G O D O V I D A N A

E s a d B a j i ć

Konjic, 2005

1

Godovi dana

Esad Bajić

Izdavač:

KUU SEJFULLAH Konjic

Za izdavača:

Muamer Ćukle

Štamparija: SABAH-PRINT, Ilidža

Tiraž:

500

2

Kratki osvrt na zbirku poezije Esada Bajića

Potpisnika zbirke pjesama koja je pred nama nije neophodno lično poznavati da bi se ušlo u čudesni svijet riječi i pozitivne energije kojom autor nesebično zasipa sve koji dođu u dodir sa njegovim stihovima. Ukoliko je i to moguće onda je čitalac dvostruko nagrađen.

Jednostavan u govoru, prihvatljiv, otvoren i jasan a ipak mističan, pjesnik nas ujednačenim ritmom vodi od emotivne raznježenosti do komičnih situacija u kojima se svako od nas može prepoznati. Njegove pjesme su kao nađeno ogledalo u šumi, kad svaki od pronalazača u odrazu vidi svoj lik i misli daje to upravo njegova slika, jer čitalac je uvjeren da je pjesnik mislio upravo na njega u momentu dok je ispisivao riječi. Nekad lagane poput daška vjetra željno čekanog u sparnim noćima, nekad snažne poput kamena koji je česta tema poklonjenih stihova, prepliću se, otvaraju putokaze skrivene u zaraslom šipražju zabluda.

Počesto nedorečen, bez jasnog iskaza na kraju, ne zato što je On nekompletan već samo iz razloga što onome koji je okrenut direktno prema knjizi, daje mogućnost da dovoljno zakompliciranu situaciju dovede do rješenja koje njemu samom odgovora.Misli pretočene u riječi koje su najjače Bajićevo oružje i kojima se služi ne štedeći ga, ranjavaju i tjeraju na razmišljanje o svakoj situaciji koju sebi pretpostavimo i u kojoj se svojevoljno ili nekako drugačije, nađemo.

Na latentan način upozorava na ono što je neminovno, što moramo prihvatiti kao fakat i kao svoju obavezu prema sebi, prvenstveno, na ovom kratkom putovanju.

3

Diskretan a odlučan, On upućuje , savjetuje, nudi moguće odgovore na pitanja skrivena duboko u podsvijesti svakog od nas, a neizgovorena da ne bismo postali svjesni njihove bitnosti ili besmislenosti. Sami sebe obmanjujemo da se nešto nije desilo ako to nismo izrekli.

Bajić prepoznaje te situacije, zna On vrlo dobro da smo svi «djeca jednog praoca» i kao takve nas i upućuje da slijedimo taj put koji nanije propisan. Bajića ne treba samo čitati. To je tek jedan mali korak. Njegovu poeziju treba živjeti, osjetiti, prepoznati je u svakom trenu ovog života kojim smo nagrađeni da bismo dostigli više ciljeve.

Bajića treba osluškivati, prepoznavati, slijediti, jer puno je mudrosti, i puno proživljenih života skupljeno u tim riječima kojima nekad samo površno pristupamo. U ovu zbirku treba zaroniti kao u najdublji vir, čist i leden , koji zaustavlja dah pokreće damar a pročišćava misli.

Mom dragom prijatelju Esadu Bajiću, sa iskrenim poštovanjem

prof. Biljana Handžo 24.avgust 2005.godine

4

SJEĆANJA

5

6

ALMASA MUJAGINA

Ne znam je nikad nisam više od imena

ništa saznao o njoj Ne znam ni kad je bila

Čuo sam za nju u svojoj petoj godini

oženio se Zulfo Mehin nekom iz Krajine

i stari rekoše »Ista Almasa Mujagina».

Kasnije opet kad mi je bilo desetak ljeta

doš'o nam novi hodža imao lijepu kćer

omladina zanijemila žene pitale šta im je

a stari rekli «Ista Almasa Mujagina»

Danas, iš'o na selo dedo me pito imam li te

i kakva si meni na um pade pa rekoh «Ista Almasa Mujagina»

on me mrko pogleda izvi obrve i reče «Što će ti to sine

nisi ti Dervo Ibrin»

7

KAD...

Kad mi se pogled smiri na blizini srce zakuca tek na tren

i snenost obuzme sva moja nastojanja ja znam

tek su to krici koraka iza davnih onih

presahlih noći mladosti kad mjesec je sjao kad sunce je grijalo

kad sam u šaci nosio radosti kad bilo je ono što nije

danas u ovom danu utihnuća

Gore je nebo dole sam ja oko mene

moja kuća

8

NEBO, RIJEKA I UZDASI

Raspučila zemlja da ko vena joj poteče voda njedrima

hladna i modra kroz krš

hercegovački Da nebo se ogleda da pogled zastane i

uzdah ka drugoj strani se uputi

Hržu konji stoljetni po stazama zaraslim

Kome su preci pute gazali Kome su znake vječne kazali

i ovaj grumen zemlje s obje strane rijeke kome su ostavili???

9

OBJAVA

Nije ni žubor ni riječ ljudska nije

a žubori a čuje se

od svakog glasa jasnije i na svjetlosti dana

i snom kad se usnije i svaka mis'o

ma odakle da počne u njenim istinama skonča

Na ranu duše kad se privije mehlem je i lijek

u špiljama mračnim kad se progovori svjetlost daje

i put dobra pokazuje i strahu svakom sablju otupi

i dokazom svojim svako drugo pravo ospori

i srce smiri i srce smiri kad se

prozbori

10

SAMOĆA

Težak je svijet kroz prozore gledan Siromašni život iz dimnjaka kulja

Turoban i bijedan Nad gradom baulja

Oblak dima oktobarske noći

Ka oblacima se diže da upita kad' će

Hladna zima i snijeg iz njih doći

U mojoj peći u plamenu vatre Ni ovog časa ne pucketa drvo

Kada čemer samoće zaogrne srce Vatra je ono što zaprećeš prvo

Iako bliski mi srcu još su medu živim

Bliži bi mi bili da ih više nema

11

TKALJA

Zima je stegla

Peć topla

Kroz duhan puše se uspomene

1 sam povučem pokoji dim

Očima šaram po šiši

I zaželio bih da se sijelo raziđe

Samo da znam šta raditi poslije,

Na serdžadi dva slova

Utkala tkalja svoje incijale

I kako mi na to nabasa pogled

Tako mi nekako misli odoše na zimu '91;

Upoznao sam tada u jednom višegradskom selu

Dosta lijepih ljudi

Pa mi sad pade naum

Šta to znači u mom životu

Kad ih više nikad vidjet neću

U proljeće '92

Pomela ih četnička kama

Može bit je Bogu drago što ih se sjećam!

12

KARANĐOLOZ

U mladosti sam dobro pamtio kroz život tražio znakove sjećanja

i uvijek bio pomalo tužan misleću kako ću to sve jednom

otkriti do kraja

Nisam bio u pravu nešto nikako da nađem.

Još sam bio dijete kad su me učili da sam ne hodam od kuće

jer će me ščepat karanđoloz.

Danas se otisnem po svijetu sam samcat

a karandoloza nigdje i čudno mi

što ga više nema to ga se više bojim.

13

14

SHVATANJA

15

16

POGLED

Daljine usuknenim platnima vuku poglede snom zakrčene

u klance i kovitlace

u vode presahle i nedotekle

u riječi usahle

nedorekle ko staze prije vjetra

bile prekratke

Vihori stubovi dimovi

drumovi drumovi drumovi

biljezi u sjećanja pobodeni posađeni odloženi

17

BITISANJE

Krš se kršom slama čime zvjezde s neba da zaškripe

i zahukću kad krš se kršom slomi

u ovoj izbi ustajalog duha u ovom zdencu ustajale vode u ovom glibu skorjeloga blata

Za leđima mjesec Najvrijednije noći za leđima mjesec kerbeleskih suza za leđima tekbir

bedranskih šehida za leđima oči usahle od besna

vuku svoje posrnule poglede

čovječe čovječe

kad znak čuješ a repom ne mahneš prestao si znati

i da si bio a kamo li da ćeš nekad biti

18

UOČIBAJRAMSKA

Kiša u zadnjem ramazanskom danu Kiša u danu uočibajaramskom

Kiša u oknu u oku

u sluhu i vidu svuda kiša uočibajramska

Ko milost se stere trncima tijela

blago osmjeh noseć zehrama razuma

Ko zna kakav je to znak iza prvog iza drugog iza trećeg četvrtog

petog šestog

i sedmog neba Kiša uočibajramska

mnijem iz sedmog neba pada

Znam primaju se na njoj dove Lakše nego da sami sebe zamolimo

19

PRED SMRT

Strah se strese u meni moji dani minuli

moje noći pređašnje sad stadoše preda me Gdje si sad(a) reče mi avaz dječji plašljivi Što me sama ostavi

ovoj tihoj odaji Znaš li imo zadnje si

svoje sutra juče si dobro vidi na čem si svoje halje u čem si Gdje su visi sinajski

Gdje su krici kerbelski nosiš li ih sa sobom

imaš li ih u sebi u srcu sad sa kim si

sabljom svojom uz kog si Munkir će te pitati dal ćeš znati kazati

20

PUT KRUGA

Gledao sam staze kojim zvijezde gaze iznad moje glave.

Gledao sam boje u kojim se roje

žute, bijele, plave.

I čitavo nebo kao jedno tijelo

osjetih u sebi

I nebo mračno i mjesec žut u mome umu

nađoše svoj put

razum se povi kao plamen svjeće

i poče u krug da se kreće

21

SAN

Ni u snu više nisam sam gone me horde

prošlosti otud

gdje mislio sam da ništa nemam stižu jahači

zvekću sablje i dūg prsa pritišće

kao da je i jučer i danas i sutra samo jedno

koje se iznova svakog dana porađa

22

KORACI

Kračem iz bola iz tuge, iz jada

u čemer Iz zemlje krvave u zemlju krvavu iz plača u plač

iz Bosne u Bosnu Ko slijepac ko mazlum

kračem iz vijeka u vijek

tražeći lijeka tražeći lijek

I danas kad zadnji čas mi je dat vidim

samo sam trebao stat…

23

STRAH

Čovjek pred časom jasnim sebe nemoćna

mišlju potpunom ugled'o

Satkan od straha izveden iz skloništa zaborava

trese se pred nepoznatim O Bože!

Nikad jasnijeg znaka ni manje snage

Pred zidom stojim nijem i pored moći govora

jezik je našao da su riječi izlišne

jer sve što u umu nastane strah prije plamena proguta

Vrijeme kad vrijeme traje duže

kad sekunde prevaljuju sate sati dane

dani godine Kad ono čega se bojim

jedino je mjesto gdje bih mog'o pobjeć'

24

DAN SUDNJI Sve vode svijeta

teku u meni sva mora valim

obale srca mi kvase i u se

i na se i niza se

ja smijem pogledat Tamo gdje trava niče

um riječi sriče nema ni prije ni poslije

sve svoje nosimo sa sobom I sunca blijesak svakoga jutra

i magrib tamom ovijen kad pada

iako jučer iako sutra

tada biće nam sada

25

MUDROST

Stigla me mudrost u zalogaju života

ispod svijesti mač straha mi podero grudi

i stislo me tu gdje se nada budi

pa ni daha gdje da udahnem

niti snage malo da odahnem a znam- ne smijem

gubiti nadu kradljivci njeni i vjeru kradu

26

ČAS

Ne mogu krenuti stazom straha izlišne su stope tragova po njoj

Ne mogu kročit van svoga bića ma kakva me bol

tjrala na to Ja sam čovjek stvoren da voli

da krače zemljom ko pred većim

što se putevi njeni otvaraju pred njim

Ne mogu krenuti stazom straha jer iza straha još ima snaga još ima vrlina

što mi biće krase i ovog časa i ovog dana

ne bude li drugih ja sebi ću nove

krčiti trase

27

SJENA

Na zavitoj grani zastao list u svom opadanju

nebo mu daleko zemlja mu teška

a peteljka nema snage da ga drži više Čudan je zakon

mimo moje volje što me zemlji vuče Čudan je strah srce što tuče i ovo danas

nakon onog juče kad lahor je blago dizo moje tijelo kad kapi su kiše kvasile mi grudi kad ja i stablo bjehosmo jedno

s mrakom što liježe i jutrom se budi…

28

HOD

U blato kročiti , zašto ne ako je livada na drugoj strani

i noći probdjeti bar jednom da mogu

dušom dahnuti i mir osjetiti

zašto ne ovaj život

gdje riječi puštam da se troše, da se gube

nepročitane jer negdje u grlu

davi me i steže negdje u umu

sjećanja se gube negdje u svemu nestajem a sjena me i dalje prati

Iz blata u blato kročiti zarad ledine što slijedi

šta je to ako još čovjeka u čovjeku ima.

29

SIVILO

Nijedno sivilo oči tvoje

i pogled iz njih što bije zatamnit ne može

Ni to što sapi su mi uzjahale godine

kosti zime prehladne još srsi kičmu bodu kad misli k tebi odu

kao na vodu žedna usta

da bol napiju Noći su kratke postale

kiše su jesene davno padale u smetu

i kolopletu ja ne čekam ništa do li smrt

Ona je druga svih mojih druga i ahbaba što su sa njom otišli

30

DAN

Gasi se tišina još jedne noći proplanci suza na licu vehnu u novo jutro ka novom danu

upirem čelom Dug je put Sunca na našem nebu

do nove noći što treba proći dugi su sati gledani jutrom do onog trena na kraju dana

kad noć će pasti sa zvonkim glasom akšamskog ezana Kad mis'o će stati pred sobom sama slobodna, gipka

bez oglava i jarma da opet tabiri istine vječne

da svijetom traži istinski srećne i u kruge druge vasione

da sretne one čije se vrijeme

zamelo u umu …

31

JUTRO Ne mogu pobjeći

od njega a da ga bude jer bez mene

za mene ono jeste

samo ako i ja u njemu jesam Još jedno jutro Dobro jutro???

Znaću kad prođe u dan stasa

sa akšamskim ezanom umre…

32

O OČIMA

Gledam oči Godine tolike Pa se čudim Kako nisu srcolike!

33

GOVOR OČIJU

Dogovorili se jezik i strah Da ne puste srcu mladića

Da progovori Srce nekako nagovorilo noge

Da ga odnesu pod pend`er djevojke Ali jezik ni mukajet

Djevojka ga pita A on samo klima glavom Ona u čudu ne razumije

Pušta oči u mrak Ali glasa nema

Tad joj pade na um Da lampu prinese Kad svjetlost sinu

Srce očima progovori.

34

U RETROVIZORU

Došla je tužna vijest S kraja vasione

Zvijezda pod kojom smo se Sinoć ljubili

Umrla je prije Osam hiljada godina

Sve je bilo varka, draga Baš ko plamen kućnog praga

Zbog straha smo u zabuni Smetli s uma ono prvo Ognjište se ne da spalit Gorjelo je samo drvo.

35

O SREĆI

Život je kao ptica

sreća perje na kluhku tijela njena

kad nešto preplaši pticu

ona prhne

a perje joj se nakostriješi

zato kad savijamo gnijezda

činimo to u tajnama

a ključe povjerimo onima

čija bi nam i izadaja

slatka bila.

36

O LJUBAVI

S dženaze se evo vraćam

Umrla je moja mati

Srce plače puno strepnje

Dal’ će sada da ga voli

Moći ikom vjerovati?!

37

KRADLJIVCU

Tebi što moje ukrao si cipele

Drskim činom oskrnavio mi prag

Velim blago, kao otac sinu

Vrati ih

Ubiće te njihov trag!

38

VRATAR

Ja sam vratar – kuc

Otvaram vrata – kuc

I vrata ću tvoga – kuc

Otvoriti srca – kuc!

39