• A N T U N G O L O B

C R V E N O G SELA

A N T U N G O L O B

HEROJ CRVENOG SELA

1965.

BIBLIOTEKA PODODBORA MATICE HRVATSKE ČAKOVEC

Knjiga 4.

NARODNI HEROJI VARAŽDINSKOG KOTARA

Knjiga II

MARKO KOVAČ

IZDAJE I ŠTAMPA: Novinsko-izdavačko i štamparsko poduzeće Čakovec

ZA IZDAVAČA: Dragutin Sašek LIKOVNA OPREMA: Stjepan Triplat

P R E D G O V O R

Napor novinara Antuna Goloba da napiše prvu opširniju biogra­fiju narodnog heroja Marka Kovača i inicijativa Novinsko-izdavačkog i štamparskog poduzeća iz Čakovca da tu knjigu objavi zaslužuju puno priznanje. Prvo stoga što tako prijeko potrebne knjige nismo imali, a drugo zato što ona pored evokacije svijetlog Kovačevog lika i života evocira istovremeno i zapaženu djelatnost Komunističke partije na ovom području u međuratnom i ratnom periodu. Najvažniju vrijednost ove knjige u kojoj je autor nastojao da se koristi svim dostupnim, od­nosno sačuvanim dokumentima, a najvećim dijelom sjećanjima Mar- • kovih rođaka, znanaca i drugova, nalazim u tome što će mladi čitaoci * iz redova poslijeratnih generacija u njoj naći svijetao primjer zanosnog « revolucionara i izuzetno čestitog i humanog čovjeka.

Drago mi je što je autor tako predano osvjetljavao upravo intimni . ljudski lik Marka Kovača koji se od bistrog seoskog dječaka, gonjen • neprekidnom težnjom za novim spoznajama razvio u iskusnog i hrab­rog borca Revolucije, čija je nemila smrt na Dravi 1944. bila logičan fi- '• nale njegovog vrlo ranog etičkog i političkog opredjeljenja.

Posebno me, međutim, raduje okolnost što ova knjiga izlazi up­ravo prigodom 20-godišnjice oslobođenja, jer to smatram našim zajed­ničkim skromnim oduženjem čovjeku koji je u temelje svih naših ka­snijih uspjeha zajedno sa još mnogo drugih Međimuraca ugradio nese­bično i svoj dragocjeni život. Svima onima koji su ga poznavali ova će knjiga biti neobično dragi podsjetnik iako — moram i to istaknuti — nije obuhvatila kompletnu Markovu aktivnost za vrijeme njegova borav­ka u Zagrebu i funkcije u okviru Okružnog komiteta KPH Varaždin za vrijeme NOB-a, a onima koji ga nisu znali bit će primjeran priručnik i svjedočanstvo o neobičnoj veličini Markove ličnosti, koja je obično os­tajala prikrivena iza njegove prirođene jednostavnosti.

Pripadam onim drugovima koji su imali posebnu sreću da su lič­no poznavali Marka Kovača. Moje prvo viđenje s njime bilo je 1938. g. u Zagrebu na Sigečici, kod njegovog brata Tome. Iz dva-tri usputna ra­zgovora odmah sam naslutio u njemu žar predanog revolucionara, neo- < bično upućenog u aktuelnu političku situaciju, a posebno me impresio- • nirala njegova širina pogleda i iznenađujuće marksističko obrazovanje. ', Premda u redovima Komunističke partije to nije bio izuzetak, sve je to • bilo posebno primjetljivo s obzirom na Markovo seljačko podrijetlo i njegov tadanji položaj običnog radnika.

Iz ovih i kasnijih susreta sačuvao sam u sjećanju i njegov fizič­ki lik. Bio je uočljivo crnomanjast, što je posebno naglašavala i njei gova vrlo crna kosa, srednjeg rasta, ali neobično pokretan. Među nje­govim karakternim crtama posebno sam upamtio njegovu smirenost i

5

ozbiljnost što mu je i omogućavalo da smišljeno donosi zrele zaključ­ke i odluke, a moram istaći i posebnu pažnju kojom je običavao saslu­šati svog sugovornika. Po tome je i budio povjerenje u svojoj sredini, jer je bio ličnost koja ga i zaslužuje i opravdava. Odatle i moć Marko­vih riječi, podvrgavanje prisutnih njihovoj uvjerljivosti. U neobično mi je dragoj uspomeni ostala jedna partizanska mobilizaciona akcija u je­dnom podravskom selu, gdje se ta Markova sposobnost najuvjerljivije očitovala i gdje su prisutni prihvatili predloženu akciju zahvaljujući upravo Markovoj uvjerljivoj agitaciji. U pravom smislu riječi Marko je bio politički radnik, neumoran za kontakte i razgovore s ljudima, is­kren u tim razgovorima, uvijek promišljen i uvjerljiv. Upamtio sam ga kao čovjeka koji plemenito izgara na svom velikom poslu.

Moj prvi partizanski susret s Markom desio se u listopadu 1943. g. t u Velikom Bukovcu. Bio je tada član Okružnog komiteta KP. Iz ovog i

idućih čestih susreta sjećam se njegove težnje za širenjem pokreta u ' Međimurju, a vrlo mnogo bio je zaokupljen organizacijom vlasti. Nju t je želio imati razrađenu i organiziranu, jer čim okupator ode, Međi­

murje će se naći u partizanskim rukama. Jasno, poput svih nas ostalih ' i Marko se iskreno radovao slobodi koja je već bila na vidiku i njezin je idolazak svojim akcijama požurivao. Nažalost, na jednom zadatku koji > je upravo bio posvećen proširivanju partizanskih akcija u Međimurju, 'i Marko je pao. Za tu njegovu smrt saznao sam zajedno sa svojim dru­

govima još iste večeri. Bio sam, naime, u jednoj drugoj grupi koja je prije Markove ta-

s kođer krenula iz Kalnika preko Drave u Međimurje. One kobne lipanj-•• ske nedjelje 1944. godine našli smo se sasvim blizu Marku i njegovoj

grupi. Bili smo na obližnjem otoku, nešto niže i tu, čekajući vezu koja nije stizala, začuli smo pucnjavu. Nismo znali na koga se odnosi i pret­postavljali smo da smo izdani. Međutim, uspjeli smo se prebaciti na si­

gurnije mjesto na drugoj obali i udaljiti se od nesmiljene pucnjave koja nam je tako resko i kobno zujala u ušima. Uveče nas je stigla vijest o

M Markovoj pogibiji, pa je stoga ona pucnjava još uvijek neodvojivi dio %mojih uspomena na Marka Kovača.

Nisam s ovim sjećanjima namjeravao dopunjavati autora knjige. Iznio sam ih na ovome mjestu — i to potaknut njome — jedino kao svoju intimnu obavezu. Osjećam da smo svi koji smo poznavali Marka Kovača zaduženi njegovom ličnošću i da će ovaj prvi značajan korak u-čtnjen izdavanjem njegove biografije biti ujedno i poticaj da se ona, kao i čitavo bogato djelovanje Komunističke partije u Međimurju, još dalje istražuje.

JOSIP SLI BAR

&

6

DJETINJSTVO U TURČIŠĆU

I Svako selo ima svoju šumu i svoj potok. Kako bi djeca mogla biti

bez njih? Šuma selu daje poezije, koju mnogi ne razumiju, ali je osje­ćaju, a potok unosi svojim obalama i grgotanjem vode svježinu i veselost

Ima li, zapravo, nešto ljepše za seosku djecu nego su radosti šume i potcfca? Pomoću njih djeca dobivaju svoj prvi pojam o životu, o borbi za samoodržanje, o kolektivu. Tu nauče prve igre, disciplinu cjeline, tu osjete prvi put teror jačeg, spretnijeg vođe, kojeg i najmanja djeca na selu brzo izaberu, ili im se on nametne bistrinom i snagom.

U šumi dijete prvi put vjdi divljač ili zvijer d počinje se boiati. a ujedno snovati plan, kako da uhvati mladu lisicu, koja se zajedno s maj­kom i braćom igra pred rupom, dražesna kao mačić. Onda se rodi ideja o zamki, koju seosiko dijete najprije postavi da bi uhvatilo pticu. Dugo se čeka na uspjeh, a kad se postigne, prepričava se danima-

U ribolovu je uspjeh dohvatniji. Svako dijete ima udicu od savije­ne gumbašnice i majčinog konca, kao što nijedno ne ide bez džepnog nožića. Kako bi moglo u šumu bez noža? Pomalo u podsvijesti dječač­koj tinja sigurnost zbog toga malog peroreza, a i treba mu da odreže prut za udicu.

Djevojčice su zbog toga često nesretne. One prate iz prikrajka ak­cije svojih vršnjaka. Gledaju kako vrebaju na divljač, kako love ribe, kako se tuku za prevlast. Ne usuđuju se prići. Uostalom, ne bi ih ni primili. Zar bi se djevojčica usudila ući u igru »lopova i žandara«? Ismi­jali bi je, u najboljem slučaju, a uporniju i istukli. Jer, igrati se s dje­vojčicama na selu je sramota, kao što je i ratniku sramota izjednačiti ga sa ženama. To je odgoj šume i potoka.

Ima, doduše, primjera, pogotovo u onim selima gdje je više ženske djece nego dječaka, da se djevojčice podječače. One love ribe, igraju nogomet i vrebaju na fazane, a praćkom spretno gađaju vrapce. Takve djevojčice neko vrijeme vode dječju koloniju, ali ne za dugo. Brzo će netko od dječaka tome učiniti kraj. Neće biti zbog toga mnogo diskusije,

7

nego će odlučiti šaka. Dječaci su u tome vrlo okrutni. Nesuđeni ženski vođa pretučenih leđa otići se plačući kući, tužeći se majci na dječake.

Osim šume i potoka, dječji karakter na selu oblikuju i pašnjaci. Na njima seoska djeca proborave najveći dio svoje najranije mladosti, sve dok ne ojačaju za poljske poslove. Tamo oni štošta nauče ali, po pravilu najbrže prihvaćaju loše navike i izraze. Tu se formiraju dobra ili loša djeca. Sve ovisi o najjačima, o dječjim vođama. Ako oni vole pravdu, poštenje i ljubaznost, takvi će biti svi ostali.

Marko je bio dobar vođa. Bio je pravedan. Kad se nametnuo da bu­de prvi, učinio je to vrlo lako, jer je svima imponirao svojini postupci­ma. Crnomanjast dječak, snažan, najbrži kad je trebalo na pašnjaku vratiti kravu, vješt jahač neosedlana konja, uvijek punih ustiju zani­mljivih riječi, bio je vrlo cijenjen na svom pašnjaku kraj Trnave i u šumi Škarje, gdje su djeca iz Turčišća imala svoje carstvo, i u selu, po sjenicama, gdje su se skupljala kad je padala kiša.

Imponirao je i po tome što je bio sin najbogatijeg gazde u selu. Čuvao je konje svoga oca i jahao ih, a za malu uslugu dao je i drugima da to čine.

Bio je neumoljiv sudac, kad je netko učinio nešto što se Marku či­nilo da nije pravedno, lijepo ili korisno selu. Kažnjavao je sam prestup­nika. Nije mu mogao pomoći bijeg. Stekao je brzo sigurnost vođe i njegovim su se imenom prijetila djeca. Biio je dovoljno da jednome kaže da se svi skupe i za kratko vrijeme svi su bili na okupu, čekajući što je Marko za taj dan lijepog izmislio i u kakvu će ih akciju povesti.

II Bio je sunčan ljetni dan kad je Marko, ležeći kraj Trnave, nagovorio

svog najboljeg druga Peru: — Danas ćemo se igrati »lopova i žandara«. Ali Janko, Štef i Pepek

ne smiju. Krali su sinoć jabuke kod moje susjede. Zar se to smije? — Istina je, ali pusti ih za danas. Premalo nas je bez njih — poku­

šao je Pero izvući nestašnu trojku od Markova gnjeva i učiniti igru intere­santnijom.

Uzalud. Marko je bio nepopustljiv. Pero ode da skupi djecu i igra uskoro počne bez trojke koja je izolirana Markovim utjecajem, zavidno gledala jurišanje i divlje trčanje ostalih, protkano zanosnim podcikiva-njem.

To se nije moglo izdržati. Trojka je bila kao na iglama. Bili su bi­jesni, a posebno Janko, Markov stalni suparnik u borbi za vođu. Brzo su se nešto dogovorili i nestali. Otišli su u selo i prošli kroz mnoge voć­njake. Nije im bilo do voća, nego su iz prkosa tresli drveće i uništavali plodove. Otresli su mnoge kruške i jabuke Markova oca. A kad su za­vršili osvetničkim poslom, opet su se vratili, pa su podozrivim pogledi­ma i zajedljivim primjedbama pratili igru.

Uskoro su se djeca umorila i počela se vraćati na pašnjak, crvena u licima, koja su evala od zadovoljstva. Vratio se i Marko. Trojku nije ni pogledao isprva, a kasnije, kad su malo posjedili, komentirajući igru, on im se obratio blago:

8

— Janko, nemojte više to činiti. Ako *°lite voća, ja ću vam ga dati koliko vam j e drago. A ne da idete staroj Jagi i tresete joj jedinu jabuku!

— To je naša stvar. Što se ti brineš o nama? — drsko će Janko. — To nije vaša nego naša stvar. Svi smo mi okrivljeni kao lopovi.

Zar je to lijepo i pošteno? Marka je bilo teško pobiti i Janko je zašutio, misleći u sebi, što će

tek reći kad se sazna za štetu koju su malo prije počinili. Ubrzo se saznalo. Jedno je dijete dotrčalo iz sela i sve ispričalo. Od­

mah je bilo svima jasno tko je to učinio. Krivci su to i sami otkrili s prkosnim zadovoljstvom.

Marko ustane i pođe prema Janku. Svi su znali što će se dogoditi, Janko se, međutim, nije bojao, nego je povukao nož:

— Ne prilazi mi, jer ću te rasporiti! — divlje je zaurlao. Marko nije ustuknuo. Korak po korak približavao se protivniku,

koji je mahnuo nožem, ali samo do njegove ruke. Brz pokret iskrene ruku Janku. Ispustivši bolan krik, pobijeđeni legne u travu. Markove su oči sijevale. Nekoliko teških udaraca padne po protivnikovim leđima i glavi.

Ista je kazna stigla i ostale kradljivce. Djeca su navalila na njih i dobrano im namjestila kosti, kako se to kaže. Pravda je bila za­dovoljena . . .

Trojka je zatim trkom napustila pašnjak, zaustavivši se daleko na zavoju Trnave da odahne i zasnuje osvetu, barem na riječima, jer se te­ško bilo odlučiti opet na nešto slično.

Nije to ipak značilo da Marko nikada nije bio na tuđoj voćki. I njega je privlačilo, kao i svu djecu, ukradeno voće. On i njegovi najbolji pri­jatelji — Pero, Adam, Rafo, Ivan i drugi znali su gdje ima najboljih tre­šanja, a u jesen gdje jabuke ili kruške nitko ne čuva.

A spor s Jankom zbog tuđeg voća? Neki razlog da se dokaže prestiž trebalo je naći. Pravda i poštenje bile su riječi za koje su se svi borili u knjigama, u pričama, pa je bio red da i on, kao dječji vođa, dijeli od vremena na vrijeme pravdu. Ipak je on od svih ostalih više volio praved­nost i poštenje, a kasnije je to sve više razvijao.

Pod Markovim su vodstvom djeca poduzimala često izlete na obliž­nju Muru. Kroz šumu Muršćak, sa ribolovnim štapovima na ramenu, provlačili su se guštarama po prijekom putu i izbijali na sivozelenu ri­jeku, na granici s Mađarskom. Bilo je tuda zabranjeno hodati ali su oni vješto zaobilazili straže i zaklonjeni zelenilom postavljali udice. Ribe je bilo u izobilju, ali i opasnosti. Graničari se nisu šalili — kad bi kojeg uhvatili nemilosrdno bi ga istukli.

Na Dravi je bilo ljepše i mirnije, ali je daleko bilo do nje. Trebalo je do Podbresta dobrano pješačiti i proći mnoga sela. Najradije su išli kod crvenog kamena, mjesta na Dravi prozvanog po nekakvu međašu crvenkaste boje, kojega više nema, ali su ga ljudi zapamtili. Taj crveni kamen je bio cilj mnogih dječjih akcija, tema za prepričavanje na paši i na seoskim sastancima. Marka je taj crveni kamen pratio do kraja njegova života — k njemu ga je često vukla neka neodoljiva sila, lje­pota prirode, zeleni i brzi rukavi Drave, uvijeni u šumarke, divljina nje­nih obala, hladna voda l j e t i . . .

9

III Marku Kovaču je djetinjstvo prolazilo brzo, jer su i događaji bili

sLreloviti u ono vrijeme. Prohujao je rat, odnizivši se u njegovim dani­ma kao bauk koji prijeti u škarju za najtamnije noći, kakav mu se javljao kad je bio u bunilu. Sjećao se nekakve vojske i plača žena, pre-pričavanja o nekakvim dalekim bitkama, o Karpatima i ruskim ravni­cama, o talijanskom frontu. Što je to ljude tako obuhvatilo, pa samo o tome svakodnevno govore, dječaku od pet, šest godina bilo je teško shvatiti. • -, *

U Turčišću je tada svakog dana netko javno naricao. Jednom mu je štef Vlahek objasnio na svoj dječački i seljački na­

čin što se zapravo događa na dalekim bojištima i zbog čega. Jedni na­valjuju na druge, ubijaju se i zarobljavaju ljude i plijen. Bogati na­padaju siromašne i slabije, jer neće, valjda, slabi poći na jače. Carevi i kraljevi bore se za nove zemlje.

— Pa zar se ne mogu boriti da ne ubijaju, kao djeca, igrajući se lopova i žandara? — mislio je Marko.

Te su se misli uplele u njegovo dječaštvo, kao polip, ne puštajući ga nikada, a pogotovo kad je pošao u školu.

Njegov učitelj Kovač pomogao mu je da shvati rat, nazivajući ga divljanjem, masovnim ludilom, nedostojnim ljudi. Mnoge mu je ne­jasne stvari razjasnio njegov stari učitelj, kao i četiri godine stariji od Marka, — Štef Vlahek.

Iako ga je misao o ubijanju progonila i plašila, pomalo je shvaćao da je to dio života, da tako mora biti. Netko puca, a drugi se brani, pa i ubije napadača. Tko može znati, tko je koga ubio, kad svi pucaju iza rovova jedni na druge?

Tih su godina i dječje igre u Turčišću postale okrutnije. Djeca su izmišljala sve gore igre, pa se nisu gnušala ni da kradu i kolju koko­ši, bacajući ih obezglavljene u Trnavu. I u djecu je tih dana ušao neki čudan prohtjev da budu okrutna, nemilosrdna i uprljana krvlju.

U Turčišću je vladala glad. Više od polovine zemlje bila je vlasni­štvo grofa Feštetića, a većina muškaraca u ratu, pa su mnoge oranice ostale neobrađene.

Zato nije bilo čudo što je glas o svršetku rata dočekan s veseljem. Ljudi su se počeli vraćati, selo je opet ojačalo, a muškarci, do jučer vojnici negdje na nekakvoj fronti, u stranom svijetu, grubi i nervozni, počeli su mrko gledati sve one koji su bili kod kuće dok su oni lutali svijetom glavom u torbi. Naročito su bili ogorčeni na grofa, vlasnika pola sela i najbolje zemlje, koju su oni i njihovi očevi za male pare kvasili slanim i prljavim seljačkim znojem.

Kad se potvrdila njihova pretpostavka, da su grofovi hambari puni, brzo je donesena odluka — treba provaliti zidove i uzeti hranu. Ta neće valjda još gladovati, nakon svih ratnih stradanja ! Provalio je bunt nekontrolirano, sam od sebe, a gnjev se razlio neumoljivošću lave. Od­luka je brzo izvršena, čim je rečeno da idu po brašno i svinje. Seljaci iz Turčišća, Domašinca, Palinovca i susjednih sela bez dogovora su se udružili i provalili u grofov dvorac i njegove gospodarske zgrade. Bu-

10

jicu nitko nije mogao zaustaviti, a nije ni pokušao. Kolima su seljaci vozili kući vreće brašna, tjerali svinje . . .

Prosinac 1918., studen, sa snijegom, donio je konačno veselje u siro­mašne kućerke Turčišća. I Perova majka je dotjerala svinju iz grofova koca. Zatvorivši je knjućki, obradovala je djecu riječima:

— Djeco, sutra ćemo klati! i Djeca su dobro znala da nemaju već godinama svinje i čudila se,

što će to klati. Ipak nisu klali. Drugi dan su veleposjednici organizirali vojsku, stigli u Turčišće i povratili grofove svinje i stoku. Došlo je i do pucnjave, pa su u Domašincu ubijena dva seljaka, a u Goričanu jedan. Mnogi su seljaci zatim pobjegli u šumu, u »zeleni kadar«, žaleći što su odmah po povratku iz rata predali puške seoskom starješini. Samo su u Turčišću bile predane 32 puške.

Tako je bilo u cijelom Međimurju, u kojem su feudalci i vele­posjednici još držali preko 30.000 jutara zemlje. Revolt je bio usmjeren i protiv seoskih bogataša, bilježnika, buržoazije i svih drugih što su godinama ugnjetavali seljaka i živjeli na njegovoj grbači. Bivši vojnici s raznih frontova čuli su za oktobarsku revoluciju i nisu više pokazi­vali volje da i dalje budu robovi.

U ono burno vrijeme u Međimurju nije bilo vlasti koja bi mogla spriječiti opravdani revolt masa. Mađari su bili preslabi pa su zatražili pojačanje. Došli su mađarski mornari s Jadrana i učinili krvoproliće. Preko 100 ljudi u Međimurju je tada povješano i postrijeljano. Ubijene su ostavljali da dugo vise, kao prijetnja. Najteže je stradalo Nedelišće koje se pokušalo organiziranim stražama oduprijeti ugnjetačima. Uza­lud: preko 200 mađarskih vojnika je probilo odbranu i povješalo i po­strijeljalo ispred crkve sedam mještana.

Ovaj spontani i neorganizirani otpor međimurskog seljaka prova­lio je kao rezultat vjekovne mržnje na ugnjetače i eksploatatore, ali nije mogao donijeti rezultate, jer nije bilo vodeće političke snage.

IV Turčišće je jedno od rijetkih većih sela u Međimurju koje nikada

nije imalo crkvu, ni kapelicu. Teško će objasniti stariji seljaci, zašto oni nemaju crkvu, pa moraju 6 km u crkvu k Jurju u Trnju, pa i na tamošnje groblje. Možda zato što je selo siromašno. Zemlja je pješ-čr na, nerodna, najgore klase. Sva su ostala susjedna sela bogatija. I Hodošan, i Domašinec, i Gardinovec, a da se o Belici i ne govori.

Antun Kovač je bio jedan od najbogatijih u selu Imao je u gor­njem kraju, kako su nazivali taj dio sela, kuću i na raznim stranama 18 jutara zemlje. Bio je nadasve proračunljiv, štedljiv, i strog gospodar. Umio je i na lošoj zemlji postići dobre prinose, jer je tajne gnojenja i pravodobnog sijanja poznavao bolje od mnogih drugih, ali je znao i bolje računati. Upravo zato je i bio cijenjen u tom siromašnom selu.

Kovači su odvajkada, valjda, u Turčišću živjeli, jer nitko nezna da su se doselili. Antun se oženio Anom Lacković i imao osmero djece. Najprije im se rodila kćer Suza, 1904. godine, a onda svake druge, treće godine po jedno dijete — Ivan, Blaž, Tomaš, Marko i Antun, da spome­nemo samo one koji nisu odmah umrli. Marko se rodio 6. rujna 1910. godine.

U

Bila je to bogobojazna obitelj, kao i mnoge druge u ono vrijeme Pogotovo je Markov otac poštivao crkvu i tražio od djece da se redo­vito mole bogu i da idu nedjeljom u crkvu k Jurju u Trnju. Ali to nije uvijek postizavao. Kad su djeca sama pošla u crkvu, obično bi se zaustavila na pola puta, u Palinovcu, gdje su zajedno s ostalima u jed­nom od tamošnjih šumaraka provodila vrijeme u igri do svršetka mise, a zatim se neprimjetno uvukla u povorku svojih mještana koja se vra­ćala kući. Kojiput je otac upregao konje u kola i s cijelom obitelji se polagano, da ih svi vide, odvezao k Jurju. Onda je bilo teško pobjeći, a kad bi to netko pokušao, nemilosrdna i teška očeva ruka učinila bi brzo reda.

Živjeli su skladno, ali ne i u izobilju. Otac je bio vrlo štedljiv i svaki je komad kruha bio dobro odmjeren. Već od ranih dana svi su morali raditi i zaraditi, ako su htjeli jesti. A zarađivati je dijete poči­njalo čim bi prohodalo. Na selu se uvijek nađe neki posao i za najma­njeg člana obitelji.

Za Marka je život počeo kad je sa starijom braćom stao goniti stoku na pašnjak kod Trnave i šume Škarje, već u četvrtoj, petoj go­dini. Već onda je pojahao konja, pa i prvi put pao. Nije plakao mnogo. Već od najranije mladosti stiskao je zube kad ga je nešto boljelo.

Imali su lijepe konje, tim vrijednije zato što je onda malo tko mogao držati konje u Turčišću. Tko je imao konje bio je poštovan mještanin.

Miran, za djecu gotovo bezbrižan život prestao je, međutim, jednog dana kad je otac otišao u rat. Majka i starija joj djeca prihvatili su se pluga i motike i nejakim rukama pokušali su da nastave očelo djelo.

Otac se sretno povratio, našavši imanje donekle zapušteno, pre­ostalu stoku mršavu, fasadu svoje kuće dugo neobijeljenu. Njegove spretne i snažne ruke brzo su unijele u kuću nekadašnje blagostanje, a glas mu se, od kojeg su svi u kući strepili, ponovno orio dvorištem.

Djeca su pošla u školu, a oca su počele moriti nove brige, što će uskoro s tolikom djecom? Ne mogu svi ostati na imanju! Kćer će se, vjerojatno, udati i otići, ali svi ostali su muški!

Iako je to još bilo prerano ocijeniti, ocu se učinilo da je Marko među onima koji će prvi otići od kuće, pogotovo kad je vidio da je vrlo nadaren đak.

Učitelj Kovač navraćao je često Markovu ocu i uvijek je bio pun pohvala za sina mu:

— Marko mi je najbolji đak. Bistar je i brzo shvaća! — Prokleti crnjak, pa nigdar se ne vuči! — upala bi veselo u raz­

govor majka, očito zadovoljna učiteljevom pohvalom. — Dobri đaci ne uče kod kuće, nego u školi. A što Marko jednom

čuje, to zapamti! — objašnjavao je učitelj. A zatim je predložio da Marka daju na školovanje. Kuda? Najbolje

za svećenika — složilo se svo troje. Izgledalo je da je Markova sudbina bila zapečaćena.

Kad je škola završila, Kovač je s učiteljem posjetio župnika u Jurju i dogovorili se da Marko nastavi školovanje u fratarskoj gimna­ziji, u Zagrebu ili negdje drugdje, to će župnik izvidjeti, pa su se po­godili i koliko posredniku treba platiti.

12

Markova rodna kuća u Turčišću

Povratak je bio veseo, jer su učitelj i otac kod župnika proslavili uspješno završen posao.

Kad je trebalo da Marko ode sa župnikovom preporukom, došlo je do svađe. Lukavi župnik htio je od bogatog Kovača više nego su se ra­nije bili dogovorili. Iako su se napili župnikova vina, da nisu pravo znali ni za sebe, stari Kovač nije zaboravio pogodbu, a sad, eto, župnik hoće više.

— Neću, neka ostane radije na gruntu! A vi ste prevarant, da zna­te, gospon velečasni! — ljutio se Kovač, dozvoljavajući si slobodu zbog svog bogatstva i ugleda da uvrijedi popa.

I tako Marko nije postao svećenik.

V

Otac Pera Pintara, Markova najboljeg druga, nije se vratio iz rata. Njihovo se prijateljstvo zbog toga produbilo, pogotovo kad je Pero ostao i bez majke, pa je prešao da živi baki, koja je ujedno bila i Mar­kova baka. Otada su postali gotovo braća.

Peru je zato bilo osobito drago što Marko nije otišao u popove. — Bolje da je tako ispalo! — Pero će, komentirajući jednog dana

svađu starog Kovača i župnika. — To mi je rekao i Štef Vlahek! — odgovori mu Marko. — Ali ja

bih ipak volio dalje u školu. U to se u selu začu nekakva buka, trčanje i vika. Oni odmah rado­

znali istrče iz dvorišta. Uskoro su vidjeli četu ljudi na konjima i koli-

13

ma, obučenih u neke čudne uniforme. Upravo su ulazili u selo. Ljudi su ih dočekivali sa čuđenjem i jedva držali pse, koji su uz gromoglasno lajanje htjeli napasti došljake.

Brzo se razjasnilo tko su ti ljudi u čudnim odijelima, s kosim oči­ma. Bili su to ruske izbjeglice, Vrangelovci, kako su se nazivali, koje je vlast poslala da se smjeste na imanje »išpafla« grota Feštetića, nje­gova nadglednika.

U selo je tim trenutkom ušlo nešto novo. Ovi ljudi koji su govorili smiješnim, iskrivljenim međimurskim jezikom, kako se seljacima činilo, postali su poštovani i dobroprimljeni, pogotovo kad se saznalo da među njima ima i visokih carskih oficira.

Za djecu su ti vojnici s dalekih ruskih ravnica postali neobično pri­vlačni. Bili su to junaci, koji se spremaju, vježbajući svakog dana, za nove bitke. Njihovi su ih konji oduševljavali. Marko i Pero, kao i sva ostala djeca, svakog su dana upijali u svijest njihove vježbe, naučili napamet njihove zapovjedi, poznavali njihove činove. S njima su se i sprijateljili. I nije prošlo dugo vremena, a Marku su dali i d2 jaše. Svoj ostaloj djeci je stao dah. Drugo je bilo pojahati konja njegova oca, teškog i polaga­nog, a drugo ovog vatrenog bijelca, kojem iz nozdrva suklja plamen.. .

Marko se nije bojao. Pomognut vojnikom, on se baci na leđa konju i pojase jedan krug. A onda počne da ga podbada n a sve jači galop. Jahao je vješto, lagano i smjelo, da ga je bilo ffrilma gledati.

Onda su pokušali i drugi dječaci, ali nijedan nije bio dorastao Mar­ku. On je i bez sedla, na golom bijelcu, punim trkom jurio selom uz zadovoljan smijeh Vrangelovaca, koji su s interesom promatrali nje­govu vratolomnu trku.

Vrangelovci nisu dugo ostali u Turčišću. Jednog su jutra nestali. Bili su, valjda, premješteni u neko drugo mjesto. Ostala su ipak četvo­rica, ali bez uniforme i konja. Sakrivali su se nekoliko dana, a onda se pomolili sa sjenika svojih budućih žena i postali seljaci, sjećajući još dugo seljane na drugove u išpanovoj kući.

VI /* Već od rana Marko je volio knjige. Ljubav za čitanjem rasplamsao i je u njemu Štef Vlahek, koji je stalno odnekuda dobivao knjige i ta­kođer ih je, kao i Marko, pročitao vrlo brzo, znajući ih gotovo u detalje prepričati.

Nakon završene osnovne škole Marko je postao poljoprivrednik. I taj mu je posao išao od ruke. Kad mu je bilo 12 godina, prestao je da ide na pašu. Dobio je motiku i vrlo se brzo uveo u okopavanje kuku­ruza i krumpira. Hranjenje svinja i čišćenje kotača na selu pored žena obavljaju najmlađi, pa je to i njega dopalo. A kad je ojačao, dali su mu kosu. To je najteži poljoprivredni posao — kositi travu. Marko je, već snažan i mišićav, s lakoćom mahao kosom već od rana jutra pa do kasne večeri, a onda se kao klada bacao u krevet, umoran da nije mo­gao ni večerati.

Otac je u tim njegovim prvim danima težačkih poslova odmah u-očio njegove radne kvalitete. Radio je brzo, s poletom i temeljito. Mo­glo se vidjeti kako uživa kad mu redovi rosne trave padaju ravno, je-

14

dni iza drugoga, kao da je netko povukao špagu. I očeva zamisao da ga školuje, gledajući ga onako spretna, uskoro se promijenila.

— Markec je odličan radnik, a bit će i takav gospodar — govorio bi Antun Kovač svojoj ženi, u razgovoru poslije ručka, kad je družina ručala i povukla se u hlad da se malo odmori.

— On bi toliko želio da uči — pokušala je majka braniti Markovu težnju.

— Nije u školi sve — bio je otac uporan. — Ni ja nemam nikakve škole, pa, eto, imamo sve što nam treba, kao nitko u Turčišću. Neka ostane na imanju, bit će to za njega najbolje.

S druge strane. Marko je često vodio duge razgovore s Perom Pin-tarom o svojoj neispunjenoj želji. Bilo kuda, u bilo kakvu školu kad bi mogao otići, samo da nešto više nauči, govorio je Marko i kombini­rao, zajedno s Perom, i sa štefom Vlahekom, ali nikakva izlaza nije bilo.

Jednog je dana doprla i u Turčišće vijest da se primaju svršeni osnov­ci u financijsku školu, za carinike. Marko i Pero su se oduševili. Pero je lako mogao ići, jer nije imao roditelja, ali Marku je to trebalo da odobri otac.

Jesen se uvlačila u selo. U šumi škarje, u predvečerje, čuli su se glasovi fazana koji su se spremali na spavanje i udarajući krilima, pje­vali na drvetu. Blago je mukalo pred odlazak s pašnjaka. Odjekivali su glasovi djece, koja su svršavala još jedan veseo dan kraj Trnave i žurila u selo. Marko i Pero su ležali kraj šumskog puta i gledali suton.

— Ja ću, Pero, pobjeći i otići u tu financijsku školu! — ponovi Marko po tko zna koji put, namrštenim licem.

— Možda će te otac ipak pustiti. Treba mu reći. Da mu kažemo večeras? — nastojao ga je Pero udobrovoljiti.

— Osjećam da je to uzalud, ali pokušat ću! Poslije tih riječi ustali su i pošli prema selu. Noć se već hvatala i

zahladilo je, a oni su bili bosi. To im ipak nije smetalo. Potrčali su da zateknu oca još kod kuće, jer je kojiput navečer znao izaći u seosku gostionicu da popije čašu vina i sazna novosti. '

Kad su stigli pred kuću, otac je upravo izlazio. — Oče, ja ti imam nešto reći! — zaustavi ga Marko. — Što bi ti, sinko? — Htio bih u financijsku školu, zajedno s Perom, želim da nešto

naučim. Otac ga je neko vrijeme gledao bez riječi, a onda je strogo rekao: — Ne ideš ti u nikakvu školu. Ti ćeš ostati na našem imanju. To će

za tebe biti najbolje. Izbij si to iz glave. A Pero, ako hoće, neka ide. Ne spominji mi više nikakvu školu, a sada na spavanje!

— Ali ja hoću da učim! — protestirao je temperamentno Marko, po-visivši glas.

— Nećeš! — zavikne otac i opali mu šamar da je sve zazvonilo. — U kuću i da mi više to nisi spomenuo!

Marko je stegnuo vilice i bez riječi ušao u kuću a Pero je trkom pobjegao da i njega nešto ne dopadne.

15

Marko nije otišao u školu, niti Pero, iako je mogao, jer nije htio bez Marka . . .

Marko je rastao i jačao .mišići su mu bubrili, vješto je svladavao sve poljoprivredne poslove. Prolazile su i godine, trinaesta, četrnaesta i petnaesta godina megova života. Postao je momak, stasit, vitak i svaki dan sve obljubljeniji u selu, naročito otkako je Štef Vlahek otišao u Zagreb na posao. Kao što je nekada na pašnjaku bio vođa djece, tako je i sada, navečer, poslije rada, vodio glavnu riječ među okupljenom mlađarijom u selu Pročitao je već mnogo knjiga i znao je lijepo i za­nimljivo govoriti. Svi su ga rado slušali.

Navršio je šesnaestu godinu života. Davno je već prestao biti dijete, pa su ga sada zanimale druge igre, a prije svega ples. Subotom je često

* sa svojim prijateljima išao na seoske zabave u druga sela i sklapao poznanstva. Volio je ljude i htio je razgovarati sa što više ljudi. Bio je jedan od onih ko^i su voljeli druge slušati neko vrijeme, a onda iznijeti i ono što oni misle. Kad bi ?n došao do riječi, dugo nije prestajao. Pričao je o tome kako seljaci mnogo rade, a kad bi imali novaca za

( traktor, bilo bi im mnogo lakše, polja bi bila kvalitetnije obrađena. Je-. dnu knjigu o traktorima i modernoj poljoprivredi bio mu je donio Vla-' hek iz Zagreba i on ju je dobro prostudirao, pa je govorio o njenu sa­

držaju i stavljao svoje primjedbe. Mučili su ga u to vrijeme i drugi problemi. Na primjer, s Perom

Pintarom je mnogo razgovarao o nepravdi. Dok su druga susjedna sela bogata, s dobrom zemljom crnicom, njihovo Turčišće je siromašno, jer

• je i zemlja škrta, trećerazredna. — Zašto nisu svi jednaki? — pitao je Pera, a ovaj mu nije znao od­

govoriti. — E moj, Pero, — rekao bi tada — nije samo zemlja različita, nego

su i ljudi nejednaki. Neki se, kao mi, cijelog dana muče, a drugi ništa ne rade, žive u izobilju, obučeni u lijepa odijela, vozeći se u fijakeri­ma i automobilima. Jesi li vidio prošle nedjelje one lovce, grofove i vi­soke činovnike? Mi smo prema njima bokci.

Umjesto u crkvu, nedjeljom su Marko i Pero kojiput otišli u Čako­vec. Pješke, naravno. Šetajući ulicama razgledavali su izloge i divili se raskošu gradskog života. Vidjeli su i gradsku sirotinju, radnike u po­deranim odjelima, koji su živjeli od korice raženog kruha i sira. Sreli su i svoje suseljane, koji su radili u pletionici ili bojadisaonici. Pože­ljeli su da se i oni zaposle. Kako bi to bilo divno raditi u tvornici, pa makar i gladovali, mislili su šetajući Čakovcem, malim mjestom, ali za njih velegradom, nedokučivom čežnjom da u njemu žive.

još je nešto Marka veselilo u ono vrijeme. To je bio susret, veći­nom subotom i nedjeljom, s radnicima koji su radili u Zagrebu i vra­ćali se na dan, dva porodici. Oni su donosili za Marka vanredno zani­mljive novosti. Nije to baš bilo lijepo, jer su pričali o teškom radnič­kom životu, o iskorištavanju seljačke radne snage, o spavanju u šupa­ma i po tavanima, o gladovanju i progonima tih jadnika, kad bi se po­bunili radi niskih nadnica.

Nije, prema tome, bilo lijepo u gradu, kako je pisalo u mnogim knjigama...

Ipak, nije se pokolebao. Trebalo je to vidjeti i oprobati taj život, trebalo se boriti. Takvim se mislima bavio Marko, slušajući radnike iz Zagreba. I odluka, da kad tad ode i on na posao u Zagreb, u njemu se učvrstila.

16

Ti sti radnici donijeli u Turčišće i sasvim druge knjige nego ih je on dotada čitao. U njima se opisivala teška borba radničke klase, život radnika u inozemstvu, koji slave 1. maj. Tako je došao i do prvog ro­mana Emila Zole i do knjige Maksima Gorkog.

S druge strane, kao izvrsnog radnika, Marka je otac cijenio, kao i svi drugi ukućani, jer ih je sve po redu osvojio ne samo radinošću, nego i veselim duhom, šalama i prisnošću, lijepim riječima, koje su mu tekle iz ustiju potokom. Ali očeva zaušnica ga je još uvijek pekla. Od svega je najteže podnosio da ga netko udari. Ocu se nikada nije odu­pirao nego je šutke primao kaznu u mlađim danima, jer ga je mnogo štovao, no zlo bi prošao onaj tko bi ga udario ili mu opsovao nekoga od porodice.

Upravo zato je došao u sukob s ocem. Marko nije volio nepravdu, a otac, proračunat i škrt seoski gazda, često je bio nepravedan. Ili je škrtario na hrani, ili na odijevanju, ili je tražio iz svojih računa da djeca redovito polaze u crkvu, a sve se to Marku nije sviđalo.

Osim toga, još nije zaboravio školu i svoju davnu želju za znanjem. — I ja ću otići, oče, u Zagreb. Otišli su mnogi, pa idem i ja. Bile su to Markove riječi nakon jednog razgovora s ocem, povo­

dom odlaska u Zagreb Markove braće Blaža i Tomaša. Otac se samo slatko nasmijao: — Ne šali se, Marko, ti si još premlad da nekuda odeš. Tek ti je

18 godina. Zar ti nije kod mene dobro? — Nije! — oštro će MarKo. — A što ti, molim te, fali? — Ne žalim se što mnogo radim, ali, što osim toga imam? Niti

imam pošteno odijelo, niti kupuješ knjige, ni novine, a vino sam piješ. Nemam često ni cigareta. I veliš, što mi fali?

Stari se razljuti i sa psovkom pojuri na Marka, ne bi li ga udario, ali se ovaj izmakne i preskoči plot, pa se zaustavi:

— Oče, ja to više ne mogu izdržati. Ja ću otići! — Samo pokušaj! — zaprijeti mu se stari. Takvih je razgovora bilo često. I uvijek su oni završavali obostra­

nom prijetnjom, koju, međutim, nijedan nije izvršavao. Sve dok ko­načno u proljeće 1929. godine nije Marko odlučio da ode.

Jedne je večere na zabavi u Domašincu Marko bio neraspoložen. Na seoskim je priredbama uvijek imao glavnu riječ, a sve su djevojke priželjkivale da s njima zapleše. Plesao je izvrsno. Volio je ples i raz­govor s djevojkama. Sastajao se s mnogima od njih, kao i svi ostali njegovi vršnjaci. Ti sastanci, međutim, nisu bili posebno privlačni za djevojke, jer je on previše ozbiljno razgovarao o temama koje one nisu razumjele. One su se htjele ljubiti, željele su da ih taj toliko poznati seoski momak, kojeg su znali i u Držimurcu, i u Hodošanu, u Donjem Kraljevcu, kao i Podturnu, pritisne na svnja snažna prsa, da ih pogladi po licu i rekne im koju nježnu riječ. A on je govorio o tome kako je revolucija pobijedila u Rusiji i kako će radnici nadvladati nekakve ka­pitaliste, što je seoska djevojka razumjela od toga? Nijednu riječ.

Taj je veseljak, inače, te večeri bio zamišljen. Pero je znao da ga već davno muči misao da ode u Zagreb, ali nije ni slutio da je došao čas njegova odlaska, pa da je upravo zbog toga i tako snužden.

17

— Da nisi bolestan Marko? — zapita ga Pero, želeći ga odvući iz osame ispod jedne jabuke gdje je uporno sjedio, dok su drugi plesali.

— Nije mi ništa, Pero. — Hajde, onda, zapleši, poručila ti je Ivanka da dođeš po nju,

htjela bi nešto s tobom razgovarati? — pokuša Pero da ga udobrovolji. Marko se nasmije: — U redu, bit će to zadnji ples! — Ma, što to govoriš! — Istinu govorim. Idem sad da plešem još malo, a sutra rano u-

jutro idem u Zagreb. Odlučio sam. Bit ću zidarski radnik, nosit ću cigle. Takve traže, rekli su mi, i sam si čuo.

I Marko ustane i pođe prema Ivanki Ijepuškastoj malenoj crnki, koja je imala oči kao dva crna dijamanta. Prije nego joj se Marko naklonio da je zamoli za ples, Pero mu šapne u uho:

— Ako ideš ti, ja ću za tobom. Ples nije dugo trajao. Bila je već ponoć i harmonikaš se umorio,

a plesači su se malo pomalo gubili po seoskim ulicama. Po vedroj mje­sečnoj noći Marko je zastao s Ivankom i zagrlio je.

Pero je odlučio da ga pričeka na kraju ulice, na putu za Turčišće. Zapalivši cigaretu, mislio je da će trebati čekati možda i polasata, jer su Markovi ljubavni sastanci trajali dugo i sastojali su se većinom od Markovih lijepo oblikovanih i zanosno izrečenih misli, potpuno ne­razumljivih djevojkama. Ovaj put. Pero nije popušio ni cigaretu, a Marko se već pojavio.

— Brzo si došao? — malo prekorno će Pero. — Tako misli i Ivanka. Plakala je jer sam joj rekao da sutra od­

lazim u Zagreb. Što da je zavaravam? Ona nije za mene niti ja za nju. Ona bi se odmah, valjda, htjela i vjenčati.

— I ti zaista sutra ideš? — još uvijek Pero nije vjerovao. — Idem. I drugog jutra Marko zaista nije bio na poslu. Trebalo je kositi

livade. Svi su kosci već oko 3 sata radili, a Marka nema. Otac je bio ljut i nekoliko je puta slao po njega, ali ga nitko nije mogao naći. Napo­kon je Pero objasnio ocu, da je Marko otišao a Zagreb.

Stari Kovač se nije mogao isprva snaći. Nije vjerovao, a zatim je prkosno i Ijutito promrmljao kroz zube:

— Vratit će se on kući. Natjerat će ga glad. Ali ja ga neću primiti, neka ide kuda hoće. Ne treba mi takav sin!

Tako je mrmljao, a u stvari je mislio kako su mu otišli Blaž, To-maš i Suzana, koja se udala u Gardinovec, pa je ostao bez četiri rad­nika, besplatna i dobra.

18

ZAGREBAČKI DANI

VII Svaki seljak u Međimurju zna zidarske i tesarske poslove i odmah

se može kao nekvalificirani radnik uključiti u neku gradnju. Međimurce su rado poduzetnici primali, jer su bili dobri radnici, skromni i po­duzetni. Znali su ih na svim stranama, u svim većim gradovima, a po­sebno u Zagrebu. Vlak iz Kotoribe vraćao ih je svake subote kući, svo­jima, jer ti su radnici imali i slabost — neodoljivo ih je vuklo rodno selo. I makar bili daleko, gdje nema vlakova, oni su se vraćali kući na dan dva, a onda opet odlazili na posao.

I Marko Kovač je u Zagreb otišao s određenim ciljem, da se za­posli negdje na nekoj građevini. Nije se prevario. Brzo je dobio posao / na gradilištu nove klaonice. Nije pitao koliko će zaraditi, jer je bio sretan što je bio odmah primljen. Radio je najteže zidarske poslove.' Miješao je beton lopatama i nosio cigle. Zarađivao je 100 dinara na tjedan. To je bilo tek da proživi, da plati skromnu prehranu i neki kut za spavanje u zajedničkoj sobi u Trnjanskim ledinama.

Tješio se da je to samo početak i da će kasnije, kad se uvede, biti bolje. Samo da je otišao od kuće, da se uzdigne iz one zaostale sre­dine — mislio je i trpio. Njegova široka pleća lako su podnosila na­pore ovog zaista teškog posla. On nije prigovarao ni mrmljao, kao što su to činili drugi. Još nije osjećao iskorištavanje poslodavca, niti je znao koliko je jeftina radna snaga.

Prošlo je nekoliko mjeseci. Upoznao se s mnogim radnicima i sa­znao štošta o radu i svojim gazdama.. Počeo je polagano ulaziti u taj­ne života eksploatiranih i shvaćati njihove jade, daleko veće nego su seljački. Počeo je, ujedno, nazrijevati i zraku svjetla koja je vodila iz te tmurne, naizgled bezizlazne atmosfere i čamotinje, slične robovskoj, na starim galijama.

Počela ga je ujedno mučiti i nostalgija za starim krajem, za dru­govima u Turčišću, za majkom, za lipama koje su u to vrijeme baš cvale u njegovu selu. Tko zna, kako je u škarju?

Neki radnici iz Turčišća i Domašinca, koji su gotovo svake subote odlazili kući, pričali su mu o novostima, ali to mu nije bilo dosta da

19

utoli želju. Mogao je i on, doduše, otići barem jedne subote kući, ali je bio preponosan da opet uđe u očevu kuću. Zar otac nije uvijek go­vorio da će se Blaž i Tomaš vratiti, jer će ih glad natjerati, ali da ih on neće primiti? To i o njemu misli i priželjkuje, vjerovatno, no to neće doživjeti — govorio je u sebi Marko, maštajući o mogućnostima povratka.

I upravo kad mu je bilo najteže, kad je izgledalo da više nećs moći izdržati, pojavio se Pero Pintar, kao melem na ranu.

On je došao svom stricu, čuvaru u građevinskom poduzeću, da uči za zidara. Odmah po dolasku, već drugo jutro, potražio je Marka. I jedan i drugi su se iskreno razveselili viđenju. Kad su se izgrlili, upita ga Pero: «

— Nekako si se osušio i pogled ti je previše ozbiljan? Kako si? — Ide nekako, živi se — odgovorio je Marko, a onda mu je sve

ispričao i dodao da neće kući, pa makar nemao što jesti. Radi ponosa, da dokaže kako će sam osigurati dobar život.

Skoro svaki dan su se sastajali. A kad je poduzeće u kojem je ra­dio Perov stric propalo, Pero je ostao bez posla, pa se također zapo­slio na gradnji klaonice.

Slijedeće godine Marko je ostao bez posla. Na gradnji više nije trebalo toliko radnika i jednostavno su suvišni dobili otkaz. Srećom ga Pero nije dobio. Iz Bosutske ceste Pero se doselio Marku u Trnjan-ske ledine, pa su zajedno živjeli.

Marko je nastojao naći posla, ali uzalud. Nije se, međutim, sra­mio da radi bilo što, pa je cijepao drva, nosio ih u podrum, uređivao vrtove i vršio kojekakve druge poslove. Zaradu su držali na jednom mjestu i skromno je trošili.

Ipak, taj život nije bio bez ikakvih radosti. Upoznali su Zagreb, njegove bogate izloge, gledali predvečer lijepo obučene djevojke na Zrinjevcu, kako bezbrižno korziraju i ne primjećuju dva loše obu­čena mladića što iz prikrajka upijaju njihove lagane, graciozne ko­rake.

Jednog su dana sreli Roka Vinkovića, svog suseljanina, bačvarskog ( šegrta. On im je govorio o sindikatu i odveo ih jedne večeri na preda­

vanje u sindikat u Haulikovoj ulici. Bilo je to neko predavanje o je­ziku, koje oni nisu shvaćali, ali ih je fascinirao velik broj ljudi i vješt predavač koji je jasno i razgovjetno govorio o njima dotada nepozna-

I tim pojmovima, kao što su gramatika i jezik. Marko je bio oduševljen ' i rekao je Peru da će opet doći na iduće predavanje, a Rok je obećao

da će ih svakako izvijestiti. i Sreli su se i sa Štefom Vlahekom i upoznali s Jožom Macanom, / Istraninom, za kojeg su kasnije saznali da je, kao i Štef Vlahek, član

KPJ. \ Cesto su se s njima sastajali na današnjem Trgu Republike, kod

Mačićeva spomenika, i vodili razgovore o nepravdi i nejednakosti u svijetu.

— Eno, gledajte tamo u kavani, netko bezbrižno sjedi s debelim buđelarom u džepu, a mi nemamo prebijene pare — rekao bi Vlahek.

— I ova sloboda nešto vrijedi! — dodao bi Marko.

20

— Tačno je, Marko, ali trebalo bi j e iskoristiti — nastavio bi štef, a zatim im pričao o Rusiji, o njihovim petoljetkama, o jednakosti sviju građana i o tome kako će budućnost pripasti radničkoj klasi.

Tako se Marko počeo uvoditi u politički život i shvaćati borbu ' radničke klase. Imao je dobre učitelje, a bio je još bolji đak. Sindikal- * ne prostoriie su mu uskoro postale drugim domom, činilo mu se, bo­ljim nego što mu je bio onaj u Turčišću.

U ono se vrijeme u Zagrebu na djelu mogao svaki oprobati u bor­bi za svoja osnovna prava i osjetiti u punoj slici nepravdu koju su vlastodršci vršili svakodnevno i na svakom koraku. Marko je vidio te­ror i gnjev potlačenih, razne manje i veće štrajkove i tarifne akcije, tučnjave s policajcima i žandarima, hapšenja i maltretiranja.

Slušao je Krasa, Adžiju, Vlaheka i druge radničke borce u sinđi- 4, kalnim prostorijama i spoznao da je i on dio te borbene mase.

Daljnje dviie godine bile su prava politička, borbena škola za % Marka, koju je on Drihvaćao s velikim interesom, s Duno elana i lju­bavi. Aktivno se ukliučio u rad Dodružnice građevinskih radnika URS-a koji je poslije šestojanuarske diktature počeo ponovo oživljavati i ja-, čari. Bio je neumoran agitator među građevinskim radnicima, bb-i reći se za omasovljenje radničkih sindikata. Redovno je pohađao sin- ' dikalne sastanke svoie podružnice i upoznavao se s teorijom i praktič­nom borbom radničke klase za poboljšanje životnih uvjeta radničke klase. Tu je stekao osnovna znania iz historije radničkog ookreta, o nauci naučnog socijalizma i o velikoj oktobarskoj revoluciji u Rusiji, o prvoj socijalističkoj državi. Sve to neobično ga je interesiralo i odu­ševljavalo, pa je tražio nova i nova znania.

Za razmierno vrlo kratko vrijeme boravka u Zagrebu upoznao se sa suvremenim radničkim pokretom i najhitnijim teoretskim i prak­tičnim osnovama revolucionarne borbe radničke klase. Postepeno s e . irooznao s cilievima i programom KPJ. Pretpostavlja se da je te godine, nrimlien u jednoj od partijskih ćelija u Zagrebu i za simpatizera te za ' . kandidata Partije, a možda i za člana. Zašto se to ne zna danas? Iz jednostavnog razloga što su organizacije djelovale u najstrožoj ilegalno­sti, pa se čak ni pojedini članovi iste organizacije nisu poznavali.

Postao ie buntovan, oštar u svojim diskusijama, nepomirljiv re­volucionar. To, naravno, nije ostalo skriveno njegovu poslodavcu, niti * policiji.

Kad su prošle tri godine od Markova odlaska iz Turčišća, on je« jednog dana odlučio —• bilo je to u rano proljeće 1932. godine — da'. se vrati kući. Otac mu je stalno poručivao da ga očekuje i slao mu čak i novac za povratak. U tim pozivima nije više bilo bahatosti seos­kog gazde koji je svijestan da svi o njemu ovise, nego se Marku pri­činio kao vapaj oca izgubljenom sinu, koji će ga, možda, naslijediti na imanju. U stvari bio je to poziv iz nevolje, jer su gotovo svi sinovi otišli, a mnoge je parcele trebalo obrađiva t i . . .

Marka je golicao taj poziv. Drugovi mu nisu branili da se vrati, jer je bio bez posla i sumnjiv policiji. Pero Pintar nije također htio ništa reći protiv njegove želje, iako je u sebi želio da ostanu zajedno.

Jednog jutra u njihovoj hladnoj sobici u Trnju, Marko je iznena­da počeo pakovati svoj »pinklec«, kako su zvali svežanj /rublja i odije­la. Bio je brzo gotov. Pero je bio na poslu, pa je Marko zaključao so­bu i otišao na gradilište. Brzo je našao prijatelja.

21

— Ipak si se odlučio? — rekao je Pero. — Idem da vidim kako je. Ovdje sam ti i onako na teret, a tame

ću raditi. Možda ću se vratiti. Pozdravi sve drugove! Iza tih riječi Marko je pružio ruku svom najboljem drugu i nag­

lo se okrenuo, uputivši se prema kolodvoru. Bilo je teško obojici.

VIII Kako je lijepa međimurska zemlja, razmišljao je Marko kad je

vlak prešao Dravu i prolazio kraj Pušćina. Već tri godine nije bio kod 'kuće. Sigurno se sve izmijenilo. I za sat vremena, koliko po prilici tre­ba da se dođe do stanice Mala Subotica, Marko je u mislima pro-

< šao cijelo svoje djetinjstvo u Turčišću, svoje mladenačke dane i tri godine u Zagrebu, gdje je upoznao toliko odličnih drugova. Postao je

' sjvijestan da je izabrao svoj životni put, put borca za slobodu. Iako * su mu bile 22 godine, i imao je tek tri godine političkog učenja, osje­

ćao je silnu ljubav prema radničkoj klasi, i ponosio se što je njen dio. I kad je vlak stao u Maloj Subotici, on se prenuo iz sanjarenja,

uzeo svoj zavežljaj pun knjiga i brzo iskočio. Radoznalo je gledao oko sebe i pozdravljao se s mnogim poznatima. Veselo se raspitivao za do­gađaje, za znance, za ljetinu, za zdravlje svoga oca i majke.

Susret s majkom je bio dirljiv. Marko je bio osiećajan čovjek, pa su mu gotovo došle suze na oči kad je majka zaplakala. Otac je bio veseo i dobrodušno ga je tapšao po ramenima. Osjećao se izvan­redno u toplom, starom dom«, u krilu majčine brige, uz oca, koji se, izgleda potpuno promijenio.

Ubrzo je pokazao zahvalnost za njihovu ljubav. Radio je opet pu­nim elanom, snažnim pokretima, s pjesmom na ustima i uvijek — kao i nekada — pun duhovitih primjedbi koje su svakoga u njegovoj bli­zini razveseljavale.

Svi koji su ga poznavali, vidjeli su na njemu ogromne promjene. Bio je pun znanja i znao je odgovoriti na svako pitanje. Govori kao iz knjige — pričali su o njemu u Turčišću — gotovo kao štef Vlahek.

I Štef je uskoro svratio kući i sastao se s Markom. Tome su sa­stanku prisustvovali i neki drugi napredni suseljani. Vlahek je od njih tražio političku aktivnost, inicijativu i pripremanje tla za organizaci­ju, a Kovač je trebao biti pokretač svega u selu. U to je vrijeme om­ladina bila mahom u sokolskoj organizaciji, koju je vodio seoski uči­telj Slavko Buculić.

— Treba preuzeti inicijativu i omladinu odvratiti od utjecaja So­kola — inzistirao je Vlahek, a to je bio zadatak, kojeg je Marko jasno shvatio.

Ljeto se približavalo. Dani su brzo prolazili u velikim poljskim radovima. Jedne je večeri na Markov prozor pokucao Pero Pmtar. U-pravo se vratio iz Zagreba. Bio je to veseo susret.

— Nisam više mogao izdržati, pa sam i ja došao! — objasnio je kratko.

A zatim su dugo u noć na sijenu iznad staje, gdje su ljeti spavali, razgovarali o svemu i svačemu, a najviše o svom budućem djelovanju u selu, o tome kako će izvršiti zadatak kojeg im je povjerio štef Vla­hek. Trebalo je najprije prikupiti odane omladince. Nabrajali su:

22

Ivan Srpak, Josip Koren, Dragutin Mislović, Antun Pintar, Ivan Vla-hek. Oni su pouzdani i na Markov nagovor poduzet će svaku akciju. Ali kako odvojiti ostale od Sokola?

_ Osnovat ćemo nogometni klub — rekao je Marko. — Nogomet svi vole, a njega nema u Sokolu.

Već je svanjivalo kad su zaspali, a za koji sat trebalo je ustati i poći na košnju.

Akciju su započeli istog dana. Sakupili su novaca i kupili loptu u Čakovcu. Okupili su omladinu i napravili dobru ekipu. Održali su skup­štinu, nazvali klub NK Turčišće a za predsjednika izabrali Marka, ko­ji je ujedno bio i golman momčadi. Redovno su trenirali na »gmajni« kod Trnave, gdje su napravili vratnice. Uskoro je došlo i do prve u-takmice s ekipom Držimurca. A onda su uslijedila gostovanja u Do­njem Hraščanu, Palinovcu, Donjem Kraljevcu, pa čak i Novom Selu Roku i Buzovcu.

Te su utakmice, a posebno gostovanja, oduševile omladinu. For-• mirali su i drugu ekipu. U svemu tome je Marko uveo sistematski red.

Poslije svakog treninga i utakmice organizirao je razgovore o nogo­metu, a zatim prelazio neprimjetno na druge događaje, na ulogu om­ladine u borbi za bolji život seljaka, za savez s radnicima.

Ipak, u Sokolu je ostalo još dosta omladine. Marko je tada po­slao Pera da se i on upiše u Sokol i da viežbaiući agitira za prelaz u nogometni klub. I, zaista. Pero je u Sokolu ostao pola godine i za to vrijeme uspio predoHiti sve nreostale vriiedniie omladince, tako da je seoski vod u Turčišou izgubio veći dio članstva i pored svih nasto­janja učitelja Buculića i ostalih.

Taj je klub postao jezgra buduće skojevske organizacije, prve u Međimurju.

Marko se nije time zadovoljio. On je smatrao da treba u Turčišću osnovati organizaciju KP. I jedne večeri, nakon prethodnog dogovora s Perom Pintarom, on je donio odluku o tome. Pored njih dvojice, u tu ćeliju bili su obuhvaćeni Josip Koren i Draeutin Mislović. U jednu ruku bila je to neslužbena, na Markovu inicijativu osnovana ćelija, bez znanja viših partijskih foruma, ali je njen rad i program bio na li­niji direktiva Štefa Vlaheka i svega onoga što je Marko čuo i naučio u Zagrebu.

IX

Godina 1932. značajna je u Markovu životu još zbog nečega. Te se godine bio zagledao u Jelku, sestru svog dobrog druga, vršnjaka i imenjaka Marka Horvata, koji se rodio istog dana kao i on.

Njih dvojica su se dobro znala još iz djetinjstva. Zajedno su išli u školu, zajedno se igrali u šumi Škarje i na gmajni kod Trnave. a i kasnije su zajedno često bili kad su poodrasli. Marko je zalazio u kuću Horvatovih od malena i dobro je poznavao Jelku, ali o nioi nikada nije vodio računa, pogotovo zato što je četiri godine bila mlađa od njega. Ali kad je došao iz Zagreba, odmah ju je primijetio. Bila je to ljepuš-kasta crnVa. omanjeg rasta, vesela i razgovorljiva. I ona je njega od­mah zavoljela.

23

• * * • " * •

• "»trn. ~

Marko u vrijeme kad se sprijateljio s Jetkom Horvat

Njihovi su sastanci u početku bili rijetki. Nasuprot njegovim rani­jim sastancima s djevojkama, kojima je on nadugo pričao ozbiljne stvari, ne dajući im da dođu do riječi, na sastancima s Jelkom je ugla­vnom šutio, a ona govorila. Bio je zbunjen, jer je osjećao nešto novo. Jelka ga je očarala ljepotom i veselošću tako da se više puta sam sebi čudio, kako je nemoćan da joj odoli.

Neko mu je vrijeme ta veza mnogo smetala u njegovim političkim planovima. Sve je više vremena navečer trošio na šetnje i razgovore s Jelkom. Upravo u vrijeme, kad su poslije dnevnih poslova njegovi dru­govi bili slobodni i očekivali ga, njega nije bilo. Samo se njegov ime­njak, Jelkin brat, smješkao, jer je znao za tu vezu, koja mu je bila vrlo draga. Upravo je takva muža svojoj sestri i želio. Zato nikada nije Jelki, koja je bez majke ostala već u devetoj godini, predbacivao vezu s Mar­kom i njezino izostajanje od kuće u kasne sate. U Marka je imao pu no povjerenje.

Sastajali su se većinom u Škarju. Šetnje tom čarobnom šumom bile su mu s Jelkom nadasve drage.

24

i

Jelka Horvat, Mar­kova drugarica.

I seoski plesovi bili su mu sada mnogo privlačni ji. Nije više odlazio na te plesove samo zato da se sretne s drugim omladincima i porazgovori s njima o ozbiljnim temama, da ih predobije za svoje ideje, nego i da pleše s Jelkom.

Kao što je brzo prošlo ljeto, prošla je i Markova ljubavna zanese-nost. I on i Jelka počeli su svoju vezu sve ozbiljnije shvaćati. Naučili su se bili jedno na drugoga i počeli misliti, kako će to dugo trajati?

Marko je, siguran u sebe, znao da je našao u Jelki novog, sigurnog druga i nastavio je svoje djelovanje u selu jos većim elanom. Razvio je posebno aktivnost svoie p a r t i j e organizacije i nogometnog kluba. Imao je svaki dan sve više istomišljenika.

Protiv Markove veze s Jelkom jedini je bio njegov otac. Cim je to saznao, okomio se na sina, jednog jutra, kad su se upravo spremali da pođu na iskapanje krumpira.

— Cuo sam da se vrtiš oko Horvatove Jelke ? — počeo je otac oštro.

25

— Ne vrtim se oko nje, nego mi je dobra drugarica! — odgovori na oko mirno Marko, dok je u njemu kuhalo, kao u vulkanskom ždri­jelu.

— Kakva drugarica? To nije djevojka za tebe. Ti si sin bogata čo­vjeka, a ona? Što bi ti ona donijela za miraz?

— Ona je zaista siromašna, ali to mi nije nimalo važno. — Važno je meni, a ti ćeš raditi onako kako to ja budem htio,

jesi li razumio? — vikao je otac, sav zapjenjen, u lice Marku. — Oče — nastavi Marko još uvijek mirno — ako treba djevojku

izabrati, onda ću to učiniti jedino ja. I sada ti kažem da je to Jelka, 0 tome ne želim više govoriti, bilo to tebi pravo ili krivo.

Ovo je bilo previše za strogog oca. On je i dalje vikao, spominjući svoje bogatstvo i pravo oca da odlučuje, a Marko ga je neko vrijeme mirno slušao, a onda naglo izašao iz sobe.

Majka je bila uz Marka, ali se nije usudila to i izraziti. Kad je Marko otišao, njeno se lice nabora i ona ,reče neuobičajeno oštro:

— Zašto se miješaš u to? Pusti Marka da sam odluči. On će živje­ti sa svojom ženom, a ne mi!

— I ti si na njegovoj strani? — prošapta Kovač piskutljivo, pod-rugujući se, a zatim sjedne. A onda udari šakom o stol da je kruh ot-skočio i doda:

— Ili će biti onako kako ja hoću, ili će iz moje kuće! Marko je otišao Jelki i ispričao joj sukob s ocem. — Vidiš da ja nisam za tebe — skromno ga je počela uvjeravati

djevojka, želeći na taj način saznati što on o tome misli. — Važno je što ja kažem. A ja tebe volim i u tome me nitko neće

spriječiti, a najmanje zato što si siromašna. Tako je utvrđena ljubav dvoje mladih, čime je počeo novi penou

sukoba s ocem. Prkosno Markovo srce, kad je u pitanju bila nepravda, nije se da­

lo slomiti očevim prijetnjama, pogotovo kad mu je počeo predbacivati i politiku.

Otac je saznao sve o Markovoj djelatnosti, o njegovim političkim stavovima, o odlučnosti da se suprotstavi svakome tko će njegu i nje s;ove pristalice ometati u izvođenju Dlanova, često ga je napadao rije­čima, ali bez rezultata. Njegove klerikalne smicalice o svijetu i ouno-sima ljudi Mairko je vješto i lako izvrgavao ruglu, što bi oca dovodilo do bjesnila.

Kad bi takva jedna diskusija bila pri kraju, a pobjeda, razumljivo, na Markovoj strani, otac bi se pokušao rehabilitirati svojom starom postavkom:

— Ti. Marko, imaš od čega živjeti. Ti ćeš naslijediti moje gospodar­stvo. Ti si bogat. Pa zar je tebi potrebno da se boriš za druge, za ne­kakve Štimce, Lepene i druge seoske bokce, koji uopće neće da se ba­ve politikom?

Na taj »argument« Marko se samo nasmiješio i onda ocu počeo tu­mačiti o borbi radnika i seljaka, o njihovu jedinstvu, o komunizmu. Međutim, čim bi spomenuo riječ komunizam, stari bi prekidao disku­siju i prekriživši se izašao iz sobe, mrmljajući:

— I to je moj sin . . .

26

X Zimi na selu ima najmanje posla i najviše dosade. Snijeg i hlad­

noća zakoče svaku aktivnost i učine selo zakopanim, na oko beživot­nim. Marko je znao iskoristiti zimsko ljenčarenje svojih vršnjaka, oku­pljajući ih sad u jednoj, sad u drugoj kući, upoznavajući ih svojim jednostavnim, seljačkim govorom, ali ipak argumentiranim rečenica ma, gotovo o svemu što je naučio u Zagrebu. Mnogo je puta upra/o Jelkina kuća bila mjesto gdje su se rojili omladinci, do prije dva, tri mjeseca zaneseni nogometom i utakmicama u svim obližnjim selima. Ti razgovori prelazili su u sistematski rad, u zanimljivo učenje za da gih zimskih večeri, na sijelima, protkanim plesovima i flertovanjcm.

Te je zime Jelka, a još više brat joj, počela misliti na svoju buduć­nost s Markom. Već je godina dana što se sastaju na očigled sviju, us prkos protivljenja Markova oca. Kako će to dugo trajati?

Jelka je počela sanjati o vjenčanju u bijeloj haljini, s vijencem oko glave, kako ide k oltaru s Markom. Nije se, ipak, usudila da mu to i povjeri. Vidjela je i sama da prilike još nisu povoljne da bi go­vorili o vjenčanju i očekivala je da će se Marko konačno izmiriti s ocem. S druge strane, on se sve više zanimao političkim radom. Pričao joj je kako su drugovi na njegovoj strani, kako vode i oni prave rato ve protiv svojih staromodnih, bogobojaznih roditelja.

Čim je prošla zima, Marko joj je jednog dana rekao da mora u Zagreb. Osjećao je potrebu da opet vidi stare drugove, da s njima po-razgovori i upozna ih sa svojom aktivnošću. Nije se dugo zadržao. Mnogo ga je razloga vuklo kući.

Otac je bio nemoćan da ga zadrži, ali se nije protivio da se opet vrati, jer mu je trebalo radne snage.

A Marko se vratio ponovno naoružan novim mislima, vijestima iz Sovjetskog Saveza, iz sindikalnog pokreta, s punim koferom novih knjiga.

Bile su mu već 24 godine. Njegovi su se vršnjaci već bili oženili i imali su djecu. I na^njega su neki počeli gledati podozrivo, nagađaju­ći sad ovo, sad ono. Stariji su mislili da mu je Jelka tek za zabavu, a zenit će se s drugom, bogatijom, što je potvrđivao i njegov otac. Mla­đi, gledajući ih svakodnevno kako se slažu i poštuju, čekali su samo da ih pozove u svatove, a što se to oteže, uzrok je očevo protivljenje.

Jelkin brat je bio uznemiren, a Jelka često zamišljena, kad je bila sama. Jednom ju je brat našao zaplakanu.

Odmah je pogodio o čemu se radi. — Ti sigurno misliš na one babe u selu koje govore da te Marko

ne želi oženiti, jer si siromašna. Ne vjeruj im! — pokušao je brat utje­šiti sestru, a da sam nije mnogo vjerovao u uspjeh.

— Ja vjerujem samo njemu — odgovorila je tiho. — Ipak bi trebalo govoriti s njim i pitati ga, što kani. — Teško mi je, mislit će da želim bogata muža. Otac mu na to ne

bi pristao. Ćuo si, valjda, što priča po selu o meni. Brat je zabrinuto gledao sestru. — Ja ću govoriti s njim! — reče odlučno. — Nemoj. Ako treba, bolje je da to ja učinim.

27

Tako je i bilo. Jelka je te večeri, kad su se sastali na starom mje­stu u Skarju, počela zaobilazno govoriti o njihovu vjenčanju. Marke je to odmah razumio.

— Znam ja, Jelko, što tebe tišti. Ljudi govore o meni i o tebi, pa j c vjenčanju. I ja bih to rado, kao i ti, ali moj otac ne bi pristao. Gdje ćemo živjeti, Ja ništa nemam, kao ni ti. Treba se malo strpiti. Obe-ćajem ti i zaklinjem se da ću se, ako se ikada budem, jedino s tobom vjenčati.

Jelka ga je razumjela, kao i njen brat, kad mu je ona ispričala što su (razgovarali. Markove riječi, da će samo nju oženiti, bile su melem na njenu ranu bojazni i nestrpljenja, ali kratkotrajan.

Došla je i 1934. godina. Prilike se nimalo nisu promijenile. Promijenila se samo jedna stvar. Jelka je jednog dana osjetila da

je zatrudnjela. Bio je to udarac kakvom se nije nadala ni u snu. Ali i jedna nada.

U stvari, od te velike nesreće koja joj je zaprijetila, najednom ioj je sinula nada da će to Marka ponukati da razmisli o vjenčanju. Bio je vruć majski dan kad mu je predložila da odu na crveni kamen. Nije joj mogao odbiti želju, tim više što ga je to mjesto uvijek privlačilo.

Ponijeli su nešto jela i pribor za ribolov. Ta strast mladih dana nije ga ostavljala. Ugodan dan s Jelkom na Dravi, u zelenilu, unaprijed sa ie veselio kad su prolazili kroz Držimurec, Palovec, Malu Suboticu i izbili na Podbrest. Još malo pa su kod crvenog kamena. Jelka je po­čela već skretati razgovor na svoju veliku nepriliku.

— Kad bi se oženili, Marko, onda ne bi mogli odlaziti na crveni kamen, ni na Muru!

— Zašto ne. To su mi draga mjesta i nisu daleko. — Pa kad bi bili oženjeni, imali bi djece, ne bi imali toliko vreme­

na kao sada..." — počela je Jelka šaputati, sustežući plač. — Nemoj o tome, Jelko, tako govoriti. Kako ti je to sada palo na

pamet? Požurimo da stignemo još prije podne. I požurili su. Jelka je utihnula i naumila da mu svakako kaže čim

stignu na Dravu. Rekla mu je bez sustezanja, čudeći se samoj sebi, koliko je naje­

dnom hrabra. Bio je iznenađen, zatečen, osupnut. Neko ju je vrijeme gledao svojim kao ugljen crnim očima, kao da će je hipnotizirati.

— Možda si se prevarila? — Nisam. Sigurna sam. Najednom mu se lice razvedrilo. Počeo se smijuljiti, a zatim je po-

vikao veselo: — Pa to je divno! Imat ćemo dijete. Bit ćemo cijela obitelj. I Jelka se smijala. Nije očekivala da će mu to biti toliko drago. Odmah je pomislila da je, vjerojatno, odlučio da se njome oženi. — A što će reći tvoj otac? — Što je njega briga za to. Ja sam svoj i slobodan čovjek pa mogu

imati i dijete. On ionako ne dozvoljava da se ženimo, pa i ne treba. Zar je to uopće važno?

— Ti ne misliš, valjda, da ću dijete roditi nevjenčana? — sva je zgranuta, sa stravičnim izrazom lica, očekivala Jelka odgovor.

28

— Zašto bi se morali vjenčati? Zar misliš da je ono Što pop u Đurđu blagoslovi tako važno? Meni nije, ako je mom ocu i onim drugi­ma u selu, koji drugo ne znaju nego nedjeljom odlaziti u crkvu i lizati oltare. Da odem i ja tamo i poklonim se pred župnikom, to bi značilo predati se, izdati sve one ideale o kojima toliko govorim, za koje se borim zajedno s drugovima. Ja se poniziti pred njim neću. Doći će vrijeme kad se popovska riječ neće više priznavati. Važno je da te ja priznajem mojom ženom. I moji drugovi. Imam ih ovdje u Međimurju, a imam ih i u Zagrebu, u Varaždinu i drugdje. Svi te oni priznaju mojom drugaricom...

Pao je u vatru, vikao je kao na govornici, kao pred stotinama ljudi, zanesen, opsjednut, vjerovatno, saznanjem da ima obitelj, da će imati dijete.

A Jelka je plakala. Ona nije razumjela njegove riječi, ni dokaze. Ona je znala samo jedno, da će roditi vanbračno dijete. I mislila je, tiho plačući, da je to najveća nesreća za nju, siromašnu seosku djevojku. Što će joj reći brat? A što ljudi u Turčišću, u susjednim selima?

Marko ju je tješio i hrabrio: — Ne boj se, Jelko, ja ću uvijek biti uz tebe. Ne trebaš se plašiti

što će tko reći . . . Izlet na crveni kamen bio je pokvaren. Marko je sve poduzimao,

da je utješi i umiri. Iako su sjedili na obali, ona nije vidjela brze virove matice, kako reflektiraju zelenilo dravskih šuma, ni osjetila čar majskog podnevnog sunca, ni čula kako je Marko doziva da izvuku poveliku štuku, koja se bila uhvatila na postavljeni mamac. Prisilno se smiješila, ali u srcu ju je žario čemerni ubod noža, koji je krvario suzama i prijetnjama budućnosti.

Tek pred večer se smirila. Povjerovala je njegovim logičnim uvjera­vanjima. Pa, razumljivo, zar da pogne glavu pred župnikom koji ga je svakom prilikom napadao i proglašavao čak i u crkvi komunistom. Da mu sad dođe i zamoli ga da ih vjenča? Pitanje je da li bi uopće to i prihvatio. Vjerojatno ne bi, uvjeravao ju je Marko. Pa zašto onda da ga moli? Da ode negdje drugdje s njome, u Čakovec čak? Župnik bi ih onemogućio. Svi su oni povezani. Zar mu nije poručivao da će ga stići kazna božja, da će ga satrti gnjev gospodnji? Znao je on zašto to govori — nadao se župnik da će Marko kad tad doći u crkvu, ili da se vjenča, ili da nekoga pokopa, pa će ga onda »naučiti pameti«.

Jelka je bila sigurna da je Marko neće ostaviti i smirila se, ali je razmišljala što će biti kad ostali u selu saznaju?

I to se brzo saznalo. Glas je pukao daleko, jer su Marka poznavali mnogi ljudi. Malo ih je razumjelo Markove razloge da se ne pokori župniku. Malo pomalo, počeli su se ljudi opredjeljivati. Nitko popa iz Jurja nije volio. Koliko puta je Marko bio inicijator otvorene borbe protiv njega, protiv njegovih lukna i drugih davanja, koja je udarao nemilosrdno na sirotinju u Turčišću, »za spas njihove duše«. S druge strane, kad nije uspjevao da dobije ono što je tražio, paktirao je sa žandarima i nije se ustručavao da proglasi mnoge Markove prijatelje, pa i ostale seljake komunistima, nevaljalcima, ili vražjim izrodom, što protiv Marka ipak nije poduzimao još oštrije mjere, radio je to samo zbog njegova oca, bogatog i bogobojaznog gazde, koji se još uvijek nadao da će Marko doći pameti — kako je govorio župniku.

29

Te su diskusije oko Marka i Jelke izdiferencirale selo. I, začudo, Marko je stekao nove drugove, čemu se ni sam nije nadao.

I tako je Jelkina trudnoća sve manje bila predmetom seoskog ogo­varanja. Jedan za ono vrijeme velik događaj — atentat na kralja Alek­sandra u Marseillesu, 9. X 1934. godine — potpuno je bacio u zasjenak sve seoske događaje, pa i njezinu trudnoću.

Turčišće je primilo ovaj atentat hladno, bez odavanja počasti, kakva se onda službeno tražila. Sokolaši su pravili kojekakve ceremonije, zajedno sa župnikom, a Marko i njegovi drugovi nisu smatrali potreb­nim da se previše zbog kraljeve smrti žaloste. Naprotiv.

— Niti smo ga postavili, niti željeli, niti voljeli, pa zašto da se žalo­stimo? — govorio je Marko. — On je na čelu onih koji nas ugnjetavaju i svakog dana osiromašuju toliki radni narod. Žaliti za njim mogu samo oni koje je on plaćao da nas ugnjetavaju. Treba se veseliti njegovoj smrti i poželjeti da to zadesi i njegova nasljednika kao i sve one koji mu stoje uz bok.

I veselili su se. Upravo na dan kad je kraljevo tijelo putovalo za domovinu i u cijeloj je zemlji trajala službena žalost, u Jelkinoj kući se skupilo društvance i čak zapjevalo. U zao čas! Seoski stražar je baš prolazio cestom i zaprepastio se. Brzo je ušao u kuću i zatekao ih kako pjevaju. Svi su se razbježali, ali Jelka nije dospjela.

Drugi dan je morala u Prelog, gdje je bila šest dana u zatvoru, zajedno s još nekima iz toga društva.

Nije žandarima nimalo smetalo što je žena bila trudna. U siječnju 1935. godine Jelka je rodila Vinka, crnpurastog dječačića,

vrlo nalik Marku. Otac je popustio u tvrdoglavosti da Jelka ne spada u njegovu kuću,

čim je saznao da je rodila. Mnogo je tome pridonijela i Markova majka, nagovorivši, konačno, muža, da uzme Jelku u kuću.

. *

30

U BUJICI ŠTRAJKOVA

XI Marka su u njegovu političkom nastojanju hrabrile i prilike u cije­

lom Međimurju, pa i u Zagrebu, kuda je redovito odlazio na dogovore s drugovima.

Tih godina u Međimurju počinje da izrasta sindikalni pokret. Mlada radnička klasa čakovačkih tvornica zbija tridesetih godina svoje redove i organizirano nastupa u nizu sitnih akcija. Oko radničke čitaonice u Čakovcu okupljaju se grupe radnika, posižući i za marksističkom lite­raturom, za Komunističkim manifestom, Engelsovim Antidiihringom, Lenjinovim Imperijalizmom i drugim knjigama, pored Nolitovih i Bino- . zinih izdanja i suvremene beletristike sa socijalno-društvenim proble- ' mima. Pored radnika, posebno se rado oko ove knjižnice okupljala omla- / dina Učiteljske škole, održavajući vezu i s naprednom omladinom Varaždina.

U Varaždinu se u toku 1931—1932. godine obnavlja partijska organi­zacija KP. Sekretar Mjesnog komiteta bio je tada sudski pripravnik /( Blažo Jovanović (danas predsjednik Ustavnog suda SFRJ), koji je 1934. g. premješten u Crnu Goru, pa je dužnost sekretara Mjesnog komiteta preuzeo sudac Kotarskog suda dr Josip Hrnčević (danas predsjednik Ustavnog suda SRH). U travnju 1935. godine došli su u Čakovec Anka Butorac i Stjepan Vlahek, koji su pohađali političku školu u Sovjetskom Savezu. Dok se Anka Butorac zaposlila u Čakovcu kao tekstilna radnica, Vlahek je boravio u Turčišću i razvijao široku političku djelatnost po cijelom Međimurju.

U Čakovcu je tada bilo nekoliko tekstilnih tvornica, sa 1500 radnika i radnica, pretežno iz obližnjih sela. Satnica im je bila mizerna, između jedan i dva dinara.. Prekovremeni rad se nije plaćao, a otpuštanja je bilo svaki dan. Osjećajući opasnost, kapitalisti su svakog radnika za kojeg su čuli da se bavi sindikalnim radom odmah otpustili. Sistem naganjanja u radu, maltretiranja, cijeđenja znoja do posljednje kapi, bila je svakidašnja praksa. Velik broj jeftine radne snage i nedovoljna organiziranost radnika u ono vrijeme dovodili su kapitaliste do kulmi­nacije arogantnosti. Ali ne za dugo.

31

Djelovanje Anke Butorac, Stjepana Vlaheka, Josipa Hrnčevića i dru­gih komunista u Čakovcu urodilo je uskoro prvom velikom akcijom, štrajkom u prvoj međimurskoj tkaonici Bruner, gdje je nadnica bila pala na 6 dinara.

Borba radnika čakovačkih tvornica danomice se prepričavala u Turčišću, zahvaljujući ne samo nekolicini radnika, koji su svakodnevno pješačili na posao u Čakovec, nego i sistematskoj aktivnosti Marka Ko­vača i Stjepana Vlaheka.

U to vrijeme dolazi i do osnivanja prve partijske organizacije jer je od 1935. g. pod Markovim rukovodstvom aktivno radila simpatizerska grupa KP. Formirao ju je u Turčišću Marko Kovač ljeti 1935. godine. Bila je to samo formalnost, jer je ona u stvari postojala od 1932. godine, djelujući vrlo aktivno. Ta je ćelija brojila pet članova. Bili su to, pored sekretara Marka, Josip Koren, Ivan Vlahek, Ivan Srpak i Drago Mislo-vić, sve Markovi vršnjaci i dugogodišnji drugovi. Pera Pintara nije bilo među njima zato jer je otišao u Zagreb. Isto su tako te godine uspo­stavljene ćelije u Prelogu, Donjem Kraljevcu i Kotoribi. Te je godine formiran i Kotarski komitet KP Prelog, kojeg su sačinjavali pored Marka još Ivan V'izer, Viktor Habuš, Rudi Vlahek (sekretar) i Vinko Mikec. Bili su direktno povezani sa Zagrebačkom partijskom organiza­cijom, zahvaljujući stalnim odlascima i dolascima radnika iz Donjeg Međimurja na posao, kao i čestim Markovim i Vlahekovim putovanjima u Zagreb.

Štrajk tekstilnih radnika u tvornici Bruner u Čakovcu, ljeti 1936. godine, pobudio je veliko razumjevanje među Turčišcancima. Gotovo se cijelo selo opredijelilo za štrajkaše, što se očitovalo u skupljanju hrane i novaca za štrajkaše. Pet članova Partije, pomognuti omladin­cima, pa i mnogim omladinkama, svakog su dana sakupljali hranu i nosili je u Čakovec, gdje je bila organizirana kuhinja za štrajkaše.

Jedne se večeri, kad su radnici stigli kući, pročulo da štrajkolomci prijete da osvoje tvornicu, razbiju štrajk i upropaste sve dotadašnje napore ne samo čakovačkih radnika nego i svih onih koji su ih poma­gali. Marko je odmah sazvao sastanak ćelije, u štaglju svoga oca.

U polumraku Marko je ostalu četvoricu upoznao s najnovijim sta­njem u Čakovcu i akcijom »štrajkbrehera«.

— Mi ne možemo ostati mirni i čekati kako će se to završiti. Mo­ramo i mi pridonijeti odvijanju događaja. Predlažem da organiziramo grupu i odmah odemo u Čakovec da pomognemo drugovima u njihovoj borbi.

Prijedlog je odmah bio prihvaćen. Iste je večeri 12 mladića iz Tur-čišća krenulo pješke u Čakovec. U selu su, naime, tada bila svega tri, četiri bicikla. Oni su 16 km do Čakovca prošli za manje od tri sata i odmah ušli u tvornicu, jer su poznavali dobro neke od štrajkaških vođa. I, zaista, jedna grupa štrajkolomaca, ustvari, plaćenika vlasnika, nastojala se uvući u tvornicu Bruner i otvoriti vrata ostalim izdajnici­ma. Uz pomoć grupe iz Turčišća, štrajkbreheri su bili brzo rastjerani i mir je bio uspostavljen. Tvrde seljačke i radničke šake udružene su udarale kao maljem po izdajničkim glavama.

Kasno u noći, ili, bolje rečeno, rano ujutro, Markova ekipa vratila se kući umorna ali puna dojmova o dobro izvršenom zadatku i radnič-ko-seljačkom jedinstvu, potvrđenom na djelu.

32

Grupa skojevaca iz Turčišća 1936., g., Markovi omladinci, koji bi za njega skočili i u vodu i u vatru: Stjepan Požgaj, Mato Patafta, Đu­ro Pintar, h/lijo Patafta, Antun Pintar, Đuro Krčmar, Alojz Mesarek, Stjepan Barat, Drago Kontrec i Vida Lepen.

Poslije šest tjedana štrajk je pobjedonosno završio. Time nije je­njao i rad organizacije KP u Turčišću. Trebalo je organizirati i sakup­ljanje pomoći štrajkašima u Zagrebu. Najviše se sakupljao grah, kojeg su pružni radnici Gabro Mislović, Tomo Pintar i Filip Patafta nosili vlakom svakog ponedjeljka u Zagreb.

I kada su stupili u štrajk radnici tvornice »Tivar« u Varaždinu, komunisti u Turčišću su razvili najveću aktivnost za pomoć štrajka­šima. Čitavo vrijeme štrajka sakupljali su pomoć u hrani i novcu. Hranu su u vrećama otpremali na željezničku stanicu u Donjem Kra­ljevcu, otkuda su je kao komadnu robu slali štrajkaškom odboru u Varaždin. Akcijom sakupljanja pomoći neposredno je rukovodio Marko Kovač.

Štrajkovi se nastavljaju u Čakovcu. Iste godine štrajkaju postolar-ski pomoćnici, koji energično istupaju i nakon šest tjedana slave pobjedu. Zatim dolazi do štrajka u tvornici Neumann, pa u »Vajdi«. Slijedeće godine su 14 dana štrajkali košarački radnici, boreći se za skraćenje radnog vremena od 10 sati i za bolje plaće. Vrlo je uspješno završila i tarifna akcija u tekstilnoj tvornici braće Graner, potpisiva­njem kolektivnog ugovora, bez štrajka, jer su vlasnici ove najveće čako-vačke tvornice uvidjeli dotadašnje velike uspjehe udruženih radnika i njihove organizacije, pa su radije potpisali ugovor i prihvatili uslove radničkih vođa.

33

Bilo je to doba kad su za Markove ideale mnogi znali u Turćišću, pa i mnogo dalje od njegova sela. Manifestacije, kao što su prvomajske parole, vješanje crvenih zastava na neko visoko drvo kraj Trnave, ili na borove u Domašincu, ili rad na prikupljanju »crvene pomoći«, koja se kretala u prosjeku od 100 dinara dnevno — bile su uobičajene i od ljudi prihvaćene akcije. Partijska organizacija u Turćišću se proširuje na 11 ljudi, a još veći broj omladinaca računao se u skojevce. Turčišćan-ci znaju i prilike u svijetu. Kad je izbila španjolska revolucija, komu­nisti Turčišća su donijeli odluku da pošalju u borbu na strani repu­blikanaca devet drugova, ali se do španije uspio probiti samo Stjepan Mezga iz Domašinca.

XII Prošla je burna 1936. godina, godina štrajkova, smjelih akcija,

agitacije, zadobijanja velikog broja pristalica u Turćišću i okolnim selima.

Pored partijske organizacije u to vrijeme postojala je snažna orga­nizacija SKOJ-a i još veći broj simpatizera na koje se oslanjala partij­ska organizacija i SKOJ.

Broj komunista je porastao u Donjem Međimurju. Riječ komunizam nije više zastrašujuća, povezana s vragom i paklom, kako je govorio župnik u Jurju u Trnju, niti su se ljudi zgražali, kad bi netko pokazao na prolaznika komunistu. Naprotiv, govorili su sasvim druga­čije, onako kako ih je Marko učio:

— Kad bu došel taj komunizam, da bu malo bole živeti? — pitali su ga stariji, a on se smješkao, tumačeći im:

— To je još daleko, daleko, ali počeli smo ići naprijed! Zimi 1937. godine održan je sastanak Kotarskog komiteta KP Prelog.

Među ostalim, trebalo je na terenu proučiti »Uskrsnu pisanicu«, kamufli­rani referat Georgi Dimitrova sa VII kongresa Komunističke internacio-nale. U sveopćem zanosu zaboravljena je opreznost. Žandari su otkrili aktivnost komunista. Stjepan Malek je povjerio jednome od članova ko­miteta taj referat, a kad su toga člana uhvatili žandari, došlo je do pro­vale sastanka u Prelogu.

Bilo je to u veljači. Marko je vozio kolima svatove s vjenčanja, kad su iznenada došli žandari i uhapsili ga. Odmah su mu vezali ruke i ko­lima ga vozili po selu. Kad su prolazili blizu njegove kuće, zatražio je da vidi sina. Jelka je izašla iz kuće sa sinom, plačući i ridajući, a on je po­ljubio dijete, ne dospjevši da nešto kaže i Jelki, jer su žandari nemilo­srdno ošinuli konje.

Zajedno s njim su bili uhapšeni Stjepan Malek, Ivan Vizer, Rudolf Vlahek i Franjo Frančić iz Preloga te Antun Balent i Vinko Mikec iz Donjeg Kraljevca i otjerani u Prelog. U tamošnjem kotarskom zatvoru podvrgnuti su grubom mučenju. Prebili su i Marka, ali on nije odao nikoga, ni iznio bilokakve podatke. To se vidi i po tome što iz Turčišća nitko nije osim njega bio uhapšen, a upravo je u ovom selu bilo najviše komunista.

Jelka je već nakon nekoliko dana otišla u Prelog i tamo našla sestru Rude Vlaheka, pa su zajedno ušle u zatvor. Slučajno nikoga nije bilo u predsoblju — žandar je valjda u taj čas izašao. One su neko vrijeme če-

34

kale, pa kad nitko nije dolazio, približile su se vratima jedne sobe. Kroz pukotinu su čule glasove: bili su to glasovi Marka i njegovih dru­gova. Javile su se. Marko je tada kroz ključanicu rekao Jelki:

— Vratit ću se kad se bude kukuruz brao! A Jelka mu je javila još jednu žalosnu vijest, da je trudna.. . Iz Preloga su ih otpremili u Varaždin, gdje su trebali čekati suđenje

pred Okružnim sudom. Zatvoreni i nadzirani, često maltretirani, ovi su komunisti i dalje održali vjeru u skoro oslobođenje i nastavak svoga djelovanja. Mjeseci su im ipak vrlo lagano prolazili. Sedam mjeseci u pritvoru jedva su izdržali, tim teže što nisu znali za događaje u Međi­murju, niti slutili svoju sudbinu. Vlastodršcima, kojima se ljuljalo pri­jestolje, nije se moglo vjerovati.

Jednog jutra, kad su zatvorenici po običaju šetali dvorištem bez ijedne riječi, pristupi Marku jedan stražar i prišapnu mu:

— Kovač, imaš curičku! Mrako ga nije shvatio, jer je mislio da mu se, valjda, ruga. Kad se

drugi put približio stražaru, upitno ga je pogledao, a ovaj mu je još jednom šapnuo:

— Imaš curičku, žena ti je rodila. Oči su mu se zasvijetlile. Već ima dvoje djece! Otkuda to stražar

zna? Saznao je i to. Neki mesar iz Turčišća donio je vijest i proturio je u zatvor.

Okružni sud ih je osudio na kazne zatvora od sedam mjeseci do tri godine. Najviše je dobio Rudi Vlanek, tri godine, a većina ostalih, zajedno s Markom, puštena je odmah kući.

Kod kuće je Marka dočekala Jelka sa dvoje djece, s dvogodišnjim Vinkom i netom rođenom Marijom (14. VIII 1937.). Veselju nije bilo kraja.

— Sad imam cijelu obitelj! — rekao je Marko, a majka mu se ra­splakala, misleći vjerovatno na to kako bi bilo lijepo da je oženjen Jelkom.

Nije dugo bio kod kuće. Uskoro je dobio poziv za vojsku i otišao da odsluži rok od 18 mjeseci.

Jelka je za nekoliko mjeseci otišla za njim, ali samo do Beograda. Tamo se zaposlila kod neke obitelji i čekala da završi vojni rok. Jednom je došao k njoj u Beograd na kratak dopust.

Negdje u proljeće 1939. godine Marko se vratio kući. Mnogo se štošta izmijenilo u selu. Sjeme koje je bio posijao niklo

je i bujno se razvilo. Partijska organizacija se znatno proširila i ojačala. t' Turčišću je tada bilo opasno živjeti. Sva pažnja žandara iz općine De-kanovec bila je usredotočena na ovo malo, siromašno i ozloglašeno ko; munističko selo. Zvali su ga crvenim selom. Svakog su dana patrolirali žandari, nastojeći uhvatiti i najbezazleniju riječ mještana, da bi ih pre­slušavali i maltretirali.

Protiv tih svakodnevnih nedaća Marko je našao lijek. Sve je, naime, ovisilo o seoskom starješini, koji je bio prva vlast, doušnik žandarski. Trebalo je proturiti svog čovjeka za starješinu pa će se lakše disati.

Na sastanku u k'.ihinji Feliksa Jančeca Marko je iznio svoj plan kako će preuzeti vlast:

35

— Moramo nastojati da izaberu nekoga od naših — govorio je Marko.

— Ali koga? Znaju oni koji su naši, pa upravo nikoga od naših neće l>tjeti za starješinu — zabrinjavao se Jartčec.

— Treba forsirati Ivana Lepena. Mlad je, jak i nije se dosada isticao u politici, a naš je. Siguran sam, da će raditi sve što od njega zatražimo.

Svi su se složili s prijedlogom. I tako je proturen Lepen za starješi i'U i izabran u općini Dekanovec. Bio je starješina tri godine, uštedjevši mnogima zatvor ili batine.

Lepen je često vršio pretres u selu, po nalogu iz općine. S jednim ili dva žandara pošao bi osumnjičenome i pretresao mu cijelu kuću. Ako je bio komunista, onda ga je obavijestio ranije o pretresu, da sakrije kom promitirajuće materijale. ' Jednog je dana Lepen došao k Marku s dva žandara. Nije ga dospio obavijestiti, jer su žandari iznenada stigli i zatražili da odmah pođu.

. Nisu ništa pronašli, jer je sav materijal Marko imao u štaglju, pa su f mu, ljutiti, htjeli podvaliti neku marksističku knjigu, koju su sobom

donijeli, da bi tako našli razlog za hapšenje. Starješina Lepen je to pri-mjetio i odupro se podvali te su žandari, konačno, otišli neobavljena posla.

U partijskoj organizaciji Turčlšća bio je član i Martin Puštek, uči­telj iz Domašinca. Kod njega su često održavali sastanke, na koje je do

llazio i dr Josip Hrnčević. Jednom je bio u Turčišću na sastanku i Karlo JMrazović. U Čakovcu je jedne večeri držao predavanje Božidar Adžija, a Marko je pješke iz Turčišća otišao da ga čuje.

Kratko vrijeme poslije povratka s odsluženja vojnog roka. Marko je bio izabran u Okružni komitet KP, čiji je član bio sve do svog hapšenja 1942. godine. Taj mu je izbor nametnuo još veće zadatke i odgovornost, pa je sve više vremena morao posvećivati isključivo partijskom radu i zadacima te je često puta morao napuštati rad na imanju svoga oca, što je dovodilo do još žešćih sporova među njima.

Markova aktivnost poslije dolaska iz zatvora znatno se povećala, ali i opreznost. Dok ranije nije mario hoće li ga netko čuti što govori, sada je slobodno iznosio svoje misli samo u odabranom društvu. Vratio se i Pero Pintar iz Zagreba i donio mnoge novosti. Povremeno je na­vi aćao i Stjepan Vlahek i pričao što je vidio u Sovjetskom Savezu. Mar­kov otac i dalje je bio na strani manjine u Turčišću, koja je bila protiv politike, a posebno komunističke. Sin mu je i dalje ostajao pobjednik u duelima o tome što će biti i što je za koga bolje, ali je stari ipak kao gazda u svojoj kući držao Marka, njegovu nevjenčanu ženu i dvoje djece iz praktičnih razloga i računice, jer je imao dva dobra, besplatna radni­ka. A majka, dobra i tiha žena, često je bacala vodu u oganj što su ga u kući svojim temperamentnim dvobojima stvarali otac i sin.

U selu je postajalo sve opasnije. Svi zu znali za crveno selo, i u Ča­kovcu, i u ostalom Međimurju, ali i u Zagrebu. Znalo se da najvažniju riječ vodi Marko. Došlo je vrijeme kad se on sigurnije osjećao u drugim mjestima nego u vlastitoj kući i pored toga što je unaprjied znao za go tovo svaku akciju žandara.

Napetost je rasla naročito zato što su se 1938. godine održavali iz­bori. Komunistička partija je surađivala s lijevim krilom Hrvatske se­ljačke stranke i zajedno s njom izašla na izbore. U Turčišću su Marko

36

i ostali drugovi htjeli postaviti listu Stranke radnog naroda, ali je vlast to zabranila. Međutim, za vrijeme skupštinskih izbora, a osobito 1939. godine, KP nastoji osnovati što više odbora Stranke radnog naroda. Taj je zadatak uspješno provela u Turčišću partijska ćelija. Već na izborima 1940. godine ova je stranka izašla sa svojom listom na kojoj su većinom > bili komunisti. ,

Ratni vihor koji je divljao nad Evropom, donosio je i u Mađimurje * slravu, a komunisti su bili oni koji su svakom prilikom, pogotovo na če- / stim zborovima vladajućih partija, uzimali riječ i tumačili da se treba ' pripremiti na velike nevolje. Njihov je broj porastao. U Međimurju je prije početka rata djelovalo 12 partijskih organizacija sa 77 članova.

Pred sam rat u Turčišće dolazi Josip Kras, član Centralnog komi­teta KPH. On je tada na sastanku partijske organizacije govorio o ne­ophodnosti sakupljanja oružja i municije, jer borba tek dolazi. . . Kras je sastavio i letak u ime CK u kome se govorilo o predstojećoj njemač­koj agresiji i pozivalo narod da se pripremi za otpor. Taj je letak u Čakovcu umnožio Martin Puštek i razdijelio ga, a članovi partijske or­ganizacije u Turčišću dobili su zadatak da s njegovim sadržajem upo­znaju sve simpatizerske grupe u okolnim selima kao i ostale ljude,

37

MEĐIMURJE U BORBI

XIII Ono što su komunisti očekivali — dogodilo se 6. travnja 1941. godine.

Tada su rano ujutro i Čakovec napali njemački avioni. Već drugi dan " poslije toga nije u Međimurju bilo nijednog vojnika kraljevske vojske. Zapovjednik manjih njemačkih snaga, koje su stigle u Međimurje, pro­glasio je ovaj kraj njemačkim okupacionim područjem, koje se pri­paja novoosnovanoj državi NDH. Odmah je u Čakovcu formiran ustaški stožer, ali on je djelovao samo osam dana, do 16. travnja, kada je jedan mađarski puk prešao Muru, nakon druge deputacije čakovačkih mađaro­na, koja je otišla u Mađarsku i zatražila da se Međimurje priključi Mađarskoj. Tako počinje mađarska okupacija, jedna od najcrnijih stranica u historiji Međimurja.

Oduvijek je Mađarska svojatala Međimurje, opravdavajući to svo­jim historijskim pravom. Po njihovoj teoriji, Hrvatska je jedna od ze- • malja »krune sv. Stjepana«, a Jadransko more — mađarsko. Posebno su / pravo mađarski revizionisti polagali na Međimurje kraj svega toga što . u Međimurju i nije bilo mađarske manjine, osim nekoliko porodica što , su tu ostale iza prvog svjetskog rata i jedne grupe domaćin mađarona.

Već 1937. g. u Čakovcu je osnovano društvo »Mađarska kulturna zajednica«, sa zadatkom da radi na ostvarenju revizionističkih zahtjeva u pogledu Međimurja. Na čelu mu je bio Oto Pečornik, mađaron, vje­ran pomagač mađarskih fašista, koji je kriv za mnoga zvjerstva u Me­đimurju.

Cim je mađarska vojska prešla Muru, vlast je preuzela »Mađar elet part«, dok se dotadašnja »kulturna zajednica« ukida, a svi njeni članovi na čelu s Pečornikom, prelaze u MEP. Upravo ova je partija bila glavni izvršilac mađarizacije Međimurja, a to znači i masovnog hapšenja, stri­jeljanja, mučenja i zlostavljanja rodoljuba u Međimurju, a prije svega komunista. Trebalo je ovaj kraj učiniti dijelom mađarskog teritorija, a stanovništvo milom ili silom pomađariti.

Još je jedna deputacija mađarona otišla u Mađarsku i kod samog predsjednika vlade dra Bardošija dobila suglasnost da poradi na dalj­njem pripajanju ovog kraja »kruni sv. Stjepana«, ali pod uslovom da

39

prikupi potpise stanovništva, da bi se s takvom peticijom opravdala akcija mađarske vlade pred svjetskom javnošću. I Pečornik se odmah po povratku delegacije dao na posao.

Sve to nije ni izdaleka išlo glatko, kako su mađaroni priželjkivali. Međimurje nije u toj sveopćoj gužvi, izazvanoj fašističkom najezdom, ostalo bez svoje političke snage. Već jaka organizacija KP usmjerila je svoje snage prije svega da pojača otpor naroda protiv aktivnosti ma­đarskih fašista, pripremajući konačni obračun.

Partijska organizacija u Međimurju ostala je u prvim danima oku­pacije bez veze sa Okružnim komitetom KP u Varaždinu, ali je uskoro Rade Končar poslao u Čakovec Stjepana Hajdarevića i Stanka Zorma-na, instruktore Okružnog komiteta KP Varaždin, da porade na jača­nju organizacije. Već koncem travnja 1941. g. održan je u Gornjem Pu-stakovcu sastanak nekih članova KP, a zatim, za mjesec dana, sastanak šireg kruga članova KP u Zelenboru, da bi se 29. lipnja na istom mjestu sastalo tridesetak najboljih komunista Međimurja, među kojima Haj-darević, Zorman, Ivan Lovrec, Josip Horvat Zdelar, Ivan Horvat, Martin Puštek, Mirko Vurušić, Ivan Petrić, Josip Bajkovec, Miško Šarić i drugi, a također i Marko Kovač. Razmotrena je situacija u svijetu jer je Hitler napao Sovjetski Savez, a zatim su se komunisti upoznali s prvo­majskim proglasom CK, koji je stigao i u Međimurje. Zaključeno je da se pristupi sakupljanju oružja i municije, kao i pripremama za oru­žani otpor protiv okupatora, najprije pisanjem komunističkih parola i širenjem propagandnog materijala, a zatim sabotažama i diverzijama.

Sličan je sastanak održan u šumi Škarje u Turčišću, za članove Parti­je Donjeg Međimurja, kojeg je organizirao Marko.

Ubrzo su se osjetili prvi rezultati djelovanja partijskih organizacija u Međimurju. Međutim, već 5. srpnja uhapšena je grupa omladinaca ra­di pisanja parola, a 14. srpnja 1941. godine većina komunista Međimurja, 30 komunista i skojevaca, od 81 uhapšenog rodoljuba. Naravno da je rad partijske organizacije time paraliziran. Većina ih je bila osuđena na

. procesu u Peći. I u Turčišću je došlo do hapšenja. Među ostalim, uhapšeni su uči­

telj Martin Puštek i Ivan Srpak, koji je prema Markovu traženju postao mjesto njega sekretar partijske organizacije. Marko nije bio uhapšen, jer je bio kod brata u Zagrebu, a Pero Pintar je bio otišao u Fehervar, rekavši ženi da ide raditi na gradnji željezničke pruge negdje u Mađar­skoj.

Poslije tog masovnog hapšenja komunista ponovno je veza s Okruž­nim komitetom bila prekinuta. Mnoge stvari u novonastaloj situaciji po­stale su nejasne. Zato je partijska organizacija odlučila da Marka Ko­vača pošalje u Zagreb, da uspostavi vezu, što je on i učinio.

XIV U to je vrijeme u Međimurje prebjeglo nekoliko komunista iz Za-

gieba pred ustaškim i njemačkim terorom i hapšenjem. Među njima je bio i Mato Lacković, član Rajonskog komiteta KP u Zagrebu. On se vra­tio u Turčišće, gdje je uspio renomeom istaknutog komuniste zadobiti povjerenje jednog dijela članova KP. Lackov.ć je propovjedao, podrža­van od svojih istomišljenika, kako još nije vrijeme za podizanje ustan-

40

ka, da su to luđačke i samoubilačke ideje, propast za svakoga tko u to­me sudjeluje.

Lacković je našao pristalice, najprije među onima koji su se vratili iz Zagreba, ali i u redovima komunista u Turčišću. Stvorila su se dva tabora Markov i Lackovičev.

Dobro upoznat s linijom KPJ na podizanju ustanka. Marko se svom žestinom bacio na raskrinkavanje ove grupe oportunista i dezertera u najodsudnijim trenucima. Veze s Okružnim komitetom KP Varaždin i Centralnim komitetom KPH nije bilo, pa ni direktiva za rad.

Zima je prošla u diskusijama i dokazivanjima, tko ima pravo, uz vječnu bojazan od mađarskih doušnika. Jedan od njih je bio Ivan Ce-merika, mađarski seoski starješina.

— Ne može se ovako dalje' — požalio se Marko Peru Pintaru. — Ja znam da ljudi meni vjeruju, ali i Lacković ima pristalica.

— Zavedeni su. Njegov autoritet ih je zaslijepio. — Nešto ćemo morati poduzeti. Da je sad Vlahek ovdje, bilo bi nam

lakše. Štef Vlahek nije više bio živ. On je pog'nuo u ustaškom logoru. I

drugi su bili likvidiram, ili daleko od Međimurja. A da zlo bude još veće — mnogi su bili zavedeni, slijepi. Ne bi im trebalo mnogo zamjeriti. Malo ih se u ono vrijeme, 1941. g., znalo pravilno orijentirati. Kasnije su mnogi od njih progledali, našli sebe i postali čak istaknuti borci NOP-a, pa i poginuli u NOB-u, kao na primjer Mijo Božić »Heg«.

Moralo se, zaista, nešto poduzeti. Partijska organizacija u Turčišću je zaključila da uputi Marka u '

Zagreb, da uspostavi vezu. Tada je postojala samo veza s partijskim ru- '. kovodstvom u Sloveniji, otkuda su stizala direk'dvna pisma i okružnice, ali je Lackovićeva grupa negirala ova uputstva i govorila da su to falsi­fikati. Vezu Međimurja sa Slovenijom su održavali Slovenci, sada narod­ni heroji Štefan Kovač i Vinko Megla.

Na putu za Zagreb Marko se najprije prebacio kod Donje Dubrave preko Drave i otišao bratu Blažu u Borovljans. nedaleko Koprivnice, a zatim nastavio put prema Zagrebu, gdje mu je bio drugi brat Tomaš. Pero ga je uputio na Matu Kvakana, člana Rajonskog komiteta KP Za­greb, a ovaj mu je dao »javku« za Okružni komitet KP u Varaždinu. Tako je opet uspostavljena veza s Okružnim komitetom i s Centralnim komitetom KPH.

Nekoliko dana iza Markova povratka, jedne večeri, došao je u Tur- ! ćišće Karlo Mrazovic, u ime Centralnog komiteta KPH. Poznavao je iz ', Zagreba Peru Pintara, pa se najprije njemu obratio. Zakazan je sastanak još iste večeri. Prisustvovalo mu je osam ljudi: Mrazovic, Marko, Pero, ,' Luka Lepen, Drago Mislović, Joža Koren, Rok Špiljak i Stjepan Patafta. ' Raspravljalo se o podijeljenosti mišljenja u organizaciji KP Turčišće, ' o potrebi da se zauzme jedinstven stav, a taj je — da treba raditi na dizanju ustanka u Međimurju.

Svi su se složili, no, kasnije su neki radili i govorili d rugač i je . . . Nije bilo lako živjeti i djelovati u ono vrijeme u Međimurju, ali

pravi borci i komunisti nisu ustuknuli pred opasnošću. »Drugovi, smjelo u boj! Stavite se na čelo narodnooslobodilačke

borbe, prednjačite svojim borbenim primjerom svagdje i na svakom

41

mjestu, prezirite opasnost i smrt, dokažite da ste najvrijedniji i naj­bolji sinovi svog potlačenog naroda, dokažite da ste dostojni časnog imena komuniste«. — Tako je završavala okružnica CK KPH br. 3. koja je kolala u ono vrijeme Međimurjem.

Ta je okružnica ponovo oživjela rad komunista. Počeli su djelovati i narodnooslobodilački odbori, a među ostalima u Turčišću, Domašincu, Palinovcu, Jurju, Pustakovcu, Draškovcu i štrigovi.

I' Onda je došlo do drugog velikog hapšenja komunista, 27. siječnja 1942. godine. Partijska organizacija u Međimurju je ponovo izgubila (najbolje članove, oko 50 komunista, koji su uhapšeni i osuđeni u Som-Ibathelju na kazne od 10 mjeseci do doživotne robije. 1 Među njima su bili Marko Kovač i Pero Pintar.

XV Snijeg je bio visok te zime, a siječanj studen i vjetrovit. Marko

je malo dolazio toga mjeseca u Turčišće, ali kad bi došao, potajno bi se uvlačio na sjenik nekog poznatog. U noći 27. siječnja 1942. godine došao je Marko iz Buzovca, s dogovora s Miškom Šarićem (na kojeg ga je uputio Karlo Mrazović), da bi slijedećeg dana navečer prišli formiranju Kotarskog komiteta KP Prelog, nakon čega bi se osnovao i Kotarski komitet Čakovec. Ovaj put je otišao spavati u kuću svoga oca.

• Oko 3 sata po noći banuli su iznenada žandari u selo i zajedno s mađarskom vojskom opkolili kuće poznatih komunista. Uhapšeni su

, Marko, Pero, Mislović, Koren, Luka Lepen, Stjepan Štimec, Rok Špiljak, Stjepan Patafta i Rafo Jalšovec iz Turčišća.

Uz najgore pogrde vezali su ih u lance. Pintar je pokušao u Turčišću pobjeći, trčeći svezanih ruku kroz selo, no bio je brzo savladan. Svi su se našli kod Ćemerike, mađarskog seoskog starješine. Uslijedila je pre­metačina u kućama uhapšenih. A zatim su ih potjerali kao stoku pješke do Gardinovca. Tu je došao kamion i utovario ih. Uskoro su stali pred čakovačkim starim gradom, najvećim mučilištem u Međi­murju, gdje metode mađarskih fašista nimalo nisu zaostajale za meto­dama španjolske inkvizicije.

,' Tri je mjeseca potrajala tortura u starom gradu. Marka su teretili uhapšeni iz Cehovca i Preloga za politički rad i da je imao pisaću ma-

l šinu i ciklostil. On nije priznao ni jednog slova. To je mučitelje razbije-" smio. Udarali su ga nemilosrdno. Slomili su mu i vilicu. Tri puta je

liječnik dolazio k njemu, a to se događalo samo onda kad je zaista netko bio u teškom stanju. Razapinjali su ga na klupi, da su mu kosti

i pucale, udarali pendrecima po tabanima, palili ga strujom. Uzalud. Optužba je bila tačna, jer su na ciklostilu štampali letke, pa i na ma­

đarskom jeziku, za mađarsku vojsku, pozivajući narod u Međimurju da se bore protiv okupatora. Tu je optužbu, međutim, trebalo dokazati.

I drugi su podnijeli teške muke. Nakon tri mjeseca istrage otpre­mili su ih u Sombathelj, gdje su bili sedam mjeseci. Na suđenju je ukupno izrečena kazna međimurskim rodoljubima iznosila 187 godina

J robije. Marko i Pero dobili su po dvije godine, a izdržali su 19 mjeseci. U istražnom zatvoru u Sombathelju Marko je bio u sobi s još sed­

moricom. To su bili Pero Pintar, Vinko Kos iz Preloga, Kustić i Andrija Pigac iz Cirkovljana, Slavko Kupee iz Cehovca, advokat Singer iz Pre-

42

loga, Dragutin Blagus iz Jurja u Trnju, a kasnije su došli još Mijo Tizaj i Josip Zadravec iz Jurja u Trnju.

Hrana je bila slaba, ali nije bilo torture kao u Čakovcu. Dolazili su im u posjet rođaci i poznati. Marka je često posjećivala Jelka i brat mu Tonček. Nisu dozvoljavali da im nose hranu, ali su im tu i tamo proturili masti i šećera. Bili su slabi i izmrcvareni tako da su se jedva uspinjali stepenicama na prvi kat ovoga poznatog zatvora županije Žale. Marko je jedva imao 52 kg, Pintar 47, a Rudi Vlahek, koji je prije hap­šenja težio 85, imao je Sombathelju samo 57 kg.

Mnogi su mislili da se više nikada neće vratiti kući. Marko ih je hrabrio. Njegov optimizam nije izgubio na snazi. Govorio im je da je pobjeda SSSR-a sigurna i da treba izdržati, pa će se sve dobro svršiti.

Poslije istrage, njih je šezdeset došlo pred vojni sud. A zatim su otpremljeni u Ungvar (Užhorod), na krajnjoj istočnoj strani Mađarske. Tu su Marko i Pero Pintar izdržali još devet mjeseci zatvora.

Hrana je u novom zatvoru bila nešto bolja, kao i opći uslovi zatvo­renika. Njihovi čuvari, Slovaci, mrzili su Mađare, pa su im zatočeni Hrvati, valjda, bili simpatični. U tome je zatvoru bilo oko 700 zatvore­nika. Oni su radili u mnogobrojnim radionicama, čim se saznalo da je Pintar zidar, odmah su ga zaposlili na krečenju soba. Marko je spretno iskoristio poboljšano stanje i uspostavio veze sa zatočenim Rusima, Če­sima i drugima, uvjeravajući ih da dolazi sloboda. Formirao je, štoviše, i partijsku organizaciju u kojoj su bili, pored njega i Pera, još Josip Zadravec, Mijo Tizaj i Andrija Pigac, nastavljajući njen početak rada b Sombathelja. Sekretar je bio Marko.

Sprijateljili su se sa stražarom Slavkom Bučogom, Slovakom. Kad su jednog dana bili na poljskim radovima, začuo je Marko da

Bučog pjevuši poznatu rusku pjesmu »Ej uhnjem«, o lađarima na Volgi. To mu je bilo čudno, ali je očito bio znak da Bučog ima simpatija za Ruse.

Marko je prihvatio pjevušenje, a Bučog ga je iznenađen pogledao. — Što ti to pjevaš? Znaš li da ne smiješ pjevati? — strogo ga je

opomenuo stražar. — Ponavljam ono isto što i ti, rusku pjesmu. Našu slavensku! —

smjelo odgovori Marko. Razgovor se nastavio. Stražar je Marku priznao kako mrzi Mađare

i sve ostale fašiste. Od toga su dana preko Bučoga Marko i njegovi dru­govi mnogo štošta uradili da olakšaju svoje zatočeništvo.

Naklonjen im je bio i upravitelj zatvora Joža Bukovski, također Slo-vak.Upraviteljevu je ocu Pintar isklesao nadgrobni spomenik, pa je ste­kao naklonost Bukovskog.

Rusija je blizu Ungvara, a u Rusiji je bilo partizana, iza leđa Hi-tlerovih trupa. Marko je zato stvorio plan da pobjegnu iz zatvora u Karpate i nađu partizane. Plan je bio skovan u detalje. Pridružio bi im se i stražar Bučog, koji je svakome trebao osigurati civilno odijelo, a također su s njima naumili poći i neki zatvorenici Rusi i Česi.

Upravo u to vrijeme, ljeti 1943. g., došao je u Ungvar Pintarov brat Drago i saopćio im da će biti pušteni kući. To se stvarno i dogodilo, zahvaljujući upravniku zatvora Bukovskom, koji im je dao odlične pre­poruke. Tri dana nakon što je Drago Pintar otputovao. Oni su dobili rješenja da se puštaju kući, a krajem srpnja su se vratili u Međimurje.

43

XVI

Čim se Marko, s još desetak ostalih, vratio iz Ungvara, ponovno je živnuo politički rad u Turčišcu i cijelom Međimurju. Bilo je opet po­trebno da se uspostavi veza sa Zagrebom. To je ovaj put učinio Pero Pintar preko svog rođaka Tome Lepena u Zagrebu, koji je poslao svog sinčića bratu u Turčišće. S druge strane. Marko je uspostavio vezu sa Čakovcem i tamošnjim komunistima, preko Miška Šarića. Uskoro je došlo do veze s Vinkom Neđeralom, članom Okružnog komiteta KP Va­raždin i s Franjom Frančićem u Prelogu. Krajem kolovoza, kao rezultat te akcije, bilo je prebacivanje devet ljudi iz Međimurja na Kalnik. To prvo veće prebacivanje preko Drave izvršeno je kod Otoka. Pintar ih je odveo do Drave, gdje ih je prihvatio Frančić, a kuriri su ih dočekali u Hrženici.

Prebacivanje boraca preko Drave za Kalnik bio je važan zadatak partijskih organizacija Međimurja. Iako je pošumljene obale Drave bilo teško kontrolirati, ipak su mađarski fašisti često s dosta uspjeha one­mogućavali ovu aktivnost. Postavljali su na sumnjivim mjestima čak i

Marko kao kalnički partizan.

44

električnu žicu, u koju su se mnogi partizani smrtonosno zapleli. Pa ipak je broj boraca iz Međimurja, koji su prelazili na Kalnik, rastao iz dana u dan. Samo je preko Marka i Pintara prebačeno u partizane veliki broj boraca. Na osnovu toga je u listopadu 1943. godine u Ribnja­ku, na Kalniku, formirana u okviru Kalničkog odreda Međimurska četa. Ona je prebačena u Međimurje s određenim zadacima, koje je s velikim uspjehom izvršila.

Krajem 1943. godine u Varaždinskim Toplicama dolazi do osnivanja • 01, ružnog narodnooslobodiJačkog odbora Varaždin. Osnivačkoj konferen- , čiji prisustvovali su iz Međimurja Tomo Višnjić, Josip Horvat Zdelar, < Marko Kovač, kojeg ilegalnim imenom zovu »Šnajder«, Pero Pintar i još ' neki. Tom prilikom je u Izvršni odbor Okružnog NOO-a izabran Tomo Višnjić. Delegati su se u Ludbregu javno bra l i , što je bio dokaz snage pokreta.

Marko se sve rjeđe zadržava u Turčišću. Mađari ga posvuda traže, t On vrši političke poslove po cijelom Međimurju i na Kalniku, a po- ( sebno u ivanečkom kotaru. Marko je kooptiran u Okružni komitet KP Varaždin, a formirao je Kotarski komitet KP Prelog, na čelu sa sekreta­rom Perom Pintarom. Ustanički duh se razvija, a broj boraca raste. »

Kući je navraćao uglavnom samo onda kad je imao kakav specijalni zadatak, ili kad se poželio djece, Jelke ili majke, koja je za njega strepila i nježno ga voljela. Začudo, njegove veze s ocem su se sasvim promije­nile. Prestala su neugodna obračunavanja, očeve prijetnje su se pretvo­rile u blage prijekore, a Markovim riječima je otac počeo sve više odo­bravati. Lako je bilo Marku, kao i ostalima, protumačiti ovaj preokret starog, prilično škrtog, kapitalističkom logikom orijentiranog seoskog bogatuna. On se sastojao u tome što je stari Kovač osjetio i na svojoj koži, na svojem imanju, proždrljive okupatorske ruke. Vrlo često su mađarski vojnici i žandari dolazili u njegovo dvorište i uzimali što im je trebalo, od jaja do stoke, a da starog nisu ni pitali. Na njegove pro­teste jedva su se obazirali, a kad bi pretjerao, jednostavno su ga utišali zaprijetivši mu smrću. Stari se bojao smrti i mučenja za koje je dosta siušao od Marka i njegovih drugova. U sebi je iskonskom snagom mrzio porobljivače, shvativši da je Marko imao pravo prije mnogo godina i da se on, otac, ogriješio o njegovu borbu.

Ipak, kad bi mu nezasitni okupatorski vojnici odnijeli i posljednje biašće, u svojoj srdžbi, koja je graničila s ludošću, i Marka je okrivlja­vao za sve to, pa čak i najmanjeg sina Tončeka, što je sasvim prihvatio Markova ideje.

— Da nije tebe i tvoje organizacije, mene bi poštedjeli! — prekora-vao bi Marka, ako se slučajno tada našao u kući, ili bi majci još žešćim riječima prebacivao Markovu komunističku djelatnost.

— Poštedjeli bi te samo da nemaš ništa. Onome tko nema ni kuće, ni polja, ni hambara, nemaju što oduzeti, ali takve proglašavaju komu­nistima i tjeraju u zatvor. Vidiš, dakle, da ti ja nisam ništa kriv. Krivi su oni. I jedno ti preostaje da se i ti uključiš u borbu zajedno s nama. Treba zmiji glavu zgnječiti pa neće gristi!

Marko je, govoreći to, povisio ton, stisnuo šake, a oči su mu se za-krijesile. Otac ga je gledao i razmišljao pri tome. I sam je vidio da je tako. Primjera je u Turčišću bilo mnogo .

45

— Imaš pravo, Marko. Njima je svejedno s kim imaju posla. To su razbojnici. Doći će i oni pred pravdu božju! — tiho bi govorio ubjeđeni siarac.

— Ne pred božju pravdu, nego pred našu! — nasmiješio bi se Mar­ko. — Mi ćemo im suditi. Potopit ćemo ih u Muri i Dravi kao miševe. Taj je čas blizu!

Ipak, Marko nije rado s ocem dugo razgovarao, niti ga je — kad bi se navraćao s kakve akcije u Turčišće — ljubio onako nježno, kao majku i ostale. Višegodišnje žučljive diskusije s njime nisu se mogle lako prebroditi. Otac mu je bio stian. Marko ga je, doduše, potpuno shvaćao. Zar je tipični predstavnik buržujske klase, koji je cijeli svoj život temeljio na iskorištavanju drugih i bogaćenje smatrao najvažnijim, životnim zadatkom, mogao drugačije reagirati, pogotovo kad je i po prirodi bio malo osoran, uvučen u se, samouvjeren i nadmen? U stvari, nikad mu to nije ni zamjerao. Uživljavajući se da je u njegovoj i koži, Marko je čak ocu opraštao i ispade protiv svoje komunističke djelatno­sti, kako je otac govorio, ne shvaćajući nikada, zašto se Marko, sin jed­nog gazde, upušta u takve poslove, braneći interese najsiromašnijih.

Ipak ga je i volio, jer se otac P ° može otpisati, kao da nikad nije postojao. Pogotovo sada kad je njegova kuća postala prolazni dom mno­gih partizana, kurira, izbjeglica i svih onih koje birov Čemerika i ma­đarski žandari nisu smjeli vidjeti, sastajalište mnogih rodoljuba, mje­sto partijskih sastanaka, partizanska kuhinja u kojoj je majka pripre­mala izvrsna jela, vadeći meso odnekuda, kad su svi mislili da ga Više nema.

Volio ga je po prilici onako kako se voli zimsko sunce, koje ne grije, ali sjaji nadom da će jednog dana ozariti.

46

SMRT KOD CRVENOG KAMENA

XVII Visoki su kukuruzi obećavali bogatu berbu te, 1944. godine, jer su

im povoljne kiše i lijepo vrijeme pogodovali. Svi su se tome radovali, kako se samo mogu radovati ljudi bez dovoljno hrane. Ali su se i bojali, jer su do berbe preostala dva cijela mjeseca, često opterećena i sušom, i ledom.

U lipanjskoj noći, obavijeni tajanstvenošću ponoći i svjetlucavim plaštem krijesnica, Marko i Drago Pintar su stigli s Kalnika i najprije pogledali svoj bunker u škarju. Šuljali su se kao zvijeri, kroz grmlje pazeći da ih ne oda puknuta grančica, očekujući da su Mađari otkrili njihovo skrovište i sad ih čekaju.

Približivši se na dvadesetak metara, promatrali su povišeni humak između dvaju bukvinih debla, obrastao šipražjem, a zatim su čekali više od pola sata. Mađari nisu, izgleda, još ništa otkrili. Nisu ni mogli. Svi oni koji su znali za bunker, a njih nije bilo mnogo, bili su provjereni i odani Partiji. Mađari se nisu usudili u ovu malu šumu kraj Trnave, bojeći se zasjede i možda postavljenih mina, a nisu ni vjerovali da bi tako blizu sela netko mogao iskopati bunker i u njemu se sakrivati.

U tom su podzemnom prostoru mnogo puta Marko, Pero i drugi spavali, a Jelka im je kuhala. Ipak, trebalo je računati da je netko pro­dro u to skrovište, pa mu je oprezno trebalo prići. Zato su mu se pri­vukli na nekoliko metara, a tada Marko podigne busenje. Bilo je ona­ko kako su sve ostavili prije nekoliko tjedana. Spremili su revolvere za pojas i uvukli se u jamu, zatim vješto zatvorili ulaz i kamuflirali ga travom.

I u bunkeru je bilo sve u najboljem redu. Odteretili su se ruksaka s propagandnim materijalom, posakrivali ga na određena mjesta i od­lučili da posjete selo i svoje drage.

Marko zatim nagne svijeću nad svoj ručni sat, poklon sekretara Okružnog komiteta KP Varaždin Stjepana Ivica, i reče:

— Prošla je ponoć, Drago. Ja bih otišao da vidim djecu. Naći ćemo se za jedan sat pred bunkerom.

47

Nakon toga su se izvukli i istim putem pošli kroz šumu, a onda visokim kukuruzom došli pred samo Jelkino dvorište, koja se opet vra­tila svojoj kući, zajedno s djecom. Prišuljavši se tiho Jelkinom prozoru, Marko je dugo zavirivao unutra. I tu su ga mogli čekati žandari. Onda je nekoliko puta pokucao ugovorenim znakom. Ona se odmah pojavila na prozoru, šapnuvši da može ući, dok je Drago otišao.

Nije ostao dugo u kući. Natovario je torbu raženim kruhom i sa dvije svinjske lopatice, koje je Jelka spremila za njega.

— Htio bih vidjeti Mariju! — prošapne Marko, kad je zakopčavao opasač s oružjem, uzimajući njemački Smajser, kojeg je u jednoj borbi u ivanečkom kotaru oduzeo prostrijeljenom njemačkom oficiru.

Kćerka mu je bila kod njegovih. Baka se nije mogla odvojiti od nje, što je Jelki bilo drago, jer je imala dosta brige oko Vinca, a Mariju je svakog dana vidjela, boraveći u Markovoj kući od jutra do mraka. Otišla je od njih iz više razloga, a jedan od najvažnijih bio je da je u njenoj kući pristup Marku bio mnogo lakši.

Jelka se na Markovu želju brzo obukla i pošla s njim. Samo da pas ne bi zalajao! Marko nije htio da ga otac čuje, jer bi ga mogao štošta rjilati, pa bi se razgovor oduljio, a njemu se žurilo. Jelka je psa dobro poznavala i pošla je k njemu čim su otvorili vrata od dvorišta.

— Što da kažem, zašto sam došao? — šapne Jelki na uho kad su ulazili u kuću, koja, začudo, nikada naje bila zaključana i pored svih očevih predrasuda.

— Reći ću majci, da sam došla po mlijeko Vincu, jer je bolestan! Tako je i učinila. Kad se majka razbudila. Jelka joj tiho šapne: — Markec je tu! — Zar je umro? — zgrozi se majka, još uvijek sanjiva. — Ne, on je došao da vas vidi! Marko je stajao iza vratiju i kad vidje da se otac ne miče, uđe na

prstima. Snažno zagrli majku, koja je tiho ridala od radosti. — Bi li se pokazao japi? — upita majku, želeći vruće da i oca po­

ljubi. Nije odmah odgovorila, a onda procijedi kroz zube: — Ne, bolje je da spava. Mogao bi tko doći. Još jedan poljubac maloj Mariji, zagrljaj majci, tužan pogled ocu

i sobi u kojoj se rodio, a onda tiho zatvori vrata iza sebe i Jelke. S Jelkom se rastao pred njenom kućom. Kad ju je na rastanku po­

ljubio, prošapće nekim čudnim, tužnim glasom, kojeg će Jelka pamtiti cijelog života:

— Marija je tako malena. Vine je porastao, ali i njemu treba još mnogo njege. Kad bih mogao s njima živjeti! Ako te opet budu hapsili, nemoj priznati da si u zadnje vrijeme živjela samnom. Reci da ne nosiš ni moje ime. To će vas spasiti.

Crne slutnje su se nadvile nad dvoje progonjenih. Jelka je plakala i snažno držala Marka za kaput. On joj se blago otrgne i pokaza na silu­etu Draga Pintara, koja se jedva primjećivala iza plota.

— Moram ići, vrijeme je. Najprije idemo u bunker, a onda na Kalnik.

48

I na to se izgubi u mraku, neprivučen izduženim rukama Jelkinim i njenim suzama, ali i sam žalostan kao za nijednog rastanka, kojih je bilo sijaset u zadnje dvije, tri godine.

Bio je to zadnji rastanak... XVIII

Okružni komitet KP Varaždin bio je odlučio na sastanku u Apatov-cu da se Marko odmah vrati u Međimurje i organizira formiranje zajed­ničkog komiteta KP Čakovec—Prelog. Dodijeljena su mu četiri druga. To su bili Tomo Višnjić, iz Preloga, član Okružnog narodnooslobodilač-kod odbora Varaždin, Alojz Matoš, iz Kotoribe, član Centralnog komiteta USAOJ-a, Mijo Smolek, iz Palinovca, član Okružnog komiteta SKOJ-a i sekretar Kotarskog komiteta SKOJ-a Prelog i Nikola Šegota, organi­zacioni sekretar Okružnog komiteta SKOJ-a.

Okrutni komitet KP Varaždin 1943. godine: Josip Tucman, Tomo Janušić, Tomo Blažić, Marko Kovač, Stjepan Ivić, Stjepan Puklek i Vinko Neđeral.

Čudnovata je sudbina ove slike. Snimak je napravio jedan od te­renaca u nekom kalničkom selu. Nosio je film, da ga negdje razvije u Varaždinu, ili Luđbregu, ali je bio zarobljen od Nijemaca. Nijemci su mu našli film, razvili ga i stavili slike u povjerljivu arhivu! Na slici se vide strijelice: to su znakovi da su Nijemci nagađali, tko je tko od partizana.

Poslije oslobođenja slika je nađena u njemačkoj arhivi, pa su je tek tada mogli vidjeti prvi put oni koji su se slikali.

49

Istoga dana, 13. lipnja popodne pošli su s Kalnika i Josip šlibar i Mato Lončarić.

Cijelu je noć padala kiša koja im je mnogo smetala u napredovanju. Pred zoru su stigli na jedan dravski rukav nasuprot Prelogu i Oporovcu. Trebalo ga je pregaziti i na otoku potražiti sakriveni čamac, a zatim na slijedećem otoku, pokrivenom visokim drvećem i gustim grmljem, pro­boraviti dan, da bi se slijedeće noći prebacili preko glavnog toka Drave i prešli u Međimurje.

Nažalost, voda je uslijed kiše nabujala i rukav se nije mogao prega­ziti. Počelo je svanjivati, pa je trebalo požuriti. Marko je naredio da pođu obalom nizvodno i pokušaju naći čamac.

{ Uzalud. Čamac nisu našli ni kod mlina, gdje je obično bio privezan. U traženju je proteklo dosta vremena i potpuno se razdanilo. Kiša je

prestala. Videći da ne može preći Dravu, Josip Šlibar je odlučio da se vrati

na Kalnik, jer je bio prije kratkog vremena ranjen u koljeno, pa se pri hodu služio štapom.

U traženju čamca, najednom netko iz Markove grupe zavikne: — Banda! Zaista, na jednoj okuci, jedva stotinjak metara od njih, kretala se

kolona ustaša. Odmah su opazili partizane i počeli pucati. Partizani su uzvratili jednakom mjerom, ali su brzo prestali i stali se povlačiti, jer su bili na čistom prostoru.

Šlibar i Lončarić već su se bili povukli i sakrili, predviđajući, da će se Marko i ostali prebaciti na otok i izgubiti se u žbunju.

Ustaše su se, međutim, razvili u streljački lanac. — Na obalu rukava! Plivaj na otok! — naredi Marko. U tren oka partizani su preplivali rukavac, a zatim potrčali malim

otočićem do otvorene Drave. Cilj im je bio prepliyati rijeku i dokopati se suprotnog, pošumljenog otoka. Tu bi se mogli sakriti.

Na otok su prenijeli oružje i dva ruksaka propagandnog materijala, namijenjenog Međimurju. Ustaše su već stigli na obalu i pucali, iako nisu vidjeli partizane, dok su se na otvorenoj Dravi čuli mađarski mo­torni čamci. Partizani su upali u pripremljenu klopku, jer se, valjda, doznalo, da se na tome mjestu prebacuju u Međimurje.

Nije im preostalo drugo nego preplivati glavni otok Drave, i to što brže. Neki su se odmah svukli, a zatim su ruksake s materijalom, odi­jela i oružje posakrivali u grmlju. Omladinci Smolek i šegota prvi su bili u vodi. Kovač se nije svukao, ni ostavio oružje. Imao je čizme na nogama, koje u brzini, valjda, nije dospio izuti. Zato ga je voda zanosila i polagano je napredovao.

Mala kolona plivača pomicala se nizvodno brzom Dravom i postala ine tom za ustaške strijelce. Meci su frcali oko njihovih glava, ali nisu pogađali.

Svi su sretno preplivali Dravu i posakrivali se na otoku. Bez oružja, izmoreni ranijim putovanjem i plivanjem, partizanima

nije preostalo ništa drugo nego da se sakriju i sačekaju, a ako budu pronađeni, da se uhvate u koštac s fašistima.

Uskoro su i ustaše zajedno s Mađarima prešli na otok i u streljač­kom lancu, gusto poredani, kao u lovu na zečeve i fazane, nekoliko puta su polako pregazili cijeli otok, pucajući na svaki pokret lišća ili

' granja. Kovač je u toj pucnjavi bio teško ranjen. To je bila velika nesreća

• za cijelu grupu. Nije mogao ni hodati, ali nije pokazivao da ga što boli.

50

Drugovi su ga prihvatili i htjeli ponijeti. U tome ih je spriječila straho­vita udružena paljba ustaša i mađarskih žandara.

Marko je izdao posljednje naredbe. Pošto su u vodi ostali bez oruž­ja, bilo je najbolje da se posakriju na sve strane i tako se možda spasu. To su i učinili.

Smolek i Šegota su ostali sakriveni u vodi, provirujući u šašu samo ustima i nosom, a Višnjić i Matoš su također nestali u nabujalom žele-/ nilu otoka. I Marko se sakrio. Njegovo je mjesto bilo dobro izabrano) a drugovi su ga prekrili granjem. U gust^šu trnja očekivao je da prođe kolona neprijatelja. Bio je tako dobro sakriven da su ga mogli otkriti samo ako netko stane na njega.

Nesrećom, izgleda, da se upravo to dogodilo. Smrtno ranjenog Mar­ka su pronašli u besvijesnom stanju. Njihovo je veselje bilo tako veliko i bezdušno da su ga prorešetali mitraljezima iz blizine. U svom nemoć­nom bijesu, krvnicima i nije preostalo ništa drugo. Kad su se naužih kivi, ostavili su mrtvo tijelo i pošli u potjeru za ostalima. Nisu pronašli nikoga, a podvečer su obustavili traženje.

Tako su se svi spasili osim Marka i Višnjića, koji je vjerojatno nastradao negdje blizu vode te ga je ona nakon toga odnijela, jer mu tijelo nije nikad pronađeno.

Šegota se vratio, promrzao i gol, na Kalnik, da ispriča o Markovoj junačkoj smrti, koju je vidio iz prikrajka, sakriven u vodi. Spasili su se toga puta i Matoš i Smolek.

Međutim, nitko osim Šegote vise nije živ. Matoš je umro u logoru Dachau, nakon što je bio uhvaćen malo kasnije kod Donje Dubrave, a Smolek je poslije mjesec i pol dana od Markove pogibije, 9. VIII, na­stradao od mađarskih žandara u Palinovcu.

Kad je Šegota došao na Kalnik, odmah je otišao u Okružni komitet i ispričao o kobnom događaju. Svi su bili potreseni viješću, jer je Mar ko bio nesamo dobar rukovodilac, dugogodišnji revolucionar i član O-kružnog komiteta, nego i nadasve omiljen, svima simpatičan, druželju­biv i prisan.

Mnogima su došle suze na oči kad su to čuli. A pogotovo su se svi u Okružnom komitetu zabrinuli za najmlađeg Markova brata Tončeka, partizana, kako će reagirati kad čuje tužnu vijest. Franjo Culjak je do­bio zadatak da ga obavijesti, a Stjepan Puklek je preuzeo na sebe da provede istragu oko Markove i Višnjićeve pogibije.

Tonček, je, međutim, saznao već ranije za Markovu smrt. Kad je došao u Okružni komitet, Culjak mu se obratio sa suzama u očima:

— Tonček, Tonček, Markeca smo izgubili! — Sve znam! — odgovori Tonček tužno. Markovo tijelo je pokopao Filip Žardin, čuvar šuma mjesne zajed­

nice Dubovica. On je bio suradnik NOP-a, pa je nekoliko puta primio k sebi u kuću Marka i druge partizane, koji su na tom području prelazili Dravu. Marka nije znao po imenu.Sjeća ga se dobro kad je četrnaest dana prije pogibije došao k njemu s Tomom Višnjićem. Imao je crne jahaće hlače, čizme i torbu za spise.

Nekoliko dana nakon Markove pogibije, Žardin je bio obaviješten da se kod struge na Dravi nalazi nečije mrtvo tijelo, koje treba poko­pati. Odmah je pošao s Jakobom Bogdanovićem da to učini. Sjeli su u koritp, koje su u slučaju niske vode mogli prenijeti i zaveslali su. Nisu znali tačno mjesto gdje se nalazi leš, ali su ga, pretražujući obalu, usko­ro našli. Žardin je odmah po crnim hlačama i ostaloj odjeći prepoznao

51

onog partizana koji je k njemu zalazio. Leš je užasno bio izmrcvaren mitraljeskim rafalima iz blizine, a posebno po licu i prsima.

Utovarili su ga u korito, ali nabujala Drava nije dozvoljavala ta­kav teret te se korito moglo lako okrenuti. Zato su odustali od namjere da partizana pokopaju na kopnu, nego su to učinil' na otoku.

To je bilo četvrtog dana nakon pogibije, 20. lipnja 1944. g. Nakon nekoliko dana Žardin je pronašao obilazeći šumu, i Markovu

kožnatu torbicu. U njoj je bilo nekoliko manjih knjiga i štampani mate­rijal. Bojeći se da mu tko ne pronađe komunističku literaturu, šumar je ispraznio torbicu i posakrivao sadržinu po travi, da bi to odnio kući ko­jom drugom zgodom, ali kad se drugi put vratio, više nije bilo ničega, jer je u međuvremenu narasla voda i sve odnijela. . .

XIX Markova je smrt bila veliki udarac za cijelo Međimurje. Mnogo je

suza proliveno onih dana kad se za nju saznalo. U Turčišću gotovo nitko nije vjerovao da više nema Marka. Došli su, međutim, partizani s Kalni­ka i potvrdili kobnu vijest.

Nesretna Jelka nije nikome vjerovala. Nadala se da je Marko izmi slio svoju smrt da bi izveo neki novi manevar i zavarao neprijatelje. Ali kad je došao Pero Pintar i ispričao neke detalje o pogibiji, koje je na Kalniku doznao od Šegote, izgubila je i posljednju nadu. Ostala je na kraju sama, sa dvoje siročadi.

Bilo je komunista u Turčišću, pa i u Međimurju, koji su mislili da će bez Marka biti teško izdržati nejednaku borbu s porobljivačima. Marko je zaista mnogo značio u borbenoj historiji Međimurja, no nje­gova smrt nije umrtvila preostale snage nego ih je, naprotiv, pokrenula na daljnje podvige.

Palo je još dosta boraca za slobodu. Najveći je broj pao 18. prosin­ca 1944. u Murščaku kod Turčišća, kada je poginulo 12 partizana.

Jedna od najznačajnijih akcija bio je dolazak bataljona Kalničkog odreda u Međimurje. Dobro naoružan, sa dvije čete i 126 boraca, bata-Ijon je krenuo 27. listopada 1944. godine, predvođen Franjom Frančićem i Perom Pintarom. Stigavši u Međimurje, svuda je bio srdačno pozdrav­ljen od naroda. Bataljon je napao i likvidirao nekoliko značajnih ma­đarskih uporišta, zarobio mnoge mađarske vojnike, znatne količine oružja, odjeće i hrane, a među ostalim rastjerao mađarske posade u Murskom Središću, Peklenici, Selnici i Železnoj Gori. U Podturnu je nastalo takvo oduševljenje naroda, što je stigla narodna vojska, da je po bijelom danu održan veliki miting.

Ova uspješna akcija kalničkog bataljona snažno je djelovala na daljnje širenje NOP-a u Međimurju, na osnivanje novih narodno-oslobo-dilačkih odbora i na povećanje broja boraca koji su se prebacivali na Kalnik. To je, međutim, bio i razlog da su se udvostručile represalije okupatora prema stanovništvu.

Partijska organizacija s uspjehom i dalje rukovodi ustakom u Me­đimurju. Markov primjer često se spominje i daje mnogima poleta. Po­većan je broj boraca, ali i onih koji su značili i više od toga, koji nisu žalili ni svoj život, kad su u pitanju bili Partija i narod. To su bili Jo­sip Bajkovec, Mijo Mađar Baranašić, Mijo Bartolić, Josip Bogdan, Pero Drk, Franjo Frančić, Josip Gila, Viktor Habuš, Josip Horvat Zdelar, Dra ko Kanižaj, Vinko Karlović, Ivan Knez, Josip Kostolic, Marko i Antun Kovač, Mihovil Križnik, Ivan Lovrec, Josip Mlinarec, Ivan Oreški, Ivan

52

Marija i Pero Pin-tar te Terezija Ba-ranašić iz Turčišća u Miklošu (Moslavi­na) 1944. godine.

Palatinuš, Ivan Petrić, Drago i Pero Pintar, Martin Puštek, Mijo Smo-lek, Miško Šarić, Josip Šlibar, Marko Tišlar, Mirko Vajs, Tomo Viš-njić i Petar Zelenić. Više od polovice ovih najistaknutijih komunista dalo je svoje živote u borbi.

Oslobođenje se približavalo, toliko željno očekivano u ovom najsje­vernijem dijelu Hrvatske, Nakon prethodnog sporazuma s Vrhovnim štabom NOV i POJ, jedinice južnog fronta pod komandom maršala Tolbuhina prešle su Muru 2. travnja 1945. godine. Savezničkim je­dinicama su se pridružili borci kalničkog partizanskog odreda, kao i poli­tički radnici, koji su se našli u Međimurju, a dalje od Čakovca priklju­čilo im se još 500 boraca Međimuraca. Tako je 4. travnja oslobođen Prelog, a 6. travnja Čakovec.

Veselju nije bilo kraja. Susret s oslobodilačkom vojskom bio je naj­sretniji dan svakog rodoljuba ovoga kraja u četiri godine, dan koji će svaki od njih pamtiti.

Ostvarile su se riječi Marka Kovača i drugih komunista, koji su sve to predvidjeli.

XX Oslobođenje je Jelki donijelo nove žalosti. Znala je da Marka više

nema, ali kad su se svi vraćali i bili veseli, ona je opet počela na njega misliti i na svoju djecu keja su ostala bez oca.

Vidjela je njegove crne oči, smiješak, koji mu nije silazio s lica, ču­la njegove riječi, baršunasti bas, ljubak i topao: čuvaj se Jelko, skoro će oslobođenje, bolje je da nemaš moje ime, lakše ćete se probiti i sakriti, ..

Znala je, uskoro će se sresti s njegovim posmrtnim ostacima. Tre­bat će potražiti njegov grob, iskopati mu kosti negdje na nekom

53

sprudu i prenijeti ga na seosko groblje u Jurju u Trnju. Hoće li ga naći?

Godinu dana nakon oslobođenja pošla je grupa koja se sa­stojala od liječnika, suca, braće Markove Tončeka i Tomaša i Jelke, u pratnji šumara Žardina, na Markov grob. Nakon vožnje čamcem, brzo su ga našli, zahvaljujući Žardinu. Markovo je tijelo bilo plitko poko­pano. Žardin je kopao bez napora pješčano tlo. Odmah je na površini bila lubanja, gola i bijela. Zar je to Markova? Jelka je kršila ruke i tiho plakala, a ostali su jedva suzdržavali suze. Jelka je uzela lubanju u ruke. Prepoznala je odmah Markove bijele i zdrave zube, među ko­jima su neki bih izbijeni u čakovačkom starom gradu, u žandarmerij-skoj stanici Prelog, u posljednjem okršaju na ovom otoku...

Žardin je kopao dalje. Pokazala se košulja, zelena kao trava. A zatim žuta vesta, civilni kaput i crne vojničke hlače. Oficirskih čizama Markovih — nije bilo. Krvnici su mu ih svukli i odnijeli.

Tada je Jelka skupila kosti i dugo plakala, luđački, kako to znaju činiti seoske žene.

Svima je bilo vrlo teško. U tim sekundama kad je Marko bio pri­sutan, vedar, pun elana i prisnosti, kad su ga vidjeli pred sobom, kako im govori — tužno i sablasno su se doimale te jadne prnje, pogdjekoja kost, raskopani pijesak i saznanje da ga više nema.

Tonček se najednom sagne i kao da se nečeg sjetio, digne ostatke Markovih hlača i laganim pokretom zavuče dva prsta u mali džep za sat. Zatim se okrene sav u čudu, pogleda ostale i pruži ruku, u kojoj se svjetlucao okrugli predmet.

— Nisu našli sat! To je pravo čudo — procijedi tiho kroz zube. U ruci je držao džepni sat kojeg je Marko dobio na dar od sekre­

tara Okružnog komiteta KP Varaždin Stjepana Ivica, što je s ponosom često isticao, pa su to gotovo svi prisutni dobro znali.

Posjeta grobu na dravskom sprudu bila je pri kraju. Zamotali su sve kosti u jedan papir. Žardin je opet zatrpao jamu

i poravnao je. A onda su se oprostili od šumara, koji je ostao na svojoj obali, dok su oni otplovili preko Drave, da pokopaju Marka na seoskom groblju u Jurju u Trnju.

Drava je šumila, vjerojatno kao i onog jutra prije 26 mjeseci, kad su Marko i njegovi drugovi plivali, a zatim se posakrivali na otoku.

I kad je čamac pristao uz međimursku obalu, obojenu mirisnim zelenilom vrba, bila je okrenuta zadnja stranica knjige burnog, ali plodonosnog života jednog heroja.

A na drugoj je obali šumar Žardin još uvijek mahao polaganim, ali suosjećajnim kretnjama, sve dok se došljaci nisu izgubili u zelenilu.

54

S A D R Ž A J

1. Predgovor 5

2. Djetinjstvo u Turčišću 7

3. Zagrebački dani 19

4. U bujici štrajkova 31

5. Međimurje u borbi 39

6. Smrt kod crvenog kamena 47