Upoznavanje najstarijeg kršćanskog pjevanja čiji korjeni sežu od početaka Ckve i koje je niklo unutar rimske liturgije.

Na njemu je izrasla jednim velikim dijelom snažna renesansna polifonija, a neosporan je utjecaj gregorijanskog pjevanja na cjelokupni razvitak evropske sakralne i svjetovne glazbe.

Papa Pio X. nazvao je gregorijansko pjevanje vlastito rimskoj liturgiji, a slično kaže i II. Vatikanski sabor.

GREGORIJANSKO PJEVANJE - Pjevana molitva katoličke Crkve i liturgije: Gledamo li to pjevanje samo s glazbene strane ono nas u nekim trenucima može i razočarati ali gledamo li ga kao molitvu onda nam se otvaraju prekrasni horizonti duhovnosti utkani u taj smireni pjev koji može postati lijek za izmorenu ljudsku dušu. U njega je utkana pobožnost srednjeg vijeka-meditacija, kontemplacija.

Gregorijansko pjevanje nema ništa s magijskim kako se to danas želi često naglasiti na raznim omotnicama gregorijanskih CD-a. Nažalost riječju “magijski” danas se želi privući pažnja, jer kad bi se reklo neki drugi pojam kao npr. molitva, meditacija, kontemplacija to ne bi nažalost toliko privuklo pažnju. Pod magijskim se misli nešto neshvatljivo, čudno, silovito, tajnovito itd. Gregorijansko pjevanje od svega toga nema ništa. Ono je samo:“pjevana molitva Katoličke crkve, nastala na liturgijskim i biblijskim tekstovima” i tko može shvatiti bit molitve može i shvatiti bit gregorijanskog pjevanje.

GREGORIJANSKO PJEVANJE PREPOZNATLJIVO I NEVJERNICIMA - Razumijevanje te glazbe i njene duhovnosti može pomoći svakome u stvaranju dobrog i ispravnog kriterija glede crkvene glazbe, njene misije i njene svrhe. Zato nije čudo da i nevjernici i vjernici drugih vjeroispovijesti prepoznaju u tom pjevanju živi duh vjere koji može povezivati ljude i civilizacije. Srednji vijek vjeruje da je gregorijansko pjevanje nadahnuto Duhom Svetim i zato i toliko poštovanje i ljubomorno čuvanje kroz duga stoljeća kršćanstva.

GREGORIJANSKI KORIJENI U DALEKOJ PROŠLOSTI - Nije sporno da je današnja gregorijanska baština nastala u kasnijim stoljećima, ali duh, način i svrhovitost liturgijskog pjevanja, kao i stil, vjerno su prenošeni usmenom predajom od prvih kršćanskih dana i bili prisutni u skladbama koje su i kasnije nastajale, premda nije isključeno da u sačuvanoj gregorijanskoj baštini ima skladbi iz prvih kršćanskih vremena, a možda i iz židovskoga sinagogalnog pjevanja (aleluja, amen).

TRI JEZIKA U UPOTREBI - Na Isusovu križu Pilat je dao napisati rečenicu ISUS NAZAREČANIN KRALJ ŽIDOVSKI na tri jezika i to hebrejski, grčki i latinski. Upravo na ta tri jezika odvijaju se obredi prvih kršćana.

Za obraćene hebreje u području Palestine i dijaspore jezik je bio hebrejsko-aramejski. U Antiohiji i Ateni i helenističkim kolonijama jezik je bio grčki i to prva dva stoljeća. U Rimu ugledni građani njeguju i govore grčki. Vjernici također upotrebljavaju grčki i sv. Pavao piše pismo rimljanima na grčkom. Biskupi u Rimu upotrebljavaju grčki sve do 250 godine.

AFRIKANA, ITALA I VULGATA - Za obraćenike u Africi koji ne razumiju grčki potrebno je bilo prevesti svete knjige na latinski. To nam opisuje Tertulijan u svojim izvještajima. U ambrozijanskom obredu upotrebljava se prijevod biblije zvani: Afrikana, Itala koja ostaje na snazi sve do prijevoda Biblije zvane, Vulgata svetog Jeronima. Taj prijevod namjenjen je bio pučanstvu i zato je nazvan Vulgata. Upravo za Vulgatu vezani su mnogi tekstovi koji će uči u baštinu gregorijanskog pjevanja.

PAPIRUS OSSIRINCO (EGIPAT) - Od vremena grčkog jezika kao službenog u liturgiji nemamo mnogo sačuvanih dokumenata glede glazbe. Otkriven je jedan kršćanski himan Presvetom Trojstvu na papirusu Ossirinco (Egipat) iz 2 st. pisan bizantskim pismom. On je značajan za proučavanje bizantskog pjevanja ali mnogo nam ne pomaže u otkrivanju pjevanja zapadne Crkve i zapadnim obredima.

SAČUVANI GRČKI USKLICI - Ono što je do danas sačuvano kao rudimenti grčkog jezika u zapadnoj liturgiji jesu litanijski zazivi :Kyrie eleison, Christe eleison i usklici: Hagios o Theos, Hagios Ischyros, Hagios Athanatos eleison hymas (Sveti Bože, Sveti Jaki, Sveti Besmrtni smiluj nam se). Oni se pjevaju u Prijekorima (Improperia-Puče moj) na Veliki Petak.

USMENA PREDAJA - Kroz minula stoljeća gregorijansko pjevanje brižno je njegovano i u prvom tisućljeću prenošeno usmenom predajom. Pratilo je kršćanstvo i liturgiju kroz povijest i vrijeme, utjelovivši u svoj glazbeni izričaj vjeru generacija i postavši temelj na kojem će počivati razvoj drugih crkveno-glazbenih vrsta i stilova, kako umjetničkog tako i pučkog karaktera, a jednim dijelom utjecat će i na razvoj cjelokupne europske glazbene kulture. Unatoč dekadentnim razdobljima gregorijansko je pjevanje preživjelo sve do naših dana, kad je postalo predmetom posebnih znanstvenih izučavanja i otkrivanja njegovih glazbenih osobina.

SVJEDOČANSTVA O PJEVANJU - S povijesnoga gledišta vrlo je teško argumentirano pisati o samim počecima kršćanskog pjevanja, jer

nedostaju izravni povijesni izvještaji iz prvih stoljeća kršćanstva. Jedan od razloga jesu česti progoni kršćana i nepovoljan položaj Crkve u to vrijeme. Nakon Milanskog edikta 313. godine stvari se nisu znatno promijenile, jer je za pisanje o glazbi i glazbenom životu trebalo imati glazbenu terminologiju, a toga, očito, još nije bilo. O samom pjevanju i glazbenim oblicima nešto možemo doznati iz Svetog pisma i spisa svetih otaca.

SV. PISMO - Prema Svetom pismu možemo zaključiti da su prvi kršćani njegovali pjevanje, a najvjerojatnije je i sam Isus pjevao. Sv. Pavao, koji je bio prvi veliki organizator liturgijskog i vjerskog života, u prva kršćanska vremena neprestano potiče kršćane na molitvu i pjesmu. Tako u Poslanici Efežanima 5, 19 čitamo: “Razgovarajte među sobom psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama! Pjevajte i slavite Gospodina u svom srcu!”

DJELA APOSTOLSKA - Iz prvih stoljeća kršćanstva značajno je svjedočanstvo povjesničara Plinija Mlađeg. Njegova rečenica iz izvještaja caru Trajanu (kraj III. st.) glasi: “Običavaju u određene dane, prije svjetla, sastati se i naizmjence pjevati hvale Kristu kao Bogu.”[1] Kao što su prva stoljeća Crkve i kršćanstva karakteristična po svemu, osobito duhovnom životu, punom vjere i vjerskog oduševljenja, tako je i pjevanje kao vjeran pratilac molitve bilo duboko produhovljeno i kao takvo primjenjivano u liturgijskom i izvanliturgijskom životu.

POVJESNIČAR PLINIJE MLAĐI, EPISTOLA 10 - Iz prvih stoljeća kršćanstva značajno je svjedočanstvo povjesničara Plinija Mlađeg. Njegova rečenica iz izvještaja caru Trajanu (kraj III. st.) glasi: “Običavaju u određene dane, prije svjetla, sastati se i naizmjence pjevati hvale Kristu kao Bogu.”[1] Kao što su prva stoljeća Crkve i kršćanstva karakteristična po svemu, osobito duhovnom životu, punom vjere i vjerskog oduševljenja, tako je i pjevanje kao vjeran pratilac molitve bilo duboko produhovljeno i kao takvo primjenjivano u liturgijskom i izvanliturgijskom životu.

KRŠĆANSKI OCI - O pjevanju i važnosti pjevanja u prvim kršćanskim vremenima možemo nešto doznati i od crkvenih otaca. Tako Ignacije Antiohijski poziva kršćane da se “ujedine u ljubavi i postanu jedan zbor, jedan glas koji pjeva himan Ocu po Isusu Kristu”.[1] Također Tertulijan u svom djelu Apologeticus adversus gentes aludira na pučke sastanke ili agape i spominje zanosno pjevanje Bogu. Sv. Jeronim u pismu majci Leti preporučuje moljenje psalama i pjevanje himana o trećoj, šestoj i devetoj uri, ukoliko želi dobro odgojiti kćerku koju je

Bogu zavjetovala.[1] Sv. Jeronim svjedoči nam u Poslanici Eustahiji[2] o redovnicima i redovnicama koji su posebno njegovali pjevanje psalama.

Sva su nam ta svjedočanstva dragocjena jer sežu u prva stoljeća kršćanstva i potiču nas na proučavanje i analiziranje stvarnog stanja glazbe u daleko apostolsko vrijeme Crkve. Na temeljima svetopisamskih i otačkih izvještaja o glazbi u prva kršćanska vremena, metodom povijesne analize došlo se do solidnih saznanja o prvoj kršćanskoj glazbi, koja se razvijala pod utjecajem okolnih kultura, koje su dominirale u to vrijeme: hebrejska, grčka i rimska kultura.

UTJECAJNE KULTURE - Hebrejska kultura znatno je utjecala, što je razumljivo jer su prvi kršćani bili židovskog podrijetla. Prva Crkva, glede vanjskog oblika liturgije, sliči židovskoj sinagogi. Apostoli odlaze, po primjeru Učiteljevu, u jeruzalemski hram na molitvu. Jedino što je bilo posve novo i različito od sinagogalnog kulta jest fractio panis (lomljenje kruha), odnosno euharistijska žrtva.

SINAGOGALNA GLAZBA - Sinagogalna glazba, u kojoj dominira vokalna glazba, a posebno pjevanje psalama, izravno ulazi u kršćansku praksu. Antifonalni i responzorijalni načini pjevanja psalama krščani preuzimaju kao i podjelu psalmodijskog teksta na stihove. Isto tako liturgijski recitativi, na kojima se izvodi velik dio liturgijskog teksta, poznata je praksa hebrejske glazbe, a koju preuzimaju i krščani. Riječi amen i aleluja hebrejske su riječi koje su ušle u krščansku primjenu, a moguće i koja izvorna hebrejska melodija za te usklike. Melizmatiku kao poseban vid glazbenog umijeća kršćani preuzimaju također od hebrejske glazbene kulture, kao i podjelu modusa na autentične i plagalne, odnosno izvorne i izvedene. Usp. Lk 24, 52-53; Dj 3, 1.Zanimljivo je da je Ps 95/94 “Doðite, kličimo Gospodinu” služio u židovskoj liturgiji za otvaranje večernje službe u subotu, a taj isti psalam u rimskoj liturgiji ima istu ulogu u Matutinumu (Služba čitanja). Antifonalni i responzorijalni načini psalmodiranja vrlo su praktični za animaciju šire zajednice. Na prvi način zajednica vjernika podijeljena je u dva kora koji naizmjenično pjevaju po jedan stih psalma. Prije i nakon psalma otpjeva se antifona. Responzorijalni način (pripjevni način) pretpostavlja solista. Psalam je podijeljen na kitice koje pjeva solist, a zajednica vjernika odgovara nakon svake psalmodijske kitice pjevajući responzorij (pripjev).

GRČKA KULTURA - I grčka kultura jednim dijelom utječe na oblikovanje kršćanskog pjevanja, ali te utjecaje treba svesti u razumne granice. Kršćani doista preuzimaju jednim dijelom grčku glazbenu teoriju i filozofiju, koja je u to vrijeme već dosta razvijena, a i glazbeni sustav gregorijanskog pjevanja naziva se grčkim imenom octoechos. Međutim te

su ljestvice kod Grka bile nešto drukčije. Srednjovjekovni teoretičari, tumačeći krivo Boecija, upravo na tom području učinili su veliku zbrku, što ćemo jednim dijelom obraditi u poglavlju o modalitetu. Pretpostavlja se da je vrlo poznato antifonalno pjevanje iz grčkih tragedija ušlo kao jedan od načina pjevanja u kršćansku liturgiju. Neki autori ističu da su prvi kršćani u svoje pjevanje uzeli od hebrejske kulture svetost i uzvišenost pjevanja, a od Grka lijepu formu i elegantnost, što može biti prihvatljivo. Boecije je poznati rimski muzikolog, matematičar i filozof koji je živio u V. stoljeću poslije Krista. Njegovo je poznato djelo De institutione musica, iz kojeg je čitav srednji vijek crpio znanje o grčkoj glazbi.

RIIMSKA KULTURA Rimska glazbena kultura nije posjedovala nešto izvorno što bi kršćani mogli preuzeti. Rimljani su preuzimali instrumentarij, kao i mnoge druge stvari, od susjednih naroda. Kad je Grčka postala rimskom pokrajinom, rimska je glazba bila uglavnom u rukama grčkih robova, jer Rimljani nisu pokazivali velikog smisla za glazbu i umjetnost uope. Koliko je nisko pala glazbena umjetnost, pokazuje saznanje da je Neron, koji nije imao nikakvu glazbenu naobrazbu ni glazbeni ukus, bio proglašen velikim glazbenikom. Glazba je Rimljanima služila za ukrašavanje svečanih igara i gozbi. U kultnom obredu uglavnom je prevladavala obmanjujuæa instrumentalna glazba, koja nije bila privlaćna kršćanima prvih kršćanskih vremena, dapaće bila je zabranjena kako bi se distanciralo od poganske glazbene prakse. O tome svjedoće riječi Klementa Aleksandrijskog: “Mi upotrebljavamo jedini miroljubivi instrument, a to je riječ kojom Boga slavimo, a ne stari psaltir, tubu, timpan i flautu, kojima se služe drugi (narodi) u ratu.”Kad su kršćani dobili slobodu (Milanskim ediktom), i ta stara rimska glazba, melos pa i sam kultni ceremonijal u nekim segmentima uu na oblikovanje kršćanske glazbe i liturgije u prvim stoljeæima kršćanstva.

DRUGE KULTURE - Uz narode koji žive na Mediteranu dobro je spomenuti kulturne utjecaje Slavena, Germana, Franaka, Gota, Langobarda i drugih koji su prvih stoljeća kršćanstva došli s Istoka i naselili se u današnjoj Europi, pokrstili se, prihvatili kršæansku kulturu i unosili u nju svoje kulturne posebnosti.

VAŽNA KRONOLOGIJA ZA CRKVENU GLAZBU DO X. ST.

313. godine Milanskim ediktom izlaze kršćani na slobodu iz katakomba i nose sa sobom jednostavne melodije za psalme kao što su i činili apostoli u Jeruzalemu. 396. godine Augustin opisuje svoje obraćenje koje se dogodilo u suzama slušajući vjernike u Milanskoj katedrali kako pjevaju.

V-VII st. vrijeme u kojem se latinski tekstovi, psalama, kantika i drugih svetopisamskih tekstova šire po raznim krajevima Europe i svugdje se drugačije pjavaju. U Rimu drugačije nego u Galiji ili Španjolskoj. 600. Godina - Papa Grgur Veliki počinje politiku ujedinjavanja zapadnih liturgija. Novi liturgijski repertorij koji nastaje nazvat će se gregorijansko pjevanje.

VII-IX. st. vrhunac gr. pjevanja. Epoha intenzivnog skladanja gregorijanskih napjeva. Anonimni skladatelji skladaju na temeljima psalmodijskih napjeva, ulazne (introiti), darovne (Offertorii),Graduale, Aleluje, pričesne (Communii), mise-Kyrie, Gloria, Credo, Sanctus, Agnus Dei.Sav repertorij su monasi kao i neki vjernici naučili napamet i prenosilo se via orale.

850. godina. Oko te godine izumljena je prva notacija. Ta je notacija pomogla je da su se skladbe lakše učile na pamet i da su se točnije izvodile, interpretirale.

1050. godine redovnik-benediktinac Quido iz Arezza precizira notno pismo i definira intervale dajući im imena prema himnu sv. Ivana Krstitelja Ut-re-mi-fa-so-la i sređuje tetragram s 4 crte i dva ključa C i F. U stvari ovim izumom počinje dekadenca gregorijanskog pjevanja. Naime zamijenjena je ljudska memorija s notnim pismom u kojem su se mogle dogoditi greške. Ljudska memorija ili kako kažemo “usmena predaja” može biti najvjerniji prenositelj.

TRI TEORIJE O NASTANKU GREGORIJANSKOG PJEVANJA: Prva teorija (hipoteza), koju zastupa njemački muzikolog Stäblein (1950.), govori da u Rimu u VI. stoljeću, za vrijeme pape Grgura Velikog, nastaje jedno pjevanje pod utjecajem hebrejske, grčke i bizantske glazbe, koje se naziva cantus romanus (starorimsko pjevanje), a gregorijansko pjevanje, koje je isto rimsko, nastaje za vrijeme pape Vitaliana (657.-672.). DAKLE, PREMA STAEBLEINU U RIMU POSTOJE DVIJE TRADICIJE: STARORIMSKO PJEVANJE I GREGORIJANSKO KOJE SE PJEVA NA PAPINSKOJ LITURGIJI. Drugu teoriju zastupaju J. Hourlier i M. Huglo, a podržavaju ih H. Hucke i Solange Corbin. Prema njoj starorimsko pjevanje prerađeno je u gregorijansko i kao takvo proširilo se po Galiji za vrijeme karolinške obnove. Naime, u Galiji postoji galikansko pjevanje i njegovi promicatelji ne žele mijenjati galikanske napjeve za rimske melodije. U toj napetosti našao se srednji put, a to je gregorijansko pjevanje, koje nije ni čisto rimsko ni čisto galikansko. Treću teoriju zastupa benediktinac iz Solesmesa D. Gajard. On, na temelju detaljnih proučavanja mnogih dokumenata, dolazi do sljedećih zaključaka: Najstariji liturgijski kodeksi iz VIII. stoljeća nastali su u Galiji, a bili su namijenjeni gregorijanskim napjevima, a ne napjevima starorimskog pjevanja. Gregorijansko pjevanje već od VIII. stoljeća pjeva se u mnogim talijanskim pokrajinama (Toscani i Beneventu) i zemljama krščanskog Zapada: Engleskoj, Rheinau, Mont Blandinu i drugima.

Brojni dokumenti iz VIII. stoljeća, u kojima se govori o obnovi i širenju rimske liturgije, stalno upotrebljavaju ovu terminologiju: cantus romanus..., cantus romanae ecclesiae..., secundum morem romanum...,

sicut pssalit ecclesia romana... itd. Ti izrazi, prema Gajardu, potvrđuju rimsku izvornost gregorijanskog pjevanja, a ne galikansku, kako bi neki željeli.

Gajard prihvaća mogućnost, koju zastupaju neki povjesničari, da su u Rimu postojale dvije liturgije: liturgija papinske kurije i prezbiterijalna (svećenička). Gregorijansko pjevanje pjevalo se na papinskoj liturgiji, a starorimsko na svečenićkoj. Međutim to ni jedan dokument ne potvrđuje

ZAPADNE LITURGIJE : Ambrozijanska, Rimska, Galikanska, Mozarapska liturgija

AMBROZIJANSKA LITURGIJA - Na zapadu u IV. st. postoji ambrozijanska liturgija u Milanu, a na čelu te Crkve jest sv. Ambrozije. Ta će liturgija i njeno pjevanje znatno poslužiti Grguru Velikom u obnovi crkvenog pjevanja. To pjevanje bilo mu je važna baza.

POZNATE PAPE PRIJE GRGURA VELIKOG:

Papa Damaz, (366-384), najvjerojatnije je službeno uveo u bogoslužje pjevanje psalama na poticaj svoga savjetnika i poznavaoca istočnog bogoštovlja, sv. Jeronima; isti je papa uveo i pjevanje aleluje u misi.

Celestin l, papa (422-432) - Uredio je psalmodiju za Časoslov. U misu je uveo Introitus i Communio, tako da je te dijelove već onda izvodio kao solističku psalmodiju samo jedan pjevač.

Leon Veliki, papa (440-461) - Utemeljio je samostane kod sv. Ivana i sv. Pavla u Rimu da bi osigurao dovoljan broj pjevača za papinu baziliku. Liber pontificalis opisuje ga kao velikog govornika i izvrsnog glazbenika.

Gelazije, papa (492-496) - U njegovo je vrijeme nastao zbornik molitava (tekstova) za bogoslužje koji po ovom papi nosi ime »Gelazijev sakramentar«. Ta činjenica daje povod pretpostavci da je ovaj papa izvršio obnovu bogoslužja. U misu je uveo litanije od kojih je do danas ostao samo zaziv Kyrie eleison.

BISKUP AMBROZIJE - Biskup Ambrozije (374-397) istaknut teolog i poznavatelj sv. Otaca. Borio se protiv arijevaca, obnovitelj je bogoslužja i bogoslužnog pjevanja u milanskoj Crkvi. Među ostalim napisao je nekoliko poslanica i spjevao više himana koji se odlikuju klasičnim oblikom i pučkom jednostavnošću. Ne može se utvrditi koliko je himana napisao, mnogi su ga vjerno imitirali. Ambrozije je skladao i napjeve za himne a ne

samo tekstove; teško im je znati broj, jer je bilo slučajeva da su na istu melodiju pjevali tekstove različitih autora. Himni sv. Ambrozija i njegovih suvremenika jedan su od temelja iz kojih se kasnije razvila pučka crkvena pjesma. Sv. Augustin, mlađi suvremenik sv. Ambrozija, piše da je za vrijeme borbe s caricom Justinom i arijevcima sv. Ambrozije uveo sirski običaj pjevanja himana da bi održao na visini duh privrženih mu kršćana. Prema sv. Ambroziju himan treba imati tri odlike: 1. MORA BITI PJEV, 2. SADRŽAVATI POHVALU, 3. POHVALA TREBA BITI USMJERENA PREMA GOSPODINU BOGU.

Sljedeći himni sigurno su autorsko djelo sv. Ambrozija: Aeterne rerum Conditor, Deus Creator omnium, Jam surgit hora tertia i Veni Redemptor gentium. Postoji legenda da je himan Tebe Boga hvalimo nastao kod krštenja sv. Augustina: sv. Ambrozije i sv. Augustin (krstitelj i krštenik) naizmjence su izgovarali (pjevali) stihove ovog himna. Ambrozijanski himni raširili su se po čitavoj Evropi. Izvori za ambrozijansko pjevanje sačuvani su iz 10, 11. i 12. stoljeća. I na to pjevanje su utjecale različite obnove. Karlo Veliki je osobno došao u Milano s nakanom da ostvari svoju zamisao obnove da sve Crkve prihvate rimsku liturgiju i rimsko pjevanje. Od toga ga je odvratila revnost biskupa Eugena i tako je sačuvana ta tradicija.

OZNAKE AMBROZIJANSKOG PJEVANJA

završetak recitativa (kadenca) ima interval kvarte; ambrozijanski su napjevi slični gregorijanskim, samo što su mnogo

bogatiji melizmima (pojedine vokalize - jubilusi - imaju i do 200 nota); tonusi psalmodije su jednostavniji i siromašniji od gregorijanskih; radi različitosti obreda očituju se razlike u nazivima pjevačkih dijelova

(npr. za introit kažu ingressa, za graduale -psalmellus...); ritmički pomak napjeva himana sačinjavale su jedna duga i jedna

kratka vrijednost (trodjelnost, jamb).

Ambrozijeva djelatnost na području liturgije i liturgijskog pjevanja očitovala se osobito u njegovu nastojanju oko aktivnijeg sudjelovanja vjernika u liturgiji uopće, što je i postigao sređivanjem, konačnom stilizacijom i popularizacijom psalmodije, te stvaranjem i uvođenjem liturgijske himnodije. Stilski gledano samo ambrozijansko pjevanje nastalo je stapanjem raznih elemenata: arhajičkog (rimskog) i lokalnog (starolatinskog pjevanja s orijentalnim natruhama). I nakon II. Vatikanskog sabora milanska Crkva ljubomorno čuva tradiciju ambrozijanskog pjevanja.

GALIKANSKA LITURGIJA - Galikanska je liturgija živjela oko 400 godina i širila se na području današnje Francuske. Karlo Veliki (800. okrunjen za franačkog cara) dokinuo je galikansku liturgiju i uveo rimsku. Nažalost, do vremena Karla Velikog nije bilo poznato notno pismo pa galikansko pjevanje nije sačuvano u cijelosti. Ipak je dio tog pjevanja sačuvan u manjim mjestima koja su bila izvan careve kontrole (tako npr. postoji jedan rukopis iz 877. što znači 63 godine nakon smrti Karla Velikog;

galikansko podrijetlo rukopisa dokazuje »credo« koji se u rukopisu nalazi, jer u to vrijeme rimska liturgija još nije imala »credo«, a galikanska ga je imala. Iz galikanske liturgije prihvatila je rimska liturgija neke napjeve, kao npr.: Improperia (prijekori), Cruxfidelis, Pange lingua ceriaminis, Vexilla Regis itd. Gloria u galikanskoj liturgiji upotrebljavala se u Časoslovu, a kasnije je ušla u misu.

MOZARAPSKA LITURGIJA

U Španjolskoj se u srednjem vijeku oblikovalo vizigotsko bogoslužje, kasnije nazvano mozarapsko. (Već tijekom 6. i 7. stoljeća razvila su se tri velika glazbena centra: Sevilla, Toledo i Saragozza). U 8. stoljeću došla je arapska invazija i okupacija koja je dugo trajala, od 711. do 1085.

O crkvenom pjevanju iz tog vremena imamo malo podataka. Zanimljivo je da su osvajači onim kršćanima koji su prihvatili novo ime, mauri ili mozarabi, dopustili da zadrže kršćanstvo; tako je arapska Kordoba postala kršćansko liturgijsko i glazbeno središte .

Najstariji rukopisi mozarapske liturgije su iz 9. i 10. stoljeća. Najpotpuniji je i najsačuvaniji Antifonar iz Leona napisan 1066. godine. To pjevanje imalo je vlastitu neumatsku notaciju, tzv. španjolsko-vizigotsku notaciju.

Mozarapsko bogoslužje je konačno dokinuto kad je oslobođen onaj dio Španjolske kojega su okupirali Mauri. Tada je uvedeno rimsko bogoslužje. Koncem 15. stoljeća pokušalo se obnoviti mozarapsko bogoslužje (kardinal Franjo Ximenez de Cisneros), ali to se nije ostvarilo.

Neki mozarapski napjevi pokazuju stanovitu sličnost s ambrozijanskim pjevanjem, kao i samo bogoslužje. Od sačuvanih rnozarapskih napjeva do sada je transkribiran samo jedan rukopis iz 12. stoljeća (taj je rukopis iz arapskog, Španjolsko-vizigotskog, pisma transkribiran u akvitansko notno pismo u 12. stoljeću).

OZNAKE MOZARAPSKOG PJEVANJA

dugački melizmi, čak i do 300 nota na jedan slog (u svečanim napjevima alleluia);

vrlo različiti oblici pjevanja: molitve i miserationes (ova dva oblika se mogu smatrati pretečama sekvencija), abecedaria (pjevanje u kojem pojedini verzeti počinju slovima abecede);

to pjevanje uvelike ističe dramatsku stranu teksta.

Ostaci ovog obreda i pjevanja žive danas (donekle) još jedino u liturgiji katedrale u Toledu. Mozarapsko pjevanje zove se i vizigotsko, jer mu prvi počeci padaju u 5. stoljeće kad su Španjolskom vladali vizigotski kraljevi. Za razvoj ovog obreda i pjevanja osobito su zaslužni sv. Leandar (+601), sv. Izidor (+636) i sv. Eugen Toledski (1657).

PAPA GRGUR VELIKI (GRGUR I.)

UZORAN PAPA - On je Petrovoj Stolici, kako na Zapadu tako i na Istoku, pribavio silan ugled. Udario je temelj odnosima s carskim vlastima u Bizantu, na bazi većeg dostojanstva i veće slobode, osobito na duhovnome području. Radio je na obraćenju Langobarda u Italiji te Angla u Britaniji. U životu je bio učitelj narodu, redovnicima, kleru i biskupima, a po smrti je to svojim brojnim pisanim djelima. Kao rođeni Rimljanin osjećao se uvijek duboko vezan i s Rimskim Carstvom. To ga ipak nije smetalo, što je također dokaz da je bio velik duh, čovjek širokih pogleda - da svoj pogled upravi i izvan granica Rimskoga Carstva, na nove germanske narode što su nadirali prema zapadu i jugu.

UJEDINITELJ NARODA - Svojom je oštroumnošću odmah shvatio da je zadaća rimske Crkve te narode ne samo obratiti i pokrstiti, već i u jednu obitelj uključiti, učiniti ih svojima, da se u njoj osjećaju kao u vlastitoj kući. I tako je Rim pod njegovom vladavinom postao misionarsko središte Zapada.

GREGORIUS LAEVITA - Izabran je za papu 590 aklamacijom Gregorius laevita. U Rimu su tada vladale velike elementarne nepogode: poplava, zatim glad i kuga. Novi je papa odredio da se održi svečana pokornička procesija kako bi se izmolilo Božje smilovanje. Kao dobar organizator naredio je da sav Božji narod sudjeluje u procesiji, ali da se pojedine kategorije okupe i svrstaju kod pojedinih rimskih crkava.

KODIFICIRAO BLAGO SVETE GLAZBE - Do Grgura Velikog sigurno se skupilo veliko glazbeno blago, koje je on kodificirao i unificirao. Prema svjedoèanstvu povjesničara Ivana Ðakona (oko 872.), koji se prvi pozabavio Grgurom Velikim, najvjerojatnije je da je Grgur sabrao sav postojeći liturgijsko-glazbeni repertorij, sredio ga, pročistio, preradio tekstove i melodije i uredio novi antifonar, koji je dan na upotrebu rimskoj biskupiji, a zatim se širio Italijom, Engleskom, Germanskim zemljama, Francuskom i Španjolskom.

REFORMA GELAZIJEVA SAKRAMENTARA - Također je proveo određenu reformu Gelazijeva sakramentara i zacrtao temelje po svom Sacramentariumu Gregorianumu današnjemu rimskom misalu.

NEDOUMICE - Teško je točno utvrditi što je Grgur Veliki učinio na području obnove liturgijske glazbe, jer nemamo odgovarajućih povijesnih svjedočanstava. Liber pontificalis iz 638. godine, u koji se zapisuju istaknuta djela pojedinih papa, ne spominje Grgura Velikog kao obnovitelja. Razlog tome mogao bi biti što je on htio pokrenuti obnovu samo u Rimu, a tek ako tu uspije, i dalje, a pritom se nije služio ni dekretima ni drugim papinskim ovlastima. Možemo zaključiti da je papa Grgur Veliki, unatoč povijesnim nedoumicama, učinio sigurno dvije važne stvari:

Napravio je sintezu liturgijske glazbene tradicije minulih stoljeća i prvi se do tog vremena ozbiljno pozabavio liturgijskom glazbom rimskog obreda;

Zacrtao je smjernice za daljnji razvoj crkvene liturgijske glazbe, a liturgijsko pjevanje dobiva po njemu ime gregorijansko pjevanje;

PAPA MISTIK - Grgur je i kao papa i usred najveće aktivnosti bio velik mistik koji je neprestano žalio za smirenim kontemplativnim redovničkim životom. To je njegovoj pastirskoj službi davalo poseban čar. I nije čudo što su svi njegovi brojni duhovni spisi duboko utjecali na srednjovjekovnu pobožnost. Grgur je pun zasluga preminuo 12. ožujka 604. Glas svetosti uživao je već za života, a posebno nakon smrti.

ZAKLJUČAK - Grgur je bio i veliki obnovitelj bogoslužja. On je dao rimskome kanonu obrasce za mise, koji još i danas upotrebljavamo. Od njega potječe i po njemu se zove Grgurov sakramentar. On je obnovitelj liturgijskoga pjevanja i pobožnosti. Da li je i u kolikoj mjeri on i tvorac takozvanoga cjelokupnog gregorijanskog repertorija, to se ne može sa sigurnošću utvrditi. I danas se smatra da nije on kompilator gregorijanskog pjevanja kakvog danas znamo. Slao je misionare da bi već palo rimsko carstvo i krajeve nekako u vjeri ujedinio. Osnovao je rimsku školu pjevača.

ŠIRENJE RIMSKOG PJEVANJA - Želja pape bila je unificirati pjevanje u Zapadnom rimskom carstvu. Radi toga šalje misionare na poticaj franačkig vladara.

ENGLESKA PRVA PRIHVAĆA RIMSKO PJEVANJE - Prva je Engleska prihvatila rimsko pjevanje. Grgur šalje sv. Augustina i devet drugova oko 596. godine. Canterbury postaje središte gregorijanike u Engleskoj.

GERMANSKE ZEMLJE - Sv. Bonifacije ima posebne zasluge za te zemlje. Dolazi iz Francuske, a šalje ga papa Stjepan II. na molbu Pipina Malog -franačkog kralja 768 godine. Najvažnije središte jest benediktinski samostan St. Gallen, osnovan 725. godine. Druga središta su Fulda i Reichenau.

FRANCUSKA-GALIKANSKA LITURGIJAPipin Mali traži od pape Stjepana II. učitelje gregorijanskog pjevanja. Papa mu šalje uz učitelje i knjige. Karlo Veliki nastojao je dovršiti djelo svoga oca Pipina Malog. Središta gregorijanike bila su: Rouen, Chartres, Tours, Reims, Laon-Metz.

ŠPANJOLSKA-MOZARAPSKA LITURGIJA - Za vrijeme Karla Velikog u jedan dio Španjolske uvedeno je gr. pjevanje. Dio Španjolske pod vlašću Maura ( Aragonija, Kastilja i Leon )do XI. st. zadržali su vizigotsko-mozarapsko pjevanje.

ADMONITIO GENERALIS -Grgurovi učenici benediktinci svojom savjesnošću i brižnim studioznim radom prionuli su oko njegovanja rimskoga crkvenog pjevanja, a car Karlo Veliki nastojao je to pjevanje proširiti po čitavom carstvu, pa 789. godine izdaje dekret Admonitio generalis, kojim obvezuje svećenike da prihvate rimsko pjevanje i da ga brižno njeguju. Benediktinci, vjerni caru, imali su slobodne ruke da taj

posao rade kako najbolje znaju. Oni počinju osnivati škole u Metzu, Chartresu, Parizu, St. Gallenu, Beneventu i drugim mjestima ondašnje Europe, koje će imati vrlo važnu ulogu kao prepisivačke škole (skriptoriji).

SABOR U FRANKFURTU 794. GOD. - Utjecaj rimskog pjevanja i želju za unificiranjem liturgijskog pjevanja potvrðuje i sabor u Frankfurtu 794. godine koji zabranjuje svaku vrstu pjevanja koje nije slično rimskom, a Karlo Veliki naređuje osnivanje škola po uzoru na rimske škole.

JEZIK GREGORIJANSKOG PJEVANJA

ARHAIČKO RAZDOBLJE - Cijeli gregorijanski repertorij razvio se na latinskom jeziku, koji je potkraj III. i početkom IV. stoljeća potisnuo grčki i tako postao službeni jezik Katoličke Crkve i liturgije. Razvoj latinskog jezika možemo slijediti od II. stoljeća prije Krista. To je period pretpovijesnog ili arhaičnog razdoblja.

DRUGI PERIOD - Drugi period klasično je razdoblje od III. stoljeća prije Krista do IV. stoljeća poslije Krista. U tom periodu slogovi riječi počinju se dijeliti kao i u grčkom jeziku, na duge i kratke slogove. Naglasak dobiva jedno čvrsto mjesto u riječi, a to je drugi ili treći slog odstraga (paroksitona i proparoksitona).

TREĆI PERIOD - Treći period naziva se postklasično razdoblje od kraja IV. do V. stoljeća. Upravo u tom periodu događa se velika produkcija gregorijanskih melodija. Naglasak riječi postaje posebno važan. Slog koji nosi naglasak privilegiran je glede glazbe, odnosno melodijske linije, i nazivao se accentus anima vocis (naglasak je duša govora). Na tom slogu glas se uzdizao, dok su drugi slogovi imali nižu ili srednju melodijsku liniju. Ako je riječ imala više slogova, razlikovao se visoki glas (accentus acutus), srednji glas (accentus medius) i duboki glas (accentusgravis).

GREGORIJANSKI PJEV- “Upravo iz tih varijanata i izmjena visokih, srednjih i dubokih glasova rađa se gregorijanska melodija, gregorijanski pjev”, kako kaže glazbenik Ferretti.

LATINSKI NAGLASCI - Latinski jezik tako s vremenom dobiva ustaljene naglaske, koji se razlikuju po položaju i mjestu gdje se nalaze. Uz naglaske acutus i gravis gramatičari spominju i circumflexus kao i anticircumflexus. Taj posljednji neće imati neku posebnu ulogu u gregorijanskim melodijama. Naglasak circumflexus nastaje kad se na istom slogu latinske riječi susreću naglasci acutus i gravis. Tu se glas najprije diže, a onda spušta, i tako izvodi dva dinamična pokreta na istom slogu.

POLOŽAJ LATINSKIH NAGLASAKA U RIJEČIMA

Latinski naglasci grafièki izgledaju ovako:

acutus ( / ) gravis (\ ) circumflexus (^ ) anticircumflexus ( Ú )

Naglasak acutus naziva se i tonički naglasak.

OSCILACIJE GLASA - Već kod jednostavnoga govora možemo uočiti oscilacije glasa u određenim interva-lima, velike i male sekunde, terce i kvarte. Tu embrionalnu, prirodnu melodiju, koja nastaje igrom gramatičkih naglasaka, već je stari Ciceron nazvao cantus obscurior. Varrone naziva takvu melodiju imago, tj. slika prave melodije. Dionizije iz Alicarnasa potvrđuje da su govornici u svojim govorima dizali i spuštali glas i za jednu kvintu.

PJEVANJE ISTOČNIH CRKAVA

UTJECAJ SEMITSKE GLAZBE - Na Istoku su se razvile različite vrste pjevanja pod znatnim utjecajem semitske glazbe, ali na sirski i grčki tekst.

BIZANTSKO PJEVANJE

Povijest bizantske liturgije počinje 527. godine kada je Justinijan I. izabran za imperatora Istoka. Konstantin Veliki je gradić Bizant pretvorio u političku prijestolnicu Istoka, ali nije stvorio u njemu kršćanski centar Istoka. Širenje monaštva, koje je promicao Justinijan I, smanjilo se za vrijeme ikonoklastičkih borbi. Tada su redovnici, kao pobornici štovanja slika i kipova, bili proganjani; mnogi rukopisi (liturgijske knjige) koji su imali minijature sa slikama spaljeni su. Ta je borba trajala vise od stotinu godina, sve do smrti imperatora Teofila, 842. godine. Iz tog razdoblja nema rukopisa s notnim zapisima, pa se zato razvoj istočne liturgijske glazbe može redovitije pratiti tek iz rukopisa koji su nastali u 9. stoljeću i dalje.

BIZANTSKA HIMNOLOGIJA - Tropar (troparion) je prvi pjesnički oblik koji se susreće u bizantskoj himnologiji. To je kratka molitva (monostrofica - od jedne kitice). U prvim su stoljećima Crkve takve pjesničke oblike umetali između pojedinih stihova psalma (pa su psalmi jako dugo trajali). Od 5. stoljeća tropar se osamostaljuje i ima dvije ili više kitica metrički jednakih (Antun i Timoklo prvi su poznati pisci takve vrste himana). Ono što su u istočnoj Crkvi bili tropari, u Zapadnoj su bila improperia - makar samo za pojedine zgode.

KONDAK - Kondak (kontakion). Razvojem bizantskog bogoslužja koncem 5. i početkom 6. stoljeća nastaje novi oblik kondaka (kontakion). Ta grčka riječ znači svitak. Kondak je zapravo prozni tekst složen u stihove a uzet je uglavnom iz liturgijskih Čitanja velikih blagdana (Božić, Pasha, Duhovi). Ta liturgijska oda sastojala se od

uvoda i brojnih jednako građenih kitica. Sve su se strofe pjevale na istu melodiju. Glavni stvaraoci kondaka bili su Roman i Sergije.

KANON - Koncem 7. stoljeća nestao je kondak, potisnuo ga je kanon, koji je ostao u upotrebi do danas. Kanon se sastoji od devet oda. Svaka je oda drukčijeg metra i pjeva se na drukčiji napjev. Te ode su bili prepjevi devet biblijskih kantika. Melodije su u početku bile uglavnom silabičke, a kasnije su sve više postajale melizmatske. Prvi pisac kanona bijaše Andrija iz Krete (t740). U Damasku su se rodila dva brata, veliki pjesnici himana (kanona): sv. Ivan Damašćanski (f760) i sv. Kuzma Jeruzalemski.

JEDNOSTAVNIJA HIMNODIJA - Tropari su nastajali kroz cijelo razdoblje bizantske himnologije, a prije kondaka i kanona. U Časoslovu su se upotrebljavali i drugi oblici himana, npr. stihir (stiherion). To je himan s jednom kiticom, kao otprilike stih psalma. Pjevao se na velike svetkovine na svečane napjeve; za obične dane imao je silabički napjev.

AKLAMACIJE – POKLICI - Imperator je bio i poglavar Crkve. U knjizi »De ceremoniis« opisan je ceremonijal koji se odnosio na vladara, i to je bila dopuna obredima na svetkovine kroz godinu. Od doba Heraklija I. (pobjeda nad Perzijom) na ceremonijal carskog dvora u Bizantu utječu istočnjačke nošnje, a poklici poprimaju oblik panegirika. Poslije pada Carigrada u osmanlijske ruke aklamacije - poklici su se upotrebljavali samo kao pozdrav biskupu prigodom pohoda samostana.

BIZANTSKO NOTNO PISMO - Postojale su dvije vrste bizantskog notnog pisma:

o jedno pismo su upotrebljavali za recitative (čitanje Starog i Novoga zavjeta; čini se da je to pismo uvedeno koncem 4. stoljeća); budući da se iz tog doba nisu sačuvali rukopisi, nije moguće pratiti razvojne stupnjeve toga pisma;

o drugo notno pismo služilo je za zapisivanje himana. Ova vrsta notnog pisma ima tri razvojna stupnja: prvo je jednostavno (u rukopisima 10. i 11. stoljeća), a znakovi ne označavaju intervalske razmake; drugo je razdoblje pisma (11-15. stoljeća) kad notni znakovi jasno naznačavaju intervalske vrijednosti, dinamičke i ritmičke kvalitete napjeva; završni stupanj (od 15. stoljeća pa dalje) intervalskoj su notaciji nadodavani različiti znakovi crvenom tintom.

TVORBA NAPJEVA - Napjevi su skladani u načinima (modusima). Postojala su četiri autentična i četiri plagalna modusa. Početnim slovima alfabeta označavala su se četiri autentična, a slovima pl (plagios) da je način plagalni. Napjevi sastavljeni u osam načina imali su određene melodijske pomake (karakteristične melodijske formule) dotičnog načina. Takvi su se melodijski pomaci stavljali na početak, u sredinu i na kraju napjeva. Te su melodijske formule bile osobito važne za pjevače koji su trebali započimati pjevanje.

KOPTSKA, ABESINSKA I ARMENSKA GLAZBA - Koptska, abesinska i armenska Crkva imale su vlastito liturgijsko pjevanje. Koptska glazba prenošena je samo usmenom predajom, abesinsku glazbu počeli su zapisivati dosta kasno, samo je armenska Crkva imala razvijeni sustav notnog pisma.

Koptska glazba - Naziv »kopt« upotrebljavao se za kršćane u Egiptu. Kršćanstvo se najprije proširilo po planinskom dijelu Egipta (Tebajda - Said). Tamo se razvilo bogoslužje na saidijskom dijalektu unutar vlastite kulture na koju je donekle imala utjecaj helenistička kultura; veći utjecaj helenističke kulture prodro je u nizinske dijelove Egipta, oko rijeke Nila. (Kopti su uspjeli ostati nezavisni od naleta Arapa 641.). TRI VRSTE KOPTSKOG PJEVANJA: liturgijski napjevi, himni i crkveno pučko pjevanje. Iz sadašnje koptske liturgijske glazbe dade se zaključiti kako je u pred arapsko vrijeme bila glazba na visokom stupnju. To najbolje svjedoči činjenica da su se nakon više od tisuću godina arapske okupacije sačuvali izvorni vjerski napjevi, koji su se prenosili više usmenom predajom nego pisanim znakovima, jer su gotovo svi narodni pjevači bili slijepci. U misi su od početka pjevali riječi pretvorbe.

ABESINSKA GLAZBA - Abesinska kultura nazvana je etiopskom prema arapskom dijalektu. Kršćanstvo se u Abesiniju proširilo početkom 4. stoljeća. Sve do danas abesinska je Crkva pod upravom koptske. Prema nekoj etiopskoj kronici, notno pismo je uvedeno sredinom 16. stoljeća. Do tada se pjevanje prenosilo usmenom predajom. Liturgijska glazba ima tri oblika: svakodnevna, za velike svetkovine i na dan posta i tugovanja. Ta tri načina pjevanja potječu, prema tradiciji, od svećenika Jarede. Takvo se pjevanje i danas upotrebljava u abesinskoj Crkvi. Pjevanje i ples prate čegrtaljke i bubnjevi. Može se smatrati da to pjevanje potječe iz prve abesinske Crkve. Takav način pjevanja i vrlo živog plesa (mahnitog) upotrebljavao se i u Egiptu. Protiv toga su odlučno nastupali sveti oci. Klement Aleksandrijski, boravio je u Egiptu od 180. do 203. godine, osudio je tu mahnitost egipatskog plesa u liturgiji. Prema legendi, etiopska crkvena glazba potječe izravnom tradicijom od starožidovske prakse pjevanja psalama iz vremena Davida i Salomona. Liturgijske knjige s notnim zapisima uništene su u dva velika progona etiopskih kršćana u 10. i 15. stoljeću.

ARMENSKA GLAZBA , Armenija je počela primati kršćanstvo u apostolsko doba i prva je država u kojoj je kršćanstvo postalo službena državna vjera. Premda su na liturgiju i kulturu uopće imale utjecaj sirska i grčka kultura, ipak je armenska Crkva i liturgija poprimila nacionalno obilježje. Armenska se kultura temelji na jednostavnom obliku bizantske liturgije sv. Bazilija. 5. stoljeće ja zlatno doba razvoja kulture i bogoslužja. Glazba je prenošena usmenom predajom do 12. stoljeća. U 12. stoljeću počelo se upotrebljavati notno pismo, nedovoljno precizno, korisno za one koji već dobro poznaju napjeve.

Sve do sada ta glazba je nedostupna, naime, nije transkribirana u moderno notno pismo. Bila je dijatonska, skladana u modusima.

PJEVANJE ISTOČNIH SLAVENSKIH CRKAVA

RUSKO PJEVANJE - Rusija je kršćanstvo primila od Bizanta i Slavena koji su živjeli bliže Bizantu i primili odmah kršćanstvo. Početak pokrštavanja Rusa povezan je uz ime kneza Vladimira koji se krstio 988. i vjenčao s Anom, sestrom bizantskog imperatora Bazilija II. Tako povezan s Bizantom sa sobom je u Kijev doveo bugarskog biskupa Mihovila, mnogo svećenika, redovnika i pjevača, grčkih i slavenskih. Biskup Mihovil postao je prvi metropolit Rusije, pokrstio mnoštvo naroda, organizirao Crkvu, bogoslužje i bogoslužno pjevanje. Slavenski i grčki pjevači postali su učitelji pjevanja. Pjevanje se oblikovalo u osam načina (pjevanje u osam glasova - oktoechoi, odatle naziv oktoih - osmoglasnik). To je pjevanje s kršćanstvom prihvatila cijela Rusija. Ruski su napjevi zapisani u 11, i 12. stoljeću. Iz najstarijih dokumenata proizlazi da izvornog ruskog notnog pisma prije toga nije ni bilo. Od 12. do 14. stoljeća pjevanje Crkve u Rusiji poprima osobine ruskog narodnog pjevanja. Sredinom 17. stoljeća u Rusiji postoji svečano pjevanje (znameni) i jednostavno pjevanje za svakodnevnu upotrebu. U biti to je isto pjevanje, samo svečanije i ima bogatiju melodijsku liniju i više ukrasa. Prebogati repertoar ruskih napjeva može se podijeliti na: napjeve koji su nastali na temelju osmoglasničkog pjevanja; to su određeni tipovi napjeva, tipične figure, a zovu se »popijevki«; napjevi koji su nastali bez gore spomenutog utjecaja osmoglasnika.

SRPSKA CRKVENA GLAZBA - Srbi su obredom, crkvenim knjigama i uređenjem primili i bizansku glazbu, što dokazuje velika sličnost nekih pjesama i ljestvica koje su inače potpuno strane srpskom folkloru. Srbi su u 9. st. pokršteni iz Bizanta. Zbog nedostatka podataka ne zna se točno kada su primili bizantinsko pjevanje; to se moglo dogoditi tek dolaskom prvih slavenskih svećenika i poslije prijevoda crkvenih knjiga na slavenski jezik.

Sv. Ćiril i Metod nisu preveli na slavenski jezik (prema Jagiću) Osmoglasnik koji je osnov crkvenog pjevanja, ni druge knjige s blagdanskim pjesmama. Rusi su u Svetoj Gori prevodili crkvene knjige na slavenski jezik, a sav posao prevođenja svih knjiga potrebnih za pjevanje bio je završen za vrijeme sv. Save. To se vidi i iz Savinog Hilandarskog tipika u kome se govori i o crkvenim pjesmama. To je ustvari preudešen jedan stariji tipik; sv. Sava ga nije pisao samo za svetogorske kaluđere.

Srpska se Crkva razvijala u susjedstvu grčke, po njezinim savjetima i primjerima. Iz jednog mjesta u Životu sv. Simeona može se razumjeti da je pjevanje tada bilo različito samo po jeziku. Kad je srpska Crkva dobila autokefalnost, 1219. godine, prilike su bile povoljnije i za razvoj izvornog crkvenog pjevanja. U spomenicima iz toga vremena sve se

češće spominje pjevanje i sviranje iako se još uvijek ne zna razvoj i pravo stanje crkvenog pjevanja. Budući da nije bilo jednog crkvenog središta za nastavu i izvođenje pjevanja, razvijale su se mnoge varijante. Poslije propasti srpske države i Pećke patrijaršije, srpsko crkveno narodno pjevanje je krenulo još samostalnijim putem. Pjevanje je bilo vezano uz sudbinu Crkve i naroda. Koncem 18. stoljeća nastoji se urediti, sačuvati, obnoviti i utvrditi crkveno pjevanje.

DOKUMENTI - Rukopisa s neumatskim znacima nije mnogo sačuvano; vjerojatno ih nije ni bilo mnogo. Ono što ih ima uglavnom su sa Svete Gore pisani grčkim neumatskim pismom a i s primitivnim znakovima »trile«. U »Osmoglasniku, klasičnoj knjizi crkvenog pjevanja, nalaze se samo samoglasne, troparske i antifonske pjesme. Njemi nasuprot je tzv. Veliko pjevanje s puno dužih i kraćih melizama.

MAKEDONSKO CRKVENO PJEVANJE - Makedonska crkvena glazba najtješnije je povezana s razvojem bizantske crkvene glazbe. Makedonski Slaveni primili su kršćanstvo od bizantskih svećenika, a Makedonija je ubrzo postala žarište srednjovjekovne crkvenoslavenske pismenosti, umjetnosti i kulture uopće. Sv. Ćiril i Metod preveli su neke crkvene knjige na makedonsko-slavenski jezik. Osobite zasluge za organiziranje crkvenog života imaju sv. Kliment i Naum. Kliment u Ohridu osniva školu u kojoj se uči i pjevanje. Naum je donio u Makedoniju Oktoih koji se brzo proširio. Najznačajnija figura u razvoju makedonske crkvene glazbe, a ujedno i čitave istočnopravoslavne Crkve je Jovan Kukuzel rodom iz Debra; on sakuplja i prerađuje napjeve, a sam u svoje skladbe unosi elemente makedonske narodne glazbe. Turskom okupacijom prekinut je svaki intenzivniji razvoj kulturnog života, pa i na području crkvene glazbe. Iz Carigrada ne dolaze pobude; ostalo se na jednoglasju iz Kukuzelova vremena. U novije vrijeme prvi se crkvenom glazbom bavio A. Bodev (1908) ali pod jakim utjecajem ruske crkvene glazbe. On je prvi koji piše višeglasnu crkvenu glazbu. Posebni zamah za razvoj crkvene glazbe dobiva se obnovljenjem autokefalnosti makedonske pravoslavne Crkve.

PSALMODIJA - PSALMODIJSKI TONUS

Psalmodijski tonus određena je melodijska formula s određenom strukturom prilagođenom za pjevanje psalama u časoslovu i u euharistijskom slavlju. Način pjevanja psalama po psalmodijskim tonusima naziva se antifonalni ili izmjenični način, za razliku od responzorijalnog i izravnog načina, u kojima su melodije znatno bogatije, razvijenije i prokomponirane za određeni tekst psalma.

MONOKORDALNA STRUKTURA - U samim počecima kršćanstva, predpostavlja se da je psalmodijski tonus imao vrlo jednostavnu, monokordalnu strukturu, koja se temeljila na tri stožerne note: do, re,

mi, na kojima je psalmist izvodio psalme. S vremenom su psalmodijski tonusi poprimili određenu strukturu i oblik koji se sve do danas sačuvao.

RAZVOJ TONUSA - Razvoj tonusa možemo promatrati u okviru modalnih ljestvica, a to potvrđuju zajedničke dominante modusa i tonusa i jednak broj glavnih tonusa i modusa. U rimskoj liturgiji poznati su i drugi tonusi, koje ćemo kasnije obraditi, a posebno je zanimljiv takozvani tonus pelegrinus (hodočasnički tonus) ili deveti tonus, koji po svojoj melodijskoj strukturi pripada više u svečane ili ukrasne nego jednostavne tonuse. Naime, taj tonus jedini od svih tonusa mijenja notu tenora, odnosno recitativa poslije srednje kadence.

TONUS PELEGRINUS - Do srednje kadence recitativ je na noti la, a nakon srednje kadence na noti so. Tu promjenu recitativa neki muzikolozi drže vrlo značajnom za melodijski razvoj psalmodije i općenito gregorijanske melodije. Tako tonus pelegrinus na neki način potvrđuje postupni razvoj melodije od jednostavnog recitativa na jednom tonu, promjene recitativa na drugi ton i konačni nastanak jednostavne, pa složene i razvijene melodije. Na taj tonus redovito se pjevaju psalmi: Kad izađe Izrael iz Egipta (Ps 114); Hvalite, sluge Gospodnje (Ps 113) i hvalospjev Sva djela Gospodnja, blagoslivljajte Gospoda.

PODJELA PSALAMA NA STIHOVE I POLUSTIHOVE - Psalmodiranje po psalmodijskim tonusima ima svoja određena pravila. Psalmi su podijeljeni u stihove i polustihove. Na polustihu, koji je u časoslovu označen malom zvjezdicom, dolazi srednja kadenca, a na završetku stiha završna kadenca. Ako je stih podijeljen na tristih, i to zbog duljine prvog polustiha, taj prvi dio polustiha označen je malim križićem i na njemu se primjenjuje fleksa.

PARALELIZMI - Psalmi predstavljaju temelj kršćanskog pjevanja i kao takvi sastavni su dio službe časoslova i euharistijskog slavlja od prvih dana kršćanstva. Uveli su ih u crkveno bogoslužje apostoli i judeokršćanske zajednice. Tekst je složen u stihove koji se dijele na polustihove povezane u paralelizme (paralelismus membrorum). Obično imamo sljedeće paralelizme:

SINONIMNI PARALELIZAM - sadržaj jednog i drugog polustiha isti je, samo izražen na drugi način: Ps 2, 4 Smije se onaj što na nebu stanuje,

Gospodin im se podruguje.

ANTITETIČKI PARALELIZAM - drugi dio polustiha ima sasvim drugi sadržaj: Ps 20, 8 Jedni se hvale kolima bojnim, drugi konjima,

mi imenom Gospodina, Boga našega! SINTETIČKI PARALELIZAM - drugi dio polustiha sadržajno nadopunjava

prvi polustih: Ps 41, 2 Kao što košuta žudi za izvor vodom,tako duša moja čezne, Bože, za tobom.

TRI VRSTE PSALMODIJSKIH TONUSA - Kao što postoji silabički, neumatski i melizmatički stil gregorijanskih melodija, slično tome postoje tri vrste psalmodijskih tonusa, različitih u nekim detaljima, ali uglavnom konstruiranih na baziènoj strukturi jednostavnih tonusa:

silabički ili jednostavni tonusi za časoslov,

svečani tonusi za hvalospjeve: Magnificat (Veliča...) i Benedictus (Blagoslovljen),

ukrasni tonusi za introit i communio.

STRUKTURA JEDNOSTAVNIH PSALMODIJSKIH TONUSA - U svakom psalmodijskom tonusu razlikujemo pet strukturalnih elemenata:

Zapjev ili intonacija (lat. initium). To je mala melodijska formula koja služi za povezivanje kadence antifone s tenorom ili dominantom psalmodijskog tonusa, i zato se pjeva samo na prvom polustihu psalma, a u hvalospjevima (Veliča duša moja Gospodina, Blagoslovljen Bog Izraelov i Sad otpuštaš slugu svoga) na svakom stihu, i to radi veće svečanosti i da se istakne razlika između psalama i hvalospjeva. Arhaični tonusi psalama nisu imali intonacije, jer je bila završna kadenca antifone i tenora na istom stupnju, pa nije bilo potrebe povezivanja kadence s tenorom.

RECITATIV - Recitativni ton (lat. tenor). Tako se u psalmodijskoj ljestvici naziva određeni stupanj na kojem se izvodi recitativ. On se podudara s modalnim dominantama, na kojima su svi psalmodijski recitativi, i to u autentiènim modusima kvinte (u 3. tonusu i seksta), a u plagalnim terce ili kvarte.

FLEXA - Fleksa (flexa) označava spuštanje glasa u psalmodijskom tonusu za jednu veliku sekundu ili malu tercu. Ona se primjenjuje u slučajevima kad je psalmodijski stih dugačak i zbog toga podijeljen na tri dijela (tristih). Na prvom polustihu, označenom malim križićem, izvodi se fleksa, na drugom srednja kadenca, a na trećem završna kadenca. Fleksa nije ništa drugo nego mala kadenca s jednim naglaskom.

SREDNJA KADENCA - Srednja kadenca (lat. mediatio). Svaki psalmodijski tonus sastavljen je od dvije kadence: srednje i završne. Srednjom kadencom završava prvi dio stiha, obilježen u časoslovu malom zvjezdicom (*), a završnom kadencom drugi dio polustiha. Kadence u psalmodijskim tonusima dijelimo prema naglascima, pa tako imamo kadence s jednim i s dva naglaska.

KADENCE - Psalmodijski tonusi tako su konstruirani da mogu imati srednju ili završnu kadencu s jednim ili s dva naglaska u riječima. To nadalje znači ovo: ako je psalmodijska kadenca s jednim naglaskom, na nju se primjenjuje zadnji naglasak u polustihu, bilo da je riječ o

daktiličkoj ili spondejskoj riječi. Upravo zbog daktiličkih riječi psalmodijske kadence dodavaju epentetične note. Riječ epénthesis dolazi od grčke riječi, a znači umetnuti, staviti. Dakle, to je umetnuta nota u kadencama i na fleksama u psalmodijskim tonusima i to zbog daktiličkih riječi. U kvadratnoj notaciji označava se bijelim kvadratićem, a u modernoj notaciji osminom u zagradi.

Nekoliko primjera završnih psalmodijskih naglasaka: Hvalite Gospodina jer je d ó bar * spondej Iz dubine, Gospodine, vapijem tébi* spondej Duša moja čeka Gospódina* daktil Obradovah se kad mi rékoše* daktil

Kadence s dva naglaska - To su kadence na koje se mogu otpjevati riječi s najmanje četiri sloga i najviše šest slogova, ili, jednostavno rečeno, na te kadence treba primijeniti zadnja dva naglaska nekog psalmodijskog polustiha.

Neki završeci i moguće kombinacije završnih riječi psalmodije

Otvori mi širom vr á ta pr á vde * - spondej + spondej O Bože, tí si Bóg moj* - spondej + spondej Neka rekne dom Ízraélov* - spondej + spondej Reče Gospodin Gospódinu mójemu* daktil + daktil Dokle će se oko nas sv áđ ati s ú sjedi * - daktil + daktil Kako su silna djela tv ó ja , Gosp ó dine * spondej + daktil Duša moja gine za tv ó jim sp á senjem * spondej + daktil S kraja zemlje vápijem k tébi* - daktil + spondej

ZAVRŠNA KADENCA - Završna kadenca (lat. terminatio). Tom kadencom završava psalmodijski stih. Ona može biti također s jednim ili s dva naglaska, i nema potrebe posebno o njoj govoriti, jer navedeni primjeri za srednju kadencu vrijede i za završnu kadencu. S jednim naglaskom imaju završnu kadencu tonusi: 1., 2., 3., 4., 6. i 8., a s dva naglaska: 5. i 7. tonus.

DIFERENCIJE - Međutim, postoji više završnih kadencalnih formula za svaki tonus, a zovemo ih diferencije (razlike). U medičejskom izdanju psalmodijski su se tonusi obilježavali rimskim brojevima, a diferencije arapskim. Danas pak psalmodijski tonusi oznaèavaju se obièno rimskim brojevima, a katkad i arapskim, dok se diferencije bilježe abecednim slovima, koja oznaèavaju zadnji ton zaključne kadence. Ta slova mogu biti velika ili mala. Ako je završna nota kadence na tonici modusa, onda se bilježi veliko slovo. Ako tonus završava na nekoj drugoj modalnoj noti, tada se piše malo slovo.