nakon što je preda u vješte ruke svoga muža; na koji način će izgubiti nevinost, i koliko će je to izmijeniti? Na tu pomisao Tomo i nehotice zatvori oči i, zaustavivši dah, ugleda pred sobom muževljeve ruke i noge izmiješane sa Suginima. Krv joj pojuri u glavu i ona širom otvori oči, kao da želi otjerati ružan san. Sudbina djevojke koja je pred njom plesala nalik na velikog leptira pobudi u njoj bolnu simpatiju, ali u istom trenutku osjeti u cijelom tijelu uzavrelu bujicu ljubomore.U njezinu srcu, sve dok je tragala za djevojkom po svome ukusu, uslijed nervoze da je pronađe kao da i nije bilo osjećaja, no sad ga odjednom ispuni plima želje, nalik gladi što se javlja pri kraju posta. Bol koju je osjećala zbog toga što će njezin muž pripasti drugoj ženi, kao i zbog toga što će to morati javno prihvatiti, neizdrživo ju je pekla. Muž koji bezbrižno zadaje svojoj ženi toliku bol - mislila je - okrutno je biće, nalik demonima pakla. Ipak, budući da se njezino životno uvjerenje sastojalo u tome da u mužu gleda boga i da mu kao takvome služi, suprotstaviti se njegovu nasilničkom vladanju za nju bi ujedno značilo izgubiti samu sebe. No postojalo je nešto jače i od tog uvjerenja, a to je bila njena ljubav prema svom bezosjećajnom mužu. Jednostrana ljubav; jer dok je ona davala i davala, ništa nije zauzvrat dobivala. Međutim, usprkos patnjama što ih je zbog njega proživljavala, ni u snu nije pomišljala da ga napusti. Nema sumnje da su njegov položaj i imetak, te njihova djeca - Etsuko i prvijenac Michitnasa, koji je sa stricem i strinom živio na selu, činili su onu sponu koja ju je držala; ali još snažnija od toga bila je čežnja da je muž razumije, da prodre i u najskrivenija čuvstva i želje njezina srca. A tu joj čežnju nije mogao ispuniti nitko drugi osim Shirakawe.Pri pomisli da će se sada između nje i njezina muža, koji ni dotad nije obraćao pažnju njenim riječima, ugurati treća osoba, djevojka Suga, Tomo osjeti kako će se njihova udaljenost samo još više povećati.Poslala je mužu Suginu sliku i dobila pozitivan odgovor. Te noći sanjala je kako ga ubija. Probudila se uslijed vlastitoga vriska.U stisnutim šakama još je živo osjećala onu snagu kojom ga je davila. Uplaši se same sebe i uspravi u postelji. U tom je položaju, obujmivši grudi, ostala neko vrijeme.Do nje je, ležeći na strani, čvrsto spavala Etsuko, mekano podbuhlog obraza koji se blijedo nazirao na svjetlu tankog stijenja noćne lampe. Ta djevojčica, po danu tako odrasla, u snu je imala djetinje bezazlen izraz koji se njezinoj majci učini veoma ljupkim. Tomin preveliki oprez da će je razmaziti doveo je do toga da je Etsuko bila privrženija drugima, služavkama ili pak kućnim prijateljima negoli njoj, majci. No Etsuko, naravno, nije imala pojma o ružnimm snovima koji muče njezinu majku, nakon kojih sjedi u postelji kupajući se u znoju; ona nije znala da je majka u gluho doba noći promatra suznim očima, kao da u njoj vidi jedini izvor u pustinji vreloj do boli.Kada je Suga sa svojom majkom prvi put došla u kuću Kusumijevih, Etsuko, čuvši od majke i od Kin da će tu lijepu djevojku povesti sa sobom u Fukushimu, bila je djetinje oduševljena.

- Kako je samo lijepa! To je ona djevojka sa slike, zar ne? A što će ona kod nas raditi?Na to pitanje majka odvrati pogled,- Potrebna je ocu.- Znači, kao Scki?- Ma, tako nešto...Osjećajući da bi je majka ukorila ako nastavi s ispitivanjem, Etsuko zašuti. Ni Yoshi, kojoj je Tomo strogo zabranila da o tome govori, nije joj ništa kazala o Sugi.Tomo se morala suočiti i razgovarati sa Suginom majkom, pa je svoja složena čuvstva zadržala za sebe. Sugina majka, nimalo nalik svojoj kćeri, bijaše niska žena spljoštena nosa i okruglih obraza. Čini se da je iskreno žalila zbog toga što Sugu šalje iz kuće radi novca. Smatrajući Tomo jedinim uporištem, od srca joj se povjerila, napomenuvši da je njezina kći prilično krhka zdravlja, a medu ostalim čak i to da ona još "nije prava žena".- Ali sada, kad vidim kako dobroj, odlučnoj i velikodušnoj gospodi ide, mnogo mi je lakše. Gospoda veli da će se brinuti o Sugi i u slučaju da se ne svidi njezinu mužu.Gledajući tu dobru ženu koja se u njezinoj prisutnosti obraćala Kim s molbom što je dolazila iz dubine srca, čestita je Tomo obećala samoj sebi da će, bez obzira što se dogodilo, uvijek paziti da ništa ne povrijedi Sugu. Kojeg li paradoksa; ženi, koja će joj ukrasti muževljevu ljubav, ona još mora i osigurati budućnost. Pomisao da joj je dodijeljena takva sudbina izazvala bi povremeno sjetan osmijeh na njezinim usnama. I upravo tada, kad bi joj i muž, i Etsuko, i Suga postali potpuno ravnodušni, Tomo se na nekoliko trenutaka oslobađala spona koje su je tako čvrsto stezale.Jednoga jutra, dva-tri dana nakon bonskog festivala, Tomo je napustila dom Kusumijevih s jednim članom više, u četiri rikše.Suga je na sebi imala lagani svileni kimono sa sitnim ljubičastim mrljicama, pričvršćen obijern od teške svile. Etsuko je stalno obigravala oko nje, pa su jedan dio puta provele u istoj rikši. Isprativši pogledom svoje goste i tu rikšu u koju kao da su odnekud pala dva rascvala cvijeta - veliki i mali, Kin se sa kćerkom vratila u dnevni boravak.- I gospođica je zavoljela Sugu... To je uistinu više nego što smo mogli očekivati.Izvukavši iz rukava tasuki, vrpcu kojom ih je pri radu vezivala na leđima, Kin je uredno složi i pogleda u kćer. No Toshi, šepajući, ode do niskog prozora koji joj je služio kao naslon za ruku i rasprostre svoje šivanje.- Gospodin Shirakawa je zao čovjek - rekla je. - Tako mi je žao i gospode, i gospođice, i Suge, da mi suze naviru na oči...Ona lagano prijeđe po kapcima vrhom prstiju, a zatim stavi pod koljena podložak za šivanje.

ZELENO GROZDENekoć je to bilo konačište, u kojemu su, na proputovanju, odsjedali moćni feudalci, ali Kamisu-ya je još uvijek važila kao najbolje svratiste u Utsunomiyi, gdje su se zadržavali svi ugledni gosti. I sada su tamo bila dvojica, sučeljena jedan drugome uz gotablu u sobi s verandom na kojoj su, zbog svježine, zelene roletne od bambusa bile podignute. Na boljem mjestu sjedio je Yukitomo Shirakawa, glavni tajnik u pokrajinskoj službi susjedne pokrajine Fukushima, a s njim je, da mu pravi društvo, došao i njegov potčinjeni službenik Ono. Shiraka\va je bio desna ruka Michiakija Kawashime, čovjeka koji je bio medu vodećim ličnostima u tadašnjoj vladi, guvemera-demona kojega se narod njegove pokrajine toliko bojao da su djeca i na samo njegovo ime prestajala plakati. Shirakawa je, također, djelovao kao voda i u guvernerovu gušenju pokreta za građanska prava, koji je u posljednje vrijeme uzeo dosta maha.Shirakawa bijaše mršav, toliko mršav da se tanki kimono od finog konopljanog tkanja, kroz izrez iz kojega je provirivao elegantno dugi vrat oivičen uskim plavim ovratnikom, osvježavajuće nadimao na njemu. Premda mu je duguljasto lice, na kojemu se isticao orlovski nos, najčešće bilo svjesno zamagljeno blagošću, u očima bi mu se kadikad pojavio silovit bljesak dajući naslutiti narav sklonu monomaniji. Na prvi pogled, međutim, bio je to gospodin u pravom smislu te riječi, dolična izgleda, nimalo nalik desnoj Rici zlog guvernera.-Još uvijek ih nema - reče Ono nakon što su završili partiju, te privukavši crne figure k sebi.

Shirakavva otpuhne dim iz svoje srebrne lule, a onda polaganom kretnjom izvuče iz obija zlatni sat.- Već je skoro pet, trebale bi doći... Poslao sam konjušara da ih dočeka na ulazu u grad, pa nisu mogle zalutati – primijetio je napola za sebe.Prikazivao se smirenim, ali bilo je jasno koliko ih željno očekuje po tome što nije zatražio da odigraju još jednu partiju. Sklonivši go-tablu u stranu, Ono provjeri da li na tatamiju gdje je ležala ima prašine. Znao je koliko Shirakawa pazi na čistoću.Shirakawa je u Utsunomivu došao još prethodnog dana, službeno, u ime nekih poslova sa susjednom pokrajinom Tochigi, ali zapravo je u tom gradu čekao ženu i kćer, koje je poslao u Tokio prije više od tri mjeseca. Ono, s kojim je došao, već je doznao od njegova konjušara da pravi cilj Shiraka\vina putovanja čak do Utsunomiye nije bio samo dočekati vlastitu ženu i kćcrkicu.- Kažu da je neobično lijepa, ta djevojka koju su kupili. Moj gospodar je čudak, kad vlastitu ženu šalje u Tokio da mu izabere ljubavnicu - rekao je konjušar glasom kojim se šire novosti, dok mu je lice odavalo zgražanje.Ono je već i prije načuo nešto o tome. Znao je da je guverner Kawashima rekao Shirakawi da bi i za njega i za njegovu obitelj, kad se već toliko zabavlja, bilo bolje da uzme u kuću jednu ili dvije ljubavnice, a govorkalo se i o tome da će uzeti k sebi koju od gradskih geisha u Fukushimi. Da će, međutim, svoju ženu poslati u Tokio da mu izabere i dovede ljubavnicu, zaprepastilo je plahog Ona jednako kao i Shirakawina konjušara. Pitao se, uopće, kako se žena onako pretjerano uglađena ponašanja snašla u traženju ljubavnice za svog muža u gradu velikom poput Tokija? Uz poslovno uspješnog muža, razmišljao je Ono, možda se i u ženi razvijaju sposobnosti koje čovjek poput njega nije kadar ni zamisliti.Upravo u tom trenutku pred ulazom se zaustave rikše. Istovremeno s užurbanim batom koraka koji se Čuo s hodnika do njih dopre i žamor, što muških a što ženskih glasova, kako pozdravljaju goste.- Stigle su! - Ono hitro ustane i sitnim koracima pohita prema stubištu.- Ovo je Suga, koja će odsada služiti kod nas - kazala je Tomo sat vremena kasnije, predstavivši im djevojku nevina izgleda i kose začešljane u pundu, na način kako su to tada činile djevojčice. Odmah po dolasku, Tomo se s kćerkom najprije pozdravila s mužem. Sugu je za to vrijeme ostavila da ih čeka u hodniku, a onda je obje djevojčice, zajedno, poslala da se okupaju. Tako okupanu Sugu postavila je pred ogledalo i popravila joj frizuru: uvojke sa strane i onaj repić ispod punde. Netom oprana, Sugina gusta kosa, kroz koju je jedva prolazio češalj, sjajila se poput crnog laka, a iz tog okvira vrane kose izranjalo je čisto, nenapudrano lice, koje je nanovo ošamutilo Tomo svojom snježnom bjelinom. Budući da je osobno odabrala i dovela ai djevojku, plativši njezinim roditeljima popriličnu svotu novca, trudila se - u želji da u svog muža, izbirljiva u pogledu žena, izazove uzdah priznanja dobro obavljenom poslu - da lijepu Sugu učini još ljepšom. Etsuko, koja je svo to vrijeme bila u blizini, zagleda se u Sugin odraz u ogledalu kao da promatra kakvu veliku lutku.- Te ukosnice sa šarenim kuglicama, kako su lijepe! Njezinu figuru, dok je tako bezazleno uzvikivalaposkakujući od radosti, Tomo je promatrala čudnovato složenih osjećaja.- Došla sam da vam služim, gospodine, i toplo vam se preporučam.Skupivši se u svom ljubičastom kimonu od tanke svile koji je još - poput dječjih - imao nabor na ramenima, Suga je promucala pozdrav na način kako ju je u Tokiju bila podučila majka. Žrtva svoje financijski propale porodice, petnaestogodišnja djevojčica Suga znala je samo to da ide u Fukushimu, gdje će cijeli život služiti obitelji Shirakawa, točnije gospodinu; ali o kakvoj se to službi radi, nije joj bilo rečeno gotovo ništa.- Brini se o gospodinu i nikada mu, ma što on od tebe tražio, nemoj otkazati poslušnost - strogo joj je kazala majka, i ona će se tih uputa pridržavati. Jedino se nepodnošljivo bojala mogućih ukora. Srećom, u ovih nekoliko dana koliko su zajedno provele u Tokiju sprijateljila se s njihovom devetogodišnjom djevojčicom Etsuko, a odahnula je vidjevši da i gospoda, usprkos onoj ceremonijalnoj ukočenosti provincijskih ljudi, zapravo i nije loša žena. Ostao je još samo onaj najvažniji, gospodin Shirakawa, glavni tajnik u svojoj provinciji, činovnik na tako istaknutom položaju da je ponekad zamjenjivao i guvernera; bio je dosta stariji od svoje žene i njega se zacijelo trebalo bojati. Što ako na nju bude vikao i grdio je? Da je u Tokiju, odmah bi pobjegla i vratila se svojoj kući; ali ovdje u Fukushimi, udaljenoj od Tokija desetke i desetke rija, Suga se osjećala usamljenom i bespomoćnom.- Hm... Suga, zar ne? Lijepo ime. Koliko ti je godina?- Petnaest, gospodine.

Odgovorila mu je s očajničkim naporom, u sjedećem stavu, a lice joj je bilo tako napeto kao da će svaki čas briznuti u plač. Njezine ravne, podeblje obrve, u sredini neznatno spojene i velike oči, što su iznenađeno gledale pod vrlo zamjetljivim kapcima, ocrtavahu se, na žućkastom svjetlu stojeće lampe, jasno kao lice glumca na sceni. Ono podsjeti Shirakavvu na lice prelijepe kurtizane Imamurasaki, koju je jedne večeri, u vrijeme cvata trešanja, u svojim mladim danima, vidio u Yoshi\vari prilikom njezine uobičajene šetnje.- Nakon tako živog grada kao što je Tokio, ovdje na selu sigurno ti je dosadno.- Nije, gospodine.- Voliš li kabuki!- Volim, gospodine - odgovori Suga i odmah se ukoči, pri pomisli da je možda trebala odgovoriti drugačije.- Isto kao i Tomo - nasmije se Shirakawa. -1 u Fukushimi ima kazalište. Ovih dana, ako se ne varam, gostuje glumacTokizo iz Kamigate4, pa čim stignemo u Fukushimu odvest ću te na predstavu u kojoj on glumi.Premda je Shirakawa bio dobro raspoložen i govorio blagim riječima, Sugi su one zvučale grubo, kao da joj prijeti.- Večeras se dobro ispavaj.Tek nakon tih riječi, kada je u pratnji Etsuko izašla iz sobe, Suga je odahnula i opustila se.- Nije baš vesele ćudi... - izusti Tomo gledajući u muža, nakon što su pogledom ispratili djevojku iz sobe.Ispod nisko obješenih kapaka, Shirakavvine zjenice bijahu ispunjene nekakvih sjajem, nalik na odsjaj tamne uzbibane vode. To mu se događalo svaki put kad bi osjetio želju prema ženi koja ga je privlačila. I dok je taj izraz lica njegovu ženu u mladim danima činio neizmjerno sretnom, sada je - s malodušnom patnjom, kao da njezino tijelo već nagrizaju crvi - bila prisiljena stalno promatrati taj sjaj u njegovim očima, ali prema drugoj ženi.- No djeluje mirno, što nije loše, i siguran sam da će ona i Etsuko postati dobre prijateljice.Kao da govori o nečemu što ga se zapravo i ne tiče, Shirakawa je pronicljivim okom klizio niz nevinost Suginih bokova dok je ona, pridržavajući duge rukave, odlazila uspravnim korakom. Pokreti njezina djetinjeg tijela, koje još nije upoznalo ljubav, bijahu isti kao u Tomo kad ju je u četrnaestoj godini Shirakawina majka pozvala u goste u njihovu kuću na selu. U licu, ramenima i grudima zaobljena, Suga je samo djelovala ženstveno; istraživanje je bilo povjereno njemu, i to ga je uzbuđivalo. Ipak, premda je ženi rekao da pronađe što čedniju i neiskusniju djevojku, jer će joj ona ujedno biti i služavka, sada - vidjevši koliko se Tomo pridržavala njegova zahtjeva i koliko je djevojka, više no što je mogao i zamisliti, tvrd pupoljak -zapravo se i uplašio.- Otac joj je vlasnik radnje proizvodima od bambusove kore, veliš...- Da, u Kokuchu. Čini se da su im prije poslovi dobro išli, ali imali su nepoštena pomoćnika i krenulo im je loše... Razgovarala sam i s njezinom majkom, iskrenom i dobrodušnom ženom.Na tom mjestu osjeti Torao da bi morala mužu reći kako je utrošila onu golemu sumu novca koji je dobila da dovede djevojku. Odbivši sve troškove - razgledavanje geisha-učenica i nekoliko amaterskih, kao i poluprofesionalnih djevojaka, što je uključivalo i isplatu njihovim posrednicima, te petsto yena koje je potrošila na Sugu; na kupovinu odjeće i isplatu njezinoj obitelji, Tomo je još uvijek imala uza se više od polovice sume što ju je bila dobila od muža. Budući da mu je taj novac odmah po povratku kući namjeravala vratiti, upravo je zaustila da mu to kaže, no grlo joj se odjednom steglo i usne joj ostadoše nepomične. Pocrvenjela je od neprilike, ali Shirakawa, koji ništa nije primijetio, iznenada se obrati Onu pljesnuvši rukama:- Hajde da završimo onu partiju od maločas, Ono! Sutra rano ustajemo pa je za tebe, Tomo, bolje da ranije i legneš; soba ti je u prizemlju.Postrance bacivši pogled na Onovu kratku priliku koja se naprezala da go-tablu prenese u sredinu sobe. Tomo ustane. Činjenica da njezin muž ni nakon tri mjeseca što su bili odvojeni, nije pokazivao želju da bude s njom, dok je ona u njegovu strogom pogledu ćutjela novu draž, za Tomo, koja tek što je navršila tridesetu, značila je neizrecive, i duševne i tjelesne patnje. Je li to što je ključalo u njoj bilo ljubav ili mržnja, ni sama nije znala, ali odlučnost da ni pod koju cijenu ne podlegne ma kako teškim iskušenjima, učinila je njezino lice, dok je sporo koračala hodnikom, nepomičnim poput maske iz A ro-drame.

* * *

Odrasloj u Tokiju, Sugi je Fukushima djelovala pusto. Čak su joj i radnje u glavnim ulicama, polupraznih polica, upadale u oči svojim otužnim izgledom. Shirakawina rezidencija, smještena u ulici Yanagi, bila je oko pet ili šest čoa udaljena od Okružnog ureda. Nekoć je pripadala samurajskoj obitelji: neobično širok ulaz te visoke verande, nalik onima u hramovima, uz koje su se jedna za drugom redale prostrane sobe veličine deset do dvanaest tatamija. Kroz otvorena vrata na smik stražnjih soba naziralo se bujno zelenilo unutarnjeg vrta, gdje se uz povrtnjak nalazio i voćnjak s vinovom lozom i drvećem kakija, jabuka i krušaka.Vrativši se kući, prvo što je Tomo s iznenađenjem zamijetila bio je novodogradeni dio od tri sobe, koji je još mirisao po svježem drvetu, podignut na sunčanom, južnom uglu kuće potpuno okruženom verandom i s vinovom lozom nadohvat Rike. Sobe su s glavnom zgradom bile povezane natkrivenim prolazom.- Čim je gospoda otišla, odmah su došli majstori... - kazala joj je, s pretjerano opreznim izrazom na licu, služavka Scki. Njezini odnosi sa Shirakawom također bijahu prešli granice uobičajenog, što je Tomo upravo sada shvatila iz načina kojim joj se Seki ispričavala.Stupivši u novosagrađene prostorije, Tomo izbulji oči nad novim stalkom za ogledalo od dudovine, s navlakom od grimizne krep-svile, te nad nizom ormara s ladicama koji su bili razmetljivo poredani u susjednoj sobi veličine šest tatamija.-1 pokrivači su novi! - dodala je Seki s tjeskobom u očima i raskrilila vrata ormarića da ih pokaže.U njemu su se, složena u dva dijela: gornjem i donjem -nalazila dva nova kompleta vatom podstavljene posteljine od žute prugaste svile na kojoj su, ostavljajući dojam topline, ležali rukavi gornjeg dijela za spavanje od crvenkaste svile; a ispod svega toga, gore i dolje, bijahu prostrte dvije marame sa šarom arabeske, zelene poput mladih pupoljaka.- Čija je to soba?Bila je to Etsuko, koja je došla za njom. Gledajući to lice tako nalik očevu, bjeloputo i duguljasto, kako se upitno okreće prema njoj, Tomo odgovori:- Tvoj otac ju je sagradio za sebe, kao sobu gdje će pregledavati svoje spise. A sad bi se mogla i udaljiti!Rekla je to strogo i odbojno. Ne smije dopustiti da ono, što je bezgranično ugrožavalo i ponižavalo nju samu, ugrozi i ponizi i njezinu kćer. Ali u tom očajničkom nastojanju Etsuko je vidjela samo majku koja joj je ulijevala strah. Vedrije se osjećala u blizini lijepe Suge, koja je tako krasno mirisala, pa je otrčala hodnikom.- Hoću li gospodinu, od večeras, ovdje spremati postelju? - dok ju je to pitala, Seki se zabuljila u Tomo kao da će je progutati očima.- Da, učini tako.- A gospođici Sugi da namjestim u susjednoj sobi?- Ne, ona neka sama namješta svoju postelju.Tomo se ponašala dostojanstveno, no pri pomisli da i u Sekinim grudima bukti možda isti požar kao i u njezinim, osjeti neizdrživ stid i skrene pogled prema vrtu.U voćnjaku, pod zelenim, nazubljenim lišćem vinove loze stajale su, jedna nasuprot drugoj, Suga i Etsuko. Suga, u indigo-plavom pamučnom kimonu, ispružila je ruku - vjerojatno na Etsukinu molbu - i lagano potresala jedan zeleni grozd nad njihovim glavama. Sunčeve zrake što su prodirale kroz vinovu lozu zasjenile su zelenim mrljama njeno bjeloputo lice.- Zar se može jesti ovako zeleno?- Može, i vrlo je ukusno. To je bijelo grožđe, vrsta koja raste u zapadnim zemljama - čuo se kristalno jasan Etsukin glas.Suga otrgne grozd i stavi u usta jednu bobicu nalik zelenom dragulju.- Slatko je, zar ne? Lozu smo dobili iz poljoprivredne zadruge u susjedstvu, koja se bavi pokusnim uzgojem.- A tako, znači... To mi je prvi put da jedem zeleno, a slatko grožđe.I dvije djevojčice, cupkajući bobice s grožđa i prinoseći ih svojim koraljno crvenim usnama, veselo su izmjenjivale osmijehe. Suga, koja je u kući djelovala tako ozbiljno i odraslo, u društvu Etsuko bila je samo bezazleno dijete koje bi se još igralo. I dok je gledala to djetinje lice koje se smijalo kao pušteno na slobodu i prirodne, lake pokrete njenih udova, Tomo je mislila na ona spavaća kimona od žute prugaste svile u ormariću iza nje; pomisao na njih ju je tištala i nije ju napuštala.

Djevojčicu koja bi se još igrala lutkama dati u ruke muškarcu starijem od nje gotovo trideset godina, koji se naužio ovozemaljskih radosti, bilo je ravno zločinu. Ali njezini roditelji su pristali. Jer, čak i da je nisu dali u njihovu kuću kao ljubavnicu, opet bi njezino mlado, svježe tijelo poslužilo njenoj obitelji, koja u protivnom nije imala od čega živjeti. Sugino još nevino tijelo, koje je upravo zračilo ljepotom, bilo je - prije ili kasnije -predodređeno za nasilje; razlika se sastojala samo u tome, hoće li se to dogoditi ovdje ili na nekom drugom mjestu. I kao što bi sam čin ubijanja ptice pred njezinim očima zaustavio svaki zalogaj u njezinu grlu, tako je Tomo ćutjela neku neodređenu krivicu što je, sporazumno sa svojim mužem, dovela i kupila Sugu. Zašto je morala učiniti nešto tako okrutno, kao što je kupovina čovjeka?Promatrajući Suginu hladnu kožu s odsjajem nalik onom na svježe napalom snijegu, i njezine velike, crne i vlažne, širom otvorene zjenice, koje su i bez posebnog razloga nosile u sebi sjenku neke brige, u Tomi su se miješala dvojaka čuvstva, od kojih se ni za jedno nije mogla potpuno opredijeliti: neizreciva samilost za prekrasnu životinju koja će svaki čas biti ubijena, i intenzivna mržnja pri pomisli da bi se ta bezazlena djevojčica mogla jednog dana pretvoriti u energičnog demona, koji će joj izmiriti muža i naglavačke preokrenuti cijelu kuću.Od sljedećeg dana po dolasku u Fukushimu, u kuću Shirakawinih počeo je svaki dan zalaziti čovjek iz suknarske trgovine Marui. Dolazeći uglavnom u vrijeme kada je Shirakawa bio kod kuće, donosio je sa sobom čitave gomile sukna i rasprostirao višebojne uzorke pred njegovim očima u velikoj sobi za primanje. Shirakawa je izabirao. No premda je, doduše, kupovao i za Tomo i za Etsuko, glavni cilj mu je, naravno, bila nabavka kompletne garderobe za Sugu.Potrošio je obilje novaca, gotovo kao da kupuje odjeću za nevjestu. Uz ceremonijalna kimona, zimski i ljetni, s porodičnim grbovima i uzorkom na skutovima, i obi/e od dekoriranog satena, tu je bila još odjeća od prozračno tkane svile, prugastog krepa i najfinijeg tkanja od konoplje, pa čak i dugačko donje rublje.Što se same Suge tiče, njoj je više bilo čudno negoli drago da odmah po dolasku dobiva toliku odjeću i da je, ne dajući joj nikakva posla, i dalje tretiraju kao gosta. U međuvremenu, onaj sjaj u Shirakawinim očima, nalik na svjetlucanje na površini tamne vode, postao je intenzivniji.- Suga, prebaci preko ramena ovu tanku ljubičastu svilu i opaši se pjegastim obijeni, da vidimo kako pristaju zajedno! - dok je to govorio, mršavi obrazi ispod očiju pocrvenjeli bi mu kao kad se ljuti, a oči zasvjetlucale čudnovato svijetlim sjajem.Premda plaho i upola s osjećajem nelagode, Suga bi ipak, gestom trgovačke kćeri navikle presvlačenjima na satovima plesa, spretno ogrnula kimono od tanke svile, sašiven za probu, i opasala se pjegastim obijeni. Živopisna ljepota njezine uspravne figure podsjećala je na one privlačne ljepotice s Kobavashijcvih akvarela.Trgovac i služavke, koji su sjedjeli i gledali je, morali su i nehotice uzdahnuti nad tolikom krasotom, no najveselija bijaše F.tsuko, koja se stalno vrtjela u Suginoj blizini.- Lijepa je, lijepa! - klicala je.Pored Suge nalik crvenom pupoljku božura, Etsuko je djelovala još profinjenije nego obično, vrata dugog i bijelog kao u mladog ždrala što je, također, Shirakawi pričinjavalo zadovoljstvo.- Etsuki bi najbolje pristajao bijeli kimono s uzorkom cvijeta grahorice i obi od crvenog satena - rekao je okrenuvŠi se ženi.Po njegovoj neuobičajenoj živahnosti i Suginom ponašanju u kojemu, uza svu plahost, nije bilo nimalo stida, Tomo zaključi da se medu njima još ništa nije dogodilo. Da bi pridobio djevojku više od dvadeset godina mladu od sebe čak se i on, izgleda, morao poslužiti naročitom tehnikom, posve drugačijom od one kojom je osvajao geishe i služavke. Jedan od načina da zadobije njezinu naklonost zacijelo je bila i izuzetno skupa, mnogobrojna odjeća u koju je oblačio siromašnu djevojku. Promatrajući sve to krajičkom oka, Tomo se prisjećala davno minulih dana kada je Shirakawa njoj, svojoj mladoj ženi koja je ostala kod kuće, na selu, iz Tokija slao ukrasne ukosnice, ovratnike i slične sitnice, koje je za nju tako pomno odabirao.Shirakawa je održao obećanje da će Sugu odvesti u kazalište. U Fukushimi je postojalo svega jedno, Chitose-za, na čijim se boljim mjestima gotovo svake večeri mogla vidjeti obitelj Shirakawa; muž, žena i Etsuko, te Suga i još dvije-tri služavke.U novo sašivenom, crveno-bijelom ljetnom kimonu opasanom visoko uzdignutim obijem, Suga je u kazalištu privlačila poglede.- Kažu da je to nedavno pristigla, druga žena glavnog pokrajinskog tajnika. Ima lice poput onih na

oslikanim dječjim reketima, zar ne? - čavrljali su o njoj čak i glumci u garderobi.Oni glumci koji su pripadali Liberalnoj stranci mrzili su Shirakavvu kao svog glavnog protivnika, jer je često upadao na njihove tajne sastanke i zatvarao im vode.- Shirakawa je prava napast za državu; uskraćuje narodu njegova prava, dok ženi poput ove omogućuje da živi kao bubreg u loju - govorili su, stišćući pesnice i škrgućući zubima svaki put kad bi ugledali Sugu.Suga i Etsuko, naravno, nisu znale da ih gledaju oči iz kojih izbija toliko zavisti i mržnje. Čak je i Tomo, bez mnogo razmišljanja, prihvaćala ono što je čula od svojeg muža i guvernerove žene - a to je da se izgrednici, koji huškaju narod pozivajući se na slobodu i ljudska prava, time direktno suprotstavljaju vladinim činovnicima, koji po naređenju Cara nastoje uvesti red u državi; njih dakle treba kazniti, jednako kao palikuće i razbojnike. Odgojena da se kao žena apsolutno pokorava muževljevim idejama, bez obzira na njihovu logičnost, Tomo je nejasno osjećala i moralnu obavezu prema Caru, kao i prema svim nadređenima. Za ženu poput nje, rođenu krajem feudalnog razdoblja u seoskoj sredini otoka Kvushu, koja je jedva znala čitati i pisati, osim postojećeg morala nije bilo drugog oslonca u životu.U kazalištu se svake večeri davao drugi komad. Jednom, kad su sjeli na svoja uobičajena mjesta, Etsuko je počela vikati da ju je strah. Davao se komad Yotsuya Kaidan, kyogen omiljen medu ljubiteljima strave i užasa - s efektima kao što su preokretanje ploče s lutkom i gašenje svjetla - koji je ljeti često bio na programu,- Ne bojte se, gospođice - kazala joj je Suga - prije nego se pojave duhovi, zajedno ćemo zatvoriti oči.Premda inače plaha, u kazalištu je Suga bila prilično hrabra. Sjela je koljenima tik uz Etsuko i zaneseno gledala što se zbiva na sceni. Promatrajući je, Tomo zaključi da je ona u biti čvrsta osoba.Nakon uvodne slike koja je predstavljala unutrašnjost hrama Kannon u Asakusi slijedio je prizor ubojstva oca glavne junakinje, Oivve. No od treće slike u kojoj se, u Iemonovoj kući, konačno pojavljuje i sama Oiwa (scena češljanja), Tomo je ne skrećući pogled pratila tijek radnje kao začarana.Ispred zelenkasto-žute, izblijedjele mreže protiv komaraca sjedjela je Oiwa s dojenčetom u naručju, lica iscrpljena od porođaja ali još uvijek lijepa. Gorko je jadikovala nad svojom nesretnom sudbinom: otkako je rodila dijete i ovako oslabila, muž je odjednom postao okrutan prema njoj; a ovaj češalj, poklon od majke - nastavljala je s jadikovkama koje nisu vodile ničemu - željela je još za života predati svojoj mladoj sestri. Iemonu, koji se već zaljubio u djevojku iz susjedstva, Oivva je samo smetala. A obitelj te djevojke, uz objašnjenje da je to lijek koji će joj pomoći da se oporavi od porođaja, poslala joj je otrov koji naaišava ljepotu. Učinili su to zato da lemon ne bi nimalo žalio za svojom ženom a Oivva je, ne sumnjajući u dobre namjere svojih susjeda, u više navrata primila i popila taj lijek.Tu scenu je Tomo gledala s bolom od kojega se gušila, često čvrsto zatvarajući oči da bi podnijela pobunu uzavrele krvi u svom tijelu. Sudbinu Oiwe, čije je iskreno povjerenje bilo tako vješto izigrano, osjećala je kao svoju vlastitu. S koliko je samo opširnosti i žestine bila prikazana ljubav između muškarca i žene koja, nakon što je prije rasla i dostigla vrhunac, poslije se neminovno hladi i, naposlijetku, pretvara u ledeni pakao. Sadržaj je odisao stvarnim životom; Oume, koja preotima lemona, bila je Suga; okrutan, ali ženama privlačan lemon - Shirakavva; a Oiwa, koju je ogorčenje zbog nanijete joj nepravde uskoro pretvorilo u monstruoznog zloduha - bila je ona sama, Tomo.Duh pokojne Oiwe, intenzivno i tvrdoglavo, u mnogobrojnim grotesknim prizorima osvećivao se u nedogled, što je Tomo promatrala kao opčinjena. Premda je govorila da ju je strah i, napola u šali, svojim malim rukama prekrivala lice, Etsuko je za vrijeme predstave zaspala u Suginom krilu. Svoju kćerku, otežalu od sna, Tomo je na rukama unijela u rikšu koja je došla pred njih.Povjetarac ljetne noći unosio je svježinu u rikšu, Etsuko je, kose začešljane u pundu primjerenu njezinoj dobi, spavala bezazlenim snom djevojčice; glavu joj je majka položila sebi u krilo, intenzivno se zagledavši u to malo, pravilno lice. Lice njezina starijeg sina Michimase, koji je sa stricem i strinom živio na selu, također joj se u mašti pojavi pred očima. Xe smije dopustiti da postane poput Oivve. Čak i kad bi njezino ludilo bilo mnogo snažnije od Oiwina, utoliko će čvršće, kao molitvu, stiskati svoju kćer u naručju. Jer, zaista, što bi bilo s njezinom djecom, da ona poludi?

* * *Premda je služavki onako odvažno rekla gdje će joj muž spavati, Tomo mu je svake večeri raspremala postelju kao i obično, u nadi da će možda naići. Činila je to sama, nakon što bi se sve služavke

povukle, a rano ujutro bi je pospremala. Složena uredno pored nje, postelja je svake večeri ostajala prazna i hladna.Jedne večeri Shirakawa se vratio kući neouobičajeno kasno i nije otišao u novosagrađeno krilo, već ušao u Tominu sobu.- Žensku čeljad pošalji na spavanje... i donesi mi sakć. Shirakawine oči bijahu podlivene krvlju, a na sljepoočnicama su mu pulsirale plave žile. Čudno je bilo i to da u ovako sitne sate naručuje šake, koji inače nije volio.- Tomo! - zazove je, zavrnuvši rukav da joj pokaže ruku. Gornji dio njegove lijeve ruke bio je povezan bijelim,zakrvavljenim zavojem. S bočicom ugrijanog sakea što ga je upravo donijela, Tomo se sva ukoči.- Ali kako... Gdje?- Prilikom racije na tajnom sastanku Liberalne stranke... Uhapsili smo desetoricu, ali ostali su nas vrebali na povratku kući... Ha-ha-ha-ha... Srećom, to je lijeva ruka!Glas mu je bio piskav, osmijeh na obrazima ukočen. Imao je opasne protivnike, i sreću što je ostao živ. Ali da je u takvom trenutku došao k njoj, a ne Sugi, uzbudilo je Tomo do te mjere da joj je ruka, u kojoj je držala šake, podrhtavala.- Dobro je, da si ostao živ... - kazala je isprekidano, i zjenicama punim zapanjenog divljenja zagledala se u svog muža.U njegovim očima blistao je neki divlji sjaj. Naglo ispraznivši čašicu sakea i, zatim, desnom rukom privukavši Tomo k sebi, Shirakawa je silovito privije na grudi. Kosa joj se raspala; uslijed iznenadne kretnje, kojom se njezino lice našlo na njegovim gaidima, izgubila je ravnotežu i, premda se na trenutak iz petnih žila trudila da je održi, svom svojom težinom srušila se na Shirakawu. Šake što ga je držala u ruci razlio se po njegovim grudima, i u tom mirisu fermentiranog pića on se zagledao u lice nad njim, potražio usne i počeo je mahnito ljubiti.U zoni se Shirakavva vratio u svoje prostorije. O Sugi nije prozborio ni riječi - ali je Tomo, vrativši se u postelju, grizla usne razmišljajući kako se on, zapravo, boji suočiti mladu, još netaknutu Sugu sa svojim divljim, krvoločnim strastima. Nakon što je Tomo prema mužu, kad je onako ranjen odmah dotrčao k njoj, pokazala nešto osjećaja, sada ga je zbog toga mrzila; ono lice, koje se prezrivo smješkalo prozrijevši njezinu glupost, bila bi u stanju rastrgati na komadiće.U novinama sljedećeg dana pisalo je o raciji što ju je na tajnom zadatku Liberalne stranke proveo glavni pokrajinski tajnik, Shirakawa. Nadalje je pisalo da ga je na putu kući nekolicina članova napala i da je on, doduše, i sam lako ranjen, pištoljem ubio jednoga od njih. O tome da je pucao Shirakavva nije ništa spomenuo ženi. Utoliko ju je više zaboljelo kad je shvatila da je on poslije toliko mjeseci potražio njezino društvo samo zato da bi se riješio onog krvoločnog uzbuđenja što ga je osjećao nakon ubojstva čovjeka.U Shirakavvinu uredu, kao i u cijelom gradu, pričalo se samo o tome. O tome je razgovarala i Suga s Etsuko, a Tomi nije promakao sjaj u Suginim očima, koji je prije odavao bezazleno divljenje, negoli strah. Igrajući se na verandi konopcem koji je vješto prelazio s jednih lijepih ruku u druge, Suga je rekla:- Gospodar je uistinu velik čovjek.- Zašto, Suga?- Zato što unatoč opasnosti, kojoj je bio izložen, one večeri nije ništa rekao. Ujutro, kad se umivao, izgledalo mi je čudno Što se služi samo jednom rukom da nakvasi svoj ručnik. Upitala sam ga zašto to radi, a on se osmjehnuo i odgovorio mi da ima grč u ramenu. Ranu uopće nije spomenuo.- A možda ga nije boljela?- Sigurna sam da jest. Jutros, kad sam mu mijenjala zavoj, vidjela sam je; ovolika je!Skupivši jasno izražene obrve, Suga je konopac što ga je držala medu prstima suzila u širinu od otprilike šest centimetara. Tako velika rana zacijelo je morala boljeti, pomisli Etsuko, sretna Što joj je otac ostao živ. Ali Sugi to, očito, nije bilo dovoljno.- Pravi muškarac nikada ne pokazuje pred drugima da pati ili da ga nešto boli... A gospodar je trpio sam, i zato mislim da je velik.Tomo, koja je u sobi nešto šivala, s netrpeljivom je nervozom gledala u inače tako šutljivu Sugu, koja je sada govorila odlučno i s bezazlenim zanosom. Iz njezinih očiju, koje kao da su uvijek sanjale, i njenog blago zaobljenog tijela nestalo je one sumnje i neprirodne ukočenosti, prisutne u početku; sada je to bila ležerna djevojka, nimalo različita od Etsuko. Da je učini tako opuštenom, otvorenom i

ranjivom, Shirakawi je trebalo više od mjesec dana. Još nije spavao s njom, ali preostao je samo još jedan korak. Prema Shirakawi, koji ju je mazio i razmazio kao otac, Suga je osjećala neku nejasnu privrženost; sada se, međutim, otkrićem novog, hrabrog Shiraka\ve nešto u njoj rastapalo od sreće, poput magle što nestaje na suncu. U njezinu srcu niknula je klica ljubavi. Suga se mijenjala - što je u Tomi izazivalo snažne potrese - kao što se jednog jutra tvrd pupoljak božura, nalik svijetlozelenom dragulju, počne žariti rumenilom. Ali tjelesnog dodira medu njom i Shirakawom još nije bilo. Tomo je uvijek ćutjela neku profinjenu nelagodu prema ženi s kojom je njezin muž imao tjelesni odnos, a tu nelagodu prema Sugi još nije osjećala.Kada, i kako će se Suga podati Shirakawi? Otkad je počela o tome razmišljati, a posebno otkad je Shirakawa one večeri bio u njezinoj sobi, Tomo više nije mogla ni oka sklopiti. Ponekad su joj ti trenuci postajali upravo nesnosni. Tada bi ustajala i, pazeći da ne poremeti Etsukin san, otvarala vrata prema vrtu. Po travi orošenoj jesenjom rosom vrludale su mjesečeve zrake, a kroz okrugli prozor na novosagrađenom krilu nejasno se nazirala svjetlost prigušenog stijenja lampe. Pri pomisli da ta svjetlost obasjava posteljinu od paigasto-žute svile i obla Sugina ramena u ljubičastom noćnom kimonu, koja tamo sniva snom pravednika, Tomo bi se oćutjela poput zmije u sobi svog muža i Suge, kako izvija vrat da bi ih promatrala. Tada bi, kao u transu, čvrsto prekrižila ruke na grudima i sklopila vjede, te poput vapaja u samrtnoj agoniji ponavljala micajući usnama: - Pomozite mi, ah, pomozite mi! - A nerijetko je sanjala i jezovite oluje na moru i čamac, koji se na strašnim valovima dizao i spuštao; a ona se u tom času kotrljala s jedne strane na drugu, boreći se čak i za dah.

* * *

Jednoga jutra, pod izgovorom da je boli glava, Suga nije ustala. Kada se Etsuko, došavši iz škole, uputila u sobu do njezine noseći u ruci raznobojne papire za origami, Suga je pogleda iz postelje i zazove nježnim glasom:- Gospođice! - kapci joj bijahu otečeni kao da ih je netko napunio vodom.- Sto je to s tvojim očima, Suga? Vjede su ti tako podbuhle! - izusti Etsuko bez nekog posebnog značenja,Suga, međutim, pocrveni i rukom zakloni oči kao pred jarkim svjetlom. Učini joj se kao da je Etsuko zavirila u ono što joj se tako neočekivano dogodilo sinoć. Shirakawa joj nije bio mrzak, dapače; u njoj se prema njemu rodila bezgranična privrženost i nježnost, za kojima je silno žudjela otkako je otišla od kuće. Ali njezino zaprepaštenje i sramota nisu zbog toga bili ništa manji. Osjećajne naravi, Suga nije ništa znala o tome kako se tjelesno i duhovno razvila i otvorila poput cvijeta, već je malaksala od beznadnog osjećaja tuge nad onim što je u njoj razoreno i izgubljeno. Ćutjela je ogorčenje čak i prema vlastitim roditeljima; to su, dakle, značile one riječi da se "nikad ne usprotivi svom gospodaru, gospodinu Shirakavvi". Iz cijelog njezina bića počela je zračiti bol i tuga zbog spoznaje da joj je tijelo prodano za novac.Etsukino lice nad njom, bjeloputo, duguljasto i tako slično Shirakavvinom, Suga je promatrala očima punim melankolije; to lice joj se učini svježim, lijepim i poletnim, kao da će se svaki čas vinuti u nebo. Bio je to već nejasan osjećaj neprijateljstva, iako ona sama toga nije bila svjesna. Etsuko ju je moljakala da joj napravi figure od raznobojnog papira, i dok je u krevetu presavijala ždrala, huligana i ostale figure, Suga je na dane do jučerašnjeg, kada je kao nevina djevojčica itekako uživala u tim bezazlenim igrama, mislila s tugom kao na daleku prošlost.Otkad je Suga uistinu postala njegova, Shirakavva je za njom naprosto poludio. Kada se radilo o ženama, bile one profesionalne geisbe ili početnice, oduvijek je bio pun samopouzdanja. Ali ovo što je doživljavao s djevičanskom Sugom, koja ga je voljela kćerinskom ljubavlju (zli jezici su govorili da su, po razlici u godinama, nalik ljubavnom paru u kabuki-drami Katsuragawa), podmladivalo ga je kao da se drugi put oženio; lice mu je svaki dan blistalo od sreće. Za praznike je Sugu vodio u toplice Iizaka. Poveo bi sa sobom i njemu privržene podređene službenike, kao i vlasnicu gostionice u koju je obično zalazio. Tamo su je svi oslovljavali gospodom a Shirakavva je obasipao nježnostima, i kako nije morala strahovati da će nekoga povrijediti svojim riječima ili postupcima, svaki put kad bi se vratila iz toplica dobivala je, poput velikog božura gustih latica, na mirisu i boji; od one dražesne plahosti, s kojom je u svojstvu služavke došla u Fukushimu, nije više ostalo ni traga.Otkad je poludio za Sugom, Shirakawa nije više nogom kročio u Tominu sobu, a i njoj je već postala neizdržljiva ona neizvjesnost čekanja i potajno raspremanje njegove postelje svake večeri.

Osim Michimase i Etsuko, smatralo se malo vjerojatnim da bi razvratni Shirakavva mogao imati još djece, no već i sama mogućnost da bi Suga mogla zatrudnjeti, izazivala je u Tomo jezu. Između nje i njezina muža stvorio se nepremostiv jaz, o čijoj dubini nije ni sanjala u svojim čestim razmišljanjima koja su prethodila odluci da dovede Sugu. I mora se pomiriti s mišlju da će taj jaz, dan za danom i večer za večeri, postajati sve širi i dublji. Tek tada je Tomo s očajem shvatila zašto u svratištu u Utsunomivi, po povratku iz Tokija, nije bila u stanju vratiti mužu ostatak povjerenog joj novca. Poštena u tolikoj mjeri da se u protivnom osjećala nesretnom, bez obzira kako se drugi ponašali prema njoj, Tomo - posebno kad se radilo o novcu - nikada nije ništa zatajila mužu. Uvijek je s prezirom gledala na žene koje su štedjele potajice od svojih muževa, a sada se spustila na njihovu razinu, postavši i sama jedna od njih. S tugom razmišljajući o tome, Tomo je istovremeno otkrila i nešto neslomljivo u sebi, kao da joj je tijelo pojačano tankim željeznim nitima.Istini za volju, u novije je doba nemali broj uglednih dostojanstvenika slao svoje supruge starinskog tipa, odgojene na selu, njihovoj kući poput istrošenog para sandala, da bi ih zatim zamijenili novim, lijepim i otmjenim ženama, obično plesačicama ili geishama. No Tomino poštenje i jednostavna razboritost uživali su povjerenje i guvernera i njegove žene. Shirakavva vjerojatno ne bi bio toliko lud da se odluči na takav korak; ali sada, vidjevši kako je za Sugom potpuno izgubio glavu, Tomo više nije znala što on misli i neće li je ipak kakvim lukavim načinom otjerati, zapravo prisiliti da ode iz kuće. Prema obiteljskim propisima prije Restauracije, između žene i ljubavnice postojala je jasno povučena klasna razlika. Sada, međutim, kada su vladine odaje preko noći zaposjele porodice običnih vojnika iz dviju pokrajina, ideal muškaraca uspaljenih ambicija bio je "pijan ljepotici u krilu, trijezan s vlašću u šakama" - čime je54položaj žene-supruge, ovisno o fizičkom izgledu njezina muža, postao nestabilan poput kakve povijuše.Ponekad, kad bi se Shirakawa vladao suviše nepristojno, pokazujući svoju strast prema Sugi otvoreno i bez imalo obzira prema drugima, Tomo bi - s onim novcem što ga je imala kod sebe - zaželjela povesti Etsuko i otići daleko od njega, u svoj rodni Kyushu. Ali pomisao na Etsukinu budućnost, koju bi joj ona mogla pružiti, svaki put bi oslabila njezinu odluku. A ovdje se djevojčica lijepo razvija; otac je voli, a ona i Suga su, srećom, dobre prijateljice. Trpjet će dakle samo ona, Tomo; Etsuko će u svakom slučaju biti sretnija da raste u obilju, kao kći oca na položaju, nego da siromašno živi uz majku u nekom zabačenom seocetu Kyush.ua.Sve ono uzburkano u njoj na kraju bi se ipak smirilo i završilo tim zaključkom. Tako je, uostalom, bolje i za njezina muža. Koliko god sposoban on bio, ako izgubi svoju strogu, do srži poštenu ženu, prije ili kasnije zacijelo će u svom poslu počiniti kakvu fatalnu grešku. Odstupivši za korak od svog muža, za koga je znala da zbog svoje nagle ćudi ima mnogo neprijatelja, Tomo je odjednom bila u stanju promatrati ga u cjelini. Nije to više bila žena koja je slijepo vjerovala i išla za svojim mužem, već hladnokrvne oči, koje su to drugo biće kritički promatrale. Budući da nije imala škole, nije umjela intelektualno shvatiti neku ličnost; bila je puteni tip žene, koja međutim nije dozvoljavala da je vode spontani instinkti koji su izvirali iz samih dubina njezina bića. K tome, kao žena odgojena u razdoblju feudalnog morala, koja je kao tipična dobra supruga dragovoljno prihvaćala žrtve za muža i za svoj dom, ona je sve dosad proživjela mirno, nijednom ne skrenuvši s puta. No prema tom moralu, njenom jedinom životnom osloncu, u koji nikada nije čak ni posumnjala, sada se rodilo nepovjerenje.Dan za danom živjeti pod istim krovom sa ženom koja će joj možda ugroziti egzistenciju, i nehajnim tonom razgovarati s njom o bilo čemu... Kako povjerovati da je takav život častan iS5ispravan? I kako se može voljeti i cijeniti muža koji, nakon više od deset godina braka, samoprijegoran rad i žestinu strasti što je žena osjeća za njega, prihvaća opušteno i oholo, poput vjernosti obične služavke bez koje ne može? I, kao što joj muž više nije predstavljao objekt ljubavi, tako joj je i život postao samo ružna izmišljotina. Činilo joj se kao da stoji na pustoj, goloj ledini sama sa svojom kćerkicom, koju je čvrsto, očajnički pritiskala uza se, dok je bez imalo osjećaja - jedan za drugim -obavljala svakodnevne kućne poslove. Znala je da ne smije pokleknuti, jer u tom slučaju više ne bi bila u stanju dignuti se. Ni svečani troslojni kimono s porodičnim grbom, kao ni slatko laskanje kojim je bila okružena, nisu joj više davali snage za život. Tomo bi rado zatvorila oči i vratila se u ono doba kada je, unatoč tome što ju je često varao, vjerovala u muževljevu ljubav bez vlastitih gorkih iskustava, ali neka snažna struja nezadrživo ju je vukla sa sobom, tako da joj je jedino preostalo, s

dubokim uzdahom, promatrati izvor u daljini.Posvetila se kućanskim poslovima s još više energije nego ranije, a kosu je češljala tako pomno da joj nijedan pramen nije smio biti neuredan. I ne samo da je Shirakawina zaslijepljenost Sugom nije bacila u zasjenak već, što je Suga bivala sve ljepša i ljepša, Tomina nepomična sjedeća figura u dnevnom boravku iznenadila bi ponekad i samu poslugu, koja ju je dobro poznavala, nekom novom autoritativnošću u ramenima i leđima. Posluga je se bojala više nego Shirakawe jer, premda nije ništa govorila, imala je u sebi neku strogost i pronicljivost kojom je otkrivala laži i prijevare.« * *Od Tomine majke sa sela, pisano nevještim rukopisom, stiglo je pismo. Premda joj Tomo ništa nije javila, neki rođak, koji je bio odsjeo u kući službenika dobro upoznatog sa Shirakawinirn prilikama, po povratku u Kyushu ispričao je što je čuo. Tomina majka, u bolu i brizi za kćer koja s muževljevom56ljubavnicom živi pod istim krovom, svojim nevještim i nesigurnim rukopisom napisala joj je pismo.Nitko iz porodice Shirakawa nije toliko uspio i probio se kao njezin muž; prema tome, Tomo bi trebala biti sretna što se tako dobro udala. Što se tiče ljubavnice, za sposobnog muškarca je posve uobičajeno da je ima, no žena u tom slučaju mora još više paziti na svoj izgled i truditi se da zadrži njegovu ljubav. A budući da su tu i djeca, Etsuko i Michimasa, očito je da Shirakavva neće poduzeti ništa nerazborito; to bi jedino, u nastupnu ljubomore, mogla učiniti ona, Tomo, no to bi njoj i njezinoj djeci donijelo nesreću. Tako je, u teško čitljivom pismu nepravilnih, čas manjih a čas većih znakova, mjestimice zagrebanih kičicom a mjestimice umrljanih tušem, pisala Tomina majka, zabrinuta za svoju kćer, nižući rečenicu za rečenicom kako je znala i umjela. Dok je čitala pismo, Tomi se činilo da čuje svoju ostarjelu majku i njezino disanje pored sebe, i iz očiju joj spontano potekoše suze, kao djetetu koje je majka prozrela. Te slatke suze, na čiji je okus bila već i zaboravila, ponovo je podsjetiše na okrutnu stvarnost. Na stranu s osjećajima, sve čemu ju je savjetovala majka bijahu ostaci zastarjelog morala, koji je Tomo već prozrela i bila prisiljena odbaciti. U njezino srce unijelo je nov dah svježine samo posljednjih četiri-pet redaka:Naime, ovaj svijet -pakao iskušenja, ispunjen patnjama i bolima - nedostupan je našem plitkom mozgu; i dok čovjek niže grijeh za grijehom, a da toga nije niti svjestan, jedino što mu preostaje jest vjerovanje u Amidu, Budu kojemu možemo povjeriti svoju sudbinu; stoga ne zaboravimo i jutrom i večeri zazvati njegovo ime. Ali o tome bih s tobom, dok sam još živa, voljela jednom detaljnije porazgovarati, pa ako li muž to dozvoli, posjeti me kad budeš mogla.Čitajući te retke Tomo se prisjeti rodne kuće, na koju već dugo nije mislila. Izađe joj pred oči živopisan lik majke duboko naklonjene pred kućnim oltarom, kako svakog jutra zaziva Nanu Amida Butsu. Tomo se, kao malo dijete, znala uspeti na njezina57koljena i zagledati joj se u lice; majčine usne nisu bile kao pri izgovoru običnih riječi, već su se, ponavljajući molitvu, micale kao u transu. Molila je i mala Tomo, imitirajući majku, ali već godinama nije to činila. I Buda i Amida su joj, nalik onome čime odrasli varaju djecu, djelovali poput puke izmišljotine. I sada je, eto, u majčinom pismu pisalo da svoju sudbinu povjeri Amidi, što joj je išlo na živce; kako da mu je povjeri, i što će to on riješiti? Da postoji božanstvo, neko tako plemenito biće koje bi bilo u stanju zaviriti u ljudsku dušu, ženi poput nje, koja se toliko trudi da pošteno živi, trebalo bi pružiti mnogo bolji, vedriji život. Odlučila je, ipak, posjetiti majku čim bude mogla. Mora svakako saslušati njezinu možda posljednju želju, nešto što joj je majka toliko željela reći a nije to umjela napisati.U proljeće sljedeće godine guverner Kawashima premješten je u Tokio, na dužnost glavnog policijskog inspektora, a zajedno s njim premješten je u metropolu i Yukitomo Shirakawa s porodicom; u policijskoj rezidenciji u kvartu Soto-Kanda priređen im je veličanstven doček. S kopijom obiteljske prijavnice u ruci, koju je dala napraviti zbog Etsukinog upisa u novu školu Tomo, nehajno bacivši pogled na tanki papir, i nehotice tiho krikne. Na prijavnici je, iza Etsukina imena, bila upisana Suga kao njezino i Shirakavvino posvojče.SS

SLUŽAVKABilo je to jednog mirnog, svijetlog, prohladnog poslijepodneva u mjesecu krizantema.S košaricom crvenih kolačića u obliku šljivina cvijeta, koje je kupila prilikom posjete hramu u

Asakusi, a sada ih je nosila kao poklon, Kin Kusumi ulazila je sitnim koracima kroz kapiju policijske rezidencije u Tokiwabashiju u sklopu koje se nalazila kuća inspektora Shirakawe, kamo se i uputila. Danas je, uz uobičajeno raspitivanje o zdravlju, trebala obaviti još jedan zadatak, pa se brinula hoće li joj to poći za rukom.Od Shirakawine rezidencije, sagrađene prošle godine, govorilo se da je veća samo rezidencija glavnog inspektora. U središtu zaokretišta za konjsku spregu bio je posađen kratko-igličasti bor prekrasno izraslih grana, kroz koje se nazirao široki ulaz i pred njim dvije rikše sa zlatnim porodičnim grbovima. Činilo se da netko upravo izlazi iz kuće. Možda gospoda Shirakawa, pomisli Kin; za koju bi to bilo kao naručeno.Premda je dugogodišnje druženje podrazumijevalo da se dobro poznaju, u društvu s Tomo Kin se osjećala nekako usiljeno, nekakvu napetost koja ju je kočila. A pogotovo danas, znajući da je Tomo čeka u dnevnom boravku, ćutjela je još veću uznemirenost - jer je u tu kuću, čiji je gospodar prije tri godine, njezinom zaslugom, dobio mladu ljubavnicu Sugu, sada dolazila s posve privatnom porukom na molbu Sugine majke.Kada se Kin najavila na ulazu, iz kuće izađe lijepa djevojka pomno dotjerane kose koju Kin nije poznavala; vjerojatno služavka; poklonivši se pred njom na vrlo uglađen način, no Kin se bez razloga smete i zamoli je da pozove Seki, služavku koju je otprije poznavala.- Gospoda Shirakawa i gospođica upravo se spremaju na59neki dobrotvorni skup, za koji ih oblači strana krojačka. Ne biste li ušli i vidjeli ih?Po prirodi radoznala, Kin nije mogla odoljeti pozivu, te je užurbano slijedila služavku Seki dugim hodnikom blistavim od čistoće.- Imate novu služavku, neobično gracioznu i lijepu... Kada je došla?- Pretprošlog mjeseca. Priča koja je prethodila njenom dolasku bila je, da je slika i prilika kabuki-glumca Eizabura u ulozi mlade djevojke - reče Seki okrenuvši se i značajno namigne gošći. Ono što je Sugina majka negdje načula bilo je, dakle, točno, i imala je razloga za zabrinutost.- Koliko joj je godina? Odakle je?Glas kojim je nizala pitanja i nehotice je dobivao na snazi, a ispod ušiju oblilo ju je crvenilo; svijesna toga, Kin je znala da takva reakcija ne odgovara njezinim godinama.- Šesnaest, dvije godine mlada od Suge, ali je visoka rastom pa djeluju kao vršnjakinje. Otac joj je navodno u službi obitelji Toda... Medu nama, prilično je uznosita.- Tako, znači... - Kin pokaže svoje zaprepaštenje pretjerano zabacivši glavu unatrag. - Ali zasad... ona je još.., služavka?Zureći u Seki, izgovarala je svaku frazu zasebno, a ova joj je u istom ritmu potvrdno kimala glavom.- Da, sada... zasad jest, ali kako dugo..,Činilo se da to Seki odgovara jedva dolazeći do daha, kad najednom ščepa mršavo rame svoje sugovornice i vrućim Šaptom postavi joj pitanje:- A gospoda? Slaže li se ona s tim?- Zacijelo... Slušaj, zove te!Izvijajući ramenima i bokovima, kao tijelo izloženo patnji, Seki širokim koracima otrča niz hodnik.* * *60Na ulazu u veliku sobu stajala je Tomo u crvenkasto-žutoj haljini izvezenoj sitnim vezom, koja se od struka nadolje širila nahvaljujući korzetu s rebrastim izdancima. Tomin starinski tip lica otežalih vjeda i glatke, žućkaste puti, koje je s osjećajem dosade virilo iz veoma tijesnog ovratnika, te malo poveće i čvrsto stisnute usne ostavljale su na Kin dojam kineske žene. Tomin je pogled bio usmjeren na Etsuko pred ukrasnim ogledalom zapadnjačkog stila u sredini sobe, kojoj je engleska krojačica pomagala obući haljinu. Sugi, koja je sjedjela u blizini i zaneseno je promatrala, pridružila se Kin.Premda je za trinaestogodišnjakinju Etsuko bila visoka, djelovala je poput laneta pored plavokose, nalik žirafi dugovrate krojačice. Haljina od tamnomodrog baršuna s mnogo nabora dobro joj je pristajala uz lice; istaknut nos, trešnjevorumene obraze i grimizne usne. Bila je posve drugačija od one svakodnevne Etsuko; djelovala je kraljevski smiono.- Gospođica je lijepa kao princeza! - izjavila je krojačica položivši ruke na Etsukina ramena, nakon što ju je obukla, te okrenuvši je prema Tomo s osmijehom na licu. U majčinim očima pojavilo se, doduše, tračak zadovoljstva, ali usne su joj ostale čvrsto stisnute. Svjesna da je majka promatra,

Estuko se nije mogla opustiti, pa je svaki čas bacala nervozan pogled na ogledalo.- Danas Crveni križ priređuje sastanak u dobrotvorne svrhe, pa je inspektorova žena izrazila želju da i Etsuko bude jedna od prodavačica za tezgom. Moram priznati da mi je neobično vidjeti je ovako obučenu...Njoj je sve to, čini se, išlo na živce, ali to nije pokazivala. Ono napadno uvježbavanje hodanja u zapadnjačkoj odjeći u razvikanom Rokumeikanu, u društvu utjecajnih žena, Tomi nimalo nije odgovaralo - dapače, bilo je to pravo mučenje, ali smatrajući to jednom od obaveza žene na njezinu položaju, nije ni pomišljala da od nje pobjegne.61- Dolazi i Carica, a naša gospođica poslužit će je čajem -dodala je Suga, slažući kimono koji je Etsuko upravo skinula.- To je već. velika stvar. Držite se, gospođice Shirakawa! Vas su zacijelo odabrali zbog vaše ljepote.- Ne, nije zbog toga. A sada moramo ići; vratit ćemo se navečer, a vi se dotle udobno smjestite.S tim riječima, upućenim Kin, Tomo se u pratnji Etsuko uputila k izlazu, nespretnim pokretom zadigavši skut haljine.Nakon što je pogledom ispratila rikše s majkom i kćeri u zapadnjačkoj odjeći, Kin je neko vrijeme razgovarala na ulazu sa služavkom Seki, a onda krene prema Suginoj sobi.Nevelika soba s pogledom na unutarnji vrt, u kojemu je blijedo grimiznom bojom cvjetala japanska ruža, kamelija - eto tu je boravila Suga. S točkastim, svijetloružičastim ukrasom u trostrukoj pundi, držala je na koljenima podložak za šivanje s jastučićem za igle od crvene svile i u tom položaju marljivo šivala s obje strane upotrebljivi, svileni obi, kad na vratima ugleda Kin. Odmah prestane šivati, kao da ju je čekala, i privuče za nju jastuk za sjedenje u blizinu žeravnika.- Jeste li od prošlog puta vidjeli moju majku? Nemam od nje nikakvih vijesti...Sugin dom nalazio se veoma blizu Shirakawine rezidencije, nalik udaljenosti između nosa i očiju na jednom te istom licu, ali njezin status nije joj dopuštao da slobodno posjećuje svoju obitelj. Bilo kako bilo, ona je u Shirakawinoj obitelji bila službeno registrirana kao njihova kći, što je značilo da je za nju, gledano očima društva, svaka veza s njenom pravom obitelji bila prekinuta. Dobivši u ruke djevojku, kojoj bi po godinama mogao biti otac, Shirakawa ju je ljubio i podučavao, nastojeći je uvjeriti kako je on, i samo on jedini besprijekoran muškarac; s druge strane, međutim, njegova okrutna policijska narav pobrinula se da Sugu veže lancima, službenim paragrafima koji su joj62ograničavali slobodu. Navikla na Shirakavvinu opčinjenost njome i, istovremeno, ne poznavajući takve bezobzirne muške trikove, Suga je samo shvatila da, čim načne temu o svojoj porodici, Shirakawa postaje neraspoložen, pa je - ustrašena - i prestala o tome govoriti. Osim što je, prirodno, uoči bonskog festivala ili Nove godine vidjela na trenutak majku u kuhinji, koja je dolazila u formalan posjet Shirakawinima, obično je Kin - preko koje je i došla u službu - bila ta od koje je saznavala novosti od kuće.- Vidjela sam je krajem prošlog mjeseca, na povratku iz hrama u Hashibi, kako je sama rekla. Izgledala je dobro. I njezin beribcri joj, veli, ove godine mnogo manje smeta nego lani, iako je jesen već na pragu.- A što je s radnjom? Načula sam nešto da će početi s novima proizvodima...- Pa, ne baš u tolikoj mjeri da bi se to moglo tako nazvati. Jedino što će predmetima od bambusove kore dodati kutije za ručak i slične proizvode od trgovaca na veliko...- Valjda će sve biti u redu? Moj brat je suviše dobar čovjek, i uvijek se bavi svime i svačime - kazala je zabrinuto Suga. Kad bi rastvorila oble vjeđe koje kao da su skrivale dragulje, crne, vlažne zjenice kojima bi se netremice zagledala u nešto, njezinim cijelim tijelom razlila bi se melankolična sjeta, kao u lijepe mačke.- Ništa ti ne brini, naravno da će biti! - odgovori joj Kin koja je bila vesele ćudi, pa je željela što prije pobjeći od melankoličnih raspoloženja. Govoreći to, jednostavno je odmahnula rukom, a zatim izvadi svoju lulu iz vrećice, što joj je visjela o obiju, napuni je i povuče dim.- Nego, ima nešto važnije što zabrinjava tvoju majku, a to si ti, Suga.- Ja...? A zbog čega? - u Suginim očima pojavi se mutan izraz, dok je sumnjičavo vrtjela glavom. Iako već odrasla osoba, na njezinu licu zadržalo se nešto djetinje bezazleno dok se trudila da shvati osjećaje svoje majke.63

- Kako možeš biti takva? Razdvojena od kćeri, majka ti se brine i izjeda, a tebe baš briga...U vrijeme kada je posjetila dom Kusumijevih Sugina je majka uistinu izgledala loše, blijeda kao da joj je zlo. Pomišljala je i da posjeti gospodu Shirakawa u njenoj rezidenciji i osobno je upita o onome što je čula. To bi, međutim, ipak bilo suviše nezgodno, pa je odustala, odlučivši zamoliti Kin da posjeti Sugu i indirektno ispita stanje stvari; dok je to govorila, čak je i onaj prijateljski, uvijek prisutan osmijeh na njenim malim obrazima kadikad bivao zamijenjen nekom gorkom, zaboravljenom ozbiljnošću.Priča je, izgleda, potekla od glavnog medu Shirakawinim vrtlarima. Ako joj je vjerovati, u rujnu su iz Honja došle u Shirakawinu kuću na ogled dvije nove služavke, navodno sestrične. O svemu u vezi s njihovim dolaskom pobrinuo se bračni par Sonoda iz Kvushua, odakle je i Shirakawa, koji .se sada bavio preprodajom rariteta. Kao odgovor na razgovor sa Shirakawom, u kojemu je on jasno izrazio želju za zgodnom služavkom, gospoda Sonoda mu je lično dovela te dvije djevojke, od kojih je jedna vraćena kući, a druga ostala.Prema onome što su služavke ispričale spomenutom vrtlaru u kući su, uz Sugu koja se brinula o gospodarovim osobnim potrebama, bile tri stalne služavke. A kad bi se priređivala kakva svečanost, za pripomoć u točenju pića i služenju jela, pozivali bi djevojke iz Shinbashija ili Vanagibashija; nije, dakle, bilo nikakve potrebe da se za stalno uzme nova služavka. Naviknuta da sve podnosi, gospoda Shirakavva, naravno, nije ništa rekla, dok je njezinu kćer obradovala vijest da će dobiti prijateljicu za igru; ta nova djevojka, međutim, zacijelo neće biti samo obična služavka. Neće proći dugo i Shirakawa će je učiniti svojom ljubavnicom. Što Suga misli o tome? Za gospodu to možda i ne predstavlja veliku razliku, jer gdje je već jedna, mogu biti i dvije ljubavnice; ali u slučaju da se Shirakavv-a nje, Suge, zasitio i sada uvodi u kuću novu64djevojku, ona više ne može, poput kakve gospođice, bezbrižno provoditi dane.Bilo kako bilo, njezin gospodar je bio pravi Don Juan; unatoč relativnom uspjehu u društvu, i to ne većem od službe u tokijskoj policiji, posjećivao je najskuplje geishe u Shinbashiju natječući se s mladim plemićima. Naivnu, neiskusnu djevojku poput Suge takav je čovjek mogao vrtjeti oko malog prsta.Kraj vrtlareve priče sadržavao je zlobu, koja je razgnjevila čak i plahu, dobrodušnu Suginu majku. Ljubomorna kleveta koja se širila Sugi iza leda još jednom ju je podsjetila na položaj njezine kćeri u obitelji Shirakawa, a od te klevete plamtjela joj je cijela utroba.U Sugi doduše ima neke tromosti i sumornosti, ali ljudi je nikada, ni kao dijete, nisu smatrali glupom. Bila je to neiskvarena djevojka, rođena u trgovačkoj obitelji, koja je s lakoćom svladavala časove plesa i koja je voljela svoje roditelje. Da su kojim slučajem oni uspješno vodili svoje poslove, tko zna u kako se dobru obitelj još mogla udati?! Ovako, međutim, da bi potpomogla radnju koja je propadala, majka ju je, u dobi od petnaest ljeta, kada se za nju još nije moglo reći da je zrela žena, prodala u Fukushimu, kao ljubavnicu gospodinu Shirakavvi. Da li se tako bezosjećajan roditelj još uopće i može nazvati tim imenom? A Suga je unatoč svemu, čini se, dobro shvatila bol roditelja koji su bili prisiljeni prodati svoju kćer; premda ih osobno ne posjećuje, brine se za njih i, preko drugih, šalje im novac i hranu.I nakon dolaska u Tokio uvjetovanog promocijom guvernera Kawashime i glavnog policijskog inspektora, Shirakavva je nastavio raditi jednako sposobno i marljivo kao i prije, a sudeći prema svoti novca koji je ulagao u svoja privatna uživanja u kvartu Yoshiwara, kružile su glasine da je on bogat čovjek. Sugina majka bi se sva zajapurila od sreće slušajući priče o tom imućnom službeniku u čijoj kući, zajedno s njegovom kćerkom, odrasta i njezina Suga; ali čuvši vrtlarevu priču, shvatila65je da je cijela obitelj Shirakawa - izuzev samog gospodara -neprijateljski raspoložena prema njoj. Jadna Suga! I majka poželi da je zagrljajem zaštiti od tog silnog trnja u koje je upala.Ako Shirakawa uzme novu priležnicu i njegovi se osjećaji okrenu prema njoj, što će biti sa Sugom? Još na početku, kada je kćer jedinicu gurnula u tu situaciju, majka je gospodu Shirakawa, svoj jedini mogući oslonac, iz dubine srca zamolila da uvijek, ma što se dogodilo, vodi brigu o dobrobiti Suge koju je odvela sa sobom.- Kad pomislim da bi se moglo dogoditi da mu Suga jednog dana dojadi, noću ne mogu ni oka sklopiti.Uredno položenih ruku na koljenima gdje se na kimonu nije nazirao ni najmanji nabor, Tomo je slušala Suginu majku i te sebične riječi, izgovorene u trenutku zbunjenosti vlastitom ljubavlju.

- Budite bez brige. Kako god se osjećaji mog muža prema njoj promijenili, ja ću paziti da joj uvijek bude dobro. A kako i ne bih, kad dobivam tako čestitu djevojku... Vjerujte mi, i sve će biti u redu.Na te riječi Sugina se majka iscrpljeno srušila i ispružila ničice pred Tomo. Isprekidano i nevjesto, smušeno plačnim glasom pokušavala joj se zahvaliti, što je Tomo slušala stisnuvši zube, jer je i sama s mukom zadržavala gorke suze.Sugina majka sada se toga prisjećala.I odlučila da što prije još jednom vidi Tomo i provjeri njezine riječi. Ali kad je trebalo to učiniti izdala ju je hrabrost i, umjesto gospodu Shirakawu, posjetila je Kin.* * *- Mislite na gospođicu Yumi, zar ne? - reče Suga nakon što ju je saslušala, trepćući očima kao zaslijepljena jarkim svjetlom. - U tom slučaju, nema ničega o čemu bi trebalo razgovarati s gospodom. A majci lijepo poručite da se ništa ne brine.06- Tako, dakle... Stvarno? - naslonivši otvor lule uz obraz, Kin je kimnula glavom s neodrednim izrazom na licu.- Znači, prema onome što si ti vidjela, malo je vjerojatno da Yumi postane nešto više od služavke?- Ne, to nisam rekla.Na Suginim obrazima, bijelim poput najfinijeg papira, iznenada se pojavi osmijeh, strahovito bezazlen osmijeh, ali Kin se strese od jeze kao da ju je netko ledenom rukom pogladio po vratu na leđima.- Zapravo je već sve gotovo. Sad gospodar još samo treba razgovarati s njenim roditeljima i nakon toga će Yumi živjeti sa mnom, u mojoj sobi.Suga je govorila tečno, s osmijehom na usnama. Zaboravivši na lulu što ju je još uvijek držala prislonjenu uz obraz, Kin ju je slušala širom izbuljivši oči.- A tako... Razumijem. Onda tvoja majka ipak ima razloga za zabrinutost, zar ne?- Ne, uopće nema. Yumi je tako jednostavne naravi, kao da je muško, i čini se da ćemo se dobro slagati.- Dobro, to je lijepo... Ali što onda, ako gospodaru ona postane milija od tebe?- To se neće dogoditi - kazala je, a na licu još je još uvijek lebdio onaj bezazleni osmijeh. Bio je to smiješak bez značenja, kao da je nešto mračno, na neobjašnjiv način, upija u sebe.Gledajući je, Kin ponovo osjeti kako joj leđima prolaze žmarci od jeze.Odjednom se u njoj probudi radoznalost. Zaželi proviriti kroz zavjesu i doznati na koji je to način Shirakavva toliko pridobio Sugu?- To se neće dogoditi, veliš? Zar ti je on to rekao? I zar ti uvijek sve govori?- Pa ne baš sve... - izusti Suga, no sasvim dovoljno da joj od stida obrazi buknu rumenilom. Pomisao da je loše odgovorila dovela ju je u nepriliku.67- Čekaj malo, Suga, to nije odgovor koji će zadovoljiti tvoju majku. Želiš li je uvjeriti da je sve u redu, i tvoja priča mora biti uvjerljiva... Inače će tvoja majka doći na razgovor s gospodom.- Ah, stvarno!Suga se pri tome namršti i učini neodređen pokret ramenima. Upravo u tom trenutku priđe joj, predući, šarena mačkica koja je sve dotad ležala sklupčana na svilenom jastuku. Suga je uzme u krilo i, gladeći njezinu mekanu dlaku, počne govoriti polako, kao za sebe, ne gledajući u Kin.- Gospodaru je stalo do mene, i zato me čuva. Kaže da sam fizički slabija od ostalih žena i da mi svako pretjerivanje šteti, jer uzrokuje raniju smrt... To je razlog da je uzeo Yumi. A budući da dobro poznaje sve vrste djevojaka za zabavu, umije postupati sa ženama... Što se mene tiče, ja sam ga od samog početka doživljavala kao što kći doživljava oca, pa na ljubomoru nisam ni pomišljala. Vjerojatno zbog razlike u godinama... Ali to ne zna čak ni gospoda, zato ni vi nemojte nikome reći.Kad je prestala govoriti, Sugino lice djelovalo je odraslo a vjede je potpuno sklopila. Tim dražesnim licem, a da ona toga nije bila svjesna, širila se, na neobjašnjiv način brišući s njega bilo kakav izraz, neka beskrajna praznina.Nakon što je Kin otišla kući s nerazumijevanjem na licu, Sugu obuze neka bezrazložna tuga. Neko je vrijeme, gladeći ispod vrata mačkicu koja je prela, gutala suze gledajući blijedo ružičaste latice kamelije u vrtu, boje zečjega uha. Bilo ju je stid što prema Yumi, svojoj protivnici koja je toliko uzbudila Kin i njezinu majku, nije osjećala ljubomoru.Premda je odrasla u trgovačkoj četvrti, kao kći strogih roditelja, nije znala gotovo ništa o odnosu

muškarca i žene. Na satovima plesa dobivala je uvijek muške uloge, kao što su Kanbei i Hisamalsu, pa kad bi joj se približile djevojke u ulogama Okani i O-somei počele je zavadati, učiteljica je od njih zahtijevala više senzualnosti; na taj su način, u njezinoj mašti, ljubav i senzualnost bile povezane s lijepom muzikom i odjećom.68Ubrzo poslije dolaska u Fukushimu Suga je, bez glazbe i svijetlih boja, u mraku, svojim tijelom spoznala što to znači muškarac. U njezinu je srcu, međutim, bez obzira na izravan odnos koji je imala sa Shirakawom, ostao posve netaknut onaj sjaj i ljepota svijeta u kojemu su se skutovi kimona i dugački rukavi prekrasnih boja vijorili, međusobno se preplećući, uz tugaljivo bolne melodije što su se nizale jedna za drugom. Bilo je uistinu začuđujuće da te njezine fantazije nisu ni na koji način odbijale postojeću stvarnost, Shirakawu.I u vlastitoj kući, gdje je sjedio na povišenom mjestu, Shirakawa je bio škrt na osmijesima. Pio je malo, dvije do tri čašice, te nikada nije gubio kontrolu nad svojim ponašanjem. I nije samo pred Tomo nastojao sakriti svoje slabosti; u društvu žena uvijek je djelovao nadmoćno i kreposno, kao da one ne zavređuju njegovu pažnju. U oblačenju je, pak, bio izbirljiviji od njih; često se žalio trgovcu iz suknarske radnje, kada je zalazio u njegovu kuću, na ovo ili ono, a bijele sokne tabi nikada nije navukao ako su imale ma i jedan nabor.Dok bi Suga, pripremivši odjeću, pomagala Shirakawi pri oblačenju, namještala mu ogledalo dok se brijao i obavljala sve sitnice vezane uz njegov izgled, ljepotu i mladolikost njegove pojave, nalik kakvom glumcu, djelovala je osvježavajuće i spretno razbijala svoje sumorno raspoloženje; kretnje bi joj postale gipke i lake, posve drugačije od onih kada je radila nešto za gospodu. Ipak, da je netko upita da li voli Shirakawu, ne bi bila u stanju odgovoriti.Jer, unatoč tome što ju je on cijenio poput blaga koje se teško stjče, u dubini srca ona mu nije mogla oprostiti činjenicu da je ugrabljena i pritvorena. Težina tog osjećaja, a da ona toga nije bila svjesna, zasjenjivala je njezinu ljepotu kao oblačni dani ljepotu trešnjeva cvijeta.-Ja sam isto što i ti, znaš? - promrmljala je šarenoj mačkici, uzdahnuvši.69Pogladi je po bijelom trbuhu, pogladi je uz dlaku na leđima i, ćuteći male čaporke na svojim rukama, pritisne je k sebi tako čvrsto da joj je ponestalo daha i da je mačkica ispustila neuobičajen jauk.Suga je znala da mačkica, ma koliko se trudila, ne može čovjeku zamijeniti druga. A nekim šestim čulom shvatila je i to da se u tjelesno privlačnom i naizgled tako uglađenom Shirakavvi krije tko zna kako okrutna i bezobzirna duša,U vrijeme kada se to dogodilo bili su još u Fukushimi.Jedan od Shirakavvinih potčinjenih službenika, Kazabava, mladić niska rasta kad bi došao u njegovu kuću, prolazeći hodnikom ovlaš bi dodirnuo Suginu mku ili rame, ili bi se pak netremice zagledao u njezino lice. Jednom, za vrijeme uobičajene zabave uz šake Kazabava, a sjedio je u začelju, zamoli Sugu da mu pokaže, tko zna zašto, svoj prsten sa zlatnom intarzijom.Ništa ne misleći, Suga ga skine i pokaže mu ga, na što ga Kazabava uzme i stavi u svoj džep; na sve njezine molbe, da joj ga vrati, ostao je gluh. Budući da pred ljudima nije o tome mogla glasno razgovarati, na tome je i ostalo, ali nakon što se društvo - uključivši i Kazabavu - razišlo, Suga se uplaši: što ako to primijeti Shirakawa?Naravno da mu to sama nikad ne bi izravno kazala, ali te noći, po nekoj čudnovatoj prestrašenosti u njenom nedozrelom tijelu, Shirakawa je osjetio da se nešto dogodilo. Stišćući, u tami, jedan po jedan prst Sugine hladne, ukočene ruke, nehajno primijeti:- Gdje ti je prsten?Na te se riječi Sugina glatka, mekana koža iznenada naježi i počne drhtati poput obješena gajtana.- Dala si ga nekome? - upita, gladeći je po leđima i rukama nježno, poput oca. Suga se zgrči i brižne u plač te jecajući, poput ukorena djeteta, ispriča mu isprekidanim glasom kako joj je Kazabava uzeo prsten.-o- Glupost, tko je vidio zbog toga plakati... Mladići Često izvode takve šale. Ali morat ćeš pripaziti, jer te sitnice mogu lako podići veliku prašinu.Govoreći to, Shirakavva ju je jednom rukom držao u zagrljaju, dok je rukavom druge brisao njezine suze i skidao vlas po vlas kose što joj se bila slijepila uz lice.Suga je mislila da je tim noćnim razgovorom stvar okončana. Zato je, nekoliko dana kasnije, protrnula

čuvši da je Kazabava, za vrijeme terevenke na izletu u toplice Higashi-yama, slomio bedrenu kost u pijanoj svađi sa svojim kolegama iz ureda. U društvu koje je bilo s njim nalazilo se i nekoliko policajaca slijepo odanih Shirakawi. Otada, svaki put kad bi ugledala Kazabavu kako šepajući dolazi Shirakawi i ponizno sluša njegova naređenja, Suga je ćutjela bol kao da je netko šiba bičem. Kazabaya je sada odvraćao pogled, da ne bi slučajno ugledao ni pramen njezine kose.Gospodara se trebalo bojati; ako se razljuti, nikad nisi znao što će ti učiniti. Otkad je to shvatila, mogao ju je on maziti i ugađati joj koliko mu drago, ali negdje u njezinoj podsvijesti uvijek je ostajao lik šepavog, pokunjenog Kazabave.- Da i nisam razvratnik kakav jesam - običavao joj je govoriti Shirakavva - s tako slabim tijelom kao što je tvoje ionako ne bi mogla imati djece. - Te su se riječi neizbrisivo, poput žiga, urezale u njezinu svijest. Ne bi se moglo reći da je Suga naročito željela Shirakawino dijete; ali ta određenost da je kao žena nerotkinja zatvorila je njeno mlado srce nekim izgubljenim osjećajem, sličnim onome što ga osjeća putnik kada zna da na kraju ceste nema ni konaka ni utočišta.Bilo kako bilo, koliko god je mazili i pazili, ona je ipak ostajala samo služavka, bez ikakve budućnosti. Ako je zahvaljujući takvoj službi mogla olakšati življenje majci, bratu i ostaloj obitelji, onda je njezin život barem utoliko imao smisla. Jer, čak i kad bi napustila Shirakavvu, nikada više ne bi mogla biti ona nevina, kao od majke rođena djevojka; a u kući gdje71već ionako postoji zakonita žena-gospodarica, još jedna djevojka poput nje, Suge, neće bitno izmijeniti njen položaj. Shvativši to, Suga je prema visokoj i vitkoj, mladolikoj, crnomanjastoj Yumi dječački začešljane punđe osjećala čak simpatiju.Jednog dana, u sjeni dvostrukih teških vrata spremišta s ožbukanim zidovima, Suga ugleda Yumi svu u suzama. Gdje joj je to, i kako Shirakawa učinio? Yumina mršava ramena tresla su se od plača.- Što ti je? Yumi, što se dogodilo? - upita je Suga, položivši ruku na njezino rame. No kad joj je odostrag htjela zaviriti u lice, Yumi ga sakrije rukavom i još jače zajeca. U svakom trzaju njenih ramena ćutjela je Suga odjek nečega što je sama već proživjela, pa nije morala ništa pitati da bi jasno shvatila uzrok Yuminoj patnji.- Yumi... razumijem te, razumijem... I sa mnom je bilo potpuno isto...Dok je to govorila, Sugi se oči ispune suzama a glas postane unjkav. Kao da ju je taj glas probudio, Yumi podigne glavu. No ugledavši Sugine velike zjenice ispunjene suzama, ponovo je obuzme tuga i ona, zagnjurivši glavu u Sugine grudi, silovito zajeca. Plačući zajedno s njom, Suga je gladila njezina ramena, nježne kosti obavijene tankim slojem čvrstog mesa; to je bila Yumi, nalik mladom bambusu, jakom no podatnom. Sugi je bila prijatna i njena put boje pšenice, hrapava kao u muškarca.- Sto će reći otac i majka... na to Sto mi se dogodilo... Tako me je stid... - kazala je Yumi i ponovo zaplakala.U njezinu naricanju bilo je neke elastičnosti, koju Sugina žalost, povodom istog događaja, nije imala, a koja je Sugu očarala. I, umjesto ljubomore, grudi joj preplavi želja da se toj djevojci približi i da njih dvije zajedno, u zagrljaju, uzdišu nad svojim nesretnim sudbinama.- Moramo biti jake, Yumi. Možeš me smatrati svojom sestrom; naravno, ako to želiš.72- Želim, Suga. Ali ja... ja...Ne mareći za svoju dotjeranu kosu, Yumi zagnjuri glavu Sugi u krilo.Te večeri došla je u njezinu sobu i ispričala joj sve o svom djetinjstvu i svojoj porodici. Bijahu siromašni; jedini zaposlen član u obitelji bio je muž njezine starije sestre, koji je radio u mjesnom uredu. Otac joj je, međutim, nekad bio u tjelesnoj straži feudalca nižeg ranga, a i majka joj je jedno vrijeme služila na dvoru. U kuću Shirakawinih Yumi je došla na nagovor gospode Sonode, koja joj je rekla da će se tu naučiti otmjenom vladanju; ali sada, vidjevši šta se dogodilo, shvatila je da je i ona, kao posrednik u tom poslu, vjerojatno znala o čemu se radi još od samog početka. Shirakawa je, doduše, izjavio da prihvaća odgovornost za nju kao da mu je kći, jednako kao i u Suginom slučaju; ali hoće li se njezin tvrdoglavi otac složiti s time? Ako dođe vičući kad sazna za povredu nanesenu tijelu njegove kćeri, kamo će ona sa sobom? I sama pomisao na to - kazala je Sugi s intenzivnim izrazom na licu - činila je da bi najradije odmah pobjegla nekamo i sakrila se.Uzbuđenje i suze koje su joj smočile obraze, te još jače istaknute obrve, dale su Yuminu licu neku jednostavnu, dječačku ljepotu. U svem svojemu jadu, ona prema nasilnom Shirakawi nije osjećala ni trunka mržnje, pa se Suga nekako raznježi; učini joj se, kao da se njih dvije drže za ruke.

Bazar tog dana prošao je mnogo bolje nego što se očekivalo. Tomo i Etsuko vratile su se navečer, nekoliko trenutaka prije Shirakavve, a on ih je tamo posjetio kao gost i kupio im kolače i torbice za kozmetiku, što su donijele kući u zavežljaju.Nakon što je skinula tijesnu zapadnjačku haljinu i obukla kimono od žute prugaste svile, preko kojega je navukla svileni ogrtač, Etsuko ude u Suginu sobu. Tamo je spremno odgovarala73na sva pitanja o tome kako je tog dana u Rokumeikanu služila čaj Njezinu Veličanstvu Carici.- Da, moglo bi se reći da je lijepa... Pomalo je slična našoj Yumi.Kada je to konačno izrekla, Etsuko se .sva skupi u ramenima i pogleda ne stoji li iza nje, možda, njezina majka. Da ju je čula, zacijelo bi je oštro ukorila zbog neprilične usporedbe. Tomo je bila stroga, a to je bio razlog da je Etsuko djelovala živahnije i primjerenije svojoj djetinjoj dobi u društvu služavki ili Suge, nego s njom. Što se pak Suge tiče, ona je spontano osjećala simpatiju za bezazlenost načina kojim se Etsuko privijala uz nju. Budući da je nju, Sugu, majka čak i previše razmazila -češljala je i pravila joj frizuru, kupovala ukrase za kosu i slično, ona je prema Etsuko ćutjela kadikad neku nježnu zabrinutost; tu djevojčicu, premda je doduše živjela s oba roditelja, nijedan od njih nije dovoljno mazio, dok je ona i s jednim i s drugim -na način neprirodan djetetu - morala birati na oprezu.- Voliš li Yumi, Etsuko?- Volim, i to jako!- Više od mene?- Nemoj tako! Tebe volim više... Ali ne, volim vas obje jednako.Zbunjena pitanjem, Etsuko je zatresla glavom. Suga je, doduše, pokazala namrgođeno lice, ali ju je privlačila Etsukina jednostavna, iskrena narav. Jedino u tim trenucima, kada se ovako šalila i čavrljala s Etsuko, osjetila bi u duši neku vedrinu, kao da je i sama ponovo postala dijete.Te večeri, kad joj je Suga prenijela poruku da dođe u Shirakavvinu sobu, Tomo oćutje kako joj tijelo prožima hladnoća. U Rokumeikanu, kad im je predavao zavežljaj s kupljenim darovima naredivši im da odu kući prije njega, Shirakavva je bio neobično dobre volje - ali to je bilo zato, što je bio svijestan svog lošeg raspoloženja i zastrašujućeg uzbuđenja koje će izbiti po povratku kući. Navikla na žestoke promjene u raspoloženjima74svojega muža, Tomo je znala da je s njim najteže kad mu je pogled bio jasan i hladan, kad bi mu vene na sljepoočnicama iskočile i pulsirale, i kad bi mu zglobovi prstiju bili ukočeni a palac zmijoliko svinut. U takvim trenucima, međutim, Shirakawa nije tražio Sugino društvo da se otarasi svoje zlovolje, već je običavao pozivati Tomo i detaljno je zapitkivati o financijama domaćinstva ili o nadzorništvu nad njihovim imetkom. Tomo se ionako, jedanput ili dvaput mjesečno, morala o koječemu dogovoriti sa svojim mužem u odsutnosti priležnica. On joj je, doduše, pružao priliku da to učini, ali boljelo ju je da to uvijek mora biti u vrijeme kada ga izvan kuće nešto ozlovolji, a ona onda služi kao meta na kojoj on iskaljuje svoju žestinu. I sada je u muževljevu sobu, gdje su bile prostrte dvije postelje, išla s osjećajem ekonoma kojega njegov pretpostavljeni zove na provjeai računa. Uputila se preko volje jer je baš toga dana, kada je Shirakawa bio naročito ozlojeđen, svakako morala potaknuti i pitanje o Yumi.Naime, prije nekoliko dana dobila je pismo od Yumina oca, pisano vještom rukom u ehikage-stilu. Poslije uglađena raspitivanja o njihovu zdravlju Yumin je otac, za neočekivanu promjenu što se dogodila s njegovom kćerkom, upola krivio Tomo. Kako to da je Shirakawa, pored vlastite žene i priležnice, morao silovati Yumi? Premda gospodar u obitelji, nije bilo nimalo u redu da s djevojkom radi što ga je volja i liši je djevičanstva bez pristanka njezinih roditelja. Drugim riječima, budući da joj ne može vratiti izgubljenu nevinost, kakve mjere Shirakavva namjerava dalje poduzeti? On, Yumin otac, navratit će ovih dana da čuje kakvi su mu planovi. Stil pisma bio je uglađen, ali se iz njega jasno razabirao odlučan stav.Međutim, preko Sonode, Tomo je znala da su Yumini roditelji na neki način bili svjesni što će se dogoditi, i da su to u sebi i priželjkivali kada su kćer poslali k njima u službu. Jer ako Yumi, kao Suga, postane Shirakawina priležnica, slat će im stalno novac i oni će lagodno živjeti; tako se u velikoj mjeri, čini se, nadao njezin otac. Već je i samo pismo, najvjerojatnije, bilo puka~5formalnost postarijeg čovjeka samurajskog porijekla. Tom i je ipak bila mnogo simpatičnija Sugina

majka, potekla iz nižih slojeva, s njezinom skromnom molbom i neznalačkom iskrenošću. Između redaka ovog pisma, napisanog lijepim stilom i krasopisom, skrivala se neka niska pohlepa, pa se na Tominim usnama - dok ga je držala u ruci - neko vrijeme zadržao hladan osmijeh.Shirakawa je u spavaćoj sobi, već obučen za spavanje, sjedio nalakćen za malim stolom od mahagonija i crvenim tušem, uz svjetlo stojeće lampe, unosio neke ispravke u službene dokumente. Kada je Tomo ušla, on se mrzovoljno okrene prema njoj:- Kako bi bilo da se preodjeneš?Tomo u tišini ode u susjednu sobu, odakle se sa čudnom jasnoćom začuje šuŠketavo odmatanje obija. Shirakawa odloži kičicu i osluhne zvuk tog polaganog, teškog pokreta, tako jednostavnog i melankoličnog a ipak snažnog, poput morskih valova zimi; zvuk što ga je živo podsjećao na dobro poznato Tomino tijelo i njezin glas, koje je gledao i slušao blizu dvadest godina. Mnogobrojni, nezaboravni prizori planinskih brzaka iz rodnog Kvushua, kao i duboki snijeg koji je prekrivao Tohoku, sjeveroistočni dio Honsua gdje je boravio i radio, navirali su i iščezavali uz Tomine pokrete. Ona je bila poput njegove sjene, htio - ne htio neraskidivo vezana uz njega, i kao takva vjerojatno će i ostarjeti i umrijeti u toj kući, poput kakvog kućnog duha. Shirakawa je nejasno osjećao neku hladnu volju, daleko od ljubavi ili samoprijegora, koja je njegovu ženu vodila da slijedi i pokorava se njegovim sebičnim prohtjevima, a to je u njemu izazivalo čuvstvo nalik snažnoj mržnji. Suprotno od ljubavi koju je osjećao prema Sugi i Yumi, Tomo je za njega bila neprijatelj zatvoren u zamku, koji je odolijevao svim napadajima. Tog dana je, međutim, duševno bio toliko slomljen da je odbacio onaj oklop u koji se obično zatvarao i zaželio porazgovarati sa ženom kao što su to činili u mladim danima.76Ali zašto? Shirakawa je, naime, danas ugledao duha usred bijela dana.Poslije bazara, premda je slijedio generalnog inspektora Kawashimu do velike sale u Rokumeikanu, gdje se održavao bal, vShirakavva, kojega ples i zapadnjačka muzika nisu zanimali, sjeo je na sofu u predvorju i pijuckao bijelo vino kojim ga je poslužio konobar.Netko ga potapša po ramenu. Kad se nehajno okrenuo, ugleda iza sebe muškarca pronicavih očiju, s brčićima, odjevena u radnički kaput. Čovjekove stroge, lijepe usne zračile su osmijehom, upola prijateljskim, a upola mržnjom ispunjen.- Shirakawa! Došao sam da ti se zahvalim... za sve ono što si za mene učinio u Fukushimi.Bio je to mladić imenom Hanashima, sljedbenik političkog vode Unna Takachua. Prema naređenju guvernera Kawashime, Shirakawa se u Fukushimi oštro suprotstavio pokretu Liberalne stranke; nakon uhićenja Hanashimu su okrutnim mjerama ispitivali, da bi u Tokiju bio osuđen na zatvor gdje je, navodno, od bolesti i umro. Govorilo se da se hvalisao, kako bi od Shirakawine krvi uvijek ostajao žedan. U usporedbi s njegovim nekadašnjim izgledom - otrcanim odijelom i pohabanim šeširom, sada je to bio mladić kuštrave kose s razdjeljkom po sredini, jednostavna no ukusna izgleda, a miris kolonjske vode što se od njega širio ostavljao je dojam čovjeka koji se vratio s putovanja po Zapadu. Shirakawa se našao zatečen poput kamenčića prepuštenog struji vode.Hanashima se isprsio i glasno nasmijao. Čini se da je uživao u njegovu zaprepaštenju, budući da Shirakawu inače nije bilo lako iznenaditi.- Ništa se nemoj čuditi. Mislio si da sam mrtav, zar ne? Ali kako bih mogao umrijeti kad za sobom, poput tebe, ostavljam tako loše činovnike? Tko bi se onda pobrinuo za narod? Pogledaj ovaj grad, blistavo osvijetljen svijećnjacima... To je samrtni hropac sadašnje, klanske vlade. I svijeća, prije nego se ugasi, iznenada~7bukne snažnim plamenom. Svi vaši napori su uzaludni, jer će za dvije godine biti objavljen Ustav. A tada, svidjelo vam se to ili ne, formirat će se i Narodna skupština. Ali njezini članovi neće biti činovnici, postavljeni svojevoljno odredbama vlade, već će se birati iz naroda. Vaše je vrijeme isteklo. Nakon Tokugawine feudalne vladavine, vlast su u zemlji despotski preuzele dvije porodice; međutim, dani su vam odbrojani. Dolazi opasno vrijeme za birokratske ulizice, poput tebe, kojima je potrebna moc samo da bi što više prigrabili za sebe. Uskoro ćeš se i sam uvjeriti u rastuću snagu narodnih masa. Ha - ha - ha - ha...Hanashima je otišao grohotom se smijući, dok je Shirakawa nekoliko trenutaka ostao nijem, bez riječi. Bio je u stanju omamljenosti, nimalo nalik sebi samome. Grupice od po dvoje-tro)e 'Judi, kojima je bio okružen, vjerojatno su ih - zbog živahnog načina kojim je Hanashima s njim pričao - smatrale prijateljima. Ali što se, zaboga, dogodilo s onim izmučenim Hanashimom koji je, dok su ga kroz

snijeg vezanog sprovodili u Odavvaru, jaukao da ga uže previše steže i da ne može disati? U plesnoj dvorani, blistavo osvijetljenoj plinskim svjetiljkama s cvjetastim plamenjem, elegantno odjeveni parovi držali su se za ruke i klizili parketom prepustivsi se zapadnjačkoj glazbi, poput cvjetnih buketa nošenih vodom. Hanashima, koji je iščezao pred nekoliko trenutaka, sada je držao u naručju dugovratu ljepoticu u večernjoj haljini od ljubičastog satena, obnaženih ramena, i uživao u plesu. Shirakavva se na čudan način osjeti napuštenim i izgubljenim.- Ako za godnu-dvije ne uspijemo zemlju staviti pod svoju kontrolu, gotovo je s našom vladavinom. Što se mene tiče, ne bih to želio doživjeti.To je prije svega četiri ili pet dana rekao čovjek kojega nije bilo lako zastrašiti, generalni inspektor Kawashima, dok su mu se na velikim očima teške vjede namrgođeno skupile.Je li moguće da je Kawashima, taj demon koji se svim silama trudio da suzbije pokret za slobodom građanskih prava, shvatio da nadolazi novo, monstruozno vrijeme kojemu se,78poput plime, ne vrijedi odupirati? Čak i u čovjeku koji je upravo nasilničkim mjerama rušio stanovništvu domove da bi se sagradila cesta, a za prosperitet rudnika bakra u Ashiu mirno promatrao trovanje ljudi mineralnim otpadima uz područje rijeke Watarase - sve u ime lojalnosti prema državi, dakle, čak, i u tako postojanom karakteru pojavila se pukotina, koju Shirakawa nije mogao a da malodušno ne zamijeti,Tog dana je u Rokumeikanu bio i Taisuke Itagaki, predsjednik Liberalne stranke, pa je Hanashima vjerojatno s njim i došao. Zamislivši dan kada će se održati Skupština s delegatima koji zastupaju građanska prava, kao što su Unno i Hanashima, Shirakawa i protiv svoje volje osjeti kako vrijeme autokratske vladavine činovnika postaje prošlost. Oćutje kako mu se, polako ali sigurno, približava kraj, sudbina ljudi odanih moćnim figurama koje padaju, poput Yoza Toriija, desne ruke Tadakunija Mizuna za vrijeme njegova namjesništva u Echizenu, ili Shuzena Nagana, glavnog uzdanika Taira lija, koji je doživio da mu odrube glavu.Malaksao duhom, Shirakavva je poželio utjehu u Tominu zagrljaju. Taj osjećaj nije mogao podijeliti sa Sugom ili Yumi, u kojima je uživao kao što neki ljudi uživaju u pticama ili zlatnim ribicama; ranu mu je mogla ublažiti i zaustaviti krvarenje jedino Tomo, osoba mnogo čvršće i jače volje od njegove. I dok je on u svojoj ženi gledao samo viziju majke, Tomina ljubav prema njemu, nekad toliko suptilna da bi odmah otkrila i najdelikatniju duševnu pozlijedenost, definitivno se ohladila i pretvorila u pepeo. Muževljevo neraspoloženo lice podsticalo ju je samo da u tišini, ne dirajući bolno mjesto, prekriženih ruku zauzme obrambeni položaj. Otkad se u kući, uz Sugu, pojavila još jedna priležnica, Tomo se jedino brinula kako će se njezina narav razvijati u njihovoj kući; u toj zabrinutosti, međutim, nije bilo ni plamička ljubomore.Te večeri je, također, potpuno smireno spomenula Yumi i pismo što ga je dobila od njezinih, premda joj se u pripovijedanju osjećalo nekakvo ustezanje, kao da ona osobno,79za sebe, traži nešto nemoguće. Govorila je birajući riječi, u namjeri da barem malo navede muža na razgovor o Yumi.- Potječe iz samurajske obitelji, pa me strah da bi moglo biti problema...- Ne vjerujem. Koliko znam od Sonode, jedino je Mitsu, djevojku koja je došla s Yumi, brinuo slučaj da bi mogla postati ljubavnica. A budući da je Yumina majka, vele, služila u kući velikaša Tode, morala je znati što će joj se dogoditi s kćerkom. Rekao bih da se pitanje obiteljske časti svodi, na kraju, samo na novac.Rekavši to kao da se to njega i ne tiče, Shirakawa se prodorno zagleda u Tomo. Nije ga živcirala sama tema, Yumi, već to što vidi da Tomo nije potresena onoliko kao u vrijeme kad je dovela kući Sugu.- Koliko? - upitala je, gledajući ga pravo u oči. I sama se zgražala nad svojim moralnim padom, jer dok se u Suginu slučaju itekako žalostila, za Yumino izgubljeno djevičanstvo nije osjećala ništa.- Isto koliko i za Sugu, Ovaj put smo, zapravo, jeftinije prošli - izjavio je Shirakawa hladno, kao točku na taj razgovor.Time je ironično želio primijetiti da je Yumi jednostavnija i otvorenija djevojka, mnogo krhkije i prozračnije grade od Suge. Pored Tomo ljubio je Sugu, pored Suge ijubio je Yumi; ali zar se time svijet u kojemu živi promijenio? S osjećajem pustoši prikrižio je ruke, boreći se protiv usamljenosti kojoj je njegovo tijelo bilo izloženo kao nekom snažnom, mračnome vjetru.80

2.MJESEC 26. NOĆIKako tužno; nagranici jave i sna,život leptira.(haiku ispjevan povodom svečanosti promatranja cvijeća)- Stigla je nosiljka... Nevjesta, nevjesta!Taj uzvik, sličan onom kojim se služe nosači u postizanju ritma prilikom dizanja tereta, došao je od radnika koji je stajao na ulazu i, odjeven u tradicionalnu livreju s obiteljskim grbom, promatrao kako se ljudi s rikšama energično uspinju strmim puteljkom oivičenim ukrasnim grmljem. U kući, gdje su nevjestu očekivali, nastane brujanje kao da istovremeno uzlijeće jato ptica.Na te se zvukove uspravila i dojilja iMaki, koja je dojila dijete u odvojenom dijelu kuće. Nježno izvukavši ruku na kojoj je Takaova glavica počivala kao na jastuku i popravivši kimono na razgolićenim grudima, Maki izađe na verandu. Premda se Tomo inače nije odvajala od unuka, večeras je njega i Maki preselila na prvi kat odvojenog dijela kuće, želeći mladu nevjestu - koju će dijete ionako zvati majkom - poštedjeti dječjeg plača barem na dan vjenčanja.81Kuća je bila sagrađena na samom vrhu veoma blage, lagane uzbrdice, i iz tog dijela moglo se preko dana jednim jedinim pogledom obuhvatiti more uz obalu Shinagawe, koje je sada bilo obavljeno večernjim maglama kasnoga proljeća. Spustio se sumrak. Zelenilo drveća u vrtu bilo je tamno i nepomično, jedino su se još mjestimice, s obje strane puteljka, nazirale krošnje trešanja u punome cvatu, nalik velikim, svijetlo-ljubičastim suncobranima. Nosiljka s nevjestom, slijedeći onu sa ženidbenim posrednikom, sada se upravo uspinjala blagom kosinom, prolazeći ispod suncobrana od rascvalih trešnjevih krošanja. Zakloni na nosiljci bijahu spušteni, a unutra je sjedjela nevjesta nisko oborene glave. Njezina dotjerana kosa s bijelom, tradicionalnom nevjestinskom kapom ukrašenom češljevima i ukosnicama njihala se od težine, a na dugačkom vanjskom kimonu crvene boje jasno su se razabirale sitno izvezene figure. Ni priručni lampioni domaćina, kao ni lampioni nad ulazom nisu u sutonu mnogo koristili, što je povorku s nevjestom, obavijenu kao nekom narančastom maglom boje marelice, činilo još ljepšom, poput vizije. Zaslijepljena prizorom, Maki pomisli da je tako nešto jednom već vidjela u snu, ali kad se prisjetila, oduševljenje joj splasne. Nevjesta u tako blještavoj odori, naime, često je bila osoba rođena pod nesretnom zvijezdom.Zacijelo je došla ništa ne znajući o pravoj prirodi mladog gospodara. Maki, koja je za sobom imala neuspjeli brak, sažalijevala ju je. Michimasina prva žena umrla je od porođajne groznice, ostavivši dječaka imenom Takao. Tijekom ove godine dana, koliko je službovala kod njih, čak je i dobrodušnoj dojilji Maki uspjelo barem približno upoznati neobične, složene odnose koji su vladali u toj kući.Yukitomo Shirakawa povukao se iz državne službe ubrzo nakon što je proglašen novi Ustav. Direktan uzrok njegovu povlačenju bila je iznenadna smrt od moždane kapi generalnog inspektora Kawasbime, u vitalnim pedesetim godinama, čije je prijateljstvo Shirakawa uživao dugi niz godina. Od svih pretpostavljenih, tvrdoglavi je Shirakawa zapravo jedino82Kawashimi bio voljan služiti i popuštati; a kako je za službovanja ionako prištedio imetak više nego dovoljan da u obilju provede ostatak života, nekome drugome nije ni namjeravao služiti. To, međutim, nije bio i jedini razlog; Shirakavva, koji je kao niži samuraj obitelji Hosokawa morao proći školu kineskih klasika i ratničkih disciplina, osjećao je kako to njegovo znanje danas nije dovoljno. Polako ali sigurno sve je više jačala tendencija da mladi činovnici u novoj vladi budu ljudi sa znanjem stečenim na Zapadu, da barataju engleskim jezikom i da u praksi primjenjuju zapadnjačku teoriju prava.Za njegov staromodni ponos bilo je potpuno nepojmljivo da ga njegovi potčinjeni gledaju snishodljivo. Kad bi i dalje ostao na sadašnjem položaju, bez Kawashimine zaštite, mogao bi se izvrgnuti još većem ruglu i sramoti. Štoviše, prirodno je očekivati da će osnivanje Narodne skupštine s

delegatima biranim iz naroda izvesti na scenu, kao tipične predstavnike nove vlade, i podsfrekivače poput Hanashime, kojega je onomad sreo u Rokumcikanu. Da bi unaprijed izbjegao tu opasnost, Shirakawa je svojevoljno dao ostavku. Kupio je prostranu kuću u blizini Gotenvame u Shinagawi, u kojoj je prije živio neki stranac, namjeravajući u njoj provesti ostatak života onako kako se njemu sviđa, gdje ga nitko neće ometati ni kontrolirati. Bio je to, naime, njegov dvorac, no ujedno i nadgrobni humak njegovim tek upola ostvarenim ambicijama.Kod kuće se Shirakawa ponašao despotski, poput kakvog velmože iz tek ukinutog feudalizma. Tomo, ali i Suga i Yumi, ne bi u toj kući proživjele nijedan miran trenutak da se nisu prilagodile njegovoj naprasitoj, razmetljivoj ćudi. A Etsuko se -ima tome već dvije godine - udala za pravnika koji se upravo bio vratio sa studija iz inozemstva.Jedina osoba, s kojom se Shirakavva nikako nije mogao složiti, bio je njegov sin Michimasa.Shirakavva i Tomo vjenčali su se veoma mladi, i u doba kad se on rodio živjeli su još na selu. Budući da je Shirakavva morao kasnije zbog posla u Tokio, a i kasnije je kao vladin83službenik često selio iz provincije u provinciju sjeveroističnog Honshua, ostavili su Michimasu u Kumamotu. gdje su ga odgajali stric i strina.Kad su se konačno skrasili u Tokiju i povukli sina da živi s njima, već mu je bilo skoro šesnaest godina. Otac ga je upisao na tečaj engleskog, kao i u novootvorenu stručnu školu u Tokiju. Michimasino pamćenje, doduše, nije nimalo zaostajalo za pamćenjem njegovih vršnjaka, ali bio je potpuno nesposoban da se druži s ljudima, pa ni na tečaju ni u školi nije uspio steći nijednog prijatelja, čak ni medu onima koji su mu to mogli biti. Shirakawi tako nije preostalo drugo nego pustiti ga da u kući živi poput mladog pustinjaka.Za svog sina čudaka Yukitomo, u kojega je samopoštovanje bilo neobično snažno, nije osjećao žaljenje, već prije krajnju antipatiju. Čak i neznanac koji se ne umije uklopiti u društvo pobuđivao je u njemu prezir; tim više mu se činilo nepodnošljivom sramotom da taj prezir zaslužuje njegov rođeni sin.- Sve dok ne postane samostalan, dječak se ne može smatrati muškarcem - rekao je.To je bio razlog da nikada nije jeo za istim stolom sa svojim sinom, već je Michimasa sve do ženidbe - u društvu nećaka koji je k njima došao sa sela - stanovao u sobi kućnog momka.Za Tomo je to predstavljalo dvostruku bol. Suga i Yumi su, naime, bile upola služavke, a svi su znali da žive u istoj sobi sa gospodarom; dok je njegov nasljednik Michimasa objedovao s nećakom Seizom u služinskoj sobi, sobi bez verande i tatamija izblijedjela od sunca. Gledajući ga kako nespretno drži štapiće i pohlepno trpa hranu u usta, grudi bi joj se ispunile tolikim očajem da bi poželjela zatvoriti oči. S druge strane, kad bi Michimasa ušao u očevu sobu, Shirakawine zjenice odmah bi prodorno zasvjetlucale; pogled na sina, na to lice velikog nosa i podbuhla čela - nalik majci samurajskog generala iz starokazališnih komada, te na njegove grube i bučne kretnje,8-i

odavao je mržnju. Tomo, koja je i inače svakog trenutka vodila računa o naglim promjenama raspoloženja svog muža, u prisutnosti sina postala bi još nervoznija, u vječitoj strepnji da ovaj opet ne izvali nešto, čime će oca razgnjeviti.Bilo bi prirodno očekivati da majka sina, ako je on prosječan mladić a otac ga mrzi, kradomice pokriva i da ljubav medu njima postane još snažnija. Promatrajući, međutim, sinovljevo ponašanje, geste kao i riječi, i nju samu je nerijetko obuzimala ona ista netrpeljivost što ju je osjećao Yukitomo.Iako ga je rodila ona, Tomo, i nije bilo sumnje da mu je Yukitomo otac - u Michimasi nije bilo ni trunke osjećaja, barem slična ljubavi, prema ikojem živom stvorenju osim prema samom sebi, a kao takav bio je osuđen i da ga drugi ne vole. Za njegovu majku bio je to nepodnošljiv paradoks, nad kojim je ujedno bila potpuno bespomoćna, a ta bespomoćnost izazivala je u njoj pravi emotivni potres.Zašto je rodila takvo dijete? I nije li Michimasa, takav kakav jest, njihova kazna, zato što ga nisu uzeli k sebi i što ga nisu odgajali sami?Uspoređujući ga sa sinovima svojih rođaka i poznanika koji su izrasli u prosječne, ako ne i naročite mladiće, Tomo bi svaki put preispitala svoje dotadašnje postupke. Ali osim činjenice što je sina ostavila na selu, gdje je kod strica i strine proveo rano djetinjstvo, ništa joj drugo nije padalo na pamet; ona mu, barem, kao majka nije pružila tako loše uvjete, koji bi pogodovali razvoju njegove specifične naravi. Nikad se svojoj djeci nije potužila na oca, jer nije željela da njegovo samovoljno ponašanje ima bilo kakva utjecaja na njih. Odgovornost za vječitu nezrelost u sinovljevoj naravi mogla je jedino

potražiti u nezrelosti svoga tijela; rodila ga je, naime, kad joj je bilo petnaest godina. Začet u tako mladoj, još nedovoljno zreloj utrobi, Michimasa se rodio s duhom nesposobnim da odraste. Nazovemo li to nesrećom, postoji li uopće dijete nesretnije od njega?85Kad bi čak svi ljudi na svijetu mrzili Michimasu, prema zdravom razumu barem bi ga Yukitomo i Tomo, njegov otac i majka, morali priviti uza se i obasuti neograničenom ljubavlju. No unatoč tome Michimasu, čiji je nesazreli duh u tijelu odrasla čovjeka besciljno lutao životom poput izgubljena djeteta, čak ni njegova vlastita majka nije mogla darovati beskrajnom ljubavlju. Svaki put kad bi na to pomislila, Tomo bi obuzelo silno gnušanje prema samoj sebi, svom karakteru u kojemu je odbojnost prema gluposti bila tako snažno ukorijenjena.Željela ga je barem oženiti i učiniti ga ocem, čime bi njegov život dobio smisao života normalnog muškarca. Tu njezinu potajnu želju prešutno je shvatio i Yukitomo, te se Michimasa konačno, prije nekoliko godina, prvi put oženio. Pred nevjestom se, naravno, nastojao prikazati u najboljem svjetlu, pa je i to utjecalo da ga izvan kuće, barem formalno, smatraju mladim gospodarom.O svemu tome čula je Maki od Seki, služavke koja je dugo vremena živjela u toj kući, ali ispočetka je na to gledala sa čuđenjem i prezirom; neobične li porodice, koja ne odaje poštovanje sinu prvijencu, bez obzira na nedostatke u njegovom karakteru! Ipak, nakon Što je u kući provela neko vrijeme, došla je do zaključka da čak i sami roditelji imaju razloga što ne mare za Michimasu. Maki se sa svima, privikavajući se na njih - i s despotskim Yukitomom, i s čvrstom Tomo, i sa Sugom i s Yumi - bez obzira na njihovu samovoljnost, strogoću, tipično žensku melankoliju ili pak prevrtljivu ćud, na određen način zbližila; jedino je za Michimasu, što je dulje bivala u kući, osjećala da bi odahnula da ga nema. Nezasitan u željama, proždrljiv u jelu i bezosjećajan s poslugom: eto takav je bio Michimasa. Kad bi se na stolu pojavilo jelo, navalio bi na nj poput izgladnjela djeteta, a kad bi progovorio, uvijek je to bilo nešto neugodno, čime bi svog sugovornika zapahnuo kao lošim zadahom. Već i sama njegova prisutnost bila je dovoljna da na čudan način učini ružnom atmosferu oko njega.86Čak je i privrženost što su je Yukitomo i Tomo pokazivali prema malom Takau izazivala u njemu ljutnju. Michimasa nije znao iskazati radost; bio je nalik životinji, u kojoj se neograničeno nakuplja samo ljubomora i gnjev. Gledajući svog sina u Makinom naručju, primijetio bi zlovoljno:- Hm, što tako malo dijete razumije kad mu se stalno oblači nova odjeća? Uzaludan trošak!Govorio je to unoseći se svojim praznim, sjajnim očima u djetetovo lice, kao da bi ga svakog časa mogao istući. U takvim trenucima Maki se osjećala neugodno, kao da se ta mržnja odnosi i na nju samu, pomišljajući kadikad da je Takaova majka sretna, što je mrtva. Nijedna žena - smatrala je Maki - bila ona ne znam kako dobra, ili pak loša, ne bi mogla biti sretna s takvim mužem.• * *Miya, druga Michimasina žena, koja je stigla tog dana, bijaše najstarija kći vlasnika zalagaonice smještene na samom izlazu iz hrama Zojoji. Smatrajući da će Michimasi, takvom kakav jest, više odgovarati osoba iz trgovačkog staleža, dakle ona kojoj će imetak i porijeklo porodice biti važniji od ličnosti budućeg muža, i kad ga je prvi put ženila, Tomo je izabrala djevojku čiji je otac bio trgovac suknom u Nihonbashi/u. Miyina obitelj -majka i stariji brat, sada glave porodice, raspitala se preko posrednika o Yukitomovom imetku i biografiji; nakon toga, bilo im je dovoljno čuti samo to da će brigu oko djeteta iz prvog braka voditi djed i baka: Miya s tim neće imati nikakve veze, pa da se odmah oduševe ponudom. Bračni par će, doduše, sada živjeti u prostorijama Shirakawine obiteljske kuće, ali poslije Yukitomove smrti Michimasa će naslijediti više od polovice njegova imetka, što u brojnim kućama, što u zemljištima unutar samog Tokija. Miyinoj majci, obožavateljici luksuza, poslije toga nije više ništa smetalo: ni to što kćerku udaje kao drugu ženu, koja će k tome imati i pastorče, ni činjenica što joj zet nema87zaposlenja; a dopalo joj se i to Što obitelj Shirakawa nije tražila miraz. Večeras je Miya imala na sebi svečani crveni kimono, posuđen iz zalagaonice, ispod čijih su rukava virili rukavi bijelog donjeg kimona čak za desetak centimetara. Tomo, koja je pazila na svaki detalj u odjeći kad je udavala Etsuko: od ukrasnog ovratnika pa sve do posljednjeg komada donjeg rublja, da se ne bi dogodilo da joj se svekrva i rođaci podsmjehuju, bila je zapanjena nemarnošću Mivine majke, koja je uvijek izgledala otmjeno i tako pametno govorila. Već je nevjestu i sažalijevala, jer je samo takva majka mogla svoju kćer udati za čovjeka poput Michimase, kojemu je to bio drugi, a njoj prvi brak.

- Gospodo! - zazove Suga Tomo, nakon što je Miya otišla u sobu gdje su je čekali gosti.Pomažući mladenki da popravi šminku u jednoj od stražnjih soba određenih za njezino presvlačenje, Suga je na bijelom donjem kimonu s dugim rukavima primijetila svijetlo-smedu mrlju, koju je diskretno pokazala gazdarici. No ova se samo namršti i reče:- Ne govori ništa služavkama. Ti i Yumi pospremite njezinu odjeću, i ne spominjite Miyi da smo išta primijetile, jer bi se osjećala jadno.Kazala je to mirno, te otišla da potraži Mivu.Poslušno dovršivši slaganje bijelog donjeg kimona, Suga se iznenadi kada je, naglo se okrenuvši, ugledala iza sebe Yumi kako stoji pred ogledalom zaogrnuta crvenim kimonom, što ga je Miya maločas skinula-, kosu je začešljala u okruglu pundu udatih žena.- Yumi! Što to radiš?Ali visoka djevojka duguljasta lica s momačkim obrvama samo se oštro zagleda u Sugu, osmjehnuvši se svom liku u ogledalu.- Ovako bih, znači, izgledala kao nevjesta. Junački, zar ne? Samo mi još nedostaje helebarda.88- Da, izgledaš poput Shizuke, junakinje iz kabuki-drame. - prihvati šalu Suga, koja je inače bila škrta na riječima.- Ali brzo se presvući. Ako te gospoda vidi, oštro će te ukoriti.- Ništa se ti ne brini. U ovom trenutku svi su zaokupljeni promatranjem čestitarskog plesa tsurukame, što ga za ovu priliku izvode Kotsune i Eikichi, geishe iz Shinbashija. Nego da vidimo kako tebi pristaje vjenčani kimono, Suga? Nas dvije ga ionako nikada nećemo nositi.Dok je to govorila, Yumi hitro skine sa sebe kimono s dugačkim rukavima i prebaci ga preko Suginih ramena. Premda uplašena, Suga se ipak nije branila već je, poput Yumi, mirno stajala i promatrala svoj lik u ogledalu.- Kako je težak! Ti si iz bolje porodice, pa ga i bolje umiješ nositi nego ja.- Ali ne, baš si lijepa! Mnogo ljepša, negoli je u njemu maločas izgledala nova nevjesta.- Nije valjda... - kazala je Suga sumnjičavo.Ipak je prilično zadovoljno namjestila ovratnik i pomno se zagledala u svoje lice, što ga je crvenilo vezom prošaranog kimona činilo živopisnim poput kolaža. I Suga, i Yumi - jedna kupljena novcem u petnaestoj godini, kao ljubavnica, a druga služavka, da bi kasnije također postala ljubavnica - sazrele su od nevinih djevojaka u žene, zahvaljujući Yukitomu, i odrastale u njegovoj kući ne znajući ništa o svijetu što ih okružuje. Stoga je prirodno da su prema blještavilu ceremonije vjenčanja, kojim se uz blagoslov ostalih postaje nečija zakonita žena, osjećale nepodnošljivu zavist.- Pogledaj, ovaj kimono je iz zalagaonice. Crvena svila kojom su podstavljeni rukavi je izblijedjela - primijeti Yumi izvrnuvši dugi rukav kimona, u kojemu je Suga pred njom stajala.- Netko ga je već nosio; a kad je založen, znači da nevjesta koja ga je prije nje nosila zacijelo nije bila sretna.89- Neće ni ona... - dobaci Suga uzdahnuvši, i pusti da joj teški kimono sklizne niz ramena. Znala je da nije smjela tako nešto reći na sam dan vjenčanja, ali pri pomisli na Michimasu i njegov prezriv način, kojim ju je dozivao kao mačku ili psa, ispuni je val neprijateljstva.- Imaš pravo - odmah nadoveže Yumi - udati se za takva čovjeka, i k tome još kao druga žena... Prirodno je, onda, Što je obukla iznošeni kimono... Ja ne bih pristala! Jeza me hvata već i na samu pomisao da budem žena onako omraženom i napola blesavom Čovjeku, pa bio on ne znam kako bogat i jedinac. -nato Yumi napravi grimasu i strese se, kao da joj tijelo vrvi od gamadi.- Nije mi jasno kako se gospodinu i gospodi, koji su po inteligenciji oboje iznad prosjeka, mogao roditi takav sin. Gospodin je jednom rekao da je gospoda rodila veoma mlada, u dobi od petnaest godina, te da je Michimasa zato pun kojekakvih nedostataka. Sušta suprotnost svojoj novoj ženi, zar ne?- Seki veli da je Shirakawi njegov sin kazna, što je zaveo toliko žena.- Ne govori o tome, strah me je!Sugino lice, na kojemu se guste obrve skupiše, poprimi sumoran izraz. Dok su te Sekine riječi posve jednostavno prešle preko Yuminih usana, Suga ih nije mogla lako zaboraviti, opsjednuta nekim praznovjernim osjećajem prokletstva i na nju bačene kivnosti. Vidjevši Yumi kako tako otvoreno i oštro istupa, ona, koja nije umjela tečno govoriti već je malo-pomalo sve u srcu nakupljala, učini se

sama sebi poput jarka začepljena prljavštinom.* * *Nekoliko dana poslije vjenčanja Miya je bila tiha i nerazgovorljiva, blijeda poput cvijeta malaksala uslijed vjetra. Tomo ju je zabrinuto promatrala. Nije li možda Michimasa -90zabrinuo se i Yukitomo, dobar poznavalac žena - u spavaćoj sobi postupao s Miyom suviše grubo, te je i tjelesno i duševno pozlijedio? Pa iako je, u normalnim prilikama, u prisutnosti sina pokazivao otvoreno nezadovoljstvo i skretao pogled u stranu, sada se na sve načine trudio da mu ugodi: poklonio mu je zlatni švicarski sat na lancu od platine, kakav je Michimasa odavno želio, kao "uspomenu na vjenčanje", i iz udaljenih restorana naručivao zapadnjačka jela, u kojima je njegov sin, ljubitelj specijaliteta, uživao. Znao je da će Michimasu, više nego da mu u tančine objašnjava kako treba voljeti ženu, razveseliti ono što vidi pred očima: predmeti i hrana. I ako mu sve to i ne pričini ne znam kakvo zadovoljstvo, bit će dovoljno da Miyu ne dovede u nepriliku svojim besmislenim primjedbama.Sve se odvijalo po planu. Michimasa se razvedrio, na svoj bezizrazan način, što se odmah odrazilo i na klonuloj Miyi; počela se tako veselo smijati, da bi joj se oči sasvim suzile i gotovo nestale u mekanim obrazima.Gledana s fotografije, Miya nije bila tako savršenih oblika da bi je smatrali ljepoticom, poput Suge ili Yumi. Ali njeno lice, ruke i noge bijahu svijetloružičaste puti boje trešnjevih latica, a krhke joj kosti bijahu vješto obavijene mesom mekanim kao riječne ribe. Kad bi se u kutovima uzanih joj očiju i na usnama, čiji je donji dio bio malo isturen i mlohav, pojavio smiješak, postala bi neopisivo dražesna, pa čak i lijepa; ta ljepota je, međutim, bila varljiva, jer je već istog trenutka mogla iščeznuti. Njezine kretnje, vjerojatno zbog nježne grade, bijahu lake i elegantne; a njezin tečan i pomalo nazalan govor, narječje trgovačke četvrti, zvučao je neobično i svježe u birokratskoj ukočenosti Shirakawine rezidencije.Prva se Tomo zaljubila u tu Miyinu draž i ženstvenost. Na odlasku s prvog susreta, koji je uredio njihov posrednik, Miya joj je prisnom kretnjom (- Majko, vaš haori... -) popravila ovratnik na leđima. Ta kretnja, puna osjećaja, učini da je Tomo pomislila kako će joj takva snaha, možda, pomoći da barem malo snizi onu vječitu napregnutost živaca, bez koje u kući nije mogla91opstati. Osjećala se poput muškarca koji se na prvi pogled zaljubio u neku ženu, i sada se predano moli da mu se iščekivanja ispune. Svoju kćer, koju je udala prošle godine, odgojila je poput dragulja bez ijedne ogrebotine; ali Etsuko je bila tvrda i hladna, kao da je upravo od kristala. Suga, pak, zatvorena u svoju melankoliju, s onim vječito sumnjičavim, duboko zamišljenim očima, bila je nalik predivnoj mački i - što dalje tim više - izazivala je u Tomi sve veću jezu. Najjednostavniju narav imala je Yumi, koja nikome ništa nije zamjerala. Ali ona je bila poput breskve u cvatu; ni njezine grane, niti cvijeće nisu još znali za jesen, pa nije mogla razumjeti ono sentimentalno raspoloženje za kojim je Tomo žudjela. Tada se u Tominu srcu rodila klica vjere u spasonosnu pomoć božanstva Amide; o tome, budističkoj sekti Čiste zemlje, svojedobno ju je poučila njezina majka, i malo-pomalo vjera je uzimala sve više maha u njenom svakodnevnom životu. Ipak, bilo joj je tek četrdeset godina; zdrava i tijelom i duhom, koliko god se borila protiv toga, želja za toplinom ljudskog tijela neminovno je izbijala.Budući da joj moralni nazori nisu dopuštali da uz muža, ima ljubavnika - pomisao na to otklanjala je kao grijeh - njeni tjelesni prohtjevi i nesvjesno su se okrenuli prema svom vlastitom spolu. Tomo je sada promatrala ženu očima muškarca, jer je u njoj, a da to ni sama nije znala, tražila savršenu zaobljenost i neku neizmjernu mekoću. Pukim slučajem, upravo je Miya bila tip žene kakva se Tomi sviđala i kakvu je tražila.Još jedan razlog što je Tomo Michimasi željela Miyu za ženu, bio je njezin unuk Takao. To dijete je izgubilo majku neposredno nakon rođenja, i Tomo se morala suočiti s nezgodnom činjenicom da će ga morati odgajati sama; no u potrazi za nekim koga bi mogla voljeti, ona se sva posvetila tom malome biću. Kad bi ugledala osmijeh na nevinom lišcu djeteta koje nije poznavalo majku, obuzela bi je neizmjerna sućut, ali ujedno i snažan osjećaj draži koja je izbijala iz novorođenog života.92Tomo se stidjela sebe kao majke, što nije mogla voljeti svoje dijete, Michimasu. No često bi se zagledala u unuka kako živahno maše ručicama i nožicama, pa ni njoj samoj nije bilo jasno, zašto onda osjeća tako privrženu ljubav prema sinovljevu djetetu? Ali nije samo Tomo tako osjećala već i Yukitomo, kojemu je unuk bio slaba točka, iako je u doba kad su Michimasa i Etsuko bili mali često

slao Tomo u drugi kraj kuće, jer mu je dječji plač išao na živce. Sada bi, pak, uzeo dječaka iz Makina naručja i podigao ga visoko objema rukama:Takao, moj soko, leti visoko, visoko!1

- izrecitirao bi i glasno se nasmijao.Budući da ga je volio Yukitomo, i Suga i Yumi su mnogo držale do "malog gospodara", kako su ga zvale, tako da je Takao, mažen i pažen, od jednog člana kućanstva prelazio u ruke drugoga. Jedino u prisutnosti unuka Yukitomo je pred ženom otvarao svoje srce kao nekada, a i ona je tada mogla razgovarati s njim bez uobičajenih kočnica. Takao, dijete njihova nedostojnog sina Michimase, bio je nijemi izraz krvne veze između Yukitoma i njegove žene, supružnicima koji su to bili još samo po prezimenu. Ideju da je unuk blagoslov podaren Tominom usamljenom duhu usadila joj je njezina majka, koja je umrla u Kumamotu neposredno prije Takaova rođenja. Budući da je Yukitomo volio Takaa, već ga je odredio za svog zakonitog nasljednika i jedan dio imetka prepisao na njegovo ime, bez obzira što je Michimasa mogao imati još i drugo ili treće dijete; stoga, dok su mu djed i baka živi, njegov položaj u porodici bio je izvan svake opasnosti. Ipak, u slučaju da njih dvoje iznenada umru... Tomo se instinktivno, zbog Takaa, pribojavala mogućnosti da druga Michimasina žena bude jaka ličnost.Miya je i na tom testu dobila prolaznu ocjenu.* * *93U roku od nepunih mjesec dana Miya se sa svima u kući sprijateljila i počela veselo razgovarati. Ona sama nije bila svjesna svog truda; ali Yukitomo, Tomo, pa i Suga i Yumi, za koje bi se moglo očekivati da osjećaju ljubomoru prema mladoj ženi, svi su je počeli promatrati opuštenim, nasmiješenim pogledom. Miya je sada bila nalik cvijetu iz kojega se širio sladak miris.- Kako je dražestan! - kazala bi, unijevši se Takau u lice. -Maki, dodaj mi ga malo!Zatim bi ga uzela u svoje graciozne ruke i jednostavnom kretnjom poljubila u obraz, pri čemu bi joj se oči, dok se smiješila, suzile u dva tanka proreza. Yukitomo i Tomo bili su sretni vidjevši da Miya uopće i ne pomišlja na Michimasinu prvu ženu, Takaovu pravu majku.Za lijepih dana, Miya se kao dijete radovala promatranju mora uz Shinagawu s prozora na prvom katu. U toj kući na brijegu, govorila je, nakon one napučene gradske četvrti u kojoj je dotad živjela, osjećala se tako vedro i smireno.Vješta u recitiranju balada u tokiivazu-st'du, Miya im je jedne večeri izvela baladu o O-sono i Rokusi, ljubavnicima koji su krenuli na put s odlukom da zajedno umru. Na shamisenu ju je pratila Yumi, koja je također poznavala taj stil. Malo-pomalo, dok je razvijala dijalog potištenih ljubavnika glasom u kojemu se osjećala napetost ali i mekoća i šarm, te skupljajući obrve i istežući bijeli vrat, što joj je glasu davalo prizvuk jecanja - Miya se i sama odjednom pretvorila u O-sono, zahvativši sve prisutne nekom senzualnom, tužnom ljepotom. Završivši s tim odlomkom, ona popravi pramenove kose Što su joj pali na lice i maramicom obriše graške znoja na čelu. U tom trenutku Michimasa, koji je previše pio, obilato povrati na tatami, te ga odnesoše u susjednu sobu.Miya se namršti i htjede nevoljko ustati, no Yukitomo je zadrži riječima neka to prepusti služavkama. Nato se ona razvedri i veselo sjedne do svog svekra.94- Da vam natočim? Slabo je to moje recitiranje, nije ni čudo da je mladom gospodaru pozlilo - kazala je, držeći porculansku bočicu na dlanu tako zavodljivo da je Tomo, koja je sjedjela kraj nje, ostala zaprepaštena; Miya je, gotovo, djelovala poput novopečene mlade geishe.- Koješta! Ja sam se toliko uživio u tvoje pjevanje da mi se učinilo da sam zapravo ja taj koji ide u smrt zbog ljubavi. Pa zar nisi vidjela kako te svi pažljivo slušaju? A sada i ti popij čašicu. Rekao bih da si od onih koji mogu popiti.Cijelo vrijeme, otkad je došla u tu kuću kao nevjesta, Miya se suzdržavala od pića iako ga je voljela. I zato sada, ponuđena, popije nekoliko čašica. Oko očiju joj se pojaviše blijedorumeni kolutovi a cijelo lice, toliko da je Suga i nehotice pogledom skrenula Yumi pozornost, poprimi izgled upravo otpalog, rascvaloga cvijeta.Svo vrijeme, ali neupadljivo, promatrajući Miyino ponašanje, Yukitomo je došao do zaključka da ništa ne zasjenjuje njenu prirođenu vedrinu i živahnost, bilo kod kuće bilo vani, samo ako u blizini nema Michimase, i da je ona tada vesela poput leptira. Kada je bila s mužem, međutim, Tomo, Suga i ostali uvijek su se trudili da mlade supružnike ostave same; ona bi tada, potištena lica, također ostavila

muža, pridruživši se Sugi i ostalom društvu koje je okruživalo Yukitoma.Jednog je dana Yukitomo izveo pokus. Michimasu je poslao da umjesto njega prisustvuje vrtnoj zabavi trgovačkog poduzeća cementom, Tomo je ostavio da čuva kuću, a Sugu, Yumi i Miyu poveo da gledaju procvale perunike u Horikiriju.Nad prostranim jezerom sred perunika bilo je postavljeno više uzanih, drvenih mostova u obliku preokrenutog slova V, a cijela površina jezera bijaše tamno zelena od lišća ukoso nagnutih perunika živih boja: ljubičastih, bijelih, ili pak šarenih,95koje su se osvježavajuće njihale na povjetarcu ranoga ljeta. Lastavice su prelijetale jezero gotovo ne dodirujući površinu vode, u kojoj se odražavahu njihove bijele grudi. Suga s trostrukom punđom, Yumi s frizurom za večernje izlaske, Miya s frizurom mladenke, prošaranom crvenim ukrasima, zaogmuta haorijetn od ljubičastog krepa. Ljepota tih triju žena bijaše toliko upadljiva, da je privlačila poglede posjetilaca.- Čak tri lijepe žene medu perunikama, to je poput drvoreza u boji! - izjavila je, očarana, neka starica.Toj primjedbi se najviše obradovala Miya. I dok je most od drvenih daščica škripao pod njenim klompama,- Strah me je, mogao bi puknuti! - uzviknula je pretjeranim glasom, hvatajući Sugu i Yumi za ruku.Kada su silazili s mosta, Yukitomo pridrži oko struka laganu Miyu. Bila je tako meka i podatna kao, bilo je to davno, ona djevojka koja je učila za geishu u Shinbashiju.- Mladoj gospodi njezin muž nimalo ne nedostaje, zar ne? - dobacila je, tobože nehajno, te večeri u spavaćoj sobi Suga Yukitomu. - Naprotiv: kad ga nema, ona kao da se pomladi i postane opet djevojka.U ovih deset godina, koliko je Yukitomu služila kao ljubavnica, Suga je izučila način: mirna, naizgled naivna pitanja, kojima je mogla prodrijeti i u najskriveniji kutak njegova duha. Možda on ni ovaj put nije u njezinim riječima osjetio prikrivene pipke znatiželje, ali nije odgovorio; samo mu se na usnama pojavio suspregnut, neodređeni smiješak.- Čemu se smijete? Vrlo ste neugodni!- Ali ne, ne radi se o tebi. Mislim na Miyu...- Što je učinila?- Njezino lice, kada se smije... Na što te ono podsjeća?- Pojma nemam.- Na lice žena s erotskih slika. Pokazao sam ti ih jednom, sjećaš se?96- Ali... Nije valjda... - zausti Suga i bukne rumenilom.- Možda će upravo takva žena odgovarati blesavom Michimasi, ali...Ostatak misli Yukitomo nije izrekao, već privuče k sebi Sugu i obgrli joj ramena, hladna poput snijega. A ona se poslušno privije uz nj, kao da je iz njegove nedorečene izjave razabrala kako on malo drži do Miye.* * *Tomina zabrinutost i strah ipak nisu bili bez osnove.Je li to bilo zato što je vrućina tog ljeta bila nesnosnija nego obično, tek - Miya, koja je kao dijete preboljela upalu porebrice i bila strahovito osjetljiva na vrućinu, počela je pobolijevati i mršavjeti: boravila je uglavnom u svojoj sobi na prvom katu, dižući se i ponovo liježući u postelju. Kada je jednog jutra, napokon, puhnuo svjež povjetarac, iz prostorija na prvom katu začuju se alarmantni zvukovi, a Miya u spavaćici izleti i samo što se ne skotrlja niz stepenice, gdje se u hodniku gotovo sudarila s Tomo.- Majko! - izusti kao bez daha i zajeca, dok je Michimasa na prvom katu toptao nogama i proklinjao je iz sveg glasa, poput luđaka, ali nitko nije otišao k njemu. Premda zatečena, Tomo je bila svjesna da će prije ili kasnije osvanuti takav dan. Zagrli Miyu koja je podrhtavala i sva se tresla od plača i odvede je u jednu od soba u stražnjem dijelu kuće. Tamo ju je smirivala gotovo ispričavajući joj se, i za to vrijeme uspjela saznati tijek cijele Miyine svađe sa Michimasom.U početku je Miya kroz plač izgovarala samo riječi kao što su: - Kako to vrijeđa... Teško mi je... Nemoguće je živjeti s takvim čovjekom... - Kada se, međutim, olujna provala emocija u njoj malo stišala počela je, doduše zbrda-zdola, kritizirati Michimasine bezobzirne postupke. Kao što je Tomo pretpstavljala, Miyi se on već u početku nije naročito svidio; ali tek ovog ljeta, kad se razboljela,

shvatila je još jasnije koliko je taj čovjek bešćutan. Ne97mareći nimalo Što joj je tijelo .sve više slabjelo, on je od nje svaku večer zahtijevao da imaju odnos. Ako ona ne bi bila raspoložena, postajao bi još uporniji, i tako bi na kraju ona ipak popuštala. Ovih je dana, međutim, imala menstruaciju, i premda ga je jedino u takvoj prilici inače bez problema odbijala, ovaj put - bez obzira na njezine molbe - Michimasa nije odustajao. Sinoć mu je, ipak, odlučno okrenula leda i zaspala. Posljedica tog čina bila je u njega strahovito neraspoloženje sljedećega jutra. Žena koja se ne pokorava svom mužu kažnjiva je zakonom, rekao joj je medu ostalim, bacajući oko sebe sve što mu se našlo nadohvat ruku. Ako i dalje nastavi živjeti s takvim čovjekom - kazala je Miya -jednog bi dana svakako počinila samoubojstvo, pa je onda bolje da se već danas vrati svojoj kući. Sklona histeriji, Miya je možda malo i pretjerivala; ali Tomi, koja je znala da je Michimasa kadar ponašati se upravo kao što je Miya opisala, pratila je pažljivo svaku njezinu riječ. Ipak, učinila je sve što je bilo u njezinoj moći da Miyu nagovori da ostane i ne napušta kuću u koju se udala, a ona i Yukitomo će razgovarati s Michimasom da se takvo nasilje više nikada ne ponovi.Tomo, koja je zamišljala Miyu kao ženu nježna srca kojom upravljaju osjećaji, danas je pred sobom gledala potpuno drugačiju osobu; Miyine bademaste oči, kojima se inače uvijek blago osmjehivala, sada su bile nepomične, a lice joj je bilo blijedo i lišeno bilo kakvih emocija. Tomo joj je čak i otvorila svoje srce, povjerivši joj koliko svakodnevno pati zbog Yukitoma, čime je zapravo u Miyi pokušala izazvati sućut prema nesretnoj sudbini žene. Ali za tako sumornu, strogomoralnu priču Miya je bila gluha i pratila je odsutno, razmišljajući samo o svom vlastitom nesretnom braku i sve više predbacujući svekrvi, kao da je ona odgovorna za nj. Što je dulje Miya govorila, Tomo je obuzimao sve veći očaj, shvativši da je snaha smatra tek provincijalkom koja pripada prošlosti. Miya nije bila onakva kakvom ju je procijenila na prvi pogled; žena puna topline i nježnosti, koja obogaćuje živote oko sebe. Tomo se osjećala prevarenom zbog vlastitog lošeg rasuđivanja, a to ju je ljutilo.98Bilo kako bilo, kada je izašla iz sobe ostavivši Miyu da još malo razmisli o svojoj odluci, Tomo je i dalje morala podrhtavati; neće li se Yukitomov gnjev povodom Michimase i Miye iskaliti upravo na njoj? Svaki put, kad bi njihov sin izveo nešto neugodno, Yukitomo je napadao Tomo kao da je Michimasa samo njezino dijete.Suprotno očekivanju, Yukitomo je bio neobično dobre volje. Izašao je u vrt s dojiljom Maki i Takaom, u želji da mu pokaže roj crvenih libela nad mladim vršcima trave susuki, ali čim je ugledao Tomino lice, preda unuka dojilji i vrati se na verandu.- Michimasa se, konačno, iskazao u pravom svjetlu, i Miya se želi vratiti kući... - rekao je s gorkim osmijehom, prije nego što je Tomo uspjela išta izgovoriti. Čini se da su mu ono glavno već dojavile Suga ili Yumi, ali Tomo mu ipak savjesno ispripovijeda sve detalje svađe. On ju je slušao kimajući glavom.- Da bismo izbjegli te svađe - progovori on mirnim tonom, kada je završila - možda bi bilo bolje, umjesto ukora Michimasi, poslati ga petnaestak dana na naftonosno polje u Echigu.Upravo sutra jedan rođak koji radi u njegovom poduzeću odlazi u Kashiwazaki, pa bi ga mogao poslati s njim. Michimasa bi usput uživao u razgledavanju Niigate, otoka Sado i ostalih mjesta, dok bi ga rođak, svjetski čovjek, za to vrijeme diskretno poučio kako treba postupati sa ženom. Možda će se na taj način Michimasa popraviti, a i Miya u međuvremenu promijeniti svoju odluku. Sam Michimasa, koji je volio putovanja, sigurno će se tome obradovati. Tomo je zadivljeno slušala razumno razmatranje svoga muža, i promatrala ga s novom nadom. Sada, kad su sina oženili, možda će i njegov otac, koji ga je inače mrzio kao prokletstvo svoje egzistencije, pokazati prema njemu čuvstva barem nalik očinskoj ljubavi.99Dva-tri dana nakon Što je Michimasa otputovao, Miya se povukla u svoju sobu pod izgovorom da se ne osjeća baš najbolje. Povratak kući, međutim, nije više spominjala, možda i zbog toga što je Michimasinim odlaskom napetost u njoj popustila.- Čuj, Miya - iznenada otvorivši vrata na smik ude u sobu Yukitomo. Miya je ležala na postelji, s malenim, nenapudranim licem zagnjurenim u jastuk. On sjedne do nje i bodro je upita: -Namjeravam s Takaom i Maki otići na Enoshimu, gdje ćemo jednu noć i prespavati. Kako bi bilo da i ti podeš s nama?Kao da joj je mladalački polet u njegovom glasu dao snage, ona se uspravi u postelji.

- Enoshima... To bi bilo krasno! Ima tamo jedna divna radnja sa suvenirima od školjaka...I Miya je već vezivala pojas oko svog djevojački uskog struka.* * *Otkad se vratila s Enoshime, Miya je u potpunosti ozdravila duhom. Nasmiješenim licem punim šarma, kao i prije, veselo je i razdragano - između ostalog - pripovijedala o ribaru iz Chigo-ga-fuchija koji je vješto ronio puzlatke i turbane, te o radnji sa suvenirima u kojoj je Takao poželio najvećeg morskog puža, onog nalik na trubu, prislonio ga na svoja mala usta i puhao u nj.Otišla je i u Tominu sobu.- Oprostite mi što se onog dana nisam mogla svladati -ispriča se meko, s rukama položenim na tatatni. - To se više neće dogoditi, obećajem vam.I Yukitomo je, s Takaom u naručju, rekao Tomi iako ga ona ništa nije pitala:- Izgleda da će se Miya ipak ovdje skrasiti. A što se tiče Michimase, kazao sam joj da ćemo mu mi držati uzde.100Kad se deset dana poslije toga Michimasa vratio, u njegovu ponašanju prema Miyi bilo je mnogo više drugarstva nego prije, i iz njegove sobe sada se često čuo smijeh. Yukitomo je izgledao zadovoljan što je mladi par u tako dobrim odnosima.Činilo se da se oluja uglavnom smirila. Ali Miya, koja se u početku Tomi činila dražesnom i duboko osjećajnom osobom, od onog dana, kad ju je gledala nepomičnim očima i licem kojim je harala srdžba, okomljena na nju, pretvorila se u ružnu i površnu osobu, kakva će u Tominu srcu zauvijek i ostati.Postoji vjerovanje da čovjeka, koji prvi ugleda prvu četvrt mjeseca kako u sitne sate izlazi na istoku 26. dana u sedmom mjesecu po lunarnom kalendaru, čeka u životu sreća. Zato je običaj da se te večeri ljudi masovno okupljaju na povišenim mjestima i čekaju izlazak mjeseca. U toj noći, vjeruje se, mogu se na trenutak ugledati i tri budistička božanstva: Amida, Kannon i Seishi, kako nebom plove u čamcu od mjesečine.Shirakawina kuća, koja je prema istoku gledala na more, bila je vrlo povoljno mjesto za iščekivanje mjesečeva izlaska. Vesele naravi, Yukitomo je volio živahne zabave uz šake i mezu, pa bi tog dana okupio kod sebe rođake i poznanike. I te je večeri došlo više od desetak ljudi, što muškaraca što žena, ispunivši dvije sobe s pogledom na more na prvom katu, širom raskriljenih prozora za tu priliku. Jedni su igrali go, drugi cvjetne karte, treći su čavrljali i pritom halapljivo jeli i pili; ali svi su, pod izgovorom da čekaju izlazak mjeseca, bez ikakva ustezanja uživali u tim noćnim radostima, i u sveopćem veselju dobro se zabavljali.- Već bi se mogao pojaviti... Jedan sat je prošao.- Još mu nije vrijeme. U novinama piše da će izaći u 1 sat i 35 minuta.- Nadajmo se da ga u tom trenutku neće zakloniti oblak... Primjedbe poput ovih, zabuljivši se u tamno nebo, izrekaobi netko s vremena na vrijeme, a onda bi se opet začuo zvuk cvjetnih karata kako padaju na talami.101Tomo je sišla u prizemlje i krenula prema kuhinji da naredi da se donese još jela. No zavirivši usput u sobu, u kojoj je Takao već sigurno spavao, ugleda pored usnulog dječaka zgrbljenu Maki, kako tiho, gorljivim Šaptom, govori nešto Sugi i Yumi.Ali čim su ugledale Tomo, prekinule su razgovor, i na licima im se ukaže izraz gotovo smiješne, zbunjene uzrujanosti, koji Tomo, nekim šestim čulom, osjeti kao neočekivan udar električne struje.Kad se vratila iz kuhinje, Suga ju je poput sjene čekala pred stepenicama što su vodile na prvi kat,- Gospodo... - obrati joj se glasom u kojem se osjećala suzdržana bol.- Što je, Suga? O čemu ste to razgovarale s Maki? - upita, ali nijedna nije požurivala odgovor, već kao po dogovoru izađu na pustu verandu.Svjetlost iz otvorenih prostorija na prvom katu činila je zelenim tamno grmlje u vrtu, dok se smijeh i bučan razgovor gostiju čuo kao nadohvat ruke. Dah jesenske večeri ovlažio im je kožu, kao da ih je netko poprskao sitnim kapljicama vode.- Gospodo, zaprepastilo me je... da mlada gospoda... Suga je samo toliko uspjela izgovoriti. Nakon togaponestalo joj je daha, i glas joj se pretvorio u pištanje nalik fruli. Boreći se protiv mraka koji joj je padao na oči, Tomo zagrli Sugu čija su ramena podrhtavala.

- Razumijem... To se dogodilo onog dana, u Enoshimi...- Da, Maki... Ona ju je lično vidjela...I Suga, cvokoćući zubima, ponovi priču što ju je te noći čula od Maki. One večeri u Enoshimi Miya je, praveći društvo Yukitomu, dosta popila. Huka valova ju je plašila, pa je zatražila da joj postelju namjeste uz Makinu i Takaovu. Bila je toliko pijana, da se sama nije mogla čak ni presvući za spavanje. Naposljetku su to učinile Maki i služavka iz konačišta, strpale je u postelju i pospremile prijašnju u glavnoj sobi.102Yukitomo je spavao sam u stražnjoj sobi, odijeljenoj od ostalih samo vratima na smik. Umorna od proteklog dana Maki je Čvrsto zaspala, ali se iznenada probudila. Bilo je mračno, još je bila noć, usred koje se poput strahovite oluje čula huka valova kako nagriza stijenje. Pogledavši postrance, na prigušenom svjetlu noćne lampe, postelju u kojoj je trebala ležati mrtvo pijana Miya, ugleda je praznu; ali je zato iz stražnje sobe, u intervalima između udara i povlačenja valova, bez prestanka dopirao Miyin nazalan glas, tako sumnjiv da se nije znalo da li to ona plače ili se smije... Maki je više puta pomislila da sanja, ne vjerujući vlastitim ušima, ali intimni zvuci i šaputanja iz stražnje sobe i dalje nisu prestajali, i tako sve do skoro same zore...-1 večeras, gospodo... Rekla je da se prehladila, i sada je sama u svojem dijelu kuće...Tu Sugi opet zastane riječ u grlu. Kad je malo prije Yukitomo napuštao sobu, zacijelo je potajno otišao k njoj.Sjetivši se Michimase, koji sada na prvom katu s nekim od gostiju igra partiju goa, njegova pravilnog no potpuno bezizražajna lica i ukočena pogleda, Tomo se sva naježi. Tko zna kakvu bi strahotu on izveo kad bi saznao za to? Tomo je bila zabezeknuta nad vlastitom glupošću, u kojoj je sve dotad vjerovala da Yukitomo njeguje iste moralne vrijednosti kao i ona, premda je u više navrata doživjela gorka iskustva zadovoljavajući njegovu pohotu. Ni ne trepunuvši okom, Yukitomo je prekoračio dopuštene granice, posegnuvši za ženom svog vlastitog sina. Žena je za njega predstavljala samo ženku. A u takvom smislu, naravno, Miya je bila mlada ženka, mnogo privlačnija od Suge ili Yumi. Ipak, Tomo je sada Sugine jadikovke slušala s uzavrelim ogorčenjem, posve drugačijim od ljubomore koju je osjećala u vrijeme kad je Yukitomo započinjao ljubavne veze sa Sugom i Yumi. To više nije bila ni ljubav ni mržnja prema mužu, već silovito ogorčenje upereno prema mužjaku Yukitomu, kojim se nije dalo vladati; a Suga, Yumi, pa čak i mrska joj Miya, postale su nevažne figure u samoj pozadini tog čuvstva.103- Izlazi, izlazi!- Eno ga, mjeseca 26. noći!Uz žamor mnogobrojnih glasova, bat koraka na verandi na prvom katu. Tomo također pogleda prema moru. I s verande u prizemlju moglo se vidjeti kako iz površine mora izranja slabašna svjetlost a zatim se, nalik preokrenutoj obrvi, pojavila prva mjesečeva četvrt. Na tom uzanom zlatnom polukrugu, prisjećala se u čudu Tomo onoga što je slušala kao dijete, mogu se na trenutak ugledati likovi triju budističkih božanstava. Nije li samo puka obmana da se blještave sjene budističkog trojstva mogu na toj mjesečini prikazati ljudskim očima? Ipak, ako se to i događa, neka to bude rijetko. Jer suviše je ružnih i suviše žalosnih stvari u ovome svijetu. Ali, umjesto božanskih likova, Tomo na mjesečini ugleda dva bijela leptira kako lepršaju jedan uz drugoga u blijedoj sumaglici.104

LJUBIČASTA VRPCANjihov kućni oltar, primijetili su ljudi koji su zalazili k njima, djelovao je jadno u usporedbi s tako velikom kućom.To je vjerojatno ostalo iz njihovih mladih, nesređenih dana kada je Yukitomo, kao vladin službenik, bio prisiljen kretati se po provincijama i često mijenjati mjesto boravka, noseći sa sobom urnu s pepelom svoje majke koja je umrla u Zemlji snijega,2 u kojoj je baš tada Yukitomo i službovao. Bilo kako bilo, pored malog svetišta u obliku ormarića mogla su se vidjeti vrata na smik, iza kojih se nalazio crni sef sa zlatnim obiteljskim grbom. Tu veliku, zabačenu sobu Tomo je odabrala za svoje poslove i račune koje je morala voditi u vezi s prihodom od brojnih kuća i zemljišta u njihovu vlasništvu. Od otprilike 33 ara zemlje u Shibi, Nihonbashiju i Shitavi sedam desetina bilo je u kućama. Sveukupna zemljarina i stanarine predstavljali su popriličnu sumu novaca, ali je zato bilo i mnogo

neplaćanja, koja su ponekad bili prisiljeni utjerivati sudskim putem. Kontrola nad tolikim imetkom nije bila lak zadatak. Tomo je, doduše, na svakom mjestu imala po jednog nadzornika, ali prepustiti sve njima značilo bi, obavezno, eventualne propuste s njene strane. Zato je Tomo redovito, jedanput mjesečno, obilazila sva mjesta, gdje bi od nadzornika detaljno saznala stvarno stanje iznajmljenih zemljišta i kuća.Mladić koji je sada, sučelice Tomi, sjedio za pisaćim stolom ispred sefa nije bio nadzornik, već Tomeji Iwamoto, sin njene starije polusestre. Iwamoto je prošle godine, na vlastitu molbu i uz Shirakawin pristanak, došao iz Kumamota u Tokio, gdje je u kući pomagao Tomi oko vođenja poslova, vršeći dužnost njezina tajnika.Bio je prosječno vješt i pisanju i računanju, ali Yukitomovo i Tomino povjerenje stekao je prije svega svojom prirođenom105ozbiljnošću i jednostavnošću. Problematične pregovore koje nisu mogli riješiti sami nadzornici, kao i sudske sporove, Tomo je po potrebi povjeravala njemu.Dovršivši pismo zakupniku kuće koji već više od godinu dana nije plaćao najamninu, a sada je k tome zahtijevao i da mu se plate troškovi oko preseljenja, Iwamoto preda kopiju Tomi. Ona je pažljivo pročita. Tekst je bio ispisan lijepim, elegantnim znakovima, nimalo nalik zdepastom hvamotu.- Hvala ti. Otkad ti pišeš umjesto mene, mnogo mi je lakše. Pisma poput ovih žena ne umije dobro sastaviti, a tvog ujaka ne mogu time gnjaviti... - kazala je osmjehnuvši se samo jednom stranom usana, i prvi put tijekom razgovora posegnu za lulom.- Što je s tvojom radnjom? Kako ti se čini, povećava li se broj mušterija?- Pa, ne bih se mogao potužiti... Nedavno je k nama svratio nabavljač iz Ministarstva financija i naručio veću količinu pletenih škrinja od marante, u koje pospremaju dokumente. Moja dva šegrta i ja imali smo pune ruke posla i jedva smo uspjeli dovršiti ih na vrijeme.Govorio je zastajkujući, kao čovjek koji inače malo govori. U glasu mu se još uvijek osjećao provincijalni naglasak, ali cijelo to vrijeme dobrodušan smiješak nije silazio s njegovih usana. Prošle godine, također uz pomoć Shirakawinih, u četvrti Shiba u Tamurachu otvorio je malenu radnju u kojoj je izrađivao i prodavao kutije i pletene škrinje i kovčege. Imao je neobično vješte ruke; kod kuće na selu izradio je pletene škrinje za nevjestinski miraz svim djevojkama u susjedstvu, pa su Yukitomo i Tomo smatrali da se isplati uložiti novac u obrt kakvog u Tokuju nema mnogo i koji bi mogao biti unosan.- Znači, dakle, da ti dobro ide. Sada moraš raditi punom parom, jer treba barem dvije-tri godine da zadobiješ mušterije i njihovo povjerenje.- I hoću. Tu radnju imam vašom zaslugom pa svakako moram i uspjeti, da bi vam se mogao odužiti.106S kratkom lulom u ustima, Tomo je netremice promatrala Iwamota kako joj se, ruku položenih na koljena, u znak zahvalnosti klanja poput kakvog medvjeda.- Trebao bi se već i oženiti i srediti - izusti, kao da upola govori samoj sebi.- Ali nema djevojke koja bi me htjela - nasmije se on na to, no tijelom mu prođe nestrpljiv, nervozan drhtaj, a rumenilo na tamnoputom licu nespretno izda njegove emocije.- To nije točno. Djevojaka ima koliko hoćeš, samo ako ih tražiš... - zamišljena izraza lica, Tomo prekine rečenicu.Neko je vrijeme, kao da se dvoumi što joj je činiti, uvlačila dim i šutjela. Kad je ta šutnja Iwamotu postala već neugodna, on uredno složi papire na stolu:- Onda, ja bih s vašim dopuštenjem otišao. Kad me opet budete trebali, samo me pozovite... - rekao je, ukočeno svinuvši laktove i naklonivši se.- Ostani još malo... Imaš li danas mnogo posla?- Pa i nemam, što se radnje tiče...- Onda sjedni... Ima, zapravo, nešto u vezi s tvojom ženidbom, o čemu bih htjela s tobom porazgovarati...Odmaknuvši pisaći stol u stranu, Tomo gurne od sebe žeravnik i malo ga približi Ivvamotu.- Evo, ugrij se.- Hvala.- Čuj... Ovo što ću te pitati, ostaje medu nama... Bi ti jako smetalo kad tvoja nevjesta ne bi bila djevica?

Iznenađen, Ivvamoto zatrepće svojim velikim očima koje su na vjedama imale nabor i sumnjičavo se zagleda u Tomo.- Ne bi ti se svidjela žena koju je netko već imao?- Ovaj... Želite reći, koja je već bila udata?- Tako nešto, ali ne baš sasvim... - nagovijesti Tomo. Nekoliko trenutaka čeprkala je mjedenim žaračem ugljenu žeravniku, ali zatim podigne glavu i izjavi:107- Riječ je, u stvari, o Yumi.- Yumi?... - ponovi Iwamoto za njom poput papige, odsutno, zabuljivši se u neku točku koja je mogla biti i blizu ali i daleko.Maloprije, kad je Iwamoto ušao na sporedni ulaz, prolazeći hodnikom uz sobe na pročelju, ugledao je Sugu i Yumi kako, klečeći jedna nasuprot dnigoj, u brončanoj vazi aranžiraju cvijeće aspidistre.- Gospodin je izašao? - upita za Shirakawu, na što se javi Yumi:- Otišao je u novu kuću u Tsunamachiju, s Takaom i njegovom dadiljom - odgovorila mu je jasnim glasom uz metalni zveket škarica. - Večeras će vjerojatno tamo i prenoćiti.U Tsunamachiju se, naime, nalazila kuća u kojoj je od prošle godine živio Michimasa sa ženom, Suga je nešto za sebe promrmljala i, pognute glave, nije odvajala pogled s tamno zelenih listova aspidistre. Yumi možda nije toliko privlačna, ali je jednostavna i iskrena - pomislio je tada Iwamoto, dok je Suga uvijek nekako apatična i zatvorena. Sad, kad mu je Tomo tako neočekivano predložila Yumi, sred zbrke koja je time nastala u njegovoj glavi, prisjeti se iznenada svog maloprijašnjeg dojma i obuzme ga nekakav nemir.* *»Gledajući u njegovo iznenađeno lice, Tomo mu nanovo ispriča sve o Yuminu podrijetlu, kao i okolnosti zbog kojih bi se ta djevojka mogla udati.Njezina obitelj je generacijama služila kao glavni vazal niskoplemićkoj porodici Toda, ali od Restauracije žive vrlo siromašno; zbog toga su Yumi, u dobi od šesnaest godina, poslali k njima kao služavku. Ali ubrzo je postala Yukitomova ljubavnica, poput Suge koja je već bila kod njih; poprilična svota novca, koja je u tu svrhu poslana njezinoj obitelji, zacijelo je prispjela u njihove ruke. Za uzvrat, Yukitomo je Yumino ime108uveo u registar obitelji Shirakawa prijavivši je, jednako kao i u Suginu slučaju, kao posvojenu kćer. On je to možda učinio više kao neku vrstu obećanja da nema namjeru poigrati se s čestitom djevojkom i samo tako je, poput uvela cvijeta, ubrzo odbaciti. Činjenica, međutim, da su mu te kćeri bile zapravo ljubavnice, sramotila je prijave u njihovu obiteljskom registru, a u slučaju da se Suga i Yumi zaljube u nekog drugog muškarca, već je bio pripremljen lanac koji je ograničavao njihovu slobodu, što je Tomo smatrala okrutnim.Yumina starija sestra Shin, kojoj je muž bio udomljen u njezinu obitelj3 ali je nedavno umro, posjetila je Tomo uoči Nove godine zamolivši je u strogom povjerenju da otpusti Yumi iz službe. Budući da ona, Shin, nema djece, njihova loza osuđena je na propast. Ali s obzirom da je Yumi kod obitelji Shirakawa već blizu deset godina, s gospodinovim dopuštenjem Shin bi je odvela sa sobom i pokušala nekako udati, a jedno njezino dijete prihvatila bi i odgajala kao svoje.- Najprije sam pomišljala da usvojim dijete; ali našoj obitelji to nije jedino rješenje, pa smo odlučili da je ipak pametnije udati Yumi - dodala je.- A ona... što ona veli na to, pristaje li? - upita Tomo.- Da, čini mi se... - odgovor je bio neodređen, ali Tomo je uglavnom mogla zamisliti što je to Yumi ispričala sestri.Sljedećeg poslijepodneva Tomo pozove Sugu da joj pomogne iz spremišta izvući neki namještaj. Yumi je strugala crnu pločicu i pripremala tuš Yukitomu, koji je u svojoj sobi nešto pisao, pa je bilo prirodno da je priskočila Suga.Kada je Suga, po njezinim uputama, poskidala s polica kutije sa zdjelicama i malim stolovima za ručavanje, upita je Tomo za Yumi. U pravilu, ljubomora između dviju ljubavnica podrazumijevala se sama po sebi; ali između Suge i Yumi nikad se nije osjetio ni najmanji tračak suparništva. Možda je razlog ležao i u samom Yukitomu, koji im je po godinama mogao biti otac. Uvijek u dobrosestrinskim odnosima, poštedjele su kuću

109od eventualnih burnih ispada; Tomi je to bilo drago, ali je ponekad u čudu promatrala te mlade, takoreći kastrirane žene, koje su tako mirno podnosile svoju sudbinu. Sada je međutim željela saznati Yukitomova i Yumina istinska čuvstva, a smatrala je da će joj to bolje uspjeti ako ne pita direktno njih, nego Sugu. Suga ju je slušala klečeći na obrubljenoj rogožini, dok su joj guste trepavice bile spuštene. Pred njom se nalazila kutija sa stolom.- Dobit će dozvolu od gospodara. Čak mislim da je on bio taj, koji je prvi natuknuo da bi bilo dobro kad bi Yumi mogla otići i udati se - odgovorila je potištenim glasom.Sunčeve zrake s prozora padahu joj na leda; na licu u sjeni isticahu se jedino velike, sumorne oči. Tomi se učini kao da je te oči optužuju, što je navede na pogrešan zaključak.- Gospodin od samog početka nije volio Yumi toliko kao tebe... A to se, rekla bih, ni sada nije promijenilo...- To uopće nema veze... Ja... - i Suga se uzvrpolji na mjestu, kao da je time željela nešto reći. Zatim nastavi, rukama gladeći koljena.- - Ja... za mene nije važno. Ali Yumi je tako živahna djevojka, i zacijelo joj je postala nepodnošljiva pomisao da zauvijek ostane "žena u sjeni".Dok je izgovarala riječi "žena u sjeni", u Suginu niskom, muklom glasu bilo je neke olovne težine, koja je svom snagom pogodila Tomo u srce. Te riječi bi svaki put izazvale u njoj gorko sjećanje na ono vrijeme kada je, na muževljevu zapovijest, otišla u Tokio da bi se u Fukushimu vratila sa Sugom. Nedužna žrtva iz tog doba postala je u međuvremenu Suga kakva je danas, ravnodušna prema svemu poput začahurene svilene bube, a odgovornost za to Tomo nije mogla predbaciti samo svojemu mužu.- Za mene, ili Yumi, jasno je od samog početka da smo "žene u sjeni"; ali da se mirne savjesti tako ponaša i žena koja to nije, dok ijudi samo o nama loše govore., e, to je već strašno.S njenih teških vjeda dirljivo kapne jedna velika suza i110padne joj u krilo. Ona je prekrije vrškom prsta i ostane u tom položaju, oborena pogleda.- Znam, govoriš o Tsunamachiju, zar ne? I mene to zabrinjava, ti i ne slutiš koliko... A mislila sam da ćeš barem ti nešto od toga razumjeti... - uzdahne Tomo, uperivši pogled na vršak Sugina prsta kao da joj je bila mrska ona suza pod njim.Suga je željela reći da Yukitomo voli svoju snahu Miyu, koja je sve do prvog porođaja živjela s njima u istoj kući. Tih nekoliko godina, u vječitom strahu da bi Michimasa mogao doznati za ženinu vezu s njegovim ocem, bilo je za Tomo vrijeme strahovite patnje, kao da joj netko nožem struže po golome mesu. No kako su ona i Yukitomo s vremenom postali stranci, ona nije imala nikakvog upliva na nj, pa je često ponavljala Sugi:- Ti i Yumi pazite na njih. Bez obzira na sve, Miya je u položaju koji je izvana u redu, i tu se ništa ne može; ali se zato vas dvije pobrinite da on prečesto ne zaželi k njoj.Ali Suga bi na to snažno zatresla glavom:- A što ja tu mogu? Mlada gospoda ima urođene sposobnosti za geishu ili kurtizanu u Yoshiwari... Ona točno zna što treba činiti kad zaželi da je on mazi, ili kada želi da za njom poludi... Yumi i ja ne možemo se ni usporediti s njom -odgovarala je ogorčeno.Yukitoma je, u stvari, poput većine muškaraca zaljubljive prirode više od svega privlačila slast zabranjene ljubavi, pa je Miyi prilazio sa strašću koja nije bila ništa manja od one u prvim danima njegove veze sa Sugom. A Miya je, opet, izgledala sretnija što je voli svekar, muškarac koji zna kako treba sa ženama, nego njezin nesposobni muž, opsjednut svojim idejama. Kada bi Suga i Yumi bile u Yukitomovoj blizini i on se prema njoj ponašao hladno, postala bi vidljivo neraspoložena i iskaljivala se na njima.Takvo stanje stvari dovodilo je u nepriliku i Yukitoma, pa je prošle godine - na indirektno nabačen savjet svoje žene -preselio mladi par u Tsunamachi u kvartu Mita, kamo je odlazio s vremena na vrijeme. A kada je išao, obavezno je vodio sa111sobom Takaa i njegovu dadilju. Michimasa, koji bi takvim danom dobivao od oca obilan džeparac, izašao bi u kazalište ili otputovao nekamo na dva dana, a dadilja s Takaom i služavke također su dobivale izlaz. Na taj su način Yukitomo i Miya ostajali sami. Sve ako su i znale o čemu se radi, služavke su, s obzirom na iznenađujuće velike napojnice kojim ih je darivao tog dana, s nestrpljenjem očekivale dolazak gospodara iz velike kuće; a Michimasa je, opet, kad bi sam radio ono što ga veseli, bio poput malog djeteta, ni na časak ne posumnjavši u odnos svojega oca i Miye u njegovoj

odsutnosti.Mnogo toga: - Bilo je ovako, te bilo je onako... -prepričavala je Takaova dadilja Sugi i Yumi, a te priče je dalje, uglavnom Suga, prenosila Tomi,U početku se Tomo, suosjećajući sa Sugom, pridruživala njenim zaobilaznim jadikovkama; ali shvativši da u tim slučajevima Suga povjerava Yu kitom u ne cijeli razgovor, već samo njezine riječi, poslije čega se uvijek morala suočiti s muževljevom neslućenom mrzovoljom, sada je šutjela, bez obzira što joj Suga pričala.Sad, kad je navršio skoro šezdeset godina i kada je imao Miyu, Yumi - koju nije volio toliko kao Sugu - postala mu je nesumnjivo veći teret nego razonoda.Ne odavši joj razlog, natuknuo je kako bi bilo dobro da ode i da se zakonito, časno uda, a to je bila i Yumina želja; toliko je, otprilike, Tomo uspjela izvući iz Sugina monotonog govora, u kojemu nijedna misao nije bila jasno izrečena.Ako Yukitomo i Yumi tako osjećaju, n'eće biti nikakvih problema da se Yumi odjavi kao član obitelji Shirakawa i vrati u svoju obitelj. Odjeći i ostalim osobnim sitnicama, što ih je nakupila u ovih deset godina, pridodat će lijepu sumu novaca, i time bi stvar trebala biti okončana. Ali... I obazriva Tomo ponovo se zamisli.Fretpostavivši da se Yumi vrati kući i da se uda, nije isključeno da svom mužu neće ispričati o nemoralnom vladanju112Yukitoma i Miye. Da je bila samo obična služavka, još nekako; ali djevojka i zakonski usvojena kao kći, koja je dugo živjela u njihovoj kući... Kad bi to od nje procurilo, za ugled obitelji Shirakawa to bi bilo vrlo nepovoljno.Bilo kako bilo, ako je već udaju, ne bi li se mogao naći ženik koji bi neraskidivo bio vezan s njihovom obitelji?Razmišljajući o ovome i onome, padne joj na pamet netko tko se nalazio u začudnoj blizini: nećak Iwamoto. Tako je - on je taj, koji će vjerojatno prihvatiti njezin prijedlog.Iwamoto je znao da je Yumi Yukitomova ljubavnica, a znao je i da ljubavnice u Shirakawinoj kući zauzimaju položaj glavnih služavki, što znači da umiju i kuhati i šivati. U svakom slučaju, Yumina jednostavna, pomalo dječačka ćud nije mu bila strana. Kao nevjesta za čovjeka njegova imovinskog stanja, sa svim njenim stvarima i odjećom koje je imala više nego dovoljno, bila je nedvojbeno i predobra, a o njezinoj ljepoti - visoka i vitka, duguljastog, profinjenog lica - da i ne govorimo. Tomo je i načela taj razgovor s Iwamotom u uvjerenju devet naprama deset da će on pristati. Sve to, naravno, otpada u slučaju da Yumi kaže ne, ali živeći pod istim krovom i promatrajući je dugi niz godina, Tomo je dobro poznavala njenu jednostavnu, neizbirljivu narav.Kao što se moglo i očekivati, Ivvamoto je sretno prihvatio bračnu ponudu koju je Tomo dotjerala upravo onoliko koliko je bilo potrebno. Rođen u Kumamotu kao sin samuraja s malim primanjima, Iwamoto je odmalena navikao da sluša kako se ljudi u službi tog i tog velmože žene njegovom služavkom, koju je ovaj već obljubio, ili kako se ljubavnice glavnih vazala udaju u obitelji nižih samuraja. Zato ni danas, trideset i više godina od početka ere Meiji, u Tominoj ponudi da se oženi ljubavnicom čovjeka koji mu je bio i stric i dobrotvor, za Iwamota nije bilo ničega nečasnog ili prljavog.Yumina obitelj obradovala se vidjevši koliko se gospodin113i gospoda Shirakawa brinu o budućnosti njihove kćeri; jer na taj način, ako se Yumi uda za njihova nećaka, ona će doduše biti odjavljena kao član obitelji Shirakavva, ali će je s njima povezivati nove veze.K tome što je Yukitomu po godinama mogla biti kći, Yumin položaj u kući - uz njegovu zakonitu suprugu Tomo i ljubavnicu Sugu, koja je došla prije nje - bio je od samog početka više položaj sobarice negoli ljubavnice, a i neka profinjenost u izgledu činila je njezinu pojavu prikladnijom za suprugu od Sugine. U Yuminoj naravi, oslobođenoj tipično ženskih detalja kao što su sumnjičavost i pretjerana uljudnost, nije bilo ni traga onim sumornim raspoloženjima koja obično zahvaćaju "žene u sjeni".Na brak s Iwamotom Yumi je jednostavno i otvoreno pristala. Premda se dotad u razgovoru često znala nasmijati njegovom nespretnom govoru i preozbiljnim, ukočenim kretnjama, od trenutka kad je čula da će se udati za nj kao da je to više uopće nije smetalo. Začuđena, Suga je kazala Yukitomu:

- Pitam se, hoće li se Yumi slagati u braku s Iwamotom?- Hoće. Ona se može prilagoditi svakome - odvrati on uz osmijeh bez ikakve loše primisli. Na nasmiješenim obrazima vidjele su se već sitne staračke pjege.- Znam, zato što je tako jednostavna i otvorena - doda Suga s dosadom na licu, fiksirajući ga utučenim pogledom.- Zar bi se i ti željela udati? Vjerujem da ti je već dojadilo brinuti se o starcu poput mene...-Ja ionako nemam volje da bilo što poduzmem... - kazala je nehajno, ali u sebi se izgrizala od jada što ne može izreći misli koje su joj navirale iz dubine srca. - Ja, ionako, ne bih mogla biti poput mlade gospode... Mene niste, kao nju, učili da varam muškarce... Nemam njezine vještine, pa mi ne preostaje drugo nego sagnuti glavu pred tom sumnjivom gospodom i tako ovdje i ostarjeti, uvijek kao "žena u sjeni"... - premda ju je volio i mazio, Yukitomo je za nju bio i otac i gospodar, dakle suviše važna114egzistencija da bi se usudila izustiti te žestoke riječi, koje bi ga pogodile pravo u srce.Kad bi dozvala u sjećanje Mivino vedro, radosno lice i njezine poletne pokrete, te onaj mek i pomalo nazalan glas kojim se bezbrižno i prštavo smijala, dozivajući Yukitoma nježno i bez imalo ustezanja: Tata, tatice! - Suga je ipak ćutjela ljubomoru; ali ljubomora što je osjeća žena kad joj druga preotme muža, mislila je, mora da je potpuno drugačija.Uskoro se približio i dan kada se Yumi trebala vratiti k svojima. Večer prije toga, uz Yukitomovo dopuštenje, ona i Suga složile su postelje jedna uz drugu u istoj sobi.S glavama na drvenom podlošku kao jastuku, potrebnom da im sačuva frizure, dvije djevojke su razgovarale i s nostalgijom međusobno promatrale lica, koja su se blijedo isticala u polutami noćne lampe.Bijaše kraj mjeseca ožujka. Vani je bešumno sipila kišica; noćni je zrak bio ispunjen vlagom.- Kad pomislim da sutra u ovo vrijeme više nećeš biti ovdje, osjećam se tako usamljena - rekla je potišteno Suga.Ona je, doduše, već od dana kad je potekla priča o Yuminoj udaji, bila svjesna da će Yumi prije ili kasnije otići. Ali sada, kad je kucnuo čas rastanka i ona ugledala Yumi hrabru poput mlade ptice, kako zamahuje krilima spremna da poleti -ona, koja je ostajala u kući, oćutje svim svojim bićem jalovost vlastite egzistencije.- Nećeš biti usamljena, u kući gdje je toliko ljudi... To ću, naprotiv, biti ja, jer će u malenoj kući sa mnom biti samo moja starija sestra - odvrati Yumi bodro, u namjeri da je ohrabri. Ali Suga nije skidala pogled s njezina lica.- Ne govorim o takvoj samoći... - reče, kao da govori samoj sebi. - Nego, kada ti odeš, u ovoj kući ostat ću jedino ja "žena u sjeni"... razumiješ? A ti si ipak mnogo čvršća od mene, Yumi.115- Zašto? Ja ne mislim tako - odvrati Yumi malo podignuvši glavu. - Zasluga za moje otpuštanje, znaš, više od polovine pripada gospodaru, koji smatra da se trebam udomiti dok sam još mlada. Tko to sluša, rekao bi da mu je silno do mene stalo... zar ne, Suga?Govoreći to, Yumi izvuče svoje mršavo rame iz ovratnika haijetka za spavanje - a imala je na sebi noćni svileni kimono streličasto-krilastog uzorka - i podboči se o lakat, približivši svoje lice Suginom.- Misliš li da bi gospodar to rekao, da me uistinu nije želio pustiti? ... Ono, do čega ti je jako stalo, ne pušta se iz ruku i ne prodaje tako olako; što se nas žena tiče, mi tako postupamo s kimonima i ukrasima za kosu koji su nam dragi. No i muškarci, mislim, posve isto osjećaju. Pretpostavimo da si, umjesto mene, ti zatražila da te otpusti; sigurna sam da ne bi pristao. A to je zato što tebe stvarno voli.- To nije istina... Sada, znaš uostalom i sama, lud je samo za mladom gospodom u Tsunamachiju... - Suga se također pridigne i preokrene na trbuh. Glas joj je zadrhtao kad je spomenula Miyu.- To je točno, ali ona je ipak Michimasina zakonita žena i koliko god se Yukitomo sada s njom zabavlja, ona legalno ne može postati njegova. A on pomalo stari, dok njegova gospoda preuzima gotovu svu vlast u kući... No kada je riječ o njegovoj osobnoj njezi, ti si ta koja mu je potrebna, a ja ona koju je odbacio otkad ide k mladoj gospodi. O jesenja lepezo, jadikuje djevojka Hanjo u spavaćoj sobi...' - pjevušila je Yumi prigušenim glasom odlomak pjesme u tokiivazu-stilu, i prsnula u smijeh. Taj smijeh u kojemu je, doduše, bilo i nešto samoprezira, djelovao je osvježavajuće. Suga, međutim, nimalo dirnuta, nastavi jednako tiho, gotovo šaptom, kao i prije:- A i gospodar je već zašao u godine; izleti u Tsunamachi ga prilično iscrpljuju. Jede kaše od naribane sušene palamide i popije čak i po pet-šest sirovih žumanjaka... Nakon tvog odlaska

116ja ću imati više posla, ali samo takvoga. Do smrti u ovoj kući, poput voljene domaće životinje; eto što sam ja. I kad o tome razmišljam, zavidim tebi kojoj je sve tako lijepo sređeno i koja odlaziš... U braku s Iwamotom, moći ćeš imati i djecu-, ali, što je najvažnije, kao njegova zakonita supruga moći ćeš se svugdje pojavljivati bez onog posebnog, suzdržanog obzira...- Ali zato neću živjeti tako lagodno kao ovdje, budi uvjerena. Ti si ovamo došla kad ti je bilo petnaest godina, pa o svijetu znaš još manje nego ja; kad se sjetim onih dana neimaštine u našoj kući, koljena mi klecaju pri pomisli da moram otići odavde... Ipak, prilagodljiva kakva jesam, a i fizički izdržljiva usprkos vitkoj gradi, ja ću se već nekako snaći; ti, međutim, ne bi to mogla. Gospodar je uvijek govorio da si ti poput krhka i lomljiva predmeta. I zaista: u ovoj kući, poput svilene bube u njezinoj čahuri, tebi je sasvim dobro, ali i dašak povjetarca izvana odmah bi te slomio.- Pa što ako i bi? No kod mene je žalosno to, da baš i ne mogu reći da želim otići odavde.- To ne možeš ni očekivati, barem tako dugo dok se ne pojavi netko tko će se unatoč svemu zauzeti za tebe...- Ali ti bi ionako otišla, zar ne?- Ja sam nešto drugo. Prije bi se, u stvari, moglo reći da sam odbačena, nego da odlazim... A što se tiče Iwamota, za kojega ću se udati... On je solidan mladić, ali ima li još čega na njemu, kao ženiku, što bi pobuđivalo zavist?- Ima, Yumi... Zavidim ti, toliko da bih mogla umrijeti od zavisti.I Suga obgrli rukama lakirani drveni podložak koji im je služio umjesto jastuka i zarije lice u nj. Žestina te kretnje osupnula je Yumi. Suga je inače govorila tako zaobilaznim putem, da bi sugovornik postao nestrpljiv, i nikada nije otvarala svoje srce.Sada je željela, ali nije znala kako da ispriča Yumi o osjećajima što su u njoj ključali. Jer, ako ih pretvori u riječi,

117postojala je bojazan da zazvuče mahnito; ili poput isprazne jadikovke, ili poput zlokobne kletve koja bi i nju samu iznenadila. A Yumi je ionako ne bi mogla razumjeti. Suga je to ćutjeia kao neku predodređenu sudbinu, koja se svom svojom težinom nadvila nad njezinim životom.Zašto je roditelji, davno, umjesto što su je prodali obitelji Shirakawa, nisu prodali u geishe? Jest da bi kao geisha, htjela -ne htjela, bila više izložena grubim životnim nedaćama, ali bila bi malo jača ličnost nego što je danas. Imala bi pokrovitelja ili pak gospodara, ali uživala bi u sunčevoj svjetlosti pod malo vedrijim nebom od sadašnjeg, i mogla bi se naljutiti ili zaplakati kad joj to srce zaželi.Uživala je ljubav čovjeka koji joj je mogao biti otac i luksuz neprimjeren njenom društvenom položaju. Yukitomo, vješt sa ženama u svakome pogledu, učinio je da se Suga od djevojčice rascvala u pravu ženu, ali, da bi mogla živjeti u njegovoj kući, bile su za nju postavljene posebne tračnice koje je ona poslušno i slijedila - da bi, najzad, postala ovako apatično stvorenje kao što je danas. Premda Tomo Yukitomu nije značila ništa kad se radilo o ljubavi, i premda se između njih dvoje nije, zapravo, osjećalo nimalo supružničke topline, strpljenje i snagu volje kojima je Tomo, nepotpomognula muževljevom ljubavlju, držala svoj položaj u kući, ćutjeia je Suga poput teška kamena koji ju je nadmoćno pritiskao i danju i noću.U Tominoj svakodnevici nije bilo ni trenutka lagodne opuštenosti. Dok su joj, naizgled, pokreti tijela bili uvijek slobodni i poletni, oni su zapravo izvirali iz dubine njezina duha, odlučno riješenog da ne dopusti poraz. Tko zna granice nasilničkom vladanju njezina muža, koji je s njom prekinuo tjelesne odnose? Tomo je, međutim, sve primala stoički, sa svom snagom što ju je imala u sebi, ne protestirajući ni jednom jedinom riječju. Budući da je znala da sve što ona kaže Yukitomovim ljubimicama, odmah izaziva u njega veoma senzibilnu reakciju, nikada o njima nije iznosila svoje mišljenje. Ipak, upravo ta šutnja i oprez, kojim je Tomo od jutra do večeri kontrolirala svaki svoj118pokret, djelovali su na Sugu poput nevidljive ali čvrste stege. Yukitomo je toga bio svjestan, i bio je zadovoljan što Sugi i Yumi tu stegu nameće upravo Tomo.Kako bi bilo lijepo - razmišljala je ponekad Suga - kada bi Tomo otišla iz kuće... Ali, premda je Yukitoma pokušavala navesti na tu ideju, nije bilo izgleda da će on to ikada učiniti. Jer, Tomo, sve ako i nije bila objekt njegove strasti, bila je najpovjerljiviji nadzornik nad njegovim imanjem. Osobe koja bi mu, poput nje, bila toliko odana i k tome uvijek pri ruci, za Yukitoma nije bilo. No kad bi se,

pretpostavimo, Yukitomo i otarasio žene, Suga nije imala pojma o poslovima u vezi s imanjem. Već i sama pomisao na tako teške, zastrašujuće probleme natjerala ju je da shvati kako je ipak mnogo lakše provoditi dane ne radeći ništa, pa makar i pod čvrstim Tominim režimom... Ali, kad bi gospoda neočekivano umrla, to bi bilo nešto sasvim drugo. Kad bi se to kojim slučajem dogodilo, kako bi odahnula! Kao da se gusti pokrivač od oblaka nad njom iznenada raziđe, ostavivši samo modro nebo... Svaki put kad bi je spopale takve misli, Suga bi se sama sebe zgadila i nastojala pokidati ljepljive, paučinaste niti koje su joj počele obavijati srce. To se vrag nastanio u njoj, mislila je; ali je, istovremeno, potpuno jasno osjećala da se tako nešto s njom nikada ne bi dogodilo, kad bi okolnosti bile drugačije.U Suginu duhu, koji se nije odražavao ni u njezinu govoru ni u vladanju, a djelovao tako bezvoljno, sve više su se nagomilavali osjećaji za koje nije bilo rješenja, hladni i tamni poput snijega u noći.Sve to nije opterećivalo Yumi, premda je živjela u istoj sredini, i Suga je ćutjela i nezadovoljstvo i zavist prema toj djevojci u čijim osjećajima nije bilo zbrke i koja je tako lako i jednostavno izašla iz pakla kojim je tumarala Suga, vinuvši se k nebeskim prostranstvima... Razlog Suginoj zavisti nije ležao u Yuminoj udaji za Iwamota, već u njezinu bijegu od svoje dosadašnje sudbine.119Ali Suga je znala da je Yumi ne bi shvatila, niti kad bi joj to i rekla.- Nemoj plakati, Suga, još ćeš i mene ražalostiti... - kazala je Yumi i protresla joj ramena.Podignuvši glavu, Suga tik do sebe ugleda Yumine duguljaste vjede s na borom ispod kojih su se nakupile suze. Shvativši da ju je Yumi pogrešno razumjela, Suga oćutje kako gori od stida. No i njezine oči, prirodno, zasuze od žalosti što se moraju rastati.- Ali mislim da uistinu postoji nešto što povezuje moju i tvoju sudbinu. Jer zaista je neobično da smo ostale u tako dobrim odnosima i da se nikada nismo posvađale, u sredini gdje smo više od deset godina bile ljubavnice i brinule o potrebama jednog te istog gospodara. Mora da smo u prethodnom životu bile sestre.- Vrlo vjerojatno - odgovori Suga, glasom punim suzdržanih emocija.- Bilo u kazališnim komadima, bilo u knjigama, ljubavnice su uvijek zle žene koje gospodaricu kuće stavljaju na muke i stvaraju joj samo neprilike. Nas dvije to nikada nismo činile, bile smo veoma ozbiljne, zar ne?- Ljubavnice pune vrlina, rekli bi ljudi... Ali, ja ništa ne* vjerujem onome što drugi govore...- Zar je to uopće važno? Činjenica da smo ovih deset godina provele u prijateljstvu, najbolji je dokaz da nijedna od nas nije loša, zar ne?- Uživamo gospodareva) ljubav... Ne mogu reći da mi to nije drago, ali... Uvjerena sam da je ljubav s osobom približnog uzrasta nešto sasvim drugo.Tu se Suga zaustavi, pomislivši kako do konačne odluke o Yuminom odlasku nije bila sposobna razgovarati na taj način. A onda shvati kako će odsad, kada se Yumi uda, imati drugačijeg sugovornika; Yumi će je posjećivati, a i ona će koji put otići k120njoj u goste. Za Sugu, čije srce nije imalo ventila, bijaše to kao da je netko na njemu otvorio svjetlosni prozor.- Jesi li primijetila, Yumi, da u posljednje vrijeme gospodar pripovijeda jedino o svom zdravlju? Stalnim ispiranjem očiju i grgljanjem, doduše, postiže da izgleda čilo, ali godine su tu. Uskoro će, u to nema sumnje, i prema meni postati ravnodušan, jednako kao što je i prema svojoj ženi.- Da, i kako već stoje stvari sa Tsunamachijem, svaki put kad odlazi onamo želi se prikazati mladim nego što jest. A mladi gospodar je uistinu čudan čovjek. Kad Yukitomo stigne onamo, uvijek dobre volje, obavezno mu daje novaca za provod da bi ga udaljio iz kuće. Svakom normalnom čovjeku to bi se činilo čudnim, ali u njemu nema ni trunka sumnje, pa mi se uistinu smili... Ali on nije normalan, zar ne?- Ipak, s lakoćom pravi djecu...- No kako znati tko je od njih dvojice otac? Kao kod životinja... - izbacila je Yumi, iako tim nemoralom nije bila povrijeđena toliko koliko bi se moglo suditi po njezinim riječima; one su, međutim, ranile Sugu.- Dijete je od mladog gospodara; Yukitomo više nema dovoljno sjemena, rekla je njegova žena, a i ja mislim tako. Ja sam tjelesno krhka; ali ti, Yumi, kad se udaš za Iwamota, ubrzo ćeš imati i dijete.- Vjerojatno si u pravu. Ali, da i ne mogu imati djece... nije li to potpuno svejedno?

- Prestani! - prekine je Suga glasom punim težine. - Ne moraš mi tako jasno govoriti o stvarima, u kojima sam tako bespomoćna... Ti odlaziš odavde... Ali ja ostajem, zauvijek. Zar nemaš baš nimalo obzira?Sugine crne zjenice rastvore se u ogorčenju, dok je snažno stiskala Yuminu ruku.• » *121Samo dva mjeseca nakon povratka svojoj obitelji, Yumi je kao nevjesta otišla u Iwamotovu kuću u Tamurachu.Bilo je to jedne večeri u kišnoj sezoni, kada kiša sipi bez prestanka. Već je bilo prošlo devet, kad se Tomo s Yumina vjenčanja vratila kući rikšom.Yukitomo je igrao partiju goa s kućnim liječnikom. Kad ih je Tomo pozdravila, on se okrene, s pločicom za go medu vrscima duguljastih prstiju:- No, kako je bilo? Je li Yumi izgledala kao dolična nevjesta?- upita, polažući pločicu na tablu za igranje. Svi su izgledi bili da će on dobiti partiju, pa je bio dobro raspoložen.- U posve običnom kimonu, i jedino sa cvjetnim ukrasima u kosi, doimala se jednostavnom i dobro odgojenom nevjestom,- odgovori mu Tomo gledajući u pravcu Suge, koja se nalazila u blizini. Yukitomo uz osmijeh kimne glavom.Promrmljavši nešto neodređeno u znak odgovora, Suga je naizgled nehajno promatrala Yukitomov profil, na kojemu su omlohavljene sljepoočnice djelovale potpuno starački. Trudila se, zapravo, da na njegovu licu uoči kakvu promjenu, ali on je o Yuminu vjenčanju slušao nezainteresirano, kao da je riječ o veoma dalekoj rodbini.Iwamoto je i dalje nastavio dolaziti k njima i pomagati u vođenju poslova kao i ranije, i svaki put bi se Tomo i Suga raspitivale o Yumi. A on bi, malo uvukavši glavu i sramežljivo trljajući ruke, odgovarao:- Ona je dobro, hvala na pitanju.Čuvši prilikom jedne posjete Shirakawinima kako sretno, čini se, žive Yumi i ftvamoto, Miya prsne u lakouman smijeh:- O, sigurno, ljepotica i zvijer... Ta kako ne bi bili sretni! -a zatim, tko zna zbog čega, upita Yukitoma: - Zaista, tata, zašto jednom ne bismo otišli pogledati tu njegovu radnju s košarama? Ni ti, Suga, još nisi bila tamo, zar ne? - nadoda, sa strane pogledavši Sugu postrance.122Ali Sugi, iako je uistinu jednom prilikom željela posjetiti Yumi, nije se svidjela pomisao da to učini u bučnom društvu s Miyom i Tukitomom, pa je promrsila nešto kao odgovor. No Miya se, međutim, zagrijala za svoju ideju i nije odustajala.- Hajdemo, tata, zar ih ne bismo mogli danas posjetiti? Oni žive u Tamurachu, pa bismo na povratku mogli svratitiu Ginzu, i u "Tenshodu" pogledati ukrase za kosu - navaljivala je.- U Yuminoj kući samo se pletu košare i slične stvari i to je sve; drugih zanimljivosti nema, a i ne bih želio da im smetamo u poslu...- Pa i nećemo, svratit ćemo samo na trenutak, može li? A onda u Ginzu...- S tobom u Ginzu, to je ono čega se i plašim - nasmije se Yukitomo.Miyino pustopašno veselje u govoru i kretnjama, kao u mlade geishe koja se zabavlja s gradskim čovjekom, pokazivalo je potpuni nemar za mišljenje prolaznika, i što bi Miya na ulici bivala živahnija, Suga bi sve dublje tonula u svoje sumorno raspoloženje.Tog dana je Yukitomo, s Miyom i sa Sugom, najzad ipak izašao. Bilo je svježe jesenje poslijepodne; na modrom, prozirnom nebu kliktaj jastreba podsjećao je na zvuk frule.Iwamotova radnja nalazila se u sporednoj ulici koja se odvajala ulijevo od glavne ulice između Tamuracha i Shinbashija. U novonamještenoj, urednoj prostoriji s popločenim podom mogao se vidjeti povelik broj novih, crnolakiranih košara i dva šegrta kako sjede na pločicama i pletu uzane trake od bambusa te premazuju papir, sokom iscijeđenim iz kakija, a onda ga lijepe na dovršene predmete.Iwamoto je bio odsutan zbog neke narudžbe. Skladno odjevena, u prugastom kimonu od grube svile i sa svijetlo-ljubičastom vrpcom u dotjeranoj kosi, Yumi dočeka goste koji su stigli rikšama i uvede ih u primaću sobu u unutrašnjosti kuće.

123- Ovakav posao, vidite, zahtijeva i od mene da se barem polovično uključim, a kako se još nisam privikla, vrlo je naporno - kazala je vedro se smijući, dok je uz pravokutni žeravnik pripremala čaj za goste. - Kamo ste se to danas uputili?- Miya je zaželjela vidjeti tvoju radnju i tako smo ti došli. Ali, kad čovjek ostari, sve mu je napornije družiti se s mladim ljudima... No drago mi je da vidim da vam dobro ide.- Sve je to vaša zasluga - izjavi Yumi i lako mu se nakloni. Yukitomo ju je pozvao da u Ginzi ruča zajedno s njima,ali izgovorivši se poslovima u radnji, Yumi odbije poziv. Učinio je to samo reda radi, unaprijed svjestan da će ga ona odbiti, te nakon što su kod nje proveli oko sat vremena oproste se i odu iz radnje.Ubrzo, čim su krenuli u pravcu Tsuchibashija, Miya izjavi:- Yumi je već ovakva, jeste li vidjeli? - i zaokruži rukama nad svojim obijem.- Nije valjda... Ja to uopće nisam primijetila - začudi se Suga, zatreptavši očima kao pred jarkim svjetlom.U tom trenutku padne joj na pamet da Yumi, uistinu, cijelo vrijeme nije skidala pregaču od žute prugaste svile. Brzinu Mivina zapažanja Suga je ćutjela kao nešto bestidno, kao znak velike tjelesne požude, ali istovremeno je okrzne i sumnja - nalik sjeni ptice u letu - nije li dijete u Yuminoj utrobi možda Yukitomovo? Ista ta sumnja kopkala je, čini se, i Mjyu, u trenucima dok je šutke koračala uz nju. Suga je znala da je to nemoguće, ali ta ideja pricinjavala joj je čudno zadovoljstvo, kao snažan pritisak prstom na korijen bolnoga zuba. Michimasa, a sada i Iwamoto... Pomisao na tu dvojicu izazivala je u njoj želju za smijehom, za onim ledenim i beskrajno lijepim smijehom žene-vampira, dok sječivom otvara trbuhe trudnicama.Yukitomo, Čini se, uopće nije slušao razgovor što su ga vodile žene. Uz pomoć štapa s lakoćom je koračao i, premda je djelovao mnogo stariji nego prije, hod mu je bio mladalački a leda posve uspravijena.124Sljedeće godine, sredinom ljeta, Yumi ih je posjetila s dojenčetom u naručju.Toga istog dana naišla je i Miya sa svojim djetetom. Kazuya, Miyin sin, bio je dvije godine mladi od Takaa i skoro godinu dana stariji od Yumina Naoichija.Ugledavši Naoichija, čije je lice bilo tako pravilno i bijelo kao da si oljuštio jaje, Miyine se oči uslijed smiješka orosiše suzama.- Ti si zaista zgodan dečko, Naoichi. Kada odrasteŠ, kladim se da će žene biti lude za tobom - rekla je mazeći ga. U takvim trenucima Miyino nasmiješeno lice izgledalo je da će se rastopiti od nježnosti, tako nepatvorene i bogate da bi čak i Tomo, inače uvijek na oprezu, na kraju popustila Mivinom šarmu i također se osmijehnula.Pazeći na Takaa koji je trčkarao uokolo s dadiljom za petama, Tomo je u čudu gledala Miyu i Yumi, obje s dječacima u naručju.Takao, Kazuya, Naoichi... Svi ti dječaci postat će jednog dana muškarci, a i Tomo je već sada bila osupnuta tom mišlju. Bio je to jeziv osjećaj, posve drugačiji od onih uobičajenih maštanja u kojima je pred sobom gledala Takaa izrasla u galantnog mladića. Ova mala stvorenja koja se sada smiju, prave grimase i tako bezazleno kreću uokolo, pretvorit će se jednog dana u muškarce poput Yukitoma, Michimase, Iwamota -muškarce kakvima je preplavljen svijet, a to ju je uznemiravalo.Iznenada, međutim, Tomo primijeti jedno krilo na kojemu nije bilo djeteta; Sugino krilo. A ono je na čudan način odisalo tolikom prazninom, da je o Suginoj usamljenosti govorilo mnogo rječitije od njezina lica.- Yumi se udala, i Suga joj sigurno zavidi... Nemam ništa protiv da i nju udam, ako se ukaže prilika...125Nehajne Yukitomove riječi, što su mu se omakle prije nekoliko dana kada je Takau pokazivao Šarane u ribnjaku, još su pritiskale Tomo svom svojom težinom. U posljednje vrijeme, čak i u prisutnosti ostalih, Sugin je pogled sve češće bivao odsutan, kao da gleda zrak. Čini se da se zatvarala u svoju sobu i plakala, jer je Tomo primijetila da su joj oči često podbuhle. Tomo je nagađala da bi uzrok mogao biti dvojak: osjećaj usamljenosti otkada je Yumi otišla i udala se, i ogorčenje na veselu Miyu što je uživala Yukitomovu ljubav. A možda se i Yukitomo i umorio od Suge ona svoj otpor nikada nije izrazila riječima, već je puštala da se on malo-pomalo nakuplja u njezinu tijelu?- Suga je, ipak, drugačija od Yumi. Mjesečni ciklusi nisu joj kao u drugih žena, a kad bi se i udala,

pitanje je da li bi mogla imati djece. A i što se mene tiče, voljela bih da zauvijek ostane i da se brine o tebi... - Tomo je samo toliko uspjela izustiti, no već ju je oblio znoj; ne će li Yukitoma pogoditi kritika sadržana u njezinim riječima?Ali on na to ništa nije rekao, već samo neodređeno kimnuo glavom te pljesnuo dlanovima nad površinom vode:- Gle, evo šarana, evo ga! - kazao je dječaku i potapšao ga po ramenu.Tomo je osjećala neizrecivu sućut prema Sugi, jer očito Yukitomu više nije bila potrebna. To se doduše dogodilo i Yumi, ali ona se udala i mogla je imati djecu; dok je Miya, vjerojatno, bila tip žene koja je svakog muškarca mogla pridobiti da je voli, a da je se pri tome nikada ne zasiti.Suga je postala Yukitomova ljubavnica u vrijeme kada još nije ni imala mjesečne cikluse, i zacijelo je to poremetilo u njoj funkcije koje bi je učinile majkom. Sada, kad je prošla tridesetu i kada je njezina ljepota bila u opadanju, nije više mogla postati ni geisha-, a ni udaja, s boležljivim tijelom poput njezina, ne bi prošla tako glatko kao u Yuminu slučaju. Tomo nije mogla a da se ne osjeti potištenom zbog nje, kojoj je - eto - život "žene u126sjeni", život koji joj je bio odvratan, a bio je i njena konačna sudbina; ostarjeti brinući se o Yukitomu, uz nju, Tomo, uz koju se nikada nije mogla opustiti. No kad bi ai sućut i riječima izrazila Sugi, ova bi pomislila da su posrijedi neki gazdaričini računi i vjerojatno bi cinično reagirala.- A tko je kriv za moju sudbinu, tko me je doveo ovamo? - optuživale su je Sugine zjenice ispunjene mržnjom. Tomo je toga bila svjesna, a znala je i to da Suga više mrzi nju nego pravoga krivca, Yukitoma, što joj je na usnama izazivalo gorak osmijeh.Zbog one čudne odbojnosti, što ju je maločas Tomo iznenada bila oćutjela promatrajući tri mala dječaka, pogled na prazno Sugino krilo djelovao je kao pravo olakšanje. Bolje je ne rađati djecu, poželjela je šapnuti Sugi: kad ih nemaš, nema ni nevolja koje dolaze s njima.

127

ZELENE ŠLJIVENasred koso položenog puta koji je od kuće na brežuljku vodio prema zapadu nalazila se čistina s visoko izra.slim raslinjem. Smatrajući da biljke čine dom vedrijim, Yukitomo je, nedugo po završetku japansko-kineskog rata, kada je kupio kuću od nekog stranca i doselio u nju, zasadio tu čistinu mnoštvom mladica: šljiva, bresaka, japanskih mušmula, badema, kakija i ostalog voća. Danas, nakon više od deset godina, sve su to bila već lijepa stabla, i čistina je postala prikladno igralište za Yukitomove unuke. Njihov se broj iz godine u godinu povećavao i tu su se oni, od ranog ljeta pa tijekom cijele jeseni, verali po drveću i brali voće.Yukitomov otac, samuraj nižeg ranga u službi roda Hosokavva, vodio je brigu o plantažama rujevine, i Yukitomo je već od najranijih dana s posebnim interesom promatrao ta stabla - sirovinu za dobivanje voska, koji je Hosokawi bio jedan od izvora prihoda. Na taj je način duboko zavolio ne samo rujevinu nego i ostalo drveće, a naročito ono koje je donosilo plodove, jer je u njegovoj duši bilo urezano kao simbol blagostanja. Čak i za vrijeme boravka u Fukushimi Yukitomo je zemlju iza svoje službene rezidencije pretvorio u voćnjak, zasadivši u njemu nove vrste trešanja i jabuka, tek pristigle sa Zapada, koje je nabavio u pokrajinskom Poljoprivrednom institutu. Potom bi, začuđeno, promatrao sazrijevanje krupnih trešanja i zagasito crvenih jabuka. I danas, međutim, premda je već prošao šezdesetu, to što u samom Tokiju živi u kući s više od 66 ara zemlje i što može kušati vlastito voće, predstavljalo mu je izuzetan užitak.Najbrojnije medu njegovim voćkama bile su divlje šljive, koje nije puštao da sazriju i požute, već su ih još zelene stresali i stavljali u ka čiče. Ukiseljene šljive, uz etiketu godine, spremale128bi se zatim u posebne ćupove. Yukitomo ih je dijelio i rođacima, ali one starije su ostajale, jer su s vremenom bivale sve ukusnije; kiselost im je popuštala i postajala nekako slatkasta. Yukitomov doručak je obavezno, radi zdravlja, sadržavao i jednu ukiseljenu šljivu.Jednog kišnog svibanjskog dana, nakon što je kiša prestala i nebo se razvedrilo, odlučili su brati šljive.Bila je subota. Osnovac Takao i njegova polubraća, Kazuva i Tomova, koji su upravo bili kod njih u gostima, pomagali su Sugi i služavkama tresti šljive, hodali s bambusovim košaricama u ruci skupljajući ih i trčali uokolo pod krošnjama kroz čije je zeleno lišće svjetlost stalno potitravala.

U rašljama najvećeg od stabala vidjele su se tanke, raskrečene noge mladića čije je lice bilo skriveno medu lišćem.- Zar ih još ima, Konno? Pa ovo je drvo prepuno plodova! - viknula je Suga pogledavši uvis prema granama što su se njihale. Na sebi je imala kimono od prugastog flanela, boje indiga, koji ju je činio lako zaobljenom.- Ima, kako da ne, još oko pola litre! - odgovori joj, pojavivši se usred lišća, mršavo lice sa srebrno uokvirenim naočalima. Razvučene u osmijeh, tanke usne razotkriše bijele zube.- Sad bi uglavnom bilo dosta. Nabrali smo već pet i pol litara... Kakve koristi od toga što je svake godine sve više i više ukiseljenih šljiva? - zaključila je Suga.- Hej ti, Konno, sidi s drveta! Hajdemo se loptati na tratini pred kućom!- Da, i meni je već dosadilo ovo skupljanje šljiva... Gospodine Konno, hoćete li sići?Razlika između unuka Takaa i Kazuve, jednog su odgajali djed i baka, a drugog, koji nije živio s njima, bila je uočljiva čak i u načinu kojim su se obraćali kućnom momku. Ali Konno nije silazio.129- Još samo malo, dečki, ali zašto vi ne odete već sada? Ja ću za vama, kad budem gotov, jer bi me inače vaša baka izgrdila,- rekao im je i nastavio tresti grane.Dječaci su još neko vrijeme galamili ispod drveta su, zatim, natječući se u brzini, otrčali uzbrdicom.- Dođi za nama!- Mi smo na tratini!- Sada bi stvarno bilo dosta, Konno. Samo ti bezbrižno sidi i odmori se. Nego, nisi li bio rekao da danas imaš ispit u školi?-Jesam... No ispiti počinju u šest sati...- Ipak, prije nego izađeš na ispit bilo bi dobro da se pribereš i pogledaš malo svoje knjige.- Bez brige, sve će biti u redu - osmjehne se Konno, dok je korak po korak silazio s drveta koristeći kvrge na granama kao uporišta, da bi na kraju s visine manje od metra skočio na zemlju.- Nobu, Yoshi! - naredi Suga služavkama - odnesite šljive u kuhinju i operite ih.Podigavši košare uslijed čije težine su im se leda svijala, služavke se strmim puteljkom upute prema kući.- Gle, koliko si samo lišća stresao... Žestoka li mirisa zelenila, zar ne? - to rekavši, Suga se prihvati metle i počne mesti otpalo lišće.- Ja ću to učiniti, gospodo Shirakawa.- Ne, ti se sada odmaraj.- Koješta... Prije svega dva-tri dana ležali ste u postelji zbog glavobolje; ne biste, valjda, htjeli da vas sada uhvati vrtoglavica?- i Konno, silom istrgnuvši metlu iz Suginih ruku, počne žustro mesti.Suga je neko vrijeme netremice gledala u tlo s kojega bi je kadikad, uslijed energičnih zamaha Konnove metle, zapahnuo miris trave, a onda izusti ne podižući pogled:130- Opet si me, Konno, oslovio gospodom, a znaš da to ne smiješ...Zatečen, Konno prestane mesti.- Oprostite, žao mi je... Već mi je prešlo u naviku. Ali zar je to važno, sada, kad me nije čula?- Sad te nije čula, ali ubrzo će od nekoga već doznati, ne boj se. A onda ću ja nastradati...- Opet ću, znači, morati slušati da u ovoj kući nema dvije gospodarice... Neugodna stara žena, upravo poput kineske carice,5 kako je netko jednom za nju rekao.- Kako je možeš nazvati starom ženom? Ne pristoji se, Konno, tako govoriti o svojim gospodarima...- Gospodarima? Ja imam samo jednog gospodara i to je on. A tu staru ženu ne mogu podnijeti već samo kad je čujem da te zove imenom, kao ostale služavke. Oslovljavaju je s "gospodo Shirakawa", ali ona i gospodar su jedan drugome stranci. Ti si, zapravo, njegova istinska supruga, zar ne?Rukom podbočena o stablo šljive, Suga je, poigravajući se vrtnim klompama na vršcima bijelih prstiju, slušala Konna koji se trudio da joj izmami odgovor. Riječi tog mladog studenta farmacije uljuljkivale su je u ono bolno-ugodno čuvstvo natečena korijena zuba, u koji do mile volje možeš dirati i pritiskati ga.- Ne smiješ o njoj tako govoriti. Ona je mnogo snažnija ličnost od svojeg muža, zato je on toliko i poštuje. Ni ti, u to možeš biti siguran, ne bi bio u ovoj kući da ti je ona nesklona.

- Koješta! - namrgođena lica Konno odbaci metlu nakon što je sve počistio.- Vi ste previše skromni, Suga. Trebali biste gospodaru samo nešto natuknuti, i on bi tu staru ženu stavio na njezino mjesto.- Ali... da li bih ja to mogla učiniti? - promrmlja Suga iskolačivši, pod vjcđama s naborom, svoje velike, sumorne oči; zjenice su joj bile prošarane svijetloplavim točkicama.131Nekoliko dana prije toga Tomo je poslala Konna u mjesni ured po neke dokumente, koje je trebao predati njoj; ali budući da nje nije bilo kod kuće, uručio ih je Sugi. Kada se vratila, Tomo ga je u hodniku zaustavila i upitala:- Onda, Konno, jesi li bio u mjesnom uredu i obavio ono što sam ti rekla?- Jesam, i donio sam dokumente ali kako vas nije bilo, predao sam ih gospodi.I inače, kad bi ga Tomo nešto pitala, Konno bi se sav nekako ukrutio, pa je i sada odgovorio ukočeno, uvukavši ramena.- A tako... Predao si ih Sugi, zar ne?- Da... - odgovori Konno spreman da umakne, ali Tomo se lagano nakašlje i zaustavi ga.- Morat ćeš malo pripaziti, Konno, da Sugu više ne zoveš gospodom... U ovoj kući samo je jedna gospoda i gospodarica, a to sam ja. Bez kontrole nad riječima, ako to nisi znao, nema ni kontrole nad ovakvim domaćinstvom...Tomo je govorila staloženo, ali Konno je bio oŠamućen kao da ga je netko snažno udario maljem po glavi. Nakloni joj se nekoliko puta u znak da je razumio i dok je odlazio hodnikom, pogleda je krajičkom oka, ali izgledala je kao i obično: obrazi nezdravo žute boje, smireni i opušteni, i teške, lagano otečene vjede.Prije godinu dana, kada je Konno - pod uvjetom da mu plaćaju školarinu i omoguće pohađanje večernjeg tečaja farmaceutske škole - primljen u obitelj Shirakavva kao kućni momak, on je Sugu oslovljavao jednostavno imenom, kao što su to činile služavke i ljudi koji su im zalazili u kuću. Ipak, i samo njezino ime sugeriralo je nadstojnicu kuće. Tomo je često bila odsutna; odlazila je nadgledati poslove u vezi s njihovim kućama i zemljištima, a za to se vrijeme Suga brinula o Yukitomu i upravljala domaćinstvom, neprestano u bezvoljnim pokretima između soba za boravak i kuhinje. A kada nije imala posla, sjela132bi uz pravokutni žeravnik u dnevnoj sobi i nizala kolutove dima iz duge lule, ili bi za razonodu Yukitomu čitala knjigu ili novine. Uvečer bi, naravno, raspremala sebi postelju uz Yukitomovu, u njegovoj sobi; ipak, uz sve ostalo, Sugin položaj u kući najjasnije je odražavalo njezino mjesto za vrijeme jela.Yukitomo na počasnom mjestu, zatim Tomo, Takao... U slučaju kad je bio prisutan i Michimasa s Miyom i djecom, posjeli bi ih odgovarajućim redom, i služavke bi pred svakoga od njih iznijele mali lakirani stol, dok bi se one same smjestile u sredinu prostorije oko drvenog badnja s rižom koja se pušila. Nije se iznosio poseban stol za Sugu. Ona je, okrenuvši služavkama leda, sjedjela sučelice Yukitomu; dodavala mu rižu, čistila ribu od kosti i što je već trebalo, a i ona sama jela je za istim stolom.Pogled na starog Yukitoma s mladom Sugom ispred sebe, kako rukuju štapićima za istim stolom, odavao je neku familijarnost koja nije bila ni bračna niti očinska, i promatraču bi odmah postalo jasno kakav položaj u kući zauzima Suga.To je vidio i Konno, a zapazio je i onaj delikatan prizvuk nekog posebnog čuvstva s kojim su služavke i kućni posjetioci izgovarali Sugino ime. Rođen kao treće od devetoro djece, nakon završene srednje škole neko je vrijeme bio primoran raditi u jednoj apoteci u Chibi. Tamo se u njemu rodila želja da i sam stekne farmaceutsku dozvolu, što ga je dovelo u Tokio. Dosad je stanovao već kod dvije-tri obitelji. Na svoj frivolan način brzo je otkrivao tko drži vlast u kući i koje konce treba potegnuti da bi se izazvala određena reakcija, a naučio je iskorištavati i one suptilne pukotine koje postoje u svakoj obitelji, vješto se uvlačeći u njih. U obitelji Shirakawa, oštroumno je zapazio Konno, apsolutni gospodar bio je Yukitomo. Tomo je zauzimala položaj nadstojnice domaćinstva; njezine veze s mužem, koji je volio Sugu i, osim nje, svog unuka Takaa, bile su neznatne.Uz djeda i baku, kojima je Takao bio slaba točka, za dječaka - povodeći se za Yukitomom, jednako poput dadilje, brinula se i Suga, pa je nedvojbeno najbolja taktika bila133

iskorištavati "malog gospodara". K tome, kao mladić koji nije imao poznatih u blizini, morao je, i zbog, najmanjeg rasparanog šava na odijelu, biti u dobrim odnosima sa služavkama, a tu je najbrži put bio da im se obrate Tomo ili Suga.Kroz Tomino mirno, uvijek oprezno ponašanje nije se moglo prodrijeti u njezine misli i osjećaje, pa je ona za Konna predstavljala tešku osobu prema kojoj, usprkos vremenu što je prolazilo, nije uspijevao osjetiti prisnost; dok se u Suginoj malorječivosti i tromim pokretima nazirala neka velika siva sjena koja je jasno govorila o njenim neostvarenim težnjama.- Zar se ne bi moglo Sugu odvojiti i dati joj zasebnu kuću? - upitao je jednom Konno Takaovu dadilju Maki. - Ona bi, naravno, i dalje ostala ljubavnica, ali imala bi svoj vlastiti dom u kojemu bi se osjećala slobodno i ponosno, kao zakonita žena...- Onako mrzovoljna i pomalo nedokučiva, kao što jest, ona nije sposobna za to - odmahne glavom Maki. - Bilo kako bilo, ona je tu već blizu dvadeset godina, od svoje petnaeste... Tko bi je i naučio vještini da gospodara vrti oko malog prsta? A ni Yukitomo, koji je oduvijek bio sebičan, sasvim sigurno ne bi pustio iz kuće ženu koju je odredio kao svoje vlasništvo; pogotovo ne sada, kada je već zašao u godine. Upravo mi se smili, kad pomislim na Suginu budućnost bez djece...Nedugo poslije tog razgovora Konno je Sugu počeo oslovljavati "gospodom", a pred drugima "mladom gospodaricom".Kad ju je prvi put, tobože nehajno, oslovio gospodom, pogledala ga je širom rastvorenih očiju te i nehotice napola otvorila usta, kao da ga je htjela ispraviti, ali zatim proguta slinu i prijeđe preko toga. No Konnu nije promakao bljesak radosti koji je u djeliću sekunde, poput munje, iznenada preletio njenim napetim licem.- Gospodar kaže da vas ne voli vidjeti u vašem modrom, već tako izblijedjelom kimonu, Konno, pa vam je kupio tkaninu za novi. Kad bude gotov, a sašit će ga Yoshi, svakako ga obucite.134I, sumorna kao i uvijek, pokaže mu sukno kao da samo neizbježno izvršava Yukitomovo naređenje. A zapravo je ona bila ta, koja je Yukitoma navela da to učini.- Konno često izvodi u šetnju Takaa, a izgleda tako bijedno u onom kimonu s poderanim laktovima. Ali valjda nitko ne bi stavio primjedbu na izgled kućnoga momka; ili možda bi? -upitala je nemarno, namrštivši se, na što ju je Yukitomo ukorio:- Što je tebi? Zašto takve stvari ne rješavaš sama, onako kako misliš da bi trebalo učinit? On je član našeg domaćinstva, pa moraš misliti i na naš ugled...To što ju je Konno, međutim, nazivao gospodom, nije značilo da će i ostali, služavke i kućni posjetioci, promijeniti način kojim su je dotad oslovljavali. A kad bi se to kojim slučajem i dogodilo, Suga je bila svjesna da bi onda ona sama morala poduzeti sve da to prestane.Ipak, ono "gospodo" kojim ju je oslovljavao Konno draškalo joj je uši neizrecivim zadovoljstvom.Koliko god ju je Yukitomo privatno volio, nebo nad njom neće se razvedriti i ona neće osjetiti toplinu sunčevih zraka tako dugo dok živi pod istim krovom s njegovom zakonitom ženom. Suga je uvijek bila u Tominoj sjeni; uvijek istegnuta vrata u željnom iščekivanju, dok su joj oči bile stalno na oprezu.Ni Yukitomo, a još manje Tomo, nisu imali pojma o toj neutješnoj gladi i nemoći što ju je osjećala Suga.Konnove neiskreno laskave riječi nastanile su se u njezinu srcu poput krpelji.* * *Čim je osjetio da mu je Suga naklonjena, Konno je, šaptanjem u uho, počeo pred njom otvoreno ogovarati Tomo.No koliko je on gorljivije napadao Tomo, toliko se Suga povlačila i branila je. Veselilo ju je što time stvara o sebi dojam dolične žene, nimalo nalik pojmu ljubavnice; ali dok su se oni135tako natezali, povlačeći svaki svoj kraj užeta, nije ni primijetila da se razmak medu njima postojano smanjivao.S obzirom na odnos prema muškarcima, žene se mogu podijeliti u dva tipa: podređeni i nadređeni, tip lutke i tip majke. Suga je, naravno, bila tip lutke; još kao djevojčica pripala je trideset godina starijem muškarcu, koji ju je i danas volio i mazio, te prema Konnu, deset godina mlađem od sebe, nije osjećala ništa nalik majčinskoj ljubavi. U njenim očima, naviklim da gleda Yukitoma, Konno je kao muškarac bio suviše slab; neka samo puhne povjetarac, i dignut će ga u zrak. Ali ne, Suga je u početku tako malo držala do njega, da o takvoj usporedbi nije uopće ni razmišljala. Njegovo lice i tijelo su, unatoč

krhkosti i maloj težini, poprimili nešto posebno i snažno, poput naleta vjetra koji prodire u nju, tek kad je upoznala njegovo zlonamjerno raspoloženje prema Tomi.Konno je znao da Suga kronično pati od analne fistule; prijelaze između godišnjih doba pratili su bolovi i povišena temperatura, a patila je tim više što nije željela da se o tome zna. Srećom, Konno je bio u prisnim odnosima s jednim apotekarom koji mu je davao neku otopinu, kineski lijek za koji se još malo znalo. Taj lijek bi krišom predavao Sugi; no kad bi mu ona htjela platiti on bi svaki put, raširivši prste na blijedoj ruci, odgurnuo novac.- U redu je, u redu... Nego, mnogo je važnije da to ne sazna kineska carica, koja bi mi zamjerila, pa nemojte reći da to pijete - dobacio bi Konno i izgubio se.Da se bilo tko drugi prema njoj tako ponaša, sugerirajući joj time da je njen zaštitnik Yukitomo ne voli, Suga bi ga samo prezrivo pogledala, ali u Konnovu slučaju uzimala je lijek i krišom ga stavljala u lončić, te prokuhavala i pila kao nešto posebno vrijedno.- Čudan neki miris... Jesi li sigurna da to nije, možda, onaj lijek što ga žene stavljaju u vodu za kupanje da ublaže mjesečne bolove? - napola u šali upitao bi je Yukitomo, na Što bi se Suga jasno osmjehnula:136- To mi je od kuće poslala šogorica, za moje uobičajene bolove. Kako se ono samo zove...? - odgovarala mu je.U takvim trenucima na jednom od njenih obraza pojavio bi se jedva zamjetljiv, nujan osmijeh ispunjen nekom sablasnom zavodljivošću; bila je to njena najveća moguća osveta Yukitomu.Broj Mivine i Michimasine djece povećavao se gotovo svake godine, ali teško bi se moglo ustvrditi da od njih petoro neka nisu i Yukitomova. Michimasa, priglup poput razbaštinjenog sina, nije imao pojma o odnosu koji je vladao između Miye i njegova oca; a uslijed potrebe da se ta tajna i dalje očuva, Yukitomo je posljednjih godina obasipao sina toplinom kakvu ovaj nikada prije nije imao prilike osjetiti. Kuća u Tsunamachiju nije za Yukitoma značila dom njegova sina već prebivalište njegove drage, za koju ljudi nisu smjeli znati.Za vrijeme Mivinih trudnoća, počev od žestokih jutarnjih mučnina koje su je vezale uz postelju pa sve do oporavka poslije poroda, Yukitomova ljubav bila bi opet usmjerena prema Sugi, i to s tako očiglednim žarom da mu se ona morala gorko osmjehnuti.No premda se pokušavala uvjeriti da su svi muškarci takvi, srce joj je venulo od neke tihe čežnje nalik vječitom traganju u beskonačnoj tami. Vjerojatno je i to bio jedan od razloga što je u njoj zatajila ona opruga kojom je trebala snažno odbiti Konna, kad joj već nije bio naročito drag.-Joj!...Pod zelenom svjetlošću stajala je Suga, i odjednom počela izvijati vrat i ramena.- Šta ti je? - dotrči Konno, iznenađen bojom njezina glasa.- Nešto odvratno... Na leđima mi je... i gmiže! Pogledaj što je, Konno, molim te!- A što bi moglo biti? Vjerojatno kakav insekt ili tako nešto?- Samo to ne! Osjećam draškanje po leđima... Sva se ježim!- Dozvolite, Suga... - I Konno zavuče ruku u kimono na njenim punašnim, bjeloputim leđima.137- Gdje ga osjećate, ovdje?- Ne, još malo dalje. Pecka me... e, upravo tu!- Što, pa to je samo obična gusjenica!- Odvratno! - oslobodivši se Konnove ruke na leđima, Suga se sva strese.Konno jednostavno, uz smijeh, drvenom klompom zgazi malu gusjenicu sa šljive, koju je časak prije toga bacio na zemlju.- Kako ste blijedi! Koje li plašljivosti, i to zbog obične gusjenice...- Ali, Konno, zar ne znate da i u poslovici stoji "biti omražen kao gusjenica?"Podigavši obje ruke u visinu ovratnika, kao da želi provjeriti da li po njemu još gmižu gusjenice, Suga popravi raspale pramenove kose u repicu na pundi. Očaravajuća hladnoća snježnobijele puti, čiju je vlažnost upravo osjetio pod rukom neobično je uzbudila Konna, mnogo više od bolesničke ljepote Sugina lica na kojemu su se isticale zjenice obrubljene sitnim točkicama.- Opet me nešto pecka. Nije me valjda ugrizla?- Da vidimo! - reče Konno i htjede joj pogledati leda, ali Suga popravi na sebi odjeću:- U redu je... Idem k Yoshi, ona će pronaći ubod i staviti lijek na nj - reče, i ode hitrim korakom.

* * *U Tsukijiju, zajedno s još četrdeset ili možda pedesetak osoba, u velikoj dvorani jednog od sporednih zdanja hrama Nishi-Honganji sjedjela je Tomo i gorljivo upijala svaku riječ propovijedi s oltara. Redovnik koji je držao propovijed bio je iz Kvota, središta budističke sekte shin koje ih je odašiljalo naizmjence; kratko podšišane kose i stroga lica, preko crnog haorija od tanke svile imao je prebačenu uzanu stolu, a na kratkovidnim mu očima svjetlucahu naočale s debelim lećama.138U propovijedi se govorilo o kraljici Vaidehf, prvoj osobi koju je Buda poučio vjeri Čiste zemlje i koja je time postala nezaobilaznom figurom u toj sekti.Prema legendi, kraljica Vaidehf i njezin muž, kralj Bimbisara, nisu imali potomaka. Kralj se usrdno molio božanstvima da mu podare dijete, i najzad mu je bilo objavljeno da će se jedan vjernik naročito istaknutih vrlina u sljedećem životu roditi kao princ, ali da bi se to dogodilo, morao je najprije umrijeti. Otada je kralj s nestrpljenjem očekivao vjernikovu smrt; godine su, međutim, prolazile bez izgleda da će se to dogoditi. Naposljetku, umoran od čekanja i opsjednut željom za djetetom, kralj je bez ženina znanja naredio jednom vazalu da vjernika ubije. Nedugo nakon toga Vaidehf je zataidnjela i rodila mu sina, princa.Neobično radostan, kralj mu je dao ime Ajatas'atru i nježno ga volio. Ali Ajatas'atru, divlje ćudi već od malih nogu, mrzio je svog oca kao smrtnog neprijatelja s godinama je rasla i njegova okrutnost, i postajala sve neograničenijom. Naposljetku je vlastitog oca bacio u tamnicu i pokušao ga umoriti glađu.Bimbisara je, razumljivo, zbog toga bio nesretan, a i patnje njegove žene Vaidehf bijahu neizrecive. Ona je vlastitim očima gledala kako njezino rođeno dijete zlostavlja i pokušava umoriti oca, njezina muža, potpuno bespomoćna da spriječi sinovljeve okrutne postupke. Ona je bila kraljica i majka surovog tiranina. Što se tiče položaja i bogatstva, imala je gotovo sve što čovjek može poželjeti, ali usprkos tome neprekidno su je, i danju i noću, razdirale teške patnje. U boli što ju je tištala i u čudu, što dijete proizašlo iz njezine utrobe nije nalik njoj, zazivala je i nebo i zemlju.Da bi muža, koji nije dobivao hranu održala na životu, Vaidehf je tijelo mazala medom i noću se krišom uvlačila u podzemlje gdje je bio zatočen Bimbisara. On bi polizao med s njene kože i to ga je održavalo na životu. No Ajatas'atru je ubrzo i to otkrio, te je u najzabitnijim odajama dvorca utamničio i majku.139Spriječena u svim pokušajima da zaustavi zlo u svom sinu, kraljici Vaidehf, prirodno, nije preostalo drugo no da gorko oplakuje svoju nemoć.U to vrijeme, dok joj je u srcu vladao kaos, bila je već duboko utonula u pakao; svijet beskrajne tame i paćeničkih krikova, u kojemu je svaki sklad i svaka razumna ideja ležala smrvljena u prašinu. Očiju uprtih u nevidljiv svijet u dnu tog pakla, Vaidehf se nastavljala moliti s ono još malo snage preostale u oslabljenom joj tijelu. Žudjela je za svjetlom, te predano i gorljivo počela zazivati Budu koji je prebivao u svom udaljenom području.- Buda, o Buda... Podari mi snagu, ovako bespomoćnoj... Jer, zašto bih se uopće morala truditi da i dalje živim u ovom ružnom, nakaznom svijetu?...No Buda je čuo njezine molitve i, s udaljenosti od nekoliko tisuća kilometara, prikazao se kraljici Vaidehf u zatvorskoj izbi u svom svijetlećem, veličanstvenom liku.Tada je kraljici, koja je bila već u samrtnoj agoniji, objasnio sudbinu rođenja Ajatas'atrua, i opisao joj u blještavom svjetlu svijet Čiste zemlje, svijet koji je odsad postojati zbog nje i za ljude poput nje, koji predano vjeruju usprkos karmi čiji ih lanci tako čvrsto stežu. Budino učenje o tome zapisano je u sutri Amitavur-dhvana.Vaidehfne patnje bijahu povezane s onim mračnim silama u ljudskom životu koje se ničime, ni snagom ni razumom, nisu dale riješiti. Premda je ona sama bila mudra i suosjećajna, zbog muževljeve karme u njenoj utrobi začeo se zao duh, i sada nije bilo moguće izbjeći mučenjima od strane svog demonskoga djeteta. Najjednostavnije bi bilo da i ona sama postane poput Ajatas'atrua. To se, međutim, nikada neće dogoditi, što znači da ni paklu u njezinoj duši neće biti kraja.- Vaidehf je shvatila da su pamet, vlast i materijalna dobra, sve ono za čim ljudi obično žude, zapravo nestalni i bez ikakva značaja, te se s još većim žarom posvetila molitvama Buddhi140Sakvamuniju, koji ju je trebao izbaviti iz ovoga pakla. Činila je to u ime svih žena koje nisu imale

priliku da vjeru steknu isključivo vlastitim snagama. Sakvamuni se odazvao njenim očajničkim molitvama i odredio je za osobu koja će i druge poučavati ostvarivanju želja oslanjanjem na njegovu pomoć. U tom smislu govore i riječi iz Tannisha, zapisa osnivača sekte sveca Shinrana: "Dobri ljudi će se, dakako, roditi ponovo u Čistoj zemlji; no koliko li je, onda, taj drugi život potreban tek griješnicima?" Čovjek, naime, može sve raditi s najboljim namjerama; ali neka samo malo otvori oči, i vidjet će da ga lanci sudbine sputavaju sa svih strana a da i nehotice čini brojna zla... Protiv toga čovjek je potpuno nemoćan; spasenje mu može donijeti jedino svjetlost izvana, milost Bude. U našoj sekti - kazao je propovjednik - milost koju tražimo sadržana je u molitvi od tri riječi, Natnu Amida Butsu, kojima zazivamo Budino sveto ime.Nakon toga, potkrijepivši svoju propovijed s još dva-tri konkretna primjera vjere u božansku pomoć, kao u Vaidehfnom slučaju, propovjednik je sišao s govornice.Medu okupljenim ženama neke su i za vrijeme propovijedi neprestano ponavljale Namu Amida Butsu. Kad je propovjednik otišao, pred svaku je iznesen čaj s kolačima koji su prihvatile s dužnim poštovanjem i, umjesto o netom održanoj propovijedi, počele razgovarati o svojim obiteljima. Bio je to skup vjernica koje su, uglavnom, sačinjavale gospode iz srednjih ili čak i viših slojeva društva. Sastajale su se jedanput mjesečno, uz obaveznu propovijed redovnika koje su im naizmjenice slali iz Kvota. Ponekad bi netko doveo sa sobom i nečiju kćer ili pak mladu ženu, ali većinom su to bile sredovječne gospode i starice iz prilično imućnih slojeva. Dogodilo bi se, da propovijedi prisustvuje i talentirana, slavna sestra glavnog redovnika hrama Hongan-ji, koja je u sebi imala plave krvi. Njeno uspravno držanje prilikom sjedenja i njezin dugačak vrat, kao u ždrala, napadno su se isticali medu ostalim ženama.141Nakon što je izmijenila nekoliko svakodnevnih fraza sa ženama poslovnih ljudi s kojima su bili u dobrim odnosima, Tomo - sa zavežljajem u ruci koji je obično nosila sa sobom -prva ustane. Trebala je još posjetiti svog zastupnika u Kodenmachu u vezi s povišenjem zemljarine.Ispred glavne dvorane hrama, u znak molitve, tijesno je priljubila dlanove, i dok je odlazeći koračala prema Shintomichu, razmišljala je o Vaidehf i o njezinoj vjeri.Učenju sekte shin približila se Tomo zahvaljujući riječima svoje pokojne majke.Majka joj je, ima tome već više od deset godina, umrla u Kumamotu u kući Tomina starijeg brata, Dvije-tri godine prije njezine smrti Tomo je popustila želji da je još jednom vidi, pa se zajedno sa Sugom - koja je tada bila još mlada - uputila na daleki put do Kvushua.Otkad je saznala da Yukitomo ima ljubavnicu, njezina majka živjela je u stalnoj brizi. A Tomo je. time što će joj pokazati Sugu, željela da se njena majka vlastitim očima uvjeri da to nije žena koje bi se trebalo bojati, već poslušna djevojka za koju bi se prije reklo da je mlada nevjesta. To će, mislila je Tomo, umiriti njezinu majku.To se i dogodilo, čak u većoj mjeri nego što se Tomo nadala. Ipak, razmišljajući ujedno i o kćerinoj budućnosti što je ležala iza dugog niza godina provedenih u kući s mladom i lijepom ženom koja je ispunjavala svaki Yukitomov mig, njezina je majka još jasnije shvatila što je to tištalo Tomino srce.- Koliko god se čovjek izjedao, stvari mu nikada neće poći za nikom onako kako bi on to želio... Ti bi to već morala shvatiti, i zato se nikada ni oko čega nemoj silom truditi, već sve prepusti Budinoj milosti - kazala joj je, i u više navrata ponovila da ne zaboravi, kad se vrati u Tokio, posjetiti hram Hongan-ji, kako bi osjetila spokojstvo što ga srcu pruža sekta shin.Ali Tomo je to učinila tek poslije majčine smrti. Dok je majka bila živa, nije ispunila obećanje, ali sama pred sobom142izgovarala se prezaposlenošću kućnim problemima koji joj za tako nešto nisu ostavljali vremena. Sada, međutim, kada se Etsuko udala i kada je Michimasi, o čijoj je ženidbi već pomalo gubila nadu, našla kakvu-takvu ženu, a imala je i unuke - riječi pokojne majke osjetila je kao obavezu, za čiju odgodu više nije bilo izgovora.U početku ju je samo puki osjećaj dužnosti prema majci naveo da posjećuje hram i sluša propovijedi. U vječitim naporima da temelje svog doma održi sigurnima, zataškavajući Yukitomovo raspušteno vladanje, nije stizala ni predahnuti, pa joj se činilo suviše lako da bi tako apstraktne riječi, "zavjet Amidi", mogle donijeti spas njenim nevoljama.Prva klica vjere u njezinu srcu niknula je iznenada kada je saznala za nedopušten odnos između Yukitoma i njihove snahe Miye.

Tomo ni sama ne zna koliko je suza do danas prolila, i koliko odbojnosti osjetila prema duhovno zaostalom i krajnje egocentričnom Michimasi. Yukitomo, kakav god tiranin bio, imao je dovoljno zdravog razuma da shvati kako njegov vlastiti položaj ovisi o drugima i o društvu, i u tom smislu - smatrala je Tomo - bio je muškarac-mužjak dostojan poštovanja. Ali u Michimasi nije bilo ni razuma, ni ljubavi koja bi mogla učiniti da Tomo vjeruje u njega. S kim god se družio, završavalo je tako što bi sugovornika uvijek razljutio; a prema vlastitoj ženi, osim što je zadovoljavao svoje tjelesne prohtjeve, nije osjećao ama ni trunka ljubavi. Da Yukitomo nije Miyu onako vješto smirio i zadovoljio, ona u njihovoj kući ne bi upoznala drugačiju sreću osim bračne - te danas, najvjerojatnije, više ne bi bila s Michimasom.Kada je prvi put čula to o Miyi, Tomo, urođene samurajske naravi, osjetila je prezir prema toj sramotno iskvarenoj ženi koju je veselilo svekrovo poigravanje njome. Tomo je, doduše, dobro poznavala okus onog sumornog nezadovoljstva zbog Yukitomovih konstantnih odnosa, uz Sugu i Yumi, i sa ženama143koje je trebalo platiti, ali suočivši se s problemom Miye zahvatila ju je nova panika.Kada bi Michimasa znao što se događa, to bi njegovu imbecilnu narav izazvalo na divljačke ispade, i od ugleda obitelji Shirakawa, koji je Tomo tako ljubomorno čuvala, ostale bi samo ruševine. Ona se, međutim, nije toliko brinula za sebe - iako bi ona bila ta koju bi zgnječile ruševine - koliko se bojala da to ne povrijedi Takaa, koga je odgajala pod svojim toplim okriljem. Ni u snu nije očekivala da će ga u tolikoj mjeri zavoljeti. Samilost prema djetetu, koje je odmah nakon rođenja izgubilo majku pretvorila se u ljubav. Činjenica da je Takao sin blesavog Michimase, s kojim se nije slagala, nije je odbijala, naprotiv: ta krvna veza ju je dirala i činila joj malog Takaa još ljupkijim. Koliko je samo hladna i kruta bila prema Michimasi i Etsuko, u usporedbi s tom slijepom, neizmjernom ljubavlju što ju je ćutjela za unuka!S dubinom te ljubavi kao mjerilom, Tomo je osjetila novu odgovornost ne samo za Michimasu, nego i za Miyu i Sugu. Obje su više zasluživale sažaljenje negoli mržnju: jedna strgana još kao cvijet u pupoljku, druga čije je nezadovoljstvo priglupim mužem povoljno iskoristio Yukitomo. Naftaj je način Tomo s Miyom i Sugom bila povezana neraskidivim vezama: mužem i sinom. U tom mučnom krugu seobe duša, u kojemu je ona bila potpuno nemoćna, osjećala je jasno pakao kraljice Vaidehf, i usne joj počeše spontano izgovarati molitvu: Namu Amida Butsu... Velika ljubav prema unuku; te njezin muž, sin, ljubavnica i snaha| medu koje je kao peta osoba unosila neku mračnu netrpeljivost,' predstavljali su za nju pretežak teret. Nikad se, međutim, ni u što nije svojevoljno miješala, niti joj je iz te kože bilo moguće pobjeći.U posljednje vrijeme pojavio se još jedan razlog za zabrinutost. Radilo se o nečemu što je čula prilikom posjeta Tsunamachiju. Miya, koja se nakon petog poroda - djevojčice Namiko - vidljivo udebljala, obratila joj se lepršavim tonom, dok je sjajnu bradavicu gurala dojenčetu u usta:144- Znate li, majko... da se Suga namjerava udati?- O tome nema govora. Od koga si to čula? - stresavši kratku lulu nad pravokutnim žeravnikom nehajno upita Tomo, no u grudima oćutje iznenadni trzaj.- Rekao mi je otac. Veli da mu se čini da se Sugi sviđa Konno. Postoji, doduše, razlika u godinama, ali on smatra da bi ih mogao vjenčati kad Konno završi školovanje i pomoći im da otvore vlastitu ljekarnu...- Zar je to rekao? Vjerojatno se šalio... Nemoguće, ta razlika između Konna i Suge je blizu deset godina!No usiljen smijeh kojim je Tomo popratila te riječi toliko je razveselio Miyu, da su joj se od silnog hihota oči suzile u dva proreza.- Ali u ovom slučaju to ne igra ulogu... Kad nekoga voliš, godine nisu važne. Nego, pitanje je kako će to podnijeti otac, ako je sada izgubi... zar ne?Govorila je kao o nečemu što je se uopće ne tiče, nedužno prikrivajući vlastitu tajnu.- To neće ići. Sve da Yukitomo i pristane, meni bi stvorilo probleme; sada je već kasno^da uzmem novu ženu i uvodim je u sve poslove... Ne, nemoguće je da postoji išta između Suge i Konna, iako se ona prilično oko njega trudi.Naizgled odlučno porekavši Mivine riječi Tomo se vratila kući, ali otad je sa strahom promatrala prisnost između Suge i Konna.

Tijekom dugih godina u kojima je zbog muževljeve pomame za ženama dosta propatila, Tomo je u sebi spontano razvila osjetilo za otkrivanje postojanja, odnosno nepostojanja tjelesne veze između muškarca i žene. Tim osjetilom je čak i u većem društvu, zahvaljujući razmjeni letimičnih, krišom upućenih pogleda, ubrzo shvaćala odnose koji nisu bili uobičajeni, a ono joj je i nametnulo zaključak da između Suge i Konna još ne postoji takva tajna.145Jedino što se u posljednje vrijeme izmijenilo bilo je to da se Suga, u svom očitom nastojanju oko Konna, nije nimalo pribojavala Yukitoma; a i Yukitomo je izgledao kao da ga, štoviše, raduje njezina prisnost s mladićem.Nedavno je od Konnovih roditelja stiglo pismo u kojemu javljaju da bi rado došli i razgledali Tokio. Konno ga je predao Sugi, Suga Yukitomu, i odmah je odlučeno da ih pozovu u goste.- To su ljudi sa sela; bilo bi mi vrlo neprijatno, da im se služavke smiju... - naizgled odlučno odbio je Konno, ali Yukitomo je gotovo ljutito insistirao da dođu.- A što se tiče razgledavanja grada, ići ćeš s njima i ti, Suga! Ako bi samo Konno za radnoga vremena šetao s njima po gradu, oni bi se možda osjećali vrlo nelagodno.S tim riječima izvadio je iz kutije poveliku sumu novaca i dao ih Sugi, na što je ona neuobičajeno živnula.- Da, to je dobra ideja... A kad već dolaze izdaleka, bilo bi premalo da sa sobom odnesu samo sjećanje na Carsku palaču i toranj u Asakusi. Za koji dan počinje vatromet na obalama Sumide. Kako bi bilo da ih odvedem i do Kusumijevih, odakle bismo mogli promatrati rijeku?Tomo je ogorčeno mislila kako je nepotrebno ulagati toliki trud za doček roditelja kućnog momka, ali je šutjela. Znala je da bi se njene primjedbe u takvom slučaju protumačile kao neumjesno uplitanje, čime bi samo navukla muževljev prezir.Suga, međutim, nije Konnovim roditeljima pokazala samo vatromet uz rijeku već i igrokaze na okrugloj pozornici, a odvela ih je čak i do Enoshime i Kamakure. Kao da je uistinu bila uvjerena da će se udati za Konna, kosu je počešljala u mladenačku pundu, nježno zaobljenu oko lica, a na sebi je imala lagani kimono od krepa s okomitim paigama, koji je savršeno isticao bjelinu njezine puti, kojom se toliko ponosila. Yukitoma to nije oneraspoložilo već ih je, kad su se vratili, zapitkivao o svemu što su vidjeli tog dana, uživajući u čuđenju priprostih ljudi sa sela. Između Yukitoma nekad, i Yukitoma danas postojala je146ogromna razlika. Dok je Suga bila mlada, već i nekoliko riječi koje bi progovorila s drugim muškarcem bilo je dovoljno da ga povrijedi. Je li moguće da je već zašao u godine kada počinje uživati u gledanju, primjerice Suge u bliskim odnosima s mladim, nepoduzetnim muškarcem? Ili je možda, što je vjerojatnije - sada, kad ima Mivu, pokušao na lijep način gurnuti Sugu u naručaj Konnu?Premda je iz neposredne blizine promatrala i Yukitoma i Sugu, Tomo nije mogla dokučiti njihove prave osjećaje.Bavila se, doduše, mišlju da na posredan način nekako upozori Sugu, ali ona je u posljednje vrijeme bila neobično uzbuđena; a kad i ne bi bila, bijaše dovoljno samo spomenuti Konna, pa da joj oči zasvijetle drugim sjajem. Stoga je Tomo smatrala da je najbolje ostati krajnje brižan promatrač sa strane.Da se nije u Suginu srcu, na izmaku tridesetih godina, rodila klica kasne ljubavi? Čak i kad bi bilo tako - da se Suga uistinu zaljubila u Konna, mladića koji jedino što je bio snalažljiv, no inače neiskrena i labilna karaktera, ta veza zacijelo ne bi imala sretan kraj... Tomo je itekako patila zbog svoje naravi, koja joj nije dopuštala da cijelu aferu pripiše samo Suginoj gluposti. U takvim trenucima neminovno bi se sjetila Sugine pokojne majke i njezine molbe, kada joj je odvodila kćer, da se brine za njezinu budućnost.Jednog dana, kada je Suga izašla u kupovinu, Tomo pozove Konna i nehajno ga upita da li se namjerava oženiti Sugom.- Ni govora! Starija je od mene više od deset godina i, što je još važnije, suviše je slaba da bi mogla postati istinska supruga... Za mene brak znači potomstvo, pa mi ne zamjerite, molim vas, što odbijam nerotkinju - odgovorio je uz naizgled površan osmijeh od kojega su mu zadrhtale usne, dok mu se u glasu osjećalo da se više od svega pribojava da nisu njegov odnos sa Sugom protumačili pogrešno, kao da je već spavao s njom.147

- Tako, znači... Or\da je sve u redu. U svakom slučaju, trebaš misliti na svoju budućnost, jer ako bi i bilo nešto između tebe i Suge, morali bismo to spriječiti na način neugodan po oboje. Tvoj gospodar možda i djeluje ležerno, ali u takvim slučajevima poduzima drastične mjere...Izgovorila je to gledajući ga pravo u oči, ničim ne odavši Yukitomove namjere koje je čula od Miye. Uvidjevši da Konno ne voli Sugu, pokušala je nastupiti silovito i, kao što je i očekivala, njezin pogled izazvao je smetenost na blijedom licu sa srebrno uokvirenim naočalima, licu koje joj je svakim časom izgledalo sve zgužvanije i ružnije.* * *Poslije tog razgovora Konno se vidljivo ohladio prema Sugi. O Tominu upozorenju, iako se moglo očekivati da će ga prije nego bilo kome drugome prenijeti upravo njoj, nije joj rekao ni riječi.Da je između njega i Suge bio učinjen još samo jedan korak, Konno bi možda drugačije razmišljao. Ovako, međutim, premda su pred drugima djelovali tako prisno da je to izazivalo sumnju, čim bi ostali sami, Suga se trudila da ga održi na određenoj udaljenosti, nimalo se ne opuštajući u njegovu društvu. Stanujući po privatnim sobama, Konno je imao veze i sa ženama starijim od sebe, pa nije mogao shvatiti nepoduzetnu Sugu kojoj se nije uspijevao približiti: da se zaboravi i učini samo jedan pokušaj, ona bi ga hladno odbila od sebe. On, naravno, u Sugi starijoj od njega nije prozreo onaj "tip lutke", i Što mu je više ona ugađala i nepotrebno se oko njega trudila, to ju je on manje razumijevao.Nastupila je jesen, koja je ubrzo vezala Sugu uz postelju njenom starom bolešću, analnom fistulom, ali Konno nije ni pokušao svratiti u njezinu sobu.Yukitomo, u kojemu je još od mladih dana odgojem u samurajskoj obitelji bio duboko usađen osjećaj superiornosti148muškarca nad ženom, nije umio - niti je to ikad u životu učinio - pokazati ljubav prema bolesnoj ženi time što bi joj došao u sobu i pobrinuo se da joj bude bolje. Naprotiv, osjećao je samo nezadovoljstvo što nema osobe koja se brinula o njegovim potrebama, i njegov ljutiti glas kojim je grdio Tomo i služavke odzvanjao je do Sugine sobe.Nikad Suga nije oćutjela tako potpunu usamljenost i nikad nije toliko čeznula za majkom, kao upravo u tim trenucima. Svaki put kad bi išla u zahod izgubila bi užasno mnogo krvi, i već je toliko oslabila da se jedva držala na nogama.-Jako si blijeda... Zar uistinu misliš da ti ne treba liječnički pregled? - pitala bi Tomo koja ju je posjećivala i nekoliko puta dnevno, gledajući u lice boje papira utisnuto u jastuk.- Ne, hvala, sve će biti u redu... Tako mi je uvijek; traje tjedan dana, i onda mi je opet dobro - rekla je i nemoćno pogledala Tomo očima u kojima nije bilo njene uobičajene, mačkaste melankolije.S Tomina lica, nagnuta nad njom, također je iščezlo ono sveudilj prisutno omalovažavanje, da bi ga preplavili majčinski osjećaji.- Ideš u zahod? Ali, ne možeš sama... Osloni se na mene...- I Tomo požuri da podupre rukom Sugu, koja je, skupljenih obrva i s bolnom grimasom na licu, pokušavala ustati.- Hvala vam, gospodo.. Ali zamolit ću nekoga drugoga...- U redu je, kad ti kažem. I neka te to ne zabrinjava... Dok je Suga nesigurno stajala na nogama, Tomo joj obgrliramena; naslonjene jedna na drugu, dvije žene su teturajući prošle hodnikom. Poslije, nakon što je Sugu već uvela u zahod, Tomo iznenada primijeti da su i hodnik, i skutovi njezina kimona umrljani krvlju. Promatrala je tu krv s grimasom na licu; krv isteklu iz Sugina tijela. Osjeti je kao nešto sramotno i prljavo. A zatim, kao da je nečime htjela prekriti to čuvstvo, obuzme je neizreciva sućut prema Sugi.149Tomo izvadi iz kimona papirnatu maramicu da obriše krv, mnogobrojne kapljice krvi, koje su se na tatamiju hodnika rascvale u sitno crveno cvijeće. Kleknuvši na pod, brisala ih je jednu za drugom. Iz zahoda je dopiralo Sugino tiho stenjanje.- Što je, Suga? Je li ti dobro? Da uđem?Osim stenjanja, međutim, nije bilo odgovora, pa Tomo odlučno otvori vrata i ude.150

3POLUSESTRANa prvom katu odvojenog krila kuće u Goten-yami, uz ivicu verande, ljuljao se Takao Shirakawa u stolici od pletene trske. Tu, na jugoistočnom uglu nalazila se njegova soba koju je rashlađivao povjetarac s mora; bila je to najsvježija prostorija unutar cijele kuće. Njegova baka. Tomo, odlučila je da to bude soba za njezina unuka koji preko ljetnih praznika dolazi kući iz đačkog doma; a budući da se Takao sljedeće godine trebao upisati na fakultet, nastojala je da mu mjesto za učenje učini što ugodnijim.Kad bi, međutim, ta posve japanska soba - sa svojim umjetničkim rezbarijama od kvalitetnog drveta i zavjesama od najfinijeg bambusa, što su se spuštale sa strehe - postala Takaova, na podu bi se neuredno počele gomilati knjige, što japanske a što engleske, koje nisu imale mjesta na policama, a na stolu od crvene sandalovine pojavila bi se mrlja od tinte; sve u svemu neobično sumoran prizor. Ipak, budući da je taj prizor stvarala ljubav za učenjem njihovog unuka i nasljednika, Tomo je u njemu nalazila nemali izvor radosti. Ona sama, koja nije naučila više od čitanja kineskih ideograma uz pomoć furigane, kupovala je svaku knjigu koju bi Takao poželio čak i ne pitajući Yukitoma,151već slobodno troŠeći novac koji je imala kod sebe. Kad bi nove knjige bile unijete u njegovu sobu gdje bi on, s uživanjem na licu, okretao stranice, Tomo bi osjetila zadovoljstvo nalik onome što ga osjeća majka gledajući kćer kako se raduje lijepoj odjeći.Nesklona porazu, Tomo nikada nije mogla prežaliti što je Michimasa tako beskorisna osoba, nimalo sličan ni njoj ni Yukitomu, i što će cijeli život provesti kao sada, prerano se povukavši iz aktivnog života. No njegov sin Takao pokazivao je bistrinu već od malih nogu, pa je i na prijemnom ispitu iz srednje u višu školu prošao glatko, ne okliznuvši se ni na jednom od teških pitanja. To je njegovom djedu i baki povratilo ona iščekivanja, što ih je gotovo u potpunosti iznevjerio Michimasa. A bilo im je tim više drago što Takao, poslije majčine smrti neposredno nakon njegova poroda, nije živio sa svojim ocem već s njima, i oni su ga zapravo i odgajali.Kao dijete bez majke, odrastajući uz baku, Sugu i dadilju kojima je prelazio iz naručja u naručje, u domu u kojemu je djed bio apsolutni, feudalni vladar - oko Takaa je lebdjelo nešto tmurno i nedruželjubivo. Ništa na njegovu licu upalih obraza i istaknutog nosa, na kojemu bijahu nataknute jake naočale za kratkovidnost, nije odavalo onu prirodnu, mladalačku svježinu.- Naš mladi gospodar, čini se, više voli knjige nego ljude.- Šta li je samo tako zanimljivo u tim knjigama, bilo japanskim bilo engleskim, da ih čita svaki dan? Poput kakvog starca... - govorile su prezrivo mlade služavke odrasle u trgovačkim četvrtima.Ali Takao tim djevojkama jedva da je pamtio i lica. U svojoj sobi, tih i povučen, za vrijeme boravka kod kuće samo je čitao knjige. To međutim ne znači da je bio knjiški crv, kojemu je učenje bilo i svrha. Bistra uma, njemu je bilo dovoljno da bilješke koje je hvatao na predavanjima samo ovlaš memorira i izađe na ispit; predispitna panika bila mu je gotovo strana. No usprkos tome što je nesumnjivo bio sklon učenju, Takao je u većini slučajeva čitao romane ili drame, te filozofska ili pak religiozna152djela, ukratko; sve što bi mu se našlo pod nikom i za što je u tom trenutku bio raspoložen.I sada, dok je sjedio zavaljen u stolici od pletene trske, na njegovim je grudima - tekstom prema dolje - ležala knjiga, omanjeg formata, sa zlatno utisnutim slovima na hrptu: Grčke tragedije u engleskom prijevodu.Takao je upravo pročitao Sofoklova Kralja Edipa.Budući da se za njega, još u majčinoj utrobi, predskazivalo da će "to dijete, kad odraste, ubiti oca i silovati vlastitu majku", odmah po rođenju naređeno je da mu se oduzme život. Ali Edip je, nekim čudom, ostao živ. Postavši kraljem neprijateljske zemlje, napao je i uništio očevu, oca ubio a svoju majku uzeo za ženu. Tek poslije toga saznao je, da mu je tako razvratna sudbina bila prorečena. Postiden ružnoćom grijeha koje je počinio u neznanju, Edip je vlastitim rukama izvadio svoje oči i,

slijep, otisnuo se na put okajanja. S tom neizbježnošću sudbine kojoj je čovjek predoreden, kao i djelima što ih činimo nesvjesni onoga što radimo, tragedija o kralju Edipu zatvarala je jedan te isti krug s budističkim kazivanjem o princu Ajatas'atruu i sa srednjovjekovnim kršćanskim legendama.Uistinu, kad bi u stvarnosti sin silovao majku, to bi bilo veoma ružno - mislio je Takao - ružno bez obzira na postojeći moral i sva religiozna preuveličavanja. No ujedno je, na neobjašnjiv način, osjetio u sebi neku pustoš i prazninu što on sam nikada nije imao majku, koja bi mogla postati objekt tako nemoralne strasti.Kad je već počeo razumijevati stvari, učili su ga da mladu i lijepu Miyu zove majkom, ali ona je ubrzo preselila u drugu kuću. Tako je Takao, odgajan bez imalo ljubavi i poštovanja prema ocu Michimasi, znao jedino da doduše postoje ljudi koje zoveš ocem i majkom, no u stvarnosti ih je osjećao kao daleku rodbinu. Hladno držanje njegova djeda i bake prema njegovu ocu, te Michimasino otvoreno ogorčenje na ljubav što su je oni iskazivali djetetu, ogorčenje u kojemu nije bilo ni trunka očinske153topline - to dvoje, zajedno, učinili su Takaovo srce abnormalno bešćutnim još od najmlađih dana.S osmim djetetom u utrobi, njegovoj maćehi Miyi tuberkuloza grla iznenada se pogoršala i sada je ležala u bolnici, umirući. To je jučer, kad je stigao iz đačkog doma, čuo od djeda i bake; ali, istini za volju, nije to bila vijest koja bi ga mogla potresti.U uvijek vedroj i nasmijanoj Miyi bjeloputa, tako mekana tijela da je izgledalo kao da će se rastopiti, te koja je veselim nazalnim glasom pripovijedala i šalila se, Takao nikada nije osjetio onu sumornu zajedljivost sadržanu već i u samom pojmu maćehe. Ipak, kad bi ona naglo i umrla, u njegovom životu ništa se ne bi promijenilo. Ako je pri pomisli na Miyinu smrt i osjetio u srcu nešto nalik na lagani ubod igle, to nije bilo zato što bi tugovao za njom, nego što je zamišljao u kolikoj će mjeri majčina smrt potresti njegovu polusestru Ruriko.-Jesam li ja to zaljubljen u Ruriko? Ili je to što osjećam tek čista bratska ljubav?Nakon razmišljanja o Edipovom incestu s majkom Takaove misli odlutaše k Ruriko, i odjednom mu se učini da se nalazi na kraju slijepe ulice, gdje mu se pred nosom ispriječio zid.Je li moguće da netko, tko nije živio sa svojim ocem i maćehom niti je osjetio njihovu ljubav, istinski, ljubavlju starijeg brata, voli svoju mladu braću i sestre po maćehi, s kojima nije zajedno rastao? Zapravo, s Kazuyom - najstarijim od polubraće, koji je učio u Keiu, te s Tomoyom i Yoshihikom održavao je tek uglađene odnose kakvi se pretpostavljaju medu ne naročito bliskim osobama, odnose koji se nisu mnogo razlikovali od onih s njegovim sestrićima i sestričnama tetke Etsuko. Samo je prema Ruriko, djevojčici petog razreda ženske škole Toranomon, osjećao spontanu želju da joj se približi i postane s njom još prisniji, premda je taj poriv bio pomalo sumnjive prirode. Ruriko bijaše lijepa, naočita djevojčica, i Takao je shvaćao zašto ga toliko privlači. Jedino mu nije bilo sasvim jasno da li ga njegova154polusestra privlači samo ljepotom, poput cvijeta ili glazbe, ili se u nju zagledao kao u ženu, što bi značilo da je u njegovom usamljeničkom srcu niknula klica prve mladenačke ljubavi.Obuzet nepoznatom nervozom, i nehotice grubo, Takao premjesti knjigu što mu je ležala na grudima na ručni naslon stolice. Kao da zuri u nešto nevidljivo, podigne pogled k modrom nebeskom prostranstvu - žar ljetnog sunca jenjavao je, kako se bližilo zalazu - kad iznenada, skrenuvši pogled prema tratini na uzvišenju gdje se nalazio središnji dio kuće, i nehotice tiho uzvikne i ustane iz stolice.- Ruriko, ovdje? - Bilo je to posve neočekivano. Trenutak prije toga razmišljao je da je sada vjerojatno u bolnici, a ona je stajala tu, na tratini u vrtu.Ruriko pak, čini se, nije imala pojma da se Takao nalazi u blizini. Sprijeda nadignute, lako zaobljene kose s gustim, slobodnim pramenovima sa strane imala je frizuru tipa "margareta", na vrhu povezanu vrpcom od tanke svile; vrpca je bila vodeno-plave boje, kao u cvrčkovih krila. I dok je stajala onako sama uz rascvalu susuki-lravu koja se počela klasati, u ljetnom kimonu, opasanom crvenim obijem, od muslina s ljiljanima na bijeloj podlozi, djelovala je nekako snuždeno i uplakano. Kao da su shvatila njenu potištenost, uz crveno klasje susuki-trave lepršala su, sad gore sad dolje, dva velika, crna lastina repa.Ta djevojčica će vrlo brzo izgubiti majku. Pri pomisli na žalost koja će okrutno mučiti njeno krhko tijelo, Takaa preplavi val sućuti.- Ruriko! - zovne je i protiv svoje volje, glasno, rukama oslonjen o drvenu ogradu verande. U glasu mu je titrala neuobičajena napetost.

Ruriko, čini se, nije razabrala odakle dolazi glas jer je crnim, vlažnim zjenicama pogledavala na sve strane, no kad je glas ponovio njeno ime primijetila je, konačno, Takaa koji ju je gledao s prvog kata kuće smještene na samoj sredini uzbrdice.155- A ti si to, Takao! - javila se bodrim glasom i, još sa suzama u očima, radosno mu se osmjehnula; iz njezina mladog tijela, poput lagane svile kad sklizne na tlo, žalost je iščezla u trenu.- Čujem da je majci loše... Kad si se vratila iz bolnice?- iMaloprije. Govori da želi vidjeti djeda... Htjela sam nazvati telefonom, ali ona je izričito zahtijevala da mu osobno prenesem poruku, i tako sam došla.- A što je na to kazao djed, hoće li odmah ići?- Hoće, poslije večere, nakon što od doktora Akivame primi injekciju za smirenje bolova... A meni je rekao da ću noćas spavati kod vas.- Ići ću i ja s njim. Namjeravao sam, doduše, otići u bolnicu još za danjega svjetla, ali imao sam kod sebe bilješke posuđene od prijatelja, koji sutra odlazi u svoje rodno selo... - vješto je slagao Takao, spustivši pogled prema djevojčici s gustim čupercima kose s obje strane vitka vrata; na njenom bjeloputom, gotovo prozirnom licu nije se nazirao ni najmanji trag vrućine.- Evo, sad ću ja za tobom!- Ne, ja ću k tebi. Tamo je svježije, zar ne?I Ruriko, lica ozarena smiješkom, okrenula se hitro poput lastavice i iščezla iza umjetno stvorenog brežuljka u vrtu. Takao se ponovo spustio u stolicu, zadržavši na upalim obrazima nehajno usiljen osmijeh. Nedugo zatim začuše se lagani koraci uz stepenice i u kutu verande pojavi se Ruriko.- Kako je tu svježe! Tako sam i mislila... Ugodna li povjetarca!S tim riječima došla je do njega i jednostavnom kretnjom sjela na pod u blizini stolice. Nedostatkom stida, nalik onome u geishe, podsjećala je na svoju majku iMiyu. Ruriko je imala ponešto skupljene obrve i lijepo oblikovane oči i vjede, te oble, jedre obraze koji su završavali blagom linijom donje vilice; uzana, pomalo provokativna ramena i kratak trup s čvrstim bedrima. A sve to, zajedno, stvaralo je oko nje skladno nonšalatnu atmosferu uslijed koje je, prije nego kao gospođica iz dobre obitelji,156djelovala poput mlade, novopečene geishe koja promjenom frizure nastoji oponašati gospođicu. U usporedbi s kćerima njihovih rođaka ili sestrama njegovih prijatelja, Rurikina dotjeranost i šarm privlačili su Takaa nekom nepostojanom krhkošću, poput cvijeta na lomnoj peteljci.- Kada si zadnji put vidio majku, Takao?- Da se sjetim... U travnju sam preko praznika bio kod kuće, što znači da tome ima već četiri mjeseca. Ali tada je još bila zdrava.- Imaš pravo, njena jutarnja povraćanja počela su neposredno nakon tih dana... Ali kako joj je u trudnoći uvijek bilo tako, nitko nije mislio da je uistinu bolesna... - izusti Ruriko, i odjednom se ponovo ražalosti i počne šmrcati.- Danas, ako ideš, vidjet ćeš kakva je. Iznenadit ćeš se. Bila je tako punašna, a sada je sama kost i koža, i sasvim je blijeda; to je doduše čini čak i lijepom, ali je jadan prizor. A glasa gotovo uopće i nema. Baka, a i svi ostali vele da je bolest prijelazna, pa joj ne smiješ prići suviše blizu da bi razabrao što ti želi reći...- Bolest je bolest, tu se ništa ne može - izjavi Takao skupivši obrve, s otvoreno izraženom odvratnošću na licu. - No zar je toliko smršavila?- Vidjet ćeš i sam, ostala je samo pola od one kakva je nekad bila.U svojim dvadesetim godinama Miya je bila čak suviše vižljasta, tako delikatne grade da se činilo kao da u njezinu tijelu uopće nema kostiju; Yukitomo ju je često znao razveseliti riječima da izgleda poput mladog soma. Otkad je, međutim, zavoljela piće te svake večeri sjedjela s Michimasom uz pivo i šake, od četvrte trudnoće s Yoshihikom počela se debljati, okrupnjavši toliko da se čovjek pitao gdje se u tom mesu uopće kriju kosti. Jedino je njezina fina, bijela put dobila satenski odsjaj i postala još glatkijom, doimajući se kao da će se pri dodiru raspasti poput kockica usirenih bjelančevina od graha. I dok joj je Michimasa upućivao samo pogrdne usporedbe koje su je157ljutile, kao "bijela svinjo" ili "ugojena patko", Yukitomo je bio taj koji joj je i riječima pružao puno senzualno zadovoljstvo: -Tako punašna, mekana tijela smatrali su u Kini vrhunskom ženskom ljepotom, ili: - S tobom u namčju, čini mi se kao da idem u raj i zaboravljam na godine - govorio joj

je.Ni Takao ni Ruriko, naravno, nisu ništa znali o delikatnom odnosu koji je postojao između njihova djeda i majke. U tom neznanju Ruriko je, više nego sebičnog, raspaljivog oca voljela i cijenila djeda, koji je često nju i majku izvodio u kazalište ili u robne kuće i kupovao joj sve što bi poželjela. Odmah iza djeda, drugi po važnosti u obitelji, u njenim očima bio je Takao.Premda su i otac i majka govorili o njemu s omalovažavanjem, smatrajući ga uskogrudnim ekscentrikom, Ruriko je imala više povjerenja i bilo joj je mnogo milije to izrazito Šutljivo, strogo lice od njezina pravog i također starijeg, no druželjubivog brata Kazuye. Jedino zbog čega se ustručavala pred njim bila je njegova malorječivost i rijetki osmijesi, pa je mislila da mu se ne sviđa.- Kažu da majka više neće ozdraviti... To vele liječnici i svi ostali, ali ja u to ne mogu vjerovati. A ti, Takao, i ne znaš kako je izgledala tvoja majka, zar ne?- Ne znam. Umrla je ubrzo nakon što me je rodila.- Ti si onda, možda, čak i sretniji. Bolje i tako, nego da ti umre kad već odrasteš.- O takvim stvarima, što je za koga sreća a što nije, ne može se raspravljati.- Ipak... - željela je protestirati Ruriko te podigne pogled k Takau, kad opazi crnu sjenu koja joj na trenutak zakloni njegovo lice.- Gle, opet oni leptiri! - vrisnula je i zamahnula po zraku lepezom s lakiranom drškom, što ju je držala u ruci.Kao i prije, u igri nalik ljubavnom paru, dva crna lastina repa lepršala su uz drveni potporanj u kutu sobe.158- Nisu li to oni isti, što su maločas letjeli pokraj tebe nad susuki-iravom?-jesu, jesu, slijede me cijelo vrijeme, još od vrta... Hvata me jeza, to su neki zli leptiri... Kao neki zli duhovi u crnome ruhu, koji će mi donijeti nesreću...- Ha-ha-ha-ha... - suho se nasmije Takao.- Gledaj, gle! evo ih opet! Uhvati ih, Takao, molim te!- Nemoguće, ta brži su od mene - odvrati Takao. Ipak uzme oslikanu lepezu iz njezinih ruku i velikim pokretom zamahne nad jednim leptirom, no ovaj samo nisko preleti pod i hitro se vine u blizinu djevojčina obraza.- Joj, užasan je! Učini nešto, Takao!S glasnim krikom, poput male djevojčice, Ruriko zarije lice u Takaove grudi. Ramena joj podrhtavahu poput mladih ptičica, dok joj se kosa valovito rasplela niz leda. Njezino tijelo, tako blizu njegovome, zapahne ga neizrecivo slatkim mirisom, pa koščata ruka i nehotice, nježno, pomiluje ramena svoje mlade polusestre, ramena tako krhka da se činilo, da bi ih jednim jedinim stiskom mogao smlaviti.Tomo se u rikši, uzbrdicom, upravo vraćala kući, kad joj pogled privuče lelujanje svijetloplave vrpce u kosi Ruriko, koja je stajala licem zarinutim u Takaove grudi.Dolazila je iz bolnice kamo je otišla posjetiti teško bolesnu Miyu: sljedeći dan ili dva, rekli su joj, vjerojatno neće biti pogoršanja. A što je Miya pozvala Yukitoma da je dođe vidjeti, bijaše zacijelo zbog toga što mu je svoje posljednje želje htjela reći nasamo. U tom slučaju, shvatila je Tomo, od nje bi bilo neumjesno da ostane i smeta pa je, prepustivši ostalo Miyinim rođacima, krenula kući.Od bolnice u Onarimonu pod žarkim zrakama sunca, Tomo je njišući se u rikši i nehotice zadrijemala, kad je iznenada trgne koketno-senzualan, mladi ženski glas. Dugi niz godina braka s Yukitomom naučio ju je raspoznavanju trenutaka u kojima žena ispušta takve krikove. Primijeti da su već ušli kroz159kapiju i uspinjali se strmim puteljkom, oivičenim s obje strane kratkoigličastim borovima, čije su se krošnje širile nad njima poput velikih suncobrana. Svjesna da je Yukitomo zašao u godine kada više ne može iz žene izmamiti takav krik, Tomo se gorko osmjehne. Ili je to bio san...? Zgrozila se nad samom sobom pri pomisli da je toliko zaglibila u svijet tjelesnih želja, da je erotski prizori prate čak i u snu. Tomo čvrsto stisne oči i ponovo ih širom otvori. Na prvom katu odvojenog krila kuće trebao se nalaziti Takao, i ona pogleda u tom pravcu: vjerojatno je, s onim svojim umornim, nedruželjubivim izrazom na licu gutao kakvu knjigu, ili je pak drijemao... Iako u njegovoj sobi obično nema komaraca, nije li ga, možda, jedan ipak ugrizao? -zabrinula se Tomo, kao da se radi o malome djetetu.Prvo što je ugledala bila je kratko podšišana okrugla glava njezina unuka odjevena u bijeli kimono; a pod njegovim melankoličnim licem, spuštenim nadolje, stršila je svijetloplava vrpca. Nije ni sumnjala da je to Ruriko; ta ista vrpca vijorila se u njezinoj kosi i maloprije, u bolničkoj sobi i u hodniku. Njena

bujna, raspuštena kosa prekrivala je Takaove grudi, a on je dugim, koščatim prstima, kao da svira klavir, lupkao po njezinim ramenima.U trenutku kad je to opazila, Tomo je i nehotice gotovo ustala u rikši. Znoj, što ju je dotad oblijevao uslijed vrućine, pretvorio se odjednom u ledenu vodu, i ona se cijelim tijelom počela tresti.- Nemoguće, to je nemoguće... - promrmljala je sama za sebe, kao u bunilu.- Ipak... Nije li Ruriko bila Mivino dijete? I, još kći tako bestidne žene!* * *Otkako je, izvan svakog očekivanja, Tomo saznala da je Miya smrtno bolesna, nastojala je izbrisati onu tvrdokornu mržnju i prezir što ih je prema njoj osjećala. Jer, bez obzira što se Miva160nije slagala s priglupim Michimasom, nije se moglo opravdati to što je pristala na udvaranje svekra bez imalo stida, pa čak i s ponosom, živeći životom njegove najdraže ljubavnice. To bi još bilo u redu da je iz profesije žena čija je dužnost zabavljati muškarce; ali Miya, koja je ušla u brak kao nevina djevojka a tako malo držala do svojega ugleda, za Tomo je predstavljala bestidnu ženku, gotovo istovjetnu s mačkom ili kujom. Govoreći o bestidnosti, to se naravno odnosilo i na Yukitoma; ali u Tominom staromodnom shvaćanju muškarčev je moral bio neminovno povezan s njegovim javnim ponašanjem, dok je moral žene bio u njezinoj vjernosti muškarcu, i prema tom nepravednom gledanju Mivino je vladanje bilo mnogo odvratnije od Yukitomova. Od Mivine djece što ih je imala s Michimasom - prvorodeni sin Kazuva, pa Ruriko, Tomova, Yoshihiko, Namiko, Tovoko i Katsumi - za četvrto, dječaka Yoshihika, šaputalo se da je on zapravo Yukitomov sin, i Tomo je s hladnim osmijehom na usnama promatrala muževljevu očiglednu naklonost prema tom dječaku. Ona je znala da je Yukitomo odavno, već barem dvadeset, ako ne i više godina nesposoban da ženi napravi dijete. Zahvaljujući tome, nikada nisu imali takvih problema. Kako je onda mogao vjerovati da mu je sada, kad je prevalio šezdesetu, to uspjelo, i to samo kod Miye? Ako uistinu misli tako, to potvrđuje da su muškarci zaista beznadno glupa stvorenja kada se radi o ženama. S druge strane, možda mu je činjenica da ima i dijete s Miyom, koja ga je danas privlačila mnogo više od Suge, davala onaj udoban osjećaj sigurnosti i činila njihovu tajnu vezu još dubljom.S tim skrivenim razlogom Yukitomo je proljetos, uz obrazloženje da je u kući pusto bez Takaa jer živi u đačkom domu, uzeo Yoshihika da živi s njima. U strahu da će dječak prije ili kasnije prouzrokovati nevolje u obitelji, Tomo je s njim dobila samo brigu više, ali kad je podrobno razmislila o svemu, shvatila je da je za Takaovu budućnost, možda, čak veoma povoljno što se Mivin život tako brzo i neočekivano gasi.161Samovoljan u tolikoj mjeri da bi tom voljom, reklo bi se, gotovo bio kadar zaustaviti i sunce na zalazu, Yukitomo nije bio u stanju povratiti život umirućoj Miyi. Mijenjao je liječnike, mijenjao bolnice, no nakon svega što se uopće moglo učiniti ona je ipak umirala, pa se Tomo nije mogla oteti pomisli da je Mivina nesretna sudbina, zapravo, volja usuda.Bila je to ona ista Miya koja je, sigurna pod zaklonom Yukitomove naklonosti, često s omalovažavanjem gledala na Tomo, ali Tominoj naravi bijaše strana okrutnost kojom neke osobe mogu sa zluradim osmijehom promatrati smrt ljudskoga bića. Što se više bližio Miyin kraj, to je više Tomo sažaljevala njeno neznanje i brinula se o bolesnici kao da joj je rođena kći. Vjerojatno zbog toga joj je tanka, gotovo prozirna Miya, slaba poput kakve djevojčice, u posljednje vrijeme često stiskala ruku:- Majko, oprostite mi. Zadajem vam toliko brige... -ponovila je bezbroj puta. U tim je riječima bilo isprike koja se nije mogla samo tako izreći, i Tomo bi svaki put kimnula glavom u znak razumijevanja.Je li moguće da je Ruriko, usprkos tome što joj je majka umirala, stajala sada pred Takaom kao zavodnica broj dva? Iako je tu ideju otklanjala kao nemoguću, Tomo osjeti opasnost; zavodljiv ženski krik od maločas i ona bujna crna kosa što je valovito prekrivala Takaove grudi... Bila je to opasnost od miješanja dviju krvi: od senzualne, raskalašene Miye, s jedne strane - i od bestidnog Shirakawe, koji je olako prelazio nedopuštene granice, s druge strane; opasnost koja se ni s čim nije dala usporediti.- Jesi li maloprije bila u Takaovoj sobi, Ruriko? - nehajno ju je, za večerom, upitala Tomo u prisutnosti cijele obitelji: Yukitoma, Takaa, Yoshihika i Suge.- Da, bilo me je strah. - I Ruriko, sa zdjelicom u ruci, pogleda u pravcu Takaa.- Čega te je bilo strah? - javi se Yukitomo sa svog počasnog mjesta.

162- Crnih leptira... Stalno su me slijedili, i to u paru...- Što, zar crnih leptira?... - skupivši obrve i raskolačivši oči upita Suga, koja je voljela sablasne priče.- Kažeš da su te slijedili... Na koji način?- U početku su lepršali nad susuki-travom u podnožju brežuljka. Pokušavala sam ih otjerati, ali nisu daleko odlazili... Uto sam na prvom katu odvojenog krila kuće primijetila Takaa, i pobjegla k njemu. No leptiri su me i dalje slijedili...- Čak sve do njega na prvome katu? To je, ipak, prilično dug put...- Ruriko je tako vrisnula, da sam se gotovo i ja uplašio -doda Takao.- Ali mene je stvarno bilo strah. A kad si ih ti pokušao otjerati lepezom, oba su u tren oka doletjela u blizinu mog lica...- Možda su to bili začarani leptiri; ti si tako lijepa djevojka... - kazala je ozbiljno Suga, puneći rižom zdjelicu koju joj je pružio Yukitomo.- Ne, ja bih prije rekla da su se pojavili kao vjesnici majčine smrti, tako mi se nekako učinilo... Odmah sam telefonirala u bolnicu, ali odgovorili su mi da joj je stanje neizmijenjeno...Dok je to govorila, pogled joj je odražavao žudnju za tajnovitim, tako čestu u mladih djevojaka, i uslijed te zanesene nepomičnosti njenih očiju Tomo oćutje kako se onaj strah što ju je bio obuzeo u rikši polako topi i iščezava.* » »Bezbroj velikih noćnih leptira sa žutim, zamagljenim krilima plesalo je oko električnih lampi obješenih o bijelom stropu bolničkog hodnika. Neki, umorni od leta, rastvorenih su se krila umirili na staklenim vratima. U sparnoj ljetnoj noći bez i najmanjeg daška povjetarca čak je i oštar miris dezinfekcijskog sredstva u izolacijskom krilu bolnice djelovao tupo i teško.U haoriju od tanke svile preko kimona i s metalno zasjenjenim naočalama na nosu, Yukitomo je lakim koracima163išao hodnikom, trudeći se da održi što uspravnijim svoja pomalo zgrbljena leda. U predjelu lijevog kuka još je osjećao podmuklu bol upaljenog živca, ali jača od nje bila je, za čovjeka samovoljnog poput njega, kompleksna bol što će izgubiti Miyu, bol koja mu je gotovo prikovala noge što su ga trebale odvesti do njene samrtničke postelje. Dok je još bilo nade da bi mogla preživjeti, nastojao je sebe pošto-poto uvjeriti da bi, uz sve moguće liječničke tretmane, mogao povratiti zdravlje njenom senzualnom tijelu; ali sada, kad su mu se želje i nade pokazale uzaludnima, tajna koju su on i Miya tako dugo čuvali pretvorila se u suho cerekanje, koje mu je bez prestanka odjekivalo u ušima. Yukitomo nikada ni prema kojoj ženi nije osjetio onu privrženu ljubav, osim prema majci koja ga je rodila. Odgoj u konfucijanskom duhu, čije su mu etičke principe u mladosti utuvljivali u glavu, nije mu dopuštao da misli kako je njegova veza sa snahom, ženom rođenog sina, dolično ponašanje. No Michimasa, besposlen, lijen i nesposoban da se osamostali i kroz život probija vlastitim snagama, imao je dovoljno i hrane i odjeće, i k tome šarmantnu ženu s kojom je živio u izobilju, a sve to zahvaljujući sretnoj okolnosti što se rodio kao njegov sin. A taj priglupi sin niti je shvatio vrijednost svoje žene, niti ju je volio. Jedino što je spavao s njom i pravio joj djecu. I da je on, Yukitomo, nije ljubio, Miya u ovoj kući vjerojatno ne bi provela gotovo punih dvadeset godina kao Michimasina žena. A nitko ne može pretpostaviti da bi njezina sudbina, u slučaju da se rastala, bila sretnija od dosadašnje. Njene tjelesne želje i žed za ljubavlju, koje nije ispunjavao Michimasa, u dovoljnoj mjeri zadovoljavao je Yukitomo, i ona se razvila u ženu izrazito zavodljiva tijela, rijetku čak i medu prostitutkama.Sada, nakon svega, Yukitomu bi bilo grozno da od Miye na samrti čuje riječi pokajanja. Želio je da umre u noći, šireći oko sebe mirise i svoju raspuštenu senzualnost, kao prava prostitutka. Već tjedan dana - premda nije napuštao bolnicu -Yukitomo je izbjegavao ostati nasamo s njom, u strahu pred164njenim odsutnim pogledom, koji bi se u tim posljednjim trenucima mogao zaustaviti na njemu.Pred sobom u kojoj je ležala Miya okupili su se bliži i dalji rođaci. Neki su sjedjeli na stolicama, drugi čučali, no svi su u ruci imali lepeze koje su se sporo, inertno kretale tamo-amo. Vrućina i umor učinili su svoje, pa nitko nije bio raspoložen za razgovor. Djece u bolnici više nije bilo; vratila su se kućama jer je bila večer.- Gdje je Michimasa? - upita Yukitomo pogledavši uokolo, na što Mivina majka, braća i sestre ustanu

da ga pozdrave.- Mladi gospodin večeras neće doći - izjavi Tomoshichi, Yukitomov omiljeni nadstojnik koji je i danju i noću bio uz Miyu.Premda je u sebi odahnuo, Yukitomo ništa ne odgovori već se hotimice namršti, a Tomoshichi mu pomogne:- Toliko je vremena probdio uz nju... Mora se i on malo odmoriti.A Michimasa, zapravo, nije bio kod kuće nego u kinu gdje se svakoga tjedna, premijerno, prikazivao američki serijski film. Čak i danas, kad se već približio pedesetoj, Michimasi su kino i kazalište predstavljali užitak od kojega ga nije mogla odvući čak ni ženina smrt.Prema njezinu jutrošnjem stanju izgledalo je malo vjerojatno da će preživjeti ovu noć, no šef bolnice, koji je maloprije bio u viziti, rekao je da pretpostavlja kako dan ili dva neće biti naglih promjena. Mivina majka upravo je razgovarala o tome s njezinom braćom i sestrama, kad iza Yukitoma opazi Takaa kako pokunjeno stoji u sivoj školskoj uniformi.- Kako si porastao, Takao! Gotovo te ne bih prepoznala! -rekla mu je srdačno.- Moraju mi se na licu odraziti tuga i zabrinutost - mislio je Takao, hotimice skupivši obrve kao da će zaplakati. U njegovim165očima, lica Mivinih rođaka bila su bezizražajna kao u loših glumaca.- Spava li? - upita Yukitomo.- Ne, budna je. Tako dugo nije vidjela Takaa... Sigurna sam da će joj biti drago. - S tim riječima Mivina ih majka uvede u sobu.Soba je bila bijela, s dva prozora. Na visokom željeznom krevetu, prekrivenom laganom ljetnom posteljinom od tanke, prozračne svile ležala je Miya, tako mršava da se čovjek pitao da li je uopće moguće da to u krevetu leži ljudsko tijelo.Dvije medicinske sestre u bijelom, s visokim ovratnicima, sjedjele su uz krevet; jedna uz uzglavlje, druga uz noge, i u tišini mahale lepezama prema bolesnici.- Miya, došao je Takao! - reče Yukitomo i sjedne na njezin krevet, lepezom hladeći grudi. Glas mu je bio mladalački bodar.Miya umorno otvori ovlaš sklopljene vjede i netremice gledaše u Yukitoma, suviše malaksala da bi skrenula pogled.- Takao? - upita gotovo bezvučhim glasom.- Kako si? - proviri Takao iza djedovih leda.- Grlo mi je sasvim suho. A glasa gotovo da i nemam...I Miya tankom rukom opipa svoje grlo. Njezine oči, koje su inače bile poput dva uzana proreza, sada bijahu izrazito crne, a lice s kojega je nestalo suvišne naslage bijaše mladoliko i lijepo poput Rurikina lica.- Zar ti je škola već gotova?- Da, jučer se vratio iz doma - odgovori Yukitomo umjesto Takaa, revno mašući velikom, crnom kineskom lepezom nad svojim grudima.No Takao primijeti da mu djed lepezom pokazuje prema vratima, pa sretan zbog te prilike napusti sobu. Yukitomo je očima dao znak i medicinskim sestrama; kimnuvši glavom, i one su bez riječi izašle na hodnik.Miya je s podozrenjem gledala za tim bijelim uniformama.166- Svi su izašli - zaključi Yukitomo. Zatim, prišavši bliže krevetu, jednom je aikom i dalje mahao lepezom, dok je drugom poravnao natrag kosu što je lepršala na Mivinu čelu.- Nešto si mi željela reći?- Ništa naročito...Miya pokuša zadržati osmijeh na omršavjelim, voštano bijelim obrazima, na kojima se na trenutak ukaza neznatan drhtaj požude lijepe ženke, a zatim je nestao poput svjetlucavih, tanahnih krila vodencvijeta koji iščezava u daljini. Yukitomo ga je ispraćao pogledom.Čini se da je Miyu grlo jako boljelo, jer je čvrsto stisnula obrve.- Uopće mi ne dolaziš!- Pa ionako ne možemo biti sami, zar ne? - hotimice brutalno odvrati Yukitomo.- A osim toga, liječnik tvrdi da ćeš za dva ili tri tjedna izaći iz bolnice. Što prije iz ove sumorne

sredine... pa ću te odvesti na oporavak u toplice, u Hakone ili negdje drugdje.- To bi bilo divno... Ali nekako mi je tjeskobno pri srcu. Ako umrem, oče, recite mi... hoćete li žaliti za mnom?- Ne govori gluposti. No, ako već pričamo o smrti, ja sam taj koji će prije umrijeti, to je prirodno...- Ne vjerujem da će biti tako - kazala je Miya ozbiljno, promuklim glasom.Navikao na uvijek vedru i veselu Miyu koja mu je vraćala dobro raspoloženje u trenucima razdražljivosti i zlovolje, Yukitomu je sada djelovalo sablasno to lijepo oblikovano lice, na kojemu su zjenice bile gotovo nepomične. Upravo zbog toga, što nije želio gledati takvu Mivu, nastojao je da je što manje posjećuje.- Nego, oče, brine me Yoshihiko. Ne znam zašto, ali Kazuya, Ruriko, Tomoya i ostali me posebno ne zabrinjavaju, jedino on... Iako ni sama ne znam koji je tomu razlog...167- Za njega bi trebala brinuti manje nego za ostale. On je još malen, ali bistar i pronicljiv. Ako te on toliko brine, mogu odmah izmijeniti oporuku i njegov dio imetka odvojiti od ostalih.Rekavši to Yukitomo se nagne nad Mivino uho, utonulo u jastuku, i prošapće:- Ništa ti ne brini. Yoshihiko je ionako naše dijete, zar ne? Tko zna što je zapravo Miya čula, no odjednom se skrči itiho zajeca, a čitavo lice zahvate joj neodređeni grčevi, koji su mogli biti žalost ali isto tako i patnja. Tko je Yoshihikov otac, da li Michimasa ili Yukitomo, ona ni sama nije znala. To što je dječaka nametnula Yukitomu kao njegovo dijete bila je Miyi svojstvena proračunljivost, kojom je željela pridobiti veću i mnogo dublju ljubav od one što ju je Yukitomo osjećao za Sugu. Miya još uvijek nije bila svjesna da će umrijeti. Ipak, premda u tom tijelu na izdisaju nije bilo više nikakvih želja, ni materijalnih ni tjelesnih, njezin duh je u podsvijesti očigledno i neočekivano proradio. Pri pomisli da je Yoshihika nametnula Yukitomu kao njegovo dijete osjećala se kao na iglama. Da može, rekla bi mu istinu; ali sada, ostavljena nasamo s njim, to pogotovo nije mogla učiniti. Tjeskoba koja joj se odražavala na licu dolazila je u stvari od patnje, što će tu tajnu morati zauvijek zadržati za sebe.Navečer petog dana poslije tog razgovora, Miya je u bolnici izdahnula. Njezino tijelo preneseno je u Yukitomovu rezidenciju u Gotenyami, gdje su se, u punoj puncatoj kući, dvije noći za redom održala upadljivo ceremonijalna posmrtna bdjenja, nakon čega joj je priređen impozantan sprovod u hramu Azabu.- Ta nije mu umrla ni žena ni sin, već snaha, a za snahu je to ipak preraskošan sprovod. Vjerojatno je Shirakawa htio još za života vidjeti kako će izgledati njegov vlastiti pogreb - govorili su bliski poznanici i trgovci koji su mu zalazili u kuću.Michimasa nije djelovao naročito potišteno zbog smrti168žene, koja mu je jedno za drugim rodila sedmoro djece, već se kao i obično zabavljao gledajući filmove i kazališne komade.- Miya je znala odgovoriti, a to ne valja... Sljedeći put, kad se budem ženio, tražit ću mirnu i nadasve poslušnu ženu -odgovarao je kad bi se poveo razgovor o tome.Bez obzira na broj dadilja i služavki u kući, za muškarca bi ipak bilo nemoguće da odgaja toliko djece. Nakon manje od pola godine otkako je Miya umrla, Tomo je počela Michimasi tražiti treću ženu. Jednom, dok on još nije bio oženjen, otišla je gataocu da joj kaže kako će se njezin sin slagati sa ženama, i tada joj je bilo rečeno da će "imati problema sa ženama". Znajući da Michimasa nema dovoljno duha za patnje te vrste, te su joj riječi onda izazvale kiseli osmijeh na usnama; ali sada, nakon što su mu dvije žene umrle, shvatila je da će njegovi "problemi sa ženama" biti zacijelo te prirode.S Mivinom smrti prirodno je okončana nedopuštena veza između snahe i svekra, veza zbog koje se od samog početka Tomo neprekidno uzrujavala, pa je i teret što ga je nosila na srcu sada postao lakši. No s tim je došla i nova briga: naći Michimasi treću, krajnje ozbiljnu ženu, i bez trunka Mivine razvratnosti.Zbog Michimasina imetka, mnogo je ženidbenih posrednika dolazilo s ponudama, bez obzira na samog ženika. Tomo se konačno odlučila za ženu srednjih godina, još neudavanu, koja je na djevojačkoj školi predavala domaćinstvo. Imenom Tomoe, širokih ramena i uzana čela, imala je barem krasnu bijelu put. Michimasi se ime Tomoe nije svidjelo, pa ga je odmah po njezinu dolasku u kuću promijenio u elegantnije, Fujie. Fujie je bila stroga prema djeci, a Michimasu, svojega muža, služila je

poslušno i pokorno.Kada je, nakon vjenčanja, Fujie prvi put došla k njima u posjet, Yukitomo ju je primio veoma srdačno i toplo, ali jedan jedini pogled bio je dovoljan da i Suga, a ne samo Tomo, shvate da Fujie nije tip žene koja će zamijeniti Miyu.169- Čini se da je Michimasina nova žena veoma čvrsta ličnost, zar ne? - nehajno je dobacila Suga, sjedeći nasuprot Tomi uz pravokutni žeravnik u dnevnom boravku. Dok je to govorila, na jednom joj se obrazu i nehotice ukazao jedva zamjetljiv osmijeh.- Pa, moglo bi se reći... - odvrati Tomo, također s lulom u ruci, koju je upravo polako pripaljivala. Suviše je često gorko iskusila da joj njezine riječi, ako neoprezno prihvati razgovor sa Sugom, Yukitomo poslije vraća s takvom težinom u značenju, o kojoj nije ni slutila dok ih je izgovarala.- A kao učiteljica domaćinstva, morala bi biti spretna i u ograničavanju kućnih izdataka... Odsad im, čini mi se, neće biti lako... - kazala je Suga, stresavši pepeo iz iste dugačke lule, poput Tomine, uz rub žeravnika.Smisao tih zaobilaznih riječi Tomo je mogla pretpostaviti: Suga je ciljala na nemale svote novca što ih je Yukitomo potajno davao Miyi. Michimasa nije ni sanjao da su izvan uobičajenih troškova za domaćinstvo svi luksuzni troškovi bili isplaćivani tijelom njegove žene. Sada, međutim, otkad se na Mivinu mjestu našla Fujie, nije bilo vjerojatno da će novac s Yukitomove strane i dalje tako neograničeno pritjecati.Yukitomo je odlučio da uz Yoshihika uzme u kuću još i Ruriko. Kao da je u toj djevojci, koja je svakim danom postajala sve ljepša i ljepša, tražio nešto od Miye iz minulih dana. Ruriko, međutim, nije imala ništa od one laskave umiljatosti iz materijalnih pobuda, a izgledalo je da uopće i nije bila svjesna svoje očaravajuće ljepote.- Gospođica Ruriko je još nezrela djevojka - znala ju je Suga pohvaliti pred Tomo, sugerirajući time kako po naravi Ruriko uopće nije slična svojoj majci.Kolikom god pažnjom i ljubavlju Yukitomo obasipao Ruriko, Tomo u tom slučaju nije imala zbog čega brinuti se; no pri pomisli na Takaa je, sasvim sigurno, ipak osjećala olakšanje170što u toj djevojci nije, kao u njezine majke, onako snažno izražena želja za dopadanjem.Nakon što je uspješno položio ispit i upisao povijest na tokijskom Carskom sveučilištu, Takao se ljetos vratio u Gotenyamu, odakle je svaki dan putovao na sveučilište u kvartu Hongo; ona soba na prvom katu zasebnog krila kuće postala je njegova stalna soba za učenje. I Ruriko je bila gotova sa školom; sada je išla na poduku iz čajne ceremonije, ikebane i klavira, pa se ponekad događalo da odlazi ili se vraća kući zajedno s Takaom. Jedne večeri, u kimonu od grube svile s uzorkom strelica i perja, vraćala se noseći u ruci cvijeće ovijeno debelim masnim papirom. Takao ju je opazio kad je silazila s tramvaja; on sam nalazio se u istim kolima, ali je izašao na stražnji izlaz i, ne zazvavši je, slijedio je na određenoj udaljenosti.- Gospođice Shirakawa! - Kladim se da ne znate da vas slijedi mladi gospodin! - doviknuo joj je na uzbrdici k njihovoj kući, nadstojnik Tomoshichi. Cesta uzbrdicom bila je samo s jedne strane oivičena kućama.- Što, zar stvarno? - osvrne se Ruriko i primijeti Takaa, koji je stisnuo oči kao pred jarkim svjetlom.- Gle, gle, i mladi gospodin je pokvaren! - bocnuo ga je Tomoshichi. - Da ti to nije sestra, razljutila bi se. Tko je to vidio, slijediti lijepu djevojku na ovaj način, bez riječi...Odjeven u novi radni kimono s grbom obitelji Shirakawa na ovratniku, koji je upravo dobio od gospodara, Tomoshichi je odlazio svojoj kući. Oči na domišljatu licu bijahu mu neznatno crvene. Kako bi ga samo Takao bio raspoložio da je njegovu primjedbu shvatio kao šalu! Ali ovaj se natmurio i nije ništa odgovorio pa Tomoshichi, mimoišavši ga, razočarano nastavi svojim putem.- Ide mi na Živce, taj nadstojnik... Djed ga jako voli, ali meni se baš nikako ne sviđa - promrmljala je nezadovoljno Ruriko. -Stalno u kuhinji zadirkuje služavke, znaš to?171U odnosu prema posluzi i ljudima koji su zalazili u kuću, također, Ruriko je bila potpuno daigačija od srdačne, otvorene Miye, odrasle u trgovačkoj četvrti. Na njezine riječi Takao nije ništa uzvratio. Žustro su koračali uzbrdicom, ovaj put rame uz rame.172

NA UZBRDICI

Na brežuljku Kagura, u svilenim kimonima dugih rukava dvije geishe, još djevojčice, dobacivale su drvenim reketima lopticu s utaknutim perjem. U njihovoj blizini stajala je i promatrala ih starija geisha; usprkos tome što je bio dan, na sebi je imala večernji kimono s podstavom druge boje, što se vidjelo jer ga je od pasa nadolje rastvorila, kao da želi pokazati pjegasti uzorak svojeg donjeg kimona. Za ovdašnju geishu odjeća joj je bila izuzetne kvalitete, a posebice vrijedan bio je i veliki reket što ga držala u ruci, sa slikom glumca Kichiemona u njegovoj poznatoj ulozi; reket koji je na sajmu Yagenbori morao koštati barem dvadeset jena. Zahvaljujuću ratu u Europi koji je trajao već treću ili četvrtu godinu, poslovi u vezi s ratnom opremom i brodovima pokazivali su iznenađujući porast, a posvuda su nicale i kuće za zabavu; govorkalo se da je neki ugledni brodovlasnik, koji je bogatstvo stekao preko noći, jednoj geishi iz Osake poklonio svečani kimono sa skutovima optočenim krupnim dijamantima. Kad su čak i ove gornjogradske geishe, pripadnice druge ili treće klase, bile ovako dobro opremljene, kako li su tek izgledale one iz prve klase? Dok je prolazila kraj njih i promatrala im profile s uredno zategnutom kosom prema gore, Tomo se prisjećala geisha iz Shinbashija, koje nije vidjela već punih dvadesetak godina. Neke su od njih bile Yukitomove stare znanice; često bi, odjevene u čedna prugasta kimona i s kakvim malim, poput igračke dražesnim poklonom u ruci, u znak poštovanja navratile k Shirakawinima čak i po danu, obično u društvu vlasnice i glavne služavke njihove kuće. Tomo je tek danas postala svjesna činjenice da im je odjeća bila suviše zatvorenih boja; izbjegavale su crveno poput sredovječnih žena, premda im je tada moglo biti tek nešto više od dvadeset godina.I Suga i Yumi, koje su u to doba češljale kosu na način173bezazlenih djevojčica, sada su već dobrano prešle četrdesetu, a Takao i Kazuva, koji se tada još nisu bili ni rodili, porasli su toliko da su išli na sveučilište; Takao na Carsko, Kazuva na Keio. Čak je i Naoichi, Yumin sin s Iwamotom, već pohađao Višu trgovačku školu Hitotsubashi. Iwamoto se iznenada razbolio od tifusa i umro još dok je dijete bilo malo, pa je Yumi - iako više nije bila tako mlada - izučila za učiteljicu ikebane i uz pomoć obitelji Shirakawa podizala sina. Tomo se upravo uputila da je posjeti. Yumi je živjela u skromnoj kući u jednoj zabačenoj uličici na brežuljku Kagura. Kako je od Nove godine prošlo više od sedam dana, Yumi vjerojatno nije bila kod kuće jer je već počela podučavati. Cilj Tomine posjete, međutim, i nije bila Yumi, već djevojka imenom Kayo, koja je u sobičku na prvom katu živjela u njezinoj kući.Odgurnuvši rešetkasta, loše postavljena klizna vrata na jednokatnoj baraci i upitavši ima li koga, iz polutamne unutrašnjosti pojavi se starica posve sijede kose no bistra pogleda, brišući ruke kao da je upravo nešto prala. Casak je zurila van, ali prepoznavši Tomo, odmah se spustila na koljena i s poštovanjem je pozdravila.- Gospodo Shirakawa! Yumi sigurno još nije bila kod vas u novogodišnjem posjetu, zar ne? Djeca vuku prehlade, sad jedno sad drugo, još od pretprazničkih dana... Sretna vam Nova godina, gospodo Shirakawa! - kazala je i, ne ostavivši Tomi vremena da uzvrati pozdrav, uvede je u kuću.Bila je to Shin, Yumina starija sestra i također nesretna udovica, čija je prisutnost omogućavala Yumi da mlade dijete, djevojčicu koja je išla još u osnovnu školu, prepusti njezinoj brizi i ode podučavati.- Bojim se da sam vam zadala dosta neprilika... Ali porod je, kako sam Čula, bio prilično lak.- Tako je. Yumi je bila vrlo zabrinuta, već i zaboravivši da je i sama rađala djecu, ali porod je srećom bio jednostavan. Debeljuškast, zgodan dječačić, vidjet ćete. Ja Kazuyu ne174poznajem, pa ne mogu ništa reći, ali Yumi veli da mu je jako sličan.- Moram priznati da me je stid Kazuve, koji se ovako ponaša dok još studira... No i njegova majka se razlikovala od ostalih, a čini se da to ostavlja najraznovrsnije tragove...- Ne, to je česta pojava u mladića iz otmjenih obitelji. Kad bi imala samo dva para ruku, veli Kavo, već bi se nekako snašla i podigla to dijete.- To je u redu, no moj nadzornik u Kiyojima-chou preuzeo je na sebe da sredi stvar. Već je manje-više dogovoreno da dijete prihvati obitelj jednog vrlo poštenog službenika koja želi, a nema djece. Nije im rečeno da je to Kazuvino dijete, ali čini se da znaju odakle dolazi i da su time vrlo zadovoljni. Za otprilike mjesec dana doći će po maloga.- Sretna li unuka, kojemu se baka brine i misli na sve... Jer Kazuva vam je ipak unuk, iako ne najstariji, pa morate misliti na njegovu budućnost, zar ne? - govorila je Shin dok je ulijevala čaj, intenzivno promatrajući Tomo.

Ni Yumi ni Naoichi nisu pridavali naročitu važnost činjenici da se Tomo, a ne Yukitomo, brinula o njima otkad je Yumi ostala udovica, bez obzira da li im je išlo dobro ili loše. Unatoč tome što joj je pokojni Iwamoto bio nećak, to što se toliko brinula o bivšoj ljubavnici svoga muža nije se smjelo suviše olako uzeti. Shin je bila svjesna da se prosperitet obitelji Shirakawa ne zasniva toliko na Yukitomovoj sposobnosti, koliko na Tominu stalnom i naizgled nevidljivom trudu, a to bi je navelo da se sjeti vlastitih rođaka i uzdahne nad njihovim ravnodušnim držanjem. Kavo, služavka iz Michimasine kuće, kojoj je bilo tek osamnaest godina ostala je u drugom stanju s Kazuyom, studentom ekonomije na sveučilištu Keio, a Tomo se pobrinula za ovu sobicu na prvom katu gdje je rodila dijete.Tomo je slijedila Shin do uzanih, strmih stepenica u kutu dnevnog boravka, uz koje se zavojito popela pridržavajući se za ogradu.175- Ovdje je gospoda Shirakawa, došla te je vidjeti! - dovikne Shin, spremna da odgurne klizna vrata na vrhu stepenica što su im se ispriječila pred nosom.- Zaboga!... - začuje se mladoliki glas, a Tomo već ugleda Kavo kako se izvlači ispod pokrivača pod kojim je ležala zajedno s djetetom.- Samo ti lezi, ne moraš ustati! - oglasi se Tomo iza Shininih leda i ude za njom u sobu.No Kavo, u međuvremenu popravivši kimono na razgoljenim, bijelim i jedrim prsima, dočekala ju je s jednakim strahopoštovanjem kao i u kući u Tsunamachiju.- Čestitam, i drago mi je da ti porod nije bio težak. Namjeravala sam još i prije doći, ali znaš kako je kad su novogodišnji praznici...- Znam.onda svi imamo najviše posla - prihvati Kayo, s nostalgijom se prisjećajući kuće u Tsunamachiju i Goten-yami.Malih, oblih ramena i bjeloputa lica s obrazima boje svijetle marelice, kao da je za nijansu bila mršavija nego obično; a to je, zajedno s umorom oko očiju, vjede je jedva podizala, dodavalo njezinu djevojačkom tijelu svojevrsnu zavodljivost i tugu.- Hvala vam što ste sredili da sam mogla bezbrižno roditi.- Da, stvarno si imala sreću - nadoveže Shin, te nastavi:- Kavo također nema majku, nego maćehu, kojoj bi bilo teško objasniti o čemu se radi... A ni gospoda u Tsunamachiju nije u krvnom srodstvu s Kazuvom... Kaže da sve može zahvaliti samo vama...- Dječak - spava li?I Tomo se, u sjedećem stavu, na koljenima primakne djetetu koje je spavalo na rubu kockasto prošarane nove svilene posteljine.- Upravo je dobio svoj obrok... - reče Kayo ispričavajući se a zatim mu nježno skine gazu s brade kako bi Tomo vidjela u cjelini njegovo majušno lice.176- Polako, polako, probudit ćeš ga... - upozori je Tomo, oprezno zaviriv.ši sa strane u lice djeteta kojemu je bilo jedva dvadesetak dana. Još mu ni obrve nisu bile izrasle; mlohavo, dječje tijelo djelovala je kao da će se uslijed malo čvršćeg pritiska raspasti. Neodređene bore na obrazima i čelu, koje će uskoro nestati, davale su djetinjem licu neku životinjsku senzualnost; a ipak, na tom malom amorfnom tijelu, predio između čela pa uz liniju nosa podsjećao je nedvojbeno na Kazuyu. Da dječačić otvori oči, bile bi zacijelo okrugle i imale bi vjeđe s naborom, pomislila je Tomo, gledajući duboki žlijeb na djetinjim kapcima u kojemu je tako očito bila prisutna čak i sjenka sličnosti s Takaom, dok je bio dijete. Posve je sigurno da žilama ovog djeteta teče Shirakawina krv. No u trenutku kad je to pomislila, Tomo oćutje kako joj leđima prolaze hladni žmarci. Da to dijete nije napravio Kazuva nego Takao, ne bi ni pomislila da ga -pravo iz kolijevke - preda u ruke stranim ljudima. Obojica su joj, doduše, bili unuci, ali ona je morala sebi priznati da, i bez posebnog preispitivanja svog srca, postoji ogroman jaz između ljubavi što ju je osjećala za Takaa, kojega je sama odgajala, i one za Kazuyu, kojega je rodila i podizala Miya.- Sličan mu je, zar ne? - Shin joj se upitno zagleda u lice, hotimice ne spomenuvši Kazuyino ime.Tomo potvrdno kimnu glavom.- Bjeloputo, dražesno dijete - izjavila je.Pomisli zatim kako je žalosno za Kayo što joj sada mora reći da će joj beba biti usvojena, ali budući da nije imala vremena često dolaziti k njoj, ukratko joj - ne miješajući osjećaje - ispriča o čemu se radi. Kayina vezanost uz dijete, međutim, vjerojatno zbog njene mlado'sti, nije bila naročito jaka.

- Imam toliko mlijeka... Što ću s njim bez djeteta? - upita glasom u kojemu nije bilo tuge, pa Tomo, umjesto olakšanja, tek sada oćutje samilost.Već je ustala da krene kući, a dijete je još uvijek spavalo. Oprezno je sišla uskim, mračnim stepenicama. Kayo, koja je177zajedno sa Shin također sišla da je isprati, pridrži joj kaput na izlazu:- Nešto mi loše izgledate, gospodo.- Zaista? A po čemu to sudiš?- Kao da ste malo mršaviji... Ili se to meni samo čini? -primijeti Kayo s djevojačkim osmijehom na licu.- Krajem godine bila sam prehlađena... i nije mi još sasvim prošlo, kao što vidiš. - Tomo je šutjela časak, a zatim nastavi:- Ali to će brzo proći, ništa ne brini. Već smo u siječnju, i ova hladnoća ne može dugo potrajati...S tim riječima napustila je kuću. Shin, s rukom na kliznim vratima, zagleda se u traku oblačnog, olovno sivog neba u procijepu medu kućama:- Nebo se jako stuštilo. Nadajmo se da će stići kući prije nego počne sniježiti...Za malo veće udaljenosti Tomo nije voljela sjesti u rikšu. Rođena u doba kad nije bilo uličnih tramvaja, uvijek je bila ponosna na svoje izdržljive noge; a bilo joj je i mrsko priznati da su godine učinile svoje i da joj je danas postalo nemoguće ono što je u mladosti činila s lakoćom. Preuzevši na sebe kompletnu kontrolu nad njihovim vlasništvom, Tomo je srednju polovicu mjeseca provodila obilazeći kuće i zemljišta, pa joj je izdržljivost njenih nogu bila pokazatelj zdravlja, no ujedno i veoma važan vanjski činilac koji joj je pomagao da održava svoju unutarnju Čvrstinu i volju u odnosima s Yukimotom i Sugom. U velikoj obitelji kao što je bila njihova - Yukimoto, Takao, Yoshihiko, Suga, i k tome još tri služavke, Tomo se uvijek imala za koga brinuti. O njezinu zdravlju, međutim, nitko nije vodio računa, kao da su svi vjerovali da je besmrtna.- Vaša baka nikada nije bolesna - glasio je Yukimotov općeniti zaključak.Prirodno je da se unuci potuže kad ih nešto boli, ali i Suga, koja je kao žena prva trebala pripaziti na Tomino zdravlje, samo je jadikovala nad svojim:178- Gospoda je tako otporna, zavidim joj! - govorila je, napola kivno.No, iako srčana, Tomo uistinu nije bila slabe konstrukcije, i tijekom svih ovih godina nije preboljela nijednu bolest koja bi se mogla imenovati, više od polovine tog zdravlja dugovala je žestini svog duha koji nije priznavao poraz i koji je silom potiskivao sve ono što bi joj moglo ugroziti dojam zdrave osobe. A zapravo je patila od vrtoglavice i naginjala neurozi, a u posljednjih pet-šest godina, u doba najvećih ljetnih vrućina, disanje bi joj postalo otežano a koljena obavezno otekla i napunila se vodom, ali bi s prvim svježijim povjetarcem otekline splasnule i nestale. Na malaksalost u tom razdoblju također je brzo zaboravljala, pa premda ju je Etsuko, koja se u međuvremenu udala, u više navrata upozoravala kako bi bilo pametno da ode na pregled dobrome liječniku, Tomo nije poduzimala ništa u tom smislu. Bilo bi joj grozno da sazna da ima neku kroničnu bolest. Kad bi se to dogodilo, strahovala je, u onom vječito napetom dijelu njezine psihe nastala bi pukotina, koja bi joj polako ali sigurno slabila i duh i tijelo. Već sama pomisao da bi mogla ostati i nepokretna, mirno ležeći u jednoj od soba te velike, hladne kuće, izazivala je u njoj nesnosno ogorčenje.Od jutra do večeri na svom jastuku s naslonom za leda, Yukitomo je svaki dan mjerio temperaturu, grgljao, ispirao oči ljekovitom tekućinom; tijelu je posvećivao maksimalnu pažnju i trudio se da svoj vijek što više produlji, s gotovo jednakom požudom za životom kao u drevnih kineskih kraljeva koji su slali svoje ljude u potragu za eliksirom mladosti. Gledajući ga, Tomo bi se ponekad sjetila da je on za čitav jedan ciklus, punih dvanaest godina stariji od nje. Kad bi on doživio osamdesetu, njoj tada ne bi bilo još ni sedamdeset. Ali mora izdržati. Ne smije doživjeti poraz, mora pokazati da je njezin život vitalniji od njegova. I ne samo to: pomisao da bi morala napustiti ovo društvo u kojemu je, zakonski, ipak imala muža, činila joj se tako179dalekom i hladnom, da je ćutjela usamljenost od koje joj se srce ledilo.- Nešto mi loše izgledate, gospodo. - Te tople Kayine riječi što ih joj je, ništa ne misleći, maločas uputila na odlasku, snažno su joj uzburkale grudi. Spomenuta prehlada joj, zapravo, nije prolazila, a uz novogodišnje praznike i kuću punu gostiju bijaše na nju napola i zaboravila. No ćutjela je i klonulost u

nogama, koju zimi inače nikada nije osjećala, a u posljednje vrijeme ta se klonulost gmizavo uspinjala naviše i dosegla predio grudi. Od novogodišnjih jela nije ove godine zatražila čak ni drugu porciju juhe s pogačicama od rižinog brašna, koju je inače tako voljela.- Zar ste već gotovi, gospodo? - začudila se služavka koja ju je posluživala.- Nešto mi nije u redu sa zubima... - nehajno će Tomo, izbjcgavši odgovor.Na njezine riječi, međutim, nitko nije obratio pažnju; svi su marljivo rukovali štapićima. Zbog te sveopće ravnodušnosti Tomo je odahnula jer se bojala da će netko primijetiti kako nema teka, što bi onda privuklo i Yukimotovu pažnju; no ujedno, premda to nije bilo ništa novo, činjenica da joj u ovako okupljenoj porodici nitko nije uputio ljubavlju izoštren, pronicljiv pogled, činila je da se osjeća odvojenom kao u svijetu gluhih.U posljednje dvije-tri godine žalostilo ju je što se Takao, kojega je kao dojenče držala u naručju i odgajala obasuvši ga svom svojom ljubavlju, naočigled udaljavao od nje. Uzrok tom povlačenju bila je vjerojatno rana o kojoj nije mogao govoriti, a koju je na njegovu srcu ostavila prva mladenačka ljubav, polusestra Ruriko; nju je zabrinuta Tomo, ubrzo po završetku djevojačke škole, udala za bankovnog činovnika u pokrajini Kansai. Premda je i sam znao da njihova ljubav nema budućnosti, baka je Rurikinu udaju požurila više nego što je bilo potrebno; zaprepaštenje zbog pronicljivosti kojom je prozrela tajnu njegova srca, i iznenađenje zbog načina kojima ga je zatekla, skinuli su s njega onaj sloj privrženosti koju je dotada prema njoj osjećao.180U njemu je spontano buknula netrpeljivost prema bakinoj o.štroumnosti. I ne samo da od bake više ništa nije tražio, već je i otvoreno pokazivao kako mu njezina ljubav - kojoj je bio potreban samo njegov mig pa da učini sve što on zaželi - ide na živce, i postupno se od nje udaljavao.Tomo je sa žaljenjem shvatila da je, zauzvrat tome što joj je hoćeš-nećeš uspjelo odvojiti Ruriko od Takaa, izgubila svu iskrenost kojom joj je on dotad otvarao svoje srce. Ali tu nije mogla ništa učiniti. Nepotrebno je i reći da, voljela ona Takaa ne znam koliko, jedna od stvari koju mu nikako nije mogla priuštiti bijaše svakako Ruriko. Nagledala se suviše nehumanog i nemoralnog u Yukimotovu životu, pa ni za što na svijetu nije željela doživjeti to još jednom, kod ljubljenog joj unuka, koliko god se on zbog toga udaljio od nje.Ali zašto, pitala je samu sebe, zašto je ona cijeli život primorana živjeti okružena i sputana tako nečasnim vezama? Ono što u njezinu srcu nije čak ni postojalo, u stvarnosti se događalo, ili pak moglo da se dogodi medu najbližim joj i najdražim osobama. A zbog čega je bilo tako, to njezin um, prema shvaćanjima koje je imala, nije mogao dokučiti. Neka sila ju je donijela na svijet i vodila je upravo ovim životnim putem. Ta sila je vjerojatno bila sudbina. I Tomo je tek sada počela uvjerljivo osjećati da postoji nešto neminovno i mnogo jače od njezine životne etike, koje se sve dosad tako strogo pridržavala.- Namu Amida Butsu, Narnu Amida Butsu...- promrmljala je spontano Budino ime, a ponekad ga je nastavljala zazivati tako usrdno da bi joj se usne zažarile od intenziteta dodira.Kada je sišla s tramvaja na stanici u blizini kuće, pepeljastosiva zavjesa što je zastirala nebo popustila je i počeo je lepršati snijeg sitan poput pamučnih pahuljica.- Evo, konačno, i snijega! - reče sama sebi prelazeći tračnice.181Išla je korak po korak; noge su joj bile tako teške kao da joj drvene klompe uranjaju u cestu, a dah joj se odvajao od tijela u čujnim izdisajima. Mora da sam jako umorna, pomislila je. Obično joj je bilo mrsko sjesti u rikšu, ali danas, s ovim svojim nogama, bilo je očito da neće izdržati dugi put laganom uzbrdicom koji je vodio do njihove kuće. Nastavila je hodati da bi stigla do mjesta gdje se od ceste odvajao uspon na brežuljak; tamo je, u očekivanju mušterija, obično stajalo nekoliko rikši. Ali danas, vjerojatno zbog snijega, sve su bile zauzete, jer ni od nosiljki ni od njihovih nosača, koji su se obično grijali uz vatru ogrnuti vunenim pokrivačima, nije bilo ni traga.Koliko god ju je to ozlovoljilo, nije se imala kome potužiti. Prepustivši se sudbini, počela se uspinjati blagom uzbrdicom; polako, korak po korak, jer je otežale noge jedva odvajala od tla. Budući da već nekoliko dana nije bilo kiše, snijeg što je prsio začas je tlo pokrio bijelom koprenom, te napudrao bjelilom sive krovove malog niza radnji s jedne, i grane drveća nad kamenitim zidom s druge strane puta. Svjetla što su se počela paliti odražavahu se na snijegu narančastom bojom marelice, a tu i tamo bi se ispod nadstrešnice, uz dim od vatre, provukao i miris ribe što se pržila za večeru.S kišobranom u ruci otežaloj i ukočenoj od snijega Tomo je išla korak po korak, jedva podižući noge.

Uzbrdica ju je toliko zamarala da je često bila primorena zastati i duboko udahnuti. Nevelike kuće koje bi zamijetila kad bi zastala bile su ili obične kuće, ili voćarne, ili pak trgovine raznoraznim potrepštinama; no u svima je neizmjernim sjajem svijetlilo narančasto svjetlo električne lampe, a mirisi svakodnevnih jela, koji su joj draškali nosnice, duboko su je ganuli nekim neizrecivim bogatstvom i toplinom. Sreća... mala, skladna, dražesna sreća zacijelo je prebivala u ovim kućama, u njihovim tijesnim sobicama uz prigušenu svjetlost lampe. Samo malo sreće i prosječnog sklada: ta nije li baš to ono za čime svaki čovjek, vičući, plačući ili divljajući, teži cijelim svojim bićem.182Čvrsto omotavši sivi šal oko vrata, s kišobranom u ruci promrzloj poput leda, Tomo je bila preumorna da nastavi put. Stojeći tako posve sama na cesti kojim je prsio snijeg, obuzme je očaj zbog vlastite beznačajnosti. U ovih nekoliko desetljeća, koliko je ključ svojega života prepustila samovoljnom mužu, sve što je unutar određenih joj granica propatila, naradila se i postigla, bilo je za onaj beživotan i krut prostor opkoljen nepremostivim zidovima, a koji se sažeto mogao nazvati "dom" ili "obitelj". To je nedvojbeno bio njezin životni prostor, s kojega nije uzmicala i u koji je uložila svu svoju snagu i energiju. A sada je, odjednom, kroz svjetla u kućama koje su tako otužno oivičavale jednu stranu puta, spoznala kako je isprazan njezin, moglo bi se reći umjetan način života, u koji je utrošila toliko energije i mudrosti.Zar je moguće da je cijeli njen život bio uzaludan i bezvrijedan? Ne, to ne može biti, reče sama sebi i snažno odmahne glavom. U njezinom svijetu bijaše nesigurno, kao kad se u tami pokušavaš snaći opipom a ruka ti dodiruje samo nešto hladno, tvrdo i bezbojno, u mraku kojemu kao da nema kraja; no kraj, ipak, mora postojati, kao što mora postojati i svijet pun svjetla i vedrine, koji će je dočekati kao putnika u vlaku kad izbije iz tunela... i ako taj svijet ne postoji, ništa ne bi imalo smisla.., Ne smije očajavati, mora nastaviti put. Ako se uporno ne bude uspinjala, nikada neće stići na vrh brežuljka...Duboko udahnuvši, Tomo premjesti teški kišobran iz jedne ruke u daigu, dok je u slobodnoj Rici čvrsto držala platnenu vrećicu s dokumentima. Pred njom je, shvatila je podigavši pogled, bio još dobar komad lagane uzbrdice. Mislila je da je prevalila već tri četvrtine, a bila je tek na polovini puta.Zatvorila je kišobran da bi ga upotrijebila kao štap, sivi šal omotala oko glave i nastavila klipsati dalje.Sljedeće subote, s namjerom da kod njih i prenoći, posjetila183ih je Etsuko u društvu svoje najmlađe kćeri Kuniko; bio je to njihov prvi novogodišnji posjet. Tomo je taj dan provela na nogama, kao i obično, ali već od jutra nešto ju je tištalo u prsima i nije gotovo ništa jela. One večeri kad je sniježilo, jedva se, zastajkujući nakon svakog koraka, nekako dovukla kući; odgurnula rešetkasta vrata sporednog ulaza i sjela na rub uzdignutog poda, toliko osamućena da nije mogla ni govoriti. Pred nju je izasla Suga i pozdravila je, ali Tomo je nije pogledala već samo, mahnuvši rukom, izustila:- Tople vode...Iznenađena što vidi Tomo kako ne skida s glave šal prekriven snijegom, Suga joj donese šalicu s vodom i zagleda se u njenu zgurenu priliku, u požutjelo lice orošeno znojem.- Što se dogodilo, gospodo?- Ništa, ama baš ništa - ne otvarajući oči odgovorila je Tomo - samo sam malo umorna... Nemoj o tome ništa spominjati gospodaru,Tog dana rano je legla, no sljedećeg jutra ustala je kao i obično. Znala je da u subotu dolazi Etsuko, pa je željela da pošto-poto dotad ne padne u postelju. Bojazan da, ako jednom legne, više nikada neće moći ustati, davala je natprirodnu snagu njenim malaksalim udovima.Etsukin muž Shinohara postao je u svojoj odvjetničkoj struci jedna od vodećih figura. On i Etsuko dobro su se slagali, a i njegovu odnosu prema tastu i punici nije se imalo što zamjeriti pa čak ni Yukitomo, koji je prema sinu Michimasi ćutio prezir, nije mogao a da mu ne oda dužno poštovanje. Djelomično i zbog taštine što ju je osjećao prema drugom muškarcu, vrlo rijetko je stavljao primjedbe na ono što bi rekao Shinohara. Kad bi Tomo željela mužu poručiti nešto što sama nije mogla, kazala bi kćeri a ova Shinohari, koji bi onda razgovarao s Yukitomom kao da je priča potekla od njega.Premda je i kao djevojka bila profinjena, neznatno naglašena Šarma, Etsuko je uz muža uz kojega nije iskusila184Tomine patnje i u sredovječnim godinama sačuvala čistoću, izvana kao i iznutra, djevojke odgojene u zatvorenoj sredini. Ponekad je Tomo u tome vidjela simbol sreće, zaslužene zahvaljujući njenoj

nesretnoj sudbini, ali često je bivala i razočarana nedostatkom topline i širine shvaćanja u Etsukinu reagiranju, kad bi joj se potužila na kućne probleme u vezi s Yukitomom i Sugom. No, premda inače gotovo nikada nije osjetila želju da teret sa svojih pleća prebaci na kćerina, današnji dan je bio iznimka i ona je gorljivo očekivala Etsukin dolazak. Kad su ušle u sobu gdje je Yukitomo sjedio na svom jastuku s naslonom za leda - Etsuko u svečanom dvoslojnom kimonu s porodičnim grbom i prekrasnim, crvenkasto-smeđim obijem na kojemu bijahu izvezeni vrapci nad bambusovim drvećem, i djevojčica Kuniko u kimonu od krepa, dugih rukava i vedrih boja, držeći majku za ruku - Tomo oćutje kako joj je srce u grudima poskočilo od radosti, koja je i samu nju zaprepastila.- Evo ih! - rekao je Yukitomo. - No, sve najbolje u ovoj godini! A koliko već godina ima Kuniko? Kad čovjek ima mnogo unučadi - zacerekao se - ne može svima pamtiti godine.- Ja sam već jako star - nastavio je. - Možda ću se ove godine i oprostiti sa svijetom... Gdje je Shinohara, zašto danas i on nije došao? Već sam pripremio tablu za go... A tako, novogodišnja proslava u Društvu odvjetnika? A kao predsjednik, naravno, pogotovo ne može izostati...Izgleda da je Yukitomu pričinjavalo zadovoljstvo promatrati smjerno držanje svoje kćeri i njeno lijepo lice, tako slično njegovu, na elegantno izduženu vratu kao u ždrala, jer je govorio mnogo, gotovo kao da se svjesno trudio da joj ugodi. Vidjevši raspoloženje starog gospodara, a u želji da ga još više razonode, Suga i služavke također počeše naizmjence redati komplimente Etsukinoj frizuri i uzorku Kunikina kimona.Malo poslije podneva, kada je Kuniko izašla sa služavkama i svojom sestričnom pozvanom iz Tsunamachija, vršnjakinjom185Namiko, da se drvenim reketima igraju lopticom s utaknutim perjem, Tomo će kćeri:-Jučer se s prvog kata tako lijepo vidjela planina Fuji; dođi, pokazat ću ti! - kazala je nehajnim tonom i odvela Etsuko u jednu sobu na pročelju.S verande se na zapadu mogao vidjeti blijedoplavičasti obris Fujija, no Etsuko baci samo letimičan pogled na nj.- Želiš mi nešto kazati, majko? - upita, smjestivši se na tatamiju u blizini verande. Poslije toliko godina dobro je poznavala običaj svoje majke da je nehajno pozove u stranu kad bi joj željela nešto povjerljivo reći.- Loše se osjećam...-1 ja bih rekla. Zabrinula sam se kad sam te vidjela, djeluješ tako umorno. Što ti je u stvari? Jesi li bila kod liječnika?- Nisam - Tomo odlučno mahne glavom. - Tvom ocu dolazi gospodin Suzuki da ga pregleda, i to barem jednom u tri dana, ali ja nemam povjerenja u liječnika koji se ponaša poput muške geishe...Zapravo sam čekala da ti dođeš. Mislim da mi je, samo ovaj put, potreban pregled kod dobrog liječnika...- Čekala si, kažeš?... Čekanje je, majko, besmisleno kad je u pitanju bolest. Zašto mi se nisi već prije javila telefonom?- No dobro, dobro, to i nije tako važno... - i Tomo se sitno nasmije, kao da je kćeri htjela dati do znanja da stvar ne shvati suviše ozbiljno.Bilo bi suviše pretjerano da o tako nečemu govori preko telefona, a i pismo napisano posebno radi toga samo bi ih uznemirilo. Još je najbolje bilo da pričeka Etsuko, jer je sa sigurnošću znala da će danas doći. I Tomo, malo-pomalo, ispriča kćeri o novim simptomima koji su se pojavili krajem stare godine.- Pogledaj kako su mi natečene noge - reče i ispruži nogu naprijed, razotkrivši je. Zatim prstom pritisne goljenicu. Na žućkastoj koži stvorila se na mjestu pritiska blijeda udubina veličine graha, koja nije nestala ni kad je odmaknula prst.186- Vidiš? - Tomo je intenzivno promatrala kćer, dok su joj oči neznatno bile podlivene krvlju.- Uistinu je nabrekla - izjavila je Etsuko skupivši obrve i zagledala se u majčine blijede upale oči bez sjaja. Zacijelo su u pitanju bubrezi, mislila je, zaprepaštena činjenicom da je majka pred njom razotkrila nogu, kretnjom koju od nje nikada, ni kao dijete, nije doživjela. Učini joj se kao da pred sobom gleda majku koja je odbacila sve ono, na što je inače itekako pazila.- Moramo što prije dovesti liječnika. Želiš li da ja govorim s ocem?- Da, mislim da bi bilo dobro da to učiniš ti... - spustivši pogled, Tomo će promišljeno. - Ali ne bih

željela da zna da je to poteklo od mene.- Zar je potrebno da se brineš i o takvim stvarima?- Za mene jest. Ti sve promatraš kroz logiku, ali zaboravljaš da za ovaj dom logika nema vrijednosti.- Ipak, ovisi o čemu je riječ. Ne vjerujem da bi se u takvom slučaju otac mogao pokazati nerazumnim... A da kažem mužu, pa da to od njega sazna?- Da... ako možeš, to bi još bilo najbolje. Ali on je prezaposlen, i pitanje je kada će moći doći...- Već sutra, ako treba. A dovest će, uz obrazloženje da mu punica ne izgleda dobro, i svog prijatelja, profesora internista sa sveučilišta.- Nije potrebno da ga posebno dovede ovamo, ja ću otići k njemu...- Ne, majko. Čemu tolika briga o drugima? Već sam ti i prije, otkad se tužiš na klonulost u nogama, rekla da ti je potreban pregled dobrog liječnika, ali onda moraš bez oklijevanja poslušati njegove savjete.- Ti malo pretjeruješ, mislim da stvar nije toliko ozbiljna... - nehajno će Tomo, u želji da potcijeni ono što je rekla, no izraz na licu odjednom joj se promijeni, kao da se zagledala u dubinu ponora.187- Nego, Etsuko, htjela bih te još nešto zamoliti... i bilo bi mi neizrecivo teško, kad ti ne bi pristala da mi tu želju ispuniš...- O čemu se radi? - upita Etsuko, instinktivno uvukavši ramena pod težinom tugaljivo-bolnog izraza na majčinu licu.- Slušaj, možda je neobično govoriti o tome... Ali ako liječnik, nakon pregleda, ustanovi da je moja bolest neizlječiva...- Koješta! Ne govori tako, majko.- Ali mi samo razgovaramo o tome, za slučaj da se to dogodi. Svaki čovjek mora jednom i umrijeti, pa u razmišljanju o smrti nema ničeg lošega. Nego... u slučaju da je moja bolest neizlječiva, liječnik mi to neće prvi reći, ali isto tako ni svi vi oko mene. A to je ono što me zabrinjava... U trenutku kad saznate da ću sigurno umrijeti, želim da mi se to jasno kaže; ima toliko stvari koje moram srediti neposredno prije same smrti. No ako bi vam bilo žao reći mi da umirem i samo me tješili lijepim riječima, a ja u međuvremenu umrem, to bi za mene bilo fatalno. Ti si mi, Etsuko, kći, i zacijelo moju narav razumiješ bolje od ostalih. Osjećam da samo tebi i tvojemu mužu mogu o bilo čemu slobodno pričati... Onda, dogovoreno, reći ćeš mi, zar ne?Glas joj je bio dubok i smiren kao da govori o svakodnevnim stvarima, ali Etsuko nad sobom osjeti neki neodređen i postupno sve jači pritisak. Plašila ju je pronicljivost, kojom je njezina majka već slutila vlastitu smrt.- Hoću. Ali to neće biti potrebno, vidjet ćeš - odgovorila joj je, prisilivši se na vedar osmijeh.A s osmijehom oko Tominih teških vjeda pojave se duboke bore uslijed smiješka kojim se pridružila obmani svoje kćeri.- Nego, ako je naš razgovor završen, da siđemo. Ne bih htjela da Suga, ako nas dugo nema, opet postane sumnjičava.S tim riječima, položivši ruke na koljena, Tomo je sporo ustala. Koračajući, pogledala je Etsuko koja je išla za njom i promrmljala:- Ipak sam ja izgubila, a tvoj otac pobijedio. Etsuko nije odmah shvatila značenje tih riječi.188Te večeri, isprativši Etsuko, Tomo je otišla u postelju tužeći se na osjećaj hladnoće, a sljedećeg jutra više nije mogla ustati. Isti dan došao im je u novogodišnji posjet Etsukin muž Shinohara, iskoristivši priliku da vidi bolesnicu.- Oče - kazao je Yukitomu koji je sjedio sučelice - čini mi se da majčino stanje nije kao obično. Kako bi bilo da pozovem svog prijatelja Inezawu da je pregleda? Kad jednom bude prekasno, ništa više neće koristiti - rekao je to opušteno, za vrijeme jednog predaha uz go-tablu.- Tomo se uvijek ponosila svojim zdravljem - kimnuo je glavom Yukitomo - i zazirala od liječnika kao od kuge. Bilo bi dobro da joj to ti predložiš, i svakako dovedeš doktora Inezawu...Yukitomo je nasjeo i upao u zamku baš kako je to Shinohara i želio. Ni sam Yukitomo, međutim, nije mogao ostati ravnodušan prema činjenici da u posljednje vrijeme Tomo ne ustaje iz postelje, kao ni prema stanju u kojemu se, one snježne večeri, prekrivena snijegom uspuzala kroz sporedni ulaz, Što doduše nije sam vidio ali mu je ispričala Suga.Shinoharin školski drug i dobar prijatelj, doktor Inezawa, slovio je kao jedan od najboljih internista na

području medicine. Kada je odlučeno da će on doći da pregleda Tomo, njezina postelja premještena je u jednu od ljepših soba u prednjem dijelu kuće; a za tu je priliku, iz radnje Nishikawa u Nihonbashiju, razmetljivi Yukitomo posebno naručio nov komplet posteljine presvučene finom svilom.- Toliko pretjeruje s tim novim stvarima, da bi se svatko praznovjeran uplašio najgoreg - ogovarale su ga krišom služavke i nadstojnik Tomoshichi.Njihove slutnje su se obistinile, dijagnoza doktora Inezawe glasila je: atrofija bubrega, toliko uznapredovala da je već nastupila uremija... Zasad medicina nije bila u stanju da joj pomogne; živjet će, najdulje, možda nešto više od mjesec dana.189- Znači, ipak je istina, ona je znala da je bolesna... -jauknula je Etsuko kad joj je muž priopćio dijagnozu.Navikla da je gleda jaku i zdravu, nikada u postelji, nedavni razgovor s majkom zatekao ju je potpuno nespremnu i zapanjio je, ali ono što joj se tada činilo nevjerojatnim, sada je bila očita i neizbježna stvarnost.- Kad budemo ocu kazali za majčinu bolest, hoćemo li mu spomenuti i ono što je meni rekla?- Da, to će ujedno biti i najpogodniji trenutak. A budući da se radi o nesvakidašnjoj prilici, bit će primoran da nas sasluša.- iMajka je više od deset godina mlada od oca... Morala bi dulje i živjeti! - dok je to govorila, iz očiju su joj uznemireno tekle suze.Stegnuta u životu oklopom strogih načela, Tomo ni svojoj kćeri nije dopustila da bude nježna s njom, ali sama činjenica majčinog postojanja davala je Etsuki sigurnost nalik onoj u dobro utvrđenom zdanju. Pomisao da će sada, odjednom, izgubiti taj osjećaj sigurnosti, ispunjavala ju je nepodnosivom tugom.Kada su Etsuko i njezin muž rekli Yukitomu za Tominu bolest i neznatnu vjerojatnost da će ozdraviti, te spomenuli njezinu želju da joj se dijagnoza otvoreno kaže, Yukitomo je kimnuo glavom.- U redu, ja ću to učiniti - rekao je, kao da nagovara sam sebe.Oborena pogleda, Etsuko je plakala. Shinohara je obujmi rukom i izvede iz sobe. Odmah nakon toga, bešumno, u sobu uniđe Suga.- Gospoda Shinohara je plakala. Kako je vašoj gospodi?- Po svemu sudeći, loše.- Ali što joj je, zapravo?Primaknuvši mu se koljenima bliže, Suga se iskosa intenzivno zagleda u njegov profil u polumraku sobe. Njegove oči potražiše njezino lice ali, kao da je na njemu ugledao nešto što ga je zaprepastilo, odmah odvrati pogled.190- Ali, to je nemoguće. Gospoda je uvijek bila tako jaka, tako zdrava žena... Tko bi na tako nešto uopće i pomislio...No Yukitomo, bez ikakva drugog odgovora, samo zatrese glavom.Pupoljci bijele šljive u vrtu nabubrili su pod zimskim, neobično svijetlim suncem. Tomo, koja je ležala u sobi na južnoj strani kuće, mogla je sa svog jastuka vidjeti sjenu starog stabla što ju je sunce, poput kakvog crteža tušem, ocrtavalo na bijelom papiru kliznih vrata. Sve što bi pojela istog trenutka bi povratila, pa Čak i mlijeko i juhu. Već joj je i sam miris hrane postao odvratan. Pa ipak, premda nije ništa jela, neprestano ju je mučila žgaravica.Naglo otvorivši vrata, u sobu uniđe Yukitomo, začudo sam.- Kako si? Je li ti jutros malo bolje?Podigavši teške vjede, Tomo pogleda u muža kao da ne vjeruje vlastitim očima.- Baš nimalo... Što je rekao doktor Inezawa?- Veli da su ti bubrezi dosta oštećeni... Ali, uz potreban odmor i brigu o zdravlju sve se da izliječiti... A ti si tako čvrste konstitucije...- To nije istina!Tomo pokuša podignuti glavu s jastuka u namjeri da sjedne kako bi mogla razgovarati s mužem, no njegova je ruka zadrži i vrati natrag, položivši ruku na ženino mršavo rame, prekriveno noćnim kimonom, koje već više desetaka godina gotovo uopće nije dotaknuo, Yukitomo oćutje kako su u njemu kosti iznenađeno škripnule.- Ne moraš ustajati. Znam što si zamolila Etsuko... Ti ćeš sigurno ozdraviti, ali čovjek mora uvijek

biti spreman i na ono najgore... i ako želiš nešto reći, što god to bilo, bolje da to učiniš sada. Slušam te i pamtim.191- Shvatila sam. Lijepo si to rekao, i, upravo za takav slučaj, ja sam unaprijed napisala oporuku. Naći ćeš je u stražnjoj sobi gdje je oltar, u donjoj ladici mog ormara; na njoj i piše "Oporuka". Pročitaj je... Prije nego što umrem, želim sigurno znati da si je pročitao.Tomo napipa ispod jastuka vrećicu s ključem i pruži je Yukitomu, netremice ga promatrajući. Tako otvorenim i nepokolebljivim pogledom nije muža pogledala odavno, već desecima godina. Sve bliža smrt učinila ju je slobodnom.Napustivši bolesničku sobu Yukitomo je, sam, otišao u prostoriju gdje se nalazio obiteljski oltar. Već desecima godina nije u svojoj ruci držao ključ od ormara. Uvukavši ga u malu ključanicu, okretao ga je sad lijevo sad desno, sve dok mu konačno nije uspjelo otvoriti ormar. U njemu su uredno bile složene bankovne knjižice, računi i ostali dokumenti, a na samom vrhu nalazila se omotnica na kojoj je, nevještim no snažnim potezima kičice bilo ispisano "Oporuka". Yukitomo je uzme i otvori je, smjestivši se uz prozor da bolje vidi. Sadržaj se nastavljao onim istim djetinjim rukopisom kao na omotnici.U njemu je Tomo mukotrpno, tipično ženskim, smjernim stilom pisala o novcu što ga je uštedjela bez Yukitomova znanja. Radilo se o popriličnoj svoti novca. Porijeklo te ušteđevine bio je ostatak sume koju joj je prije trideset godina bio povjerio Yukitomo, kada je na njegovu zapovijed otišla u Tokio da mu dovede Sugu. Dao joj je tada veliku svotu od dvije tisuće jena, uz napomenu da troši prema vlastitom nahođenju. Ali i nakon što je dolično obukla Sugu i isplatila troškove boravka, još uvijek je kod sebe imala tisuću jena. Taj novac je po povratku kući, uz obračun svih izdataka, namjeravala vratiti mužu. Ali kad je vidjela da se on odmah zaljubio u mladu Sugu, zabrinula se za svoju budućnost i, za svaki slučaj, odlučila taj novac zadržati, više radi djece negoli radi sebe. To je razlog što je sve ove godine, trpeći boi što je morala imati tajnu pred mužem, na osnovi te svote stalno štedjela, ali ništa od toga nije utrošila na vlastiti luksuz. Poslije njezine smrti, pisalo je, neka se taj novac razdijeli njenim192unucima, Sugi i Yumi, te rođacima vezanim uz njihovu obitelj...Čitajući oporuku, Yukitomu se činilo kao da posrče pred nekom neobično jakom silom. Ni riječi pritužbe na bezobzirne postupke kojima ju je on, njezin muž, stalno izlagao; ona se samo ispričavala što mu nije mogla vjerovati i što je sve ove godine krila pred njim tu bolnu tajnu. Ali njezine riječi isprike, više od bilo kakvog predbaci van ja, nadvile su se nad njegovom dušom svom svojom težinom.Yukitomo se uspravi, kao da se želio otarasiti tog osjećaja, i velikim se koracima uputi hodnikom natrag, u Tominu sobu.Tomo je ležala u istom položaju kao i maloprije, otvorenih očiju.- Ništa ne brini, Tomo... Pročitao sam što si napisala i sve sam shvatio.Glas mu je zvučao snažno i bodro, kao u mladića. Odgojen u samurajskoj obitelji, Yukitomo nije znao kako da pokaže ženi da mu je žao. To što je upravo izustio bilo je za njega i najveća moguća isprika. Tomo se upitno zagledala u njegovo lice.- Znači, opraštaš mi? Hvala ti -kazala je.Od te večeri Tomo je zapala u gotovo neprekidan drijemež, a i u trenucima kada je bila budna, oči su joj zurile u prazno i ništa nije govorila.O bolesnoj, potpuno bespomoćnoj Tomo brinuo se Yukitomo s tolikom pažnjom, kao da se uistinu radilo o ženi koju je ljubio cijelog života. A budući da je volja starog gospodara predstavljala zapovijed i za obitelj i za rođake, prvi put su svi počeli paziti na Tomo gledajući je s poštovanjem, dužnim njegovoj zakonitoj ženi.Jedne večeri krajem veljače, kada je bila već na samrti, došle su Fujie i Tovoko - Michimasina žena i Yukitomova nećakinja - da probdiju noć s bolesnicom; njegovateljica je dobila slobodnu večer. Bilo je tako hladno da se hladnoća uvlačila u kosti, a drveni ugljen u žeravniku pretvarao u pepeo nedugo nakon što se zapalio.193- Tovoko! - zazove je Tomo koja je sve dotada drijemala, širom otvorivši oči i okrenuvši glavu u njezinu pravcu.

Odgovorivši, Tovoko priđe bliže, a Fujie požuri kako bi spriječila svekrvu da podigne glavu; bojala se da bi joj od suviše nagle kretnje moglo pozliti. Ali Tomo nervozno odmahne glavom i odgurne ruku koja ju je pridržavala. U toj gaiboj kretnji, što inače gotovo nikad nije učinila, Tomo je otvoreno izrazila svoje prave osjećaje. To je obje žene zaprepastilo, i one su nelagodno zurile u prosijede pramenove kose što su se neuredno spuštali s Tominih upalih sljepoočica. Tomo nije podigla glavu, ali je, snagom koja bi bila dovoljna i da sjedne u postelji, izgovorila u jednom dahu.- Tovoko, idi stricu Yukitomu i reci mu da ne želim nikakav sprovod. Bit će mi sasvim dovoljno da moje tijelo odveze na otvoreno more Shinagawe i pljusne ga u vodu...Oči su joj, pune života, caklile od uzbuđenja. Bijahu ispunjene jasno izraženim čuvstvom tolikog intenziteta da ih je bilo teško prepoznati kao one sivkaste oči uvijek smirena pogleda ispod teških vjeda.- Ali strino, kako uopće možete tako nešto reći?- Zašto to želite?Tovoko i Fujie pokušavale su je očajnički razuvjeriti, ali Tomo, koja je bila u transu, nije ih čula.- Brzo, brzo! Ako to ne učiniš odmah, više neće biti vremena... Ja to uistinu želim... U more s mojim tijelom, neka ga pljusne... Baš pljusne...Kao da joj se svidjela riječ "pljusnuti", Tomo ju je izgovarala gotovo sa zadovoljstvom.Kako ih je bolesnica požurivala, Fujie i Tovoko nisu mogle a da ne izađu iz sobe. Na hodniku su izmijenile poglede, kao žene koje su imale muževe i propatile svaka na svoj način - i, zahvaljujući složenom razumijevanju svojstvenom samo ženama, kimnule jedna drugoj glavom.- Onda, da mu kažemo?194- Mislim da bi trebalo. Kada to već toliko želi...I sama pomisao, da bi provalu tako dugo suzdržavanih Tominih emocija morale zadržati za sebe, ispunjavala ih je neodređenim strahom.- Još ne spavate, oče? - upitala je Fujie Yukitoma i ušla, a za njom i Tovoko, u njegovu sobu.Yukitomo je, kao i obično, sjedio na svom jastuku s naslonom i rastvorom bome kiseline ispirao oči. Osim njega u sobi nije bilo nikoga, ni Suge ni unučadi. Yukitomo ublaži sjaj svojih izrazito blistavih zjenica koprenom nalik sumaglici, kao da je time htio zahvaliti dvjema ženama za trud oko bolesnice.- Hvala za pomoć - rekao je.Čim je sjela, Tovoko mu istog trenutka počne kazivati Tominu poruku. Namjeravala ju je izgovoriti kao buncanje bolesne žene, ali riječi su joj potekle ozbiljnim i od uzbuđenja vriskavim glasom, kao da iz nje govori Tomin duh.Sumaglica što je zastirala sjaj Yukitomovih očiju u trenutku iščezne. Poluotvorenih ustiju, lice starca poprimi odsutan izraz. U njegovim upravo ispranim, vlažnim zjenicama ukaže se sjenka strave, kao da je ugledao duha. No već u sljedećem trenutku, uslijed prisilnog napora mišića da povrati svoj uobičajeni izraz, njegovo skladno lice ružno se iskrivilo.- Takvu glupost neću dopustiti. Reci joj da će biti pokopana sa svim počastima, kako i dolikuje ovoj kući.Izgovorio je to brzo i prijekornim tonom, a zatim se okrenuo u stranu i snažno se useknuo. Kriku, u kojemu je njegova žena sažela sva čuvstva što ih je potiskivala punih četrdeset godina, bio je izložen čitavim svojim bićem. A snaga tog krika izazvala je raspuklinu u njegovu oholom egu.195

TUMAČ JAPANSKIH RIJEČIČO (CHO) - mjera za dužinu, oko 109 mFURIGANA - vrsta jednostavnog slogovnog pisma, dopisanog kao izgovor uz složene kineske ideogrameGEISHA - djevojka koja na banketima, uz svirku, pjesmu i ples, prima i zabavlja gosteGO - jap. nacionalna igra, koja se sastoji od podloge nalik šahovskoj i bijelih i crnih okruglih pločicaHAORI - jap. tradicionalna odjeća u obliku kratka kaputaIKEBANA - jap. umjetnost aranžiranja cvijećaKABUKI - jap. nacionalni teatar (nastao krajem 16. st.)KAKI - vrsta voća, kod nas poznatog pod imenom japanska jabukaKYOGEN - vrsta kratke komedije, nastale u drugoj polovici perioda Muromachi (1392 - 1573)-

Obično se izvodi kao predah između dvije N6-drame.NAMU AMIDA BUTSU - molitva kojom se zaziva Buda (tzv. nenbutsu)NO - jap. maskirana drama s pjevanjem i plesom, kojoj su vrhunski ciljevi ljepota glasa i pokretaOBI - široki pojas kojim se opasuje kimonoORIGAMI - jap. vještina pravljenja raznovrsnih figura (cvijeća, životinja i si.) od raznobojnog papiraRI - mjera za dužinu, oko 3,93 km (1 ri = 36 čoa)ŠAKE - jap. nacionalno piće, dobiva se fermentiranjem rižeSHAMISEN - jap. trzaće glazbalo s tri žice197SHIN - ogranak budizma sekta tzv. Čiste zemlje, čiji sljedbenici vjeruju u AmiduTASUKI - vrpca kojom se kimono-rukavi vežu na leđima, da ne smetaju pri raduTATAMI - hasure od rižine slame kojima se oblaže pod u japanskim kućamaUKIYO-E - uz dvorsku umjetnost razvija se u 17. stoljeću i slikarstvo namijenjeno puku, ukiyo-e, s temama iz svakodnevnog života, te prikazima glumaca i kurtizana. Osobito je došlo do izražaja u višebojnom drvorezu.NAPOMENA: Ime u japanskom jeziku dolazi iza prezimena, ali u ovom prijevodu zadržali smo naš redoslijed: ime - prezime.Izgovor imena, kao i ostalih japanskih riječi u tekstu je sljedeći: sh = š, eh = č, tsu = cu, y = j, j = d.(Izuzetak čini jedino riječ Tokio; pravilno bi bilo Tokyo, ali se u knjizi tako često ponavlja i kao imenica i kao pridjev, da smo je ostavili u našem obliku.)Mirna Potkovac-Endrighetti 198

FUSNOTEFusnote u 1. poglavlju:1 U daljnjem tekstu: sjesti, što se u svim slučajevima (osim gdje se izričito spominje stolica) odnosi na jap. tradicionalni način sjedenja (kleknuti i zatim sjesti na pete).2 1868. godina, pad feudalne vlasti (šogunata Tokugawa) i početak ere Meiji (1868 - 1912)3 U Japanu je postojao običaj da žene nakon udaje pocrne zube.4 Područje Kvota i Osake.Fusnote u 2. poglavlju:1 Poigravanje homonimima: taka, sokol (smisao iz dječakova imena) i taka(i), visok.2 Sjeveroistočni Honshu.3 Tzv. yoshi, osoba koju (zakonski) prisvaja obitelj s kojom nije ni u kakvom srodstvu. To je u ovom slučaju obitelj bez muškog nasljednika, koja na taj način želi produljiti lozu.4 Od prevelike ljubavi i čežnje za dragim djevojka Hanjo naposljetku poludi pa stalno, bez obzira na godišnje doba, drži u mci i gleda u lepezu što ju je dobila od njega. Yumi time želi reći da je i ona postala poput lepeze ujesen, dakle nepotrebna.5 Aluzija na kinesku caricu Tsu-hsi (1835 - 1908) u razdoblju Tsing (l6l6 -1912), koja je zemljom autokratski vladala preko četrdeset godina bolje od kakvog muškarca.Mirna Potkovac-Endrighetti199

Bilješka o prevoditeljiciMirna Potkovac Endrighetti rođena je 1953. u Zagrebu. Završila Glazbenu akademiju u Zagrebu (violina). Članica Zagrebačke filharmonije od 1975. do 1977. godine.Japanski jezik počela učiti samostalno u sedamnaestoj godini, a 1977. prekida radni odnos u Zagrebačkoj filharmoniji da bi ga nastavila učiti u Japanu. Iste godine, nakon šest tjedana boravka u Japanu, u konkurenciji s Japancima s uspjehom polaže prijemni ispit za postdiplomski studij japanskog jezika (magisterij) na Fakultetu stranih jezika u Osaki. Diplomirala 1980. godine.Od 1981. živi u Rijeci. Premda je stalno zaposlena kao violinistica u opernom orkestru Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca (a također je i članica Riječkog komornog orkestra), važnije područje njezine aktivnosti jest njen prevoditeljski rad. Iz bogate japanske književnosti dosad je prevela sljedeća djela:Knjige:Shimazaki Toson: "Zavjet" (Hakai) Liber, Zagreb, 1987."Antologija suvremene japanske pripovijetke", Adamić, Rijeka,

1997. Yoshimoto Banana: "Kitchen" (Kitchin, Muunraito-shadou),Matthias, Labin, 2000. Kenjiro Haitani: "Zečje oči" (Usagi no me), Matthias, Labin, 2002.Pripovijetke:Pripovijetke za djecu emitirane na Hrvatskom radiju u emisijama Priče za laku noć201Miyazawa Kenji: "Gostionica Divlja mačka" Sakaguchi Ango: "Pod rascvalim trešnjevim stablima"Ese/i:Sakaguchi Ango: "Zavičaj književnosti" Sakaguchi Ango: "O greškama i padovima"Objavljeni tekstovi, odnosno predavanja:"Sakaguchi Ango"Otomo no Tabito-. "13 hvalospjeva sakeu" (iz zbirke Man'voshu)"Makura-kotoba ni tsuite" (O pjesničkoj figuri makura-kotoba)Bilješka o piscu, Naoya Shiga, uz njegov roman Dug put kroz mračnu noć (slovensko izdanje)"Neka obilježja japanske poezije i prevoditeljske dileme"202

SADRŽAJMirna Potkovac-Endrighetti: FUMIKO ENCHI...........................5I.PRVI CVJETOVI.........................................................................13ZELENO GROŽĐE....................................................................36SLUŽAVKA.................................................................................59n.MJESEC 26. NOĆI......................................................................81LJUBIČASTA VRPCA...............................................................105ZELENE ŠLJIVE........................................................................128m.POLUSESTRA...........................................................................151NA UZBRDICI.........................................................................173Tumač japanskih riječi............................................................197Fusnote....................................................................................199Bilješka o prevoditeljici..........................................................201