Osobine i tipovi kanala neverbalne komunikacije

Neverbalna komunikacija se ostvaruje putem neverbalnih komunikacionih znakova ili

kanala, a koji služe za kanalisanje odnosno prenošenje poruka iz izvora neverbalne

komunikacije. Međutim, zavisno od autora postoje i različite podjele tih kanala, a ovdje

su navedene one podjele koje po svojim karakteristikama obuhvataju iste elemente ali na

jedan potpuno drugačiji način. Tako neki autori neverbalne znakove dijele na

paralingvističke i ekstralingvističke (Rot, 2004; Havelka, 1998).

Pod paralingvističkim se znakovima misli na sve one znakove koji su elementi

vokalizacije, a njih čine svi popratni glasovi i šumovi koje čujemo uz izgovor glasova i

riječi u rečenici. Drugu veliku skupinu ekstralingvističkih znakova čine kinezički i

proksemički znakovi (Rot, 2004).

Pod kinezičkim znakovima misli se na: pokrete lica ili facijalnu ekspresiju uključujući i

usmjeravanje pogleda; pokrete pojedinih dijelova tijela – glave, ruku, nogu; držanje tijela

u cjelini ili položaj tijela; sisteme više raznih tjelesnih pokreta sa određenom namjerom, a

koji se često nazivaju gestovima. Prema nekim autorima kinezičke znakove čine i

tjelesno dodirivanje, mirisi koje ljudi namjerno i nenamjerno ostavljaju, a koji

predstavljaju neku informaciju o njima.

Pod proksemičkim znakovima podrazumijevaju se komunikacioni znakovi koji počivaju

na razdaljini i na prostornim odnosima među učesnicima u komunikaciji, a to su: fizička

blizina, odnosno udaljenost među osobama u komunikacionoj interakciji; prostorni

raspored učesnika u komunikaciji; teritorijalno ponašanje, a pod kojim se

podrazumijevaju držanje i postupci kojima jedna osoba drugima stavlja do znanja svoje

pravo na određeni prostor.

Druga općenitija podjela neverbalnih komunikacionih kanala odnosno znakova

neverbalne komunikacije, dijeli te znakove na (Salwen i Stacks, 1996):

Kinezičke – poruke koje šalje tijelo, uključujući gestove, facijalnu ekspresiju, pokrete

tijela, usmjeravanje pogleda i način hodanja.

Vokalne ili paralingvističke – glasovni znakovi koji nisu riječi, a tiču se grešaka u

govoru, šutnje, pauza i visine tona

Fizički izgled – predstavljaju manipulativne znakove koji se odnose na tijelo, uključujući

vrstu frizure, način odijevanja, upotrebu kozmetike i mirisa.

Dodirivanje – kao što su intenzitet, frekvencija i vrsta dodira.

Proksemičke – spacijalni znakovi, uključujući interpersonalnu distancu, teritorijalnost i

druge spacijalne odnose.

Upotreba vremena kao sistema prenošenja poruka ili kronemičke – što uključuje

količinu vremena koju provodimo sa drugim osobama ili vrijeme čekanja.

Artifakti – predstavljaju manipulativne objekte u okruženju koji mogu reflektirati poruke

i govoriti o njihovom dizajneru ili vlasniku, kao što su namještaj, umjetnine, kućni

ljubimci ili neke druge svojine.

Također u literaturi postoji i podjela formi neverbalne komunikacije na tri glavne

kategorije: govor okruženja, objektni govor i govor tijela (Siegman, 1985).

Govor okruženja. Govor okruženja odnosi se na fizičke uvjete okoline i njihovo

uređenje. Tako, arhitektura dizajna eksterijera i interijera objekata šalje neverbalne

poruke. Oblik izgrađenog prostora ili neke kuće, utiče na ono što se dešava unutar tih

zidova, a u isto vrijeme izražava i određena uvjerenja ili vrijednosti. Tako ovisno o

izgledu građevine u kojoj žive možemo puno reći o njenim stanarima, kulturi i narodu

kojem pripadaju. Primjer za ovo mogu biti kuće u Senegalu koje su uvijek pozicionirane

tako da tjeraju zle duhove ili organizacija kuća u Kini prema sistemu feng shui kojim se

pokušava postići harmonija i balans u strukturi građevine (Miller i Schiffe, 1999).

Objektni govor. Objektni govor se odnosi na široku upotrebu različitih simbola. Postoji

niz različitih simbola čija značenja variraju od kulture do kulture. Stil frizure, zastave,

logoi, tetovaže, prometni znakovi i slike predstavljaju objekte koji koriste simbole u

prenošenju poruka. Stil našeg odijevanja jeste očigledan primjer upotrebe objektnog

jezika u komunikaciji. Način na koji se oblačimo i dijelovi tijela koje pritom sakrivamo

ili ističemo mogu slati različite poruke osobama koje nas okružuju. Jedna studija govori

da način oblačenja populacije u modernoj Evropi može odašiljati deset različitih poruka

dugima: ekonomski nivo, obrazovni nivo, socijalni status, nivo sofisticiranosti,

ekonomsko porijeklo, socijalno porijeklo, obrazovno porijeklo, nivo uspješnosti,

povjerljivost i moralni karakter osobe.

Jedan poseban vid objektnog govora predstavljaju takozvani simboli ili emotikoni.

Njihova upotreba je u današnje vrijeme postala široko rasprostranjena prilikom

komunikacije putem interneta i mobilne telefonije. Pod emotikonima se misli na posebne

grafičke simbole koji izražavaju različite stavove i emocije sagovornika u interakciji koja

se ne odvija licem u lice već preko nekog drugog medija.

Govor tijela. Govor tijela ili kinezika predstavlja skraćen termin koji označava veoma

širok spektar neverbalnih znakova. Govor tijela predstavlja jedan od najviše proučavanih

oblika neverbalne komunikacije, a sam se pojam od strane laika često smatra i

sinonimom neverbalne komunikacije. Pod ovim pojmom se misli na slijedeće znakove

neverbalne komunikacije (Rot, 2004; Wainwright, 2001; Mahl, 1987; Molnar i Segestrile,

1997; Salwen i Stacks, 1996):

Facijalna ekspresija. Lice je najekspresivniji dio tijela. Mnogo je dijelova lica koji se

mogu pomijerati i na taj način odavati emocije, stavove, fizičko ili psihičko stanje osobe.

Ovdje se posmatraju: oči i predio oko očiju, usta, obrve, očni kapci, nos, boja, zategnutost

kože lica, kao i lice u cjelini. Facijalna ekspresija učestvuje u ostvarivanju svih,

predhodno navedenih, funkcija neverbalne komunikacije. Tačnost ocjenjivanja emocija

na osnovu izraza lica znatno je veća od tačnosti zaključivanja o osobinama ličnosti.

Emocije za koje postoji univerzalnost izraza u različitim kulturama pokazao je Paul

Ekman, a on je utvrdio da se u različitim kuturama sa velikom tačnošću jednako

prepoznaju i izražavaju emocije: sreće, straha, tuge, gnjeva, iznenađenja i gađenja.

Obrasci kontakta očima. Gledanje i usmjeravanje pogleda su važni u svim kulturama i

mogu signalizirati interes, privlačenje, odobravanje ili izazivanje. Premda neke kulture

naglašavaju intenzivan kontakt očima, druge smatraju da to nije kulturno, već opasno.

Gledanje postaje važno tokom dojenačke dobi kada dijete prilikom dojenja direktno gleda

majku u oči. Gledanje je također usko povezano sa govorom i slušanjem i pruža korisne

povratne informacije o društvenim tokovima. U mnogim se kulturama gledanje koristi

kao način ukazivanja poštovanja i pažnje. Tijekom razgovora, gledanje može naglasiti

stanovišta, indicirajući tko bi trebao govoriti slijedeći, izražavajući odobravanje ili

neodobravanje, te omogućavajući pridobijanje pažnje od strane sagovornika.

„Besmisleno“ gledanje redovno odražava stres, mentalo oboljenje ili konfuziju. Novija

sredstva komunikacije, telefoni i kompjuteri, nam oduzimaju mogućnost da tokom

razgovora gledamo nekome u oči, tjerajući nas tako da se fokusiramo samo na verbalnu

poruku. Kao što smo već naveli, ljudi koji komuniciraju putem interneta razvili su niz

„emotikona“ kako bi predstavili svoja raspoloženja. U drugim potpuno oprečnim

situacijama kao što je neki bal pod maskama, mi pokrivamo sve sem naših očiju.

Oči, kao sredstvo komunikacije, šalju veoma važne signale koji se tiču dominancije i

submisivnosti, sviđanja ili nesviđanja, pozitivnih ili negativnih stavova i osjećanja. Oči se

također javljaju u mnogim umjetničkim djelima kao simboli zaštite ili upozorenja, a

mnoga društva vjeruju da oči posjeduju neku vrstu moći. U nekim slučajevima se

dugotrajno zurenje i od strane većeg dijela ljudi, a i kod životinja, smatra prijetećim

ponašanjem (Givens, 2005).

Suprotno ovome, izbjegavanje nečijih pogleda jeste često signal submisivnosti ili

popuštanja, ali i ovo varira u ovisnosti kojoj kulturi pripadamo. Iako se u nekim

kulturama pogled spušta kao znak poštovanja svjedoci smo situacija u kojima odrasli od

djece traže da ih gledaju direktno u oči dok govore, a ovaj se obrazac ponašanja

zadržavanja pažnje prenjeo i na odnose odraslih na njihovim radnim mjestima

(Wainwright, 2001).

Kao što se iz navedenog vidi, u literaturi nalazimo na veliki broj funkcija kontakta očima.

Većina tih funkcija može biti grupisana u šest situacija kada mi

uspostavljamo kontakt očima:

1. kada tražimo informaciju; 2. kada pokazujemo pažnju i interesovanje; 3. kada tražimo i

kontrolišemo interakciju; 4. dominiramo, prijetimo i utičemo na druge; 5. kada pružamo

priliku za reakciju onih koji slušaju dok govorimo i 6. kada otkrivamo svoje i tuđe

stavove.1

1 Wainwright, G.: Govor tela, Alnari & Puna kuća, Beograd, 2001, str. 13.

Pokreti različitih dijelova tijela. Pokreti pojedinih dijelova tijela i razni položaji tijela

mogu imati različite komunikacione funkcije. Po G. Allportu stil pokreta izražava

posebnost ličnosti uopće. Postoji, po njemu, ekspresivna konzistentnost, podudarnost u

načinu kako pojedinac sjedi, hoda, govori i gestikuliše. Kao što je moguće po izgledu lica

identifikovati pojedinca, moguće je to i po njegovim pokretima, pa i prema pojedinim

vrstama pokreta, na primjer po pokretima ruku, glave ili cijeloga tijela (Rot, 2004).

Držanje tijela i stav. Držanjem tijela se prije svega stavljaju do znanja stavovi prema

osobi, učesniku u komunikaciji. Klečanje pred nekom osobom tako uveliko izražava

submisivnost i potčinjenost, a uspravan stav tijela, agresivnost i visoko podignuta glava

mogu održavati dominantnost jedne osobe spram druge. Postoje i stavovi neposrednosti

koji se izražavaju tjelesnom nagnutošću prema osobi sa kojom smo u interakciji,

prostornoj blizini, dodirivanju, te usmjerenosti pogleda, a koji su karakteristični za jedan

prijateljski odnos. Na osnovu stavova tjela često se donosi i sud o postojanju određenih

emocija između osoba u interakciji, tako veće naginjanje prema nekoj osobi označava

postojanje toplijih emocija, a udaljavanje znači obratno. Na osnovu stava tijela može se

zaključivati i o osobinama ličnosti neke osobe. Pa tako, opuštenost odaje sigurnost u

sebe, a kruto držanje tijela izražava i psihičku rigidnost (Rot, 2004; Wainwright, 2001).

Kontakti tijelom – dodir. Dodir je važno sredstvo neverbalne komunikacije. Na osnovu

dodira i reakcije na dodir mi možemo zaključiti u kakvim se odnosima nalaze ljudi koji

se međusobno dodiruju. Postoje razne sfere i vrste dodira, od intimnih između dvoje

ljubavnika, preko roditeljskih dodira, do formalnih dodira u odnosima pacijent liječnik, ili

dodira između dva prijatelja kao što je to rukovanje (Wainwright, 2001; Givens, 2005).

Pojava i građa. Pojava ili građa se drugačije može nazvati i osobna pojavnosti ili način

na koji se mi predstavljamo našoj okolini. Pojava i građa neke osobe jeste u uskoj vezi sa

stvaranjem stavova, odnosno načina mišljenja drugih ljudi o nama, a i nas o nama

samima i svim drugim ljudima. Ovdje se misli na tjelesnu građu koja može da bude

endomorfna, ektomorfna ili mezomorfna, potom na stil odijevanja i na manire ponašanja.

U proučavanju pojave i građe kao dijela neverbalne komunikacije polazi se od

pretpostavke da mi utiske drugih o sebi stvaramo na osnovu prvog kontakta kojeg

uspostavljamo sa drugim ljudima. Naš osobni stil odijevanja, naša tjelesna građa

(debljina ili mršavost), izbor naše frizure, izbor boja koje nosimo, su sve važni kanali

pomoću kojih pokušavamo ostaviti neki utisak na druge. Pojava i građa predstavljaju

važne aspekte u praktičnoj primjeni znakova neverbalne komunikacije ukoliko želimo

vlastitim ponašanjem i izgledom uticati na ljude oko nas ( Morris, 1979; Rot, 2004;

Wainwright, 2001).

Gestovi. Gest je svaka radnja kojom se neki vidni znak daje promatraču. Da bi neki čin

postao gest, njega moraju da vide drugi ljudi i on njima mora da prenosi neku

informaciju. Desmond Morris u svojoj knjizi Otkrivanje čovjeka kroz gestove i ponašanje

(1979), govori da postoji osnovna podjela na primarne i sekundarne gestove.2

Primarni su gestovi koji imaju funkciju namjernog prenošenja neke informacije drugim

osobama u interakciji. Primjer za to je mahanje koje ima primarnu ulogu prenošenja

znaka pozdrava.

Sekundarni gestovi se još nazivaju i slučajnim gestovima. Primjer jeste kihanje. Njegova

prvenstvena funkcija je mehanička i ona se tiče kihačevog ličnog problema disanja. Naši

slučajni gestovi su na neki način ilustrativniji od onih drugih, ako ni po čemu drugom

onda po tome što mi o njima ne razmišljamo i ne cenzurišemo ih. Mnogi naši slučajni

gestovi pružaju neku vrstu informacije na koju ni mi ni oni oko nas ne bivamo svjesno

upozoreni. Kao da postoji neki podzemni, tajni sistem opštenja koji funkcioniše ispod

same površine naših susreta u društvu. Na primjer, ako se neki student na dosadnom

predavanju podnimi na ruke, ta njegova radnja, podnimanje, djeluje mehanički i

gestikulatorski. Kao mehanički akt to je samo jedan čin podnimljivanja glave ali kao

gestikulatorski akt, taj čin predavaču šalje signal da je tom studentu predavanje dosadno.

Ponekad, student može namjerno učiniti ovaj gest kako bi uvrijedio predavača i stavio mu

do znanja da je njegovo predavanje dosadno, u tom slučaju ovo je stilizovani slučajni gest

(Morris, 1979).

2 Morris, D.: Otkrivanje čovjeka kroz gestove i ponašanje, Izdavački zavod Jugoslavije, Beograd, 1979, str. 24-70.

Prostorno ponašanje. U predhodnom tekstu smo se susreli sa ovim pojmom koji se još

označava kao proksemika ili nauka o korištenju prostora pri komunikaciji. Iako

proksemika ili upotreba osobnog prostora postoji kao odvojena kategorija kanala

neverbalne komunikacije, u mnogim priručnicima se na ovaj pojam nailazi kao na

sastavni dio govora tijela. Odnosno, koliko smo blizu ljudima i da li smo okrenuti prema

njima ili od njih ima efekta na interakciju koja se zatim odvija na značajne i često

predvidljive načine. Postoje tri glavna oblika prostornog ponašanja, a to su: fizička

razdaljina, prostorni raspored i teritorijalno ponašanje (Poyatos, 2002) .

Fizička razdaljina. Engleski antropolog Edward Hall koji je osmislio termin proksemika

definisao je četiri zone fizičke razdaljine koje se u određenim interakcijama zauzimaju i

koje utiču na ponašanje osoba u interakciji. Prva razdaljina od nule do pola metra naziva

se intimnom zonom, tada se ljudi dodiruju ili im je lako da dodirnu jedno drugo. Izraz je

velike psihičke bliskosti osoba u interakciji. Druga je razdaljina personalna distanca i

prostire se od pola metra do sto dvadeset santimetara i tu su ljudi u stanju da se rukuju ili

su međusobno udaljeni za dužinu svojih ruku. Treća je zona društveno-konsultacijska

zona i prostire se od sto dvadeset centimetara do tri metra. Najčešće se koristi pri

svakodnevnim susretima društvenog ili poslovnog tipa. Posljednja zona koja se naziva

javnom zonom prostire se od tri metra pa na više. To je zona kojom smo u

svakodnevnom životu udaljeni od svih ljudi koje susrećemo na ulici i slično. Interakcija

na tom rastojanju ima formalni karakter.

Također, pod fizičkom razdaljinom se podrazumijeva i prostorni raspored, a misli se na

mjesto koje sagovornici zauzimaju u odnosu jedan na drugoga i na razdaljinu među njima

u toku konverzacije. Mogu sjediti u različitom rasporedu za stolom, jedan naspram

drugoga i pri razgovoru gledati jedan drugome u lice, zatim na potpuno različitim

krajevima stola ili mogu sjediti za stolom ali jedan pored drugog, paralelno ili ugaono

udaljeni.

Treći oblik prostornog ponašanja ili teritorijalno ponašanje odnosi se na teritoritorijalno

korištenje prostora koje okružuje poojedinca i čiji je on dio. Teritorijalni prostor može

biti: primarni, sekundarni i javni. Primarni je prostor onaj koji pojedinac doživljava kao

svoj lični prostor ili personalnu teritoriju i u kojem pojedinac redovno boravi u toku

dana.. To može biti nečiji stan, spavaća soba, kupatilo ili neka lična radna ploha.

Sekundarna teritorija je prostor nad kojim pojedinac nema punu kontrolu kao nad

primarnom, ali u određeno vrijeme ima na nju veće pravo od ostalih koji također

povremeno koriste taj prostor. Primjeri su učionica i određena sjedišta u njoj, mjesto za

stolom u vrijeme ručka ili fotelja iz koje se redovno gleda televizija. Treća vrsta teritorije

je javna teritorija. To je prostor koji koriste i pojedinac i grupa i imaju jednako pravo na

njegovu upotrebu. Primjeri su biblioteka, kafana, trgovina.

Na sve te vrste teritorija ljudi polažu određena prava i u vezi s njima se ponašaju na

određeni način. Manifestuju određene forme teritorijalnog ponašanja: zatvaraju ga,

ograđuju, ostavljaju znak i reaguju na ulazak drugih osoba u te prostore (Morris, 1979).