GUSTAVE FLAUBERT: Gospođa Bovary

ŽIVOT I LITERATURA:

Gustave Flaubert rodio se u Rouenu 12. prosinca 1821. (iste godine kad i Baudelaire, koji je sedam mjeseci stariji), a umro je na obiteljskom posjedu u Croissetu nedaleko od rodnoga grada, 8. svibnja 1880, ne navršivši pedeset i devet godina.

Otac mu je bio liječnik, učenik velikog Dupuyhena, a mati kći liječnika. Djetinjstvo provodi u bolnici, gdje stanuje dr Flaubert sa brojnom svojom porodicom. Srednju školu polazi u rodnom mjestu i to u ruanskoj gimnaziji gdje se oduševljava književnošću i od 1835. počinje pisati pripovijetke i objavljivati književne novine. 1840. polaže maturu (nešto je okasnio) i nakon ispita polazi na prvo svoje putovanje (Pirineji, Korzika). Nije imao opće vojne obaveze, pa ostaje kod kuće i često odlazi u Trouville, živahno turističko mjesto gdje susreće Elisu Foucault, ženu muzičkoga izdavača Mauricea Schlesingera, jedanaest godina stariju od njega u koju se beznadno zaljubljuje. Piše dramu i nekoliko novela, Memoare jednog ludaka prvu skicu za Sentimentalni odgoj, te surađuje u ruanskim novinama. Roditelji ga šalju u Pariz, da bi učio pravo, ali ga studij ne zanima, a kao provincijalac on se u velikom gradu teško snalazi. Osjeća se osamljen i nesretan, te će mu jedino utočište biti nekoliko prijatelja. Zbog češćeg vidanja bračnog para Schlesinger rasplamsava se njegova ljubav prema Elisi. Počinje sa prvom verzijom Sentimentalnog odgoja i sprijateljuje se sa Maximeom Du Campom. Studij napušta nakon dvije godine, pošto su se javili prvi znaci "živčane bolesti", koja daje obilježje njegovoj životnoj i književnoj karijeri.

Flaubertu je bilo dvadeset i tri godine kada mu umire otac, iscrpljen od rada ali voljen od sviju. Iste godine, kada odlazi na kraći boravak u Pariz, sreće Louisu Colet, pjesnikinju koja svoju fizičku privlačnost kombinira s književnom karijerom, stalno dobiva nagrade i vješto se probija kroz život. Njezina veza s Flaubertom, koji je mnogo mlađi, trajala je desetak godina, a kako nisu zajedno živjeli, Flaubert joj je često pisao. O postanku Gospode Bovary ne bismo bili obaviješteni tako točno i autentično da nema pisama Gospodi X... u kojima se pisac, misleći da razgovara s ravnopravnim partnerom, iživljava, otkrivajući iz dana u dan svoje želje i nade, muke i nastojanja. Uoči burne četrdesete godine njegova života pješači s prijateljem Maximeom Du Campom Normandijom i Bretagnom. Putuje u zdravstvene svrhe, a svoje je dojmove zabilježio u putopisnim bilješkama koje čine značajan dio njegovih neobjavljenih mladenačkih spisa.

Pisati je počeo kao dječak, navršivši deset godina. Djelo na kojem je radio nekoliko godina a polagao u njega velike nade bilo je Iskušenje Sv. Antuna, pjesničko filozofska rapsodija u kojem je za glavnog junaka pustinjaka sv. Antuna najvjerojatnije bio inspiriran događajem iz djetinjstva. Misao ga odavno zaokuplja, a njegovo Iskušenje rezultat je književnih i životnih iskustava, goleme lektire i nadasve upomog rada. Dvojica prijatelja, već spomenuti Du Camp te Loius Bouilhet nagovaraju ga da spali djelo te da se prihvati drugog, suvremenijeg pisanja. Na nagovor Du Campa odlazi s njim na Bliski istok. Preko Marseillea i Malte stiže u Aleksandriju i Kairo odakle dalje putuje Nilom.

Nakon punih dvadeset mjeseci izbivanja, vraća se u Francusku te ponovno uspostavlja vezu s Louisom Colet.

Književnu godinu 1857. uz Gospodu Bovary obilježilo je još jedno veliko djelo, Cvjetovi zla. Kao što se može reći da je od Flaubertova romana potekao moderni realizam sa svim svojim izdancima, uključivši naturalizam, tako se može i mora utvrditi da je Baudleraiova pjesnička zbirka suma i polazna točka, odakle vode putovi u likovno-materijalističku poeziju parnasovaca, glazbeno-spiritualističku poeziju simbolista, pa sve do nadrealizma dvadesetih godina našega stoljeća.

Da bi se odmorio od svakodnevne proze, koju stilistički obogaćuje, dajući najgorim banalnostima vrijednost umjetničkog dokumenta, Flaubert se daje na posao te piše povijesno-arheološki roman, koji bismo mogli nazvati epopejom, Salambo.

Kao što je u Gospođi Bovary uskrsnula rodna provincija, njeni ljudi i običaji (premda to nije regionalistički roman), tako je sada uskrsnula stara Kartaga i jedna davno pokopana kultura. 1858. putuje u Tunis da bi se na licu mjesta stručno dokumentirao te nakon četiri godine (krajem 1862) konačno izlazi Salambo. Usprkos dnzštvenim obavezama, koje samotnik iz Croisseta prihvaća kao nešto tegobno, nešto što se protivi njegovoj prirodi, jer se osjeća nesigumim, Flaubert radi na novome djelu, koje mnogi štovatelji i poznavatelji smatraju njegovim najvećim ostvarenjem. To je Sentimentalni odgoj, autobiografski roman, u kojemu je prikazan sentimentalno-fiziološki i društveno-politički 'odgoj" francuske omladine uoči čehdeset i osme. Razvitak pokoljenja, koje sprema i doživljava revoluciju, da bi državnim udarom i uspostavom carstva bilo gurnuto u pozadinu, osuđeno da jalovo vegetira. Ovim je romanom Flaubert podigao spomenik svojoj velikoj ljubavi Elisi Foucault (gospođi Amoux u romanu), koju je upoznao kao mladić, gotovo dječak, ali je nikada nije zaboravio. Kritika se ni ovom zgodom nije proslavila a vojno-politički dogadaji (prusko-francuski rat, slom Drugog carstva, Komuna i kontrarevolucija) gurnut će Flaubertovo djelo u pozadinu.

Navršivši pedesetu godinu života Flaubert se sve više povlači u se. 1872. g. umire njegova majka te svu svoju ljubav Flaubert prenosi na nećaku Carolinu.

Pošto se bez uspjeha okušao u drami, premda je bio uporan, ne klonuvši duhom vraća se Iskušenju sv. Antuna i sprema konačnu verziju ovoga osebujnoga djela, koje izlazi 1874. I ovo je djelo smelo kritiku, ali je smelo i čitaoce, pa je lako zamisliti kako je nekoć djelovala na Bouilheta i Du Campa. Od svih Flaubertovih djela ovu je filozofsko-pjesničku rapsodiju najteže klasificirati.

Posljednje Flaubertovo djelo, koje izlazi za njegova života jesu Tri priče (1877), u kojima obrađuje antiku, srednji vijek i moderno doba : Herodijada, Legenda o sv. Julijanu Gostoprimcu i Priprosto srce. Uspjeh je velik, a spomenute novele postaju doskora popularne, pa se i danas mnogo čitaju, prevode, ilustriraju i komentiraju, jer predstavljaju kvintesenciju Flaubertova stvaranja.

Posljednje godine života, koje su zasjenjene oskudicom (sav je imetak poklonio nećakinji da bi njezina muža spasio od stečaja), tjelesnim tegobama i sve većom samoćom, posvećuje golemom djelu, koje bismo mogli nazvati enciklopedijom ljudske gluposti, ali i brevijarom 19. stoljeća, satirom na građansku civilizaciju, pozitivizam i scijentizam Bouvard i Pecuchet. Djelo ostaje nedovršeno, pa i danas pobuđuje polemike, jer se ne može znati kako bi ga i u kojem duhu pisac završio tj. kojoj bi se od postojećih verzija konačno priklonio. Iduće godine izlazi nedovršeni roman o Bouvardu i Pecuchetu, izlaze memoari Maximea Du Campa, a 1884. počinje izlaziti Flaubertova korespondencija, koja će potomstvu otkriti novoga Flauberta, o kome za njegova života publika nije ni slutila. Čovjeka osjetljiva i osjećajna, koji se uporno trudio da preboli romantično nasljeđe, i koji u svakodnevnoj (bolje svakonoćnoj) borbi za književni izraz iscrpljuje svoje energije. Čovjek koji može poslužiti kao uzvišeni i nedostižni primjer umjetničkog poštenja i fanatične odanosti književnom pozivu. Njegov učenik Maupassant posvećuje mu jedno svoje djelo.

Flaubertovo najznačajnije djelo - Gospođa Bovary

Potresen smrću prijatelja iz mladosti Alfreda de Poittevina Flaubert počinje pisati u svibnju 1848. Iskušenje svetog Antuna, temu kojoj će se još dva puta vraćati u kasnijim životnim razdobljima (posljednje Iskušenje datira iz 1874). Nakon više od godine dana mukotrpnoga rada Flaubert čita djelo prijateljima Maximeu Du Campu i Louisu Bouihetu, koji na njega reagiraju pomalo čudno nagovarajući ga da ga baci u vatru što je težak udarac svakom piscu, a pogotovo mladome koji još sumnja u sebe. Medutim, Flaubert se nije obeshrabrio. Prije nego što kreće ukoštac sa novom temom (na prijedlog Bouilheta "povijest Delemare", povijest bračnog para bez veličine o preljubu, dugovima i smrti) on kreće s Du Campom na put po Bliskom i Srednjem istoku, koji će potrajati gotovo dvije godine i gdje upoznaje Frederica Moreaua. Tu na obalama Nila biti će i krštena Emma Bovary odakle možda i potječe njezina čežnja za daljinama.

Flaubert se vraća u Croisset s odlukom da napiše djelo koje će odlučiti o njegovoj književnoj sudbini. U početku oklijeva u odabiru teme i to izmedu Don Juana, jednog povijesnog romana iz kojeg kasnije nastaje Salammbo i jednog "flamanskog romana" o životu djevojke na selu koja stari bez ljubavi, a od kojeg će konačno postati Gospoda Bovary. Sve te teme imaju zajedničkoga sa mnogim djelima mladosti (Iskušenje, Novembar).

Izvori romana su višestruki i zato se roman može smatrati izmišljenim. Ako je Flaubert i dobio početnu ideju od priče o sudbini gospode Delamare, on je mnogo detalja preuzeo iz pariške afere Louise Pradier, svoje prijateljice ogrezle u dugovima i skandalima. Takoder, temperamentna pjesnikinja Louise Colet i Elisa Schlesinger velike su osobe i veoma zaslužne za stvaranje lika Emme kakvog je Flaubert u svom romanu predočio. No, Emma nije jedini lik koji je tako nastao. Mnogi su modeli ljekarnika Homaisa, kao što su i brojna mjesta Normandije mogla pozirati sa svojom crkvom, tržnicom i svratištem za Yonville 1'Abbaye, gradić "zaboravljen u svim zemljopisima svijeta". Pjesnikova metoda traži mnoštvo podataka i sitnih dogadaja da bi on stvorio zbiljsku utvaru" koja nakon dugih priprema dobiva obrise u njegovoj mašti.

Ovo djelo matematički je promišljeno, brižno komponirano od čak 70 nacrta za plan, desetke puta ponovno započinjano, kraćeno u težnji za što treznijim i zgusnutijim izrazom. Pothvat koji je poduzeo uopće nije bio lagan - tema nesretnog braka i preljuba književno je često prikazivano u brojnim djelima ranijih generacija, dok je studija o "običajima provincije" imala u Balzacu svog velikog prethodnika. U romanu iz suvremenoga života u kojem vrve tipične situacije bilo je teško izbjeći literarna sjećanja, a ona su se dobro stopila zajedno sa ostalim elementima u bogatoj materiji djela zahvaljujući krajnje prilagođenom izrazu. Točnost pjesnikove vizije najbolju potvrdu ima u pojmu "bovarizam" što ga je otkrio flozof Jules de Gaulthier, dajući to ime čovjekovoj sklonosti da se smatra drugačijim no što zapravo jest, i da poput Emme zamišlja kako je rođen za drugačiju neku sudbinu od one koju mu je život namijenio.

Veći dio romana napisanje u Croissetu. Započeo ga je u rujnu 1851, a završio u Parizu zime 1854. i 1855. Vremenom će lik osnovne junakinje postajati sve složeniji i nijansiraniji a moguće je zapaziti i veće osnovne smjernice radnje i karakter likova.

Od svih francuskih romana 19. st. ovo je djelo premac prikaza "umjetničkog savršenstva" i besprimjerne stvaralačke požtvovnosti. Poznati francuski kritičar Gustave Lanson, a za mnoge to mišljenje vrijedi i danas smatrao je da 'Gospođa Bovary ima sreću da bude remek-djelo suvremenog romana". Dubina Flaubertove analize i neusporediva preciznost njegova jezika obnovili su vrstu romana za koji se u to doba činilo da je već doveden do savršenstva u snažnim i grozničavo pisanim djelima Stendhala i Balzaca. Flaubert je ne samo stvorio suvremeni roman psihološke analize nego je, kao prvi, postavio zahtjev svjesne umjetnosti u samom činu pisanja.

Piščev odnos s romanom i glavnom junakinjom

Po Flaubertu Gospođa Bovary je roman o "ironičnoj sudbini koja podešava stvari tako da cjelina bude što je moguće skladnija a sudionici što je moguće nesretniji". Unatoč težnji pisca da bude što objektivniji pri prikazu svoje junakinje on se u velikoj mjeri sa njom poistovjećuje. Možda ovo djelo bez toga i ne bi bilo toliko značajno, ali jedno je sigurno, njihova je veza složena, negdje na prostoru između identifikacije, simpatije i odricanja. Ovim djelom Flaubert zaključuje svoju mladost i njenu romantičnu inspiraciju poznajući uzaludnost želje i sumornost otrežnjenja. Razračunavajući s romantičnim zanosima svoje prošlosti on stvara lik koji će do "smrti ostati vjeran dragoj zabludi njegove mladosti". Flaubert simpatizira s Emmom, ali u želji da razotkrije mitove romantizma, on je odbacuje. Njen lik je potresan po svojoj patnji i iskrenosti, a ironija s kojom je građen ne oduzima mu ništa od njegove tragike - ona je štoviše pojačava.

Sudski proces romanu i piscu

Flaubert se dogovorio s Du Campom, urednikom časopisa "Revue de Paris" da će roman objaviti u ovoj reviji u šest nastavaka. Prvi dio pojavljuje se 1. listopada 1856. i pisac prodaje pravo na tiskanje romana u knjizi izdavaču Michelu Levyju. Krajem godine dolazi do prvih glasina da će časopis biti sudski progonjen zbog nemoralnosti romana.

Javno mišljenje je podijeljeno. Takvi procesi u to vrijeme nisu bili nikakva slučajnost a niti rijetkost. Ubrzo na optuženičku klupu sjeda i Baudelaire zbog zbirke pjesama 'Cvijeće zla". Rasprava je održana 29. siječnja a krajnji rezultat je oslobadanje optužbe. To je učinilo izvanrednu reklamu romanu ali sam pisac nije bio zadovoljan. Javni tužilac napao je djelo zbog nemoralnosti, lascivnosti pojedinih prizora (prizor u kočiji), poetiziranje brakolomstva, sirovost realističkih detalja. Kritika u početku nije bila povoljna jer su kritičari osudivali temu, nedostatak kompozicije, sporost ritma, trivijalnost te pogotovo piščevu ravnodušnost. Vrlo pozitivno o djelu je rekao Sainte-Beuve koji hvali kompoziciju, vjerodostojnost, točnost opažanja i stil romana iako žali što su sva lica antipatična i što nema ništa utješnoga u romanu. Još prije nego što ga zahvaćaju oštre kritike njegova realizma, Flaubert govori: "Vjeruju da sam zaljubljen u stvarnost, ali ja je mrzim; iz mržnje prema realizmu počeo sam pisati taj roman. Ali ja ništa manje ne mrzim ni lažnu idealnost građanske duhovnosti i akademske književnosti." Emma, kao i Don Quijote, nedužne su žrtve jednog prevladanog pogleda na svijet s kojim pisac obračunava baš zato što mu je i sam sklon.

Sentimentalni odgoj

Sentimentalni odgoj je roman o korozivnom učinku vremena na mladenačke iluzije. Vrijeme prolazi, a situacije ostaju gotovo iste. "Ovaj roman putovanja, šetnje i kretanja ostavlja dojam stajanja na mjestu." Labirint grada odvodi Frederica uvijek na ista mjesta, a putovanja su uvijek vraćanja i ne rješavaju ništa, samo odgađaju. Stvarnost je prikazana sa stajališta Frederica, a svi su drugi likovi viđeni kroz njega, jednako kao i pejzaži i dekori koji se na čudan način osamostaljuju, postaju lice u romanu i jedan od njegovih lajtmotiva. Krajobrazi se smjenjuju u vožnji ili šetnji, dekori se pretapaju jedan u drugi za vrijeme Fredericovih beskonačnih lutanja, svijet oko njega putuje, dok je on nepomično središte dalekih vidika i osoba koje kruže njegovim obzorom. U svom fenomenološkom odrazu stvarnosti to je "prvi veliki roman lutanja", roman antonionijevskog pogleda svijesti na povorku priviđenja u fatamorgani stvarnosti. "San se kod Emme suprotstavljao zbilji; ovdje stvarnost sama počinje naličiti na san", a Fredericove kretnje i postupci imaju u sebi nešto mjesečarsko. Pogled kod njega zamjenjuje akciju, a jedna opsesivna želja otupljuje opažaj. Frederic klizi po površini života, uvijek odsutan od sebe sama, pogleda uprtog u nejasni horizont vlastitog postojanja u kojem se ono bitno nikada ne događa. Budući da se ne treba boriti za svoje mjesto pod suncem u velegradskoj džungli poput Sorela ili Rastignaca, ovaj preteča "čovjeka bez svojstva" prolazi životom ravnodušan na značenje njegovih privida nad koje će se kasnije nadnositi Proust. Flaubertova je izvornost u tome što je napisao prvi veliki roman o fakticitetu svijeta i razdvojenosti svijesti u zrakopraznom prostoru sna.

GOSPODA BOVARY

Roman Madame Bovary ogledalo je i slika života jednog senzibilnog i osjećajnog bića koje cijeli svoj život i postojanje podređuje svojoj mašti, traženju i uživanju u uzbudljivim i strasnim ljubavima. Emma sanjari o dalekim zemljama, divnim dvorcima i pristaje na brak uvjerena da će živjeti životom iz trivijalnih ljubavnih romana koje je sa velikim zanosom čitala za vrijeme boravka u samostanu. Charl Bovary činio joj se kao

ostvarenje njenog sna. On je bio tu, u trenutku kada je željela pobjeći od "dosadnog sela, tupoglavih malograđana i osrednjosti života" koji su je okruživali. No ubrzo, iluzija stvorena o idealnom bračnom životu počela se je gasiti spoznajom da je njezin muž samo prosječan čovjek, ograničena duha. Ona ga je smatrala vrijednim prezira i sažaljenja te ga je s vremenom počela mrziti. Izgledao joj je "kukavan, slab, ništavan, ukratko bijednik u svakom pogledu". Tuga je ispunjavala njezino prazno srce, a "budućnost je bila jedan mračan hodnik s dobro zaključanim vratima". Svi dani bili su joj isti, ali "ipak u dnu duše ona je očekivala neki događaj. Kao mornari u nevolji, ona je očajnim pogledom prelazila po pustoši svog života tražeći u daljini kakvo bijelo jedro u gustoj magli na horizontu. Nije znala kakav je to bio slučaj, vjetar koji bi je dotjerao do nje, kojoj obali će je odvesti i da li je to barka ili brod s tri palube, natovaren sumnjama ili pun blaženstva do prozorčiča na boku. Ali svako jutro kad bi se probudila, ona se tome nadala tog dana i osluškivala svaki šum, naglo ustajala i čudila se što ga još nema; a zatim, pri zalasku sunca sve žalosnija, željela je da bude već sutrašnji dan". Uvijek je zamišljala ljubav kao "uzdahe na mjesečini, strasne zagrljaje, suze koje teku na ruke pri rastanku, sve groznice puti i nježne ljubavne čežnje, sve to je bilo neodvojivo od balkona velikih dvoraca koji su puni dokolice, od budoara sa svilenim zastorima i vrlo debelim sagom, od sandučića punih cvijeća, od postelje na podiju i od svjetlucanja dragog kamenja i širita na livrejama".

Charl je doslovce obožavao svoju ženu ("On se nije mogao savladati da neprestano ne dira njen češalj, njeno prstenje, njenu maramu; ponekad bi je ljubio u lice punim ustima ili su to bili sitni poljupci u nizu po goloj ruci od vrha prstiju do ramena; a ona bi ga odgurnula napola nasmiješena, a napola zlovoljno kao što radimo s djetetom koje nam se objesi oko vrata"). Ipak njegovi izljevi ljubavi javljali su se u redovno vrijeme; on ju je ljubio samo u odredenim satima. Bila je to još jedna navika me u ostalima kao kakva unaprijed predvidena poslastica poslije monotonog ručka." Bio je dobar čovjek, čak dobrodušan i pažljiv muž i otac, ali sve to nije bilo dovoljno da zadovolji neobuzdani Emmin duh.

Jednog dana ona započne živjeti svoj san. Njen dom postao je dvorcem, a ona sama postala je preljubnica. Pokušavala je biti dobra majka, dobra žena, ali taj osjećaj joj jednostavno nije bio dovoljan. Leona je prvog zavoljela, no on je ubrzo otišao. Nedugo zatim ona je srela Rodolpha kojemu se i prvom podala. Voljela ga je jer je bio sve što je ona oduvijek željela, smion, grub, provokativan i energičan i kao nijedan prije on ju je činio sretnom. Iako mu je zbog svoje zavodljivosti i elegancije te svoje dražesne ljepote prirasla srcu, ona je za njega bila samo još jedna ljubavnica koju je na kraju napustio. Primivši pismo cijeli njezin svijet se je srušio, sva maštanja, sve zamislio bijegu i uzbudljivom životu razbile su se, a trenuci provedeni u Rodolphovom zagrljaju postali su samo uspomena.

Charl ju je njegovao, brinuo se o njoj i ona se probudi kao nova žena. Postala je poslušna, bila dobra mati, a još bolja supruga. Čitala je poučne knjiga, išla u crkvu. Prilikom posjeta teatru sreli su Leona. Njihova ljubav nije bila zaboravljena i oni ubrzo započnu novu ljubavnu vezu. Emma je opet mrzila muža, zapustila dijete i trošila novac koji je malo po malo nestajao. Zapavši u dugove Emma moli za pomoć i Leona i Rodolpha. Oba

su je iznevjerila i njoj se "njezin položaj ukaza kao kakva provalija" ("Stajala je kao obamrla, znajući za se samo po kucanju svojih arterija, koje joj se učini kao zaglušna muzika koja izlazi iz nje i širi se po cijelom polju. Zemlja pod njenim nogama bila je mekša od vode, a brazde su joj se učinile kao ogromni crni valovi koji se razbijaju o obalu. Sve uspomene, sve misli koje je imala u glavi iziđoše joj najedanput u isti mah pred oči kao tisuću iskri kakvog vatrometa. Ona vidje svog oca, Lereov kabinet, njihovu sobu tamo dolje, neki drugi predio. Stade je hvatati ludilo, ona se uplaši i uspije se pribrati, doduše nekako nejasno; jer nikako nije mogla da se sjeti uzroka svog užasnog stanja, to jest pitanja novca. Ona je patila samo zbog svoje ljubavi osjećala je kako je duša ostavlja kroz tu uspomenu, kao što ranjenici, u samrtnom hropcu, osjećaju kako im život odlazi kroz ranu koja krvari.") Umrla je s Božjim blagoslovom ne mrzeći više nikoga.

Charl poslije njezine smrti ostaje nesretan i poražen skromno živjeti sa svojom malom kćerkom Bertom. Nije imao nikoga s kim bi podijelio svoju tugu i ništa u čemu bi pronašao utjehu. Umro je kako je i živio, neprimjetno i nečujno, ostavivši djevojčicu samu...

Roman je protkan elementima romantizma, realizma i naturalizma koji savršeno slikaju postupke, maštanja, ali i sveukupni život jedne žene, malograđanskog srednjeg obrazovanja, ne baš dobrog ukusa i površnog talenta koja je samo htjela pobjeći od dosade koje se je toliko bojala. Njezina razmišljanja romantična su, njezini susreti s ljubavnicima puni strasti, ali zato sredina u kojoj živi okrutna je realnost od koje ona tako očajno želi pobjeći. Sam Charl utjelovljenje je svega protiv čega se je ona borila. Svaki njegov korak k njoj za nju je predstavljao sve bezumniji bijeg.

S naturalističkog gledišta ona je bila bludnica, žena koja je težila uvijek većim uzbuđenjima i strastima, koja je bila gotovo očajna da ih doživi. Njezino samoubojstvo možda je romantično, ali njezina smrt užasava i samog čitatelja ("Emma se diže kao kakav vještački oživljen leš, raspletene kose, ukočena pogleda, začudena. Stade se smijati užasnim, mahnitim, očajnim smijehom, misleći da vidi grozno lice onog bijednika koje se dizalo u vječnoj tami kao neko strašilo.").

Emma Bovary žrtva je svojih snova. Ona nije sebe mogla zamisliti kao gubitnicu, kao običnu domaćicu koja pluta po dosadnoj svakodnevnici uz svog tako prosječnog muža. Njezin svijet kojeg je tako pažljivo složila od detalja svoje mašte srušio se je i nestao. I zato, ispijanje otrova maestralan je završetak sasvim u stilu Emme Bovary.

Flaubert je ovim romanom odao priznanje svima koji su dovoljno hrabri i ustrajni da barem pokušaju ostvariti svoj san. Ako i ne uspiju oni su pobjednici.

Piščeva izjava: "Emma Bovary to sam ja!", često je služila kao polazna točka u tumačenju tog djela. Ono je shvaćeno kao neka vrsta intimne biografje autora, koji kroz lik Emme ispovijeda i slika jedan dio svog bića; svoje mladenačke iluzije, neostvarive čežnje, sukob između apstraktnih, romantičarskih težnji i prozaične svakidašnjice. On je osobe i njihovu okolinu redovno ocrtavao zajedno, stvarao je jedinstvenu sliku kao što mi

u stvamosti vidimo lica i zajedno s njima, u odnosu na njih, predmete, koji ih okružuju. I tako je Emma Bovary, jedna sanjarska duša zamijenila srednjovjekovnog Don Quijota koji se je isto tako borio za ostvarenje svojih ideala i koji je umro zaslugom svoje mašte i okrutne stvamosti.

ŽIVOTOPIS:Gustave Flaubert (1821.-1880.) francuski je pripovjedač i romanopisac.Nastojao je apsolutnom objektivnošću prikazivanja evocirati (prisjećati se) u svojim djelima likove i prizore iz svakidašnjeg malograđanskog života koji ga je okruživao i odbijao, kao i sjajne slike i likove daleke prošlosti, koja ga je neodoljivo privlačila.Djela: ''Madame Bovary'', ''Sentimentalni odgoj'', ''Jednostavno srce'', ''Bouvard i Pecuchet'', ''Salammbo'', ''Iskušenje sv. Antuna'', itd.

KNJIŽEVNI ROD: epikaVRSTA DJELA: roman

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:likovi: Emma Bovary, Charles Bovary, Leon, Rudolphe, Charlesovi roditelji, Emmin otac...

EMMA BOVARY: Odrasla je u samostanu, a svijetu snova i mašte, potaknuta mnogobrojnim jeftinim romanima prepunih ljubavnika i ljubavnica, progonjenih gospođa što se onesviješćuju u samotnim paviljonima i sličnih romantičnih sudbina, i ona je sanjala o jednoj takvoj. Izašavši iz samostana i vrativši se na selo gdje joj je bilo dosadno, s nestrpljenjem je čekala da život počne, da se maštanja obistine.Kada je Charles zaprosi, ona pristaje misleći da ga voli, ali ona je nakon udaje sve prije nego sretna.Kad je zahvati depresija oni se čak sele u Jonvil-l’ Abei. Ondje Emma rađa, ali curica joj uopće ne mijenja raspoloženje iako je voli.Budući da je dosta neuravnotežena, ona se zanosi svakakvima mislima;jednom se trudi da bude što bolja domaćica i majka – sve onako kako stoji u romanima, a ponekad je veseli i zaokuplja misao da pripada kolu ljubavnica kojima su dozvoljene zabranjene slasti, no sve to ipak joj ne donosi željenu sreću jer ona misli da “ljubav dolazi iznenada, s burom i munjama, kao nebeski uragan koji se spušta na život, otresa ga, čupa volu kao lišće i cijelo srce nosi u ponor... ” a ne zna da su prave ljubavi tužne i da se vrlo rijetko događaju.''Ona je bila tu, i za nju je postojao samo ples – sve je ostalo pokrivala neka tama.''''Njezino je srce bilo nalik na njih: bogatstvo ga je dodirnulo i ostavilo je na njemu svoj neizbrisiv trag.''

CHARLES BOVARY: Vrlo dobar čovjek, prostodušan, ne prevelikih ambicija, slijepo obožava Emmu i kad na kraju sve saznaje o svojoj ženi za koju je smatrao da je savršena to ga ubija i on umire nesretan jer je nije usrećio i jer mu ona nije uzvratila ljubav, a nije ni pronašla sreću.

O DJELU:''Gospođa Bovary'' je najpoznatiji Flaubertov roman, na kojem je radio pet godina.Fabula je romana vrlo jednostavna i ne obiluje uzbudljivim događajima, već iznosi povijest života mlade Emme Bovary, djevojke koja je odrasla na bogatome seoskome imanju, odgojena u djevojačkom internatu, udana za dobra i prostodušna seoskog liječnika Charlesa Bovaryja, s kojim provodi jednoličan život u malograđanskoj sredini provincijskih gradića. Nezadovoljna svojim životom, upušta se u dvije strastvene ljubavne avanture i, napuštena od oba ljubavnika, konačno se ubija.Sadržaj djela ima podlogu u istinitom događaju.Roman je podijeljen na tri dijela, sva tri s raznih aspekata koncentrirana oko lika glavne junakinje.

BOVARIZAM – ''svojstvo držati se drugim nego to čovjek jest'':Lik se Emme Bovary pretvorio u simbol nemoćne čežnje osrednjih duhova prema visinama, melankolične volje za junaštvom i poezijom u zatvorenoj kuli ugašenih želja, neostvarivih ambicija, zavisti, svagdašnje dosade...Emma Bovary žrtva je svojih snova. Ona nije sebe mogla zamisliti kao gubitnicu, kao običnu domaćicu koja pluta po dosadnoj svakodnevnici uz svog tako prosječnog muža. Njezin se svijet, kojeg je tako pažljivo složila od detalja svoje mašte, srušio i nestao. I zato, ispijanje je otrova maestralan završetak sasvim u stilu Emme Bovary.

KRATAK SADRŽAJ:

PRVI DIORadnja započinje s Charlesom Bovaryem kao dječakom, nespretnim i nesnalažljivim učenikom, koji unatoč svemu tome u svome životu uspije doći do titule liječničkog pomoćnika s pravom liječenja. Ženi se postarijom udovicom koja brzo umire i ne ostavlja mu prevelik imetak, iako se upravo zbog toga njome i oženio. Dok mu je žena još bila živa, Charles upoznaje Emmu Rouault jer je dolazio liječiti njezinog oca na selo. Bila je drukčija, zato se zaljubio u nju i uskoro ju i zaprosio i oženio. Emma se, međutim, udala iz krivih razloga – selo joj je bilo dosadno, a Charles joj se učinio kao zgodna prilika za bijeg. Mislila je da će sreća doći sama od sebe, ali to se nikada nije dogodilo. Postaje ogorčena i brakom i životom u Tostesu. Charles, s druge strane, uvijek jednako voli Emmu i ne primjećuje koliko je ona nezadovoljna. Ona počinje mrziti njegovu sreću, ispod prividnog mira u njoj bujaju bijes i žudnja za drukčijim životom. Zapušta kuću i muža, naposlijetku se razboli i Charles se zbog njezinog zdravlja odluči na selidbu iz Tostesa. Kada su odlazili, Emma je bila trudna.

DRUGI DIODolaze u Yonville, zapušten pokrajinski gradić.

Odmah prvu večer upoznaju Léona koji svojom pojavom i interesima u Emminim očima postaje idealni muškarac, a s time Charles sve dublje tone. Emma počinje gajiti osjećaje prema njemu. U to je vrijeme i rodila djevojčicu Berthe, koju daje dojilji.Rastrgana je - izvana i prema drugima je draga i pristojna, ali ne može se riješiti mržnje i nemira u duši. Htjela je potražiti pomoć kod župnika, ali on je tome nedorastao i zato ona odlazi. Léone odlazi u Pariz jer više ne želi čekati da mu Emma uzvrati ljubav. Ona ostaje nesretna, ali ne zadugo jer se u njihovom životu pojavljuje bogati posjednik Rudolphe Boulanger. On zamjećuje Emmu i shvati da će ju vrlo lako osvojiti, što se i dogodi. Postaju ljubavnici, čak planiraju zajedno pobjeći, ali to se naravno ne dogodi jer je on Emmu zapravo samo htio iskoristiti i nikada zbog nje ne bi narušio vlastiti ugled, a niti bi se vezao za cijeli život. Nakon što je ostavljena i od njega, pomišlja na samoubojstvo, ali ga ipak ne počini. Slomljena je, zapada u teške i duge psihičke krize. Uz sve ovo, napravila je ogromne dugove koji sada dolaze na naplatu. Kada je ozdravila, odlazi s Charlesom u kazalište u Rouen gdje nakon tri godine sreće Léona.

TREĆI DIOOna ostaje u Rouenu s Léonom, a Charles putuje kući. Postaju ljubavnici. Tada Emmin život postaje mreža laži koje su vodile jednom cilju – sastancima s Léonom. U to vrijeme nagovori Charlesa da joj omogući punomoć nad njihovom imovinom, na što on pristaje. Tako se još više zaplitala u lihvarovu mrežu, pravila sve veće dugove i sve ih više odgađala. Zbog toga dolazi do pljenidbe i prodaje svih njihovih pokretnina. Emma ne želi da se to dogodi, moli za pomoć sve koje poznaje, ali svi oni ju odbijaju. Léon se uplašio i pobjegao, ponovno ju ostavljajući. Jedini izlaz za Emmu bila je smrt. Proguta arsen i u sljedećih nekoliko sati umre. Charles pati, povlači se u sebe, kao da više ne živi. U kući pronalazi ljubavna pisma koja je Emma primala od svojih ljubavnika. Za sve krivi sudbinu. Umire.

Госпођа Бовари (роман)Из Википедије, слободне енциклопедије

„Госпођа Бовари“, роман Гистава Флобера, француског романописца, објављен 1857. године. По објављивању роман је изазвао скандал.

Књига је доживела буран успех, али је писац био оптужен за повреду јавног морала од стране париског суда за преступе. Ослобођена је захваљујући одличном адвокату Сенарду.

Госпођа Бовари је ремек-дело реализма по реалистичној књижевној доктрини (студија карактера, анализа осећања, избор појединости), по савршеном стилу, те

по моралној поуци (Ема Бовари приказује дух целе једне епохе, а не само романтичним сањарењима уништену жену).

Тема дела је испразност брака и малограђанске средине. Испреплићу се мотиви људске ограничености и осредњости. Извор и грађу за ово дело Флобер је пронашао у неком новинском извештају који му је послужио као инспирација (није редак случај да књижевници посежу за таквим обликом инспирације, нпр. Достојевски се служио судском хроником).

Време и простор обухвата хронотоп провинцијског градића с густим лепљивим временом које пузи унутар простора. Ликови су социјално мотивисани, социјално репрезентативни. Приповедач је непристрастан, његова се особност не запажа, писац се поистовјећује с унутарњим светом ликова, служи се језиком који репродукује речи или свест одређеног лика, али то не наглашава посебно већ приповеда у 3. лицу.

Овај роман критика често оцењује као животопис малограђанске прељубнице, епопеју провинцијске беде, а стилски као антиромантичарски романтизам.

У разоткривању илузија Флобер заправо разоткрива себе и своју интиму, што је најбоље изрекао реченицом: 'Госпођа Бовари, то сам ја!'[уреди]Фабула романа

Шарл Бовари, сеоски лекар и удовац, жени се љупком девојком Емом Руо. Ема је кћи имућног сеоског господина. Рану младост и школовање провела је у манастиру уршулинки где често крадом чита забрањене романтичне љубавне романе у које урања свом силином своје маште.

Од брака је очекивала остварење својих романтичних снова, срећу и мир, но убрзо се пита:

Боже, зашто сам се удала?

Доброћудни Шарл свим својим једноставним срцем љуби Ему и мисли да му је љубав узвраћена. Међутим, млада жена врло брзо схвата раскорак између својих снова и монотоне једноличности свакодневног малограђанског живота. Њезин дух вапи за пустоловинама.

Након селидбе у Јонвил Ема упознаје присталог адвокатског приправника Леона с којим се почиње тајно састајати. Леон одлази у Париз, а Ема, жељна љубавних пустоловина, предаје се љубавној вези са елегантним бароном Родолфом. Следи љубавна романса уз ватру камина, излете у природу... Потпуно запушта Шарла, кућу, дете. Опседнута је љубавником, лепим хаљинама и својим сада узбудљивим животом. Наговара Родолфа да је отме и да побегну.

У почетку Родолф пристаје, али јој касније шаље писмо у којем објашњава да је одустао од бега. Ема је потпуно скрхана, доживљава слом нерава. Шарл је покушава утешити, показује потпуно разумевање, брине се за дете, враћа све дугове и не питајући како су настали. Она поново живи тешко подносећи досаду свакодневног живота. Шарл је жели разведрити и забавити те је одведе у позориште у Руан. Тамо сусретне Леона и обнови с њим стари флерт, али код Леона све више расте засићеност Емом. Ема је упадала у све веће дугове у тежњи да оствари своје жеље за раскоши и сјајем.

Сав остали свет био је за њу изгубљен, без одређена места и као да није ни постојао. Што су јој, уосталом, ствари биле ближе, то више су се од њих одвраћале њене мисли. Све што ју је непосредно окруживало, досадно село, глупи малограђани, осредњи живот, чинило јој се изузетком у свету, пуким случајем, који ју је држао у својим оковима, док се изван тога круга протезала унедоглед неизмерна земља блаженства и страсти.

Очајна због претње присилне наплате дугова одлази Родолфу. Моли га да је спаси од дугова, али он је одбија. Ема је поражена и понижена. Док судски извршитељ пописује ствари у породичној кући:

Била је тако тужна и тако мирна, у исти мах тако мила и тако повучена, да си у њеној близини осећао како те обузима неки ледени чар, као што те у црквама хвата зима од хладноће мрамора, која се меша с мирисом цвећа.

Не може прихватити пораз и поновни повратак у досаду свакодневног живота те радије бира бег у смрт. Испија отров и умире.

Шарл, јецајући, сав као луд, у очају говори својој умирућој жени: Зар ниси била сретна? Јесам ли ја можда крив? Чинио сам ипак све што сам могао! Ускоро и он умире остављајући иза себе незбринуто дете.

GOSPOĐA BOVARY

O djelu: Roman Madame Bovary ogledalo je i slika života jednog senzibilnog i osjećajnog bića koje cijeli svoj život i postojanje podređuje svojoj mašti, traženju i uživanju u uzbudljivim i strasnim ljubavima. Emma sanjari o dalekim zemljama, divnim dvorcima i pristaje na brak uvjerena da će živjeti životom iz trivijalnih ljubavnih romana koje je sa velikim zanosom čitala za vrijeme boravka u samostanu. Charl Bovary činio joj se kao ostvarenje njenog sna. On je bio tu, u trenutku kada je željela pobjeći od “dosadnog sela , tupoglavih malograđana i osrednjosti života” koji su je okruživali. No ubrzo, iluzija stvorena o idealnom bračnom životu počela se gasiti spoznajom da je njezin muž samo prosječan čovjek , ograničena duha. Ona ga je smatrala vrijednim prezira i sažaljenja te ga je s vremenom počela mrziti. Izgledao joj je “kukavan, slab, ništavan, ukratko bijednik u svakom pogledu”. Tuga je ispunjavala njezino prazno srce, a “budućnost je bila jedan mračan hodnik s dobro zaključanim vratima”. Svi dani bili su joj isti, ali ipak u dnu duše ona je očekivala neki događaj. Kao mornari u nevolji, ona je očajnim pogledom prelazila po pustoši svog života tražeći u daljini kakvo bijelo jedro u gustoj maglina horizontu. Nije znala kakav je to bio slučaj, vjetar koji bi je dotjerao do nje, kojoj obali će je odvesti i da li je to barka ili brod s tri palube, natovaren sumnjama ili pun blaženstva do prozorčića na boku. Ali svako jutro kad bi se probudila, ona se tome nadala tog dana i osluškivala svaki šum, naglo ustajala i čudila se što ga još nema; a zatim, pri zalasku sunca sve žalosnija, željela je da bude već sutrašnji dan. Uvijek je zamišljala ljubav kao “uzdahe na mjesečini, strasne zagrljaje, suze koje teku na ruke pri rastanku, sve groznice puti i nježne ljubavne čežnje, sve to je bilo neodvojivo od balkona velikih dvoraca koji su puni dokolice, od budoara sa svilenim zastorima i vrlo debelim sagom, od sandučića punih cvijeća, od postelje na podiju i od svetlucanja dragog kamenja i širita na livrejama.”

Charl je doslovce obožavao svoju ženu (“On se nije mogao savladati da neprestano ne dira njen češalj, njeno prstenje, njenu maramu; ponekad bi je ljubio u lice punim ustima ili su to bili sitni poljupci u nizu po goloj ruci od vrha prstiju do ramena; a ona bi ga odgurnula napola nasmiješena, a napola zlovoljno kao što radimo s djetetom koje nam se objesi oko vrata”). Ipak njegovi “izljevi ljubavi javljali su se u redovno vrijeme; on ju je ljubio samo u određenim satima. Bila je to još jedna navika među ostalima kao kakva unaprijed predviđena poslastica poslije monotonog ručka.” Bio je dobar čovjek, čak dobrodušan i pažljiv muži otac, ali sve to nije bilo dovoljno da zadovolji neobuzdani Emmin duh.

Jednog dana ona započne živjeti svoj san. Njen dom postao je dvorcem, a ona sama postala je preljubnica. Pokušavala je biti dobra majka, dobra žena, ali taj osjećaj joj jednostavno nije bio dovoljan. Leona je prvog zavoljela, no on je ubrzo otišao. Nedugo zatim ona je srela Rodolpha kojemu se i prvom podala. Voljela ga je jer je bio sve što je ona oduvijek željela, smion, grub, provokativan i energičan i kao nijedan prije on ju je činio sretnom. Iako mu je zbog svoje koketnosti i elegancije te svoje dražesne ljepote prirasla srcu, ona je za njega bila samo još jedna ljubavnica koju je na kraju napustio. Primivši pismo cijeli njezin svijet se je srušio, sva maštanja, sve zamisli o bijegu i

uzbudljivom životu razbile su se, a trenuci provedeni u Rodolphovom zagrljaju postali su samo uspomena.

Charl ju je njegovao, brinuo se o njoj i ona se probudi kao nova žena. Postala je poslušna, bila dobra mati, a još bolja supruga. Čitala je poučne knjiga, išla u crkvu. Prilikom posjeta teatru sreli su Leona. Njihova ljubav nije bila zaboravljena i oni ubrzo započnu novu ljubavnu vezu. Emma je opet mrzila muža, zapustila dijete i trošila novac koji je malo po malo nestajao. Zapavši u dugove Emma moli za pomoć i Leona i Rodolpha. Oba su je iznevjerila i njoj se “njezin položaj ukaza kao kakva provalija.”

Citat: (“Stajala je kao obamrla, znajući za se samo po kucanju svojih arterija, koje joj se učini kao zaglušna muzika koja izlazi iz nje i širi se po cijelom polju. Zemlja pod njenim nogama bila je mekša od vode, a brazde su joj se učinile kao ogromni crni valovi koji se razbijaju o obalu. Sve uspomene, sve misli koje je imala u glavi iziđoše joj najedanput u isti mah pred oči kao tisuću iskri kakvog vatrometa. Ona vidje svog oca, Lereov kabinet, njihovu sobu tamo dolje, neki drugi predio. Stade je hvatati ludilo, ona se uplaši i uspije se pribrati, doduše nekako nejasno; jer nikako nije mogla da se sjeti uzroka svog užasnog stanja, to jest pitanja novca. Ona je patila samo zbog svoje ljubavi, osjećala je kako je duša ostavlja kroz tu uspomenu, kao što ranjenici, u samrtnom hropcu, osjećaju kako im život odlazi kroz ranu koja krvari.”)

Umrla je s Božjim blagoslovom ne mrzeći više nikoga. Charl poslije njezine smrti ostaje nesretan i poražen skromno živjeti sa svojom malom kćerkom Bertom. Nije imao nikoga s kom bi podijelio svoju tugu i ništa u čemu bi pronašao utjehu. Umro je kako je i živio, neprimjetno i nečujno, ostavivši djevojčicu samu…

Roman je protkan elementima romantizma, realizma i naturalizma koji savršeno slikaju postupke, maštanja, ali i sveukupni život jedne žene, malograđanskog srednjeg obrazovanja, ne baš dobrog ukusa i površnog talenta koja je samo htjela pobjeći od dosade koje se je toliko bojala. Njezina razmišljanja romantična su, njezini susreti s ljubavnicima puni strasti, ali zato sredina u kojoj živi okrutna je realnost od koje ona tako očajno želi pobjeći. Sam Charl utjelovljenje je svega protiv čega se je ona borila. Svaki njegov korak k njoj za nju je predstavljao sve bezumniji bijeg.

S naturalističkog gledišta ona je bila bludnica, žena koja je težila uvijek većim uzbuđenjima i strastima, koja je bila gotovo očajna da ih doživi. Njezino samoubojstvo možda je romantično, ali njezina smrt užasava i samog čitatelja (“Emma se diže kao kakav vještački oživljen leš, raspletene kose, ukočena pogleda, začuđena. Stade se smijati užasnim, mahnitim, očajnim smijehom, misleći da vidi grozno lice onog bijednika koje se dizalo u vječnoj tami kao neko strašilo”).

Emma Bovary žrtva je svojih snova. Ona nije sebe mogla zamisliti kao gubitnicu, kao običnu domaćicu koja pluta po dosadnoj svakodnevnici uz svog tako prosječnog muža. Njezin svijet kojeg je tako pažljivo složila od detalja svoje mašte srušio se je i nestao. I zato, ispijanje otrova maestralan je završetak sasvim u stilu Emme Bovary.

Flaubert je ovim romanom odao priznanje svima koji su dovoljno hrabri i ustrajni da barem pokušaju ostvariti svoj san. Ako i ne uspiju oni su pobjednici.

Piščeva izjava: “Emma Bovary to sam ja!” , često je služila kao polazna točka u tumačenju tog djela. Ono je shvaćeno kao neka vrsta intimne biografije autora, koji kroz lik Emme ispovijeda i slika jedan dio svog bića; svoje mladenačke iluzije, neostvarive čežnje, sukob između apstraktnih, romantičarskih težnja i prozaične svakidašnjice.

On je osobe i njihovu okolinu redovno ocrtavao zajedno, stvarao je jedinstvenu sliku kao što mi u stvarnosti vidimo lica i zajedno s njima, u odnosu na njih, predmete, koji ih okružuju.

I tako je Emma Bovary, jedna sanjarska duša zamijenila srednjovjekovnog Don Quijota koji se je isto tako borio za ostvarenje svojih ideala i koji je umro zaslugom svoje mašte i okrutne stvarnosti.

Kratki sadržaj: U Emmu Rouault, kćer seoskog imućnog gospodara, nakon povratka iz samostana uršulinki gdje ju je otac bio smjestio, zagleda se seoski liječnik iz obližnjeg mjesta, udovac Charles Bovary, koji je došao da izliječi nogu njena oca. Bovary je često posjećuje i jednog dana odluči da zaprosi njenu ruku. Otac njen na to pristade. Emma, koja se u selu dosađivala i koja je o braku sanjarila zamišljajući da je čeka sreća, smirenje, ljubav i blaženstvo, o čemu je toliko čitala u romanima u samostanu, također pristade. Ona je mislila da ga ljubi, ali se ubrzo stade dosađivati, pitajući se: “Bože, zašto sam se udala?” Charles, nepokretan, nespretan, dobroćudan, iskreno je voli i misli da i ona njega voli. Međutim, ona sanjari o putovanjima, pustolovinama, otmicama i sve se više i više otuđuje od muža i nezadržljivo čezne za drugim, sretnijim životom, Stade zanemarivati i kuću i njega i zaljubi se najprije u mlada ljepotana Leona, pisara, s kojim održava platonsku vezu. Leon kasnije odlazi u Pariz, a Emma uskoro nalazi drugog ljubavnika, Rodolpha, s kojim doživljava svoj prvi pad. Ona se tako zaljubi u Rodolpha da mu predlaže da je otme i da pobjegnu. On joj obeća, ali kasnije joj piše pismo u kojem odustaje od bijega, i to porazno djeluje na Emmu tako da doživljava slom živaca. Budući da se dosađivala, muž je radi razonode odvede u kazalište u Ruen, i tamo ona susretne ponovo Leona. Emma se potajno sastaje s Leonom u hotelu i u međuvremenu ona upada u nove dugove, tako da u njih uvlači i svoga muža (piše pacijentima pisma u kojima moli da joj vrate novac koji duguju što hitnije). Zatim napušta Leona i vraća se ponovo Rodolphu, od kojeg traži da je spasi od duga. Kad on odbija, ona čak okrade svog ljubavnika, ali ništa ne pomaže jer su je povjeritelji stali plijeniti. Napokon, ne našavši izlaz iz toga, ona ispija otrov i tako umire kao preljubnica, ta provincijalka, koja je čeznula za nedostižnim životom, tražeći sreću i zadovoljstvo.

Analiza likova: Emma Bovary

Emma je odrasla u samostanu, a svijetu snova i mašte, potaknuta mnogobrojnim jeftinim romanima prepunih ljubavnika i ljubavnica, progonjenih gospođa što se onesviješćuju u samotnim paviljonima i sličnih romantičnih sudbina, i ona je sanjala o jednoj takvoj.

Izašavši iz samostana i vrativši se na selo gdje joj je bilo dosadno, s nestrpljenjem je čekala da život počne, da se maštanja obistine.

“Emma je, naprotiv željela da se vjenča u ponoć, uz buktinje;..”

Kada je Charles zaprosi, ona pristaje misleći da ga voli, ali ona je nakon udaje sve prije nego sretna; Charles je za nju tako običan i ljubav kojom je zasiplje više je guši, nego bilo što ostalo, tu nema ni trunke romantike iz romana, sve je obično i riječi koje joj izgovara.

“Njen je pak život bio hladan kao tavan kojemu je prozor okrenut prema sjeveru i dosada je kao nijema paučina plela potajno svoju mrežu po svima kutovima njena srca.”

Kad je zahvati depresija oni se čak sele u Jonvil-l’ Abei. Ondje Emma rađa, ali curica joj uopće ne mijenja raspoloženje iako je voli. Međutim mladi pisar Leon odmah joj se svidio. Ona s njim doživljava platonsku vezu, budući da je on plah. Kad on odlazi u Pariz ona si nalazi novog ljubavnika Rodolphea. No on ju uopće na shvaća, ona je njemu još samo jedna u nizu, obična snovima zanesena provincijalka, malograđanka. I, naravno da je on napušta kad ona predloži da pobjegnu – to je potpuno slama i ponizuje. Međutim ubrzo obnavlja vezu s Leonom, ali ona se počinje gubiti, živi u snovima, zadužuje se kod mnogih koji vide njenu zanesenost i kada uvidi da je potpuno propala, da joj dolaze zaplijeniti kuću, a Rodolphe joj ne želi posuditi novac, otruje se. Ali ona i dalje vjeruje u ljubav, samo žali što joj nije bila suđena.

Budući da je dosta neuravnotežena, ona se zanosi svakakvima mislima; jednom se trudi da bude što bolja domaćica i majka – sve onako kako stoji u romanima, a ponekad je veseli i zaokuplja misao da pripada kolu ljubavnica kojima su dozvoljene zabranjene slasti, no sve to ipak joj ne donosi željenu sreću jer ona misli da “ljubav dolazi iznenada, s burom i munjama, kao nebeski uragan koji se spušta na život, otresa ga, čupa volu kao lišće i cijelo srce nosi u ponor…” a ne zna da su prave ljubavi tužne i da se vrlo rijetko događaju.

“Charles je bio iznenađen bjelinom njenih nokata. Oni su bili sjajni, oštri pri vrhu, čistiji od dijepske bjelokosti i podrezani u obliku badema. Ali joj ruka nije bila lijepa, nije, možda, bila sudovoljno bijela, dok je u člancima bila malko suha; bila je i suviše dugačka bez blagih pregiba na oblinama. Ono što je na njoj bilo lijepo bile su oči; iako su bile smeđe, izgledale su crne zbog trepavica, i njen pogled padao je na čovjeka slobodno, s nekom prostodušnom smjelošću.”

”Njen vrat se dizao iz bijela, posuvraćenog okovratnika. Dvije crne pole njene kose, koje su izgledale kao da je svaka od jednog komada, toliko su bile glatke, bile su po sredini glave razdvojene tankim razdjeljkom, koji se lako spuštao po krivini lubanje; i ostavljajući jedva vidljive ušne rese, one su se, s valovitim povijanjem prema sljepoočnicama, sastavljale pozadi u veliku pundžu, što je naš seoski ljekar opazio prvi put u svom životu. Jagodice su joj bile rumene. Nosila je kao muškarac koštani lornjon, provučen između dva dugmeta na bluzi.”

Charles Bovary

Veoma dobar čovjek, prostodušan, ne prevelikih ambicija, slijepo obožava Emmu i kad na kraju sve saznaje istinu o svojoj ženi za koju je smatrao da je savršena to ga ubija i on umire nesretan jer je nije usrećio i jer mu ona nije uzvratila ljubav, a nije ni pronašla sreću.

Emma i Charles bili su kontrasti: U kazalištu on je pita gledajući jednu scenu: “A zašto je – upita Bovary – taj gospodin progoni? Ali je on ne progoni – odgovori ona – to je njen ljubavnik.”

Pejsaž: “Mjesec, sav okrugao i grimizne boje, dizao se iznad same zemlje u dnu livada. On se brzo dizao iznad grana topola koje su ga tu i tamo skrivale kao kakav crn, prodrt zastor. Zatim se ona pojavi, blistajući od bjeline, na čistom nebu koje je osvjetljavao; i onda uspravljajući se, on spusti na rijeku jednu veliku mrlju na kojoj se pojavi bezbroj zvijezda, i ta srebrena svjetlost kao da se savijala u vodi sve do dna kao zmija bez glave, pokrivena blistavim ljuskama. To je bilo nalik i na neki ogromni svijećnjak na kojem su se cijelom dužinom blistale kapljice rastaljena dijamanta. Tiha noć se šrila oko njih, gusti mrak je zastirao lišće. Emma je, s upola zatvorenim očima, duboko udisala svjež vjetar koji je pirio. Nisu ništa govorili jer su bili i suviše utonuli u svoje sanjarenje. Ljubav minulih dana ponovo je ispunjavala njihova srca, bujna i nijema kao rijeka koja je tu tekla, s tavom čudnom milinom kakvu donosi i miris jorgovana, i bacala u njihove uspomene mnogo veće i mnogo sjetnije sjene nego što su sjene onih nepokretnih vrba koje su se pružale po travi. Često bi kakva noćna životinja, jež ili lasica, polazeći u lov, pomicala lišće, ili bi se, pak, na mahove čula koja zrela breskva kako sama od sebe padne s grane na osmanluku.

“Ah divne li noć!” reče Rodolphe. “Imat ćemo ih još!” odgovori Emma.