Prof.dr. Lejla Turčilo

Fakultet političkih nauka

Univerzitet u Sarajevu

turcilol@fpn.unsa.ba

GOVOR MRŽNJE U BH. JAVNOM PROSTORU: MEDIJSKI I VANMEDIJSKI

AKTERI

UVOD: GOVOR MRŽNJE I SLOBODA GOVORA U JAVNOM PROSTORU

Jedna od temeljnih tekovina demokratije – sloboda govora u posljednje se vrijeme sve više

diskutuje i debatira u kontekstu rastućeg trenda širenja govora mržnje u javnom prostoru.

Polazna osnova za sve diskusije ove vrste treba (i mora) biti činjenica da u svakom

demokratskom društvu sloboda govora mora biti neupitna i ne smije biti dovođena pod znak

pitanja, niti na bilo koji način reducirana uslijed prijeteće opasnosti od širenja govora mržnje.

Sa druge strane, pak, govor mržnje mora biti spriječen i sankcionisan na odgovarajući način,

uz obavezu da (ponavljamo) to bude učinjeno na način koji će garantovati pravo na slobodu

mišljenja i dijeljenja ideja kao temeljno ljudsko pravo.

Dva su ključna pitanja kad je riječ o slobodi govora i govoru mržnje u javnom prostoru:

Kako postići konsenzus u definiranju govora mržnje ?

Ko i kako treba/može kreirati strategije za borbu protiv govora mržnje?

Prvo pitanje odnosi se na to da se daju jasne kategorije u kojima bi se procjenjivalo šta jeste, a

šta nije govor mržnje, dok se drugo odnosi na činjenicu da je potrebno precizno propisati koji

agensi/akteri društva mogu i trebaju biti zaduženi za sprječavanje i sankcionisanje govora

mržnje, kako bi se zaštitilo pravo na slobodu izražavanja, a istovremeno javni prostor očistio

od ove vrste devijantnog ponašanja.

O govoru mržnje u svakom društvu uglavnom se govori u kontektsu medija i (u novije

vrijeme) interneta i stoga se većina analiza prisutnosti govora mržnje u javnom prostoru

fokusira na medijsku scenu i medijsku zajednicu. Primijenimo li Laswellovu paradigmu

medija (Laswell, prema Kečo-Isaković, 2006) na fenomen govora mržnje u

javnom/medijskom prostoru, možemo reći da su ključna pitanja na koja treba dati odgovor

kad je riječ o govoru mržnje, sljedeća:

Ko su akteri govora mržnje?

Šta govore, odnosno kakve su poruke koje prenose?

Kojim kanalom se prenose poruke govora mržnje (tradicionalni mediji: štampa, radio,

televizija ili online mediji)?

Kome su upućene poruke govora mržnje (određenim grupama, pojedincima)?

S kakvim učinkom ovih poruka se suočava društvo (pad povjerenja u medije, porast

nasilja itd.)?

MEDIJI U BOSNI I HERCEGOVINI I GOVOR MRŽNJE

Kad je riječ o širenju govora mržnje u javnom prostoru u Bosni i Hercegovini, postoji

nekoliko istraživanjai koja su pokušala dati odgovor na pitanje koliko je govor mržnje zaista

prisutan (u „redovnoj“, svakodnevnoj komunikaciji i u predizbornom periodu), ko su mu

akteri (da li su to novinari ili, pak, drugi, izvanmedijski akteri: političari, javne ličnosti itd.) i

kakva je uloga medija i novinara u prenošenju govora mržnje (da li u interesu

senzacionalizma i privlačenja pažnje publike oni koriste govor mržnje kao „metod rada“ i sl.).

Ono što se, međutim, javlja kao prvi problem kod istraživanja ove vrste u Bosni i Hercegovini

jeste nedostatna regulativa koja bi jasno i precizno propisala standarde šta jeste govor mržnje,

a šta su drugi, slični, oblici neprihvatljivog govora u medijskom/javnom prostoru (huškanje,

diskriminacija, uvreda, kleveta i sl.). Najjasnija situacija je, zapravo, sa klevetom, koja je

jasno definirana Zakonom o kleveti u Federaciji BiH i u Republici Srpskoj. Ono što je u oba

ova zakona značajno je da je kleveta dekriminalizirana, te se, prema ocjeni pravnih stručnjaka

ovi zakoni smatraju dobrim i kreiranim u duhu zaštite slobode govora i novinarskog prava na

slobodu informiranja. Ostali oblici neprihvatljivog govora uglavnom se definiraju na osnovu

dokumenata Vijeća Evrope, Evropskog suda za ljudska prava i drugih međunarodnih instanci.

Nijanse među ovim definicijama stvaraju konfuziju i ostavljaju prostora za interpretacije, pa

ono što neki pojedinac, organizacija ili institucija smatraju govorom mržnje, naprimjer, drugi

mogu smatrati tek uvredom ili huškanjem (što, naravno, nije manje problematično i jednako je

nedopustivo u javnom prostoru, ali povlači manje sankcije od govora mržnje).

Čak i primjeri iz sudske prakse teško mogu poslužiti kao precedentni u ovom kontekstu,

budući da je najveći broj sudskih procesa koji se vode protiv medija i/ili novinara zapravo za

druge vrste nepriličnog iskaza, a ne za govor mržnje (najčešće za klevetu; samo dvije godine

nakon usvajanja Zakona o zaštiti od klevete na sudovima je bilo oko 300 tužbi, od čega u

najvećem broju tužbi javnih zvaničnika i političkih dužnosnika protiv novinara, sa odštetnim

zahtjevima koji se mjere desetinama hiljada KM, što je, zapravo, direktan ekonomski pritisak

na medije i svojevrstan oblik cenzure koji se pokušava nametnuti).

Sve navedeno ne znači, međutim, da ne postoji okvir unutar kojeg se razmatraju slučajevi

govora mržnje i štiti pravo na slobodu informisanja. Dokumenti na kojima se zasniva analiza

slučajeva govora mržnje u Bosni i Hercegovini vezani su za standarde Vijeća Evrope koji su

sadržani u preporukama Evropske komisije zemljama članicama - R (99)15 i CB (2007)15,

kao i na profesionalnim standardima propisanim Kodeksom za elektronske medije u BiH i

Kodeksom Vijeća za štampu.

Vijeće za štampu i online medijeii kao samoregulatorno tijelo kontinuirano radi na

sprječavanju i sankcionisanju govora mržnje, kao i na edukaciji građana kako da prepoznaju

govor mržnje u javnom diskursu. Građani mogu podnijeti prigovore Vijeću za štampu u

slučaju ne samo govora mržnje u nekom od printanih ili online medija (web portala), nego i u

drugim slučajevima neprofesionalnog pisanja medija. U 2012. godini Vijeće za štampu

primilo je 52 takva prigovora, a u 2013 njih 83. U septembru 2014. godine Vijeće za štampu

je pokrenulo akciju „STOP! Govor mržnje“ sa ključnom porukom da govor mržnje nije

sloboda govora i da podliježe krivičnoj odgovornosti.

Regulatorna agencija za komunikacijeiii

također prima prigovore vezane za govor mržnje

(prema informacijama iz Regulatorne agencije takvih je slučajeva oko 10tak godišnje; u 2014

primljeno je 6 takvih prigovora, ali ni u jednom slučaju nisu utvrđena kršenja odredbe RAK-a

koja se tiče govora mržnje i nije izrečena nikakva sankcijaiv

). Zakon o komunikacijama BiH

predviđa sankcije, koje može izreći Regulatorna agencija za komunikacije (što je regulisano

podzakonskim aktom „Pregled povreda i odgovarajućih kazni koje izriče Agencija“), a koje se

kreću od usmenih i pismenih upozorenja, preko novčanih kazni, donošenja naloga za

obustavu emitovanja, pa do oduzimanja dozvole. Neposredno nakon rata u Bosni i

Hercegovini izrečene su dvije kazne oduzimanja dozvole zbog govora mržnje (Radio Sveti

Jovan i Radio Naba).

Kad je riječ o konkretnoj definiciji govora mržnje koja se uzima relevantnom u ovom

kontekstu, ona se izvodi iz Preporuke Vijeća Evrope o govoru mržnje usvojene 1997 godine,

koja kaže da: “govor mržnje podrazumjeva sve vrste izražavanja koji šire, potiču, promoviraju

ili opravdavaju rasnu mržnju, ksenofobiju, anti-semitizam ili druge oblike mržnje zasnovane

na netoleranciji uključujući netoleranciju izraženu kroz agresivni nacionalizam i

etnocentrizam, diskriminaciju i neprijateljstvo spram manjina , migranata i ljudi sa

useljeničkim porijeklom.“v

Kako je već rečeno, dva najopsežnija istraživanja o prisustvu govora mržnje u javnom

diskursu proveli su članovi i članice Udruženja BH Novinari 2012 i 2014 godine. Istraživanje

Udruženja BH Novinari iz 2012. godinevi

obuhvatilo je period od avgusta do decembra 2012.

Analizirano je 30 medija (printanih, elektronskih i online), odnosno 46811 medijskih

„proizvoda“ (članci, prilozi). Istraživanje iz 2014 godine obuhvatilo je period od 12.

septembra do 10. oktobra 2014. godine (period predizborne kampanje), a analizirano je

ukupno 18766 sadržaja.

U monitorisanom periodu 2014 godine zabilježen je manji broj primjera sa direktnim

govorom mržnje u odnosu na 2012 godinu, ali je istovremeno zabilježen porast broja drugih

oblika neprikladnog govora (huškanje, uvrede i sl.)

Grafikon 1. Udio neprikladnih sadržaja u monitorisanim sadržajima u predizbornoj kampanji

2014 godine.

Primijenimo li Laswellovu paradigmu, odnosno ukoliko slijedimo Laswellova pitanja i

analiziramo rezultate oba navedena monitoringa možemo izvesti neke od zaključaka vezane

za prisustvo govora mržnje u javnom, odnosno medijskom prostoru u Bosni i Hercegovini na

sljedeći način:

Ko su akteri govora mržnje? – u elektronskim medijima najčešće su to izvanmedijski

akteri, odnosno ne-novinari (u periodu predizborne kampanje najčešće politički

kandidati i lideri političkih stranaka), što pokazuje da, unatoč drastičnom padu

stadarda na medijskoj sceni u BiH, novinari u elektronskim medijima ipak nisu

pronositelji govora mržnje u javnom prostoru (jedan od glavnih razloga za to je,

zasigurno, strožija regulativa za elektronske medije u odnosu na onu za printane

medije). U printanim medijima akteri su i novinari i izvanmedijski akteri.

Šta govore, odnosno kakve su poruke koje prenose? – najčešće je riječ o porukama

koje sadrže ne direktni govor mržnje, nego neke druge oblike neprikladnog govora:

huškanje, diskriminaciju i sl. usmjerenu protiv etničkih i/ili seksualnih manjinavii

Novinar Kandidat

Lider stranke

Komentator Neko drugi

Subjekt neprikladnog govora - print

Novinar

Kandidat

Lider

Komentator Neko drugi

Subjekt neprikladnog govora - elektronski mediji

Huškanje usmjereno prema ovim grupama najprisutnije je na portalima i u dnevnim

novinama, a potom, u manjoj mjeri, u elektronskim medijima.

viii

Kojim kanalom se prenose poruke govora mržnje (tradicionalni mediji: štampa, radio,

televizija ili online mediji)? – najčešće je riječ o direktnom obraćanju

izvanmedijskih aktera u programima TV stanica ili na stranicama novina, koje

novinari samo prenose, bez posebne ograde ili ukazivanja da je riječ o neprikladnom

govoru.

Kome su upućene poruke govora mržnje (određenim grupama, pojedincima)? – kako

je već rečeno, najčešće su „meta“ različite etničke manjine ili LGBT populacija, a

nerijetki su i medijski ratovi različitih političkih aktera koji se sukobljavaju putem

medija.

S kakvim učinkom ovih poruka se suočava društvo (pad povjerenja u medije, porast

nasilja itd.)? – ova vrsta neprikladnog govora najčešće se prenosi na društvene

mreže, gdje se komentari ne samo multipliciraju, nego i dobivaju na intenzitetu, pa se

upravo na društvenim mrežama i u komentarima na web portalima mogu naći

najstrašniji primjeri govora mržnje. Iako nije moguće direktno dokazati vezu između

Dnevne novine

TV stanice

Portali

Magazini

Prisustvo huškanja u medijima

govora mržnje u javnom prostoru i zločina iz mržnje, nesumnjivo je da između

navedenih fenomena može postojati korelacija.

ONLINE PROSTOR KAO NOVO „BOJNO POLJE“

Online mediji postaju sve značajniji za informisanje građana u Bosni i Hercegovini i stoga je

prisustvo govora mržnje na ovim platformama izuzetno važno pratiti. Također, budući da je

riječ o medijima interakcije i komunikacije, odnosno medijima u kojima građani direktno i

bez posrednika ispoljavaju svoje stavove i mišljenja, prisustvo govora mržnje u njima

direktno pokazuje stepen demokratičnosti, odnosno nedemokratičnosti i komunikacijske

kulture građana BiH.

Istraživanja pokazuju da je i u online sferi govor mržnje prisutan više od strane izvan-

novinarskih aktera (najviše u komentarima na tekstove na web portalima). U izvještaju o

govoru mržnje u BiH Sarajevskog otvorenog centraix

navodi se kako je najveći broj primjera

govora mržnje u komentarima na portalima koji tretiraju pitanja LGBT populacije (jedan od

takvih primjera jesu, recimo, komentari na članak „LGBT populacija traži svoja prava“ u

kojem korisnici navode kako je riječ o „bolesnicima“, iznose se privatni podaci LGBT

aktivista s pozivom na linč, pa sve do poziva na njihovo ubistvo). Ipak, treba reći da ni

novinari nisu u potpunosti amnestirani od odgovornosti u ovakvim slučajevima, budući da

svojim najčešće senzacionalističkim naslovima i pratećim fotografijama, kao i neprofisonalno

napisanim tekstovima nerijetko doprinose „rasplamsavanju“ ovakvih nepriličnih diskusija u

komentarima.

Komentari na web portalima, međutim, nisu jedini oblik govora mržnje prisutan u online

javnoj sferi. Facebook je izuzetno popularna platforma za bh. internet korisnike, pri čemu je

više od trećine populacije aktivno na ovoj društvenoj mreži. Facebook grupe koje direktno

promoviraju govor mržnje, poput “Nož, žica, Srebrenica” ili “Zaustavimo Paradu pedera u

Sarajevu 1. maj 2014” samo su neki od primjera, koji se najčešće prijavljuju Facebooku i

bivaju zatvorene.

Vijeće za štampu i online medije BiH, u svrhu sprječavanja govora mržnje u online prostoru,

2011 godine pokrenulo je akciju „Niste nevidljivi“, sa idejom angažiranja policijskih

službenika i Tužiteljstva na otkrivanju identiteta i IP protokola korisnika interneta koji šire

govor mržnje u online prostoru. Kampanja je, naposlijetku, rezultirala time da je većina web

portala odlučila omogućiti komentiranje članaka samo punim imenom i prezimenom ili

registriranjem putem Facebook profila. Navedena akcija je izazvala kontroverze (diskusiju o

tome da li je dobro pozivati državu, odnosno vlast na akciju kad je riječ o slobodi govora

građana), ali treba napomenuti i da ona nije proizvela značajnije smanjenje govora mržnje u

online prostoru.

Još jedna akcija izazvala je velike kontroverze kad je riječ o pokušaju reguliranja online

prostora, a riječ je o usvajanju Zakona o javnom redu i miru u Narodnoj skupštini Republike

Srpske, početkom 2015 godine. Zakon je usvojen uprkos protivljenju opozicije, medija, NVO

i oštrih reakcija OSCE-a, te brojnih ambasada u BiH. Navedeni Zakon uvodi društvene mreže

u javni prostor u kojem se može počiniti prekršaj i kao takav ugrožava slobodu govora, iako je

argument za usvajanje Zakona, između ostalog, sprječavanje govora mržnje. Upravo je

navedeni Zakon jedan od dokaza da je pogrešan metod pozivati državu, odnosno vlast da

interveniše u javnu sferu (kakva online mediji, nesumnjivo, jesu), budući da političke elite

upravo koriste argument govora mržnje za sprječavanje slobode govora i kritičku misao.

Ipak, bez sumnje je potrebno raditi na sprječavanju govora mržnje u javnom prostoru, pa i na

internetu, posebno u postratnoj i tranzicijskoj državi sa izuzetno niskim nivoom kulture

komuniciranja i kulture konflikta kakva je Bosna i Hercegovina. Jasna strategija je

neophodna, a ključni saveznici u tom procesu moraju biti mediji, NVO sektor i javnost.

STRATEGIJE BORBE PROTIV GOVORA MRŽNJE I (ZLO)UPOTREBA TERMINA

ZA SPRJEČAVANJE SLOBODE GOVORA

Strategije sprječavanja govora mržnje moraju uključivati i medijske i izvanmedijske aktere, a

trebale bi polaziti od već navedena ključna dva pitanja:

Kako postići konsenzus u definiranju govora mržnje ?

Ko i kako treba/može kreirati i provoditi borbu protiv govora mržnje?

Normativna regulativa kad je riječ o ovome polazi od pretpostavke da su mediji pozitivna

društvena snaga, čije osnaživanje doprinosi razvoju demokratije. U Bosni i Hercegovini

strategija razvoja demokratskih potencijala medija, jačanja slobode govora i sprječavanja

govora mržnje zapravo je specifična za takozvane „fragile states“ (slabe države) i usmjerena

je na reformu regulative, treninge, dijalog, debate i capacity building. Ona balansira po tankoj

liniji koja nastoji pomiriti dva ključna problema:

Gdje je granica između slobode govora i štete koju ona može nanijeti?

Kako „očistiti“ javni prostor od govora mržnje ne ugrožavajući pri tom slobodu

govora (i individualnu i kolektivnu)?

Naime, BiH je društvo sa nedovoljno razvijenom „kulturom konflikta“ i nedostatkom

senzibiliteta za kritičku riječ, pa portretiranje medija kao onih koji u javnom prostoru najviše

prenose govor mržnje, odnosno takozvani „diskurs opasnosti“ usmjeren ka medijima,

legitimira intervenciju države u javnu sferu, a intervencija države uvijek vodi ka limitiranju

demokratskih potencijala, odnosno ograničavanju slobode govora i kritičke misli.

Ako, pak, isključimo opciju državne intervencije, postavlja se pitanje da li je u društvima sa

nedovoljno razvijenom kulturom konflikta i nedovoljnim senzibilitetom za kritičku riječ

liberalna ideja, koja sugerira da pluralizam ideja i različitost mišljena garantuje da će publika

odbaciti negativne ideje i procijeniti koje su štetne, tek utopija ili realna mogućnost?

Činjenica je da su iz debate o medijima i iz kreiranja medijskih politika mediji često

isključeni, odnosno izbjegava ih se konsultovati. Politike se kreiraju ili „copy-paste metodom“

(primjena iskustava drugih zemalja) ili „ad hoc projektnom metodom“ (projekti pod

pokroviteljstvom međunarodne zajednice koji rezultiraju nekim policy prijedlozima).

Stoga se čini važnim na ovom mjestu sugerirati kako medijske politike (odnosno njihovi

kreatori) moraju biti više inkluzivni (u pogledu konsultiranja novinara, novinarskih udruženja

i profesionalnih aocijacija), a politike sprječavanja govora mržnje moraju biti kreirane tako da

ni na koji način ne ugrožavaju i/ili kompromitiraju ideju slobode govora. U ovom kontekstu

od izuzetne je važnosti da se govor mržnje ne miješa sa ideološkim i političkim stavom ili

mišljenjem drugih aktera javne komunikacije, kao i sa kritičkim pisanjem medija zasnovanim

na argumentima.

Ono što je ključno za stvarnu promjenu stanja u bosanskohercegovačkom društvu, a naročito

za promjenu zabrinjavajuće atmosfere netolerancije, ksenofobije i drugih manifestacija

predrasuda i diskriminacije, svakako je promjena svijesti u društvu, za šta su odgovorni svi

akteri na društvenoj sceni, a naročito mediji i organizacije civilnog društva.

U ovom je kontekstu izuzetno značajno i razvijati koncept medijske pismenosti i osposobiti

publiku da razlikuje kvalitetne od nekvalitetnih sadržaja i da zahtjeva kvalitetne sadržaje, koji

će biti zasnovani na argumentiranoj kritici (onda kada je ona potrebna), ali i da sama kreira

takve sadržaje.

ZAKLJUČAK: GOVOR MRŽNJE NIJE SLOBODA GOVORA!

Iz kratkog pregleda normativne regulative, primjera govora mržnje prisutnih u javnom

prostoru u Bosni i Hercegovini, te načina na koje se trenutno kreiraju programi prevencije i

kako se sankcionišu slučajevi govora mržnje, može se izvesti nekoliko zaključaka:

Govor mržnje još uvijek je nedostatno definiran, što otežava njegovo sprječavanje i

sankcionisanje onda kada se pojavi u javnom prostoru;

Pronositelji govora mržnje, odnosno njegovi akteri su i medijski i izvanmedijski, dakle

ne samo i ne isključivo novinari;

Više od samog direktnog govora mržnje u klasičnim medijima prisutni su drugi oblici

neprikladnog govora i neprofesionalnog izvještavanja, dok je u online medijima

prisutan i klasični, direktni govor mržnje, kako u komentarima na članke na web

portalima, tako i na društvenim mrežama;

Dosadašnje akcije na suzbijanju govora mržnje ne samo da nisu urodile plodom, nego

su se u nekim slučajevima pokazale i kontraproduktivnim, odnosno proizvele su efekat

ugrožavanja slobode govora i kritičke misli.

Upravo je zaštita slobode govora ključna tekovina o kojoj se mora voditi računa pri

sprječavanju govora mržnje. Treba uvijek i iznova podcrtavati da govor mržnje ne smije i ne

može biti pravdan slobodom govora, ali i slijediti preporuku iz „Priručnika o govoru mržnje“

Vijeća Evrope, u kojoj se navodi kako „u evropskim kulturološki različitim društvima postoji

potreba pomiriti pravo na slobodu izražavanja sa drugim pravima kao npr. slobodu misli,

savjesti i vjeroispovjesti koja bi se katkada mogla natjecati jedno sa drugim. To je težak

izazov jer su ta prava srž demokratije.“x

I član 10. Evropske konvencije o ljudskim pravima navodi da “svako ima pravo na slobodu

izražavanja uključujući i slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja,

bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice”. Međutim, konvencija također predviđa da

ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i obaveze i utvrđuje da je u izvjesnim

okolnostima moguće ograničiti ovo pravo, uključujući u svrhu sprječavanja narušavanja ugleda

ili prava drugih”xi

To, naravno, ne znači paušalno i samovoljno ograničavanje slobode govora,

već jasne propise, standarde i procedure koje garantuju slobodu mišljenja i izražavanja, slobodu

kritičke misli i argumentovane debate, ali sprječavaju gvor mržnje i druge neprikladne oblike

javnog nastupa(nja).

Bosna i Hercegovina mora početi konkretnije razvijati medijske politike, odnosno standarde,

procedure i strategije, kako bi javni i medijski prostor uistinu odražavao demokratske

vrijednosti i bio poligon za konstruktivnu i kvalitetnu debatu svih njenih građana. U tom

kontekstu još jednom vrijedi potcrtati stav izrečen na samom početku ove diskusije: u svakom

demokratskom društvu sloboda govora mora biti neupitna i ne smije biti dovođena pod znak

pitanja, niti na bilo koji način reducirana uslijed prijeteće opasnosti od širenja govora mržnje.

Ali i dodati: svako demokratsko društvo na govor mržnje mora imati nultu stopu tolerancije.

IZVORI/LITERATURA:

Kečo-Isaković E. (2006). Izazovi mass medija. Sarajevo. TKD Šahinpašić

http://www.bhnovinari.ba

http://www.vzs.ba

http://www.rak.ba

http://www.diskriminacija.ba

http://www.coe.int/t/dg4/youth/Source/Training/Training_courses/2012_Mapping_

projects_against_Hate_Speech.pdf

http://www.bhnovinari.ba/images/stories/pdf/coe/monitoringbosanski.pdf

http://soc.ba/soc/wp-content/uploads/2013/07/Izvjestaj-govor-mrznje-finalni.pdf

http://www.coe.ba/web2/en/dokumenti/cat_view/36-coe-general-documents--coe-

opti-dokumenti/116-publications--publikacije.html

http://www.coe.ba/web2/en/dokumenti/cat_view/36-coe-general-documents--coe-opti-

dokumenti/116-publications--publikacije.html

i Istraživanja/monitoring medija rađen od strane Udruženja BH Novinari, u dva navrata (2012 i 2014 godine) dostupni na http://www.bhnovinari.ba ii http://www.vzs.ba

iii http://www.rak.ba

iv http://www.diskriminacija.ba

vhttp://www.coe.int/t/dg4/youth/Source/Training/Training_courses/2012_Mapping_projects_against_Hate_S

peech.pdf

vi http://www.bhnovinari.ba/images/stories/pdf/coe/monitoringbosanski.pdf

vii U jednoj TV emisij na Javnom srvisu izrečena je, recimo, opaska na račun LGBT populacije: „Ništa ja nemam

protiv njihovog seksualnog usmjerenja, ali dati im mogućnost da usvajaju djecu, to je kraj ove civilizcije, to je za mene genocidna ideologija“ (31.10.2012.) viii

Grafikoni preuzeti iz Finalnog monitoring izvještaja Udruženja BHNovinari, kojeg je, na osnovu parcijalnih izvještaja monitora sačinila prof.dr. Lejla Turčilo ix http://soc.ba/soc/wp-content/uploads/2013/07/Izvjestaj-govor-mrznje-finalni.pdf

x http://www.coe.ba/web2/en/dokumenti/cat_view/36-coe-general-documents--coe-opti-dokumenti/116-

publications--publikacije.html xi http://www.coe.ba/web2/en/dokumenti/cat_view/36-coe-general-documents--coe-opti-dokumenti/116-

publications--publikacije.html