Mojoj majci„Brojim samo sunčane sate.”

Dug je puti težak, što iz Pakla vodi do Svjetla.

JOHN MILTON, Izgubljeni raj

IORLOVI TEŽE

U VISINUČovjek rađa muku i nevolju

kao što let orlov teži u visinu.Knjiga o Jobu, 5,7

1PORTAL

Valu hladnoće od protekloga tjedna došao je kraj; sunce je jarkosjalo dok se Clary žurila preko Lukeova prašnjavoga dvorišta,podignute kapuljače na jakni kako joj vjetar ne bi raspuhao kosupreko lica. Možda je zbilja bilo toplije, ali vjetar s East Rivera i daljeje mogao biti oštar. Sa sobom je nosio slab vonj kemikalijapomiješan s brooklynskim mirisom asfalta, benzina i sažganogšećera iz napuštene tvornice niže u ulici.Simon ju je čekao na trijemu pred kućom, u trapericama se izvalio u

naslonjač s potrganim oprugama. Na koljenima je držao igraćukonzolu s dvostrukim ekranom i predano, ne stajući, bockao po njojgramofonskom iglom. „Rekord”, reče kad se Clary popela uza stube.„Rasturam u Mario Kartu.”Clary je maknula kapuljaču s glave, otresla kosu s očiju pa stala

kopati po džepu tražeći ključeve. „Gdje si bio? Zovem te cijelo jutro.”Simon ustane, uguravši treptavi kvadar u kurirsku torbu. „Bio sam

kod Erica. Proba benda.”Clary prestane tresti ključ u bravi – uvijek bi se zaglavio – dovoljno

dugo da prijeko pogleda Simona. „Proba benda? Želiš reći da sijoš–”„U bendu? Zašto ne bih bio?” Provukao je ruku pokraj nje. „Pusti

mene.”Clary je nepomično stajala dok je Simon znalački nakrivio ključ,

pritisnuvši ga taman koliko je bilo potrebno, i uspio otključati starutvrdoglavu bravu. Ruka mu je okrznula njezinu; koža mu je bilahladna, iste temperature kao vanjski zrak. Lagano je zadrhtala.Nedavno, tek prošlog tjedna odustali su od pokušaja romantičneveze i još je uvijek bila zbunjena kad god bi ga srela.„Hvala.” Uzela je ključ ne pogledavši ga.U dnevnoj sobi bilo je vruće. Clary je objesila jaknu na kuku u

predsoblju i krenula prema gostinskoj sobi; Simon ju je pratio ustopu. Namrštila se. Njezin putni kovčeg ležao je na krevetu kaootvorena školjka, a odjeća i blokovi za crtanje bili su razbacani nasve strane.

„Mislio sam da ideš u Idris na samo nekoliko dana”, reče Simon,pomalo malodušno promatrajući nered.„Da, ali ne mogu odlučiti što spakirati. Jedva da imam nekoliko

haljina i suknji, a što ako ondje ne budem smjela nositi hlače?”„Zašto ondje ne bi smjela nositi hlače? To je druga zemlja, a ne

drugo stoljeće.”„Ali sjenolovci su tako staromodni, Isabelle uvijek nosi haljine–”

Clary zastane i uzdahne. „Ma nevažno. Svu svoju zabrinutost zamajku projiciram na garderobu, to je sve. Pričajmo o nečem drugom.Kako je bilo na probi? Još uvijek nemate ime za bend?”„Bilo je dobro.” Simon skoči na stol klatereći nogama preko ruba.

„Razmatramo novo geslo. Nešto ironično kao: ‘Vidjeli smo milijun licai izrokali oko osamdeset posto njih.”‘„Jesi li rekao Ericu i drugima da si–”„Da sam vampir? Nisam. To nećeš samo tako ubaciti u običan

razgovor.”„Možda ne, ali oni su tvoji prijatelji. Trebali bi znati. Naposljetku,

zbog toga ćeš im se činiti nekakvim rock-božanstvom, poput onogvampira Lestera.”„Lestata”, reče Simon. „Misliš na vampira Lestata. On je izmišljen.

Uostalom, ne vidim da se žuriš obznaniti svim svojim prijateljima dasi sjenolovka.”„Kojim prijateljima? Ti si moj prijatelj.” Clary se baci na krevet i

podigne pogled prema Simonu. „A tebi sam rekla, zar ne?”„Zato što nisi imala izbora.” Simon nakrivi glavu proučavajući Clary;

sjaj svjetiljke pokraj kreveta zrcalio mu se u očima, čineći ihsrebrnima. „Nedostajat ćeš mi.”„I ti ćeš meni nedostajati”, reče Clary premda joj je sva koža bridjela

od nervoznog iščekivanja zbog kojeg se teško mogla usredotočiti.Idem u Idris!, pjevala joj je duša. Vidjet ću domovinu sjenolovaca iGrad od Stakla. Spasit ću mamu.I bit ću s Jaceom.Simonove oči bijesnu kao da je mogao čuti njezine misli, ali glas mu

je bio tih. „Podsjeti me – zašto ti moraš ići u Idris? Zašto Madeleine iLuke ne mogu to srediti bez tebe?”„Majka se dovela u sadašnje stanje čarolijom koju je dobila od

vješca – Ragnora Fella. Madeleine kaže da mu moramo ući u trag

ako želimo saznati kako poništiti čaroliju. Ali on ne poznajeMadeleine. Poznavao je mamu, a Madeleine smatra da će menivjerovati jer joj jako sličim. A Luke ne može poći sa mnom. Mogao bidoći do Idrisa, ali izgleda da ne može ući u Alicante bez Klavinadopuštenja, a ona mu ga ne želi dati. Ništa mu ne spominji, molim te– nije baš sretan što ne ide sa mnom. Da već dugo ne poznajeMadeleine, mislim da me uopće ne bi pustio.”„Ali i Lightwoodovi će biti tamo. I Jace. Oni će ti pomagati. Mislim,

Jace je rekao da će ti pomoći, zar ne? Nema ništa protiv što i ti ideš?„Naravno da će mi pomoći”, reče Clary. „I naravno da nema ništa

protiv. To mu je sasvim u redu.”No to je, znala je, bila laž.

Nakon razgovora s Madeleine Clary je iz bolnice otišla ravno uInstitut. Jaceu je prvome rekla za majčinu tajnu, čak prije negoLukeu. Stajao je i zurio u nju sve bljeđi i bljeđi, pa se činilo da muokrutnom sporošću ispija krv, a ne da mu otkriva kako će spasitimajku.„Ne ideš”, rekao je čim je završila. „Ne ideš u Idris makar te morao

svezati i sjediti na tebi dok te ne prođe taj suludi hir.”Clary se osjećala kao da ju je ošamario. Mislila je da će mu biti

drago. Trčala je cijelim putem od bolnice do Instituta kako bi mu sverekla, a on tu na ulazu pilji u nju groznim mrkim pogledom. „Ali viidete.”„Da, idemo. Moramo ići. Klava je pozvala sve svoje aktivne članove

koji mogu biti izuzeti od obveza da se vrate u Idris na veliku sjednicuVijeća. Glasat će se o Valentineu, što poduzeti u vezi njega, a budućida smo mi posljednji ljudi koji su ga vidjeli–”Clary gurne tu temu na stranu. „Dakle, ako ti ideš, zašto ne mogu

poći s tobom?”Izgledalo je da ga je izravnost tog pitanja još više razljutila. „Zato

što ondje nisi sigurna.”„Oh, a ovdje sam baš sigurna? U posljednjih mjesec dana zamalo

su me desetak puta ubili, svaki put upravo ovdje u New Yorku.”„Zato što se Valentine usredotočio na dva Instrumenta smrtnika

koja su bila ovdje.” Jace je govorio kroza zube. „Sada će fokusprebaciti na Idris, to svi znamo–”

„Teško da u takvo što možemo biti posve sigurni”, reče MaryseLightwood. Stajala je u sjeni hodničkih vrata, oboma nevidljiva; sadase pomaknula naprijed na drečavu ulaznu rasvjetu koja joj jeosvijetlila iscrpljeno lice, a bore kao da su ga objesile. Njezin suprugRobert Lightwood u prošlotjednoj bitci zadobio je ozljede demonskimotrovom i otad je trebao neprekidnu njegu; Clary je mogla samozamisliti koliko je umorna. „A Klava se želi susresti s Clarissom.Znaš to, Jace.”„Nek se Klava jebe.”„Jace”, reče Maryse, za promjenu zazvučavši poput pravog

roditelja. „Pazi na jezik.”„Klava želi mnogošto”. Jace se ljepše izrazio. „Ne mora sve i dobiti.”Maryse ga je prostrijelila pogledom; činilo se da točno zna o čemu

govori i da joj se to ne sviđa. „Klava je često u pravu. Jace. Nijenerazumno što žele razgovarati s Clary nakon svega što je prošla.Ono što im ona može reći–”„Ja ću im reći što god ih bude zanimalo”, reče Jace.Maryse uzdahne i pogleda Clary plavim očima. „Dakle, koliko sam

shvatila, želiš ići u Idris?”„Samo na nekoliko dana. Neću raditi probleme”, reče Clary

molećivo zureći u Maryse mimo Jaceova usijanog pogleda. „Kunemse.”„Ne radi se o tome hoćeš li raditi probleme, nego hoćeš li se biti

voljna susresti s Klavom dok budeš ondje. Oni žele razgovarati stobom. Ako odbiješ, sumnjam da ćemo dobiti odobrenje da tepovedemo sa sobom.”„Ne–” započne Jace.„Susrest ću se s Klavom”, prekine ga Clary premda joj zbog te

pomisli kralješnicom prođe val hladnoće. Jedini izaslanik Klave kojegje dosad upoznala bila je Inkvizitorica, a u njezinu društvu nije bilobaš osobito ugodno.Maryse je vrhovima prstiju protrljala sljepoočnice. „Onda je stvar

riješena.” No nije zvučala kao da je stvar riješena, već napeto i krhkokao odveć zategnuta violinska žica. „Jace, isprati Clary pa dođi kmeni u knjižnicu. Moram razgovarati s tobom.”Ponovo je nestala u sjeni bez pozdrava. Clary je zurila za njom,

osjećajući kao da ju je oblio hladan znoj. Činilo se da Alec i Isabelle

iskreno vole svoju majku i bila je sigurna da Maryse zapravo nijeloša osoba. No nipošto nije bila srdačna.Jace jedva da je pomicao usne. „Evo vidiš što si napravila.”„Moram otići u Idris, čak i ako ti ne možeš shvatiti zašto”, reče

Clary. „Moram to učiniti radi majke.”„Maryse ima previše povjerenja u Klavu”, reče Jace. „Mora vjerovati

da su oni savršeni, a ja joj ne mogu reći da nisu jer–” Iznenadazastane.„Jer bi takvo što rekao Valentine.”Očekivala je eksploziju, no rekao je tek: „Nitko nije savršen.”

Ispružio je ruku i zabio kažiprst u dugme dizala. „Pa čak ni Klava.”Clary prekriži ruke na prsima. „Je li zbilja zato ne želiš da idem?

Zato što nije sigurno?”Na licu mu se pojavi tračak iznenađenja. „Što hoćeš reći? Što ti

misliš, zašto ja ne bih želio da ideš?”Ona proguta slinu. „Zato što–” Zato što si mi rekao da prema meni

više ništa ne osjećaš; a vidiš, to je jako nezgodno jer ja prema tebijoš uvijek gajim neke osjećaje. I kladim se da to znaš.„Zato što ne želim da me moja sestrica posvuda prati?” Glas mu je

imao zajedljiv prizvuk; napola se radilo o ruganju, a napola o nečemdrugom.Dizalo štropoćući pristigne. Odgurnuvši vrata, Clary uđe i okrene se

prema Jaceu. „Ne idem zato što ćeš ti biti ondje. Idem zato što želimpomoći svojoj majci. Našoj majci. Moram joj pomoći. Zar neshvaćaš? Ako to ne učinim, možda se nikad neće probuditi. Mogaobi se bar pretvarati da ti je malčice stalo.”Jace stavi ruke na njezina ramena, lagano joj vrhovima prstiju

dotaknuvši kožu uz rub ovratnika, zbog čega je osjetila žmarce kojiniti su imali smisla niti ih je mogla kontrolirati. Imao je sjene ispodočiju, nehotice je primijetila, i tamna uleknuća ispod jagodica. Crnidžemper koji je nosio samo mu je još više isticao uočljive masnicena koži, jednako kao i tamne trepavice; bio je poput skice punekontrasta, a dalo bi ga se naslikati u nijansama crne, bijele i sive, strunkom zlatne tu i tamo, u očima primjerice, jer naglašena boja–„Prepusti to meni.” Glas mu je bio blag, gorljiv. „Ja ću joj pomoći.

Reci mi kamo da idem, s kim da razgovaram. Učinit ću sve što jepotrebno.”

„Madeleine je rekla vješcu da ću ja doći. On će očekivati Jocelyninukćer, a ne sina.”Jace je čvršće stisne za ramena. „Reci joj da je došlo do promjene

plana. Ja ću ići umjesto tebe. Ja, ne ti.”„Jace–”„Učinit ću sve”, reče on, „sve što želiš ako obećaš da ćeš ostati

ovdje.„Ne mogu.”Pustio ju je kao da ga je odgurnula. „Zašto ne?”„Zato što mi je majka, Jace”, reče ona.„I meni je majka.” Glas mu je bio hladan. „Zapravo, zašto nam se

Madeleine oboma nije obratila u vezi toga? Nego samo tebi?”„Dobro znaš zašto.”„Zato što si za nju Jocelynina kći”, nastavi on još hladnijim glasom.

„A ja ću uvijek biti Valentineov sin.”Zalupio je vrata između njih. Jedan ga je tren netremice promatrala

– mreža na vratima razdijelila mu je lice na niz komadića nalikdijamantima obrubljenim metalom. Jedno je zlatno oko piljilo u njukroz dijamant; u njegovim dubinama treperio je žestok gnjev.„Jace–” započela je.Ali uz trzaj i štropot dizalo je već krenulo, noseći je dolje u tamnu

tišinu katedrale.

„Zemlja zove Clary.” Simon je mahao rukama pokušavajući jojprivući pozornost. „Jesi budna?”„Aha, oprosti.” Uspravila se i protresla glavom kako bi se riješila

smetenosti. Tad je posljednji put vidjela Jacea. Nije se javljao natelefon kad ga je nakon toga zvala, pa je isplanirala put u Idris sLightwoodovima koristeći Aleca kao nevoljkog glasnogovornikaispunjenog nelagodom. Jadni Alec; premda razapet između Jacea isvoje majke, uvijek nastoji postupiti ispravno. „Nešto si rekao?”„Samo da mislim kako se Luke vratio”, reče Simon i skoči sa stola

upravo u trenutku kad se vrata spavaće sobe otvore. „Da, vratio se.”„Bok, Simone.” Luke je zvučao smireno, možda malko umorno –

nosio je pohabanu traper-jaknu, flanelsku košulju i stare samtericezagurane u čizme, koje su izgledale kao da su im najbolji daniodavno prošli. Naočale je zataknuo u smeđu kosu, koja se činila

prošarana sjedinama više no što je Clary pamtila. Pod rukom jedržao četvrtast paket svezan zelenom vrpcom. Pružio ga je Clary.„Donio sam ti nešto za put.”„Nisi trebao!” pobunila se Clary. „Već si toliko toga učinio...”

Pomislila je na odjeću koju joj je kupio pošto su sve njezine stvaribile uništene. Dao joj je nov telefon i nove potrepštine za slikanje, ada ga ništa nije tražila. Sada je posjedovala gotovo samo taj Lukeovdar. A čak se i ne slažeš s time što idem. Posljednja, neizgovorenamisao lebdjela je između njih.„Ma znam. Ali vidio sam ga i pomislio na tebe.” Predao joj je kutiju.Predmet koji se nalazio unutra bio je omotan slojevima svilenog

papira. Clary ga je razderala i dohvatila nešto meko poput paperja.Nakratko joj je zastao dah. Bio je to tamnozelen baršunasti kaput,staromodan, sa zlatnom podstavom od svile, mjedenom dugmadi iširokom kapuljačom. Povukla ga je na krilo i s uživanjem gladilamekanu tkaninu. „Izgleda kao nešto što bi Isabelle nosila”, zaključilaje. „Kao sjenolovački putni ogrtač.”„Točno tako. Sad ćeš biti odjevena sličnije njima, bit će poput jedne

od njih”, reče Luke. „Dok budeš u Idrisu.”Podigla je pogled prema njemu. „Želiš da izgledam kao jedna od

njih?”„Clary, ti jesi jedna od njih.” U osmijehu mu je bila primjesa tuge.

„Osim toga, znaš kako se ponašaju prema strancima. Uklopit ćeš sejedino ako...”Simon pročisti grlo, a Clary ga pogleda s osjećajem krivnje – gotovo

je zaboravila da je ondje. Pomno je gledao na sat. „Morao bihkrenuti.”„Ali tek si došao!” pobunila se Clary. „Mislila sam da ćemo se malko

družiti, pogledati film ili–”„Ti se moraš spakirati.” Simonov je osmijeh bio vedar poput

osunčanog neba. Gotovo da je mogla povjerovati kako ga ništa nemuči. „Navratit ću kasnije da se pozdravimo.”„Oh, daj”, prosvjedovala je Clary. „Ostani–”„Ne mogu.” Glas mu je bio odrješit. „Idem se naći s Maiom.”„Oh, super”, reče Clary. Maia je draga, pomisli. Pametna je.

Zgodna. A uz to je i vukodlačica. Vukodlačica zatreskana u Simona.No možda baš tako treba biti. Možda njegova nova prijateljica mora

biti donjosvjećanka. Uostalom, on je sada i sam donjosvjećanin.Teoretski se uopće ne bi smio družiti sa sjenolovcima poput Clary.„Onda je bolje da kreneš.”„Da.” U Simonovim tamnim očima nije mogla ništa pročitati, što prije

nije bio slučaj – uvijek je mogla dokučiti što misli. Pitala se je li tonuspojava vampirizma ili nešto posve drugo. „Bok”, reče on pa sesagne i pomakne joj kosu s lica kao da će je poljubiti u obraz. Noonda zastane i povuče se kolebljivog izraza lica. Ona se iznenađenonamršti, ali već je bio otišao, okrznuvši Lukea na izlazu. U daljini ječula tresak izlaznih vrata.„Ponaša se jako čudno”, reče ona grleći baršunasti kaput kako bi se

smirila. „Misliš da je takav zbog vampirizma?”„Vjerojatno ne.” Luke je izgledao kao da mu je sve to pomalo

zabavno. „Kad postaneš donjosvjećanin, ne mijenja ti se pogled nastvari. Ili na ljude. Daj mu vremena. Ipak si ti prekinula s njim.”„Nisam. On je prekinuo sa mnom.”„Zato što nisi bila zaljubljena u njega. To je problematična situacija i

mislim da se dostojanstveno nosi s njom. Mnogi bi se mladići naduriliili bi ti se smucali pod prozorom s golemim prijenosnim kazićem.”„Nitko više nema takav prijenosni kazić. To je bilo u osamdesetima.”

Clary se iskobeljala iz kreveta navlačeći kaput. Zakopčala ga je dovrata uživajući u mekoći baršuna. „Samo želim da se Simon vrati unormalu.” Kratko se pogledala u zrcalu i ugodno se iznenadila –zelena joj je isticala crvenu kosu i posvijetlila joj boju očiju. Okrenulase prema Lukeu. „Kako ti se čini?”Stajao je naslonjen na dovratak, držeći ruke u džepovima; kad ju je

pogledao, licem mu prijeđe sjena. Rekao je samo: „Majka ti je imalabaš takav kaput kad je bila tvojih godina.”Clary stisne suvratke na rukavima kaputa, zarivši prste u meke

dlačice. Spomen majke, zajedno s njegovim tužnim izrazom lica,tjerao ju je na plač. „Danas ćemo je posjetiti, zar ne?” upitala je.„Želim se oprostiti s njom i reći joj... reći joj što kanim poduzeti. Daće s njom sve biti u redu.” Luke je kimnuo. „Kasnije ćemo otići ubolnicu. I... Clary?„Molim?” Gotovo da ga nije htjela pogledati, no kad je to ipak

učinila, s olakšanjem je primijetila da mu u očima više nema tuge.Nasmiješio se. „Normala ti je prilično razočaravajuća.”

Simon spusti pogled na papir u ruci, a zatim ga podigne premakatedrali, napola sklopivši oči zbog popodnevnoga sunca. Institut seuzdizao visoko u plavo nebo, granitna ploča s prozorima šiljatihlukova, okružena visokim kamenim zidom. Groteskno isklesana licapakosno su gledala dolje s krovnoga vijenca, kao da ga ispituju hoćeli se usuditi prići ulaznim vratima. Institut je izgledao posve drukčijekad ga je prvi put vidio, zamaskiran u ruševinu. No donjosvjećani nemare za glamur.Ne pripadaš ovdje. Simon nije bio siguran jesu li te osorne riječi

jetke poput kiseline izgovorila isklesana lica ili pak čuje glas u svojojglavi. Ovo je crkva, a ti si proklet.„Umukni”, promrmljao je mlako. „Uostalom, ne marim za crkve. Ja

sam Židov.”U kamenom zidu bila su postavljena filigranski ukrašena željezna

vrata. Simon spusti ruku na kvaku, dijelom očekujući da mu bolnooprži kožu, no ništa se ne dogodi. Očito da sama ograda nije bilaosobito sveta. Ušao je i već prešao pola puta od izlomljena kamenaprema ulaznim vratima, kad u blizini začuje nekoliko poznatihglasova.Ili možda nisu bili baš tako blizu. Gotovo da je zaboravio koliko mu

se sluh, baš kao i vid, izoštrio otkad je preobražen. Zvučalo je kao dasu glasovi daleko tek nekoliko koraka, no slijedeći uski put okobočne strane Instituta, uočio je kako ljudi stoje na popriličnojudaljenosti, na drugoj strani zemljišta. Ovdje je trava bila visoka,napola skrivajući razgranate puteljke između nekad vjerojatnokrasno uređenih ružinih grmova. Bila je tu čak i kamena klupa sazelenim korovom poput mreže; ovo je nekad bila prava crkva, prijenego što su je preuzeli sjenolovci.Najprije je razaznao Magnusa, naslonjenog na kameni zid obrastao

mahovinom. Njega je bilo teško ne primijetiti – nosio je bijelu, šarenopoprskanu majicu preko kožnih hlača u duginim bojama. Okružensjenolovcima u crnom isticao se kao staklenička orhideja. Bio je tuAlec, koji se činio blijedim i kao da mu je bilo neugodno; Isabelle, sdugom crnom kosom uvijenom u pletenice svezane srebrnimvrpcama, stajala je pokraj dječačića koji je zacijelo bio Max, najmlađiod njih. U blizini je stajala njihova majka; izgledala je kao viša,

koščatija verzija svoje kćeri, iste crne duge kose. Ženu pokraj njeSimon nije poznavao. Isprva je pomislio kako je stara jer joj je kosabila gotovo posve bijela, no onda se okrenula i počela razgovarati sMaryse pa je shvatio da vjerojatno nema više od trideset pet iličetrdeset godina.I napokon, bio je tu i Jace; stajao je malko dalje od njih, kao da se

baš i ne uklapa u to društvo. Bio je u sjenolovačkoj crnini, kao i drugi.Kad je Simon bio sav u crnom, izgledao je kao da se sprema napogreb, dok je Jace naprosto izgledao žilavo i opasno. I plavlje.Simon osjeti napetost u ramenima i upita se hoće li ikad išta –vrijeme ili zaborav – ublažiti njegovu ogorčenost prema Jaceu. Nijeju želio osjećati, ali bila je prisutna, baš kao kamen koji mu pritišćeneživo srce.Okupljanje mu se zbog nečega činilo čudnim – no tada se Jace

okrenuo prema njemu, kao da osjeća da je tamo, a Simon ugleda,čak i na toj udaljenosti, tanak blijed ožiljak na njegovu grlu, tik iznadovratnika. Ogorčenost u njegovim grudima popusti, pretvorivši se unešto drugo. Jace mu kratko kimne. „Odmah se vraćam”, reče onMaryse glasom kojim se Simon nikad ne bi obratio svojoj majci.Rečenica je zvučala kao da ju je izgovorila odrasla osoba.Maryse dođe sebi rastreseno mahnuvši rukom. „Ne razumijem

zašto im tako dugo treba”, govorila je Magnusu. „Je li touobičajeno?”„Neuobičajen je samo popust koji vam dajem.” Magnus petom

čizme kucne o kameni zid. „Obično zaračunam dvostruko.”„To je tek privremeni Portal. Samo trebamo otići u Idris. Potom

očekujem da ga opet zatvoriš. Tako smo se dogovorili.” Okrenula seprema ženi pokraj sebe. „Ti ćeš, Madeleine, ostati ovdje i svjedočititome?”Madeleine. Dakle, to je ta Jocelynina prijateljica. No nije bilo

vremena za piljenje jer je Jace već uhvatio Simona za ruku i vukaoga oko bočne strane crkve izvan vidokruga ostalih. Straga je sve jošviše zaraslo u travu i korov, a putem se nizalo vijugavo grmlje. Jaceje gurnuo Simona iza velikog hrasta i pustio ga pa sunuo uokoloočima kao da se želi uvjeriti da ih nitko nije slijedio. „U redu je. Ovdjemožemo razgovarati.”

Straga je svakako bilo tiše; prometnu gužvu Avenije York prigušiloje golemo zdanje Instituta.„Ti si tražio da dođem ovamo”, istaknuo je Simon. „Tvoja poruka

bila mi je zataknuta za prozor kad sam se ujutro probudio. Zar nikadne koristiš telefon kao svi normalni ljudi?”„Ne ako to mogu izbjeći, vampiru”, reče Jace. Proučavao je Simona

kao da iščitava stranicu knjige. Na licu su mu se miješala dvaproturječna osjećaja: blago čuđenje i, kako se Simonu činilo,razočaranje. „Dakle, ništa se nije promijenilo. Možeš se kretati nasunčevoj svjetlosti. Čak te ni podnevno sunce ne može spaliti.”„Da”, reče Simon. „Ali znaš to, bio si tamo.” Nije trebao razlagati što

znači „tamo”; na licu drugog mladića vidio je da je zapamtio rijeku,stražnji dio kamioneta, sunce koje se uzdiže ponad vode, Clarynevriskove. Zapamtio je sve to jednako dobro kao on.„Mislio sam da bi moglo popustiti”, reče Jace, ali nije zazvučao kao

da to doista i misli.„Javit ću ti ako osjetim poriv da planem.” Simon nikad nije imao

previše strpljenja s Jaceom. „Čuj, zar si me zvao čak u centar gradasamo da zuriš u mene kao da sam nešto u Petrijevoj zdjelici?Sljedeći put ću ti poslati fotku.”„A ja ću je uokviriti i staviti na noćni ormarić”, reče Jace, ali nije

zvučao kao da mu je do sarkazma. „Gle, zvao sam te s razlogom.Koliko god mi bilo mrsko priznati, vampiru, imamo nešto zajedničko.”„Superiška frizuru?” nabaci Simon, ali ni njemu zapravo nije bilo do

sarkazma. Nešto u Jaceovu izrazu lica činilo ga je sve nervoznijim.„Clary”, reče Jace.Simon je bio zatečen. „Clary?”„Clary”, ponovi Jace. „Znaš je; niska, crvenokosa, raspaljiva.”„Ne shvaćam po čemu bi nam Clary mogla biti nešto zajedničko”,

reče Simon iako je shvaćao. Unatoč tome, sada nije naročito želiovoditi s Jaceom takav razgovor. Zapravo, nikad i ne bi želio takorazgovarati s njim. Zar ne postoji neko pravilo među muškarcimakoje ne dopušta takve razgovore – one o osjećajima”?Očito ne. „Obojici nam je stalo do nje”, reče Jace odmjerivši

Simona. „Obojici nam je važna. Zar ne?”„Pitaš me je li mi stalo do nje?” Simonu se taj izraz učinio poprilično

nedostatnim. Pitao se ruga li mu se Jace, što bi čak i od njega bilo

neuobičajeno okrutno. Je li ga Jace pozvao ovamo samo da bi sesprdao s njim zato što mu nije uspjela romansa s Clary? Premda seSimon još uvijek nadao, bar malo, da bi se stvari mogle promijeniti,da će Jace i Clary početi osjećati jedno prema drugome ono što seod njih očekuje, ono što bi braća i sestre trebali osjećati jedno premadrugome–Pogled mu se sretne s Jaceovim i osjeti kako iščezava i ono malo

nade. Izraz lica drugog mladića nije bio izraz brata koji govori osestri. S druge strane, bilo je očito da ga Jace nije pozvao ovamo dase sprda s njegovim osjećajima; bol koja se, znao je Simon, jasnoocrtava na njegovu vlastitu licu zrcalila se u Jaceovim očima.„Nemoj misliti da te uživam ispitivati o ovome”, odreže Jace.

„Moram znati što bi bio spreman učiniti za Clary. Bi li lagao za nju?”„Lagao o čemu? Što se uopće događa?” Simon je shvatio zbog

čega mu se slika sjenolovaca u vrtu učinila čudnom. „Čekaj malo”,reče on. „Odlazite za Idris ovog trenutka! Clary misli da krećetevečeras.”„Znam”, reče Jace. „Želim da ostalima kažeš kako te Clary poslala

ovamo da javiš da ona ne ide. Reci im da više ne želi ići u Idris.” Uglasu mu se osjećala smetenost koju je Simon jedva razaznao ili jemožda bila toliko neobična za Jacea da je naprosto nije mogaopojmiti. Jace ga je molio. „Vjerovat će ti. Znaju koliko... koliko ste vasdvoje bliski.”Simon je odmahnuo glavom. „Ne mogu vjerovati. Pretvaraš se kako

želiš da učinim nešto za Clary, ali zapravo jedino hoćeš da učinimnešto za tebe. Ništa od toga”, počeo je okretati leđa Jaceu.Jace ga uhvati za ruku i ponovo okrene prema sebi. „To jest za

Claryno dobro. Pokušavam je zaštititi. Mislio sam da ćeš pokazatibarem malo zanimanja da mi pomogneš u tome.”Simon je oštro pogledao mjesto gdje mu je Jace stegnuo

nadlakticu. „Kako je mogu zaštititi ako mi ne kažeš od čega ještitim?”Jace ga nije puštao. „Zar mi ne možeš jednostavno vjerovati da je

ovo važno?”„Ne shvaćaš koliko silno želi ići u Idris”, reče Simon. „Da to

spriječim, treba mi prokleto dobar razlog.”

Jace polako i kolebljivo uzdahne pa pusti ruku Simonu. „Ono što jeClary učinila na Valentineovom brodu”, reče on tiho. „S runom nazidu, runom otvaranja... tjah, vidio si što se dogodilo.”„Uništila je brod”, reče Simon. „Svima nam je spasila život.”„Stišaj se.” Jace je uznemireno pogledao oko sebe.„Nećeš mi valjda reći da nitko drugi ne zna za to?” upita Simon u

nevjerici.„Ja znam. Ti znaš. Luke zna i Magnus zna. Nitko drugi.”„Pa što drugi misle da se dogodilo? Da se brod naprosto raspao

baš u pravi čas?”„Rekao sam im da je Valentineov Obred konverzije pošao po zlu.„Lagao si Klavi?” Simon nije bio siguran treba li biti impresioniran ili

neugodno iznenađen.„Da, lagao sam Klavi. Isabelle i Alec znaju da je Clary donekle

sposobna stvarati nove rune, pa sumnjam da ću to uspjeti prikritipred Klavom ili novim Inkvizitorom. A kad bi znali što je u stanju –ojačati obične rune da postanu nevjerojatno razorne – htjeli bi je kaoborca, kao oružje. No ona nije pripremljena. Nije odgajana za to–”Jace naglo zastane jer je Simon odmahivao glavom. „Što je?”„Ti si nefil”, reče Simon polako. „Ne bi li trebao željeti najbolje za

Klavu? Ako to znači iskoristiti Clary...”„Želiš da im pripada? Da je stave na prve linije protiv Valentinea i

tko zna kakve vojske koju okuplja?”„Ne”, reče Simon. „Ne želim to. Ali ja nisam jedan od vas. Ne

moram razmišljati tko mi je važniji, Clary ili moja obitelj.”Jace se pomalo zarumeni. „Ne radi se o tome. Da smatram kako će

pomoći Klavi... Ali neće. Samo će nastradati–”„Čak i da smatraš kako će pomoći Klavi”, reče Simon, „ti nikad ne bi

dopustio da im pripada.”„Zašto to misliš, vampiru?”„Zato što ne smije pripadati nikome osim tebi”, reče Simon.Boja nestane s Jaceova lica. „Dakle, nećeš mi pomoći”, reče on u

nevjerici. „Nećeš pomoći Clary?”Simon je oklijevao; no prije no što je stigao odgovoriti, glasan zvuk

raskoli tišinu – oštar vrisak, užasan od očaja, bio je još jeziviji kad jenaglo prestao. Jace se brzo osvrne oko sebe. „Što je to bilo?”

Nakon prvog vriska uslijedili su novi krikovi i neugodan zveket kojije zastrugao po Simonovim bubnjićima. „Nešto se dogodilo–”No Jace je već trčao izbjegavajući grmlje. Nakon trenutka kolebanja

Simon je krenuo za njim. Zaboravio je koliko brzo sada može trčati –bio je Jaceu tik za petama kad su zaobišli ugao crkve i izbili u vrt.Pred njima je bio kaos. Bijela magla prekrila je vrt, a u zraku se

osjećao težak smrad – oštar miris ozona i još nešto, slatko ineugodno. Obrisi ljudi hitali su naprijed-natrag; Simon ih je mogaovidjeti tek djelomično, pojavljivali su se pa opet nestajali krozrascjepe u magli. Načas je opazio Isabelle; crne pleteniceposkakivale su oko nje poput konopaca kad je zamahnula bičem,odašiljući kroz sjene zlatnu i smrtonosnu rašljastu munju. Odbijala jeprodor nečeg tromog i golemog – demona, pomislio je Simon – ali upo bijela dana to je bilo nemoguće. Teturajući naprijed, razabrao jeda je stvor čovjekolik ali grbav i izvijen – na neki način naopak. Ujednoj je ruci nosio debelu drvenu dasku i njome gotovo nasumcezamahivao prema Isabelle.Nedaleko od njih kroz rupu u kamenom zidu Simon je vidio kako

bučan promet na Aveniji York nesmetano teče. Nebo iznad Institutabilo je vedro.„Otpisani”, šapnuo je Jace. Lice mu je plamtjelo dok je iz pojasa

izvlačio jedan od svojih serafinskih bodeža. „Deseci njih.” Gotovogrubo gurne Simona u stranu. „Ostani ovdje, razumiješ? Ostaniovdje.”Simon je na trenutak stajao kao ukopan, dok se Jace sjurio u

maglu. Sjaj bodeža u njegovoj ruci osvjetljavao je maglu oko njegadajući joj srebrn odsjaj; tamni obrisi unutar nje hitro su se pomicalinaprijed-natrag i Simon je imao dojam kako zuri kroz zamrznutoprozorsko okno, očajnički pokušavajući shvatiti što se događa sdruge strane. Isabelle je nestala; vidio je Aleca, okrvavljene ruke,kako probija prsa ratniku vojske Otpisanih i gleda ga dok se ruši natlo. Novi se Otpisani već propeo iza njega, ali Jace je bio ondje, sadas bodežima u obje ruke; skočivši, podigao je bodeže pa ih žestokooborio zarezavši njima kao škarama – glava Otpisanog otkotrljala ses vrata, šiknula je crna krv. Simonov se želudac stisnuo; krv je imalajedak, otrovan miris.

Čuo je sjenolovce kako se međusobno dozivaju u magli, dok suOtpisani bili posve tihi. Iznenada se magla razbistrila i Simon jeugledao Magnusa kako izbezumljen stoji pokraj zida Instituta.Između podignutih ruku iskrila mu je plava munja i činilo se kako sena zidu uz njega u kamenu otvara četvrtasta crna rupa. Nije bilaprazna ni sasvim tamna, već je sjajila poput zrcala kojoj se u stakluokretao zarobljeni plamen. „Portal!” vikao je. „Prođite kroz Portal!”Nekoliko se stvari dogodilo istodobno. Maryse Lightwood izišla je iz

magle, na rukama noseći Maxa, dječaka. Zastala je i nešto viknulapreko ramena, a onda jurnula prema Portalu i kroz njega, nestajući uzidu. Slijedio ju je Alec, vukući za sobom Isabelle za kojom je po tluvijugao njezin krvlju poprskan bič. Kad je Alec povukao premaPortalu, nešto se naglo uzdigne iz magle iza njih – ratnik vojskeOtpisanih, koji je mahao nožem s dvostrukim sječivom.Simon se otkravio. Jurnuvši naprijed, zovnuo je Isabelle, a onda se

spotaknuo i pao, udarajući o zemlju dovoljno snažno da ostane bezdaha, da je išta daha imao. Iskoprcao se u sjedeći položaj, okrećućise da vidi o što se spotaknuo.Bilo je to tijelo. Žensko tijelo prerezana grla, raširenih mrtvih plavih

očiju. Krv joj je zamrljala svijetlu kosu. Madeleine.„Simone, miči se!” Bio je to Jaceov poklik; Simon se okrene i ugleda

ga kako trči prema njemu iz magle s krvavim serafinskim bodežima urukama. Potom pogleda uvis. Otpisani koji je proganjao Isabellenadvio se nad njim; ožiljcima prekriveno lice iskrivio je u razjapljencerek. Kad je dvostrani nož sunuo prema Simonu, izvio se u stranu,no unatoč poboljšanim refleksima nije bio dovoljno brz. Žestoka bolprostruji mu tijelom i sve mu se zacrni.

2DEMONSKI TORNJEVI ALICANTEA

Nema te čarolije, pomislila je Clary dok je s Lukeom po treći putkružila blokom kuća uz pomoć koje bi na ulicama New York Cityjamogla niknuti nova parkirna mjesta. Nisu imali gdje zaustavitikamionet, a duž pola ulice automobili su bili parkirani u dva reda.Napokon Luke stane kod hidranta i s uzdahom izbaci iz brzine.„Hajde”, reče on. „Javi im da si stigla. Ja ću ti ponijeti kovčeg.”Clary je kimnula, ali oklijevala je posegnuti za ručicom na vratima.

Želudac joj se stegnuo od nemira i nije prvi put poželjela da Lukepođe s njom. „Uvijek sam mislila da ću na prvom prekomorskomputovanju imati barem putovnicu sa sobom.”Luke se nije osmjehnuo. „Znam da si nervozna”, reče on. „Ali bit će

sve u redu. Lightwoodovi će paziti na tebe.”Upravo to sam ja tebi rekla tisuću puta, pomislila je Clary. Lagano je

potapšala Lukea po ramenu pa skočila s kamioneta. „Vidimo se zanekoliko minuta.”Krenula je putem od izlomljena kamenja, a prometna buka jenjavala

je kako se približavala crkvenim vratima. Ovog puta joj je trebaopokoji trenutak više da skine glamur s Instituta. Činilo se da je starojkatedrali dodan još jedan sloj pričina, poput novog premaza boje.Bilo joj je teško, čak i bolno ostrugati ga mislima. No naposljetku jojje uspjelo i mogla je vidjeti crkvu kakva je doista bila. Visoka drvenavrata presijavala su se kao da ih je netko upravo ulaštio.U zraku se osjećao neobičan miris, nešto poput mješavine ozona i

paljevine. Namrštivši se, ona spusti ruku na oblu kvaku. Ja samClary Morgenstern, jedna od nefila, i molim dopuštenje za ulazak uInstitut–Vrata su se otvorila i Clary uđe. Pogledala je uokolo trepćući,

pokušavajući otkriti što joj se to čini drukčijim u unutrašnjostikatedrale.Shvatila je o čemu se radi kad su se vrata iza nje zatvorila i zarobila

je u tami čiju je jednoličnost prekidao tek mutan sjaj okruglog,čipkasto ukrašenog prozora visoko gore. Nikad nije ušla u Institut, ada nije gorjelo na desetke plamičaka na razgranatim svijećnjacimaporedanima niz prolaz između klupa.

Izvadila je iz džepa svoj kamen vještičjeg svjetla i podigla ga.Svjetlo bljesne iz njega, obasjavajući prostor blistavim zrakama kojesu joj se širile između prstiju. Osvjetljavao je prašnjave kutovekatedrale dok je prilazila dizalu pokraj praznog oltara, gdje jenestrpljivo pritisnula dugme za poziv.Ništa se nije dogodilo. Nakon pola minute opet je pritisnula dugme,

zatim još jednom pa još jednom. Prislonila je uho uz vrata dizala iosluškivala. Ni šuma. Institut je utonuo u tamu i tišinu, kao lutka kojojnitko nije navio mehaničko srce.Claryno je srce sada lupalo; pohitala je natrag niz prolaz i

odgurnula teška vrata. Stajala je na prilaznim crkvenim stubama imahnito pogledavala uokolo. Nebo iznad nje postajalo je svetamnije, poput kobalta, a u zraku se još snažnije osjećao mirispaljevine. Je li izbio požar? Jesu li sjenolovci evakuirani? Ali sveizgleda netaknuto...„Nije to bio požar.” Glas je bio tih, baršunast i poznat. Visok se lik

pojavio iz sjene, kose nakostrušene u vijenac neskladnih šiljaka.Nosio je crno svileno odijelo preko svjetlucave smaragdnozelenekošulje i prstenje ukrašeno blistavim draguljima na uzanim prstima.Bile su tu i galantne čizme te pozamašan broj šljokica.„Magnuse?” šapnula je Clary.„Znam što si pomislila”, reče Magnus. „Ali nije bio požar. To vonja

paklena magla – nekakav čarobni demonski dim. Oslabljuje učinkeodređenih čarolija.”„Demonska magla? Onda se dogodio–”„Napad na Institut. Da. Ranije ovog popodneva. Otpisani –

vjerojatno nekoliko desetaka njih.”„Jace”, šapnula je Clary. „Lightwoodovi–”„Pakleni dim mi je umanjio sposobnost da se učinkovito borim s

Otpisanima. Njihovu također. Morao sam ih kroz Portal poslati uIdris.”„No nitko od njih nije ozlijeđen?”„Madeleine”, reče Magnus. „Madeleine je ubijena. Žao mi je, Clary.”Clary klone na stube. Nije dobro poznavala tu stariju ženu, ali

Madeleine je bila njezina slabašna veza s majkom – njezinompravom majkom, opasnom sjenolovkom spremnom za borbu, kojuClary nikad nije upoznala.

„Clary?” Luke je pristizao putem kroz sve gušću tamu. U ruci jenosio Claryn kovčeg. „Što se događa?”Clary je sjedila obgrlivši si koljena, dok je Magnus objašnjavao

Lukeu što se dogodilo. Osim boli zbog gubitka Madeleine Clary jebila ispunjena osjećajem grešnog olakšanja. Jace je dobro.Lightwoodovi su dobro. Ponovila je to u sebi bezbroj puta. Jace jedobro.„Otpisani”, reče Luke. „Jesu li svi pobijeni?”„Ne svi”, Magnus odmahne glavom. „Nakon što sam poslao

Lightwoodove kroz Portal, Otpisani su se raštrkali; nije se činilo dasam im zanimljiv. Kad sam zatvorio Portal, već su svi bili nestali.”Clary je podigla glavu. „Portal je zatvoren? Ali... još me možeš

poslati u Idris, zar ne?” upita ona. „Mislim, mogu proći kroz Portal itamo se priključiti Lightwoodovima?”Luke i Magnus se pogledaju. Luke spusti kovčeg pokraj svojih

nogu.„Magnuse”, reče Clary sada glasnije, a njoj se činilo da vrišti.

„Moram ići.”„Portal je zatvoren. Clary–”„Onda otvori drugi!”„Nije to tako lako”, reče vještac. „Klava vrlo pomno nadzire svaki

magijski ulazak u Alicante. Njihov glavni grad im je sveto mjesto – onim je poput Vatikana, poput Zabranjenoga Grada. Nijedandonjosvjećanin ne može otići onamo bez dopuštenja, baš kao niovozemaljac.”„Ali ja sam sjenolovka!”„Jedva”, reče Magnus. „Osim toga, tornjevi sprečavaju izravno

prebacivanje Portalom u grad. Da otvorim Portal koji bi vodio doAlicantea, na drugoj bi strani trebali biti pripravni i čekati te. Kad bihte pokušao poslati na svoju ruku, izravno bih prekršio Zakon, anisam spreman toliko riskirati zbog tebe, keksiću, koliko god ti menibila draga.”Clary svrne pogled s Magnusova skrušenoga lica na Lukea koji je

bio na oprezu. „Ali ja se moram dokopati Idrisa”, reče ona. „Morampomoći majci. Sigurno postoji neki drugi način da se stigne onamoosim kroz Portal.

„Najbliži aerodrom je u susjednoj državi”, reče Luke. „Kad bismouspjeli prijeći granicu – što je vrlo upitno – čekalo bi nas dugo iopasno kopneno putovanje preko raznoraznih donjosvjetskihpodručja. Moglo bi potrajati danima.”Clary je osjećala peckanje u očima. Neću plakati, rekla je sama

sebi. Neću.„Clary”, Lukeov glas bio je blag. „Stupit ćemo u vezu s

Lightwoodovima. Pobrinut ćemo se da dobiju sve potrebneinformacije kako bi došli do protusredstva za Jocelyn. Oni se mogujaviti Fellu–”No Clary je ustala, odmahujući glavom. „To moram biti ja”, reče.

„Madeleine je rekla da Fell neće razgovarati ni s kim drugim.”„Fell? Ragnor Fell?” ponovio je Magnus. „Mogu mu pokušati

dostaviti poruku. Javiti mu da očekuje Jacea.”Nešto zabrinutosti nestane s Lukeova lica. „Clary, čuješ li to? Uz

Magnusovu pomoć–”No Clary nije više željela slušati o Magnusovoj pomoći. Ništa joj se

nije slušalo. Mislila je da će spasiti majku, a sada joj je preostalojedino da sjedi pokraj njezina kreveta, drži joj mlohavu ruku i nada seda će netko drugi, negdje drugdje moći učiniti ono što ona nije ustanju.Pohita niz stube gurajući se pored Lukea koji ju je pokušao

dohvatiti. „Moram na trenutak biti sama.”„Clary–” Čula je kako je Luke zove, no otrgla se od njega i jurnula

iza ugla katedrale. Odjednom se našla na odvojenom dijelukamenog puta, krećući se prema malom vrtu na istočnoj straniInstituta, prema mirisu čađe i pepela – i teškom, oštrom smraduispod njega. Smradu demonske čarolije. U vrtu je još uvijek bilomagle, tu i tamo razbacanih oblačića uhvaćenih uz rub ružina grmaili skrivenih podno kamena. Mogla je vidjeti na kojim je sve mjestimazemlja razrovana tijekom ranije borbe, a bila je tu i tamnocrvenamrlja pokraj jedne kamene klupe, koju nije željela dugo promatrati.Clary okrene glavu. I zastane. Na zidu katedrale nalazili su se očiti

tragovi runske čarolije, kojima je plavi žar polako blijedio na sivomkamenu. Oblikovali su četvrtast okvir, poput osvijetljenog ruba okoodškrinutih vrata...Portal.

Nešto u njoj kao da se preokrenulo. Sjetila se kako drugi simboliopasno sjaje na glatkom metalnom trupu broda. Sjetila se kako sebrod zatresao dok se raspadao i crne vode East Rivera koja jepokuljala u njega. To su samo rune, pomislila je. Simboli. Mogu ihnacrtati. Ako majka može zarobiti srž Kaleža smrtnika u papiru, ondaja mogu stvoriti Portal.Noge su je ponijele prema zidu katedrale, dok je rukom posegnula

u džep za stelom. Silno želeći da joj se ruka ne trese, postavila je vrhstele na kamen.Stisnula je oči i u nastaloj tami mislima počela crtati vijugave

svjetleće linije što su joj govorile o vratima, prenošenju zračnimkovitlacima, putovanjima i dalekim mjestima. Linije su se spojile urunu gracioznu poput ptice u letu. Nije znala je li to runa koja je većpostojala ili ju je izmislila, ali sada je bila stvarna kao da postojioduvijek.Portal.Počela je crtati, vrhom stele uočljivo otiskujući pougljenjene crne

linije. Kamen je cvrčao, puneći joj nos jetkim mirisom paljevine.Vruće plavo svjetlo širilo se prema njezinim spuštenim kapcima.Osjećala je vrućinu na licu kao da stoji pred vatrom. Glasnouzdahnuvši, spustila je ruku i otvorila oči.Runa koju je nacrtala bila je tamni cvijet što je procvao na

kamenom zidu. Dok ga je promatrala, njegove linije kao da su serastapale i mijenjale, polako strujeći nadolje, šireći se i preoblikujući.U nekoliko trenutaka runa se promijenila. Sada je bila okvirsvjetlećeg prolaza, oko metar višeg od Clary.Nije mogla odvojiti oči od prolaza. Sjajio je istim tamnim svjetlom

kao i Portal iza zastora kod madam Dorothee. Pružila je ruku premanjemu–I hitro je povukla. Da bi se Portal koristio, sjetila se malodušno,

moraš si predočiti kamo želiš ići, kamo želiš da te Portal odvede. Aona nikad nije bila u Idrisu. Opisivali su joj ga, dakako. Mjesto punozelenih dolina, tamnih šuma i bistrih voda, jezera i planina. I Alicante,grad staklenih tornjeva. Mogla je zamisliti kako izgleda, ali mašta nijedovoljna, ne kad je u pitanju ova čarolija. Kad bi barem...Iznenada oštro udahne. Ali ona je ipak vidjela Idris. Sanjala ga je i

nekako je znala da je u snu izgledao kao najavi. Uostalom, što joj je

Jace u snu rekao o Simonu? Da ne može ostati jer je ovo mjesto zažive? I nedugo potom Simon je umro...Ponovo dozove san u sjećanje. Plesala je u dvorani u Alicanteu.

Zidovi su bili zlatni i bijeli, a proziran krov nalik dijamantu. Bila jeondje i fontana – srebrna zdjela s kipom sirene u središtu – dok susvjetiljke bile nanizane na stablima onkraj prozora. Clary je nosilazeleni baršun, baš kao i sada.Kao da je još u snu, pruži ruku prema Portalu. Jarko se svjetlo

raširilo ispod njezinih jagodica i vrata su se otvorila premarasvijetljenom mjestu. Clary se odjednom netremice gleda u zlatnivrtlog koji se polako počinjao stapati u razlučive oblike – pomisli davidi obrise planina, dio neba– „Clary!” Bio je to Luke koji je trčaoprema njoj, lica prekrivena maskom ljutnje i očaja. Iza njega brzao jeMagnus; mačje su mu oči metalno sjale na vrućem svjetlu Portalakoje je okupalo vrt. „Clary, stani! Zaštite su opasne! Ubit ćeš se!”Ali sada više nije bilo povratka. Onkraj Portala širilo se zlatno

svjetlo. Pomislila je na zlatne zidove plesne dvorane iz svog sna, nazlatno svjetlo što se posvuda prelama na brušenoj staklenini. Luke jebio u krivu; nije razumio njezin dar, na koji način djeluje – kakve vezeimaju zaštite kad možeš stvoriti svoju vlastitu stvarnost jednostavnoje nacrtavši? „Moram ići!” viknula je pomičući se naprijed raširenihvrhova prstiju. „Žao mi je. Luke–”Koraknula je, dok se on posljednjim, strelovitim skokom našao

pokraj nje i uhvatio je za zapešće, upravo u trenutku kad je Portal,činilo se, eksplodirao. Kao tornado, koji naglo podiže stablo ukorijenu, sila ih je oboje zbacila s nogu. Pred Clarynim očimaposljednji put bijesnu zgrade i automobili na Manhattanu – vrtjeli suse, bivali sve dalji i nestajali dok ju je strujanje vjetra obavilonesmiljeno poput biča i odnijelo je, sa zapešćem još uvijek uLukeovu željeznom stisku, u kaos zlatnog kovitlaca.

Simon se probudio uz ritmično zapljuskivanje vode. Uspravio sesrca sleđenog nenadanim užasom – kad se posljednji put probudiouza zvukove valova, bio je zarobljenik na Valentineovu brodu; tihi gaje tekući zvuk istog trenutka vratio u to strašno vrijeme, kao da mu jenetko poprskao lice ledenom vodom.

Ali ne – brz pogled uokolo otkrio mu je da je na posve drugommjestu. Prije svega, ležao je ispod mekih pokrivača na udobnomdrvenom krevetu u maloj, čistoj sobi svijetloplavih zidova. Tamnizastori bili su navučeni preko prozora, no slabo svjetlo uz njihoverubove bilo je dovoljno da svojim vampirskim očima sve jasno vidi.Na podu je bio sag živih boja, a na jednom zidu komoda sa zrcalom.Bio je tu i naslonjač privučen uz krevet. Simon je sjeo zbacivši

pokrivače, shvativši dvije stvari: prvo, još uvijek je nosio istetraperice i majicu koje je imao na sebi kad se zaputio u Institut nasastanak s Jaceom; i drugo, osoba u naslonjaču je drijemala –rukom je podbočila glavu, a duga crna kosa rasula joj se kao rubac sresama.„Isabelle?” reče Simon.Glava joj se podigne kao da je bila stiješnjena na opruzi, a oči naglo

otvore. „Oh! Budan si!” Uspravila se u naslonjaču zabacivši kosu.„Jaceu će jako laknuti. Bili smo gotovo posve sigurni da ćeš umrijeti.”„Umrijeti?” ponovi Simon. Osjeti vrtoglavicu i laganu mučninu. „Od

čega?” Trepćući je preletio pogledom po sobi. „Jesam li u Institutu?”upita, no u istom trenutku shvati kako je to, dakako, nemoguće.„Odnosno... gdje smo?”Na Isabelleinu licu načas se pojavi tjeskoba. „Pa... hoćeš reći da se

ne sjećaš što se dogodilo u vrtu?” Nervozno je povlačila heklaniukras kojim je bila obrubljena podstava naslonjača. „Otpisani su nasnapali. Bilo ih je mnogo, a paklena magla otežavala nam je borbu snjima. Magnus je otvorio Portal i svi smo potrčali prema njemu, kadsam te ugledala kako nam se približavaš. Spotaknuo si se o... oMadeleine. A jedan se Otpisani našao tik iza tebe; zacijelo ga nisividio, ali Jace jest. Pokušao je stići do tebe, ali bilo je prekasno.Otpisani je zabio nož u tebe. Krvario si – obilno. Jace je ubioOtpisanog, podigao te i prošao kroz Portal vukući te za sobom”,završila je ona govoreći tako brzo da su joj se riječi stapale, pa seSimon morao naprezati da ih sve pohvata. „Bili smo već na drugojstrani i moram ti reći da su se svi prilično iznenadili kad se Jaceprobio do nas s tobom, dok si ti krvario posvud po njemu. Konzul nijebio ni najmanje sretan.”Simonova usta bila su suha. „Otpisani je zabio nož u mene?” To mu

se činilo nemogućim. No opet, već se jednom oporavio nakon što mu

je Valentine prerezao grlo. Bilo kako bilo, trebao bi se sjećati.Odmahujući glavom, spusti pogled na sebe. „Gdje?”„Pokazat ću ti.” Nemalo ga iznenadivši, Isabelle začas sjedne na

krevet pokraj njega i stavi mu hladne ruke na struk. Podigla mu jemajicu i otkrila blijed pojas trbuha, razdvojen tankom crvenom crtom.Jedva da je se moglo nazvati ožiljkom. „Ovdje”, reče ona klizećiprstima preko nje. „Je l’ te boli?”„N-ne.” Kad je Simon prvi put vidio Isabelle, učinila mu se tako

posebnom, tako blještavom i punom života, poleta i energije da jepomislio kako je napokon pronašao djevojku čiji plamen sjajidovoljno snažno da izbriše Clarynu sliku, koja kao da mu je bilaotisnuta s unutarnje strane vjeđa. Nekako je u vrijeme kad ga jepretvorila u štakora na tulumu u tavanskom stanu Magnusa Baneashvatio da Isabelle možda plamti malčice prejarko za običnog dečkapoput njega. „Ne boli.”„Ali mene bole oči”, začuo se s vrata staložen i ironičan glas. Jace.

Ušao je tako tiho da ga čak ni Simon nije čuo; osmjehnuo sezatvarajući vrata za sobom pa Isabelle spusti Simonovu košulju.„Napastuješ vampira dok je preslab da uzvrati, Iz?” upita on. „Priličnosam siguran da je to kršenje bar jednog Sporazuma.”„Samo mu pokazujem gdje je uboden”, prosvjedovala je Isabelle, ali

poprilično se hitro vratila u naslonjač. „Što se događa dolje?” upita.„Je l’ svi još uvijek šize?”Osmijeh nestane s Jaceova lica. „Maryse je otišla gore do Garda s

Patrickom”, reče on. „Klava zasjeda i Malachi je smatrao da bi bilonajbolje da ona... to objasni... osobno.”Malachi. Patrick. Gard. Nepoznata imena vrtložila su se u

Simonovoj glavi. „Da objasni što?”Isabelle i Jace se pogledaju. „Da objasni tebe”, reče napokon Jace.

„Da objasni zašto smo doveli vampira u Alicante, što je, usput, uizričitoj suprotnosti sa Zakonom.”„U Alicante? U Alicanteu smo?” Simona zapljusne val prave panike,

no brzo je zamijeni bol koja mu prostrijeli trbuh. Presavije se teškodišući.„Simone!” ispruži ruku Isabelle; strah joj je izbijao iz tamnih očiju.

„Jesi dobro?”

„Odlazi, Isabelle.” Simon, šaka stisnutih na trbuhu, podigne glavuprema Jaceu. Glas mu je bio molećiv: „Prisili je da ode.”Isabelle povrijeđeno uzmakne. „Dobro. Otići ću. Ne trebaš mi

dvaput reći.” Ljutito ustane i izađe iz sobe zalupivši vratima.Jace se okrene prema Simonu; njegove jantarne oči bile su

bezizražajne. „Što se događa? Mislio sam da se oporavljaš.”Simon podigne ruku ne dajući blizu drugom mladiću. Metalan okus

palio mu je stražnji dio grla. „Ne radi se o Isabelle”, promrsi on.„Nisam ozlijeđen... samo sam... gladan.” Osjećao je kako mu obrazigore. „Izgubio sam mnogo krvi, pa... je trebam nadomjestiti.”„Jasno”, reče Jace, zvučeći kao da je upravo prosvijetljen

zanimljivom, ako ne i iznimno važnom znanstvenom činjenicom. Slica mu nestane blage zabrinutosti, a zamijeni je nešto što je Simonuizgledalo poput podsmješljivog prezira, povukavši tako u njemuokidač bijesa. Da ga bol nije toliko oslabila, Simon bi s krevetagnjevno nasrnuo na drugog mladića. Ovako, mogao je samo teškodisati: „Jebi se, Waylande.”„Waylande, je l’?” Ironija nije napuštala Jaceovo lice, no ruke je

primaknuo grlu i stao potezati smičak jakne.„Ne!” Simon se odmakne na krevetu. „Nije me briga koliko sam

gladan. Neću... ponovo... piti tvoju krv.”Jace iskrivi usne. „Možeš misliti kako bih ti dao.” Posegne u

unutarnji džep jakne i izvadi staklenu plošku, napola napunjenurijetkom crvenkasto-smeđom tekućinom. „Pomislio sam da bi ti ovomoglo zatrebati”, reče. „U kuhinji sam iscijedio tekućinu iz nekolikokilograma sirovog mesa. Bolje od toga nisam mogao.”Simon uzme plošku od Jacea toliko drhtavim rukama da mu je drugi

mladić morao odvrnuti čep. Tekućina u ploški bila je smrdljiva, odvećrijetka i slana da bi bila prava krv, a slabunjav neugodan okus,Simonu već poznat, značio je da je meso bilo nekoliko dana staro.„Uh”, otme mu se nakon nekoliko gutljaja. „Mrtva krv.”Jace podigne obrve. „Zar nije sva krv mrtva?”„Što je životinja čiju krv pijem duže mrtva, to krv ima lošiji okus”,

objasni Simon. „Svježa je bolja.”„Ali ti nikad nisi pio svježu krv. Zar ne?”U znak odgovora Simon sada podigne obrve.

„Osim moje, naravno”, reče Jace. „A siguran sam da je moja krvfantastična.”Simon spusti praznu plošku na rukohvat naslonjača pokraj kreveta.

„S tobom nešto gadno nije u redu”, reče. „Mislim, duševno.” U ustimaje još uvijek osjećao pokvarenu krv, ali boli je nestalo. Osjećao sebolje, snažnije, kao da je krv bila lijek s trenutnim djelovanjem, drogakoju je morao dobiti da bi preživio. Pitao se je li ista stvar sovisnicima o heroinu. „Dakle, u Idrisu sam.”„Točnije, u Alicanteu”, reče Jace. „Glavnom gradu. Zapravo,

jedinom gradu.” Pride prozoru i razmakne zastore. „Penhallowovinam nisu vjerovali da ti sunce neće škoditi”, reče. „Postavili su oveneprobojne zastore. Ali trebao bi baciti pogled.”Simon ustane iz kreveta i priključi se Jaceu na prozoru. I zapilji se.Prije nekoliko godina majka je njega i sestru povela na putovanje u

Toskanu – tjedan dana neprobavljivih, nepoznatih jela s tjesteninom,neslanog kruha, robusnog smeđeg seoskog krajolika kroz koji jemajka jurila uskim, zavojitim cestama, jedva izbjegavajući sudarenjihova fiata s prekrasnim starim kućama koje su navodno došlividjeti. Sjećao se zaustavljanja na obronku s kojeg se vidio grad SanGimignan, niz kuća boje hrđe, tu i tamo prošaran visokim tornjevimakojima su se vrhovi uzdizali kao da posežu za nebom. Ako ga je onošto je sada promatrao podsjećalo na išta, onda je to bilo to; no slikapred njim je istodobno bila tako strana da u zbilji nije sličila ničemušto je već vidio.Gledao je kroz prozor na katu kuće koja je zacijelo bila poprilično

visoka. Pogled uvis otkrivao je kamenu strehu i nebo iznad nje.Prekoputa bila je druga kuća, nešto niža od ove, a između njihnalazio se uzak, taman kanal – izvor vode koju je čuo ranije – prekokojeg su tu i tamo bili mostovi. Činilo se da je kuća djelomičnosagrađena na brijegu; ispod su se, nagomilane duž uzanih ulica,nalazile kamene kuće boje meda, sve rjeđe prema rubu zelenogprstena: sačinjavale su ga šume okružene brežuljcima koji su bili vrlodaleko; s prozora su sličili na dugačke zelene i smeđe prugenačičkane plamsajima jesenjih boja. Iza brežuljaka uzdizale su senazupčane planine prekrivene snijegom.No ništa od toga nije bilo neobično kao tornjevi, naizgled razbacani

po gradu, uzdižući se nebu pod oblake, okrunjeni šiljatim vrhovima

od bjelkastosrebrnog zrcalnog materijala. Činilo se da probadajunebo poput blistavih noževa i Simon shvati gdje je već vidio tajmaterijal: na krutom staklu nalik oružju koje su nosili sjenolovci – naserafinskim bodežima.„To su demonski tornjevi”, odgovori Jace na Simonovo

neizgovoreno pitanje. „Oni upravljaju zaštitama kojima se grad brani.Zahvaljujući njima, nijedan demon ne može ući u Alicante.”Zrak koji je ušao kroz prozor bio je hladan i čist; takav se zrak ne

može udahnuti u New York Cityju. Nije mirisao ni na što, ni naprljavštinu ni na dim, ni na metal ni na druge ljude. Samo zrak.Simon ga bez prijeke potrebe duboko udahne pa se okrene ipogleda Jacea; neke ljudske navike teško umiru. „Reci mi da samdošao ovamo nesretnim slučajem”, reče on. „Reci mi da to nije nekitvoj plan kojim si želio spriječiti Clary da pođe s tobom.”Jace ga nije pogledao, ali prsa mu se brzo podignu i spuste u

nekakvom zatomljenom dahtaju. „Baš tako”, reče on. „Stvorio samgomilu ratnika vojske Otpisanih, naredio im da napadnu Institut, ubijuMadeleine, i nas druge zamalo, samo kako bih zadržao Clary kodkuće. I, gle, moj pakleni plan djeluje.”„Tjah, doista djeluje”, reče Simon tiho. „Zar ne?”„Slušaj, vampiru”, reče Jace. „Imao sam plan spriječiti Clary da

dođe u Idris. Tebe nisam planirao povesti. Prenio sam te kroz Portaljer bi te u suprotnom, krvarećeg i onesviještenog, Otpisani ubili.”„Mogao si ostati uz mene–”„Obojicu bi nas ubili. Nisam mogao ni procijeniti koliko ih ima, ne

kroz paklenu maglu. Čak ni ja ne mogu odbiti stotinu Otpisanih.”„A opet, kladim se da te boli što to moraš priznati”, reče Simon.„Baš si jadan, čak i za donjosvjećanina”, reče Jace bez promjene u

glasu. „Spasio sam ti život i pritom prekršio Zakon. I to, moramdodati, ne prvi put. Mogao bi biti bar malko zahvalan.”„Zahvalan!” Simon osjeti kako mu se prsti kvrče na rukama. „Da me

nisi dovukao u Institut, ne bih bio ovdje. Nisam pristao na ovo.”„Jesi”, reče Jace, „kad si rekao da bi učinio sve za Clary. Ovo je

sve.” Prije nego što je Simon stigao ljutito uzvratiti, začulo se kucanjena vratima. „Hej?” zazvala je Isabelle s druge strane. „Simone, je l’ teprošao napadaj obijesti? Moram razgovarati s Jaceom.”

„Uđi, Izzy.” Jace nije skidao ljutit, naelektriziran pogled sa Simona;bilo je u tom pogledu i nekakvog izazova, zbog kojeg je Simon žudioudariti Jacea nečim teškim. Kamionetom primjerice.Isabelle je ušla u sobu u vrtlogu svoje crne kose i srebrnaste suknje

na volane. Korzet bijel poput slonovače otkrivao joj je ruke i ramena,obavijene tamnim runama. Simon pomisli kako je za nju lijepapromjena što se može šepuriti svojim biljezima na mjestu gdje ihnitko neće smatrati neuobičajenima.„Alec ide gore do Garda”, reče Isabelle bez uvoda. „Želi razgovarati

s tobom u vezi Simona prije no što ode. Možeš li sići u prizemlje?”„Naravno.” Jace krene prema vratima, no na pola puta shvati da ga

Simon slijedi, pa se okrene i prostrijeli ga pogledom. „Ti ćeš ostatiovdje.„Neću”, reče Simon. „Ako namjeravate raspravljati o meni, želim biti

prisutan.”Na trenutak se činilo da će Jaceova ledena mirnoća prsnuti;

zarumenio se i otvorio usta, a iz očiju mu je sijevalo. No jednakobrzo gnjeva je nestalo, na što se očito prisilio. Stisnuo je zube inasmiješio se. „U redu”, rekao je. „Dođi dolje, vampiru. Upoznat ćešcijelu sretnu obitelj.”

Kad je Clary prvi put prošla kroz Portal, osjećala se kao da leti, kaoda se prevrće u bestežinskom stanju. Ovoga puta kao da ju je neštobacilo u srce tornada. Vjetrovi su je urlajući, snažno povukli,iščupavši joj ruku iz Lukeove i vrisak iz usta. Obrćući se, propadalaje kroz srce crno-zlatnog vrtloga.Nešto ravno, čvrsto i srebrnasto poput površine zrcala pojavilo se

ispred nje. Vrišteći, strmoglavljivala se onamo, rukama prekrivajućilice. Udarila je u površinu, probila je i našla se u surovo hladnomokruženju u kojem se stala gušiti. Tonula je kroz gustu plavu tamupokušavajući disati, ali nije mogla udahnuti zrak, nego samo jošledene hladnoće–Iznenada, netko je zgrabi za kaput i povuče uvis. Lagano se

opirala, preslabo da se oslobodi stiska. Sila ju je povlačila sve više imodroljubičasta tama oko nje pretvori se u svijetloplavu, a zatimzlatnu boju kad izbije na površinu vode – to je doista bila voda – iduboko udahne. Ili bar pokuša. Jer umjesto toga gušila se i

napinjala, a pred očima su joj vrvjele crne točke. Kako ju je sila brzovukla kroz vodu, tako su joj alge zahvaćale ruke i noge i nakratko ihpotezale. Izvila se u stisku i načas ugledala nešto zastrašujuće, nivuka ni čovjeka, ušiju šiljatih poput bodeža, a usana odmaknutih odoštrih bijelih zubi. Pokušala je vrisnuti, ali iz usta joj je izišla samovoda.Trenutak kasnije bila je izvan vode, bačena na vlažnu tvrdu zemlju.

Osjetila je ruke na ramenima koje je tresnu o tlo s licem prema doljepa joj se stanu zarivati u leđa, neprekidno iznova, sve dok zgrčenihprsa ne iskašlje gorak mlaz vode.Još se uvijek gušila kad je ruke preokrenu na leđa. Iznad nje bio je

Luke, crna sjena na visokom plavom nebu, tu i tamo prošaranombijelim oblacima. Nestalo je blagosti koju je običavala vidjeti nanjegovu licu; više nije bio nalik vuku, ali izgledao je kao da je bijesan.Povukao ju je u sjedeći položaj i počeo snažno tresti bez prestanka,sve dok nije s mukom udahnula i slabašno ga udarila. „Luke!Prestani! To me boli–”Maknuo je ruke s njezinih ramena, uhvatio je za bradu i podigao joj

glavu, pogledom joj pretražujući lice. „Voda”, reče. „Jesi li iskašljalasvu vodu?”„Mislim da jesam”, šapne ona; zbog otečena grla glas jedva da joj

se čuo.„Gdje ti je stela?” upitao je, a na njezinu neodlučnost pooštrio je

glas. „Clary. Tvoja stela. Pronađi je.”Istrgla se iz njegova stiska i stala prekapati po mokrim džepovima,

sve malodušnija jer su joj prsti grebli samo po vlažnoj tkanini. Uočaju je pogledala Lukea. „Zacijelo mi je ispala u jezero.” Šmrcnulaje. „Majčina... majčina stela...”„Isuse, Clary.” Luke je ustao, rastreseno sklopivši ruke iza glave. I

on je bio mokar do kože; voda mu je curila u širokim potočićima straperica i teškog flanelskog kaputa. Naočala, koje je obično nosiospuštene do pola nosa, sada nije bilo. Oborio je mrk pogled premaClary. „Dobro si”, reče. To zapravo nije bilo pitanje. „Mislim, sada.Osjećaš se dobro?”Kimnula je. „Luke, što nije u redu? Zašto nam treba moja stela?”Luke nije odgovarao. Gledao je uokolo kao da se nadao kako bi im

netko mogao pomoći. Clary je slijedila njegov pogled. Nalazili su se

na širokoj zemljanoj obali povećeg jezera. Voda je bila svijetloplava,tu i tamo s pokojom iskrom odbijenih sunčevih zraka. Pitala se je li tobio izvor zlatnog svjetla koji je vidjela kroz napola otvoren Portal. Nijebilo ničeg kobnog u vezi jezera sada kad više nije bila u vodi, negopokraj nje. Jezero je bilo okruženo zelenim brdima osutim stablimakoja su upravo mijenjala boju u crvenkastosmeđu i zlatnu. Iza brdauzdizale su se visoke planine vrhova okrunjenih snijegom.Clary je zadrhtala. „Luke, kad smo bili u vodi... jesi li se djelomično

pretvorio u vuka? Mislim da sam vidjela–”„Kao vuk mogu plivati bolje nego čovjek”, reče Luke kratko. „I

snažniji sam. Morao sam te vući kroz vodu, a ti nisi bila od osobitepomoći.”„Znam”, reče ona. „Žao mi je. Nisam planirala da ćeš... da ćeš poći

sa mnom.”„Da nisam pošao, sad bi bila mrtva”, naglasio je on. „Magnus ti je

sve rekao, Clary. Ne možeš upotrijebiti Portal za ulazak u Grad odStakla ako te netko ne čeka na drugoj strani.”„Rekao je da je to protivno Zakonu, a ne da ću se odbiti ako

pokušam otići onamo.”„Rekao ti je da su oko grada postavljene zaštite koje sprečavaju da

se u njega ulazi kroz Portale. Nije njegova greška što si se odlučilapoigrati čarolijom koju jedva da razumiješ. Samo zato što imaš moć,ne znači da je znaš i koristiti.” Namrgodio se.„Žao mi je”, reče Clary tiho. „Samo sam... gdje smo sada?”„Na jezeru Lyn”, reče Luke. „Mislim da nas je Portal približio gradu

najviše što je mogao pa nas izbacio. Nalazimo se u predgrađuAlicantea.” Pogledao je uokolo odmahujući glavom, što zapanjen, štoiznuren. „Uspjela si, Clary. U Idrisu smo.”„U Idrisu?” stajala je Clary tupo zureći preko jezera, koje joj žmirne,

plavo i mirno. „Ali... rekao si da smo u predgrađu Alicantea. Ja nigdjene vidim grad.”„Kilometrima smo daleko.” Luke pokaže prstom. „Vidiš ona brda u

daljini? Moramo ih prijeći, grad je na drugoj strani. Da imamo auto,stigli bismo tamo za sat vremena, ali morat ćemo hodati, što ćevjerojatno potrajati cijelo poslijepodne.” Pogleda u nebo i stisne oči.„Najbolje da krenemo.” Clary se malodušno pogleda. Mogućnost

cjelodnevnog pješačenja u promočenoj odjeći nije joj bila privlačna.„Zar ne možemo pokušati–„Pokušati nešto drugo?” reče Luke s naglom ljutnjom u glasu. „Imaš

li kakav prijedlog. Clary, jer si nas ipak ti dovela ovamo?” Prstompokaže podalje od jezera. „Tamo su planine. Pješice ih se možeprijeći samo usred ljeta. Smrznuli bismo se na vrhovima.” Okrene sei oštro podigne prst u drugom smjeru. „Tamo su kilometri šume kojase proteže sve do granice. Nije naseljena, bar ne ljudskim bićima.Pokraj Alicantea su oranice i seoske kuće. Možda bismo mogli izićiiz Idrisa, no i dalje bismo morali proći kroz grad. Kroz grad, dodaobih, u kojem donjosvjećani poput mene teško da su dobrodošli.”Clary ga je promatrala otvorenih usta. „Luke, nisam znala–„Naravno da nisi znala. Ne znaš ništa o Idrisu. Čak ti nije ni stalo do

njega. Samo te uzrujala pomisao da si ostala iza njih, poput djeteta, iuhvatio te bijes. I sada smo ovdje. Izgubljeni, promrznuti i–” Prekinese zategnuta lica. „Hajde, krenimo.”Clary ga je slijedila duž ruba jezera Lyn u nelagodnoj tišini. Kako su

hodali, sunce joj je osušilo kosu i kožu, ali baršunasti kaputzadržavao je vodu kao spužva. Visio je na njoj poput olovnogzastora dok se žureći spoticala o kamenje i glib, nastojeći držatikorak s dugonogim Lukeom. Nekoliko je puta pokušala započetirazgovor, ali on je tvrdoglavo šutio. Nikad ranije nije učinila ništatoliko loše da isprika ne bi ublažila njegovu ljutnju. Ovaj je put, činilose, drukčije.Kako su napredovali, tako su grebeni oko jezera bivali sve viši. Bili

su osuti tamnim mrljama, kao da su poprskani crnom bojom. Kad ihje Clary bolje promotrila, shvatila je da se radi o špiljama. Neke suizgledale kao da ulaze vrlo duboko u stijene, zavijajući u tamu.Strese se zamislivši šišmiše i jezive puzave stvorove što se skrivajuu tmini.Napokon ih uska staza koja je presijecala grebene dovede do

širokog puta od smrvljenog kamenja. Jezero iza njih, modroljubičastona kasnom popodnevnom suncu, nestajalo je u zavoju. Put jepresijecao travnatu ravnicu koja se u daljini uzdizala u valovita brda.Clary obuzme malodušje – grada nigdje na vidiku.Luke je zurio u brda s potpunim očajem na licu. „Dalje smo no što

sam mislio. Bilo je to tako davno...”

„Ako pronađemo veći put, možda možemo autostopirati”, predložilaje Clary. „Ili zamoliti nekoga da nas poveze u grad, ili–”„Clary. U Idrisu nema automobila.” Vidjevši joj zaprepaštenje na

licu. Luke se nasmije, no bez osobitog užitka. „Zaštite kvare strojeve.Većina tehnologije ovdje ne radi – mobiteli, računala i tome slično.Sam Alicante je rasvijetljen – i naelektriziran – uglavnom vještičjimsvjetlom.”„Oh”, reče Clary tiho. „Pa... koliko smo otprilike od grada?”„Dovoljno.” Ne gledajući je. Luke prstima obje ruke prođe kroz svoju

kratku kosu. „Morao bih ti nešto reći.”Clary osjeti napetost. Ranije je silno željela da Luke razgovara s

njom, no sada više ne. „U redu je–”„Jesi li primijetila”, reče Luke, „da na jezeru Lyn nije bilo brodova,

pristaništa, ničega po čemu bi se moglo zaključiti da ga stanovniciIdrisa bilo kako koriste?”„Mislila sam da je to zato što je tako daleko.”„Nije baš tako daleko. Nekoliko sati pješice od Alicantea. Radi se o

tome da je jezero–” Luke zastane uzdahnuvši. „Jesi li ikad primijetilašare na podu knjižnice Instituta u New Yorku?”Clary zatrepće. „Jesam, ali nisam mogla shvatiti što prikazuju.„Prikazuju anđela koji se uzdiže iz jezera, držeći Kalež i Mač. To je

motiv koji se ponavlja na nefilskim uresima. Prema legendi anđeoRaziel izronio je iz jezera Lyn kad se prvi put ukazao sjenolovcuJonathanu, prvom od nefila, i dao mu Instrumentarij smrtnika. Sveotad jezero je–„Sveto?” natukne Clary.„Prokleto”, reče Luke. „Voda u jezeru na neki je način otrovna za

sjenolovce. Donjosvjećanima ne škodi – Vilinski narod jezero nazivaZrcalom snova i pije vodu iz njega jer tvrdi da mu pruža točne vizije.Ali za sjenolovce pijenje jezerske vode vrlo je opasno. Uzrokujepriviđenja, groznicu... može otjerati čovjeka u ludilo.”Clary prožme hladnoća. „Zato si me nastojao prisiliti da je

ispljujem.” Luke je kimnuo. „Iz istog sam razloga želio da pronađešstelu. S iscjeliteljskom runom mogli smo odbiti učinke vode. Bez njemoramo te otpremiti u Alicante što je prije moguće. Postoje lijekovi,biljke koje će pomoći, a poznajem nekoga tko ih gotovo sigurno ima.”„ Lightwoodovi?”

„Ne Lightwoodovi.” Lukeov glas bio je odlučan. „Netko drugi. Netkokoga poznajem.”„Tko?”On odmahne glavom. „Samo trebamo moliti da se ta osoba u

posljednjih petnaest godina nije odselila.”„Ali mislim da si rekao kako je protivno Zakonu da donjosvjećani

ulaze u Alicante bez dopuštenja.”Osmijeh koji je dobila zauzvrat podsjetio ju je na Lukea koji ju je

uhvatio kad je kao dijete pala s velike penjalice, na Lukea koji ju jeuvijek čuvao. „Nekim zakonima je predodređeno da ih se krši.”

Kuća Penhallowovih podsjećala je Simona na Institut – na jednak jenačin odisala nekim drugim razdobljem. Hodnici i stube bili su uzani,sagrađeni od kamena i tamnog drva, a s visokih, uskih prozorapucao je pogled na grad. Na ukrasima se jasno očitavao azijskiutjecaj: djelomično providan paravan nalazio se na odmorištu ispodprvog kata, dok su na prozorskim daskama stajale visoke kineskevaze s cvjetnim uzorkom. Također, na zidovima se nalazilo i višesvilotisaka s prizorima iz, zacijelo, sjenolovačke mitologije, ali sistočnjačkim utjecajem – u prikazima su prevladavali vojskovođe kojimašu blistavim serafinskim bodežima, bok uz bok sa šarenimstvorovima nalik zmajevima i gmizavim izbuljenim demonima.„Gospođa Penhallow – Jia – vodila je pekinški Institut. Vrijeme

provodi dijelom ovdje, a dijelom u Zabranjenom Gradu”, rečeIsabelle kad je Simon zastao kako bi proučio jedan svilotisak.„Penhallowovi su stara obitelj. Bogata.”„Vidim”, promrmlja Simon gledajući velike lustere s kojih su kristalići

padali poput suza.Jace, na stubi iza njih, zagunđa: „Krenite dalje. Nismo u turističkom

obilasku.”Simon se premišljao hoće li grubo uzvratiti, no zaključi kako stvar

nije vrijedna truda. Hitro je prešao ostatak stuba, koje su se upodnožju širile u veliku sobu, neobičnu mješavinu starog i novog:kroz golem prozor pružao se pogled na kanal, a odnekud kuda munije sezao pogled dopirala je glazba. Ali nije bilo televizora, ni hrpaDVD-ova ili CD-ova, svojevrsnog krša koji je Simon povezivao s

modernim dnevnim sobama. Umjesto toga, više debelih kauča bilo jeskupljeno oko velikog kamina u kojem je pucketala vatra.Pokraj kamina u crnoj sjenolovačkoj opremi stajao je Alec i navlačio

rukavice. Podigao je pogled kad je Simon ušao u sobu ikarakteristično se namrštio, no ništa nije rekao.Na kaučima je sjedilo dvoje tinejdžera, mladić i djevojka, koje

Simon dotad nije vidio. Ona kao da je djelomice bila Azijka; imala jesitne bademaste oči, sjajnu crnu kosu povukla je s vragolasta lica, amala brada sužavala joj se u vršak kao u mačke. Nije se baš mogloreći da je bila lijepa, no bila je vrlo dojmljiva.Crnokos mladić pokraj nje bio je i više no dojmljiv. Premda

vjerojatno Jaceove visine, činio se stasitiji, čak i tako sjedeći; bio jevitak i mišićav, a na blijedom, otmjenom i nemirnom licu isticale sumu se jagodice i tamne oči. Nešto u vezi njega Simonu se činiloneobično poznatim, kao da ga je već negdje sreo.Djevojka se oglasila prva. „Je li to vampir?” Pogledala je Simona od

glave do pete, kao da mu uzima mjeru. „Nikad prije nisam bila ovakoblizu nekog vampira, bar ne onog kojeg nisam planirala ubiti.”Nakrivila je glavu. „Sladak je. Za donjosvjećanina.”„Moraš joj oprostiti. Ima lice anđela, a ponaša se poput Moloha”,

ustane mladić osmjehnuvši se. Pružio je ruku Simonu. „Ja samSebastian. Sebastian Verlac. A ovo je moja sestrična AlinePenhallow. Aline–”„Ne rukujem se s donjosvjećanima”, reče Aline stisnuvši se među

jastucima na kauču. „Oni nemaju duše, znaš? Vampiri.”Sebastian se više nije smješkao. „Aline–”„Istina je. Zato se i ne mogu vidjeti u zrcalu ni izići na sunce.”S očitom namjerom Simon korakne unazad na krpicu sunčeve

svjetlosti ispred prozora. Osjećao je vrelinu sunca na leđima i kosi.Njegova dugačka i tamna sjena rastegnula se po podu gotovo doJaceovih nogu.Aline naglo udahne, ali ništa ne reče. Javio se Sebastian, gledajući

Simona znatiželjnim crnim očima: „Dakle, istina je. Lightwoodovi sunam to rekli, ali nisam mislio da–”„Da govorimo istinu?” upita Jace, oglasivši se po prvi put od silaska

u prizemlje. „Ne bismo lagali o nečem takvom. Simon je...jedinstven.”

„Jednom sam ga poljubila”, reče Isabelle nikome konkretno.Aline podigne obrve. „U New Yorku vam zbilja dopuštaju da radite

što god vas je volja, zar ne?” reče ona, zvučeći napola užasnuto, anapola zavidno. „Kad sam te posljednji put vidjela, Izzy, ne bi nipomislila da–”„Kad smo se posljednji put vidjeli, Izzy je imala osam godina”, reče

Alec. „Stvari se mijenjaju. Dakle, mama je morala otići u žurbi, panetko mora odnijeti njezine bilješke i snimke gore u Gard. Ja samjedini koji ima osamnaest godina, što znači jedini smijem otići onamodok je Klava u zasjedanju.”„Znamo”, reče Isabelle bacivši se na kauč. „Već si nam to rekao,

ono, pet puta.”Alec, sav važan, ne obazre se na njezine riječi. „Jace, ti si doveo

vampira, pa si i odgovoran za njega. Ne puštaj ga van.”Vampir, pomisli Simon. Nije da mu Alec ne zna ime. Simon mu je

jednom spasio život. A sad je bio „vampir”. Čak je i za Aleca, sklonogpovremenim napadajima neobjašnjive mrzovolje, ovo bilo vrlonepristojno. Možda je to povezano s njegovim boravkom u Idrisu.Možda Alec ovdje osjeća snažniju potrebu za dokazivanjem svogasjenolovstva.„Zbog toga si me pozvao dolje? Da mi kažeš da vampira ne puštam

van? Pa to ionako ne bih učinio.” Jace klizne na kauč pokraj Aline,koja je izgledala zadovoljno. „Bolje da se požuriš do Garda i natrag.Sam Bog zna na kakav smo razvrat spremni bez tvojega vodstva.”Alec se smireno i nadmoćno zapilji u Jacea. „Pokušajte ostati na

okupu. Vraćam se za pola sata.” Izašao je kroz nadsvođeni prolaz inestao u dugačkom hodniku; negdje u daljini vrata su se škljocnuvšizatvorila.„Ne bi ga smio izazivati”, reče Isabelle oštro gledajući Jacea.

„Doista su mu povjerili nadzor.”Aline je, Simon to nije mogao previdjeti, sjedila vrlo blizu Jacea;

ramena su im se dodirivala premda je na kauču bilo više negodovoljno mjesta. „Jeste li ikad pomislili da je Alec u prošlom životubio starica s devedeset mačaka, koja je uvijek vikala na djecu izsusjedstva da se maknu s njezina travnjaka? Jer ja jesam”, rečeJace, a Aline se zahihoće. „Samo zato što je jedini koji smije otići uGard–”

„Što je Gard?” upita Simon; već mu je dojadilo da nema pojma očemu drugi razgovaraju.Jace ga pogleda. Izraz lica bio mu je hladan, neljubazan; ruka mu

je bila na Alineinoj, na njezinu bedru. „Sjedi”, reče on, glavompokazavši prema naslonjaču. „Ili si planirao lebdjeti u kutu kaošišmiš?”Super. Vicevi o šišmišima. Simon se s nelagodom smjesti u

naslonjač. „Gard je službeno sastajalište Klave”, reče Sebastian,očito osjetivši sažaljenje prema Simonu. „To je mjesto gdje jedonesen Zakon i gdje prebivaju Konzul i Inkvizitor. Samo je odraslimsjenolovcima dopušteno odlaziti onamo kad je Klava u zasjedanju.”„U zasjedanju?” upita Simon, sjetivši se što je Jace rekao ranije na

katu. „Misliš... pa ne valjda zbog mene?”Sebastian se nasmije. „Ne. Zbog Valentinea i Instrumentarija

smrtnika. Zato su svi ovdje. Raspravljaju o tome što bi mogao bitiValentineov sljedeći potez.”Jace nije ništa rekao, ali na spomen Valentinea lice mu je poprimilo

napet izraz.„Tjah, pokušat će doći do Zrcala”, reče Simon. „Trećeg Instrumenta

smrtnika, zar ne? Je li ono ovdje u Idrisu? Jesu li zbog toga sviovdje?” Nastupila je kratka tišina, a onda mu Isabelle odgovori.„Stvar je u tome što nitko ne zna gdje je Zrcalo. Zapravo, nitko nezna što je ono.„Pa zrcalo”, reče Simon. „Znaš, odražava svjetlo, od stakla je.

Samo pretpostavljam.”„Isabelle želi reći da nitko ne zna ništa o Zrcalu”, reče Sebastian

ljubazno. „Mnogostruko se spominje u sjenolovačkim povjesnicama,ali bez detalja o tome gdje se nalazi, kako izgleda i, najvažnije odsvega, kako djeluje.„Pretpostavljamo da ga Valentine želi”, reče Isabelle, „no to nam

nije od prevelike pomoći jer nitko nema pojma gdje se nalazi. Tihabraća su možda nešto slutila, ali Valentine ih je sve poubijao. Novihneće biti bar neko vrijeme.”„Sve ih je poubijao?” upita iznenađeno Simon. „Mislio sam da je

ubio samo one u New Yorku.”„Grad od Kostiju zapravo nije u New Yorku”, reče Isabelle. „To ti je

kao... Sjećaš se ulaza u Svijetli dvor u Central Parku? Samo zato što

je ondje ulaz, ne znači da je Dvor ispod Parka. Ista je stvar sGradom od Kostiju. Postoje različiti ulazi, ali sam grad–” Isabellezastane kad je Aline ušutka brzim pokretom. Simon prijeđepogledom s njezina lica na Jaceovo pa Sebastianovo. Svi su imaliisti oprezan izraz, kao da su upravo shvatili što rade: otkrivajunefilske tajne donjosvjećaninu. Vampiru. Ne baš neprijatelju, alisvakako nekome kome se ne može vjerovati.Aline razbije tišinu. Netremice ga promatrajući lijepim tamnim

očima, upita Simona: „Pa... kako je to biti vampir?”„Aline!” Isabelle je izgledala zgroženo. „Ne možeš samo tako

ispitivati ljude kako je to biti vampir.”„Ne vidim zašto ne”, reče Aline. „Nije vampir jako dugo, zar ne?

Dakle, sigurno se sjeća kako je to biti čovjek.” Opet se okrene premaSimonu. „Ima li ti krv još uvijek okus po krvi? Ili sada ima okus ponečem drugom, recimo po soku od naranče ili već čemu god? Jerrekla bih da će okus krvi–”„Ima okus po piletini”, reče Simon samo kako bi je ušutkao.„Zbilja?” Aline je izgledala zapanjeno.„Zbija šalu s tobom, Aline, a i zaslužila si”, reče Sebastian. „Ponovo

se ispričavam zbog svoje sestrične, Simone. Oni među nama koji suodgojeni izvan Idrisa obično su nešto bliži s donjosvjećanima.”„Ali zar ti nisi odgojen u Idrisu?” upita Isabelle. „Mislila sam da su ti

roditelji–”„Isabelle”, prekine je Jace, ali već je bilo kasno; Sebastianovo lice

se smrknulo.„Roditelji su mi mrtvi”, reče on. „Demonsko gnijezdo u blizini

Calaisa... U redu je, davno je to bilo.” Odmahnuo je rukom naIsabelleino iskazivanje sućuti. „Odgajala me teta, očeva sestra, upariškom Institutu.”„Znači da govoriš francuski”, uzdahne Isabelle. „Da bar ja govorim

neki strani jezik. Ali Hodge je smatrao da trebamo učiti samostarogrčki i latinski, a njih nitko ne govori.”„Govorim i ruski i talijanski. I nešto rumunjskog”, reče Sebastian

skromno se osmjehnuvši. Mogu te naučiti neke izraze–”„Rumunjski? To je impresivno”, reče Jace. „Ne govori ga mnogo

ljudi.„A ti?” upita Sebastian sa zanimanjem.

„Ne baš”, osmjehne se Jace tako dopadljivo da je Simon znao dane govori istinu. „Moj rumunjski uglavnom je ograničen na korisneizraze poput ‘Jesu li te zmije otrovne?’ i ‘Izgledate odveć mlado dabiste bili policajka.”‘ Sebastian se nije osmjehnuo. Ima neštotajnovito u njegovu izrazu, pomisli Simon. Bio je blag – Sebastian jesav bio staložen – ali Simon je imao osjećaj da se ispod blagosti krijenešto što se kosi s njegovim izvanjskim mirom. „Uistinu volimputovati”, reče Sebastian gledajući Jacea. „Ali dobro se vratiti kući,zar ne?”Jace se prestane igrati Alineinim prstima. „Što želiš reći?”„Da nigdje nije kao u Idrisu, koliko god si mi nefili podizali domove

negdje drugdje. Ne misliš tako?”„Zašto to pitaš mene?” Jaceov pogled bio je leden.Sebastian slegne ramenima. „Tjah, živio si ovdje kao dijete, zar ne?

A nije te bilo godinama. Ili sam nešto krivo shvatio?”„Ništa nisi krivo shvatio”, reče Isabelle nestrpljivo. „Jace se voli

pretvarati da se ne govori o njemu, čak i kad pouzdano zna da nijetako.”„Definitivno se govori.” Premda je Jace ljutito piljio u njega, činilo se

da se Sebastian nije nimalo uzrujao. Simon je osjetio, pomalo protivvolje, nekakvu naklonost prema mladom tamnokosom sjenolovcu.Bila je prava rijetkost pronaći nekoga tko neće uzvratiti na Jaceovobockanje. „Ovih dana u Idrisu govori se samo o tome. O tebi.Instrumentariju smrtnika, tvom ocu, sestri–”„Clarissa je trebala doći s tobom, zar ne?” upita Aline. „Veselila sam

se susretu s njom. Što se dogodilo?”Iako mu se izraz lica nije mijenjao, Jace povuče ruku s Alineine,

zgrči prste pa reče: „Nije željela napustiti New York. Majka joj je ubolnici.”Nikad ne kaže naša majka, pomislio je Simon. Uvijek je njezina

majka.„Čudno”, reče Isabelle. „Doista sam mislila da želi doći.”„Željela je”, reče Simon. „Zapravo–”Jace je ustao tako brzo da Simon nije ni uočio da se miče. „Baš

sam se sjetio da moram nešto raspraviti sa Simonom. Nasamo.”Glavom je pokazao prema dvostranim vratima na drugom krajusobe, dok mu se u očima caklila prijetnja. „Dođi, vampiru”, reče on

glasom koji je Simonu jasno dao do znanja kako će odbijanjevjerojatno završiti nasiljem. „Popričajmo.”

3AMATIS

Do kasnog popodneva Luke i Clary ostavili su jezero daleko izasebe; sada su hodali naizgled beskrajnim prostranstvom krozjednoličnu visoku travu. Tu i tamo blagi bi se uspon uzdignuo uvisoko brdo kojem su se na vrhu nalazile crne stijene. Clary je bilaiscrpljena od posrtanja, penjanja i spuštanja niz brda, jedno zadrugim. Čizme su joj proklizavale po vlažnoj travi kao da hoda ponauljenom mramoru. Kad su polja ostavili iza sebe i prešli na uzakzemljani put, ruke su joj već bile krvave i pune mrlja od trave.Luke je, naduren, hodao ispred nje odlučnim dugim koracima.

Povremeno bi istaknuo kakav značajni detalj mračnim glasom, kaoda je najpotišteniji turistički vodič na svijetu. „Upravo smo prešliBrocelindsku ravnicu”, reče kad su se popeli na uzvišenje i ugledaliisprepletena tamna stabla koja su se široko protezala prema zapadu,gdje je sunce bilo sve niže. „Ovo je šumsko područje. Šume sunekad prekrivale većinu nizinskog dijela Zemlje. Većina ih jeposječena kako bi se napravilo mjesta za grad i raščistilo vučječopore i vampirska gnijezda koja su često nicala u njima.Brocelindska šuma oduvijek je bila skrovište donjosvjećanima.”Vukli su se u tišini putem koji je nekoliko kilometara zavijao uz

šumu, a potom bi naglo skrenuo. Netko kao da je podizao stabla dokse iznad njih uzdizao greben, a kad su obišli visoko brdo. Claryzatrepće – ako je oči ne varaju, tamo dolje nalaze se kuće. Mali bijeliniz kuća, uredno poredanih kao da se radi o selu Žvakača1. „Stiglismo!” viknula je i jurnula naprijed, zaustavivši se tek kad je shvatilada Luke više nije pokraj nje.Okrenula se i ugledala ga kako stoji nasred prašnjavoga puta i

odmahuje glavom. „Ne”, krenuo je prema njoj. „To nije grad.”„Je li onda neko mjesto? Rekao si da ih nema u blizini–”„To je groblje. Alicanteov Grad od Kostiju. Zar si mislila da je Grad

od Kostiju naše jedino počivalište?” Zvučao je tužno. „To jenekropola, mjesto gdje pokapamo one koji umru u Idrisu. Vidjet ćeš.Moramo je prijeći da bismo stigli do Alicantea.”Clary nije bila na groblju od noći kad je umro Simon i zbog tog

sjećanja sva zadrhti dok je hodala uskim prolazima, koji su između

mauzoleja krivudali poput bijele vrpce. Netko je vodio brigu o ovomemjestu: mramor je svjetlucao kao da je netom izriban, a trava je bilaravnomjerno pokošena. Ponegdje na grobovima ležali su buketibijeloga cvijeća; isprva je mislila da se radi o ljiljanima, ali imali suprodoran, nepoznat miris, pa se zapitala radi li se o autohtonoj biljci.Svaka je grobnica izgledala poput male kuće; neke su čak imalemetalna ili žičana prilazna vrata, a na ulazima su bila uklesanaimena sjenolovačkih obitelji. CARTWRIGHT. MERRYWEATHER.HIGHTOWER. BLACKWELL. MIDWINTER. Zastala je kod jednog:HERONDALE.Okrenula se i pogledala Lukea. „Ovo je bilo Inkvizitoričino prezime.”„To je njezina obiteljska grobnica. Pogledaj”, pokaže on na bijela

slova pokraj vrata, urezana u sivi mramor. Bila su to imena.MARCUS HERONDALE. STEPHEN HERONDALE. Oba su umrlaiste godine. Koliko god Clary mrzila Inkvizitoricu, osjeti kako je neštosteže, neko sažaljenje koje nije mogla izbjeći. Izgubiti supruga i sinajednog za drugim... Ispod Stephenova imena nalazile su se trilatinske riječi: AVE ATQUE VALE.„Što to znači?” upitala je, okrenuvši se prema Lukeu.„‘Zbogom, i vječni ti mir.2‘ To su riječi iz Katulove pjesme. U nekom

povijesnom razdoblju postale su fraza koju nefili izgovaraju nasprovodima ili kad netko pogine u bitci. A sad dođi, bolje se nezadržavati na tim mjestima. Clary.” Luke je uhvati za rame i nježnoodvuče od grobnice.Možda je u pravu, pomislila je Clary. Možda je u ovom trenutku

bolje ne razmišljati previše o smrti i umiranju. Hodajući prema izlazuiz nekropole. izbjegavala je gledati grobnice i gotovo da su prošlikroz željezna vrata na suprotnoj strani, kad opazi manji mauzolej,koji kao da je u sjeni lisnatoga hrasta rastao poput bijele gljive.Prezime iznad vrata privuklo joj je pozornost kao da je bilo ispisanoneonskim svjetlom.FAIRCHILD.„Clary–” Luke ju je pokušao uhvatiti, ali već je bila otišla.

Uzdahnuvši, pošao je za njom u sjenu stabla, gdje je stajalaskamenjena i čitala imena baka i djedova, prabaka i pradjedova, zakoje je tek sada saznala. ALOYSIUS FAIRCHILD. ADELE

FAIRCHILD, rođ. NIGHTSHADE. GRANVILLE FAIRCHILD. A ispodsvih tih imena: JOCELYN MORGENSTERN, rođ. FAIRCHILD.Prođu je hladni srsi. Pogled na majčino ime bio je poput ponovnog

preživljavanja noćnih mora koje je ponekad imala, u kojima se nalazina majčinu pogrebu, a nitko joj ne želi reći što se dogodilo ni kako jojje majka umrla.„Ali ona nije mrtva”, podigne Clary pogled prema Lukeu. „Ona nije–”„Klava to nije znala”, reče joj on obzirno.Clary ostane bez daha. Više nije vidjela Lukea ispred sebe ni čula

njegov glas. Pred njom se uzdizao nazupčan obronak brda,nadgrobni spomenici koji strše iz zemlje kao odlomljene kosti. Isprednje izronio je crni spomenik s neravno urezanim natpisom:CLARISSA MORGENSTERN, 1991. – 2007. Ispod natpisa nalaziose nevješto izrađen dječji crtež lubanje s golemim očnim dupljama.Clary vrisne posrćući unatrag.Luke je uhvati za ramena. „Clary, što je? Što nije u redu?”Ona prstom pokaže na spomenik. „Tamo... pogledaj...”Ali spomenika više nije bilo. Ispred nje se protezala trava, zelena i

ujednačena, kao i čisti i jednostavni bijeli mauzoleji u urednimnizovima.Izvila se i podigla pogled prema Lukeu. „Vidjela sam svoj vlastiti

nadgrobni spomenik”, rekla je. „Na njemu je pisalo da ću umrijeti...sada... ove godine.” Stresla se.Luke je bio mrk. „To je zbog jezerske vode”, reče. „Počinješ

halucinirati. Dođi, nije nam ostalo mnogo vremena.”

Jace je odveo Simona na kat pa niz kratki hodnik obrubljen vratima;zastao je samo kako bi mrko gledajući, odgurnuo jedna od njih.„Ovamo”, reče, gotovo uguravši Simona unutra. Prostorija je Simonuizgledala poput knjižnice, s redovima polica za knjige, naslonjačima idugim kaučima. „Ovdje bismo trebali imati malo privatnosti–”Zastane kad netko nervozno ustane iz jednog od naslonjača. Bio je

to smeđokos dječačić s naočalama, sitna, ozbiljna lica; u jednoj jeruci stiskao knjigu. Simon je bio dovoljno upoznat s Clarynimčitalačkim navikama da čak i s te udaljenosti prepozna svezakmange.

Jace se namrštio. „Oprosti, Max. Treba nam ova prostorija. Moramorazgovarati kao odrasli.”„Ali Izzy i Alec već su me izbacili iz dnevne sobe da bi mogli

razgovarati kao odrasli”, potužio se Max. „Kamo onda da odem?”Jace slegne ramenima. „U svoju sobu?” Trznuo je palcem prema

vratima. „Vrijeme je da ispuniš obvezu prema domovini, lima. Briši.”Ojađen, Max ljutito krene pored njega i Simona, stišćući strip na

prsima. Simona žacne suosjećanje; grozno je kad si dovoljno star daželiš znati što se događa, ali još tako mlad da te uvijek otprave.Prolazeći pokraj njega, dječak ga je kratko pogledao uplašenim,sumnjičavim očima. To je vampir, rekle su.„Dođi.” Jace grubo pogura Simona dalje u sobu pa zaključa vrata.

Sad kad su bila zatvorena, soba je bila tako slabo osvijetljena da sečak i Simonu činila mračnom. Mirisala je po prašini. Jace prijeđe nadrugu stranu i raširi zastore, otkrivajući golem, visok prozor odjednostrukog stakla s kojeg se pružao pogled na kanal tik uz kuću.Voda je prskala po njezinu bočnom zidu samo koji metar podprozorom, ispod kamene ograde u koju su bili ugravirani uzorci runai zvijezda oštećeni zbog starosti.Jace se mrgodno okrene prema Simonu. „Kakvih to, kvragu,

problema imaš, vampiru?”„Ja da imam problema? Praktički si me uhvatio za kosu i odvukao

otamo.”„Zato što si im se spremao otkriti da Clary nije odustala od svog

plana da dođe u Idris. Znaš što bi se onda dogodilo? Stupili bi u vezus njom i sredili da dođe. A već sam ti rekao zašto se to ne smijedogoditi.”Simon je odmahivao glavom. „Ne razumijem te”, reče. „Katkad se

ponašaš kao da ti je Clary sve na svijetu, a onda se počnešponašati–”Jace je zurio u njega. Zrak je bio pun razigranih čestica prašine

koje su podigle svjetlucav zastor između dva mladića. „Kako sepočnem ponašati?”„Očijukao si s Aline”, reče Simon. „Tada se nije činilo da ti je Clary

sve na svijetu.”„To se tebe uopće ne tiče”, reče Jace. „Osim toga, Clary mi je

sestra. To ti je, dakako, poznato.”

„I ja sam bio na Svijetlom dvoru”, odvrati Simon. „Sjećam se što jerekla Svijetla kraljica. Poljubac koji će osloboditi djevojku poljubac jekoji ona najviše želi.”„Pa naravno da se toga sjećaš. Utisnuto ti je u mozak kao usijanim

željezom, zar ne, vampiru?”Simon ispusti zvuk iz dubine grla, za koji nije bio ni svjestan da ga

može proizvesti. „A ne, nećeš. Ništa od ove prepirke. Neću sesvađati s tobom zbog Clary. Bilo bi to smiješno.”„Zašto si onda sve ovo spominjao?”„Zato što”, počne Simon, „ako želiš da lažem – ne Clary, nego svim

tvojim prijateljima sjenolovcima – ako želiš da se pretvaram da jeClary sama donijela odluku da ne dođe ovamo i ako želiš da sepretvaram da ne znam za njezine moći i za što je uistinu sposobna,onda ti moraš učiniti nešto za mene.”„U redu”, reče Jace. „Što želiš od mene?”Simon je na trenutak utihnuo, gledajući mimo Jacea u niz kamenih

kuća okrenutih prema pjenušavom kanalu. Pokraj njihovihnazupčanih krovova vidio je svjetlucave vrhove demonskih tornjeva.„Želim da učiniš sve što bude potrebno da uvjeriš Clary kako neosjećaš ništa prema njoj. I nemoj... nemoj mi reći da si joj brat. To mije poznato. Prestani je vući za nos jer znaš da što god postojiizmeđu vas dvoje nema budućnosti. Ne govorim ti ovo jer je želim zasebe, nego zato što sam joj prijatelj i ne želim da bude povrijeđena.”Jace je spustio glavu i ne odgovarajući, poduže gledao svoje ruke.

Bile su mršave, sa starim zadebljanjima na prstima i zglobovima.Nadlanice su mu bile protkane tankim bijelim linijama starih biljega.Bile su to ruke ratnika, a ne tinejdžera. „Već sam to učinio”,progovorio je. „Rekao sam joj da joj želim biti samo brat.”„Oh.” Simon je očekivao da će se Jace usprotiviti, prepirati se, a ne

jednostavno se predati. Jace koji se jednostavno predaje bio jenepoznat Simonu i on ostane gotovo posramljen svojim zahtjevom.Clary mi to nije spomenula, poželio je reći, ali, s druge strane, zaštobi išta i govorila? Kad malo bolje promisli, u posljednje vrijeme kadgod bi Jace bio tema, činila se neuobičajeno tihom i povučenom.„Tjah, mislim da je to onda riješeno. Ima još samo nešto.”„Oh?” Jace se oglasio bez osobito vidljivog zanimanja. „A što to?”

„Što je Valentine rekao kad je Clary nacrtala onu runu na brodu?Zvučalo je poput stranog jezika. Meme ili tako nešto -?”„Mene mene tekel upharsin”, reče Jace malčice se osmjehnuvši.

„Ne prepoznaješ te riječi? Iz Biblije su, vampiru. Iz starijeg dijela. Toje tvoja knjiga, zar ne?”„Samo zato što sam Židov, ne znači da sam naučio napamet Stari

zavjet.”„Riječ je o natpisu na zidu. ‘Izmjerio je Bog tvoje kraljevstvo i učinio

mu kraj; bio si vagnut na tezulji i nađen si prelagan.3‘ To jepretkazanje propasti – označava kraj carstva.”„No kakve to veze ima s Valentineom?”„Ne samo s Valentineom”, reče Jace. „Sa svima nama. S Klavom i

Zakonom – Claryna moć ruši sve što se smatralo točnim. Nijednoljudsko biće ne može stvarati nove rune ni crtati ih kao Clary. Samoanđeli imaju takvu moć. A budući da je i Clary sposobna za to... tjah,sve vuče na pretkazanje. Stvari se mijenjaju. Zakoni se mijenjaju.Stari običaji možda više nikad neće biti ispravni. Jednako kao što jePobuna anđela označila kraj dotad poznatog svijeta – razdvojila jeraj i stvorila pakao – pretkazanje bi moglo značiti kraj ovakvogpostojanja nefila. Ovo je naš rajski rat, vampiru, i samo jedna stranamože pobijediti. A moj otac ozbiljno smjera da ta strana budenjegova.”

Premda je zrak i dalje bio hladan, Clary se kuhala u mokroj odjeći.Znoj joj je curio niz lice u potočićima i vlažio ovratnik kaputa, dok juje Luke, držeći je za ruku, požurivao putem nad kojim se nebo svebrže mračilo. Alicante im je sada bio u vidokrugu. Nalazio se u plitkojdolini, prepolovljen srebrnastom rijekom; pritječući najednom krajugrada, rijeka nakon toga kao da je nestajala da bi ponovo potekla nadrugom. Kosi niz kuća boje meda, s crijepom od crvenog škriljevca, iklupko padajućih zavojitih mračnih ulica zgrnuli su se na obronkustrmog brda. Na njegovu vrhu uzdizala se tamna kamena građevina,visoka i poduprta stupovima, s četiri svjetlucava tornja, na svakojstrani svijeta po jedan. Isti visoki, uski i naizgled stakleni tornjevi,svaki ljeskav poput kremena, bili su razasuti među kućama. Izgledalisu kao staklene igle koje probadaju nebo. Sve slabije sunčevo

svjetlo prigušenim se dugama odbijalo od njihovih površina, kao štosa šibica frcaju iskre. Bio je to prekrasan i vrlo neobičan prizor.Nisi vidjela nijedan grad dok nisi vidjela Alicante sa staklenim

tornjevima.„Što je to bilo?” načuo je Luke. „Što si rekla?”Clary nije bila svjesna da se oglasila. Smeteno ponovi svoje riječi, a

Luke se iznenađeno zagleda u nju. „Gdje si to čula?”„Hodge”, rekla je Clary. „Hodge mi je to rekao.”Luke je bolje promotri. „Zarumenjela si se”, reče. „Kako se

osjećaš?” Bolio ju je vrat, cijelo joj je tijelo gorjelo, usta su joj bilasuha. „Dobro sam”, rekla je. „Hajmo više u taj grad, u redu?”„U redu.” Luke prstom pokaže na rub grada gdje su završavale

kuće i Clary ugleda arkadu kojoj su dvije strane zavijale u šiljat vrh.U sjeni arkade sjenolovac u crnoj opremi čuvao je stražu. „To suSjeverna vrata – mjesto gdje donjosvjećani mogu legalno ući u grad,uz uvjet da imaju papire. Stražari su ondje danju i noću. E sad, dasmo ovdje po službenom poslu ili da imamo dopuštenje za boravak,ušli bismo kroz njih.”„Ali oko grada nema zidova”, istakne Clary. „Nisu baš neka vrata.„Zaštite su nevidljive, ali postoje. Već tisuću godina njima upravljaju

demonski tornjevi. Osjetit ćeš ih kad prođeš kroz njih.” Još jednomnakratko pogleda njezino zarumenjeno lice, a briga mu naborakutove očiju. „Jesi li spremna?”Kimnula je. Krenuli su, udaljavajući se od vrata, uz istočnu stranu

grada gdje su kuće bile gušće načičkane. Dajući joj znak da budetiho, Luke povuče Clary prema uskom prolazu između dviju kuća.Kako su mu se približavali, ona zatvori oči kao da očekuje da ćelicem udariti u nevidljiv zid čim zakorače na ulice Alicantea. No nijebilo tako. Osjetila je iznenadan pritisak, kao da se nalazi uzrakoplovu koji ponire. A onda joj se uši odčepe i pritiska nestane –stajala je u uličici između kuća.Baš kao i uličice u New Yorku – po svemu sudeći, kao i sve uličice

na svijetu – vonjala je po mačjoj mokraći.Clary proviri iza ugla jedne od zgrada i zagleda se u veću ulicu koja

se protezala uzbrdo; bila je obrubljena malim trgovinama i kućama.„Nema nikoga u blizini”, primijeti ona pomalo iznenađeno.

Na sve slabijem svjetlu Luke je izgledao sijed. „Gore u Garduzacijelo se održava sjednica. Jedino će zbog nje svi istodobnonestati s ulica.„Ali zar to nije dobro? Nitko nas ne može vidjeti.”„To je i dobro i loše. Ulice su uglavnom prazne, što je dobro. Ali ako

se tko slučajno pojavi, mnogo će nas lakše opaziti i razotkriti.”„Nisi li rekao da su svi u Gardu?”Luke se malko nasmiješi. „Ne shvaćaj me tako doslovno, Clary.

Mislio sam na većinu stanovnika. U Gardu nisu djeca, tinejdžeri i svioni koji su izuzeti sa sjednice.”Tinejdžeri. Clary pomisli na Jacea i protiv volje puls joj se strelovito

ubrza, poput konja koji je na utrci jurnuo kroz startna vrata.Luke se namršti kao da joj je mogao čitati misli. „Od sada kršim

Zakon jer se nalazim u Alicanteu, a na vratima se nisam prijavioKlavi. Ako me tko prepozna, mogli bismo se naći u istinskoj nevolji.”Kratko je pogledao uzak pojas crvenkastosmeđeg neba, vidljivizmeđu krovova. „Moramo se maknuti s ulice.”„Mislila sam da idemo do kuće tvoje prijateljice.”„Idemo. Samo što mi, precizno govoreći, nije prijateljica.”„Pa tko je–?”„Samo me slijedi.” Luke se pogne i hitro uđe u prolaz između dviju

kuća, tako uzak da je Clary mogla raširivši ruke, prstima dodirivatioba zida. Niz prolaz stigli su do zavojite, kamenjem popločane uliceobrubljene trgovinama. Same su građevine izgledale kao da sunastale križanjem gotičkih snoviđenja i dječjih bajki. U kamenefasade bila su ugravirana svakojaka stvorenja iz mitova i legendi –najistaknutije su bile čudovišne glave među kojima su bili raštrkanikrilati konji, nešto nalik kućama na kokošjim nogama, sirene i,naravno, anđeli. Groteskne glave izobličenih osornih lica stršale suna svakom uglu. A posvuda su bile rune; razbacane po vratima,skrivene u apstraktnim uzorcima gravura, zaljuljane na tankimmetalnim lančićima poput štapićastih zvončića koji se isprepliću napovjetarcu. Rune za zaštitu, za sreću, čak i za uspjeh u poslu; zurećiu sve njih. Clary se počelo malčice vrtjeti.Hodali su u tišini, držeći se sjena. Ulica popločana kamenjem bila je

prazna, a vrata trgovina zatvorena i zaštićena rešetkama. Clary je uprolazu kradomice pogledavala izloge. Bilo je čudno vidjeti

aranžman bogato ukrašenih čokolada u jednom izlogu, a već usljedećem podjednako raskošan aranžman smrtonosnog oružja –kratke sablje, buzdovani, batine posute čavlima i dojmljivi nizoviserafinskih bodeža različitih veličina. „Nema revolvera”, reče Clary.Vlastiti joj je glas zazvučao kao da dopire iz velike daljine.Luke je pogleda trepćući. „Što?”„Sjenolovci”, reče ona. „Izgleda da nikad ne koriste revolvere.”„Rune sprečavaju da se barut zapali”, reče on. „Nitko ne zna zašto.

Ipak, poznato je da nefili katkad koriste pušku za likantrope. Nijepotrebna runa da bi nas se ubilo – samo srebrni meci.” Glas mu jebio sumoran. Iznenada je podigao glavu. Na slabom svjetlu lako jebilo zamisliti kako je naćulio uši kao vuk. „Glasovi”, reče. „Bit će dasu u Gardu završili.”Uhvatio ju je za ruku i povukao s glavne ulice u stranu. Izašli su na

mali trg s bunarom u središtu. Zidani most u luku uzdizao se iznaduzanog kanala malko ispred njih. Na sve slabijem svjetlu voda ukanalu izgledala je gotovo crna. Clary je sada i sama mogla čutiglasove koji dopiru iz obližnje ulice. Bili su povišeni i zvučali ljutito.Osjeti još snažniju vrtoglavicu – tlo pod njom kao da se krivilo,dovodeći je u opasnost da tresne. Leđima se naslonila na zid uprolazu, hvatajući zrak.„Clary”, reče Luke. „Clary, jesi li dobro?”Glas mu je zvučao muklo, nepoznato. Pogledavši ga, zastane joj

dah. Uši su mu narasle, zašiljile se, zubi su mu bili oštri poput britvi,oči divlje žute–„Luke”, šapnula je. „Što ti se događa?”„Clary.” Ispružio je prema njoj čudnovato produljene ruke; oštri nokti

bili su mu boje hrđe. „Nešto ne valja?”Vrisnula je izmičući mu. Nije bila sigurna zašto se tako prestravila –

vidjela je već Lukeovu Preobrazbu i nijednom joj nije naškodio. Noužas u njoj bio je poput živog stvora kojeg nije mogla obuzdati. Lukeju je uhvatio za ramena, ali ona se odmakne od njega, njegovih žutihživotinjskih očiju, bez obzira na to što ju je umirivao, običnim,ljudskim glasom preklinjao da bude tiha. „Clary, molim te–”„Pusti me! Pusti me!”Ali nije ju poslušao. „To je zbog vode... haluciniraš... Clary, pokušaj

se sabrati.” Vukao ju je prema mostu, napola je tegleći. Osjećala je

kako joj suze klize niz lice, hladeći joj užarene obraze. „To nijestvarno. Pokušaj izdržati, molim te”, reče on, pomažući joj kad sustigli na most. Mogla je namirisati vodu ispod njega, zelenu iustajalu. Nešto se pomaklo ispod površine. I dalje je gledala vodu,kad je iz nje izronio crni krak – na spužvastom su mu vrhu bilinanizani igličasti zupci. Odmaknula se od vode; nije mogla vrisnuti,samo je tiho zajecala.Luke je uhvati jer su joj koljena popustila i podigne je u naručje. Nije

ju nosio još otkad joj je bilo pet ili šest godina. „Clary”, reče on, noostatak riječi stopio mu se i postao nejasan, pretvarajući se ubesmisleno zavijanje dok su silazili s mosta. Jurili su pokraj redavisokih, uskih kuća koje su Clary podsjećale na nizove brooklynskihkuća – ili joj se to možda u halucinaciji ukazalo susjedstvo? Kako sunapredovali, okolni prostor kao da se iskrivio, svjetla kuća plamtjelasu oko njih jarko poput baklji, a kanal se ljeskao izopačenimfosforescentnim sjajem. Clary se činilo da joj se kosti rastapaju.„Stigli smo.” Luke naglo stane ispred visoke kuće uz kanal i vičući

žestoko udari nogom u vrata; bila su jarke boje, gotovo drečavecrvene, a preko njih se na sve strane širila jedna zlatna runa. Claryje netremice promatrala kako se runa topi i razlijeva, preoblikujući seu odvratnu nacerenu lubanju. To nije stvarno, reče zdušno samasebi, prigušivši vrisak pesnicom, grizući je sve dok nije osjetila krv uustima.Bol joj je u trenutku razbistrila misli. Vrata su se naglo otvorila, a na

njima se pojavila žena u crnoj haljini, lica naborana što od ljutnje, štood iznenađenja. Imala je dugu kosu, bujan sijedo-smeđi koloplet kojije bježao u dvjema pletenicama; njezine plave oči Clary su izgledalepoznato. U ruci joj se sjajio runo-kamen vještičjeg svjetla. „Tko stevi?” upitala je. „Što želite?”„Amatis.” Luke se pomakne na vještičje svjetlo držeći Clary. „Ja

sam.”Žena problijedi i zatetura, ispruživši ruku kako bi se poduprla o okvir

vrata. „Luciane?” Luke pokuša koraknuti naprijed, ali mu žena –Amatis – prepriječi put. Tako je snažno vrtjela glavom da su jepletenice poput bičeva udarale amo-tamo. „Kako si došao ovamo,Luciane? Kako si se usudio doći ovamo?”

„Nisam imao mnogo izbora.” Luke čvršće stisne Clary. Ona potisnejauk. Osjećala se kao da joj cijelo tijelo gori, kao da joj se svaki vršakživca bolno žari.„Moraš otići”, reče Amatis. „Ako odmah odeš–”„Nisam ovdje radi sebe, nego radi djevojke. Umire.” Dok je žena

piljila u njega, on doda: „Amatis, molim te. Ona je Jocelynina kći.”Uslijedila je duga tišina tijekom koje je Amatis stajala na vratima

nepomično poput kipa. Činilo se da se ukočila od iznenađenja iliužasa, Clary nije mogla pogoditi. Clary čvrsto stisne šaku – dlan jojje bio ljepljiv od krvi na mjestima gdje je zarila nokte – no sada jojčak ni bol više nije pomagala; svijet oko nje raspadao se u blagimbojama, kao slagalica nošena na površini vode. Jedva da je čulaglas starije žene koja se povukla s vrata i rekla: „U redu, Luciane.Možeš je unijeti.”

* * *Kad su se Simon i Jace vratili u dnevnu sobu, Aline je već bila

iznijela jelo na nizak stol ispred kauča. Bilo je tu kruha i sira, kriškikolača, jabuka, pa čak i boca vina koju Max nije smio dirati. Sjedio jeu kutu s tanjurom kolača i stripom otvorenim na krilu. Simon jesuosjećao s njim. U čavrljavoj, veseloj grupici bio je usamljenvjerojatno baš kao Max.Gledao je kako Aline posežući za kriškom jabuke, dodiruje Jaceovo

zapešće i osjeti kako ga hvata napetost. Ali ti želiš da se on takoponaša, reče u sebi, no ipak se iz nekog razloga nije mogaoosloboditi osjećaja da je Jace time prezreo Clary.Ponad Alineine glave Jace uhvati njegov pogled i osmjehne se.

Premda nije bio vampir, nekako kao da mu je uspijevalo pokazivatisamo očnjake dok se smiješio. Simon okrene glavu letimicegledajući po sobi. Opazi da glazba koju je čuo ranije uopće ne dolaziiz linije, već iz neke čudne, naizgled složene mehaničke naprave.Pomisli da bi mogao započeti razgovor s Isabelle, no ona je ćaskala

sa Sebastianom koji je udvarački nagnuo otmjeno lice premanjezinu. Jace se nekoć smijao Simonu jer je pao na Isabelle, aliSebastian bi bez sumnje mogao izaći na kraj s njom. Sjenolovci suodgajani da mogu izaći na kraj sa svime, zar ne? Premda, kad jeJace rekao da namjerava biti samo Claryn brat, zbog izraza njegovalica Simon se zapitao je li doista tako.

„Ostali smo bez vina”, reče Isabelle glasno spustivši bocu na stol.„Idem po još.” Namignuvši Sebastianu, nestala je u kuhinji.„Ako smijem primijetiti, malčice si tih.” Bio je to Sebastian koji se

podbočio preko naslona Simonove fotelje, dobrodušno sesmješkajući. Za nekog tko ima tako crnu kosu, pomisli Simon,Sebastian je bio vrlo bjeloput, kao da nije baš izlazio na sunce. „Sveu redu?”Simon je slegnuo ramenima. „Nisam se baš imao prilike uključiti u

razgovor. Čini se da pričate samo o sjenolovačkoj politici ili ljudimaza koje nikad nisam čuo. Ili oboje.”Sebastianov smiješak nestane. „Mi nefili znamo biti zatvoreni. Tako

je to s onima koji su isključeni od ostatka svijeta.”„Zar ne misliš da se sami isključujete? Prezirete obične ljude–”„Prezirati je malko preteška riječ”, prekine ga Sebastian. „A zar ti

uistinu misliš da bi se ljudi željeli petljati s nama? Mi smo tek živućipodsjetnik da si ljudi lažu kad god se tješe kako nema pravihvampira, pravih demona ili čudovišta ispod kreveta.” Okrenuo jeglavu i pogledao Jacea, koji je, shvati Simon, šutke nekoliko minutazurio u njih dvojicu. „Slažeš se?”Jace se osmjehne. „De ce crezi că vă ascultam conversatia?”Sebastian prihvati njegov pogled naoko živo zainteresirano. „M-ai

urmărit de când ai ajuns aid”, odvrati on. „Nu-mi dau seama dacă numă placi ori dacă eşti atât de bănuitor cu toată lumea.” Potomustane. „Zahvalan sam na lekciji iz rumunjskog, ali ako nemaš ništaprotiv, otići ću vidjeti zašto se Isabelle tako dugo zadržala u kuhinji.”Izađe iz sobe, ostavivši Jacea da pilji za njim zbunjena izraza lica.„Što nije u redu? Zar ipak ne govori rumunjski?” upita Simon.„Ne”, reče Jace. Između očiju pojavila mu se mala bora. „Ne, on ga

dobro govori.”Prije no što ga je Simon stigao upitati što time želi reći, u sobu je

ušao Alec. Mrštio se baš kao i kad je odlazio. Pogled mu se na trenzadrži na Simonu; u plavim mu se očima nazirala smetenost.Jace podigne glavu. „Već si se vratio?”„Nakratko.” Ne skidajući rukavicu, Alec brzo posegne za jabukom

na stolu. „Vratio sam se samo da njega povedem sa sobom”, pokažeon jabukom na Simona. „Traže ga u Gardu.”

Aline je izgledala iznenađeno. „Zbilja?” reče ona, dok je Jace većustajao s kauča odvojivši ruku od njezine.„Zašto ga traže?” reče on opasno hladnokrvno. „Nadam se da si

makar to saznao prije nego što si obećao da ćeš im ga izručiti.”„Naravno da sam pitao”, odbrusio je Alec. „Nisam glup.”„Oh, ma daj”, reče Isabelle. Pojavila se na vratima sobe sa

Sebastianom, koji je držao bocu. „Katkad si malko glup, znaš?Malčice”, ponovila je, dok ju je Alec strijeljao bijesnim pogledom.„Šalju Simona natrag u New York”, reče Alec. „Kroz Portal.”„Ali tek je stigao!” Isabelle je prosvjedovala napućivši usne. „Što je

u tome zabavno?”„I ne treba biti zabavno, Izzy. Simonov dolazak ovamo bio je

nezgoda, pa Klava smatra da je za njega najbolje da se vrati kući.”„Super”, reče Simon. „Možda se vratim prije nego što mama

primijeti da me nema. Kolika je vremenska razlika između Idrisa iManhattana?”„Imaš mamu?” Aline je izgledala zapanjeno.Simon odluči ne obraćati pozornost na njezino pitanje. „Ozbiljno”,

reče on, dok su se Alec i Jace zgledali jedan u drugog. „Meniodgovara. Samo želim otići odavde.”„Ići ćeš s njim?” reče Jace Alecu. „I uvjeriti se da je sve u redu?”

Simonu je bio poznat način na koji su se gledali. Tako su se on iClary katkad znali pogledavati, razmjenjujući šifrirane poruke usituacijama kad nisu željeli da im roditelji znaju što smjeraju.„Što je?” upita on, pogledavajući ih naizmjence. „Što ne valja?”Više nisu zurili jedan u drugoga. Alec okrene glavu u stranu, a Jace

svrne nečitljiv, vedar pogled na Simona. „Ništa, sve je u redu”, rečeon. „Čestitam, vampiru – možeš kući.”

4SVJETLENIK

Noć je već pala na Alicante kad su Simon i Alec napustili kućuPenhallowovih i zaputili se uzbrdo prema Gardu. Gradske ulice bilesu uske i zavojite, uspinjući se na mjesečini poput blijedosivih vrpci.Zrak je bio hladan, no Simon je to tek neznatno osjećao.Alec je hodao šutke, dugim koracima stupajući ispred Simona, kao

da se pretvarao da je sam. U prijašnjem životu Simon bi morao savzadihan hitati kako bi ga pratio; no sad je otkrio da može držatiAlecov tempo jednostavno ubrzavši korak. „Sigurno ti je koma”, rečenapokon Simon, dok je Alec mrko zurio ispred sebe. „Mislim, to što sizapeo sa mnom i moraš me pratiti.”Alec je slegnuo ramenima. „Imam osamnaest godina. Odrasla sam

osoba, pa moram preuzeti odgovornost. Samo ja mogu ulaziti iizlaziti iz Garda kad Klava zasjeda; osim toga, Konzul me poznaje.”„Što radi Konzul?”„On je nešto poput vrlo visokog službenika Klave. Broji glasove

Vijeća, tumači Zakon za Klavu, savjetuje nju i Inkvizitora. Ako si načelu Instituta i naiđeš na problem s kojim ne možeš izaći na kraj,zoveš Konzula.„Savjetuje Inkvizitora? Mislio sam... pa zar ona nije mrtva?”Alec frkne. „To je kao da si rekao: ‘Zar predsjednik nije mrtav?’ Da,

Inkvizitorica je poginula, ali na njezinu mjestu je sada netko nov.Inkvizitor Aldertree.”Simon pogleda nizbrdo prema tamnoj vodi kanala daleko ispod njih.

Ostavili su grad za sobom i sada hodali uskim putem izmeđumračnih stabala. „Samo da znaš, to s inkvizicijom u prošlosti nijeispalo baš najbolje za moj narod.” Alec je izgledao kao da mu ništanije jasno. „Nema veze. Samo povijesna ovozemaljska pošalica. Nebi te zanimalo.”„Ti nisi ovozemaljac”, naglasi Alec. „Zato su Aline i Sebastian bili

tako uzbuđeni što će te vidjeti. Premda se to kod Sebastiana nijeprimjećivalo; on se uvijek ponaša kao da je već sve vidio.”„Jesu li on i Isabelle... Ima li čega između njih?” upita Simon bez

razmišljanja, čime izazove Alecov smijeh.

„Isabelle i Sebastian? Teško. Sebastian je dobar dečko, a Isabellevoli hodati samo s potpuno neprikladnim mladićima koje naši roditeljimrze. Ovozemaljcima, donjosvjećanima, sitnim lopovima...”„Hvala”, reče Simon. „Drago mi je što si me svrstao medu

kriminalce.”„Mislim da to radi kako bi privukla pozornost”, reče Alec. „A i jedina

je djevojka u obitelji, pa neprestano mora dokazivati koliko je čvrsta.Ili, točnije rečeno, misli da mora.”„Ili možda pokušava skrenuti pozornost s tebe”, reče Simon gotovo

odsutno. „Znaš, zbog toga što ti roditelji ne znaju da si gej.”Alec se zaustavio nasred puta tako iznenadno da se Simon gotovo

sudario s njim. „Ne znaju”, reče on, „ali očito svi ostali znaju.”„Osim Jacea”, reče Simon. „On ne zna, zar ne?”Alec je duboko udahnuo. Bio je blijed, pomisli Simon, ili to samo

mjesečina ispire boju sa svega. U tami oči su mu se činile crne.„Zbilja ne vidim zašto bi te se to ticalo. Osim ako mi ne pokušavašprijetiti.„Pokušavam ti prijetiti?” Simon je bio zatečen. „Ne pokušavam–„Zašto onda?” reče Alec s nenadanom, izrazitom ranjivošću u

glasu, koja iznenadi Simona. „Zašto to spominješ?”„Zato što mi se čini da sam ti većinu vremena mrzak”, reče Simon.

„Ne uzimam to tako osobno iako sam ti spasio život. Čini se da mrzišcijeli svijet. Osim toga, nemamo praktički ništa zajedničko. Aliprimjećujem da gledaš Jacea, a ja gledam Clary, pa sam pomislio –možda ipak imamo nešto zajedničko. I bih ti možda zbog togamogao biti malo manje mrzak.„Znači, nećeš reći Jaceu?” upita Alec. „Mislim... rekao si Clary što

osjećaš i...”„I to nije bila najbolja ideja”, reče Simon. „Sada se cijelo vrijeme

pitam kako natrag nakon toga. Možemo li ikad više biti prijatelji ili seono što smo imali raspalo na komadiće. Ne zbog nje, nego zbogmene. Možda kad bih pronašao nekog drugog...”„Nekog drugog”, ponovi Alec. Opet je hodao, i to vrlo brzo, piljeći u

put ispred sebe.Simon se požuri kako bi održao korak. „Znaš na što mislim. Na

primjer, čini mi se da se jako sviđaš Magnusu Baneu. A on je prilično

kul. U svakom slučaju, priređuje odlične tulume. Premda sam seonom prilikom pretvorio u štakora.”„Hvala na savjetu.” Alecov glas bio je ravnodušan. „Ali ne mislim da

mu se toliko sviđam. Jedva da je razgovarao sa mnom kad je došaootvoriti Portal u Institutu.”„Možda bi ga trebao nazvati”, predložio je Simon, pokušavajući se

ne opterećivati mišlju koliko je zapravo čudno lovcu na demonedavati savjete kako zbariti vješca.„Ne mogu”, reče Alec. „Nema telefona u Idrisu. No ionako nije

važno.” Glas mu je bio odsječan. „Stigli smo. Ovo je Gard.”Ispred njih uzdizao se visok zid s parom golemih vrata, kojima su u

kutovima bili ugravirani spiralni uzorci runa. Premda ih Simon nijemogao iščitati kao Clary, bilo je nečeg impresivnog u složenosti isnazi koja je izbijala iz njih. Vrata su sa svake strane čuvali kipovikamenih anđela gnjevnih i prekrasnih lica. Svaki je u ruci držaoisklesani mač, a zgrčeni stvorovi – spoj štakora, šišmiša i guštera sgrdno šiljatim zubima – ležali su im uz noge i umirali. Stojeći, Simonih je malko duže promatrao. Demoni, zaključio je, ali sasvim bi lakomogli biti i vampiri.Alec je odgurnuo vrata i pokazao Simonu da prođe ispred njega.

Ušavši, Simon je gledao uokolo smeteno trepćući. Otkad je postaovampir, noćni mu se vid izoštrio do laserske preciznosti, ali desecibaklji koje su obrubljivale put do vrata Garda gorjele su vještičjimsvjetlom, a drečav bijeli sjaj kao da je izblijedio detalje sa svega okonjih. Bio je nejasno svjestan kako ga Alec vodi naprijed uskimkamenim putem s kojeg se zrcalio sjaj, a zatim se netko našaoispred njega i prepriječio mu put podignutom rukom.„Znači, to je vampir?” Glas je bio toliko dubok da je gotovo sličio

režanju. Simon pogleda gore, a svjetlo mu ožeže oči – zasuzile bi daje još uvijek mogao plakati. Vještičje, anđeosko svjetlo me peče,pomisli on. Tjah, nikakvo čudo.Muškarac koji je stajao ispred njih bio je vrlo visok, s blijedožutom

kožom napetom preko izbočenih jagodica. Ispod kratko ošišane crnekose dizalo mu se visoko čelo, a nos mu je na sredini bio kljunast ikvrgav. Kad je spustio pogled na Simona, lice mu poprimi izrazputnika koji svakog dana putuje podzemnom željeznicom, a sad je

ugledao golema štakora kako trčkara gore-dolje po tračnicama inapola se nada da će naići vlak i zgnječiti ga.„Ovo je Simon”, reče Alec pomalo nesigurno. „Simone, ovo je

Konzul, Malachi Dieudonne. Je li Portal spreman, gospodine?”„Da”, reče Malachi. Govorio je osorno i s laganim naglaskom. „Sve

je spremno. Dođi, donjosvjećanine”, domahnuo je Simonu. „Što prijezavršimo s ovim, to bolje.”Simon krene prema vrhovnom službeniku, ali Alec ga uhvati za

ruku i zaustavi. „Samo trenutak”, reče obraćajući se Konzulu.„Poslan ćete ga ravno na Manhattan? A ondje će ga netko čekati?”„Tako je”, reče Malachi. „Vještac Magnus Bane. Budući da je

nerazumno dopustio vampiru da dođe u Idris, preuzet ćeodgovornost za njegov povratak.”„Da ga Magnus nije pustio kroz Portal, Simon bi umro”, reče Alec

malo oštrije.„Možda”, reče Malachi. „Tako kažu tvoji roditelji, a Klava im je

odlučila vjerovati. Usprkos mom savjetu, da naglasim. Bilo kako bilo,donjosvjećane se u Grad od Stakla ne dovodi tako olako.”„Ništa nije bilo olako.” U Simonovim prsima uzburka se ljutnja.

„Napali su nas–”Malachi ga pogleda. „Govorit ćeš kad ti se obrati, donjosvjećanine,

prije toga ne.”Alec snažnije stisne Simonovu ruku. Na licu mu se opažalo i

oklijevanje i sumnja, kao da ipak nije siguran je li bilo razboritodovoditi Simona ovamo.„Ali, Konzule, ta molim te!” Glas koji je putovao dvorištem bio je

visok, pomalo zapuhan, i Simon s ponešto iznenađenja uoči dapripada malenom, zaobljenom muškarcu koji se žuri prema njima.Preko sjenolovačke opreme nosio je raskopčan sivi plašt, a ćelavamu se glava sjajila na vještičjem svjetlu. „Nema potrebe dauznemiravate naše goste.”„Goste?” Malachi je izgledao ogorčeno.Maleni muškarac zaustavi se ispred Aleca i Simona pa im se obojici

široko nasmiješi. „Tako nam je drago, zapravo, tako smo radosni štosi odlučio surađivati i prihvatio našu molbu da se vratiš u New York.To doista uvelike olakšava stvari.” Žmirne gledajući Simona, koji muje uzvraćao zbunjenim piljenjem. Nije vjerovao da će ikada sresti

sjenolovca koji će izgledati zadovoljan što ga vidi – ni kad je bioovozemaljac, a posebno ne sada kad je vampir. „Oh, gotovo samzaboravio!” Čovječuljak se dlanom pokajnički udari po čelu. „Trebaosam se predstaviti. Ja sam Inkvizitor – novi Inkvizitor. Zovem seAldertree.”Pružio je ruku Simonu koji je, sav smeten, prihvati. „A ti? Zoveš se

Simon?”„Da”, reče Simon, povukavši ruku čim je dobio priliku. Aldertreejev

stisak bio je neugodno vlažan i ljepljiv. „Nema potrebe da mizahvaljujete na suradnji. Samo želim otići kući.”„Jasno, jasno!” Premda je Aldertreejev glas bio veseo, nešto mu

bljesne na licu dok je govorio – taj izraz Simon nije mogao točnoodrediti; u trenutku je nestao, a Aldertree je, smješkajući se,pokazivao prema uzanom putu koji je zavijao oko Garda. „Ovamo,molim, Simone.”Simon krene; Alec je želio poći za njim, no Inkvizitor podigne ruku.

„To je bilo sve što smo trebali od tebe, Alexandre. Hvala ti napomoći.”„Ali Simon–” započne Alec.„S njim će biti sve u redu”, obeća Inkvizitor. „Malachi, molim te,

isprati Alexandera. I daj mu runo-kamen vještičjeg svjetla da ga pratido kuće, ako nije ponio svoj. Noću put zna biti riskantan.”Uz još jedan blaženi osmijeh Aldertree hitro odvede Simona,

ostavljajući Aleca da zuri za njima.

Prostor oko Clary rasplamsao se u gotovo dodirljiva mutna obličjadok ju je Luke nosio preko praga kuće i niz dug hodnik. Amatis sežurila ispred njih sa svojim vještičjim svjetlom. Većim dijelom u buniluClary je netremice gledala kako se hodnik rasprostire pred njom,postajući sve duži i duži, kao u noćnoj mori.Prostor se izokrenuo. Iznenada je ležala na hladnoj površini, a

nečije su ruke poravnavale pokrivač preko nje. Odozgo su je gledaleplave oči. „Izgleda tako bolesno, Luciane”, reče Amatis glasom kojije bio iskrivljen i izobličen kao na staroj snimci. „Što joj se dogodilo?”„Popila je oko pola jezera Lyn.” Lukeov glas je slabio, a Claryn se

vid na trenutak razbistrio: ležala je na hladnom popločenomkuhinjskom podu, a negdje iznad njezine glave Luke je prekapao po

kredencu. Kuhinja je imala žute zidove koji su se ljuštili i crnustaromodnu peć od lijevanog željeza uz jedan od njih; iza rešetke napeči poskakivali su plamenovi, od čega su Clary boljele oči. „Anis,velebilje, kukurijek...” Luke se okrene od kredenca s punim rukamastaklenki. „Amatis, bi li skuhala sve ovo zajedno? Ja ću je približitipeći. Trese se.”Clary je pokušala govoriti, kazati da je ne treba ugrijati, da sva gori,

ali zvukove koji su joj doprli iz grla nije mogla kontrolirati. Čula jekako tiho plače dok je Luke podiže, a onda joj vrućina staneodmrzavati lijevu stranu tijela – nije ni shvaćala da joj je hladno. Zubisu joj snažno cvokotali i osjeti krv u ustima. Sve oko nje počnepodrhtavati kao voda u protresenoj čaši.„Jezero snova?” Amatisin glas bio je ispunjen nevjericom. Clary je

nije mogla jasno vidjeti, ali činilo se da stoji pokraj peći s drvenomkuhačom u ruci. „Što ste radili ondje? Zna li Jocelyn gdje–”Uto je sav svijet nestao, barem onaj stvarni – kuhinja sa žutim

zidovima i umirujućom vatrom iza rešetke. Vidjela je samo vodujezera Lyn i vatru kako se zrcali na njoj kao na ulaštenom staklu. Postaklu su hodali anđeli – anđeli s bijelim krilima koja su im krvava islomljena visjela na leđima, a svaki je imao Jaceovo lice. A bili su tu idrugi anđeli s crno zasjenjenim krilima, koji su dodirivali vatru,smijući se...„Neprestano doziva brata.” Amatisin glas zvučao je muklo, kao da

se probija s nevjerojatno velike visine. „On je s Lightwoodovima, zarne? Odsjeli su kod Penhallowovih u Ulici Princewater. Mogla bih–”„Ne”, reče Luke oštro. „Ne. Bolje je da Jace ne dozna za ovo.”Zar sam dozivala Jacea? Zašto bih ga dozivala?, pitala se Clary, ali

nakratko; tama se vratila i ponovo su je obuzele halucinacije. Ovogputa su joj se priviđali Alec i Isabelle; lica prošaranih prljavštinom isuzama, oboje je izgledalo kao da je bilo u žestokoj bitci. Potom sunestali pa joj se ukazao bezličan muškarac s crnim krilima koja sumu nicala iz leđa kao u šišmiša. Kad se osmjehnuo, iz usta mu jepotekla krv. Moleći se da vizije prestanu. Clary čvrsto sklopi oči...Prošlo je podosta vremena kad ponovo postane svjesna glasova

iznad sebe. „Popij ovo”, reče Luke. „Clary, moraš to popiti.” Osjetilaje ruke na leđima, a tekućina joj je kapala u usta iz namočene krpe.Bila je gorka, odvratna. Clary se gušila, povraćalo joj se, ali ruke na

njezinim leđima nisu popuštale. Progutala je, otrpjevši bol unatečenom grlu. „Tako”, reče Luke. „Tako, sad bi ti trebalo biti bolje.”Clary je polako otvorila oči. Pokraj nje klečali su Luke i Amatis;

njihove gotovo jednake plave oči bile su ispunjene jednakom brigom.Kratko pogleda iza njih, ali nije vidjela ni anđele ni vragove s krilimašišmiša, tek žute zidove i svijetloružičast čajnik na prozorskoj dasci skoje je lako mogao pasti.„Hoću li umrijeti?” šapnula je.Luke se izmoreno osmjehne. „Nećeš. Proći će ponešto vremena

dok se ne vratiš u formu, ali – preživjet ćeš.”„U redu.” Bila je odveć iscrpljena da bi bilo što intenzivnije doživjela,

čak i olakšanje. Osjećala se kao da joj je netko uklonio sve kosti,ostavivši samo labav kožni kostim. Pospano gledajući uvis kroztrepavice, gotovo ne razmišljajući, reče: „Imaš iste oči.”Luke žmirne. „Kako to misliš?”„Oči su ti kao njezine”, reče Clary svrnuvši sanjiv pogled na Amatis,

koja je izgledala zbunjeno. „Jednako su plave.”Luke se jedva primjetno osmjehne. „Tjah, s obzirom na stanje

stvari, to i nije tako iznenađujuće”, reče on. „Nisam vas imao prilikuupoznati kako treba. Clary, ovo je Amatis Herondale. Moja sestra.”

Inkvizitor je utihnuo čim ga Alec i vrhovni službenik više nisu mogličuti. Simon ga je slijedio uz uzak put obasjan runo-kamenjem,nastojeći ne naprezati oči zirkajući prema svjetlu. Bio je svjestan dase Gard uzdiže oko njega kao što se bok broda uzdiže iz oceana;svjetla su gorjela na njegovim prozorima, dajući nebu srebrnast sjaj.Vidio je i niske prozore u prizemlju. Neki su bili prekriveni rešetkamai u potpunoj tami.Napokon su stigli do drvenih vrata postavljenih u arkadu na bočnoj

strani građevine. Aldertree ih krene otključavati, a Simonu se stegneželudac. Ljudi su, primijetio je otkad je postao vampir, imali miris kojise mijenjao s njihovim raspoloženjem. Inkvizitorov vonj bio je gorak isnažan, poput kave, ali mnogo neugodniji. Simon je osjetio bockanjeu čeljustima, što je značilo da mu očnjaci žele van, pa se kad jeprošao kroz vrata, odmaknuo od Inkvizitora.Hodnik koji se pružao pred njima bio je dugačak i bijel, gotovo

poput tunela isklesanog u bijeloj stijeni. Inkvizitor se žurio, a njegovo

vještičje svjetlo jarko je poskakivalo na zidovima. Za tako kratkonogačovjeka kretao se neobično brzo; u hodu je okretao glavu s jednestrane na drugu i nabirao nos kao da miriše zrak. Simon se moraopožuriti kako bi držao korak dok su prolazili pokraj golemihdvostrukih vrata širom otvorenih poput krila. U prostoriji onkraj njihSimon ugleda amfiteatar s nizovima stolaca; na svakom je sjediosjenolovac u crnom. Glasovi su odjekivali od zidova, mnogi povišeniu ljutnji, i Simon je u prolazu mogao uhvatiti ulomke razgovora doksu se riječi rasplinjale kako su se govornici preklapali.„Ali nemamo dokaz da Valentine to želi. Nikome nije rekao svoje

zahtjeve–”„Kakve veze ima što on želi? On je odmetnik i lažac; zar doista

misliš da će nam bilo kakav pokušaj da mu udovoljimo naposljetkubiti od koristi?„Znaš li da je ophodnja pronašla mrtvo tijelo vukodlačkog djeteta na

rubu Brocelinda? Krv mu je bila isisana. Čini se da je Valentinezavršio Obred u Idrisu.”„S dva Instrumenta smrtnika u svom posjedu moćniji je no što bilo

koji nefil ima pravo biti. Možda nećemo imati izbora–”„Moj je bratić poginuo na onom brodu u New Yorku. Nema šanse da

Valentinea pustimo da se izvuče nakon svega što je dosad učinio.Traži se osveta!”Simon je usporio iz znatiželje da čuje još, ali Inkvizitor se uzvrtio

oko njega kao debela, razdražljiva pčela. „Dođi, dođi”, reče on,mašući vještičjim svjetlom ispred Simona. „Nemamo vremena.Trebao bih se vratiti na sjednicu prije no što završi.”Simon nevoljko dopusti Inkvizitoru da ga pogura niz hodnik, dok mu

je riječ „osveta” još odzvanjala u ušima. Podsjećanje na onu noć nabrodu ispunilo ga je hladnoćom i neugodom. Kad su stigli do vratana kojima je bila ugravirana jednostavna crna runa. Inkvizitor izvadiključ i otvori ih pa uvede Simona uz široku gestu dobrodošlice.Soba je bila gotovo prazna, ukrašena jedino tapiserijom koja je

prikazivala anđela kako se uzdiže iz jezera; u jednoj je ruci čvrstostiskao Mač, a u drugoj Kalež. Činjenica da je već vidio i Mač i Kaležna trenutak smete Simona. Tek kad je čuo da je zasun brave uzškljocaj kliznuo natrag, shvatio je da ih je Inkvizitor obojicu zaključao.

Simon preleti očima po sobi. Nije bilo namještaja, samo klupa inizak stol pokraj nje. Na stolu je ležalo ukrasno srebrno zvonce.„Portal... je ovdje?” upita Simon nesigurno.„Simone, Simone.” Aldertree protrlja dlanove kao da s veseljem

iščekuje rođendanski tulum ili kakav drugi zabavan događaj. „Zar tise doista tako žuri kući? Silno sam se nadao da ću ti najprijepostaviti nekoliko pitanja...„U redu.” Simon u nelagodi slegne ramenima. „Možete me pitati što

god želite. Valjda.”„Kako si samo susretljiv! Divno!” Aldertree se široko smiješio. „Pa,

koliko točno si već vampir?”„Oko dva tjedna.”„A kako se to dogodilo? Jesi li napadnut na ulici ili možda noću u

krevetu? Znaš li tko te preobrazio?”„Tjah... ne baš.”„Ali, dragi moj!” zavapi Aldertree. „Kako ne znaš nešto takvo?”

Svrnuo je na Simona iskren i znatiželjan pogled. Izgleda posvebezopasno, kao nečiji djed ili smiješan stari ujak, pomisli Simon.Gorki mu se vonj zacijelo pričinio.„Nije baš tako jednostavno”, reče Simon pa pojasni sve o svoja dva

odlaska u Dumort; prvi je put ondje bio u obličju štakora, a drugi putišao je pod tako snažnom prinudom da se osjećao kao da ga čvrstostežu divovska kliješta i odvode točno kamo ona žele. „I vidite”,završavao je, „čim sam prošao kroz hotelska vrata, bio samnapadnut – ne znam koji me od njih preobrazio, možda se na nekinačin radilo o svima njima.”Inkvizitor je coktao. „Joj, joj. To nije nimalo dobro. Jako

uznemirujuće.”„Definitivno”, složio se Simon.„Klava neće biti zadovoljna.”„Što?” Simon je bio zbunjen. „Zašto bi Klavi bilo važno kako sam

postao vampir?”„Tjah, jedna bi stvar bila da si bio napadnut”, reče Aldertree

pomirljivo. „Ali ti si jednostavno otišao onamo i, tjah, predao sevampirima, razumiješ? To pomalo izgleda kao da si želio biti jedanod njih.”„Nisam želio biti jedan od njih! Nisam zato otišao u hotel!”

„Naravno, naravno.” Aldetreejev glas bio je blag. „Prijeđimo nadrugu temu, može?” Ne čekajući odgovor, nastavio je: „Kako to dasu te vampiri pustili da preživiš i ponovo ustaneš, mladiću? Budućida si na njihovu području bio neovlašteno, uobičajeno bi bilo da tenasmrt isišu, a onda spale tijelo kako bi ti onemogućili da ustaneš.”Simon zausti odgovor, naumivši reći Inkvizitoru da ga je Raphael

prenio u Institut te da su ga Clary, Jace i Isabelle odnijeli na groblje ibdjeli nad njim dok si je kopao put iz vlastitoga groba. No onda jezastao. Imao je tek maglovitu predodžbu o djelovanju Zakona, alinije baš vjerovao kako je za sjenolovce uobičajeno da bdiju nadvampirima dok ustaju ili da im osiguravaju krv za prvi objed. „Neznam”, reče on. „Nemam pojma zašto su me pretvorili, a ne ubili.”„Ali jedan od njih zasigurno ti je dao da mu popiješ krv, ili ne bi bio...

tjah, ono što si sada. Želiš reći da ne znaš tko je tvoj vampirskipredak?”Moj vampirski predak? Simon nikad o tome nije tako razmišljao –

Raphaelova krv dospjela mu je u usta gotovo slučajno. A i teško jebilo razmišljati o vampirskom mladiću kao o bilo kakvom pretku.Raphael je izgledao mlađe od Simona. „Bojim se da ne.”„Joj, joj.” Inkvizitor je uzdahnuo. „Jako žalosno.”„Što je žalosno?”„Tjah, to što mi lažeš, moj mladiću.” Aldertree je vrtio glavom. „A

tako sam se silno nadao da ćeš surađivati. To je strašno, bašstrašno. Ne bi li promislio i kazao mi istinu? Tek kao uslugu?”„Govorim vam istinu!”Inkvizitor se objesio kao cvijet koji nitko ne zalijeva. „Kakva šteta.”

Ponovo je uzdahnuo. „Kakva šteta.” Potom prijeđe na drugu stranusobe i oštro zakuca na vrata, još uvijek vrteći glavom.„Što se događa?” U Simonovu glasu osjećali su se nemir i

smetenost. „Što je s Portalom?”„S Portalom?” Aldertree se zahihotao. „Pa nisi valjda mislio da ću te

samo tako pustiti da odeš?”Prije nego što je Simon stigao bilo što reći, vrata se naglo otvore –

sjenolovci u crnoj opremi nagrnu u sobu i ščepaju ga. Otimao sesnažnim šakama koje su mu stezale obje ruke. Na glavu mu navukukukuljicu pa više ništa nije mogao vidjeti. Nogama je udarao po tami;kad je nekog pogodio, začuje psovku.

Žestoko ga povuku unazad, a blizu uha začuje uzrujano režanje.„Učini to ponovo, vampiru, pa ću ti izliti svetu vodu niz grlo i gledati tekako umireš bljujući krv.”„Dosta!” Inkvizitorov tanašni, zabrinuti glas uzdigao se poput balona

s toplim zrakom. „Nema više prijetnji! Samo pokušavam očitatilekciju našem gostu.” Zacijelo se pomaknuo naprijed jer Simon opetosjeti čudan, gorak miris, prigušen kukuljicom. „Simone, Simone”,reče Aldertree. „Doista mi te bilo zadovoljstvo upoznati. Nadam seda će noć u ćelijama Garda imati željeni učinak i da ćeš ujutro bitimalko spremniji na suradnju.I dalje mislim da nas čeka uistinu svijetla zajednička budućnost

jednom kad ostavimo iza sebe ovaj problemčić.” Spustio je ruku naSimonovo rame. „Odvedite ga dolje, nefili.”Simon je vikao na sav glas, ali krikove mu je prigušila kukuljica.

Sjenolovci ga odvuku iz sobe i stanu gurati niz, činilo se,beskonačan labirint hodnika koji su vijugali i skretali. Naposljetkustignu do stuba niz koje ga gurnu svom snagom, tako jako da jegubio tlo pod nogama. Nije mogao odgonetnuti gdje se nalaze, noosjećao je da se iz blizine uokolo njih širi intenzivan miris, nalikmirisu vlažnog kamena, i da zrak što su se više spuštali, postaje svevlažniji i hladniji.Napokon se zaustave. Nešto najprije zastruže, kao da željezo

prelazi preko kamena, a onda Simona bace naprijed; dočekao se naruke i koljena na tvrdome tlu. Začuje se glasan zveket, kao kad sevrata s treskom zatvore, a onda dok je Simon posrćući ustajao, ikoraci na odlasku, sve slabiji odjeci čizama na kamenu. Povukao jekukuljicu s glave i bacio je na zemlju. Nestala je vrućina tik uznjegovo lice i osjećaj da će se ugušiti pa se borio s porivom da dođedo daha – daha koji nije zbilja trebao. Znao je da se radi tek orefleksu, ali prsa ga zabole kao da je doista bio bez zraka.Nalazio se u četverokutnoj ogoljenoj kamenoj prostoriji sa samo

jednim rešetkastim prozorom u zidu nad malim, po svemu sudećitvrdim krevetom. Kroz niska vrata Simon je mogao vidjeti sićušnukupaonicu s umivaonikom i zahodskom školjkom. Na zapadnom ziduprostorije također su bile rešetke – debele, naizgled željezne,protezale su se od stropa do poda, duboko se spuštajući u njega.Željezna vrata sa šarkama i sva od rešetki bila su u zidu; imala su

mjedenu oblu kvaku kojoj je na prednjoj strani bila ugravirana zbijenacrna runa. Zapravo, na svima su rešetkama bile ugravirane rune; čaksu i one prozorske bile obavijene linijama nalik paukovoj mreži.Premda je znao da su vrata ćelije zacijelo zatvorena, Simon si nije

mogao pomoći; prišao im je dugim koracima i zgrabio kvaku. Žarećabol prostruji mu kroz šaku! Viknuo je i trznuo rukom unazad, zureći uoprženi dlan s kojeg su se uzdizali tanki pramenovi dima. Koža mu jebila pougljenjena zamršenim uzorkom; sličio je pomalo na Davidovuzvijezdu unutar kruga, sa sićušnim runama nacrtanim na svakompraznom polju između linija.Ruka ga je boljela kao da je bila usijana i Simon je skvrči glasno

udahnuvši. „Što je ovo?” šapnuo je, znajući da ga nitko ne može čuti.„To je Solomonov pečat”, javi se glas. „Sadrži, tvrde, jedno od

pravih Božjih imena. Odbija demone – a i tvoj rod, kao članak tvojevjere.”Simon se naglo uspravi, napola zaboravljajući na bolnu šaku. „Tko

je tamo? Tko je to rekao?”Nakon kratke stanke glas nastavi: „Nalazim se u ćeliji pokraj tvoje,

svjetleniče.” Bio je to lagano promukao glas odrasla muškarca.„Čuvari su se ovdje pola dana dogovarali kako da te zadrže unutra.Stoga se na tvom mjestu ne bih zamarao pokušajima da otvorimvrata. Bolje ti je da čuvaš snagu dok ne saznaš što Klava želi odtebe.”„Ne mogu me držati ovdje”, prosvjedovao je Simon. „Ja ne

pripadam ovome svijetu. Moja obitelj će primijetiti da me nema, mojinastavnici...”„Pobrinuli su se za to. Postoje dovoljno jednostavne čarolije – može

ih koristiti vještac početnik – koje će kod tvojih roditelja stvoriti iluzijuda te nema iz potpuno opravdanih razloga. Školski izlet. Posjetrođacima. Može se to.” U glasu mu nije bilo ni prijetnje ni tuge;bezosjećajno je iznosio činjenice. „Zar doista misliš da nikad prijenisu oteli nekog donjosvjećanina?”„Tko si ti?” Simonov glas je pucao. „Isto donjosvjećanin? Ovdje nas

drže?”Ovoga puta nije bilo odgovora. Simon je ponovo zazvao, ali njegov

je susjed očito procijenio da je rekao sve što je trebao. Na Simonoveuzvike odgovarala je samo tišina.

Bol u njegovoj šaci je oslabila. Gledajući u dlan, Simon opazi da mukoža više ne izgleda spaljeno, već da Pečat utisnut u nju izgleda kaoda je nacrtan tintom. Osvrne se prema rešetkama ćelije i shvati dana njima nisu samo rune: između njih bile su ugravirane Davidovezvijezde i rečenice iz Tore na židovskom. Gravure su izgledale nove.Čuvari su se ovdje pola dana dogovarali kako da te zadrže unutra,

bio je rekao glas.Smiješno, ali nije to bilo samo zbog toga što je vampir, već i dijelom

zato što je Židov. Pola su dana proveli gravirajući Solomonov pečat utu kvaku kako bi ga spržila kad je dotakne. Trebalo im je tako dugoda članke njegove vjere okrenu protiv njega.Iz nekog razloga ta spoznaja liši Simona posljednje trunke

pribranosti. Klonuo je na krevet i uhvatio se za glavu.

Ulica Princewater bila je mračna kad se Alec vratio iz Garda;prozori kuća bili su zatvoreni i zasjenjeni i samo je pokoja uličnalampa bacala bijeli kružni sjaj vještičjeg svjetla na kaldrmu. KućaPenhallowovih bila je nasvjetlija u bloku – na prozorima su gorjelesvijeće, a ulazna su vrata bila lagano odškrinuta, propuštajući trakužutog svjetla koja je zavijala po nogostupu.Jace je sjedio na niskom kamenom zidu koji je ograđivao prednji vrt

Penhallowovih; pod svjetlom najbliže ulične lampe kosa mu je bilavrlo sjajna. Podigao je pogled prema Alecu koji se približavao imalko zadrhtao. Nosio je samo laganu jaknu, vidio je Alec, azahladilo je otkad je sunce zašlo. Miris kasnih ruža lebdio je nasvježem zraku poput slabašnog parfema.Alec se spustio na zid pokraj Jacea. „Sve ovo vrijeme me čekaš tu

vani?”„Tko kaže da te čekam?”„Sve je dobro prošlo, ako si se zbog toga brinuo. Ostavio sam

Simona s Inkvizitorom.”„Ostavio si ga? Nisi ostao da se uvjeriš kako će sve biti u redu?”„Sve je dobro prošlo”, ponovio je Alec. „Inkvizitor je rekao da će ga

osobno uvesti i poslati natrag u–”„Inkvizitor ovo, Inkvizitor ono”, prekinuo ga je Jace. „Posljednji

Inkvizitor kojeg smo upoznali u potpunosti je prekoračio svoje ovlasti.

Da nije poginula, Klava bi je smijenila, možda čak i proklela. Kakoznaš da i ovaj Inkvizitor nije neki luđak?”„Činio se u redu”, reče Alec. „Čak i ljubazan. Bio je savršeno

uljudan prema Simonu. Gle, Jace – to je Klavin način rada. Nemožemo nadzirati sve što se događa. No moraš im vjerovati jer se usuprotnom sve pretvara u kaos.”„Ali u posljednje vrijeme mnogo su toga zabrljali, to moraš priznati.”„Možda”, reče Alec. „Ali ako počneš misliti da si mudriji od Klave i

Zakona, po čemu si ti imalo bolji od Inkvizitora? Ili Valentinea?”Jace se lecne. Izgledao je kao da ga je Alec udario ili mu učinio i

kakvu goru stvar.Alec osjeti težinu u želucu. „Oprosti”, ispružio je ruku. „Nisam

mislio–”Zraka blistavog žutog svjetla iznenada se raširi preko vrta. Alec

podigne glavu i ugleda Isabelle u okviru otvorenih ulaznih vrata; okonje izbijalo je svjetlo. Bila je samo obris, ali po rukama koje je stavilana bokove znao je da je uzrujana. „Što vas dvojica radite tamovani?” viknula je. „Svi se pitaju gdje ste.”Alec se opet okrenuo prema prijatelju. „Jace–”Ali Jace se, ustajući, i ne obazre na Alecovu ispruženu ruku. „Bolje

ti je da si u pravu u vezi Klave”, samo je rekao.Alec ga je promatrao kako se ljutitim koracima vraća u kuću.

Spontano u mislima začuje Simonov glas. Sada se cijelo vrijemepitam kako natrag nakon toga. Možemo li ikad više biti prijatelji ili seono što smo imali raspalo na komadiće. Ne zbog nje, nego zbogmene.Ulazna vrata se zatvore i Alec ostane sjediti sam u

poluosvijetljenom vrtu. Na trenutak je zatvorio oči, a u tami pred njimstane lebdjeti lice. Ne Jaceovo, za promjenu. Te su oči bile zelene,uskih zjenica. Mačje oči.Ponovo gledajući, posegne u torbicu pa izvadi kemijsku olovku i list

papira istrgnut iz bilježnice sa spiralnim uvezom, koju je koristio kaodnevnik. Na papiru je napisao nekoliko riječi, a onda pri dnu stelomnacrtao runu za vatru. Planula je brže no što je očekivao; ispustio jegorući papir koji je nošen strujom zraka lelujao poput krijesnice.Uskoro je ostao samo tanak nanos pepela, bijeli prah koji je sipiokroz ružine grmove.

5PROBLEM S PAMĆENJEM

Popodnevno svjetlo probudilo je Clary. Blijeda zraka pružala joj sebaš preko lica, osvjetljavajući joj pozadinu vjeđa jarkoružičastombojom. Nespokojno se pomaknula i oprezno otvorila oči.Vrućice je nestalo, a s njom i osjećaja da joj se kosti tope i lome.

Uspravila se i znatiželjno pogledala oko sebe. Vjerojatno se nalazilau Amatisinoj gostinskoj sobi – bila je mala, obojena u bijelo, a krevetje bio prekriven krpenim pokrivačem u živim bojama. Čipkani zastoribili su odmaknuti s prstenastih prozora, koji su propuštali krugovesvjetla. Polako je sjela, čekajući da je obuzme vrtoglavica. Ali ništase nije dogodilo. Osjećala se posve zdravo, čak i odmorno, listajućiiz kreveta, pogledala se; netko ju je obukao u uštirkanu bijelupidžamu, sada izgužvanu. Bila joj je prevelika; rukavi su joj smiješnovisjeli preko prstiju.Prišla je jednom od kružnih prozora i virnula van. Zbijene kuće od

tamnožutog kamena uspinjale su se uz obronak brda. Krovovi su imizgledali kao da su prekriveni broncom. Ova strana kuće nije gledalana kanal, već na uski pokrajnji vrt koji je ujesen postajao zlaćan. Nabočnoj strani kuće uzdizala se rešetka od letvica; na njoj se držalaposljednja ruža, ispuštajući posmeđene latice.Kvaka na vratima kratko zazveči i Clary se žurno uvuče natrag u

krevet, trenutak prije nego što je ušla Amatis s poslužavnikom urukama. Podigla je obrve kad je vidjela da je Clary budna, ali ne rečeništa.„Gdje je Luke?” upitala je Clary bolje se ogrnuvši pokrivačem jer se

tako osjećala ugodnije.Amatis spusti poslužavnik na stol pokraj kreveta. Na njemu je bila

šalica s nečim vrućim i nekoliko krišaka kruha namazanih maslacem.„Trebala bi štogod pojesti. Osjećat ćeš se bolje.”„Dobro se osjećam”, reče Clary „Gdje je Luke?”Pokraj stola nalazio se stolac s visokim naslonom; Amatis sjedne,

preklopi ruke na krilu i mirno se zagleda u Clary, koja je na danjemsvjetlu jasnije vidjela bore na njezinu licu – izgledala je mnogo starijeod Claryne majke, ali dobna razlika nije mogla biti tako velika.

Smeđa joj je kosa bila prošarana sjedinama, a oči obrubljenetamnoružičastim kolutovima, kao da je plakala. „Nije ovdje.”„Nije ovdje kao – skočio je iza ugla do trgovine po dijetnu kolu i

kutiju uštipaka ili nije ovdje kao...”„Otišao je jutros u zoru nakon što je bdio uz tebe cijelu noć. Nije

rekao detalje što se tiče odredišta.” Amatisin glas bio je hladnokrvani da se Clary nije osjećala tako jadno, možda bi joj bilo zabavnoprimijetiti da zvuči vrlo slično Lukeu. „Dok je živio ovdje, prije negošto je napustio Idris, a nakon što se... preobrazio... vodio je vučjičopor koji se nastanio u Brocelindskoj šumi. Rekao je da ide natrag knjima, ali nije želio reći zašto ni na koliko dugo – samo da će sevratiti za nekoliko dana.”„Jednostavno me... ostavio ovdje? Zar bih trebala mirno sjediti i

čekati ga?”„Tjah, nije te mogao tek tako povesti, zar ne?” rekla je Amatis. „A i

neće ti se biti lako vratiti kući. Prekršila si Zakon kad si onako došlaovamo i Klava neće samo tako prijeći preko toga niti će bitivelikodušna i naprosto te pustiti da odeš.”„Ne želim ići kući.” Clary se pokušavala sabrati. „Došla sam

ovamo... susresti se s nekim. Moram nešto obaviti.”„Luke mi je sve rekao.”, reče Amatis. „Poslušaj me – Ragnora Fella

pronaći ćeš samo ako on bude želio da ga pronađeš.”„Ali–”„Clarissa”, procjenjivala ju je Amatis pogledom. „Svakog trenutka

očekujemo Valentineov napad. Gotovo svaki sjenolovac u Idrisunalazi se u gradu, unutar zaštita. Najsigurnije je da ostaneš uAlicanteu.”Clary je sjedila sva ukočena. Amatisine su riječi imale smisla, ali

nisu baš utišale glas koji joj je u glavi vikao da ne može čekati.Morala je odmah pronaći Ragnora Fella; morala je odmah spasitimajku; mora odmah otići. Potisnula je paniku i pokušala zvučatiležerno. „Luke mi nikad nije spomenuo da ima sestru.”„Ne, i ne bi ti to rekao”, reče Amatis. „Nismo bili... bliski.”„Luke mi je rekao da se prezivate Herondale”, reče Clary. „Ali to je

Inkvizitoričino prezime, zar ne?”„Da”, reče Amatis, a lice joj se napne kao da su joj Claryne riječi

nanijele bol. „Bila mi je svekrva.”

Što je ono Luke rekao Clary o Inkvizitorici? Da je imala sina koji sevjenčao sa ženom s nepoželjnim obiteljskim vezama. „Bili ste udaniza Stephena Herondalea?”Amatis je izgledala iznenađeno. „Znaš kako se zove?”„Znam, Luke mi je rekao, ali mislila sam da mu je žena umrla.

Mislila sam da je zato Inkvizitorica tako–” Užasna, željela je reći, aličinilo joj se da bi to bilo bezdušno. „Ogorčena”, rekla je naposljetku.Amatis posegne za šalicom koju je donijela; ruka joj se malko

zatrese kad je podigne. „Da, umrla je. Ubila se. To je bila Celine –Stephenova druga žena. Ja sam mu bila prva supruga.”„Razveli ste se?”„Tako nešto.” Amatis pruži šalicu Clary. „Hajde, popij ovo. Moraš

nešto pojesti.”Clary zbunjeno uzme šalicu i otpije gutljaj vruće tekućine, guste i

slane – nije to bio čaj, kao što je mislila, nego juha. „U redu”, reče.„Pa što se dogodilo?”Amatis se zagledala u daljinu. „U vrijeme kad je Luke... kad se

dogodilo ono s Lukeom, Valentine je trebao novog pobočnika.Izabrao je Stephena – bilo je to nedugo nakon što smo se obojepriključili Krugu. A kad je izabrao Stephena, ocijenio je kako moždane bi bilo prikladno da supruga njegova najboljeg prijatelja isavjetnika bude žena čiji je brat...”„Vukodlak.”„On je upotrebljavao drukčiju riječ.” Amatis je zvučala ogorčeno.

„Uvjerio je Stephena da poništi naš brak i pronađe drugu ženu. On juje izabrao za njega. Celine je bila tako mlada... tako pokorna.”„Grozno.”Amatis zavrti glavom nervozno se nasmijavši. „Davno je to bilo.

Rekla bih da je Stephen bio obziran – dao mi je ovu kuću i preseliose natrag na posjed Herondaleovih sa svojim roditeljima i Celine.Nakon toga više ga nikad nisam vidjela. Naravno, napustila samKrug. Ne bi me više htjeli. Od njih me posjećivala samo još Jocelyn.Čak mi je rekla da je otišla vidjeti Lukea...” Pomakla je prosijedukosu iza ušiju. „Protekli su dani prije nego što sam čula zaStephenovu smrt. A Celine – bila mi je mrska, ali tada sam je žalila.Prerezala si je žile na rukama, kažu... krvi je bilo posvuda...” Dubokoje udahnula. „Imogen sam vidjela kasnije na Stephenovu pogrebu,

kad su mu stavljali tijelo u mauzolej Herondaleovih. Kao da me nijeprepoznala. Nedugo nakon toga postavili su je za Inkvizitoricu. Klavaje smatrala da nema osobe koja bi nemilosrdnije od nje progonilabivše članove Kruga – i bila je u pravu. Da je Imogen mogla ispratisjećanje na Stephena njihovom krvlju, učinila bi to.”Clary pomisli na Inkvizitoričine hladne oči, njezin napregnuti i osorni

netremični pogled, i pokuša osjetiti sažaljenje prema njoj. „Mislim daje zbog toga poludjela”, reče. „Zbilja poludjela. Bila je grozna premameni, ali još i gora prema Jaceu. Kao da mu je željela smrt.”„To ima smisla”, reče Amatis. „Sličiš svojoj majci, a ona te i odgojila,

dok tvoj brat–” Nakrivila je glavu. „Sliči li tvoj brat Valentineu kao tiJocelyn?”„Ne”, reče Clary. „Jace naprosto sliči samome sebi.” Zadrhtala je od

pomisli na njega. „Ovdje je, u Alicanteu”, mislila je naglas. „Kad bihga mogla vidjeti–”„Ne možeš”, rekla je Amatis strogo. „Ne smiješ napuštati kuću. Ni

zbog koga. A osobito ne kako bi vidjela brata.”„Da ne napuštam kuću?” Clary je bila zgrožena. „Želite reći da sam

zapela ovdje? Kao zatvorenica?”„Samo na dan-dva”, podsjeti je Amatis. „Osim toga, nije ti dobro.

Moraš se oporaviti. Jezerska te voda skoro ubila.”„Ali Jace–”„Jace je jedan od Lightwoodovih. Ne smiješ ići onamo. Čim te

spaze, javit će Klavi da si ovdje. A tada nećeš samo ti imatiproblema sa Zakonom, već i Luke.”Ali Lightwoodovi me neće izdati Klavi. Oni to ne bi učinili... zaustila

je, ali potom je odustala. Nema šanse da uvjeri Amatis kakoLightwoodovi koje je poznavala prije petnaest godina više nepostoje, da Robert i Maryse više nisu slijepo odani fanatici. Ova ženamože biti Lukeova sestra, ali Clary je još uvijek strankinja. Gotovo daje bila strankinja i Lukeu. Nije ju vidio petnaest godina – nije čak nispomenuo da postoji. Clary se nasloni na jastuke, hineći umor. „Upravu ste”, reče. „Ne osjećam se dobro. Mislim da je najbolje da jošodspavam.”„Dobra ideja.” Amatis se nagne i uzme praznu šalicu iz Claryne

ruke. „Ako se želiš istuširati, kupaonica je s druge strane hodnika. Apri dnu kreveta je škrinja s mojom starom odjećom. Čini se da nosiš

isti broj kao ja u tvojim godinama, pa bi ti mogla pristajati. Za razlikuod te pidžame”, doda ona lagano se osmjehnuvši. Clary se nijeponovo nasmiješila jer je bila odveć zauzeta svladavanjem poriva daisfrustrirano izudara madrac pesnicama.Čim je Amatis zatvorila vrata za sobom. Clary se iskobelja iz

kreveta i zaputi u kupaonicu, nadajući se da će joj tuširanje vrućomvodom pomoći razbistriti glavu. Na njezino olakšanje usprkos svojojstaromodnosti sjenolovci su, izgleda, vjerovali u suvremeni vodovodte vruću i hladnu tekuću vodu. Bio je tu čak i sapun jaka limunastogmirisa kojim je isprala iz kose dugotrajan vonj jezera Lyn. Kad jeizišla iz vode omotana u dva ručnika, osjećala se mnogo bolje.U spavaćoj sobi pretražila je Amatisinu škrinju. Odjeća je bila

uredno pospremljena između slojeva krep-papira. Nalazila se tu i,reklo bi se, školska odjeća – džemperi od merino-vune koji su nadžepiću na prsima imali prišiven službeni znak, nalik na četiri slova Cspojena hrptima, zatim plisirane suknje i košulje s ovratnicima nakopčanje i uskim zavracima na rukavima. Bijela haljina omotanaslojevima tankog papira bila je, pomislila je Clary, vjenčanica;oprezno ju je odložila na stranu. Ispod nje nalazila se još jednahaljina, i to od srebrnaste svile, s tankim, draguljima ukrašenimnaramenicama, dovoljnim za njezinu paučinastu težinu. Clary si nijemogla predočiti Amatis u njoj, ali zato nije mogla izbjeći pomisaokako je takvo što možda nosila majka kad je išla na ples sValentineom; pustila je da haljina, meka i hladna medu prstima,klizne natrag u škrinju.A na samom dnu bila je spremljena sjenolovačka oprema.Clary je izvadi i znatiželjno raširi na krilu. Prvi put kad je vidjela

Jacea i Aleca, nosili su svoju borilačku opremu: pripijene bluze ihlače od čvrstog, crnog materijala. Iz ove blizine mogla je vidjeti damaterijal nije rastezljiv, nego krut, tanka koža spljoštena udaranjemsve dok nije postala gipka. Bluza sa zatvaračem bila je slična jakni, ahlače su imale zamršene omče za remen. Sjenolovački remeni bilisu veliki i čvrsti, namijenjeni za vješanje oružja.Trebala je, dakako, odjenuti jedan od džempera i možda suknju.

Amatisina je zamisao vjerojatno bila upravo to. Ali nešto ju je vukloborilačkoj opremi; uvijek je bila znatiželjna, uvijek se pitala kako bibilo da...

Nakon nekoliko minuta ručnici su visjeli preko rešetke na dnukreveta, a Clary se promatrala u zrcalu, iznenađeno i nimalouživajući. Oprema joj je pristajala – bila je pripijena ali ne i tijesna – iprivijala joj se uz obline. Zapravo, u njoj kao da je imala obline, što jebila svojevrsna novost. Nije izgledala opasno – teško da bi ištapostiglo takav učinak – ali je barem izgledala viša, a kosa joj je nacrnom materijalu bila neobično svijetla. Zapravo – izgledam poputmajke, pomisli Clary potreseno.I bila je u pravu. Jocelyn je ispod lutkaste vanjštine uvijek bila

žilava, imala je čeličnu jezgru. Clary se često pitala što se todogodilo u prošlosti njezine majke da je postala takva – jaka inepopustljiva, tvrdoglava i neustrašiva. Sliči li tvoj brat Valentineukao ti Jocelyn?, upitala ju je Amatis. Clary je željela odgovoriti dauopće ne sliči majci, da joj je majka prekrasna, a ona nije. AliJocelyn koju je Amatis poznavala bila je djevojka koja je kovalazavjeru protiv Valentinea kako bi ga svrgla s vlasti, potajice jeuspostavila savez nefila i donjosvjećana koji je razbio Krug i spasioSporazume. Ta Jocelyn nikada ne bi pristala ostati u ovoj kući i mirnočekati dok se sav njezin svijet raspada.Bez daljnjeg razmišljanja Clary pride vratima i navuče zasun.

Potom ode do prozora i otvori ga. Uzduž kamenog zida rešetka odletvica visjela je poput... poput ljestvi, reče si Clary. Baš poput ljestvi– a ljestve su savršeno sigurne.Duboko udahnuvši, ispuzala je na prozorsku dasku.

Čuvari su se vratili po Simona sljedećega jutra; pretresli su ga iprobudili iz već ionako nemirnog sna, a i cijele su ga noći mučiličudnovati snovi. Ovoga mu puta nisu navukli kukuljicu i dok su gavodili uza stube, on potajice baci kratak pogled kroz rešetkasta vratasusjedne ćelije. Nadao se da će vidjeti tko mu se to sinoć javiopromuklim glasom, no razočarao se. Kroz rešetke se jedino vidjelonešto nalik hrpi odbačenih dronjaka.Čuvari su požurivali Simona duž nizova sivih hodnika, drmusajući

ga čim bi se predugo zagledao u bilo kojem smjeru. Napokon su sezaustavili u sobi sa živopisnim tapetama. Na zidovima su se nalaziliportreti muškaraca i žena u sjenolovačkoj opremi, a okviri su im biliukrašeni uzorcima runa. Na crvenom kauču ispod jednog od

najvećih portreta sjedio je Inkvizitor, držeći u ruci, reklo bi se, srebrnikalež. Pružio ga je Simonu. „Krvi?” upitao je. „Sada si već zasigurnogladan.”Nagnuo je kalež prema Simonu, kojeg je uzbudio pogled na crvenu

tekućinu jednako kao njezin miris. Žile mu se napnu prema krvipoput struna kojima upravlja kakav lutkarski majstor. Bio je toneugodan, gotovo bolan osjećaj. „Je li... ljudska?”Aldertree se zasmijulji. „Ali, moj mladiću! Ne budi smiješan. To je

jelenja krv. Posve svježa.”Simon ništa ne reće. Donja ga usna oštro zaboli na mjestima gdje

su mu očnjaci kliznuli iz ležišta; u ustima osjeti vlastitu krv, što gaispuni mučninom.Aldertreejevo se lice smežuralo poput suhe šljive. „O, joj.” Okrene

se prema čuvarima. „Sada nas ostavite, gospodo”, rekao je; oni seokrenu i odu, a samo se Konzul zaustavi na vratima i baci naSimona pogled pun očitog gađenja.„Ne, hvala”, reče Simon, osjećajući ljepljivost u ustima. „Ne želim

krv.”„Tvoji se očnjaci ne slažu, mladiću”, odvrati Aldertree ljubazno.

„Hajde, uzmi.” Ispružio je kalež i činilo se da miris krvi struji sobompoput mirisa ruža vrtom.Simonovi sjekutići probili su se naniže i sada već potpuno izduženi

zasjekli mu usnu. Bol je djelovala poput pljuske; pomaknuo senaprijed, gotovo bez svoje volje, i zgrabio kalež iz Aldertreejeveruke. Iskapio ga je u tri gutljaja; potom shvativši što je učinio, spustikalež na rukonaslon kauča. Ruka mu je drhtala. Inkvizitor jedan,pomislio je, ja nula.„Nadam se da ti noć u ćeliji nije bila odveć neugodna. Ćelije nisu

zamišljene kao komore za mučenje, mladiću, već nešto poputprostorija za nametnutu kontemplaciju. Smatram da kontemplacijaposve usredotočuje um, nije li tako? Ključna je za jasno promišljanje.A doista se nadam da si promislio. Reklo bi se da si dubokoumanmlad čovjek.” Inkvizitor nakrivi glavu. „Osobno sam ti donio onajpokrivač, znaš? Nisam želio da ti bude hladno.”„Ja sam vampir”, reče Simon. „Nama nikad nije hladno.”„Oh.” Inkvizitor je izgledao razočarano.

„Zahvalan sam na Davidovoj zvijezdi i Solomonovu pečatu”, dodaSimon hladno. „Uvijek je lijepo vidjeti da nekog zanima moja religija.”„Oh, da, naravno, naravno!” Aldertree se razvedrio. „Gravure su

divne, zar ne? Tako dražesne i, dakako, neprobojne. Pretpostavljamkako bi svaki pokušaj da se dodirnu vrata ćelije smjesta završiotopljenjem kože na ruci!” Aldertree se zasmijulji, očito zabavljen tommišlju. „No, svejedno. Bi li koraknuo unatrag za mene, prijatelju?Učini mi tu uslugu, onako bezazleno, ako me razumiješ.”Simon korakne unatrag.Ništa se nije dogodilo, no Inkvizitorove oči su se raširile, a vrećasta

koža oko njih sada je izgledala zategnuto i sjajno. „Da, vidim”,prošaptao je.„Što vidite?”„Pogledaj gdje se nalaziš, mladiću. Dobro pogledaj oko sebe.”Simon se nabrzinu osvrne – u sobi se ništa nije promijenilo i trebao

mu je pokoji trenutak da shvati na što Aldertree cilja. Stajao je nablještavoj plohi sunčeva svjetla koje se lomilo kroz prozor visokoiznad njega.Aldertree se gotovo vrpoljio od uzbuđenja. „Izravno se izlažeš

sunčevu svjetlu, a ne trpiš baš nikakve posljedice. Jedva da mogupovjerovati... mislim, rekli su mi za to, naravno, ali nikad prije nisamvidio ništa slično.”Simon ništa ne reče. Činilo se da se nema što reći.„Dakako, pitanje glasi”, nastavio je Aldertree, „znaš li zašto si

takav.”„Možda sam jednostavno simpatičniji od ostalih vampira.” Simon je

smjesta zažalio što je to rekao. Aldertreejeve su se oči suzile, a nasljepoočnici mu iskoči žila nalik debelom crvu. Bilo je jasno da nijevolio šale osim ako ih sam nije zbijao.„Jako zabavno, jako zabavno”, reče. „Da te pitam: jesi li svjetlenik

od trenutka kad si ustao iz groba?”„Ne”, reče Simon oprezno. „Nisam. Isprva me sunce pržilo. Čak bi

mi i mrljica sunčeva svjetla opalila kožu.”„Da, da.” Aldertree energično kimne, kao da želi reći da bi tako

trebalo biti. „Pa kad si onda prvi put primijetio da možeš podnijetidanje svjetlo, a da te ne boli?”„Ujutro poslije velike bitke na Valentineovu brodu–”

„Tijekom koje te Valentine zarobio, točno? Zarobio te i držao kaozatvorenika na svom brodu, namjeravajući iskoristiti tvoju krv dadovrši Obred paklene konverzije.”„Izgleda da već sve znate”, reče Simon. „Gotovo da me i ne

trebate.”„Oh, ne, uopće nije tako!” vikne Aldertree podigavši ruke. Imao je

vrlo male šake, primijeti Simon, tako male da su izgledale pomaloneprikladno na njegovim debeljuškastim rukama. „Ima toliko togačime možeš doprinijeti, dragi moj mladiću! Na primjer, ne mogu seprestati pitati je li se na brodu dogodilo nešto što te promijenilo. Padali ti što na pamet?”Pio sam Jaceovu krv, pomislio je Simon, dijelom željan ponoviti te

riječi Inkvizitoru samo kako bi bio neljubazan, a onda potresenoshvati: Pio sam Jaceovu krv. Je li ga možda to promijenilo? Je li tomoguće? I, bilo moguće ili ne, smije li Inkvizitoru reći što je Jaceučinio? Štititi Clary bila je jedna stvar; štititi Jacea nešto je sasvimdrugo. Njemu ništa nije bio dužan.Samo, to baš i nije bila istina. Jace mu je ponudio svoju krv i tako

mu spasio život. Bi li neki drugi sjenolovac isto postupio? Radivampira? Pa čak da je to napravio samo zbog Clary, zar je važno?Sjetio se svojih riječi: Skoro sam te ubio; Jace je odvratio: Ja bih tidopustio. Nemoguće je reći u kakvu bi nevolju Jace upao kad biKlava saznala da mu je spasio život, i to na koji način.„Ne sjećam se ničega s broda”, reče Simon. „Valentine me

zasigurno omamio ili nešto slično.”Aldertree se naglo snuždi. „Grozna vijest. Grozna. Jako mi je žao

što to čujem.”„I meni je žao”, reče Simon premda nije bilo tako.„Dakle, ne sjećaš se baš ničega? Nijedne živopisne pojedinosti?”„Sjećam se samo kako sam izgubio svijest kad me Valentine napao

i kako se kasnije budim... na Lukeovu kamionetu na putu kući. Nesjećam se ničeg drugog.”„O, joj. O, joj.” Aldertree se bolje zagrne plaštem. „Kako mi se čini,

Lightwoodovima si postao poprilično drag, ali drugi članovi Klavenisu tako... tolerantni. Valentine te zarobio, iz tog si sukoba izašao sneobičnom moći koju ranije nisi imao, a sada si dospio u srce Idrisa.Jasno ti je, naravno, kako to izgleda?”

Da je Simonovo srce još uvijek moglo kucati, sada bi žestokolupalo. „Mislite da sam Valentineov špijun.”Aldertree je izgledao zgranuto. „Ali mladiću, moj mladiću – ja ti

vjerujem, dakako. Vjerujem ti bezuvjetno! Ali Klava, oh, Klava. Bojimse da oni mogu biti vrlo sumnjičavi. Bili smo puni nade da ćeš nammoći pomoći. Vidiš – ovo ti ne bih smio govoriti, ali osjećam da moguimati povjerenja u tebe, dragi mladiću – Klava je u strašnoj nevolji.”„Klava?” Simon je bio zbunjen. „Ali kakve to ima veze sa–”„Vidiš”, nastavi Aldertree, „Klava je rascijepljena – vodi rat sama sa

sobom, moglo bi se tako reći, u doba rata. Inkvizitorica i drugi sugriješili – no možda se bolje ne mučiti prošlošću. Ali vidiš, najvišislužbenici Klave Konzul i Inkvizitor dovedeni su u pitanje. Čini se daje Valentine uvijek korak ispred nas, kao da unaprijed zna našenamjere. Vijeće ne želi slušati moje i Malachijeve savjete, ne nakononog što se dogodilo u New Yorku.”„Mislio sam da je Inkvizitorica–”„Baš Malachi ju je imenovao. Naravno, nije mogao ni zamisliti da će

ona tako poludjeti–”„Ali problem je u tome kako stvar izgleda”‘, reče Simon malčice

pakosno.Žila na Aldertreejevoj sljepoočnici ponovo iskoči. „Domišljato”, reče

on. „U pravu si. Vanjski dojam mnogo znači, a najviše u politici.Masu se uvijek može privoljeti ako imaš dobru priču.” Nagnuo senaprijed, ne skidajući pogled sa Simona. „Daj da ja sad tebi ispričamjednu priču. Ide ovako... Lightwoodovi su nekoć bili u Krugu. Ujednom su trenutku javno priznali svoju krivicu te su pomilovani uzuvjet da ostanu izvan Idrisa, odu u New York i tamo vode Institut.Zbog svog besprijekornog učinka počeli su ponovo stjecati Klavinopovjerenje. No sve vrijeme su znali da je Valentine živ. Sve vrijemebili su mu odani sluge. Uzeli su k sebi Valentineova sina–”„Ali nisu znali–”„Tiho”, zarežao je Inkvizitor pa Simon ušuti. „Pomogli su mu da

pronađe Instrumente smrtnika, kao i tijekom Obreda paklenekonverzije. Kad je Inkvizitorica shvatila što potajice smjeraju,pripremili su njezino ubojstvo u bitci na brodu. A sada su došliovamo, u srce Klave radi špijunaže, kako bi otkrivali naše planoveValentineu čim koji bude skovan, kako bi nas mogao poraziti i

naposljetku podvrgnuti sve nefile svojoj volji. A sa sobom su dovelitebe – vampira koji može podnijeti sunčevo svjetlo – da nam odvratepozornost s onoga što uistinu smjeraju; vratiti Krugu njegovunekadašnju slavu i iskorijeniti Zakon.” Inkvizitor se nagne naprijed;svinjske su mu očice svjetlucale. „Što misliš o tome, vampiru?”„Mislim da je suludo”, reče Simon. „I da ima više rupetina nego

brooklynska Avenija Kent – koja, usput, godinama nisu popravljali.Ne znam što time želite postići i čemu se nadate–”„Čemu se nadam?” ponovio je Aldertree. „Ne nadam se,

donjosvjećanine. Uvjeren sam iz dna duše. Uvjeren sam da je mojasveta dužnost spasiti Klavu.”„Lažima?” upita Simon.„Pričom”, reče Aldertree. „Veliki političari tkaju priče kako bi

nadahnuli svoj narod.”„Nema ničeg nadahnjujućeg u bacanju sve krivnje na

Lightwoodove–”„Nekoga se mora žrtvovati”, reče Aldertree. Lice mu se sjajilo od

znoja. „Jednom kad Vijeće bude imalo zajedničkog neprijatelja irazlog da ponovo vjeruje Klavi, sve će se glave združiti. Što je cijenajedne obitelji u usporedbi sa svim tim? Zapravo, sumnjam da će sedjeci Lightvvoodovih išta značajno dogoditi. Njih neće kriviti. Tjah,možda najstarijeg mladića. Ali ostale–”„Ne možete to učiniti”, reče Simon. „Nitko neće povjerovati u to.”„Ljudi vjeruju u ono što žele vjerovati”, reče Aldertree, „a Klava želi

nekoga kome će pripisati krivnju. Mogu im to pružiti. Samo mi ti jošza to trebaš.”„Ja? Kakve to ima veze sa mnom?”„Priznaj.” Inkvizitorovo lice sada je bilo jarkocrveno od uzbuđenja.

„Priznaj da si sluga Lightwoodovih, da ste svi u savezu sValentineom. Priznaj i bit ću blag prema tebi. Poslat ću te natragtvom narodu. Kunem se. Ali potrebno mi je tvoje priznanje da uvjerimKlavu.”„Želite da priznam laž”, reče Simon. Znao je da samo ponavlja

Inkvizitorove riječi, ali misli su mu upale u kovitlac i kao da ih nijemogao zaustaviti. Lica Lightwoodovih kružila su mu glavom: kakoAlec hvata dah na usponu prema Gardu; Isabelle podiže tamne očiprema njegovima; Max se naginje nad strip.

I Jace. Jace je bio jedan od njih baš kao da su iste krvi. Inkvizitornije izgovorio njegovo ime, ali Simon je znao da će Jace platitizajedno s ostalima. Na koji god način stradao, i Clary će stradati.Kako se dogodilo, upitao se Simon, da se veže za te ljude – za ljudekoji su ga doživljavali tek kao donjosvjećanina, u najboljem slučajunapola kao čovjeka?Podigao je pogled prema Inkvizitorovim očima. Bile su neobično

crne, poput ugljena; kao da gleda u tamu. „Ne”, reče Simon. „Ne,neću to učiniti.”„Krv koju sam ti dao”, reče Aldertree, „sva je krv koju ćeš vidjeti sve

dok mi ne daš drukčiji odgovor.” U glasu mu nije bilo ljubaznosti, čakni one lažne. „Začudit ćeš se koliko možeš ožednjeti.”Simon ništa ne reče.„Onda, još jedna noć u ćeliji”, ustao je Inkvizitor posežući za

zvoncem kako bi dozvao čuvare. „Dolje je prilično mirno, zar ne?Smatram da mirna atmosfera može pomoći kad je riječ o malomproblemu s pamćenjem – zar ne?”

Premda se Clary uvjeravala da je zapamtila put kojim je sinoć stiglas Lukeom, ispostavilo se kako to nije posve točno. Najsigurnijim sečinilo zaputiti se u centar grada i tamo pitati kuda dalje, no kad jepronašla mali kameni trg sa zapuštenim bunarom, nije se moglasjetiti treba li skrenuti lijevo ili desno. Skrenula je lijevo i upala ulabirint vijugavih ulica; sve su sličile jedna drugoj i na svakomskretanju bila je sve beznadnije izgubljena.Napokon izbije na širu ulicu obrubljenu trgovinama. Po obje strane

žurili su se pješaci, a nijedan je nije bolje pogledao. Nekoliko ih jetakođer nosilo borilačku opremu, ali većina ne: bilo je hladno, pa sudugi, staromodni kaputi bili skoro pa nužna odjeća. Vjetar je bio oštari Clary ojađeno pomisli na svoj zeleni baršunasti kaput koji visi uAmatisinoj gostinskoj sobi.Luke nije lagao kad je rekao da su sjenolovci stigli na skup iz

cijeloga svijeta. Clary je prošla pokraj Indijke u prekrasnom zlatnomsariju; par zakrivljenih bodeža visio joj je na lancu oko struka. Visok,tamnoput muškarac s uglatim aztečkim licem zurio je u izlog punoružja; narukvice izrađene od istog tvrdog sjajnog materijala kao idemonski tornjevi naslagale su mu se oko zapešća. Dalje niz ulicu

muškarac u bijelom nomadskom ogrtaču gledao je najvjerojatnije uplan grada. Taj prizor ohrabrio je Clary pa je prišla prolaznici uteškom brokatnom kaputu i upitala je kako stići do Ulice Princewater.Teško da će gradski stanovnici biti manje sumnjičavi prema onimakoji ne znaju kamo idu nego što su sada.Instinkt je nije prevario; bez imalo oklijevanja žena joj je žurno dala

niz uputa. „A onda desno na kraju kanala Oldcastle pa prekokamenog mosta, i tamo ti je Ulica Princewater”, osmjehnula se onaClary. „Došla si nekome određenom u posjet?”„Penhallowovima.”„Oh, njihova je plava kuća sa zlatnom drvenarijom, stražnja strana

naslanja joj se na kanal. Velika kuća, ne možeš je promašiti.”Bila je djelomično u pravu. Kuća je zbilja bila velika, ali Clary je

prošla pokraj nje pa shvativši da je pogriješila, naglo skrene i vrati jese ponovo pogledati. Zapravo, bila je više indigo nego plava,pomislila je, ali, s druge strane – svi ne zapažaju boje jednako.Većina ljudi ne razlikuje limunje žutu i šafranastu. Kao da su uopćeslične! A drvenina na kući nije bila zlatna; bila je brončana. Lijepa,zagasito brončana, kao da je kuća ondje već mnogo godina, avjerojatno i je tako. Sve na njoj izgledalo je tako starinski–Dosta, reče Clary u sebi. To je činila uvijek kad je bila nervozna –

dopuštala bi da joj misli odlutaju u svakojakim nasumičnimsmjerovima. Protrljala je ruke uzduž hlača; dlanovi su joj bili vlažniod znoja. Na dodir tkanina je bila hrapava i suha, poput zmijskekrljušti.Uspela se stubama i uhvatila tešku alku na vratima. Bila je

oblikovana kao par anđeoskih krila, a kad ju je ispustila, zvuk je staoodjekivati poput udaraca golemog zvona. Trenutak kasnije vrata senaglo otvore. Na pragu je stajala Isabelle Lightwood, očiju raširenihod zaprepaštenja.„Clary?”Clary se lagano osmjehne. „Bok, Isabelle.”Isabelle se tmurna izraza lica nasloni na dovratak. „O, sranje.”

Ponovo se našavši u ćeliji, Simon se srušio na krevet; slušao je svetiše korake čuvara koji su odmicali od vrata. Još jedna noć. Jošjedna noć ovdje dolje u zatvoru, dok Inkvizitor čeka da mu se „vrati

pamćenje”. Vidiš, naravno, kako to izgleda? U njegovim najgorimstrahovima, u najgorim noćnim morama Simonu nikad nije palo napamet da bi netko mogao pomisliti da je u savezu s Valentineom.Valentine je mrzio donjosvjećane, bilo je to dobro poznato. Valentinega je posjekao, ispustio mu svu krv i ostavio ga da umre. Premda,istina, Inkvizitor to nije znao.Začulo se šuškanje onkraj zida ćelije. „Moram priznati, pitao sam se

hoćeš li se vratiti”, javio se hrapavi glas kojeg se Simon sjećao odsinoć. „Pretpostavljam da nisi dao Inkvizitoru ono što želi.”„Kako da ne”, reče Simon prilazeći zidu. Prešao je prstima preko

kamena kao da traži pukotinu, nešto kroz što bi mogao vidjeti nadrugu stranu, ali ništa nije pronašao. „Tko si ti?”„Aldertree je tvrdoglav čovjek”, nastavi glas kao da Simon nije ništa

rekao. „Nastavit će pokušavati.”Simon se naslonio na vlažan zid. „Onda izgleda da ću provesti

ovdje još neko vrijeme.”„Pretpostavljam da mi nisi voljan reći što želi od tebe?”„Zašto te to zanima?”Smijuljenje koje je Simon dobio kao odgovor zvučalo je kao

struganje metala o kamen. „U ovim sam ćelijama duže nego ti,svjetleniče, a kao što vidiš, nema mnogo toga čime se moguzaokupiti misli. Svaka razonoda pomaže.”Simon ispreplete ruke na želucu. Jelenja krv ublažila mu je glad, ali

to mu nije bilo dovoljno. Tijelo mu je i dalje bolno žudjelo za krvlju.„Neprestano me zoveš svjetlenik”, reče on.„Čuo sam čuvare kako pričaju o tebi. O vampiru koji se može kretati

po danjem svjetlu. Nitko nikada nije vidio takvo što.”„A opet, imaš naziv za mene. Baš zgodno.”„To je donjosvjetska riječ, ne Klavina. Donjosvjećani imaju legende

o stvorenjima poput tebe. Čudi me što to ne znaš.”„Nije da sam donjosvjećanin baš jako dugo”, reče Simon. „A ti, čini

mi se, znaš mnogo o meni.”„Čuvari vole tračati”, reče glas. „A Lightwoodovi koji su iskrsnuli iz

Portala s krvarećim, umirućim vampirom – to je mastan trač.Premda, moram reći kako nisam očekivao da ćeš se pojaviti ovdje –sve dok nisu počeli pripremati ćeliju za tebe. Čudi me da suLightwoodovi to dopustili.

„Zašto ne bi?” reče Simon gorko. „Ja sam nitko i ništa.Donjosvjećanin.„Možda Konzulu”, reče glas. „Ali Lightwoodovi–”„Što s njima?”Nakon kratke stanke glas nastavi: „Sjenolovci koji žive izvan Idrisa,

osobito oni koji vode institute, obično su tolerantniji. Klava je, s drugestrane, mnogo... kruća.”„A ti?” upita Simon. „Jesi li donjosvjećanin?”„Donjosvjećanin?” Simon nije mogao biti siguran, ali u strančevu

glasu kao da se osjećala ljutnja, uvrijeđenost pitanjem. „Zovem seSamuel. Samuel Blackburn. Nefil sam. Prije mnogo godina bio samu Krugu s Valentineom. Klao sam donjosvjećane tijekom Pobune.Nisam jedan od njih.”„Oh”, Simon proguta slinu; bila je slana. Članove Valentineova

Kruga Klava je uhvatila i kaznila, prisjećao se, osim onih poputLightwoodovih, koji su se nagodili ili prihvatili izgnanstvo u zamjenuza oprost. „Ovdje dolje si sve otada?”„Ne. Nakon Pobune sam se iskrao iz Idrisa prije no što su me stigli

uhvatiti. Godinama sam se držao podalje – godinama – sve dok senisam, budalasto misleći da su me zaboravili, odlučio vratiti. Naravnoda su me istog trena uhvatili. Klava ima metode za otkrivanjeneprijatelja. Odvukli su me pred Inkvizitora i saslušavali danima. Kadsu završili, bacili su me ovamo.” Samuel uzdahne. „Na francuskomse ovakav zatvor naziva oubliette, što znači ‘mjesto zaborava’. Unjega se baca smeće kojeg se ne želiš sjetiti, gdje može istruliti, a danikome ne smeta smrad.”„U redu. Ja sam donjosvjećanin, pa sam smeće. Ali ti nisi. Ti si

nefil.”„Ja sam nefil koji je bio u savezu s Valentineom. Zbog toga nisam

nimalo bolji od tebe. Čak sam i gori. Ja sam otpadnik.”„Ali mnogo je drugih sjenolovaca koji su bili članovi Kruga –

Lightwoodovi i Penhallowovi–”„Svi su se oni javno pokajali. Okrenuli su leđa Valentineu. Ja

nisam.”„Ti nisi? Ali zašto?”„Zato što me više plaši Valentine nego Klava”, reče Samuel. „A da

si razborit, svjetleniče, i ti bi osjećao isto.”

„Ali ti bi trebala biti u New Yorku!” viknula je Isabelle. „Jace je rekaoda si se predomislila u vezi dolaska. Rekao je da želiš ostati smajkom!„Jace je lagao”, odrješito je rekla Clary. „Nije htio da dođem, pa mi

je lagao o vremenu vašeg odlaska, a onda je lagao vama da sam sepredomislila. Sjećaš se kad si mi rekla da on nikad ne laže? Todefinitivno nije istina.„Obično ne laže”, Isabelle je problijedjela. „Čuj, jesi li došla ovamo...

mislim, ima li to neke veze sa Simonom?”„Sa Simonom? Ne. Simon je na sigurnom u New Yorku, hvala

Bogu. Premda će biti jako ljutit što se nije imao priliku oprostiti samnom.” Isabellein tupi izraz lica počeo je živcirati Clary. „No daj,Isabelle, pusti me unutra. Moram vidjeti Jacea.”„Znači... naprosto si sama došla? Jesi li imala Klavino dopuštenje?

Molim te, reci mi da si imala Klavino dopuštenje.”„Kao takvo, ne–”„Prekršila si Zakon?” Isabelle je podigla glas, a potom ga spustila,

nastavljajući gotovo šapatom: „Ako Jace sazna, poludjet će. Clary,moraš otići kući!”„Ne. Moram biti ovdje”, reče Clary, ni sama posve ne shvaćajući

odakle joj takva tvrdoglavost. „I moram razgovarati s Jaceom.”„Sada nije pravo vrijeme.” Isabelle je uznemireno pogledala oko

sebe, kao da se nada da bi mogla spaziti nekoga tko bi joj pomogaorazuvjeriti Clary. „Molim te, samo se vrati u New York. Molim te?”„Mislila sam da sam ti draga, Izzy.” Clary zaigra na osjećaj krivnje.

Isabelle se ugrizla za usnu. Nosila je bijelu haljinu, kosa joj je bilapodignuta i izgledala je mlađe no obično. Iza nje Clary je vidjelavisok ulazni hodnik u kojem su visjele uljane slike, naizgled antikne.„Draga si mi. Samo što će Jace... o, moj Bože, što to nosiš? Gdje sinabavila borilačku opremu?”Clary se pogleda. „Duga priča.”„Ne možeš ući u tome. Ako te Jace vidi–”„Oh, pa što ako me vidi? Isabelle, došla samo ovamo zbog majke...

zbog nje. Jace možda nije želio da dođem, ali ne može me prisiliti daostanem kod kuće. Moram biti ovdje. Majka je očekivala da to učinimza nju. I ti bi to učinila za svoju majku, zar ne?”

„Naravno da bih”, reče Isabelle. „Ali, Clary, Jace ima svojerazloge–”„Ako je tako, voljela bih čuti o čemu se radi.” Clary se naglo sagne

ispod Isabelleine ruke i hitro ude u hodnik.„Clary!” zavapi Isabelle i jurne za njom. No Clary je već bila na pola

hodnika; onom polovinom uma koji nije bio usredotočen naizbjegavanje Isabelle postajala je svjesna da je kuća građena poputAmatisine, visoko i usko, ali i da je znatno veća i bogatije ukrašena.Hodnik se raširio u sobu s visokim prozorima s kojih se pružaopogled preko širokog kanala po kojem su plovili bijeli brodovi; jedrasu im polako klizila zrakom poput maslačkova sjemena nošenavjetrom. Na kauču pokraj jednog od prozora sjedio je crnokosmladić, naizgled čitajući knjigu.„Sebastiane!” zazvala je Isabelle. „Ne daj joj da ode gore!”Mladić iznenađeno podigne pogled i već se u sljedećem trenutku

nade ispred Clary, prepriječivši joj put prema stubama. Clary sekližući zaustavi – nikad prije nije vidjela da se netko tako brzo kreće,izuzev Jacea. Mladić se čak nije ni zadihao; štoviše, smješkao joj se.„Znači, to je glasovita Clary.” Osmijeh mu je vedrio lice i Clary osjeti

kako suspreže dah. Već godinama crtala je beskonačan strip – pričuo kraljevu sinu na kojeg je bačeno prokletstvo zbog čega će svatkokoga voli umrijeti. Cijela se predavala maštariji o svom tamnom,romantičnom, tajnovitom kraljeviću, a sad ga evo ispred nje – istablijeda koža, ista valovita kosa i oči tako tamne da se činilo kako sumu se zjenice stopile sa šarenicama. Iste izražene jagodice i dubokousađene zasjenjene oči, urešene dugačkim trepavicama. Znala je daga vidi prvi put, ali opet...Mladić je izgledao zbunjeno. „Mislim da se... zar smo se već negdje

sreli?”Clary nijemo odmahne glavom.„Sebastiane!” Isabelleina se kosa otela kopčama i sada joj je

padala preko ramena, dok joj je iz očiju isijavao bijes. „Nemoj bitiljubazan prema njoj. Ne bi smjela biti ovdje. Clary, idi kući.”S naporom Clary svrne pogled sa Sebastiana i prostrijeli Isabelle.

„Što, natrag u New York? A kako bih to trebala dospjeti onamo?”„Kako si dospjela ovamo?” upitao je Sebastian. „Kriomice ući u

Alicante pravo je postignuće.”

„Došla sam kroz Portal”, reče Clary.„Kroz Portal?” zapanjila se Isabelle. „Ali u New Yorku nije ostao

nijedan Portal. Valentine je uništio oba–”„Ne dugujem ti nikakva objašnjenja”, reče Clary. „Ne dok ti meni ne

objasniš neke stvari. Prije svega, gdje je Jace?”„Nije ovdje”, odgovorila je Isabelle u istom trenutku kad je

Sebastian rekao: „Na katu je.”Isabelle se okomi na njega. „Sebastiane! Šuti!”Sebastian je izgledao smeteno. „Ali ona mu je sestra. Zar je ne bi

želio vidjeti?”Isabelle otvori pa zatvori usta. Clary je shvaćala da važe što je

uputnije: objasniti njezin složeni odnos s Jaceom posveneobaviještenom Sebastianu ili prirediti Jaceu neugodnoiznenađenje. Napokon očajnički podigne ruke. „U redu, Clary”, rečeona s neuobičajenom količinom ljutnje u glasu. „Samo ti radi posvom, nema veze koga ćeš usput povrijediti. Ionako je uvijek tako,zar ne?”Uf. Clary prijekorno pogleda Isabelle, a onda se ponovo okrene

prema Sebastianu koji joj se bez riječi makne s puta. Jurnula jepokraj njega pa uza stube, tek nejasno svjesna glasova iza sebe –Isabelle je vikala na jadnog Sebastiana. Ali to je bila Isabelle; ako jojse u blizini nalazio kakav mladić, a nekome je trebalo prišiti krivnju,ona bi je prisila njemu.Na vrhu stubišta bio sobičak s isturenim prozorima kroz koje se

pružao pogled na grad. U sobičku je sjedio dječak i čitao; kad seClary popela, podigao je pogled i iznenađeno zatreptao. „Poznajemte odnekud.”„Bok, Max. Ja sam Clary, Jaceova sestra. Sjećaš se?”Max se razvedri. „Pokazala si mi kako čitati Naruto”, reče on

pružajući joj strip. „Gle, imam novi. Zove se–”„Max, sada ne mogu razgovarati, ali obećavam ti da ću kasnije

pogledati strip. Znaš li možda gdje je Jace?”Max se sada snuždi. „U onoj sobi”, pokaže na posljednja vrata niz

hodnik. „Htio sam ući s njim, ali rekao mi je da mora obaviti stvarikoje se tiču samo odraslih. Svi mi neprekidno to govore.”„Žao mi je”, reče Clary, ali misli joj više nisu bile s Maxom, žurile su

se naprijed – što će reći Jaceu kad ga ugleda; što će on reći njoj?

Koračajući niz hodnik prema vratima, mislila je: Najbolje da sepostavim prijateljski, ne ljutito; ako budem vikala na njega, samo ćezauzeti obrambeni stav. Mora shvatiti da pripadam ovamo kao i on.Ne treba me paziti kao da sam od porculana. I ja sam snažna–Naglo je otvorila vrata. Prostorija je izgledala kao svojevrsna

knjižnica – uza zidove su bile poredane knjige. Bila je puna svjetlakoje je ulazilo kroz golem, visok prozor. U središtu prostorije stajao jeJace. No nije bio sam – ni blizu tome. S njime je bila tamnokosadjevojka koju Clary dotad nije vidjela. Bili su u čvrstom, strastvenomzagrljaju.

6ZLA KRV

Clary obuzme vrtoglavica, kao da je sav zrak isisan iz prostorije.Pokušala se povući, ali spotakla se i ramenom udarila o vrata kojase uz tresak zatvore, a Jace i djevojka se razdvoje.Clary se ukoči. Oboje je zurilo u nju. Uočila je da djevojka ima crnu

ravnu kosu do ramena i da je iznimno lijepa. Gornji gumbi bluze bilisu joj otkopčani, otkrivajući komadić čipkastoga grudnjaka. Clary seosjećala kao da će svakog trenutka povratiti.Djevojka primakne ruke bluzi i hitro se stane zakopčavati. Nije

izgledala oduševljeno. „Pardon”, namrštila se. „Tko si ti?”Clary nije odgovorila – gledala je Jacea, koji je u nevjerici piljio u

nju. S lica mu je nestala sva boja i oko očiju su mu se pojavili tamnikolutovi. Promatrao je Clary kao da zuri u cijev puške.„Aline, ovo je Clary.” Jaceov glas bio je posve hladan i bezbojan.

„Moja sestra.”„Oh. Oh.” Alineino se lice opustilo i razvuklo u malčice posramljen

smiješak. „Oprosti! Kakav način da se upoznamo. Bok, ja samAline.” I dalje se smješkajući, krenula je prema Clary, pružajući jojruku.Mislim da je neću moći dotaknuti, pomislila je užasnuto Clary,

gubeći tlo pod nogama. Pogledala je Jacea, koji kao da joj je uočima iščitavao misli; bio je ozbiljan. Uhvatio je Aline za ramena inešto joj rekao na uho. Iznenadila se, slegnula ramenima i bez riječise zaputila prema vratima.Clary je ostala sama s Jaceom. Sama s nekim tko ju je još uvijek

gledao kao da mu se ostvarila najgora noćna mora.„Jace”, prozbori ona i korakne prema njemu.Uzmaknuo je kao da je premazana otrovom. „Za ime anđela,

Clary”, rekao je, „što radiš ovdje?”Unatoč svemu, zaboljela ju je grubost u njegovu glasu.„Možeš se barem pretvarati da ti je drago što me vidiš. Makar

malo.”„Nije mi drago što te vidim”, reče on. Nešto boje mu se vratilo, ali

koža ispod očiju i dalje mu je bila zasjenjena sivim mrljama. Clary ječekala da još nešto kaže, ali činilo se da je njemu dovoljno zuriti u

nju s neskrivenim užasom. Rastreseno je uočila da mu crni džempervisi preko zapešća kao da je smršavio i da su mu nokti izgrizeni dokrvi. „Ni najmanje.”„Ovo ti ne sliči”, reče ona. „Mrzim kad se tako ponašaš–”„O, mrziš to, je li? Tjah, onda bolje da prestanem, zar ne? Mislim, ti

uvijek učiniš ono što te zamolim.”„Nisi imao nikakvo pravo onako postupiti!” napadne ga ona

iznenada se razbjesnivši. „Onako mi lagati. Nisi imao nikakvopravo–”„Imao sam svako pravo!” viknuo je on. Nije se sjećala da je ikad

vikao na nju. „Imao sam svako pravo, ti glupa, glupa djevojko. Jasam tvoj brat i–”„I što? Posjeduješ me? Ne posjeduješ me, bio ti moj brat ili ne!”Vrata iza Clary naglo se otvore. Bio je to Alec u nenapadnoj

dugačkoj tamnoplavoj jakni; crna kosa bila mu je razbarušena. Nosioje blatnjave čizme, a njegov inače smireni izraz lica zamijenila jezaprepaštenost. „Svih mi dimenzija, što se ovdje događa?” upita on,u šoku gledajući Jacea pa Clary. „Zar pokušavate ubiti jedno drugo?”„Nikako”, reče Jace. Kao čarolijom, vidjela je Clary, sve se izbrisalo:

i njegov bijes i panika; ponovo je bio leden. „Clary je baš naodlasku.”„Dobro”, reče Alec. „Jer moram razgovarati s tobom. Jace.”„Zar nitko u ovoj kući više ne zna reći: ‘Bok, drago mi je što te

vidim.’?” oštro reče Clary, ne uputivši pitanje nikom posebno.Bilo je mnogo lakše izazvati osjećaj krivnje kod Aleca nego kod

Isabelle. „Drago mi je što te vidim. Clary”, reče on, „osim, naravno,zbog činjenice da uistinu ne bi trebala biti ovdje. Isabelle mi je reklada si nekako sama dospjela ovamo i baš sam impresioniran–”„A da je prestaneš podržavati?” zatražio je Jace.„Ali zbilja, zbilja bih morao porazgovarati s Jaceom u vezi nečega.

Možeš li nam dati nekoliko minuta?”„I ja moram razgovarati s njim”, reče ona. „O našoj majci–”„Ne razgovara mi se”, reče Jace. „Ni s kim od vas dvoje, da budem

precizan.”„O, da, razgovara ti se”, reče Alec. „O ovome ćeš zbilja željeti

popričati sa mnom.”

„Sumnjam”, reče Jace. Ponovo je netremice promatrao Clary. „Nisiovamo došla sama, zar ne?” upitao je polako, kao da shvaća kako jestanje i lošije nego što je mislio. „Tko je došao s tobom?”Činilo se da nema smisla lagati o tome. „Luke”, reče Clary. „Luke je

došao sa mnom.”Jace je problijedio. „Ali Luke je donjosvjećanin. Znaš li što Klava

radi s neprijavljenim donjosvjećanima koji dođu u Grad od Stakla,prijeđu zaštite bez dopuštenja? Jedna je stvar doći u Idris, ali ući uAlicante?! Potajno?!”„Ne znam”. Clary je napola šaptala, „ali znam što ćeš reći–”„Da ćeš saznati ako se ti i Luke odmah ne vratite u New York?”Jace na trenutak utihne, susrećući njezin pogled. Zapanjio ju je očaj

na njegovu licu. Jer je naposljetku on prijetio njoj, a ne obrnuto.„Jace”, Alec je prekinuo tišinu; u glas mu se uvukla panika. „Zar se

nisi upitao gdje sam bio cijeli dan?”„Nosiš novu jaknu”, reče Jace i ne pogledavši prijatelja.

„Pretpostavljam da si bio u kupnji. Ali nemam pojma zašto ti je tolikostalo da me time gnjaviš.”„Nisam bio u kupnji”, reče Alec gnjevno. „Išao sam–”Vrata se ponovo otvore. Isabelle u bijeloj lepršavoj haljini hitro uđe i

zatvori vrata za sobom. Pogledala je Clary vrteći glavom: „Rekla samti ja da će poludjeti, zar ne?”„Oho, rekla sam ti ja. Vrhunska taktika koja uvijek pali”, reče Jace.Clary ga užasnuto pogleda. „Kako se možeš šaliti?” prošaptala je.

„Upravo si prijetio Lukeu. Lukeu, kojem si drag i koji ti vjeruje. I tozato što je donjosvjećanin. Što je s tobom?”Isabelle je bila prestravljena. „Luke je ovdje? Oh, Clary–”„Nije ovdje”, reče Clary. „Jutros je otišao. Ne znam kamo. Ali sada

mi je sasvim jasno zašto je morao otići.” Jedva to podnoseći,pogledala jeJacea. „U redu. Pobijedio si. Nismo trebali doći. Nisam trebala

napraviti taj Portal–”„Napraviti Portal?” Isabelle je izgledala smeteno. „Clary, samo

vještac može napraviti Portal. I nema ih baš mnogo. Jedini Portalovdje u Idrisu nalazi se u Gardu.”„Baš zbog toga moram razgovarati s tobom”, sikne Alec na Jacea

koji je izgledao, kako je Clary iznenađeno opazila, još lošije no prije;

izgledao je kao da će se svakog trenutka onesvijestiti. „U vezi poslakoji sam sinoć išao obaviti... onog što sam morao isporučiti u Gard–”„Alec, stani. Stani”, reče Jace; dubok očaj u njegovu glasu presiječe

drugog mladića – Alec ušuti i zapilji se u Jacea, grizući usnu. AliJace kao da ga nije vidio; promatrao je Clary očima krutim poputstakla. Napokon reče: „U pravu si.” Glas mu je bio suspregnut, kaoda se prisiljavao istisnuti riječi. „Nisi trebala doći. Znam da sam tirekao da je to zato što ovdje nisi sigurna, ali to nije bila istina. Pravaje istina da ne želim da budeš ovdje jer si nagla i lakomislena, pa svezabrljaš. Jednostavno si takva. Neoprezna si, Clary.”„Sve... zabrljam?” Clary je mogla udahnuti dovoljno zraka tek za

šapat.„Oh, Jace”, reče Isabelle tužno, kao da je on povrijeđen. Nije ju

pogledao. Netremice je promatrao Clary.„Uvijek trčiš pred rudo”, reče. „Znaš to, Clary. Nikad ne bismo

završili u Dumortu da nije bilo tebe.”„A Simon bi bio mrtav! Zar se to ne računa? Možda je bilo naglo,

ali–”„Možda?” podigao je Jace glas.„Ali nije da je svaka odluka koju sam donijela bila loša. Rekao si...

Nakon onog što sam učinila na brodu, rekao si da sam svima spasilaživote–”S Jaceova lica nestalo je sve preostale boje. S iznenadnom i

zapanjujućom žestinom reče: „Umukni, Clary, UMUKNI–”„Na brodu?” Alec je zbunjeno pogledavao čas Jacea, čas Clary.

„Što se to dogodilo na brodu? Jace–”„To sam ti rekao samo da ne cmizdriš!” vikao je Jace ne obazirući

se na Aleca; vidio je samo Clary. Osjećala je da snaga njegovaiznenadnog gnjeva poput vala prijeti da će je srušiti. „Nama si poputkatastrofe. Clary! Ti si ovozemaljka i uvijek ćeš to biti. Nikad nećešbiti sjenolovka. Ne znaš razmišljati poput nas, misliti na svačijudobrobit – uvijek misliš samo na sebe! Ali sada traje rat, ili će tekzapočeti, i nemam te ni vremena ni želje slijediti uokolo,pokušavajući se pobrinuti da ne ubiješ nekoga od nas!”Samo je zurila u njega. Nije se mogla sjetiti ničega što bi rekla;

nikad nije ovako razgovarao s njom. Nije mogla ni zamisliti da bi

mogao ovako razgovarati s njom. Koliko god ga ljutila u prošlosti,nikad joj se nije obraćao kao da je mrzi.„Idi kući, Clary”, rekao je. Zvučao je vrlo umorno, kao da ga je

napor potreban da joj kaže kako se zapravo osjeća posve ispraznio.„Idi kući.”Svi njezini planovi su iščezli – njezina napola uobličena ambicija o

žurnoj potrazi za Fellom, spašavanju majke, pa čak i pronalaženjuLukea – ništa od toga više nije bilo važno; ostala je bez riječi. Pođeprema vratima. Alec i Isabelle maknu joj se s puta – nijedno od njihdvoje nije ju pogledalo; umjesto toga, gledali su u stranu, potresenihlica punih nelagode. Clary je znala da bi se vjerojatno trebalaosjećati poniženo i ljutito. Ali nije bilo tako. Osjećala je jedino kako jesve u njoj umrlo.Kod vrata se okrenula i pogledala za sobom. Jace je zurio u nju.

Svjetlo koje je ulazilo kroz prozor iza njega ostavljalo mu je lice usjeni; mogla je vidjeti tek blještave zrake sunca koje su mu osuleplavu kosu poput krhotina slomljenog stakla.„Kad si mi prvi put rekao da je Valentine tvoj otac, nisam ti

vjerovala”, rekla je. „Ne samo zato što nisam željela da to budeistina, nego zato što mu nisi bio nimalo sličan. Nikad nisam mislila dasi poput njega. Ali jesi.”Izašla je iz prostorije i zatvorila vrata.

„Izgladnjivat će me do smrti”, reče Simon.Ležao je na tlu svoje ćelije, osjećajući hladnoću kamena na leđima.

Ali iz ovog je kuta mogao vidjeti nebo kroz prozor. Prvih dana kad jepostao vampir, misleći da nikad više neće vidjeti danje svjetlo,neprestano je razmišljao o suncu i nebu. O tome kako se nebeskeboje mijenjaju tijekom dana: o jutarnjem bljedilu, intenzivnojpodnevnoj modrini i plavozelenoj tami sumraka. Ležao bi budan utami dok su mu kroz glavu paradirale nijanse plave. A sada se,ispružen na leđima u ćeliji ispod Garda, pitao je li mu danje svjetlo sasvim svojim nijansama plave bilo vraćeno samo kako da bi kratak ineugodan ostatak života proveo u ovom sićušnom prostoru u kojemkroz rešetke jedinog zidnog prozora vidi tek komadić neba.„Jesi li čuo što sam rekao?” podigao je glas. „Inkvizitor će me

izgladnjivati do smrti. Nema više krvi.”

Začulo se šuškanje pa glasan uzdah. Potom Samuel progovori:„Čuo sam te. Samo ne znam što želiš da napravim u vezi toga.”Zastao je. „Žao mi te, svjetleniče, ako ti to pomaže.”„Zapravo i ne”, reče Simon. „Inkvizitor želi da lažem. Želi da kažem

kako su Lightwoodovi u savezu s Valentineom. Onda će me poslatikući.” Okrenuo se na trbuh; kamenje mu je podbadalo kožu. „Nemaveze. Ne znam zašto ti sve to govorim. Vjerojatno nemaš pojma očemu pričam.” Samuel se oglasi zvukom između smijuljenja ikašljanja. „Zapravo znam. Poznajem Lightwoodove. Bili smo zajednou Krugu. Lightwoodovi, Waylandovi, Pangbornovi, Herondaleovi,Penhallowovi. Sve ugledne alicantske obitelji.”„A Hodge Starkweather?” reče Simon sjetivši se učitelja

Lightwoodovih. „I on je bio u Krugu, zar ne?”„Da”, reče Samuel. „Ali njegovu se obitelj teško moglo nazvati

uglednom. Hodge je nekoć obećavao, ali bojim se da nije ispunioočekivanja.” Zastao je. „Aldertree je, naravno, uvijek mrzioLightwoodove, još otkad smo bili djeca. Nije bio bogat, ni bistar nizgodan, a oni, tjah, nisu bili baš ljubazni prema njemu. Mislim da tonikad nije prebolio.”„Bogat?” reče Simon. „Mislio sam da sve sjenolovce plaća Klava.

Kao... kao u, ne znam, u komunizmu.”„Teoretski, svi su sjenolovci plaćeni pravedno i jednako”, reče

Samuel. „Neki, poput onih na visokim položajima u Klavi ili onih kojinose veliku odgovornost – voditelji instituta, na primjer – dobivajuveću plaću. Potom postoje oni koji žive izvan Idrisa, čiji je izbor dazarađuju medu ovozemaljcima; to nije zabranjeno sve dok diozarade daju Klavi. Ali...” Samuel je oklijevao. „Vidio si kućuPenhallowovih, zar ne? Kako ti se čini?”Simon se u mislima vrati u blisku prošlost. „Jako je luksuzna.”„To je jedna od najljepših kuća u Alicanteu”, reče Samuel. „Imaju i

drugu kuću, imanje na selu. Kao i gotovo sve bogate obitelji. Vidiš,postoji još jedan način na koji nefili mogu zgrnuti bogatstvo. Nazivajuto ‘plijenom’. Kad sjenolovac ubije demona ili donjosvjećanina, svešto su imali prelazi u njegovo vlasništvo. Pa ako bogati vještacprekrši Zakon i nefil ga ubije...”Simon zadrhti. „Znači, ubijanje donjosvjećana unosan je posao?

„Može biti”, reče Samuel gorko, „ako nisi odveć izbirljiv u ubijanju.Sada shvaćaš zašto su Sporazumi naišli na toliko otpora. Zadiru ulisnice jer zahtijevaju oprez u ubijanju donjosvjećana. Možda sam sezbog toga i priključio Krugu. Moja obitelj nikad nije bila bogata, a bitiprezren zbog toga što ne prihvaćaš krvavi novac–” Naglo utihne.„Ali i članovi Kruga su ubijali donjosvjećane”, reče Simon.„Zato što su mislili da je to njihova sveta dužnost”, reče Samuel.

„Ne iz pohlepe. Premda sada ne mogu zamisliti zašto sam ikadsmatrao da je to važno.” Zvučao je iscrpljeno. „Stvar je bila uValentineu. Imao je karizmu. Mogao te uvjeriti u bilo što. Sjećam sekako krvavih ruku stojim pokraj njega i gledam tijelo mrtve žene natlu, misleći da je ono što radim ispravno jer je Valentine tako rekao.”„Tijelo donjosvjećanke?”Onkraj zida čulo se Samuelovo isprekidano disanje. Napokon reče:

„Moraš shvatiti da bih učinio sve što zatraži, baš kao i svi ostali. Kaoi Lightwoodovi. Inkvizitoru je ta stvar poznata i pokušava je iskoristiti.Ali trebaš znati – ako popustiš pred njim i baciš krivnju naLightwoodove, postoji mogućnost da te svejedno ubije kako bi tizatvorio usta. Ovisno o tome hoće li se u tom trenutku zbog zamisli omilosrđu osjećati moćno ili ne.”„Nije važno”, reče Simon. „Neću to učiniti. Neću izdati

Lightwoodove.„Zbilja?” Samuel kao da nije bio uvjeren. „Postoji li neki razlog zašto

ne bi to učinio? Zar ti je toliko stalo do Lightwoodovih?”„Sve što bih mu rekao o njima bila bi laž.”„Ali možda baš tu laž želi čuti. Želiš ići kući, zar ne?”Simon je zurio u zid kao da kroz njega nekako vidi muškarca s

druge strane. „Ti bi tako postupio? Lagao bi?”Samuel se hripavo nakašljao, kao da nije najboljeg zdravlja. Ruku

na srce, ondje dolje bilo je vlažno i hladno, što Simonu nije smetalo,ali običnom bi čovjeku vjerojatno izazvalo velike tegobe. „Nisamosoba čije bi moralne pouke trebalo slušati”, reče Samuel. „Ali, da,vjerojatno bih lagao. Najvažnije mi je spasiti vlastitu kožu.”„Siguran sam da to nije istina.”„Istina je”, reče Samuel. „Kad budeš stariji, Simone, naučit ćeš da

ljudi obično govore istinu kad ti priznaju nešto neugodno o sebi.”

Ali ja nikad neću biti stariji, pomislio je Simon, dok naglas primijeti:„Sad ste me prvi put nazvali imenom. Rekli ste mi Simone, a nesvjetleniče.„Valjda.”„Što se tiče Lightwoodovih”, reče Simon, „nije da mi je toliko stalo

do njih. Mislim, Isabelle mi je draga, a i Alec i Jace na neki način. Alipostoji ta djevojka. A Jace joj je brat.”Kad mu je Samuel odvratio, po prvi put zazvučao je kao da se

istinski zainteresirao. „Uvijek je riječ o djevojci.”* * *

Čim su se vrata za Clary zatvorila, Jace se unatraške sručio na zidkao da su mu noge odrezane. Bio je sav siv, užasnut i potresen, alina licu mu se naizgled primjećivalo i olakšanje, kao da je katastrofaizbjegnuta u posljednji trenutak.„Jace”, reče Alec koraknuvši prema prijatelju. „Zar zbilja misliš–”Jace prekine Aleca tihim glasom. „Izađite”, reče. „Samo izađite,

oboje.”„Da bi mogao napraviti... što?” upitala je Isabelle. „Još si malo

uništiti život? Koji je ovo vrag bio?”Jace je odmahnuo glavom. „Poslao sam je kući. To je najbolje za

nju.”„Nisi je samo poslao kući, napravio si ti i mnogo više. Razorio si je.

Zar joj nisi vidio lice?”„Vrijedilo je”, reče Jace. „Ti to ne bi shvatila.”„Možda je vrijedilo zbog nje”, reče Isabelle. „Nadam se da će

jednako završiti i po tebe.”Jace okrene glavu u stranu. „Ostavi me... samog, Isabelle. Molim

te.” Isabelle se zapanjeno zagleda u brata. Jace nikad nije govorio„molim te”. Alec spusti ruku na njezino rame. „Nema veze. Jace”,reče on što je blaže mogao. „Siguran sam da će s njom biti sve uredu.”Jace podigne glavu i pogleda Aleca, ali ne pogleda ga uistinu –

doimalo se kao da zuri u prazninu. „Ne, neće”, reče on. „Ali to samznao. Kad smo već kod toga, sad mi možeš reći zašto si došao.Činilo se da se radi o nečem poprilično važnom.”Alec makne ruku s Isabelleina ramena. „Nisam ti želio reći pred

Clary–”

Jace se napokon usredotoči na Aleca. „Što mi nisi želio reći predClary?” Alec je oklijevao. Rijetko je viđao Jacea tako uznemirena imogao je samo zamišljati na koji će način neugodna iznenađenjakoja slijede djelovati na njega. Ali nije bilo načina da se to izbjegne.Jace je morao znati. „Kad sam jučer odveo Simona u Gard”,započne on tiho, „Malachi mi je rekao da će Magnus Bane dočekatiSimona na drugoj strani Portala u New Yorku. Stoga sam Magnusuposlao vatro-poruku. Javio mi se jutros. Nije dočekao Simona.Zapravo, kaže da nije bilo portalne aktivnosti u New Yorku otkad jeClary prešla na drugu stranu.”„Možda je Malachi pogriješio”, nabaci Isabelle nakon što je kratko

pogledala Jaceovo pepeljasto lice. „Možda je netko drugi dočekaoSimona na onoj strani. A Magnus možda griješi o portalnojaktivnosti–”Alec odmahne glavom. „Jutros sam išao do Garda s mamom.

Namjeravao sam se o tome sam raspitati kod Malachija, ali kad samga ugledao – ne znam zašto – sakrio sam se iza ugla. Nisam semogao suočiti s njim. A onda sam ga čuo kako jednom od čuvaragovori neka dovedu vampira gore jer Inkvizitor opet želi razgovarati snjim.”„Jesi li siguran da su razgovarali o Simonu?” upitala je Isabelle, ali

u glasu joj se osjećalo da i sama zna da je to pitanje suvišno.„Možda...”„Govorili su kako je donjosvjećanin bio glup kad je pomislio da će

ga jednostavno poslati natrag u New York bez ispitivanja. Jedan jerekao kako ne može povjerovati da je netko uopće mogao biti tolikodrzak da ga pokuša potajice uvesti u Alicante. A Malachi je na torekao; ‘Tjah, što bi se drugo moglo očekivati od Valentineova sina?”‘„Oh”, šapnula je Isabelle. „Oh, moj Bože.” Pogledala je na drugu

stranu sobe. „Jace...”Jace je stiskao šake uz bokove. Oči su mu izgledale uleknuto, kao

da prodiru u lubanju. U drugim bi mu okolnostima Alec spustio rukuna rame, ali sada ne; iz Jacea je izbijalo nešto što ga je natjeralo dase suzdrži. „Da ga nisam baš ja proveo”, reče Jace tihim,odmjerenim glasom, kao da recitira, „možda bi ga odmah pustili kući.Možda bi vjerovali–”„Ne”, reče Alec. „Ne, Jace, nisi ti kriv. Spasio si mu život.”

„Spasio sam ga da ga Klava sada može mučiti”, reče Jace. „Jakausluga. Kad Clary sazna za to...” Naslijepo je odmahnuo glavom.„Mislit će da sam ga namjerno odveo ovamo i predao ga Klavi,znajući što će mu učiniti.”„Neće to pomisliti. Nemaš razloga učiniti takvo što.”„Možda”, reče Jace polako, „ali nakon što sam se onako ponio

prema njoj...”„Nitko nikada ne bi pomislio da bi to učinio. Jace”, reče Isabelle.

„Nitko tko te poznaje. Nitko–”Ali Jace nije čekao da sazna što još nitko nikada ne bi pomislio.

Okrenuo se i prišao golemom prozoru s kojeg se pružao pogled nakanal. Stajao je ondje trenutak, a svjetlo koje je ulazilo kroz prozorzlatilo mu je rubove kose. Zatim se pomaknuo tako brzo da Alec nijeimao vremena reagirati. Kad je vidio što će se dogoditi i jurnuo tospriječiti, već je bilo kasno.Začuo se prasak – lomljava – i razbijeno se staklo raspršilo naglo

kao pljusak nazupčanih zvijezda. Jace pogleda svoju lijevu šaku sanalitičkim zanimanjem; zglobovi prstiju bili su mu prošaranijarkocrvenom bojom. Krupne kapi krvi skupljale su se i rasprskavalena podu pokraj nogu.Isabelle je zurila u Jacea pa u rupu u staklu; iz praznog središta

širile su se linije poput paukove mreže od tankih srebrnih raspuklina.„Oh, Jace”, rekla je s blagošću koju Alec dotad nije čuo. „Kako ćemo,pobogu, objasniti ovo Penhallowovima?”

Ni sama ne znajući kako, Clary je uspjela izići iz kuće; hodnici istube bili su u izmaglici, a onda je stala trčati prema izlaznim vratimai nekako se našla na prilaznom stubištu kuće, čekajući da vidi hoće lipovratiti po ružinim grmovima Penhallowovih.Bili su baš na pravom mjestu da se povrati po njima, a u želucu je

osjećala bolno komešanje, no bila je pojela tek nešto juhe, što je većuzimalo maha. Zaključila je kako u želucu nema ništa što bi moglapovratiti. Sišla je niz stube i prošavši kroz vrata u ogradi, skrenulanaslijepo – nije se više mogla sjetiti iz kojeg je smjera došla ni kakose može vratiti do Amatis, ali kao da više i nije bilo pretjerano važno.Nije da se veselila povratku ni tome što će Lukeu objašnjavati damoraju otići iz Alicantea jer će ih Jace u suprotnom predati Klavi.

Možda je Jace u pravu. Možda je doista nagla i lakomislena. Moždanikad ne razmišlja o posljedicama vlastitih postupaka, kako oniutječu na ljude koje voli. Simonovo lice bljesne joj pred očima, jasnokao fotografija, a zatim Lukeovo–Stala je i naslonila se na stup ulične rasvjete. Četvrtasta staklena

svjetiljka bila je nalik onim plinskima na vrhovima starih stupovaispred crveno-smeđih kuća u Park Slopeu. To ju je nekako umirilo.„Clary!” začuo se zabrinut glas mladog muškarca. Clary smjesta

pomisli: Jace. Naglo se okrene.Nije bio Jace, već Sebastian, crnokosi mladić iz dnevne sobe

Penhallowovih. Stajao je pred njom malko zadihan, kao da je trčaoza njom niz ulicu.Ponovo ju je snažno obuzeo raniji osjećaj, kao kad ga je ugledala

prvi put – prepoznavanje pomiješano s nečim što nije mogla odrediti.Nije se radilo o sviđanju, već ju je nekako privlačio; nešto kao da juje vuklo prema tom nepoznatom mladiću. Možda se radilo samo onjegovu izgledu. Bio je prekrasan, baš kao Jace. No dok je Jace biosav zlaćan, ovaj je mladić bio blijed i taman. Premda sad kad ga jebolje promotrila, shvatila je kako sličnost s njezinim zamišljenimkraljevićem nije baš tako izrazita. Štoviše, imali su različite nijansekose, očiju i kože. Ali bilo je nešto u obliku njegova lica, držanju,tamnom tajanstvu pogleda...„Jesi dobro?” blago je upitao. „Istrčala si iz kuće kao da...” Gledajući

je, polako je postajao sve tiši. Još se uvijek čvrsto držala za stupulične rasvjete, kao da bi se inače srušila. „Što se dogodilo?”„Posvađala sam se s Jaceom”, pokušavala je zvučati smireno.

„Znaš kako je.”„Zapravo ne znam.” Zazvučao je kao da se ispričava. „Nemam

braće i sestara.”„Sretniče”, reče ona, ostavši iznenađena gorčinom u svom glasu.„Ne misliš tako.” Korakne prema njoj, a kako je to učinio, ulična se

svjetiljka titrajući upali i okupa ih bijelim vještičjim svjetlom.Sebastian podigne pogled prema svjetiljci i osmjehne se. „To jeznak.”„Kakav znak?”„Znak da bi mi trebala dopustiti da te otpratim kući.”

„Ali nemam pojma gdje je to”, uviđala je ona. „Iskrala sam se izkuće i krenula ovamo. Ne sjećam se puta.”„Pa... kod koga si odsjela?”Oklijevala je s odgovorom.„Neću nikome reći”, obećao je on. „Kunem se anđelom.”Zapiljila se u njega. Sjenolovcu je to bila uistinu ozbiljna zakletva.

„U redu”, odluči ona prije no što su joj se misli stigle zaplesti.„Odsjela sam kod Amatis Herondale.”„Odlično. Znam gdje živi.” Ponudio joj je ruku. „Hoćemo li?”Uspjela se osmjehnuti. „Malo si nasrtljiv, znaš?”Slegnuo je ramenima. „Imam fetiš na djeve u nevolji.”„Nemoj biti seksist.”„Uopće nisam. Moje su usluge dostupne i gospodi u nevolji. To je

fetiš jednakih mogućnosti”, reče on i iznova joj graciozno ponudiruku.Ovoga puta ju je prihvatila.

Alec zatvori za sobom vrata male tavanske sobe i okrene se premaJaceu. Oči su mu obično imale boju jezera Lyn, onu spokojnusvijetloplavu, no znala mu se mijenjati s raspoloženjem. Sada su muoči imale boju East Rivera za oluje. A i lice mu je bilo olujno.„Sjedni”, reče Jaceu, pokazujući na nizak stolac pokraj prozora nazabatu. „Izvadit ću zavoje.”Jace sjedne. Soba na vrhu kuće Penhallowovih koju je dijelio s

Alecom bila je mala, s dva uzana kreveta uza svaki zid. Odjeća im jevisjela na nizu zidnih kuka. Kroz jedini prozor ulazilo je slabašnosvjetlo – sada se već smračilo i nebo onkraj stakla bilo jemodroljubičasto. Jace je promatrao kako Alec klečeći izvlači svojuveliku putnu torbu ispod kreveta i trzajem je otvara. Bučno je kopaopo njoj, a onda ustao s kutijom u rukama. Jace je znao da je izvukaokutiju s medicinskim potrepštinama koje ponekad znaju biti odpomoći ako rune ne mogu poslužiti – bilo je ondje antiseptika,zavoja, gaza i škare.„Zar nećeš upotrijebiti iscjeliteljsku runu?” upita Jace više iz

znatiželje.„Ne. Možeš se–” Alec se naglo prekine i uz gotovo nečujnu psovku

hitne kutiju na krevet. Prišao je malom umivaoniku uza zid i stao

prati ruke takvom žestinom da je voda u sitnim kapljicama štrcalauvis. Jace ga je promatrao s rezerviranom znatiželjom. Šaka ga jepočela potmulo, bolno peći.Alec ponovo dohvati kutiju i sruči se na stolac koji je dovukao pred

Jacea. „Daj mi ruku.”Jace je ispruži. Morao je priznati da izgleda prilično loše. Četiri

bazna zgloba na prstima bila su mu rascijepljena, pa su izgledalapoput crvenih asteriska. Sasušena krv slijepila mu se uz prste kaocrvenkastosmeđa ljuskava rukavica.Alec se nakrevelji. „Idiote.”„Hvala”, reče Jace. Strpljivo je gledao kako Alec nagnuvši mu se

nad ruku, pincetom pažljivo čeprka komadić stakla koji mu se zario ukožu. „I, zašto nećeš?”„Što zašto neću?”„Zašto nećeš upotrijebiti iscjeliteljsku runu? Ovu ozljedu nije nanio

demon.”„Zato što mislim”, Alec je dohvatio plavu bocu s antiseptikom, „kako

će ti bol biti od koristi. Rane će ti zarasti kao ovozemaljcu. Polako iružno. Možda nešto naučiš.” Poprskao je Jaceove posjekotinežarećom tekućinom. „Iako sumnjam u to.”„Uvijek mogu nacrtati svoju iscjeliteljsku runu, znaš?”Alec je omatao zavojem Jaceovu šaku. „Samo ako želiš da

Penhallowovima kažem što se doista dogodilo s njihovim prozorom,umjesto da ih ostavim u uvjerenju da se dogodila nesreća.” Čvrsto jestegnuo čvor na zavoju, natjeravši Jacea da se lecne od boli. „Dasam znao da ćeš si to napraviti, ne bih ti ništa rekao.”„Bi, rekao bi mi.” Jace je naherio glavu. „Nisam znao da će te moj

nasrtaj na prozor toliko uznemiriti.”„Ma kad...” Završivši sa zamatanjem, Alec je pogledao Jaceovu

šaku, još uvijek je ne ispuštajući. Bila je to sada bijela kvrga odzavoja, istočkana krvlju na mjestima gdje ju je Alec dotaknuo. „Zaštosi to radiš? Ne mislim samo na prozor, nego i na Clary, način na kojisi razgovarao s njom. Zašto se kažnjavaš? To je ono što osjećaš i nemožeš si pomoći.”Jaceov glas bio je miran. „Što osjećam?”„Vidim kako je gledaš.” Alecov pogled bio je dalek; promatrao je

nešto tik uz Jacea, nešto čega ondje nije bilo. „A ne može biti tvoja.

Možda se radi samo o tome da prije nisi znao kako je to kad želišono što ne možeš imati.”Jace ga je nepomično promatrao. „Što je to između tebe i Magnusa

Banea?”Alec naglo povuče glavu unatrag. „Ja ne... ništa...”„Nisam glup. Nakon što si razgovarao s Malachijem, odmah si se

javio Magnusu, i to prije no što si išta rekao meni, Isabelle ili bilokome–”„Zato što je samo on mogao odgovoriti na moje pitanje. Između nas

nema ničega.”, reče Alec, a onda uhvativši Jaceov izraz lica, protivvolje doda: „Više ne... Između nas nema više ničega. U redu?”„Nadam se da nije tako zbog mene”, reče Jace.Alec problijedi i ustukne, kao da se sprema obraniti od udarca. „Što

želiš reći?”„Znam da misliš kako nešto osjećaš prema meni”, reče Jace. „Ali ne

osjećaš. Samo sam ti drag jer sam bezopasan. Sa mnom ne riskiraš.Nikad nećeš morati ostvariti pravu vezu jer ćeš imati mene kaoizgovor.” Jace je znao da je okrutan, ali jedva da je mario. Kad je biou ovakvom raspoloženju, nanošenje boli ljudima koje voli bilo mu jegotovo jednako po volji kao i samoranjavanje.„Sve mi je jasno”, reče Alec napeto. „Prvo Clary, zatim šaka, a sada

ja. Idi kvragu. Jace.”„Ne vjeruješ mi?” upita Jace. „U redu. Hajde, poljubi me.”Alec je užasnuto zurio u njega.„Eto vidiš. Unatoč tome što sam zamamno zgodan, zapravo ti se ne

sviđam na taj način. Pa ako si otpilio Magnusa, to nije zbog mene,nego zato što se odveć bojiš bilo kome reći koga doista voliš. Zbogljubavi postajemo lažljivci”, reče Jace. „To mi je rekla Svijetla kraljica.Stoga mi nemoj suditi što lažem o svojim osjećajima. I ti to radiš.”Ustao je. „A sada želim da to ponoviš.”Povrijeđenom Alecu ukočilo se lice. „Kako to misliš?”„Laži za mene”, reče Jace; s kuke na zidu skine jaknu i navuče je.

„Sunce zalazi. Samo što se nisu počeli vraćati iz Garda. Želim dasvima kažeš kako se ne osjećam dobro i da zbog toga nisam sišao uprizemlje. Reci im da mi se zamaglilo; spotaknuo sam se i takorazbio prozor.”

Alec je zabacio glavu i pogledao Jacea ravno u oči. „U redu”, rekaoje. „Ako mi kažeš kamo ideš.”„U Gard”, reče Jace. „Izbavit ću Simona iz zatvora.”

Claryna je majka vrijeme između sumraka i noći uvijek nazivala„plavi sat”. Govorila je da je tada svjetlo najjače i najneobičnije i da jeto najbolje vrijeme za slikanje. Clary nikad nije istinski razumjela štoje time željela reći, ali dok je sada hodala Alicanteom u sumrak,shvaćala je.Plavi sat u New Yorku nije uistinu bio plav; bio je odveć blijed zbog

ulične rasvjete i neonskih reklama. Jocelyn je zasigurno mislila naIdris. Ovdje je svjetlo na zlatne kamene zidove padalo u uzorcimačiste ljubičaste, a vještičja ulična rasvjeta bacala je na tlo kružnobijelo svjetlo koje je bilo tako jarko da je Clary imala osjećaj kako ćeosjećati toplinu kad bude prolazila kroz njega. Poželjela je da jemajka s njom. Jocelyn bi joj mogla pokazati dijelove Alicantea koji sujoj poznati, one koje je sačuvala u sjećanju.Ali nikad ti nije govorila takve stvari. Namjerno ih je tajila od tebe. I

sada možda više nikad nećeš saznati. Oštra bol – nešto izmeđuljutnje i žalosti – probode Claryno srce.„Jako si tiha”, reče Sebastian. Prelazili su kanal; u kamene rubove

mosta bile su uklesane rune.„Razmišljam o tome koliko ću nastradati kad se vratim. Morala sam

se iskrasti kroz prozor, ali Amatis je dosad već vjerojatno otkrila dame nema.”Sebastian se namrštio. „Zašto si se iskrala? Zar ti ne bi dopustila da

posjetiš brata?”„Uopće ne bih smjela biti u Alicanteu”, reče Clary. „Trebala bih biti

kod kuće i sve promatrati sa sigurne udaljenosti.”„Aha. To mnogo toga objašnjava.”„Zbilja?” Clary ga znatiželjno pogleda postrance. Po crnoj su mu se

kosi razlile plave sjene.„Svi kao da su problijedjeli kad se ranije danas spomenulo tvoje

ime. Zaključio sam da ima neke zle krvi između brata i tebe.”„Zle krvi? Tjah, može se to i tako reći.”„Nije ti baš drag?”

„Je li mi Jace drag?” Proteklih tjedana toliko je razmišljala voli liJacea Waylanda i na koji način da nije pretjerano razmatrala je li jojdrag. „Oprosti. On ti je obitelj... Znam da se ne radi o tome je li tidrag ili ne.„Da, drag mi je”, reče ona iznenadivši samu sebe. „Doista. Samo...

zna me razljutiti. Govori mi što smijem, a što ne–”„Naoko to nema nekog učinka”, primijeti Sebastian.„Kako to misliš?”„Čini mi se da ti opet napraviš po svom.”„Valjda.” Opaska ju je iznenadila jer je došla od takoreći stranca.

„Ali izgleda da ga to ljuti mnogo više nego što sam mislila.”„Pomirit će se on s tim.” Sebastianov glas bio je ravnodušan.Clary ga radoznalo pogleda. „Je li tebi drag?”„Drag mi je. Ali mislim da ja njemu baš i nisam.” Sebastian je

zazvučao potišteno. „Kao da mu ide na živce sve što kažem.”S ulice su skrenuli na širok trg popločen kamenom, okružen

visokim, uskim kućama. U središtu se nalazio brončani kip anđela –onog anđela koji je dao svoju krv da stvori rasu sjenolovaca. Nasjevernoj strani trga uzdizala se golema građevina od bijelogkamena. Niz širokih mramornih stuba vodio je do kolonade iza kojesu se nalazila velika dvostrana vrata. Sveukupni dojam navečernjem svjetlu bio je čaroban – i neobično poznat. Clary se pitalaje li vidjela sliku ovog mjesta. Možda neku koju je naslikala njezinamajka?„Ovo je Trg anđela”, reče Sebastian. „A ovo je bila anđelova velika

dvorana. U njoj su potpisani Sporazumi jer donjosvjećani ne smiju uGard, pa se sada zove Dvorana Sporazuma. To nam je glavnomjesto okupljanja – ovdje se održavaju proslave, vjenčanja, plesovi islične stvari. Predstavlja središte grada. Kažu da svi putevi vode uDvoranu.”„Malčice sliči na crkvu... ali ovdje nemate crkve, zar ne?”„Nema potrebe”, reče Sebastian. „Čuvaju nas demonski tornjevi.

Ništa drugo nam ne treba. Zbog toga volim dolaziti ovamo u posjet.Tako je... mirno.”Clary ga je iznenađeno promatrala. „Znači, ti ne živiš ovdje?”„Ne. Živim u Parizu. U posjetu sam Aline – ona mi je sestrična.

Moja majka i njezin otac ujak Patrick bili su brat i sestra. Alineini

roditelji godinama su vodili Institut u Pekingu. Vratili su se u Alicanteprije desetak godina.”„Jesu li... Penhallowovi nisu bili u Krugu, zar ne?”Sebastian je načas izgledao zatečeno. Šutio je dok su skretali,

ostavljajući trg za sobom; nastavili su labirintom mračnih ulica.„Zašto me to pitaš?” napokon reče.„Pa... zato što su Lightwoodovi bili u Krugu.”Prolazili su ispod ulične svjetiljke. Clary postrance pogleda

Sebastiana. U dugom crnom kaputu i bijeloj košulji na bijelom svjetluizgledao je poput crno-bijele ilustracije finoga gospodina izviktorijanskog albuma. Crna mu se kosa gusto kovrčala uzsljepoočnice i Clary bi ga sada najradije nacrtala u tinti. „Morašrazumjeti”, reče on, „da je dobra polovina mladih sjenolovaca u Idrisubila dio Kruga, kao i mnogi koji nisu bili u Idrisu. Na početku mu jepripadao i ujak Patrick, ali izašao je kad je shvatio koliko je Valentineopasan. Alineini roditelji nisu sudjelovali u Pobuni – ujak je otišao uPeking kako bi se udaljio od Valentinea i u tamošnjem se Institutuupoznao s Alineinom majkom. Kad je Lightwoodovima i ostalimčlanovima Kruga suđeno zbog izdaje Klave, Penhallowovi su glasaliza oprost. Uspjeli su ih poslati u New York i spasiti od prokletstva.Lightwoodovi će im na tome zauvijek biti zahvalni.”„A tvoji roditelji?” upita Clary. „Jesu li oni bili u Krugu?”„Zapravo ne. Moja majka bila je mlađa od Patricka – kad je otišao u

Peking, poslao ju je u Pariz. Tamo je upoznala mog oca.”„Majka ti je bila mlađa od Patricka?”„Mrtva je”, reče Sebastian. „I otac isto. Odgojila me teta Elodie.”„Oh.” Clary se osjećala glupo. „Oprosti.”„Ne sjećam ih se”, reče Sebastian. „Ne zapravo. Kad sam bio

mladi, želio sam imati stariju sestru ili brata, nekoga tko bi mi mogaoreći kakvi su bili kao roditelji.” Zamišljeno je pogledao Clary. „Mogu lite nešto upitati? Zašto si uopće dolazila u Idris kad si znala da će totako teško pasti tvome bratu?”Prije nego što mu je stigla odgovoriti, iz uzane su uličice izišli na

dobro joj poznat neosvijetljen mali trg, kojem je u središtu namjesečini svjetlucao zapušten bunar. „Trg bunara”, reče Sebastian sjasnim prizvukom razočaranja u glasu. „Stigli smo brže no što samočekivao.”

Clary pogleda preko kamenog mosta koji se nadvio nad obližnjikanal. U daljini je vidjela Amatisinu kuću. Svi su prozori biliosvijetljeni. Uzdahnula je. „Odavde mogu sama, hvala.”„Ne želiš da te otpratim do–”„Ne. Osim ako ne želiš i ti nastradati.”„Misliš da ću ja nastradati? Zato što sam bio dovoljno uglađen da te

otpratim kući?”„Nitko ne bi smio znati da sam u Alicanteu”, reče ona. „To je trebala

biti tajna. A, bez uvrede, ti si stranac.”„Ne bih želio biti stranac”, reče on. „Volio bih te bolje upoznati.” U

pogledu mu se miješala vedrina i određena sramežljivost, kao da nijebio siguran kako će Clary prihvatiti ono što je upravo rekao.„Sebastiane”, reče ona, iznenada osjetivši golem umor. „Drago mi

je što me želiš bolje upoznati. Ali ja jednostavno nemam snage boljeupoznati tebe. Žao mi je.”„Nisam mislio–”No ona se već udaljavala od njega, koračajući prema mostu. Na

pola puta se okrenula i pogledala ga. Obasjan mjesečinom, s crnomkosom koja mu je padala preko lica izgledao je kao da je sam nasvijetu.„Ragnor Fell”, reče ona.Netremice ju je promatrao. „Što?”„Pitao si me zašto sam došla ovamo premda nisam smjela”, reče

Clary. „Majka mi je bolesna. Teško bolesna. Možda umire. Jedino štojoj može pomoći, jedina osoba koja joj može pomoći je vještacRagnor Fell. Samo što nemam pojma gdje ga potražiti.”„Clary–”Ponovo se okrenula prema kući. „Laku noć, Sebastiane.”

Bilo se teže uspinjati uz rešetku od letvica nego se spuštati niz nju.Claryne su čizme neprestano proklizavale na vlažnom kamenomzidu i laknulo joj je kad se napokon prebacila preko prozorske daskete završila u spavaćoj sobi što skokom, što padom.No ushit je kratko trajao. Tek što su joj čizme udarile o pod, upalilo

se jarko svjetlo – tiha eksplozija osvijetlila je sobu kao da je dan.Amatis je sjedila na rubu kreveta; leđa su joj bila sasvim uspravna,

a u ruci je držala vještičje svjetlo. Gorjelo je drečavim sjajem koji joj

je isticao stegnute obraze i bore u kutovima usana. Nekoliko dugihtrenutaka šutke je zurila u Clary. Napokon reče: „U toj odjeći izgledašbaš kao Jocelyn.”Pomažući se rukama, Clary je ustala. „O... oprostite”, rekla je, „što

sam tako otišla–”Amatis obujmi dlanom vještičje svjetlo i priguši sjaj. Clary zatrepće

u iznenadnoj polutami. „Presvuci se”, reče Amatis. „Čekam te dolje ukuhinji. I nemoj da ti padne na pamet ponovo se iskrasti kroz prozor”,doda ona, „jer kad se vratiš, ova kuća za tebe će biti zabrtvljena.”Gutajući slinu. Clary kimne.Amatis ustane i ode bez riječi. Clary hitro skine opremu i stane

oblačiti svoju odjeću koja je sada suha bila prebačena preko okvirakreveta – traperice su joj bile malčice krute, ali s ugodom je navuklasvoju staru majicu. Zabacujući zamršenu kosu, krenula je dolje.Kad je posljednji put bila u prizemlju Amatisine kuće, buncala je i

imala priviđenja. Sjećala se dugih, beskonačnih hodnika i velikogstojećeg sata koji je kuckao poput umirućeg srca. Sada se našla umaloj, jednostavnoj dnevnoj sobi sa skromnim drvenim namještajemi krpenim sagom. Nevelik prostor i žive boje malko su je podsjetile nanjezinu dnevnu sobu kod kuće u Brooklynu. Šutke je prošla kroz nju iušla u kuhinju, gdje je u peći gorjela vatra, pa je cijeli prostor bio puntoplog žutog svjetla. Amatis je sjedila za stolom. Preko ramena jeprebacila plavi rubac, pa joj je kosa izgledala još bjelje.„Bok.” Clary je zastala na vratima s oklijevanjem. Nije mogla

razabrati ljuti li se Amatis ili ne.„Pretpostavljam da te ne moram pitati gdje si bila”, reče Amatis ne

skidajući pogled sa stola. „Išla si vidjeti Jonathana, zar ne? Bilo je iza očekivati. Da sam imala vlastitu djecu, vjerojatno bih znala kad midijete laže. Ali tako sam se nadala da bar ovoga puta neću upotpunosti razočarati svoga brata.”„Razočarati Lukea?”„Znaš li što se dogodilo kad je ugrizen?” Amatis je netremice

gledala ravno pred sebe. „Kad mi je brata ugrizao vukodlak – anaravno da ga je ugrizao jer je Valentine uvijek glupo ugrožavaosebe i svoje sljedbenike; bilo je samo pitanje vremena – došao je kmeni, rekao mi što se dogodilo i koliko ga je strah da se moždazarazio likantropijom. A ja sam rekla... rekla sam...”

„Amatis, ne morate mi govoriti o tome–”„Rekla sam mu da se makne iz moje kuće i da se ne vraća dok ne

bude siguran da nije zaražen. U strahu sam ustuknula pred njim –nisam si mogla pomoći.” Glas joj je drhtao. „Mogao je vidjeti kolikosam zgrožena; moje lice govorilo je sve. Rekao je da se boji ako jezbilja zaražen, ako postane vuko-stvor, da će Valentine tražiti da sioduzme život, a ja... ja sam rekla: Možda bi tako bilo najbolje.”Clary se otme kratak uzdah zaprepaštenja; nije si mogla pomoći.Amatis hitro podigne pogled. Na licu joj se očitavalo gnušanje

prema samoj sebi. „Luke je po prirodi uvijek bio tako dobar, na što gagod Valentine pokušavao navesti – katkad bih pomislila da su on iJocelyn jedini istinski dobri ljudi koje znam – i nisam mogla podnijetipomisao da će se pretvoriti u nekakvo čudovište...”„Ali on nije takav. Nije čudovište.”„Tada to nisam znala. Nakon što se zbilja preobrazio i pobjegao

odavde, Jocelyn se trudila i trudila uvjeriti me da je iznutra još uvijekisti čovjek, još uvijek moj brat. Da nije bilo nje, nikad ne bih pristalaponovo se susresti s njime. Dopustila sam mu da ostane ovdje kadje stigao prije Pobune – da se skriva u podrumu – ali znala sam dami zapravo ne vjeruje, nakon što sam mu već jednom okrenula leđa.Mislim da je još uvijek tako.”„Imao je dovoljno povjerenja da dođe k vama kad mi je bilo loše”,

reče Clary. „Imao je dovoljno povjerenja da me ostavi ovdje svama–”„Nije imao kamo”, reče Amatis. „A pogledaj samo kako sam se

snašla s tobom. Nisam te uspjela zadržati u kući ni jedan jedini dan.”Clary se lecne. Ovo je bilo gore nego da je vikala na nju. „Nije to

vaša krivnja. Lagala sam vam i iskrala se. Niste mogli ništa.”„Oh, Clary”, reče Amatis. „Zar ne shvaćaš? Uvijek nešto možeš.

Samo što si ljudi poput mene uvijek govore drukčije. Rekla sam si dane mogu ništa u vezi Lukea. Rekla sam si da ne mogu ništa kad meStephen napuštao. Odbijala sam sudjelovati na sjednicama Klavezato što sam si rekla da ne mogu utjecati na njezine odluke, čak ikad su mi njezini postupci bili mrski. A onda kad napokon odlučimnešto poduzeti – tjah, tu jednu stvar ne mogu obaviti kako treba.” Očisu joj na svjetlu vatre bliještale punim, jarkim sjajem. „Idi u krevet.Clary”, završila je. „Odsad možeš odlaziti i dolaziti kako te volja.

Neću učiniti ništa da te spriječim. Na koncu, kako si rekla, i ne moguništa.”„Amatis–”„Nemoj.” Amatis je odmahnula glavom. „Samo idi u krevet. Molim

te.” U glasu joj se osjećalo da je to kraj razgovora; okrenula se inetremice zagledala u zid kao da je Clary već otišla.Clary se okrenula na peti i otrčala uza stube. Nogom je zatvorila

vrata gostinske sobe za sobom i bacila se na krevet. Pomislila je daće zaplakati, ali suze joj nisu navirale. Jace me mrzi, pomislila je.Amatis me mrzi. Nisam se stigla oprostiti sa Simonom. Majka miumire. A Luke me napustio. Sama sam. Nikad nisam bila tako sama,a sve je moja krivnja. Možda baš zato nije mogla plakati, shvaćala jezureći u strop suhih očiju. Jer čemu plakati kad nema nikoga da teutješi? I, još gore, kad čak ni sam sebe ne možeš utješiti?

7ONDJE KAMO SE

ANĐELI BOJE KROČITISimon se iznenada probudi iz sna o krvi i sunčevoj svjetlosti; netko

ga je dozivao.„Simone.” Bio je to piskav šapat. „Simone, ustani.”Simon je već bio na nogama – brzina kojom se sada mogao kretati

katkad bi iznenadila i njega samog – i u tami ćelije okretao se namjestu. „Samuele?” šapnuo je piljeći u sjene. „Samuele, jesi li to ti?”„Okreni se, Simone.” Odnekud poznat glas sada je zazvučao

pomalo razdražljivo. „Priđi prozoru.” Simon je smjesta shvatio okome se radi i pogledavši kroz rešetkasti prozor, ugleda Jacea kakokleči na travi s kamenom vještičjeg svjetla u ruci. Promatrao jeSimona usiljeno se mršteći. „Što je, mislio si da imaš noćnu moru?”„Možda još traje”, reče Simon. U ušima mu je zujalo – da je imao

puls, pomislio bi da mu krv brzo kola kroz žile. No bilo je to neštodrugo, manje opipljivo ali još bliže od krvi.Vještičje svjetlo bacalo je na Jaceovo blijedo lice zbrkan kolaž sjaja

i sjene. „Znači, ovamo te strpaju. Mislio sam da se ove ćelije više ine koriste.” Sijevnuo je pogledom u stranu. „Najprije sam prišaopogrešnom prozoru. Malko sam prepao tvog prijatelja u susjednojćeliji. Privlačan dečko onako s onom bradom i u krpama. Podsjećame na domaće skitnice.”Simon je shvatio što mu to zuji u ušima. Žudnja. U nekom

udaljenom kutku uma bio je svjestan da mu se usne uvlače i donjumu usnu lagano bodu vrhovi očnjaka. „Drago mi je što ti je sve ovozabavno.”„Dakle, nisi sretan što me vidiš?” reče Jace. „Moram reći da sam

iznenađen. Svi mi uvijek mi govore da kad se ja pojavim, svakiprostor oživi. Čovjek bi pomislio da to vrijedi dvostruko za vlažnepodzemne ćelije.„Znao si što će se dogoditi, zar ne? ‘Odmah će te poslati natrag u

New York’, tako si rekao. Nikakav problem. Ali to im nije bilo ni nakraju pameti.”„Nisam znao.” Jace kroz rešetke pronađe Simonove oči; pogled mu

je bio nedužan i miran. „Znam da mi nećeš vjerovati, ali mislio sam

da ti govorim istinu.”„Ili lažeš, ili si glup–”„Onda sam glup.”„–ili oboje”, dovrši Simon. „Čini mi se da si oboje.”„Nemam ti razloga lagati. Ne sada.” Jaceov pogled ostao je miran.

„I prestani mi pokazivati očnjake. Čine me nervoznim.”„Fino”, reče Simon. „Ako želiš znati, pokazujem ti ih jer mirišeš na

krv.„To je moja kolonjska voda. Eau de svježa ozljeda.” Jace podigne

lijevu ruku. Na šaci je imao rukavicu od bijelih zavoja umrljanu kodzglobova, kamo se probila krv.Simon se namrštio. „Mislio sam da se tvoja vrsta ne može ozlijediti.

Barem ne trajno.”„Razbio sam prozor”, reče Jace, „a Alec me natjerao da čekam da

mi šaka zacijeli kao ovozemaljcu kako bih naučio lekciju. Evo, rekaosam ti istinu. Jesi zadivljen?”„Ne”, reče Simon. „Imam većih problema od tebe. Inkvizitor mi

neprestano postavlja pitanja na koja ne mogu odgovoriti. Uporno meoptužuje da sam svoje svjetleničke moći dobio od Valentinea. Kakobih špijunirao za njega.”Nemir zatreperi u Jaceovim očima. „To su Aldertreejeve riječi?„Aldertree mi je dao naslutiti da cijela Klava tako misli.”„To je loše. Ako donesu odluku da si špijun, Sporazumi se ne

primjenjuju. Ne ako se budu mogli uvjeriti da si prekršio Zakon.” Jacese brzo osvrne lijevo-desno pa opet pogleda Simona. „Najbolje ćebiti da te izbavimo odavde.”„I što nakon toga?” Simon gotovo da nije vjerovao kako je to rekao.

Sve bi dao da može otići odavde, ali ipak nije mogao zaustaviti riječikoje su mu brzale s usana. „Gdje si me nakanio skrivati?”„Ovdje u Gardu nalazi se Portal. Ako ga uspijemo pronaći, mogu te

poslati natrag–”„I svi će znati da si mi pomogao. Jace, Klava nema na zubu samo

mene. Zapravo, sumnjam da im je, na ovaj ili onaj način, uopće stalodo jednog donjosvjećanina. Pokušavaju dokazati nešto u vezi tvojeobitelji – u vezi Lightwoodovih. Pokušavaju dokazati da su na nekinačin povezani s Valentineom. Da nikad nisu istinski napustili Krug.”

Čak i u tami bilo je moguće vidjeti kako rumenilo navire u Jaceoveobraze. „Ali to je smiješno. Borili su se protiv Valentinea na brodu...Robert je zamalo poginuo–”„Inkvizitor želi vjerovati da su žrtvovali druge nefile koji su se borili

na brodu kako bi održali privid da su Valentineovi protivnici. No bilokako bilo, izgubili su Mač smrtnika i to je ono što je Inkvizitoru važno.Gle, pokušao si upozoriti Klavu i nije ih bilo briga. Sada Inkvizitortraži nekoga na kog će svaliti svu krivnju. Ako uspije ožigosati tvojuobitelj kao izdajice, nitko neće kriviti Klavu za ono što se dogodilo imoći će voditi bilo kakvu politiku bez ikakve oporbe.”Jace zarije lice u dlanove, dugim prstima rastreseno potežući kosu.

„Ali ne mogu te samo ostaviti ovdje. Ako Clary sazna–”„Trebao sam znati da se zbog toga brineš.” Simon se osorno

nasmije. „Pa nemoj joj reći. Ona je ionako u New Yorku,zahvaljujući–” Naglo se prekine, ne mogavši dovršiti rečenicu. „Bio siu pravu”, reče umjesto toga. „Drago mi je što nije ovdje.”Jace podigne glavu. „Što?”„Klava je poludjela. Tko zna što bi joj učinili da znaju za što je

sposobna. Bio si u pravu”, ponovio je Simon, a kako je Jace na tosamo šutio, doda: „Slobodno uživaj u ovome što sam ti upravorekao. Od mene to vjerojatno više nikad nećeš čuti.”Jace je zurio u njega bezizražajna lica i Simona uzdrma sjećanje na

njega s broda, kad je krvav i na rubu smrti ležao na metalnom podu.Napokon Jace progovori: „Dakle, namjeravaš ostati ovdje? U

zatvoru? Dokad?”„Dok ne smislimo nešto bolje”, reče Simon. „Ali ima jedna stvar...”Jace podigne obrve. „Što to?”„Krv”, reče Simon. „Inkvizitor me izgladnjivanjem pokušava natjerati

da počnem pričati. Već sada sam prilično slab. Do sutra će mi stanjebiti... tjah, ne znam kakvo. Ali ne želim mu popustiti. I ne želim opetpiti tvoju krv ni ljudsku općenito”, brzo je rekao prije no što je Jacestigao dati takav prijedlog. „Životinjska krv će biti sasvim u redu.”„Krv ti mogu dobaviti”, reče Jace pa nastavi oklijevajući: „Jesi li...

rekao Inkvizitoru da sam ti dao da piješ moju krv? Da sam tespasio?” Simon odmahne glavom.Jaceove su oči sjale, zrcaleći vještičje svjetlo. „Zašto ne?”„Valjda zato što te nisam želio uvaliti u još veću nevolju.”

„Slušaj me, vampiru”, reče Jace. „Ako možeš, zaštiti Lightwoodove.Ali mene nemoj.”Simon podigne glavu. „Zašto ne?”„Valjda zato”, započne Jace pogledavši dolje kroz rešetke, pa je

Simon na trenutak imao osjećaj kako se on nalazi vani, a Jace ućeliji, „što to nisam zaslužio.”

Clary se probudi uza zvuk sličan udaranju tuče po metalnom krovu.Uspravila se u krevetu sneno zureći oko sebe. Zvuk se ponovozačuo – prodoran štropot dolazio je s prozora. Nevoljko odmaknuvšipokrivač, pošla je vidjeti o čemu se radi.Otvorila je prozor, a u sobu uđe hladan vjetar koji joj prodre kroz

pidžamu poput noža. Zadrhtavši, nagne se preko prozorske daske.Netko je stajao dolje u vrtu i na trenutak joj poskoči srce – vidjela je

visoku vitku figuru s dječački raskuštranom kosom. Potom je figurapodigla glavu i shvatila je da joj je kosa crna, a ne plava, i da se podrugi put nadala Jaceu, a došao je Sebastian.Jedna mu je šaka bila puna kamenčića. Osmjehnuo se kad je vidio

da je provirila; pokazao je na sebe, a zatim na rešetku s ružama.Spusti se.Odmahnula ja glavom i pokazala prema pročelju kuće. Čekaj me

kod ulaznih vrata. Zatvorivši prozor, požurila se u prizemlje. Bilo jekasno jutro – kroz prozore se ulijevalo snažno zlatno svjetlo; svakućna rasvjeta bila je ugašena, a u kući je vladala tišina. Amatiszasigurno još spava, pomislila je Clary.Prišla je ulaznim vratima i otkračunala ih. Sebastian je stajao na

vrhu prilaznih stuba, a nju ponovo obuzme onaj neobični osjećaj daga poznaje, no ovoga puta nije bio tako izražen. Malko mu seosmjehne. „Bacao si mi kamenčiće u prozor”, rekla je. „Mislila samda to rade samo u filmovima.”On se nasmiješi. „Lijepa pidžama. Jesam te probudio?”„Možda.”„Oprosti”, reče on premda nije izgledao kao da mu je žao. „Ovo ne

može čekati. Usput, bilo bi dobro da otrčiš gore i obučeš se. Provestćemo dan zajedno.”„Opa! Pun si samopouzdanja, ha?” reče ona, no, ruku na srce,

mladići koji izgledaju poput Sebastiana vjerojatno nemaju nikakvog

razloga da ne budu samouvjereni. Odmahnula je glavom. „Žao mi je,ali ne mogu. Ne mogu napustiti kuću. Ne danas.”Tanašna bora zabrinutosti pojavila mu se između očiju. „Jučer si

napustila kuću.”„Da, ali to je bilo prije nego što–” Prije nego što me Amatis učinila

manjom od makova zrna. „Jednostavno ne mogu. I molim te da mene pokušavaš razuvjeriti, u redu?”„U redu”, reče on. „Neću te razuvjeravati. Ali daj da ti barem kažem

zbog čega sam došao. Obećavam da ću onda otići, ako i dalje budeštako htjela.”„O čemu se radi?”Uzdigao je glavu, a ona se upitala kako je moguće da crne oči sjaje

poput zlatnih. „Znam gdje možeš pronaći Ragnora Fella.”

Clary je bilo potrebno manje od deset minuta da odjuri na kat, hitrose obuče, žurno našvrlja poruku Amatis i ponovo dođe doSebastiana koji ju je čekao na rubu kanala. Osmjehnuo se dok je sazelenim kaputom prebačenim preko ruke zadihano trčala premanjemu. „Evo me”, kližući se zaustavila. „Idemo?”Sebastian je ustrajao da joj pomogne s kaputom. „Mislim da mi

nitko nikad nije pomogao obući kaput”, primijeti Clary, oslobađajućikosu koja joj se našla ispod ovratnika. „Tjah, možda konobari. Jesi liikad radio kao konobar?”„Ne, ali odgojila me Francuskinja”, podsjeti je Sebastian. „A to je

uključivalo još strožu obuku.”Unatoč nervozi Clary se nasmiješila. Sebastian joj je vješto mamio

osmijeh na lice, pomislila je malko iznenađeno. Gotovo odveć vješto.„Kamo idemo?” upitala je nestrpljivo. „Je li Fellova kuća blizu?”„Zapravo, živi izvan grada”, reče Sebastian krenuvši prema mostu.

Clary je uhvatila korak s njim.„Ima li mnogo pješice?”„Previše. Čeka nas prijevoz.”„Netko će nas povesti? Tko?” Naglo se zaustavila. „Sebastiane,

moramo biti oprezni. Ne možemo bilo kome povjeriti što radimo – štoja radim. To je tajna.”Sebastian je obzirno pogleda crnim očima. „Zaklinjem se anđelom

da prijatelj koji će nas povesti nikome neće reći ni riječ o onome što

radimo.”„Siguran si?”„Posve sam siguran.”Ragnor Fell, pomislila je Clary dok su krivudali prepunim ulicama.

Vidjet ću Ragnora Fella. Njezino mahnito uzbuđenje sudaralo se sastrepnjom – Madeleine ga je opisala kao vrlo moćna. Što ako nebude imao strpljenja s njom? Ako ne bude imao vremena? Što akoga ne bude mogla uvjeriti u svoj identitet? Što ako se uopće ne sjećanjezine majke?Živcima joj nije pomagalo što joj se utroba stezala svaki put kad bi

prošla pokraj plavokosog muškarca ili djevojke s dugom crnomkosom jer bi joj se činilo kako je prepoznala Jacea ili Isabelle. NoIsabelle se vjerojatno ne bi ni obazrela na nju, pomislila je sumorno,a Jace se sasvim sigurno kod Penhallowovih ljubaka s novomcurom.„Brineš se da nas netko ne slijedi?” upita je Sebastian kad su

skrenuli u pokrajnju ulicu koja je vodila izvan gradskog središta; bioje uočio da neprestano pogledava oko sebe.„Neprestano mislim da vidim ljude koje poznajem”, prizna ona.

„Jacea ili Lightwoodove.”„Mislim da Jace nije izlazio iz kuće Penhallowovih otkad su stigli.

Čini se da uglavnom besposličari u svojoj sobi. A jučer je i priličnogadno ozlijedio ruku–”„Ozlijedio je ruku? Kako?” Clary se zaboravivši gledati kamo ide,

spotakne o kamen. Put po kojem su hodali više nije bio popločenoblucima, već prekriven šljunkom, što nije bila ni primijetila. „Au!”„Stigli smo”, obznani Sebastian, zaustavivši se ispred visoke

drveno-žičane ograde. Uokolo nije bilo kuća – prilično naglo suostavili za sobom stambeni predio; na jednoj je strani bila tekograda, a na drugoj šljunčana padina koja je vodila prema šumi.Ograda je imala vrata, ali bila su zatvorena lokotom. Sebastian iz

džepa izvadi težak čelični ključ i otvori ih. „Vraćam se odmah. Sprijevozom.” Zatvorio je vrata za sobom, a Clary primakne očiletvicama. Kroz procjepe je mogla nazreti nešto poput vrlo niskecrvene daščane kuće. Ali nije izgledalo da ima vrata... ni praveprozore...

Sebastian je otvorio vrata smiješeći se od uha do uha. U jednoj jeruci držao uzde: iza njega je poslušno koračao velik sivo-bijeli konj smrljom nalik zvijezdi na čelu.„Konj? Imaš konja?” Clary je zapanjeno piljila. „Tko još ima konje?”Sebastian nježno pomiluje konja po lopatici. „Mnoge sjenolovačke

obitelji drže konje u stajama ovdje u Alicanteu. Primijetila si da uIdrisu nema automobila. Ne rade dobro sa svim tim zaštitama okonas.” Potapšao je blijedu kožu sedla oslikanu grbom koji jeprikazivao vodenu zmiju kako se vijugavo uzdiže iz jezera. Ispod njeje lijepim rukopisom bilo ispisano prezime Verlac. „Popni se.”Clary ustukne. „Još nikad nisam jahala.”„Ja ću jahati Putnika”, umiri je Sebastian. „Ti ćeš samo sjediti ispred

mene.”Konj blago zarže. Imao je goleme zube, s nelagodom zapazi Clary;

svaki je bio velik kao PEZ-dozator. Predočila si je kako joj ti zubiprodiru u nogu i sjetila se svih onih djevojčica iz osnovne škole kojesu htjele ponija. Upitala se jesu li bile pri zdravoj pameti.Budi hrabra, rekla si je. Tvoja majka se ne bi bojala.Duboko je udahnula. „U redu. Idemo.”

Claryna odluka da bude hrabra potrajala je samo dok Sebastian –pomogavši joj da se uspne u sedlo – sam nije zajahao konja iza nje ipodbo ga petama. Putnik je jurnuo poput metka, udarajući kopitimapo šljunčanom putu takvom silinom da je Clary podrhtavalakralježnica od trzaja. Čvrsto se uhvatila za komadić sedla koji jestršao pred njom, ukopavajući nokte tako snažno da je ostavljalatragove na koži.Put se sužavao kako su se udaljavali od grada i sada su im se s

obje strane nalazili gusti nizovi stabala, zeleni bedemi koji su priječilibilo kakav dalji pogled. Sebastian je povukao uzde i konj je prestaomahnito galopirati; usporedo s njegovim trkom usporavao je i Clarynpuls. Kako joj je panika jenjavala, polako je postajala svjesnaSebastiana iza sebe – držao je uzde s obje ruke, obuhvativši je okobokova, stvorivši svojevrstan kavez koji je izbrisao osjećaj da bisvakog trenutka mogla skliznuti s konja. Iznenada je postala vrlosvjesna ne samo velike snage u Sebastianovim rukama, već i da seleđima naslanja o njegova prsa te da iz nekog razloga miriše na crni

papar. Ne na loš način – miris je bio pikantan i ugodan, vrlo različitod Jaceova mirisa po sapunu i sunčevoj svjetlosti. Nije da sunčevasvjetlost ima miris, ali kad bi imala–Čvrsto je stisnula zube. Evo je sa Sebastianom na putu prema

moćnom vješcu, a u sebi trabunja o tome kako Jace miriše. Prisili seda pogleda uokolo. Zeleni nizovi stabala su se stanjivali i sada je sasvake strane mogla vidjeti prostranu, raznobojno prošaranu okolicu.Bila je prekrasna u svojoj jednostavnosti: zelenilo su tu i tamoprekidale sive brazgotine kamenoga puta ili crne stijene koje su seuzdizale iz trave. Busenje ljupkog bijelog cvijeća, istog onog koje jevidjela kad je prolazila nekropolom s Lukeom, bilo je posuto pobrdima poput mjestimičnog snijega.„Kako si otkrio gdje se nalazi Ragnor Fell?” upitala je dok je

Sebastian vješto vodio konja oko brazde na putu.„Rekla mi je teta Elodie. Ima prilično razgranatu mrežu doušnika.

Zna sve što se događa u Idrisu premda sama nikada ne dolaziovamo. Ne voli napuštati Institut.”„A ti? Jesi li često u Idrisu?”„Pa i ne baš. Kad sam posljednji put bio ovdje, imao sam oko pet

godina. A sve otada nisam vidio ujnu i ujaka, pa mi je drago što samsada došao. Imam priliku nadoknaditi propušteno. Osim toga,nedostaje mi Idris. Nigdje nema takvog mjesta. Nečime je dubokoprožeto. Počet ćeš to osjećati i onda će ti nedostajati kad ne budešovdje.”„Znam da je Jaceu ovo mjesto nedostajalo”, reče Clary. „Ali mislila

sam da je to zato što je ovdje godinama živio. Ovdje je odgojen.”„Na posjedu Waylandovih”, reče Sebastian. „Što baš i nije daleko

od našeg odredišta.”„Čini se kako doista znaš sve.”„Ne sve”, reče Sebastian uz smijeh koji je Clary osjetila preko leda.

„Da, Idris baca čari na svakoga, čak i na one poput Jacea koji gaimaju razloga mrziti.”„Kako to misliš?”„Tjah, odgojio ga je Valentine, zar ne? A to je zasigurno bilo

grozno.”„Ne znam.” Clary je oklijevala. „Prava je istina da mu se u vezi toga

miješaju osjećaji. Mislim da je Valentine bio užasan otac, no, s druge

strane, ono malo nježnosti i ljubavi koje je ipak pokazivao bili su svanježnost i ljubav za koje je Jace znao.” Izgovarajući to, osjeti valtuge. „Mislim da se dugo sjećao Valentinea s mnogo privrženosti.”„Ne vjerujem da je Valentine ikad Jaceu pokazivao nježnost i ljubav.

Valentine je čudovište.”„Pa, da, ali Jace mu je sin koji je tada bio tek dječačić. Mislim da ga

je Valentine uistinu volio na neki svoj način–”„Nije.” Sebastianov glas bio je oštar. „Bojim se da je to nemoguće.”

Clary žmirne i poželi se okrenuti da mu pogleda lice, ali predomislise. Svi sjenolovci kao da polude kad se govori o Valentineu – sjeti seInkvizitorice i protrne – a teško da im je to mogla zamjerati.„Vjerojatno si u pravu.„Stigli smo”, reče Sebastian naglo – tako naglo da se Clary upitala

je li ga zaista nekako uvrijedila – i klizne s leđa konja. No kad jepodigao pogled prema njoj, smiješio se. „Stigli smo dosta brzo”, rečeon vežući uzde za nisku granu obližnjeg stabla. „Brže nego što samočekivao.”Pokaže Clary da bi trebala sjahati i nakon trenutka oklijevanja ona s

konja klizne prema njegovim rukama. Nesigurnih nogu nakon dugogjahanja čvrsto ga je stisnula kad ju je uhvatio u naručje. „Oprosti”,reče ona posramljeno. „Nisam te htjela zgrabiti.”„Zbog toga se ne moraš ispričavati.” Osjetila je njegov topli dah na

vratu i zadrhtala. On joj je zadržao ruke na leđima još trenutak, aonda je nevoljko pustio.Sve to nije pomoglo da se Clary osjeća stabilnije na nogama.

„Hvala”, reče ona, znajući jako dobro da se zacrvenjela i iz sveg sesrca nadajući da njezina bijela put nije odveć otkrila rumenilo. „Znači,to je to?” Pogledala je uokolo. Nalazili su se u maloj dolini izmeđuniskih bregova. Oko čistine je raslo više kvrgavih stabala, a njihovesu iskrivljene grane ispod jarkoplavog neba izgledale lijepo poputkakvih skulptura. Ali osim toga... „Ovdje nema ničega”, namrštila se.i „Clary. Usredotoči se.”„Misliš na... glamur? Ali obično ne moram–”„Glamuri su u Idrisu često snažniji nego drugdje. Možda ćeš se

morati potruditi više no obično.” Spustio joj je ruke na ramena ipažljivo je okrenuo. „Gledaj čistinu.”

Šutke u mislima Clary je izvela lukavstvo koje joj je omogućavaloda skine glamur sa stvari koje je prikrivao. Zamislila je kako utrljavaterpentin u slikarsko platno i ljušti slojeve boje kako bi otkrila pravusliku ispod njih – i evo je: male kamene kuće sa strmim krovom idimnjakom, iz kojeg se dim izvija u elegantnoj vitici. Krivudav putobrubljen kamenjem vodio je do ulaznih vrata. No potom opazi kakose dim koji se pušio iz dimnjaka prestao uvijati prema gore – počeose pretvarati u lepršav crni upitnik.Sebastian se nasmijao. „Mislim da to znači: Tko ste?”Clary se bolje ogrne kaputom. Vjetar koji je puhao nad travnatom

ravni nije bio tako oštar, ali usprkos tome osjećala je kako joj se ledekosti. „Izgleda kao iz bajke.”„Hladno ti je?” Sebastian je obujmi jednom rukom. Dim iz dimnjaka

smjesta se prestane izvijati u upitnik i stane oblikovati naherenasrca. Clary se oslobodi Sebastianova zagrljaja, osjećajući seposramljeno i nekako krivo, kao da je učinila nešto pogrešno.Požurila se prema prilaznoj stazi kuće; Sebastian ju je slijedio ustopu. Bila su na pola puteljka, kad se vrata naglo otvore.Unatoč tome što je bila opsjednuta traženjem Ragnora Fella sve

otkad joj ga je Madeleine spomenula. Clary nikad nije zamišljalakako bi mogao izgledati. Krupan muškarac s bradom, vjerojatno bipomislila da je uopće razmišljala o tome. Netko nalik Vikingu, svelikim širokim ramenima.No čovjek koji je izašao iz kuće bio je visok i mršav, kratke i

bodljaste crne kose. Nosio je zlatnu mrežastu potkošulju i donji diosvilene pidžame. Promatrao je Clary s umjerenim zanimanjem,lagano pućkajući groteskno veliku lulu. Premda nije ni najmanjesličio Vikingu, bio joj je jako dobro poznat.Magnus Bane.„Ali...” Sebastian je izgledao jednako zapanjeno kao Clary. Piljio je

u Magnusa malko otvorenih usta, tupa izraza lica. Napokonpromuca: „Jeste li vi... Ragnor Fell? Vještac?”Magnus izvadi lulu iz usta. „Tjah, sigurno nisam striper.”„Ja...” Sebastianu kao da je pomanjkalo riječi. Clary nije bila sigurna

što je očekivao, ali Magnusa nije bilo jednostavno probaviti. „Nadalismo se da biste nam mogli pomoći. Ja sam Sebastian Verlac, a ovoje Clarissa Morgenstern... njezina majka zove se Jocelyn Fairchild–”

„Ne zanima me tko joj je majka”, reče Magnus. „Sa mnom semožete sastati samo ako je to tako dogovoreno. Vratite se kasnije.Najbolje u ožujku.”„U ožujku?” Sebastian je izgledao užasnuto.„U pravu si”, reče Magnus. „Tad previše kiši. Onda u lipnju?”Sebastian se uspravi. „Mislim da ne shvaćate koliko je ovo važno–”„Ne moraš se truditi, Sebastiane”, reče Clary ogorčeno. „Samo te

želi zbuniti. Ionako nam ne može pomoći.”Sebastiana je to još više smelo. „Ali ne vidim zašto nam ne bi

mogao–”„U redu, sad je dosta”, reče Magnus i pucne prstima.Sebastian se ukoči na mjestu, još uvijek otvorenih usta i djelomično

ispružene ruke.„Sebastiane!” Clary ga dotakne, ali bio je nepomičan poput kipa.

Samo je lagano podizanje i spuštanje njegovih prsa odavalo da jejoš uvijek živ. „Sebastiane?” rekla je ponovo, ali uzalud: nekako jeznala da je ne može ni vidjeti ni čuti. Okrenula se prema Magnusu.„Ne mogu vjerovati da si to napravio. Koji je tebi vrag? Je l’ ti to štopušiš rastalilo mozak? Sebastian je na našoj strani.”„Ja ne pripadam nijednoj strani. Clary, dušo”, reče Magnus

odmahnuvši lulom. „A i sama si kriva što sam ga nakratko moraozamrznuti. Zamalo si mu rekla da ja nisam Ragnor Fell.”„Zato što nisi Ragnor Fell.”Magnus je zamišljeno pogleda kroz oblak dima koji je bio otpuhnuo.

„Dođi”, reče. „Pokazat ću ti nešto.”Otvorio je vrata kućice i pokazao joj da uđe. Posljednji put u

nevjerici pogledavši Sebastiana, Clary pođe za Magnusom.Unutrašnjost kuće bila je neosvijetljena. Slabo dnevno svjetlo koje

je ulazilo kroz prozore bilo je dovoljno kako bi Clary vidjela da stoje uvelikoj sobi krcatoj crnim sjenama. U zraku se osjećao neobičanmiris, kao da je netko palio smeće. Gušeći se. Clary tiho zakrklja, aMagnus podigne ruku i ponovo pucne prstima. Jarkoplavo svjetlozasja mu iz vrhova prstiju.Clary zapanjeno uzdahne. Soba je bila u potpunom neredu –

namještaj slomljen u iverje, ladice izvučene, a njihov sadržajrazbacan. Poderane stranice knjiga lebdjele su zrakom poputpepela. Čak su i prozorska stakla bila razbijena.

„Sinoć sam dobio Fellovu poruku”, reče Magnus. „Zatražio je da sesastanemo ovdje. Pojavio sam se – i sve zatekao ovakvo, uništeno is demonskim smradom koji se širio posvuda.”„Demonskim? Ali demoni ne mogu ući u Idris–”„Nisam rekao da su ušli. Samo ti govorim kako je bilo.” Ton

Magnusova glasa nije se mijenjao. „Kuća je smrdjela po nečemizvorno demonskom. Ragnorovo tijelo bilo je na podu. Nije bio mrtavkad su otišli, ali umro je kad sam ja stigao.” Okrenuo se prema Clary.„Tko je znao da ga tražiš?”„Madeleine”, šapnula je Clary. „Ali ona je mrtva. Sebastian, Jace i

Simon. Lightwoodovi–”„Aha. Ako su Lightwoodovi znali, i Klava je dosad mogla saznati, a

Valentine tamo ima špijune”, reče Magnus.„Trebala sam to tajiti, a ne svakoga pitati za njega”, reče Clary sva

prestravljena. „Ja sam kriva. Trebala sam upozoriti Fella – ”„Smijem li napomenuti”, reče Magnus, „da nisi mogla pronaći Fella,

zbog čega si se i raspitivala za njega. Gle, Madeleine je, kao i ti,doživljavala Fella samo kao nekog tko može pomoći tvojoj majci. Nekao nekog tko bi mogao zanimati Valentinea. No ima još nešto.Valentine možda nije znao kako probuditi tvoju majku, ali čini se daje ipak znao da je ono što je učinila kako bi se dovela u takvo stanjepovezano s nečim do čega je silno želio doći. Do točno određeneknjige čarolija.”„Kako sve to znaš?” upitala je Clary.„Ragnor mi je rekao.”„Ali–”Magnus je prekine pokretom ruke. „Vješci imaju metode

međusobne komunikacije. Imaju vlastiti jezik.” Podigao je ruku kojaje isijavala plavo svjetlo. „Logose.”Vatrena slova, svako dugačko bar petnaest centimetara, pojavila su

se na zidovima kao da su tekućim zlatom oblikovana u kamenu.Brzo su strujala zidovima, tvoreći riječi koje Clary nije znala pročitati.Okrenula se prema Magnusu. „Što piše?”„Ragnor je ovo izveo kad mu je bilo jasno da umire; poručio je što

se zbilo svakom vješcu koji bi ga došao tražiti.” Magnus se okrene, asjaj gorućih slova zlaćano mu osvijetli mačje oči. „Ovdje su ga napaliValentineovi sluge. Tražili su da im preda Bijelu knjigu. Izuzev Sive

knjige, radi se o jednom od najpoznatijih nadnaravnih djela ikadnapisanih. Recept za napitak koji je uzela Jocelyn, kao i recept zaprotusredstvo, nalaze se u toj knjizi.” Clary je razjapila usta. „Pa je libila ovdje?”„Ne. Pripadala je tvojoj majci. Ragnor joj je samo dao savjet gdje je

sakriti od Valentinea.”„Znači da se nalazi–”„Nalazi se na obiteljskom posjedu Waylandovih. Dom Waylandovih

bio je vrlo blizu mjesta gdje su živjeli Jocelyn i Valentine; bili su imnajbliži susjedi. Ragnor je tvojoj majci predložio da sakrije knjigu unjihovoj kući, gdje je Valentine nikad ne bi tražio. Štoviše, u knjižnici.”„Ali Valentine je nakon toga godinama živio na posjedu

Waylandovih”, napomenula je Clary. „Zar je ne bi otkrio?”„Bila je skrivena unutar druge knjige. Teško je bilo vjerovati da će je

Valentine ikada otvoriti.” Magnus se pokvarenjački osmjehne.„Jednostavni recepti za kućanice. Nitko ne može reći da ti majka nijeimala smisla za humor.”„I jesi li otišao na posjed Waylandovih? Jesi li potražio knjigu?”Magnus odmahne glavom. „Clary, na posjedu su obmanjujuće

zaštite koje sprečavaju pristup ne samo Klavi, već i bilo komedrugom. A osobito donjosvjećanima. Da sam imao vremenapozabaviti se njima, možda bih ih uspio probiti, ali–”„Znači, nitko ne može ući na posjed?” Očaj stegne Claryna prsa.

„Nemoguće je?”„Nisam rekao nitko”, reče Magnus. „Pada mi na pamet barem jedna

osoba koja bi gotovo sigurno mogla ući.”„Misliš na Valentinea?”„Mislim na Valentineova sina”, reče Magnus.Clary je odmahnula glavom. „Jace mi neće pomoći, Magnuse. Ne

želi da budem ovdje. Zapravo, sumnjam da više uopćerazgovaramo.”Magnus ju je zamišljeno pogledao. „Mislim da bi za tebe Jace

učinio skoro sve što bi zatražila”, reče.Clary otvori usta pa ih zatvori. Pomislila je kako Magnus, činilo se,

uvijek zna što Alec osjeća prema Jaceu; što Simon osjeća premanjoj. Njezini osjećaji prema Jaceu zasigurno su joj i sada jasnoispisani na licu, a Magnus je bio vješt čitatelj. Pogledala je u stranu.

„Recimo da mi uspije uvjeriti Jacea da dođe na posjed sa mnom iuzme knjigu”, reče ona. „I što onda? Ne znam čarati ni napravitiprotusredstvo–”Magnus frkne. „Zar si mislila da ti sve ove savjete dajem besplatno?

Kad dođeš do Bijele knjige, želim da mi je smjesta doneseš.”„Knjigu? Ti je želiš?”„To je jedna od najmoćnijih knjiga čarolija na svijetu. Naravno da je

želim. Osim toga, ona po pravu pripada Lilithinoj djeci, ne Razielovoj.To je knjiga vještaca i treba biti u našim rukama.”„Ali ja je trebam... da izliječim majku–”„Treba ti jedna stranica koju možeš zadržati. Ostatak pripada meni.

Zauzvrat, kad mi doneseš knjigu, spravit ću protusredstvo i dati gaJocelyn. Ne možeš reći da pogodba nije poštena.” Ispružio je ruku.„Vrijedi?” Nakon što je koji trenutak oklijevala, Clary prihvati ruku.„Bolje da se ne pokajem zbog ovoga.”„Nećeš, svesrdno se nadam”, reče Magnus i oraspoloženo se

okrene prema izlaznim vratima. Vatrena slova na zidovima polako suiščezavala. „Kajanje je tako besmislen osjećaj, zar ne?”Vani se sunčevo svjetlo, nakon tamne unutrašnjosti kuće, činilo

osobito jarko. Clary je žmirkajući čekala da joj se pogled izoštri:planine u daljini. Putnik koji zadovoljno žvače travu i Sebastiannepomičan poput kipa na travnjaku, s još uvijek ispruženom rukom.Okrenula se prema Magnusu. „Bi li ga sada, molim te, mogaoodmrznuti?”Magnus je izgledao kao da se zabavlja. „Iznenadio sam se kad sam

jutros dobio Sebastianovu poruku”, reče. „Javio je da ti čini uslugu, nimanje ni više. Kako si završila s njim?”„On je bratić nekih Lightwoodovih prijatelja ili tako nešto. Dobar je,

obećavam.”„Dobar, baš! Prekrasan je.” Magnus se sanjarski zagleda u

Sebastiana. „Trebala bi ga ostaviti ovdje. Vješao bih šešire na njega.I druge stvari.„Ne. Ne možeš ga dobiti.”„Zašto ne? Sviđa se tebi?” Magnusove oči zasvjetlucaju. „Čini se da

se ti njemu sviđaš. Vidio sam da plazi po tebi kao vjeverica po orahu.„Zašto ne bismo pričali o tvojem ljubavnom životu?” uzvratila je

Clary. „Što je s tobom i Alecom?”

„Alec odbija prihvatiti da smo u vezi, pa ja odbijam prihvatiti njega.Nekidan mi je poslao vatro-poruku, tražeći uslugu. Naslovio ju je na‘vješca Banea’, kao da smo potpuni stranci. Mislim da je još fiksiranna Jacea premda od te veze nikad neće biti ništa. Riječ je oproblemu koji tebi, pretpostavljam, uopće nije poznat...”„Oh, daj, šuti.” Clary ga je odbojno promatrala. „Gle, ako ne

odmrzneš Sebastiana, neću moći otići odavde, a ti nećeš dobitiBijelu knjigu.”„Oh, dobro, dobro. No mogu li te nešto zamoliti? Nemoj mu reći

ništa od onoga što sam ti upravo otkrio, bio on prijateljLightwoodovih ili ne.” Magnus razdražljivo pucne prstima.Sebastianovo lice naglo se pokrenulo, baš kao videosnimka koja je

dotad bila zaustavljena. „–pomoći”, rekao je. „Ovo nije nekakav manjiproblem, nego pitanje života i smrti.”„Vi nefili mislite da su vam svi problemi pitanje života i smrti”, reče

Magnus. „A sad odlazite. Počinjete mi dosađivati.”„Ali–”„Odlazite”, reče Magnus s prijetnjom u glasu. Plavo svjetlo iskrilo

mu je na vrhovima dugačkih prstiju, a u zraku se iznenada osjetiooštar miris poput paljevine. Magnusove mačje oči su se žarile.Premda je znala da se pretvara. Clary je naprosto morala ustuknuti.„Mislim da bismo trebali krenuti, Sebastiane”, rekla je.Sebastian ju je promatrao napola stisnutih očiju. „Ali, Clary–”„Idemo”, ustrajala je ona i zgrabivši mu ruku, stane ga gotovo vući

prema Putniku. Nevoljko je krenuo za njom, mrmljajući u bradu. Suzdahom olakšanja Clary se osvrne preko ramena. Magnus je stajaona vratima kuće ruku prekriženih na prsima. Uhvativši njezin pogled,osmjehnuo se i iskričavo joj namignuo.

„Žao mi je. Clary.” S rukama na njezinu ramenu i struku, Sebastianje pomagao Clary da se popne na široka Putnikova leđa. Svladala jetih glas u glavi koji ju je upozoravao da se ne vraća na konja – nabilo kojeg konja – i dopustila Sebastianu da je podigne. Prebacila jenogu preko sedla i smjestila se u njemu, govoreći si da držiravnotežu na golemom pokretnom kauču, a ne na živom stvoru kojibi se svakog trenutka mogao okrenuti i ugristi je.

„Zbog čega?” upitala je dok je on uzjahivao iza nje. Lakoća s kojomto obavlja bila je gotovo iritantna – kao da je plesao – ali i umirujuća.Očito zna što radi, pomislila je Clary kad ju je obujmio kako bidohvatio uzde. Dobro je da bar jedno od njih zna, zaključila je.„Zbog Ragnora Fella. Nisam očekivao da neće biti nimalo voljan

pomoći. Premda vješci znaju biti hiroviti. Već si upoznala neke odnjih, zar ne?”„Upoznala sam Magnusa Banea.” Načas se okrenula i mimo

Sebastiana pogledala kuću koja je nestajala u daljini. Dim se uzdizaoiz dimnjaka, oblikujući male rasplesane likove. Rasplesani Magnusi?S te udaljenosti više nije mogla razabrati. „On je vrhovni vještacBrooklyna.”„Je li sličan Fellu?”„Šokantno sličan... Nema veze zbog Fella. Znala sam da postoji

mogućnost da nam odbije pomoći.”„Ali obećao sam ti pomoći.” Sebastian je zvučao istinski uzrujano.

„Tjah, ima još nešto što ti mogu pokazati, pa dan neće biti potpunigubitak vremena.”„Što to?” Ponovo se izvila i pogledala ga. Sunce mu je bilo visoko

iza leđa i zlatnim je žarom ocrtavalo pramenove njegove crne kose.Osmjehnuo se. „Vidjet ćeš.”

Kako su se jašući udaljavali od Alicantea, bedemi zelenih krošnjinaglo bi se prekidali na obje strane puta, čime bi se povremenootvarao pogled na nevjerojatno lijepe panorame: snježnoplavajezera, zelene doline, sive planine, srebrnaste riječne i potočnerukavce obrubljene cvjetnim obalama. Clary se pitala kako bi biloživjeti na ovakvom mjestu. Nije mogla izbjeći nervozu – osjećala segotovo ogoljeno bez spokoja visokih zgrada i njihova okruženja.No nije da uopće nije bilo građevina. Katkad bi se iznad stabala

uzdigao krov goleme kamene kuće. Bila su to središnja zdanja naposjedima, Sebastian je objasnio Clary (vičući joj na uho) ladanjskekuće imućnih sjenolovačkih obitelji. Clary su podsjetile na velikestare kuće uz rijeku Hudson sjeverno od Manhattana, gdje su bogatiNewyorčani provodili ljeta prije više stotina godina.Šljunčani put pod njima prešao je u zemljani. Clary se trznula iz

snatrenja kad je Sebastian naglo zaustavio Putnika na vrhu nekog

brijega. „To je to”, reče on.Clary je zurila. „To” je bila hrpa razrušenog, pougljenjenog, crnog

kamenja, prepoznatljiva kao nekadašnja kuća samo po obrisu:dimnjak s bočnim otvorom još je uvijek bio uperen prema nebu, ausred komada zida zijevao je prozor bez stakla. Po temeljima jerastao korov, zelenilo među crnilom. „Ne razumijem”, rekla je. „Zaštosmo došli ovamo?”„Ne znaš?” upitao je Sebastian. „Ovdje su živjeli tvoji majka i otac.

Ovdje ti je rođen brat. To je bio posjed Fairchildovih.”Ne po prvi put Clary u glavi začuje Hodgeov glas. Valentine je

zapalio velik požar i spalio se s cijelom svojom obitelji – ženom idjetetom. Ostalo je crno spaljeno tlo. Ondje još uvijek nitko ne želigraditi. Kažu da je tlo ukleto.Šutke je spuznula s leđa konja. Čula je da je Sebastian doziva, ali

već je čas trčala, čas klizila niz malen brijeg. Na mjestu gdje je nekoćstajala kuća tlo se izravnalo; pocrnjelo kamenje nekadašnje prilaznestaze, suho i popucalo, ležalo joj je pred nogama. Među korovom jevidjela stube koje su naglo završavale oko pola metra iznad zemlje.„Clary–” Sebastian ju je slijedio kroz korov, ali ona jedva da je bila

svjesna njegove prisutnosti. Polako se okretala oko sebe i pomnopromatrala. Spaljena, napola mrtva stabla. Nekad vjerojatno sjenovittravnjak koji se protezao niz strm brijeg. U daljini tik iznad vrhovastabala vidjela je krov vjerojatno susjedne ladanjske kuće. Slomljenikomadići prozorskog stakla obasjani suncem bacali su iskre na jedinipreostali cijeli zid. Zakoračila je u ruševinu preko izbočine pocrnjelogkamenja. Mogla je vidjeti obrise soba, vrata – čak i opaljenu vitrinu,gotovo čitavu, svaljenu na stranu, i razbijene komadiće porculanaprosute iz nje, pomiješane s crnom zemljom.Ovo je nekad bila prava kuća, nastanjena živim ljudima. Majka joj je

ovdje živjela, ovdje se udala, ovdje je rodila. A onda je došaoValentine i sve pretvorio u prah i pepeo, ostavivši Jocelyn da mislikako joj je sin mrtav, navevši je da skriva kćeri istinu o svijetu...Bolna tuga obuzme Clary. Na ovom je mjestu uništeno više odjednog života. Dlanom prekrije lice i iznenadi se kad shvati da jevlažno: plakala je, a nije ni primijetila.„Žao mi je, Clary. Mislio sam da želiš vidjeti sve ovo.” Hodajući

prema njoj, Sebastian je čizmama drobio krš i podizao oblačiće

pepela. Izgledao je zabrinuto.Okrenula se prema njemu. „Oh, želim. Željela sam. Hvala.”Vjetar je ojačao, nanoseći Sebastianu na lice pramenove crne

kose. Potišteno se osmjehnuo. „Sigurno je teško razmišljati o svemušto se dogodilo ovdje, o Valentineu, tvojoj majci... bila je nevjerojatnohrabra.”„Znam”, reče Clary. „Bila je. Još je uvijek takva.”Lagano joj je dodirnuo lice. „I ti si hrabra.”„Sebastiane, ne znaš ništa o meni.”„To nije istina.” Podigao je i drugu ruku i obujmio joj lice. Dodir mu je

bio nježan, gotovo plah. „Čuo sam sve o tebi. Clary. Kako si se borilaprotiv oca za Kalež smrtnika, kako si otišla u onaj hotel prepunvampira u potrazi za svojim prijateljem. Pričala mi je Isabelle, a čuosam i glasine. Još odonda – od trenutka kad sam prvi put čuo tvojeime – želio sam te upoznati. Znao sam da si posebna.”Nesigurno se nasmijala. „Nadam se da se nisi previše razočarao.”„Nisam”, šapnuo je, kliznuvši joj vrhovima prstiju ispod brade.

„Nisam ni najmanje.” Podigao joj je glavu prema svojoj. Bila je odvećiznenađena da bi se pomaknula, čak i kad se nagnuo prema njoj ikad je, sa zakašnjenjem, shvatila što namjerava: spontano je sklopilaoči osjetivši kako usnama nježno dodiruje njezine dok je prolazetrnci. Iznenada je preplavi snažna čežnja da je netko drži i ljubi u tojmjeri da zaboravi na sve. Podigla je ruke i obavila ih oko njegovavrata, dijelom da se vrati u ravnotežu, a dijelom da ga privuče jošbliže.Njegova kosa draškala joj je vrškove prstiju; bila je tanka i meka ali

ne i svilena poput Jaceove, no zašto sada razmišlja o Jaceu?Potisnula je misli na njega dok joj je Sebastian prstima prelaziopreko obraza i rubova vilice. Dodir mu je bio nježan unatočzadebljanjima na jagodicama. Naravno, i Jace je zbog borbi imaojednaka zadebljanja; vjerojatno ih svi sjenolovci imaju–Suzbila je pomisao na Jacea, ili barem pokušala, ali nije bilo koristi.

Vidjela ga je čak i zatvorenih očiju – vidjela je oštre kutove i plohelica koje nikako nije mogla valjano nacrtati, bez obzira na to što joj jebio duboko utisnut u misli; vidjela je elegantne kosti njegovih šaka,ožiljcima prekrivenu kožu na njegovim ramenima–

Snažna čežnja koja ju je tako brzo preplavila odbila se od nje naglopoput otpuštene elastične vrpce. Obamrla je, ne osjećajući čak ni daje Sebastian pritisnuo svoje usne o njezine ni da joj je dlanovimaobujmio stražnji dio vrata – obamrla je i zgrozila se osjetivši dapostupa krivo. Nešto je bilo užasno pogrešno, čak i više od njezinebeznadne čežnje za nekim koga ne može imati. Bilo je to neštodrugo: nenadani nalet užasa, kao da je samouvjereno koraknulanaprijed i iznenada se sunovratila u crni bezdan.Oštro je udahnula i otrgla se Sebastianu tako silovito da je gotovo

zateturala. Pala bi da je nije držao.„Clary.” Sebastianov pogled je lutao, a obrazi su mu se jarko

rumenjeli. „Clary, što je?”„Ništa.” Imala je dojam da joj je glas tanašan. „Ništa... samo ne bih

trebala... nisam zapravo spremna...”„Jesmo li krenuli prebrzo? Možemo sporije–” Pružio je ruke prema

njoj, no ona je ustuknula ne mogavši se kontrolirati. Sebastian je biozgranut. „Neću te ozlijediti. Clary.”„Znam.”„Je li se što dogodilo?” Podigao je ruku i nježno joj maknuo kosu s

lica; suspregnula je poriv da uzmakne. „Je li ti Jace–”„Jace?” Zar je znao da je razmišljala o Jaceu, je li mogao dokučiti?

Povrh toga... „Jace mi je brat. Zašto ga sada spominješ? Što želišreći?„Samo sam pomislio–” Odmahnuo je glavom; jad i zbunjenost brzo

su mu se izmjenjivali na licu. „Da te netko možda povrijedio.”Ruka mu je i dalje bila na njezinu obrazu; ona je odmakne nježno

ali i odlučno te mu je spusti na bok. „Ne. Ništa takvo. Samo–”Oklijevala je. „Osjetila sam da je ovo pogrešno.”„Pogrešno!” Nestalo je patnje s njegova lica. Zamijenila ju je

nevjerica. „Clary, mi smo povezani. Znaš da jesmo. Od prve sekundekad sam te ugledao–”„Sebastiane, nemoj–”„Osjećao sam da sam te oduvijek čekao. Vidio sam da si i ti osjetila

isto. Nemoj mi reći da nisi.”Ali ona nije osjetila isto. Njoj je to bilo kao da je skrenula iza ugla u

nepoznatom gradu i pred sobom iznenada ugledala vlastitu

crvenkasto-smeđu kuću. Iznenađujuće i ne posve ugodnoprepoznavanje, nešto kao: Odakle ona ovdje?„Nisam”, rekla je.Iznenadila ju je ljutnja koja mu se uskovitlala u očima – iznenadna,

mračna, nekontrolirana. Zaboljelo ju je kad ju je zgrabio za zapešća.„To nije istina.”Pokušala se osloboditi. „Sebastiane–”„To nije istina.” Crnilo njegovih očiju kao da mu je progutalo zjenice.

Lice mu je bilo kruto i nepomično poput bijele maske.„Sebastiane”, rekla je što je mirnije mogla. „To me boli.”Pustio ju je. Prsa su mu se ubrzano dizala i spuštala. „Oprosti”,

rekao je. „Oprosti. Mislio sam–”E pa, krivo si mislio, htjela je reći Clary, ali obuzdala se. Nije željela

ponovo vidjeti onakav izraz njegova lica. „Trebali bismo se vratiti”,rekla je umjesto toga. „Uskoro će mrak.”Tupo je kimnuo, naizgled zaprepašten svojim ispadom jednako kao

ona. Okrenuo se i pošao prema Putniku koji je pasao travu udugačkoj sjeni stabla. Clary je na trenutak oklijevala, a onda krenulaza njim – činilo se kako joj ništa drugo ne preostaje. Uhvativši korakiza njega, kradom pogleda zapešća – na mjestima gdje ju je bioščepao nalazili su se crveni obruči; no neobično je bilo što su joj navrhovima prstiju bile crne mrlje, kao da ih je zaprljala tintom.Sebastian joj je šutke pomogao da se uspne na Putnikova leđa.

„Oprosti ako sam dao nešto naslutiti u vezi Jacea”, napokon rečekad se smjestila u sedlo. „On te nikada ne bi povrijedio. Znam da jeradi tebe otišao u Gard vidjeti onog zatočenog vampira–”Sve oko Clary kao da se iznenada zaustavilo. Čula je strujanje

svoga daha, vidjela svoje ruke, ukočene kao ruke kipa, kakonepomično leže na jabuci sedla. „Zatočenog vampira?” šapnula je.Sebastian iznenađeno podigne glavu prema njoj. „Da”, reče on.

„Simona, onog vampira kojeg su doveli sa sobom iz New Yorka.Mislio sam... odnosno, bio sam siguran da znaš sve o tome. Zar tiJace nije rekao?”

8JEDAN OD ŽIVIH

Kad se probudio, Simona je dočekalo jarko zrcaljenje sunca spredmeta koji je netko bio gurnuo kroz rešetke prozora. Ustao je,osjećajući kako mu cijelo tijelo bolno žudi za krvlju, i shvatio da seradi o metalnoj ploški, velikoj otprilike poput termosice koja stane ukutiju za ručak. Za grlić joj je bio svezan mali svitak papira. Simon gaotkine i odmota pa pročita:

Simone,ovo je goveđa krv, svježa, tek pristigla od mesara. Nadam se

da će biti dobra. Jace mi je prenio što si rekao i želim da znaškako mislim da je to zbilja hrabro. Drži se, a mi ćemo smislitikako da te izvučemo.

XOXOXOXOXOXOX Isabelle4

Simon se osmjehnuo vidjevši načrčkani niz XO-a koji se pružao uzdno papira. Bilo je dobro znati da Isabelleina vatrena naklonost nijepokleknula u ovim okolnostima. Odvrnuo je čep ploške i otpionekoliko gutljaja, kad ga oštri trnci između lopatica natjeraju da seokrene.U središtu ćelije mirno je stajao Raphael. Ruke su mu bile

sklopljene iza leda, a krhka ramena ukrućena. Nosio je pedantnoizglačanu bijelu košulju i crnu jaknu. Oko vrata mu je svjetlucaozlatni lančić.Simon se gotovo zagrcnuo krvlju koju je ispijao. S mukom ju je

progutao, i dalje zureći. „Ti... ti ne možeš biti ovdje.”Raphael se osmjehnuo, a iz nekog se razloga stjecao pogrešan

dojam da su mu očnjaci vidljivi. „Nemoj paničariti, svjetleniče.”„Ne paničarim.” Ali to baš i nije bila istina. Simon se osjećao kao da

je progutao nešto oštro. Nije vidio Raphaela od one noći kad sekrvav i izubijan probio iz brzinski iskopanog groba u Queensu. Jošse uvijek sjećao kako ga je Raphael obasuo paketićima životinjskekrvi i kako ih je trgao zubima kao da je i sam životinja. Nije se radotoga sjećao. Bio bi sretan da nikad više nije vidio vampirskogmladića. „Sunce još nije zašlo. Kako možeš biti ovdje?”

„Ne mogu.” Raphaelov glas bio je gladak poput svile. „Ja samprojekcija. Pogledaj.” Zamahnuo je rukom, prolazeći njome krozkameni zid pokraj sebe. „Poput dima sam. Ne mogu te ozlijediti.Naravno, ni ti ne možeš ozlijediti mene.”„Ne želim te ozlijediti.” Simon spusti plošku na poljski krevet. „Ali

želim znati što radiš ovdje.”„Napustio si New York vrlo nenadano, svjetleniče. Jasno ti je valjda

kako trebaš obavijestiti vampirskog vođu o svom privremenomboravištu kad odlaziš iz grada?”„Vampirskog vodu? Ciljaš na sebe? Mislio sam da je voda netko

drugi–„Camille nam se još nije vratila”, reče Raphael bez ijednog vidljivog

osjećaja. „Sad sam ja voda. Sve bi ti to bilo poznato da si se potrudioproučiti pravila svoje vrste.”„Nije da sam planirao odlazak iz New Yorka. I, bez uvrede, ali ne

smatram da smo ti i ja ista vrsta.”„Dios.” Raphael je spustio pogled kao da skriva podsmijeh.

„Tvrdoglav si.”„Kako to možeš izgovoriti?”„Pa zar nije očito?”„Mislim–” Simonu se stisne grlo. „Tu riječ. Ti možeš, a ja ne mogu

reći–” Bože.Raphael u hipu podigne pogled; uistinu je izgledalo kao da se

zabavlja. „Godine”, rekao je. „I vježba. I vjera, ili njezin gubitak – štoje na neki način ista stvar. Naučit ćeš s vremenom, mali žutokljunče.”„Ne zovi me tako.”„Ali to si ti zbilja. Dijete noći. Zar te nije zato Valentine zarobio i

uzeo ti krv? Zbog onoga što jesi?”„Čini se da si prilično dobro obaviješten”, reče Simon. „Možda bi ti

to trebao odgovoriti meni.”Raphaelove su se oči suzile. „Čuo sam i govorkanje da si pio krv

sjenolovca i time dobio svoj dar, sposobnost da podneseš sunčevosvjetlo. Je li to istina?”Simon osjeti trnce po glavi. „To je smiješno. Da sjenolovačka krv

daje vampirima sposobnost da podnose sunčevo svjetlo, dosad bi toveć svi znali. Nefilska krv bi bila vrlo tražena. I nakon toga nikad ne

bi bilo mira između sjenolovaca i vampira. Zbog toga je i dobro što tonije istina.”Slabašan smiješak pojavi se u kutovima Raphaelovih usana. „Stoji.

Kad smo već kod potražnje, jasno ti je, svjetleniče, da si sadadragocjena roba? Nema tog donjosvjećanina koji te se ne želidokopati.”„Uključujući tebe?”„Naravno.”„I što bi mi učinio da me se dokopaš?”Raphael slegne krhkim ramenima. „Možda samo ja, za razliku od

drugih vampira, smatram da sposobnost da se podnosi dnevnosvjetlo baš i nije neki dar. Mi smo Djeca noći s razlogom. Moguće jeda si mi gnusan kao ja ljudskome rodu.”„Jesam li?”„Moguće je.” Raphaelov izraz lica bio je neodređen. „Mislim da

predstavljaš opasnost za sve nas. Opasnost za vampiročanstvo, datako kažem. A ne možeš zauvijek ostati u ovoj ćeliji, svjetleniče. Nakoncu ćeš morati izaći i opet se suočiti sa svijetom. Opet se suočitisa mnom. Ali reći ću ti jednu stvar. Zaklet ću se da ti neću nauditi ida te neću potražiti ako se ti zauzvrat zakuneš da ćeš se sakriti kadte Aldertree jednom pusti. Ako se zakuneš da ćeš otići tako dalekoda te više nitko nikada ne može pronaći te da nikada nećeš stupiti uvezu ni s kim koga si poznavao u svom smrtničkom životu. Pravičnijiod toga ne mogu biti.”Ali Simon je već odmahivao glavom. „Ne mogu napustiti obitelj. Ni

Clary.”Raphael razdražljivo brekne pa reče: „Oni više nisu dio tebe. Sada

si vampir.”„Ali ne želim biti vampir”, reče Simon.„Gle njega kako se žali”, reče Raphael. „Nikad nećeš biti bolestan,

nećeš umrijeti, bit ćeš snažan i mlad zauvijek. Nikad nećeš ostarjeli.Zašto se žališ?”Mlad zauvijek, pomislio je Simon. Zvučalo je dobro, ali želi li uistinu

itko zauvijek imati šesnaest godina? Druga bi stvar bila ostatizauvijek jednak s dvadeset pet godina, ali sa šesnaest? Uvijek bitiovako štrkljast? Da mu se nikad sasvim ne razviju ni lice ni tijelo? A

još kad pomisli da izgledajući ovako, nikad neće moći ući u kafić inaručiti piće. Nikad. Vječno.„A uz sve to”, dodao je Raphael, „čak se ni sunca ne moraš odreći.”Simon se nije imao želje vraćati na tu temu. „U Dumortu sam čuo

što se priča o tebi”, reče on. „Znam da se svake nedjelje uresiškrižem i odlaziš u posjet obitelji. Kladim se da uopće ne znaju da sivampir. Zato mi nemoj govoriti da napustim sve koje poznajem. Nećuto učiniti niti ću lagati i reći da hoću.”Raphaelove oči su svjetlucale. „Nije važno što misli moja obitelj.

Važno je što ja mislim. Što znam. Pravi vampir zna da je mrtav. Onprihvaća svoju smrt. Ali ti, ti i dalje misliš da si jedan od živih. Zbogtoga si tako opasan. Ne možeš prihvatiti da više nisi živ.”

Bio je sumrak kad je Clary zatvorila vrata Amatisine kuće izakračunala ih. Naslonila se na njih i napola zatvorenih očijunepomično stajala u mračnom predsoblju. Iscrpljenost joj je otežalasvaki ud, a noge su je opako boljele.„Clary?” Amatisin užurbani glas presjekao je tišinu. „Jesi li to ti?”Clary je ostala na mjestu, zatvorenih se očiju prepuštajući

umirujućoj tami. Tako je silno željela biti kod kuće da je gotovo moglaosjetiti metalan zrak brooklynskih ulica. Mogla je vidjeti majku kakosjedi u stolcu pokraj prozora dok prašnjavo blijedožuto svjetlo ulazikroz otvorene prozore stana, osvjetljavajući platno na kojem slika.Nostalgija za domom bolno joj stegne utrobu.„Clary.” Glas je sada bio mnogo bliži. Clary naglo otvori oči –

Amatis je stajala ispred nje; sijeda joj je kosa bila sasvim povučena,a ruke je držala na kukovima. „Brat te je došao posjetiti. Čeka ukuhinji.”„Jace je ovdje?” Clary se svojski trudila ne pokazati bijes i čuđenje.

Nije imalo smisla pokazivati koliko je ljuta na njega pred Lukeovomsestrom.Amatis ju je upitno promatrala. „Zar ga nisam smjela pustiti unutra?

Mislila sam da ga želiš vidjeti.”„Ne, u redu je”, reče Clary, zadržavši staloženost u glasu sa

stanovitom teškoćom. „Samo sam umorna.”„Eh.” Amatis kao da joj nije povjerovala. „Ako me zatrebaš, bit ću na

katu. Moram odrijemati.”

Clary nije mogla zamisliti zbog čega bi joj Amatis bila potrebna, nokimnula je i vukući se hodnikom otišla u kuhinju, koja je bila punajarkog svjetla. Na stolu se nalazila zdjela s voćem – narančama,jabukama i kruškama – zatim štruca bogata kruha s maslacem isirom te uz nju i pladanj na kojem je bilo nešto poput... kolačića? Zarje Amatis uistinu ispekla kolačiće”!Za stolom je sjedio Jace. Nagnuo se naprijed oslonjen na laktove;

zlaćana kosa bila mu je raskuštrana, a košulja malko raskopčanaispod vrata. Mogla je vidjeti kako mu debele pruge crnih biljega prateključnu kost. Ruka u kojoj je držao kolačić bila mu je zavijena. Dakle,Sebastian je bio u pravu – doista se ozlijedio. No nije da je marila.„Fino, vratila si se”, rekao je. „Već sam pomislio da si pala u kanal.”Clary je samo šutke piljila u njega. Pitala se može li iščitati ljutnju u

njezinim očima. Zavalio se, ležerno zabacivši jednu ruku prekonaslona stolca. Da nije bilo ubrzanog pulsa na dnu njegova vrata,možda bi i povjerovala da je bezbrižan.„Izgledaš iscrpljeno”, dodao je. „Gdje si bila cijeli dan?”„Bila sam vani sa Sebastianom.”„Sa Sebastianom?” Njegovo potpuno začuđeno lice načas ju je

udobrovoljilo.„Sinoć me otpratio kući”, rekla je Clary, dok su joj riječi od sada

nadalje bit ću ti samo brat, samo brat bubnjale u mislima u ritmuoštećena srca. „Zasad je on jedini u ovome gradu bio imalo ljubazanprema meni. Dakle, da, bila sam vani sa Sebastianom.”„Aha.” Jace je vratio kolačić na pladanj bezizražajna lica. „Clary,

došao sam se ispričati. Nisam smio onako razgovarati s tobom.”„Ne”, reče Clary. „Nisi smio.”„Također, došao sam te upitati bi li ponovo razmotrila prijedlog da

se vratiš u New York.”„Bože”, reče Clary. „Opet isto–”„Ovdje nisi sigurna.”„Čega se bojiš?” upitala je bezbojnim glasom. „Da će me strpati u

zatvor kao Simona?”Jaceov izraz lica nije se promijenio, ali zaljuljao se unatrag u stolcu

odigavši mu prednje noge s poda, gotovo kao da ga je gurnula.„Simona...?”

„Sebastian mi je rekao što mu se dogodilo”, nastavila je jednoličnimglasom. „Što si učinio. Kako si ga doveo ovamo, a onda naprostodopustio da dospije u zatvor. Zar me pokušavaš natjerati da tezamrzim?”„I ti vjeruješ Sebastianu?” upita Jace. „Jedva da ga poznaješ.

Clary.” Zurila je u njega. „Zar to nije istina?”Gledao ju je u oči, ali lice mu je bilo nepomično, kao Sebastianovo

kad ga je odgurnula. „Istina je.”Zgrabila je pladanj sa stola i bacila ga na njega. On se hitro sagne

zakrenuvši stolac, a pladanj udari u zid iznad sudopera – porculanse razleti na sve strane. Skočio je sa stolca dok je ona podizala drugipladanj; bacila ga je ciljajući posve mahnito – ovaj se odbio odhladnjaka i udario u pod ispred Jaceovih nogu te se raspuknuo nadva jednaka dijela. „Kako si mogao? Simon ti je vjerovao. Gdje je onsada? Što će mu učiniti?„Ništa”, reče Jace. „Dobro je. Sinoć sam ga vidio–”„Prije ili nakon susreta sa mnom? Prije ili nakon što si se pretvarao

da je sve u redu i da te baš ništa ne muči?”„Otišla si vjerujući da me baš ništa ne muči?” Jacea je gušilo nešto

nalik smijehu. „Bit će da sam bolji glumac no što sam mislio.”Ironično se smješkao, što je posve razbuktalo Claryn gnjev: Kako jojse usuđuje smijati? Užurbano pipkajući, tražila je zdjelu s voćem, aliodjednom joj se to više nije činilo dovoljnim. Nogom je odgurnulastolac koji joj je smetao i bacila se na Jacea, znajući da to ninajmanje ne očekuje.Silina njezina iznenadnog napada uhvatila ga je nespremna.

Tresnula je u njega i on zatetura unatrag te snažno udari u rub radneploče. Clary je dijelom pala preko njega, čula ga kako dahće inaslijepo podigla ruku, ni sama ne znajući što namjerava–Zaboravila je koliko je brz. Pesnicom ga nije udarila u lice, već u

podignutu šaku; obavio joj je prste i prisilio je da spusti ruku uz bok.Iznenada je postala svjesna koliko su blizu; naslanjala se na njegapritišćući ga na radnu ploču laganim tijelom. „Pusti mi ruku.”„Hoćeš li me zbilja udariti ako je pustim?” Glas mu je bio hrapav i

blag; oči su mu plamtjele.„Ne misliš li da si zaslužio?”

Na sebi je osjećala kako mu se prsa dižu i spuštaju dok se smijaobez užitka. „Misliš da sam sve ovo planirao? Zar doista misliš da bihto učinio?”„Pa Simon ti nije drag, zar ne? Možda ti nikad nije ni bio drag.”Jace ispusti oštar uzdah pun nevjerice pa joj oslobodi ruku. Kad se

Clary odmakla, ispružio je desnicu, okrenuvši dlan nagore. Bilo joj jepotrebno nekoliko trenutaka da shvati što joj pokazuje; reckav ožiljakuzduž zapešća. „Ovdje sam”, progovorio je glasom napetim poputzategnute žice, „prerezao zapešće kako bi tvoj prijatelj vampir piomoju krv. Zbog toga sam zamalo umro. I sada ti misliš, što, da samga bez razmišljanja napustio?”Zurila je u ožiljak na Jaceovu zapešću – jedan od mnogih na

njegovu tijelu, onih svih oblika i veličina. „Sebastian mi je rekao da sidoveo Simona ovamo i da ga je Alec onda odveo u Gard. Dopustiosi Klavi da dođe do njega. Sigurno si znao–”„Ovamo sam ga doveo slučajno. Zatražio sam da dođe do Instituta

kako bismo razgovarali. O tebi, konkretno. Mislio sam da bi te moždamogao uvjeriti da odustaneš od zamisli o odlasku u Idris. Ako teimalo tješi, nije htio ni čuti za to. Dok je bio ondje, napali su nasOtpisani. Morao sam ga provući kroz Portal. Bilo je ili to, ili ostaviti gaondje da pogine.”„Ali zašto ste ga odveli Klavi? Sigurno si znao–”„Odveli smo ga tamo zato što se jedini Portal u Idrisu nalazi u

Gardu. Rekli su nam da će ga poslati natrag u New York.”„I vi ste im vjerovali?” Nakon onog s Inkvizitoricom?”„Clary, ono s Inkvizitoricom bio je izuzetak. Tebi je to možda bilo

prvo iskustvo s Klavom, ali ne i meni – Klava, to smo mi. Nefili. Klavase drži Zakona.”„Ali nije ga se držala.”„Ne, nije”, reče Jace. Zvučao je vrlo umorno. „Najgore je u svemu

ovome”, doda, „sjetiti se kako je Valentine bombastično govorio oKlavi, kako je korumpirana i da je treba očistiti. Anđela mi, moram sesložiti s njim.”Clary je šutjela, najprije zbog toga što nije znala što bi rekla, a zatim

od zaprepaštenja jer je Jace posegnuo prema njoj – gotovo kao dane razmišlja o onome što radi – i povukao je k sebi. Na svojeiznenađenje nije mu se oduprla. Kroz bijelu tkaninu njegove košulje

vidjela je kako mu se obrisi biljega, crni i vijugavi, protežu po kožipoput plamenih jezičaka. Žudjela je nasloniti glavu na njega, žudjelaje osjetiti njegove ruke oko sebe kao što je žudjela za zrakom dok seutapala u jezeru Lyn.„Možda je u pravu kad kaže da se stvari trebaju popraviti”, rekla je

napokon. „Ali nema pravo u vezi načina na koji bi se to trebaledogoditi. Jasno ti je to, zar ne?”Djelomice je sklopio oči. Ispod njih primijetila je srpolike sive sjene,

ostatke besanih noći. „Nisam siguran da mi je išta jasno. Imaš sepravo ljutiti, Clary. Nisam smio imati povjerenja u Klavu. Silno samželio vjerovati da je Inkvizitorica zastranjenje, da je djelovala beznjihova ovlaštenja, da još uvijek postoji neki djelić sjenolovačkogintegriteta u koji mogu vjerovati.”„Jace”, šapnula je.Otvorio je oči i spustio pogled prema njoj. Bili su tako stisnuti jedno

uz drugo da su im se i koljena dodirivala, a ona je mogla osjetitiotkucaje njegova srca. Odmakni se od njega, rekla si je, no noge jenisu slušale.„Što je?” upita on vrlo tiho.„Želim vidjeti Simona”, reče ona. „Možeš li me odvesti k njemu?”Jednako naglo kao što ju je uhvatio sada ju je pustio. „Ne. Ti uopće

ne bi trebala biti u Idrisu. Ne možeš samo tako ušetati u Gard.”„Ali mislit će da su ga svi napustili. Mislit će–”„Otišao sam do njega”, reče Jace. „Namjeravao sam ga osloboditi.

Namjeravao sam vlastitim rukama iščupati rešetke iz prozora.” Glasmu je bio bezbojan. „Ali nije mi dopustio.”„Nije ti dopustio? Želio je ostati u zatvoru?”„Rekao mi je da Inkvizitor traga za dokazima protiv moje obitelji,

protiv mene. Aldertree želi na nas svaliti krivnju za ono što sedogodilo u New Yorku. Ne može ščepati nekog od nas pojedinačno imučenjem dobiti priznanje – Klava to ne bi odobrila – ali pokušavanavesti Simona da mu ispriča kako smo svi u dosluhu sValentineom. Simon kaže da će ako ga izvučem. Inkvizitor znati dasam ja to učinio i da će Lightwoodovima biti još gore.”„Zbilja plemenito od njega, ali što mu je dugoročan plan? Zauvijek

ostati u zatvoru?”Jace je slegnuo ramenima. „To baš nismo razradili.”

Clary ljutito puhne. „Dečki”, reče. „Slušaj me: treba ti alibi. Pobrinutćemo se da budeš negdje gdje te svi mogu vidjeti, zajedno sLightwoodovima, a onda će Magnus izvući Simona iz zatvora i vratitiga u New York.”„Žao mi je što ti to moram reći. Clary, ali nema šanse da Magnus to

napravi. Nije važno koliko mu je Alec sladak, on se neće izravnosuprotstaviti Klavi kako bi nam učinio uslugu.”„Možda hoće”, reče Clary, „za Bijelu knjigu.”Jace žmirne. „Za što?”Clary mu brzo ispriča sve o smrti Ragnora Fella, o tome kako se

Magnus pojavio u Fellovoj kući te o knjizi čarolija. Zapanjen, Jace juje pozorno slušao sve dok nije završila.„Demoni?” upitao je. „Magnus je rekao da su Fella ubili demoni?”„Ne”, prisjećala se Clary. „Rekao je da je kuća smrdjela po nečem

izvorno demonskom. I da su Fella ubile Valentineove sluge. To je svešto je rekao.”„Neke vrste crne magije ostavljaju isparavanja koja zaudaraju po

demonima”, reče Jace. „Ako Magnus nije bio konkretan, bilo je tovjerojatno zato što mu nije ni najmanje drago što postoji neki vještackoji se bavi crnom magijom i krši Zakon. No nije to prvi put daValentine navede neko Lilithino dijete da izvrši njegov prljavi nalog.Sjećaš se onog mladog vješca kojeg je ubio u New Yorku?”„Valentine je iskoristio njegovu krv za Obred. Sjećam se.” Clary

zadrhti. „Jace, želi li Valentine knjigu iz istog razloga kao i ja? Daprobudi moju majku?”„Moguće je. Ili, ako je točno što o njoj kaže Magnus, Valentine je

možda želi samo radi moći koju bi mu dala. Bilo kako bilo, bolje dadođemo do nje prije njega.”„Misliš da postoji ikakva mogućnost da je na posjedu

Waylandovih?”„Znam da je tamo”, reče on i iznenadi je. „Ona kuharica? Recepti za

kućanice ili tako nešto? Vidio sam je. U knjižnici na posjedu. Jedinakuharica ondje.”Clary osjeti vrtoglavicu. Gotovo da si je branila vjerovati kako bi to

mogla biti istina. „Jace... Ako me odvedeš na posjed i dođemo doknjige, otići ću kući sa Simonom. Učini mi to i otići ću u New York. Ineću se vraćati, kunem se.”

„Magnus je u pravu – na posjedu su obmanjujuće zaštite”, rečeJace polako. „Odvest ću te tamo, ali nije blizu. Pješice nam trebamožda i pet sati.”Clary izvuče stelu iz karike na njegovu remenu. Podigla ju je

između njih, gdje je zasjala slabim bijelim svjetlom sličnim sjajustaklenih tornjeva. „Tko je rekao da ćemo ići pješice?”

„Dolaze ti neobični gosti, svjetleniče”, reče Samuel. „Prvo JonathanMorgenstern, a sada newyorski vampirski vođa. Impresioniran sam.”Jonathan Morgenstern? Simonu je trebao koji trenutak da shvati

kako se, dakako, radi o Jaceu. Sjedio je na tlu u središtu ćelije i urukama bez prestanka lijeno prevrtao plošku. „Bit će da sam važnijinego što sam mislio.”„A Isabelle Lightwood ti donosi krv”, reče Samuel. „Fantastična

dostavna služba, nema što.”Simon podigne glavu. „Kako znaš da ju je Isabelle donijela? Nisam

ništa rekao–”„Vidio sam je kroz prozor. Ista je svoja majka”, reče Samuel, „ili

barem izgleda kao svoja majka prije mnogo godina.” Nastupi kratka,neugodna tišina. „Jasno ti je da je krv samo privremeno rješenje”,dodao je. „Uskoro će se Inkvizitor početi pitati jesi li već umro odgladi. Ako te nade posve zdrava, shvatit će da se nešto zbiva, pa ćete ionako ubiti.”Simon pogleda u strop. Rune urezane u kamen preklapale su se

kao obluci na šljunčanoj plaži. „Onda naprosto moram vjerovatiJaceu kad kaže da će pronaći način da me izvuku”, reče. Samuel sena to nije oglasio, pa doda: „Tražit ću od njega da izvuče i tebe,obećavam. Neću te ostaviti ovdje.”Samuel kao da se gušio; zvučao je kao da se smije, ali ne može

iskobeljati osmijeh iz grla. „Oh, mislim da Jace Morgenstern meneneće htjeti spasiti”, reče. „Osim toga, umiranje od gladi ovdje dolje tije najmanji problem, svjetleniče. Valentine će uskoro napasti grad ivjerojatno ćemo svi poginuti.”Simon žmirne. „Kako možeš biti tako siguran?”„Jednom smo bili bliski. Znao sam što smjera. Koji su mu ciljevi.

Namjerava uništiti zaštite oko Alicantea i udariti po jezgri Klavinemoći.”

„Ali mislio sam da nijedan demon ne može svladati zaštite. Misliosam da su neprobojne.”„Tako govore. Vidiš, potrebna je demonska krv da bi se zaštite

srušile, a to se može uspjeti samo iz Alicantea. A budući da nijedandemon ne može proći kroz zaštite – tjah, radi se o savršenomparadoksu ili bi bar tako trebalo biti. No Valentine je tvrdio kako jepronašao način da sve to zaobiđe, da se probije. I ja mu vjerujem.Pronaći će način kako srušiti zaštite, doći će u grad sa svojomdemonskom vojskom i sve nas pobiti.”Zbog bezbojne izvjesnosti u Samuelovu glasu Simonu prođu trnci

kroz kralježnicu. „Zvučiš užasno ravnodušno. Ne bi li trebao neštopoduzeti? Upozoriti Klavu?”„Upozorio sam ih. Kad su me ispitivali. Neprestano sam im

ponavljao da Valentine namjerava uništiti zaštite, ali nisu me htjelislušati. Klava smatra da će zaštite trajati zauvijek jer su izdržale većtisuću godina. Ali i Rim je toliko trajao, sve dok nisu došli barbari.Svemu jednom dođe kraj.”Zasmiljuljio se gorko, ljutito. „Gledaj na to kao na natjecanje,

svjetleniče – tko će te prvi ubiti? Valentine, neki drugi donjosvjećaninili Klava.”

Negdje između ovdje i tamo Claryna se ruka istrgnula iz Jaceove.Kad ju je uragan ispljunuo, Clary je udarila u tlo sama, žestoko idašćući se otkotrljala u stranu.Polako je sjela i pogledala oko sebe. Nalazila se nasred perzijskog

saga rasprostrtog na podu goleme sobe kamenih zidova. Tu i tamostajali su komadi namještaja; bijele plahte prebačene preko njihpretvorile su ih u grbave, nezgrapne duhove. Baršunasti zastorivisjeli su preko stakala velikih prozora; baršun je bio sivobijel odprašine koja je plesala na mjesečini.„Clary?” Jace se pojavio iza masivnog obličja uokvirenog plahtom;

možda se radilo o klaviru. „Jesi dobro?”„Jesam.” Ustajala je malko se leckajući. Bolio ju je lakat. „Iako će

me Amatis vjerojatno ubiti kad se vratimo. Budući da sam joj razbilasve tanjure i k tome otvorila Portal u njezinoj kuhinji.”Pružio joj je ruku. „Ako ti išta znači”, pomogne joj da se uspravi,

„jako si me impresionirala.”

„Hvala.” Clary baci pogled uokolo. „Dakle, ovdje si odrastao? Kao ubajci je.”„Meni više vuče na film strave i užasa”, reče Jace. „Bože, godinama

nisam vidio ovo mjesto. Obično nije bilo tako–”„Hladno?” Clary malčice zadrhti. Zakopčala je kaput, ali hladnoća

na posjedu nije bila tek tjelesne prirode: posjed je ostavljao dojamhladnoće, kao da na njemu nikad nije bilo topline, svjetla ili smijeha.„Ne”, reče Jace. „Uvijek je bilo hladno. Želio sam reći prašnjavo.”

Izvadio je iz džepa kamen vještičjeg svjetla koji mu stane bliještatiizmeđu prstiju. Bijeli sjaj odozdo osvijetlio mu je lice, naglašavajućimu sjene ispod jagodica i uleknuća na sljepoočnicama. „Ovo jeradna soba, a nama treba knjižnica. Dođi.”Izveo ju je iz sobe i poveo duž dugačkog hodnika obrubljenog

desecima zrcala koja su odražavala jedna druga. Clary dosad nijeshvaćala koliko neuredno izgleda: kaput joj je bio prošaranprašinom, dok joj je vjetar bio zamrsio kosu. Pokušala ju je diskretnoizravnati, no već je u sljedećem zrcalu uhvatila Jaceov smiješak. Iznekog razloga, nesumnjivo uslijed neke tajanstvene sjenolovačkečarolije, otkriću koje se nije nimalo nadala, njegova je kosa izgledalasavršeno.Hodnik je bio obrubljen vratima, od kojih su neka bila otvorena; kroz

njih bi se Clary načas ukazivale druge prostorije, prašnjave inaizgled nekorištene kao i radna soba. Michael Wayland nije imaorođaka, bio je rekao Valentine, pa je pretpostavljala da nitko nijenaslijedio ovo mjesto nakon njegove „smrti” – mislila je da jeValentine nastavio živjeti ovdje, ali očito nije bilo tako. Sve je odisalotugom i zapuštenošću. Kod Renwicka Valentine je ovo mjestonazvao domom i pokazao ga Jaceu u Portal-zrcalu – ali i taprvorazredna uspomena na zelena polja i kamen s patinom bila jelaž, pomislila je Clary. Bilo je jasno da Valentine već godinama neživi ovdje – možda je naprosto pustio da sve istrune ili je dolazioovamo samo povremeno kako bi hodao polumračnim hodnicimapoput duha.Stigli su do vrata na dnu hodnika; Jace ih otvori ramenom i

odmakne se, puštajući Clary da ude prije njega. Zamišljala jeknjižnicu poput one u Institutu; ova joj je prostorija bila podostaslična – isti zidovi prekriveni brojnim redovima knjiga, iste ljestve na

kotačićima s kojih se mogu dosegnuti visoke police. No strop nije biostožast, već ravan i poduprt gredama, a nije bilo ni pisaćeg stola.Zeleni baršunasti zastori, nabora glaziranih bijelom prašinom, visjelisu preko prozora kojima su stakla bila naizmjence zelena i plava. Namjesečini su svjetlucala poput obojenog mraza. Onkraj stakla vidjelase samo tmina.„Ovo je knjižnica?” šapnula je Jaceu premda joj nije bilo jasno zašto

šapće. Neki se dubok mir uvukao u veliku, praznu kuću.On je tmurnih očiju punih sjećanja gledao mimo nje. „Sjedio bih na

onoj klupici uz prozor i čitao sve što bi mi otac tog dana odredio.Različiti jezici za pojedine dane – subotom francuski, nedjeljomengleski – ali sada se više ne mogu sjetiti koji je dan bio za latinski,ponedjeljak ili utorak...”Pred Clarynim očima iznenada bljesne slika dječaka Jacea kako s

knjigom na koljenima sjedi u udubljenju za prozor i gleda van u...što? Je li postojao perivoj? Pogled na krajolik? Visok trnovit bedempoput onog koji je okruživao dvorac uspavane ljepotice? Vidjela ga jekako čita dok mu svjetlo koje ulazi kroz prozor baca plave i zelenečetvorine na zlaćanu kosu, vidjela je njegovo malo lice, mnogoozbiljnije no što bi trebalo biti lice ijednog desetogodišnjaka.„Ne mogu se sjetiti”, reče on ponovo, zureći u tamu.Ona mu dodirne rame. „Nije važno. Jace.”„Vjerojatno nije.” Strese se kao da se budi iz sna i pode na drugu

stranu prostorije osvjetljavajući put vještičjim svjetlom. Klekne kakobi pretražio red knjiga pa se uspravi, držeći jednu od njih.„Jednostavni recepti za kućanice” reče. „Evo je.”Ona žurno ode do njega i uzme knjigu. Bila je to naizgled obična

knjiga s plavim uvezom, puna prašine baš kao i sve drugo u kući.Kad ju je Clary otvorila, prašina s njezinih stranica uzdigla se poputroja moljaca.U sredini knjige bila je izrezana poveća, četvrtasta rupa. Tijesno

smještena u njoj, kao dragulj u utoru prstena, nalazila se knjižicaotprilike veličine omanje brošure, uvezana u bijelu kožu i spozlaćenim naslovom otisnutim na latinici. Clary je prepoznala riječi„bijela” i „knjiga”, ali kad ju je izvadila i otvorila, iznenadila seshvativši da su stranice ispisane tankim, paučinastim rukopisom najeziku koji nije razumjela.

„Grčki”, reče Jace, vireći joj preko ramena. „Klasični grčki.”„Znaš ga čitati?”„Bilo bi teško”, priznao je. „Prošle su godine. Ali pretpostavljam da

će Magnus znati.” Zatvorio je knjigu i gurnuo je u džep njezinazelenog kaputa, a onda se okrenuo prema policama i stao prstimakliziti po redovima knjiga, prateći njihove hrptove.„Želiš ponijeti neku od njih?” upitala je Clary blago. „Ako hoćeš–”Jace se nasmije i spusti ruku. „Smio sam čitati samo ono što mi je

bilo zadano”, reče. „Na nekim su policama knjige koje nisam smio nidirnuti.” Pokaže na red knjiga poviše njih; bile su uvezane upodjednaku smeđu kožu. „Kad mi je bilo otprilike šest godina, počeosam čitati jednu od njih, tek da vidim u čemu je stvar. Ispostavilo seda je to dnevnik koji je vodio otac. O meni. Bilješke o mom sinuJonathanu Christopheru. Istukao me remenom kad je otkrio da samje čitao. Zapravo, tek tada sam saznao da imam i drugo ime.”Clary iznenada prožme bolna mržnja prema ocu. „Tjah, Valentine

sada nije ovdje.”„Clary...” započne Jace s prizvukom opomene u glasu, ali ona je

već podigla ruku i snažno potegnula jednu od knjiga sa zabranjenepolice, rušeći je na pod. Mukli udarac bio je oslobađajući. „Clary!”„No, daj, molim te.” Opet je to učinila; srušila je drugu knjigu, pa još

jednu. Kako su padale, tako su im se sa stranica dizali oblačićiprašine. „Probaj i ti.”Jace ju je promatrao nekoliko trenutaka, a onda mu kut usana

pecne lagani smiješak. Podigne ruku i povuče je duž police, rušećiuz glasan tresak preostale knjige. Smijao se, a onda iznenadautihnuo – podigao je glavu kao što mačka ćuli uši na udaljen zvuk.„Čuješ li ovo?”Čujem li što?, namjeravala je upitati Clary, ali zaustavila se. Zvuk se

doista čuo i postajao je sve glasniji – visoko zujanje i drobljenje,poput mašine koja počinje s radom. Činilo se da zvuk dolazi iz zida.Automatski je uzmaknula baš u trenutku kad je kamenje ispred njihkliznulo unatrag uz jecav, škripav urlik. Iza kamenja je sada zijevaootvor – nešto poput prolaza grubo isječenog u zidu.S druge strane prolaza spuštale su se stube koje su vodile u tamu.

9TA GREŠNA KRV

„Ne sjećam se da je ovdje uopće bio podrum”, reče Jace, zurećimimo Clary u veliku rupu u zidu. Podigao je vještičje svjetlo, a sjajmu stane poskakivati po tunelu koji je vodio dolje. Zidovi su mu bilicrni, ravni i ljeskavi, od glatkog tamnog kamena koji Clary nije biopoznat. Stube su svjetlucale kao da su mokre. Neobičan mirisstrujao je kroz otvor; vlažan, pljesniv, s metalnom primjesom koja jenapinjala živce Clary.„Što bi moglo biti dolje?”„Ne znam.” Jace se primaknuo; stavio je nogu na prvu stubu,

provjeravajući, a onda slegnuo ramenima kao da je donio odluku.Počeo se oprezno spuštati. Na pola puta se okrenuo i pogledaoClary. „Dolaziš? Ako želiš, možeš me tu pričekati.”Ogledala se po praznoj knjižnici pa zadrhtala i požurila se za njim.Stube su zavijale u sve užim krugovima, kao da su vodile kroz

unutrašnjost goleme školjke. Miris je postao izraženiji kad su stigli dodna, gdje su se stube raširile u golemu pravilnu prostoriju kamenihzidova, prošaranih tragovima vlage i drugim tamnijim mrljama. Podje bio zašaran znakovima, ispremiješanim pentagramima i runama;tu i tamo bilo je razasuto bijelo kamenje.Jace korakne naprijed, a ispod noge mu nešto zakrcka. On i Clary

istodobno pogledaju dolje. „Kosti”, šapnula je ona. Ipak se nije radiloo bijelom kamenju, nego o kostima svih oblika i veličina razasutimapo podu. „Što li je radio ovdje dolje?”Vještičje svjetlo plamtjelo je u Jaceovoj ruci, bacajući sablastan sjaj

po prostoriji. „Eksperimentirao je”, reče Jace hladnim, napetimglasom. „Svijetla kraljica je rekla–”„Kakve su to kosti?” upita Clary glasnije. „Životinjske?”„Ne.” Jace nogom raspe hrpicu kostiju. „Nisu sve životinjske.”Claryna se prsa stegnu. „Mislim da bismo se trebali vratiti.”No Jace podigne vještičje svjetlo koje zaplamti sjajnije, pa još

sjajnije, potpuno ispunjavajući prostor drečavom bijelom svjetlošću.Daleki kutovi prostorije naglo postanu jasno vidljivi. Tri kuta bila suprazna, dok je četvrti bio zastrt visećom tkaninom iza koje se neštonalazilo, nekakvo grbavo obličje–

„Jace”, šapnula je Clary. „Što je to?”Nije odgovorio. U slobodnoj ruci odjednom je držao serafinski

bodež. Clary nije primijetila kad ga je točno izvukao. Na vještičjem sesvjetlu caklio kao da mu je sječivo od leda.„Jace, nemoj”, reče Clary, ali bilo je već kasno – dugačkim je

koracima krenuo naprijed i trznuvši vrškom bodeža, pomaknuotkaninu u stranu. Potom je uhvati i snažno povuče dolje. Pala jepodižući oblak prašine.Jace zatetura unatrag, ispustivši vještičje svjetlo. Kad je jarki plam

pao, Clary načas ugleda Jaceovo lice – pretvorilo se u bijelu maskustrave. Clary zgrabi vještičje svjetlo prije no što se stiglo ugasiti ivisoko ga podigne, očajnički želeći vidjeti što je to tako silno zgrozilouvijek pribranog Jacea.Isprva je vidjela samo obris muškarca – muškarca u čučnju

omotanog u prljavu bijelu krpu. Zapešća i gležnjevi bili su mu uokovima pričvršćenim za debele metalne prstenove u kamenompodu. Kako to da je još živ?, pomislila je užasnuto Clary, osjetivšikiselinu u grlu. Runo-kamen joj se zatrese u ruci i mrlje svjetlazaplešu po zatvoreniku: vidjela je mršave ruke i noge posvudaizbrazdane ožiljcima bezbrojnih mučenja. Lice, same kosti, bilo jeokrenuto prema njoj; tamo gdje su trebale biti oči nalazile su se crneprazne duplje. A onda se začuje suho šuštanje – ono što joj jeizgledalo kao bijela krpa, shvatila je, zapravo su bila krila, bijela krilakoja su se iza zatvorenikovih leđa uzdizala u dva snježnobijelapolumjeseca; jedino su ona bila čista u toj prljavoj prostoriji.Hrapavo je udahnula. „Jace. Vidiš li–”„Vidim.” Jace je stajao pokraj nje; glas mu je pukao poput stakla.„Rekao si da anđeli ne postoje... da nitko nikad nije vidio anđela...”Jace je šaputao nešto što je zvučalo kao niz paničnih kletvi.

Posrnuo je naprijed, prema zgrčenom stvorenju na podu pa strzajem uzmaknuo, kao da se odbio od nevidljivoga zida. Pogledavšidolje. Clary razabere da anđeo čuči unutar pentagrama od spojenihruna duboko urezanih u pod; sjajile su slabašnim fosforescentnimsvjetlom. „Rune”, šapnula je. „Ne možemo preko njih–”„Ali mora postojati nešto...” reče Jace gotovo slomljena glasa,

„nešto što možemo učiniti.”

Anđeo podigne glavu. Clary sa smućenim, strahovitim sažaljenjemprimijeti da ima, kao i Jace, kovrčavu zlaćanu kosu koja mu je mutnosjajila na svjetlu. Uvojci su mu se pripili uz uleknuća lubanje. Namjestu očiju imao je šupljine, a lice mu je bilo išarano ožiljcima;izgledao je poput prekrasne slike koju su uništili divljaci. Dok je zurilau njega, on otvori usta i iz grla mu poteče glas – nisu to bile riječi,već prodoran i divan pjev, jedna nota koju je, visoku i umilnu, tolikodržao i držao da je zvuk postao bolan–Pred Clarynim očima stanu navirati slike. I dalje je stiskala runo-

kamen, no svjetla više nije bilo; ni nje više nije bilo, nalazila senegdje drugdje, tamo gdje su slike iz prošlosti, u snu na javi strujalepred njom – ulomci vremena, boje, zvukovi.Nalazila se u vinskom podrumu, praznom i čistom; na kamenom

podu bila je nažvrljana jedna velika runa. Pokraj nje stajao jemuškarac; u jednoj je ruci držao otvorenu knjigu, a u drugoj mu jeplamtjela bijela baklja. Kad je podigao glavu. Clary je shvatila da seradi o Valentineu dok je bio mnogo mlađi – lice mu je bilo lijepo i bezbora, a crne oči bistre i sjajne. Jednolično je pjevao, a onda se runazapalila; kad se vatra povukla, u pepelu je ležalo zgureno tijelo:anđeo raširenih, krvavih krila, poput ptice koju su ustrijelili u letu...Prizor se promijenio. Valentine je stajao pokraj prozora; uz njega je

bila mlada žena sjajne crvene kose. Poznat srebrni prsten bljesnuomu je na ruci kad ju je ispružio kako bi zagrlio ženu. Bolnopotresena. Clary prepozna majku – no bila je mlada, blagog iranjivog izraza lica. Nosila je bijelu spavaćicu, a bilo je očito da jetrudna.„Sporazumi nisu samo najgora Klavina zamisao ikad”, govorio je

ljutito Valentine, „već i najgora stvar koja se mogla dogoditi nefilima.Zbog njih smo uvijek nešto obvezni prema donjosvjećanima, vezanismo za ta stvorenja–”„Valentine”, osmjehnula se Jocelyn, „dosta o politici, molim te.”

Podigla je ruke i obavila ih oko Valentineova vrata; lice joj je bilopuno ljubavi, baš kao i njegovo. No na njegovom se vidjelo još nešto,nešto zbog čega je Clary sva protrnula...Valentine je klečao usred kruga stabala. Na nebu se sjajio mjesec,

osvjetljavajući crni pentagram nažvrljan na ogoljenoj zemljiproplanka. Grane stabala plele su se u gustu mrežu; tamo gdje su se

pružale ponad rubova pentagrama lišće se svilo i pocrnjelo. Usredištu petokrake zvijezde sjedila je žena s dugom, sjajnom kosom;bila je vitka i lijepa stasa, lica skrivena u sjeni, golih i bijelih ruku.Lijevu je ruku ispružila ispred sebe, a kad je raširila prste. Claryopazi dugačku posjekotinu na njezinu dlanu – kapajući, krv sepolako slijevala u srebrni kalež koji je stajao na rubu pentagrama. Namjesečini je krv izgledala crno. Ili je možda doista bila crna.„Dijete rođeno s ovom krvlju”, reče ona blagim, ljupkim glasom, „bit

će moćnije od viših demona iz bezdana medu svjetovima. Bit ćesilniji od Asmodeija, snažniji od demona oluja. Ako bude valjanouvježban, nema toga što neće moći učiniti. Ali upozoravam te”,dodala je, „time će sagorjeti ljudsko u njemu, kao što otrov spali životu krvi.”„Zahvaljujem vam. Gospo od Edoma”, reče Valentine, a kad

posegne za kaležom s krvlju, žena podigne glavu i Clary vidje da sujoj, inače prelijepoj, oči crne duplje iz kojih joj vijugaju spiralne crneizrasline, istražujući zrak poput pipaka. Clary potisne vrisak–Noć i šuma nestanu. Jocelyn je stajala nasuprot nekome koga

Clary nije mogla vidjeti. Više nije bila trudna, a jarka kosa neurednojoj je padala oko potresenog, očajnog lica. „Ne mogu ostati s njim,Ragnore”, rekla je. „Više ni dana. Pročitala sam njegov dnevnik.Znaš li što je učinio Jonathanu? Mislila sam da čak ni Valentine ne bitakvo što učinio.” Ramena su joj se zatresla. „Upotrijebio jedemonsku krv... Jonathan više nije djetešce. Više nije čak ni čovjek;on je čudovište–”Nestala je. Valentine je nemirno koračao oko kruga od runa; u ruci

mu se sjajio serafinski bodež. „Zašto ne želiš govoriti?” mumljao je.„Zašto mi nećeš dati ono što želim? Zamahne nožem nadolje, aanđeo se zgrči – zlatna tekućina tekla mu je iz rane kao što serazlijeva sunčevo svjetlo. „Ako mi ne želiš dati odgovore”, siktao jeValentine, „dat ćeš mi svoju krv. Meni i mojima koristit će više negotebi.”Sada su se nalazili u knjižnici Waylandovih. Sunčevo je svjetlo

sijalo kroz rombove na prozorskim staklima, preplavljujući prostorplavom i zelenom bojom. Iz jedne od soba dopirali su zvukovi,smijeh i čavrljanje – trajala je zabava. Jocelyn je kleknula uz policu s

knjigama. Preletjevši očima sa strane na stranu, izvadila je debeluknjigu iz torbice i gurnula je na policu...I više je nije bilo. Slika je prikazivala podrum, isti podrum u kojem

Clary, znala je, upravo stoji. Pod je bio izbrazdan istom žvrljotinomod pentagrama, a u središtu zvijezde ležao je anđeo. Valentine jestajao pokraj njega, opet sa sjajnim serafinskim bodežom u ruci.Izgledao je godinama stariji, više nije bio mladić. „Ithuriele”, reče.„Sada smo već stari prijatelji, zar ne? Mogao sam te ostaviti živogzakopanog pod onim ruševinama, ali, ne, doveo sam te ovamo. Sveove godine držao sam te uza sebe, nadajući se da ćeš mi reći onošto želim – moram – znati.” Prišao mu je bliže ispruživši bodež, odčijeg je sjaja svjetlucala runska zapreka. „Kad sam te dozvao, sanjaosam da ćeš mi reći zašto. Zašto nas je Raziel stvorio, svoju rasusjenolovaca, a da nam nije dao moći koje imaju donjosvjećani –brzinu vukova, besmrtnost Vilinskog naroda, čarolije vještaca, čak nivampirsku izdržljivost. Ostavio nas je gole pred vojskom pakla, samos tim nacrtanim linijama na koži. Zašto bi njihove moći trebale bitiveće od naših? Zašto i mi ne možemo imati ono što oni imaju? Zar jeto pravda!”Unutar zvijezde koja ga je zarobila anđeo je sjedio šutke poput

mramornog kipa, nepomičan, sklopljenih krila. U očima mu se nijevidjelo ništa osim užasne, tihe tuge.Valentineove su se usne iskrivile. „U redu. Šuti. Ja ću dobiti svoju

priliku.” Podigao je bodež. „Imam Kalež smrtnika, Ithuriele, a uskoroću imati i Mač – ali bez Zrcala ne mogu početi s dozivanjem. Trebami jedino Zrcalo. Reci mi gdje je. Reci mi gdje je, Ithuriele, i pustit ćute da umreš.”Prizor se razlomi u komadiće, a kako je vizija iščezavala. Clary

načas ugleda slike koje su joj bile poznate iz noćnih mora – anđele scrnim i bijelim krilima; zrcalnu površinu vode, zlatnu i krvavu; i Jaceakoji se okreće, koji se uvijek okreće od nje. Kad je ispružila rukeprema njemu, anđelov glas u njezinom se umu po prvi put javiriječima koje je razumjela.Ovo nisu prvi snovi koje sam ti pokazao.Slika rune prsne joj u glavi poput malog vatrometa – takvu još nikad

nije vidjela; bila je krupna, jednostavna i neprekinuta poput čvora.Nestala je u časku, a tada prestane i anđelov pjev. Opet u svom

tijelu Clary je posrtala u prljavom i zagušljivom podrumu. Anđeo ješutio; ukipljen i sklopljenih krila, nalikovao je žalobnome lutku.Claryn dah pretvori se u jecaj. „Ithuriele!’ Ispružila je ruke prema

anđelu znajući da ne mogu preko runa; srce joj se bolno steglo.Anđeo je godinama ovdje dolje, šutke sjedi sam u tmini, okovan iizgladnjen, ali ne može umrijeti...Jace je bio pokraj nje. Izgledao je potreseno i shvatila je da je vidio

sve što i ona. Pogledao je serafinski bodež u svojoj ruci, a onda opetanđela, čije je nesvjesno lice bilo okrenuto prema njima, nečujnopreklinjući za pomoć.Jace korakne naprijed jednom pa drugi put. Pogled je usredotočio

na anđela; činilo se, pomislila je Clary, kao da komuniciraju riječimakoje ona ne može čuti. Jaceove oči bliještale su kao zlatne pločice,pune svjetla što se zrcalilo u njima.„Ithuriele”, šapnuo je.Bodež u njegovoj ruci zasjao je poput baklje. Sjaj je bio

zasljepljujući. Anđeo podigne glavu, kao da je praznim očimazapazio svjetlo. Ispružio je ruke, a lanci kojima su mu bila vezanazapešća zazveče kao neugodna glazba.Jace se okrenuo prema Clary. „Rune”, reče.Rune. Nekoliko je trenutaka zbunjeno zurila u njega, ali njegove oči

požure je u pravom smjeru. Predala mu je vještičje svjetlo, izvadilanjegovu stelu iz džepa i kleknula pokraj načrčkanih runa. Izgledalo jekao da su izdubljene u kamenu nečim oštrim.Načas podigne glavu prema Jaceu. Njegov izraz lica i sjaj u očima

su je zapanjili – pogled mu je bio pun vjere u nju, pun povjerenja unjezine sposobnosti. Vrhom stele nacrtala je nekoliko linija na podu,mijenjajući rune vezivanja u rune oslobađanja, zatvaranje uotvaranje. Svaka bi runa proplamsala dok ju je crtala, kao da je vuklavrh šibice po sumporu.Dovršivši posao, ustala je. Rune su svjetlucale ispred nje. Jace joj

se užurbano primakne. Kamen vještičjeg svjetla se ugasio; jedinarasvjeta bio je serafinski bodež, koji je Jace namijenio anđelu; sjajiomu se u ruci. Ispružio ga je i ovog puta ruka mu prođe kroz zaprekuod runa kao da je i nema.Anđeo podigne ruke i uzme bodež. Sklopio je prazne oči i Clary se

na trenutak učini da se nasmiješio. Okretao je stegnuti bodež sve

dok oštar vrh ne položi tik ispod grudne kosti. Clary tiho uhvati dah ikrene naprijed, ali Jace joj zgrabi ruku željeznim stiskom i povuče jenatrag – baš u trenutku kad je anđeo sasvim zario bodež.Anđelova glava padne unazad, a ruke mu spuznu s drške bodeža

koji je stršao na mjestu gdje bi mu trebalo biti srce – da anđeli imajusrca; Clary to nije znala. Iz rane bukne vatra, šireći se od bodežaprema van. Anđelovo tijelo treperilo je u bijelom plamenu, a lanci nanjegovim zapešćima grimizno su se žarili, kao željezo koje jepredugo ostalo u vatri. Clary pomisli na srednovjekovne slikesvetaca koje proždire plamen svetog zanosa; anđelova se bijela krilaposve rašire, a onda i njih zahvati plamen, pretvarajući ih usvjetlucavu vatrenu rezbariju.Clary to više nije mogla gledati. Okrenula se i zarila lice u Jaceovo

rame. On je obujmi jednom rukom i čvrsto stisne. „U redu je”, reče joju kosu, „u redu je.” Ali zrak je bio pun dima, a tlo kao da se ljuljalo.Tek kad je Jace posrnuo, shvatila je da se ne radi o šoku: tlo sedoista pomicalo. Pustila je Jacea i zateturala; kamenje pod njezinimnogama škripalo je od trenja, a zemlja je sipila sa stropa poputkišice. Anđeo je sada bio stup od dima; jarki sjaj runa oko njegaprobadao joj je oči. Zurila je u njih pokušavajući im odgonetnutiznačenje, a zatim mahnito pogleda Jacea. „Kuća na posjedu... bila jevezana za Ithuriela. Ako anđeo umre, kuća–”Nije dovršila rečenicu. On ju je već zgrabio za ruku i trčao prema

stubama, vukući je za sobom. I stube su se ljuljale, kriveći se; Clarypadne i bolno udari koljenom u jednu od njih, ali Jace nije olabaviostisak na njezinoj ruci. Nastavila je hitati, ne mareći za bol u koljenu;pluća su joj bila puna zemljane prašine koja ju je gušila.Stigli su do vrha stuba i uletjeli u knjižnicu. Clary je čula kako se iza

njih potmulo zagrmjevši, urušio ostatak stubišta. Ni ovdje nije bilomnogo bolje; prostorija se tresla, a knjige su padale s polica. Jedanje kip ležao prevrnut u hrpi nazubljenih krhotina. Jace pusti Clarynuruku, dohvati stolac i prije nego što ga je uspjela upitati što smjera,baci ga u oslikani prozor.Lako je probio staklo koje se rasprsne u stotinu komadića. Jace se

okrenuo i ispružio ruku prema Clary. Iza njega kroz nazubljeni okvirprozora vidjela je dugački travnjak prekriven mjesečinom i u daljinivrhove krošnji. Činilo se da je poprilično visoko. Ne mogu skočiti u tu

dubinu, pomislila je i spremala se odmahnuti glavom, kad spaziJaceove raširene oči i upozorenje na njegovim usnama. Jedna odteških mramornih bisti poredanih na višim policama skliznula je,padajući na nju; Clary se hitro izmakne, a bista udari pedalj dalje odmjesta na kojem je stajala, ostavljajući poveću udubinu u podu.Trenutak kasnije Jace je obuhvati i podigne. Bila je odveć

iznenađena da bi se opirala – prenio ju je do razbijenog prozora ibez prevelikog obzira bacio kroz njega.Tresnula je o travnatu uzvisinu tik ispod prozora i stala se sve brže

kotrljati niz strmu kosinu, sve do susjednog brijega u koji je udarilatakvom silinom da je izgubila dah. Sjela je, otresajući travu iz kose.Trenutak kasnije Jace se zaustavi pokraj nje. Za razliku od Clary, onse smjesta zguri i zapilji uzbrdo u ladanjsku kuću.Clary se okrene želeći i sama pogledati tamo, ali on ju je već

dograbio i gurnuo u uleknuće između dva brijega. Poslije će nanadlakticama pronaći tamne masnice na mjestima gdje ju je držao;sada je iznenađeno samo uhvatila dah – oborio ju je na tlo iotkotrljao se na nju zaštitivši je tijelom. Uto se razlegne zaglušujućatutnjava. Zvučala je kao da se tlo raspada, kao da eruptira vulkan.Oblak bijele prašine sukne u nebo. Clary začuje oštro škrapanjesvuda oko sebe. Smetena, na trenutak je pomislila da je počelo kišiti,a onda shvati da se radi o kamenim krhotinama, zemlji i slomljenomstaklu: ostaci uništenog zdanja padali su oko njih kao smrtonosnatuča.Spljoštivši tijelo uz nju. Jace je još snažnije stisne uz zemlju.

Otkucaji njegova srca činili su joj se gotovo jednako glasni kaoruševina što je tonula.

Lomljava je jenjavala polako, poput dima koji se raspršuje.Zamijenio ju je glasan cvrkut uplašenih ptica; Clary je preko Jaceovaramena gledala kako radoznalo kruže po tamnom nebu.„Jace”, rekla je tiho. „Mislim da sam negdje ispustila tvoju stelu.”

Lagano se povukao podbočivši se o laktove i pogledao je. Clary ječak i u tami mogla vidjeti svoj odraz u njegovim očima; lice mu je biloprošarano čađom i zemljanom prašinom, a ovratnik košuljerazderan. „U redu je. Samo da nisi ozlijeđena.”

„Dobro sam.” Bez razmišljanja podigne ruke i prstima mu laganoprođe kroz kosu. Osjetila je kako se napeo; oči su mu potamnjele.„Imao si trave u kosi”, rekla je. Usta su joj bila suha; u žilama joj je

ključao adrenalin. Sve što se maloprije dogodilo – anđeo, urušavanjeladanjske kuće – činilo joj se manje stvarno od onoga što je vidjela uJaceovim očima.„Ne bi me smjela dodirivati”, rekao je.Ruka joj se ukoči na mjestu; dlan joj je bio na njegovu obrazu.

„Zašto ne?”„Znaš ti zašto”, maknuo se s nje i prevrnuo se na leđa. „Vidjela si

što i ja, zar ne? Prošlost, anđela. Naše roditelje.”Bilo je to prvi put, pomislila je, da ih je tako nazvao. Naši roditelji.

Okrenula se na bok želeći ispružiti ruku prema njemu, ali nije bilasigurna smije li. On je besciljno zurio u nebo. „Vidjela sam.”„Znaš što sam ja”, bolno je prošaptao. „Dijelom sam demon. Clary.

Dijelom demon. Toliko si shvatila, zar ne?” Pogledom kao da jeprodro u nju. „Vidjela si što je Valentine pokušavao napraviti.Upotrijebio je demonsku krv... upotrijebio ju je na meni čak i prije nošto sam se rodio. Dijelom sam čudovište. Dijelom sam sve ono štosam tako silno nastojao spaliti, uništiti.”Clary se sjeti Valentineovih riječi rekla mi je da sam njezino prvo

dijete pretvorio u čudovište, no potisne ih. „Ali i vješci su dijelomdemoni. Poput Magnusa. Nisu zbog toga zli–”„Nisu dijelom viši demoni. Čula si što je demonka rekla.”Time će sagorjeti ljudsko u njemu, kao što otrov spali život u krvi.

Claryn glas je drhtao. „To nije istina. Ne može biti. Nema smisla–”„Ima smisla.” Jaceovo lice otkrivalo je gnjevan očaj. Vidjela je sjaj

srebrnog lančića oko njegova golog vrata; na svjetlosti zvijezda kaoda je titrao bijelim plamenom. „To objašnjava sve.”„Misliš, objašnjava zašto si tako izvanredan sjenolovac? Zašto si

odan, i neustrašiv, i častan, i sve ono što demoni nisu?”„To objašnjava”, reče on jednoličnim glasom, „zašto prema tebi

gajim takve osjećaje.”„Što želiš reći?”Duži je trenutak šutio, netremice je promatrajući sa sićušne

udaljenosti koja ih je dijelila. Premda je nije dodirivao, mogla ga jeosjetiti, kao da još uvijek cijelom težinom tijela leži na njoj. „Ti si moja

sestra”, reče on napokon. „Moja sestra, moja krv, moja obitelj.Trebao bih osjećati potrebu da te štitim”, nasmijao se bezglasno ibez imalo vedrine, „da te štitim od onih mladića koji s tobom želeraditi baš isto što i ja.”Clary načas zadrži dah. „Rekao si da odsad želiš biti samo moj

brat.”„Lagao sam”, reče on. „Demoni lažu, Clary. Znaš, postoje neke

rane svojstvene sjenolovcima – unutarnje ozljede od demonskogotrova. Uopće ne znaš što nije u redu s tobom, a unutra polakokrvariš do smrti. Ista je stvar biti samo tvoj brat.”„Ali Aline–”„Morao sam pokušati. I jesam.” Glas mu je bio beživotan. „Ali Bog

zna da ne želim nikog osim tebe. Čak ne želim ni željeti nikoga osimtebe.” Ispružio je ruku i prstima joj lagano prošao kroz kosu pa jojjagodicama pomilovao obraz. „Sad barem znam zašto.”Claryn se glas stišao sve do šapta. „Ni ja ne želim nikoga osim

tebe.”Odužio joj se kratkim susprezanjem daha. Polako se podigao na

laktove. Sada ju je gledao odozgo, a lice mu se promijenilo – takavnjegov izraz lica još nije vidjela; oči su mu sjajile sanjivo, gotovoumrtvljeno. Prstima joj prijeđe preko obraza pa jagodicom povanjskom rubu usana. „Vjerojatno bi mi trebala reći da prestanem sovime”, rekao je.No ona je šutjela. Nije mu željela reći da prestane. Već joj je

dojadilo govoriti mu ne i nikad si ne dopustiti da osjeti ono što jecijelim srcem željela osjećati. Bez obzira na cijenu.Sagnuo se i lagano joj usnama dodirnuo obraz – i od tog je laganog

dodira toliko protrnula da joj je cijelo tijelo zadrhtalo. „Ako želiš daprestanem, reci mi to sada”, šapnuo je. Kako je i dalje šutjela, on jojusnama dodirne uleknuće na sljepoočnici. „Ili sada.” Slijedio je linijunjezine jagodične kosti. „Ili sada.” Usnama je došao do njezinih. „Ili–”No ona je podigla ruke i povukla ga na sebe. Druga mu je riječ

nestala na njezinim usnama. Poljubio ju je nježno, pažljivo, no niježeljela nježnost, ne sada, ne nakon sveg tog vremena – prste ječvrsto ispreplela s njegovom košuljom i privukla ga još snažnije. Tihoje zastenjao, duboko iz grla, a onda je obujmi s obje ruke i privine ksebi; prevrnuli su se na travu, zapleteni, i dalje se ljubeći. Kamenje je

probadalo Claryna leda, boljelo ju je rame na mjestu gdje se udarilakad je pala s prozora, ali nije marila. Postojao je samo Jace; sve štoje osjećala, sve čemu se nadala, zbog čega je disala, sve što ježeljela i vidjela bio je Jace. Ništa drugo nije bilo važno.Premda je imala kaput, osjećala je kako Jaceova toplina prodire

kroz odjeću. Snažno je potežući, skinula mu je jaknu. Potom Jacenekako ostane i bez košulje. Dok je on istraživao njezina usta, ona jeprstima istraživala njegovo tijelo: meka koža na žilavim mišićima,ožiljci poput tankih žica. Dotakla mu je zvjezdoliki ožiljak na ramenu– bio je gladak i ravan, kao da je sastavni dio kože; nije bio uzdignutpoput drugih njegovih ožiljaka. Te su ga brazgotine činilenesavršenim, ali ona ih nije tako doživljavala; bile su prošlosturezana u njegovo tijelo: karta života provedenog u beskonačnomratovanju.Drhtavim je rukama nespretno otkopčavao gumbe njezina kaputa.

Nije se sjećala da je ikad prije vidjela kako mu se ruke tresu. „Ja ću”,rekla je i sama posegnula za posljednjim gumbom; kako se podigla,nešto hladno i metalno udari je u ključnu kost – iznenađeno jeuzdahnula.„Što je?” ukočio se Jace. „Ozlijedio sam te?”„Ne. To je bilo ovo.” Dodirnula je srebrni lančić oko njegova vrata,

kojem je na kraju visio mali srebrni kolut. Bubnuo je u nju kad senagnula naprijed. Sada ga je netremice promatrala.Taj prsten – metal s uzorcima zvijezda istrošen od starosti – bio joj

je poznat.Prsten Morgensternovih. Bio je to isti onaj prsten koji je bljesnuo na

Valentineovoj ruci u snu koji im je pokazao anđeo. Prvo je pripadaonjemu da bi ga potom dao Jaceu – uvijek je tako prelazio s oca nasina.„Oprosti”, reče Jace. Vrškom prsta slijedio je liniju Claryna obraza,

ne skidajući s nje snolik pogled. „Zaboravio sam da nosim prokletiprsten.”Iznenadna hladnoća stane bujati Clarynim žilama. „Jace”, reče ona

tiho. „Jace, nemoj.”„Nemoj što? Nemoj nositi prsten?”„Ne, nemoj... nemoj me dodirivati. Prestani na trenutak.”

Lice mu se ukočilo. Pitanja koja si je postavljao izgnala su mu izočiju snoliku smetenost, ali ništa nije rekao. Samo je povukao ruku.„Jace”, rekla je opet. „Zašto? Zašto sada?”On iznenađeno razdvoji usne. Mogla je vidjeti tamnu liniju gdje se

bio ugrizao za donju usnu, ili ju je možda ona bila ugrizla. „Što zaštosada?”„Rekao si da između nas nema ničega. Da ćemo... ako si

dopustimo osjećati ono što možda želimo osjećati... da ćemopovrijediti sve do kojih nam je stalo.”„Već sam ti rekao. Lagao sam.” Pogled mu se omekša. „Misliš da

ne želim–”„Ne”, reče ona. „Ne, nisam glupa; znam da želiš. Ali kad si rekao da

sada napokon razumiješ zašto to osjećaš prema meni, na što simislio?”Znala je, pomislila je, ali morala ga je upitati. Morala ga je čuti kako

to izgovara.Jace je uhvati za zapešća i povuče joj ruke do svog lica, ispreplevši

joj prste sa svojima. „Sjećaš se što sam ti rekao u kućiPenhallowovih?” upitao je. „Da nikad ne razmišljaš o onome što ćešučiniti i da zato sve upropastiš?”„Ne, zaboravila sam to. Hvala što si me podsjetio.”On kao i nije primijetio ironiju u njezinu glasu. „Nisam govorio o tebi,

Clary. Govorio sam o sebi. Ja sam takav.” Malko je okrenuo lice injezini prsti mu kliznu niz obraz. „Sad barem znam zašto. Znam štonije u redu sa mnom. I možda... možda si mi zbog toga tolikopotrebna. Jer ako je Valentine od mene učinio čudovište, onda je odtebe valjda učinio nekakvog anđela. A Lucifer je volio Boga, zar ne?U svakom slučaju, tako kaže Milton.”Clary duboko udahne. „Ja nisam anđeo. Čak ne možeš znati je li

Valentine upotrijebio Ithurielovu krv u tu svrhu. Možda ju je naprostoželio za sebe–”„Rekao je da je krv za ‘mene i moje’”, tiho će Jace. „To objašnjava

tvoju moć, Clary. Svijetla kraljica rekla je da smo oboje eksperimenti.Ne samo ja.”„Ja nisam anđeo, Jace”, ponovila je ona. „Ne vraćam knjige u

knjižnicu. Nelegalno skidam glazbu s interneta. Lažem majci. Ja sampotpuno obična.”

„Meni nisi.” Spustio je pogled prema njoj. Lice mu je lebdjelo nazvjezdanoj pozadini. U izrazu mu nije bilo ničeg od one uobičajenedrskosti – nikad ga nije vidjela tako ranjivog, ali i ta je ranjivost bilapomiješana s dubokom mržnjom prema samome sebi. „Clary, ja–”„Makni se s mene”, reče Clary.„Što?” Žudnja u njegovim očima rasprsne se u tisuću komadića,

kao Portal-zrcalo kod Renwicka kad se raspao u krhotine; natrenutak je izgledao potpuno zaprepašteno. Jedva ga je moglagledati i govoriti mu ne. Promatrajući ga sada, znala je da bi ga čak ida nije bila zaljubljena u njega, i dalje želio onaj dio nje po kojem jebila slična majci, dio koji je volio svaku prekrasnu stvar zbog ljepotesame po sebi.No opet, upravo zato što je bila tako slična majci to nije bilo

ostvarivo.„Čuo si me”, rekla je. „I pusti mi ruke.” Otrgla ih je čvrsto stegnuvši

šake kako ne bi drhtale.Nije se maknuo. Podigao je gornju usnu i na trenutak mu je u očima

opet ugledala onaj grabežljivi sjaj, no sada pomiješan s ljutnjom. „Bili mi možda htjela reći zašto?”„Misliš da me želiš samo zato što si zao, zato što nisi čovjek. Želiš

samo nešto novo zbog čega ćeš se mrziti. Neću ti dopustiti da meiskoristiš kako bi si dokazao da si bezvrijedan.”„Nisam to nikad rekao. Nisam nikad rekao da te iskorištavam.”„Dobro”, reče ona. „Reci mi onda da nisi čudovište. Reci mi da je s

tobom sve u redu. I reci mi da bi me želio čak i da nemaš demonskekrvi.” Jer ja nemam demonske krvi. A ipak te želim.Netremice su se promatrali; njegove su oči bile slijepe od gnjeva.

Jedan trenutak oboje nije disalo, a onda se on psujući odbaci s nje idokotrlja na noge. Zgrabio je košulju iz trave i navukao je prekoglave, i dalje bijesno zureći u Clary. Snažno potegne košulju prematrapericama pa se okrene i potraži jaknu.Clary ustane malko zateturavši. Od oštrog vjetra naježi joj se koža

na rukama. Noge kao da su joj bile od napola otopljenog voska.Ukočenim prstima zakopča kaput, boreći se protiv nagona da brižneu plač. Od plača sada ne bi bilo nikakve koristi.Zrak je još uvijek bio pun lelujave prašine i pepela; trava je svuda

uokolo bila posuta ostacima kuće. Bili su ondje komadići zdrobljenog

namještaja – stranice knjiga žalosno su lebdjele na vjetru, zatimpozlaćeno iverje te golemi blok, gotovo polovica stubišta koja jenekim čudom ostala neoštećena. Clary se okrene i pogleda Jacea.On je s divljim zadovoljstvom udarao krhotine nogama. „E pa”, rekaoje, „sjebani smo.”To nije očekivala. Žmirnula je. „Što?”„Sjećaš se? Izgubila si moju stelu. Sad više ne možeš nacrtati

Portal.” Izgovorio je to s gorkim zadovoljstvom, kao da je na nekinerazumljiv način uživao u tome. „Nema nam druge, nego vratiti sepješice.”

Ni u normalnim okolnostima to pješačenje ne bi bilo ugodno.Navikla na gradsku rasvjetu Clary nije mogla vjerovati koliko je Idrisnoću mračan. Guste crne sjene koje su obrubljivale put kao da suvrvjele jedva vidljivim stvorovima, a unatoč Jaceovu vještičjemsvjetlu pogled joj je sezao tek korak-dva ispred njih. Nedostajala jojje ulična rasvjeta, sjaj farova oko nje, gradski zvuci. Sada je čulasamo jednoličnu škripu njihovih čizama na šljunku i povremeno svojdahtaj kad bi se iznenađeno spotakla na pokoji izdvojeni kamen.Nakon nekoliko sati počele su je boljeti noge, a usta su joj bila

potpuno suha. Zrak je postao vrlo hladan; sva se zgrbila i drhtala,ruku duboko uguranih u džepove. No sve bi to bilo podnošljivo da jeJace razgovarao s njom. Nije izgovorio ni riječ otkad su otišli sposjeda, izuzev kad ju je oštro usmjerio kamo skrenuti na raskrižju ilijoj naredio neka zaobiđe jamu na putu. No da je zbilja upala u jamu,sumnjala je da bi, osim što bi ih to usporilo, pretjerano mario.Naposljetku se nebo istoku počne rasvjetljivati. Posrćući u polusnu,

Clary iznenađeno podigne glavu. „Još je rano za zoru.”Jace je pogleda s hladnim prezirom. „To je Alicante. Sunce neće

izaći još barem tri sata. To je gradska rasvjeta.”Clary je odveć laknulo što su bili blizu kuće da bi se obazirala na

njegovo držanje. Ubrzala je korak. Zakrenuli su i našli se na širokomzemljanom putu usječenom u obronak brijega. Put je zavijao okostrmine, nestajući iza udaljene okuke. Premda se grad još nije vidio,bilo je sve vedrije; na nebu se izdužio neobičan crvenkasti sjaj.„Sigurno smo već blizu”, reče Clary. „Ima li kakva prečica niz

brijeg?”

Jace se mrštio. „Nešto nije u redu”, rekao je nenadano. Požurio senapola trčeći niz put, čizmama podižući oblačiće prašine, koji su načudnom svjetlu bili zagasito narančasti. Clary je potrčala kako biuhvatila ritam, zanemarivši žuljeve na nogama. Skrenuvši nasljedećem zavoju, Jace se kližući naglo zaustavi i Clary tresne unjega. U drugim okolnostima možda bi to bilo smiješno. No sada nijebilo.Crvenkasto svjetlo sada je postalo izraženije. Bacalo je grimizni sjaj

na noćno nebo, osvjetljavajući brijeg na kojem su stajali kao da jedan. Pramenovi dima izvijali su se iz doline pod njima kao raširenoperje crnog pauna. Iz crnog su se isparavanja uzdizali demonskitornjevi Alicantea; njihove su kristalne oplate poput vatrenih strijelaprobadale zadimljeni zrak. Kroz gusti dim Clary bi načas ugledalaposkakivanje grimiznih plamenova, razasutih po gradu kao pregrštsvjetlucavih dragulja po crnoj tkanini.Činilo se nevjerojatno, ali ipak je bilo stvarno: stajali su na obronku

brijega visoko iznad Alicantea, a ispod njih grad je gorio.

IIZVIJEZDE MUTNO SJAJU

ANTONIO: Zar nećete da ostanete?Ni da idem s vama, nećete?

SEBASTIAN: S vašim dopuštenjem, neću.Moje zvijezde mutno sjaju, zloba mog udesa moglabi i vaš udes okužiti. Zato vas molim, dopustite mi

da sam snosim svoje jade jer bih vam slabo naplatiovašu ljubav da svalim na vas jedan dio svojih jada.William Shakespeare, Na Tri kralja ili kako hoćete5

10VATRA I MAČ

„Kasno je”, reče Isabelle, uznemireno potegnuvši na mjestočipkastu zavjesu ispred visokog prozora u dnevnoj sobi. „Dosad seveć trebao vratiti.”„Budi razumna, Isabelle”, prigovori joj Alec onim nadmoćnim tonom

velikog brata kojim kao da je natuknuo kako ona zna biti sklonahisteriziranju, dok je on uvijek savršeno pribran. Čak se i njegovonapadno držanje – lijeno je sjedio u jednom od debelih naslonjača uzkamin Penhallowovih kao da ga baš ništa ne muči – činiloosmišljenim kako bi pokazao koliko je bezbrižan. „Jace to napravikad je uzrujan, izađe i tumara. Rekao je da ide u šetnju. Vratit će se.”Isabelle je uzdahnula. Gotovo da je poželjela da su roditelji pokraj

nje, ali još su uvijek bili u Gardu. O čemu god da je Klavaraspravljala, zasjedanje Vijeća neobično se otegnulo. „Ali New Yorkpoznaje. Alicante ne–”„Vjerojatno ga poznaje bolje nego ti.” Aline je sjedila na kauču i

čitala knjigu uvezanu u tamnocrvenu kožu. Crna joj je kosa bilasvezana u francusku pletenicu, a pogled je usredotočila na knjiguraširenu u krilu. Isabelle nikad nije bila osobita čitateljica i uvijek jezavidjela ljudima koji su imali sposobnost da se zadube u čitanje.Bilo je mnogo toga na čemu bi nekoć zavidjela Aline – najprije zatošto je bila sitna i dražesno lijepa, a ne Amazonka koja je u visokimpetama nadvisivala skoro svakog mladića kojeg sretne. No teknedavno Isabelle je shvatila da ostale djevojke ne postoje samo dabi im zavidjela, izbjegavala ih ili mrzila. „Živio je ovdje do desetegodine. A vi ste ovdje bili samo nekoliko puta u gostima.”Namrštivši se, Isabelle podigne ruku do vrata. Privjesak koji joj je

visio na lančiću iznenada je snažno zavibrirao – no obično je vibriraojedino u prisutnosti demona, a sada je bila u Alicanteu. Nije bilonikakve mogućnosti da su demoni u blizini. Možda se privjesakpokvario. „Svejedno, mislim da ne tumara. Mislim da je prilično jasnokamo je otišao”, odvratila je.Alec odigne pogled. „Misliš da je otišao vidjeti Clary?”„Zar je ona još ovdje? Mislila sam da se trebala vratiti u New York.”

Aline pusti da joj se knjiga zaklopi. „Kod koga je Jaceova sestra

uopće odsjela?”Isabelle slegne ramenima. „Pitaj njega”, reče i uperi pogled u

Sebastiana. Sebastian se bio zavalio u kauč nasuprot Aline. I on jeimao knjigu u ruci, a crna mu se glava nadvila nad njom. Podigao jepogled kao da je osjetio da ga Isabelle netremice promatra.„Razgovarali ste o meni?” upitao je blago. Sve na Sebastianu

djelovalo je blago, pomislila je Isabelle malko razdraženo. Napočetku je bila impresionirana njegovim izgledom – tim oštrimjagodičnim kostima i crnim, nedokučivim očima bez dna – ali njegovaljubaznost i suosjećajnost sada su je već živcirale. Nije voljelamladiće koje kao da ništa nije moglo naljutiti. U Isabelleinu svijetubijes je bio izjednačen sa strašću, a jedno i drugo s dobrimprovodom.„Što to čitaš?” upitala je oštrije nego što je namjeravala. „Je l’ to

neki Maxov strip?”„Aha.” Sebastian spusti pogled na primjerak Anđeoskog svetišta

koji je ležao na rukonaslonu kauča. „Sviđaju mi se crteži.”Isabelle zlovoljno puhne. Oštro je pogledavši, Alec reče:

„Sebastiane, ranije danas... Zna li Jace gdje si bio?”„Misliš, zna li da sam bio vani s Clary?” Pitanje kao da je zabavljalo

Sebastiana. „Gle, nije tajna. Rekao bih Jaceu da sam ga odondavidio.„Ne vidim zašto bi mu to bilo važno.” Aline odloži knjigu na stranu; u

glasu joj se osjećala razdražljivost. „Sebastian nije učinio ništa loše.Pa što ako želi Clarissi malo pokazati Idris prije nego što ode kući?Jace bi morao biti sretan što mu sestra ne živčani od dosade.”„On zna biti vrlo... zaštitnički nastrojen”, reče Alec nakon kratkog

oklijevanja.Aline se namršti. „Trebao bi malo olabaviti. Ne može biti dobro za

nju da je se toliko štiti. Kakav je samo izraz lica imala kad nam jeušla u sobu, kao da nikad prije nije vidjela kako se ljudi ljube. Mislim,tko zna, možda i nije.”„Vidjela je”, reče Isabelle, sjetivši se kako je Jace poljubio Clary na

Svijetlom dvoru. Nije se rado prisjećala toga – nikad nije uživala usamosažalijevanju, a u tuđem jadu još manje. „Ne radi se o tome.”„Nego o čemu onda?” Sebastian se uspravi, pomaknuvši pramen

crne kose s očiju. Isabelle načas ugleda crvenu liniju koja mu se

pružala preko dlana, nešto poput ožiljka. „Mrzi mene osobno? Neznam što sam to napravio da–”„To je moj strip.” Tanašni glas prekine Sebastiana. Bio je to Max.

Stajao je na ulazu u dnevnu sobu u sivoj pidžami, a smeđa mu jekosa bila razbarušena kao da se upravo probudio. Zurio je u mangukoja je ležala pokraj Sebastiana.„Što, ovo?” Sebastian dohvati primjerak Anđeoskog svetišta. „Evo

ti, lima.”Max ljutito prijeđe sobu i zgrabi strip pa mrko pogleda Sebastiana.

„Ne zovi me lima.”Sebastian se nasmije i ustane. „Idem po kavu”, reče i krene prema

kuhinji. Na izlazu zastane i okrene se. „Treba li netko što?”Svi uglas odbiju. Sebastian slegne ramenima i nestane u kuhinji,

pustivši da se vrata zatvore za njim.„Max”, reče Isabelle. „Nemoj biti nepristojan.”„Ne volim kad netko uzima moje stvari.” Max je privio strip na prsa.„Odrasti, Max. Samo ga je posudio.” Isabellein glas zazvučao je

ljuće nego što je namjeravala; još je uvijek bila zabrinuta zbogJacea, pa se, bilo joj je jasno, otresla na mlađeg brata. „Uostalom,trebao bi biti u krevetu. Kasno je.”„S brda je dolazila buka. To me probudilo.” Max žmirne; bez

naočala sve mu je više-manje bilo mutno. „Isabelle...”Upitni ton u njegovu glasu privuče Isabelle pozornost i ona se

okrene od prozora. „Što je?”„Penju li se ljudi ikad na demonske tornjeve? Ono, iz bilo kojeg

razloga?”Aline podigne glavu. „Penju li se na demonske tornjeve?” Nasmijala

se. „Ne, nitko to nikad ne radi. Prije svega, zato što je to skrozprotuzakonito. Osim toga, zašto bi se itko uopće želio penjati nanjih?”Aline nije pretjerano maštovita, pomisli Isabelle. Ona se mogla

sjetiti mnogo razloga zbog kojih bi se netko želio popeti nademonske tornjeve. Ako ni zbog čega drugog, da pljune žvakaćugumu na prolaznike.Max se mrštio. „Ali netko se penjao. Znam da sam vidio–”„Što god misliš da si vidio, vjerojatno si sanjao”, reče mu Isabelle.

Max nabere lice. Osjetivši da bi mogao zaplakati, Alec ustane ipruži mu ruku. „Dođi, Max”, reče on pažljivo. „Vratit ćemo te ukrevet.”„Svi bismo trebali u krevet”, reče Aline ustajući. Isabelle koja je

stajala ispred prozora priđe i navuče zavjese. „Već je skoro ponoć.Tko zna kad će se oni vratiti s Vijeća. Nema smisla da–”Privjesak na Isabelleinu vratu ponovo je snažno zavibrirao – a onda

se prozor ispred Aline rasprsne prema njoj. Aline vrisne, a krozgolemu rupu pruže se ruke – zapravo, ne ruke, uočila je Isabelle sadrenalinskom jasnoćom, nego velike, ljuskave pandže, prošaranekrvlju i crnkastom tekućinom. Zgrabile su Aline i snažno je povuklekroz razbijen prozor prije nego što je uspjela drugi put vrisnuti.Isabellein bič ležao je na stolu pokraj kamina. Jurnula je po njega,

hitro zaobišavši Sebastiana koji je istrčao iz kuhinje. „Uzmi oružje”,reče mu oštro dok je on zaprepašteno zurio po sobi. „Brzo!” viknulaje i potrčala prema prozoru.Pokraj kamina Alec je držao Maxa koji je vikao i migoljio se,

pokušavajući se osloboditi bratova stiska. Alec ga je vukao premavratima. Odlično, pomislila je Isabelle. Maxa treba maknuti odavde.Kroz razbijeni prozor puhao je hladan zrak. Isabelle podigne skute

haljine i počne nogom izbijati ostatak slomljenog stakla, zahvalna nadebelim potplatima čizama. Izbivši sve staklo, pogne glavu i baci sekroz prazan okvir te doskoči snažno udarivši u kameni pločnik.Na prvi pogled pločnik je bio prazan. Uz kanal nije bilo ulične

rasvjete; glavnina svjetla dolazila je s prozora obližnjih kuća. Isabelleoprezno krene naprijed s namotanim bičem od elektruma na boku.Toliko dugo ga je imala – darovao ga joj je otac za dvanaestirođendan – da joj se činilo da je dio nje, kao da se radi o pomičnomprodužetku njezine desne ruke.Sjene su postajale gušće kako se udaljavala od kuće, sve se više

približavajući Oldcastleovskom mostu, koji se nadvio nad kanalPrincewater u čudnom kutu s obzirom na pločnik. Sjene uz njegovetemelje rojile su se gusto kao crne muhe – a onda se dok je Isabellenetremice gledala onamo, nešto pomaklo između sjena, nešto bijeloi strelovito.Isabelle potrči, probije se kroz nisku živicu na kraju nečijeg vrta i

skoči na usku ciglenu stazu koja se pružala ispod mosta. Bič joj je

počeo sjajiti drečavim srebrnastim svjetlom i na slabašnoj rasvjetikoju je pružao ugledala je Aline kako mlohavo leži na rubu kanala.Golem ljuskavi demon raskrečio se na njoj, pritišćući je cijelomtežinom nabijenog gušterastog tijela, lica zarivena u njezin vrat–Ali to nije mogao biti demon. U Alicanteu nikad nije bilo demona.

Nikad. Dok je Isabelle zaprepašteno zurila, stvor je podigao glavu ionjušio zrak, kao da je osjetio da je ona ondje. Bio je slijep,primijetila je; širok niz reckastih zubi protezao mu se poput smičkana mjestu gdje bi mu trebale biti oči. Na donjem dijelu lica imao je jošjedna usta, iz kojih su mu izbijale slinave kljove. Bridovi uskog repasvjetlucali su mu dok je njime mahao naprijed-natrag i približavajućise, Isabelle opazi da je obrubljen poput britve oštrim koštanimlinijama.Aline se trzne i oglasi dahtavim jecajem. Olakšanje preplavi Isabelle

– bila je dobrim dijelom uvjerena da je Aline mrtva – no nije dugotrajalo. Kako se Aline pomakla, Isabelle je opazila da joj je prednjidio bluze razrezan. Imala je tragove pandži na prsima. Stvor joj jejednom pandžom zakačio pojas traperica.Gađenje prostruji kroz Isabelle. Demon nije pokušavao ubiti Aline –

ne još. Bič oživi u Isabelleinoj ruci kao plameni mač osvetničkoganđela. Pojurila je naprijed, ošinuvši demona po leđima.Demon krikne i odvalja se s Aline. Krenuo je na Isabelle razjapivši i

jedna i druga usta, pandžama zamahujući prema njezinu licu.Poskakujući unazad, ponovo je zamahnula bičem; urezivao se udemonovo lice, prsa, noge. Bezbroj križnih tragova naglo se pojavina njegovoj ljuskavoj koži; ispuštali su krv i sukrvicu. Dugačakrašljast jezik izleti mu iz gornjih usta, tražeći Isabelleino lice. Na vrhuje imao kvrgu, opazila je, nekakav žalac nalik škorpionovu. Trznula jezapešćem u stranu i bič se zamota demonu oko jezika, nanizavši nanjemu obruče od savitljivog elektruma. Demon je vrištao i vrištao dokje ona zatezala obruče i naposljetku snažno potegla bič. Vlažni jezikpadne na ciglenu stazu uz ogavan mukli udarac.Isabelle povuče bič k sebi. Demon se okrenuo i stao bježati, krećući

se brzim, palucavim pokretima poput zmije. Isabelle jurne za njim.Već je napola stigao do puteljka koji se uzdizao nad ciglenomstazom, kad se ispred njega pojavi crna figura. Nešto je bljesnulo utami i demon se trzajući sruši na tlo.

Isabelle se naglo zaustavi. Nad palim demonom stajala je Aline; uruci je držala tanak bodež – zacijelo ga je nosila za pojasom. Runena sječivu sjale su ritmično poput signalnog svjetla kad ga je zarila udemona, neprekidno ga iznova zabijajući u njegovo trzavo tijelo, svedok se stvor nije posve umirio i nestao.Aline podigne pogled. Lice joj je bilo bezizražajno. Nije napravila ni

najmanji pokret kako bi skupila krajeve bluze kojoj su gumbi bilirastrgani. Krv joj je polako izbijala iz dubokih ogrebotina na prsima.Isabelle tiho zazviždi. „Aline... jesi dobro?”Aline ispusti bodež koji zazveči udarivši u tlo, a onda se bez riječi

okrene i potrči, nestajući u tami ispod mosta.Iznenađena, Isabelle opsuje i pojuri za Aline. Poželjela je da je

večeras odjenula nešto praktičnije od baršunaste haljine, ali akoništa, barem je obula čizme. Sumnjala je da bi u visokim petamamogla dostići Aline.Na drugoj strani ciglene staze nalazile su se metalne stube koje su

vodile natrag do Ulice Princewater. Na njihovu se vrhu nejasnovidjela Aline. Podigavši teški porub haljine, Isabelle je krenula zanjom, lupajući čizmama po stubama. Stigavši do vrha, potražila ju jepogledom.I ostala zuriti. Stajala je na kraju široke ulice koja je prolazila uz

pročelje kuće Penhallowovih. Više nije mogla vidjeti Aline – nestalaje u uskomešanoj gomili ljudi koji su se tiskali na ulici. No nisu to bilisamo ljudi. Na ulici su se nalazili i stvorovi – demoni – deseci njih,možda i više, a izgledali su kao gušterasto stvorenje s pandžama,kojeg je Aline ubila ispod mosta. Dva ili tri tijela već su ležala na ulici,jedno samo nekoliko koraka od Isabelle – muškarac kojem je polaprsnog koša bilo otrgnuto. Po njegovoj sijedoj kosi Isabelle jeshvatila da se radilo o starijem čovjeku. Naravno da je bio stariji,pomislila je; mozak joj je radio usporeno, panika joj je otupjela misli.Svi odrasli su u Gardu. Dolje u gradu su samo djeca, starci ibolesni...Crvenkasti zrak mirisao je na paljevinu, a mrakom su se prolamali

vapaji i vriskovi. Na svim su stranama vrata nanizanih kuća bilaredom otvorena – ljudi su trčali van, a onda bi se ukopali ugledavšiulicu punu čudovišta.

Bilo je to nemoguće, nezamislivo. Nijednom u povijesti ni jedanjedini demon nije prošao kroz zaštitu demonskih tornjeva. A sada ihje ovdje na desetke. Na stotine, možda i više. Preplavili su ulice kaootrovna plima. Isabelle se osjećala zarobljenom iza staklenog zida;sve je mogla vidjeti, ali nije se mogla pomaknuti – ukočeno jepromatrala kako demon hvata dječaka u bijegu, podiže ga i zabijamu reckaste zube u rame.Dječak je vrištao, ali njegovi su se vriskovi gubili u galami koja se

razlijegala tamom. Buka je bila sve glasnija i glasnija: urlanjedemona. međusobno dozivanje ljudi, koraci u trku i pucanje stakala.Netko niže u ulici izvikivao je riječi koje je jedva mogla razabrati –nešto o demonskim tornjevima. Isabelle pogleda uvis. Visoki šiljcistražarili su nad gradom kao i uvijek, no umjesto da zrcale srebrnosvjetlo zvijezda ili bar crveno svjetlo gorućega grada, bili su mrtvačkibijeli. Njihov svjetlucavi sjaj je nestao. Isabelle protrne. Nije ni čudošto su ulice pune čudovišta – na neki nemoguć način demonskitornjevi izgubili su čaroliju. Nestale su zaštite koje su branile Alicantetisuću godina.

Samuel je utihnuo prije više sati, ali Simon je još uvijek bio budan,besano piljeći u tamu. A tada začuje vrištanje.Hitro podigne glavu. Tišina. Uznemireno pogleda uokolo – je li

vrištanje samo sanjao? Naćulio je uši, ali čak mu ni njegov noviprecizni sluh nije nimalo pomogao. Spremao se ponovo legnuti, kadse vrištanje ponovi, prodirući mu u uši poput igala. Zvučalo je kao dadolazi izvan Garda.Ustavši, stao je na krevet i pogledao kroz prozor. Vidio je dugačak

zeleni travnjak i slabašan sjaj dalekih gradskih svjetala. Napregnuoje oči. Nešto nije bilo u redu s gradskim svjetlom, bilo je... drukčije,tamnije no što se sjećao, a tu i tamo u mraku nešto se kretalo; činilose da vatrene igle vijugaju ulicama. Bijeli oblak uzdizao se iznadtornjeva, a zrak je obilno vonjao po dimu.„Samuele.” Simon je čuo paniku u svom glasu. „Nešto nije u redu.”Čuo je kako se vrata bučno otvaraju, korake u trku i viku promuklih

glasova. Simon primakne lice rešetkama baš kad vani netko projuri,čizmama odbacujući kamenčiće. Sjenolovci su se međusobnodozivali trčeći nizbrdo iz Garda prema gradu.

„Zaštite su srušene! Zaštite su srušene!”„Ne smijemo napustiti Gard!”„Gard nije važan! Djeca su nam dolje!”Glasovi su im već polako nestajali. Hvatajući dah, Simon se hitro

odmakne od prozora. „Samuele! Zaštite–”„Znam. Čuo sam.” Samuelov glas snažno je odjeknuo kroza zid.

Nije zvučao uplašeno, već ravnodušno, a kao da je malčice i likovaozbog toga što je imao pravo. „Valentine je napao dok je Klavazasjedala. Mudro.”„Ali Klava je... utvrđena. Zašto ne ostanu ovdje?”„Čuo si ih. Zato što su sva djeca u gradu. Djeca, stariji – ne mogu ih

samo ostaviti dolje.”Lightwoodovi. Simon se sjeti Jacea, a zatim sa strahovitom

jasnoćom Isabelleina sitnog, blijedog lica ispod krune od crne kose,njezine odlučnosti u borbi, zaigranog niza XO-a u pisamcu koje muje napisala. „Ali ti si im rekao... rekao si Klavi što će se dogoditi.Zašto ti nisu vjerovali?”„Zato što su zaštite njihova religija. Ne vjerovati u moć zaštita

značilo bi ne vjerovati da su posebni, odabrani i da ih čuva anđeo. Tobi bilo kao da vjeruju kako su obični ovozemaljci.”Simon se okrene ne bi li ponovo pogledao kroz prozor, ali dim je

sada bio gušći i ispunjavao zrak sivkastom bjelinom. Više nije čuoviku, tek slabašne krikove u daljini. „Mislim da grad gori.”„Ne.” Samuelov glas bio je vrlo tih. „Mislim da gori Gard. Vjerojatno

se radi o demonskoj vatri. Valentine bi ako je u mogućnosti, krenuona Gard.”„Ali–” Simonu se pleo jezik. „Ali netko će doći i pustiti nas, zar ne?

Konzul ili... ili Aldertree. Ne mogu nas samo ostaviti ovdje daumremo.”„Ti si donjosvjećanin”, reče Samuel. „A ja sam izdajica. Zar doista

misliš kako će učiniti nešto više od toga?”

„Isabelle! Isabelle!”Alec ju je držao za ramena i tresao je. Isabelle polako podigne

glavu; blijedo lice njezina brata lebdjelo je u tami. Zakrivljeni komaddrveta stršao mu je iznad desnog ramena: preko leđa je bio objesiosvoj luk, isti onaj koji je Simon upotrijebio kako bi ubio višeg demona

Abbadona. Nije se mogla sjetiti kada joj je Alec prišao, nije se moglasjetiti da ga je uopće vidjela na ulici; činilo joj se da se odjednompojavio ispred nje, poput duha.„Alec.” Progovorila je polako i neujednačeno. „Alec, stani. Dobro

sam.”Odmaknula se od njega.„Nisi tako izgledala.” Alec načas podigne pogled i tiho opsuje.

„Moramo se maknuti s ulice. Gdje je Aline?”Isabelle žmirne. U vidokrugu nije bilo demona; netko je sjedio na

prilaznim stubama kuće nasuprot njima i plakao uz glasne i hrapavevriskove. Starčevo tijelo i dalje je bilo na ulici, a posvuda se širiosmrad demona. „Aline... jedan ju je demon pokušao... pokušao juje–” Načas je zadržala dah. Ona je Isabelle Lightwood. Nju ne hvatahisterija ma o čemu god da se radilo. „Ubile smo ga, no tad jepobjegla. Pokušala sam je slijediti, ali bila je prebrza.” Podigla jepogled prema bratu. „Demoni u gradu”, rekla je. „Kako je tomoguće?”„Ne znam”, odmahne Alec glavom. „Zaštite su zacijelo srušene.

Kad sam izišao iz kuće, ovdje je bilo četiri-pet Oni demona. Jednogkoji je vrebao u grmlju sam sredio. Drugi su pobjegli, ali mogli bi sevratiti. Dođi. Idemo natrag u kuću.”Osoba na stubama i dalje je ridala i njezin plač pratio ih je dok su

se žurili u kuću Penhallowovih. Na ulici nije bilo demona, ali čuli suodjeke eksplozija, vriskova i trčeće korake koji su dopirali iz sjenadrugih zatamnjenih ulica. Uspinjući se prilaznim stubama kućePenhallowovih, Isabelle pogleda iza sebe baš u trenutku kad je iztame između dviju kuća naglo izronio dugačak vijugav pipak, ščepaouplakanu ženu i povukao je sa stuba. Njezini jecaji pretvore se uvriskove. Isabelle se pokušala vratiti, ali Alec ju je već zgrabio iugurao u kuću te zalupio i zaključao ulazna vrata za sobom. Kuća jebila u mraku. „Ugasio sam svjetla. Da ne privučem još kojeg”,objasnio je Alec gurajući Isabelle ispred sebe sve do dnevne sobe.Max je sjedio na podu pokraj stuba obgrlivši koljena. Sebastian je

stajao pokraj prozora i preko velike rupe u staklu zabijao klade kojeje uzeo iz kamina. „Eto ga”, reče i odmakne se, ispustivši čekić napolicu za knjige. „Trebalo bi izdržati neko vrijeme.”Isabelle se spusti do Maxa i pomiluje ga po kosi. „Jesi dobro?

„Nisam.” Prestrašene oči bile su mu širom otvorene. „Pokušao sampogledati kroz prozor, ali Sebastian mi je rekao da ostanem dolje.”„Sebastian je imao pravo”, reče Alec. „Na ulici su bili demoni.”„Jesu li još tamo?”„Ne, ali ima ih još u gradu. Moramo smisliti što ćemo sad.”Sebastian se mrštio. „Gdje je Aline?”„Pobjegla je”, odgovori Isabelle. „Ja sam kriva. Morala sam biti–„Nisi ti kriva. Da nije bilo tebe, bila bi mrtva.” Alecov glas bio je

odsječan. „Gle, nemamo vremena za samooptuživanje. Ja ćupotražiti Aline. Hoću da vas troje ostanete ovdje. Isabelle, pazi naMaxa. Sebastiane, bolje osiguraj kuću.”„Ne želim da ideš van sam!” vikne Isabelle ogorčeno. „Idem s

tobom.”„Ja sam ovdje odrasla osoba. Bit će kako ja kažem.” Alec je zvučao

sabrano. „Vrlo je vjerojatno da će nam se roditelji svakog trenutkavratiti iz Garda. Što nas je više ovdje, to bolje. Vani bismo se odvećlako mogli razdvojiti. Ne želim tako riskirati, Isabelle.” Svrnuo jepogled na Sebastiana. „Jesi li razumio?”Sebastian je već izvadio svoju stelu. „Zaštitit ću kuću biljezima.”„Hvala.” Alec je već bio na pola puta do vrata, kad se okrene prema

Isabelle. Pogledi im se sretnu na djelić sekunde. A onda Alecnestane.„Isabelle”, tiho se oglasi Max svojim glasićem. „Krvariš iz zapešća.”

Isabelle spusti pogled. Nije se sjećala da je ozlijedila zapešće, aliMax je bio u pravu; krv joj je već uprljala rukav bijele jakne. Ustala je.„Idem po svoju stelu. Odmah ću se vratiti i pomoći ti s runama,Sebastiane.”On kimne. „Pomoć će mi dobro doći. Ovo nije moja specijalnost.”

Isabelle pođe na kat ne upitavši ga što bi to mogla biti njegovaspecijalnost. Osjećala se mrtvo umorno i silno joj je bio potrebanbiljeg za snagu. U slučaju potrebe znala ga je nacrtati i samapremda su Alec i Jace oduvijek bili vještiji s takvim vrstama runa.Ušavši u sobu, prekapajući po stvarima, pronašla je stelu i pokoje

dodatno oružje. Gurajući serafinske bodeže u čizme, razmišljala je oAlecu i pogledu koji su razmijenili kad je izlazio. Nije to bilo prvi putda gleda brata kako odlazi znajući da ga možda više nikad nećevidjeti. Prihvatila je to, uvijek je to prihvaćala kao dio svog života; tek

kad je bolje upoznala Clary i Simona, shvatila je da kod većine ljudi,naravno, to nije slučaj. Njima smrt nije bila stalna družica, nisu živjelis hladnim dahom ispod potiljka čak i u posve obične dane. Oduvijekje silno prezirala ovozemaljce, kao i svi sjenolovci – smatrala ih jemlitavima, glupima, bili su joj poput spokojnih samozadovoljnihovaca. Sad se pitala nije li sva ta mržnja potjecala samo iz njezineljubomore. Zasigurno je lijepo ne strahovati da ti se član obitelji svakiput kad izlazi, više nikad neće vratiti.Sa stelom u ruci bila je na polovini stubišta, kad osjeti da nešto nije

u redu. Dnevna soba bila je prazna. Nigdje nije vidjela Maxa iSebastiana. Na jednoj od klada koje je Sebastian zabio prekorazbijenog prozora nalazio se napola dovršen biljeg za zaštitu.Čekića nije bilo.Želudac joj se stegne. „Max!” viknula je okrećući se oko sebe.

„Sebastiane! Gdje ste?”Sebastianov glas odazove joj se iz kuhinje. „Isabelle... ovamo.”

Preplavi je olakšanje, no i dalje je bila smetena. „Sebastiane, nijesmiješno”, reče ona ušavši brzim korakom u kuhinju. „Mislila sam daste–”Pustila je vrata da se zatvore za njom. U kuhinji je bilo mračno,

mračnije nego u dnevnoj sobi. Napregnula je oči ne bi li ugledalaSebastiana i Maxa, ali vidjela je samo sjene.„Sebastiane?” Nesigurnost joj se uvukla u glas. „Sebastiane, što

radiš ovdje? Gdje je Max?”„Isabelle.” Učinilo joj se da je vidjela kako se nešto miče, sjena

tamnija od drugih. Glas mu je bio tih, topao, gotovo dražestan. Svedosad nije shvaćala da ima tako lijep glas. „Isabelle, žao mi je.”„Sebastiane, ponašaš se čudno. Prestani.”„Žao mi je što si to ti”, reče on. „Vidiš, od svih njih ti si mi se najviše

sviđala.”„Sebastiane–”„Od svih njih”, nastavi on jednako tihim glasom, „mislio sam da si mi

ti najsličnija.”I tada je zamahnuo čekićem.

Alec je trčao mračnim i gorućim ulicama, neprestance dozivajućiAline. Kad je izišao iz četvrti Princewater i ušao u centar grada, puls

mu se ubrzao. Ulice su izgledale kao oživjele Boschove slike: bile supune grotesknih sablasnih stvorenja i prizora neočekivanog,stravičnog nasilja. Uspaničeni stranci naslijepo su odgurivali Aleca ivrišteći besciljno trčali pokraj njega. Zrak je vonjao po dimu idemonima. Neke su kuće gorjele, drugima su bili izbijeni prozori. Nakaldrmi je svjetlucalo slomljeno staklo. Primaknuvši se jednoj odkuća, Alec shvati da je ono što mu je izgledalo kao potamnjeli slojboje zapravo golema pruga krvi koja se svježe rasprsnula po žbuci.Okrenuo se na mjestu gledajući na sve strane, ali nije vidio ništa štobi moglo objasniti krv; ipak je odjurio što je brže mogao.Alec se jedini od djece Lightwoodovih sjećao Alicantea. Tek je

prohodao kad su otišli, no ipak je u sjećanju nosio svjetlucavetornjeve, ulice koje su zimi bile pune snijega, nizove vještičjeg svjetlašto su obavijali trgovine i kuće, vodu koja prska u fontani sa sirenomu Dvorani. U srcu je uvijek osjećao neobičnu privlačnost premaAlicanteu, napola bolnu nadu da će se njegova obitelj jednog danavratiti onamo gdje pripada. Gledajući grad u ovakvom stanju,obuzimala ga je beskrajna tuga. Skrenuvši na širu aveniju, jednu odulica koja vodi do Dvorane Sporazuma, ugledao je čopor Belialovihdemona kako sagnuti prolaze kroz arkadu, sikćući i urlajući. Vukli sunešto za sobom – nešto što se kližući po popločanoj ulici, trzalo igrčilo. Alec je jurnuo niz ulicu, ali demoni su već nestali. Mlohava, nasve strane izvijena figura ležala je uz podnožje potpornog stupa,paučinasto ispuštajući krv. Slomljeno staklo škripalo je poput šljunkapod Alecovim čizmama; kleknuo je i okrenuo tijelo. Tek kratak pogledna jarkocrveno, izobličeno lice bio je dovoljan da zadrhti i odmaknese, zahvalan što se ne radi o nekome koga poznaje.Začuvši glasan šum, nespretno ustane. Osjetio je smrad i prije no

što je vidio kako sjena nečeg zgrbljenog i golemog posrće premanjemu s drugog kraja ulice. Viši demon? Nije čekao da se uvjeri u to.Jurnuo je preko ulice prema jednoj od viših kuća pa skočio naprozorsku dasku; staklo je bilo razbijeno izvana. Nakon nekolikominuta bolnih ruku i izgrebanih koljena izvlačio se na krov. Ustao jeotirući pijesak s dlanova pa prešao pogledom preko Alicantea.Osujećeni demonski tornjevi bacali su mutno, mrtvo svjetlo na žive

gradske ulice, gdje su stvorovi grabili dugim koracima, puzali i šuljalise u sjenama između kuća, kao kad žohari hitro klize po mračnom

stanu. Zrakom su odjekivali krikovi i uzvici, vriskovi, imena nošenavjetrom – a čuli su se i krikovi demona, urlici patnje i užitka, vriskovisu bolno probadali ljudsko uho. Dim se uzdizao iznad zamagljenihkamenih kuća boje meda, obavijajući tornjeve Dvorane Sporazuma.Podigavši pogled prema Gardu, Alec ugleda mnoštvo sjenolovacakako trči nizbrdo; put su im obasjavala vještičja svjetla koja su nosili.Klava je silazila u boj.Primakao se rubu krova. Kuće su ovdje bile vrlo blizu jedna druge,

strehe su im se gotovo dodirivale. Bilo je lako skočiti na krovsusjedne kuće, a potom na sljedeći. Stoga lagano potrči dužkrovova, preskačući male razdaljine između kuća. Bilo je dobro štomu je hladan vjetar puhao u lice i nadjačavao smrad demona.Trčao je nekoliko minuta, kad uoči dvije stvari: prvo, trčao je prema

bijelim tornjevima Dvorane Sporazuma; i drugo, nešto se nalaziloispred njega na trgu između dviju uličica, a izgledalo je poput iskrikoje su prskale uvis – samo što su ove bile plave, tamnoplave poputplinskog plamena. Alec je već vidio takve plave iskre. Trenutak ih jenetremice promatrao, a onda počeo trčati.Krov najbliži trgu bio je ukošen. Alec klizne niz njega, čizmama

udarajući u labavu šindru, a onda nesigurno držeći ravnotežu narubu krova, pogleda dolje.Ispod njega nalazio se Trg bunara. Pogled mu je djelomično

zaklanjala golema metalna motka koja je stršala iz središnjeg dijelapročelja kuće na kojoj je stajao. Na njoj je visio drveni natpis da jeondje trgovina, njišući se na povjetarcu. Trg je bio pun Iblisovihdemona – izgledali su poput ljudi, ali bili su oblikovani od tvari nalikspiralnom crnom dimu; svaki je imao par vatreno žutih očiju. Poredalisu se u liniju i sporo napredovali prema samotnoj figuri muškarca uširokom sivom kaputu, prisiljavajući ga da se povlači prema zidu.Alec je mogao samo piljiti. Sve u vezi tog muškarca bilo mu jepoznato – blag nagib njegovih leđa, ludo zamršena crna kosa i plavavatra koja mu je iskrila iz vršaka prstiju kao jureće plavičastekrijesnice.Magnus. Vještac je bacao koplja plave vatre na Iblisove demone;

jedno koplje pogodi u prsa najisturenijeg demona. Zazvučalo je kaoda je netko izlio vjedro vode na vatru; demon se zatrese i nestanerasprsnuvši se u pepeo. Ostali se pomaknu kako bi zauzeli njegovo

mjesto – Iblisovi demoni nisu bili odveć bistri – i Magnus baci noviniz vatrenih kopalja. Nekoliko Iblisa bilo je pokošeno, ali jedan jedemon, lukaviji od ostalih, polako zaobišao Magnusa i gotovo mu seposve primakao s leđa, spreman za napad–Alec nije razmišljao ni trenutka. Skočio je, u padu se uhvatio za rub

krova, a zatim se pustio i zgrabio metalnu motku ispod sebe te sezavrtio oko nje, tako usporavajući pad. Ponovo se pustio i laganopao na tlo. Demon se iznenađeno počne okretati; žute su mu očinalikovale užarenim draguljima. Alec je imao samo toliko vremenada pomisli kako bi Jace da je na njegovu mjestu sada sigurno rekaonešto domišljato; trgnuvši serafinski bodež iz pojasa, probodedemona. Hrapavo kriknuvši, demon nestane, a žestina njegovaodlaska iz ove dimenzije poprska Aleca kišicom pepela.„Alec?” Magnus je zurio u njega. Poubijao je ostale Iblisove

demone i sada su se na trgu nalazila samo njih dvojica. „Jesi li mi toupravo... jesi li mi upravo spasio život?”Alec je znao da bi sada trebao reći nešto poput: Naravno, ja sam

sjenolovac, time se mi bavimo. Ili: To mi je posao. Jace bi rekaonešto takvo. Jace je uvijek znao reći pravu stvar. No Alec jeizgovorio nešto prilično drugačije od toga, a čak je i njemu zazvučaloje zagrižljivo. „Nikad me nisi nazvao”, rekao je. „Toliko puta sam tezvao, a ti mi se više nikad nisi javio.”Magnus je pogledao Aleca kao da je pošemerio. „Tvoj grad je

napadnut”, rekao je. „Zaštite su razbijene, ulice su pune demona. A tiželiš znati zašto te nisam nazvao!”Alec je napeo vilicu, nije htio popustiti. „Želim znati zašto mi nisi

uzvratio poziv.”Magnus digne ruke, pokazujući potpunu ogorčenost. Alec sa

zanimanjem primijeti da mu je pritom nekoliko iskri pobjeglo s vrhovaprstiju, kao krijesnice koje bježe iz staklenke. „Ti si idiot.”„Zato me nisi nazvao? Zato što sam idiot?”„Ne.” Magnus mu se energično primakne. „Nisam te nazvao zato

što mi je dojadilo da me želiš pokraj sebe samo kad nešto trebaš.Dojadilo mi te gledati kako si zaljubljen u nekog drugog – nekog tkote, usput, nikad neće voljeti. Ne kao ja.”„Ti me voliš?”

„Ti glupi nefilu”, reče Magnus strpljivo. „Zašto bih inače bio ovdje?Zašto sam posljednjih nekoliko tjedana potrošio krpajući tvojeimbecilne prijatelje kad god su bili ozlijeđeni? I izvlačio te iz svakenevjerojatne situacije u kojoj si se našao? Da ne spominjem kakosam vam pomogao da dobijete bitku protiv Valentinea. I to sve posvebesplatno!”„Nisam na to tako gledao”, priznao je Alec.„Naravno da nisi. Kao da cijelo vrijeme imam posla sa slijepcem.” U

Magnusovim mačjim očima zasjala je ljutnja. „Imam sedamstogodina, Alexandere. Znam kada stvari neće ići. Roditeljima ne želišreći čak ni da postojim.”Alec je zurio u njega. „Mislio sam da imaš tristo! Imaš sedamsto

godina?”„Tjah, osamsto”, ispravio se Magnus. „Ali ne izgledam tako.

Svejedno, ne shvaćaš u čemu je stvar. Stvar je u tome da–”Ali Alec nije saznao u čemu je stvar jer je u tom trenutku desetak

novih Iblisovih demona nahrupilo na trg. Osjetio je kako mu sespušta donja vilica. „Kvragu.”Magnus je slijedio njegov pogled. Demoni su se već širili u polukrug

oko njih; žute oči su im se žarile. „Odličan način da se promijenitema, Lightwoode.”„Ajmo ovako.” Alec je posegnuo za drugim serafinskim bodežom.

„Ako preživimo ovo, obećavam da ću te predstaviti cijeloj obitelji.”Magnus je podigao ruke; svaki mu je prst bliještao zasebnim

ažurnim plamenom. Osvijetlili su mu smiješak jarkim plavim sjajem.„Dogovoreno.”

11SVA VOJSKA PAKLA

„Valentine”, šapnuo je Jace. Blijeda lica zurio je dolje prema gradu.Clary se učinilo da je kroz slojeve dima načas opazila labirint uzanihgradskih ulica zagušen jurećim prilikama, sićušnim crnim mravimakoji se očajnički žure naprijed-natrag – no kad je pogledala jošjednom, nije bilo ničega, ničega osim gustih oblaka crne magle ivonja vatre i dima.„Misliš da je to Valentineovo djelo?” Dim je nagrizao Claryno grlo.

„Izgleda kao požar. Možda se razbuktao sam od sebe–”„Sjeverna vrata su otvorena.” Jace pokaže prema nečemu što je

Clary s obzirom na udaljenost i dim koji je sve izobličio jedva moglarazabrati. „Nikad ih ne ostavljaju otvorena. A demonski tornjevi suizgubili svjetlost. Zaštite su zasigurno srušene.” Izvukao je serafinskibodež iz pojasa i stisnuo ga tako snažno da su mu zglobovi poprimiliboju slonovače. „Moram otići onamo.”Strah stegne Claryno grlo. „Simon–”„Evakuirat će ga iz Garda. Ne brini se. Clary. Po svoj prilici u boljoj

je situaciji od većine njih dolje. Malo je vjerojatno da će mu demonizadavati nevolje. Donjosvjećane obično ne diraju.”„Žao mi je”, šapnula je Clary. „Ligtwoodovi... Alec... Isabelle...„Jahoel”, reče Jace, a anđeoski bodež u njegovoj zavijenoj lijevoj

ruci zasja jarko poput danjeg svjetla. „Clary, želim da ostaneš ovdje.Vratit ću se po tebe.” Srdžba koju je nosio u očima od odlaska sposjeda bila je nestala. Sada je bio vojnik.Odmahnula je glavom. „Ne. Želim ići s tobom.”„Clary–” Prekinuo se i ukočio. Trenutak kasnije i Clary je začula

teške, ritmične korake, kao i zvuk nalik pucketanju golema krijesa.Trebalo joj je nešto duže da protumači zvuk, rastavi ga na dijelovekao što se glazbeni komad rastavlja na note. „To su–”„Vukodlaci.” Jace je zurio mimo nje. Slijedeći njegov pogled,

ugledala ih je kako struje susjednim brdom kao sjena koja se širi, tu itamo osvijetljena jarkosjajnim očima. Bio je to čopor vukova – i višeod čopora; zacijelo ih je bilo na stotine, možda i tisuću. Njihov lavež izavijanje Clary su podsjećali na zvuk vatre; oštar i neugodan zvuksve je glasnije odjekivao tamom.

Clary se okrene želudac. Poznavala je vukodlake. Borila se uz njih.Ali ovo nisu bili Lukeovi vukovi, koji su se trebali brinuti o njoj i neozlijediti je. Sjetila se užasavajuće ubilačke snage Lukeova čoporakad ostane bez kontrole, pa iznenada osjeti strah.Jace je žestoko opsovao. Nije bilo vremena da posegne za drugim

oružjem; obuhvatio je Clary slobodnom rukom i čvrsto je privukao papodigao Jahoela visoko iznad njihovih glava. Svjetlo bodeža bilo jezasljepljujuće. Clary je stisnula zube–I vukovi su već stigli do njih. Bio je to iznenadan i gromoglasan

prasak – nalik lomu vala – te nalet zraka s prvim vukovima iz čoporakoji su izbili naprijed i skočili vatrenih očiju i razjapljenih čeljusti; Jacezarije prste u Claryn bok–Vukovi prelete pokraj njih s obje strane na udaljenosti od dobrih

pola metra. Clary se u nevjerici hitro ogledala, dok su se dva vuka –jedan svilenast i tigrast, a drugi golem i sivoplav – meko dočekala natlu iza njih; zastali su pa nastavili trčati i ne pogledavši iza sebe.Vukovi su ih sada posve okružili, ali nijedan ih nije ni dodirnuo. Trčalisu pored njih kao bujica sjena; krzna su im odražavala mjesečinu usrebrnim bljeskovima i gotovo da su izgledali kao rijeka obrisa koja jegrmjela prema Jaceu i Clary, a onda se razdvajala oko njih poputvode oko kamena. Dvoje sjenolovaca kao da su bili kipovi –likantropi im nisu pridavali nimalo pozornosti jureći pokraj njihrazjapljenih čeljusti i pogleda usredotočena na put.Uskoro više nisu pristizali. Jace se okrene i isprati pogledom

posljednje vukove koji su u trku prolazili kako bi sustigli ostatakdruštva. Ponovo je nastupila tišina i tek su slabašni, daleki zvukovidopirali iz grada.Jace pusti Clary, istovremeno spuštajući Jahoela. „Jesi dobro?”„Što se dogodilo?” šapnula je ona. „Ti vukodlaci... samo su prošli tik

pokraj nas–”„Idu u grad. U Alicante.” Uzeo je drugi serafinski bodež iz pojasa i

pružio joj ga. „Ovo će ti trebati.”„Znači, ne ostavljaš me ovdje?”„Nema smisla. Nigdje nije sigurno. Ali–” Oklijevao je. „Bit ćeš

oprezna?”„Bit ću oprezna”, reče Clary. „Što ćemo sada?”

Jace spusti pogled prema zapaljenom Alicanteu. „Sada ćemotrčati.”

Nikad nije bilo lako držati korak s Jaceom, a sada kad je trčaogotovo punom snagom, bilo je doslovno i nemoguće. Zapravo, Claryje osjećala kako se Jace suspreže, kako trči sporije da ga ona možepratiti i da mu nije drago zbog toga.U podnožju brda put se izravnao i zavinuo kroz šumarak visokih

stabala gustih krošnji, stvarajući privid tunela. Izišavši na drugojstrani. Clary se nađe ispred Sjevernih vrata. Kroz arkadu je vidjelakaotično miješanje dima i palucave vatre. Jace je stajao na vratima ičekao je. U jednoj je ruci držao Jahoela, a u drugoj novi serafinskibodež, no čak se i njihovo spojeno svjetlo gubilo u snažnijem sjajugorućega grada iza njegovih leđa.„Stražari”, dahtala je Clary dotrčavši do njega. „Zašto nisu ovdje?”„Bar jedan od njih nalazi se tamo preko u šumarku.” Jace trzne

bradom u smjeru iz kojeg su došli. „U komadima. Ne, ne gledaj.”Časkom je spustio pogled. „Pogrešno držiš serafinski bodež. Drži gaovako”, pokaže joj on. „I moraš mu dati ime. Cassiel bi bilo dobro.”„Cassiel”, ponovila je Clary i bodež zasja.Jace ju je prisebno promatrao. „Volio bih da sam te imao vremena

uvježbati. Jasno, ako ćemo pravo, nitko s tako malo vježbe poputtebe uopće ne bi bio sposoban koristiti serafinski bodež. Prije me točudilo, ali sad kad znamo što je Valentine učinio–”Clary ni najmanje nije željela razgovarati o tome što je Valentine

učinio. „Ili si se možda brinuo da ću ako me uvježbaš kako treba, bitibolja od tebe”, rekla je.Tračak osmijeha pojavi se u kutu Jaceovih usana. „Clary, što god

da se dogodi, ostani uz mene”, gledao ju je kroz Jahoelovo svjetlo.„Jesi razumjela?” Promatrao ju je ravno u oči, tražeći da mu toobeća.Iz nekog razloga Clary se prisjeti kako su se ljubili u travi na

posjedu Waylandovih. Činilo joj se da je od toga prošlo stotinugodina... kao da to nije bila ona. „Ostat ću uz tebe.”„Dobro.” Odriješio ju je svrnuvši pogled. „Idemo.”Jedno uz drugo polako su krenuli kroz vrata. Ušavši u grad, Clary je

postala svjesna buke kao da nikad prije nije čula borbu – bio je to

zvučni zid sazdan od ljudskih vriskova i neljudskog zavijanja,razbijanja stakla i pucketanja vatre. Od svega joj zazuji krv u ušima.Trg odmah pokraj vrata bio je pust. Na kaldrmi je bilo raštrkanih

zgrčenih obrisa; Clary ih je nastojala gledati tek površno. Pitala sekako shvatiš da je netko mrtav čak i iz daljine, bez pomnijegpregleda. Mrtvi ljudi nisu sličili onesviještenima; kao da si mogaoosjetiti da je nešto nestalo iz njih, kao da im nedostaje trun nečegbitnog, njihova srž.Jace ju je požurivao preko trga – Clary je vidjela da mu se baš i ne

sviđa što su na otvorenom, nezaštićenom prostoru – pa niz jednu odulica koja je vodila od njega. Ovdje je razaranje bilo izraženije. Izlozitrgovina bili su razbijeni, a roba opljačkana i razbacana po ulici. Uzraku se osjećao miris – užegao i težak smrad smeća. Clary je tajsmrad bio poznat. Demoni.„Ovamo”, psiknuo je Jace. Hitro su skrenuli u drugu užu ulicu.

Gornji kat jedne od kuća koje su je obrubljivale bio je zapaljen, aličinilo se da kuće pokraj nje nisu ni dirnute. Clary to na čudan načinpodsjeti na fotografije avionskih napada na London, kad seuništavalačka snaga na konkretno mjesto obrušavala pukimslučajem.Gledajući uvis, opazila je da je utvrda iznad grada obavljena

lijevkom crnog dima. „Gard.”„Rekao sam ti, evakuirat će–” Jace zastane; iz uže ulice prešli su

na veću cestu, na kojoj je ležalo nekoliko tijela. Neka su bila malena.Djeca. Jace potrči, dok ga je Clary slijedila manje odlučno. Bila su totri djeteta, vidjela je kad su se približili – nijedno nije, pomislila je sgrizodušnim olakšanjem, bilo dovoljno staro da bi se moglo raditi oMaxu. Pokraj njih nalazio se leš starijeg muškarca; ruke su mu jošuvijek bile raširene, kao da je vlastitim tijelom štitio djecu.Jace je ukrutio lice. „Clary... okreni se. Polako.”Clary se okrenula. Tik iza nje nalazio se razbijeni izlog trgovine.

Prije je u njemu bio izložen čitav toranj torti prekrivenih jarkomglazurom. Sada su bile razbacane po tlu među smrvljenim staklom, ana kaldrmi je bilo i krvi koja je pomiješana s glazurom tvorila dugeružičaste šare. Ali Jaceov glas nije zvučao upozoravajuće zbog toga.Nešto je mililo iz izloga – nešto bezoblično, golemo i sluzavo. Stvoropremljen dvostrukim nizom zubi koji su se protezali po dužini

njegova duguljastog tijela, umrljanog glazurom i posutog smrvljenimstaklom što se svjetlucalo poput sloja šećera.Provukavši se kroz izlog, demon muklo padne na kaldrmu i počne

gmizati prema Clary i Jaceu. Bilo je nešto u njegovim sipkim,mlitavim pokretima, zbog čega je Clary osjetila kiselinu u dnu grla.Povukla se, gotovo udarivši u Jacea.„To je Behemothov demon”, reče on, zureći u gmizavog stvora

ispred njih. „Jedu sve.”„Jedu li...?”„Ljude? Da”, reče Jace. „Stani iza mene.”Napravila je nekoliko koraka unatrag i stala iza njega, ne skidajući

pogled s Behemotha. Imao je nešto zbog čega joj se gadio i višenego demoni s kojima se sučeljavala ranije. Izgledao je kao slijepipuž balavac sa zubima, a kako se samo cijedio na sve strane... Alibarem se nije brzo kretao. Jaceu ga ne bi trebao biti prevelikproblem ubiti.Kao da ga je potakla njezina misao. Jace žustro krene naprijed

zamahnuvši blještavim serafinskim bodežom. Zabijanje sječiva uBehemothova leđa zvučalo je poput gnječenja prezrela voća. Demonkao da se zgrčio, a onda se zatrese i nanovo oblikuje, naglo senašavši metar dalje.Jace povuče Jahoela. „Toga sam se bojao”, promumljao je. „Samo

je napola tjelesan. Teško ga je ubiti.”„Onda ga nemoj ubiti.” Clary je potegnula Jacea za rukav. „Barem

nije brz. Nestanimo odavde.”Jace joj nevoljko dopusti da ga povuče natrag. Okrenuli su se kako

bi potrčali u smjeru iz kojeg su došli–No demon je već bio ondje, ispred njih, ispriječivši se na cesti.

Činilo se da je narastao, a k tome je i ispuštao tih zvuk nalik ljutitomcvrčanju kukca.„Mislim da ne želi da odemo”, reče Jace.„Jace–”Ali on je već trčao prema stvoru široko zamahnuvši bodežom,

naumivši mu odrezati glavu. No stvor se samo ponovo zatrese inanovo oblikuje, ovaj put iza njega. Propeo se pokazujući svojudonju stranu, izbrazdanu kao u žohara. Jace hitro zakrene i obruši

Jahoela, probivši trbuh stvoru. Zelena tekućina gusta poput sluzišikne po bodežu.Jace korakne unatrag, zgađeno kriveći lice. Behemoth je i dalje

jednako cvrčao. Još je tekućine šiknulo iz njega, ali činilo se da nijeozlijeđen. Odlučno se kretao naprijed.„Jace!” viknula je Clary. „Tvoj bodež–”Jace spusti pogled. Behemothova sluz prekrila je serafinski bodež,

zamućujući mu sjaj. Jace je još gledao u njega, kad bodež zabrekćei ugasi se kao vatra posuta pijeskom. Opsovavši, Jace ispusti oružjeprije nego što mu demonova sluz dođe do kože.Behemoth se ponovo propne, spreman za napad. Jace hitro

uzmakne, no već u sljedećem trenutku Clary se sjuri između njega idemona, zamahujući svojim serafinskim bodežom. Ubola jestvorenje tik ispod niza zubi, a probijeno tkivo pritom je odvratnozašljapkalo.Dahćući, Clary se hitro povuče, dok je demona opet hvatao grč.

Činilo se da mu za novo oblikovanje treba određena količina energijesvaki put kad bi ga se ranilo. Kad bi ga samo mogli raniti dovoljnoputa–Nešto se pomakne na rubu Claryna vidokruga, tračak nečeg

sivosmeđeg, hitrog. Nisu bili sami na ulici. Jace se okrene šireći oči.„Clary!” viknuo je. „Iza tebe!”Clary se u trenutku okrene čvrsto stišćući blještavog Cassiela, baš

kad se vuk bacio prema njoj razjapivši čeljust u divlji cerek.Jace je nešto viknuo; Clary ga nije razumjela, ali vidjela je njegov

izbezumljeni pogled, čak i kad se bacila u stranu, maknuvši se vukus puta. Preletio je pokraj nje isturenih pandži i zakrivljenog tijela iobrušio se na svoju metu – Behemotha; spljoštio ga je na tlu i staokomadati iskešenim zubima.Demon je vrištao, koliko se vrištanju mogao približiti – glasao se

visokim piskutanjem koje je zvučalo kao da se ispušta zrak izbalona. Vuk je bio na njemu, pritiskao ga o tlo, njuške dubokozabijene u njegovu sluzavu kožu. Behemoth se tresao i koprcao uočajničkim pokušajima da se nanovo oblikuje i iscijeli ozljede, no vukmu nije davao ni najmanju šansu za to. Pandži duboko zarivenih udemonovo tijelo, vuk je zubima otkidao komade želatinastog mesa,ne obazirući se na zelenu tekućinu koja je štrcala na sve strane.

Behemoth započne s posljednjim, očajničkim nizom grčeva; reckastisu mu zubi klopotali dok se koprcao – a onda je nestao, ostavljajućiza sobom samo ljepljivu lokvu zelene tekućine koja je isparavala nakaldrmi.Vuk se oglasi nekakvim zadovoljnim roktajem pa se okrene te

pogleda Jacea i Clary očima posrebrenima mjesečinom. Jace izvučenovi bodež iz pojasa i visoko ga podigne, crtajući u zraku žarku linijuizmeđu njih i vukodlaka.Vuk zareži, a dlaka na leđima oštro mu se nakostriješi.Clary uhvati Jacea za ruku. „Ne... nemoj.”„To je vukodlak. Clary–”„Ubio je demona za nas! Na našoj je strani!” Odmaknula se od

Jacea prije no što ju je stigao povući natrag i počela se polakopribližavati vuku, ispruženih ruku i otvorenih dlanova. Progovoritihim, mirnim glasom. „Žao mi je. Žao nam je. Znamo da nas ne želišozlijediti.” Zastala je i dalje ispruženih ruku, dok ju je vuk promatraopraznim pogledom. „Tko... tko si ti?” upitala je. Pogledala je Jaceapreko ramena i namrštila se. „Možeš li to skloniti?”Jace je izgledao kao da joj upravo namjerava vrlo jasno dati do

znanja da se serafinski bodež koji bliješti ne sklanja u opasnojsituaciji, no prije nego što je dospio bilo što reći, vuk još jednom tihozareži i počne se uzdizati. Noge su mu se produžile, leđa uspravila,a čeljust uvukla. Za nekoliko je trenutaka ispred njih stajala djevojkau zamrljanoj bijeloj trapez-haljini; kovrčava joj je kosa bila svezana umnogostruke pletenice, a vrat joj je obavijao ožiljak.„Tko si ti?” djevojka je ogorčeno oponašala Clary. „Ne mogu

vjerovati da me niste prepoznali. Pa nije da svi vukovi izgledaju bašisto. Ti ljudi.”Clary ispusti uzdah olakšanja. „Maia!”„Da, to sam ja. Spašavam vam guzice, kao i obično.” Osmjehnula

se. Bila je poprskana krvlju i sukrvicom, što nije bilo tako vidljivo navučjem krznu, ali crne i crvene pruge izrazito su joj se isticale nasmeđoj koži. Stavila je ruku na trbuh. „Usput, ovo je bilo odurno. Nemogu vjerovati da sam prožvakala cijelog tog demona. Nadam se danisam alergična.”„Ali što radiš ovdje?” upitala je Clary. „Mislim, nije da nam nije drago

što te vidimo, ali–”

„Zar ne znate?” Maia je zbunjeno pogledala Jacea pa Clary. „Lukenas je doveo ovamo.”„Luke?” piljila je Clary. „Luke je... ovdje?”Maia je kimnula. „Stupio je u vezu sa svojim čoporom, a i mnogim

drugima, sa svima kojih se mogao sjetiti, i rekao nam da moramootići u Idris. Do granice smo došli avionom i odande nastavili. Nekisu čopori kroz Portal došli do šume gdje smo se sastali. Luke jerekao da će nefili trebati našu pomoć...” Glas joj je postupno bivaosve tiši. „Zar niste znali?”„Ne”, reče Jace, „a vjerujem da ni Klava ne zna. Nije im baš stalo

do pomoći donjosvjećana.”Maia se uspravi; iz očiju joj je iskrio bijes. „Da nije bilo nas, sve bi

vas pobili. Nitko nije branio grad kad smo stigli–”„Nemoj”, reče Clary prostrijelivši Jacea ljutitim pogledom. „Zbilja,

zbilja sam ti zahvalna što si nas spasila, Maia, a i Jace, premda jetako tvrdoglav da bi si radije nabio serafinski bodež u oko nego topriznao. I nemoj reći da se nadaš da će to i napraviti”, brzo dodavidjevši djevojčin izraz lica, „jer nam to zaista neće pomoći. Sadatrebamo otići do Lightwoodovih, a onda moram pronaći Lukea–”„Lightwoodovi? Mislim da su u Dvorani Sporazuma. Tamo

odvodimo stanovništvo. U svakom slučaju, vidjela sam Aleca tamo”,reče Maia, „i vješca, onog sa šiljatom kosom. Magnusa.”„Ako je Alec tamo, onda su zasigurno i drugi.” Zbog olakšanja na

Jaceovu licu Clary mu je poželjela dodirnuti rame. Ali nije to učinila.„Pametno je što sve odvodite u Dvoranu; zaštićena je.” Zataknuo jeblještavi serafinski bodež za pojas. „Hajde, idemo.”

Clary je prepoznala unutrašnjost Dvorane Sporazuma čim je ušla unju. Bilo je to mjesto koje je sanjala, gdje je plesala sa Simonom, pas Jaceom.Ovamo sam se pokušala poslati Portalom, pomislila je gledajući

blijedobijele zidove i visok strop s golemim krovnim prozorom krozkoji je vidjela noćno nebo. Premda je prostorija bila vrlo prostrana,činila se nekako manjom i mračnijom nego u njezinu snu. U središtuje zbilja bila fontana sa sirenom koja je štrcala vodu, ali kao da jeizgubila sjaj, a stube koje su vodile do nje bile su krcate ljudima, odkojih su mnogi imali zavoje. Prostor je bio pun sjenolovaca, ljudi koji

su se žurili amo-tamo i povremeno zastajali kako bi se zagledali ulice drugog prolaznika, kao da se nadaju da bi mogli pronaćiprijatelja ili rođaka. Pod je bio prljav, pun blatnih i krvavih tragova.Tišina je ostavila najjači dojam na Clary. Da se radi o posljedicama

neke katastrofe u svijetu ovozemaljaca, ljudi bi vikali, vrištali, dozivalijedni druge. No u prostoriji gotovo da se nije čuo ni šum. Ljudi su tihosjedili, neki uronivši glavu među ruke, neki zureći u prazno. Djeca suse šćućurila uz roditelje, ali nitko nije plakao.Clary je primijetila još nešto dok je između Jacea i Maie ulazila

dublje u prostoriju. Pokraj fontane u nepravilnom krugu stajala jeskupina zaprljanih ljudi. Bili su nekako odvojeni od drugih, a kad ih jeMaia ugledala i osmjehnula se. Clary je shvatila i zašto.„Moj čopor!” viknula je Maia. Jurnula je prema njima, zastavši samo

kako bi načas preko ramena pogledala Clary. „Sigurna sam da jeLuke negdje ovdje”, doviknula je i nestala u skupini koja ju jeopkolila. Clary se na trenutak upitala što bi bilo da pođe za mladomvukodlačicom. Bi li je dočekali srdačno, kao Lukeovu prijateljicu, ilibili sumnjičavi prema njoj kao tek još jednom sjenolovcu?„Nemoj”, reče Jace kao da joj čita misli. „To nije–”No Clary nikad nije saznala što je želio reći jer se prolomilo „Jace!” i

pojavio se Alec, zadihan nakon što se kroz gužvu probio do njih.Crna mu je kosa bila sva raskuštrana, na odjeći je imao krvi, no očisu mu sjajile što od olakšanja, što ljutnje. Zgrabio je Jacea za prednjidio jakne. „Što ti se dogodilo?”Jace je izgledao uvrijeđeno. „Što se meni dogodilo?”Alec ga je dobrano protresao. „Rekao si da ideš u šetnju! Kakva to

šetnja traje šest sati?”„Dugačka?” nabacio je Jace.„Mogao bih te ubiti”, reče Alec puštajući Jaceovu jaknu. „Ozbiljno

razmišljam o tome.”„Ali u čemu je onda poanta?” reče Jace i pogleda uokolo. „Gdje su

ostali? Isabelle i–”„Isabelle i Max su kod Penhallowovih sa Sebastianom”, reče Alec.

„Mama i tata krenuli su po njih. A Aline je ovdje, s roditeljima, ali nepriča baš mnogo. Prilično se loše provela s Rahabinim demonomkod jednog od kanala. Izzy ju je spasila.”

„A Simon?” upita Clary zabrinuto. „Jesi li vidio Simona? Trebao sespustiti iz Garda s drugima.”Alec odmahne glavom. „Ne, nisam... Ali nisam vidio ni Inkvizitora ni

Konzula. Simon bi vjerojatno bio s jednim od njih. Možda su sezaustavili negdje drugdje ili–” Aleca prekine žamor koji se brzoraširio prostorijom; Clary opazi da su likantropi podigli glave, budnikao lovački psi kad nanjuše divljač. Okrenula se–I ugledala Lukea, iscrpljenog i umrljanog krvlju, kako ulazi kroz

dvostrana vrata Dvorane.Potrčala je prema njemu, zaboravljajući koliko je bila uzrujana kad

je otišao i koliko je on bio ljutit na nju zato što ih je dovela ovamo;sve je to zaboravila, osjećajući samo radost što ga vidi. Na trenutakje izgledao iznenađeno ugledavši je kako juri prema njemu – a ondase osmjehnuo, ispružio ruke i podigao je u zagrljaj, kao kad je bilamala. Vonjao je po krvi, flanelu i dimu i na trenutak je zatvorila oči,sjetivši se kako je Alec zgrabio Jacea čim ga je vidio u Dvorani – jertako se postupa s članom obitelji za kojeg si bio zabrinut; zgrabiš gai držiš pa mu kažeš koliko te naljutio, što je u redu jer ma koliko godse naljutiš, on ti i dalje pripada. Ono što je rekla Valentineu bila jeistina. Luke je dio njezine obitelji.Spustio ju je natrag na tlo, pritom se malko lecnuvši. „Oprezno”,

rekao je. „Croucherov demon me kod Merryweatherskog mostazahvatio po ramenu.” Spustio joj je ruke na ramena i proučavao lice.„No ti si dobro, zar ne?„Kakva dirljiva scena”, začuo se hladan glas. „Jelda?”S jednom Lukeovom rukom i dalje na ramenu Clary se osvrnula. Iza

nje je stajao visok muškarac u plavom plaštu koji mu se vrtio okonogu kad je krenuo prema njima. Lice ispod kapuljače plašta kao damu je bilo isklesano: izbočene jagodice, orlovske linije i pospane oči.„Luciane”, rekao je ne pogledavši Clary. „Mogao sam i očekivati da tistojiš iza ove... ove invazije.”„Invazije!” ponovio je Luke, a njegov čopor likantropa naglo mu se

nade iza leda. Pristigli su tako brzo i tiho da se činilo kako su senaprosto pojavili. „Nismo mi napali vaš grad. Konzule, negoValentine. Mi samo pokušavamo pomoći.”„Klava ne treba pomoć”, odbrusio je Konzul. „Ne od takvih poput

vas. Prekršili ste Zakon samim ulaskom u Grad od Stakla, postojale

zaštite ili ne. To vam je zacijelo poznato.”„Mislim da je prilično jasno kako Klava treba pomoć. Da nismo

došli, još bi mnogi od vas sada bili mrtvi.” Luke preleti pogledom poprostoriji; primaklo im se nekoliko skupina sjenolovaca kako bi vidjelišto se događa. Neki od njih nisu izbjegavali Lukeov pogled, dok sudrugi spuštali glave kao da su posramljeni. Ali nitko od njih, silno seiznenadila Clary, nije izgledao ljutito. „Učinio sam to da ti neštodokažem, Malachi.” Malachiev glas bio je hladan. „A što mi to želišdokazati?”„Da nas trebate”, reče Luke. „Da porazite Valentinea, treba vam

naša pomoć. Ne samo pomoć likantropa, nego svih donjosvjećana.”„Što to donjosvjećani mogu poduzeti protiv Valentinea?” upita

prezrivo Malachi. „Luciane, dovoljno si mudar da znaš kako griješiš.Nekoć si bio jedan od nas. Uvijek smo se sami opirali svimopasnostima i čuvali svijet od zla. Valentineova moć sada će sesudariti s našom. Donjosvjećanima je najbolje da nam se sklone sputa. Mi smo nefili; svoje bitke vodimo sami.„To nije baš posve točno, zar ne?” upitao je baršunast glas. Bio je to

Magnus Bane u dugom svjetlucavom kaputu, s nizovima prstenovana ušima i vragolastim izrazom lica. Clary nije imala pojma odakle sestvorio. „Koristili ste pomoć vještaca više nego jednom i za topoprilično platili.”Malachi se namrštio. „Ne sjećam se da te Klava pozvala u Grad od

Stakla, Magnuse Baneu.”„Nije”, reče Magnus. „Zaštite su vam srušene.”„Zbilja?” Konzulov glas bio je natopljen sarkazmom. „Nisam

primijetio.”Magnus kao da se zabrinuo. „Pa to je strašno. Netko vam je trebao

javiti.” Pogledao je Lukea. „Reci mu da su zaštite srušene.”Luke je izgledao ogorčeno. „Malachi, za ime Boga, donjosvjećani

su jaki. Brojni smo. Kažem ti, možemo pomoći.”Konzul je podigao glas. „A ja kažem da niti trebamo niti želimo vašu

pomoć!”„Magnuse”, šapnula je Clary prišuljavši se vješcu. Okupljena

gomilica promatrala je svađu Lukea i Konzula, pa je bila priličnosigurna da nitko ne obraća pozornost na nju. „Dođi popričati samnom dok su oni zaokupljeni prepirkom.”

Magnus je načas upitno pogleda pa kimne i odvuče je, prolazećikroz mnoštvo kao da reže maslac. Činilo se kako nitko od okupljenihsjenolovaca i vukodlaka ne želi stati na put metar i osamdesetvisokom vješcu mačjih očiju i maničnog smiješka. Užurbano jegurnuo Clary u tih kutak. „O čemu se radi?”„Nabavila sam knjigu”, izvuče je ona iz džepa prljavog kaputa,

ostavljajući otiske prstiju na žućkastobijelim koricama. „Otišla sam naValentineov posjed. Bila je u knjižnici kao što si i rekao. I–” Zastane,misleći na zarobljenog anđela. „Nema veze.” Pružila mu je Bijeluknjigu. „Evo. Uzmi je.”Magnus zgrabi knjigu dugim prstima. Listao ju je šireći oči. „Ovo je

čak i bolje od onoga što sam čuo”, veselo je obznanio. „Jedva čekamda počnem koristiti ove čarolije.”„Magnuse!” Claryn oštri glas vratio ga je na Zemlju. „Najprije moja

majka. Obećao si.”„Ja ne kršim obećanja”, ozbiljno je kimnuo vještac.„Ima još nešto”, dodala je, misleći na Simona. „Prije no što odeš–”„Clary!” odjeknuo je zadihan glas pokraj njezina ramena.

Iznenađeno se okrenula i ugledala Sebastiana kako stoji uz nju.Nosio je opremu koja je na njemu izgledala nekako vjerodostojno,pomislila je, kao da je rođen da je nosi. Dok su svi ostali bili neurednii umrljani krvlju, on je izgledao netaknuto, izuzev dviju ogrebotinakoje su mu se protezale duž lijevog obraza, kao da ga je netkonapao pandžama. „Bio sam zabrinut za tebe.Na putu ovamo otišao sam do Amatis, no ondje te nije bilo, a ona je

rekla da te nije vidjela–”„Tjah, dobro sam.” Clary načas pogleda Magnusa, koji je privio

Bijelu knjigu na prsa. Sebastian je podigao uglate obrve. „Jesi li tidobro? Tvoje lice–” Podigla je ruku i dotakla mu ogrebotine; krv je idalje pomalo izbijala iz njih.Sebastian slegne ramenima, nježno joj odgurnuvši ruku. „Dohvatila

me demonka nedaleko od Penhallowovih. Ali dobro sam. Što sedogađa?”„Ništa. Baš sam razgovarala s Ma... Ragnorom”, ispravi se brže-

bolje Clary, s užasom se sjetivši da Sebastian nema pojma tko jezapravo Magnus.

„S Maragnorom?” Sebastian podigne obrve u luk. „Kako ti kažeš.”Radoznalo je pogledao Bijelu knjigu. Clary poželi da je Magnusskloni jer joj se onako na njegovim prsima jasno vidio pozlaćeninaslov. „Što je to?” Magnus ga je trenutak-dva pomno promatrao,prosuđujući ga mačjim očima. „Knjiga čarolija”, reče napokon. „Ništašto bi bilo zanimljivo sjenolovcu.”„Zapravo, moja teta skuplja knjige čarolija. Mogu li je vidjeti?”

ispružio je Sebastian ruku, ali prije no što je Magnus stigao odbiti,Clary začuje kako je netko doziva – Jace i Alec sjurili su se do njih, abilo je očito da nijedan od njih dvojice nije osobito sretan što vidiSebastiana.„Mislim da sam ti rekao da ostaneš s Maxom i Isabelle!” napao ga

je Alec. „Zar si ih ostavio same?”Sebastian polako okrene glavu prema Alecu. „Tvoji roditelji stigli su

kući, baš kao što si predvidio.” Glas mu je bio hladan. „Poslali su meda vam javim kako su dobro, isto kao Izzy i Max. Na putu su ovamo.”„E pa”, javi se Jace glasom punim sarkazma, „hvala ti što si nam

prenio tu vijest čim si stigao.”„Nisam vas vidio kad sam stigao”, reče Sebastian. „Vidio sam Clary.„Zato što si nju tražio.”„Zato što moram razgovarati s njom. Nasamo.” Ponovo je uhvatio

Claryn pogled, sada je promatrajući tako prodorno da je to pokoleba.Željela mu je reći da je ne gleda tako dok je Jace u blizini, ali to bizvučalo nerazumno i šašavo; uostalom, možda joj doista ima neštovažno reći. „Clary?” Kimnula je. „U redu. Na sekundu”, rekla je,opazivši kako se Jaceov izraz lica mijenja; nije se mrštio, već jeizgledao potpuno mirno. „Odmah se vraćam”, dodala je, no Jace nijegledao nju. Gledao je Sebastiana.On je uhvati za zapešće i odvuče od ostalih, vodeći je prema

najvećoj gužvi. Osvrnula se preko ramena. Svi su gledali za njom,čak i Magnus. Vidjela je kako je lagano odmahnuo glavom.Počela se odupirati. „Sebastiane. Stani. Što je? Što mi imaš reći?”Okrenuo se prema njoj, i dalje je držeći za zapešće. „Volio bih da

izađemo”, reče on. „Da popričamo u četiri oka–”„Ne. Želim ostati ovdje”, reče ona, osjetivši da joj je glas lagano

zadrhtao, kao da nije bila sigurna što zapravo želi. Ali bila je sigurna.Snažno je izvukla ruku iz njegova stiska. „Što je s tobom?”

„Ona knjiga koju je Fell držao”, reče on, „Bijela knjiga... znaš liodakle mu?”„O tome si želio razgovarati sa mnom?”„To je izuzetno moćna knjiga čarolija”, pojasni Sebastian. „Tu

knjigu... tjah, mnogi je već dugo traže.”Clary razdraženo uzdahne. „U redu, Sebastiane, slušaj me”, reče.

„Ono nije Ragnor Fell. Ono je Magnus Bane.”„Ono je Magnus Bane?” Sebastian se naglo okrene i zapilji, a zatim

uputi Clary optužujući pogled. „Cijelo vrijeme si znala, zar ne?Poznaješ Banea.”„Da. Oprosti, ali nije htio da ti ga otkrijem. On mi jedini može

pomoći spasiti majku. Zato sam mu dala Bijelu knjigu. U njoj ječarolija koja joj može pomoći.”Nešto je bljesnulo u dubini Sebastianovih očiju, a Clary je s

iznenadnim grčem osjetila da nešto nije kako treba, kao onda kad juje Sebastian poljubio; kao da je koraknula naprijed očekujući čvrstotlo, ali umjesto toga sunovratila se u prazninu. Sebastian je nagloispružio ruku i zgrabio je za zapešće. „Dala si knjigu... Bijelu knjigu...vješcu? Prljavom donjosvjećaninu?”Clary se posve umirila. „Ne mogu vjerovati da si to rekao.” Spustila

je pogled na Sebastianovu šaku kojom joj je obavio zapešće.„Magnus mi je prijatelj.”Sebastian neznatno popusti stisak. „Oprosti”, reče. „Nisam to smio

reći. Samo... koliko dobro poznaješ Magnusa Banea?”„Poznajem ga bolje nego tebe”, reče Clary hladno. Načas pogleda

prema mjestu gdje je uz Jacea i Aleca ostavila Magnusa – iprenerazi se. Magnusa nije bilo. Jace i Alec bili su sami i promatralinju i Sebastiana. Mogla je osjetiti sav žar Jaceova negodovanja, kaoda stoji pokraj pećnice.Sve mračnijih očiju Sebastian je slijedio njezin pogled. „Dovoljno

dobro da znaš kamo je otišao s tvojom knjigom?”„To nije moja knjiga. Dala sam mu je”, odbrusila je Clary. „A i ne

vidim kakve to veze ima s tobom. Gle, zahvalna sam ti što si mi jučerponudio pomoć da pronađem Ragnora Fella, ali sad me već zbiljaplašiš. Vraćam se prijateljima.”Htjela se okrenuti, ali on se ispriječi. „Oprosti. Nisam ono smio reći.

Samo... ima još stvari u vezi ovoga za koje ne znaš.”

„Pa, reci, kojih stvari?”„Dođi van sa mnom. Sve ću ti reći.” Glas mu je bio uznemiren,

zabrinut. „Clary, molim te.”Odmahnula je glavom. „Moram ostati ovdje. Moram čekati Simona.”

Bila je to dijelom istina, a dijelom izlika. „Alec mi je rekao da ćeovamo dovoditi zarobljenike–”Sebastian je odmahivao glavom. „Clary, zar ti nitko nije rekao?

Ostavili su zarobljenike. Čuo sam Malachija kad je govorio o tome.Grad je napadnut i evakuirali su ga, ali nisu izvukli zarobljenike.Malachi je rekao da su obojica ionako u savezu s Valentineom i da biih bilo odveć rizično pustiti.” Claryna glava kao da je bila punamagle; osjetila je vrtoglavicu i laganu mučninu. „To ne može bitiistina.”„Istina je”, reče Sebastian. „Kunem se.” Ponovo je jače stisnuo

Claryno zapešće. Zaljuljala se. „Mogu te povesti gore. Gore doGarda. Mogu ti pomoći da ga izvučeš. Ali moraš mi obećati da ćeš–”„Ne mora ti ona ništa obećati”, reče Jace. „Pusti je, Sebastiane.”

Trgnuvši se, Sebastian olabavi stisak na Clarynu zapešću. Onaizvuče ruku i okrenuvši se, ugleda Jacea i Aleca kako se mršte. Jaceje lagano prislonio ruku na držak serafinskog bodeža za pojasom.„Clary može što ju je volja”, reče Sebastian. Nije se mrštio; lice mu

je izgledalo nekako ukočeno, ostavljajući još gori dojam. „A sada želipoći sa mnom i spasiti prijatelja. Prijatelja koji je zbog vas završio uzatvoru.” Alec je na to problijedio, ali Jace samo odmahne glavom.„Ne sviđaš mi se”, reče zamišljeno. „Znam da se svima drugimasviđaš, Sebastiane, ali meni ne. Možda zato što se tako silno trudišpridobiti ljude. Možda sam ja samo tvrdoglav gad. Ali ne sviđaš mi sei nije mi se svidjelo što si bio grub prema mojoj sestri. Ako želi otićido Garda i potražiti Simona, neka ide. Ali ići će s nama. Ne s tobom.”Sebastianovo lice i dalje je izgledalo ukočeno. „Mislim da bi ona

trebala sama odlučiti”, rekao je. „Zar ne?”Obojica su svrnula pogled na Clary. Ona je pogledala mimo njih,

prema Lukeu, koji je još uvijek raspravljao s Malachijem.„Želim ići s bratom”, rekla je.Nešto je zasvjetlucalo u dubini Sebastianovih očiju – ali prebrzo je

nestalo da bi Clary shvatila o čemu se radi, no osjetila je trnce ispod

potiljka, kao da ju je ondje netko dotaknuo hladnom rukom. „Pajasno”, rekao je Sebastian i odmaknuo se.Alec se prvi pokrenuo; gurao je Jacea ispred sebe, prisiljavajući ga

da hoda. Već su odmakli prema vratima, kad je Clary shvatila da jeboli zapešće – žarilo ju je kao da se opekla. Spustila je pogledočekujući da će tamo gdje ju je Sebastian stiskao vidjeti trag. Ali nijebilo ničega. Samo je umrljala rukav krvlju kad mu je dodirnularasjekotinu na licu. No zapešće ju je i dalje peklo. Namrštila se,spustila rukav i požurila se za Jaceom i Alecom.

12IZ DUBINE

Simonove ruke bile su tamne od krvi.Pokušao je iščupati rešetke na prozorima i vratima ćelije, ali čim bi

duže zadržao bilo koju od njih, žigosala bi mu dlanove krvavimposjekotinama. Naposljetku se dahćući srušio na tlo i tupo zapiljio uruke; ozljede su brzo zacjeljivale – posjekotine su se zatvarale, azacrnjena koža ljuštila kao u ubrzanom filmu.Onkraj zida ćelije Samuel je molio. „Kad navali na nas kakvo zlo,

osvetni mač ili kuga, ili glad, te kad stanemo pred ovim Domom ipred tobom, i zavapimo k tebi iz svoje nevolje, usliši nas i spasi–”6

Simon je znao da ne može moliti. Već je bio pokušavao, no Božje bimu ime opeklo usta, gušeći ga. Pitao se zašto mu te riječi strujemislima ako ih ne može izgovoriti. I zašto može stajati napodnevnom svjetlu i ostati živ, ali ne može izreći posljednju molitvu.Dim se počeo polako širiti niz hodnik poput usredotočenog duha.

Simon je osjećao miris paleži i čuo pucketanje vatre koja izmičekontroli, ali bio je čudnovato suzdržan, kao da je daleko od svega.Bilo je neobično postati vampir, na dar dobiti nešto što se možeopisati jedino kao vječni život, a onda ipak umrijeti sa šesnaestgodina.„Simone!” Glas je bio slab, ali ipak ga je zahvaljujući svom sluhu

razaznao kroz praskanje i pucketanje sve veće vatre. Dim u hodnikubio je nagovijestio vrućinu, koja je sada stigla do njega, pritišćući gapoput vrelog zida. „Simone!”Bio je to Claryn glas. Prepoznao bi ga bilo gdje. Pitao se je li ga

zazvao njegov um, koji mu sada potiče sjećanja na ono što je najviševolio u životu kako bi ga lakše proveo kroz umiranje.„Simone, mamlaze jedan! Ovdje sam! Na prozoru!”Simon skoči na noge. Sumnjao je da bi mu um zazvao takvo što.

Kroz sve gušći dim vidio je kako se nešto bijelo miče uz rešetkeprozora. Kad se približio, bijeli su se obrisi pretvorili u šake kojestežu rešetke. Skočio je na poljski krevet i nadglasavajući vatru,viknuo: „Clary?”„O, hvala ti, Bože.” Jedna se ruka ispružila i stisnula mu rame.

„Izbavit ćemo te odavde.”

„Kako?” upitao je Simon opravdano, no tad se začuje naguravanje iClaryne ruke nestanu. Trenutak kasnije na njihovom su se mjestunašle nove, veće ruke, nedvojbeno muške, s ožiljcima nazglobovima tankih, pijanističkih prstiju.„Pričekaj.” Jaceov glas bio je smiren, samouvjeren, baš kao da

čavrljaju na zabavi, a ne kroz rešetke tamnice koja je vrlo brzogorjela. „Možda bi bilo dobro da se odmakneš.”Preplašen, Simon posluša i pomakne se u stranu. Jace snažnije

stisne rešetke, a zglobovi na prstima mu zastrašujuće pobijele.Začuje se škripav prasak – kvadrat rešetki naglo iskoči iz kamena iuz zveket tresne pokraj kreveta. Kamena prašina stuštila se dolje uzagušljivom bijelom oblaku.Na praznom prozorskom okviru pojavi se Jaceovo lice. „Simone.

DOĐI.” Ispružio je ruku.Simon je prihvati i osjeti kako ga Jace vuče gore, a onda sam

zgrabi okvir prozora i podigne se kroz usku četvorinu kao zmija kojase migolji kroz tunel. Trenutak kasnije izvalio se na vlažnu travu inetremice zagledao u krug zabrinutih lica iznad sebe. Jace, Clary iAlec – svi su ga promatrali sa zebnjom.„Izgledaš usrano, vampiru”, reče Jace. „Što ti je to s rukama?”Simon sjedne. Ruke su mu zacijelile, ali još su bile crne na

mjestima gdje ih je bio pritisnuo uz rešetke ćelije. Prije no što jestigao odgovoriti. Clary ga iznenada snažno zagrli.„Simone”, šapnula je. „Ne mogu vjerovati. Nisam ni znala da si

ovdje. Sve do sinoć mislila sam da si u New Yorku–”„Da, tjah, ni ja nisam znao da si ti ovdje”, reče Simon, ljutito

pogledavši Jacea preko njezina ramena. „Zapravo, mislim da mi jeizričito rečeno da nisi ovdje.”„Nikad to nisam rekao”, napomenuo je Jace. „Samo te nisam

ispravio kad si bio, znaš, u krivu. No upravo sam te spasio od smrti uplamenu, pa mi se čini da se ne bi trebao ljutiti.”Od smrti u plamenu. Simon se odmakne od Clary i pogleda uokolo.

Nalazili su se u kockastom vrtu koji je s dvije strane bio zagrađenbedemima utvrde, a s druge dvije gusto poredanim stablima. Stablasu bila razmaknuta tamo gdje je bio šljunčani put koji je vodio s brdau grad – put je bio obrubljen bakljama vještičjeg svjetla, no samo ihje nekoliko gorjelo, bacajući slab i nestalan sjaj. Simon je podigao

pogled prema Gardu. Iz tog kuta vatra jedva da se mogla uočiti –crni je dim obojio nebo iznad utvrde, svjetlo je na pokojem prozoruizgledalo neprirodno jarko, no kameni su zidovi dobro skrivali svojutajnu.„Samuel”, reče Simon. „Moramo izvući Samuela.”Clary se zbuni. „Koga?”„Nisam bio sam tamo dolje. Samuel... on je bio u susjednoj ćeliji.„Hrpa dronjaka koje sam vidio kroz prozor?” prisjetio se Jace.„Da. Malo je čudan, ali dobar je čovjek. Ne možemo ga ostaviti

dolje.” Pomažući si rukama, Simon ustane. „Samuele? Samuele!”Nije bilo odgovora. Simon je otrčao do niskog rešetkastog prozora

pokraj onog kroz koji je maloprije ispuzao. Kroz rešetke je vidiosamo vrtloge dima. „Samuele! Jesi li unutra?”Nešto se pomaklo u dimu – nešto zgrbljeno i tamno. Glasom

ohrapavjelim od dima, Samuel promuklo vikne: „Ostavi me na miru!Odlazi!”„Samuele! Stradat ćeš dolje.” Simon snažno potegne rešetke, ali

bez ikakva učinka.„Ne! Ostavi me na miru! Želim ostati!”Simon se očajnički okrene i spazi Jacea pokraj sebe. „Pomakni se”,

reče Jace i kad se Simon pomaknuo u stranu, čizmom silovito udaripo rešetkama koje se otkinu iz ležišta i stropoštaju u Samuelovućeliju. Samuel hrapavo krikne.„Samuele! Jesi li dobro?” Simonu se pred očima pojavi slika

Samuela s razmrskanom glavom ispod rešetaka.Samuel se sada već derao. „ODLAZI!”Simon svrne pogled na Jacea. „Čini se da misli ozbiljno.”Jace ogorčeno zavrti plavom glavom. „Baš si morao steći ludog

zatvorskog prijatelja, je l’? Nisi jednostavno mogao brojiti stropnepločice ili pripitomiti miša kao svaki normalan zatvorenik?” Nečekajući odgovor, Jace legne na zemlju i stane puzati kroz prozor.„Jace!” krikne Clary i s Alecom jurne prema prozoru, ali Jace je već

bio na drugoj strani i spustio se u ćeliju. Clary pogledom prostrijeliSimona. „Kako si ga mogao pustiti da to napravi?”„Tjah, nije mogao ostaviti čovjeka da umre tamo dolje”, reče

neočekivano Alec premda je i sam izgledao pomalo zabrinuto. „Pa oJaceu govorimo–”

Prekine se kad dvije ruke izrone iz dima. Alec zgrabi jednu, Simondrugu pa zajedno izvuku Samuela iz ćelije poput mlohave vrećekrumpira te ga polože na travnjak. Trenutak kasnije Simon i Clarydohvatili su Jaceove ruke i počeli ga izvlačiti, no on je bio znatnomanje mlohav i opsovao je kad su mu slučajno udarili glavom okamenu izbočinu. Otrese ih, ostatak puta do travnjaka otpuže sampa se iznemoglo preokrene na leda. „Joj”, oglasio se zureći u nebo.„Mislim da sam nešto istegao.” Sjeo je i pogledao Samuela. „Je li ondobro?”Samuel je zgrbljen sjedio na zemlji, ruku raširenih preko lica. Bez

glasa se ljuljao naprijed-natrag.„Mislim da nešto nije u redu s njim”, reče Alec pa spusti ruku na

Samuelovo rame. Samuel se trzne, gotovo se srušivši.„Ostavi me na miru”, reče on; glas mu je pucao. „Molim te. Ostavi

me na miru, Alec.”Alec se sav ukoči. „Što si rekao?”„Da ga ostaviš na miru”, reče Simon, ali Alec ga nije ni pogledao,

čak se činilo kako nije ni primijetio da je išta rekao. Gledao je Jaceakoji je, iznenada vrlo blijed, već ustajao.„Samuele”, reče Alec. Glas mu je bio neuobičajeno grub. „Makni

ruke s lica.”„Ne.” Samuel gurne bradu na prsa. Ramena su mu se tresla. „Ne,

molim te. Ne.”„Alec!” pobunio se Simon. „Zar ne vidiš da mu nije dobro?”Clary uhvati Simona za rukav. „Simone, nešto nije u redu.”Promatrala je Jacea – a kad nije? – koji se primicao Samuelu zureći

u njegovo pognuto tijelo. Vrhovi prstiju krvarili su mu na mjestimagdje ih je ogulio na prozorskoj izbočini i kad je maknuo kosu s očiju,ostavili su mu krvave tragove na obrazu. No činilo se da nije niprimijetio. Oči su mu bile širom otvorene, a usne ljutito stisnute.„Sjenolovče”, rekao je. Glas mu je bio kristalno jasan. „Pokaži namlice.”Samuel je oklijevao, a onda spustio ruke. Simon mu dotad nije vidio

lice, pa nije bio svjestan koliko je upalo i kako staro Samuel izgleda.Lice mu je bilo napola prekriveno gustom sivom bradom, oči su muplutale u tamnim dupljama, obrazi su mu bili puni bora. No Simonu jei dalje zbog nečega bio neobično poznat.

Alecove usne se pomaknu, ali ne progovori. No Jace progovori.„Hodge” rekao je.

„Hodge?” ponovio je Simon zbunjeno. „Ali ne može biti. Hodge je...a Samuel, on ne može biti...”„Tjah, očito baš to Hodge radi”, reče Alec gorko. „Uvjeri te da je

netko drugi.”„Ali rekao je–” započne Simon, no Clary pojača stisak na njegovoj

ruci pa on utihne. Dovoljan im je bio izraz Hodgeova lica. Nije to bilakrivnja, čak ni strah zato što su ga otkrili, već golema tuga koju jebilo teško dugo gledati.„Jace”, rekao je Hodge vrlo tiho. „Alec... tako mi je žao.”Uto se Jace pokrene kao da je usred borbe, poput sunčevih zraka

na vodi. Stane ispred Hodgea s izvučenim nožem, oštrim vrhomnaciljavši grlo svog nekadašnjeg učitelja. Po sječivu klizne odbljesakvatre. „Ne trebaju mi tvoje isprike. Daj mi razlog da te smjesta neubijem.”„Jace.” Alec je izgledao uzbunjeno. „Jace, čekaj.”Iznenada se začuje tutnjava; dio krova Garda posve je izgorio

obavijen narančastim vatrenim jezicima. Žar se ljeskao u zraku iosvijetlio tamu. Clary je mogla vidjeti svaku vlat trave i svaku boru naHodgeovu mršavom, prljavom licu.„Ne”, reče Jace. Tup pogled u očima kojima je netremice promatrao

Hodgea podsjetio je Clary na još jedno bezizražajno lice.Valentineovo. „Znao si što mi je otac učinio, zar ne? Znao si svenjegove prljave tajne.” Alec je zbunjeno pogledavao Jacea i svogbivšeg učitelja. „O čemu govoriš? Što se događa?”Hodge dodatno nabora lice. „Jonathane...”„Oduvijek si sve znao, a ništa nisi rekao. Sve te godine bio si u

Institutu, praveći se blesav.”Hodgeove se usne objese. „Nisam... nisam bio siguran”, prošaptao

je. „Ako ne vidiš dijete u najranijim danima... nisam bio siguran tko si,a još manje što si.”„Jace?” Plavim očima Alec je uznemireno gledao čas svog

najboljeg prijatelja, čas učitelja, ali njih dvojica vidjela su samo jedandrugoga. Hodge je izgledao kao da je uhvaćen u škrip koji ga steže;ruke se mu se trzale na bokovima kao da trpi bolove, a oči mu

sijevale amo-tamo. Clary se sjeti elegantno odjevenog muškarca ubiblioteci opasanoj knjigama, koji joj je ponudio čaj i dobrohotansavjet. Činilo joj se da je od toga prošlo stotinu godina.„Ne vjerujem ti”, reče Jace. „Znao si da Valentine nije mrtav.

Sigurno ti je rekao–”„Ništa mi nije rekao”, reče Hodge teško dišući. „U vrijeme kad su

me Lightwoodovi izvijestili da će uzeti k sebi sina MichaelaWaylanda, nisam čuo ni glasa od Valentinea još od Pobune. Misliosam da me zaboravio. Čak sam se i molio da je mrtav, ali nisammogao biti siguran da je tako. A onda noć prije nego što si stigao,došao je Hugo s Valentineovom porukom za mene. ‘Dječak je mojsin.’ Samo to.” Hodge hrapavo udahne. „Nisam znao bih li muvjerovao. Mislio sam da ću znati... mislio sam da ću naprosto znatipo tvom izgledu, ali nije bilo ničega, ama baš ničega što bi meuvjerilo. Pa sam pomislio da se radi o Valentineovoj varci. Ali okakvoj varci? Što nastoji postići? Ti nisi imao pojma, to mi je bilojasno, ali Valentineov cilj–”„Morao si mi reći što sam”, reče Jace u jednome dahu, kao da je

katapultirao te riječi. „U tom bih slučaju mogao nešto poduzeti.Možda bih se bio ubio.”Hodge podigne glavu i pogleda Jacea kroz svoju zamršenu, prljavu

kosu. „Nisam bio siguran”, rekao je, napola govoreći sam sebi, „akada bi me mučila sumnja, pomislio bih da je odgoj, možda, važnijiod krvi; da te se može naučiti–”„Naučiti što? Da ne budem čudovište?” Jaceov glas je drhtao, ali

nož u njegovoj ruci bio je nepomičan. „Trebao si biti pametniji.Pretvorio te u kukavicu koja kleči pred njim, jelda? A tada nisi biobespomoćno dijete. Mogao si mu pružiti otpor.”Hodge je spustio pogled. „Pokušao sam te odgojiti najbolje što sam

znao”, reče on, ali čak su i Clary njegove riječi zvučale neuvjerljivo.„Sve dok se Valentine nije vratio”, reče Jace, „a onda si napravio

sve što je tražio od tebe – predao si me njemu kao da sam pas kojimu je jednom pripadao, pas kojeg ti je nekoliko godina dao načuvanje–”„A onda si otišao”, reče Alec. „Sve si nas napustio. Zar si doista

mislio da se možeš sakriti ovdje u Alicanteu?”

„Nisam se došao skrivati”, reče Hodge beživotnim glasom. „Došaosam zaustaviti Valentinea.”„Ne misliš valjda da ćemo povjerovati u to.” Alec je ponovo zvučao

ljutito. „Uvijek si bio na Valentineovoj strani. Imao si izbora, mogao simu okrenuti leđa–”„Nikad nisam imao izbora!” podigao je Hodge glas. „Vaši roditelji

dobili su priliku za nov život, ali ja ne! Bio sam zarobljen u Institutupetnaest godina–”„Institut je bio naš dom!” reče Alec. „Zar je doista bilo tako loše

živjeti s nama, biti dio naše obitelji?”„Nije se radilo o vama.” Hodgeov glas bio je hrapav. „Vas djecu sam

volio. No vi ste bili samo djeca. A mjesto koje nikad ne smiješnapustiti ne može ti biti dom. Ponekad tjednima nisam razgovarao sodraslom osobom. Nijedan mi sjenolovac nije vjerovao. Čak se nivašim roditeljima nisam istinski sviđao; trpjeli su me jer nisu imaliizbora. Nisam se mogao oženiti ni imati vlastitu djecu. Nisam imaoživot. A vi djeca na koncu biste odrasla i otišla, a onda više čak nivas ne bih imao. Živio sam u strahu, ako se to uopće može nazvatiživotom.”„Ne možeš nas natjerati da te žalimo”, reče Jace. „Ne nakon onog

što si učinio. I kojeg si se vraga bojao, kad si sve vrijeme provodio uknjižnici? Grinja iz prašine? Mi smo izlazili i borili se s demonima!”„Bojao se Valentinea”, reče Simon. „Zar ne shvaćaš–”Jace mu uputi otrovan pogled. „Zaveži, vampiru. Ovo nema nikakve

veze s tobom.”„Ne baš Valentinea”, reče Hodge, pogledavši Simona valjda prvi put

otkad su ga izvukli iz ćelije. Nešto u njegovim očima iznenadilo jeClary – pogled mu je bio umoran ali gotovo topao. „Bojao sam sevlastite slabosti kad je Valentine u pitanju. Znao sam da će sejednoga dana vratiti. Znao sam da će pokušati opet doći na vlast iupravljati Klavom. I znao sam što mi može ponuditi. Osloboditi mekletve. Život. Mjesto u svijetu. U njegovu svijetu opet bih mogao bitisjenolovac. U ovome to više nikad ne bih mogao biti.” Bilo je bolnoslušati ogoljenu čežnju u njegovu glasu. „Znao sam da ću biti preslabda odbijem tu mogućnost ako mi je ponudi.”„A pogledaj što si dobio”, bijesno će Jace. „Trunuo si u ćeliji Garda.

Je li nas vrijedilo izdati?”

„Na to pitanje znaš odgovor.” Hodge je zvučao iscrpljeno. „Valentineje skinuo kletvu s mene. Zakleo se tako i učinio je to. Mislio sam daće me vratiti u Krug ili u ono što je tada bilo ostalo od njega. Ali nije.Čak me ni on nije želio. Znao sam da za mene neće biti mjesta unjegovu novom svijetu. I znao sam da bih prodao sve što imam zaneko skrovište.” Spustio je pogled na stisnute, prljave ruke. „Samomi je jedna stvar još bila preostala – jedna mogućnost da ne potratimživot u potpunosti. Nakon što sam čuo da je Valentine ubio Tihubraću – da je došao do Mača smrtnika – znao sam da će tražitiZrcalo smrtnika. Znao sam da mu trebaju sva tri Instrumenta. I znaosam da je Zrcalo smrtnika ovdje u Idrisu.”„Čekaj”, podigao je Alec ruku. „Zrcalo smrtnika? Hoćeš reći da znaš

gdje je? I tko ga posjeduje?”„Nitko ga ne posjeduje”, reče Hodge. „Nitko ne može posjedovati

Zrcalo smrtnika. Ni nefil ni donjosvjećanin.”„Zbilja si poludio tamo dolje, jelda?” trzne Jace bradom prema

izgorenim prozorima tamnice.„Jace.” Clary je zabrinuto podigla pogled na Gard, kojem je krov bio

okrunjen bodljikavom mrežom crvenkastozlatnih plamenova. „Požarse širi. Trebali bismo otići odavde. Možemo razgovarati dolje ugradu–„Petnaest godina bio sam zatvoren u Institutu”, nastavi Hodge kao

da Clary ništa nije rekla. „Nisam mogao gurnuti van ni ruku. Svevrijeme provodio sam u knjižnici, istražujući kako skinuti kletvu kojuje Klava bacila na mene. Saznao sam da je samo Instrumentsmrtnika može poništiti. Čitao sam knjigu za knjigom s mitovima oanđelu, o tome kako se uzdigao iz jezera, noseći Instrumentarijsmrtnika koji je dao sjenolovcu Jonathanu, prvom nefilu. Postojala sutri Instrumenta: Kalež, Mač i Zrcalo–”„Sve to znamo”, prekinuo ga je Jace razdraženo. „Ti si nam bio

učitelj.„Mislite da znate sve o tome, ali nije tako. Neprekidno iznova

proučavajući različite verzije pripovijesti, uvijek bih nailazio na istuilustraciju, istu sliku – svi smo je vidjeli: anđeo se uzdiže iz jezera sMačem u jednoj i Kaležom u drugoj ruci. Nikako nisam mogaodokučiti zašto Zrcalo nije na slici. A onda sam shvatio. Zrcalo je

jezero. Jezero je Zrcalo. Oni su jedno.” Jace je polako spustio nož.„Jezero Lyn?”Clary se sjeti jezera nalik zrcalu koje je nicalo prema njoj i vode

koja se rasprsnula pri udaru. „Pala sam u jezero kad sam stiglaovamo. Zbilja ima nečeg u njemu. Luke mi je rekao da ima neobičnasvojstva i da ga Vilinski narod naziva Zrcalo snova.”„Baš tako”, započne Hodge gorljivo. „A shvatio sam i da Klava ne

zna za to jer se ta spoznaja izgubila tijekom vremena. Čak niValentine nije znao–”Prekine ga lom i tutnjava – toranj na drugoj strani Garda urušavao

se uz vatromet crvenih, svjetlucavih iskri.„Jace”, Alec je uznemireno podigao glavu. „Jace, moramo otići

odavde. Ustani”, reče on Hodgeu pa mu povuče ruku uspravljajućiga. „Ispričat ćeš Klavi ono što si sada rekao nama.”Hodge se drhtavo osovio. Kakav je osjećaj, pomisli Clary žacnuta

nezvanim sažaljenjem, živjeti srameći se ne samo onoga što siučinio, nego i onoga što upravo radiš, kao i onoga što znaš da ćešponoviti? Hodge je davno odustao od pokušaja da živi boljim ilidrukčijim životom; želio je jedino prestati strahovati, zato je istrahovao cijelo vrijeme.„Dođi.” Alec gurne Hodgea naprijed i dalje ga čvrsto držeći za ruku.

Ali Jace stane ispred obojice, prepriječivši im put.„Ako Valentine dođe do Zrcala smrtnika”, reče, „što će se dogoditi?„Jace”, reče Alec ne puštajući Hodgeovu ruku, „nemoj sada–”„Ako to otkrije Klavi, od njih to nikad nećemo saznati”, reče Jace.

„Njima smo samo djeca. Ali nama Hodge to duguje.” Uperio jepogled prema bivšem učitelju. „Rekao si da si shvatio da morašzaustaviti Valentinea. Zaustaviti ga u čemu? Kakvu mu moć dajeZrcalo?”Hodge je odmahnuo glavom. „Ne mogu–”„I bez laži.” Nož je svjetlucao na Jaceovu boku; čvrsto je stiskao

držak. „Jer bih ti možda za svaku laž mogao odrezati prst. Ili dva.”Hodge ustukne s ogromnim strahom u očima. Alec je izgledao

pogođeno. „Jace. Ne. Tvoj je otac takav. Ti nisi.”„Alec”, reče Jace. Nije gledao prijatelja, no glas mu je bio poput

pokajničkog dodira. „Ti ne znaš kakav sam uistinu.”

Clary preko travnjaka uhvati Alecov pogled. Ne može shvatiti zaštose Jace tako ponaša, pomislila je. Ne zna. Koraknula je naprijed.„Jace, Alec je u pravu – odvest ćemo Hodgea dolje u Dvoranu i tamoće ispričati Klavi ono što je sada rekao nama–”„Da je želio ispričati Klavi, već bi to bio učinio”, odbrusi Jace ne

pogledavši je. „Činjenica da to nije učinio dokazuje da je lažljivac.”„Klavi se ne može vjerovati!” Hodge je očajnički prosvjedovao.

„Špijuni su u njoj... Valentineovi ljudi... Ne mogu im reći gdje jeZrcalo. Kad bi Valentine pronašao Zrcalo, bio bi–”Nije dovršio rečenicu. Nešto jarkosrebrno bljesnulo je na mjesečini,

svijetla točka u tami. Alec krikne. Hodgeove oči naglo se rašire –zateturao je zgrabivši se za prsa, a kad je klonuo unatrag, Claryopazi i zašto; držak dugačkog bodeža virio mu je iz grudi kao krilcastrijele koja strše iz mete.Skočivši naprijed, Alec u padu uhvati bivšeg učitelja i oprezno ga

spusti na zemlju. Bespomoćno je podigao pogled, a lice mu je bilopoprskano Hodgeovom krvlju. „Jace, zašto–”„Nisam–” Jace je bio blijed, a na boku je, vidjela je Clary, još uvijek

stiskao bodež. „Ja...”Simon se hitro okrene na mjestu. Clary također pa se zagledaju u

tamu. Vatra je osvijetlila travu paklenskim narančastim sjajem, alimeđu stablima na padini brda bilo je mračno – a onda se iz tminepojavi zasjenjeni lik, poznate crne raskuštrane kose. Krenuo jeprema njima dok mu je svjetlo obasjavalo lice, odražavajući mu se ucrnim očima; izgledale su kao da gore.„Sebastiane?” reče Clary.Jace skrene mahnit pogled s Hodgea na Sebastiana, koji je

kolebljivo stajao na rubu vrta. Jace kao da je bio ošamućen. „Ti?”reče. „Ti... si ovo učinio?”„Morao sam”, reče Sebastian. „Inače bi vas ubio.”„A čime, molim te?” vikne Jace, a glas mu zadrhti. „Uopće nije imao

oružje–”„Jace.” Alec je nadglasao Jaceovu viku. „Dođi ovamo. Pomozi mi

oko Hodgea.”„Inače bi vas ubio”, ponovio je Sebastian. „On bi–”Ali Jace je već kleknuo pokraj Aleca, gurnuvši bodež u korice za

pojasom. Alec je držao Hodgea na rukama; sada je i on imao krvi na

prsima. „Izvadi mi stelu iz džepa”, rekao je Jaceu. „Pokušajiratzeom–”Clary, ukočena od užasa, osjeti kako se Simon vrpolji pokraj nje.

Okrenula se prema njemu i ostala zapanjena – bio je bijel poputbrašna, izuzev bolesnog crvenog žara na obje jagodice. Vidjela jekako mu žile vijugaju ispod kože poput kakvog krhkog granatogkoralja. „Krv”, šapnuo je, ne gledajući Clary. „Moram se udaljiti odnje.”Clary ga uhvati za rukav, ali on zatetura unatrag, otrgnuvši ruku iz

njezina stiska.„Ne, Clary, molim te. Pusti me da odem. Bit ću dobro. Vratit ću se.

Samo moram–” Krenula je za njim, ali bio je prebrz. Nestao je u tamiizmeđu stabala.„Hodge...” Alec je zvučao uspaničeno. „Hodge, budi miran...”No njegov se učitelj malaksalo otimao, pokušavajući se odmaknuti

od njega i stele u Jaceovoj ruci. „Ne.” Hodgeovo lice bilo je žutosivo.Naglo je skrenuo pogled s Jacea na Sebastiana, koji se još uvijekkrzmao u sjeni. „Jonathane–”„Jace”, reče Jace gotovo šapatom. „Zovi me Jace.”Hodge zaustavi pogled na njemu. Clary nije mogla odgonetnuti što

mu se nalazi u očima. Preklinjale su, to da, ali bilo je u njima i nečegvišeg od toga – strave, ili nečeg sličnog, i žudnje. Obrambeno jepodigao ruku. „Ne ti”, šapnuo je, a iz usta mu se izlije krv.Na Jaceovu licu bljesne bol. „Alec, nacrtaj iratze... Mislim da ne želi

da ga dodirnem.”Hodge napne prste poput pandži i ščepa Jacea za rukav. Hroptao

je. „Ti nikad... nisi bio...”Umro je. Clary je razaznala trenutak kad ga je život napustio. Nije

to bilo tiho i brzo kao na filmu; glas mu se ugasio u klokotu, oči sumu se preokrenule, postao je mlohav i težak pa mu se rukaneprirodno svinula ispod leda.Alec mu vrhovima prstiju zatvori oči. „Vale, Hodge Starkweatheru.”„Ne zaslužuje to.” Sebastianov glas bio je oštar. „Nije bio

sjenolovac, nego izdajnik. Ne zaslužuje oproštajne riječi.”Alec hitro podigne glavu. Spustio je Hodgea na zemlju i ustao;

plave su mu oči bile ledene, a odjeća prošarana krvlju. „Ne znašništa o njemu. Ubio si nenaoružana čovjeka. Nefila. Ubojica si.”

Sebastian prezirno iskrivi usne. „Misliš da ne znam tko je on?”pokazao je na Hodgea. „Starkweather je bio u Krugu. Tada je izdaoKlavu i zbog toga su ga prokleli. Trebao je umrijeti zbog onoga što jeučinio, ali Klava je bila blaga – i što su time postigli? Sve nas jeponovo izdao predavši Kalež smrtnika Valentineu samo kako bi seoslobodio kletve – kletve koju je zaslužio.” Zastao je teško dišući.„Nisam to trebao napraviti, ali ne možeš reći da nije zaslužio.”„Kako toliko znaš o Hodgeu?” upitala je Clary. „I što radiš ovdje?

Mislila sam da si rekao da ćeš ostati u Dvorani.”Sebastian je oklijevao. „Dugo vas nije bilo”, reče napokon.

„Zabrinuo sam se. Pomislio sam da bi vam mogla zatrebati mojapomoć.”„Pa si nam odlučio pomoći ubivši čovjeka s kojim smo razgovarali!”

upitala je Clary. „Zato što si mislio da ima mutnu prošlost? Tko... tkobi napravio takvo što? To nema nikakvog smisla.”„Zato što laže”, reče Jace. Proučavao je Sebastiana hladnim

pogledom. „I to ne odveć dobro. Mislio sam da ćeš biti malo brži nanogama, Verlacu.”Sebastian ga mirno pogleda u oči. „Ne znam što želiš reći,

Morgensternu.”„Želi reći da ako uistinu misliš kako je ovo što si učinio opravdano”,

koraknuo je Alec naprijed, „nećeš imati ništa protiv toga da odeš snama u Dvoranu Sporazuma i obrazložiš to Vijeću. Hoćeš li otići?”Prođe trenutak, a onda se Sebastian osmjehne – taj je osmijeh

ranije očaravao Clary, ali sada s njim nešto nije bilo kako treba, bioje poput slike na zidu koja se lagano nakrivila. „Jasno da hoću.”Polako je krenuo prema njima, gotovo šetkajući, kao da ga baš ništane muči. Kao da maloprije nije počinio ubojstvo. „Naravno”, reče on,„malčice je čudno što ste toliko uzrujani samo zato što sam ubiočovjeka kojemu je Jace namjeravao odrezati prste. Jedan po jedan.”Alec stisne čeljust. „On to ne bi učinio.”„Ti...” Jace je promatrao Sebastiana s gnušanjem. „Nemaš pojma o

čemu govoriš.”„Ili si možda zapravo ljutit”, reče Sebastian, „zato što sam ti poljubio

sestru. Zato što me željela.”„Nisam”, reče Clary, ali nijedan je ne pogleda. „Mislim, nisam te

željela.”

„Ima tu navikicu – znaš, ono hvatanje zraka kad je poljubiš, kao daje zatečena?” Sebastian se zaustavio tik ispred Jacea, anđeoski sesmješkajući. „To ispadne prilično ljupko. Zacijelo si primijetio.”Jace je izgledao kao da će povratiti. „Moja sestra–”„Tvoja sestra”, reče Sebastian. „Ma nemoj? Vas dvoje baš se i ne

ponašate kao brat i sestra. Misliš da ljudi ne vide kako se gledate?Misliš da ste skrili prave osjećaje? Misliš da nitko ne misli da je tobolesno i neprirodno? Jer je baš takvo.”„Sad bi bilo dosta.” Jaceov izraz bio je ubojit.„Zašto to radiš?” upita Clary. „Sebastiane, zašto govoriš sve te

stvari?”„Zato što napokon mogu”, reče Sebastian. „Nemaš pojma kako mi

je bilo u društvu svih vas prošlih nekoliko dana; morao sam sepretvarati da vas podnosim, da mi nije muka čim vas vidim. Ti”,obrati se Jaceu, „kad god ne veneš za svojom vlastitom sestrom,cmizdriš i cmizdriš o tome kako te tatica nije volio. Tjah, tko ga možekriviti? A ti, ti glupa kučko”, okrenuo se prema Clary, „dala sidragocjenu knjigu onom mješancu, vješcu; imaš li imalo mozga u tojsićušnoj glavi? A ti...” Sada je podrugljivo gledao Aleca. „Mislim dasvi znamo što ne valja s tobom. Takve ne bi smjeli puštati u Klavu.Odvratan si.”Alec je problijedio, ali više od svega izgledao je zapanjeno. Clary ga

ja razumjela – bilo je teško gledati Sebastiana, njegov anđeoskismiješak, i povjerovati da može izreći takve stvari. „Pretvarati se danas podnosiš?” ponovila je. „Ali nisi se morao pretvarati, osim ako...osim ako nas nisi špijunirao”, završila je jer je u tom trenutkudokučila istinu. „Osim ako nisi Valentineov špijun.”Sebastianovo lijepo lice se iskrivi, puni obrazi mu se spljošte, a

duboke, otmjene oči suze mu se u proreze. „I napokon su shvatili”,reče. „Kunem se, postoje potpuno tamne demonske dimenzije ukojima su stvari jasnije nego u glavama svih vas skupa.”„Možda nismo jako bistri”, reče Jace, „ali barem smo živi.”Sebastian ga s gnušanjem pogleda. „Ja sam živ”, naglasi.„Ne zadugo”, reče Jace, a mjesečina naglo bljesne na sječivu

njegova noža. Bacio se na Sebastiana tako brzo da se činilo kako jeu izmaglici; nikada Clary nije vidjela bržeg čovjeka.Sve do sljedećeg trenutka.

Sebastian se trzne u stranu izbjegavajući udar, uhvativši pritomJaceovu ruku kojom je bio zamahnuo. Nož lupne o zemlju, aSebastian dohvati Jacea za leđa jakne, podigne ga i bacinevjerojatnom snagom. Jace odleti u zid Garda i udari u njegasilinom koja bi slomila kost pa se sav izvijen sruši na tlo.„Jace!” Clary se zabijeli pred očima. Potrčala je prema Sebastianu

namjeravajući ga zadaviti. No on korakne u stranu i nemarnozamahne rukom kao da udara kukca, žestoko je zahvativši pobočnom dijelu glave. Ona se zavrti i sruši na tlo pa se prevrne i stanežmirkati zbog bolne crvene magle u očima.Alec je bio skinuo luk s leđa i napeo ga; spreman odapeti strijelu,

mirnim je rukama nišanio Sebastiana. „Ne miči se”, reče, „i stavi rukena leđa.”Sebastian se nasmijao. „Ne bi me valjda zbilja ustrijelio”, reče.

Krenuo je prema Alecu laganim, nehajnim korakom, kao da se penjestubama ispred ulaznih vrata svoje kuće.Alecove se oči suze. Uzdigao je ruke gracioznim, mirnim pokretom,

sasvim nategnuo strijelu i odapeo je. Poletjela je premaSebastianu...I promašila ga. Sebastian se bio sagnuo ili već nekako pomaknuo,

Clary nije bila sigurna; strijela je prošla pokraj njega i zabila se ustablo. Alec je imao vremena samo za iznenađen pogled jer jeSebastian već bio pred njim, otrgnuo mu luk iz stiska i raspolovio garukama – zbog pucketavog praska Clary se lecne kao da je čulakako kosti pucaju. Pokušala se podignuti u sjedeći položaj,zanemarujući oštru bol u glavi. Jace je potpuno nepomično ležaonekoliko koraka od nje. Pokušala je ustati, ali noge kao da je nisuslušale.Sebastian je bacio slomljene polovice luka u stranu i posve se

primaknuo Alecu, kojemu je serafinski bodež već bliještao u ruci. Nokad krene njime na Sebastiana, on odgurne bodež i zgrabi Aleca zavrat te ga gotovo podigne sa zemlje. Alec se gušio i otimao, dok seSebastian cerio, stišćući mu grlo divljački i bez milosti. „Lightwoode”,šapnuo je. „Danas sam već sredio jednog od vas. Nisam očekivaoda ću biti tolike sreće da to ponovim.”No tad se naglo pomakne unatrag, kao lutka kojoj je netko potegao

konce. Slobodan, Alec se skljoka na zemlju držeći se za grlo. Clary

ga je čula kako hropće, očajnički udiše – ali promatrala jeSebastiana. Crna mu se sjena prilijepila za leđa poput pijavice.Okrećući se na mjestu, Sebastian je grabio prema svom grlu gušećise i krkljajući, grabio je prema prilici koja ga je držala za vrat. Kad seokrenuo, mjesečina je pala na siluetu i Clary ugleda o kome je riječ.Bio je to Simon. Ruke je omotao oko Sebastianova vrata, a bijeli

sjekutići svjetlucali su mu poput koštanih igala. Po prvi put od onenoći kad je ustao iz groba. Clary ga je vidjela u potpunostipretvorenog u vampira; piljila je u njega užasnuta i zapanjena, nemogavši odvratiti pogled. Podigao je usne u prijeteći izraz; očnjaci sumu bili posve izduženi i oštri poput bodeža. Zabio ih je uSebastianovu podlakticu, ostavivši mu na koži dugačku crvenuposjekotinu.Sebastian krikne i bacivši se unatrag, tresne o zemlju. Kotrljao se,

no Simon je i dalje bio djelomično na njemu; grabili su jedan premadrugome, trgali se i režali poput pasa u areni. Sebastian je krvario naveć nekoliko mjesta, kad je naposljetku posrćući ustao i dva putasnažno udario Simona u rebra. Simon se presavine držeći se zatrup. „Gadni mali krpelju”, zarežao je Sebastian povlačeći nogu ispremajući se za sljedeći udarac.„Ja to ne bih učinio”, javi se tih glas.Clary hitro podigne glavu pa je pogodi nova bolna eksplozija iza

očiju. Na nekoliko koraka od Sebastiana stajao je Jace. Lice mu jebilo krvavo, jedno mu je oko gotovo zatvorila oteklina, ali u ruci jedržao blještavi serafinski bodež. Ruka mu je bila mirna. „Nikadaovime nisam ubio čovjeka”, reče. „No spreman sam pokušati.”Sebastian je iskrivio lice. Načas spusti pogled prema Simonu pa

podigne glavu i pljune. Riječi koje je nakon toga izgovorio bile su najeziku koji Clary nije poznavala. Potom se okrenuo istom onomzastrašujućom brzinom kojom je bio napao Jacea te nestao u tami.„Ne!” viknula je Clary. Pokušala se podići na noge, no boljoj je

jurnula kroz glavu poput usijane strijele. Srušila se na vlažnu travu.Trenutak kasnije Jace se nagnuo nad nju, blijeda i zabrinuta lica.Podigla je pogled prema njemu. Vid joj se maglio. Morao se magliti –zar ne? – jer inače ne bi vidjela tu bjelinu oko njega, nekakvosvjetlo–

Začula je Simonov pa Alecov glas. Nešto su predali Jaceu – stelu.Ruka ju je zapekla; već trenutak kasnije bol se počela povlačiti, dokjoj je u glavi bivalo sve bistrije. Žmirnula je i pogledala tri lica koja sulebdjela nad njom. „Moja glava...”„Imaš potres mozga”, reče Jace. „Iratze bi trebala pomoći, ali trebali

bismo te odvesti Klavinom liječniku. Ozljede glave znaju bitiproblematične.” Vratio je stelu Alecu. „Možeš li ustati?”Kimnula je. No bila je to pogreška. Ponovo je prostrijeli bol – nečije

ruke posegnu za njom i pomognu joj ustati. Simon. Zahvalno seoslonila na njega, čekajući da ponovo uhvati ravnotežu. Još se uvijekosjećala kao da bi se svakog trenutka mogla srušiti.Jace se mrštio. „Nisi smjela onako napasti Sebastiana. Čak ni

oružje nisi imala. Što ti je bilo?”„Što nam je svima bilo?” Alec neočekivano stane u njezinu obranu.

„Bacio te kao lopticu. Jace, još nikad nisam vidio da te netko takonadjačao.„Ja... iznenadio me”, reče Jace malčice nevoljko. „Zacijelo je prošao

nekakvu posebnu obuku. Nisam to očekivao.”„Eh, da.” Lecnuvši se, Simon je dodirnuo svoj prsni koš. „Mislim da

mi je razvalio nekoliko rebara. Dobro sam”, dodao je kad je vidioClaryn zabrinuti pogled. „Zacjeljuju. Ali nema dvojbe da je Sebastiansnažan. Vrlo snažan.” Pogledao je Jacea. „Što misliš, koliko je stajaoondje u sjeni?” Jace je izgledao sumorno. Preletio je pogledomstabla među kojima se izgubio Sebastian. „Tjah, Klava će ga uhvatiti– i vjerojatno prokleti.Volio bih da na njega bace istu kletvu koju su bacili na Hodgea. To

bi bila pjesnička pravda.”Simon se okrene i pljune u grmlje. Kriveći lice, obrisao je usne

nadlanicom. „Krv mu je odvratnog okusa. Poput otrova.”„Možemo to dodati na popis njegovih šarmantnih osobina”, reče

Jace. „Pitam se što je sve još bio naumio večeras.”„Moramo se vratiti u Dvoranu.” Alecovo lice bilo je napeto i Clary se

sjeti da mu je Sebastian nešto bio rekao, nešto o ostalimLightwoodovima... „Možeš li hodati. Clary?”Odmaknula se od Simona. „Mogu. A Hodge? Ne možemo ga samo

ostaviti ovdje.”

„Moramo”, reče Alec. „Bit će vremena da se vratimo po njega akopreživimo noć.”Odlazeći iz vrta. Jace zastane i skine jaknu pa njome prekrije

Hodgeovo obješeno, zakrenuto lice. Clary je poželjela otići do Jacea,staviti mu ruku na rame, ali način na koji se držao odvratio ju je odtog nauma. Čak mu se ni Alec nije približavao niti mu ponudioiscjeliteljsku runu iako je šepao nizbrdo.Zajedno su se kretali krivudavom stazom, a oružje im je bilo

izvučeno i spremno za borbu. Nebo je bilo osvijetljeno crvenilomgorućega Garda koji su ostavljali. No nigdje nisu vidjeli demone.Zbog tišine i jezivog svjetla u Clarynoj je glavi bolno kuckalo;osjećala se kao da hoda u snu. Iscrpljenost ju je stezala poputškripa. Teško je podizala noge i treskala njima o tlo kao da su odbetona, i tako neprekidno iznova. Čula je Jacea i Aleca kakorazgovaraju na stazi ispred nje; premda su bili blizu, glasovi su im bilimalko nejasni.Alec je govorio blago, gotovo molećivo. „Jace, način na koji si gore

razgovarao s Hodgeom... Ne možeš tako razmišljati. Iako siValentineov sin, ne znači da si čudovište. Što god da ti je učinio doksi bio dijete, čemu god te učio, moraš shvatiti da ništa od toga nijetvoja krivnja–”„Ne želim razgovarati o tome, Alec. Ni sad ni ikad. Nemoj mi to više

spominjati.” Jace je zvučao bijesno, pa Alec utihne. Clary gotovo daje mogla osjetiti njegovu bol. Kakva noć, pomislila je. Noć velike boliza sve njih.Pokušavala je ne misliti na Hodgea, njegov molećivi, jadni izraz lica

prije no što je umro. Nije ga voljela, ali nije zaslužio ono što mu jeSebastian učinio. Nitko to ne zaslužuje. Pomislila je na Sebastiana injegove kretnje brze poput iskri. Nikad nije vidjela da se itko osimJacea tako brzo kreće. Željela je odgonetnuti što se dogodiloSebastianu. Zbog čega je bratić Penhallowovih tako zastranio i kakoto da oni nisu primijetili? Mislila je da joj želi pomoći spasiti majku, alisamo se želio dočepati Bijele knjige i predati je Valentineu. Magnusje bio u krivu – Valentine nije saznao za Ragnora Fella prekoLightwoodovih, nego je ona rekla Sebastianu za njega. Kako jemogla biti tako glupa?

Tako potresena jedva da je uočila kako se staza pretvorila u širokucestu koja ih je dovela u grad. Ulice su bile puste, kuće mračne,mnoga ulična vještičja svjetla bila su razbijena, a staklo im se rasulopo kaldrmi. Glasovi su odjekivali, reklo bi se, malko podalje od njih,tu i tamo bljesnula bi baklja u sjenama između kuća, ali–„Jako je tiho”, reče Alec iznenađeno pogledavajući uokolo. „I–”„Ne smrdi po demonima.” Jace se namrštio. „Čudno. Hajde, idemo

u Dvoranu.”Premda je Clary dijelom bila pripravna na napad, dok su koračali

ulicama, nitko od njih nije vidio nijednog demona. Barem ne živog –iako je prolazeći uskom ulicom, vidjela skupinu od tri ili četirisjenolovca u krugu oko nečega što je vibriralo i trzalo se na tlu.Naizmjence su probadali stvora dugačkim, zašiljenim kolčevima.Zadrhtavši, Clary je odvratila pogled.Dvorana Sporazuma svijetlila je poput krijesa; vještičje svjetlo

isijavalo je kroz vrata i prozore. Požurili su se uza stube, no Clary senakon što se spotaknula, zaustavila kako bi povratila ravnotežu.Obuzimala ju je sve snažnija vrtoglavica. Sve oko nje kao da seokretalo, kao da stoji unutar velike kugle koja se obrće. Na nebuiznad nje zvijezde su izgledale poput bijelih pruga. „Trebala bi leći”,reče Simon, a onda ne dobivši odgovor, doda: „Clary?”S velikim naporom natjerala se na smiješak. „Dobro sam.”Stojeći na ulazu u Dvoranu, Jace se šutke osvrnuo prema njoj. Na

drečavom sjaju vještičjeg svjetla krv na njegovu licu i natečeno okoizgledali su vrlo gadno, prugasto i crno.Dvoranom se širila potmula huka, tih žamor stotina glasova. Clary

je to zvučalo poput kucanja golemog srca. Svjetla baklji na zidovimazajedno sa sjajem vještičjih svjetala koja su se raznosila amo-tamopekla su je za oči, cjepkajući joj vid; sada je mogla uočiti tek nejasneobrise i boje: bijelu, zlatnu i tamnoplavu boju noćnog neba koja jepostupno prelazila u svjetliji ton. Koliko je već sati?„Ne vidim ih.” Alec je zabrinuto pregledavao prostor tražeći obitelj;

zvučao je stotinu kilometara daleko ili kao da se nalazi duboko podvodom. „Dosad su već trebali stići–”Kako je Clary vrtoglavica jačala, tako mu je glas polako nestajao.

Oslonila se rukom o obližnji potporni stup da uhvati ravnotežu. Netkojoj lagano dodirne leđa. Simon. Nešto je govorio Jaceu. Zvučao je

zabrinuto. Glas mu se postupno pretvarao u mozaik desetaka drugihglasova, koji su se dizali i spuštali oko Clary poput valova koji selome.„Nikad nisam vidio takvo što. Demoni su se samo okrenuli i otišli,

jednostavno su nestali.”„Vjerojatno zbog izlaska sunca. Boje se zore, a uskoro sviće.”„Ne, bilo je tu još nečega.”„To ti samo ne želiš vjerovati da će se vratiti sljedeće noći, ili nakon

nje.”„Nemoj govoriti takve stvari, nema razloga. Ponovo će podignuti

zaštite.”„A Valentine će ih ponovo srušiti.”„Možda drugo nismo ni zaslužili. Možda je Valentine bio u pravu –

možda smo ušavši u savez s donjosvjećanima, izgubili anđelovblagoslov.”„Budi tiho. Pokaži malo poštovanja. Na Trgu anđela prebrojavaju

mrtve.”„Eno ih”, reče Alec. „Tamo pokraj podija. Čini se da...” Glas mu je

polako utihnuo, a onda nestane, probijajući se kroz gomilu. Clary jenapregnula oči pokušavajući izoštriti sliku. Opažala je samo mrlje–Jace je, čula je, suspregnuo dah. Potom se bez riječi stao gurati

kroz gomilu za Alecom. Clary makne ruku sa stupa, namjeravajućikrenuti za njima, ali posrne. Simon je uhvati.„Moraš prileći. Clary”, reče.„Ne”, šapnula je. „Želim vidjeti što se–”Zastala je. Simon je zurio mimo nje za Jaceom; izgledao je

pogođeno. Poduprijevši se o stup, podigla se na nožne prste,nastojeći pogledom nadvisiti gomilu...I tad spazi Lightwoodove: Maryse je ovila ruke oko uplakane

Isabelle, dok je Robert Lightwood sjedio na podu i nešto držao – nenešto, nekoga, pa se Clary sjeti trenutka kad je ugledala Maxa uInstitutu: spavao je mlohavo ležeći na kauču, naočale su mu bilenaherene, a ruku je ispružio na podu. Može zaspati bilo gdje, rekaoje Jace. I sada je izgledao kao da spava u očevu krilu, ali Clary jeznala da nije tako.Alec je bio na koljenima i držao jednu Maxovu ruku, dok je Jace

samo nepomično stajao na mjestu; više od svega izgledao je

izgubljeno, kao da nema pojma gdje se nalazi i što tamo radi. Claryje u tom trenutku silno željela otrčati do njega i zagrliti ga, noSimonov izraz lica ponavljao joj je da to ne učini, baš kao i sjećanjena ladanjsku kuću i zagrljaje koje je tamo razmjenjivala s Jaceom.Ona je posljednja osoba na svijetu koja bi mu ikad mogla pružitiikakvu utjehu.„Clary”, reče Simon, no ona se odmicala od njega unatoč vrtoglavici

i glavobolji. Potrčala je prema vratima Dvorane i odgurnula ih,istrčala na stube i zaustavila se na njima, gutajući hladan zrak. Udaljini iznad obzora protezala se crvena vatra, a zvijezde su polakonestajale, blijedeći na osvijetljenom nebu. Noć je prošla. Svitalo je.

13TAMO GDJE JE TUGA

Clary se dašćući probudila iz sna o krvavim anđelima, čvrstouvijena u plahtu. U Amatisinoj gostinskoj sobi bilo je posve mračno izagušljivo, pa se osjećala kao da je zatvorena u lijesu. Posegnula jeza zastorima i naglo ih razmaknula, puštajući unutra danje svjetlo.Namrštila se i opet navukla zastore.Sjenolovci su spaljivali svoje mrtve i još od demonskog napada

nebo na zapadnoj strani grada bilo je puno dima. Vidjevši ga krozprozor. Clary je uhvatila mučnina, pa je navukla zastore. U tminisobe zatvorila je oči i pokušala se prisjetiti sna. Osim anđela sanjalaje runu koju joj je pokazao Ithuriel; neprekidno joj je iznova bljeskalaonkraj vjeđa, kao treptavo svjetlo na semaforu. Runa je bilajednostavna poput običnog čvora, ali ma koliko god da seusredotočila, nije ju mogla protumačiti ni dokučiti što znači. Znala jetek da joj se na neki način čini nepotpunom, kao da onaj tko jestvorio obrazac nije završio posao.Ovo nisu prvi snovi koje sam ti pokazao, rekao je Ithuriel. Prisjetila

se drugih snova: Simona i užarenih otisaka križeva na njegovimdlanovima, Jacea s krilima, jezera prekrivenih raspuknutim ledomkoji sjaji poput zrcala. Je li joj anđeo pokazao i te snove?Uzdahnula je i uspravila se. Snovi su možda bili mučni, ali ni slike

jave koje su joj prolazile kroz glavu nisu bile mnogo bolje. Isabelleplače na podu Dvorane Sporazuma; prste je uplela u crnu kosu,potežući je takvom silinom da se Clary boji da će je iščupati. Maryseviče na Jiu Penhallow, optužujući je da je mladić kojeg su doveli ukuću kriv za sve, da je on njihov rođak, a ako je tako blisko povezans Valentineom, što to onda govori o njima. Alec pokušava umiritimajku, traži od Jacea da mu pomogne, ali Jace samo stoji dok senad Alicanteom diže sunce i blještavo prodire kroz strop Dvorane.„Zora je”, rekao je Luke; Clary ga nikad nije vidjela tako umornog.„Vrijeme je da unesemo tijela.” Poslao je ophodnje neka skupe mrtvesjenolovce i likantrope koji su ležali na ulicama te ih donesu na trgispred Dvorane, onaj kojim je Clary prolazila sa Sebastianom, pritomnaglas primijetivši da Dvorana sliči na crkvu. Tada joj se trg činio

lijepim mjestom, obrubljen žardinjerama s cvijećem i jarko obojenimtrgovinama. A sada je bio pun mrtvih tijela.Uključujući Maxovo. Sjećanje na dječačića koji je s njom tako

ozbiljno razgovarao o mangi stegne joj utrobu. Jednom mu jeobećala da će ga odvesti u Zabranjeni planet7 ali više nikad neće bitiprilike za to. Kupila bih mu stripove, pomislila je. Koje god poželi.Sad više nije bilo važno.Nemoj misliti na to. Clary odgurne pokrivač nogama i ustane. Brzo

se otuširala pa odjenula traperice i džemper, ono što je nosila kad jestigla iz New Yorka. Prije nego što je navukla džemper, pritisnula jelice u tkaninu nadajući se da će osjetiti dašak Brooklyna ili mirispraška za pranje rublja – nešto što bi je podsjetilo na dom. Nodžemper je bio opran i mirisao je na sapun od limuna. Ponovouzdahnuvši, zaputi se u prizemlje.U kući je bio samo Simon. Sjedio je na kauču u dnevnoj sobi dok je

danje svjetlo ulazilo kroz otvorene prozore iza njega. Postao je poputmačke, pomislila je Clary; uvijek je tražio mjesta obasjana suncemna kojima bi se sklupčao. No koliko god da se sunčao, koža mu jebila bijela poput slonovače.Uzela je jabuku iz zdjele na stolu i sjela pokraj njega, podvivši noge.

„Jesi li išta spavao?”„Nešto malo.” Pogledao ju je. „To bih ja tebe trebao pitati. Ti imaš

podočnjake. Opet noćne more?”Slegnula je ramenima. „Uvijek iste. Smrt, razaranje, zli anđeli.„Znači, skoro pa stvarni život.”„Da, ali bar je gotov kad se probudim.” Zagrizla je jabuku. „Da

pogodim: Luke i Amatis su u Dvorani Sporazuma na još jednomsastanku.”„Da. Mislim da imaju sastanak na kojem se odlučuje koje će još sve

sastanke morati imati.” Simon je lijeno čupkao resasti obrubukrasnog jastuka. „Jesi li se čula s Magnusom?”„Nisam.” Clary je pokušavala ne misliti na to da su prošla tri dana

otkad je posljednji put vidjela Magnusa, nakon čega joj se nije javio.Ni na to kako ga zapravo ništa ne sprečava da nestane bez traga sBijelom knjigom. Pitala se kako je uopće mogla vjerovati nekome tkotako obilato upotrebljava olovku za oči.

Lagano je dotaknula Simona po zapešću. „A ti? Što je s tobom? Jošuvijek ti je dobro ovdje?” Željela je da Simon ode kući čim je napadzavršio – kući, na sigurno. No on je pružio neočekivan otpor. Činilose, što god bio razlog, da želi ostati. Nadala se kako ne misli damora paziti na nju – gotovo da mu je otvoreno rekla kako joj nijepotrebna njegova zaštita. Ali ipak se suzdržala jer dio nje ne bimogao podnijeti da ode. Pa je tako ostao, na Claryno skrivenozadovoljstvo, zbog čega je osjećala krivnju. „Dobivaš... znaš... onošto ti je potrebno?”„Misliš na krv? Aha, Maia mi još uvijek svaki dan donosi pune boce.

Ali nemoj me pitati gdje je nabavlja.” Prvog Simonova jutra uAmatisinoj kući na ulaznim se vratima pojavio nasmiješen likantropsa živom mačkom za njega. „Krv”, rekao je s jakim naglaskom. „Zatebe. Svježa!” Simon je zahvalio vukodlaku, pričekao da ode, apotom, malko zelenkast u licu, pustio mačku.„Tjah, odnekud ćeš morati nabavljati krv”, rekao mu je tada Luke,

smješkajući se.„Doma imam mačku kao kućnog ljubimca”, odvratio je Simon.

„Nema šanse.”„Reći ću Maii”, zaprijetio je Luke i otada je krv pristizala diskretno u

staklenim bocama za mlijeko. Clary nije imala pojma kako je to Maiaorganizirala, no, kao i Simon, nije željela zapitkivati. Nije vidjelamladu vukodlačicu još od one noći napada – likantropi su se ulogorilinegdje u obližnjoj šumi, a samo je Luke ostao u gradu.„Što je?” Simon je nagnuo glavu unatrag i gledao Clary kroz

spuštene trepavice. „Izgledaš mi kao da me želiš nešto pitati.”Clary mu je htjela postaviti nekoliko pitanja, ali odlučila se za jedno

od manje riskantnih. „Hodge”, rekla je oklijevajući. „Kad si bio ućeliji... doista nisi znao da je ono bio on?”„Nisam ga mogao vidjeti, nego sam ga samo čuo kroza zid.

Razgovarali smo... i to mnogo.”„I svidio ti se? Mislim, je li bio ljubazan?”„Ljubazan? Ne znam. Bio je izmučen, tužan, inteligentan, na

trenutke i suosjećajan... da, svidio mi se. Mislim da sam ga na nekinačin podsjećao na njega u–”„Ne govori takve stvari!” Clary se uspravila, gotovo ispustivši

jabuku. „Nisi nimalo nalik Hodgeu.”

„Misliš da nisam izmučen i inteligentan?”„Hodge je bio zao. Ti nisi takav”, rekla je Clary odlučno. „I to je to.”Simon je uzdahnuo. „Ljudi se ne rađaju kao dobri ili loši. Možda se

rađaju kao skloniji jednoj ili drugoj osobini, no važan je način na kojiživiš. Važni su i ljudi koje poznaješ. Valentine je bio Hodgeov prijatelj,a mislim da Hodge nije imao nikog drugog tko bi mu prigovorio ili gaučinio boljom osobom. Da sam ja bio na njegovu mjestu, ne znamkakav bih ispao. Ali nisam bio na njegovu mjestu. Imam svoju obitelj.I imam tebe.”Clary mu se nasmiješi, no njegove su joj riječi bolno odjekivale u

ušima. Ljudi se ne rađaju kao dobri ili loši. Uvijek je smatrala da je totočno, ali među prizorima koje joj je pokazao anđeo vidjela je kakonjezina majka vlastito dijete naziva zlom, čudovištem. Voljela biSimonu to reći, otkriti mu sve što joj je anđeo pokazao, ali to nije bilomoguće. Time bi mu otkrila i što su saznali o Jaceu, a to nije htjela.To nije njezina stvar i Jace neka odluči hoće li otkriti tu tajnu. Simonju je već bio upitao što je Jace mislio kad se u razgovoru s Hodgeomnazvao čudovištem, ali ona mu je odgovorila tek da je Jacea teškorazumjeti i u normalnim okolnostima. Nije bila sigurna da joj je Simonpovjerovao, ali više nije postavljao to pitanje.Glasno kucanje na vratima spasilo ju je od bilo kakvog

izjašnjavanja. Namrštivši se, spustila je ogrizak jabuke na stol. „Jaću.”Otvorivši vrata, u kuću je pustila val hladnog, svježeg zraka. Na

prilaznim stubama stajala je Aline Penhallow u svilenojtamnoružičastoj jakni koja joj se gotovo slagala s bojom podočnjaka.„Moram razgovarati s tobom”, rekla je bez uvoda.Iznenađena, Clary je mogla samo kimnuti i pridržati joj vrata. „U

redu. Uđi.”„Hvala.” Aline se nabusito progura pokraj nje i pođe u dnevnu sobu.

Ukočila se kad je vidjela Simona na kauču. Usne joj se razdvoje učudu. „Zar nije to...”„Vampir?” nacerio se Simon. Njegovi blago zaoštreni sjekutići, koji

ipak nisu nalikovali ljudskima, malko su mu se uočavali iznad donjeusne kad bi se tako cerio. Clary poželi da prestane.Aline se okrene prema njoj. „Možemo li razgovarati nasamo?”

„Ne”, reče Clary i sjedne na kauč pokraj Simona. „Što god imašreći, možeš nam reći oboma.”Aline se ugrize za usnu. „U redu. Čuj, nešto bih željela reći Alecu,

Jaceu i Isabelle, ali nemam pojma gdje su.”Clary je uzdahnula. „Potegli su neke veze i smjestili se u jednu

praznu kuću. Obitelj koja živi u njoj otišla je na selo.”Aline kimne. Mnogo je ljudi otišlo nakon napada. Većina je ostala –

više njih no što je Clary očekivala – ali popriličan broj ih se spakirao iotputovao, ostavljajući kuće prazne.„Dobro su, ako te to zanima. Gle, ni ja ih nisam vidjela još od

napada. Ako hoćeš. Luke im može prenijeti poruku–”„Ne znam.” Aline je žvakala donju usnu. „Moji roditelji morali su reći

Sebastianovoj teti u Parizu što je učinio. Strašno se uzrujala.”„Svatko bi se tako uzrujao kad bi mu se za nećaka ispostavilo da je

zao genij.”Aline ga prostrijeli mrkim pogledom. „Rekla je da mu to nimalo ne

sliči, da se sigurno radi o pogrešci. Pa mi je zato poslala nekenjegove fotografije.” Posegnula je u džep i izvadila nekoliko malčicesvijenih fotografija. Predala ih je Clary. „Pogledaj.”Clary je pregledavala fotografije. Na njima se nalazio nasmijan

crnokos mladić, lijep na svoj način, nakrivljena osmijeha i malkoprevelika nosa. Izgledao je kao mladić s kojim bi se bilo zabavnodružiti. I uopće nije sličio Sebastianu. „Ovo je tvoj bratić?”„To je Sebastian Verlac. Što znači–”„Da je mladić koji je bio ovdje i koji se predstavljao kao Sebastian

posve druga osoba?” Clary je sve nemirnije listala fotografije.„Mislila sam–” Aline je ponovo derala usnu. „Mislila sam da će mi

Lightwoodovi, ako saznaju da Sebastian – ili tko god taj mladić bio –zapravo nije moj bratić, možda oprostiti. Oprostiti nama”„Sigurna sam da hoće.” Clary je pokušala zvučati što ljubaznije. „Ali

ovdje se radi o važnijoj stvari. Klavu će sigurno zanimati činjenica daSebastian nije samo neki sjenolovački klinac koji je zaveden napogrešan put. Valentine ga je promišljeno poslao ovamo kaošpijuna.”„Bio je jako uvjerljiv”, reče Aline. „Znao je stvari koje su poznate

samo mojoj obitelji. Znao je stvari iz našeg djetinjstva–”

„Dođe ti da se zapitaš”, reče Simon, „što se dogodilo pravomSebastianu. Tvom bratiću. Po svemu sudeći, napustio je Pariz,zaputio se u Idris, ali ovamo nije stigao. Dakle, što mu se dogodilona putu?”„Valentine mu se dogodio”, odgovorila je Clary. „Zacijelo je sve

isplanirao. Znao je gdje će se Sebastian nalaziti i kako ga presrestina putu. A ako je to učinio sa Sebastianom–”„Možda ima još takvih”, reče Aline. „Moraš reći Klavi. Reci Lucianu

Graymarku.” Uhvatila je Claryn iznenađeni pogled. „Ljudi ga slušaju.Tako bar kažu moji roditelji.”„Možda bi bilo dobro da pođeš s nama u Dvoranu”, predloži Simon,

„pa da im sama to kažeš.”Aline odmahne glavom. „Neću se moći suočiti s Lightwoodovima.

Posebno ne s Isabelle. Spasila mi je život, a ja... ja sam samopobjegla. Nisam se mogla zaustaviti. Samo sam otrčala.”„Bila si u šoku. Nisi ti kriva.”Aline nije izgledala uvjereno. „A sada je njezin brat–” Prekinula se,

ponovo grizući usnu. „No dobro. Čuj, nešto bih ti željela reći, Clary.”„Meni?” Clary je bila zbunjena.„Da.” Aline duboko udahne. „Gle, ono kad si zatekla mene i Jacea...

to nije bilo ništa. Ja sam poljubila njega. Bio je to... eksperiment. Kojibaš i nije uspio.”Clary osjeti kako joj se obrazi žare; zacijelo se vrlo zacrvenjela.

Zašto mi to govori? „Ma, u redu je. To je Jaceova stvar. Ja nemamveze s tim.„Tjah, tad si se činila prilično uzrujanom.” Lagani smiješak zatitra u

kutovima Alineinih usana. „A mislim da znam i zašto.”Clary proguta kiselkastu slinu. „Znaš?”„Gle, za tvojim se bratom gotovo otimaju. Svi to znaju; izlazio je s

mnogo djevojaka. Brinula si se da će upasti u nevolje ako se budemotao oko mene. Na kraju krajeva, naše obitelji su u prijateljskimodnosima. Bile su. Ali ne moraš se brinuti. Nije moj tip.”„Ne vjerujem da sam ikad čuo neku djevojku da to kaže”, reče

Simon. „Mislio sam da je Jace svačiji tip.”„I ja sam to mislila”, polako je rekla Aline, „zato sam ga i poljubila.

Željela sam otkriti je li ijedan dečko moj tip.”

Ona je poljubila Jacea, pomislila je Clary. Nije on poljubio nju. Onaje poljubila njega. Iznad Alineine glave pogled joj se susretne saSimonovim. Izgledao je kao da mu je ovo zabavno. „Pa, što siotkrila?”Aline slegne ramenima. „Još nisam sigurna. Ali bar se zbog Jacea

više ne moraš brinuti.”Da bar. „Zbog Jacea se uvijek brinem.”

Nakon noći napada brzo su preuredili unutrašnjost DvoraneSporazuma. Budući da Garda više nije bilo, Dvorana je sada služilakao odaja Vijeća, okupljalište za one koji traže nestale članoveobitelji te mjesto na kojem se mogu doznati najnovije vijesti. Usredišnjoj fontani nije bilo vode, a s obje strane dovučene sudugačke klupe, poredane prema uzdignutom podiju na drugom krajuprostorije. Dok su neki nefili sjedili na klupama tijekom, kako sečinilo, zasjedanja Vijeća, deseci drugih sjenolovaca zabrinuto suvrvjeli prolazima i ispod arkada koje su okruživale golemu prostoriju.Dvorana je izgledala kao mjesto na kojem više nitko ne bi pomislioodržati ples. Vladala je neobična atmosfera, mješavina napetosti iiščekivanja.Unatoč okupljanju Klave u središtu odasvud je dopirao žamor.

Prolazeći sa Simonom kroz prostoriju. Clary je hvatala djelićerazgovora: demonski tornjevi ponovo su u funkciji. Zaštite supodignute, ali snažnije su nego prije. Demoni su viđeni na brdimajužno od grada. Ladanjske kuće su napuštene, još je obitelji otišlo izgrada, a neki su ljudi napustili i Klavu.Na uzdignutom podiju okruženom ovješenim kartama grada stajao

je Konzul, mršteći se poput tjelesnog čuvara pokraj niskog,bucmastog muškarca u sivom. Dok je držao govor, bucmasti je ljutitomahao rukama, ali kao da nitko nije obraćao pozornost.„O, sranje, ono je Inkvizitor”, promrmljao je Simon na Claryno uho,

pokazavši na muškarca. „Aldertree.”„A tamo je Luke”, reče Clary razaznavši ga u gomili. Stajao je u

blizini bezvodne fontane u dubokom razgovoru s muškarcem čija jeoprema bila znatno oguljena, dok mu je lijevu polovinu lica prekrivaozavoj. Clary se osvrne uokolo tražeći Amatis i napokon je ugleda

kako šutke sjedi na kraju klupe; udaljila se od ostalih sjenolovacakoliko god je mogla. Opazivši Clary, zapanjila se i uzdigla.Kad je ugledao Clary, Luke se namrštio pa se tihim glasom ispričao

muškarcu sa zavojem. Krenuo je prema drugom kraju prostorijeprema potpornom stupu pokraj kojeg su stajali Clary i Simon, pritomse sve više mršteći. „Što radiš ovdje? Znaš da Klava ne dopušta dadjeca budu prisutna na zasjedanjima. A što se tebe tiče–” Ljutito jepogledao Simona. „Vjerojatno nije baš najpametnije da se pojavljuješpred Inkvizitorom iako zapravo trenutačno ništa i ne može poduzeti.”Osmijeh mu zatitra u kutu usana. „Osim ako ne želi ugroziti savezkoji bi Klava u budućnosti možda željela uspostaviti sdonjosvjećanima.”„Tako je.” Simon odmahne dlanom prema Inkvizitoru, ali Aldretree

se ne obazre.„Simone, prestani. Došli smo ovamo s razlogom.” Clary pruži

Sebastianove fotografije Lukeu. „Ovo je Sebastian Verlac. PraviSebastian Verlac.”Luke se smračio. Bez riječi je pregledavao fotografije dok mu je

Clary ponavljala ono što je doznala od Aline. Za to se vrijeme Simonvrpoljio i ljutito promatrao Aldertreeja, koji ga je uporno ignorirao.„Jesu li pravi Sebastian i varalica izrazito slični?” Luke je napokon

upitao. „Pa baš i ne”, reče Clary. „Lažni Sebastian je viši. I mislim daje vjerojatno plav jer je sasvim sigurno obojio kosu. Nitko nema takocrnu kosu.” Boja mi je ostala na prstima kad sam je dotakla,pomislila je, ali zadržala je to za sebe. „Aline je željela da pokažemofotografije tebi i Lightwoodovima. Smatra da će možda ako saznajuda se ne radi o rođaku Penhallowovih–„Nije rekla roditeljima za ovo, zar ne?” pokazao je Luke na

fotografije. „Mislim da još nije”, reče Clary. „Mislim da je otišla ravnok meni. Željela je da kažem tebi. Rekla je da te ljudi slušaju.”„Možda neki.” Luke se kratko osvrne prema muškarcu sa zavijenim

licem. „Zapravo, upravo sam razgovarao s Patrickom Penhallowom.Valentine mu je bio dobar prijatelj kad su bili mladi i možda je otadna ovaj ili onaj način godinama nadzirao Penhallowove. I vi ste reklikako vam je Hodge otkrio da Valentine ovdje ima špijune.” Vratio jefotografije Clary. „Nažalost, Lightwoodovi danas neće biti nazasjedanju Vijeća. Jutros je bio Maxov pogreb. Najvjerojatnije su još

na groblju.” Vidjevši Claryn izraz lica, dodao je: „Bio je to vrlo maliobred. Clary. Samo članovi obitelji.”Ali ja jesam Jaceova obitelj, prosvjedovao je glasić u njezinoj glavi.

No bio je tu i drugi glas, snažniji, koji ju je iznenadio gorčinom.Rekao ti je da se u tvojoj blizini osjeća kao da polako krvari. Zardoista misliš da mu to treba na Maxovu pogrebu?„Onda bi im možda mogao večeras reći.”, reče Clary. „Mislim...

vjerujem da je to dobra vijest. Iako ne znamo tko je Sebastianzapravo, sigurno nije u rodu s njihovim prijateljima.”„Bila bi to bolja vijest da znamo gdje se nalazi ili tko je još

Valentineov špijun”, promrmlja Luke. „Zacijelo ih je bar nekoliko biloupleteno u rušenje zaštita. To se moglo provesti u djelo samo unutargrada.”„Hodge je rekao da je Valentine dokučio kako to izvesti”, reče

Simon. „Rekao je da je za rušenje zaštita potrebna demonska krv, alida ne postoji mogućnost da je se unese u grad. Ali da je Valentineipak otkrio kako to izvesti.”„Netko je demonskom krvlju nacrtao runu na vrhu jednog od

tornjeva”, uzdahnuo je Luke. „Očito je Hodge bio u pravu. Nažalost,Klava se uvijek previše uzdala u te zaštite. Jer čak i najdomišljatijazagonetka ima rješenje.”„Meni se čini da te zbog takve domišljatosti ispraše u igricama”,

reče Simon. „Tek što si zaštitio utvrdu čarolijom potpunenepobjedivosti, netko naiđe i otkrije kako je uništiti.”„Simone, zaveži”, reče Clary.„Nije daleko od istine”, reče Luke. „Jedino ne znamo kako su unijeli

demonsku krv u grad prije nego što su deaktivirali zaštite.” Slegnuoje ramenima. „To nam je trenutačno najmanji problem. Zaštite suopet podignute, ali već znamo da nisu potpuno sigurne. Valentine bise svakog trenutka mogao vratiti s još većim snagama, a sumnjamda bismo ih uspjeli odbiti. Nema dovoljno nefila, a oni u gradusasvim su obeshrabreni.”„A donjosvjećani?” upita Clary. „Pa, rekao si Konzulu da se Klava

mora boriti zajedno s donjosvjećanima.”„Mogu to govoriti Malachiju i Aldertreeju sve dok ne poplavim u licu,

ali to ne znači da će me slušati”, reče Luke umorno. „Dopustili su mida ostanem samo zato što je Klava izglasala da će me zadržati kao

savjetnika. A to su napravili samo zato što je moj čopor spasio životpopriličnom broju njih. To ne znači da žele još donjosvjećana uIdrisu–”Netko je vrisnuo.Amatis je bila na nogama; dlanom je prekrila usta i zurila u prednji

dio Dvorane. Na ulazu je stajao muškarac, okružen sunčevimsjajem. Bio je samo obris sve dok nije koraknuo naprijed u Dvoranu,kad mu Clary ugleda lice.Valentine.Iz nekog razloga Clary je prvo uočila da je svježe obrijan, zbog

čega je izgledao mlađe, sličnije ljutitom mladiću iz slika prošlosti kojejoj je pokazao Ithuriel. Umjesto borbene odore nosio je elegantnoskrojeno odijelo na pruge i kravatu. Bio je nenaoružan. Mogao je bitibilo koji muškarac na ulicama Manhattana. Mogao je biti bilo čijiotac.Nije pogledao Clary, ničim nije dao do znanja da ju je uopće

primijetio. Hodajući uskim prolazom između klupa, promatrao jeLukea.Kako je mogao samo ušetati ovamo bez oružja?, upitala se Clary.

Trenutak kasnije dobila je odgovor: Inkvizitor Aldertree oglasio sekao ranjeni medvjed; otrgnuo se od Malachija koji ga je pokušavaozaustaviti, zateturao niz stube podija i bacio se na Valentinea.Prošao je kroz njegovo tijelo poput noža koji probija papir. Valentine

se okrenuo i bez osobita zanimanja odgledao kako se Inkvizitorteturajući sudario s potpornim stupom i nezgodno ispružio na podu.Konzul je bio pošao za njim i sagnuo se kako bi mu pomogao ustati;na licu mu se pritom vidjelo jedva prikriveno gađenje i Clary seupitala je li usmjereno prema Valentineu ili pak Aldertreeju zato štose ponio kao budala.Tih žamor ponovo se pronio prostorijom. Inkvizitor je skvičao i

otimao se kao štakor u zamci; Malachi ga je čvrsto držao za ruke,dok je Valentine krenuo dalje u Dvoranu nijednom ih više nepogledavši. Sjenolovci skupljeni oko klupa povlačili su se pred njimkao valovi Crvenog mora koje se dijeli pred Mojsijem, otvarajući muput do središta prostorije. Clary je zadrhtala kad se približio mjestuna kojem je stajala s Lukeom i Simonom. On je samo projekcija,rekla si je. Nije doista ovdje. Ne može te ozlijediti.

Simon se strese. Clary ga je uhvatila za ruku baš u trenutku kad seValentine zaustavio pred stubama podija i okrenuvši se, pogledaoravno prema njoj. Ležerno ju je cijelu promotrio, kao da joj uzimamjeru; zatim potpuno preskoči Simona i zaustavi pogled na Lukeu.„Luciane”, reče.Luke mu je uzvratio pogled mirno i postojano, ne rekavši ni riječ. Po

prvi put nakon Renwicka nalaze se u istoj prostoriji, pomislila jeClary; Luke je tada, nakon borbe, bio polumrtav i sav krvav. Sada jebilo lakše zapaziti kako razlike, tako i sličnosti između dvajumuškaraca: Luke je bio u poderanoj flanelskoj košulji i trapericama, aValentine u prekrasnom i, činilo se, skupom odijelu; Luke je imaodanima staru bradu i sjedine u kosi, dok je Valentine izgledao gotovokao da mu je dvadeset pet – samo što je bio nekako hladniji iukočeniji, kao da je tijekom minulih godina počeo proces koji ga jepolako pretvarao u kamen.„Čujem da te Klava primila u Vijeće”, reče Valentine. „Klavi

oslabljenoj korupcijom i beskičmenjaštvom i priliči da bude prožetazakržljalim mješancima.” Glas mu je bio miran, čak i veseo u toj mjerida je bilo teško osjetiti otrov u njegovim riječima ili povjerovati dauistinu misli ono što govori. Pogled mu se vrati na Clary. „Clarissa,vidim da si ovdje s vampirom”, reče. „Kad se stvari malo srede,morat ćemo raspraviti kako to biraš kućne ljubimce.”Simon se oglasi dubokim režanjem. Clary mu čvrsto stisne ruku –

bilo je situacija kad se zbog tako čvrstog stiska trzao od bola. No sadkao da ga nije osjećao. „Nemoj”, šapnula je. „Nemoj, molim te.”No Valentine više nije obraćao pozornost na njih. Uspeo se

stubama na podij i okrenuo prema gomili. „Koliko poznatih lica”,primijetio je. „Patrick. Malachi. Amatis.”Amatis je ukočeno stajala; u očima joj se sjajila mržnja.Inkvizitor se još uvijek koprcao u Malachijevu stisku. Valentine ga

kratko, pomalo ironično pogleda. „Čak i ti, Aldertree. Čuo sam da sineizravno odgovoran za smrt mog starog prijatelja HodgeaStarkweathera. Baš šteta.”Luke je pronašao glas. „Znači, priznaješ”, reče. „Ti si srušio zaštite.

Ti si poslao demone.”„Ja sam ih poslao”, reče Valentine. „Mogu ih poslati još. Zar je

moguće da Klava – čak i ova maloumna Klava – nije očekivala sve

ovo? Ti si očekivao, zar ne, Luciane?”Lukeove su oči bile mračno plave. „Jesam. Ali poznajem te,

Valentine. Dakle, jesi li se došao pogađati ili ćeš likovati?”„Ni jedno ni drugo.” Valentine pogleda utihnulu gomilu. „Nemam se

potrebe pogađati”, reče, a premda mu je glas bio miran, širio se kaoda dopire iz pojačala. „Niti imam želju likovati. Ne uživam u ubijanjusjenolovaca; već nas je ionako vrlo malo na svijetu kojem smoočajnički potrebni. Ali to Klava želi, zar ne? To je još jedno odnjezinih besmislenih pravila, koja je koristila da smelje u prah običnesjenolovce. Napao sam jer sam morao. Napao sam jer je to bio jedininačin da me Klava sasluša. Sjenolovci nisu poginuli zbog mene;poginuli su zato što me Klava ignorirala.” Ponad gomile pogled muse susretne s Aldertreejevim; Inkvizitorovo lice bilo je bijelo i trzalose. „Mnogi od vas ovdje nekad su bili u mojem Krugu”, rečeValentine polako. „Sada se obraćam vama, kao i onima koji su znaliza Krug, ali mu se nisu priključili. Sjećate li se što sam predvidio prijepetnaest godina? Da će ako se ne suprotstavimo Sporazumima,grad Alicante, naša voljena prijestolnica, biti preplavljenazapjenjenim, slinavim mnoštvom mješanaca, zakržljalim rasama kojeće gaziti sve što nam je drago. I baš kao što sam predvidio, sve se todogodilo. Gard je izgorio do temelja, Portal je uništen, ulice su namkrcate čudovištima, poluljudskim smećem koje ide tako daleko da binas željelo voditi. Dakle, prijatelji moji, neprijatelji, braćo moja poanđelu, pitam vas – vjerujete li mi sada?” Viknuo je: „VJERUJETE LIMI SADA?”Pogledom je prešao po prostoriji kao da očekuje odgovor. No nije

ga bilo – gomila je samo zurila u njega.„Valentine.” Premda tih, Lukeov glas razbio je tišinu. „Zar ne vidiš

što si učinio? Sporazumi od kojih si toliko strepio nisu izjednačilidonjosvjećane s nefilima. Nisu osigurali poluljudima mjesto u Vijeću.I dalje je vladala stara mržnja. Trebao si se osloniti na nju, ali nisi –nisi mogao – i tako si nam dao možda jedinu mogućnost zaujedinjenje.” Oči su mu pronašle Valentineove. „Zajedničkogneprijatelja.”Rumenilo prijeđe Valentineovim blijedim licem. „Ja nisam neprijatelj,

ne nefilima. Ti jesi. Ti ih pokušavaš navesti na beznadnu borbu. Zar

misliš da su demoni koje si vidio sva moja vojska? Oni su samodjelić snaga koje mogu okupiti.”„I nas ima još”, reče Luke. „I nefila i donjosvjećana.”„Donjosvjećani”, podrugljivo se osmjehne Valentine. „Pobjeći će na

prvi znak prave opasnosti. Nefili su rođeni da ratuju, da štite ovajsvijet. Svijet kojem su oni poput vas mrski. Postoji razlog zašto vasčisto srebro peče, zašto danje svjetlo prži Djecu noći.”„Mene ne prži”, reče Simon duboko i razgovijetno, unatoč čvrstom

Clarynu stisku. „Evo me, stojim na suncu–”No Valentine sa samo nasmije. „Vidio sam kako te guši Božje ime,

vampiru”, reče. „Što se tiče tvog podnošenja sunčeve svjetlosti–”Zastao je i nacerio se. „Može biti da si anomalija. Nakaza. Ali i daljesi čudovište.” Čudovište. Clary se prisjetila Valentinea na brodu,onoga što je ondje rekao: Tvoja majka mi je rekla da sam njezinoprvo dijete pretvorio u čudovište. Ostavila me prije nego što to učinimi drugome.Jace. Pomisao na njega bolno je probode. Nakon onoga što je

učinio Valentine stoji ovdje i usuđuje se govoriti o čudovištima–„Ti si jedino čudovište ovdje”, rekla je iznenadivši samu sebe jer je

bila odlučila da će šutjeti. „Vidjela sam Ithuriela”, nastavila je, aValentine se okrene i u čudu je pogleda. „Znam sve–”„Sumnjam”, reče Valentine. „Da znaš, držala bi jezik za zubima.

Ako ne radi sebe, onda radi svog brata.”Nemoj ti meni govoriti o Jaceu!, poželjela je viknuti Clary, no

neočekivano je zaustavi drugi ženski glas – hladan, neustrašiv iogorčen.„A što je s mojim bratom?” Amatis je bila prišla podnožju podija i

podigla pogled prema Valentineu. Luke se iznenađeno trgnuo i staoodmahivati glavom, ali Amatis se nije obazirala na njega.Valentine se namrštio. „Što bi bilo s Lucianom?” Amatisino pitanje

ga je uznemirilo, osjetila je Clary, iako mu se Amatis možda samohtjela nekako suprotstaviti. Prošlo je mnogo godina otkako ju jeotpisao kao slabu ženu za koju je malo vjerojatno da će mu seusprotiviti. Nikad nije volio kad bi ga ljudi iznenadili.„Rekao si mi da mi više nije brat”, reče Amatis. „Oduzeo si mi

Stephena. Razbio si mi obitelj. Kažeš da nisi neprijatelj nefilima, aliokrenuo si nas jedne protiv drugih, svoje protiv svojih, uništavao si

živote bez grižnje savjesti. Kažeš da mrziš Klavu, ali ti si je napravioonakvom kakva je danas – beznačajnom i paranoičnom. Mi nefilivjerovali smo jedni drugima. Ti si to promijenio. A to ti nikad nećuoprostiti.” Glas joj je zadrhtao. „Ni to što si me prisilio da s Lucianompostupam kao da mi više nije brat. Ni to ti neću oprostiti. Niti ćuoprostiti sebi što sam te slušala.”„Amatis–” Luke je iskoračio, ali sestra mu podignutom rukom

pokaže da stane. U očima su joj se caklile suze. No držala seuspravno, a glas joj je bio čvrst i miran.„Nekad smo te svi bili voljni slušati, Valentine”, rekla je. „I svi to

imamo na duši. Ali bilo je dosta. Dosta. To vrijeme je prošlo. Ima litko da se ne slaže sa mnom?”Clary hitro podigne glavu i pogleda okupljene sjenolovce; izgledali

su joj kao gruba skica mase s bijelim mrljama umjesto lica. Vidjela jePatricka Penhallowa kako stišće čeljust i Inkvizitora koji se tresaokao krhko stablo na jakom vjetru. I Malachija, čije je mračno, glatkolice bilo iznenađujuće nečitljivo.Nitko nije rekao ni riječi.Budući da je očekivala da će se Valentine naljutiti zbog toga što

nefili, koje se nadao voditi, nisu odgovarali, Clary se razočarala. Licemu je bilo bezizražajno, izuzev kratkog trzaja čeljusti. Kao da jeočekivao ovakvu reakciju. Kao da baš to planirao.„Dobro”, reče. „Ako ne želite poslušati glas razuma, onda ćete

morati osjetiti silu. Već sam vam pokazao da mogu srušiti zaštite okograda. Vidim da ste ih opet podigli, ali to je nevažno; lako ih moguopet srušiti. Ili ćete pristati na moje zahtjeve, ili ćete se suočiti sasvim demonima koje Mač smrtnika može okupiti. Naredit ću im da nepoštede nikoga od vas, ni muškarca, ni ženu, ni dijete. Izbor je navama.”Žamor se brzo raširi prostorijom; Luke je netremice promatrao

Valentinea: „Namjerno bi uništio svoju vlastitu vrstu?”„Ponekad se bolesne biljke moraju odstraniti kako bi se vrt

sačuvao”, reče Valentine. „A ako su sve bolesne...” Okrenuo seprema užasnutoj gomili. „Izbor je na vama”, nastavio je. „Imam Kaležsmrtnika. Budem li morao, započet ću iznova s novom zajednicomsjenolovaca čiji ću biti stvoritelj i učitelj. Ali dajem vam još jednupriliku. Ako Klava prepiše na mene sve ovlasti Vijeća i prihvati moju

apsolutnu vlast, suzdržat ću se. Svi sjenolovci prisegnut će mi naposlušnost i prihvatiti trajnu runu odanosti koja će ih vezati uz mene.To su moji uvjeti.”Ništa se nije čulo. Amatis je prekrila usta dlanom; ostatak prostorije

zaljuljao se pred Clarynim očima u kovitlavoj izmaglici. Ne smiju muse predati, pomislila je. Ne smiju. Ali imaju li izbora? Je li itko od njihikada imao izbora? Valentine ih je zarobio, pomislila je tupo, baš kaošto smo Jace i ja zarobljeni zbog onog što je učinio od nas. Svi smoprikovani uz njega svojom vlastitom krvlju.Tišina je trajala samo trenutak premda se Clary činilo da se radi o

čitavom satu, a onda je prereže glasić – visok i tanašan Inkvizitorovglas. „Apsolutnu vlast?!” vrisnuo je. „Tvoju vlast?”„Aldertree–” Konzul se pomakne kako bi ga sputao, ali Inkvizitor je

bio prebrz. Izmigoljio se i jurnuo prema podiju. Nešto je piskutavovikao, uvijek iznova iste riječi, kao da je posve sišao s uma, dok jeoči preokrenuo toliko da su mu se takoreći vidjele samo bjeloočnice.Odgurnuo je Amatis u stranu, teturajući po stubama, uspeo se napodij i stao pred Valentinea. „Ja sam Inkvizitor, razumiješ li.Inkvizitor!” viknuo je. „Ja sam dio Klave! Dio Vijeća! Ja krojim pravila,ne ti! Ja vladam, ne ti! Neću ti ovo dopustiti, ti arogantni ljigavče,ljubitelju demona–”Pogledavši Inkvizitora gotovo kao da se dosađuje, Valentine je

ispružio ruku; činilo se da mu namjerava dotaknuti rame. AliValentine nije mogao ništa dotaknuti – on je bio samo projekcija.Stoga se Clary zgrane kad Valentineova ruka prođe krozInkvizitorovu kožu, kosti i meso, nestajući u njegovu prsnom košu.Jedan trenutak – samo trenutak – cijela dvorana kao da se zablenulau Valentineovu lijevu ruku, koja se na neki nevjerojatan način dozapešća zavukla u Aldertreejeva prsa. A onda Valentine naglo isnažno zakrene ruku ulijevo, kao da okreće tvrdoglavu zahrđalukvaku. Inkvizitor krikne i padne kao kamen.Valentine je povukao ruku. Bila je masna od krvi; crvena rukavica

protegnula mu se do polovine podlaktice, umrljavši skupocjenu vununjegova odijela. Spuštajući krvavu ruku, pogledom je prešao prekoužasnute gomile te se napokon zaustavio na Lukeu. Polako jeprogovorio: „Moje uvjete možete razmatrati do sutra u ponoć, kadaću svoju vojsku u punoj snazi dovesti na Brocelindsku ravnicu. Ako

dotad od Klave ne primim obavijest o predaji, ući ću s vojskom uAlicante. Ovoga puta nikoga nećemo ostaviti na životu. Ostavljamvam toliko vremena da razmotrite moje uvjete. Iskoristite ga mudro.”Rekavši to, nestao je.

14U MRAČNOJ ŠUMI

„Ma vidi ti to”, reče Jace, i dalje ne gledajući Clary – nije jupogledao sve otkad je sa Simonom stigla na prilazne stube kuće ukojoj su se smjestili Lightwoodovi. Naslonio se na jedan od visokihprozora u dnevnoj sobi, zureći u sve tamnije nebo u sumrak. „Čovjekode na pogreb svog devetogodišnjeg brata i propusti svu zabavu.”„Jace”, reče Alec umornim glasom. „Nemoj.”Alec je sjedio duboko u jednom od izlizanih, debelih naslonjača; u

sobi nije bilo ničeg drugog na što se moglo sjesti. Kuća je odisalaonom neobičnom, nepoznatom atmosferom prostora koji pripadajustrancima: bila je ukrašena pastelnim naboranim tkaninama scvjetnim uzorcima, a sve u njoj bilo je lagano istrošeno ili otrcano. Nastoliću pokraj Aleca nalazila se staklena zdjela puna čokoladica;Clary je umirala od gladi, pa ih nekoliko pojede, otkrivajući da susuhe i mrve se. Upitala se kakvi su ljudi živjeli ovdje. Oni kojipobjegnu kad nanjuše opasnost, pomislila je ogorčeno; zaslužili suda im se zauzme kuću.„Nemoj što?” upitao je Jace; vani je sada već bilo dovoljno mračno

da Clary može vidjeti odraz njegova lica na prozorskom staklu. Očisu mu se doimale crnima. Nosio je korotnu sjenolovačku odjeću.Sjenolovci na sprovodima nisu nosili crninu jer je crno bila bojaopreme i borbe. Boja smrti bila je bijela, a bijela jakna koju je nosioJace imala je utkane crvene rune po okovratniku i suvracima rukava.Za razliku od borbenih runa, koje su u cijelosti izgledale agresivno izaštitnički, ove su govorile nježnijim jezikom zacjeljivanja i tuge. Jaceje oko zapešća imao i iskovane metalne obruče sa sličnim runama.Alec je bio isto odjeven, sav u bijelom, s istim uzorcima crveno-zlatnih runa na tkanini. Zbog bjeline kosa mu je izgledala vrlo crno.S druge strane, Jace je, pomislila je Clary, sav u bijelom izgledao

kao anđeo. Doduše, kao osvetnički anđeo.„Nisi ljutit na Clary. Ni na Simona”, reče Alec. „Ako ništa, mislim da

nisi ljutit na Simona”, zabrinuto je dodao malko se namrštivši.Clary je dijelom očekivala da će mu Jace oštro odbrusiti, ali rekao je

tek; „Clary zna da se ne ljutim na nju.”

Nalaktivši se na naslon debelog stolca, Simon zakoluta očima, alireče samo: „Nikako ne mogu shvatiti kako je Valentine uspio ubitiInkvizitora. Mislio sam da projekcije nemaju nikakav konkretanučinak na okolinu.”„Ne bi trebale imati”, reče Alec. „One su tek iluzija. Samo obojeni

zrak, takoreći.”„Tjah, ne u ovom slučaju. Gurnuo je ruku u Inkvizitora i zakrenuo...”

Clary je zadrhtala. „Bilo je mnogo krvi.”„Nešto poput posebne premije za tebe”, reče Jace Simonu.Simon se ne obazre na to. „Je li ikad postojao Inkvizitor koji nije

umro užasnom smrću?” upitao se naglas. „Kao da si bubnjar uSpinal Tapu8.”Alec dlanom protrlja lice i reče: „Ne mogu vjerovati da mi roditelji još

ne znaju za to. Nije baš da se veselim što ću im reći novosti.”„Gdje su ti roditelji?” upita Clary. „Mislila sam da su na katu.”Alec odmahne glavom. „Još su u nekropoli. Na Maxovu grobu.

Poslali su nas natrag. Htjeli su neko vrijeme biti sami.”„A Isabelle?” upitao je Simon. „Gdje je ona?”Ono malo šaljivosti nestalo je s Jaceova lica. „Ne želi izaći iz sobe”,

reče. „Smatra da je ona kriva za ono što se dogodilo Maxu. Nije čakželjela ići na pogreb.”„Jeste li pokušali razgovarati s njom?”„Nismo”, reče Jace. „Umjesto toga neprestano smo je udarali po

licu. Zašto, misliš da to neće upaliti?”„Samo sam pitao.” Simonov glas bio je blag.„Reći ćemo joj ovo o Sebastianu, kako ono zapravo nije bio

Sebastian”, reče Alec. „Možda će se osjećati bolje. Misli da je moralaprimijetiti kako nešto nije u redu s njim, ali ako je bio špijun...”Slegnuo je ramenima. „Nitko nije primijetio ništa čudno u vezi njega.Čak ni Penhallowovi.”„Ja sam mislio da je kreten”, naglasio je Jace.„Da, ali samo zato što–” Alec utone dublje u stolac. Izgledao je

iscrpljeno, koža mu je bila blijedosiva nasuprot kričavo bijeloj odjeći.„Teško da će joj to mnogo značiti. Kad sazna za Valentineoveprijetnje, ništa je neće oraspoložiti.”„Ali bi li on to doista napravio?” upita Clary. „Poslao demonsku

vojsku na nefile... Mislim, još uvijek je sjenolovac, zar ne? Ne bi

mogao u potpunosti uništiti svoj vlastiti narod.”„Uništio je vlastitu djecu, nije ga bilo briga”, reče Jace, uhvativši

Claryn pogled na drugoj strani sobe. Gledali su se. „Zašto misliš daće ga biti briga za vlastiti narod?”Alec ih je oboje pogledao i Clary mu je po izrazu lica mogla vidjeti

da mu Jace još nije rekao za Ithuriela. Izgledao je zbunjeno i vrlotužno. „Jace...”„No to objašnjava jednu stvar”, reče Jace, ne pogledavši Aleca.

„Magnus je pokušao ustanoviti može li saznati gdje je Sebastiancrtajući rune za praćenje na stvarima koje je ostavio u sobi. Rekao jeda ne može iščitati gotovo ništa s onoga što smo mu dali. Samo...prazninu.”„Što to znači?”„To su bile stvari Sebastiana Verlaca. Lažni Sebastian ih je

vjerojatno uzeo kad ga je presreo. A Magnus nije mogao ništa iščitatiiz njih jer je pravi Sebastian–”„Vjerojatno mrtav”, dovršio je Alec. „A Sebastian kojeg poznajemo

odveć je pametan da iza sebe ostavi išta što bi se moglo iskoristiti damu se ude u trag. Mislim, ne možeš nekog pronaći koristeći bilo što.To mora biti predmet koji je na neki način usko povezan s tomosobom. Obiteljska dragocjenost, stela ili četka s pokojom vlasi.Takvo što.”„Prava šteta”, reče Jace, „jer da ga možemo slijediti, vjerojatno bi

nas odveo ravno Valentineu. Siguran sam da je odmah odjurionatrag svom gospodaru kako bi mu podnio detaljan izvještaj.Vjerojatno mu je rekao sve o Hodgeovoj luđačkoj teoriji o jezeru kaoZrcalu.”„Možda teorija nije luđačka”, reče Alec. „Razmjestili su stražare na

puteve koji vode do jezera i postavili zaštite koje će ih upozoriti akonekoga prebace tamo Portalom.”„Super. Uvjeren sam da se sad svi osjećamo vrlo sigurno.” Jace se

nasloni na zid.„Nikako ne razumijem zašto se Sebastian zadržao ovdje”, reče

Simon. „Nakon onog što je učinio Izzy i Maxu sigurno bi ga uhvatili;nije se više mogao pretvarati. Štoviše, ako je mislio da je ubio Izzy, ane da je samo onesvijestio, kako bi objasnio da je oboje mrtvo, doknjemu nije ništa? Ne, igra je za njega bila gotova. Pa zašto je onda

ostao tijekom napada? Zašto je išao do Garda po mene? Priličnosam siguran da mu je bilo svejedno jesam li živ ili mrtav.”„Sada si preoštar prema njemu”, reče Jace. „Siguran sam da bi mu

bilo draže da si mrtav.”„Zapravo”, javila se Clary, „mislim da je ostao zbog mene.”Jace hitro podigne glavu i sa zlatnim bljeskom u očima pronađe

njezin pogled. „Zbog tebe? Nadao se još jednom vrućem spoju, ha?”Clary osjeti kako joj se obrazi žare. „Ne. I naš spoj nije bio vruć.

Zapravo, to uopće nije bio spoj. Svejedno, uopće se ne radi o tome.Kad je došao u Dvoranu, uporno me pokušavao nagovoriti daizađem s njim kako bismo razgovarali. Želio je nešto od mene. Ali neznam što.”„A možda je samo želio tebe”, reče Jace. Vidjevši Claryn izraz lica,

dodao je: „Ne na taj način. Možda te želio odvesti Valentineu.”„Valentine ne mari za mene”, reče Clary. „Uvijek mu je bilo stalo

jedino do tebe.”Nešto zatreperi duboko u Jaceovim očima. „A tako ti gledaš na

stvari?” Izraz lica bio mu je zastrašujuće mračan. „Zanimljiva si munakon onog što se dogodilo na brodu. Što znači da moraš bitioprezna. Vrlo oprezna. Zapravo, ne bi ti škodilo da nekoliko idućihdana ne izlaziš. Možeš se zaključati u sobu kao Isabelle.”„Neću to učiniti.”„Naravno da nećeš”, reče Jace, „jer živiš samo da bi me mučila, zar

ne?”„Nije sve povezano s tobom. Jace”, reče Clary bijesno.„Može biti”, reče Jace, „ali moraš priznati da većina stvari ipak jest.”Clary se oduprla porivu da vrisne.Simon pročisti grlo. „Kad smo već kod Isabelle... Možda sam samo

djelomično u pravu, ali pomislio sam da bih ovo morao reći prijenego se svađa zahukta. Mislim da bih možda trebao razgovarati snjom.”„Ti?” reče Alec, a onda, malko posramljen svojom zbunjenošću,

brzo doda; „Ali... ona ne želi izaći iz sobe čak ni radi obitelji. Zašto biizašla radi tebe?”„Možda zato što joj ja nisam obitelj”, reče Simon. Stajao je s

rukama u džepovima, zabačenih ramena. Kad je ranije tog danasjedila pokraj njega. Clary je vidjela da mu vrat još uvijek obavija

tanka bijela linija na mjestu gdje mu je Valentine bio prerezao grlo, avidjela mu je i ožiljke na zapešćima. Promijenili su ga susreti sasjenolovačkim svijetom, i to ne samo površinski ni samo njegovuvrstu; promjena je bila dublja. Stajao je uspravno, uzdignute glave,podnoseći svako Jaceovo i Alecovo dobacivanje i kritiku. Kao da nijemario za to. Više nije bio Simon koji bi se zbog toga uplašio iliuznemirio.Clary osjeti iznenadnu bol u grudima i potreseno shvati zbog čega.

Nedostajao joj je – nedostajao joj je Simon. Stari Simon.„Mislim da ću ipak pokušati nagovoriti Isabelle da razgovara sa

mnom”, reče Simon. „Ne može naškoditi.”„Ali uskoro će mrak”, reče Clary. „Rekli smo Lukeu i Amatis da

ćemo se vratiti prije zalaska sunca.”„Ja ću te otpratiti”, reče Jace. „Što se Simona tiče, on se može sam

vratiti po mraku. Zar ne, Simone?”„Naravno da može, on je vampir”, reče Alec ogorčeno, kao da se

želi iskupiti za maloprijašnji prezir koji je pokazao prema Simonu, aonda doda: „Upravo sam shvatio da si se vjerojatno šalio. Zaboravitešto sam rekao.”Simon se osmjehnuo. Clary je ponovo zaustila kao da će

prosvjedovati, no potom skupi usne. Dijelom zato što, znala je,pretjeruje, a dijelom zbog izraza na Jaceovu licu dok je mimo njezurio u Simona, što ju je potaknulo na šutnju. Bila je to ironija,pomislila je, pomiješana sa zahvalnošću, a možda čak i s – nanjezino najveće iznenađenje – malko poštovanja.

Novo boravište Lightwoodovih nije bilo daleko od Amatisine kuće;Clary je poželjela da nije tako. Nije se mogla otresti osjećaja da jesvaki trenutak koji provede s Jaceom na neki način dragocjen iograničen, da se primiču nekakvoj napola nevidljivoj granici koja ćeih zauvijek rastaviti.Pogledala ga je postrance. Piljio je ravno pred sebe, gotovo kao da

je sam. Na vještičjem svjetlu koje je obasjavalo ulice crte njegovaprofila bile su oštre i imale su jasne rubove. Kosa koja mu je ukovrčama padala na obraz nije posve sakrila bijeli ožiljak nasljepoočnici, gdje se nalazio biljeg. Vidjela je kako mu metalna linijasvjetluca na vratu tamo gdje je na lančiću visio prsten

Morgensternovih. Lijeva šaka nije mu bila zavijena; zglobovi prstijuizgledali su mu ranjeno. Znači, uistinu je puštao da mu rane zacijelekao ovozemaljcu, baš kako je htio Alec.Zadrhtala je. Jace je kratko pogleda. „Hladno ti je?”„Razmišljala sam”, rekla je. „Iznenađena sam što se Valentine

okomio na Inkvizitora, a ne na Lukea. Inkvizitor je bio sjenolovac, aLuke... Luke je donjosvjećanin. K tome, Valentine ga mrzi.”„Ali na neki način ga i poštuje premda je donjosvjećanin”, reče

Jace, a Clary se sjeti kako je maloprije pogledao Simona pa toodmah pokuša zaboraviti. Mrzila je pomisao da su Jace i Valentinepo bilo čemu slični, pa čak i po beznačajnoj stvari kao što je pogled.„Luke pokušava navesti Klavu da se promijeni, da počne razmišljatina nov način. Upravo to pokušava i Valentine iako su njegovi ciljevi...tjah, nisu isti. Luke je borac protiv ustaljenih mišljenja. Želi promjenu.Valentineu je Inkvizitor predstavljao staru, konzervativnu Klavu kojumrzi iz dna duše.”„A jednom su bili prijatelji”, reče Clary. „Luke i Valentine.”„Biljezi onog što nekoć je bilo9‘”, reče Jace. Clary je iz malko

podrugljiva prizvuka u njegovu glasu shvatila da je nekog citirao.„Nažalost, nikog ne mrziš kao one koje si nekad volio.Pretpostavljam da Valentine u budućnosti planira nešto posebno zaLukea, nakon što preuzme vlast.”„Ali neće preuzeti vlast”, reče Clary, a kako je Jace na to šutio,

podigla je glas: „Neće pobijediti... ne može. On zapravo ne želi rat,ne protiv sjenolovaca i donjosvjećana.”„Zašto misliš da će se sjenolovci boriti zajedno s donjosvjećanima?”

upita Jace, i dalje je ne gledajući; hodali su ulicom uz kanal, a on jestisnute čeljusti promatrao vodu. „Samo zato što Luke tako kaže?Luke je idealist.”„A zašto je to loše?”„Nije. Samo što ja nisam takav”, reče Jace. Zbog praznine u

njegovu glasu Clary osjeti kako ju je oko srca štrecnula hladnoća.Beznađe, ljutnja, mržnja. Demonske osobine. Ponaša se onako kakomisli da bi se trebao ponašati.Stigli su do Amatisine kuće; Clary se zaustavila na podnožju stuba i

okrenula prema Jaceu. „Možda nisi”, reče. „Ali nisi ni poput njega.”

Jace se na te riječi malko trgne, ili se naprosto radilo onepokolebljivosti njezina glasa. Okrenuo je glavu i pogledao je; činilojoj se da je tek sada otkad su otišli od Lightwoodovih prvi put gleda.„Clary–” započne, ali zaustavi se naglo udahnuvši. „Imaš krvi narukavu. Jesi li ozlijeđena?” Primakne joj se i podigne joj zapešće.Clary spusti pogled i na svoje iznenađenje primijeti da je imao pravo– na desnom rukavu kaputa nalazila joj se nepravilna crvena mrlja.Bilo je čudno što je još uvijek svijetle nijanse. Ne bi li osušena krvtrebala biti tamnija? Namrštila se. „To nije moja krv.” Jace se malkoopustio i olabavio stisak na njezinu zapešću. „Je li Inkvizitorova?”Odmahnula je glavom. „Zapravo, mislim da je Sebastianova.„Sebastianova krv?”„Da. Kad je one noći došao u Dvoranu – sjećaš se? – na licu je

imao otvorenu ranu. Zacijelo ga je Isabelle ogrebla. No uglavnom...dotakla sam mu lice i uprljala se njegovom krvlju.” Bolje je pogledalamrlju. „Mislila sam da je Amatis oprala kaput, ali izgleda da nije.”Očekivala je da će je Jace sada pustiti, ali on joj je još nekoliko

trenutaka držao zapešće i pomno promatrao krv. Tek tada joj jepustio ruku vidno zadovoljan. „Hvala.”Kratko se zapiljila u njega, a onda odmahnula glavom.

„Pretpostavljam da mi nećeš reći što je posrijedi?”„Nema šanse.”Ogorčeno je podigla ruke. „Idem unutra. Vidimo se.”Okrenula se i pošla uza stube prema Amatisinim ulaznim vratima.

Nikako nije mogla znati da je čim mu je okrenula leđa, nestaloosmijeha s Jaceova lica ni da je dugo stajao u tami nakon što jezatvorila vrata, gledajući u njih dok je među prstima bez prestankaokretao komadić vlakna.

„Isabelle”, reče Simon. Tek nakon nekoliko pokušaja pronašao jevrata njezine sobe, kad mu je vrisak „Odlazi!” koji je odjeknuo izanjih, potvrdio da je na pravom mjestu. „Isabelle, pusti me unutra.”Začuo se prigušen, tup udarac, a vrata su lagano zavibrirala, kao

da je Isabelle nešto bacila u njih. Vjerojatno cipelu. „Ne želimrazgovarati s tobom i Clary. Ne želim razgovarati ni s kim. Ostavi mena miru, Simone.”

„Clary nije ovdje”, reče Simon. „A ja neću otići sve dok ne popričašsa mnom.”„Alec!” viknula je Isabelle. „Jace! Otjerajte ga!”Simon je pričekao. Iz prizemlja se nije ništa čulo. Alec je ili otišao, ili

se pritajio. „Nisu ovdje, Isabelle. Sam sam.”Nastupila je tišina, a onda se napokon Isabelle ponovo oglasila.

Sada joj je glas bio mnogo bliži, kao da stoji tik kraj vrata. „Sam si?”„Sam”, reče Simon.Vrata se otvore. S druge je strane stajala Isabelle u crnom

kombineu; duga joj je kosa u čvorovima padala na ramena. Simon jenikad nije vidio takvu: bosonogu, nepočešljanu i bez šminke. „Možešući.”Prošao je mimo nje. Na svjetlu koje je dopiralo kroz vrata vidio je da

soba izgleda, kako bi to rekla njegova majka, kao da je kroz njuprošao uragan. Na podu su se nalazile hrpe razbacane odjeće iotvorena putna torba koja kao da je eksplodirala. Na jednom stupukreveta visio je Isabellein sjajan srebrno-zlatni bič, a na drugomčipkasti bijeli grudnjak. Simon odvrati pogled. Zastori su bilinavučeni, a svjetla ugašena.Isabelle se sruši na rub kreveta i pogleda Simona gorkom

vedrinom. „Pocrvenjeli vampir. Tko bi se tome nadao.” Još je malopodigla glavu. „Evo, pustila sam te. Što želiš?”Unatoč njezinu ljutitom zurenju, Simon pomisli da izgleda mlađe no

obično, velikih crnih očiju na bijelom upalom licu. Vidio je bijeleožiljke koji su joj se širili po svijetloj koži, svuda po njezinim golimrukama, leđima i ključnoj kosti, čak i nogama. Ako Clary ostanesjenolovka, pomislio je, jednog će dana izgledati ovako. Bit će punaožiljaka. Nekad bi ga ta pomisao možda više uznemirila, no bilo jenečega u načinu na koji je Isabelle nosila svoje ožiljke. Kao da seponosila njima.U rukama je imala nešto i neprestance vrtjela to medu prstima.

Neku stvarčicu koja je mutno svjetlucala u polutami. Simon je natrenutak pomislio da je riječ o nakitu.„Ono što se dogodilo Maxu”, rekao je, „nije tvoja krivnja.”Nije ga pogledala. Zurila je u predmet u svojim rukama. „Znaš li što

je ovo?” podigla ga je. Činilo se da drži drvenu figuricu vojnika.Simon shvati da je riječ o figurici sjenolovca upotpunjenoj

naslikanom crnom opremom. Srebrno svjetlucanje koje je bioprimijetio zapravo je bila boja malog mača koji je vojnik držao; bojase gotovo posve oljuštila. „Pripadao je Jaceu”, rekla je Isabelle nečekajući odgovor. „Bila je to jedina igračka koju je imao kad je došaoiz Idrisa. Možda je jednom bila dio cjeline, ne znam. Mislim da ju jesam izradio, ali nikad nije mnogo govorio o njoj. Običavao ju jesvuda nositi sa sobom kad je bio malen, uvijek mu je bila u džepu iligdje već. A onda sam jednog dana vidjela da je Max nosi uokolo.Jace je tada imao oko trinaest godina. Pretpostavljam da jejednostavno dao igračku Maxu kad je postao prestar za nju.Uglavnom, bila je u Maxovoj ruci kad su ga pronašli. Kao da ju jezgrabio tražeći spas kad ga je Sebastian... kad ga je–” Utihnula je.Bilo je vidljivo kako se napreže da ne zaplače; usne su joj se iskrivileu grimasu i kao da su gubile oblik. „Ja sam trebala biti ondje i zaštititiga. Ja sam trebala biti ondje da u meni potraži spas, a ne u nekojglupoj maloj drvenoj igrački.” Bacila ju je na krevet. Oči su joj secaklile.„Bila si u nesvijesti”, prosvjedovao je Simon. „Gotovo si umrla, Izzy.

Ništa nisi mogla učiniti.”Isabelle odmahne glavom, a zapletena kosa poskoči joj po

ramenima. Izgledala je bijesno i mahnito. „Što ti znaš o tome?” oštroje upitala. „Znaš li da je Max one noći kad je umro došao do nas irekao nam da je vidio kako se netko penje po demonskimtornjevima, a ja sam mu rekla da je to sanjao i otpravila ga? A bio jeu pravu. Kladim se da se po tornju penjao onaj gad Sebastian kakobi srušio zaštite. Ubio je Maxa kako nikome ne bi mogao otkriti što jevidio. Da sam ga barem slušala, da sam ga bar na trenutaksaslušala, to se ne bi dogodilo.”„Nema šanse da si mogla znati što se zbiva”, reče Simon. „A što se

Sebastiana tiče... on zapravo nije rođak Penhallowovih. Sve ih jeprevario.” Isabelle nije izgledala iznenađeno. „Znam”, reče. „Čulasam vas kako razgovarate s Alecom i Jaceom. Slušala sam s vrhastubišta.„Prisluškivala si?”Slegnula je ramenima. „Do dijela kad si rekao da bi trebao

razgovarati sa mnom. Onda sam se vratila ovamo. Nije mi bilo do

toga da te vidim.” Pogledala ga je postrance. „No moram ti priznati:uporan si.”„Čuj, Isabelle.” Simon je koraknuo naprijed. Odjednom je na neki

čudan način bio svjestan činjenice da Isabelle nema baš mnogoodjeće na sebi, pa se suzdržao i nije joj stavio ruku na rame ninapravio išta drugo što bi tješenje učinilo odveć slobodnim. „Kad mije umro otac, znao sam da to nije bila moja krivnja, ali ipak nisammogao prestati razmišljati o svemu što sam trebao napraviti, osvemu što sam mu trebao reći prije nego što je umro.”„Da, tjah, ovo je moja krivnja”, reče Isabelle. „Trebala sam slušati.

Sad još jedino mogu pronaći gada koji je to učinio i ubiti ga.”„Nisam siguran da će to pomoći–”„Kako znaš?” upitala je Isabelle. „Jesi li pronašao odgovornog za

smrt svog oca i ubio ga?”„Moj je otac imao srčani udar”, reče Simon. „Dakle, nisam.”„Znači da ne znaš o čemu govoriš, zar ne?” Isabelle je podigla

glavu i izravno ga pogledala. „Dođi ovamo.”„Što?”Zapovjednički ga je pozvala kažiprstom. „Dođi ovamo, Simone.”Nevoljko joj je prišao. Bio je na pedalj od nje kad ga je zgrabila za

prednji dio košulje i snažno ga povukla prema sebi. Lica su im bilaudaljena tek nekoliko centimetara; vidio je kako joj se na koži ispodočiju sjaje tragovi netom isplakanih suza. „Znaš li što mi je sadaistinski potrebno?” Jasno je izgovorila svaku riječ.„Hm”, oglasi se Simon. „Ne?”„Da mi nešto odvrati pozornost”, rekla je i poluokretom ga cijelog

povukla na krevet pokraj sebe.Pao je na leđa usred hrpe zapetljane odjeće. „Isabelle”, slabašno

se pobunio, „zar doista misliš da će ti od ovog biti išta bolje?”„Vjeruj mi”, rekla je Isabelle spustivši mu dlan na prsa točno iznad

njegova neživoga srca. „Već mi je bolje.”

Clary je ležala budna u krevetu i promatrala kako tračak mjesečineputuje po stropu. Živci su joj još uvijek zbog svega što se tog danazbilo bili odveć napeti da bi mogla zaspati, a nije pomagalo što seSimon nije vratio do večere – ni nakon nje. Naposljetku je svojuzabrinutost iznijela Lukeu, koji je navukao kaput i zaputio se prema

Lightwoodovima. Vratio se vedra lica. „Sa Simonom je sve u redu,Clary”, rekao je. „Idi u krevet.” Potom je ponovo otišao, sada sAmatis, na još jednu od beskonačnih sjednica u Dvorani Sporazuma.Clary se pitala je li netko već očistio Inkvizitorovu krv.Kako nije imala što drugo raditi, otišla je u krevet, no san joj ni dalje

tvrdoglavo nije dolazio na oči. Neprestano je vidjela kako Valentinegura ruku u Inkvizitora i čupa mu srce, kako se okreće prema njoj igovori; Da znaš, držala bi jezik za zubima. Ako ne radi sebe, ondaradi svog brata. Povrh svega, tajne koje joj je otkrio Ithuriel pritiskalesu joj prsa poput utega. Ispod sveg tog nemira nalazio se strah,stalan poput pulsa, da će joj majka umrijeti. Gdje je Magnus?Začuje se šuškanje pokraj zastora, a u sobu se naglo izlije val

mjesečine. Clary se uspravi, pipkajući u potrazi za serafinskimbodežom koji je držala na noćnom ormariću.„Ne boj se.” Osjetila je nečiju ruku na svojoj – onako mršava i puna

ožiljaka bila joj je poznata. „Ja sam.”Clary oštro udahne, a došljak povuče ruku. „Jace”, reče ona. „Što

radiš ovdje? Što nije u redu?”Nije odgovarao, pa se izvila i pogledala ga, povukavši pokrivače na

sebe. Osjetila je kako se rumeni, vrlo svjesna činjenice da na sebiima samo donji dio pidžame i tanašnu potkošulju, no onda ugledanjegov izraz lica i srama polako nestane.„Jace?” šapnula je. Stajao je pokraj vrha kreveta, još uvijek u bijeloj

korotnoj odjeći; nije ju gledao nimalo vedro, ironično ili hladno. Bio jevrlo blijed, a zabrinute oči bile su mu gotovo posve crne odnapetosti. „Jesi li dobro?”„Ne znam”, reče on ošamućeno, kao da se upravo probudio.

„Nisam namjeravao doći. Lutao sam uokolo cijelu noć – nisammogao spavati – i shvatio da se neprestano vraćam ovamo. Tebi.”Malko se uspravila u krevetu, pustivši da joj pokrivači padnu do

bokova. „Zašto ne možeš spavati? Zar se nešto dogodilo?” upitala jei odmah se osjetila glupo. Što se sve nije dogodilo?No Jace kao da je jedva bio svjestan da ga je nešto pitala. „Morao

sam te vidjeti”, rekao je ponajviše sam sebi. „Znam da ne bih smio.Ali morao sam.”„Pa, sjedni onda”, reče ona, povukavši noge kako bi mu napravila

mjesta na rubu kreveta. „Ta, već me izbezumljuješ. Jesi li siguran da

se ništa nije dogodilo?”„Nisam rekao da se ništa nije dogodilo.” Sjeo je na krevet okrenut

prema njoj. Bio je tako blizu da je bilo dovoljno da se malko nagnekako bi ga poljubila–Osjeti stezanje u grudima. „Loše vijesti? Je li sve... jesu li svi...„Ništa loše”, reče Jace, „niti se radi o novostima. Upravo suprotno.

Radi se o nečemu što sam uvijek znao, a i ti... i ti to vjerojatno znaš.Bog zna da to nisam baš najbolje skrivao.” Pogledom joj je polakoprelazio preko lica, kao da nastoji upamtiti svaki njegov djelić.„Dogodilo se to”, reče pa nakon kratkog krzmanja nastavi, „da samnešto shvatio.”„Jace”, naglo je šapnula, bez jasnog razloga osjetivši da se boji

onoga što joj namjerava reći. „Jace, ne moraš–”„Pokušavao sam otići... nekamo”, reče Jace. „Ali nešto me

neprestano vuklo ovamo. Nisam mogao prestati hodati, nisammogao prestati razmišljati.O trenutku kad sam te prvi put ugledao i kako te nakon toga nisam

mogao smetnuti s uma. Želio sam, ali nisam mogao. Nagovorio samHodgea da mi dopusti da te baš ja potražim i vratim u Institut. I čak itada, u onom glupom kafiću kad sam te vidio kako sjediš na kaučusa Simonom, čak i tada mi se to činilo pogrešnim – ja sam trebaosjediti pokraj tebe. Ja sam te trebao onako nasmijavati. Nisam semogao riješiti tog osjećaja. Da sam to trebao biti ja. A kako sam teviše upoznavao, taj je osjećaj bio sve prisutniji – nikad mi se prije tonije dogodilo. Kad bih upoznao djevojke koje su me zanimale, više ihnisam želio. No prema tebi su osjećaji postajali sve snažniji isnažniji, sve do one noći kad si se pojavila kod Renwicka, kada samshvatio. I nakon toga sam otkrio zašto to osjećam prema tebi – ti sidio mene koji sam izgubio, a nisam ni znao da mi nedostaješ dok teopet nisam vidio – zato što si mi sestra. Imao sam dojam da sesvemir šali sa mnom. Da me Bog pljunuo u lice. A nisam znao zbogčega – zbog toga što sam pomislio da bih te zapravo mogao imati,da zaslužujem nešto takvo, biti tako sretan? Nisam mogao shvatitičime sam zaslužio takvu kaznu–”„Ako si ti kažnjen”, reče Clary, „onda sam i ja. Jer sve ono što si

osjećao osjetila sam i ja. Ali ne možemo... moramo zaustaviti teosjećaje jer nam je to jedina nada.”

Jace je ruke držao čvrsto uz tijelo. „Jedina nada za što?”„Da se uopće družimo. U suprotnom nikad nećemo moći biti

zajedno, čak ni u istoj sobi, a to ne mogu podnijeti. Radije te želimimati kao brata nego da uopće ne budeš u mom životu–”„A ja bih trebao samo mirno gledati kako izlaziš s dečkima,

zaljubljuješ se u nekog drugog, udaješ se...?” Glas mu je sada bionapet. „Za to će vrijeme, dok to gledam, svaki dan odumirati djelićmene.”„Ne. Tada te više neće biti briga”, reče Clary, pitajući se još dok je to

izgovarala može li podnijeti i samu pomisao da Jacea neće biti brigaza nju. Nije sve razmotrila tako dugoročno kao on i kad ga jepokušala zamisliti kako se zaljubljuje u neku drugu, ženi se s njom,nije si to mogla predočiti, nije si mogla predočiti ništa osim praznogcrnog tunela koji se unedogled proteže ispred nje. „Molim te. Ako nebudemo razgovarali o tome... ako se budemo pretvarali da...”„Nema pretvaranja”, reče Jace savršeno razgovijetno. „Volim te i

voljet ću te do smrti, a postoji život poslije nje, voljet ću te i tada.”Uhvatila je dah. Izgovorio je to – riječi nakon kojih više nema

povratka. Svim mu je silama nastojala odgovoriti, ali nije uspjelaništa reći.„Znam da misliš kako želim biti s tobom samo zato da... da

dokažem sam sebi kakvo sam čudovište”, reče on. „Možda samzbilja čudovište. Ne znam odgovor na to pitanje. Ali znam da ako iimam demonske krvi, imam i ljudske. I da te ne bih mogao ovakovoljeti da nisam bar malim dijelom čovjek. Jer demoni žude. Ali nevole. A ja–”Ustao je s nekakvom žestokom naglošću i otišao do prozora.

Izgledao je izgubljeno, jednako izgubljeno kao onda kad je u DvoraniSporazuma stajao iznad Maxova tijela.„Jace?” reče Clary uznemireno. Nije odgovarao, pa se iskobeljala iz

kreveta, otišla do njega i uhvatila ga za ruku. On je i dalje zurio krozprozor; njihovi odrazi u staklu bili su gotovo prozirni – sablasni obrisivisokog dečka i sitnije djevojke, koja ga zabrinuto stišće za rukav.„Što je?”„Nisam ti to trebao reći na taj način”, odgovorio je on, ne gledajući

je. „Oprosti. Vjerojatno ti je odveć teško sve to pojmiti. Izgledala si...zaprepašteno.” Napetost u njegovu glasu bila je puna elektriciteta.

„Bila sam zaprepaštena”, reče ona. „Prošlih nekoliko dana provelasam pitajući se mrziš li me. A kad sam te večeras vidjela, bila sampoprilično uvjerena da me doista mrziš.”„Tebe da mrzim?” upitao je zbunjeno. Potom je ispružio ruku i

dotaknuo joj lice, lagano, dodirujući joj kožu tek vrhovima prstiju.„Rekao sam ti da nisam mogao spavati. Do sutra u ponoć bit ćemo iliu ratu, ili Valentineovi podanici. Ovo bi nam mogla biti posljednja noću životu, a svakako posljednja bar imalo normalna. Posljednja noć ukojoj ćemo otići na spavanje, a potom ustati baš kao i uvijek. Mogumisliti samo na to kako tu noć želim provesti s tobom.”Srce joj je zadrhtalo. „Jace–”„Nisam tako mislio”, reče on. „Ne bih te dodirivao, ne ako ti to ne

želiš. Znam da je to pogrešno – Bože, pogrešno iz toliko razloga – alisamo želim leći pored tebe i probuditi se uz tebe, samo jednom,barem jednom u životu.” U glasu mu se čuo očaj. „Bila bi to samojedna noć. Zar jedna noć može biti važna kad pogledaš što se svedogađa?”Može, jer pomisli samo kako bismo se ujutro osjećali. Pomisli koliko

će nam biti teže pretvarati se pred ostalima da si ništa ne značimonakon što provedemo noć zajedno, pa čak i ako budemo tek spavalijedno pored drugog. Bilo bi to kao da uzmemo samo malo droge –željeli bismo još.No upravo zbog toga joj je i rekao sve što joj je imao reći, shvatila

je. Ipak, to nije bilo točno, ne u njegovoj glavi; nije bilo ničega što bimoglo pogoršati stvar, baš kao što nema ničega što je možepopraviti. Ono što je osjećao bilo je konačno kao doživotna kazna, aje li uistinu mogla reći da je ono što sama osjeća znatno drukčije? Pačak i da se nadala da je možda tako, da će je vrijeme, razum ili sveveće kajanje jednog dana možda navesti da taj osjećaj ostavi izasebe, sad više nije bilo važno. Ništa u životu nije željela tako silnokao ovu noć s Jaceom.„Onda navuci zastore prije nego dođeš u krevet”, reče ona. „Ne

mogu spavati s toliko svjetla u sobi.”Lice mu je preplavio izraz potpune zapanjenosti. Nije očekivao da

će ona pristati, shvatila je Clary iznenađeno, a trenutak kasnijeprivukao ju je u zagrljaj, unijevši lice u njezinu kosu, neurednu zbogspavanja. „Clary...

„Dođi u krevet”, rekla je nježno. „Kasno je.” Odmakne se od njega iupuže u krevet pa povuče pokrivače do bokova. Gledajući ga ovako,gotovo da je mogla zamisliti da su stvari drukčije, da su zajednomnogo godina i da su to radili već stotinu puta, da im je svaka noćbila zajednička, a ne samo ova. Podbočivši bradu rukama, gledalaga je kako navlači zastore pa otkopčava bijelu jaknu i vješa je prekonaslona stolca. Ispod jakne nosio je blijedosivu majicu, a biljezi kojisu mu ovijali gole ruke tamno su sjali dok je otkopčavao pojas soružjem i spuštao ga na pod. Odvezao je čizme i prišavši krevetu,izuo ih pa se vrlo pažljivo ispružio pokraj Clary. Ležeći na leđima,okrenuo je glavu i pogledao je. Vrlo malo svjetla probijalo se u sobuuz rubove zastora, dovoljno tek da mu Clary vidi obris lica i jarki sjaju očima.„Laku noć. Clary”, rekao je.Obje ruke ispružio je uz bokove. Jedva da ga se čulo kako diše;

Clary nije bila sigurna ni diše li sama. Kliznula je dlanom prekoplahte, tek toliko da im se prsti dodirnu, i to tako lagano da teško dabi bila svjesna dodira da se radilo o nekom drugom, a ne Jaceu;ovako, vrhovi prstiju blago su je peckali, kao da ih drži iznad slabevatre. Osjećala je njegovu napetost, a onda se opustio. Sklopio jeoči, a trepavice su mu bacile tanke sjene na pregibe jagodica. Usnesu mu se izvile u smiješak, kao da osjeća kako ga Clary promatra.Ona se upitala kako će Jace izgledati ujutro, s neurednom kosom ipodočnjacima. Unatoč svemu, zbog te pomisli uzdrhti od sreće.Ispreplela je prste s njegovima. „Laku noć”, šapnula je i s rukom u

Jaceovoj, baš kao da su djeca iz neke bajke, zaspala u tami pokrajnjega.

15PUCANJE PO ŠAVOVIMA

Luke je većinu noći proveo promatrajući napredovanje mjeseca podjelomično providnom krovu Dvorane Sporazuma, što je izgledalopoput kotrljanja srebrnog novčića po prozirnoj površini staklenogstola. Kad je mjesec bio skoro pun, kao sada, osjećao je kako mu sevid i njuh izoštravaju, čak i kad je bio u ljudskom obličju. Sada je,primjerice, u prostoriji mogao nanjušiti znoj kolebanja, a ispod njegaoštar miris straha. Mogao je osjetiti nemir svog čopora uBrocelindskoj šumi, brigu vukova koji se kreću amo-tamo u tminiispod krošnji, čekajući vijesti od njega.„Luciane.” Amatisin glas bio je tih, ali ipak mu je probio uho.

„Luciane!”Trgnut iz dubokog razmišljanja, Luke se morao potruditi da izoštri

sliku pred umornim očima. Razbacana grupica ljudi pristala je, akoništa, bar saslušati njegov plan. Bilo ih je manje nego što se nadao.Mnoge je poznavao otprije, kada je živio u Idrisu – Penhallowove,Lightwoodove, Ravenescarove – a bilo je i jednako onih koje je tekupoznao, poput Monteverdeovih, koji su vodili Institut u Lisabonu igovorili mješavinom portugalskog i engleskog, te NasreenChaudhury, mrke voditeljice Instituta u Mumbaiju. Na njezinutamnozelenom sariju uzorci složenih runa bili su tako jarkosrebrni dase Luke nagonski trznuo kad je prošla odveć blizu njega.„Ali, Luciane, molim te lijepo!” reče Maryse Lightwood. Njezino malo

blijedo lice bilo je upalo od iscrpljenosti i tuge. Luke nije očekivao daće doći, ni ona ni njezin suprug, ali pristali su gotovo čim ih jepozvao. Pretpostavljao je da treba biti zahvalan što su uopće ovdje,premda je zbog tuge Maryse bila sklonija zlovolji no obično. „Ti siželio da svi dođemo ovamo; trebao bi barem paziti o čemu segovori.”„Pazio je.” Amatis je sjedila s nogama podvučenim ispod tijela

poput djevojčice, no izraz lica bio joj je odlučan. „Nije Lucian kriv štose posljednjih sat vremena vrtimo ukrug.”„I vrtjet ćemo se sve dok ne smislimo rješenje”, reče Patrick

Penhallow s oštrinom u glasu.

„Uz dužno poštovanje, Patriče, možda za ovaj problem nemarješenja”, javi se Nasreen, gutajući slogove; bio je to njezin vrlospecifični naglasak. „Preostaje nam samo nadati se planu.”„Plan koji ne uključuje ni opće ropstvo ni–” započne Jia, Patrickova

supruga, a onda se zaustavi grizući usnu. Bila je to lijepa, vitka žena,vrlo nalik svojoj kćeri Aline. Luke se sjećao kako je Patrick pobjegaou pekinški Institut i oženio se njome. Radilo se o svojevrsnomskandalu jer se trebao oženiti djevojkom koju su mu roditelji već biliizabrali u Idrisu. Ali Patrick nikad nije volio raditi ono što mu se kaže,a na toj osobini Luke je sada bio zahvalan.„Ni savezništvo s donjosvjećanima?” reče Luke. „Bojim se da je to

neizbježno.”„Nije problem u tome i to dobro znaš”, reče Maryse. „Radi se o

mjestima u Vijeću. Klava se nikad neće složiti s time. To ti je jasno.Četiri punopravna mjesta–”„Ne četiri”, reče Luke. „Po jedno za Vilinski narod, Mjesečevu djecu

i Lilithinu djecu.”„ Vješci, vilenjaci i likantropi”, reče senhor10„ Monteverde mekim

glasom, podigavši obrve u luk. „A vampiri?”„Ništa mi nisu obećali”, priznao je Luke. „Niti sam ja išta obećao

njima. Možda neće gorjeti od želje da se priključe Vijeću; nisu ninajmanje skloni mojoj vrsti, ni sastancima ni pravilima. No ako sepredomisle, vrata su im otvorena.”„Malachi i njegova ekipa nikad neće pristati na to, a bez njih možda

nećemo imati dovoljno glasova u Vijeću”, promumljao je Patrick.„Osim toga, kakve su nam šanse bez vampira?”„Jako dobre”, odbrusila je Amatis, koja kao da je vjerovala u Lukeov

plan čak i više od njega samog. „Mnogo će se donjosvjećana htjetiboriti uz nas, a i to vrlo moćnih. Pa samo vješci–”Odmahnuvši glavom, senhora Monteverde okrenula se prema

suprugu. „Taj plan je sulud. Uopće nije ostvariv. Donjosvjećanima sene može vjerovati.”„Ostvarili smo ga tijekom Pobune”, reče Luke.Portugalka prezirno iskrivi usne. „Samo zato što je Valentine uza

sebe imao vojsku glupana, a ne demone”, rekla je. „A kako možemoznati da mu se stari članovi Kruga neće vratiti čim ih pozove?”

„Pazite što govorite, senhora”, progundao je Robert Lightwood. Uviše od sat vremena tek je sada nešto rekao; većinu vremena proveoje nepomično, ukočen od tuge. Na licu su mu bile bore koje, Luke semogao zakleti, prije samo tri dana nije imao. Po napetim ramenima istisnutim šakama bilo je očito da se muči. Luke mu u vezi toga ništanije mogao predbaciti; Robert mu nikad nije bio pretjerano drag, nobilo je nečeg u tužnoj nemoći tog krupnog muškarca čemu je bilobolno svjedočiti. „Ako mislite da ću se pridružiti Valentineu nakonMaxove smrti... naredio je da ubiju mog dječačića–”„Roberte”, promrmljala je Maryse, dodirnuvši mu ruku.„Ako mu se ne pridružimo”, reče senhor Monteverde, „sva bi naša

djeca mogla umrijeti.”„Ako je to vaše mišljenje, zašto ste onda ovdje?” ustala je Amatis.

„Mislila sam da smo se složili–”I ja sam to mislio. Lukea zaboli glava. Uvijek je bilo tako s njima,

pomislio je – dva koraka naprijed, jedan natrag. Bili su jednakogrozni kao i zaraćeni donjosvjećani. Kad bi to barem mogli uvidjeti.Možda bi bilo najbolje da nesuglasice riješe borbom, kao što jeučinio čopor–Pogled mu privuče kratka kretnja na vratima Dvorane. Trajala je

samo trenutak i da mjesec nije bio skoro pun, možda je ne bi niprimijetio, ne bi prepoznao figuru koja je brzo prošla ispred vrata.Načas se zapitao priviđa li mu se. Ponekad kad bi bio vrlo umoran,znao je pomisliti da je ugledao Jocelyn – u drhtaju sjene ili treperenjusvjetla na zidu.Ali ovo nije bila Jocelyn. Luke je ustao. „Izaći ću na zrak pet minuta.

Vraćam se.” Približavajući se vratima, osjećao je kako ga promatraju;svi, čak i Amatis. Senhor Monteverde nešto je šapnuo svojoj supruzina portugalskom; u bujici riječi Luke je razaznao lobo, izraz za vuka.Vjerojatno misle da izlazim kako bih trčao ukrug i zavijao na mjesec.Vanjski je zrak bio čist i hladan. Nebo je bilo čeličnosivo, a na istoku

ga je zacrvenila zora, dajući blijedoružičastu nijansu bijelimmramornim stubama koje su se spuštale od vrata Dvorane. Jace gaje čekao na sredini stuba. Bijela korotna odjeća koju je nosio kao daje ošamarila Lukea, podsjetivši ga na sve smrti koje su ih ovdjepogodile i koje samo što se nisu ponovo dogodile.

Luke je zastao nekoliko stuba iznad Jacea. „Što radiš ovdje,Jonathane?”Jace ne reče ništa, a Luke u sebi opsuje svoju zaboravljivost – Jace

nije volio da ga se zove Jonathan, pa je obično na to ime uzvraćaooštrom primjedbom. No ovoga puta kao da nije mario za to. Podigaoje lice prema Lukeu, mrko kao lice bilo koje odrasle osobe u Dvorani.Premda ga je, po Klavinom Zakonu, još godina dijelila odpunoljetnosti, Jace je u kratkom životu već vidio više užasnih stvarino što bi ih većina odraslih mogla zamisliti.„Tražio si roditelje?”„Misliš, Lightwoodove?” Jace je odmahnuo glavom. „Ne. Ne želim

razgovarati s njima. Tražio sam tebe.”„Da se ne radi o Clary?” Luke se spustio još nekoliko stuba; sada je

stajao tik iznad Jacea. „Je li s njom sve u redu?”„Da, dobro je.” Zbog spomena Clary Jace kao da se sav napeo, što

je pak nateglo Lukeove živce – no Jace nikad ne bi lagao da je Clarydobro.„Što je onda?”Jace pogleda mimo njega prema vratima Dvorane. „Kako se stvari

odvijaju unutra? Ima li napretka?”„Pa i ne baš”, priznao je Luke. „Ne žele se predati Valentineu, ali im

se zamisao o donjosvjećanima u Vijeću još manje sviđa. A ako semom narodu ne obećaju mjesta u Vijeću, neće se boriti.”Jaceove su oči zaiskrile. „Klavi će ta zamisao biti vrlo odbojna.”„Ne mora im se dopasti. Samo im se mora sviđati više nego

zamisao o samoubojstvu.”„Odugovlačit će. Da sam na tvom mjestu, dao bih im rok”,

posavjetovao je Jace Lukea. „Klava radi bolje kad ima rok.”Luke nije mogao suspregnuti osmijeh. „Svi donjosvjećani koje mogu

okupiti doći će u sumrak do Sjevernih vrata. Ako Klava dotad odlučida se želi boriti uz njih, ući će u grad. Ako ne, okrenut će se i otići.Ne mogu ih ostaviti ondje nimalo duže – već i tako imamo jedvadovoljno vremena da do ponoći stignemo na Brocelindsku ravnicu.”Jace je zazviždao. „Teatralno. Nadaš se da će pogled na sve te

donjosvjećane nadahnuti Klavu ili da će je uplašiti?”„Vjerojatno i jedno i drugo donekle. Mnogi članovi Klave povezani

su s Institutima, baš poput tebe, i mnogo su više navikli na

donjosvjećane od stanovnika Idrisa. Ne brinem se zbog njih. Kadugledaju donjosvjećane na vratima, mogli bi početi paničariti. Sdruge strane, neće škoditi da ih se podsjeti koliko su ranjivi.”Kao na zapovijed Jace hitro podigne pogled prema ruševinama

Garda, crnom ožiljku na obronku iznad grada. „Nisam siguran daikoga na to treba dodatno podsjećati.” Ponovo je gledao Lukea;bistre oči bile su mu vrlo ozbiljne. „Želim ti nešto reći. U povjerenju.”Luke nije mogao sakriti iznenađenje. „Zašto meni? Zašto ne

Lightwoodovima?”„Jer si ti ovdje istinski vođa. Znaš to.”Luke je oklijevao. Bilo je nečeg u Jaceovu blijedom i umornom licu

što mu je izmamilo suosjećanje usprkos iscrpljenosti – suosjećanje iželju da tom mladiću, kojeg su odrasli tijekom života iznevjerili igadno iskoristili, pokaže kako nisu svi odrasli takvi, da ima onih nakoje se može osloniti. „U redu.”„I zato jer vjerujem”, reče Jace, „da ćeš znati to objasniti Clary.”„Objasniti joj što?”„Zašto sam to morao učiniti.” Na svjetlu izlazećeg sunca Jaceove

su oči bile širom otvorene, pa je izgledao godinama mlađim. „Idem upotragu za Sebastianom, Luke. Znam kako ću ga pronaći i slijedit ćuga dok me ne odvede do Valentinea.”Luke iznenađeno dahne. „Znaš kako ga pronaći?”‘„Magnus mi je pokazao kako se koristi čarolija za praćenje kad sam

odsjeo kod njega u Brooklynu. Pokušavali smo upotrijebiti očevprsten da ga pronađemo. Nije uspjelo, ali–”„Nisi vještac. Ne bi trebao biti u stanju koristiti čaroliju za praćenje.„Radi se o runama. Tako je mene motrila Inkvizitorica dok sam se

išao susresti s Valentineom na brodu. Samo trebam neštoSebastianovo i čarolija će djelovati.”„Ali sve smo to već prošli s Penhallowovima. Nije ništa ostavio za

sobom. Soba mu je bila temeljito ispražnjena, vjerojatno upravo iztog razloga.„Pronašao sam nešto”, reče Jace. „Vlakno natopljeno njegovom

krvlju. Nije mnogo, ali je dovoljno. Pokušao sam i uspjelo je.”„Ne možeš sam jurnuti za Valentineom, Jace. Neću ti to dopustiti.”„Ne možeš me zaustaviti. Zbilja ne možeš. Osim ako se ne želiš

potući sa mnom sada i ovdje na ovim stubama. Ali nećeš me

nadjačati. Znaš to jednako dobro kao i ja.” U Jaceovu se glasuosjećao neobičan prizvuk, mješavina samopouzdanja i mržnje premasamome sebi.„Gle, ma koliko naumio izigravati usamljenog heroja–”„Nisam heroj”, reče Jace. Govorio je razgovijetno i monotono, kao

da iznosi najjednostavnije činjenice.„Pomisli kako će se Lightwoodovi osjećati, čak i ako ti se ništa ne

dogodi. Sjeti se Clary–”„Misliš da nisam mislio na Clary? Misliš da se nisam sjetio svoje

obitelji? Što misliš, zašto ovo radim?”„A zar ti misliš da se ja ne sjećam kako je to imati sedamnaest?”

odvratio je Luke. „Vjerovati da možeš spasiti svijet. Ne samo damožeš, već da ti je to i dužnost–”„Pogledaj me”, reče Jace. „Pogledaj me i reci mi da sam običan

sedamnaestogodišnjak.”Luke je uzdahnuo. „Ništa u vezi tebe nije obično.”„A sad mi reci da je to nemoguće. Reci mi da se ono što sam ti

nagovijestio ne može provesti u djelo.” Luke je šutio i Jace nastavi.„Gle, plan ti je dobar, koliko može biti. Dovedi donjosvjećane, bori ses Valentineom sve do vrata Alicantea. To je svakako bolje nego dićiruke i pustiti da te pregazi. No očekivat će to. Nećeš ga iznenaditi.Ja... ja bih ga mogao iznenaditi. Možda neće znati da slijedimSebastiana. To je bar nekakva prilika, a moramo pokušati iskoristitisvaku priliku koja nam se pruža.”„Možda imaš pravo”, reče Luke. „Ali pretjerano je takvo što

očekivati od samo jednog čovjeka. Pa čak i od tebe.”„Ali zar ne shvaćaš... to mogu samo ja”, reče Jace; u glas mu se

uvlačio očaj. „Čak ako Valentine i osjeti da ga slijedim, možda midopusti da mu se dovoljno približim–”„Dovoljno približiš radi čega?”„Da ga ubijem”, reče Jace. „Radi čega drugog?”Luke je promatrao mladića koji je stajao na stubama ispod njega.

Poželio je da na neki način može prodrijeti u njega, vidjeti Jocelyn unjezinu sinu kao što ju je vidio u Clary, no Jace je uvijek bio samosvoj – suzdržan, usamljen i poseban. „Mogao bi to učiniti?” upitao jeLuke. „Mogao bi ubiti vlastitog oca?”

„Da”, reče Jace; glas mu je bio dalek poput jeke. „Sad ćeš mi rećida ga ne mogu ubiti jer mi je, na kraju krajeva, otac, a ubojstvovlastitog oca je neoprostiv zločin?”„Ne. Sad ću ti reći kako moraš biti siguran da si sposoban za to”,

reče Luke, iznenađeno shvativši kako je jedan dio njega većprihvatio da će Jace učiniti upravo ono što je najavio i da će mu on todopustiti. „Ne možeš sve to poduzeti, raskinuti veze sa svima ovdje isam progoniti Valentinea, a onda podbaciti na posljednjoj prepreci.”„O, sposoban sam ja za to”, reče Jace. Odvratio je pogled s Lukea i

zagledao se niz stube u trg koji je sve do jučer ujutro bio pun leševa.„Moj je otac napravio od mene ovo što jesam. I mrzim ga zbog toga.Mogu ga ubiti. On se pobrinuo za to.”Luke je odmahnuo glavom. „Kako god da te odgajao. Jace,

nadvladao si to. Nije te iskvario–”„Nije”, reče Jace. „Nije ni morao.” Kratko je pogledao u nebo

prošarano plavim i sivim prugama; u stablima koja su okruživala trgptice su počele svoj jutarnji pjev. „Najbolje da krenem.”„Želiš li da prenesem nekakvu poruku Lightwoodovima?”„Ne. Ne, nemoj im ništa govoriti. Samo će te kriviti ako otkriju da si

znao što ću učiniti, a svejedno mi dopustio da odem. Ostavio sam impisma”, dodao je. „Shvatit će i sami.”„Ali zašto...”„... sam ti govorio sve ovo? Zato što sam želio da znaš. Da to imaš

na umu dok kuješ ratne planove. Da znaš da negdje tražimValentinea. Ako ga pronađem, poslat ću ti poruku.” Kratko seosmjehnuo. „Gledaj na mene kao na rezervni plan.”Luke stisne mladiću ruku. „Da tvoj otac nije ono što jest”, reče, „bio

bi ponosan na tebe.”Jace je načas izgledao iznenađeno, a onda se u hipu zacrvenio i

povukao ruku. „Da samo znaš–” započeo je pa se ugrizao za usnu.„Nije važno. Sretno, Luciane Graymarku. Ave atque vale.”„Nadajmo se ovo nije zbogom”, reče Luke. Sunce je sada brzo

napredovalo i kad je Jace podigao glavu, mršteći se zbog naglopojačanog svjetla, nešto na njegovu licu snažno se dojmilo Lukea –nešto u toj mješavini ranjivosti i tvrdoglavog ponosa. „Podsjećaš mena nekoga”, rekao je bez razmišljanja. „Na nekog koga sampoznavao prije mnogo godina.”

„Znam”, reče Jace, gorko iskrivivši usne. „Podsjećam te naValentinea.”„Ne”, reče Luke kao opčinjen; no dok se Jace okretao, sličnost je

nestajala, a duhovi sjećanja su se rasplinjavali. „Ne... uopće nisammislio na Valentinea.”

Čim se probudila, čak i prije no što je otvorila oči. Clary je znala daje Jace otišao. Ruka joj je, još uvijek ispružena preko kreveta, bilaprazna; nije bilo prstiju koji bi joj uzvratili stisak. Polako je sjelastegnutih grudi.Dok je odlazio, zacijelo je razvukao zastore jer su prozori bili

otvoreni, a blještave pruge sunčeve svjetlosti prošarale su krevet.Clary se pitala zašto je svjetlo nije probudilo. Prema položaju suncazasigurno je već prošlo podne. Glava joj je bila teška i troma, pogledmutan. Možda se radilo samo o tome da po prvi put u dosta vremenanije imala noćne more, pa joj je tijelo nadoknađivalo nedostatak sna.Tek kad je ustala, primijetila je presavijeni papir na noćnom

ormariću. Dok ga je podizala, na usnama joj je lebdio osmijeh –dakle, Jace joj je ostavio pismo – no kad je nešto teško skliznulo spapira i zazvečalo na podu pokraj njezinih nogu, bila je takoiznenađena da je poskočila unatrag, misleći da se radi o nečemživom.Pokraj nogu ležala joj je spirala svijetlog metala. Znala je o čemu je

riječ i prije no što se sagnula kako bi je podigla. Bio je to lančić sasrebrnim obiteljskim prstenom koji je Jace nosio oko vrata. Rijetkoga je viđala bez njega. Iznenada je preplavi strah.Raširila je papir i brzo pročitala prve retke: „Unatoč svemu, ne

mogu podnijeti pomisao da ovaj prsten zauvijek nestane, baš kao štone mogu podnijeti pomisao da te zauvijek ostavljam. Pa ako nemamizbora u prvom slučaju, barem imam u drugom.”Riječi u ostatku pisma kao da su se stopile u besmislenu mrlju;

morala ih je čitati neprekidno iznova kako bi išta shvatila. Kad joj jenapokon sve postalo jasno, nepomično je stajala spuštene glave,netremice promatrajući kako joj papir treperi u drhtavoj ruci. Sada jeshvaćala zašto joj je Jace otkrio sve što mu je bilo na duši i zašto jerekao da jedna noć nije važna. Onome za koga misliš da ga višenikad nećeš vidjeti možeš reći sve što želiš.

Kasnije se nije sjećala kako je odlučila što sljedeće učiniti ni kako jepronašla ono što će obući. No nekako se našla na stubama usjenolovačkoj opremi, hitro se spuštajući; u ruci je nosila pismo, alančić s prstenom bila je nemarno zakopčala oko vrata.U dnevnoj sobi nije bilo nikoga, od vatre u kaminu ostao je tek sivi

pepeo, no iz kuhinje su dopirali svjetlo i glasni zvukovi – čavrljanje –te miris hrane koja se pekla. Palačinke?, pomislila je Claryiznenađeno. Nikad ne bi rekla da ih Amatis zna pripremiti.I bila je u pravu. Ušavši u kuhinju, osjetila je kako joj se oči šire –

ispred peći stajala je Isabelle: sjajnu crnu kosu svezala je na potiljku;oko struka je imala pregaču, a u ruci je držala metalnu žlicu. Na stoluiza nje, s nogama na stolcu, sjedio je Simon. Amatis je bilanaslonjena na radnu ploču, ni najmanje uzrujana što Simon držinoge na namještaju; izgledala je kao da se dobro zabavlja.Isabelle je mahnula žlicom prema Clary. „Dobro jutro”, rekla je. „Jesi

za doručak? Premda mislim da je prije vrijeme za ručak.”Zanijemivši, Clary je pogledala Amatis, a ona slegne ramenima.

„Upravo su se pojavili i poželjeli pripremati doručak”, rekla je. „A,moram priznati, ja i nisam neka kuharica.”Clary se sjeti grozne Isabelleine juhe u Institutu i suspregne drhtaj.

„Gdje je Luke?”„U Brocelindu sa svojim čoporom”, reče Amatis. „Je li sve u redu.

Clary? Izgledaš malčice...”„Uplašeno”, dovrši Simon. „Doista, je li sve u redu?”Clary nekoliko trenutaka nije znala što bi odgovorila. Upravo su se

pojavili, rekla je Amatis. To znači da je Simon cijelu noć proveo kodIsabelle. Zurila je u njega. Nije izgledao nimalo drukčije.„Dobro sam”, rekla je. Sada nije bio trenutak da se brine zbog

Simonova ljubavnog života. „Moram razgovarati s Isabelle.”„Samo izvoli”, reče Isabelle, lagano gurkajući nešto izobličeno po

tavi; bila je to, bojala se Clary, palačinka. „Slušam te.”„Nasamo”, reče Clary.Isabelle se namršti. „Zar ne može čekati? Skoro sam završila–„Ne”, reče Clary, a nešto u njezinu glasu natjera Simona da barem

sjedne uspravno. „Ne može.”Simon je kliznuo sa stola. „U redu. Dat ćemo vam privatnosti”, reče

on. Okrenuo se prema Amatis. „Možda bi mi mogla pokazati one

slike Lukea kao malog koje si spominjala.”Amatis je zabrinuto pogledala Clary, ali ipak pođe za Simonom van

iz kuhinje. „Mogla bih...”Kad se vrata za njima zatvore, Isabelle zavrti glavom. Nešto joj je

zasvjetlucalo na potiljku; blještav, elegantno tanak nož bio je uguranu spiralu njezine kose, držeći je na mjestu. Iako je izgledala kaodomaćica, i dalje je bila sjenolovka. „Čuj”, rekla je. „Ako ovo imaveze sa Simonom–”„Nema veze sa Simonom, nego Jaceom.” Clary je pružila pismo

Isabelle. „Pročitaj ovo.”Uzdahnuvši, Isabelle ugasi peć pa uzme pismo i sjedne kako bi ga

pročitala. Clary uzme jabuku iz košare na stolu te i sama sjedne, dokje Isabelle na drugoj strani stola šutke čitala pismo. Clary je u tišinigrickala koru jabuke – nije mogla ni zamisliti da je pojede; zapravo,nije mogla zamisliti da će više ikada pojesti bilo što.Isabelle digne pogled s pisma obrva podignutih u luk. „Ovo se čini

nekako... osobno. Jesi li sigurna da smijem to čitati?”Vjerojatno ne bi smjela. Clary se sada već jedva sjećala rečenica iz

pisma; u bilo kojoj drugoj prilici sigurno ga ne bi pokazala Isabelle, alipanika zbog Jacea pregazila je svaku drugu brigu. „Samo ga pročitajdo kraja.”Isabelle se vrati čitanju. Kad je završila, spustila je pismo na stol.

„Znala sam da bi mogao napraviti takvo što.”„Je l’ vidiš sada?” Riječi koje je Clary izgovarala petljale su se jedna

o drugu. „Ali sigurno nema dugo otkako je otišao, a i nije mogao stićidaleko. Moramo krenuti za njim i–” Zaustavila se; um joj je napokonobradio ono što je Isabelle rekla i uhvatio ritam s jezikom. „Kako tomisliš – znala si da bi mogao napraviti takvo što?”„Mislim baš tako kako sam rekla.” Isabelle zatakne uvojak kose iza

uha. „Sve otkad je Sebastian nestao, svi govore samo o tome kakoga pronaći. Rastavila sam na dijelove njegovu sobu kodPenhallowovih, tražeći bilo kakvu stvar koju bismo mogli upotrijebitida mu uđemo u trag – ali ništa nisam pronašla. Mogla sampretpostaviti da će Jace ako pronađe nešto pomoću čega bi ušao utrag Sebastianu, nestati poput metka.” Ugrizla se za usnu. „Samo,očekivala bih da će povesti Aleca sa sobom. Alec neće biti sretan.”

„Znači, misliš da će Alec htjeti krenuti za njim?” upitala je Clary soživjelom nadom.„Clary.” Isabelle je zvučala malko razdraženo. „Kako bismo mogli

krenuti za njim? Ne možemo ni naslutiti kamo je otišao.”„Mora postojati neki način–”„Možemo mu pokušati ući u trag. Ali Jace je lukav. Smislit će način

da spriječi praćenje, baš kao i Sebastian.”Hladni gnjev uskovitlao se u Clarynim prsima. „Želiš li ga ti uopće

pronaći? Je li te uopće briga što je otišao u praktički samoubilačkumisiju? Ne može se sam suočiti s Valentineom.”„Vjerojatno ne”, reče Isabelle. „Ali vjerujem da Jace ima svoje

razloge–„Za što? Zašto želi umrijeti?”„Clary.” Isabelleine oči iznenada ljutito bijesnu. „Zar misliš da smo

mi ostali na sigurnom? Svi čekamo smrt ili porobljavanje. Zar možešJacea zamisliti da tako samo sjedi i čeka da se dogodi neštostrašno? Zar ti nije jasno–”„Jedino mi je jasno da ti je Jace brat, kao što je bio i Max”, reče

Clary, „a do njega ti je bilo stalo.”Pokajala se zbog svojih riječi čim ih je izgovorila; Isabelle je

problijedjela, kao da joj je Clary tom rečenicom izbijelila kožu. „Maxje bio samo dječačić, a ne borac”, reče Isabelle jedva kontrolirajućibijes. „Imao je devet godina. Jace je sjenolovac, ratnik. Ako ćemo seboriti protiv Valentinea, zar misliš da Alec neće sudjelovati u bitci?Zar misliš da svi mi nismo spremni u svakom trenutku umrijeti akozatreba, ako se radi o općem dobru? Valentine je Jaceov otac; odsvih nas Jace vjerojatno ima najbolje šanse da mu se približi inapravi ono što treba–”„Valentine će ubiti Jacea ako bude morao”, reče Clary. „Neće ga

poštedjeti.”„Znam.”„A važno je samo to da ode časno? Zar ti neće nimalo nedostajati?„Nedostajat će mi svakog dana”, reče Isabelle, „cijelog mog života.

Koji će, ruku na srce, potrajati još oko tjedan dana ako Jace neuspije.” Vrtjela je glavom. „Ne shvaćaš, Clary. Ne razumiješ kako jeto uvijek biti u ratu, odrastati uz bitke i žrtvovanja. To nije tvojakrivnja. Naprosto si tako odgojena–”

Clary je podigla ruke. „Shvaćam ja. Znam da ti nisam draga,Isabelle. Jer tebi sam ovozemaljka.”„Misliš da je to razlog–” Isabelle se prekine; oči su joj se caklile, ne

samo od srdžbe, nego i, opazila je iznenađeno Clary, od suza.„Bože, ti zaista ništa ne shvaćaš, zar ne? Koliko poznaješ Jacea?Mjesec dana? Ja ga poznajem sedam godina. I sve to vrijemenijednom nisam vidjela da se zaljubio, nijednom nisam vidjela da muse neka uopće svidjela. Da, imao je djevojke. One bi se uvijekzaljubile u njega, ali on nikad nije mario za to. Mislim da je zato Alecpomislio–” Isabelle zastane na trenutak; bila je gotovo nepomična.Pokušava suspregnuti plač, pomislila je Clary u čudu – Isabelle, kojaje ostavljala dojam da nikad ne plače. „Uvijek sam se zbog togabrinula, kao i majka... Mislim, kakav se to tinejdžer nikad ne zacopani u koga? Činilo se da nikad nije sasvim budan kad su drugi ljudi upitanju. Mislila sam da ga je možda ono što se dogodilo s njegovimocem na neki način trajno oštetilo, da možda nikad nikoga neće moćiistinski voljeti. Da sam barem znala što se doista dogodilo snjegovim ocem – no i tada bih vjerojatno mislila isto, zar ne? Mislim,koga to ne bi oštetilo? A onda smo upoznali tebe, a on kao da seprobudio. Ti to nisi mogla vidjeti jer si ga znala samo takvog. Ali jasam vidjela. Hodge je vidio. Alec je vidio – što misliš, zašto te onolikomrzio? Jace je bio takav od trenutka kad smo te sreli. Tebi je bilozapanjujuće što nas možeš vidjeti, a i bilo je, ali mene je zapanjilošto Jace može vidjeti tebe. Nije prestajao govoriti o tebi cijelim putemnatrag do Instituta; nagovorio je Hodgea da ga pošalje po tebe; akad te doveo, više nije želio da odeš. Gdje god bila u sobi, nijeskidao pogled s tebe... Čak je bio ljubomoran na Simona. Nisamsigurna da mu je to bilo jasno, ali bio je ljubomoran. Osjetila sam to.Ljubomoran na ovozemaljca. A nakon onog što se Simonu dogodilona tulumu, bio je voljan otići s tobom u Dumort, prekršiti KlavinZakon samo kako bi spasio ovozemaljca koji mu čak nije bio ni drag.Učinio je to radi tebe. Jer da se što dogodilo Simonu, tebi bi bilananesena bol. Ti si prva osoba izvan naše obitelji čija mu je srećabila važna. Zato što te volio.”Clary ispusti zvuk iz dubine grla. „Ali to je bilo prije–”„Prije nego što je otkrio da si mu sestra. Znam. I ne predbacujem ti

zbog toga. Nisi mogla znati. I pretpostavljam da nisi mogla ništa

nego odmah krenuti dalje i hodati sa Simonom kao da te uopće nijebriga. Mislila sam da će Jace nakon što je saznao da si mu sestra,odustati i preboljeti te, ali nije. Nije mogao. Ne znam što mu jeValentine učinio kad je bio dijete. Ne znam je li ga to odredilo kaoosobu ili je jednostavno takav, ali neće te preboljeti. Clary. Ne može.Postalo mi te mrsko sretati. Bilo mi je mrsko što te Jace sreće. Poputozljede od demonskog otrova – ne smiješ je dirati, moraš je pustitida zacijeli. Svaki put kad strgneš zavoje, samo ponovo otvoriš ranu.Svaki susret s tobom njemu je bio kao trganje zavoja.”„Znam”, šapnula je Clary. „Što misliš, kako je meni?”„Ne znam. Ne mogu dokučiti što osjećaš. Nisi moja sestra. Ne

mrzim te. Clary. Čak si mi i draga. Da je moguće, nema te djevojke skojom bih radije vidjela Jacea. Ali nadam se da ćeš razumjeti ovo štoću ti reći: ako nekim čudom svi ovo preživimo, nadam se da će semoja obitelj preseliti negdje tako daleko da te više nikad nećemovidjeti.”Suze zapeku Claryne oči. Kako neobično – ona i Isabelle sjede za

stolom i plaču zbog Jacea iz istodobno tako različitih i, na čudnovatnačin, istih razloga. „Zašto mi sada sve to govoriš?”„Zato što me optužuješ da ne želim zaštititi Jacea. A ja ga želim

zaštititi. Što misliš, zašto sam se onako uzrujala kad si se iznenadapojavila kod Penhallowovih? Ponašaš se kao da nisi dio svegaovoga, dio našeg svijeta; držiš se postrance; ali ti jesi dio našegsvijeta. U njegovom si središtu. Ne možeš se zauvijek pretvarati dasi u sporednoj ulozi. Clary, jer ti si Valentineova kći. Jer Jace ovo radidijelom i zbog tebe.”„Zbog mene?”„Što misliš, zašto je tako spreman izvrgnuti se opasnosti? Zašto ga

nije briga hoće li ostati živ?” Isabelleine riječi zabadale su se uClaryne uši poput igala. Znam zašto, pomislila je. Zato što je uvjerenda je demon, da nije pravi čovjek, eto zašto – ali to ti ne mogu reći,ne mogu ti otkriti tu jednu jedinu stvar zbog koje bi ti sve postalojasno. „Uvijek je mislio da nešto nije u redu s njim, a sada zbog tebemisli da je zauvijek proklet. Čula sam kad je to rekao Alecu. Zašto nestaviti život na kocku ako ionako ne želiš živjeti? Zašto ne stavitiživot na kocku ako nikad nećeš biti sretan bez obzira na to štoučinio?”

„Isabelle, dosta.” Vrata su se bila otvorila gotovo nečujno, a nanjima je stajao Simon. Clary je skoro zaboravila koliko mu je sluhsada oštriji. „Clary nije kriva za to.”Crvenilo je navrlo u Isabelleino lice. „Ne miješaj se, Simone. Ne

znaš što se događa.”Zatvorivši vrata za sobom, Simon uđe u kuhinju. „Čuo sam većinu

vašeg razgovora”, rekao je hladnokrvno. „Čak i kroza zid. Rekla si dane znaš što Clary osjeća jer je ne poznaješ dovoljno dugo. E pa, ja jepoznajem. Ako misliš da jedino Jace pati, griješiš.”U tišini koja je nastupila žestina je polako nestajala s Isabelleina

lica. Clary kao da je čula udaljeni zvuk kucanja na ulazna vrata:možda je stigao Luke, ili je Maia donijela još krvi za Simona.„Nije otišao zbog mene”, reče Clary, a srce joj počne lupati. Smijem

li im otkriti Jaceovu tajnu sada kad je otišao? Smijem li im otkritizašto je zbilja otišao, zašto ga zapravo nije briga hoće li ostati živ?Riječi su počele izvirati iz nje gotovo protiv njezine volje. „Kad smoJace i ja otišli na posjed Waylandovih... kad smo krenuli u potragu zaBijelom knjigom–”Prekinula se kad se vrata kuhinje naglo otvore. Na njima je stajala

Amatis vrlo neobična izraza lica. Na trenutak Clary je pomislila da jeuplašena i srce joj zadrhti. Ali ne, nije to bio strah na Amatisinu licu.Izgledala je kao onda kad su se Clary i Luke iznenada pojavili nanjezinim ulaznim vratima. Izgledala je kao da je vidjela duha. „Clary”,rekla je polako. „Netko ti je došao u–”Prije no što je dovršila, taj netko stao se gurati pokraj nje u kuhinju.

Tek kad je Amatis uzmaknula. Clary je mogla dobro pogledatinezvanu gošću – vitku ženu u crnom. Isprva, Clary je vidjela samosjenolovačku opremu i gotovo da nije prepoznala ženu sve dok joj sepogled ne zaustavi na njezinu licu. Osjetila je kako joj želudacpropada, kako joj izlazi iz tijela kao onda kad ih je Jace na motociklusurvao s krova Dumorta u provaliju od deset katova.Bila je to njezina majka.

IIIPUT DO NEBA

O, da, znam da je put do neba bio lagan.SIEGFRIED SASSOON, Nesavršeni ljubavnik

16ČLANCI VJERE

Od one noći kad se vratila kući i shvatila da joj majke nema, Claryje tako često zamišljala da je ponovo vidi živu i zdravu da su tepredodžbe postale poput fotografija koje su izblijedjele zbog toga štoih se pretjerano vadi i pregledava. Te su joj se slike pojavile predočima sada dok je zurila u nevjerici – slike njezine majke zdrave isretne, koja je grli govoreći joj koliko joj je nedostajala i da će sadasve biti u redu.Majka iz njezinih predodžbi imala je vrlo malo sličnosti sa ženom

koja je sada stajala ispred nje. Sjećala se Jocelyn kao nježneumjetnice, pomalo boemske – njezinih radnih kombinezonazamrljanih bojom i crvene kose svezane u rep ili olovkompričvršćene u neurednu punđu. Ova je Jocelyn bila blještava inabrušena poput noža; kosa joj je bila strogo zategnuta – nijedanpramen nije stršao; zbog izrazito crne boje njezine opreme lice joj jeizgledalo blijedo i grubo. Ni izraz joj nije bio onakav kakvim ga jeClary zamišljala: umjesto veselo, promatrala je Clary gotovoužasnuto širom otvorenim zelenim očima. „Clary”, šapnula je. „Tvojaodjeća.”Clary se pogleda. Nosila je Amatisinu crnu sjenolovačku opremu, a

majka je cijeli život provela poduzimajući sve da je ne mora odjenuti.Clary proguta slinu i ustane, objema rukama čvrsto stišćući rub stola.Vidjela je kako joj se bijele zglobovi na prstima, ali imala je osjećajda su joj šake odvojene od tijela, kao da pripadaju nekom drugom.Pružajući ruke, Jocelyn korakne prema njoj. „Clary–”Clary uzmakne, i to tako naglo da je križima udarila u radnu ploču.

Bol prostruji kroz nju, no jedva da ju je osjetila; zurila je u majku.Zurio je i Simon, lagano otvorenih usta, i zapanjena Amatis.Isabelle ustane i postavi se između Clary i majke. Ruku je zavukla

ispod pregače i Clary je imala osjećaj da će kad je izvuče, izvaditisvoj tanahni bič od elektruma. „Što se ovdje događa?” upitala jeIsabelle. „Tko ste vi?” Njezin oštri glas malko je zadrhtao kad je,izgleda, opazila izraz Jocelynina lica; Jocelyn je s dlanom na srcupiljila u nju.„Maryse”, jedva da je šapnula Jocelyn.

Isabelle je izgledala iznenađeno. „Odakle znate kako mi se zovemajka?” Rumenilo brzo navre u Jocelynino lice. „Jasno. Ti siMaryseina kći. Samo... jako si joj slična.” Polako je spustila ruku. „Jasam Jocelyn Fr... Fairchild. Claryna majka.”Isabelle izvuče ruku ispod pregače i posve zbunjeno kratko pogleda

Clary. „Ali bili ste u bolnici... u New Yorku...”„Bila sam”, reče Jocelyn postojanijim glasom. „Ali sada sam dobro

zahvaljujući kćeri. Željela bih da nas malo ostavite nasamo.”„Nisam sigurna da ona želi ostati nasamo s tobom”, reče Amatis i

spusti ruku na Jocelynino rame. „Ovo joj je zacijelo šok–”Jocelyn se oslobodi Amatis i krene prema Clary, pružajući ruke.

„Clary–” Clary napokon progovori; glas joj je bio hladan, leden, takoljutit daju je to iznenadilo. „Kako si došla ovamo, Jocelyn?”Majka joj se ukoči, a licem joj prijeđe kolebanje. „S Magnusom

Baneom prebacila sam se Portalom tik do vanjskog ruba građa.Jučer je došao k meni u bolnicu – donio je protusredstvo. Ispričao mije što si sve učinila za mene. Još otkad sam se probudila, jedinosam tebe željela vidjeti...” Glas joj postupno utihnuo. „Clary, što nije uredu?”„Zašto mi nikad nisi rekla da imam brata?” upita Clary. Nije

očekivala da će to reći, nije to uopće namjeravala izgovoriti. Ali ipakje izašlo iz nje.Jocelyn je spustila ruke. „Mislila sam da je mrtav. Mislila sam da

ćeš ako budeš znala, samo patiti.”„Reći ću ti nešto, mama”, kazala je Clary. „Bolje je znati nego živjeti

u neznanju. Uvijek.”„Žao mi je–” započela je Jocelyn.„Žao ti je?” Duboko u Clary kao da se nešto razderalo i sve je

navrlo iz nje, sva gorčina i zatomljeni bijes. „Želiš li objasniti zašto minikad nisi rekla da sam sjenolovka? Ni da mi je otac još živ? Oh, aima i ona sitnica da si platila Magnusu da mi ukrade sjećanja.”„Pokušavala sam te zaštititi–”„Radila si to užasno loše!” Clary je podigla glas. „Što si očekivala da

će biti sa mnom nakon što nestaneš? Da nije bilo Jacea i drugih, bilabih mrtva. Nikad mi nisi pokazala kako da se obranim. Nikad mi nisirekla koliko su okolnosti opasne. Što si mislila? Ako ne vidim

opasnost, da ću biti sigurna?” Oči su joj gorjele. „Znala si daValentine nije mrtav. Rekla si Lukeu da misliš da je još živ.”„Zbog toga sam te morala sakriti”, reče Jocelyn. „Nisam mogla

riskirati da Valentine sazna gdje se nalaziš. Nisam mogla dopustitida dođe do tebe–”„Jer je tvoje prvo dijete pretvorio u čudovište”, reče Clary, „i nisi

željela da to isto napravi meni.”Zanijemjela od zaprepaštenja, Jocelyn je mogla samo zuriti u nju.

„Da”, rekla je napokon. „Da, ali nije se radilo samo o tome. Clary–”„Ukrala si mi sjećanja”, reče Clary. „Uzela si mi ih. Uzela si ono što

sam bila.”„Nisi to bila! ” viknula je Jocelyn. „Nikad nisam željela da to budeš–”„Nije važno što si željela!” viknula je Clary. „Ja to jesam! Uzela si mi

sve to, a nije pripadalo tebi!”Jocelyn je bila posve blijeda. U Clarynim se očima pojave suze –

nije mogla podnijeti što vidi majku u tom stanju, tako povrijeđenu, aopet, sama ju je povrijedila; k tome, znala je da će ako opet otvoriusta, izreći nove grozne riječi, pakosne i gnjevne. Brzo je dlanomprekrila usta i jurnula prema hodniku, proguravši se pokraj majke,Simona i njegove ispružene ruke. Htjela je samo otići. Jurnuvšinaslijepo kroz izlazna vrata, gotovo da je pala na ulicu. Netko iza njeju je dozivao, ali nije se okrenula. Već je trčala.

Jace je bio malko iznenađen kad je otkrio da je Sebastian ostaviokonja Verlacovih u staji, što u noći bijega nije odgalopirao na njemu.Možda se bojao da će Putniku nekako biti moguće ući u trag.Sedlajući pastuha i jašući na njemu prema izlazu iz grada. Jace je

osjetio nekakvu zadovoljštinu. Istina, da je Sebastian doista želioPutnika, ne bi ga ostavio – osim toga, konj zapravo i nije pripadaoSebastianu. Ustvari se radilo o tome da Jace voli konje. Imao jedeset godina kad je posljednji put jahao, no sjećanja su se,zadovoljno je primijetio, brzo vratila.On i Clary pet sati su pješačili od posjeda Waylandovih do

Alicantea. Jašući gotovo galopom, trebalo mu je oko dva sata da sevrati. Kad se uspeo na brežuljak s kojeg se pružao pogled na kuću ivrtove, i on i konj lagano su se sjajili od znoja.

Obmanjujuće zaštite koje su skrivale posjed bile su uništene stemeljima kuće. Od nekad otmjenog zdanja ostala je hrpa kamenja izkoje se uzdizao dim. Vrtovi, sada opaljenih rubova, još su mu uvijekvraćali uspomene na vrijeme koje je ondje proveo kao dijete. Grmoviruža sada su bili ogoljeni, bez cvjetova i protkani zelenim korovom, akamene klupe stajale su pokraj praznih ribnjaka. Vidio je uleknuće utlu u kojem je ležao s Clary one noći kad se kuća urušila i izmeđustabala plavo svjetlucanje obližnjeg jezera.Zapljusnula ga je gorčina. Ugurao je ruku u džep i najprije izvukao

stelu – koju je „posudio” iz Alecove sobe prije no što je otišao, kaozamjenu za onu koju je izgubila Clary, jer Alec uvijek može nabavitinovu – te zatim vlakno koje je uzeo s rukava Claryna kaputa. Ležalomu je na dlanu, na jednom kraju umrljano crvenkasto-smeđombojom. Stisnuo je šaku oko vlakna dovoljno snažno da mu se na kožiisture kosti pa na nadlanici nacrtao runu stelom. Slabašno peckanjebilo mu je više prirodno nego bolno. Gledao je kako mu se runasliježe u kožu poput kamena koji tone u vodu, a onda zatvorio oči.Nije ugledao vjeđe, već dolinu. Promatrao ju je s vrha na kojem je

stajao i kao da gleda u kartu na kojoj je naznačen njegov položajtočno je znao gdje se nalazi. Sjetio se kako je Inkvizitorica točnoznala položaj Valentineova broda usred East Rivera i shvatio: Ovakojoj je to uspijevalo. Svaki detalj bio je jasan – svaka vlat trave,raspršeno posmeđeno lišće pokraj njegovih nogu – ali nije bilozvuka. Prizor je bio sablasno nečujan.Dolina je imala oblik potkove s jednom užom stranom. Blještavo

srebrna vodena brazda – potok ili rječica – tekla je njezinimsredištem i nestajala među kamenjem na užem kraju. Pokraj rječicenalazila se kuća od sivog kamena; iz četvrtastog dimnjaka pušio sebijeli dim. Bio je to neobično idiličan prizor, koji je ispod plavog nebadjelovao umirujuće. Iznenada se pred Jaceovim očima pojavi vitkafigura. Sebastian. Sada kad se više nije morao pretvarati, njegovanadutost bila je očita u načinu na koji je hodao i isturio ramena, uzlobnom smiješku na njegovu licu. Kleknuo je pokraj rječice i uronioruke u nju pa zapljusnuo vodom lice i kosu.Jace je otvorio oči. Ispod njega Putnik je zadovoljno pasao travu.

Jace ugura stelu i vlakno natrag u džep i posljednji put pogledavši

ruševine kuće u kojoj je odrastao, podigne uzde pa zarije pete konjuu slabine.

* * *Clary je ležala u travi nedaleko od ruba Gard Hilla, smrknuto zureći

dolje prema Alicanteu. Morala je priznati da je pogled odavde biospektakularan. Mogla je vidjeti gradske krovove, njihove profinjenegravure i vjetrokaze s runama, tornjeve Dvorane Sporazuma, a izanjih u velikoj daljini nešto je sjajilo poput ruba srebrnog novčića –jezero Lyn? Crne ruševine Garda visoko su se uzdizale iza nje, ademonski tornjevi blistali su poput kristala. Gotovo da je pomislila damože vidjeti kako zaštite svjetlucaju poput nevidljive mreže ispleteneoko gradskih granica.Spustila je pogled na ruke. Iščupala je nekoliko šaka trave u

posljednjim naletima bijesa i prsti su joj bili gnjecavi od zemlje, a ikrvi jer je otrgnula pola nokta. Kad ju je bijes prošao, zamijenio ga jeosjećaj potpune praznine. Nije shvaćala koliko je bila ljutita na majkusve dok nije prošla kroz kuhinjska vrata; tad je strah za Jocelyninživot stavila na stranu i spoznala što se skrivalo ispod njega. Sadakad je bila smirenija, pitala se je li to dio nje želio kazniti majku zbogonoga što se dogodilo Jaceu. Da mu nisu lagali – da im oboma nisulagali – onda ga možda šokiranost otkrićem onoga što mu jeValentine napravio kad je bio tek djetešce ne bi natjerala na potezkoji je Clary, nije ga mogla drukčije misliti, bio vrlo blizusamoubojstvu.„Mogu li ti se pridružiti?”Iznenađeno se trgnula i prevalila na bok kako bi podigla pogled.

Iznad nje stajao je Simon s rukama u džepovima. Netko mu je –vjerojatno Isabelle – dao crnu jaknu od čvrstog materijala kojisjenolovci koriste za opremu. Vampir u opremi, pomislila je Clary,pitajući se je li ovo prvi takav slučaj. „Prišuljao si mi se”, rekla je.„Izgleda da i nisam baš neka sjenolovka.”Simon je slegnuo ramenima. „Tjah, u tvoju obranu, krećem se

nečujno i graciozno poput pantere.”Clary se morala nasmiješiti. Sjela je, otirući zemlju s ruku. „Samo

naprijed, pridruži mi se. Festival mrzovolje otvoren je za sve.”Sjevši pokraj nje, Simon preleti očima preko grada i zazviždi. „Lijep

pogled.”

„Istina.” Clary ga je pogledala postrance. „Kako si me pronašao?”„Tjah, trebalo mi je nekoliko sati.” Osmjehnuo se malko iskrivljeno.

„A onda sam se sjetio kako si se odlazila duriti na moj krov kadbismo se posvađali, još dok smo išli u prvi razred. Moja majka temorala spuštati.”„Pa?”„Poznajem te”, reče on. „Kad se uzrujaš, odeš se na neko povišeno

mjesto.”Nešto joj je ispružio – njezin zeleni kaput, uredno složen. Uzela ga

je i navukla na sebe – jadničak je već pokazivao jasne znakovehabanja. Čak je imao i rupicu na laktu, dovoljno veliku da kroz njuprovuče prst.„Hvala, Simone.” Ispreplela je prste oko oba koljena i netremice se

zagledala u grad. Sunce je bilo nisko na nebu i tornjevi su počelisvjetlucati slabašnim crvenakostružičastim sjajem. „Je li te mojamajka poslala po mene?”Simon je odmahnuo glavom. „Luke, zapravo. I jedino me zamolio

da ti kažem kako bi bilo dobro da kreneš natrag prije zalaska sunca.Događaju se prilično važne stvari.”„Kakve stvari?”„Luke je ostavio Klavi da do zalaska sunca odluči hoće li

donjosvjećanima dati mjesta u Vijeću. Svi donjosvjećani će u sumrakdoći do Sjevernih vrata. Ako Klava pristane, mogu ući u Alicante.Ako ne pristane...”„Bit će otpravljeni”, dovršila je Clary. „A Klava će se predati

Valentineu.„Aha.”„Pristat će”, reče Clary. „Moraju pristati.” Obujmila je koljena. „Nikad

ne bi izabrali Valentinea. Nitko ne bi.”„Drago mi je što vidim da tvoj idealizam nije pretrpio nikakvu štetu”,

reče Simon. Premda mu je glas bio tih. Clary je čula drugi glas kakose probija kroz njega. Čula je Jacea kako govori da on nije idealist izadrhtala unatoč kaputu.„Simone”, rekla je. „Imam jedno glupo pitanje.”„Pitaj.”„Jesi li spavao s Isabelle?”

Simon se oglasio kao da se guši. Clary se polako okrenula ipogledala ga.„Jesi dobro?” upitala je.„Mislim da jesam”, reče on, očito jedva vraćajući pribranost. „Pitaš

me ozbiljno?”„Tjah, nije te bilo cijele noći.”Simon je poduži trenutak šutio, a onda napokon reče: „Nisam

siguran da te se to tiče, ali ne, nisam.”Nakon taktične stanke Clary reče: „Tjah, pretpostavljam da je ne bi

iskoristio kad je tako ožalošćena.”Simon frkne. „Ako ikad sretneš muškarca koji može iskoristiti

Isabelle, molim te da mi to javiš. Volio bih mu čestitati. Ili što bržepobjeći od njega, nisam siguran.”„Znači, ne hodaš s Isabelle?”„Clary”, reče Simon, „zašto me ispituješ o Isabelle? Zar ne želiš

razgovarati o svojoj majci? Ili o Jaceu? Izzy mi je rekla da je otišao.Znam kako se osjećaš.”„Ne”, reče Clary. „Ne, mislim da ne znaš.”„Nisi prvi čovjek koji se osjeća napušteno.” U Simonovu se glasu

osjećala oštrica nestrpljivosti. „Valjda sam mislio... hoću reći, nikad tenisam vidio tako ljutitu. I to na vlastitu majku. Mislio sam da ti jenedostajala.„Naravno da mi je nedostajala!” reče Clary u tom trenutku shvativši

kako je scena u kuhinji zacijelo izgledala. Osobito njezinoj majci.Potisnula je tu misao. „Samo što sam bila toliko usredotočena na toda je spasim – da je izbavim od Valentinea, a onda otkrijem načinkako je izliječiti – da ni u jednom trenutku nisam stala i razmislilakoliko sam ljutita na nju zbog što mi je sve ove godine lagala. Sve mije to tajila, nije mi rekla istinu. Ljuta sam zbog toga što mi nije otkrilatko sam zapravo.”„Ali nisi joj to rekla kad je ušla u kuhinju”, reče Simon tiho. „Pitala si:

‘Zašto mi nikad nisi rekla da imam brata?”‘„Znam.” Clary iščupa vlat trave iz zemlje i stane je trljati medu

prstima. „Valjda se ne mogu riješiti pomisli da moj susret s Jaceomda sam znala istinu, ne bi tako ispao. Ne bih se zaljubila u njega.”Simon je šutio trenutak-dva. „Mislim da nikad prije nisam čuo da si

to rekla.”

„Da ga volim?” Nasmijala se, ali čak je i sebi zazvučala turobno. „Uovom trenutku čini mi se nepotrebno pretvarati se da ga ne volim.Možda nije važno. Ionako ga vjerojatno više nikad neću vidjeti.”„Vratit će se.”„Možda.”„Vratit će se”, ponovio je Simon. „Radi tebe.”„Ne znam”, odmahnula je Clary glavom. Sunce je polako počelo

uranjati u obzor i postajalo je sve hladnije. Napregnuvši oči. Clary senagnula naprijed i zapiljila u nešto. „Simone, pogledaj.”Slijedio je njezin pogled. Onkraj zaštita ispred Sjevernih vrata grada

okupljale su se tamne figure, na stotine njih; neke su bile zbijene ugrupe, druge same: donjosvjećani koje je Luke pozvao da pomognugradu strpljivo su čekali Klavinu poruku da mogu ući. Trnci proširujeniz Claryna leđa. Nije držala ravnotežu samo na vrhu ovog brda,gledajući niz strminu u grad, već je bila i na rubu krize, događaja kojibi mogao promijeniti cijeli sjenolovački svijet.„Ovdje su”, reče Simon dobrim dijelom sebi u bradu. „Pitam se

znači li to da je Klava odlučila.”„Nadam se da je tako.” Vlat trave koju je Clary trljala sada je bila

razmrvljena zelena grudica; bacila ju je u stranu i iščupala novutravku. „Ne znam što ću napraviti ako se odluče predati Valentineu.Možda ću moći stvoriti Portal koji će nas sve prenijeti nekamo gdjenas Valentine nikad neće pronaći. Na napušteni otok ili neko sličnomjesto.”„Sad ja imam jedno glupo pitanje”, reče Simon. „Možeš stvarati

nove rune, je li tako? Zašto ne bi stvorila jednu koja bi uništila svedemone na svijetu? Ili ubila Valentinea?”„Ne ide to tako”, reče Clary. „Mogu stvarati samo one rune koje si

mogu predočiti. Cijela zamisao mi se mora prikazati u glavi, kaoslika. Kad si pokušavam predočiti ubij Valentinea ili zavladaj svijetomili nešto takvo, ne dobivam nikakve prikaze. Samo bijeli šum.”„Ali odakle dolaze slike runa?”„Ne znam”, reče Clary. „Sve rune znane sjenolovcima su iz Sive

knjige. Zato se mogu stavljati samo na nefile; tome služe. Ali ima idrugih, starijih runa. Magnus mi je to rekao. Kao Kajinov biljeg. Bio jeto zaštitni biljeg, ali ne iz Sive knjige. Zato kad zamišljam te rune, naprimjer runu neustrašivosti, ne znam smišljam li ih sama ili ih se

sjećam – runa starijih od sjenolovaca. Runa koje su stare kao i samianđeli.” Pomislila je na runu koju joj je pokazao Ithuriel, onujednostavnu poput čvora. Je li je stvorio njezin um ili anđelov? Ili sejednostavno radi o nečemu što oduvijek postoji, poput mora ili neba?Od te pomisli zadrhti.„Hladno ti je?” upitao je Simon.„Da. Tebi nije?”„Više mi ne može biti hladno.” Stavio joj je ruku na leđa i stao ih

trljati polaganim kružnim pokretima. Snuždeno se nasmijao.„Pretpostavljam da ti ovo ne pomaže previše s obzirom na to da višenemam tjelesne topline.„Ne”, reče Clary. „Odnosno, da, pomaže mi. Nastavi.” Podigla je

pogled prema njemu. Zurio je prema Sjevernim vratima oko kojih sejoš uvijek nalazila gomila tamnih, gotovo nepokretnih figuradonjosvjećana. U očima mu se zrcalio crveni sjaj demonskihtornjeva; izgledao je kao da je na fotografiji snimljenoj bljeskalicom.Vidjela je kako mu se tik ispod kože, tamo gdje je najtanja,rasprostiru blijedoplave žile: na sljepoočnicama, na sredini ključnekosti. Znala je dovoljno o vampirima da shvati kako već duže nijejeo. „Jesi li gladan?”Sad je ipak spustio pogled prema njoj. „Bojiš se da te ne ugrizem?„Znaš da ti moja krv stoji na raspolaganju kad god poželiš.”Prošli su ga trnci, ali ne od hladnoće, a zatim je snažnije privuče

uza sebe. „Nikad je ne bih uzeo”, reče, a onda vedrije doda: „Osimtoga, već sam pio Jaceovu krv. Dovoljno sam se hranio prijateljima.”Clary se sjetila srebrnog ožiljka na jednoj strani Jaceova vrata. I

dalje s Jaceom u mislima polako je rekla: „Misliš li da ti zato...?”„Što?”„Da ti zato sunčeva svjetlost ne škodi? Mislim, škodila ti je prije

toga, zar ne? Prije one noći na brodu?”Simon je nevoljko kimnuo.„I što se još dogodilo? Ili je to samo zato što si pio njegovu krv?„Misliš zato što je nefil? Da, ali ne radi se samo o tome. Ti i Jace...

vi niste posve normalni, zar ne? Mislim, niste normalni sjenolovci.Što god da vas čini različitim, čini različitim i mene. Kao što je reklaSvijetla kraljica: vi ste eksperimenti.” Osmjehnuo se vidjevši njezinzapanjeni pogled. „Nisam glup. Mogu povezati sve te stvari. Ti imaš

tu moć s runama, a Jace, tjah... nitko ne bi mogao biti toliko iritantanbez neke natprirodne pomoći.„Zar ti je zbilja toliko mrzak?”„Nije mi mrzak”, pobunio se Simon. „Mislim, naravno, isprva sam ga

mrzio. Činio se bahat i pun sebe, a ti si se ponašala kao da jesavršen–„Nisam.”„Pusti me da dovršim. Clary.” Simonov glas odavao je zadihanost,

ako se za nekog tko ne diše uopće može reći da je zadihan. Zvučaoje kao da se nekamo žuri. „Vidio sam koliko ti se sviđa i mislio samda te iskorištava, da si njemu samo glupa ovozemaljska djevojkakoju može impresionirati sjenolovačkim štosevima. Prvo sam sigovorio kako nećeš pasti na to, a onda čak i da padneš, da će te ses vremenom zasititi i da ćeš mi se vratiti. Nisam ponosan na to, alikad si očajan, vjeruješ u bilo što. A kad se ispostavilo da ti je brat,bilo je to kao odgoda smaknuća u posljednji tren – i bilo mi je drago.Naizgled je patio i čak mi je i to bilo drago vidjeti, sve do one noći uSvijetlom dvoru kad si ga poljubila. Vidio sam...”„Što si vidio?” reče Clary, ne mogavši izdržati stanku.„Kako te gleda. Tada sam shvatio. Nikad te nije iskorištavao. Volio

te, a to ga je ubijalo.”„Jesi li zbog toga otišao u Dumort?” šapnula je Clary. To je oduvijek

željela znati, ali nikad se nije usudila pitati.„Zbog tebe i Jacea? Gledajući realno, ne. Od one noći u hotelu

želio sam se vratiti. Sanjao sam o tome. Ustajao bih iz kreveta i većkad bih se oblačio ili čim bih izašao na ulicu, znao sam da se želimvratiti u hotel. Želja je uvijek bila veća noću, kao i kad sam bio bližehotela. Uopće mi nije palo na pamet da se radi o nečemnatprirodnom – mislio sam da se radi o posttraumatskom stresu ilinečem takvom. One sam noći bio tako iscrpljen i ljutit... bili smo takoblizu hotela, noć je činila svoje... jedva da znam što se dogodilo.Sjećam se samo da sam otišao iz parka i... više ničega.”„Ali da nisi bio ljutit na mene... da te nismo uzrujali...”„Nije da si imala izbora”, reče Jace. „I nije da ja nisam znao. Istinu

možeš gurati pod površinu vode samo određeno vrijeme, a onda ćeproključati. Pogriješio sam što ti nisam rekao što se događa samnom, što ti nisam rekao za svoje snove. Ali nije mi žao što smo

hodali. Drago mi je što smo pokušali. I zahvalan sam ti što si sepotrudila premda nikako nije moglo uspjeti.”„Silno sam htjela da uspije”, reče Clary tiho. „Nikad te nisam željela

povrijediti.”„Ništa ne bih promijenio”, reče Simon. „Ne bih se odrekao ljubavi

koju osjećam prema tebi. Ni pod koju cijenu. Znaš što mi je Raphaelrekao? Da ne znam biti dobar vampir; da pravi vampiri prihvaćaju dasu mrtvi. Ali dokle god se budem sjećao kako je to voljeti te, osjećatću se živ.”„Simone–”„Pogledaj.” Prekinuo ju je pokretom ruke; crne oči su mu se širile.

„Tamo dolje.”Sunce je sada bilo crveni iver na obzoru; zatreperilo je pred

Clarynim očima i nestalo, spustivši se iza crnog oboda zemlje.Demonski tornjevi Alicantea naglo su oživjeli, usijani do bjelila. Nanjihovu svjetlu Clary je vidjela kako se tamna gomila nemirno roji okoSjevernih vrata. „Što se događa?” šapnula je. „Sunce je zašlo; zaštose vrata ne otvaraju?”Simon je bio nepomičan. „Klava”, reče. „Zacijelo su odbili Lukea.”„Ali nisu to mogli napraviti!” Clary je naglo podigla glas. „To bi

značilo–”„Da će se predati Valentineu.”„Ne smiju se predati!” ponovo je viknula Clary, ali u tom trenutku

opazi kako se skupine crnih kontura oko zaštita okreću i počinjuudaljavati od grada, strujeći poput mrava iz uništenog mravinjaka.Na sve slabijem svjetlu Simonovo lice bilo je blijedo. „Izgleda da

nas zbilja jako mrze”, reče. „Zbilja će radije izabrati Valentinea.”„Ne radi se o mržnji”, reče Clary. „Boje se. Čak se i Valentine

bojao.” Rekla je to bez razmišljanja, no odmah je shvatila da je upravu. „Bojao se i bio zavidan.”Iznenađen, Simon je kratko pogleda. „Zavidan?”Ali Clary se već nalazila u snu koji joj je Ithuriel bio pokazao; u

ušima joj je odjekivao Valentineov glas. Sanjao sam da ćeš mi rećizašto. Zašto nas je Raziel stvorio, svoju rasu sjenolovaca, a da namnije dao moći koje imaju donjosvjećani – brzinu vukova, besmrtnostVilinskog naroda, čarolije vještaca, čak ni vampirsku izdržljivost.Ostavio nas je gole pred vojskom pakla, samo s tim nacrtanim

linijama na koži. Zašto bi njihove moći trebale biti veće od naših?Zašto i mi ne možemo imati ono što oni imaju?Clary je razdvojenih usana slijepo zurila u grad ispod sebe. Bila je

nejasno svjesna da Simon izgovara njezino ime, ali um joj je bio većposve opterećen. Anđeo joj je mogao pokazati bilo što, mislila je, aliiz nekog joj je razloga pokazao baš te prizore, ta sjećanja. Sjetila seValentinea kako viče: Da budemo nešto obvezni donjosvjećanima,da budemo vezani za ta stvorenja!A bila je tu i runa. Ona koju je sanjala. Runa jednostavna poput

čvora. Zašto i mi ne možemo imati ono što oni imaju?„Vezivanje”, reče naglas. „To je runa vezivanja. Spaja različitosti.„Što?” Simon ju je zbunjeno promatrao.Clary ustane pomažući si rukama pa stane otirati zemlju sa sebe.

„Moram se spustiti do njih. Gdje su?”„Gdje je tko? Clary–”„Klava. Gdje zasjeda? Gdje je Luke?”Simon ustane. „U Dvorani Sporazuma. Clary–”Ali ona je već jurila prema krivudavom putu koji je vodio u grad.

Tiho psujući, Simon je krenuo za njom.

Kažu da svi putevi vode u Dvoranu. Sebastianove riječi žestoko su ibez prestanka odjekivale u Clarynoj glavi dok je svom snagom trčalauskim ulicama Alicantea. Nadala se da je to istina jer će se inačesasvim sigurno izgubiti. Ulice su vijugale pod čudnim kutovima zarazliku od lijepih, ravnih, pravilno umreženih ulica na Manhattanu. NaManhattanu uvijek znaš gdje se nalaziš. Sve je jasno označenobrojkama i uređeno. Ovo je labirint.Projurila je preko malog trga, nastavljajući jednim od uskih puteva

uz kanal, znajući da će bude li pratila vodu, naposljetku izbiti na Trganđela. Bila je pomalo iznenađena kad ju je put doveo do Amatisinekuće, a potom je dašćući pojurila duž šire, vijugave, poznate ulicekoja se otvorila u trg: bijela Dvorana Sporazuma uzdigla se isprednje, a kip anđela sjajio se u središtu trga. Pokraj kipa stajao je Simoni prekriženih ruku namršteno je promatrao.„Mogla si me pričekati”, reče.Nagnula se naprijed, oslanjajući se rukama na koljena, hvatajući

dah. „Ne možeš reći takvo što... kad si ionako... stigao prije mene.”

„Vampirska brzina”, reče Simon s određenim zadovoljstvom. „Kadse vratimo kući, morao bih se početi utrkivati.”„To bi bilo... varanje.” Posljednji put duboko udahnuvši. Clary se

uspravi i pomakne znojnu kosu s očiju. „Dođi. Ulazimo.”Dvorana je bila puna sjenolovaca. Clary nikad nije vidjela toliko

sjenolovaca na jednom mjestu, čak ni u noći Valentineova napada.Oštri su im glasovi grmjeli poput lavine; većina ih je bila okupljena ugrupe, u kojima su se prepirali i vikali – podij je bio prazan, a kartaIdrisa zaboravljeno je visjela iza njega.Pogledom je potražila Lukea i za koji trenutak ga opazila: bio je

naslonjen o potporni stup, napola zatvorenih očiju. Izgledao jegrozno – bio je polumrtav, ramena su mu klonula. Amatis je stajalaiza njega i zabrinuto ga tapšala po ramenu. Clary pogleda uokolo, alinigdje u gomili nije vidjela Jocelyn.Oklijevala je trenutak, a onda se sjetila Jacea – krenuo je za

Valentineom, sam, znajući da bi ga lako mogao ubiti. Znao je da jedio ovoga, dio svega toga. Baš kao što je to bila i ona – oduvijek jeto bila, čak i kad to još nije znala. Još je uvijek imala navaluadrenalina koji joj je oštrio moć spoznaje i zbog kojeg joj je se svečinilo jasno. Gotovo odveć jasno. Stisnula je Simonovu ruku. „Poželimi sreću”, rekla je, a onda je noge ponesu prema stubama podijagotovo bez njezine volje pa je već stajala gore, okrećući se premamnoštvu.Nije znala što očekivati. Glasne uzdahe iznenađenja? Utihlo

mnoštvo puno iščekivanja? No gotovo da je nisu primijetili – samo jeLuke podigao pogled, kao da je osjetio da je ondje, i sav se ukočiozapanjenog izraza lica. A kroz gomilu netko je išao prema njoj –visok muškarac s kostima izbočenim kao pramac broda. KonzulMalachi. Rukom joj je pokazivao da siđe s podija, vrtio glavom ivikao nešto što nije mogla čuti. Kako se probijao kroz mnoštvo, takose sve više sjenolovaca okretalo prema Clary.Postigla je što je htjela – svi su pogledi bili prikovani za nju. Čula je

kako se gomilom širi šaputanje. To je ona. Valentineova kći.„U pravu ste”, rekla je što je glasnije mogla. „Ja sam Valentineova

kći. Nisam znala da mi je otac do unazad nekoliko tjedana. Prijenekoliko tjedana nisam znala ni da postoji. Znam da mnogi od vasneće vjerovati da je to istina i to je u redu. Vjerujte što god želite

dokle god vjerujete da o Valentineu znam stvari koje vama nisupoznate, stvari koje vam mogu pomoći da dobijete ovu bitku protivnjega – samo mi dopustite da vam otkrijem o čemu se radi.”„Smiješno.” Malachi je stajao podno stuba podija. „To je smiješno.

Ti si samo djevojčica–”„Ona je kći Jocelyn Fairchild.” Bio je to Patrick Penhallow.

Proguravši se pred mnoštvo, podigao je ruku. „Pusti djevojku dakaže što ima reći, Malachi.”Mnoštvo je žamorilo. „Vi”, rekla je Clary Konzulu, „vi i Inkvizitor ste

strpali u zatvor mog prijatelja Simona.”Malachi se podrugljivo osmjehne. „Tvog prijatelja vampira?”„Rekao mi je da ste ga pitali što se one noći dogodilo s

Valentineovim brodom na East Riveru. Mislili ste da je Valentinenešto napravio, da je izveo neku vrstu crne magije. E pa – nije. Želiteznati tko je uništio taj brod? Ja. Ja sam to napravila.”Malachi se nepovjerljivo nasmijao, baš kao i nekolicina ljudi u

gomili. Luke je promatrao Clary odmahujući glavom, ali ona jenastavila.„Učinila sam to runom”, rekla je. „Bila je to tako moćna runa da se

brod zbog nje raspao na dijelove. Mogu stvarati nove rune. Ne samoone iz Sive knjige. Rune koje još nitko nije vidio... moćne...”„Sad je bilo dosta”, zarežao je Malachi. „Ovo je smiješno. Nitko ne

može stvarati nove rune. To je nemoguće.” Okrenuo se premamnoštvu. „Kao i njezin otac, ova djevojka je samo obična lažljivica.”„Ona ne laže.” Glas je došao s druge strane mnoštva. Bio je jasan,

snažan i nepokolebiv. Gomila se okrenula i Clary ugleda tko se tojavio: Alec. S jedne mu je strane stajala Isabelle, a s druge Magnus.S njima su bili i Simon i Maryse Lightwood. Zajedno su na ulaznimvratima sačinjavali malu grupu odlučnoga izgleda. „Vidio sam je kakostvara runu. Čak ju je i upotrijebila na meni. Djelovala je.”„Lažeš”, reče Konzul, ali u pogled mu se uvukla sumnja. „Da zaštitiš

svoju prijateljicu–”„Ali, Malachi, doista!” reče Maryse odrješito. „Zašto bi moj sin lagao

o nečem takvom kad se istinu vrlo lako može ustanoviti? Daj djevojcistelu i pusti je da stvori runu.”Žamor odobravanja širio se Dvoranom. Patrick Penhallow koraknuo

je naprijed i podigao stelu prema Clary. Ona je zahvalno uzme i

ponovo se okrene prema mnoštvu.Usta su joj se osušila. Još uvijek je bila puna adrenalina, ali to nije

bilo dovoljno da se potpuno oslobodi treme. Što će sada? Kakvu birunu trebala stvoriti kako bi uvjerila mnoštvo da govori istinu? Što biim prikazalo istinu?Potom pogleda kroz gomilu; Simon ju je pokraj Lightwoodovih

promatrao iz daljine. Isto tako ju je promatrao Jace na posjedu. Bilaje to jedina nit koja je povezivala ta dva mladića koje je tako voljela,pomislila je, jedino što su imali zajedničko: obojica su vjerovala u njučak i kad ona sama nije vjerovala u sebe.Gledajući Simona, a misleći na Jacea, spustila je stelu i povukla

njezin žareći vrh po unutarnjem dijelu zapešća, tamo gdje joj jekucao puls. Nije gledala dolje, već je crtala naslijepo, vjerujući sebi,vjerujući da će stela stvoriti runu koja joj je bila potrebna. Crtala jeslabašnim pritiskom, lagano – runu je trebala samo na trenutak – alibez imalo oklijevanja.Kad je završila, najprije je ugledala Malachija. Bio je problijedio i s

užasom na licu uzmicao od nje. Nešto je rekao – neku riječ na jezikukoji nije prepoznala – a onda iza njega ugleda Lukea koji je zurio unju malko otvorenih usta. „Jocelyn?” upitao je.Odmahnula je glavom jedva primjetno, a onda pogledala zamućeno

mnoštvo u kojem su se lica postupno pojavljivala i nestajala. Neki suse ljudi osmjehivali, neki iznenađeno pogledavali po gomili, a neki seokretali prema prvoj osobi do sebe. Užasnutih ili zapanjenih lica,nekoliko ih je prekrilo usta dlanovima. Vidjela je kako je Alec kratkopogledao Magnusa pa u nevjerici opet nju i kako je Simon zbunjenopromatra, a onda se Amatis pokraj krupnog Patricka Penhallowaprogurala naprijed i jurnula do ruba podija. „Stephene!” rekla je,gledajući u Clary s nekakvim smetenim zaprepaštenjem. „Stephene!”„Oh”, reče Clary. „Oh, Amatis, ne.” Osjetila je kako čarolija rune klizi

s nje, kao da joj tijelo odbacuje tanku, nevidljivu odjeću. Amatisinočeznutljivo lice se snuždilo i ona se odmakne od podija štopokunjena, što začuđena.Clary pogledom prijeđe preko mnoštva. Svi su bili potpuno tihi i

gledali u nju. „Znam što ste upravo vidjeli”, rekla je. „I znam da znateda ta vrsta čarolije nadmašuje svaki glamur ili iluziju. A izvela sam jejednom runom, jednom jedinom runom, runom koju sam sama

stvorila. S razlogom imam tu sposobnost i znam da vam to moždanije po volji, da mi možda i ne vjerujete, ali to nije važno. Jedino jevažno da vam mogu pomoći da dobijete ovu bitku protiv Valentinea,ako mi dopustite.”„Neće biti bitke protiv Valentinea”, reče Malachi. Nije ju gledao u oči

dok je govorio. „Klava je odlučila. Pristat ćemo na Valentineoveuvjete i sutra ujutro položiti oružje.”„Ne možete to učiniti”, reče Clary s prizvukom očaja u glasu.

„Mislite da će sve biti u redu ako jednostavno odustanete? Mislite daće vam Valentine dopustiti da nastavite živjeti kako ste navikli?Mislite da će ubijati samo demone i donjosvjećane?” Prešla jepogledom po Dvorani. „Većina vas nije vidjela Valentinea petnaestgodina. Možda ste zaboravili kakav je uistinu. Ali ja znam kakav je.Čula sam ga kako govori o svojim planovima. Sad mislite da ćetemoći nastaviti sa svojim životima pod Valentineovom vladavinom. Alinećete moći. Imat će potpuni nadzor nad vama jer će vam uvijekmoći prijetiti uništenjem Instrumentarijem smrtnika. Naravno, početće s donjosvjećanima. Ali onda će se okomiti na Klavu. Ubit ćenajprije njih jer smatra da su nesposobni i korumpirani. Zatim ćekrenuti na sve kojima je netko od obitelji donjosvjećanin. Moždaimaju brata vukodlaka” – pogledom prijeđe preko Amatis – „ili im jekći buntovna tinejdžerica koja zna izaći s pokojim vilinskim vitezom”– pogledala je Lightwoodove – „ili su se možda jednom tekprijateljski ponijeli prema donjosvjećaninu. A potom će se okomiti nasvakoga tko je bilo kada koristio usluge vještaca. Koliko vas je takvihovdje?”„To su gluposti”, reče Malachi odrješito. „Valentine ne želi uništiti

nefile.”„Ali vjeruje da oni koji su povezani s donjosvjećanima nisu dostojni

nazivati se nefilima”, ustrajala je Clary. „Poslušajte me: vi ne ratujeteprotiv Valentinea. Ratujete protiv demona. Naloženo vam je da štititesvijet od demona, taj ste nalog dobili s neba. A nebeski nalog nijenešto što se može naprosto zanemariti. I donjosvjećani mrzedemone. I oni ih ubijaju. Ako bude po Valentineovom, on će tolikosvog vremena trošiti na pokušaje ubojstva svih donjosvjećana isvakog sjenolovca koji je bio povezan s njima da će posve zaboraviti

na demone, baš kao i vi jer ćete biti sasvim zaokupljeni strahom odValentinea. Demoni će preplaviti svijet i to će biti kraj svega.”„Vidim kamo ovo vodi”, reče Malachi kroza zube. „Nećemo se boriti

uz donjosvjećane za potrebe bitke koju nikako ne možemo dobiti–”„Ali možete je dobiti”, reče Clary. „Možete.” Grlo joj je bilo suho,

glava ju je boljela, a lica u mnoštvu ispred nje kao da su se stopila ujednoličnu mrlju, tek ponegdje prekinutu eksplozijama blagog bijelogsvjetla. Ne možeš sada odustati. Moraš nastaviti. Moraš pokušati.„Moj otac mrzi donjosvjećane jer im zavidi”, nastavila je, govorećitako brzo da su joj se riječi preklapale. „Zavidi im i boji se svegaonoga za što su sposobni, a on nije. Mrsko mu je što su u nekimstvarima moćniji od nefila, a kladim se da u tome nije usamljen. Lakose uplašiti onoga u čemu nemaš udjela.” Uhvatila je dah. „Ali što akobiste mogli imati udjela? Što ako bih mogla stvoriti runu koja bipovezala svakog od vas, svakog sjenolovca, s donjosvjećaninom kojise bori rame uz rame s vama, kad biste mogli imati sposobnosti –mogli biste brzo zacijeljivati kao vampiri, biti snažni kao vukodlaci ihitri kao vilinski vitezovi. A oni bi zauzvrat bili uvježbani poput vas,imali vaše borbene vještine. Bili biste nepobjediva sila – kad biste midopustili da vam stavim biljege i ako se odlučite boriti uzdonjosvjećane. Jer ako se ne budete borili uz njih, rune nećedjelovati.” Zastala je. „Molim vas”, rekla je; riječi koje su doprle iznjezina suhog grla jedva da su se čule. „Molim vas, dajte mi da vamstavim biljege.”U sveopćoj tišini, riječi su joj odjekivale u glavi. Svijet pred njom

pretvorio se u nepostojanu mrlju i shvatila je da je drugu polovinugovora održala zureći u strop Dvorane, a blage bijele eksplozije kojeje vidjela zapravo su bile zvijezde koje se pojavljuju na noćnomnebu, jedna po jedna. Tišina je trajala i trajala, a ona je na bokovimapolako svijala šake u pesnice. A onda je polako, vrlo polako spustilapogled i susrela se s očima mnoštva koje je zurilo u nju.

17SJENOLOVKINA PRIČA

Clary je sjedila na najvišoj stubi ispred Dvorane Sporazuma,gledajući Trg anđela. Mjesec koji je baš bio izašao tek se naziraoiznad krovova kuća. Demonski tornjevi odražavali su njegovusrebrnastobijelu svjetlost. Tama je dobro skrivala ožiljke i modricegrada; izgledao je mirno ispod noćnoga neba – no samo onome tkone bi podigao pogled prema Gard Hillu i ruševnim obrisima tvrđave.Stražari su patrolirali trgom, pojavljivali se i nestajali, već prematome kako su ih u hodu obasjavale lampe vještičjeg svjetla. Upornosu ignorirali Clary.Nekoliko stuba ispod nje Simon je hodao amo-tamo posve nečujno.

Ruke je držao u džepovima. Kad se na rubu stuba okrenuo i ponovopošao prema Clary, mjesečina se blještavo odbila od njegove blijedekože kao od zrcala. „Prestani šetkati”, rekla mu je. „Od toga sam jošživčanija.”„Oprosti.”„Čini mi se da smo ovdje vani čitavu vječnost.” Naćulila je uši, ali

čula je tek potmuli žamor mnogih glasova koji je dolazio krozzatvorena dvostrana vrata Dvorane. „Možeš li čuti što govoreunutra?”Simon napola sklopi oči; činilo se da se duboko usredotočio. „Nešto

malo”, reče nakon stanke.„Da sam barem unutra”, reče Clary, petama razdraženo udarajući

stube. Luke ju je zamolio da čeka vani dok Klava vijeća; želio jeposlati Amatis van s njom, ali Simon ustrajao je da pođe on, tvrdećikako je bolje da Amatis bude unutra i podrži Clary. „Željela bihsudjelovati na sjednici.”„Ne”, reče Simon. „Ne želiš to.”Znala je zašto ju je Luke zamolio da čeka vani. Mogla je misliti što

unutra govore o njoj. Lažljivica. Čudakinja. Glupača. Luđakinja.Blesača. Čudovište. Valentineova kći. Možda je doista bilo bolje daje izvan Dvorane, ali napetost iščekivanja Klavine odluke bila jegotovo bolna.„Možda bih se mogao uspeti na jedan od ovih stupova”, reče Simon

promatrajući debele potporne stupove koji su držali kosi krov

Dvorane. Rune su bile ugravirane po njima u preklapajućimuzorcima, ali osim njih nije bilo vidljivih hvatišta. „Da si tako dammalo oduška.”„Oh, daj, molim te” reče Clary. „Ti si vampir, a ne čovjek-pauk.”Kao odgovor na to Simon se laganim trkom uspeo stubama do

jednog od potpornih stupova. Trenutak-dva ga je pomno promatrao,a onda spustio ruke na njega i počeo se penjati. Clary ga je gledalaotvorenih usta kako vršcima prstiju i stopalima pronalazi nevjerojatneoslonce na izbrazdanom kamenu. „Ti jesi Čovjek-pauk!” uzviknula je.Simon je pogledao dolje sa sredine stupa, gdje je uzimao predah.

„A ti si onda Mary Jane. Ona ima crvenu kosu”, reče. Pogledao je nadrugu stranu grada i namrštio se. „Nadao sam se da ću odavde moćividjeti Sjeverna vrata, ali nisam dovoljno visoko.”Clary je znala zašto želi vidjeti vrata. Onamo su poslani glasnici

kako bi zamolili donjosvjećane neka pričekaju dok Klava vijeća, aClary se mogla samo nadati da su voljni pristati. A ako su pristali,kakva je atmosfera ondje? Clary si je predočila mnoštvo koje čeka ivrti se na mjestu, nagađajući o tome što se zbiva...Dvostrana vrata Dvorane su se odškrinula. Vitka figura kliznula je

kroz otvor, zatvorila vrata i okrenula se prema Clary. Bila je u sjeni itek kad se pomakla naprijed, bliže vještičjem svjetlu koje jeobasjavalo stube, Clary je ugledala jarki sjaj njezine crvene kose iprepoznala majku.Jocelyn pogleda uvis smetenog izraza lica. „Pa, bok, Simone.

Drago mi je što vidim da se... prilagođavaš.”Simon se pusti s potpornog stupa i meko se prizemlji uz njegovo

podnožje. Izgledao je malko posramljeno. „Bok, gospodo Fray.”„Ne znam ima li više smisla da me tako zoveš”, reče Claryna majka.

„Možda bi me naprosto trebao zvati Jocelyn.” Oklijevala je. „Znaš,koliko god da je... situacija... čudna, drago mi te vidjeti ovdje s Clary.Ne sjećam se kad ste posljednji put bili odvojeni.”Simon je izgledao kao da mu je strašno neugodno. „I meni je drago

što vas opet vidim.”„Hvala ti, Simone.” Jocelyn pogleda kćer. „Clary, bismo li nas dvije

mogle popričati? Nasamo?”Clary je poduži trenutak nepomično sjedila, zureći u majku. Teško

joj se bilo oteti dojmu da gleda u stranca. Grlo joj se stegnulo, gotovo

toliko da nije mogla progovoriti. Kratko je pogledala Simona, koji jeočito čekao njezin znak da ostane ili ode. Uzdahnula je. „U redu.”Simon joj u znak ohrabrenja pokaže podignute palčeve pa nestane

u Dvorani. Clary se okrene na drugu stranu i netremice zagleda utrg, promatrajući stražare kako rade krugove; Jocelyn joj priđe isjedne pokraj nje. Jedan dio Clary želio se nagnuti i staviti glavu namajčino rame. Mogla bi i zatvoriti oči, pretvarajući se da je sve uredu. Drugi dio nje znao je da se time ništa ne bi promijenilo; nijemogla zauvijek držati oči zatvorene.„Clary”, napokon progovori Jocelyn vrlo blago. „Jako mi je žao.”Clary je zurila u svoje ruke. Shvatila je da još uvijek drži stelu

Patricka Penhallowa. Nadala se kako neće pomisliti da ju jenamjeravala ukrasti.„Nikad nisam mislila da ću ponovo vidjeti ovo mjesto”, nastavila je

Jocelyn. Clary krišom postrance pogleda majku i opazi kakopromatra grad, obrise kuća na blijedom, bjelkastom svjetludemonskih tornjeva. „Ponekad sam sanjala o njemu. Čak sam gaželjela i naslikati, naslikati svoja sjećanja na njega, ali nisam mogla.Mislila sam da ćeš ako ikad vidiš slike, možda početi postavljatipitanja, da ćeš možda htjeti saznati kako su mi se ti prizori uopćepojavili u glavi. Jako sam se bojala da ćeš otkriti odakle sam doista.Tko sam doista.”„A sada znam.”„A sada znaš.” Jocelyn je zvučala potišteno. „Imaš me svako pravo

mrziti.”„Ne mrzim te, mama”, reče Clary. „Samo što...”„Samo što mi ne vjeruješ”, reče Jocelyn. „Ne mogu te kriviti. Trebala

sam ti reći istinu.” Lagano je dodirnula Claryno rame i kao da ju jeohrabrilo to što se Clary nije odmakla. „Mogla bih ti reći kako sam tehtjela zaštititi, ali znam kako to zvuči. Maloprije sam bila unutra, uDvorani, i promatrala te–”„Bila si unutra?” iznenadila se Clary. „Nisam te vidjela.”„Bila sam pri samom dnu Dvorane. Luke mi je rekao da ne dolazim

na zasjedanje, da ću samo uzrujati prisutne i odvratiti im pozornost.Vjerojatno je bio u pravu, ali silno sam željela biti ondje. Ušuljala samse nakon početka zasjedanja i sakrila se u sjenama. Ali bila samunutra. I samo sam ti željela reći–”

„Da sam napravila budalu od sebe?” reče Clary gorko. „To većznam.„Ne. Željela sam ti reći da sam bila ponosna na tebe.”Clary se naglo okrene i pogleda majku. „Zbilja?”Jocelyn kimne. „Naravno. Hrabro si se suočila s Klavom. I pokazala

si im za što si sposobna. Postigla si da gledajući u tebe, svatko vidisvoju najdražu osobu, zar ne?”„Aha”, potvrdi Clary. „Kako znaš?”„Čula sam kako su te svi dozivali različitim imenima”, reče Jocelyn

tiho. „A ja sam i dalje vidjela tebe.”„Oh.” Clary je spustila pogled. „Tjah, još uvijek nisam sigurna da mi

vjeruju za rune. Mislim, nadam se da mi vjeruju, ali–”„Možeš li mi pokazati?” upita Jocelyn.„Što?”„Runu. Onu koju si stvorila kako bi povezala sjenolovce i

donjosvjećane.” Oklijevala je. „Ako mi je ne možeš pokazati...”„Ne, mogu, u redu je.” Na mramornoj stubi Dvorane Sporazuma

Clary stelom počne crtati runu koju joj je pokazao anđeo; linije subliještale užarenim zlatnim sjajem. Bila je to živopisna runa, kartazavojitih linija što se preklapa s matricom ravnih. Istodobnojednostavna i složena. Clary je sad shvaćala zašto joj se kad ju jeranije zamišljala, runa činila nekako nedovršenom: trebala je jednakurunu da bi djelovala. Blizankinju. Partnericu. „Runa savezništva”,reče Clary podigavši stelu. „Tako je zovem.” Jocelyn je šutkepromatrala runu kako bliješti pa polako nestaje, ostavljajući nakamenu slabo vidljive crne linije. „Kad sam bila mlada”, rečenapokon, „svim sam se silama borila da povežem donjosvjećane isjenolovce, da zaštitim Sporazume. Mislila sam da mi je tosvojevrsna sanjarija – nešto što je većini sjenolovaca teško izamisliti. A ti si sada tu sanjariju učinila opipljivom, činjeničnom istvarnom.” Žmirnula je čvrsto stisnuvši oči. „Dok sam te gledala uDvorani, nešto sam shvatila. Znaš, sve ove godine nastojala sam tezaštititi skrivajući te. Zato sam mrzila što odlaziš u Pandemonij.Znala sam da se na tom mjestu druže donjosvjećani i ovozemaljci –a to je značilo da će tamo biti i sjenolovaca. Mislila sam da te nešto utvojoj krvi vuče onamo, nešto što je prepoznalo Svijet sjena i beztvog vida. Mislila sam da ćeš biti sigurna ako samo nekako uspijem

skriti svijet od tebe. Nikad nisam pomislila da bih te mogla zaštititipomažući ti da budeš snažna i da se boriš.” Zvučala je tužno. „Alinekako si ipak postala snažna. Dovoljno snažna da ti kažem istinu,ako je još uvijek želiš čuti.”„Nisam sigurna.” Clary se sjeti prizora koje joj je anđeo bio

pokazivao, koliko su strašni bili. „Znam da sam bila ljutita na tebe jersi mi lagala. Ali nisam sigurna da želim otkriti nove grozote.”„Razgovarala sam s Lukeom. On smatra da trebaš znati ono što ti

imam reći. Cijelu priču. Sve. Stvari koje nisam nikome rekla, čak ninjemu. Ne mogu ti obećati da je cijela istina ugodna. Ali to je istina.”Zakon je strog, ali to je Zakon. Dugovala je Jaceu da otkrije istinu,

baš kao što je dugovala i sebi. Jače je stisnula stelu; zglobovi šakesu joj se zabijeljeli. „Želim znati sve.”„Sve...” Jocelyn je duboko udahnula. „Ne znam ni odakle bih

počela.„Zašto mi najprije ne bi objasnila kako si se mogla udati za

Valentinea? Kako si se mogla udati za takvog čovjeka, učiniti odnjega mog oca – on je čudovište”„Nije. On je čovjek. Loš čovjek. Ali ako želiš znati zašto sam se

udala za njega, reći ću ti – zato što sam ga voljela.”„Nisi ga mogla voljeti”, reče Clary. „Nitko to ne bi mogao.”„Bila sam tvojih godina kad sam se zaljubila u njega”, reče Jocelyn.

„Mislila sam da je savršen – vrlo inteligentan, sposoban, predivan,duhovit, šarmantan. Znam, gledaš me kao da sam sišla s uma. Tipoznaješ Valentinea samo onakvog kakav je danas. Ne možeš nizamisliti kakav je bio tada. U školi su ga svi voljeli. Na neki nam senačin činilo da iz njega izbija svjetlo, kao da je postojao nekiposeban, blještavo osvijetljen dio svemira kojem samo on imapristup, nadali smo se da bi ga mogao podijeliti s nama bar malčice,ako budemo te sreće. Sve su ga djevojke voljele i mislila sam danemam nikakve šanse. Nisam ni po čemu bila posebna. Nisam bilačak ni osobito popularna u društvu; Luke mi je bio jedan od najbližihprijatelja i većinu vremena provodila sam s njim. No Valentine je ipakiz nekog razloga izabrao mene.”Odvratno, htjela je reći Clary, ali suzdržala se. Možda zbog sjete u

majčinu glasu, pomiješane sa žaljenjem. Možda zbog toga što jerekla da je iz Valentinea izbijalo svjetlo. Clary je nekad jednako

razmišljala o Jaceu, a onda se poslije zbog toga osjećala glupo. Nomožda se svi zaljubljeni tako osjećaju.„U redu”, rekla je. „Shvatila sam. Ali tada ti je bilo šesnaest. Sve to

ne znači da si se poslije morala udati za njega.”„Imala sam osamnaest kad smo se vjenčali. Njemu je bilo

devetnaest”, reče Jocelyn bezizražajno.„Oh, Bože”, reče užasnuto Clary. „Ti bi me ubila da se hoću udati s

osamnaest.”„Bih”, složila se Jocelyn. „Ali sjenolovci se žene ranije od

ovozemaljaca. Njihov – naš – životni vijek je kraći; mnogi od nasumiru nasilnom smrću. Zbog toga sve običavamo raditi ranije.Unatoč tome, bila sam premlada za udaju. No moja je obitelj ipakbila sretna zbog mene – čak je i Luke bio sretan. Svi su mislili da jeValentine divan mladić. A tada je, znaš, doista bio samo mladić.Samo mi je Madeleine rekla da se ne bih trebala udati za njega. Bilesmo školske prijateljice, ali kad sam joj otkrila da sam zaručena,rekla je da je Valentine sebičan i zloban, da šarmom prikriva užasnonepoštenje. Rekla sam si da je ljubomorna.”„Je li bila ljubomorna?”„Nije”, reče Jocelyn. „Govorila je istinu. Samo što je ja nisam željela

čuti.” Spustila je pogled na ruke.„Ali požalila si”, reče Clary. „Nakon što si se udala za njega, požalila

si zbog toga, zar ne?”„Clary”, reče Jocelyn. Zvučala je umorno. „Bili smo sretni. Bar prvih

nekoliko godina. Otišli smo živjeti u ladanjsku kuću mojih roditelja,gdje sam odrasla; Valentine nije želio biti u gradu, a htio je i daostatak Kruga izbjegava Alicante i znatiželjan Klavin pogled.Waylandovi su živjeli na posjedu samo nekoliko kilometara odnašeg, a i drugi su bili u blizini – Lightwoodovi, Penhallowovi. Bilonam je kao da smo u središtu svijeta sa svom tom zavrzlamom okosebe, strašću, a i bila sam uz Valentinea. Ni u jednom trenutku nijedopustio da se osjetim odbačenom ili nevažnom. Ne, bila sam ključnidio Kruga. Bila sam jedna od nekoliko osoba čija je mišljenjauvažavao. Neprestano mi je ponavljao da bez mene ništa ne bipostigao. Bez mene bi bio nitko i ništa.”„To je rekao?” Clary nije mogla zamisliti da bi Valentine mogao reći

takvo što, nešto zbog čega bi zvučao... ranjivo.

„Da, ali to nije bila istina. Valentine jednostavno nije mogao biti nitkoi ništa. Rođen je da bude vođa, okosnica revolucije. Prilazilo mu jesve više i više obraćenika. Privlačila ih je njegova strast i oštroumnezamisli. Tih ranih dana jedva da je i spominjao donjosvjećane. Svese vrtjelo oko reforme Klave i promjena zakona koji su bili prastari,strogi i nepravedni. Govorio je kako bi trebalo biti više sjenolovaca,više nas za borbu protiv demona, više Instituta, da bismo se moralimanje brinuti o skrivanju, a više o zaštiti svijeta od demonske rase.Da bismo svijetom morali hodati ponosno, podignute glave. Imao jezavodljivu viziju: svijet pun sjenolovaca, u kojem bi demoni bilipokunjeni od straha i u kojem bi nam ovozemaljci, umjesto dasumnjaju u naše postojanje, bili zahvalni na onome što smo učinili zanjih. Bili smo mladi; mislili smo da su priznanja bitna. Nismo još ništaznali.” Jocelyn duboko udahne, kao da se sprema zaroniti. „A ondasam zatrudnjela.”Clary je osjetila hladne trnce na potiljku i odjednom – nije mogla

reći zašto – nije više bila sigurna da želi čuti istinu od majke, nije višebila sigurna da još jednom želi čuti kako je Valentine pretvorio Jaceau čudovište. „Mama...”Ne gledajući je, Jocelyn je odmahnula glavom. „Pitala si me zašto ti

nikad nisam rekla da imaš brata. Zbog ovoga.” Drhtavo je udahnula.„Bila sam silno sretna kad sam saznala. A Valentine... uvijek jegovorio da želi biti otac, da želi obučavati sina da bude ratnik, kaošto je njegov otac obučavao njega. ‘Ili kćer’, rekla bih mu ja, a on bise osmjehnuo i rekao da kći može biti ratnik jednako kao sin i da ćebiti sretan kako god da ispadne. Mislila sam da je sve savršeno... Aonda je Lukea ugrizao vukodlak. Govore da postoji pedeset postošansi da se ugrizom prenese likantropija. Mislim da je sedamdesetpet posto bliže istini. Rijetko sam viđala da je netko izbjegao bolest,a Luke nije bio iznimka. Za sljedećeg punog mjeseca doživio jePreobrazbu. Ujutro se pojavio na našem pragu prekriven krvlju,posve razderane odjeće. Željela sam ga utješiti, ali Valentine meodgurnuo od njega. ‘Jocelyn’, rekao je, ‘dijete.’ Kao da se Lukespremao jurnuti na mene i iščupati mi dijete iz utrobe. To je zbilja bioLuke, ali Valentine me odgurao od njega, a onda njega odvukao nizstube pa u šumu. Kad se dosta kasnije vratio, bio je sam. Potrčala

sam prema njemu, a on mi je rekao da se Luke ubio, očajan zbogtoga što je postao vukodlak. Da je... mrtav.”Bol u Jocelyninom glasu bila je nerazblažena i oštra, pomislila je

Clary, čak i sada kad je znala da Luke nije umro. No sjetila sevlastitog očaja kad je držala Simona na stubama Instituta, misleći daje umro. Neki se osjećaji nikad ne zaboravljaju.„Ali dao je Lukeu nož”, rekla je Clary tiho. „Rekao mu je da se ubije.

Prisilio je Amatisina muža da se razvede od nje samo zato što joj jebrat postao vukodlak.”„Tada nisam znala za to”, reče Jocelyn. „Nakon Lukeove smrti kao

da sam upala u crnu rupu. Provela sam mjesece u spavaćoj sobi,cijelo vrijeme spavajući, jedući samo zbog djeteta. Ovozemaljci bimoje stanje nazvali depresijom, ali sjenolovci nemaju takve izraze.Valentine je mislio da je riječ o teškoj trudnoći. Svima je rekao dasam bolesna. I zbilja sam bila bolesna – nisam mogla zaspati.Neprestano sam mislila da čujem neobične zvukove, krikove u noći.Valentine mi je dao tablete za spavanje, ali od njih sam samo imalanoćne more. Užasne snove u kojima me Valentine pritišće o tlo igura nož u mene, ili u kojima krkljam zbog otrova. Ujutro bih bilaiscrpljena, pa bih spavala cijeli dan. Nisam imala pojma što sedogađa vani, nisam imala pojma da je prisilio Stephena da serazvede od Amatis i oženi Celine. Bila sam ošamućena. A onda...”Jocelyn ispreplete šake u krilu; drhtale su. „A onda sam rodila.”Šutjela je tako dugo da se Clary upitala hoće li uopće više išta reći.

Slijepo je zurila prema demonskim tornjevima, prstima nervoznolupkajući po koljenima. Napokon reče: „Moja je majka bila uz menekad sam rodila. Nisi je upoznala. Tvoja baka. Bila je tako dobrohotnažena. Mislim da bi ti se svidjela. Pružila mi je sina i isprva sam bilasvjesna samo da mi savršeno pristaje u ruke, da je prekrivač kojim jeomotan mek i da je malen i nježan, sa samo jednim pramenom plavekose na vrhu glave. A onda je otvorio oči.”Jocelynin glas bio je jednoličan, gotovo bezbojan, no Clary je

drhtala, strahujući od onoga što bi joj majka još mogla reći. Nemoj,željela je reći. Nemoj mi ništa govoriti. Ali Jocelyn je nastavila,lijevajući riječi poput hladnog otrova.„Preplavio me užas. Činilo mi se da sam utonula u kiselinu – koža

kao da mi je spalila kosti i jedva sam se suzdržala da ne ispustim

dijete i počnem vrištati. Kažu da svaka majka instinktivno prepoznasvoje dijete. Pretpostavljam da onda vrijedi i suprotno. Svaki diomene urlao je da to nije moje dijete, da se radi o nečem užasnom ineprirodnom, neljudskom poput parazita. Kako moja majka to nijevidjela? Smješkala mi se kao da je sve u redu. ‘Zove se Jonathan’,čula sam glas na vratima. Podigla sam pogled i ugledala Valentineakako zadovoljno promatra prizor ispred sebe. Dijete je kao da jeprepoznalo svoje ime ponovo otvorilo oči. Bile su crne, crne poputnoći i bez dna, kao da su mu tuneli iskopani u lubanji. Nije bilo bašničeg ljudskog u njima.”Uslijedila je duga tišina. Clary je sjedila ukočena i otvorenih usta, s

užasom zureći u majku. Govori o Jaceu, pomislila je. O Jaceu kad jebio djetešce. Kako možeš takvo što osjećati prema djetešcu?„Mama”, šapnula je. „Možda... možda si bila u šoku ili što takvo. Ili

si možda bila bolesna–”„To mi je i Valentine rekao”, reče Jocelyn hladno. „Da sam bolesna.

Obožavao je Jonathana i nije shvaćao što je sa mnom. I znala samda je u pravu. Bila sam čudovište, majka koja nije podnosila vlastitodijete. Pomišljala sam na samoubojstvo. I možda bih ga bila počinilada nisam dobila vatro-poruku od Ragnora Fella. On je bio vještacoduvijek blizak mojoj obitelji; njega smo zvali kad nam je trebalačarolija za ozdravljenje i slične stvari. Saznao je da je Luke postaovođa čopora vukodlaka u Brocelindskoj šumi kod istočne granice.Odmah sam spalila poruku. Znala sam da Valentine ne smije saznatiza to. No tek kad sam otišla do vukodlačkog logora i vidjela Lukea,tek sam tada bila sigurna da mi je Valentine lagao, da mi je lagao oLukeovom samoubojstvu. Od tog trenutka počela sam ga istinskimrziti.”„Ali Luke mi je rekao da si znala da nešto nije u redu s Valentineom

– da si znala da radi nešto užasno. Rekao je da si to znala čak i prijenjegove Preobrazbe.”Jocelyn je nekoliko trenutaka pričekala s odgovorom. „Znaš, Luke

uopće nije trebao biti ugrizen. To se nije trebalo dogoditi. Bila je torutinska ophodnja šume, bio je s Valentineom... to se nije trebalodogoditi.”„Mama...”

„Luke mi je rekao da sam mu i prije njegove Preobrazbe otkrila dase bojim Valentinea. Da sam mu rekla kako čujem krikove krozazidove posjeda, da nešto sumnjam, da strepim od nečega. A Luke –prostodušan Luke – već se sljedećeg dana raspitivao o tome kodValentinea. Te je noći Valentine poveo Lukea u lov i Luke je biougrizen. Mislim... mislim da se Valentine pobrinuo da zaboravim štosam vidjela, čega god da sam se bojala. Uvjerio me da su to bilenoćne more. A mislim i da se pobrinuo da Luke te noći bude ugrizen.Mislim da je želio ukloniti Lukea kako me nitko ne bi mogao podsjetitida ga se bojim. Ali nisam to shvatila, ne odmah. Luke i ja smo se tajprvi dan vidjeli samo nakratko; silno sam mu željela reći zaJonathana, ali nisam mogla, nisam. Jonathan je bio moj sin. Ipak,zbog susreta s Lukeom, već samo zbog toga što sam ga vidjeladobila sam snagu. Otišla sam kući govoreći si da ću se nanovopotruditi oko Jonathana, da ću ga naučiti voljeti. Da ču se prisilitivoljeti ga... Te me noći probudio djetetov plač. Uspravila sam se, bilasam sama u spavaćoj sobi. Valentine je bio na zasjedanju Klave, panisam imala nikoga s kim bih mogla podijeliti nevjericu. Jer, vidiš,Jonathan nikad nije plakao – nikad se nije čak ni oglasio. Taj muk bioje jedna od stvari koje su me kod njega najviše uznemiravale.Jurnula sam hodnikom do njegove sobe, ali spavao je u tišini. Ipak, idalje sam čula dječji plač, bila sam sigurna u to. Potrčala sam nizstube, slijedeći zvuk. Činilo mi se da dopire iz praznog vinskogpodruma, no vrata su bila zaključana. Podrum se nikad nije koristio.Ali odrasla sam na posjedu i znala sam gdje je moj otac sakrioključ...”Jocelyn nije gledala Clary dok je govorila; činilo se da se izgubila u

priči, u sjećanjima.„Dok si bila djevojčica, nisam ti ispripovijedala priču o ženi

Plavobradoga, zar ne? Muž reče ženi da nikad ne ulazi u zaključanusobu, ali ona je otvori i pronađe ostatke svih njegovih žena, koje jebio poubijao, izložene poput leptira u staklenoj kutiji. Dok samotključavala ta vrata, nisam imala pojma što ću unutra pronaći. Damoram ponovo, bih li se mogla prisiliti da otvorim vrata i vještičjim sisvjetlom obasjam put dolje u tamu? Ne znam. Clary. Jednostavno neznam... Taj smrad... oh, taj smrad tamo dolje – krv, smrt i trulež.Valentine je pod zemljom od onog što je nekad bio vinski podrum

iskopao novi prostor. Nisam, ispostavilo se, čula djetetov plač. Doljesu bile ćelije sa zarobljenim stvorovima. Bili su ondje demoni svezanilancima od elektruma – skvrčeni, obješeni i grgoljavi u svojimćelijama – ali daleko od toga da je to bilo sve. Bila su tamo i tijeladonjosvjećana u različitim stadijima smrti i umiranja; tijela vukodlaka,napola rastaljena srebrnim prahom; vampiri položeni potrbuške usvetu vodu, od koje im se koža ljuštila s kostiju; vile, čija je koža bilaprobušena hladnim željezom... Čak ni danas ga ne doživljavam kaomučitelja. Ne na taj način. Činilo se da je bio u potrazi za gotovoznanstvenim zaključcima. Uz vrata svake ćelije nalazili su sednevnici s opaskama, detaljne bilješke o njegovim eksperimentima,o tome koliko je svakom stvorenju trebalo da umre. Jednom jevampiru kožu spaljivao uvijek iznova kako bi otkrio postoji li točkanakon koje se jadni stvor više neće moći regenerirati. Bilo mi je teškočitati što je sve pisao, a da se ne onesvijestim ili ne povratim.Nekako sam izbjegla i jedno i drugo... Naišla sam na stranicu koju jeposvetio eksperimentima što ih je provodio na sebi. Negdje je biopročitao da demonska krv može djelovati kao pojačivač urođenihsjenolovačkih moći. Ubrizgavao si je krv, ali bez učinka. Ništa se nijedogodilo, osim što mu je bilo mučno. Naposljetku je došao dozaključka da je prestar kako bi krv djelovala na njega i da bi je zapuni učinak trebalo davati djetetu – najbolje još nerođenom... Poslijestranice s tim zaključcima zapisao je niz bilješki sa zaglavljem kojesam odmah uočila. Bilo je to moje ime. ‘Jocelyn Morgenstern...‘Sjećam se kako su mi prsti drhtali dok sam okretala stranice, kao irečenica koje su mi se usijecale u um. ‘Jocelyn je večeras opetpopila mješavinu. Na njoj nema vidljivih promjena, no mene zanimadijete... Redovitim infuzijama demonske sukrvice kakvu joj dajemdijete bi moglo biti sposobno za bilo koji podvig... Sinoć sam čuootkucaje djetetova srca. Kuca snažnije od bilo kojeg ljudskog srca,odjekuje poput velikog zvona koje naviješta začetak nove generacijesjenolovaca. Pomiješana krv anđela i demona stvorit će moći kojeprelaze granice svega zamislivog... Moć donjosvjećana više neće bitinajveća na Zemlji...‘ Bilo je još toga, još mnogo toga. Grozničavosam listala stranice, prsti su mi drhtali, a misli su mi se užurbanovraćale. Vidjela sam mješavine koje mi Valentine svake večeri dajeda pijem, noćne more u kojima sam probodena, ugušena, otrovana.

Ali nije on mene trovao. Trovao je Jonathana. Jonathana, kojeg jepretvorio u nekakvog poludemonskog stvora. I tada sam, Clary...tada sam shvatila tko je doista Valentine.”Clary ispusti dah; nije bila ni shvatila da ga zadržava. Sve je to bilo

užasno – silno užasno – no posve se poklapalo s vizijom koju joj jeIthuriel pokazao. Nije bila sigurna koga više žali, majku ili Jonathana.Jonathana – nije mogla razmišljati o njemu kao Jaceu, ne pokrajmajke i s još živom pričom u mislima – kojeg je otac kojem je višestalo do ubijanja donjosvjećana nego do vlastite obitelji osudio dabude tek dijelom čovjek.„Ali... potom nisi otišla, zar ne?” upitala je Clary; glas joj se činio tih.

„Ostala si...”„Iz dva razloga”, reče Jocelyn. „Jedan je bila Pobuna. Ono što sam

te noći otkrila u podrumu djelovalo je na mene poput šamara,probudilo me iz mog jada. Uvidjela sam što se događa oko mene.Shvativši što Valentine planira – masovni pokolj donjosvjećana – bilomi je jasno da to ne mogu dopustiti. Počela sam se potajice susretatis Lukeom. Nisam mu mogla reći što je Valentine napravio meni inašem djetetu. Znala sam da bi ga to razbjesnilo, da se neće moćioduprijeti pokušaju da uhvati Valentinea i ubije ga. A tako bi samopoginuo. Nikome drugome nisam mogla reći što se događa sJonathanom. Unatoč svemu, on je i dalje bio moje dijete. No reklasam Lukeu za strahote u podrumu, da sam uvjerena kako Valentinegubi razum i da postupno postaje sve luđi. Zajednički smo planiralikako spriječiti Pobunu. Osjećala sam da to moram učiniti. Clary. Bilaje to svojevrsna pokora, jedini način da osjetim iskupljenje za grijehšto sam pristupila Krugu, što sam vjerovala Valentineu. Što sam gavoljela.”„A on nije znao? Mislim, Valentine. Nije otkrio što smjerate?”Jocelyn je odmahnula glavom. „Kad te netko voli, vjeruje ti. Uz to,

kod kuće sam se pokušavala pretvarati da je sve u redu. Ponašalasam se kao da je nestalo mojeg početnog gnušanja premaJonathanu. Odnosila bih ga u kuću Maryse Lightwood i pustila ga dase igra s njezinim sinčićem Alecom. Katkad bi nam se priključilaCeline Herondale – tada je već bila trudna. ‘Tvoj je muž vrloljubazan’, govorila bi mi. ‘Jako se brine o Stephenu i meni. Daje miizvrsne napitke i mješavine za zdravlje djeteta.”‘

„Oh”, izusti Clary. „Oh, moj Bože.”„To je bila i moja reakcija”, reče Jocelyn smrknuto. „Željela sam joj

reći da ne smije vjerovati Valentineu i da ne uzima ništa od onog štojoj daje. ali nisam mogla. Njezin je muž bio najbliži Valentineovprijatelj i odmah bi me izdala. Držala sam jezik za zubima. A onda–”„Onda je počinila samoubojstvo”, reče Clary, prisjetivši se priče o

njoj. „Ali... je li se ubila zbog onoga što joj je učinio Valentine?”Jocelyn je odmahnula glavom. „Iskreno, mislim da ne. Stephen je

ubijen u diverzantskom napadu i kad je saznala, prerezala si je žilena rukama. Bila je trudna osam mjeseci. Iskrvarila je...” Jocelynzastane. „Hodge je pronašao njezino tijelo. A Valentine se doistačinio istinski izbezumljen zbog njihovih smrti. Nestao je na skoročitav dan, a kući se vratio mutnih očiju i teturajući. No opet, na nekisam način gotovo bila zahvalna na njegovoj rastresenosti. Baremnije obraćao pozornost na ono što radim. Svakog sam se dana sveviše bojala da će otkriti urotu i mučenjem pokušati izvući istinu izmene: Tko je sve u našem tajnom savezu? Koliki dio njegovihplanova sam odala? Pitala sam se kao bih podnijela mučenje, bih liga uopće izdržala. Užasno sam se bojala da ne bih. Naposljetkusam odlučila poduzeti nešto da do toga uopće ne dođe. Izložila samsvoje strahove Fellu i on mi je spravio napitak–”„Napitak iz Bijele knjige”, shvatila je Clary. „Zato si je htjela. U njoj je

i protusredstvo – kako je završila u knjižnici Waylandovih?”„Knjigu sam sakrila ondje jedne večeri tijekom zabave”, reče

Jocelyn s tračkom smiješka. „Nisam to htjela spominjati Lukeu –znala sam da mu se zamisao o napitku ne bi nimalo svidjela, a svidrugi koje sam poznavala bili su dio Kruga. Poslala sam porukuRagnoru, ali on je napuštao Idris i nije htio otkriti kada se vraća.Rekao mi je da se do njega uvijek može doći porukom – ali tko bi jeposlao? Naposljetku sam shvatila da postoji netko kome se mogupovjeriti, osoba koja toliko mrzi Valentinea da me nikad ne bi izdala.Poslala sam pismo Madeleine u kojem sam joj objasnila štonamjeravam i da me se može osvijestiti jedino preko Ragnora Fella.Nisam dobila odgovor, ali morala sam vjerovati da je pročitala pismoi sve razumjela. Ona mi je bila jedina slamka spasa.”„Dva razloga”, reče Clary. „Rekla si da si ostala iz dva razloga.

Jedan je bio Pobuna. Što je bio drugi?”

Jocelynine zelene oči bile su umorne ali sjajne i širom otvorene.„Clary, zar ne možeš pogoditi?” rekla je. „Drugi je razlog bio što samopet zatrudnjela. Nosila sam tebe.”„Oh”, izusti Clary tiho. Sjetila se Lukeovih riječi: Nosila je još jedno

dijete i znala je to već nekoliko tjedana. „Ali nisi li zbog toga željelasamo još više pobjeći?”„Da”, reče Jocelyn. „Ali znala sam da ne mogu. Da sam pobjegla od

Valentinea, prevrnuo bi nebo i zemlju da me vrati. Slijedio bi me nakraj svijeta jer sam pripadala njemu i nikad me ne bi pustio. Moždabih i pristala da me progoni, okušala sreću, ali nikad ne bih pristalada progoni tebe.” Gurnula je kosu s umorna lica. „Postojao je samojedan način da budem sigurna da se to neće dogoditi. Morao jeumrijeti.”Clary je iznenađeno pogledala majku. Jocelyn je i dalje izgledala

umorno, ali lice joj je jarko blistalo.„Mislila sam da će poginuti tijekom Pobune”, rekla je. „Ja ga nisam

mogla ubiti. Iz nekog razloga nisam se mogla prisiliti na to. Ali zaistanisam mislila da će preživjeti bitku. A poslije, kad je kuća izgorjela,željela sam vjerovati da je mrtav. Neprestano sam si ponavljala dasu on i Jonathan izgorjeli u požaru. Ali znala sam...” glas joj je polakoutihnuo. „Zbog toga sam učinila ono što sam učinila. Mislila sam daje to jedini način da te zaštitim – uzeti ti sjećanja, potruditi se najbolješto mogu da od tebe napravim ovozemaljku, sakriti te uovozemaljskom svijetu. Bilo je to glupo, sada to shvaćam, glupo ipogrešno. Žao mi je, Clary. Nadam se da ćeš mi moći oprostiti – akone sada, onda u budućnosti.”„Mama.” Clary je pročistila grlo. Već se dobrih deset minuta

osjećala kao da će svakog trenutka briznuti u plač. „U redu je.Samo... ne shvaćam jednu stvar.” Čvrsto je stiskala kaput. „Mislim,već sam ponešto znala o tome što je Valentine učinio Jaceu... to jest,Jonathanu. Ali opisuješ Jonathana kao da je čudovište. Mama, Jacenije takav. Ni najmanje. Da ga poznaješ... kad bi ga zbilja upoznala–”„Clary.” Jocelyn uhvati Clary za ruku. „Ima još toga što ti moram

reći. Više ti ništa nisam krila ni lagala. Ali za neke stvari nisam znala,to sam tek nedavno otkrila. I možda će ti to biti vrlo teško čuti.”Teže od onoga što si mi već rekla?, pomislila je Clary. Ugrizla se za

usnu i kimnula. „Samo mi reci. Radije bih da znam.”

„Kad mi je Dorothea rekla da je Valentine viđen u gradu, znala samda je došao zbog mene... zbog Kaleža. Željela sam pobjeći, alinisam se mogla prisiliti da ti otkrijem razlog. Uopće te ne krivim što sione grozne noći pobjegla od mene, Clary. Bilo mi je drago što nisibila u stanu kad je tvoj otac... kad je Valentine sa svojim demonimaprovalio u njega. Imala sam tek toliko vremena da popijem napitak...čula sam ih kako razvaljuju vrata...” Napet joj je glas postupnoutihnuo. „Nadala sam se da će Valentine pomisliti da umirem iostaviti me. Ali nije me ostavio, nego me odnio u Renwick.Pokušavao me probuditi na različite načine, ali nikako mu nijepolazilo za rukom. U nekakvom snu bila sam napola svjesna da jeondje. ali nisam se mogla micati ni odgovarati mu. Ne vjerujem da jemislio kako ga mogu čuti i razumjeti. A ipak, sjedio bi uz krevet ipričao mi.”„Pričao ti je? O čemu?”„O našoj prošlosti. Našem braku. Kako me volio, a ja sam ga izdala.

Kako nakon mene nikad nikoga nije volio. Mislim da je bio iskren,koliko on može biti sposoban za takve osjećaje. Jedino je meniuvijek govorio o svojim sumnjama, o krivnji koju je osjećao, a nevjerujem da je svih tih godina otkako sam ga napustila imao osobukojoj bi se tako povjeravao. Mislim da se jednostavno nije mogaozaustaviti premda je znao da mi ne bi smio otkrivati takve stvari.Vjerujem da je samo želio razgovarati s nekim. Čovjek bi pomislio damu je na umu bilo ono što je učinio onim jadnim ljudima pretvorivši ihu Otpisane i ono što namjerava učiniti Klavi. Ali ne. Želio je pričati oJonathanu.”„Što točno?”Jocelynina se čeljust napela. „Želio mi je reći da mu je žao zbog

onoga što je učinio Jonathanu prije njegova rođenja. Znao je da samzbog Jonathana bila blizu samoubojstvu, ali nije znao da sam bilaočajna i zbog onoga što sam otkrila o njemu. Nekako se dokopaoanđeoske krvi. To je gotovo mitska tvar za sjenolovce. Vjeruje sekako se njezinim ispijanjem dobiva nevjerojatna snaga. Valentine juje isprobao na sebi i otkrio ne samo da mu se od nje povećalasnaga, nego i da je kad god bi si je ubrizgao u krv, sretan i punushita. Zbog toga je određenu količinu osušio u prah i miješao ga smojom hranom, nadajući se da će me tako osloboditi očaja.” Znam

odakle mu anđeoska krv, pomislila je Clary, sjećajući se Ithuriela sbolnom tugom. „Misliš li da je imala ikakvog učinka?”„Danas se pitam jesam li se upravo zbog nje odjednom usredotočila

i pronašla snagu da nastavim živjeti i pomognem Lukeu osujetitiPobunu. Ako je tako, bilo bi to ironično s obzirom na praveValentineove namjere. K tome, nije znao da sam te dok je to radio,već nosila. Možda je krv na mene imala blag učinak, no na tebe jedjelovala mnogo snažnije. Vjerujem da zbog toga imaš tu moć srunama.”„A možda ti zbog toga možeš, na primjer, slikom zaključati Kalež

smrtnika u karti za tarot”, reče Clary. „Možda je Valentine zbog togamogao skinuti kletvu s Hodgea–”„Valentine je godinama eksperimentirao na sebi na bezbroj načina”,

reče Jocelyn. „Sada je gotovo poput vješca, najviše što se jednoljudsko biće, sjenolovac, može približiti tome. No ništa što si je činionije moglo imati tako dalekosežne učinke kakve je imalo na tebe iJonathana zbog toga što ste se vi tek bili počeli razvijati. Nisamsigurna da je itko prije radio isto što i Valentine, posebno nenerođenoj djeci.”„Dakle, Jace – Jonathan – i ja smo zapravo bili eksperimenti.”„Ti si bila slučajan eksperiment. Od Jonathana je Valentine želio

stvoriti neku vrstu super-ratnika, snažnijeg i bržeg, boljeg od ostalihsjenolovaca. U Renwicku mi je rekao da je Jonathan uistinu baštakav. No da je uz to okrutan, nemoralan i neobično prazan.Jonathan je bio dovoljno odan Valentineu, ali pretpostavljam da jeValentine shvatio kako je u pokušajima da stvori dijete nadmoćnijeod drugih stvorio sina koji ga nikad neće moći istinski voljeti.”Clary se sjeti kako je Jace izgledao kod Renwicka stiskajući

komadić rasprsnutog Portala tako snažno da mu je niz prste poteklakrv. „Ne”, rekla je. „Ne i ne. Jace nije takav. On voli Valentinea. Ne bismio, ali voli ga. I nije prazan. On je suprotnost svemu što govoriš onjemu.”Jocelyn je svila ruke u krilu. Posvuda su bile protkane glatkim

bijelim ožiljcima – glatkim bijelim ožiljcima koje nose svi sjenolovcikao uspomene na nestale biljege. No Clary zapravo još nikad nijevidjela majčine ožiljke. Zbog Magnusove bi ih čarolije uvijek

zaboravila. Jedan od njih na unutarnjoj strani majčina zapešća bio jevrlo nalik zvijezdi...A onda joj majka ponovo progovori i sve drugo na što je Clary

mislila nestane joj iz glave.„Ne govorim o Jaceu”, rekla je Jocelyn.„Ali...” izusti Clary. Sve kao da se usporilo, činilo joj se da sanja.

Možda doista sanjam, pomislila je. Možda se majka uopće nijeprobudila i sve ovo je samo san. „Jace je Valentineov sin. Mislim, tkobi drugi to mogao biti?”Jocelyn je pogledala kćer ravno u oči. „One noći kad je umrla,

Celine Herondale bila je osam mjeseci trudna. Valentine joj je davaonapitke i praškove – na njoj je pokušavao ono što je s Ithurielovomkrvlju probao na sebi, nadajući se da će Stephenovo dijete bitisnažno i moćno kao što je trebao biti i Jonathan, samo bezJonathanovih loših osobina. Nije mogao podnijeti pomisao da će mueksperiment propasti, pa je uz Hodgeovu pomoć razrezao Celineinuutrobu i izvadio dijete. Bila je mrtva tek kratko vrijeme–”Clary se oglasila kao da se guši. „To nije moguće.”Jocelyn je nastavila kao da Clary nije ništa rekla. „Valentine je uzeo

dijete i naložio Hodgeu da ga smjesti u kuću u kojoj je ovaj odrastao,u dolini nedaleko od jezera Lyn. Zbog toga ga nije bilo cijele te noći.Hodge se brinuo za dijete do Pobune. Nakon toga, pretvarajući seda je Michael Wayland, Valentine je preselio dijete na posjedWaylandovih i podizao ga kao sina Michaela Waylanda.”„Znači, Jace...” šapnula je Clary. „Jace nije moj brat?”Osjetila je kako joj majka – suosjećajno – stišće ruku. „Ne, Clary.

Nije.”Clary se zacrni pred očima. Mogla je jasno osjetiti svaki otkucaj

svog srca. Mama me žali, pomislila je odsutno. Ona misli da je tološa vijest. Ruke su joj drhtale. „Ali čije su onda kosti bile u ognju?Luke je rekao da je bilo dječjih kostiju–”Jocelyn je odmahnula glavom. „To su bile kosti Michaela Waylanda

i njegova sina. Valentine ih je obojicu ubio i spalio im tijela. Želio jeda Klava povjeruje kako su i on i njegov sin mrtvi.”„Znači da je Jonathan–”„Živ”, reče Jocelyn s bljeskom boli na licu. „Valentine mi je to rekao

u Renwicku. Jacea je podizao na posjedu Waylandovih, a Jonathana

u kući nedaleko od jezera. Uspio je posvetiti vrijeme obojici, putujućiiz jedne kuće u drugu; katkad je jednog ili obojicu duže ostavljaosame. Čini se da Jace nikad nije saznao za Jonathana, ali Jonathanje možda znao za Jacea. Nikad se nisu susreli premda su vjerojatnoživjeli samo nekoliko kilometara jedan od drugog.”„I Jace nema demonske krvi u sebi? Nije... proklet?”„Proklet?” Jocelyn je izgledala iznenađeno. „Ne, nema demonske

krvi. Clary, Valentine je eksperimentirao na malenome Jaceu istomkrvlju koju je upotrebljavao na meni i tebi. Anđeoskom krvlju. Jacenije proklet. Upravo suprotno, ako se može govoriti o nekakvomučinku. Svi sjenolovci imaju nešto anđeoske krvi u sebi – vas dvojeimate je malo više.”Claryne su se misli kovitlale. Zamišljala je kako Valentine istodobno

podiže dvoje djece – jedno je dijelom demon, drugo dijelom anđeo.Dječaka tame i dječaka svjetla. Možda ih je obojicu volio, koliko jeValentine u stanju nekoga voljeti. Jace nije znao za Jonathana, ališto je drugi dječak znao o njemu? O onome s kojim se upotpunjuje?O svojoj suprotnosti? Je li mrzio i pomisao na njega? Je li ga čeznuosresti? Ili mu je bilo svejedno? Obojica su bila vrlo usamljena. Ajedan od njih joj je brat – njezin pravi, punokrvni brat. „Misliš li da jejoš uvijek isti? Mislim, Jonathan? Možda se... popravio?”„Ne vjerujem”, reče Jocelyn blago.„Ali zašto si tako sigurna?” Odjednom žustra. Clary se okrenula i

pogledala majku. „Mislim, možda se promijenio. Prošlo je tolikogodina. Možda–”„Valentine mi je rekao da je godinama učio Jonathana kako da

naizgled bude ugodan, čak i šarmantan. Želio je da bude špijun, a nemožeš biti špijun ako svima ulijevaš strah u kosti. Jonathan je čakdonekle naučio bacati slabašne glamure kako bi ljude uvjerio da jesimpatičan i pouzdan.” Jocelyn je uzdahnula. „Ovo ti govorim kakose ne bi osjećala loše što te prevario. Clary, upoznala si Jonathana.Nije ti rekao svoje pravo ime jer se pretvarao da je netko drugi.Sebastian Verlac.”Clary je zurila u majku. Ali on je rođak Penhallowovih, ustrajao je

dio njezina uma. No, jasno, Sebastian nije bio onaj za koga sepredstavljao; sve što je rekao bila je laž. Sjetila se da se kad ga jeprvi put ugledala, osjećala kao da vidi nekog koga zna cijeli život,

nekoga koga poznaje dobro kao sebe samu. Nikad takvo što nijeosjetila prema Jaceu. „Sebastian je moj brat?” Jocelynino nježno licebilo je iskrivljeno od boli. Ispreplela je ruke, a vršci prstiju bili su jojbijeli, kao da ih odveć snažno pritišće jedne o druge. „Danas sam sLukeom dugo razgovarala o svemu što se dogodilo otkad si stigla uAlicante. Rekao mi je za demonske tornjeve i da sumnja kako jeSebastian uništio zaštite, samo ne zna kako. Tada sam shvatila tkoje zapravo Sebastian.”„Misliš zato što je lagao da je Sebastian Verlac? I zato što špijunira

za Valentinea?”„Zbog te dvije stvari, da”, reče Jocelyn, „ali sam sve shvatila tek kad

mi je Luke otkrio da si mu rekla kako je Sebastian obojio kosu.Mogla sam biti u krivu, ali dečko samo malko stariji od tebe,plavokos i crnook, navodno bez roditelja, posve odan Valentineu...nisam se mogla oteti pomisli da se radi o Jonathanu. A bilo je i joštoga. Valentine je oduvijek nastojao pronaći način kako srušitizaštite, potpuno uvjeren da se to doista može. Rekao je da jeeksperimentirao na Jonathanu s demonskom krvlju kako bi ga učiniosnažnijim, boljim borcem, ali bilo je u tome još nečega–” Clary jezurila. „Kako to misliš, još nečega?”„Bio je to njegov način da sruši zaštite”, reče Jocelyn. „Ne možeš

uvesti demona u Alicante, ali treba ti demonska krv da uništiš zaštite.Jonathan ima demonsku krv; teče mu venama. A kao sjenolovcuautomatski mu je dopušteno ući u grad kad god poželi, bez obzira naokolnosti. Upotrijebio je vlastitu krv kako bi srušio zaštite. Sigurnasam u to.”Clary se sjetila kako je stajala sučelice Sebastianu u travi pokraj

ruševina posjeda Fairchildovih. Kako mu je vjetar nanosio crnu kosuna lice. Kako ju je držao za zapešća, zarivši joj nokte u kožu. Kako jerekao da je nemoguće da je Valentine ikad volio Jacea. Mislila je daje razlog toj tvrdnji bila mržnja prema Valentineu. Ali sada jeshvaćala da nije bilo tako. Bio je... ljubomoran.Sjetila se tamnog kraljevića iz svojih crteža, onog vrlo nalik

Sebastianu. Odbacila je sličnost kao slučajnost, kao varku uma, alisada se pitala je li ju baš povezanost njihove krvi nagnala danesretnom junaku svog stripa dade bratovo lice. Pokušala si jepredočiti kraljevića, ali slika kao da joj se razlomila i raspršila pred

očima, poput pepela nošenog vjetrom. Sada je vidjela samoSebastiana i kako mu se grad u plamenu zrcali u očima.„Jace”, rekla je. „Netko mu mora reći. Reći mu istinu.” Misli su joj se

bezglavo spoticale jedna o drugu; da je Jace znao, da je znao da usebi nema demonske krvi, možda ne bi krenuo u potragu zaValentineom. Da je, na kraju krajeva, znao da nije njezin brat...„Ali, mislila sam”, reče Jocelyn što suosjećajno, što zbunjeno, „da

nitko ne zna gdje je...?”Prije nego što je Clary stigla odgovoriti, otvore se dvostrana vrata

Dvorane; svjetlo se razlije po stupovima arkade i stubama ispod nje.Mukla tutnjava glasova više nije bila prigušena prateći Lukea dok jeizlazio. Izgledao je iscrpljeno, ali odavao je neku vedrinu koje ranijenije bilo. Činilo se da mu je laknulo.Jocelyn je ustala. „Luke. Što je?”Napravio je nekoliko koraka prema njih dvije pa zastao između

vrata i stuba. „Jocelyn, oprosti što te prekidam”, rekao je.„Ne smetaš, Luke.” Premda je bila sva smetena. Clary je pomislila:

Zašto se neprestano oslovljavaju imenima.!’ Između njih se sadaosjećala nekakva nelagoda, nelagoda koje ranije nije bilo. „Neštonije u redu?”Luke je odmahnuo glavom. „Ne. Za promjenu, nešto je ipak u redu.”

U osmijehu koji je uputio Clary nije bilo ničeg nelagodnog: izgledaoje kao da je zadovoljan, čak i ponosan na nju. „Uspjela si. Clary”,rekao je. „Klava je pristala da im staviš biljege. Ipak neće bitipredaje.”

18ZBOGOM, I VJEČNI TI MIR

Dolina je u stvarnosti bila ljepša nego u Jaceovim predodžbama.Možda zbog blistave mjesečine što je srebrila rijeku koja jepresijecala zelenilo. Na obroncima dolina je bila načičkana bijelimbrezama i jasikama, kojima je lišće treperilo na hladnom povjetarcu –bilo je svježe gore na vrhu bez ijedne zavjetrine.Bez sumnje, u toj je dolini posljednji put vidio Sebastiana. Napokon

ga sustiže. Pošto je privezao Putnika za drvo, Jace izvadi krvavovlakno iz džepa i, da bude siguran, ponovi ritual praćenja.Sklopio je oči, očekujući da će ugledati Sebastiana; nadao se da je

negdje blizu, možda čak i u dolini–No umjesto njega vidio je samo tamu.Srce mu je počelo lupati.Pokušao je ponovo; premjestio je vlakno u ljevicu pa desnicom,

manje okretnom rukom, nespretno iscrtao runu za praćenje nanadlanici. Ovog je puta prije no što je sklopio oči, duboko udahnuo.Opet ništa. Samo drhtava, mutna tmina. Stišćući zube, stajao je

tako čitavu minutu; vjetar mu je prodirao kroz jaknu, od čega mu seježila koža. Naposljetku je, psujući, otvorio oči, a onda u naletuočajničkog bijesa i šaku; vjetar je podigao vlakno i odnio ga takobrzo da ga Jace da se pokajao istog trenutka, ne bi mogao uhvatiti.Misli su mu jurile. Bilo je jasno da runa za praćenje više ne djeluje.

Možda je Sebastian shvatio da ga netko prati i učinio nešto čime jeponištio čaroliju – ali što se može napraviti kako bi se spriječilopraćenje? Možda je pronašao neku golemu vodu. Voda je izbrisalačaroliju.Nije da je to pretjerano pomagalo Jaceu. Nije mogao obići svako

jezero u zemlji i provjeriti pluta li Sebastian nasred njega. A bio mu jetako blizu... tako blizu. Vidio je ovu dolinu, vidio je Sebastiana u njoj.A eno i kuće, jedva vidljive, priljubljene uz guštaru. Ako ništa, vrijedimu se spustiti, pretražiti kuću i provjeriti ima li čega što bi mogloukazati na Sebastianovu ili Valentineovu lokaciju.Pomiren sa situacijom. Jace si stelom nacrta mnoštvo

brzodjelujućih, brzonestajućih borbenih biljega: jedne da bude tih,druge da bude hitar, a treće za stabilan hod. Kad je završio –

osjećajući poznatu, žareću bol na koži – ugurao je stelu u džep, brzopotapšao Putnika po vratu pa se zaputio u dolinu.Obronci doline bili su ponegdje strmi i nesigurni zbog rahle sipine.

Jace se spuštao sad oprezno, korak po korak, sad se kližući nizsipinu, što je bilo brzo ali opasno. Kad se spustio u dolinu, ruke sumu bile krvave na mjestima gdje je više no jednom pao na rahlišljunak. Oprao ih je u bistroj, brzoj rječici; voda je bila ledena.Kad se uspravio i pogledao uokolo, shvatio je da dolinu promatra iz

kuta različitog od onog u viziji. Bio je tu kvrgavi gustiš stabala kojimasu se grane isprepletale, obronci doline koji su se uzdizali svudauokolo te mala kuća. Prozori su joj sada bili mračni, a iz dimnjakanije izlazio dim. Jace osjeti kako ga istovremeno prožima olakšanje irazočaranje. Bit će lakše pretražiti kuću ako unutra nema nikoga. Sdruge strane, u njoj nije bilo nikoga.Približavajući joj se, pitao se zašto mu se kuća iz vizije učinila

sablasnom. Izbliza je izgledala kao bilo koja seoska kuća u Idrisu odbijelih i sivih kamenih blokova. Kapci prozora nekoć su bilisvijetloplavi, ali činilo se da su prošle mnoge godine otkako ih nitkonije ponovo bojio. Bili su blijedi i oguljeni od starosti.Stigavši do jednog od prozora. Jace se podigne na prozorsku

dasku i zapilji se kroz mutno staklo. Vidio je veliku, malko prašnjavusobu sa svojevrsnim alatnim stolom koji se protezao uz jedan zid.Pribor na njemu nije bio namijenjen običnim majstorima, negovješcima: hrpe zamrljane pergamene; crne, voštane svijeće; debelebakrene zdjele s osušenom crnom tekućinom prilijepljenom uzrubove; raznolik izbor noževa, od kojih su neki bili tanki poput šila, adrugi imali široka četvrtasta sječiva. Na podu je kredom bio nacrtanpentagram; linije su mu bile zamućene, a svaki od pet vrhova bio jeukrašen različitom runom. Jaceu se stegne želudac – rune suizgledale poput onih koje su bile urezane oko Ithurielovih nogu. Je lito Valentineovo djelo... jesu li ovo njegove stvari? Je li ovo njegovoskrovište – skrovište koje Jace nikad nije posjetio ni znao za njega?Jace sklizne s prozorske daske i prizemlji se na malenu plohu suhe

trave baš kad neka sjenka prijeđe preko mjeseca. Ali ovdje nemaptica, pomislio je i podigao pogled, točno na vrijeme da spazigavrana kako kruži. Ukočio se, a onda žurno koraknuo u sjenudrveta pa se zagledao kroz grane. Kad se gavran spustio bliže

zemlji, Jace je shvatio da mu je prvi instinkt bio ispravan. To nije biobilo koji gavran, već Hugo, gavran koji je nekoć pripadao Hodgeu;Hodge ga je katkad koristio za prenošenje poruka izvan Instituta.Otada je Jace saznao da je Hugo prvobitno pripadao njegovu ocu.Jace se stisne još bliže uz deblo. Srce mu je opet lupalo, sada od

uzbuđenja. Ako je Hugo ovdje, to može značiti samo da nosi poruku,koja ovoga puta nije za Hodgea, nego Valentinea. Mora biti zaValentinea. Kad bi ga barem uspio pratiti...Stojeći na prozorskoj dasci, Hugo se zagledao kroz jedan od

prozora. Očito shvativši da je kuća prazna, razdraženo grakćući,ptica odleti u smjeru rječice.Jace izađe iz sjene i dade se u potjeru za gavranom.

„Znači, činjenično gledano, premda ti Jace nije u rodu, ipak sipoljubila brata”, reče Simon.„Simone!” Clary je bila zgranuta. „Daj, ZAVEŽI!” Okrenula se u

stolcu i provjerila je li ga itko čuo, no činilo se da, nasreću, nitko nijeslušao. Sjedila je na visokom stolcu uz Simona na podiju u DvoraniSporazuma. Njezina je majka stajala nagnuta na rubu podija irazgovarala s Amatis.U Dvorani posvuda oko njih vladao je opći metež; donjosvjećani su

nadirali sa Sjevernih vrata – vrvjeli su kroz ulaz i tiskali se uzazidove. Clary je prepoznala više članova Lukeova čopora, uključujućiMaiu, koja joj se osmjehnula s druge strane Dvorane. Bile su tu vile,blijede, hladne i lijepe poput ledenih siga, i vješci sa šišmišjim krilimai kozjim kopitima – jedan čak i s rogovima – s čijih su vršaka prstijufrcale plave iskre dok su se kretali prostorijom. Sjenolovci su senervozno motali između njih.Stišćući stelu s obje ruke, Clary je zabrinuto pogledala uokolo. Gdje

je Luke? Bio je nestao u gomili. Za koji trenutak ga je pronašla –razgovarao je s Malachijem, koji je žestoko odmahivao glavom.Amatis je stajala u blizini i strijeljala Konzula pogledima.„Nemoj da požalim što sam ti sve to ispričala, Simone”, reče Clary,

ljutito piljeći u njega. Dala je sve od sebe da mu prenese skraćenuverziju Jocelynine priče, najvećim dijelom šapćući, dok joj je onpomagao da se probije kroz gomilu i zauzme mjesto na podiju. Bilojoj je čudno odande s povišenoga gledati po Dvorani kao da je

kraljica svih koji su joj bili u vidokrugu. Samo, kraljica ne bi nipribližno bila toliko uspaničena. „Osim toga, užasno se ljubio.”„Ili je naprosto bilo odurno zato što ti je, znaš, brat.” Simon se na

račun cijele stvari zabavljao više no što je Clary smatrala da bi smio.„Nemoj to govoriti kad mi je majka u blizini ili ću te ubiti”, opet ga je

ljutito pogledala. „Već se ionako osjećam kao da ću povratiti ili seonesvijestiti. Nemoj pogoršavati stvar.”Vraćajući se s ruba podija, Jocelyn je čula Claryne posljednje riječi

– nasreću, ne i ono o čemu je raspravljala sa Simonom – pa potapšaClary po ramenu, hrabreći je. „Nemoj biti nervozna, mila. Prvi put sibila sjajna. Trebaš li što? Prekrivač, malo tople vode...”„Nije mi hladno”, reče Clary strpljivo, „niti se želim umiti. Dobro sam.

Samo bih htjela da Luke dođe ovamo i kaže mi što se događa.”Jocelyn je mahnula Lukeu kako bi mu privukla pozornost, usnama

nečujno oblikujući riječi koje Clary nije mogla sasvim odgonetnuti.„Mama, nemoj”, zafrktala je Clary, ali već je bilo kasno. Luke jepodigao glavu, a s njim i poveći broj sjenolovaca. Većina ih je brzosvrnula pogled, ali Clary je osjetila njihovu opčinjenost. Bilo joj jeneobično pomisliti kako joj majku ovdje doživljavaju kao svojevrsnulegendu. Gotovo svi u Dvorani su čuli za nju i imali neko mišljenje onjoj, dobro ili loše. Clary se pitala kako majku to ne smeta. Nijeizgledala kao da je smeta – izgledala je hladno, pribrano i opasno.Koji trenutak kasnije Luke im se zajedno s Amatis priključio na

podiju. I dalje je izgledao umorno ali i budno, pa čak i trunkuuzbuđeno. „Pričekaj malo”, rekao je. „Svi će doći.”„Malachi ti zadaje probleme?” upitala ga je Jocelyn, ne gledajući ga

sasvim izravno.Luke je odmahnuo rukom. „Smatra da bismo Valentineu trebali

poslati poruku kojom odbacujemo njegove uvjete. Ja mislim da nebismo smjeli otkrivati karte. Neka se Valentine, očekujući predaju,pojavi sa svojom vojskom na Brocelindskoj ravnici. Malachiju se činikako to nije sportski. a kad sam mu rekao da rat nije meč kriketaengleskih školaraca, odvratio je da će se ako se ijedandonjosvjećanin ovdje otme kontroli, umiješati i okončati cijelu stvar.Ne znam što misli da će se dogoditi – kao da se donjosvjećani nemogu prestati sukobljavati ni na pet minuta.”

„Upravo to misli”, reče Amatis. „To je Malachi. Vjerojatno se boji daćete početi proždirati jedni druge.”„Amatis”, reče Luke. „Netko bi te mogao čuti.” Potom se okrene;

dvojica muškaraca uspinjala su se stubama iza njega. Jedan je biovisok, vitak vilinski vitez duge crne kose koja mu se raširila po objestrane duguljastoga lica. Nosio je bijelu oklopnu tuniku: sitniprstenovi od svijetlog, čvrstog metala preklapali su se kao da se radio ribljoj krljušti. Oči su mu bile lisnatozelene.Drugi muškarac bio je Magnus Bane. Zaustavivši se pokraj Lukea,

nije se osmjehnuo Clary. Nosio je dugačak crni kaput, zakopčan dogrla, a crnu je kosu bio povukao s lica.„Izgledaš tako obično”, zurila je Clary u njega.Magnus se lagano osmjehnuo i rekao tek: „Čujem da ćeš nam

pokazati neku runu.”Clary je pogledala Lukea, koji je kimnuo. „Oh, da”, rekla je. „Samo

mi treba nešto na čemu mogu crtati... malo papira.”„Pitala sam te treba li ti što”, rekla je potiho Jocelyn, zvučeći vrlo

slično majci koju je Clary pamtila.„Imam ja papira”, reče Simon, iskopavši iz džepa traperica nešto

što je predao Clary. Bio je to zgužvani letak za srpanjski nastupnjegova benda u tvornici pletenja. Clary je slegnula ramenima ipreokrenula letak pa podigla posuđenu stelu. Kad je vrhom dotaklapapir, stela je lagano zaiskrila i Clary se na trenutak zabrinula da biletak mogao izgorjeti, no mali se plamen povukao. Svojski se latilacrtanja, maksimalno se trudeći da isključi sve ostalo: buku gomile iosjećaj da svi zure u nju.Runa je ispala isto kao ranije – obrazac linija koje izrazito zavijaju

jedne u druge, a zatim se šire preko stranice kao da iščekujudovršetak kojega nema. Clary je obrisala pepeo s papira i podiglaga; osjećala se apsurdno, kao da je u školi i ima nekakvo izlaganjepred razredom. „To je ta runa”, rekla je. „Potrebna joj je druga runakako bi bila dovršena, da djeluje kako treba... Partnerska runa.”„Jedan donjosvjećanin, jedan sjenolovac. Oba partnera moraju

imati biljeg”, reče Luke. Načrčkao je kopiju rune na dnu papira pa gapoderao na dva dijela i jedan crtež predao Amatis. „Stavi runu uoptjecaj”, reče. „Objasni nefilima kako djeluje.”

Amatis kimne pa se spusti niz stube i nestane u gomili. Vilinski jevitez, gledajući za njom, vrtio glavom. „Uvijek su mi govorili da samonefili mogu podnijeti anđelove biljege”, rekao je ponešto sumnjičavo.„Da ćemo mi ostali poludjeti ili umrijeti ako ih budemo nosili.”„Ovo nije jedan od anđelovih biljega”, reče Clary. „Nije iz Sive

knjige. Siguran je, obećavam.”Vilinski vitez nije izgledao impresionirano.Uzdahnuvši, Magnus zavrne rukav i ispruži ruku Clary. „Hajde.”„Ne mogu”, reče ona. „Sjenolovac koji će ti staviti biljeg bit će tvoj

partner, a ja se neću boriti u bitci.”„Nadam se da nećeš”, reče Magnus. Pogledao je Lukea i Jocelyn,

koji su stajali vrlo blizu jedno drugog. „Vas dvoje”, rekao je. „Hajde,pokažite vilenjaku kako stvar djeluje.”Jocelyn je iznenađeno žmirnula. „Molim?”„Pretpostavljam da ćete vas dvoje biti partneri”, reče Magnus, „jer

ste praktički ionako u braku.”Rumenilo je preplavilo Jocelynino lice; dobro je pazila da ne

pogleda Lukea. „Nemam stelu–”„Uzmi moju”, pruži joj je Clary. „Hajde, pokažite im.”Jocelyn se okrenula prema Lukeu, koji je izgledao zapanjeno.

Pružio joj je ruku prije no što ju je zatražila i ona mu stane užurbanocrtati biljeg na dlanu. Ruka mu je drhtala, pa ga je uhvatila zazapešće kako bi je primirila. Luke ju je promatrao dok je crtala, aClary se sjeti njihova razgovora o majci, onoga što joj je Luke rekaoda osjeća prema njoj, zbog čega je žacne tuga. Pitala se je li jojmajka uopće bila svjesna Lukeove ljubavi i ako je bila, što bi imalareći na to.„Evo ga”, Jocelyn je odmaknula stelu. „Gotovo.”Luke je podigao dlan i vilinskome vitezu pokazao zavojiti crni biljeg

u njegovoj sredini. „Je li to zadovoljavajuće, Meliorne?”„Meliorn?” reče Clary. „Mi se znamo, zar ne? Hodao si s Isabelle

Lightwood.”Meliornovo lice bilo je gotovo bezizražajno, ali Clary se mogla

zakleti da mu je malko nelagodno. Luke je odmahnuo glavom.„Clary, Meliorn je vitez Svijetlog dvora. Malo je vjerojatno da–”„Definitivno je hodao s Isabelle”, reče Simon. „I dala mu je nogu.

Barem je rekla da to namjerava. Imao si smolu, stari.”

Promatrajući ga, Meliorn žmirne. „Ti”, reče prezirno, „ti si izabranipredstavnik Djece noći?”Simon je odmahnuo glavom. „Ne. Ja sam ovdje samo zbog nje”,

pokazao je na Clary.„Djeca noći ne sudjeluju, Meliorne”, reče Luke nakon kraćeg

oklijevanja. „Prenio sam tu informaciju vašoj Gospi. Izabrali su poći...poći svojim putem.”Meliornovo nježno lice se smrknulo. „Volio bih da sam to znao”,

reče. „Djeca noći su mudar i oprezan narod. Bilo kakav plan kojipobuđuje njihov gnjev pobuđuje moje sumnje.”„Nisam spominjao gnjev”, započeo je Luke odmjerenim tonom, tek

trunku razdraženo. Clary je sumnjala da bi itko tko ga dobro nepoznaje uopće primijetio da je uzrujan. Osjetila je da je svratiopozornost na nešto drugo: gledao je prema gomili. Slijedeći njegovpogled. Clary spazi poznatu figuru kako krči put kroz Dvoranu. Bila jeto Isabelle; crna joj je kosa lelujala, a bič je omotala oko zapešćapoput niza zlatnih narukvica.Clary uhvati Simona za zapešće. „Lightwoodovi. Upravo sam

vidjela Isabelle.”Mršteći se, Simon pogleda prema gomili. „Nisam znao da ih tražiš.„Molim te, idi razgovarati s njom”, šapnula je Clary, pogledavajući

obraća li tko pozornost na njih. Nitko ih nije gledao. Luke jegestikulirao prema nekome u gomili, a Jocelyn je nešto govorilaMeliornu, koji ju je gledao sa sve uočljivijim nemirom. „Ja moramostati ovdje, ali... molim te, moraš njoj i Alecu reći sve što mi jeispričala majka. Sve o Jaceu, tko je on uistinu, i o Sebastianu. Oni tomoraju znati. Reci im da dođu razgovarati sa mnom čim budu mogli.Molim te, Simone.”„U redu.” Vidljivo zabrinut ozbiljnošću Claryna tona, Simon je

oslobodio zapešće iz njezina stiska i dotaknuo joj obraz u znakohrabrenja. „Vratit ću se.”Sišao je niz stube i nestao u mnoštvu; kad se Clary okrenula,

vidjela je kako je Magnus promatra nakrivljenih usana. „Nemaproblema”, rekao je, očito odgovarajući Lukeu na upravo postavljenopitanje. „Poznata mi je Brocelindska ravnica. Postavit ću Portal natrgu. Ali tako velik neće dugo potrajati, pa gledaj da kad dobijubiljege, svi kroz njega prođu što prije.” Luke je kimnuo, okrenuo se i

nešto rekao Jocelyn, a Clary se nagne naprijed i tiho reče: „Usput,hvala ti. Za sve ono što si učinio za moju mamu.” Magnus rastegnenakrivljene usne u širi smiješak. „Mislila si da ništa neću poduzeti,zar ne?”„Dvojila sam”, priznala je Clary. „Osobito uzevši u obzir da kad smo

se sreli kod one kućice, nisi smatrao prikladnim otkriti mi kako jeJace dolazeći u Alicante, sa sobom kroz Portal doveo i Simona.Ranije nisam imala prilike vikati na tebe zbog toga, ali što ti je bilo?Mislio si da me to neće zanimati?”„Mislio sam da će te odveć zanimati”, reče Magnus. „Da ćeš odmah

sve ostaviti i pojuriti u Gard. A htio sam da tražiš Bijelu knjigu.”„To je bilo okrutno”, reče Clary ljutito. „I bio si u krivu. Ja bih–„Učinila bi što i bilo tko drugi. Ono što bih i ja učinio da se radilo o

nekome do koga mi je stalo. Ne krivim te, Clary, i nisam takopostupio zato što sam mislio da si slaba, već zato što si čovjek. Apoznajem ljudsku prirodu. Imam mnogo godina.”„Kao da ti nikad nisi napravio nikakvu glupost zbog osjećaja”, reče

Clary. „Gdje je uopće Alec? Zašto ga već nisi otišao izabrati zapartnera?” Magnus kao da se lecnuo. „Ne bih mu prišao dok je sroditeljima. Znaš to.”Clary si rukom podboči glavu. „Postupati ispravno zato što nekoga

voliš zna biti pravi davež.”„Istina, sad kad tako kažeš”, reče Magnus.

Gavran je letio praveći lijene, spore krugove, napredujući iznadkrošnji prema zapadnom obronku doline. Mjesec je snažno sjajio iJaceu, koji je pratio gavrana držeći se uz drveće, pa mu vještičjesvjetlo nije bilo potrebno.Obronak doline uzdizao se u strmu sivu stijenu. Gavran kao da je

slijedio rječicu koja je zavijala prema zapadu i naposljetku nestajalau uskoj kamenoj raspuklini obronka. Jace je nekoliko puta zamalouganuo gležanj na vlažnom kršu i poželio glasno opsovati, no Hugobi ga zasigurno čuo. Umjesto toga, sagnut u neudoban polučučanjusredotočio se na to da ne slomi nogu.Kad je stigao do ruba doline, košulja mu je bila natopljena znojem.

Na trenutak je razočarano pomislio da je izgubio Huga iz vida, aonda opazi crni obris kako se spušta – gavran se nisko obrušio i

nestao u crnoj pukotini stjenovitoga obronka. Jace jurne naprijed –nakon onog miljenja bilo je golemo olakšanje trčati. Približivši sepukotini, ugledao je mnogo veći i tamniji otvor iza nje – špilju.Iskopao je iz džepa kamen vještičjeg svjetla i uronio u špilju zagavranom.Vrlo malo svjetla razlilo se kroz otvor špilje, a i njega je progutala

gusta tama nakon što je Jace napravio nekoliko koraka. Podigao jevještičje svjetlo i pustio da mu sjaj sipi između prstiju.Isprva je mislio da je nekako izašao i da iznad sebe vidi zvijezde u

svoj njihovoj blistavoj ljepoti. Zvijezde nigdje nisu sjale kao u Idrisu...no, to nisu bile zvijezde. Vještičje svjetlo istaknulo je desetkesvjetlucavih naslaga tinjca u stijenama oko njega, koje su oživjelepostavši blještave točke.One su mu otkrile da stoji u uskom prostoru, šupljini u strmoj stijeni,

da se iza njega nalazi ulaz u špilju, dok se pred njim prostor račva udva mračna tunela. Sjetio se priča koje mu je pripovijedao otac, ojunacima koji su koristili konopac ili špagu kako se ne bi izgubili ulabirintima. No on nije imao ni jedno ni drugo. Približio se tunelima istojeći u tišini, podulji trenutak osluškivao. Iz velike daljine čuo jeslabašan zvuk kapanja vode; brzo strujanje rječice; šuštanje naliklepetu krila; i – glasove.Trznuo se. Glasovi su dolazili iz lijevog tunela, bio je siguran u to.

Prelazio je palcem preko vještičjeg svjetla kako bi ga prigušio svedok nije sjalo tek toliko da mu osvijetli put. Potom naglo krene utamu.

„Simone, jesi li ozbiljan? Je li to zbilja istina? Pa to je sjajno! Divno!”Isabelle uhvati brata za ruku. „Alec, jesi li čuo što je Simon rekao?Jace nije Valentineov sin. Bili smo u krivu.”„Pa čiji je onda sin?” odvratio je Alec, ali Simon je imao osjećaj da

nije posve prisutan. Činilo se da gledajući po Dvorani, nekoga traži.Njegovi roditelji stajali se u blizini i promatrali ih mršteći se. Simon sebio bojao da će i njima morati objašnjavati cijelu stvar, ali obzirno sumu dali nekoliko minuta nasamo s Isabelle i Alecom.„Koga briga!” Isabelle je razdragano podignula ruke, no onda se

namrštila. „Zapravo, to je dobro pitanje. Tko je bio njegov otac?Naposljetku ipak Michael Wayland?”

Simon je odmahnuo glavom. „Stephen Herondale.”„Dakle, on je Inkvizitoričin unuk”, reče Alec. „Zasigurno ga je zbog

toga–” Zastao je, zureći u daljinu.„Zbog toga ga je što?” upitala je Isabelle. „Alec, koncentriraj se. Ili

nam bar reci što tražiš.”„Ne što”, reče Alec. „Koga. Magnusa. Želim ga pitati bi li htio biti

moj partner u bitci. Ali nemam pojma gdje je. Jesi li ga vidio?” upitaoje Simona.Simon je odmahnuo glavom. „Bio je gore na podiju s Clary, ali”,

iskrivio je vrat i pogledao, „sada ga više nema. Vjerojatno je negdjemeđu mnoštvom.„Zbilja? Zbilja ćeš ga pitati da ti bude partner?” zanimala se

Isabelle. „Ovo s partnerima je kao kadrila, samo što ima i ubijanja.”„Dakle, ubitačno je baš kao kadrila”, reče Simon.„Možda te zamolim da mi budeš partner, Simone”, rekla je Isabelle,

suptilno podigavši obrvu.Alec se namrštio. Kao i ostali sjenolovci u Dvorani, i on je bio u

punoj opremi – sav u crnom, s pojasom na kojem je visjelo različitooružje, a preko leđa je prebacio luk. Simon je bio sretan što vidi da jepronašao zamjenu za luk koji mu je slomio Sebastian. „Isabelle, netreba ti partner jer se nećeš boriti. Premlada si. Ako samo i pomislišna to, ubit ću te.” Naglo je podigao glavu. „Samo malo... je li onoMagnus?”Isabelle je slijedila njegov pogled pa frknula. „Alec, ono je vukodlak.

Vukodlačica. Zapravo, to je ona, kako se ono zove... May.”„Maia”, ispravi je Simon. Stajala je malko podalje od njih; nosila je

smeđe kožne hlače i usku crnu majicu na kojoj je pisalo „ŠTO MENE UBIJE... BOLJE NEKA POČNE BJEŽATI”. Gumicom jepričvrstila ispletenu kosu. Okrenula se, kao da osjeća poglede nasebi, i osmjehnula. Simon joj uzvrati smiješak. Isabelle ga na to mrkopogleda, a on se brže-bolje prestane smješkati – u kojem mu jetočno trenutku život postao tako kompliciran?Alecovo lice se razvedrilo. „Eno Magnusa”, rekao je; nijednom se

ne osvrnuvši, krenuo se probijati kroz mnoštvo prema mjestu nakojem je stajao visoki vještac. Čak i iz daljine vidjelo se koliko seMagnus iznenadio što je Alec došao.

„Baš su nekako slatki”, rekla je Isabelle gledajući ih, „na pomalojadnjikav način.”„Zašto jadnjikav?”„Zato što Alec pokušava potaknuti Magnusa da ga shvati ozbiljno”,

krene objašnjavati Isabelle, „ali našim roditeljima nije rekao za njega,kao ni da voli, znate–”„Vješce?” reče Simon.„Jako smiješno.” Isabelle je ljutito zurila u njega. „Znaš na što

mislim. Riječ je o–”„O čemu je točno riječ?” upitala je Maia, velikim koracima došavši u

polje čujnosti. „Mislim, ne razumijem u potpunosti ovo s partnerima.Kako bi to trebalo djelovati?”„Onako.” Simon je pokazao prema Magnusu i Alecu, koji su stajali

malčice udaljeni od mnoštva u svom malom, odvojenom prostoru.Alec je usredotočeno crtao po Magnusovoj ruci, a crna mu je kosapadala naprijed i skrivala oči.„Znači, svi to moramo napraviti?” reče Maia. „Mislim, dati da se crta

po nama.”„Samo ako ćeš se boriti”, reče Isabelle, hladno gledajući drugu

djevojku. „Ne izgledaš kao da imaš osamnaest.”Maia se razdraženo osmjehne. „Nisam sjenolovka. Likantropi

postaju punoljetni sa šesnaest godina.”„E pa, netko će onda morati crtati po tebi”, reče Isabelle.

„Sjenolovac. Najbolje će biti da ga potražiš.”„Ali–” Maia, i dalje gledajući Aleca i Magnusa, zastane i podigne

obrve. Simon se okrene pogledati u što se zagledala i – ostane zuriti.Alec je bio zagrlio Magnusa i ljubio ga ravno u usta. Magnus je,

naizgled u stanju šoka, ukočeno stajao, a više grupica ljudi – kakosjenolovaca, tako i donjosvjećana – piljilo je u njih i šaputalo.Pogledavši u stranu, Simon opazi da su Lightwoodovi na taj prizorrazrogačili oči i razjapili usta. Maryse je prekrila usta rukom.Maia je izgledala zbunjeno. „Samo malo”, rekla je. „Je l’ i to svi

moramo napraviti?”

Clary je šesti put pomno proučavala mnoštvo, tražeći Simona. Nijega mogla pronaći. Dvoranom se komešala masa sjenolovaca idonjosvjećana, mnoštvo koje se kroz vrata izlijevalo na prilazne

stube. Posvuda su bljeskale stele kojima su parovi donjosvjećana isjenolovaca crtali biljege jedni po drugima. Clary je ugledala kakoMaryse Lightwood pruža ruku visokoj vilenjakinji zelene kože, koja jebila blijeda i ponosnog držanja kao i ona sama. Patrick Penhallowsvečano je razmjenjivao biljege s vješcem čija je kosa svjetlucalaplavim iskrama. Kroz vrata Dvorane Clary je mogla vidjeti kakoPortal jarko blista na trgu. Svjetlost zvijezda koje su sjale kroz krovniprozor svemu je davala nestvaran ugođaj.„Nevjerojatno, zar ne?” reče Luke. Stajao je na rubu podija,

pogledom obuhvaćajući Dvoranu. „Sjenolovci i donjosvjećaniizmiješani u istoj prostoriji. I surađuju.” Zvučao je zadivljeno. UClarynim je mislima bio samo Jace; željela je da je ovdje, da vidi štose događa. Nije mogla potisnuti strah za njega ma koliko se trudila.Pomisao da bi se mogao suočiti s Valentineom, da će možda stavitiživot na kocku jer misli da je proklet... da bi mogao umrijeti nikad nesaznavši pravu istinu–„Clary, jesi li čula što sam rekla?” reče Jocelyn s natruhom vedrine.„Jesam”, reče Clary. „Da, doista je nevjerojatno.”Jocelyn uhvati Clary za nadlanicu. „Nisam o tome govorila. Luke i ja

ćemo se boriti. Znam da to znaš. Ti ćeš ostati ovdje s Isabelle iostalom djecom.”„Ja nisam dijete.”„Znam da nisi, ali premlada si za borbu. Pa čak i da si dovoljno

stara, nisi prošla obuku.”„Ne želim samo sjediti ovdje i ništa ne raditi.”„Ništa?” reče začuđeno Jocelyn. „Clary, ništa od ovog ne bi se

dogodilo da nije bilo tebe. Ne bismo ni imali priliku za borbu. Jakosam ponosna na tebe. Luke i ja odlazimo, ali želim ti reći da ćemo sevratiti. Sve će biti u redu.”Clary podigne glavu prema majci i gledajući u zelene oči tako nalik

vlastitima, reče: „Mama, ne laži.”Jocelyn naglo udahne i ustane, povukavši ruku. Prije nego što je

stigla išta reći, nešto privuče Claryn pogled – poznato lice u gomili.Vitka, crnomanjasta figura uporno se kretala prema njima, klizećikroz krcatu Dvoranu odmjerenom i iznenađujućom lakoćom – kao dastruji kroz mnoštvo, poput dima kroz rupe u ogradi.

I doista je strujala, shvatila je Clary kad se figura približila podiju.Bio je to Raphael u istoj bijeloj košulji i crnim hlačama u kojima je biokad ga je prvi put vidjela. Zaboravila je koliko je krhak. Izgledao jekao da mu je jedva četrnaest, mislila je dok se uspinjao stubama;mršavo lice bilo mu je smireno, anđeosko, poput lica dječaka izcrkvenog zbora dok se penje prema oltaru.„Raphaele.” U Lukeovom se glasu čuđenje miješalo s olakšanjem.

„Mislio sam da nećeš doći. Jesu li Djeca noći promijenila mišljenje iodlučila nam se priključiti u borbi protiv Valentinea? Mjesto u Vijeću,ako ga želite, i dalje vas čeka.” Ispružio je Raphaelu ruku.Raphael ga je bezizražajno promatrao bistrim, lijepim očima. „Ne

mogu se rukovati s tobom, vukodlače.” Luke je izgledao uvrijeđeno,na što se Raphael osmjehne upravo dovoljno da pokaže bijelevrhove očnjaka. „Ja sam projekcija”, reče i podigne ruku kako bi svividjeli da svjetlo sjaji kroz nju. „Ne mogu ništa dotaknuti.”„Ali–” Luke je podigao pogled prema mjesečini koja se razlijevala

kroz krov. „Zašto–” Spustio je ruku. „Tjah, drago mi je što si ovdje.Kakav god oblik da si izabrao.”Raphael zavrti glavom. Pogled mu se na trenutak zaustavio na

Clary – nije joj se baš sviđalo kako je gleda – a zatim ga skrene naJocelyn i rastegne usne u širi smiješak. „Ti si Valentineova žena”,reče. „Pripadnici moje vrste koji su se borili uz tebe u Pobuni pričalisu mi o tebi. Priznajem da nikad nisam mislio da ću te vidjeti uživo.”Jocelyn prigne glavu. „Mnoga Djeca noći su se tada hrabro borila.

Znači li tvoja prisutnost ovdje da bismo se ponovo mogli boriti jedniuz druge?” Bilo je neobično, pomislila je Clary, čuti majku kakogovori tako hladno i službeno, a opet, njoj kao da to bilo posveprirodno. Baš kao što ju je na svoj način bilo prirodno vidjeti kakosjedi na podu u prastarom radnom kombinezonu i u ruci drži kistumrljan bojom.„Nadam se”, reče Raphael, ponovo pogledom okrznuvši Clary kao

da je dodiruje hladnom rukom. „Imamo samo jedan zahtjev,jednostavan – i neznatan – uvjet. Ako bude ispunjen. Djeca noći izmnogih zemalja sa zadovoljstvom će se boriti uz vas.”„Mjesto u Vijeću”, reče Luke. „Naravno. Formalizacija, sastavljanje

dokumenata, može biti obavljena za sat vremena–”„Ne mjesto u Vijeću”, reče Raphael. „Nešto drugo.”

„Nešto... drugo?” ponovio je Luke tupo. „Što to? Uvjeravam te, akoje u našoj moći–”„Oh, itekako je u vašoj moći.” Raphaelov osmijeh bio je

zasljepljujući. „Zapravo, riječ je o nekome tko se u ovom trenutkunalazi unutar zidina Dvorane.” Okrenuo se i graciozno pokazaoprema mnoštvu. „Želimo mladića Simona”, rekao je. „Svjetlenika.”

Tunel je bio dugačak i krivudav, s bezbrojnim serpentinama, paJace kao da je milio crijevima golemog čudovišta. Mirisalo je pomokrim stijenama, pepelu i još nečem, nečem vlažnom ičudnovatom, što je Jacea malko podsjećalo na miris Grada odKostiju.Naposljetku se tunel raširi u kružnu komoru. Golemi stalaktiti, sjajni

poput dragulja, visjeli su s visokog, izbrazdanog kamenog stropa. Tloje bilo glatko kao da ga je netko izglačao, a tu i tamo nalazili su sezakučasti uzorci od umetnutog svjetlucavog kamenja. Niz hrapavihstalagmita okruživao je komoru. U samoj sredini nalazio se masivanstalagmit od kremena, dižući se iz tla kao divovski očnjak, tu i tamoukrašen crvenkastim uzorcima. Promotrivši ga izbliza, Jace opazi daje površina stalagmita prozirna, da su crvenkasti uzorci posljedicanečega što se pomiče i kovitla unutar njega, kao da je riječ oepruveti punoj obojenog dima.Kroz visoku kružnu rupu u kamenu, prirodan krovni prozor, probijalo

se prigušeno svjetlo. Sama komora svakako je bila planirano djelo, ane igra slučaja – bilo je to očito iz zakučastih uzoraka po tlu – ali tkobi izdubio takvu golemu podzemnu komoru i zašto?Oštar graktaj odjekne komorom, iznenada napinjući Jaceove živce.

Sagnuo se iza pozamašnog stalagmita i ugasio vještičje svjetlo bašu trenutku kad su se dvije figure pojavile iz mraka na drugoj stranikomore i krenule prema njemu; razgovarale su, međusobno segledajući. Prepoznao ih je tek kad su stigli u središte komore, gdje ihje obasjalo svjetlo.Sebastian.I Valentine.

Nadajući se da će izbjeći gužvu, Simon se vraćao prema podijudužim putem, hodajući iza nizova potpornih stupova koji su

obrubljivali Dvoranu. Pritom, izgubljen u mislima, nije odizao pogled.Činilo se čudno što Alec, samo godinu ili dvije stariji od Isabelle,kreće u rat, dok će ostali ostati ovdje. A Isabelle kao da se oko toganije uzrujavala. Nije plakala, nije histerizirala. Kao da je to očekivala.Možda i jest. Možda su svi to očekivali.Bio je nadomak stuba podno podija kad je podigao glavu i na svoje

iznenađenje ugledao Raphaela kako stoji sučelice Lukeu; kao iobično izgledao je gotovo bezizražajno. S druge strane. Luke jeizgledao uzrujano – odmahivao je glavom i prosvjedujući, podignuoruke, a Jocelyn, koja je stajala uz njega, izgledala je ogorčeno.Simon nije mogao vidjeti Claryno lice – bila mu je okrenuta leđima –ali poznavao ju je dovoljno dobro da uoči da je napeta već po načinuna koji je držala ramena.Ne želeći da ga Raphael vidi, hitro se sakrio iza potpornog stupa i

osluškivao. Čak i kroz žamor mnoštva mogao je čuti Lukeov povišeniglas.„Ne dolazi u obzir”, rekao je Luke. „Ne mogu vjerovati da si to

uopće zatražio.”„A ja ne mogu vjerovati da ćete me odbiti.” Raphaelov glas bio je

miran i jasan: bridak, gladak, visok glas dječaka. „Radi se o takomaloj stvari.”„Ne radi se o stvari.” Clary je zvučala ljutito. „Radi se o Simonu. On

je osoba.”„On je vampir”, reče Raphael. „Što, čini mi se, neprekidno

zaboravljate.„Nisi li i ti vampir?” upitala je Jocelyn; glas joj je bio leden, baš kao i

svaki put kad bi uzimala na zub Clary i Simona zato što su učinilineku glupost. „Želiš li reći da je tvoj život bezvrijedan?”Simon se leđima pripije uza stup. Što se to događa?„Moj život je vrlo vrijedan”, reče Raphael, „jer je, za razliku od vaših,

vječan. Nema kraja svemu onome što mogu ostvariti, dok je kod vaskraj očit. Ali ne pričamo o tome. On je vampir, jedan od mojih, i hoćuga natrag.”„Ne možeš ga dobiti”, odbrusila je Clary. „Nikad ga nisi ni imao. Niti

te je ikada zanimao, sve dok nisi otkrio da može podnijeti danjesvjetlo–

„Moguće”, reče Raphael, „ali nije ono što ti misliš.” Naherio je glavu;njegove sjajne, blage oči bile su tamne i žive kao u ptice. „Nijedanvampir ne bi smio imati njegovu moć”, rekao je, „baš kao što nijedansjenolovac ne bi smio imati moć koju imate ti i tvoj brat. Godinamanam govore kako smo naopaki i neprirodni. Ali to – to je neprirodno.”„Raphaele.” U Lukeovu se glasu osjećalo upozorenje. „Ne znam

čemu si se nadao, ali nema šanse da ti dopustimo da naudišSimonu.”„Ali dopustit ćete da Valentine i njegova vojska demona naudi svim

ovim ljudima, vašim saveznicima.” Raphael širokim pokretom rukeobuhvati Dvoranu. „Dopustit ćete da, prema svom nahođenju, staveživot na kocku, ali Simonu nećete dati takav izbor? Možda bi onodlučio drukčije nego vi.” Spustio je ruku. „Znate da se u suprotnomnećemo boriti uz vas. Djeca noći neće sudjelovati u ovoj bitci.”„Onda nemojte”, reče Luke. „Neću kupiti vašu suradnju nevinim

životom. Ja nisam Valentine.”Raphael se okrenuo prema Jocelyn. „A ti, sjenolovko? Zar ćeš

dopustiti ovom vukodlaku da odluči što je dobro za tvoj narod?”Jocelyn je promatrala Raphaela kao da je žohar koji gmiže po

njezinu čistom kuhinjskom podu. Progovorila je vrlo polako: „Akosamo dirneš Simona, vampiru, razrezat ću te na sitne komade injima nahraniti svoju mačku. Jesi li shvatio?”Raphael stisne čeljust. „U redu”, reče. „Kad na samrti budete lijegali

po Brocelindskoj ravnici, upitajte se je li jedan život doista vrijediotoliko drugih.”Nestao je. Luke se brzo okrenuo prema Clary, ali Simon ih više nije

promatrao: spustio je pogled na svoje ruke. Mislio je da će drhtati, alibile su nepomične kao u mrtvaca. Vrlo, vrlo polako stisnuo je šake.

Valentine je izgledao kao i uvijek: krupan muškarac u preinačenojsjenolovačkoj opremi; njegova široka, jaka ramena bila su unesuglasju s pravilnim licem oštrih rubova. Mač smrtnika bio mu jeprebačen preko leđa, kao i glomazna torba. Nosio je širok pojas sraznolikim oružjem zataknutim u njega: debele lovačke bodeže,tanke mačete i noževe za deranje kože. Zureći u Valentinea izastijene. Jace se osjećao kao i uvijek kad bi danas pomislio na oca –

dosljednu obiteljsku privrženost nagrizla je hladnoća, razočaranje inepovjerenje.Bilo mu je čudno vidjeti oca sa Sebastianom, koji je izgledao –

drukčije. I on je nosio opremu, dok je za pojasom imao dugačak mačsa srebrnom drškom. No Jacea nije začudilo ono što je nosio, većnjegova kosa. Guste kovrče više mu nisu bile crne, nego plave,sjajnoplave, nalik bijelom zlatu. Zapravo, takva mu je kosa pristajalabolje nego crna; koža mu više nije izgledala onako šokantno blijedo.Zacijelo je bio obojio kosu da sliči pravom Sebastianu Verlacu, aovako je zapravo izgledao. Uskomešana gorčina zapljusnula jeJacea i jedva se prisilio da ostane skriven iza stijene, ne jurnenaprijed i ščepa Sebastiana za vrat.Hugo je ponovo graknuo i sletio na Valentineovo rame. Neobična

bol žacne Jacea kad ugleda gavrana u položaju koji mu je postaotako poznat tijekom godina druženja s Hodgeom. Hugo je praktičkiživio na učiteljevom ramenu i vidjeti ga na Valentineovom činilo sečudnovato i strano, čak neprimjereno, unatoč svemu što je Hodgeučinio.Valentine podigne ruku i pogladi gavranovo sjajno perje, kimajući

kao da su u dubokom razgovoru. Sebastian ih je promatraopodigavši svijetle obrve. „Ima li kakvih novosti iz Alicantea?” upitao jekad je Hugo prhnuo s Valentineova ramena i poletio visoko, krilimalagano dodirujući vrhove stalaktita nalik draguljima.„Ništa što bi se moglo shvatiti onako kako bih ja želio”, rekao je

Valentine. Očev glas, hladan i smiren kao i uvijek, probode Jaceapoput strijele. Ruke mu se nehotično tržnu i on ih čvrsto stisne uzbokove, zahvalan na krupnoj stijeni koja ga je skrivala od pogleda.„Jedna je stvar sigurna. Klava stupa u savezništvo s Lucianovimsnagama donjosvjećana.”Sebastian se namrštio. „Ali Malachi je rekao–”„Malachi je zakazao.” Valentine stegne čeljust.Na Jaceovo iznenađenje Sebastian se pomakne naprijed i spusti

ruku na Valentineovo rame. Bilo je nešto u tom dodiru – nešto prisnoi puno povjerenja – zbog čega se Jaceu odjednom činilo da mu uželucu sve vrvi crvima. Nitko nije tako dodirivao Valentinea. Čak nion ne bi tako dodirnuo svog oca. „Uzrujao si se?” upitao je Sebastian

s istim takvim prizvukom u glasu, s istom grotesknom i neobičnompremisom bliskosti.„Klava je propala više no što sam mislio. Znao sam da su

Lightwoodovi beznadno iskvareni, a takva je iskvarenost zarazna.Zato sam pokušao spriječiti da dođu u Idris. Ali da će Lucianostalima tako lako napuniti glave svojim otrovom, a nije čak ninefil...” Valentineovo gađenje bilo je očito, ali nije se odmaknuo odSebastiana, gledao je Jace s rastućom nevjericom, nije odgurnuomladićevu ruku s ramena. „Razočaran sam. Mislio sam da ćeposlušati zdrav razum. Radije bih da ne moram sve ovako okončati.”Sebastian je izgledao vedro. „Ne slažem se”, reče. „Zamisli ihspremne na bitku, spremne krenuti putevima slave samo kako bidoznali da ništa od toga nije važno. Da im je namjera uzaludna.Pomisli na njihove izraze lica.” Usne mu se rašire u smiješak.„Jonathane”, uzdahnuo je Valentine, „ovo je nemila nužnost. Ništa

čime bi se moglo naslađivati.”Jonathane? Jace je čvrsto stisnuo stijenu; dlanovi su mu odjednom

bili klizavi. Zašto bi Valentine zvao Sebastiana njegovim imenom?Da se nije zabunio? Ali Sebastian nije izgledao iznenađeno.„Zar nije bolje da uživam u onome što radim?” reče Sebastian. „U

Alicanteu sam se zbilja dobro zabavljao. Lightwoodovi su bili boljedruštvo nego što si mi rekao, osobito ona Isabelle. Rastali smo se udefinitivno dobrom raspoloženju. A što se Clary tiče–”Već samo zato što je čuo kako Sebastian izgovara Claryno ime

Jaceovo je srce iznenada bolno poskočilo.„Bila je potpuno drukčija nego što sam očekivao”, nastavio je

Sebastian razdražljivo. „Nije bila nimalo nalik meni.”„Nitko ti na svijetu nije sličan, Jonathane. A što se Clary tiče, uvijek

je bila posve ista majka.”„Nije voljna priznati što doista želi”, reče Sebastian. „Još ne. Ali

pristat će ona.”Valentine podigne obrvu. „Kako to misliš, pristat će?”Sebastian se naceri i ispuni Jacea gotovo neobuzdanim bijesom.

Snažno se ugrizao za usnu i odmah osjetio krv. „Oh, pa znaš”, rečeSebastian.„Pristat će prijeći na našu stranu. Jedva čekam. Obmanjivati nju mi

je bila najbolja zabava godinama unatrag.”

„Nisi se trebao zabavljati. Trebao si otkriti što traži. A kad je topronašla – bez tebe, dodat ću – dopustio si da to preda vješcu.Potom, kad si odlazio, nisi je uspio povesti sa sobom, a znaš da nampredstavlja prijetnju. Ne radi se baš o veličanstvenom uspjehu,Jonathane.”„Pokušao sam je povesti. Nisu je ispuštali iz vida, a nije da sam je

mogao oteti usred Dvorane Sporazuma.” Sebastian je zvučaomrzovoljno. „Osim toga, već sam ti rekao, ona nema pojma kakoiskoristiti tu svoju moć s runama. Odveć je naivna da bi predstavljalabilo kakvu opasnost–„Što god da Klava sada planira, ona je u središtu svega”, reče

Valentine. „Hugo tako kaže. Vidio ju je na podiju u DvoraniSporazuma. Ako može pokazati Klavi svoju moć...”Kroz Jacea sijevne zabrinutost za Clary, pomiješana s nekakvim

neobičnim ponosom – naravno da je u središtu svega. To je njegovaClary.„Onda će se boriti”, reče Sebastian. „To i želimo, zar ne? Clary nije

važna. Bitka nam je jedina važna.”„Mislim da je podcjenjuješ”, reče Valentine tiho.„Motrio sam je”, reče Sebastian. „Da je njezina moć neograničena,

a čini mi se da tako misliš, mogla ju je upotrijebiti da izbavi iz zatvorasvog prijatelja vampirića ili da spasi onu budalu Hodgea kad jeumirao–”„Moć ne mora biti neograničena da bi bila ubojita”, reče Valentine.

„Što se Hodgea tiče, možda bi mogao pokazati malo višesuzdržanosti u pogledu njegove smrti jer si ga ti ubio.”„Spremao im se reći za anđela. Morao sam.”„Želio si. Kao i uvijek.” Valentine je izvadio iz džepa debele kožne

rukavice i polako ih navukao. „Možda bi im rekao. Možda ne bi.Mnoge je godine proveo brinući se za Jacea u Institutu i zacijelo sepitao koga to odgaja. Hodge je bio jedan od onih malobrojnih koji suznali da ne postoji samo jedan dječak. Znao sam da me neće izdati– bio je odveć velika kukavica.” Mršteći se, svinuo je prste urukavicama.Ne postoji samo jedan dječak? O čemu to Valentine priča?Sebastian odmahne rukom na Hodgea. „Koga briga što je mislio.

Mrtav je i dobro je što smo ga se riješili.” Oči su mu zloguko sjajile.

„Ideš na jezero?”„Da. Jasno ti je što nam je činiti?” Valentine je bradom pokazao na

mač za Sebastianovim pojasom. „Upotrijebi njega. Nije Mačsmrtnika, ali mu je sveza dovoljno demonska za ovu svrhu.”„Ne mogu na jezero s tobom?” Sebastianov glas poprimio je jasan

cmizdravi prizvuk. „Zar ne bismo već sada mogli osloboditi vojsku?”„Još nije ponoć. Rekao sam im da imaju vremena do ponoći. Još se

mogu predomisliti.”„Neće se–”„Dao sam riječ. Držat ću je se.” Valentineov glas bio je odlučan.

„Ako ti se Malachi ne javi do ponoći, otvori vrata.” VidjevšiSebastianovu neodlučnost, Valentine je postao nestrpljiv. „Moraš mito učiniti, Jonathane. Ne mogu ovdje čekati do ponoći; trebat će migotovo sat vremena da tunelima dođem do jezera, a nemamnamjeru dopustiti da se bitka oduži. Buduće generacije moraju znatida je Klava brzo izgubila i da je naša pobjeda bila uvjerljiva.”„Bit će mi žao ako propustim zazivanje. Želio bih biti tamo kad to

budeš radio.” Sebastianov pogled bio je čeznutljiv, ali u njemu seskrivala neka proračunatost, nešto podrugljivo, gramzivo i razrađeno,kao i čudnovata, promišljena... hladnoća. No činilo se da Valentineato ne smeta.Na Jaceovo čuđenje Valentine dodirne Sebastianov obraz – bila je

to brza, otvoreno nježna kretnja – a onda se okrene i pođe premaudaljenijem kraju špilje, gdje su se skupile guste sjene. Ondje jezastao; bio je blijeda figura u tami. „Jonathane”, zazvao je, a Jacemehanički podigne pogled. „Jednom ćeš i ti stajati pred anđelom. Nakoncu, kad mene ne bude, naslijedit ćeš Instrumentarij smrtnika.Možda ćeš i ti jednoga dana zazivati Raziela.”„Volio bih to”, reče Sebastian, ostavši na mjestu vrlo mirno dok je

Valentine, kimnuvši posljednji put, nestajao u tami. Sebastian jespustio glas u polušapat. „Jako bih to volio”, zarežao je. „Volio bihpljunuti u lice tom gadu.” Hitro se okrenuo; lice mu je na mutnomsvjetlu nalikovalo bijeloj masci. „Možeš slobodno izaći. Jace”, reče.„Znam da si ovdje.”Jace se ukočio – ali samo na trenutak. Tijelo mu se pokrenulo prije

no što su ga misli stigle sustići; skočio je na noge i potrčao prema

ulazu u tunel, misleći samo na to da izađe i nekako prenese porukuLukeu.Ali ulaz je bio blokiran. Na njemu je stajao Sebastian, hladnokrvno

likujući; raširio je ruke, prstima gotovo dodirujući zidove tunela. „Panisi valjda pomislio da si brži od mene?” rekao je.Jace se kližući zaustavi. Srce mu je neravnomjerno udaralo, kao

pokvareni taktomjer, ali glas mu je bio miran. „Budući da sam inačebolji od tebe u svakom zamislivom pogledu, to se činilo logičnim.”Sebastian se samo osmjehnuo. „Mogao sam ti čuti otkucaje srca

dok si gledao mene i Valentinea”, rekao je tiho. „Je li te smetalo?”„Je li me smetalo što, po svemu sudeći, hodaš s mojim ocem?”

Jace je slegnuo ramenima. „Da budem iskren, malo si premlad zanjega.”„Što?” Prvi put otkad ga je Jace upoznao, Sebastian je izgledao

zabezeknuto. No Jace je u tome mogao uživati samo trenutak jer seSebastianu već vratila hladnokrvnost. Ali tamni sjaj u njegovu okuodavao je da nije oprostio Jaceu što je zbog njega izgubiopribranost. „Razmišljao sam katkad o tebi”, nastavio je Sebastianjednako tihim glasom. „Činilo mi se, s vremena na vrijeme, da postojinešto u tebi, nešto iza tih tvojih žutih očiju. Bljesak inteligencije, zarazliku od ostatka tvoje nepopravljivo glupe zamjenske obitelji. Alipretpostavljam da je sve bio samo nastup, stav. Glupav si kao idrugi, unatoč desetljeću kvalitetnog odgoja.”„Što ti znaš o mom odgoju?”„Više nego što misliš.” Sebastian je spustio ruke. „Isti muškarac koji

je odgojio tebe odgojio je i mene. Samo što mu ja nisam dosadionakon prvih deset godina.”„Kako to misliš?” Jace se oglasio šapatom, a onda mu se učini da

zureći u njegovo nepomično i ozbiljno lice, Sebastiana vidi prvi put –bjelkasta kosa, oči crne poput ugljena, grube crte lica, kao da jeisklesan. U mislima je ugledao lice svog oca kako mu ga je pokazaoanđeo – bilo je mlado, bistro, pozorno i pohlepno. I tada je shvatio.„Ti”, reče, „ti si Valentineov sin. Moj brat.”Ali Sebastian nije više stajao ispred njega; naglo mu se našao iza

leđa, rukama mu obuhvativši ramena kao da ga želi zagrliti, no šakeje stisnuo u pesnice. „Zbogom, i vječni ti mir, brate”, bijesno je rekaopa trznuo rukama prema gore i stegnuo ih, presjekavši Jaceov dah.

Clary je bila isrcpljena. Tupa, pulsirajuća bol, popratna pojavacrtanja rune savezništva, zaposjela joj je prednji dio glave – imala jeosjećaj kao da netko unutra pokušava nogom srušiti vrata spogrešne strane.„Je li sve u redu?” Jocelyn je spustila ruku na Claryno rame. „Ne

izgledaš mi dobro.”Clary je spustila pogled i ugledala razgranatu crnu runu koja se

širila preko majčine nadlanice, blizankinju one s Lukeova dlana.Želudac joj se stegne. Uspijevala se nositi s činjenicom da bi se zanekoliko sati njezina majka mogla boriti s vojskom demona – alisamo kad bi svjesno potisnula tu pomisao svaki put kad bi sepojavila.„Samo se pitam gdje je Simon.” Clary je ustala. „Idem ga potražiti.„Tamo dolje?” Jocelyn se zabrinuto zagleda u gomilu. Sada se već

razrijedila, primijetila je Clary; bujica onih koji su dobili biljeg krozvrata navirala je na trg. Malachi je stajao pokraj vrata, usmjeravajućidonjosvjećane i sjenolovce; brončano lice bilo mu je ravnodušno.„Bit će sve u redu.” Mimo majke i Lukea Clary polako krene prema

stubama podija. „Odmah se vraćam.”Ljudi su se okretali i netremice promatrali kako se spušta niz stube i

brzo nestaje u mnoštvu. Mogla je osjetiti poglede na sebi, težinuzurenja. Pomno je promotrila gomilu, tražeći Lightwoodove iliSimona, no nije vidjela nikog poznatog, a bilo joj je vrlo teško bacitipogled ponad mnoštva s obzirom na njezinu visinu. Uzdahnuvši,kliznula je prema zapadnom dijelu Dvorane, gdje je gomila bila rjeđa.Čim se približila visokom nizu mramornih stupova, između dva

potpornja izleti ruka i povuče je u stranu. Clary je imala jedva tolikovremena da iznenađeno uhvati zrak i već je stajala u tami izanajvećeg potpornog stupa; leđa su joj dodirivala hladan mramornizid, dok ju je Simon čvrsto držao za ruke. „Nemoj vrištati, dobro? Tosam samo ja”, rekao je.„Naravno da neću vrištati. Nemoj biti smiješan.” Clary hitro pogleda

amo-tamo, pitajući se što se događa – između stupova mogla jevidjeti tek djeliće prostranijeg dijela Dvorane. „Čemu takav špijunskinastup u stilu Jamesa Bonda? Ionako sam te tražila.”

„Znam. Čekao sam da se spustiš s podija. Želio sam razgovarati stobom negdje gdje nas nitko ne može čuti.” Nervozno je liznuo usne.„Čuo sam što je Raphael rekao. Što želi.”„Oh, Simone.” Claryna ramena se objese. „Gle, ništa se nije

dogodilo. Luke ga je otpravio–”„Možda nije trebao”, reče Simon. „Možda je trebao dati Raphaelu

ono što je tražio.”Clary zatrepće. „Misliš, tebe? Nemoj biti glup. Nema šanse–”„Ima šanse.” Snažnije ju je stisnuo za ruke. „Želim to učiniti. Želim

da Luke kaže Raphaelu da pogodba vrijedi. Ili ću mu sam to reći.”„Znam što radiš”, negodovala je Clary. „Poštujem to i divim ti se

zbog toga. Ali ne moraš to učiniti, Simone, ne moraš. Ono štoRaphael traži je pogrešno i nitko te neće osuđivati zato što se neželiš žrtvovati za rat koji nije tvoj–”„Ali o tome se i radi”, reče Simon. „Raphael je u pravu. Ja sam

doista vampir, što neprekidno zaboravljaš. Ili jednostavno želišzaboraviti. Ja sam donjosvjećanin, a ti si sjenolovka i ovaj se rat tičenas oboje.”„Ali ti nisi poput njih–”„Ja sam jedan od njih.” Govorio je polako, odmjereno, kao da želi

biti posve siguran da Clary razumije svaku njegovu riječ. „I uvijek ćubiti. Ako se donjosvjećani u ovom ratu budu borili uz sjenolovce bezsudjelovanja Raphaelovog naroda, onda za Djecu noći neće bitimjesta u Vijeću. Ona neće biti dio svijeta koji Luke pokušava stvoriti,svijeta u kojem sjenolovci i donjosvjećani djeluju zajedno. Jesuzajedno. Vampiri će biti isključeni iz njega. Bit će neprijateljisjenolovaca. Ja ću biti tvoj neprijatelj.”„Nikad ti ne bih mogla biti neprijatelj.”„To bi me ubilo”, jednostavno prizna Simon. „Ali neću biti ni od

kakve koristi ako se povučem i pretvaram da nisam dio ovoga. Netražim tvoje dopuštenje. Volio bih da mi pomogneš, ali ako ne želiš,nagovorit ću Maiu da me odvede do vampirskog logora i predat ćuse Raphaelu. Jesi li razumjela?”Zurila je u njega. Tako ju je čvrsto držao za ruke da je u tkivu ispod

njegovih prstiju osjećala kako mu kola krv. Prešla je jezikom prekosuhih usana; bile su gorke. „Kako ti mogu pomoći?” šapnula je.

Kad joj je krenuo objašnjavati, podigla je prema njemu pogled punnevjerice. Odmahivala je glavom i prije no što je završio; kosa joj jeposkakivala naprijed-natrag, gotovo joj prekrivajući oči. „Ne”, rekla je.„To je luđačka ideja, Simone. To nije dar, nego kazna–”„Meni možda ne”, reče Simon i pogleda prema mnoštvu. Clary

ondje ugleda Maiu; promatrala ih je s izrazom neskrivene znatiželje.Bilo je očito da čeka Simona.Prebrzo, pomislila je Clary. Sve se ovo događa i više nego prebrzo.„To je bolje od druge mogućnosti, Clary.”„Ne...”„Možda mi uopće neće naškoditi. Mislim, već sam kažnjen, zar ne?

Ne mogu ući u crkvu, u sinagogu; ne mogu izgovoriti... ne moguizgovoriti sveta imena; ne mogu ostarjeti; već sam isključen iznormalnog života. Možda ovo neće ništa promijeniti.”„A možda hoće.”Pustio joj je ruke, zakrenuo šaku oko njezina boka i izvadio joj

Patrickovu stelu iz pojasa. Ispružio ju je prema njoj. „Clary”, reče.„Učini to za mene. Molim te.”Uzela je stelu umrtvljenim prstima i podigla je, dodirnuvši njezinim

vrhom Simonovu kožu tik iznad očiju. Prvi biljeg, bio je rekaoMagnus. Prvi ikada. Pomislivši na njega, počela je pomicati stelu kaošto se plesači pokrenu kad počne glazba. Crne linije iscrtavale su sepreko Simonova čela poput latica koje se otvaraju na ubrzanojsnimci. Kad je Clary dovršila, desna ju je ruka boljela i pekla, no kadse odmakla i stala zuriti, znala je da je nacrtala nešto savršeno,neobično i drevno, nešto iz samih početaka povijesti – blještalo jepoput zvijezde iznad Simonovih očiju. On je prstima prelazio prekočela, zadivljeno i zbunjeno.„Osjećam ga”, rekao je. „Poput opekline je.”„Ne znam što će se dogoditi”, šapnula je Clary. „Ne znam koje su

dugoročne nuspojave.”Sa smušenim polusmiješkom Simon podigne ruku i dodirne joj

obraz. „Nadajmo se da ćemo imati prilike otkriti.”

19PENUEL

Maia je šutjela većim dijelom puta do šume; glava joj je bilaspuštena i samo je povremeno pogledavala lijevo-desno,usredotočeno nabirući nos. Simon se pitao njuši li im ona put pazaključio da se to premda je zbilja možda pomalo čudno, svakakoračuna kao korisna vještina. Otkrio je i da se ne mora žuriti da održikorak s njom koliko se god brzo kretala. Čak i kad su stigli doutabane staze koja je vodila u šumu, po kojoj je Maia počela trčati –brzo, tiho, držeći se nisko – nije mu bio nikakav problem pratiti njezintempo. Bila je to jedina vampirska karakteristika u kojoj je iskrenouživao.No užitak je trajao prekratko: šuma je postala zbijenija i sada su

trčali između stabala preko izgaženog, bujnog tla punog gustogkorijenja i otpalog lišća. Grane iznad njih tkale su čipkaste uzorke nanebu osvijetljenom zvijezdama. Izbili su na proplanak posut golemimkamenjem koje je blještalo poput četvrtastih bijelih zubi. Tu i tamonalazile su se hrpe lišća, kao da ih je netko nagomilao divovskimgrabljama.„Raphaele!” Maia je sastavila krajeve dlanova ispred usta i dozivala

tako glasno da je poplašila ptice u krošnjama visoko iznad njih.„Raphaele, izađi!”Tišina. A onda – sjene zašušte: čuo se tih tapkav zvuk, poput

udaranja kiše po limenome krovu. Nagomilano lišće eksplodiralo je uminijaturne ciklone. Simon je čuo kako Maia kašlje; podigla je ruke,kao da želi otrti lišće s lica i očiju.Jednako naglo kao što se podigao vjetar se smirio. Na samo metar-

dva od Simona stajao je Raphael. Okruživala ga je skupina vampira– bili su blijedi i nepomični poput stabala na mjesečini. Izrazi lica bilisu im hladni, ogoljeni do otvorenog neprijateljstva. Simon jeprepoznao neke od njih iz hotela Dumort: sitnu Lily i plavokosogJacoba, čije se oči bile sužene poput sječiva. No jednak broj njihvidio je prvi put.Raphael je koraknuo naprijed. Koža mu je bila blijedožuta, oči

obrubljene crnim sjenama, ali nasmiješio se kad je ugledao Simona.„Svjetleniče”, tiho je rekao. „Došao si.”

„Došao sam”, reče Simon. „Ovdje sam, dakle... stvar je riješena.”„Nije riješena ni blizu, svjetleniče.” Raphael je pogledao Maiu.

„Likantropkinjo”, reče, „vrati se vođi svog čopora i zahvali mu što jepromijenio mišljenje. Reci mu da će se Djeca noći boriti uz njegovnarod na Brocelindskoj ravnici.”Maino lice bilo je napeto. „Luke nije promijenio–”Simon je žurno prekine. „U redu je, Maia. Idi.”Oči su joj bile svjetlucave i tužne. „Simone, promisli”, rekla je. „Ne

moraš to učiniti.”„Da, moram.” Simonov glas bio je odlučan. „Maia, hvala ti mnogo

što si me dovela ovamo. A sada idi.”„Simone–”Spustio je glas. „Ako ne odeš, ubit će nas oboje i sve ovo će biti

uzaludno. Idi. Molim te.”Kimnula je i okrenula se, pritom se preobrazivši; u jednom je

trenutku još bila krhka djevojka kojoj su pletenice s čvorićimaposkakivale na ramenima, a već u sljedećem je udarila o tlo trčeći nasve četiri kao hitra i tiha vukodlačica. Odjurila je s proplanka i nestalau tmini.Simon se ponovo okrenuo prema vampirima – i zamalo kriknuo;

Raphael je stajao odmah ispred njega, desetak centimetara dalje.Izbliza mu je koža izdajnički otkrivala tamne ornamente gladi. Simonse sjeti one noći u hotelu Dumort – lica koja su se pojavljivala izmraka, smijeha koji se začuje pa nestane, mirisa krvi – i zadrhti.Raphael je ispružio ruke prema njemu i uhvatio ga za ramena;

stisak njegovih varavo krhkih ruku bio je željezan. „Podigni glavu”,rekao je, „i gledaj u zvijezde; tako će biti lakše.”„Dakle, doista ćeš me ubiti”, reče Simon. Na svoje iznenađenje nije

bio uplašen, pa čak ni osobito uznemiren; sve kao da se usporilo ipostalo savršeno bistro. Istodobno je bio svjestan svakog lista nagranama iznad sebe, svakog sićušnog oblutka na tlu, svakog paraočiju koji ga je promatrao.„A što si mislio?” reče Raphael – malko tužno, pomisli Simon. „Nije

to ništa osobno, uvjeravam te. Kao što sam već rekao – odveć siopasan da ti dopustimo da nastaviš živjeti takav. Da sam znao štoćeš postati–”„Nikad mi ne bi dao da se iskopam iz groba. Znam”, reče Simon.

Raphael mu uhvati pogled. „Svi čine ono što moraju kako bipreživjeli. Po tome smo čak i mi poput ljudi.” Njegovi igličasti zubikliznu mu iz ležišta poput preciznih britvi. „Budi miran”, reče. „Bit ćebrzo.” Nagnuo se naprijed.„Čekaj”, reče Simon, a kad se namršteni Raphael povuče, oglasi se

ponovo, sada snažnije: „Čekaj. Nešto ti moram pokazati.”Raphael tiho zasikće. „Bit će bolje za tebe da se ne radi samo o

otezanju, svjetleniče.”„Ne radi se o tome. Mislim da nešto moraš vidjeti.” Simon digne

ruku i pomakne kosu s čela. Učinilo mu se to budalastim, čak iteatralnim potezom, ali uto se sjetio Clarynog očajničkog, blijedoglica dok je zurila u njega sa stelom u ruci i pomislio: Tjah, barem sampokušao, zbog nje.Raphael se istog trenutka zapanjio. Naglo se odmaknuo šireći oči,

kao da je Simon zamahnuo raspelom prema njemu. „Svjetleniče, tkoti je to napravio?” bijesno je rekao.Simon je samo zurio. Nije bio siguran kakva će biti reakcija, ali to

nije očekivao.„Clary, naravno”, reče Raphael, odgovarajući na vlastito pitanje.

„Jedino bi se s moći kao što je njezina moglo postići ovo – vampir sbiljegom, i to takvim biljegom–”„Kakvim biljegom?” reče Jacob, vitak plavokos mladić koji je stajao

tik iza Raphaela. I drugi su vampiri zurili, a na licima im se miješalazbunjenost i rastući strah. Što god da je uplašilo Raphaela, pomislioje Simon, sigurno je uplašilo i njih.„Ovaj biljeg”, reče Raphael, ne skidajući pogled sa Simona, „nije

jedan od onih iz Sive knjige. Stariji je čak i od nje. To je jedan oddrevnih biljega, nacrtan Stvoriteljevom vlastitom rukom.” Podigao jeruku kao da želi dotaknuti Simonovo čelo, ali činilo se da se ne možedo kraja prisiliti na to; ruka mu je na trenutak lelujala u zraku, a ondamu padne na bok. „Postoje priče o takvim biljezima, ali nikad ih jošnisam vidio. A ovaj...”Simon reče: „‘Tko ubije Kajina, sedmerostruka osveta na njemu će

se izvršiti! I Jahve stavi znak na Kajina, da ga tko, našavši ga, neubije.11‘ Možeš me pokušati ubiti, Raphaele. Ali ne bih ti topreporučio.”

„Kajinov biljeg?” reče Jacob u nevjerici. „Taj biljeg na tebi je Kajinovbiljeg?”„Ubij ga”, reče crvenokosa vampirica koja je stajala blizu Jacoba.

Govorila je s jakim naglaskom – ruskim, pomislio je Simon, ali nijebio siguran. „Svejedno ga ubij.”Na Raphaelovom se licu gnjev miješao s nevjericom. „Neću”, rekao

je. „Svako zlo koje mu se učini počinitelju će se vratitisedmerostruko. To je u biti biljega. Naravno, ako netko od vas želipreuzeti taj rizik, samo izvolite.”Nitko se nije pomaknuo ni išta rekao.„Tako sam i mislio”, reče Raphael. Pogledom je odmjerio Simona.

„Kao zla kraljica u bajci, Lucian Graymark mi je poslao otrovanujabuku. Pretpostavljam da se nadao kako ću ti nauditi i tako požnjetikaznu koja bi uslijedila.”„Ne”, reče brže-bolje Simon. „Ne... Luke čak i ne zna što sam

napravio. Njegov je postupak bio iskren. Moraš ga ispoštovati.”„Dakle, to je tvoja odluka?” Simon pomisli kako je u načinu na koji

ga Raphael promatra po prvi put i nešto drugo osim prezira. „Ovonije jednostavna zaštitna čarolija, svjetleniče. Znaš li što je bilaKajinova kazna?” Govorio je tiho, kao da Simonu odaje tajnu. „‘Stogabudi proklet na zemlji. Vječni ćeš skitalica biti.12‘„„Onda ću skitati ako stvari tako stoje.”, reče Simon. „Učinit ću ono

što moram.”„Sve to”, reče Raphael, „sve to samo za nefile.”„Ne samo za nefile”, reče Simon. „Činim to i za vas. Pa čak i ako to

ne želite.” Podigao je glas kako bi ga čuli i nijemi vampiri koji su ihokruživali. „Bili ste zabrinuti da će ostali vampiri ako saznaju što mise dogodilo, pomisliti kako bi i njima sjenolovačka krv moglaomogućiti da podnesu danje svjetlo. Ali tu moć nemam zbog toga,već zbog nečega što je učinio Valentine. Zbog njegovaeksperimenta. On je to prouzročio, ne Jace. I ne može se ponoviti.To se više nikad neće dogoditi.”„Mislim da govori istinu”, reče Jacob na Simonovo iznenađenje.

„Poznajem Djecu noći, nekoliko njih koji su okusili sjenolovce.Nijedan od njih nije razvio sklonost prema sunčevoj svjetlosti.”„To je bila jedina stvar zbog koje ste odbijali pomoći sjenolovcima”,

reče Simon, okrenuvši se ponovo prema Raphaelu. „Ali sada, sada

kad su me poslali k vama–” Pustio je da nedovršeni ostatak rečeniceostane visjeti u zraku.„Nemoj me pokušavati ucijeniti, svjetleniče”, reče Raphael. „Kada

Djeca noći nešto dogovore, onda to i ispoštuju ma koliko god teško stim izlazili na kraj.” Lagano se osmjehnuo; igličasti zubi zasvjetlucalisu mu u tami. „No ima još jedna stvar”, reče. „Želim da sadnaposljetku povučeš potez kojim ćeš dokazati da si doista postupio udobroj vjeri.” Naglasak na posljednje dvije riječi bio je pun hladnoće.„O čemu se radi?” upitao je Simon.„Mi nećemo biti jedini vampiri koji ćemo se boriti u bitci Luciana

Graymarka”, reče Raphael. „I ti ćeš u borbu.”

Jace je otvorio oči usred srebrnog vrtloga. Usta su mu bilaispunjena oporom tekućinom. Nakašljao se, pitajući se na trenutakutapa li se – ali ako se i utapao, bilo je to na suhom. Sjedio jeuspravno, oslonjen na stalagmit, a ruke su mu bile vezane naleđima. Ponovo se nakašljao, a usta mu se ispune okusom soli. Neutapa se, shvatio je, samo ga guši krv.„Jesi se probudio, braco?” Sebastian je kleknuo ispred njega s

konopcem u rukama; osmijeh mu je bio poput isukanog noža. „Fino.Na trenutak sam se uplašio da sam te ubio malko prebrzo.”Jace okrene glavu u stranu i na tlo ispljune mnogo krvi. Osjećao se

kao da mu je u glavi balon koji mu nadima lubanju. Srebrnasti vrtlogiznad njegove glave polako se zaustavio, pretvorivši se u blistavukompoziciju zvijezda vidljivu kroz rupu u stropu špilje. „Čekašposebnu prigodu da me ubiješ? Stiže nam Božić.”Sebastian ga zamišljeno pogleda. „Drzak si. To nisi naučio od

Valentinea. Što si naučio od njega? Čini mi se da te nije pretjeranopodučavao borbi.” Nagnuo se bliže. „Znaš li što mi je dao za devetirođendan? Lekciju. Naučio me da ako zariješ nož u određeno mjestona ljudskim leđima, možeš probosti srce i presjeći kralježnicu, sveodjednom. Što si ti dobio za deveti rođendan, anđelčiću? Kolačić?”Deveti rođendan? Jace s mukom proguta slinu. „Daj mi reci, u kojoj

te je rupi držao dok sam ja odrastao? Jer se ne sjećam da sam teviđao na posjedu.”„Odrastao sam u ovoj dolini.” Sebastian trzne bradom prema izlazu

iz špilje. „Kad bolje razmislim, ni ja tebe nisam viđao ovdje. Premda

sam znao za tebe. Kladim se da ti nisi znao za mene.”Jace je odmahnuo glavom. „Valentine nije bio baš sklon hvaliti se

tobom. Pitam se zašto.”Sebastianove oči bijesnu. Sada je bilo lako vidjeti koliko je sličan

Valentineu; ista neobična kombinacija srebrnobijele kose i crnihočiju, iste pravilne kosti koje bi na drugom, manje markantnom licuizgledale krhko. „Znao sam sve o tebi”, reče. „Ali ti ne znaš ništa, zarne?” Ustao je. „Želio sam da ostaneš živ da vidiš ovo, braco”, reče.„Pa gledaj, dobro gledaj.” Pokretom tako brzim da ga je bilo gotovonemoguće uočiti izvadio je mač iz korica za pojasom. Imao jesrebrnu dršku i, baš kao i Mač smrtnika, sjajio se mutno i tamno.Zvjezdani uzorak bio je urezan u crno sječivo koje je kad jeSebastian okrenuo mač, odrazilo pravu svjetlost zvijezda i bljesnulopoput vatre.Jace je zadržao dah. Pitao se želi li ga Sebastian naprosto ubiti; ali

ne, već bi ga bio ubio dok je bio u nesvijesti da je imao takvunamjeru. Promatrao ga je kako kreće prema središtu komore slakoćom noseći mač premda je izgledao poprilično težak. Misli sumu se komešale. Kako to da je Valentine imao još jednog sina? Tkomu je majka? Netko iz Kruga? Je li stariji ili mlađi od njega?Sebastian je stigao do golemog crvenkastog stalagmita u središtu

komore. Činilo se da je zapulsirao kad mu je prišao, a dim unutarnjega vrtložio se brže. Sebastian je napola sklopio oči i podigao mač.Nešto je izgovorio – riječ na grubom demonskom jeziku – pa snažnoi brzo, vodoravno zasjekao po stalagmitu.Odrezani vrh stalagmita otpadne. Unutra je bilo šuplje kao u

epruveti; sve je bilo ispunjeno s mnogo crnog i crvenog dima, koji seuskovitlao poput plina koji istječe iz probušenog balona. Čula sehuka; nije se radilo o zvuku koliko o nekoj vrsti eksplozivnog pritiska.Jace osjeti da su mu se uši začepile. Iznenada je teško disao.Poželio je razderati ovratnik košulje, ali nije mogao pomaknuti ruke:bile su mu odveć čvrsto vezane na leđima.Sebastian je bio napola zakriven crveno-crnim stupom što je kuljao

uvis, uvijao se i komešao. „Gledaj!” viknuo je zažarena lica. Oči sumu plamtjele, a bijela mu je kosa lepršala na sve jačem vjetru. Jacese upitao je li njegov otac tako izgledao kad je bio mlad: užasno, aipak na neki način iznimno dojmljivo. „Svjedoči Valentineovoj vojsci!”

Glas mu se tada utopio u nečemu što je zvučalo poput plime kojaudara o obalu, poput loma golemog vala koji nosi masu krhotina,zdrobljene kosti čitavih gradova, bujicu moćne i zle sile. Golemi stupcrnila kovitlao se, hrupio i vijorio, istječući iz slomljenog stalagmita;strujao je uvis prema procjepu u stropu špilje i izlazio kroz njega.Demoni. Uzdizali su se vrišteći, urlajući i režeći – bili su proključalamasa kliješta, pandži, zubi i plamtećih očiju. Jace se sjetio kako suse dok je stajao na palubi Valentineova broda, nebo, zemlja i morepretvorili u noćnu moru; ovo je bilo još gore – kao da se Zemljarastvorila i sad pakao kulja iz nje. Demoni su smrdjeli kao tisućeraspadnutih leševa. Jace je uvijao ruke jednu oko druge, uvijao ih jesve dok mu se konopac nije urezao u zapešća koja su prokrvarila. Uustima mu se pojavi opori okus i počne se bespomoćno gušiti krvlju ižučnom kiselinom dok su se posljednji demoni uzdizali i nestajaliiznad njega poput tamne poplave užasa koja je sakrila zvijezde.Jace pomisli kako je moguće da se bio onesvijestio na minutu-dvije.

Neko je vrijeme svakako bio u crnilu – vrištanje i urlanje iznad njegaje utihnulo i činilo mu se da visi u zraku, pričvršćen između neba izemlje; osjećaj odvojenosti bio je nekako... umirujući.Nestao je prebrzo. Jace se uz tresak vratio u svoje tijelo – zapešća

su ga žestoko boljela, ramena su mu bila istegnuta unatrag, a smraddemona tako je nesnosno ispunio zrak da je okrenuo glavu u stranu ibespomoćno povratio. Začuo je hladno smijuljenje i podigao pogled,s mukom progutavši kiselinu nakupljenu u grlu. Sebastian je kleknuoiznad njega, opkoračivši mu noge; oči su mu sjale. „Dobro je, braco”,reče. „Otišli su.”Jaceove su oči vrludale, grlo mu je bilo ranjeno. Promuklo je

progovorio: „Rekao je u ponoć. Valentine je rekao da otvoriš vrata uponoć. Ne može biti da je već toliko.”„Uvijek sam računao da je u ovakvim situacijama bolje tražiti oprost

nego dopuštenje.” Podigao je pogled prema sada praznom nebu.„Do Brocelindske ravnice bi trebali stići za pet minuta, podosta brženego otac do jezera. Želim vidjeti prolivenu nefilsku krv. Želim da sesvijaju i umiru na tlu. Zaslužili su biti osramoćeni prije nego što ih sepomiluje.„Zar zbilja misliš da nefili imaju tako malo šanse protiv demona?

Nije da su nepripremljeni–”

Sebastian odbaci njegove riječi kratko odmahnuvši rukom. „Misliosam da nas slušaš. Zar nisi razumio plan? Zar ne znaš što će mojotac učiniti?”Jace je šutio.„Bilo je lijepo od tebe što si me one noći odveo do Hodgea”, reče

Sebastian. „Da nije otkrio kako je Zrcalo koje tražimo zapravo jezeroLyn, nisam siguran da bi ova noć bila moguća. Jer tko god sa sobomima prva dva Instrumenta smrtnika i stajao pred Zrcalom smrtnika,može iz njega dozvati anđela Raziela baš kao što je to učiniosjenolovac Jonathan prije tisuću godina. A kad anđeo izađe, odnjega se može zahtijevati jedna stvar. Jedna zadaća. Jedna...usluga.”„Usluga?” Jacea prožme hladnoća. „Valentine će zahtijevati poraz

sjenolovaca na Brocelindu?”Sebastian je ustao. „Tako bi samo protratio zahtjev”, rekao je. „Ne.

Zahtijevat će da svi sjenolovci koji nisu pili iz Kaleža smrtnika – svioni koji nisu njegovi sljedbenici – budu lišeni moći. Više neće bitinefili. A kao takvi, s biljezima koje nose...” Osmjehnuo se. „Postat ćeOtpisani, laka lovina demonima, a oni donjosvjećani koji nisupobjegli bit će brzo istrijebljeni.”U Jaceovim ušima odzvanjao je škripav, metalan zvuk. Vrtjelo mu

se. „Čak ni Valentine”, rekao je, „čak ni Valentine ne bi učinio takvošto–”„Daj, molim te”, reče Sebastian. „Zar zbilja misliš da moj otac ne bi

proveo u djelo ono što je isplanirao?”„Naš otac13”, reče Jace.Sebastian spusti pogled prema njemu. Kosa mu je bila poput bijele

aureole; izgledao je kao zli anđeo koji je slijedio Lucifera iz raja.„Ispričavam se”, rekao je s ponešto ironije. „Je l’ ti to moliš?”„Ne. Rekao sam naš otac. Mislio sam na Valentinea. On nije tvoj,

nego naš otac.”Jedan je trenutak Sebastianovo lice bilo bezizražajno, a onda mu

se kut usana naglo podigne. Cerio se. „Budala si ti, anđelčiću,jelda?” rekao je. „Baš kao što je moj otac uvijek govorio.”„Zašto me uvijek tako zoveš?” ljutito je upitao Jace. „Zašto lupetaš

o anđelima–”

„Bože, ti zbilja ništa ne znaš, zar ne?” reče Sebastian. „Je li ti mojotac ikad rekao makar i riječ koja nije bila laž?”Jace je odmahnuo glavom. Natezao je konopac kojim su mu bila

vezana zapešća, ali svaki put kad bi ga povukao, kao da ga jestezao još čvršće. U svakom prstu osjećao je kako mu pulsira srce.„Kako znaš da nije lagao tebi?”„Zato što sam njegova krv. Isti sam kao on. Kad njega ne bude, ja

ću upravljati Klavom.”„Da sam na tvom mjestu, ne bih se hvalio da sam isti kao on.”„A tu je i taj tvoj stav.” Sebastianov glas bio je ravnodušan. „Ja se

ne pretvaram da sam netko drugi. Ne ponašam se kao da samužasnut zato što moj otac radi što mora da bi spasio svoj narod, čaki ako ne želi – ili ako se mene pita, ne zaslužuje – biti spašen.Kakvog bi ti radije sina: dječaka koji je ponosan što si mu otac ilionog koji se skriva pred tobom zbog srama i straha?”„Ne bojim se Valentinea”, reče Jace.„Ne bi ga se ni trebao bojati”, reče Sebastian. „Trebaš se bojati

mene.”Zbog nečega u njegovu glasu Jace se prestane mučiti s konopcem

i podigne pogled. Sebastian je još uvijek držao svoj mač tamnogasjaja. Bila je to mračna, prekrasna stvar, mislio je Jace, čak i kad muje Sebastian spustio vrh mača iznad ključne kosti i malčice muzarezao Adamovu jabučicu.Jace je s naporom zadržavao mirnoću u glasu. „I što ćeš sad? Ubiti

me dok sam vezan? Zar te toliko plaši pomisao na obračun samnom?”Na Sebastianovu blijedom licu nije se moglo ništa vidjeti, ni tračak

osjećaja. „Ne predstavljaš mi prijetnju”, reče. „Ti si samo gnjavator.Dosadnjaković.”„Zašto mi onda ne odvežeš ruke?”Sebastian je posve nepomično zurio u njega. Izgledao je poput

kipa, pomislio je Jace, poput kipa nekog davno mrtvog kraljevića, kojije umro mlad i razmažen. I to je bila razlika između Sebastiana iValentinea; premda su obojica imala hladno, mramorno lice,Sebastianov je izraz odavao nekakav raspad, kao da ga je neštoizjelo iznutra.

„Nisam budala”, reče Sebastian, „ne možeš me namamiti. Ostaviosam te na životu samo toliko da vidiš demone. Kad sada umreš ivratiš se svojim anđeoskim precima, možeš im reći da za njih višenema mjesta na ovome svijetu. Iznevjerili su Klavu i ona ih više netreba. Sada imamo Valentinea.”„Ubit ćeš me zato što želiš da prenesem tvoju poruku Bogu?” Jace

je zavrtio glavom; vrh mača strugao mu je po vratu. „Luđi si nego štosam mislio.”Sebastian se samo osmjehne i gurne mač malko dublje. Progutavši

slinu, Jace osjeti kako mu se dušnik uleknuo pod vrhom sječiva.„Ako imaš kakvu pravu molitvu, braco, sada je vrijeme za nju.”„Nemam nikakvu molitvu”, reče Jace. „Ali imam poruku. Za našeg

oca. Hoćeš li mu je prenijeti?”„Naravno”, reče Sebastian ljubazno, ali nešto u načinu na koji je to

rekao, trenutak oklijevanja prije no što je progovorio potvrdio je onošto je Jace mislio.„Lažeš”, rekao je. „Nećeš mu prenijeti poruku jer mu nećeš reći što

si učinio. Nije tražio od tebe da me ubiješ i neće biti sretan kad tootkrije.”„Besmislica. Ti mu ništa ne značiš.”„Misliš da nikad neće saznati što mi se dogodilo ako me ubiješ

ovdje i sada. Reći ćeš mu da sam poginuo u bitci ili misliš da će sampretpostaviti da se to dogodilo. Ali griješiš ako misliš da neće znati.Valentine uvijek zna.”„Nemaš ti pojma ni o čemu”, reče Sebastian, ali lice mu se napelo.Jace je nastavio govoriti, koristeći do kraja nastalu prednost. „Ne

možeš sakriti ono što namjeravaš učiniti. Postoji svjedok.”„Svjedok?” Sebastian je izgledao gotovo iznenađeno, što Jace

ocijeni malom pobjedom. „O čemu ti pričaš?”„O gavranu”, reče Jace. „Gledao nas je iz mraka. On će sve otkriti

Valentineu.”„Hugo?” Sebastian hitro podigne pogled; premda se gavrana nigdje

nije moglo vidjeti kad je Sebastian ponovo pogledao Jacea, lice muje bilo puno sumnje.„Ako Valentine sazna da si me ubio dok sam bio svezan i

bespomoćan, zgadit ćeš mu se”, reče Jace, slušajući kako mu glas

poprima prizvuk očevog; tako je Valentine govorio kad je nešto želio:tiho i uvjerljivo. „Nazvat će te kukavicom. Nikad ti neće oprostiti.”Sebastian je šutke zurio u Jacea; usne su mu se nekontrolirano

trzale, a mržnja mu je ključala u očima poput otrova.„Odveži me”, reče Jace tiho. „Odveži me i bori se protiv mene. To je

jedini način.”Sebastianove su se usne ponovo snažno trznule i Jace pomisli da

je ovoga puta otišao predaleko. Sebastian je odmaknuo mač ipodigao ga; mjesečina se odbije s njega i rasprsne se u tisućesrebrnih čestica, srebrnih poput zvijezda, srebrnih poputSebastianove kose. On u gnjevu otkrije zube pa vrteći mač, obrušiga te oštrim zviždukom zapara noćni zrak.

* * *Držeći stelu, Clary je sjedila na stubama podija u Dvorani

Sporazuma. Nikad se nije osjećala tako usamljeno. Dvorana je bilasasvim prazna. Kad su svi ratnici prošli kroz Portal, Clary je posvudatražila Isabelle, ali nije ju mogla pronaći. Aline joj je rekla da jeIsabelle vjerojatno u kući Penhallowovih. Ondje bi Aline i nekolikodrugih tinejdžera trebalo paziti na najmanje desetak djece, premladeza borbu. Pokušala je nagovoriti Clary da ode onamo s njom, aliClary je odbila. Možda ne bi pronašla Isabelle, a radije će biti samanego sa strancima. Tako je bar mislila. Sjedeći ovdje, shvatila je daje tišina i praznina sve više deprimiraju. Ipak, nije se micala. Kolikogod je mogla, pokušavala je ne misliti na Jacea, ne misliti naSimona, ne misliti na majku, Lukea i Aleca – a jedini način da nemisli na njih bio je, otkrila je, da ostane nepomična, zuri u mramornuploču na podu i uvijek iznova broji raspukline na njoj.Bilo ih je šest. Prva, druga, treća. Četvrta, peta, šesta. Završila je

brojanje pa počela ponovo ispočetka. Prva–Nebo iznad nje je eksplodiralo.Ili je bar tako zvučalo. Clary je zabacila glavu i zagledala se uvis

kroz proziran krov Dvorane. Trenutak ranije nebo je bilo mračno;sada se pretvorilo u uzburkanu masu plamena i crnila, kroz koju seprobijalo ružno narančasto svjetlo. Po njemu su se kretali stvorovi –odvratni stvorovi koje Clary nije željela vidjeti, stvorovi zbog kojih jebila zahvalna što joj je tama zastirala pogled. Povremeni bljeskovi bilisu dovoljno strašni.

Dok je demonska vojska prolazila, krovni se prozor mreškao ipovijao, kao da je izložen užasnoj vrućini. Naposljetku se začulonešto poput pucnja iz vatrenog oružja, a u staklu se pojavila golemapukotina, šireći se u manje raspukline nalik paukovoj mreži. Clary sesagnula, prekrivši glavu rukama, dok je oko nje padala staklena kišapoput suza.

Već su bili nadomak bojnog polja, kad se začuo zvuk koji jezaparao noć. U jednom je trenutku šuma bila tiha kao da je tamasama, a već u sljedećem nebo je osvijetlio pakleni narančasti sjaj.Simon je posrnuo i zamalo pao; uhvatio se za deblo kako bi vratioravnotežu i pogledao uvis, jedva vjerujući u ono što vidi. Oko njega idrugi su vampiri zurili u nebo; njihova blijeda lica sličila su cvjetovimau noćnom cvatu koji se uzdižu kako bi uhvatili mjesečinu, dok sustravični prizori jedan za drugim šarali nebo.

* * *„Neprestano gubiš svijest”, reče Sebastian. „To je iznimno

zamorno.”Jace je otvorio oči. Bol mu probode glavu. Podigao je ruku kako bi

dodirnuo rub lica, shvativši pritom da mu ruke više nisu vezane.Komad konopca visio mu je sa zapešća. Dlan koji je odmaknuo s licabio je crn – bila je to krv, tamna na mjesečini.Pogledao je oko sebe. Više nisu bili u špilji: ležao je na mekoj zemlji

i travi u dolini nedaleko od kamene kuće. Mogao je čuti strujanjerječice koja je očito bila vrlo blizu. Tri isprepletene grane iznad njegadjelomično su zaklanjale mjesečinu, ali ipak je bilo poprilično svijetlo.„Ustani”, reče Sebastian. „Imaš pet sekundi prije no što te ubijem

na mjestu.”Jace je ustao nešto polaganije, brzinom koja, ocijenio je, može

proći. Još je osjećao laganu vrtoglavicu. Boreći se za ravnotežu,ukopao je pete čizama u meku zemlju, pokušavajući se maloustabiliti. „Zašto si me odvukao van?”„Zbog dvije stvari”, reče Sebastian. „Prvo, uživam te nokautirati.

Drugo, bilo bi loše za obojicu da okrvavimo pod one špilje. Vjeruj mi.A ja namjeravam proliti mnogo tvoje krvi.”Jace opipa pojas i prožme ga malodušje. Ili mu je većina oružja

ispala dok ga je Sebastian vukao kroz tunele, ili ga je, što je bilo

vjerojatnije, Sebastian bacio. Ostao mu je samo bodež. Kratka,prekratka oštrica nije se mogla mjeriti s mačem.„Nije ti neko oružje”, nacerio se Sebastian, blijed u tmini pod

mjesečevim blještavilom.„Ne mogu se boriti s time”, rekao je Jace, pokušavajući zvučati što

drhtavije i nervoznije.„Baš šteta.” Cereći se, Sebastian se primaknuo Jaceu. Mač je

držao nemarno, teatralno bezbrižno, vrhovima prstiju laganoudarajući po dršku. Bolje prilike za napad, pomislio je Jace,vjerojatno neće biti. Zamahnuo je rukom i što je snažnije mogao,udario Sebastiana posred lica.Ispod zglobova njegovih prstiju krenula je kost. Sebastian je odletio

unazad i ispružio se na zemlji, ispustivši pritom mač koji je jurnuvšinaprijed, Jace uhvatio. Samo sekundu kasnije Jace je držao mačiznad Sebastiana.Iz Sebastianova nosa curila je krv, ostavljajući mu grimizni trag

preko lica. Podigao je ruku i povukao ovratnik u stranu, otkrivajućiblijedo grlo. „Hajde”, reče. „Ubij me već jednom.”Jace je oklijevao. Nije želio oklijevati, ali opet je osjećao tu iritantnu

nevoljkost da ubije nekog tko bespomoćno leži pred njim. Sjetio seValentineova provociranja tamo kod Renwicka, kako ga je izazivaoda ga ubije, što Jace nije mogao učiniti. Ali Sebastian je bio ubojica.Ubio je Maxa i Hodgea.Jace podigne mač.A Sebastian šikne uvis brže od oka. Činilo se da je poletio – izveo

je elegantan salto unatrag i graciozno se prizemljio u travi, ni polametra dalje. Odmah potom nogom je udario Jaceovu ruku i izbio mumač koji se zavrtio u zraku, gdje ga je Sebastian, smijući se,dohvatio pa njime silovito zamahnuo prema Jaceovu srcu. Jaceskoči unatrag, a sječivo fijukne tik ispred njega, razrezavši muprednji dio košulje. Osjetio je oštru bol, a zatim i krv koja mu jenavrla iz plitke posjekotine na prsima.Sebastian se zasmijuljio, napredujući prema Jaceu, koji je pak

uzmicao i pipkajući iz pojasa izvukao svoj nedostatan bodež. Gledaoje oko sebe, očajnički se nadajući da će pronaći nešto drugo što bimogao upotrijebiti kao oružje – dugačak štap, bilo što. No uokolo nijebilo ničeg osim trave, rječice koja je protjecala i stabala koja su iznad

njega širila guste grane u zelenu mrežu. Iznenada sjetio seMalachijeve konfiguracije u koju ga je bila zarobila Inkvizitorica. NijeSebastian jedini koji može skakati.Sebastian ponovo zamahne mačem prema njemu, ali Jace je već

skočio – okomito u zrak. Najniža grana nalazila se na visini od okopet metara; dohvatio ju je i zanjihao se uvis prema njoj. Kleknuvši nagranu, ugledao je Sebastiana kako se okreće oko sebe pa podižepogled. Jace hitne bodež i začuje Sebastianov krik. Zadihano seuspravio–A Sebastian se iznenada nade na grani pokraj njega. Blijedo mu se

lice žarilo od gnjeva, a iz ruke kojom je bio držao mač tekla je krv.Mač je očito bio ispustio u travu, no time su samo izravnali snage,pomislio je Jace, jer ni on više nije imao bodež. Sa stanovitim jezadovoljstvom uočio da je Sebastian po prvi put izgledao ljutito –ljutito i iznenađeno, kao da ga je ugrizao ljubimac kojeg je smatraokrotkim.„To je bilo zabavno”, reče Sebastian. „Ali sada je gotovo.”Bacio se na Jacea – obuhvatio ga je oko struka i srušio s grane.

Padali su pet metara stisnuti jedan uz drugog, silovito se grabeći, ižestoko udarili u zemlju, tako žestoko da je Jace vidio sve zvijezde.Ščepao je Sebastianovu ozlijeđenu ruku i zario prste u nju;Sebastian je dreknuo i udario Jacea nadlanicom po licu. Slana krvispunila je Jaceova usta i gušila ga dok se kotrljao po zemlji saSebastianom, izmjenjujući s njime snažne udarce.Iznenada ga strese ledena hladnoća; niz blagu su se kosinu

otkotrljali u rječicu i sada napola ležali u vodi. Sebastian je dahtao,pa Jace iskoristi priliku – s obje mu je ruke uhvatio vrat i čvrsto gastisnuo. Gušeći se, Sebastian je ščepao Jaceovo desno zapešće inaglo ga potegnuo, dovoljno snažno da mu popucaju kosti. Jaceu sečinilo da mu krik dolazi iz daljine, a Sebastian je koristeći prednost,nemilosrdno svijao slomljeno zapešće sve dok ga Jace nijeoslobodio stiska i sa stravičnom boli u ruci pao na leđa u hladanmulj.Napola klečeći na Jaceovim prsima, jedno koljeno snažno ukopavši

u njegova rebra, Sebastian se cerio. Oči su mu svijetlile crno-bijelimsjajem kroz masku od blata i krvi. Nešto je zasvjetlucalo u njegovoj

desnoj ruci. Jaceov bodež. Zasigurno ga je pokupio u travi. Vrh muje ležao točno iznad Jaceova srca.„I evo nas upravo tamo gdje smo bili prije pet minuta”, reče

Sebastian. „Imao si priliku, Waylande. Možda posljednja riječ?”Jace je zurio u njega; iz usta mu je tekla krv, oči su ga pekle od

znoja i osjećao je samo praznu potpunu iscrpljenost. Zar će doistasada i ovako umrijeti? „Wayland?” rekao je. „Znaš da to nije mojeprezime.”„Pripada ti isto koliko i prezime Morgenstern”, reče Sebastian.

Nagnuo se naprijed, prenoseći težinu na bodež. Njegov vrh probijeJaceovu kožu i provuče mu kroz tijelo žareću, oštru bol. Sebastianmu je približio lice na samo nekoliko centimetara i počeo siktavošaptati: „Zar si doista mislio da si Valentineov sin? Zar si doistamislio da je cmizdrav, jadan stvor poput tebe dostojan da budeMorgenstern, da bude moj brati” Zabacio je bijelu kosu, otežalu odznoja i riječne vode. „Ti si podmetnuto dijete”, rekao je. „Moj je otacrazrezao leš da dođe do tebe i učini te jednim od svojiheksperimenata. Pokušao te odgojiti kao vlastitog sina, ali bio siodveć slab da bi mu bio od ikakve koristi. Nisi mogao biti ratnik. Biosi nitko i ništa. Promašaj. Zato te utrapio Lightwoodovima, nadajućise da ćeš mu jednom biti od neke koristi, kao varka. Ili mamac.Nikad te nije volio.”Jace žmirne nagrizenim očima. „Onda si...”„Ja sam Valentineov sin. Jonathan Christopher Morgenstern. Nikad

nisi imao nikakvo pravo na to ime. Ti si prikaza. Lažnjak.” Oči su mubile crne i sjajne poput ljuštura mrtvih kukaca i Jace iznenada, kao usnu, začuje majku – samo što ona, zapravo, nije bila njegova majka– kako govori: Jonathan više nije djetešce. Više nije čak ni čovjek; onje čudovište.„Ti si onaj”, Jaceu se stegnulo grlo, „onaj s demonskom krvlju. Ne

ja.”„Točno tako.” Bodež klizne još jedan milimetar u Jaceovo tkivo.

Sebastian se i dalje cerio; bio je to neprirodan osmijeh, poput onihna mrtvačkim glavama. „Ti si anđelčić. Morao sam slušati sve o tebi.Ti i tvoje lijepo anđeosko lice, tvoje uglađeno ponašanje, tvoji krhki,krhki osjećaji. Nisi mogao vidjeti ni pticu kako ugiba, a da nezaplačeš. Nikakvo čudo što te se Valentine sramio.”

„Ne.” Jace je zaboravio na krv u ustima, zaboravio je na bol. „Ti sitaj kojeg se srami. Misliš da te nije želio povesti na jezero jer si mutrebao ovdje? Da otvoriš vrata u ponoć? Kao da nije znao da nećešmoći čekati. Nije te poveo sa sobom jer bi se sramio pokazati anđelušto je učinio. Sramio bi se pokazati mu što je stvorio. Pokazati mutebe.” Jace je podigao pogled prema Sebastianu – mogao je osjetitisjaj pobjedonosnog, strašnog sažaljenja u svojim očima. „On zna danema ničeg ljudskog u tebi. Možda te voli, ali te i mrzi–”„Zaveži!” Sebastian pogura bodež, okrećući držak. Jace se uz krik

savije unatrag, a užasna ga bol zabljesne poput munje. Umrijet ću,pomislio je. Umirem. To je to. Pitao se je li mu srce već probodeno.Nije se mogao pomaknuti, nije mogao disati. Sada je znao kako jeleptiru kojeg pribodu na ploču. Pokušao je govoriti, pokušao je izustitiime, ali iz usta mu je izašlo samo još krvi.No Sebastian kao da mu je čitao iz očiju. „Clary. Skoro sam

zaboravio. Zaljubljen si u nju, zar ne? Sram zbog tvojih odvratnihincestuoznih nagona te zacijelo ubijao. Prava šteta što nisi znao da tiona zapravo nije sestra. Mogao si provesti ostatak života s njomsamo da nisi bio tako glup.” Sagnuo se i snažnije gurnuo bodež,oštricom zagrebavši po kosti. Progovorio je Jaceu na uho glasommekim poput šapta: „I ona je voljela tebe. Imaj to na umu dokumireš.”Tama je navirala s rubova Jaceova vidokruga kao boja koja se

razlijeva po fotografiji, zastirući mu sliku pred očima. Odjednom višenije osjećao nikakvu bol. Nije osjećao ništa, čak ni Sebastianovutežinu – kao da je plutao. Sebastian, čije je lice lebdjelo nad njim,bijelo u tami, podigao je bodež. Nešto jarkozlatno zasvjetlucalo je nanjegovu zapešću, kao da nosi narukvicu. Ali nije to bila narukvica jerse pomicalo. Sebastian iznenađeno pogleda ruku, a bodež ispadneiz njegova olabavljena stiska i čujno padne u mulj.A onda i sama šaka, otkinuta od zapešća, muklo padne pokraj

bodeža.Jace je u čudu promatrao kako je Sebastianova otrgnuta šaka

odskočila i zaustavila se ispred para visokih crnih čizama na tankimnogama, koje su prelazile u vitak trup nad kojim se nalazilo poznatolice uokvireno slapovima crne kose. Odignute glave Jace je gledao uIsabelle. Bič joj je bio namočen krvlju; netremice je promatrala

Sebastiana, koji je zapanjeno otvorio usta i piljio u krvavi batrljaksvoje ruke.Isabelle se mrko osmjehnula. „To ti je za Maxa, gade.”„Kujo”, siknuo je Sebastian i skočio na noge, a Isabellein bič

ponovo šibne prema njemu nevjerojatnom brzinom. Izmaknuo se iveć ga nije bilo. Začulo se šuštanje – zacijelo je nestao u krošnjama,pomislio je Jace, no bilo mu je odveć bolno okrenuti glavu ipogledati.„Jace!” Isabelle je kleknula pokraj njega; u lijevoj joj je ruci sjala

stela. Oči su joj se caklile od suza. Zacijelo je izgledao prilično loše,pomislio je Jace, ako je Isabelle složila takav izraz.„Isabelle”, pokušao je govoriti. Želio joj je reći da ode, pobjegne, da

se bez obzira na to koliko bila sjajna, hrabra i vješta – a bila je sve to– ne može mjeriti sa Sebastianom. A nije bilo šanse da ćeSebastiana zaustaviti sitnica poput otkidanja šake. No iz Jaceova jegrla izišlo tek nekakvo grgoljenje.„Nemoj govoriti.” Osjetio je kako mu vrh njezine stele žari kožu na

prsima. „Bit ćeš dobro.” Drhtavo mu se osmjehnula. „Vjerojatno sepitaš kojeg vraga radim ovdje. Ne znam koliko znaš... Ne znam što tije Sebastian rekao... Ali ti nisi Valentineov sin.” Iratze je bila gotovodovršena i Jace je već osjećao kako bol slabi. Lagano je kimnuo,pokušavajući reći: Znam. „Svejedno, nisam te namjeravala tražitinakon što si pobjegao jer si u pismu napisao da to ne želiš ishvaćala sam te. Ali nikako te nisam mogla pustiti da umreš mislećida imaš demonske krvi, ili da ti ne kažem da nisi loš premda mi,iskreno, nije jasno kao si uopće mogao pomisliti nešto tako glupo–”Isabelleina ruka se trzne i ona se sva ukoči, ne želeći pokvariti runu.„A morao si saznati i to da ti Clary nije sestra”, rekla je ona blaže.„Zato što... zato što si jednostavno morao saznati. Pa samnagovorila Magnusa da mi pomogne da te nađem. Upotrijebila samonog malog drvenog vojnika kojeg si dao Maxu. Mislim da miMagnus u normalnim okolnostima ne bi pomogao, ali recimo samoda je bio neuobičajeno dobro raspoložen, a možda sam mu i reklakako je Alec od njega zatražio da mi pomogne – premda to nije bašposve točno, ali proći će neko vrijeme dok to ne otkrije. A kad samsaznala gdje se nalaziš, tjah, Magnus je već bio postavio Portal, a jase znam jako dobro prišuljati–”

Vrisnula je. Jace ju je pokušao dohvatiti, ali bila je već predaleko,podignuta i odbačena u stranu. Bič joj je ispao iz ruke. Užurbano sepodignula na koljena, ali Sebastian je već bio ispred nje. Oči su mubijesno blještale, a oko batrljka ruke bila mu je zavezana krvavakrpa. Isabelle se bacila prema biču, ali Sebastian je bio brži. Naglose okrenuo i snažno je udario nogom, čizmom joj dohvativši prsnikoš. Jaceu se činilo da čuje kako Isabelle pucaju rebra; odletjela jeunatrag i nezgodno pala na bok. Čuo je kako je viknula – nju, kojanikad nije vikala od bola – kad ju je Sebastian ponovo udario, nakončega je podigao bič i stao njime vitlati.Jace se prevrnuo na bok. Gotovo dovršena iratze je pomogla, ali

bol u njegovim prsima i dalje je bila snažna; ravnodušno je shvatioda to što iskašljava krv vjerojatno znači da su mu probušena pluća.Nije bio siguran koliko još ima vremena. Vjerojatno se radi tek ominutama. Pipkajući je pronašao bodež tamo gdje ga je Sebastianbio ispustio, u blizini jezovite otkinute šake. Teturajući, uspio je ustati.Posvuda se osjećao miris krvi. Sjetio se Magnusove vizije, svijetapreplavljenog krvlju, pa klizavom rukom čvršće stisne dršku bodeža.Koraknuo je naprijed. Pa još jednom. Svaki mu je korak bio kao da

vuče noge kroz svježi beton. Isabelle je glasno psovala Sebastiana,koji ju je, smijući se, bičem ošinuo po trupu. Njezini vriskovi povuklisu Jacea naprijed kao da je riba koja se uhvatila na udicu, ali kako jenapredovao, vriskovi su bivali sve slabiji. Sve oko njega okretalo sepoput vrtuljka.Još jedan korak, rekao je sam sebi. Još jedan. Sebastian mu je bio

okrenut leđima; usredotočio se na Isabelle. Vjerojatno je mislio da jeveć mrtav. A gotovo da je i bilo tako. Jedan korak, ponovio je, ali nijega mogao napraviti, nije se mogao pomaknuti, nije se mogao prisilitida još jednom povuče nogu naprijed. Tama je hrupila s rubovanjegova vidokruga – tama dublja od crnila sna. Tama koja bi izbrisalasve što je ikada vidio i donijela mu počinak koji bi bio konačan.Spokoj. Iznenada se sjetio Clary – onako kako ju je vidio posljednjiput, u snu, kose raširene na jastuku, s dlanom ispod obraza. Tada jebio pomislio da nikada nije vidio nešto tako spokojno iako je ona,dakako, samo spavala, kao što spava bilo tko drugi. No nije ganjezin mir bio iznenadio, nego vlastiti. Spokoj koji ga je prožeo zatošto je s njom bilo je nešto što nikad prije nije osjetio.

Bol mu odozdo protrese kralježnicu i on iznenađeno shvati da jenekako, posve nesvjesno napravio taj posljednji, ključni koraknaprijed. Sebastianova ruka bila je u zraku; u njoj se sjajio bič.Isabelle je ležala na travi poput zgnječene hrpe; više nije vrištala –više se uopće nije micala. „Ti mala Lightwoodovska kujo”, govorio jeSebastian. „Trebao sam ti smrskati čelo onim čekićem kad sam imaopriliku–”Uto Jace podigne bodež i zarije sječivo u Sebastianova leda.Sebastian zatetura naprijed i ispusti bič. Polako se okrenuo i

pogledao Jacea, koji je s blagim užasom pomislio kako Sebastianmožda doista nije čovjek, da ga je nemoguće ubiti. Sebastianovo licebilo je prazno; neprijateljstva je nestalo, kao i tamnog plama iznjegovih očiju. Više nije izgledao kao Valentine. Izgledao je –uplašeno.Otvorio je usta, kao da nešto namjerava reći Jaceu, ali koljena su

mu već popuštala. Srušio se na zemlju, a od siline udarca kliznuo jeniz kosinu u rječicu. Zaustavio se na leđima, slijepo zureći u nebo;voda je tekla oko njega, noseći nizvodno tamne niti njegove krvi.Naučio me da ako zariješ nož u određeno mjesto na ljudskim

leđima, možeš probosti srce i presjeći kralježnicu, sve odjednom, bioje rekao. Izgleda kako smo te godine dobili isti rođendanski dar,veliki brate, pomislio je Jace. Zar ne?„Jace!” Bila je to Isabelle koja se krvava lica s mukom uspravljala u

sjedeći položaj. „Jace!”Pokušao se okrenuti prema njoj, pokušao je nešto reći, ali riječi nisu

dolazile. Pao je na koljena. Osjećao je golemu težinu na ramenima izemlja ga je dozivala: dolje, dolje, dolje. Jedva svjestan da Isabelleviče njegovo ime, pošao je s tamom.

Simon je bio veteran bezbrojnih bitaka. Naravno, ako se računajubitke tijekom igranja Tamnica i zmajeva. Njegov prijatelj Eric bio jefanatik za vojnu povijest, pa je baš on obično organizirao ratni dioigre, što je uključivalo pomicanje desetina sićušnih figurica u pravimlinijama po ravnom krajoliku nacrtanom na papiru za omatanje.Tako je oduvijek doživljavao bitke ili pak na način kako ih se

prikazuje na filmu – dvije skupine ljudi napreduju jedna prema drugojpreko goleme ravnice. Ravne linije i organizirano napredovanje.

Ovo je bilo nešto posve drukčije.Ovo je bilo potpuno rasulo, bitka puna galame i pokreta, a krajolik

nije bio ravan, nego gomila blata i krvi izmiješana u gustu,nepostojanu smjesu. Simon je mislio da će Djeca noći doći dobojnog polja, gdje će ih pozdraviti netko od zapovjednika; mislio jeda će bitku najprije vidjeti iz daljine, da će moći promatrati sraz dvijustrana. Ali nije bilo pozdrava niti je bilo strana. Bitka je iskrsnula iztame kao da se iz puste pokrajnje ulice slučajno našao u metežuusred Times Squarea – iznenada se oko njega valjalo mnoštvo,nečije su ga ruke uhvatile i odgurnule s puta; vampiri su se raštrkalihrleći u borbu, nijednom ne pogledavši unazad prema njemu.Demona je bilo posvuda; nije mogao ni zamisliti kakve sve zvukove

mogu proizvesti – vrisku, tuljenje, roktanje – i, još gore, zvukovetrganja, deranja i pohlepnog zadovoljstva. Simon poželi da možeisključiti svoj vampirski sluh, ali to je bilo nemoguće, pa su muzvukovi poput noževa probijali bubnjiće.Spotaknuo se o tijelo koje je napola ležalo u blatu; okrenuo se da

vidi može li pomoći i opazio da sjenolovac pod njegovim nogamanema glave. Bijela kost blještala je na crnoj zemlji i unatoč svojojvampirskoj prirodi Simon osjeti gađenje. Ja sam valjda jedini vampirna svijetu kojem je muka kad vidi krv, pomislio je i uto primio snažanudarac odostraga; odletio je naprijed i niz blatnu se strminu otklizaou jamu.Nije bio sam u jami. Preokrenuo se na leđa baš u trenutku kad se

nad njim prijeteći nadvio demon, koji je nalikovao Smrti sasrednjovjekovnih drvoreza – bio je to oživjeli kostur s okrvavljenomsjekirom stisnutom u koščatoj ruci. Simon se baci u stranu, a oštricamuklo udari nekoliko centimetara od njegova lica. Kostur razočaranosikne pa ponovo digne sjekiru–Sa strane ga dohvati drvena kvrgava toljaga. Rasprsnuo se poput

pinjate napunjene kostima. Podrhtavale su i pretvarale se ukomadiće, klepećući pritom poput kastanjeta, da bi potom nestale utami.Iznad Simona stajao je sjenolovac. Nikad ga prije nije vidio. Bio je

to visok, bradat muškarac poprskan krvlju; zureći u Simona, blatnomje rukom prešao preko čela, ostavljajući na njemu tamnu prugu. „Jesili dobro?”

Zapanjen, Simon je kimnuo i pomažući si rukama, počeo seosovljivati. „Hvala. ”Neznanac se sagnuo i ponudio Simonu ruku da lakše ustane.

Simon je prihvati – i poleti iz jame. Dočekao se na noge na njezinurubu, kližući se na vlažnom blatu. Neznanac se nelagodnoosmjehne. „Oprosti. To je donjosvjetska snaga – partner mi jevukodlak. Nisam navikao na nju.” Zagledao se u Simonovo lice. „Ti sivampir, zar ne?”„Kako si znao?”Muškarac se osmjehne. Bio je to umoran osmijeh, ali u njemu nije

bilo ničeg neljubaznog. „Po tvojim očnjacima. Narastu kad se boriš.Znam to jer–” Zastao je. Simon je znao kako bi glasila rečenica:Znam to jer sam se naubijao vampira. „Svejedno, hvala ti što seboriš uz nas.”„Ja–” Simon je namjeravao reći da se još nije borio. Ni zapravo bilo

kako pridonio borbi. Taman se okrenuo da to kaže i izgovorio točnojednu riječ, kad se nešto nevjerojatno golemo s reckavim krilimasručilo s neba i zarilo pandže u sjenolovčeva leda.Muškarac nije čak ni kriknuo. Zabacio je glavu, kao da iznenađeno

gleda uvis pitajući se što ga je ščepalo – a potom se stane naglouzdizati prema praznom crnom nebu praćen škljocanjem zubi ilepetom krila. Njegova toljaga muklo padne Simonu pred noge.Simon se nije ni pomaknuo. Sve se zbilo, počevši od trenutka kad

je upao u jamu, za manje od minute. Umrtvljeno se okrenuo, zureći usječiva koja su se kovitlala u tami, u demonske pandže koje parajusve oko sebe, u točke svjetlosti koje bi povremeno proletjele kroztamu poput krijesnica koje palucaju u krošnjama; shvatio je o čemuse radi – bio je to sjaj serafinskih bodeža.Nije vidio Lightwoodove, ni Penhallowove, ni Lukea, ni ikoga

drugoga poznatog. Nije bio sjenolovac, a onaj mu je muškarac ipakzahvalio. Zahvalio mu je što se bori. Clary je rekao istinu – ovo je injegova bitka, potreban je ovdje. Ne kao čovjek – nježan štreberkojemu je mrsko vidjeti krv – već kao vampir, stvor kojeg jedva da jepoznavao.Pravi vampir zna da je mrtav, rekao je Raphael. Ali Simon se nije

osjećao mrtvim. Nikad se nije osjećao tako živim. Okrenuo se – novise demon prijeteći uzdigao ispred njega: ovaj je bio gušterolik,

prekriven ljuskama, sa zubima glodavca. Obrušio se na Simonaizvučenim crnim pandžama.Simon je odskočio. Udario je demona u golemi bok i pripio ruku uz

njega duboko zabivši nokte; ljuske su popuštale pod stiskom. Biljegna Simonovu čelu zapulsirao je kad je zario očnjake demonu u vrat.Okus je bio odvratan.

Kad je staklo prestalo padati, u stropu je ostala rupa široka nekolikometara, kao da je kroz njega prošao meteorit. Kroz otvor je puhaohladan zrak. Drhteći, Clary ustane i stane otirati staklenu prašinu sodjeće.Vještičje svjetlo koje je obasjavalo Dvoranu bilo je ugašeno;

unutrašnjost je sada bila mračna, zamućena sjenama i prašinom.Slabo svjetlo nestajućeg Portala na trgu, koje je sjalo kroz otvorenaulazna vrata, bilo je jedva vidljivo.Ovdje vjerojatno više nije sigurno, pomislila je Clary. Trebala bi otići

do Penhallowovih i pridružiti se Aline. Već je bila prešla polovinuDvorane, kad se začuju nečiji koraci na mramornom podu. Srce joj jelupalo; okrenula se i ugledala Malachija, dugačku i usku sjenu koja upolutami napreduje prema podiju dugim koracima. Ali što još radiovdje? Zar ne bi trebao biti na bojnom polju s drugim sjenolovcima?Približivši se podiju, opazila je nešto zbog čega je bila prisiljena

prekriti usta i zatomiti uzvik iznenađenja. Na Malachijevu ramenusjedila je pogrbljena crna silueta. Ptica. Posve precizno – gavran.Hugo.Dok se Malachi uspinjao stubama na podij. Clary se sagnula u

čučanj iza potpornog stupa. Bez dvojbe bilo je nečeg skrovitog unačinu na koji se Malachi ogledao. Očito zadovoljan što ga nitko nepromatra, izvukao je iz džepa nekakvu malu, svjetlucavu stvar inataknuo je na prst. Prsten? Okrenuo ga je, a Clary se sjeti kako jeHodge u knjižnici Instituta uzeo prsten s Jaceove ruke...Zrak ispred Malachija počne se lagano ljeskati, kao od vrućine.

Odatle se javi glas, poznat, hladnokrvan i otmjen; sada se u njemuosjećala mrva zlovolje.„Što je, Malachi? Trenutačno nisam raspoložen za čavrljanje.„Gospodaru Valentine, prije koji časak do mene je došao Hugo s

vijestima.”, reče Malachi. Uobičajenu agresivnost zamijenio je

ljigavom poniznošću. „Pretpostavljam da ste vi već stigli do Zrcala,pa je stoga umjesto vas potražio mene. Mislio sam da će vas vijestizanimati.”Valentineov glas bio je oštar. „U redu. O čemu se radi?”„O vašem sinu, gospodaru. Vašem drugom sinu. Hugo ga je pratio

do doline sa špiljom. Može biti da vas je slijedio kroz tunele sve dojezera.” Clary snažno stisne potporni stup zabijeljenim prstima.Govorio je o Jaceu.Valentine zagunđa. „Je li ondje naišao na svog brata?”„Hugo kaže da su se kad je odlazio, njih dvojica borila.”Clary osjeti kako joj se želudac prevrće. Jace se bori protiv

Sebastiana? Sjetila se kako ga je Sebastian podigao kod Garda ihitnuo kao da je lakši od pera. Panika je prožme tako silovito da joj jena trenutak zazujalo u ušima. Kad se slika ispred nje ponovoizoštrila, već je bila propustila ono što je Valentine odvratioMalachiju.„Brinem se zbog onih dovoljno starih da dobiju biljege ali

nedovoljno starih za borbu”, govorio je sada Malachi. „Oni nisuglasali kad je Vijeće donijelo odluku. Čini ih se nepravednim kaznitijednako kao one koji se bore.”„Uzeo sam to u obzir.” Valentineov glas bio je nalik dubokoj tutnjavi.

„Tinejdžeri su obilježeni u manjoj mjeri, pa je potrebno duže dapostanu Otpisani. Najmanje nekoliko dana. Vjerujem da se procesmože uspješno poništiti.”„A mi koji smo pili iz Kaleža smrtnika ostat ćemo posve nedirnuti?„Imam posla, Malachi”, reče Valentine. „Rekao sam ti da ćeš biti

siguran. Vlastiti sam život izložio uzdajući se u taj proces. Imaj malovjere.”Malachi je pognuo glavu. „Imam mnogo vjere, gospodaru. Zadržao

sam je niz godina, u tišini, uvijek vam služeći.”„I zato ćeš biti nagrađen”, reče Valentine.Malachi podigne pogled. „Gospodaru–”Ali zrak se više nije ljeskao. Valentine je nestao. Malachi se

namrštio, a zatim energično krenuo niz stube podija pa premaizlaznim vratima. Clary se stisne uza stup, očajnički se nadajući da jeneće opaziti. Srce joj je lupalo. O čemu su to razgovarali? Kakva jeto stvar s Otpisanima? Odgovor joj je zasvjetlucao u zakutku uma, ali

činio se odveć jezivim da bi o njemu bolje razmislila. Čak niValentine ne bi–Uto joj nešto kovitlavo i crno doleti pred lice. Jedva da je imala

toliko vremena da podigne ruke i zaštiti oči, kad je nešto zareže ponadlanicama. Začula je bijesno graktanje i udarce krila po svojimuzdignutim zapešćima.„Hugo! Dosta!” Bio je to Malachijev oštri glas. „Hugo!” Začuo se

novi graktaj, potom mukli udarac, a onda nastane tišina. Clary jespustila ruke i ugledala gavrana kako nepomično leži ispredKonzulovih nogu – ošamućen ili mrtav, nije mogla pogoditi.Zarežavši, Malachi divljački šutne gavrana s puta i sav užaren dugimse korakom primakne Clary. Uhvatio ju je za raskrvareno zapešće ipovukao na noge. „Glupa djevojko”, rekao je. „Koliko dugo ovdjeslušaš?”„Dovoljno da saznam da pripadate Krugu”, bijesno će Clary,

izvijajući zapešće u njegovoj ruci, no držao ju je odveć čvrsto. „Vi stena Valentineovoj strani.”„Postoji samo jedna strana.” Glas mu je bio siktav. „Klava je

budalasta, zavedena na pogrešan put, podilazi poluljudima ičudovištima. Ja je samo želim očistiti, vratiti joj prijašnju slavu.Čovjek bi pomislio da bi se s tim ciljem složio svaki sjenolovac, ali ne– oni slušaju budale i ljubitelje demona poput tebe i LucianaGraymarka. Poslali ste cvijet nefila da umre u besmislenoj bitci – timse ispraznim potezom ništa neće postići. Valentine je već počeo sobredom; anđeo će se uskoro uzdići, a nefili će postati Otpisani. Sviosim malobrojnih koji su pod Valentineovom zaštitom–”„To je ubojstvo! On ubija sjenolovce!”„Nije to ubojstvo, nego čišćenje”, reče Konzul. Glas mu je

odzvanjao fanatičnom strašću. „Valentine će stvoriti novi svijetsjenolovaca, očišćen od slabosti i pokvarenosti.”„Nije svijet slab i pokvaren”, odbrusila je Clary. „Neki ljudi su takvi. I

uvijek će tako biti. Svijetu trebaju dobri ljudi da uspostave ravnotežu.A vi ih sve namjeravate ubiti.”Malachi ju je na trenutak promatrao s iskrenim iznenađenjem, kao

da ga je zapanjila snaga u njezinu glasu. „Lijepe riječi od djevojkekoja bi izdala vlastitog oca.” Naglo je povuče prema sebi, surovo je

uhvativši za raskrvareno zapešće. „Možda bismo trebali vidjeti kolikobi Valentinea smetalo da te naučim–”No Clary nikad nije doznala što ju je želio naučiti. Crna silueta doleti

između njih – raširenih krila i ispruženih pandži.Gavran je dohvatio Malachija vrhom pandže, izoravši mu preko lica

krvavu brazdu. Kriknuvši, Konzul pusti Clary i podigne ruke, no Hugoje kružeći stigao natrag i žestoko nasrnuo na njega kljunom ipandžama. Malachi je teturao unazad, mlatarajući rukama sve doksnažno ne udari u rub klupe, koja se prevrne uz tresak. Izgubivširavnotežu, i Malachi se ispruži na pod uz prigušen, naglo prekinutkrik.Clary je pojurila do mjesta gdje je Malachi sav presavijen ležao na

mramornom podu. Oko njega već se širila lokva krvi. Pao je na hrpustakla iz razbijenog stropa, a jedan šiljat komad probio mu je grlo.Hugo je još uvijek bio u zraku, oblijećući Malachijevo tijelo.Pobjedonosno je graknuo kad se Clary zagledala u njega – očito muse nisu svidjeli Konzulov udarac i šutiranje. Malachi je trebao znatida ne smije napadati Valentineova stvora, pomislila je Clary gorko.Ptica je bila sklona praštanju isto koliko i njezin gospodar.No Clary nije imala vremena razmišljati o Malachiju. Alec je rekao

da su oko jezera podignute zaštite i da će se ako se koga preneseonamo Portalom, aktivirati alarm. Valentine je već vjerojatno kodZrcala – nije bilo vremena za gubljenje. Nakon što je polakouzmaknula pred gavranom. Clary se okrenula i jurnula premaizlaznim vratima Dvorane i svjetlucavom Portalu iza njih.

20VAGNUT NA TEZULJI

Voda joj je zapljusnula lice poput udarca. Gušeći se, Clary jepotonula u ledenu tamu; prva joj je pomisao bila da je Portalnepopravljivo izblijedio i da je zapela u crnom kovitlavommeđuprostoru.Sljedeća joj je pomisao bila da je već mrtva.Zapravo, vjerojatno je bila u nesvijesti tek nekoliko sekundi, no

činilo joj se da je svemu došao kraj. Osvijestila se uz udar, kao da seprobija kroz sloj leda. Bila je u nesvijesti, a sada je odjednom svegabila svjesna; ležala je poledice na hladnoj, vlažnoj zemlji, zureći unebo na kojem je bilo tako puno zvijezda da se činilo kako mu jenetko na crnu površinu bacio pregršt srebrnih novčića. Usta su jojbila puna slankaste tekućine; okrenula je glavu u stranu i stalakašljati, pljuvati i dahtati sve dok opet nije mogla disati.Kad joj se želudac prestao grčiti, okrenula se na bok. Zapešća su

joj bila svezana uskom trakom blještavog svjetla, a teške su joj nogeposvuda bockali žestoki trnci. Pitala se je li možda nezgodno leglana njih ili je riječ o tome da se zamalo utopila, a to je popratnapojava. Stražnja strana vrata pekla ju je kao da ju je ubola osa.Teško udahnuvši, podigla se u sjedeći položaj i nespretno ispružilanoge; pogledala je oko sebe.Nalazila se na obali jezera Lyn, gdje se voda povukla pred sitnim

pijeskom. Iza nje se uzdizao crn stjenovit bedem, grebeni kojih sesjećala jer je ovdje već bila s Lukeom. U tamnom pijesku svjetlucaoje srebrni tinjac, a tu i tamo bile su postavljene baklje s vještičjimsvjetlom, ispunjavajući zrak srebrnastim sjajem dok je na površinivode ostavljalo mrežu blještavih linija.Na obali, nekoliko metara od mjesta na kojem je sjedila, nalazio se

nizak stol od plosnatog nagomilanog kamenja. Bilo je očito da ga jenetko sastavio u žurbi; premda su praznine između kamenja bilenatrpane mokrim pijeskom, stol je u kutovima mjestimice popuštao.Na vrhu stola bilo je nešto zbog čega je Clary zastao dah – Kaležsmrtnika poprijeko kojeg je ležao Mač smrtnika na vještičjem svjetlunalik crnom plamenom jeziku. Oko oltara nalazile su se linije crnih

runa ucrtanih u pijesku. Clary je zurila u njih, ali bile su zbrkane,besmislene–Sjena brzo prijeđe preko pijeska – dugačka crna sjena muškarca,

drhtava i nejasna zbog treperavog svjetla baklji. Kad je Clary podiglaglavu, već je stajao iznad nje.Valentine.Šok što ga vidi bio je tako golem da se gotovo uopće nije šokirala.

Nije osjećala ništa piljeći u oca, čije je lice ispod crnog neba lebdjelopoput mjeseca: bilo je bijelo, strogo, izrovano crnim očima nalikmeteoritskim kraterima. Na košulji bio mu je pričvršćen veći brojkožnih remena, koji su držali bar desetak komada različitog oružja.Stršalo je iza njega poput dikobrazovih bodlji. Izgledao jegorostasno, nevjerojatno široko, kao zastrašujući kip nekog ratničkogbožanstva čija je svrha razaranje.„Clarissa, izložila si se popriličnoj opasnosti putujući ovamo

Portalom”, rekao je. „Sretna si što sam te baš tog časka vidio kakose pojavljuješ u vodi. Bila si u nesvijesti; da nije bilo mene, utopila bise.” Mišić pokraj njegovih usana malčice se pomaknuo. „Na tvom semjestu ne bih pretjerano zamarao zaštitnim alarmom koji je Klavapodigla oko jezera. Srušio sam ga čim sam stigao. Nitko ne zna da siovdje.”Ne vjerujem ti!, otvorila je Clary usta da mu to skreše u lice.

Međutim, ništa se nije čulo. Kao u onim noćnim morama u kojima jeneprestano pokušavala vrištati, ali bez ikakva učinka. Iz usta joj jeizašao samo suh dašak zraka, dahtaj nekoga tko pokušava vrištati, agrlo mu je prerezano.Valentine je odmahnuo glavom. „Nemoj se truditi govoriti. Na

stražnjoj strani vrata nacrtao sam ti runu tišine, jednu od onih koju sukoristila Tiha braća. Na zapešćima ti je runa vezivanja, a još jedna tije onesposobila noge. Ja ne bih pokušavao ustati – noge te nećedržati, samo ćeš si zadati bol.”Clary je bijesno zurila u njega, nastojeći ga probosti pogledom,

posjeći ga mržnjom. No on se nije obazirao na to. „Moglo je ispastilošije, znaš? Kad sam te dovukao na obalu, jezerski otrov već jepočeo djelovati. Izliječio sam te, usput budi rečeno. Ali nije daočekujem tvoju zahvalnost.” Lagano se osmjehnuo. „Ti i ja nikadnismo razgovarali, zar ne? Ne onako istinski. Zacijelo se pitaš zbog

čega nikad nisam pokazivao očinsko zanimanje za tebe. Žao mi jeako ti to nanosi bol.”Mržnja u njezinim očima pretvorila se u nevjericu. Kako bi

razgovarali kad uopće ne može govoriti? Pokušala je istisnuti riječi izgrla, ali ispustila je tek slab dahtaj.Valentine se okrenuo prema svom oltaru i položio ruku na Mač

smrtnika. Iz Mača se raširi tamno svjetlo, svojevrsni naopaki sjaj, kaoda je upijao osvjetljenje iz okolnog prostora. „Nisam znao da temajka nosi kad me napustila”, reče Valentine. Prvi put joj se ovakoobraća, pomislila je Clary. Zvučao je mirno, kao da mu se čak i priča,ali nije se radilo o tome. „Znao sam da nešto nije u redu. Mislila je dauspijeva sakriti svoje nezadovoljstvo. Uzeo sam Ithurielu malo krvi,osušio je u prah i miješao je s njezinom hranom. Mislio sam da bihtako mogao izliječiti njezin jad. Ne bih to radio da sam znao da jetrudna. Već sam bio odlučio da neću ponovo eksperimentirati navlastitom djetetu.”Lažeš, željela je viknuti Clary. Ipak, nije bila sigurna da doista laže. I

dalje joj je zvučao neobično. Drukčije. Možda zato što je govorioistinu.„Nakon što je pobjegla iz Idrisa, tražio sam je godinama”, nastavio

je. „Ne samo zato što je imala Kalež smrtnika. Zato što sam je volio.Mislio sam da bih je mogao uvjeriti u svoje razloge samo kad bihuspio popričati s njom. Sve što sam učinio one noći bilo je u naletubijesa; želio sam uništiti nju i sve što je bilo povezano s našimzajedničkim životom. Ali nakon toga ja–” Odmahnuo je glavom iokrenuo se, pogledom obuhvativši jezero. „Kad sam joj napokonušao u trag, čuo sam glasine da ima još jedno dijete, kćer.Pretpostavio sam da ti je otac Lucian. Uvijek ju je volio, uvijek mi juje želio oteti. Mislio sam da je napokon popustila. Pristala je imatidijete s prljavim donjosvjećaninom.” Glas mu je postao oštriji. „Kadsam je pronašao u vašem stanu u New Yorku, još uvijek je bilalagano svjesna. Bijesno mi je rekla da sam stvorio čudovište odnjezina prvog djeteta i da me napustila prije no što to učinim idrugom. Potom mi je omlitavjela na rukama. Tolike sam je godinetražio, a to je bilo sve što sam imao s njom, tih nekoliko sekunditijekom kojih me gledala s beskonačnom mržnjom. Tada sam neštoshvatio.”

Podigao je Maellartach. Clary se sjećala koliko je Mač težak čak inapola preobražen te opazi da se kako je sječivo bilo sve više, mišićina Valentineovim rukama ističu, žilavi i rebrasti, kao da mu ispodkože vijuga užad.„Shvatio sam da me napustila kako bi te zaštitila”, rekao je.

„Jonathana je mrzila, ali tebe... učinila bi sve da te zaštiti. Da tezaštiti od mene. Čak je živjela među ovozemaljcima, a znam da ju jeto mučilo. Sigurno ju je boljelo što te nije mogla podizati u skladu snašom tradicijom. Ti si polovina onoga što si mogla biti. Imaš dar zarune, ali on je protraćen tvojim ovozemaljskim odgojem.”Malko je spustio Mač. Njegov vrh sada se nalazio tik pokraj Claryna

lica; krajičkom oka vidjela je kako lebdi na rubu njezina vidokrugapoput srebrnastog noćnog leptira.„Tada mi je postalo jasno da mi se Jocelyn nikad neće vratiti. Zbog

tebe. Samo je tebe u cijelom životu voljela više no mene. A zbogtebe me sada mrzi. I zato te ne mogu smisliti.”Clary je okrenula glavu. Ako je namjerava ubiti, nije željela vidjeti

kako smrt dolazi.„Clarissa”, reče Valentine. „Pogledaj me.”Ne. Zurila je u jezero. Daleko onkraj vode vidjela je mutan crven

sjaj nalik vatri koja nestaje u pepelu. Znala je da je to svjetlost bitke.Majka joj je ondje, i Luke. Možda je i prikladno da su zajednopremda ona nije s njima.Držat ću pogled na tom svjetlu, pomislila je. Gledat ću ga bez

obzira na sve. To ću posljednje vidjeti.„Clarissa”, ponovio je Valentine. „Izgledaš baš poput nje, znaš li to?

Baš poput Jocelyn.”Osjetila je oštru bol na obrazu. Bilo je to sječivo Mača. Pritiskao joj

je oštricu na kožu, pokušavajući je prisiliti da okrene glavu premanjemu.„Sada ću dozvati anđela”, rekao je. „Želim da to gledaš.”Clary je osjećala gorčinu u ustima. Znam zašto si tako opsjednut

mojom majkom. Od svih onih za koje si mislio da ih potpunonadzireš samo se ona okrenula i ugrizla te. Mislio si da jeposjeduješ, a nije bilo tako. Zato bi htio je sada ovdje, da svjedočitvojoj pobjedi. A zadovoljit ćeš se sa mnom.

Mač joj je ušao još malko dublje u obraz. „Pogledaj me. Clary”,rekao je Valentine.Pogledala ga je. Nije to željela, ali bol je bila prejaka – trznula je

glavom u stranu gotovo protiv volje. Velike kapljice krvi obilno su jojklizile niz obraz i rasprskavale se na pijesku. Podigavši glavu ipogledavši oca, spopadne je bol od koje osjeti mučninu.Nepomično je gledao u sječivo Maellartacha. I ono je bilo umrljano

njezinom krvlju. Kad ju je ponovo pogledao, oči su mu neobičnosvijetlile. „Potrebna je krv kako bi se obred dovršio.”, rekao je.„Namjeravao sam upotrijebiti vlastitu, ali kad sam te ugledao ujezeru, znao sam da mi Raziel na taj način poručuje da umjestosvoje upotrijebim kćerinu krv. Zbog toga sam ti i očistio krv odjezerskog okuženja. Sada si čista – očišćena i spremna. Pa, hvala tina krvi, Clarissa.”Na neki je način doista to i mislio, zaključila je Clary, doista je bio

zahvalan. Davno je izgubio sposobnost razlikovanja sile i suradnje,straha i volje, ljubavi i mučenja. Uvidjevši to, Clary u hipu otupi –čemu mrziti Valentinea zato što je čudovište kad ne može ni spoznatida se u to pretvorio?„A sada mi treba još samo malo”, reče Valentine. Čega još malo?,

pomislila je Clary upravo u trenutku kad je zamahnuo Mačemunatrag. Svjetlost zvijezda rasprsnula se na sječivu, a Clary jeshvatila: Naravno. Ne želi samo krv, nego i smrt. Mač se dosadnahranio s dovoljno krvi; vjerojatno ju je izuzetno volio, baš kao iValentine. Pogledom je slijedila tamno svjetlo Maellartacha koji seobrušavao prema njoj–A onda odletio. Izbijen iz Valentineove ruke, odletio je u tminu.

Valentine širom otvori oči; brzo je spustio pogled i uperio ga uokrvavljenu ruku kojom je bio držao Mač, a onda podigne glavu i uistom trenutku kad i Clary ugleda tko mu je izbio Mač smrtnika izšake.Ni pola metra od njega, na granici pijeska i vode, stajao je Jace, u

lijevoj ruci stišćući odnekud poznat mač. Clary je po izrazu licastarijeg muškarca shvatila da, baš kao ni ona, nije čuo Jacea kakose približava.Gledajući ga, stezalo joj se srce. Na jednoj strani lica skorila mu se

krv, a na grlu mu je bio vidljiv modrocrveni trag. Oči su mu sjale

poput zrcala, a na vještičjem svjetlu izgledale su crne – crne poputSebastianovih. „Clary”, reče, ne skidajući pogled s oca. „Clary, jesi lidobro?”Jace! Naprezala se izgovoriti njegovo ime, ali nikakav zvuk se nije

mogao probiti kroz prepreku u njezinu grlu. Osjećala se kao da seguši.„Ne može ti odgovoriti”, reče Valentine. „Ne može govoriti.”Jaceove oči bijesnu. „Što si joj učinio?” Gurnuo je vrh mača prema

Valentineu, koji korakne unazad s oprezom, ali ne i strahom na licu.Proračunatost u njegovu izrazu Clary se nije nimalo sviđala. Znala jeda bi se trebala osjećati pobjedonosno, ali nije bilo tako – možda ječak bila i u većoj panici no trenutak ranije. Bila je shvatila da jeValentine namjerava ubiti – i prihvatila to – no sada je ovdje bioJace, pa je strahovala i za njega. K tome, izgledao je tako...uništeno. Rukav opreme bio mu je rasparan po dužini, a na tom muje mjestu koža bila iskrižana bijelim linijama. Košulja mu je sprijedabila poderana; iznad srca blijedjela mu je iratze, koja nije posveuklonila upaljen crven ožiljak ispod sebe. Odjeća mu je bila uprljanazemljom, kao da se valjao po tlu. No najviše ju je plašio njegov izrazlica. Bio je tako – sumoran.„Runa tišine. Neće je ozlijediti.” Valentine je prikovao pogled za

Jacea – žudno, pomislila je Clary, kao da ga upija. „Pretpostavljamda mi se nisi došao priključiti”, reče Valentine. „Da i tebe blagoslovianđeo.”Jaceov izraz lica nije se promijenio. Netremice je promatrao

poočima, a u pogledu mu nije bilo ničega – nijednog zaostalog tragaprivrženosti, ljubavi ili uspomena. Nije u njemu bilo čak ni mržnje.Samo... prezira, pomislila je Clary. Hladnog prezira. „Znam štonamjeravaš”, reče Jace. „Znam zašto želiš dozvati anđela. Neću ti todopustiti. Već sam poslao Isabelle da upozori vojsku–”„Upozorenje im neće biti od prevelike pomoći. Ovo nije opasnost od

koje možeš pobjeći.” Valentine hitro obori pogled na Jaceov mač.„Spusti to”, započne, „pa ćemo razgovarati–” Zastao je. „To nije tvojmač. To je mač Morgensternovih.”Jace se osmjehnuo mračno i slatko. „Pripadao je Jonathanu. Mrtav

je.” Valentine je izgledao ošamućeno. „Želiš reći–”

„Podigao sam ga s mjesta na kojem ga je ispustio”, rekao je Jacehladno, „nakon što sam ga ubio.”Valentine se zabezeknuo. „Ti si ubio Jonathana? Kako si mogao?„On bi ubio mene”, reče Jace. „Nisam imao izbora.”„Nisam mislio na to.” Valentine je vrtio glavom; i dalje je izgledao

ošamućeno, poput boksača koji je dobio snažan udarac i samo štose nije srušio na strunjaču. „Ja sam podigao Jonathana... Sam samga trenirao. Nije bilo boljeg ratnika od njega.”„Očito je ipak bilo boljeg”, reče Jace.„Ali–” Valentineu se slomi glas. Po prvi put je Clary primijetila

pukotinu na glatkom, ravnom pročelju toga glasa. „Ali bio ti je brat.”„Ne. Nije mi bio brat.” Jace je koraknuo naprijed i gurnuo sječivo

nekoliko centimetara bliže Valentineovu srcu. „Što se dogodilo mompravom ocu? Isabelle mi je rekla da je ubijen u diverzantskomnapadu, ali je li zbilja tako bilo? Jesi li i njega ubio kao što si mi ubiomajku?”Valentine je još uvijek izgledao ošamućeno. Clary je osjetila kako

se bori da bi zadržao vlast nad sobom – vlast nad tugom? Ili sesamo boji da će umrijeti? „Nisam ti ubio majku. Počinila jesamoubojstvo. Razrezao sam njezino mrtvo tijelo i izvadio te. Da tonisam učinio, umro bi s njom.„Ali zašto? Zašto si to učinio? Nisi trebao sina; imao si ga!” Na

mjesečini Jace je izgledao ubojito, pomislila je Clary, ubojito i strano,kao da ga ne poznaje. Ruka kojom je uperio mač premaValentineovu grlu bila mu je posve mirna. „Reci mi istinu”, reče Jace.„Dosta je bilo laži kako smo ista krv. Roditelji lažu svojoj djeci, ali ti...ti nisi moj otac. Želim istinu.„Nisam trebao sina”, reče Valentine. „Trebao sam vojnika. Mislio

sam da bi Jonathan mogao biti taj vojnik, ali imao je previšedemonske prirode. Bio je odveć okrutan, odveć nagao, nedovoljnopronicljiv. Tek je izašao iz ranog djetinjstva, a već sam se bojao daneće imati strpljenja ni sklonosti da me slijedi, da povede Klavumojim putem. Stoga sam pokušao ponovo, s tobom. No s tobomsam imao suprotan problem. Bio si odveć blag. Odveć suosjećajan.Tuđu bol osjećao si kao vlastitu; nisi mogao podnijeti čak ni smrtsvojih kućnih ljubimaca. Shvati ovo, sine – volio sam te zbog tihstvari. Ali upravo zbog njih nisi mi bio ni od kakve koristi.”

„Dakle, smatrao si me mekim i beskorisnim”, reče Jace. „Ondapretpostavljam da ćeš se iznenaditi kad ti tvoj mekani i beskorisni sinprereže grlo.„Već smo to prošli.” Valentineov glas bio je miran, ali Clary se činilo

da mu se na sljepoočnicama i pri dnu vrata sjaji znoj. „Ne bi toučinio. Nisi to želio učiniti kod Renwicka, a ne želiš ni sada.”„Griješiš.” Jace je govorio odmjerenim glasom. „Svakog dana otkad

sam te pustio, žalim što te nisam ubio. Moj brat Max mrtav je zatošto te nisam ubio onoga dana. Deseci, možda stotine njih mrtvi suzato što sam zadržao ruku. Znam za tvoj plan. Znam da se nadaškako ćeš pobiti gotovo sve sjenolovce u Idrisu. I pitam se: koliko jošnjih mora umrijeti prije no što učinim ono što sam trebao učiniti većna Blackwellovom otoku? Ne... ne želim te ubiti. Ali hoću.”„Ne čini to”, reče Valentine. „Molim te. Ne želim–”„Umrijeti? Nitko ne želi umrijeti, oče.” Vrh Jaceova mača spuzne, pa

klizne još niže sve dok se ne zaustavi iznad Valentineova srca.Jaceovo lice bilo je mirno. Bilo je to lice anđela koji provodi božanskupravdu. „Posljednje riječi?”„Jonathane–”Krv je umrljala Valentineovu košulju na mjestu gdje je ležao vrh

sječiva, a Clary u mislima ugleda Jacea kod Renwicka – ruka mu jedrhtala, nije želio naškoditi ocu. A Valentine ga je izazivao. Zarijbodež. Sedam centimetara – možda deset. No sada nije bilo tako.Jaceova ruka bila je mirna. A Valentine je izgledao uplašeno.„Posljednje riječi”, siknuo je Jace. „Imaš li ih?”Valentine je podigao glavu. Gledao je u mladića ispred sebe, a crne

su mu oči bile prijeteće. „Žao mi je”, reče. „Silno mi je žao.” Ispružioje ruku, činilo se prema Jaceu, kao da ga možda želi dotaknuti –okrenuo je šaku s dlanom prema gore, prsti su mu se širili – a onda,uz srebrni bljesak, nešto proleti kroz tamu pokraj Clary poputispaljenog metka. Osjetila je kako joj je pritom uzburkani zrak laganododirnuo obraz, a stvar je potom još dok je letjela, dohvatio Valentine– bio je to dugačak plameni srebrni jezik koji mu je bljesnuo u rucidok ga je obarao.Mač smrtnika. Dok ga je Valentine zabijao u Jaceovo srce, iza

njega je ostajala šara tamnog svjetla.

Jace je širom otvorio oči. Licem mu prijeđe izraz smetene nevjerice;spustio je pogled – Maellartach mu je groteskno stršao iz prsa.Izgledao je više bizarno nego užasno, kao rekvizit iz noćne more kojise tu našao bez ikakve logike. Valentine tada povuče ruku, trgnuvšiMač iz Jaceovih prsa kao da izvlači bodež iz korica; kao da ga jesamo to držalo na nogama. Jace padne na koljena. Mač mu klizne izruke i udari o vlažnu zemlju. Zbunjeno je spustio pogled na njega,kao da nema pojma zašto ga je držao ni zašto ga je pustio. Otvorioje usta kao da se sprema postaviti pitanje, no preko brade mupokulja krv, mrljajući ono što je ostalo od njegove poderane košulje.Clary se činilo da se sve nakon toga događa vrlo polako, kao da se

vrijeme rastegnulo. Vidjela je Valentinea kako je klonuo na zemlju ipovukao Jacea u krilo kao da je još uvijek vrlo malen i lagan.Privukao ga je i ljuljuškao, spustio glavu i pritisnuo lice o njegovorame. Clary je na trenutak pomislila da Valentine plače, ali kad jepodigao glavu, vidjela je da su mu oči suhe. „Sine moj”, šapnuo je.„Dječače moj.”Užasno usporeno vrijeme napinjalo se oko Clary poput omče koja

ju je gušila – Valentine je držao Jacea i pomicao mu krvavu kosu sčela; držao ga je dok nije umro, dok mu nije nestalo sjaja u očima.Potom je nježno položio tijelo svog posinka na zemlju i ukrstio muruke preko prsa kao da želi sakriti duboku, krvavu ranu. „Ave–”započeo je kao da se želi oprostiti s Jaceom, izreći posljednjisjenolovački pozdrav, no glas mu pukne; naglo se okrenuo i pošaoprema oltaru.Clary se nije mogla ni pomaknuti. Jedva da je mogla disati. Čula je

otkucaje svog srca, čula je kako joj se dah provlači kroz suho grlo.Krajičkom oka vidjela je Valentinea kako stoji na rubu jezera; krv jetekla po sječivu Maellartacha, kapajući s njega u Kalež smrtnika.Valentine je nešto jednolično pjevao. Riječi nije razumjela. Nije joj nibilo stalo da ih razumije. Uskoro će sve biti gotovo i zamalo da joj jebilo drago zbog toga. Pitala se ima li dovoljno snage da se dovučedo mjesta na kojem se nalazio Jace, da legne uz njega i tako dočekakraj. Zurila je u njega; ležao je nepomično na razbacanom, krvavompijesku. Oči su mu bile sklopljene, lice mirno; da nije bilo dubokerane na njegovim prsima, mogla bi se zavarati da je samo zaspao.

Ali nije zaspao. Bio je sjenolovac koji je umro u bitci; zaslužio jeposljednji blagoslov. Ave atque vale. Usne su joj oblikovale riječi, noiz usta joj je izlazio samo bezglasni dah. Zastala je prije no što jedovršila, nakratko prestavši disati. Što da kaže? Zbogom, i vječni timir. Jace Waylande? To nije bilo njegovo pravo ime. Nikad nije čak nidobio ime, pomislila je ona bolno, samo ime mrtvog djeteta jer je to utom trenutku odgovaralo Valentineovim ciljevima. A u imenu je bilotoliko snage...Naglo je okrenula glavu. Zurila je u oltar. Rune koje su ga

okruživale počele su sjajiti. Bile su to rune dozivanja, imenovanja ivezivanja. Bile su slične runama koje su držale Ithuriela zarobljenogu podrumu ispod posjeda Waylandovih. Posve protiv volje sjetila sekako ju je Jace tada gledao; u očima mu se žarila vjera, vjera u nju.Uvijek je mislio da je jaka. Pokazivao je to svime što je činio, svakimpogledom i dodirom. I Simon je imao vjere u nju, ali kad bi je držao,bilo je to kao da drži nešto krhko, kao da je sva od kristala. Jace ju jepak držao svom snagom, nikad se ne pitajući može li to podnijeti –znao je da je čvrsta kao i on.Valentine je sada neprekidno iznova uranjao krvavi Mač u jezersku

vodu, pjevajući tiho i brzo. Voda se mreškala, kao da divovski prstilagano prelaze po njezinoj površini.Clary je sklopila oči. Sjetivši se kako ju je Jace gledao one noći kad

je oslobodila Ithuriela, nije mogla izbjeći predodžbu o tome kako bi jegledao sada kad bi je vidio da pokušava leći na pijesak uz njega itako umrijeti. Ne bi bio dirnut, ne bi mislio da je to divna gesta. Bio biljutit na nju zato što je odustala. Bio bi tako... razočaran.Spustila se na tlo; sada je ležala s umrtvljenim nogama iza sebe.

Počela je polako puzati po pijesku, odgurujući se koljenima ivezanim rukama. Blještava traka oko njezinih zapešća žarila ju je ipekla. Dok se tako vukla, košulja joj se kidala, a pijesak joj je grebaoogoljenu kožu trbuha. Jedva da je to osjećala. Bilo je naporno takose vući – znoj joj je curio niz leđa između lopatica. Kad je napokonstigla do kruga od runa, dahtala je tako glasno da je prestravljenopomislila kako će je Valentine čuti.Ali nije se čak ni okrenuo. U jednoj je ruci držao Kalež smrtnika, u

drugoj Mač. Clary je promatrala kako povlači desnu ruku unazad;potom je izgovorio nekoliko riječi, reklo bi se na grčkom, i bacio

Kalež, koji je sjajio poput zvijezde padalice leteći prema jezerskojvodi te nestavši ispod površine tiho pljusnuvši.Krug od runa isijavao je blagu toplinu, poput djelomice zapretane

vatre. Clary se morala izvijati i bacakati kako bi ispružila ruku okotijela i dohvatila stelu zataknutu o pojas. Bol u njezinim zapešćimabivala je sve oštrija; sklopila je prste oko drške stele i izvukla je uzprigušen uzdah olakšanja.Nije mogla razdvojiti zapešća, pa je nespretno stisnula stelu objema

šakama. Podigla se pomoću laktova i odozgo se zagledala u rune.Osjećala je njihovu toplinu na licu; počele su svjetlucati poputvještičjeg svjetla. Valentine je držao Mač smrtnika visoko u zraku,spreman ga hitnuti; jednolično je pjevao završne riječi čarolijedozivanja. Posljednjim proplamsajem snage Clary zabije vrh stele upijesak; nije ravnala rune koje je Valentine bio nacrtao, već je crtalauzorak preko njih, stvarajući novu runu preko one koja jesimbolizirala Valentineovo ime. Bila je to tako neznatna runa,pomislila je, tako neznatna promjena – nimalo nalik njezinoj silnomoćnoj runi savezništva, nimalo nalik Kajinovu biljegu.No bilo je to sve što je mogla učiniti. Iscrpljena, okrene se na bok u

trenutku kad je Valentine povukao ruku i hitnuo Mač smrtnika.Maellartach se okretao u zraku cijelom dužinom sve dok se njegov

nejasni crno-srebrni obris nije nečujno spojio s crno-srebrnimjezerom. Na mjestu gdje je pljusnuo podignula se velika kresta:platinasti vodeni cvat. Kresta je bivala sve viša i viša; bila je poputgejzira rastaljenog srebra, kiše koja pada prema gore. Začuo sesnažan prasak, zvuk razbijanja leda, kao da se lomi glečer – a ondajezero kao da je eksplodiralo: srebrna voda rasprsnula se uvis poputpreokrenute oluje s tučom.Uzdižući se s olujom, pojavio se anđeo. Clary nije bila sigurna što je

očekivala – možda nekog poput Ithuriela. No Ithuriela su uništilemnoge godine zarobljeništva i mučenja. Ovaj je anđeo bio u svompunom sjaju. Kako se uzdizao iz vode. Clary su počele peći oči, kaoda gleda u sunce.Valentine je spustio ruke na bokove. Piljio je uvis ushićena izraza

lica; gledao je kako mu se ostvaruje najveći san. „Raziele”,prošaptao je.

Anđeo se nastavio uzdizati; izgledalo je to kao da se jezero spušta,otkrivajući veliki mramorni stup u svom središtu. Najprije se iz vodepojavila anđelova glava; njegova lepršava kosa nalikovala jesrebrnim i zlatnim karikama. Potom su se pojavila ramena, bijelapoput krede, te goli trup – Clary je opazila da je anđeo posvudaobilježen runama baš kao i nefili, no Razielove su rune bile zlatne ižive; kretale su mu se po blijedoj koži kao iskre što frcaju iz vatre.Bio je golem, ali opet, na neki način nije bio veći od čovjeka: Clary suboljele oči dok ga je pokušavala obuhvatiti pogledom, pa ipak, nijevidjela ništa osim njega. Dok se uzdizao, iz leđa su mu izbila krila iširoko se razvila iznad jezera; i ona su bila zlatna, pernata – usvakom se peru nalazilo jedno zlatno, širom otvoreno oko.Bio je to prekrasan, no i zastrašujući prizor. Clary je poželjela

svrnuti pogled, ali ne bi to učinila. Gledat će sve. Gledat će zbogJacea jer on to više nije mogao.Sve je kao na onim slikama, pomislila je. Anđeo se uzdiže iz jezera

s Mačem u jednoj i Kaležom u drugoj ruci. S oba je predmeta curilavoda, no Raziel je bio suh poput baruta; ni krila mu nisu bila vlažna.Gola i bijela stopala ležala su mu na površini jezera, laganomreškajući vodu. Prekrasno, hladno lice okrenuo je premaValentineu.I tada se javio.Glas mu je istodobno bio poput plača, vike i glazbe. Nije njime

oblikovao riječi, ali ipak je bio posve razumljiv. Snaga njegova dahagotovo je srušila Valentinea, koji na to ukopa pete čizama u pijesak,zabacivši glavu kao da hoda protiv vjetra. Clary je osjetila kakoanđelov dah prolazi iznad nje: bio je vruć kao zrak što izlazi iz peći, amirisao je na neobične začine.Prošlo je tisuću godina otkad sam posljednji put dozvan na ovo

mjesto, reče Raziel. Dozvao me sjenolovac Jonathan i zamolio meda u Kaležu pomiješam svoju krv s krvlju smrtnika, da stvorim rasuratnika koji će osloboditi zemlju demonskoga roda. Učinio sam svešto je tražio i rekao mu da to više neću ponavljati. Zašto me sadadozivaš, nefile?Valentineov glas bio je gorljiv. „Tisuću godina je prošlo, Uzvišeni, ali

demonski rod je još ovdje.”Kako se to mene dotiče? Tisuću godina anđelu je tek treptaj oka.

„Nefili koje ste stvorili bili su dična ljudska rasa. Mnogo su segodina hrabro borili kako bi očistili ovu ravan od demonske kuge. Alinisu uspjeli zbog slabosti i pokvarenosti u svojim redovima.Namjeravam im vratiti nekadašnju slavu–”Slavu? Anđeo je zazvučao malko ljubopitljivo, kao da mu je ta riječ

strana. Slava pripada jedino Bogu.Valentine se nije pokolebao. „Klava, onakva kakvu su je stvorili prvi

nefili, više ne postoji. Ušla je u savez s donjosvjećanima, neljudimazaraženim demonskim virusom, koji vrve ovim svijetom poput buhana strvini štakora. Moja je namjera očistiti svijet, uništiti svakogdonjosvjećanina zajedno sa svim demonima–”Demoni nemaju dušu. Ali stvorenja koja spominješ, Mjesečeva

djeca i Djeca noći, Lilithina djeca i Vilinski narod, sva ona imajudušu. Izgleda kako su tvoja pravila o tome što tvori ljudsko bićestroža nego naša. Clary bi se mogla zakleti da je anđelov glaspostao opor. Namjeravaš li prkositi nebu kao ona druga jutarnjazvijezda14 čije ime nosiš, sjenolovče?„Ne namjeravam prkositi nebu, ne, gospodaru Raziele.

Namjeravam stupiti u savez s nebom–”Zbog rata koji je tvoje djelo? Mi smo nebo, sjenolovče. Ne borimo

se u vašim ovozemaljskim bitkama.Kad se ponovo oglasio, Valentine je zvučao gotovo povrijeđeno.

„Gospodaru Raziele, zasigurno ne biste omogućili da postoji neštotakvo poput obreda kojim možete biti dozvani da niste imali namjeruda budete dozvani. Mi nefili smo vaša djeca. Trebamo vaševodstvo.”Vodstvo? Anđeo je sada zazvučao kao da se zabavlja. Teško da si

me radi toga dozvao. Prije će biti da stremiš vlastitom priznanju.„Priznanju?” promuklo je ponovio Valentine. „Sve sam dao za ovaj

cilj. Svoju ženu. Svoju djecu. Nisam štitio svoje sinove. Dao sam svešto sam imao – sve.”Anđeo je samo lebdio, odozgo zureći u Valentinea čudnovatim,

hladnim očima. Krila su mu se pomicala polako i nesvjesno, kao štooblaci putuju nebom. Naposljetku reče: Bog je zatražio od Abrahamada žrtvuje svog sina na oltaru vrlo sličnom ovome kako bi vidio kogaAbraham voli više, Izaka ili Boga. Ali od tebe nitko nije zatražio dažrtvuješ svoga sina, Valentine.

Valentine spusti pogled na oltar pokraj svojih nogu poprskanJaceovom krvlju, a onda ponovo podigne glavu prema anđelu. „Akobudem morao”, reče, „prisilit ću vas na suradnju, ali radije bih dapristanete.”Kad me dozvao sjenolovac Jonathan, reče anđeo, pomogao sam

mu jer sam uvidio da je njegov san o svijetu bez demona iskren.Zamislio je nebo na zemlji. Ali ti sanjaš samo o vlastitoj slavi, a doneba ti nije stalo. Moj brat Ithuriel to može potvrditi.Valentine je problijedio. „Ali–”Zar si mislio da ne znam? Anđeo se osmjehnuo. Bio je to

najstrašniji smiješak koji je Clary ikada vidjela. Istina je da gospodarkruga koji si nacrtao može od mene iznuditi jedno djelo. Ali ti nisi tajgospodar.Valentine je blenuo. „Gospodaru Raziele... ne postoji nitko drugi–”Postoji, reče anđeo. Tvoja kći.Valentine se munjevito okrene. Ležeći polusvjesna u pijesku, trpeći

užasnu bol u zapešćima i rukama, Clary je prkosno zurila u njega.Na trenutak im se pogledi susretnu – pogledao ju je, doista ju jepogledao i Clary tada shvati kako je to prvi put da ju je otac pogledaou oči i vidio je. Prvi i jedini put.„Clarissa”, reče on. „Što si to učinila?”Clary je ispružila ruku i prstom stala prelaziti po pijesku ispred

njegovih nogu. Nije crtala rune. Ispisivala je riječi – riječi koje joj jeuputio kad je prvi put vidio za što je sposobna, kad je nacrtala runukoja je uništila njegov brod.MENE MENE TEKEL UPHARSIN.Oči mu se širom otvore, baš kao što su se otvorile Jaceove prije no

što je umro. Bio je bijel poput brašna. Polako se okrenuo premaanđelu, molećivo dižući ruke. „Gospodaru Raziele–”Anđeo je otvorio usta i pljunuo. Ili se Clary bar tako činilo – da je

pljunuo, silovito izbacivši iz usta bijelu plamenu iskru nalik zapaljenojstrijeli. Strijela je ravno, bez imalo vrludanja letjela iznad vode i zarilase u Valentineova prsa. Možda „zarila se” nije bio pravi izraz –prodrla je kroz njega kao kamen u tanak papir, ostavljajući za sobomzadimljenu rupu veličine šake. Zureći uvis. Clary je na trenutakmogla gledati kroz očeva prsa i vidjeti jezero i vatreni anđelov sjaj.

Trenutak je prošao. Poput posječenog stabla Valentine se srušio natlo i ostao nepomično ležati – otvorenim ustima nijemo je vrištao, aotvorenim očima slijepo piljio, vječno zapanjen zbog izdaje.To je bila nebeska pravda. Vjerujem da nisi potištena.Clary je podigla glavu. Anđeo je lebdio iznad nje poput tornja bijelog

plamena, zastirući nebo. Ruke su mu bile prazne; Kalež smrtnika iMaellartach ležali su na obali jezera, zapljuskivani sve slabijimvalovima.Možeš od mene iznuditi jedno djelo, Clarisso Morgenstern. Što

želiš?Clary je otvorila usta, ali ništa se nije čulo.Ah, da, reče anđeo; u njegovu se glasu sada osjećala blagost.

Runa. Brojne oči u njegovim krilima žmirnu. Nešto lagano prijeđepreko Clary.Bilo je to nešto meko, mekše od svile ili bilo koje druge tkanine,

mekše od šapta i dodira pera. Takav bi osjet ostavljali oblaci, mislilaje, da su imalo čvršći. S dodirom je osjetila i slabašan, ugodan miris,opojan i sladak.Zapešća je više nisu boljela. Sada slobodne ruke ispružila je uz

tijelo. Ni stražnja strana vrata više je nije pekla, a nestalo je i težine unogama. S naporom se podigla na koljena. Više od svega, željela jezapuzati po krvavom pijesku prema mjestu gdje je ležalo Jaceovotijelo, otpuzati tamo i leći pokraj njega, zagrliti ga iako je mrtav. Noanđelov glas je obuzda; ostala je na mjestu, zureći u njegov blještavizlatni sjaj.Bitka na Brocelindskoj ravnici bliži se kraju. Morgensternova vlast

nad demonima nestala je njegovom smrću. Mnogi već bježe; ostaliće uskoro biti uništeni. Već u ovom trenutku neki nefili jašu premaobali jezera. Ako imaš molbu, sjenolovko, priopći je sada. Anđeozastane. I sjeti se da nisam duh iz boce. Mudro izaberi svoju želju.Clary je oklijevala – samo trenutak, no bio je to najduži trenutak

ikada. Mogla je zatražiti bilo što, pomislila je ošamućeno, bilo što –da više nema boli ili gladi ili bolesti, ili da na svijetu vlada mir. No sdruge strane, možda anđeli nemaju moć za takve stvari jer bi ihinače već omogućili. Možda si te stvari ljudi moraju osigurati sami.Ali to ionako nije bilo važno. Naposljetku je mogla zatražiti samo

jednu stvar, samo je jedna stvar bila njezin istinski izbor.

Podigla je glavu i zagledala se u anđelove oči.„Jace”, rekla je.Anđelov izraz lica nije se promijenio. Nije mogla znati smatra li

Raziel njezinu molbu dobrom ili lošom, ni hoće li je – iznenada jepanično pomislila – uopće ispuniti.Zatvori oči, Clarisso Morgenstern, reče anđeo.Clary je zatvorila oči. Anđelu se ne govori ne, ma što imao na umu.

Srce joj je lupalo; sjedila je plutajući u tami iza vjeđa, čvrsto nastojećine misliti na Jacea. No na praznom zaslonu vjeđa ipak se pojavilonjegovo lice – nije joj se smiješio, već je gledao postrance, pa mu jemogla vidjeti ožiljak na sljepoočnici, neravni nabor u kutu usana isrebrnu liniju na vratu gdje ga je ugrizao Simon – sve brazgotine,mrlje i nesavršenosti, sve što je oblikovalo osobu koju je voljela višeod ikoga. Jacea. Jarki sjaj joj rasvijetli tamu pred očima i ona sepoleđice sruši na pijesak, pitajući se hoće li se onesvijestiti; a moždaje umirala – no nije željela umrijeti, ne sada kad je pred sobom takojasno vidjela Jaceovo lice. Gotovo da mu je mogla čuti i glas;šapćući je ponavljao njezino ime, kao kod Renwicka. Clary. Clary.Clary.„Clary”, reče Jace. „Otvori oči.”Poslušala ga je.Ležala je na pijesku u poderanoj, mokroj i krvavoj odjeći. To je ono

što je bilo isto. No anđeo je nestao, a s njim i zasljepljujući bijeli sjajkoji je bio osvjetljavao tamu poput dana. Zurila je u noćno nebo,bijele zvijezde koje su u tmini sjale poput zrcala. Iznad nje nagnuo seJace; nijedna zvijezda nije blistala kao svjetlo u njegovim očima.Njezine su ga oči upijale, svaki komadić njega, od zapletene kose,

preko krvavog, blatnog lica, do očiju koje su sjale kroz slojeveprljavštine; od modrica vidljivih kroz poderane rukave, do poderanog,zjapećeg, krvlju natopljenog prednjeg dijela košulje koji mu jeotkrivao kožu – nije bilo rane, nikakvog traga koji bi odavao mjesto ukoje se zabio Mač. Vidjela mu je puls na vratu i zbog toga mu segotovo bacila u zagrljaj jer je to značilo da mu srce kuca, što jeznačilo da–„Živ si”, šapnula je. „Zbilja si živ.”S tupim čuđenjem ispružio je ruku i dodirnuo joj lice. „Bio sam u

tami”, rekao je nježno. „Ondje nije bilo ničega osim sjena, i ja sam

bio sjena, i znao sam da sam mrtav, da je sve gotovo. A onda samčuo tvoj glas. Čuo sam kako izgovaraš moje ime. To me oživjelo.”„Nije to moje djelo”, stegnulo se Claryno grlo. „Anđeo te oživio.”„Zato što si ga to zamolila.” Šutke je prstima prelazio preko rubova

njezina lica, kao da se želi uvjeriti da je stvarna. „Mogla si poželjetišto god si htjela, a zatražila si mene.”Osmjehnula mu se. I prljav, prekriven krvlju i blatom bio je nešto

najljepše što je ikad vidjela. „Ne treba mi ništa osim tebe.”Već ionako jarko svjetlo u njegovim očima uto tako bljesne da ga je

jedva mogla gledati. Sjetila se anđela, kako je plamtio poput tisućabaklji, i pomislila da Jace u sebi ima nešto od te krvi koja isijava bijeližar, a taj plam sada sjaji kroz njega, kroz njegove oči kao svjetlo kojese probija kroz pukotine u vratima.Volim te, željela je reći. Učinila bih to ponovo. Uvijek bih zatražila

tebe. Ali nije to izgovorila.„Nisi moj brat”, rekla mu je malko zapuhano, kao da shvaćajući da

mu to još nije rekla, nije mogla govoriti dovoljno brzo. „Znaš to, zarne?”Jace se kroz prljavštinu i krv tek malčice osmjehnuo. „Da”, rekao je.

„Znam to.”

EPILOGVolio sam te, pa rukama kao plimu podigoh ove ljude, i volju svoju

zapisah na nebu, u zvijezdama.

T. E. LAWRENCE

NA NEBU, U ZVIJEZDAMADim se lijeno uzdizao u spiralu, iscrtavajući tanašne linije crnila na

vedroj pozadini. Jace je s laktovima na koljenima sjedio sam nabrijegu s kojeg se pružao pogled na groblje, promatrajući kako dimstruji prema nebu. Nije ga napustila ironija – ipak su to bili ostacinjegova oca.S mjesta na kojem je sjedio mogao je vidjeti drveno postolje s

kovčegom zastrto dimom i plamenom i malu skupinu ljudi koja stojiuokolo. Razaznao je Jocelyninu svijetlu kosu te Lukea koji je stajaopokraj nje, držeći joj ruku na leđima. Jocelyn je okrenula glavu odpogrebne lomače.Da je htio, Jace je mogao biti u toj grupici. Posljednjih nekoliko

dana proveo je u bolnici, a pustili su ga tek jutros, dijelom i zato damože prisustvovati Valentineovom sprovodu. No kad je došao napola puta do lomače, naslagane hrpe oguljenog drva bijelog poputkostiju, shvatio je da ne može dalje. Okrenuo se i pošao uz brijeg,odvojivši se od pogrebne povorke. Luke ga je dozivao, ali nije se niokrenuo.Sjeo je i promatrao ih kako se okupljaju oko postolja, kako Patrick

Penhallow u žućkastobijeloj opremi potpaljuje drvo. Po drugi je putovoga tjedna gledao kremiranje, no Maxovo tijelo bilo je dirljivo sitno,dok je Valentine bio krupan muškarac – čak i tako položen na leđa srukama ukrštenim na prsima. U jednoj je pesti imao serafinski bodež.Oči su mu bile vezane bijelom svilom, kao što je bio običaj. Postupilisu s njime kako dolikuje, pomislio je Jace, unatoč svemu.Sebastiana nisu pokopali. Grupa sjenolovaca otišla je u dolinu, ali

nije pronašla njegovo tijelo – odnijela ga je rječica, rekli su Jaceu, nou njemu je ipak ostala sumnja.Pogledom je tražio Clary u skupini oko postolja, ali nije bila ondje.

Prošlo je nekoliko dana otkako ju je posljednji put vidio, tada pokrajjezera, i nedostajala mu je gotovo fizički. Nije bila njezina krivnja štose nisu vidjeli. One se noći brinula kako nije dovoljno snažan da gase Portalom s jezera prebaci natrag u Alicante i ispostavilo se da jebila u pravu. Kad su prvi sjenolovci stigli do njih, zbog ošamućenostiveć je bio u nesvijesti. Probudio se sljedećeg jutra u gradskoj bolnici;u njega je zurio Magnus Bane s neobičnim izrazom na licu – moglaje to biti duboka zabrinutost ili naprosto radoznalost; Magnusa je bilo

teško dokučiti. Rekao je da mu je anđeo izliječio tijelo, no da se činikako su mu duh i um iscrpljeni do te mjere da im samo odmor moževratiti snagu. Ali sada se osjećao bolje. Baš na vrijeme za pogreb.Podigao se vjetar i otpuhivao dim od njega. U daljini je vidio

svjetlucave tornjeve Alicantea; vratio im se prijašnji sjaj. Nije bioposve siguran što se nada postići gledajući odande očevo spaljivanjeni što bi rekao da je bio dolje među ožalošćenima, koji su upućivaliValentineu posljednje riječi. Nikad mi nisi bio pravi otac, mogao jereći, ili: Bio si mi jedini otac kojeg sam znao. Obje bi izjave bilepodjednako istinite ma kako proturječne.Kad je prvi put otvorio oči pokraj jezera – nekako znajući da je bio

mrtav te da je oživio – Jaceu je u mislima bila jedino Clary, koja jeležala nedaleko od njega na krvavom pijesku, sklopljenih očiju.Četveronoške joj je prišao u gotovo paničnom strahu, misleći da jeozlijeđena, možda čak i mrtva – a kad je otvorila oči, u glavi mu jebila samo spoznaja da je živa. Tek kad su stigli drugi, koji su muglasno se čudeći nad prizorom, pomogli ustati, vidio je kakoValentineovo skvrčeno tijelo leži na rubu jezera, što je na njegadjelovalo kao udarac u trbuh. Znao je da je Valentine mrtav – sam biga bio ubio – ali prizor je nekako ipak bio bolan. Clary ga je tužnogledala i znao je da premda je mrzila Valentinea te da nikad nijeimala nijedan razlog da bude suprotno, ipak suosjeća s njim zbognjegova gubitka.Napola je sklopio oči i na vjeđe mu navre bujica slika: Valentine ga

podiže iz trave u širok zagrljaj; Valentine ga čvrsto drži na pramcučamca na jezeru, pokazujući mu kako održati ravnotežu. Bila su tu idruga, mračnija sjećanja: Valentineov dlan zvučno ga udara poobrazu, mrtav sokol, okovani anđeo u podrumu Waylandovih.„Jace.”Podigao je pogled. Iznad njega stajao je Luke, crni obris obrubljen

suncem. Nosio je traperice i flanelsku košulju kao i obično – kodnjega nije bilo ustupka pogrebnoj bjelini. „Obred je gotov”, reče. „Bioje kratak.„Siguran sam u to.” Jace zarije prste u tlo pokraj sebe; bolno

grebuckanje zemlje po njihovim vršcima dobro mu je došlo. „Je li tkošto rekao?

„Samo uobičajene stvari.” Luke se spustio na zemlju pokraj Jacea,malko se lecnuvši od boli. Jace ga nije pitao kako je bilo u bitci; nijezapravo ni želio znati. Znao je da je sve bilo gotovo mnogo brže nošto je itko očekivao – nakon Valentineove smrti demoni što ih jedozvao pobjegli su u noć kao magluština koju je sažgalo sunce. Noto nije značilo da nije bilo mrtvih. Nije samo Valentineovo tijelo bilospaljeno u Alicanteu posljednjih dana. „Clary nije... mislim, je li–”„Došla na sprovod? Ne. Nije željela doći.” Jace je osjećao da ga

Luke gleda postrance. „Nisi je vidio? Još od–”„Da, još od jezera”, reče Jace. „Ovo je prvi put da sam izašao iz

bolnice, a morao sam doći ovamo.”„Nisi morao”, reče Luke. „Mogao si izostati.”„Želio sam”, priznao je Jace. „Što god to govori o meni.”„Sprovodi su za žive ljude, Jace, ne za mrtve. Valentine je bio više

tvoj nego Claryn otac premda niste bili iste krvi. Ti se morašpozdraviti s njim. Tebi će nedostajati.”„Nisam mislio da mi smije nedostajati.”„Stephena Herondalea nisi znao”, reče Luke. „A kod Roberta

Lightwooda došao si kad si već prestajao biti dijete. Valentine ti jebio otac u djetinjstvu. Treba ti nedostajati.”„Ne mogu prestati misliti na Hodgea”, reče Jace. „Gore kod Garda

neprestano sam ga ispitivao zašto mi nikad nije rekao što sam –tada sam još mislio da sam dijelom demon – a on je ponavljao da jeto bilo zato što nije znao. Mislio sam da laže. Ali sada mislim da jebio iskren. On je bio jedan od tek nekoliko njih koji su uopće znali daje djetešce Herondaleovih preživjelo. Kad sam se pojavio u Institutu,nije imao pojma koji sam Valentineov sin. Pravi ili posvojeni. Amogao sam biti oboje. I demon i anđeo. Mislim da nije znao odgovorsve dok nije vidio Jonathana kod Garda, kad je shvatio. Stoga se svete godine ipak trudio oko mene najbolje što je mogao, sve dok seValentine nije opet pojavio. Trebala mu je vjera za takvo što, zar ne?”„Da”, reče Luke. „Mislim da mu je trebala.”„Hodge je rekao kako smatra da odgoj ima utjecaja bez obzira na

krvnu vezu. Uvijek se pitam – da sam ostao s Valentineom, da menije poslao Lightwoodovima, bih li bio isti kao Jonathan? Zar bihtakav sada bio?

„Je li važno?” upita Luke. „S razlogom si ono što si danas. I akopitaš mene, mislim da te Valentine poslao Lightwoodovima jer jeznao da je to za tebe najbolje. Možda je imao i druge razloge. Ali nemožeš pobjeći od činjenice da te poslao ljudima za koje je znao daće te voljeti i odgajati te s ljubavlju. To je jedna od možda samonekoliko lijepih stvari koje je nekome učinio.” Lagano je udario Jaceapo ramenu; bila je to tako očinska gesta da se Jace zamaloosmjehnuo. „Da sam na tvom mjestu, ne bih to zaboravio.”Clary je stajala ispred Isabelleina prozora i promatrala kako dim

mrlja nebo iznad Alicantea, baš kao da netko po staklu trljauprljanom rukom. Znala je da danas spaljuju Valentinea; spaljujunjezina oca u nekropoli tik onkraj gradskih vrata.„Znaš za večerašnje slavlje, zar ne?”Clary se okrene; iza nje je stajala Isabelle, uz sebe držeći dvije

haljine – plavu i ljubičastosivu.„Što misliš, koju da odjenem?”Isabelle će odjeća uvijek biti terapija, pomislila je Clary. „Plavu.”

Isabelle je položila haljine na krevet. „Što ćeš ti odjenuti? Ići ćeš, zarne?” Clary se sjetila srebrne haljine na dnu Amatisine škrinje, njezinelijepe koprenaste tkanine. Ali Amatis joj vjerojatno ne bi dopustila daje odjene. „Ne znam”, rekla je. „Vjerojatno traperice i zeleni kaput.”„Dosadno”, reče Isabelle. Pogledala je Aline, koja je sjedila u stolcu

pokraj kreveta i čitala. „Ne misliš da je to dosadno?”„Mislim da bi trebala pustiti Clary da nosi što želi.” Aline nije digla

pogled s knjige. „Osim toga, nije da se dotjeruje za nekoga.”„Dotjeruje se za Jacea”, reče Isabelle kao da je to posve razumljivo.

„A tako i treba.”Aline podigne pogled zbunjeno žmirkajući, a onda se osmjehne.

„Oh, pa da. Uvijek to zaboravim. Sigurno ti je čudno sad kad znaš dati nije brat?„Ne”, reče Clary energično. „Bilo je čudno misliti da mi je brat. Sad

mi sve izgleda – kako treba.” Opet se okrenula prema prozoru. „Nijeda sam ga nešto viđala otkad sam to saznala. Nismo se vidjeli odpovratka u Alicante.”„Čudno”, reče Aline.„Nije čudno”, reče Isabelle, prostrijelivši Aline znakovitim pogledom,

koji Aline kao da nije primijetila. „Bio je u bolnici. Izišao je tek danas.”

„I nije te odmah došao vidjeti?” upita Aline Clary.„Nije mogao”, reče Clary. „Morao je na Valentineov sprovod. Nije to

mogao propustiti.”„Možda”, reče Aline veselo. „A možda ga više i ne zanimaš toliko.

Mislim, sad kad vaš odnos nije zabranjen. Neki ljudi žele samo onošto ne mogu imati.”„Ne i Jace”, reče brzo Isabelle. „Jace nije takav.”Aline je ustala, ispustivši knjigu na krevet. „Morala bih se ići

odjenuti. Vidimo se večeras?” Rekavši to, odšetala je iz sobepjevušeći si u bradu.Gledajući je kako odlazi, Isabelle je vrtjela glavom. „Misliš da joj nisi

draga?” reče. „Mislim, je li ljubomorna? Jer se činilo da je Jacezanima.”„Ha!” Clary se nakratko razvedrila. „Ne, ne zanima je Jace. Mislim

da je Aline jedna od onih koji uvijek govore ono što im je na umu, usvakoj prilici. A tko zna, možda ima pravo.”Isabelle izvuče iglu iz kose i pusti je da joj padne preko ramena.

Prijeđe na drugi kraj sobe i pridruži se Clary uz prozor. Nebo pokrajdemonskih tornjeva sada je bilo čisto; dim se razišao. „Misliš li ti daima pravo?„Ne znam. Moram pitati Jacea. Pretpostavljam da ću ga vidjeti

večeras na zabavi. Na pobjedničkom slavlju ili kako se to već zove.”Podigla je pogled prema Isabelle. „Znaš li kako će to izgledati?”„Bit će parada”, reče Isabelle, „vjerojatno i vatromet. Glazba, ples,

igre, takve stvari. Nešto kao veliki ulični sajam u New Yorku.”Pogledala je kroz prozor sjetna izraza lica. „Maxu bi se to jakosvidjelo.”Clary pomiluje Isabelle po kosi, kao što bi pomilovala sestru da je

ima. „Znam da bi.”

Jace je morao dvaput pokucati na vrata kuće pokraj starog kanalaprije no što je začuo kako mu se netko brzim koracima žuri otvoriti;srce mu je poskočilo, a onda se kad su se vrata otvorila, smirilo – napragu je stajala Amatis Herondale i iznenađeno ga promatrala.Izgledala je kao da se sprema za proslavu; nosila je dugačkusvijetlosivu haljinu i svijetle metalik naušnice, koje su joj isticalesrebrnaste pruge u prosijedoj kosi. „Da?

„Clary”, započeo je Jace pa zastao, ne znajući što bi točno rekao.Kamo je nestala njegova rječitost? Uvijek je bila tu, čak i kad nijeimao ništa drugo, no sada se osjećao kao da ga je netko rasporio ida su sve domišljate i tečne riječi iscurile iz njega, ostavljajući gapraznim. „Je li Clary možda ovdje? Nadao sam se da bih mogaorazgovarati s njom.”Amatis je odmahnula glavom. Na licu joj više nije bilo smetenosti i

sada ga je promatrala dovoljno usredotočeno da postane nervozan.„Nije ovdje. Mislim da je kod Lightwoodovih.”„Oh.” Bio je tako razočaran da ga je to iznenadilo. „Oprostite što

sam vam smetao.”„Ne smetaš. Zapravo, drago mi je što si došao”, reče Amatis

živahno. „Htjela bih s tobom o nečemu popričati. Uđi u predsoblje;odmah ću se vratiti.”Jace uđe, dok je ona nestala niz hodnik. Pitao se o čemu bi,

zaboga, htjela pričati. Možda je Clary odlučila da ne želi više ništaimati s njim i odabrala Amatis da mu to prenese.Amatis se vratila za koji trenutak. Nije nosila ništa što bi sličilo na

poruku – na Jaceovo olakšanje – već je čvrsto držala malu metalnukutiju. Bio je to elegantan predmet, graviran uzorcima ptica. „Jace”,reče Amatis. „Luke mi je rekao da si Stephenov... da je StephenHerondale tvoj otac. Sve mi je ispričao.”Jace je kimnuo, ne osjećajući da se išta drugo traži od njega. Vijesti

su curile polako, što mu je odgovaralo; nadao se da će se vratiti uNew York prije no što ih svi u Idrisu doznaju i počnu neprestano piljitiu njega.„Znaš da sam bila Stephenova žena prije tvoje majke”, nastavila je

Amatis napetim glasom, kao da joj riječi nanose bol. Jace je zurio unju – hoće li mu govoriti o majci? Je li mu Amatis zamjerala što joj jeprizvao loše uspomene na ženu koja je umrla prije no što se i rodio?„Od svih živućih ljudi vjerojatno sam ja najbolje poznavala tvog oca.”„Da”, reče Jace, želeći da je negdje drugdje. „Siguran sam da je to

istina.„Znam da su ti osjećaji prema njemu vjerojatno izmiješani”, reče

Amatis, iznenadivši ga najviše zato što je to bila istina. „Nisi gapoznavao. On te nije odgojio. Čak i ne izgledaš kao on, osim plavekose – ali te tvoje oči... Ne znam od koga si njih naslijedio. I zato

sam možda luda što te zamaram ovime. Možda ne želiš znati ništa oStephenu. Ali on je zbilja bio tvoj otac i da te poznavao–” Strelovitoje gurnula kutiju prema njemu, zbog čega je gotovo poskočiounatrag. „Ovo su neke njegove stvari koje sam godinama čuvala.Njegova pisma, fotografije, obiteljsko stablo. Njegov kamenvještičjeg svjetla. Možda sada nemaš nikakvih pitanja, ali jednog ćeših dana možda imati, a tada... tada ćeš imati ovo.” Stajala je mirno.pružajući mu kutiju kao da mu predaje blago. Jace je uzme bez riječi;bila je teška, a metal mu je hladio kožu.„Hvala”, rekao je. Bilo je to najbolje što je mogao. Potom nakon

malo oklijevanja doda: „Ima jedna stvar o kojoj sam se pitao.”„Da?”„Ako je Stephen bio moj otac, onda je Inkvizitorica... Imogen... bila

moja baka.”„Bila je...” Amatis zastane. „Vrlo teška žena. Ali, da, bila je tvoja

baka.”„Spasila mi je život”, reče Jace. „Dugo se ponašala kao da me ne

može smisliti. Ali onda je vidjela ovo.” Povukao je ovratnik košulje ustranu, pokazujući Amatis bijeli zvjezdoliki ožiljak na ramenu. „Ispasila mi život. Ali što joj je moj ožiljak mogao značiti?”Amatisine oči su se raširile. „Ne sjećaš se kad si zaradio taj ožiljak,

zar ne?”Jace je odmahnuo glavom. „Valentine mi je rekao da sam se na

tom mjestu ozlijedio kad sam bio odveć malen da bih se ičegasjećao, ali sada... mislim da nije rekao istinu.”„To nije ožiljak, nego znamenka. O njemu postoji stara obiteljska

legenda po kojoj je jednog od prvih Herondalea sjenolovaca u snuposjetio anđeo. On mu je dotaknuo rame i kad se sjenolovacprobudio, imao je takav biljeg. A imali su ga i svi njegovi potomci.”Slegnula je ramenima. „Ne znam je li priča istinita, ali sviHerondaleovi imaju biljeg. I tvoj otac ga je imao, ovdje.” Dodirnula sije desnu nadlakticu. „Kažu da to znači da ste bili u doticaju sanđelima. Da ste na neki način blagoslovljeni. Kad je vidjela tvojbiljeg, Imogen je otkrila tko si zapravo.”Jace je zurio u Amatis, ali nije ju vidio: pred očima mu je bila ona

noć na brodu; mokra, crna paluba i Inkvizitorica koja mu je umiralapred nogama. „Nešto mi je rekla”, prozbori Jace. „Dok je umirala.

Rekla je: ‘Tvoj bi otac bio ponosan na tebe.’ Mislio sam da jeokrutna, da misli na Valentinea...”Amatis je odmahnula glavom. „Mislila je na Stephena”, rekla je

blago. „I bila je u pravu. Bio bi ponosan.”

Clary je gurnula Amatisina ulazna vrata i ušla, shvaćajući kako joj jekuća brzo postala dio svakodnevice. Više nije morala dugorazmišljati kako da dođe do nje i navikla se da kuglasta kvaka naulazu lagano zapinje kad je okrene. Prepoznatljiv joj je bio odbljesaksunčeva svjetla na kanalu, kao i pogled na Alicante kroz prozor.Gotovo da je mogla zamisliti da živi ovdje, da joj je Idris dom. Pitalase što bi joj prvo počelo nedostajati. Kineska gotova hrana? Kina?Stripovi iz centra?Htjela je krenuti prema stubama, kad je začula majčin glas iz

dnevne sobe – bio je oštar i lagano uzrujan. Ali oko čega se Jocelynimala uzrujavati? Sada je sve bilo u redu, zar ne? Bez razmišljanjaClary se povuče do zida pokraj vrata dnevne sobe i staneosluškivati.„Ostaješ? Kako to misliš?” govorila je Jocelyn. „Želiš reći da se

uopće ne vraćaš u New York?”„Zatražili su da ostanem u Alicanteu i predstavljam vukodlake u

Vijeću”, reče Luke. „Rekao sam im da ću se večeras izjasniti.”„Ne bi li to netko drugi mogao obavljati? Neki od vođa čopora ovdje

u Idrisu?”„Ja sam jedini voda čopora koji je bio sjenolovac. Zato žele mene.”

Uzdahnuo je. „Ja sam sve to započeo, Jocelyn. Trebao bih ostatiovdje i privesti stvari kraju.”Nastupila je kratka tišina. „Ako je to ono što osjećaš, naravno da bi

trebao ostati”, reče naposljetku Jocelyn, ali glas joj nije bio uvjerljiv.„Morat ću prodati knjižaru. Srediti poslovanje.” Luke je zvučao

zlovoljno. „Nije da ću se odseliti istog trena.”„Ja se mogu pobrinuti za to. Nakon svega što si učinio...” Činilo se

da Jocelyn nema snage zadržati vedar ton. Glas joj se polakougasio, a tišina se toliko otegnula da je Clary promišljala da seotkrije, pročisti grlo i ude u dnevnu sobu.Trenutak kasnije bilo joj je drago što to nije učinila. „Gle”, rekao je

Luke. „Želio sam ti ovo reći već dugo. Nisam. Čak i da jesam, znao

sam da ne bi ništa značilo zbog onog što sam postao. Nikad nisiželjela da to bude dio Claryna života. Ali ona sada sve zna, papretpostavljam da je svejedno i da ti mogu reći. Volim te, Jocelyn.Već dvadeset godina.” Zastao je. Clary se naprezala da čuje majčinodgovor, ali Jocelyn je šutjela. Naposljetku se ponovo javio Luke;glas mu je bio vrlo dubok. „Moram se vratiti do Vijeća i reći im da ćuostati. Ne moramo više nikad razgovarati o ovome. Jednostavno,osjećam se bolje što sam to izrekao nakon toliko vremena.”Clary se leđima sljubila sa zidom dok je Luke spuštene glave izlazio

iz dnevne sobe. Lagano ju je dotaknuo u prolazu – činilo se da jeuopće nije primijetio – pa naglo otvorio izlazna vrata. Stajao je ondjekoji trenutak, slijepo zureći kako se sunce zrcali na vodi kanala, apotom otišao, zalupivši vrata za sobom.Clary je ostala na mjestu, leđima dodirujući zid. Bila je užasno

žalosna zbog Lukea, ali i zbog majke. Izgledalo je kako Jocelyn nijevoljela Lukea, da to možda nikad nije ni mogla. Ista je situacija bilaizmeđu nje i Simona, osim što nije vidjela nikakvu mogućnost daLuke i majka poprave stvar. Ne ako on ostane u Idrisu. Suze su jojpekle oči. Spremala se okrenuti i poći u dnevnu sobu, kad je začulaotvaranje kuhinjskih vrata i novi glas. Ovaj je zvučao umorno i malkoutučeno. Bila je to Amatis.„Oprosti, slučajno sam sve čula, ali drago mi je što ostaje”, reče

Lukeova sestra. „Ne samo zato što će biti blizu mene, već i zbogtoga što time dobiva priliku da te preboli.”Jocelyn je zazvučala kao da se brani: „Amatis–”„Prošlo je mnogo, Jocelyn”, reče Amatis. „Ako ga ne voliš, moraš

ga pustiti.”Jocelyn je šutjela. Clary je poželjela vidjeti majčin izraz lica – je li

bila tužna? Ljutita? Ravnodušna?Amatis glasno udahne. „Osim ako ga... ipak voliš.”„Amatis, ne mogu...”„Voliš ga! Voliš ga!” Začuo se prodoran zvuk – reklo bi se da je

Amatis pljesnula rukama. „Znala sam to! Oduvijek sam znala!”„Nije važno.” Jocelyn je zvučala umorno. „Ne bi bilo pravedno

prema Lukeu.”„Ne želim čuti!” Začulo se šuškanje, a Jocelyn se glasno pobuni.

Clary se pitala je li to Amatis zgrabila njezinu majku. „Ako ga voliš,

odmah mu to moraš reći. Odmah, prije nego što ode do Vijeća.”„Ali oni žele da bude njegov član! A on želi–”„Lucian želi samo tebe”, reče Amatis nepopustljivo. „Tebe i Clary. To

je sve što je oduvijek želio. Kreni sada.”Prije no što se Clary imala priliku pomaknuti, Jocelyn izjuri u hodnik.

Krenula je prema vratima – kad opazi Clary spljoštenu uza zid.Zastavši, iznenađeno je otvorila usta.„Clary!” Zvučala je kao da nastoji da zvučati vedro i razdragano, no

s očajnim rezultatom. „Nisam znala da si ovdje.”Clary se odmaknula od zida, čvrsto uhvatila kuglastu kvaku i širom

otvorila vrata. Blještavo sunce ulilo se u hodnik. Gledajući kćer,Jocelyn je žmirkala na jarkom svjetlu.„Ako ne kreneš za Lukeom”, reče Clary vrlo razgovijetno, „osobno

ću te ubiti.”Jedan je časak Jocelyn izgledala zapanjeno. A onda se

osmjehnula. „Tjah”, reče, „kad tako kažeš...”Već u sljedećem trenutku izašla je iz kuće, žureći se niz stazu uz

kanal prema Dvorani Sporazuma. Clary je zatvorila vrata i naslonilase na njih.Amatis izađe iz dnevne sobe pa se hitro prošavši pokraj Clary,

nasloni na prozorsku dasku i zabrinuto zagleda kroz staklo. „Mislišda će ga stići prije no što dođe do Dvorane?”„Mama je provela život loveći me posvuda”, reče Clary. „Brza je.”

Amatis je pogleda i osmjehne se. „Oh, sad si me sjetila”, reče. „Jaceje bio navratio da te vidi. Mislim da te se nada sresti na večerašnjojproslavi.„Je l’?” reče Clary zamišljeno. Baš bih mogla i pitati. Tko riskira,

profitira. „Amatis”, reče, na što se Lukeova sestra okrene od prozora,znatiželjno je promatrajući.„Da?”„Ona srebrna haljina iz škrinje”, reče Clary. „Mogu li je posuditi?”

Kad je Clary krenula natrag prema kući Lightwoodovih, ulice su seveć počele puniti ljudima. Bio je sumrak i svjetla koja su se palilaispunjavala su prostor blijedim sjajem. Snopovi poznatog bijelogcvijeća visjeli su iz košara na zidovima, šireći jak miris. Tamnozlatne

vatro-rune žarile su se na vratima kuća pokraj kojih je prolazila; bilesu znak pobjede i radosti.Na ulicama su bili sjenolovci. Nitko od njih nije nosio opremu – bili

su u raznolikom lijepom ruhu, od moderne do gotovo povijesneodjeće. Večer je bila neuobičajeno topla, pa su samo malobrojninosili kapute, dok su mnoge žene bile, kako se Clary činilo, u dugimplesnim haljinama, kojima su obimni skuti dodirivali tlo. Vitka tamnasilueta presiječe joj put kad je skrenula u ulicu Lightwoodovih; vidjelaje da se radi o Raphaelu koji se držao za ruku s visokom crnokosomženom u crvenoj koktel-haljini. Pogledao je Clary preko ramena iosmjehnuo joj se. Zbog tog je osmijeha lagano zadrhtala, pomislivšikako je doista točno da donjosvjećani katkad djeluju čudnovato,čudnovato i zastrašujuće. Možda naprosto sve što je zastrašujućenije nužno i loše.Premda, o Raphaelu je dvojila.Kućna vrata Lightwoodovih bila su otvorena, a dio obitelji već je

stajao na pločniku. Bili su tu Maryse i Robert Lightwood, koji sučavrljali s dvoje odraslih ljudi; kad su se okrenuli, Clary s blagimiznenađenjem shvati da se radi o Penhallowovima, Alineinimroditeljima. Maryse joj se nasmiješi mimo njih; izgledala je elegantno:nosila je tamnoplav svileni kostim, a kosu je podigla s ozbiljnoga licasapevši je debelim srebrnastim obručem. Toliko je sličila Isabelle daje Clary poželjela spustiti ruku na njezino rame. I dalje je izgledalavrlo tužno, čak i kad se osmjehivala, pa Clary zaključi da misli naMaxa, baš kao i Isabelle, da razmišlja kako bi mu se sve ovo jakosvidjelo.„Clary!” Isabelle je u skokovima silazila niz stube; crna je kosa

lepršala za njom. Nije nosila nijednu od dvije haljine koje je ranijebila pokazala Clary, već prekrasnu zlatnu satensku haljinu, koja jojse pripila uz tijelo poput sklopljenih latica. Na nogama je imala šiljatesandale; Clary se sjeti što je Isabelle jednom rekla o svojoj ljubaviprema potpeticama te se nasmije u sebi. „Izgledaš fenomenalno.”„Hvala.” Clary malko nesigurno potegne prozračnu srebrnu haljinu,

koja je vjerojatno bila nešto najženstvenije što je ikad nosila.Otkrivala joj je ramena i svaki put kad bi osjetila kako joj vrhovi koseondje draškaju kožu, morala je suzbiti poriv da se hitro ogrne vestomili navuče kapuljaču. „I ti.”

Isabelle se nagne i šapne joj na uho: „Jace nije ovdje.”Clary se odmakne. „Ali gdje–”„Alec kaže da je možda na trgu, gdje će biti vatromet. Žao mi je...

nemam pojma što mu je.”Clary je slegnula ramenima, pokušavajući sakriti razočaranje. „U

redu je.”Alec i Aline nahrupili su iz kuće nakon Isabelle. Aline je bila u jarko-

crvenoj haljini zbog koje joj je kosa izgledala frapantno crna. Alec seodjenuo kao i obično; nosio je džemper i crne hlače, premda je Clarymorala primijetiti da, ako ništa, džemper bar nema vidljivih rupa.Osmjehnuo se Clary i ona s iznenađenjem shvati da zapravo izgledadrukčije. Nekako lakše, kao da mu je sav teret pao s leda.„Nikad nisam bila na proslavi na kojoj su bili i donjosvjećani”, reče

Aline, nervozno gledajući niz ulicu, gdje je mlada vila duge koseupletene cvijećem – ne, pomislila je Clary, njezina kosa je zbilja bilacvijeće spojeno tanašnim zelenim viticama – iščupala nekoliko bijelihcvjetova iz viseće košare, pomno ih promotrila pa ih pojela.„Svidjet će ti se”, reče Isabelle. „Oni znaju što je zabava.” Mahnula

je roditeljima u znak pozdrava, nakon čega se svi zapute prema trgu.Clary se još uvijek borila s porivom da ukrsti ruke na prsima i takopokrije gornju polovinu trupa. Haljina joj se uvijala oko nogu kao dimna vjetru. Sjetila se dima koji se ranije tog dana uzdizao nadAlicanteom i zadrhtala.„Hej!” vikne Isabelle i Clary podigavši pogled, spazi kako im se uz

ulicu približavaju Simon i Maia. Simona nije vidjela gotovo cijeli dan;bio je otišao do Dvorane kako bi pratio pripremno zasjedanje Vijećajer ga je, kako je rekao, zanimalo koga će izabrati na vampirskomjesto. Clary nije mogla zamisliti da bi Maia mogla nositi neštoženstveno poput haljine, i doista, odjenula je niske kamuflažne hlačei crnu majicu na kojoj je pisalo IZABERI SVOJE ORUŽJE, ispodčega je bio crtež kocke s brojevima. Bila je to gejmerska majica,pomislila je Clary, pitajući se je li Maia zaista gejmer ili majicu nosikako bi impresionirala Simona. Ako se radilo o potonjem, bio je todobar izbor. „Vraćate se na Trg anđela?”Maia i Simon odgovore potvrdno i dobro raspoložena skupina krene

prema Dvorani. Simon je usporio kako bi uhvatio korak s Clary;šutke su hodali jedno uz drugo. Clary se osjećala dobro već zato što

joj je Simon opet bio blizu – njega je prvog željela vidjeti kad sevratila u Alicante. Čvrsto ga je bila zagrlila, baš čvrsto, sretna što ježiv, i dodirnula biljeg na njegovu čelu.„Je li te spasio?” bila je upitala, očajnički želeći čuti da ono što mu

je učinila nije bilo bezrazložno.„Spasio me”, samo je rekao.„Voljela bih da ga mogu maknuti”, rekla je ona. „Željela bih znati što

ti se sve može dogoditi zbog njega.”Uhvatio ju je za zapešće i nježno joj spustio ruku natrag na bok. „Bit

ćemo strpljivi i vidjeti”, rekao je.Dobro ga je promotrila, ali morala je priznati da se činilo kako biljeg

nema nikakva vidljivog utjecaja na njega. Doimao se istim kao iuvijek. Onaj stari Simon. Jedino se češljao malko drukčije kako biprekrio biljeg; tko nije znao da je ondje, nikad ga ne bi uočio.„Kako je prošlo zasjedanje?” upitala ga je sada Clary, brzo ga

odmjerivši od glave do pete da vidi je li se dotjerao za proslavu. Nije,ali teško da ga je mogla kriviti – osim traperica i majice koje je nosio,i nije imao ništa drugo za obući. „Koga su izabrali?”„Raphaela nisu”, reče Simon, zvučeći kao da je zadovoljan zbog

toga, „nego nekog drugog vampira. Ima pretenciozno ime.Ponoćnik15 ili nešto slično.”„Znaš, pitali su me želim li nacrtati simbol novog Vijeća”, reče Clary.

„To je velika čast. Pristala sam. Bit će sastavljen od rune Vijećaokružene simbolima četiri donjosvjetske rase. Mjesecom zavukodlake, a za vile, mislila sam, djetelinom s četiri lista. Knjigomčarolija za vješce. Ali ne mogu se sjetiti ničega za vampire.”„Očnjak?” predložio je Simon. „Možda i da kapa krv s njega.”

Pokazao je zube.„Hvala”, reče Clary. „Zbilja si mi od velike pomoći.”„Drago mi je što su ti to ponudili”, reče Simon ozbiljnije. „Zaslužila si

tu čast. Ako ćemo pravo, zaslužila si medalju za ono što si učinila.Za runu savezništva i sve ostalo.”Clary je slegnula ramenima. „Ne znam baš. Mislim, bitka je na

koncu potrajala jedva desetak minuta. Nisam sigurna da sam mnogopomogla.”„Bio sam u toj bitci. Clary”, reče Simon. „Možda je potrajala desetak

minuta, ali bilo mi je to najgorih deset minuta u životu. Ne želim

zapravo pričati o tome, ali reći ću ti da bi i u tih deset minuta bilomnogo više mrtvih da nije bilo tebe. Osim toga, bitka je bila samo diosvega. Da nisi ono poduzela, ne bi bilo novog Vijeća. Bili bismosjenolovci i donjosvjećani koji se mrze, a ne sjenolovci idonjosvjećani koji zajedno idu na zabavu.” Clary je osjećala svekrupniju knedlu u grlu; zurila je ravno preda se, prisiljavajući se da nezaplače. „Hvala, Simone.” Načas se krzmala, tako kratko da bisvakome osim Simonu to promaklo. Nije mu promaklo ni sada.„Što te muči?” upitao je.„Pitam se što ćemo kad se vratimo kući”, rekla je. „Mislim, znam da

se Magnus pobrinuo da tvoja mama ne ludi što te nema, ali... škola.Propustili smo jako mnogo nastave. A čak ne znam ni...”„Ti se ne vraćaš”, reče Simon tiho. „Misliš da ne znam? Sada si

sjenolovka. Obrazovanje ćeš završiti u Institutu.”„A ti? Ti si vampir. Zar ćeš se jednostavno vratiti u srednju školu?„Pa da”, reče Simon i iznenadi je. „Vratit ću se. Želim živjeti

normalno koliko god je to moguće. Želim ići u srednju školu, nafakultet i sve to.” Stisnula mu je ruku. „Onda sve to trebaš i imati.”Osmjehnula mu se. „Naravno, svi će poludjeti kad se pojaviš u školi.”„Poludjeti? Zašto?”„Zato što si sad mnogo privlačniji nego kad si otišao.” Slegnula je

ramenima. „Istina je. Jamačno je riječ o vampirskom faktoru.”Simon je izgledao zbunjeno. „Sada sam privlačniji?”„Definitivno. Mislim, pa pogledaj njih dvije. Obje su totalno

zainteresirane za tebe.” Pokazala je pred njih, gdje su na samometar udaljenosti zajedno šetale Isabelle i Maia; pognule su glavejedna prema drugoj.Simon je usmjerio pogled prema djevojkama. Clary bi se mogla

zakleti da se zacrvenio. „Zbilja? Katkad se druže i šapću, zureći umene. Nemam pojma o čemu se radi.”„Jasno da nemaš.” Clary se nacerila. „Jadničku, dvije slatke cure

bore se za tvoju ljubav. Život ti je zbilja težak.”„Dobro, onda mi reci koju da izaberem.”„Nema šanse. To ti moraš odlučiti.” Ponovo je spustila glas. „Gle,

možeš izlaziti s kim god želiš. Ja ću te u potpunosti podržati. Uvijeksam za podršku. Podrška mi je drugo ime.”

„A zato mi nikad nisi rekla svoje drugo ime. I mislio sam da sesramiš zbog njega.”Clary se ne obazre na te riječi. „Ali nešto mi obećaj, može? Znam

kakve cure postanu. Znam da mrze kad im dečki imaju bivšudjevojku za najboljeg prijatelja. Obećaj mi da me nećeš potpunoodrezati iz života. Da ćemo se ponekad družiti.”„Ponekad?” Simon je odmahivao glavom. „Clary, ti si luda.”Snuždila se. „Želiš reći–”„Želim reći da nikad ne bih izlazio s djevojkom koja bi ustrajala na

tome da te odrežem iz života. O tome nema rasprave. Želiš komadićsve ove krasote?” Pokazao je na sebe. „E pa, moja najboljaprijateljica ide u paketu s time. Odrezao bih te iz života, Clary,jednako kao što bih si odrezao desnu ruku da je nekome darujem zaValentinovo.”„Odvratno”, rekla je Clary. „Zar baš uvijek moraš reći nešto takvo?”

Nacerio se. „Moram.”

Trg anđela bio je gotovo neprepoznatljiv. Na drugom kraju trgaDvorana je bliještala bijelim sjajem, djelomice skrivena okićenomšumom golemih stabala koja su se dizala iz središnjeg prostora. Biloje očito da je šuma stvorena čarolijom – premda, pomisli Clarysjećajući se Magnusove sposobnosti da u tren oka seli namještaj išalice kave svud po Manhattanu, možda su stabla prava, samopresađena. Bila su visoka gotovo kao demonski tornjevi; srebrnastadebla bila su im omotana vrpcama, a u šuštave zelene mreže granabila su im zataknuta raznobojna svjetla. Trg je mirisao na bijelocvijeće, dim i lišće. Uz njegove rubove ukrug su bili postavljenistolovi i dugačke klupe, a skupine sjenolovaca i donjosvjećanagomilale su se oko njih, smijući se, pijući i razgovarajući. No unatočsmijehu, u tom ozračju proslave osjećala se i melankolija – tuga jeišla bok uz bok s radošću.Trgovine koje su obrubljivale trg širom su otvorile vrata i svjetlo iz

njih razlijevalo se po pločniku. Sudionici proslave strujali su amo-tamo, noseći tanjure s hranom i visoke čaše s vinom i tekućinamajarkih boja. Simon je promatrao kako mimo njega poskakuje kelpi,noseći čašu plave tekućine, na što je podigao obrve.

„Ovo nije poput Magnusove zabave”, umirila ga je Isabelle. „Svapića trebala bi biti sigurna.”„Trebala bi biti?” Aline je izgledala zabrinuto.Alec pogleda prema minijaturnoj šumi; raznobojna svjetla

odražavala su mu se u plavim šarenicama. U sjeni jednog stablastajao je Magnus i razgovarao s djevojkom bujne svijetlosmeđe koseu bijeloj haljini. Okrenula se kad je Magnus pogledao prema njima ioči joj se načas sretnu s Clarynima. Bilo je nešto poznato u vezi nje,ali Clary nije mogla pogoditi što točno.Magnus se odvojio od djevojke i prišao im, a ona je kliznula u sjene

stabala i nestala. U dugom salonskom kaputu preko ljubičastogsvilenog prsluka Magnus je bio odjeven poput viktorijanske gospode.Četvrtast rupčić s izvezenim inicijalima M. B. virio mu je iz džepa naprsluku.„Lijep prsluk”, osmjehnuo se Alec.„Bi li želio jedan baš takav?” upitao je Magnus. „U kojoj god boji

hoćeš, naravno.”„Nije mi stalo do odjeće”, pobunio se Alec.„Sviđa mi se to kod tebe”, napomene Magnus, „ali jednako bih te

volio da imaš, recimo, jedno dizajnersko odijelo. Što kažeš? Dolce?Zegna? Armani?”Alec je zlovoljno puhao, Isabelle se smijala, a Magnus je iskoristio

priliku i nagnuo se prema Clary te joj šapnuo na uho: „StubeDvorane Sporazuma. Kreni.”Željela ga je upitati što joj time želi reći, ali već se opet okrenuo

prema Alecu i drugima. Osim toga, imala je osjećaj da zna što joj jeporučio. Na odlasku je stisnula Simonovo zapešće; on se okrene iosmjehne joj se pa se vrati razgovoru s Maiom.Prelazila je trg hodajući rubom glamurozne šume, ulazeći i izlazeći

iz sjena. Stabla su dopirala do podnožja stuba Dvorane i vjerojatnosu zato bile puste. Ali ne sasvim. Gledajući prema vratima, Clary jerazabrala poznat crn obris kako sjedi u sjeni potpornog stupa. Srcejoj brže zakuca.Jace.Prije no što se krenula uspinjati stubama, podignula je skute haljine

u strahu da ne stane na tanašnu tkaninu i podere je. Približivši seJaceu, zamalo je poželjela da se odjenula uobičajeno; sjedio je s

leđima na stupu i netremice promatrao trg u najobičnijojovozemaljskoj odjeći – trapericama, bijeloj košulji i crnoj jakni. Ivaljda po prvi put otkad ga je znala, pomislila je Clary, činilo se da nenosi oružje.Iznenada se osjetila pretjerano dotjeranom. Zaustavila se na maloj

udaljenosti od njega, odjednom ne znajući što bi rekla.Kao da je osjetio da je ondje. Jace je podigao glavu. Nešto je držao

u krilu, vidjela je, srebrnastu kutiju. Izgledao je umorno. Ispod očijuimao je sjene, a svijetlozlatna kosa bila mu je neuredna. Oči mu serašire. „Clary?”„Tko bi drugi bio?”Nije se osmjehnuo. „Ne sličiš na sebe.”„To je zbog haljine.” Nesigurno je poravnala tkaninu. „Obično ne

nosim ovako... lijepe stvari.”„Uvijek si lijepa”, reče on, a ona se sjeti trenutka kad joj je prvi put

rekao da je lijepa, u stakleniku Instituta. Nije to rekao kaokompliment, već kao da iznosi činjenicu, kao da govori da imacrvenu kosu ili da voli crtati. „Ali izgledaš... daleko. Kao da te nemogu dodirnuti.”Prišla mu je i sjela pokraj njega na široku najgornju stubu. Kroz

tkaninu haljine osjećala je hladnoću kamena. Ispružila je ruku premanjemu; lagano je drhtala, jedva dovoljno da se primijeti. „Dodirni me”,rekla je. „Ako želiš.”Uhvatio joj je ruku i nakratko je položio na svoj obraz. Potom ju je

vratio u njezino krilo. Clary malko zadrhti, sjetivši se Alineinih riječi uIsabelleinoj spavaćoj sobi. Možda ga više i ne zanimaš toliko. Mislim,sad kad vaš odnos nije zabranjen. Rekao je da ona izgleda daleko,no njegove oči gledale su je kao iz udaljene galaksije.„Što je u kutiji?” upitala je. I dalje je jednom rukom čvrsto stiskao

srebrni kvadar. Bio je to naizgled skupocjen predmet, istančanograviran uzorcima ptica.„Ranije danas bio sam kod Amatis, tražio sam te”, reče on. „Ali nije

te bilo. Pa sam razgovarao s Amatis. Ovo sam dobio od nje.”Pokazao je na kutiju. „Pripadala je mom ocu.”Clary ga je trenutak samo zbunjeno promatrala. To je pripadalo

Valentineu?, pomislila je najprije, a onda iznenađeno shvatila: Ne,

nije mislio na njega. „Pa da”, rekla je. „Amatis je bila udana zaStephena Herondalea.”„Pregledao sam kutiju”, reče on. „Pročitao pisma, dnevnik. Mislio

sam da ću ako to učinim, osjetiti nekakvu povezanost s njim. Da ćeme s tih papira nešto zapljusnuti i reći mi: Da, to je tvoj otac. Ali neosjećam ništa. To su samo papiri koje je bilo tko mogao ispisati.”„Jace”, reče ona blago.„Evo još jednog problema”, reče on. „Više nemam ime, zar ne?

Nisam Jonathan Christopher – to je bio netko drugi. Ali na to samime navikao.”„Tko ti je dao nadimak Jace? Jesi li ga sam smislio?”Jace je odmahnuo glavom. „Ne. Valentine me uvijek zvao

Jonathan. A tako su me zvali i kad sam stigao u Institut. Nikadzapravo nisam trebao pomisliti da mi je ime Jonathan Christopher –to je bila slučajnost. Ime sam doznao iz očeva dnevnika, ali nije seradilo o meni. Nije bilježio moj napredak, nego Seb... Jonathanov.Kad sam rekao Maryse da mi je drugo ime Christopher, naprosto jezaključila da je pogrešno zapamtila i da je Christopher doista drugoime Michaelova sina. Naposljetku, bilo je prošlo deset godina. Notada me počela zvati Jace – kao da mi je željela dati novo ime, imekoje je pripadalo njoj i mom životu u New Yorku. I svidjelo mi se. ImeJonathan nikad mi se nije sviđalo.” Preokrenuo je kutiju u rukama.„Pitam se je li Maryse znala. Ili pretpostavljala, iako nije željela znati.Voljela me... i nije željela vjerovati u to.”„Zbog toga je i bila onoliko uzrujana kad je otkrila da si zbilja

Valentineov sin”, reče Clary. „Jer smatrala je da je trebala znati.Zapravo je ipak znala. Ali nikad ne želimo vjerovati u takve stvari oljudima koje volimo. I, Jace, imala je pravo u vezi tebe. Imala jepravo u vezi istinskog tebe. I imaš ime. Zoveš se Jace. To ti ime nijedao Valentine, nego Maryse. Neko ime je važno, i tvoje, jedino akoga dobiješ od nekog tko te voli.”„Jace i kako još?” upita on. „Jace Herondale?”„Daj, molim te”, reče ona. „Ti si Jace Lightwood. Znaš to.”Pogledao ju je u oči. Njegove su bile gusto zasjenjene trepavicama

i zlatan sjaj bio im je zatamnjen. Clary je pomislila kako sada izgledamalo manje daleko, no možda joj se samo pričinilo.

„Možda si drukčiji no što si mislio”, nastavila je, očajnički senadajući da će razumjeti što je željela reći. „Ali nitko se ne možepromijeniti preko noći. Nećeš automatski zavoljeti Stephena samozato što si otkrio da ti je on biološki otac. I ne moraš. Valentine nijetvoj pravi otac, ali ne zato što u žilama nemaš njegovu krv. On nijetvoj pravi otac jer se nije ponašao poput oca. Nije se brinuo o tebi.Lightwoodovi su se uvijek brinuli o tebi. Oni su tvoja obitelj. Baš kaošto su mama i Luke moja.” Dotakla mu je rame pa povukla ruku.„Oprosti”, rekla je. „Držim ti predavanje, a vjerojatno si došao ovamokako bi bio sam.”„U pravu si”, reče on.Clary osjeti kako gubi zrak. „Dobro onda. Idem ja.” Ustala je,

zaboravivši podignuti haljinu, pa je zamalo stala na obrub.„Clary!” Spustivši kutiju, Jace žurno ustane pomažući si rukama.

„Clary, čekaj. Nisam tako mislio. Nisam htio reći da želim biti sam,nego da si u pravu u vezi Valentinea... u vezi Lightwoodovih...”Okrenula se i pogledala ga. Stajao je napola u sjeni; jarka,

raznobojna svjetla s proslave ispod njih bacala su mu neobičneuzorke po koži. Sjetila se trenutka kad ga je prvi put ugledala. Mislilaje da izgleda kao lav. Lijepo i smrtonosno. No sada joj je izgledaodrukčije. Nestalo je one njegove čvrste zaštitne navlake koju je nosiopoput oklopa; umjesto nje nosio je svoje ozljede, otvoreno i ponosno.Nije upotrijebio stelu čak ni da ukloni modrice s lica, s linije čeljusti, svrata ponad ovratnika košulje. Ali ipak joj je izgledao lijepo, ljepšenego prije, jer sada se doimao ljudski – ljudski i stvarno.„Znaš”, započela je, „Aline je rekla da te možda više neću zanimati.

Sada kad naš odnos nije zabranjen. Sada kad možeš biti sa mnomako to želiš.” Lagano je zadrhtala u tanašnoj haljini, čvrsto seuhvativši za laktove. „Je li u pravu? Zanimam li te... još?”„Zanimaš li me? Kao da si... knjiga ili vijest? Ne, ne zanimaš me. Ti

me–” Zastao je, nesigurno tražeći pravu riječ kao što se u mrakutapka u potrazi za prekidačem za svjetlo. „Sjećaš li se onoga štosam ti jednom rekao? Da se osjećam kako se svemir šali sa mnomzbog toga što si mi sestra? Da se šali s nama?”„Sjećam se.”„Nikad nisam povjerovao u to”, reče on. „Mislim, povjerovao sam na

neki način – dopustio sam da me to nagna u očaj, ali nikad to nisam

osjetio. Nikad nisam osjetio da si mi sestra. Jer nisam prema tebiosjećao ono što bi se trebalo osjećati prema sestri. Ali to ne znači danisam osjećao da si dio mene. To sam uvijek osjećao.” Vidjevšinjezin zbunjeni izraz lica, nestrpljivo je zastao u glasan uzdah. „Neobjašnjavam kako treba. Clary, mrzio sam i najmanju pomisao da simi sestra. Mrzio sam i najmanju pomisao da nešto nije u redu samnom zbog onoga što osjećam prema tebi. Ali–”„Ali što?” Claryno je srce udaralo tako brzo da joj se već poprilično

vrtjelo.„Vidio sam da Valentine s užitkom gleda što osjećam prema tebi. I ti

prema meni. Iskoristio je to kao oružje protiv nas. I zbog toga sam gazamrzio. Zbog toga sam ga zamrzio više no zbog ičeg drugog što mije učinio, a baš zbog toga sam se okrenuo protiv njega – možda samupravo to i morao napraviti. Jer katkad nisam znao bih li ga slijedio iline. Bio je to težak izbor – tako težak da ga se najradije ne bih želiosjećati.” Glas mu je bio napet.„Jednom sam te pitala imam li izbora”, podsjetila ga je Clary.

„Rekao si: ‘Uvijek imamo izbora.’ Ti si se izabrao suprotstavitiValentineu. To je bio tvoj konačni izbor i nije važno koliko ti je teškobilo donijeti takvu odluku. Važno je da si je donio.”„Znam. Samo želim reći da vjerujem kako sam tu odluku donio

dijelom zbog tebe”, reče Jace. „Otkad sam te upoznao, sve što samčinio bilo je dijelom zbog tebe. Ne mogu bez tebe. Clary – moje srce,krv, um ni bilo koji drugi dio mene ne može bez tebe. I ne želi.”„Ne?” šapnula je.Koraknuo je prema njoj. Zapiljio se u njezino lice kao da ne može

svrnuti pogled. „Uvijek sam mislio da te ljubav čini glupim. Slabim.Lošim sjenolovcem. Ljubav sve uništi. Vjerovao sam u to.”Ugrizla se za usnu, ali ni ona nije mogla svrnuti pogled s njega.„Mislio sam da biti dobar ratnik znači da ti nije stalo ni do čega, a

osobito do samog sebe”, reče on. „Izvrgavao sam se opasnosti kadgod sam mogao. Bacao sam se demonima na put. Mislim da Aleczbog mene ima komplekse o sebi kao ratniku samo zato što želiživjeti.” Nakrivljeno se osmjehnuo. „A onda sam upoznao tebe. Bilasi ovozemaljka. Slaba. Nisi bila ratnica. Nikad te nisu obučavali. Aonda sam vidio koliko voliš svoju majku, koliko voliš Simona i kako sispremna otići u pakao da ih spasiš.

I zbilja si otišla u onaj vampirski hotel. Sjenolovci s desetljećemiskustva ne bi pokušali takvo što. Ljubav te nije učinila slabom;učinila te snažnijom od ikoga koga sam poznavao. Shvatio sam dasam ustvari ja slab.”„Ne.” Clary je bila potresena. „Nisi.”„Možda više ne.” Još je jednom koraknuo i sada joj je bio dovoljno

blizu da je može dodirnuti. „Valentine nije mogao vjerovati da samubio Jonathana”, reče. „Nije mogao vjerovati jer sam ja bio onajslabiji, a Jonathan onaj s više obuke. Ako ćemo pravo, vjerojatno metrebao ubiti. Skoro mu je i uspjelo. Ali mislio sam na tebe – jasnosam te vidio ondje, kao da stojiš ispred mene i promatraš me, i znaosam da želim živjeti, da nikad ništa nisam toliko želio, pa makarsamo da te još jednom vidim.”Poželjela je da se može pomaknuti, ispružiti ruku i dotaknuti ga. Ali

nije mogla. Ruke kao da su joj se smrznule na bokovima. Lice mu jebilo blizu njezina, tako blizu da je mogla vidjeti svoj odraz u njegovimzjenicama.„I sada te gledam”, nastavi on, „a ti me pitaš želim li te još, kao da

sam te uopće mogao prestati voljeti. Kao da bih se želio odreći onogšto me najviše osnažilo. Ranije se nisam previše davao drugima,nisam se usuđivao – djeliće mene dobili su Lightwoodovi, Isabelle iAlec, za što su mi trebale godine – ali, Clary, od prvog trenutka kadsam te ugledao, bio sam samo tvoj. I još uvijek ti pripadam. Ako meželiš.”Još je djelić sekunde nepomično stajala, a onda ga je nekako

uhvatila za prednji dio košulje i privukla sebi. Obgrlio ju je, pritom jegotovo podigavši iz sandala, i ljubio je – ili je ona ljubila njega, nijebila sigurna i nije bilo važno. Njegove usne na njezinima ispunjavalesu je elektricitetom; zgrabila ga je za ruke i snažno pritisnula uza se.Osjećala je kako mu srce udara ispod košulje i ošamutila je radost.Nijedno srce ne kuca niti može kucati kao Jaceovo.Kad ju je napokon pustio, stala je hvatati zrak – bila je zaboravila

disati. Dlanovima joj je obuhvatio lice, prstima prateći rubove njezinihjagodica. Svjetlo mu se vratilo u oči, jarko kao što je bilo kod jezera,ali sada je u njemu bilo i nestašnog iskrenja. „Eto”, rekao je. „Ovonije bilo tako loše premda nije zabranjeno, jelda?”„Imala sam i gorih od tebe”, drhtavo se nasmijala.

„Znaš”, nagnuo se on i usnama lagano prešao preko njezinih, „akose brineš zbog nedostatka zabrane, i dalje mi možeš zabranjivatineke stvari.”„Kakve stvari?”Na usnama je osjetila da se osmjehnuo. „Ovakve.”

Nakon nekog vremena sišli su stubama do trga, gdje se mnoštvopočelo okupljati u iščekivanju vatrometa. Isabelle i drugi pronašli sustol u blizini jednog ugla i natiskali se oko njega na klupama istolcima. Kad su im se približili, Clary se spremi maknuti ruku izJaceove – a onda se zaustavi. Mogli su se držati za ruke ako suželjeli. U tome nije bilo ničeg pogrešnog. Zbog te pomisli gotovoostane bez daha.„Tu ste!” Isabelle razdragano doskakuće do njih s čašom

svijetloružičaste tekućine, koju je hitro pružila Clary. „Probaj maloovoga!”Clary je napregnula oči. „Hoće li me to pretvoriti u glodavca?”„Imaj malo povjerenja! Mislim da je to sok od jagode”, reče Isabelle.

„I jako je fin. Jace?” Ponudila mu je čašu.„Ja sam muškarac”, odvratio joj je, „a muškarci ne piju ružičasta

pića. Stoga pođi, ženo, i donesi mi nešto smeđe.”„Smeđe?” Isabelle napravi grimasu.„Smeđe je muževna boja”, reče Jace, slobodnom rukom povukavši

zalutali uvojak Isabelleine kose. „Evo, pogledaj – Alec je nosi.”Alec tužno pogleda svoj džemper. „Bio je crn”, reče. „Ali izblijedio

je.”„Možeš izgledati galantnije s obručem za kosu sa šljokicama”,

predloži Magnus, pružajući svom dečku svjetlucavi plavi predmet.„Samo ideja.”„Odupri se iskušenju, Alec.” Simon je sjedio na rubu niskog zida

pokraj Maie, no činilo se kako je ona u dubokom razgovoru s Aline.„Izgledat ćeš kao Olivia Newton-John u Ksanaduu16.”„Ima i gorih stvari”, napomenuo je Magnus.Simon je ustao sa zida te prišao Clary i Jaceu. S rukama u

stražnjim džepovima traperica poduži ih je trenutak proučavao pa tekonda progovorio.

„Izgledaš sretno”, rekao je Clary. Svrnuo je pogled na Jacea. „Boljeza tebe da tako izgleda.”Jace podigne obrvu. „Je l’ sad slijedi onaj dio kad ti kažeš da ćeš

me ubiti ako je povrijedim?”„Ne”, reče Simon. „Ako povrijediš Clary, ona će biti posve sposobna

da te sama ubije. Vjerojatno raznovrsnim oružjem.”Jace je izgledao kao da mu se svidjela ta pomisao.„Gle”, nastavi Simon, „samo želim reći da je u redu ako ti se ne

sviđam. Ako usrećuješ Clary, ja protiv tebe nemam ništa.” Ispružio jeruku. Jace smetena izraza lica ispusti Clarynu ruku i prihvatiSimonovu.„Nije istina da mi se ne sviđaš”, reče. „Zapravo, baš zato što mi se

sviđaš, dat ću ti savjet.”„Savjet?” Simon je izgledao oprezno.„Vidim da ti vampirski pristup donosi određene uspjehe”, reče Jace,

glavom pokazavši na Isabelle i Maiu. „Svaka čast. Mnoge cure voletu shemu – osjećajan i nemrtav. Ali što se tiče onog glazbeničkogpristupa ja bih ga se ostavio da sam na tvom mjestu. Vampirskerock-zvijezde su zastarjele, a ionako ne možeš biti nešto posebnodobar.”Simon je uzdahnuo. „Postoji li ikakva mogućnost da se preispitaš u

tom dijelu gdje ti se ne sviđam?”„Dosta vas dvojica”, reče Clary. „Ne možete se zauvijek ponašati

kao mamlazi jedan prema drugom.”„Tehnički gledano”, reče Simon, „ja mogu.”Jace je zahroptao, a Clary za koji trenutak shvati da se pokušava

suzdržati od smijeha i da mu to uspijeva tek polovično.Simon se nacerio. „Jesam te.”„E pa, ovo je doista prekrasan trenutak”, reče Clary. Pogledom je

potražila Isabelle, koja bi vjerojatno bila gotovo jednako sretna kaoona što se Simon i Jace slažu, iako na neki svoj osebujni način.No ugledala je nekog drugog.Na samom rubu glamurozne šume, gdje su se sjene stapale sa

svjetlom, stajala je vitka žena u zelenoj haljini boje lišća; dugacrvena kosa bila joj je skupljena straga zlatnim obručem.Svijetla kraljica. Gledala je ravno u Clary i kad su im se pogledi

sreli, mršavom ju je rukom pozvala k sebi. Dođi.

Clary nije bila sigurna radi li se o njezinoj vlastitoj želji ili čudnovatojprinudi Vilinskoga naroda, no odmaknula se od drugih promrmljavšiispriku te pošla prema rubu šume, pronalazeći put izmeđuraspojasanih sudionika proslave. Približivši se Kraljici, postala jesvjesna da u neposrednoj blizini dominiraju vile; stajale su u kruguoko svoje Gospe. Čak i kad se željela prikazati sama. Kraljica nijebila bez svojih dvorana.Zapovjedno je podignula ruku. „Dotle”, rekla je. „Ne bliže.”Clary se zaustavila nekoliko koraka od Kraljice. „Gospo”, reče,

sjećajući se kako ju je Jace formalno oslovljavao na Svijetlom dvoru.„Zašto me pozivate k sebi?”„Željela bih uslugu od tebe”, reče Kraljica bez ikakva uvoda.

„Dakako, zauzvrat bih ja tebi obećala uslugu.”„Uslugu od mene?” reče Clary začuđeno. „Ali... čak vam se i ne

sviđam.”Kraljica dugačkim blijedim prstom zamišljeno dotakne usne. „Za

razliku od ljudi, Vilinski narod ne vodi previše računa o sviđanju.Možda o ljubavi i mržnji. Oba su osjećaja korisna. Ali sviđanje...”Otmjeno je slegnula ramenima. „Vijeće još nije odlučilo koga bi odnašeg naroda voljelo vidjeti kao svog člana. Znam da ti je LucianGraymark poput oca.

Poslušao bi tvoju molbu. Željela bih da ga zamoliš da za tu zadaćuizaberu mog viteza Meliorna.”Clary se mislima vrati u Dvoranu Sporazuma, kada je Meliorn rekao

da se ne želi boriti u bitci ako se ne budu borila i Djeca noći. „Mislimda se Lukeu baš i ne sviđa.”„Opet ti govoriš o sviđanju”, reče Kraljica.„Kad sam vas vidjela na Svijetlom dvoru”, reče Clary, „Jacea i mene

zvali ste bratom i sestrom. Ali znali ste da zapravo nismo brat isestra, zar ne?” Kraljica se osmjehne. „Ista krv teče vašim žilama”,rekla je. „Krv anđela. Svi oni koji imaju anđelovu krv u osnovi subraća i sestre.”Clary je zadrhtala. „Ipak ste nam mogli reći istinu. A niste.”„Rekla sam ti istinu kako sam je vidjela. Svi mi govorimo istinu

onako kako je vidimo, zar ne? Jesi li se ikad zapitala kakve seneistine možda kriju u onome što ti je ispričala majka, neistine koje

su joj u toj priči poslužile svrsi? Zar doista misliš da znaš baš svakutajnu iz svoje prošlosti?”Clary je oklijevala. Ne znajući zašto, odjednom je u glavi začula

glas madam Dorothee. Zaljubit ćeš se u pogrešnu osobu, rekla jenadrivještica Jaceu. Clary je bila pretpostavila da Dorothea naprostoaludira na nevolje koje će im oboma donijeti Jaceova naklonostprema njoj. Pa ipak, znala je da postoje praznine u njezinu sjećanju– čak i sada je bilo stvari, događaja kojih se nije mogla sjetiti. Tajnikoje nikad neće otkriti. Odustala je od njih, ocijenivši da suizgubljene i nevažne, ali možda–Ne. Osjetila je kako steže ruke uz tijelo. Kraljičin otrov bio je

suptilan ali moćan. Postoji li itko na svijetu tko bi mogao reći da znasve tajne o sebi? I zar neke tajne nije najbolje ostaviti nedirnute?Odmahnula je glavom. „Možda na Svijetlom dvoru i niste lagali”,

rekla je. „Ali bili ste bezobzirni”, okretala se. „A bezobzirnosti mi jedosta.„Zar ćeš uistinu odbiti uslugu Kraljice Svijetlog dvora?” oštro je

upitala Kraljica. „Ne dobiva svaki smrtnik takvu priliku.”„Ne treba mi vaša usluga”, reče Clary. „Imam sve što želim.”

Okrenula je leđa Kraljici i otišla.

Kad se vratila svom društvu, opazi da su im se priključili Robert iMaryse Lightwood, koji su se – iznenađeno je gledala – rukovali sMagnusom Baneom. Magnus je sklonio svjetlucavi obruč za kosu,bio je oličenje pristojnosti. Maryse je jednom rukom zagrlila Aleca.Ostali Claryni prijatelji sjedili su u skupini duž zida; spremala im sepriključiti, kad osjeti kako je netko tapša po ramenu.„Clary!” Bila je to njezina majka; smiješila joj se, a pokraj nje stajao

je Luke. Držali su se za ruke. Jocelyn uopće nije bila dotjerana;nosila je traperice i komotnu košulju, koja, ako ništa, bar nije bilazamrljana bojom. Ali iz načina na koji ju je Luke gledao nije se moglozaključiti ništa drugo osim da izgleda savršeno. „Drago mi je što smote napokon pronašli.”Clary se osmjehnula Lukeu. „Dakle, pretpostavljam da se ne seliš u

Idris?”„Ah”, odgovorio je. Nikad joj nije izgledao tako sretno. „Ovdašnja

pizza je užasna.”

Jocelyn se nasmijala i otišla popričati s Amatis, koja se divilalebdećem staklenom mjehuru ispunjenom dimom, koji jeneprestance mijenjao boju. Clary je pogledala Lukea. „Jesi li doistanamjeravao napustiti New York ili si to rekao samo kako bi jenatjerao da napokon nešto poduzme?”„Clary”, reče on, „šokiran sam što ti je takvo što uopće palo na

pamet.” Osmjehnuo se pa se naglo uozbiljio. „Nemaš ništa protiv, zarne? Znam da ovo znači veliku promjenu u tvom životu – mislio samda bi se ti i majka možda mogle preseliti k meni jer se u vašem stanutrenutačno ne može boraviti–”Clary frkne. „Velika promjena? Moj život već se u potpunosti

promijenio. Nekoliko puta.”Luke je pogledao prema Jaceu, koji ih je promatrao sa svog mjesta

na zidu. Kimnuo im je, a kut usana mu se nakrivio u vedar smiješak.„Po svoj prilici je tako”, reče Luke.„Promjena je dobra stvar”, reče Clary.Luke je podigao ruku; runa savezništva mu je izblijedjela, kao i

svima, ali na koži mu se i dalje nalazio bijeli izdajnički trag, ožiljakkoji nikad neće posve nestati. „Baš tako.”„Clary!” zazvala je Isabelle sa zida. „Vatromet!”Clary je lagano udarila Lukea po ramenu i otišla se priključiti

prijateljima. Poredali su na zidu, sjedeći jedno do drugog: Jace,Isabelle, Simon, Maia i Aline. Zaustavila se pokraj Jacea. „Ne vidimnikakav vatromet”, pogledala je Isabelle tobože srdito.„Strpljenja, skakavče”, reče Maia. „Dobre stvari događaju se onima

koji znaju čekati.”„Uvijek sam mislio da se kaže: ‘Dobre stvari događaju se onima koji

znaju četkati’”, reče Simon. „Nije ni čudo što sam cijeli život ovakozbrkan.„‘Zbrkan’ je prava riječ”, reče Jace, ali bilo je očito da tek djelomično

prati razgovor; gotovo odsutno dohvatio je Clary i privukao je gotovorefleksno. Leđima se naslonila na njegovo rame gledajući u nebo.Tamni svod osvjetljavali su samo demonski tornjevi blagim srebrno-bijelim sjajem. „Kamo si otišla?” upitao je tako tiho da ga je samoona mogla čuti. „Svijetla kraljica htjela je da joj učinim uslugu”, rečeClary. „Zauzvrat je ona meni željela učiniti uslugu.” Osjetila je da seJace napeo. „Opusti se. Odbila sam je.”

„Malo bi ljudi odbilo uslugu Svijetle kraljice”, reče Jace.„Rekla sam joj da mi ne treba usluga”, reče Clary. „Rekla sam joj da

imam sve što želim.”Jace se na to tiho nasmijao i kliznuo rukom uz njezinu sve do

ramena; prstima se nemarno igrao s lančićem oko njezina vrata.Clary spusti pogled prema srebrnom odsjaju na svojoj haljini. Nosilaje prsten Morgensternovih otkad joj ga je Jace ostavio. Katkad sepitala zašto. Zar je doista željela da je nešto podsjeća naValentinea? S druge strane, je li dobro sve zaboraviti?Ne možeš izbrisati sve što ti u sjećanju izaziva bol. Nije željela

zaboraviti Maxa i Madeleine, ni Hodgea ni Inkvizitora, pa čak niSebastiana. Svako sjećanje ima vrijednost; čak i ono loše. Valentineje želio zaboraviti: zaboraviti da se svijet morao promijeniti, kao i svisjenolovci, zaboraviti da donjosvjećani imaju dušu, a sve su duševažne u ustroju svijeta. Na umu su mu bile samo razlike izmeđusjenolovaca i donjosvjećana. No propast su mu donijele njihovesličnosti.„Clary”, reče Jace, prenuvši je iz misli. Snažnije ju je obujmio i ona

podigne glavu; prve rakete krenule su u zrak i gomila je klicala.„Pogledaj.” Pogledala je baš kad su rakete eksplodirale u kišu iskri,koje su spuštajući se jedna po jedna, šarale oblake plamenimzlatnim sjajem, kao da s neba padaju anđeli.

Chita(m) team 11/2013

ZAHVALEKad se osvrneš na pisanje knjige, odmah shvatiš o kakvom se

zajedničkom trudu radi i kako bi sve potonulo brzo poput Titanica danije bilo pomoći prijatelja. S time na umu hvala ekipi NB i zvjezdanojpostavi Massachusettsa; hvala Elki, Emily i Eve Sinaiko na satimapomoći u smišljanju zapleta i Holly Black na satima strpljivog,višestrukog iščitavanja istih prizora. Hvala Libbi Bray što jenabavljala peciva i na kauču za pisanje, Robin Wasserman što meometala isječcima iz Tračerice, Maureen Johnson što je zastrašujućezurila u mene dok sam pokušavala raditi i Justine Larbalestier teScottu Westerfeldu što su me tjerali da se maknem s kauča i odemnekamo pisati. Također, hvala Ioani na pomoći oko mojeg(nepostojećeg) rumunjskog. Kao i uvijek, hvala mom agentu BarryjuGoldblattu; mojoj urednici Karen Wojtyla; ekipama izSimon&Schustera i Walker Booksa što su poduprli ovu seriju teSarah Payne na izvršenim promjenama mnogo nakon zadnjeg roka.Naravno, hvala mojoj obitelji – majci, ocu, Jimu i Kate, klanuEsonsovih, te dakako Joshu, koji još uvijek misli da se Simon temeljina njemu (a možda je i u pravu).

Napomene[←1]

Žvakači su patuljasti ljudi iz romana Čarobnjak iz Oza Franka L. Bauma(prevela s engleskog Marija Salečič, Zagreb: Mladost, 1980.).

[←2]

Katul 101: Pjesme/preveo s latinskog Dubravko Škiljan/Zagreb: VPA, 1987.[←3]

Stari zavjet, Daniel, 5; 26-27[←4]

Ljubi te i grli Isabelle.[←5]

W. Shakespeare: Komedije/preveo s engleskog Milan Bogdanović/Zagreb:Globus media, 2004.

[←6]

Stari zavjet, Druga knjiga Ljetopisa, 20:9[←7]

Striparnica u New Yorku.[←8]

Izmišljeni heavy metal sastav.[←9]

Stih iz pjesme Christahel Samuela Taylora Coleridgea.[←10]

Port. gospodin.[←11]

Stari zavjet, Knjiga Postanka, 4: 15.[←12]

Stari zavjet. Knjiga Postanka, 4; 11-12.[←13]

U izvorniku „Our father”, što je engleski početak Očenaša, na što će za kojitrenutak aludirati Sebastian.

[←14]

Raziel ovdje spominje Lucifera (Svjetlonošu).[←15]

U izvorniku nightshade – ponoćnice, vrsta biljke.[←16]

Američki film iz 1980.

Table of ContentsI - ORLOVI TEŽE U VISINU123456789II - ZVIJEZDE MUTNO SJAJU101112131415III - PUT DO NEBA1617181920EPILOGNA NEBU, U ZVIJEZDAMAZAHVALENapomene