Homo faber u raljama neoliberalizma - Jasenko Karović

8/20/2019 Homo faber u raljama neoliberalizma - Jasenko Karović

1/34

294

Jasenko Karović

Kategorija ljudskog rada, kao pojedinačnog, svrhovitog djelovan- ja, je ona najfundamentalnija kategorija koja je na najkonkretniji načinodredila povijesni hod čovjeka kao onog subjekta koji obavlja djelat-nost tj. rad, i denirala njegovu trenutnu, savremenu društvenu situ-aciju. A savremena, aktuelna pozicija ljudskog rada, radnog čovjekakao i radnih, odnosno proizvodnih odnosa, uprkos izvjesnim svo-

jevremenim sindikalnim dobicima, na drastičan i zoran način demon-strira jedan izrazito negativan trend kojem svjedočimo još od samih

početaka industrijske revolucije. Ovaj trend je onu osnovnu jedinicurada, tj. radnika, odnosno čovjeka, sveo na lako zamjenjivi rezerv-ni dio koji se u radnom procesu bez ikakvih negativnih posljedicapo radni proces i kapital, može kompenzirati, supstituirati, istimtakvim, ali još jeftinijim dijelom. Time je rad, a i sam radnik, daklečovjek, najbrutalnije instrumentaliziran i reduciran na puko sredstvoza uvećanje prota. Tako je onaj izvorni subjekt rada, radnik, čovjek,zapravo supstituiran novim, apsolutnim subjektom. Naime, subjekt

sada postaje sam kapital, ili preciznije, savremeni korporativni kapi-tal koji je hipertrorao i hipostazirao do zastrašujućih dimenzija jed-nog planetarnog levijatana, on postaje sam sebi svrha i apsolutni gos-podar i svemoćni arbitar svjetske društvene stratikacije, hijerarhije isvake društvene mehanike i kauzalnosti.

Takva pozicija onom generičkom čovjeku ostavlja veoma suženprostor za slobodno izražavanje njegovih prirodnih potreba koje bi

mu mogle obezbijediti minimum prerogativa koji podrazumijevaju

HOMO FABER U RALJAMA NEOLIBERALIZMA


2/34

Zeničke sveske

295

slobodu. To jako aktualizira stanovišta klasičnih marksista: "U raz-vijenoj industrijskoj civilizaciji prevladava ugodna, uhodana, ra-zumna, demokratska nesloboda."1 Jedan od savremenih indikatorai manifestacija apsolutne, brutalne i sveobuhvatne uzurpacije kojuneoliberalistički korporativni kapital danas, sic et nunc , demonstrira,

jeste pojava, odnosno eskalacija, v. prekarnog rada, odnosno prek-arne klase, kako ju je Guy Stending ‘nedavno’ otkrio i popularizirao.Iako stoji činjenica da su svjetska teorija i javnost ostali osupnuti ikonsternirani pred egzaktnošću ovog otkrića kao ozbiljnog, orga-niziranog i nimalo slučajnog i sporadičnog trenda, možda ne bi bilosuvišno podsjetiti da su ovakav razvoj kapitala i njegovih perd-nih mehanizama profetski najavljivali još klasici marksizma. Bilo je,naime, sasvim blizu pameti i nije trebalo imati previše soli u glavi da

bi se domislilo da će jedan od osnovnih ciljeva kapitala biti taj da sevještački i na svaki drugi način formira, generira i beskrajno održava

jedan ogromni rezervoar radne snage koji će vlastitom, unutrašnjomkompetitivnošću do besmisla obarati vlastitu cijenu, a što će ishoditinovim unosnim ekstraprotima. Danas se ovaj mehanizam nazivaprekarijatom, a o njegovom nastanku i distinkcijama koje bi ga mogledjelimično objasniti može poslužiti podsjećanje na postavke klasičnihteoretičara političko-ekonomskih implikacija kategorije rada kao inačin na koji su se one razvijale.

Hegelova idealistička afrmacija pojma rada

Rad, kao teorijska i praktična kategorija, u Hegelovoj sistemskojkosmogoniji zauzima jedno od ključnih mjesta, i to, na način da u pot-punosti ostaje u kontekstu njegovih fundamentalnih lozofskih ori-

jentacija. Već u uvodu Fenomenologije duha , Hegel daje temeljne smjer-nice svoje epistemologije programatski najavljujući sveobuhvatno iradikalno apstrahiranje svega onog pojedinačnog, konkretnog, sup-stancijalnog i potonje strateško hipostaziranje onog neživog, općeg.Ovaj će epohalni zadatak moći ostvariti samo vrhunska znanost ko-

joj imperativna ambicija neće više biti ona etimološka "ljubav premaznanju", nego samo duboko, zbiljsko, esencijalno znanje. Ova ambi-

1 H. Marcuse u Marksistička lozoja XX vijeka , 1980., 257.


3/34

Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

296

ciozna znanost se više neće zadovoljavati malim, parcijalnim i segmen-tiranim uvidima u konkretnu stvarnost, ona se više neće "prepuštatineukroćenom vrijenju supstancije", nego će percepciju otvoriti prema

"istini kao cjelini", jer "istinito je cjelina", ono apsolutno kao posljed-nje ishodište stvari, kao ono bitno i esencijalno, koje zapravo jedinosadržava istinu.2 Na taj je način Hegel napustio podneblje supstanci-

jalnog, a za autentično carstvo koje zapravo jedino vrijedi istraživati,proglasio logiku. Zato će dosljedni istraživač Hegelove složene, aliizvanredno sistematizirane epistemologije neminovno shvatiti kakou tom sistemu i nema neke autentične, inovativne epistemologije, jer

ju je u potpunosti zamijenila logika.

Kako Kangrga u Predgovoru hrvatskog izdanja Fenomenologije duha kaže,3 Hegel je svoj epistemološki kosmos izgradio u permanentnomgenetičkom dijalogu s cjelokupnom poviješću njemačke misli tran-scendentalnog idealizma, a koji je svoj izvanredni uticaj otpočeo sKantovim revolucionarnim i inuentnim kritikama. Već njegov sljed-

benik Fichte uviđa da Kantovoj transcendentalnoj dedukciji, odnosnonjegovoj transcendentalnoj apercepciji, temeljno nedostaje sistemskeunikacije koja bi cjelokupnu složenost ovog sistema svela, simpli-cirala, reducirala i izvela iz jednog jedinog i jedinstvenog principa.Kako je svaka primisao o mogućnosti savremenog pluralizma, u todoba, naravno, bila nedohvatljiva, ove esencijalističke tendencije bi-vaju ekstrapolirane i obrazložene u istraživanju koje je Schelling 1800.god. objavio i prigodno i signikantno nazvao "Sistem transcenden-talnog idealizma", gdje je težište na terminu "sistem", kao sukusu iizrazu cjelokupnih njemačkih spekulativno-lozofskih orijentacijatog doba. Godine 1807. Hegel je ovim esencijalističkim tendencijamadao povijesnu, odnosno dijalektičku dimenziju objavivši krucijalnuraspravu Fenomenologija duha. Kako će Marx poslije reći, ta je rasprava"rodno mjesto čitavog Hegelovog sistema", jer ona zaista sadrži svapotonja spekulativna i logička pitanja i rješenja njegove buduće encik-lopedistike lozojskih znanosti. Međutim, ona istovremeno implici-

2 Hegel, Fenomenologije duha 1987., 5

3 Hegel, Ibid, 1987., XII


4/34

Zeničke sveske

297

ra i temeljne probleme koje Kangrga plastično objašnjava: "Dakako, utome ujedno leži i prva i glavna i najveća protivurječnost te misaonekoncepcije, koja želi da bude i povijesno otvorena ("revolucionarna"),i procesualna i razvojna i "pokretna", a da istodobno već unaprijedsmjera na gotovost i zaključenost sistema u posvemašnjoj metazičkojkategorijalno-pojmovnoj "pokrivenosti" i dovršenosti svega što jest."

Pored logike i lozoje prirode, lozoja duha se u Hegelo-vom sistemu pojavljuje kao ono fundamentalno područje na kojemdijalektičkom dinamikom subjektivni, objektivni i apsolutni duh uformi samosvjesne ideje realiziraju progresivne promjene u svijeturealizirajući istovremeno samu sebe i ispisujući tako svoj teleološki

sadržaj i inherentni povijesni imperativ. Nikako na ovom mjestu netreba propustiti ukazati na onaj krucijalni i izvanredni Hegelov stavkojim se sasvim suvereno približava savremenim epistemološkimstanovištima kada, tretirajući svoju logiku, ne više kao puku formal-nu logiku, nego joj pridajući povijesne, odnosno dijalektičke atribu-cije i potencije, a što mu omogućava da lozoju poima kao misaoizraženu u svom vremenu. To takođe implicira da je i "duh bitno vre-menito povijestan, i samo kao takav realan", te ovakva "dijalektička

logika ima pretenzije da u eteru čiste misli pojmovno izvede, i todijalektički, tj. historijski-stupnjevito logički, jedno iz drugoga čitavukategorijalnu "strukturu svijeta", kako prirode tako i duha u realnojdruštvenoj i svojoj vlastitoj historiji",4 a što se praktično procesuira iimplementira onom Hegelovom čuvenom trijadom. To je vjerovat-no najvažnije i najuticajnije mjesto Hegelove i hegelovske lozoje.Ovo stanovište on razvija i aplicira u svim potonjim raspravama, aposebno u Fenomenologiji duha koju sadržavaju subjektivni, objektivni

i apsolutni duh. Sadržaj subjektivnog duha jesu područja antrop-ologije i psihologije kao i najvažnije podneblje kojeg Hegel identicirasa sviješću i samosviješću koji evoluiraju u um i kojeg naziva feno-menologijom duha i koji stoji u direktnoj ovisnosti i relaciji s funkci-

jom spoznavanja. Spoznavanje, tj. duh se mogu pojaviti kao teorijskiili praktični, a onaj najviši oblik on denira kao slobodni i identičan

4 Ibid, XIII


5/34


298

je sa slobodnom voljom, koja je sama osnova i bitni problem lozojeobjektivnog duha, što će značiti da je na djelu objektiviranje duha.5 Hegel je dakle, govoreći o odnosu subjektivnog i objektivnog duha,

jednostavno konfrontirao lične, subjektivne doživljaje, stavove i im-presije kao što su sjećanja, osjećaji, strasti, fantazije, žudnje, nagoni,navike, stečene vještine, govor, jezik i onu drugu sferu koju nazivaslobodnim duhom, a koja je temelj i pretpostavka objektivnog duha,kojeg Hegel konkretizuje kao pravo, moralitet i običajnost kroz kojese stupnjevito razvija ideja per se.

Taj fundamentalni sadržaj i ultimativni preduslov objektivnogduha kojeg Hegel naziva slobodnom voljom tj. slobodom, postat

će tako ključnom i najvažnijom temom njegove lozoje koja će ga,kao takva, učiniti referentnim autorom, ne samo moderniteta, nego isavremenog doba. Zahtjev kojeg objektivni duh snažno implicira jesteonaj zahtjev za slobodnim individualitetom, tj. za slobodnim pojedin-cem koji se tek kao slobodan može integrirati i na temelju slobodnevolje participirati u slobodnom, tj. građanskom društvu, odnosno uobjektivnom duhu. Ne može postojati slobodno društvo kojeg čineneslobodni personaliteti, nemoguć je poredak v. objektivne slobode

koju bi činili neslobodni individuumi kojima bi bila uskraćena nji-hova specična posebnost i individualnost koju autentično izražavanjihova slobodna djelatnost. "Slobodna volja tako već na stupnjutog pravnog odnosa (vlasništvo kao društveni odnos osoba pomoćuugovora) postaje nešto realno samo kao predmetni odnos, kao pred-metna djelatnost, u kojoj prema Hegelu i čovjek kao slobodna voljapostaje sam sebi predmetan, tj. postaje predmetno ili opredmećenolice (historijski proces opredmećenja kao samoodjelovljenja, tj. kao

postajanja čovjeka pomoću svog rada ili proizvodnje, samodjelatnos-ti, gdje leži rodno mjesto čovjeka kao povijesnog bića)."6 Tako Hegeldolazi do kategorije djelatnosti, rada kao načina, modusa vlastitogopredmećenja, ozbiljenja, tj. postajanja čovjekom. U naporu da izađeiz carstva suptancije on armira proces obrazovanja: "Obrazovanje inaporno izvlačenje iz neposrednosti supstancijalnog života morat će

5 Ibid, XVII

6 Ibid, XX


6/34

Zeničke sveske

299

uvijek započeti time da se steknu znanja općih načela i gledišta, dase samo svojim radom tek dovine do misli o stvari uopće, da se onaništa manje podupre ili opovrgne razlozima, da se konkretno i bogatomnoštvo shvati prema određenostima, i da se ono pozna i o njemudonese ozbiljan sud."7

Dakle, u Hegelovom sistemu kategorija rada, ljudske djelatnostiuopće, podrazumijeva veoma visoku i uglednu funkciju kojom se,kroz formu obrazovanja, apstrahira ono konkretno, činjenično, sup-stancijalno, a mišlju, u svojem epohalnom pregnuću, dohvata onozbiljsko, jedino istinito, cjelovito, dakle holističko, ona stvar uopće.Ovaj ljudski rad mora biti uokviren jedinim pravim oblikom, formom

u kojoj egzistira istina, a to je znanstveni sistem. Ovaj znanstvenisistem "treba da podupre ili opovrgne razlozima" onu stvar uopće teda se "bogato mnoštvo", tj. pluralnost supstancije objasni i argumen-tira prema određenostima koje proizilaze iz nje same jer, "ozbiljnostpojma ponire u dubinu stvari". Očigledan je Hegelov fundamentalnistav o impregniranosti supstancijalne zbilje dubinskom esencijalnošćuopćeg, apsolutnog, a temeljna ljudska djelatnost, odnosno ljudski rad,

bi se trebali svoditi na puko ekstrahovanje ove suštine, odnosno na ar-

gumentiranje i dokazivanje esencijalizma kroz obrazovanje i znanost.On doslovno upućuje zahtjev da se odustane od percepcije prizemne,crvljive stvarnosti i pogled usmjeri prema zvijezdama.8

Potencijal oslobođenja od nužnosti koji počiva u radu Hegel elaborira na mnogo mjesta u svojim raspravama, a za nas ilustrativanmože biti onaj koji govori o v. prirodnom stanju: "Predstava kaoda je čovjek u nekom takozvanom prirodnom stanju, gdje bi on imao

samo takozvane jednostavne prirodne potrebe i za njihovo zado-voljavanje potrebovao sredstva kakva mu je neposredno pribavljalaslučajna priroda, da je s obzirom na potrebe živio u slobodi (još bezobzira na moment oslobađanja koje leži u radu), neistinito je mnjenje,

7 Ibid, 58 "Tom zahtjevu odgovara ono naporno nastojanje što se pokazuje gotovo kao razljućeno irazdraženo, da se ljudi istrgnu iz utonulosti u osjetilno, obično i pojedinačno i da se njihovpogled upravi gore prema zvijezdama; kao da su oni, posve zaboravivši ono božansko,

zastali na tome da se zadovoljavaju prašinom i vodom poput crva." Ibid, 7


7/34


300

jer prirodna potreba kao takva i njeno neposredno zadovoljavanje bili bi samo stanje u prirodu utonule duhovnosti, te time surovosti i nes-lobode, a sloboda leži samo u reeksiji duhovnoga u sebe, njegovurazlikovanju od prirodnoga i njegovu reeksu na prirodno." (Hegel,1989, 328.). A kako to pojedinac djeluje, radi, posreduje zbilju, odnos-no kako ozbiljuje umnu samosvijest, Hegel pojašnjava u istoimenomodjeljku Fenomenologije duha: "Čisto pojedinačno djelovanje i rad indi-viduuma odnosi se na potrebe, što ih on ima kao prirodno biće, tj. kaopostojeća pojedinačnost. Da se čak ni ove njegove najobičnije funk-cije ne upropaštavaju, nego da imaju zbiljnosti, to se dešava pomoćuopćeg medija koji ih održava, uz moć cijelog naroda. (No, u toj općojsupstanciji ima individuum ne samo oblik postojanja svog djelovanjauopće, nego isto tako svoj sadržaj; što on čini, jest opća umješnosti običaj svih. Taj je sadržaj, ukoliko se potpuno upojedinjuje, u svo-

joj zbiljnosti upleten u djelovanje svih. Rad individuuma za svojepotrebe isto je tako zadovoljenje potreba drugih kao i njegovih vlas-titih, a zadovoljenje svojih postiže on samo radom drugih." (Hegel,1987., 227-228.). Tako pojedinac izvršava opći rad kao svoj svjesnipredmet i svrhu, a oni se prožimaju tako što mu društvena zajednicadaje atribuciju važenja.

Zato Hegel u istom odjeljku konstatira kako su najmudriji lju-di stvorili uzrečicu kako se mudrost i vrlina sastoje u tome da se živi

prema običajima svog naroda. Citat tako zorno ilustrira mehanizamhegelovske implementacije kategorije ljudske djelatnosti, odnosnorada, iako istovremeno otvara upitnost gdje se zapravo nalazi onarazlika, onaj višak koji će otpočeti promjenu, inovaciju, evoluciju ilirevoluciju, odnosno onu hegelovsku dijelaktiktičku trijadu, jer ovaj

primjer djelatne interakcije sugerira apsolutnu društvenu konvencio-nalnost i inertnost, dakle, status quo. Da li "umnost" zbilje, supstancije,kojom ju je impregnirao apsolutni duh, pacizira svaku promjenu,revoluciju koju će uskoro zatražiti Marx? Očigledna je u Hegelovomkosmosu konvergentnost subjektivnog i objektivnog duha, ali u tojharmoničnoj komplementarnosti nema ni najmanjeg daška vjetrapromjene. Famozna i čuvena negacija negacije se dešava u mediju ap-solutnog duha. Nije li to znak da je svaku zbiljsku, netezičnu promjenu


8/34

Zeničke sveske

301

apsolutni duh već unaprijed onemogućio, pacizirao, odnosno da jesvaku moguću antitezu unaprijed anticipirao te da je već sadržava iimplicira? Da li je historija već napisana?

Marxova kritičko-praktička destrukcija pojma rada

Transcendentalni koncept Hegelovog sistema kojem djelatnost,ljudski rad, služi samo za potrebe hipostaziranja apsolutnog duha,odnosno supstancijalne implementacije njegove teodiceje, kodMarxa doživljava radikalnu i bespoštednu kritiku. Mnogo je mjestau Marxovoj ostavštini, koja su često citirana i kao takva postala opštamjesta, na kojima on nedvosmisleno i eksplicitno demonstrira svoj

izrazito kritički stav prema "mističkim transcendentalnim konstruk-tima", a ovdje ćemo navesti jedno posredno, ali veoma ilu-strativnosvjedočanstvo, jedan fragment iz Marxovog pisma njegovom pri-

jatelju Annenkovu, iz 1846. god., u kojem izražavajući svoje stavoveo novoj knjizi Prudhona Filozoja bijede eksplicitno govori o hegelovs-kim ezoterijama.9 Kada je riječ o teorijskom promišljanju kategorijeljudske djelatnosti, odnosno ljudskog rada, Marx eksplici-tno i direkt-no, polemičko polje iz hegelijanskih spiritualnih prostora izmješta u

konkretnu, ekonomsku zbilju pa tako Prilog kritici nacionalne ekonomije , poglavlje Nadnica , borbeno i kategorično otvara provokativnim

9 "Otvoreno ću vam priznati da knjigu općenito smatram slabom, vrlo slabom. Vi se samiu svom pismu šalite zbog "ugla njemačke lozoje", kojim se Proudhon kočoperi u tom

bezobličnom i pretencioznom djelu, ali Vi mislite, da lozofski otrov nije zarazio njegovoekonomsko izlaganje. Ja sam također daleko od toga da smatram Proudhonovu lozojuuzrokom pogrešaka njegovih ekonomskih izlaganja. G. Proudhon ne daje Vam lažnu kritikupolitičke ekonomije zbog toga, što posjeduje smiješnu lozoju, nego Vam servira smiješnu

lozoju zato što nije razumio savremeno društveno uređenje u njegovoj zalančenosti, akoupotrijebimo riječ, koju g. Proudhon pozajmljuje od Fouriera, kao mnogo što drugo. Zaštog. Proudhon govori o bogu, o sveopćem umu, o bezličnom umu čovječanstva, koji nikadane griješi, koji je oduvijek bio jednak samome sebi, o kojem je potrebno imati pravilnupredodžbu, da bi posjedovali istinu? Zašto on pribjegava slabom hegelovstvu, da bi seprikazao jakim misliocem? On nam daje ključ za rješenje zagonetke. G. Proudhon vidi uhistoriji izvjestan niz društvenih evolucija; on smatra da se u historiji ostvaruje progres; ondrži, napokon, da ljudi uzeti kao pojedinci, nisu znali, svoje vlastito kretanje, tj. da na prvipogled njihov društveni razvitak izgleda kao stvar koja je različita, posebna, nezavisna odnjihova individualnog razvitka. On ne može objasniti te činjenice, i odatle nastaje hipotezao sveopćem umu koji se ispoljava. Ništa nije lakše nego izmišljati mističke uzroke, tj. fraze

lišene zdravog razuma." (Marx-Engels, Rani radovi 1967., 433).


9/34


302

iskazom: "Nadnica se određuje neprijateljskom borbom izmeđukapitaliste i radnika. Nužno pobjeđuje kapitalist." On dalje elaborirapitanje nadnice: "Najniži i jedino neophodan iznos za nadnicu jestizdržavanje radnika za vrijeme rada, i to toliko da može prehranitisvoju porodicu i da ne izumre radnička rasa. Prema Smithu, najniža jeobična nadnica koja odgovara simple humanité , naime životinjskoj eg-zistenciji." Potom Marx otpočinje važnu elaboraciju koja će pokazatikako se čovjek, radnik, transformira u puku robu.

"Potražnja za ljudima nužno regulira proizvodnju ljudi kao isvake druge robe. Ako je ponuda mnogo veća od potražnje, onda je-dan dio radnika postaju prosjaci ili umiru od gladi. Egzistencija rad-

nika svedena je, dakle, na uvjet egzistencije svake druge robe. Radnik je postao roba i za njega je sreća ako nađe kupca. A potražnja, od kojezavisi radnikov život, zavisi od raspoloženja bogataša i kapitaliste."10

Tako se Marx spušta u središte pitanja o ljudskom radu otkrivajući jedan novi pristup utemeljen na konkretnom, supstancijalnom ma-terijalizmu. Ali on istovremeno iskazuje poštovanje prema Hegelo-vom otkriću dijalektike negativiteta kao principa koji pokreće i

proizvodi, kao principa kojim se događa ljudska djelatnost kao samo-ostvarenje čovjeka. To je proces koji obuhvata opredmećenje, ali iraspredmećenje, kao ospoljenje apsolutne ideje, ali i kao ukidanje togospoljenja. Rezultat te dijalektike jeste sam čovjek, on je produkt vlas-titog samoproizvođenja, proizvod vlastitog rada. Prema tom proiz-vodu, dakle prema samom sebi, odnosno prema svojim ospoljenimpotencijalima, dakle, prema hipostaziranoj vlastitoj suštini, tj. premaotuđenom sebi, čovjek sada otpočinje da se odnosi kao prema izvanj-

skim, tuđim predmetima. Ospoljeni čovjek tako otpočinje jednu novufazu alijenacije.

Hegel je uočio radni proces kojim se suština čovjeka ospoljuje, tj.proces kojim se čovjek samorealizira. Rad je tako u njegovom kosmo-su armiran kao suštinski, krucijalni proces kojim se čovjek realizira.Međutim, cjelokupni proces ospoljenja se dešava na logičkom polju.

10 Ibid, 196.


10/34

Zeničke sveske

303

Materijalna, supstancijalna zbilja, je u potpunosti isposredovana ide- jom, duhom, čini se da je ona samo epifenomen zbiljske ideje, apsolu-ta. Lucio Collei, italijanski marksist u svojoj obimnoj raspravi Mark-sizam i Hegel , kao samo jednom u nizu brojnih autora koji su preduzeliprogram oslobađanja Marxove misli od Hegelove baštine, ukazuje naodređenu antinomičnost koja proizilazi iz različitih Marxovih spisa.Naime, očigledno je Marxovo uvažavanje dosega Hegelove dijalek-tike, npr. u Kritici Hegelove dijalektike i lozoje uopće , dok je još 1843.god. u Kritici Hegelove lozoje državnog prava preduzeo njenu radi-kalnu kritiku.11 Ona sadržava neumoljivo pobijanje dijalektike sve dootvorene optužbe za logički misticizam i obznanjivanja njenih misti-kacija, što Marxa ipak ne spriječava da u elaboriranjima koristi njeneinstrumente, a posebno teoriju otuđenja. Gdje zapravo leži uzrok oveMarxove ambivalentnosti pokušali su odgovoriti brojni marksističkiautori. Jedan od mogućih odgovora ponudio je upravo Colleikada je, u kontekstu Marxovih pokušaja da svoju teoriju izgradi kaonauku, shvatio da nauka i teorija otuđenja koncipirana na hegelovs-koj transcedenciji jednostavno nisu spojivi. On sam kaže: "Nisam,međutim, znao kako da izađem iz ove antinomije. Della Volpe se usvojoj kritici Hegelove dijalektike zaustavio na pola puta (a i ja sanjim)". A onda se izlaz ponudio u starom, klasičnom tekstu: "U momslučaju godina koja je unela svetlost bila je 1973. Čitajući ponovo Kan-tov spis iz 1763. godine, Pokušaj uvođenja u lozoju pojma negativnihkvantiteta , otkrio sam razliku između "realnih suprotnosti" i "logičkihsuprotnosti". Logičke suprotnosti jesu kroz protivrečnost, durch dan

11 "Tumačenje Marxovog dela kao nauke raskidalo je frontalno s ovakvim stanjem stvari.

Marxova Kritika iz 1843. Hegelove lozoje državnog prava sadržavala je radikalnu kritikuHegelove dijalektike. Kritika je bila usredsređena na brkanje "subjekta" i "predikata", ilionog logičko univerzalnog, u supstanciju ili samostalni subjekt (hipostaziranje Ideje) i,nasuprot tome, na pretvaranje stvarnog subjektuma (empiričkog objekta) u ispoljavanjeideje ili "predikat svog predikata". Marx u ovom delu optužuje Hegelovu dijalektiku za"logički misticizam". I kao što smo pokazali, prvo Della Volpe, a potom i ja (videti ogled"Contraddizione dialecica e non-contraddizione" (Dijalektička protivrečnost i neprotivrečnost)u knjizi Tramonto dell’ ideologia (Sumrak ideologije). Latrza, Bari, 1980.), Marxsova kritikadelimično preuzima klasične momente Aristotelove kritike Platona. Marxova mladalačkaKritika iz 1843. godine kao i Einleitung (Uvod) iz 1857. u Grundrisse der Kritik der politischenOekonomie (Osnove kritike političke ekonomije) ponovo su prema tome postavili velika pitanja

teorije saznanja." (Collei, Marksizam i Hegel , 1982., 14)


11/34


304

Widerspruch. Realne suprotnosti jesu, međutim, bez protivrečnosti,ohne Widerspruch. Stvarnost ne može biti protivrečna. Protivrečnostpripada samo logici, diskursu, a ne samim stvarima. Govoriti o "real-nim protivrečnostima" je besmisleno. To naravno ne znači da u stvar-nosti ne postoje sukobi, suprotnosti, kontrasti. Postoje koliko u priro-di toliko i u društvu. Međutim "realne suprotnosti" nemaju nikakveveze s "protivrečnošću", a još manje s dijalektikom."12

Ponovno iščitavanje Kapitala Colleija je odvelo do zaključka da je "realnu suprotnost" između kapitala i najamnog rada Marx izgra-dio kao dijalektičku protivrječnost. "Shvatio sam ono što sam odu-vek odbijao da priznam: da je Marx uvek u suštini ostao hegelija-

nac. Dijalektika je preokrenula i iskvarila naučnu analizu modernogkapitalističkog društva. Marx nije bio Galilej društveno-istorijskogsveta. Teleologija i nalizam prisutni u dijalektici su od Marxa učinilitek jednog "lozofa istorije" - nešto što poput Engelsove "lozojeprirode" nije imalo nikakve veze s kritičkim racionalizmom i mod-ernom naukom" (Ibid, 19). Ovu suštinsku antinomiju Collei nikadanije uspio prevladati, i kako sam kaže: "Zaključak je: nisam više mark-sista, iako sam i dalje materijalista. Danas se velikim delom bavim

lozojom nauke gde postoji, kao što je poznato, ne mali broj prob-lema. Istovremeno i dalje radim na klasičnoj lozoji, posebno na Hu-meu i Kantu." (Ibid, 20) Nepremostive i nepomirljive antinomije, kojeMarxovo djelo u svojem temelju sadržava, uslovile su Colleijevopovlačenje na one izvorne, početne epistemološke pozicije, pozicijeHumea, starog skeptika i kritičara Kanta, od čijeg je subjekta zapravosve i počelo. S druge strane, simultano s ovim teorijskim previran-

jima, kapital je, u skladu sa svojom imanentnom sposobnošću rapid-

nog i izvanredno ekasnog razvoja proizvodnih snaga, neometanorazvijao proizvodne odnose u pravcu koji mu je odgovarao, uopćene konsultirajući teorijske okvire hegelovske dijalektike kao što senije osvrtao niti na klasične marksističke ekonomske profetske anal-ize. Savremeni proizvodni odnosi su izrodili jednu novu kategoriju,sintagmu, etimološku kovanicu zvanu prekarni rad, a koja je samo

12 Colletti, 1982., 19


12/34

Zeničke sveske

305

novi naziv za stari trend koji služi unapređenju ekasnosti rada iumnožavanju kapitala, koji pouzdano vodi u dalju dehumanizacijui uzurpaciju elementarnih ljudskih prerogativa, imanentnih čovjekukao radniku i radniku kao čovjeku.

Tajnu privatnog vlasništva koju je ljudima obznanio, Marx jespoznao preispitujući odnose otuđenog, ospoljenog rada i privatnogvlasništva, tj. kapitala. Iz postavke koju nalazimo u Ekonomsko-lo-zofskim rukopisima iz 1844 da je rad subjektivna suština privatne svo-

jine, iščitavamo veliku sublimaciju Hegelove teorije rada i Marxovekritike tih postavki. Za Hegela, čovjek je rezultat njegovog rada,odnosno rad je rezultat njegove samosvijesti, budući da je rad svjesna

djelatnost. To znači da je ljudska samosvijest identična s čovjekom, jer nema djelatnosti bez samosvijesti. Istovremeno, uspostavlja seidentitet između čovjeka i njegovog rada, jer je rad predmetna djelat-nost samosvijesti. Isto tako, radom se opredmećuje samosvijest, što jeHegelu bilo potrebno da u cijeli proces involvira apsolutni duh koji ćese, u zbilji, tj. u supstanciji, emanirati upravo preko samosvijesti. KodMarxa, radnikov ospoljeni rad se transformira u ospoljeni, otuđenirad kojeg će uzurpirati kapitalist. Svaki rad koji prevazilazi granice

potrebnog rada, a to je onaj rad koji je radniku potreban za obnavljanjenjegove egzistencije, se transformira u višak rada. Čak i najpohlepnijikapitalist, ne može uzeti za sebe cjelokupni višak rada, on može uzetisamo onaj dio koji predstavlja upotrebnu vrijednost. Preostali dio, za-pravo, lavovski dio viška rada, je nedostupan za kapitalistu i on sesada vraća u kapital, oplemenjuje ga i sam postaje kapital. To sadaznači da kapital eksploatira i kapitalistu. Kapital doista i njega eks-ploatira jer kapitalom vlada unutrašnja logika koja ga tjera na razvoj i

ekspanziju kao jedine ciljeve koji ga pokreću, što još jednom ilustriranjegovu samoživost i samodovoljnost. Onaj rad koji radniku više nijepotreban rad je apstraktni rad. Budući da je to rad koji prevazilazipotrebni rad, odnosno da je onaj, radniku potrebni rad zapravo kvali-tativan, neophodan za podmirenje njegovih egzistencijalnih, materi-

jalnih životnih potreba, ovaj drugi rad, apstraktni, je zapravo kvanti-tativan. Ovaj rad stvara prot, to je onaj ospoljeni i otuđeni rad, to jevišak rada koji sadrži onu čarobnu i žuđenu kategoriju – vrijednost,


13/34


306

odnosno vrijednost za druge, dakle, višak vrijednosti bez kojeg nemaprota, tj. nema ekspanzije kapitala. Dakle, rad podrazumijeva di-hotomiju konkretnog i apstraktnog rada i od njega počinje Marxovateorija vrijednosti kao temeljno uporište njegove kritike kapitala.

Prekarni rad kao najefkasniji oblik eksploatacije čovjeka

Da bi se uopće moglo govoriti o situaciji u kojoj se rad nalazi danas bilo je neophodno malo evociranje postavki najznačajnijih teorijskihsistema Hegela i Marxa. To skromno evociranje je ponovo pokazalozašto su pod radom oba teoretičara mislila isto, kao i zašto su o radumislili tako različito.13 Taj historijski kontekst je potreban kako bi bilo

moguće osmotriti savremenu poziciju ljudske djelatnosti kao rada,odnosno njenu eventualnu evoluciju ili moguću degeneraciju ovogizvornog, autentičnog generičkog, humanog fenomena. Da li je ljudskadjelatnost zaista supstancijalna samorealizacija hegelovskog apsolut-nog duha ili je ona ospoljenje koje kod Marxa istog momenta prelazi usvoju negativnu fazu, fazu raspredmećenja kao posljedice prestankavaženja upotrebne vrijednosti proizvoda ili se, pak, u savremenimuvjetima, kojima svjedočimo, ovo raspredmećenje razvilo kao domi-

nantna, imperativna motivacija rada kao ljudske djelatnosti uopće.Ova orijentacija kapitalističke, neoliberalne proizvodnje, dakle proi-zvodnje kvantiteta, a ne više kvaliteta koji bi uvažio autentične humanepotrebe, odnosno, orijentacija proizvodnje radi proizvodnje, je do kraj-nosti pervertirala sam rad i katastrofalno unazadila poziciju radnika.Raspredmećenje proizvoda rada u savremenom radnom procesu kaoi njegovo apstrahiranje od prvobitnog humanog smisla tako je dobilosvoje pune apokaliptične dimenzije. Kapital, kao najvažniji i najvital-

niji subjekt na ovoj epohalnoj svjetskoj pozornici, u svojoj vječitoj utr-ci za onom imperativnom intencionalnošću kao inherentnim raison d’etre-om , sadržanim u protu, a koji zapravo i nije pravi cilj, nego je cilju beskonačnoj ekspanziji kapitala, što prot samo treba da omogu-

13 "Razumjeti Marxovu kritiku rada nemoguće je, naravno, bez poznavanja Marxova pojmarada, a znati što Marx misli pod radom nemoguće je, opet, bez razumijevanja Hegelovogpoimanja rada. Pod radom, naime, Marx misli isto što i Hegel. Razlika je u tome što o radu

ne misli isto što i Hegel." (Sokolović, Rad i samootuđenje, 1980., 11)


14/34

Zeničke sveske

307

ći, neprestano pokušava da smanji, obori troškove proizvodnje. Akoznamo da je osnovna stavka u proizvodnom procesu upravo cijenarada, tj, cijena radne snage, sasvim je logično da će kapital na svakinačin pokušati oboriti njegovu cijenu. To strateški ugrožava pozicijui status radnika, pa tako dolazimo do jednog novog termina kao pro-nalaska savremenog doba, do kategorije prekarijata.

Prekarijat je izum savremenog doba, a zasluge za njegovo otkriće,za deniranje samog pojma i iscrpnu i kompetentnu elaboraciju pri-pala je engleskom teoretičaru Guyu Standingu. On je član britanskeAkademije društvenih znanosti, autor više od dvadeset knjiga, a nasveučilištu Bath drži katedru globalizacije i ekonomske sigurnosti.

(Fabrio) Svoje ideje o prekarijatu objavio je najprije 2011. god., u sadaveć čuvenoj knjizi, The Precariat: The New Dangerous Class. Nova knji-ga istog autora zove se The precariat charter , objavljena je 2014. i poku-šava odgovoriti na važna pitanja o tome kako su, ne samo radna, negoi sva preostala, građanska, politička, kulturna, ekonomska, socijalna,obrazovna prava građana i radnika uskraćena i kako je ta sveobu-hvatna deprivacija na globalnom planu organizirana i izvedena. Samtermin nije Standingov, nego ga prije nalazimo kod Léonse Kreniea,

katoličkog svećenika, koji je prije zaređenja bio ljevičar, anarhokomu-nista. Međutim, ni to nije najraniji momenat pojavljivanja ovog termi-na, jer B. Soleša bilježi kako ga je još 1952. god., u engleskom oblikuupotrijebila izvjesna Dorothy Day pišući za katolički Radnički pokret (Worker Movement).14

Razjašnjavanje problema valja otpočeti na etimološkoj ravni: kakokaže wikipedija, prekarijat je neologizam stvoren spajanjem latin-

skog termina precarius , sa značenjem nesiguran, hazardan, nestabi-lan, sumnjiv, opasan, dubiozan, i suksa ijat preuzetih od termina proleterijat.15 Glavne karakteristike prekarnosti su nesigurnost, radna određeno vrijeme, privremeni i povremeni rad, niska ili nikakva

14 Soleša, (2015.) hp://www.danas.rs/danasrs/drustvo/terazije/slepa_snaga_modernih_robova_21_veka.14.html?news_id=27946415 Tumačenje je preuzeto od F. Lunninga (2010.) Mechademia 5: Fanthropologies. University

of Minnesota Press. p. 252.

ISBN 0-8166-7387-X., Wikipedija.


15/34


308

radna prava i zaštita. Prekarni radnici su zapravo sezonski radnici,radnici na crno, slobodnjaci u potpunosti ovisni o povremenim ho-norarima, ugovorni radnici koji obavljaju povremene poslove prekoraznih agencija, ali i stručnjaci koji rade na konkretnim projektima.16 Smrt socijalne države kakvu su upamtile generacije posljednjih de-cenija dvadesetog vijeka koje u svojoj pozitivnoj memoriji još uvijekdrže daleku uspomenu na osmočasovno radno vrijeme, zaposlenjena neodređeno vrijeme, penzijsko osiguranje, doživotnu medicin-sku besplatnu brigu, razna druga socijalna prava kao što su ‘luksuz’zvani godišnji, sedmični ili dnevni odmor i razne druge pogodnostikoje savremenim radnicima neoliberalnog globalnog kapitalizma da-nas izgledaju kao nedosanjani san. Oni mogu saznati sve o sindikal-nim i socijalnim radnim okolnostima tog perioda, ali samo iz pričanjihovih očeva koje danas zvuče kao neka dobro osmišljena utopija.Bezdušnost i surovost neoliberalnog kapitalizma se može iščitavati izsvakodnevnih bizarnih životnih primjera kojih su mediji puni. Posve

je uobičajena radna dnevnica prosječnog radnika od 15-16 sati, a kojuon postiže trčeći na 2-3 radna mjesta u jednom danu. I to samo da bisvojoj porodici obezbijedio puko životarenje koje je trajno na rubu

bankrota. Nemilosrdnost sistema kao posljedice potpunog sloma so-cijalne države odslikava i onaj nedavni slučaj grčke trudnice čije jenovorođenče porodilište zadržalo, dok njezin muž ne donese novacza troškove porođaja.

Da je prekarnost u Evropi postala opće mjesto, uvjeren je Standing.On se više ne nameće samo migrantskim radnicima i najsiromašnijima,ne samo radnicama u drugom stanju, ne samo studentima i mladi-ma, ne samo malobrojnoj manuelnoj radnoj snazi, nego i radnicima

u javnom sektoru, od smetljara do javnih službenika, od čistača naugovor do zdravstvenih djelatnika. Restrukturiranje gospodarstva idugoročna ekspanzija "rezervne vojske rada" koja je prati izvršit ćesvoje disciplinske učinke do samog vrha klasne stratikacije, i samoće manjina – segmenti srednje klase i vladajuća klasa ostati relativnozaštićeni. Činjenica da prekarijat sve više jača Standingu omogućava

16 hps://sh.wikipedia.org/wiki/Prekarni_radnici


16/34

Zeničke sveske

309

da ustvrdi kako je to klasa u nastajanju, koja će, nakon što se kon-solidira, predstavljati "novu opasnu klasu", odnosno "čudovište", te jestoga potrebno poduzeti određene mjere prije nego što to čudovišteoživi. Ono što Standinga plaši nije sam prekarijat, nego njegovamoguća mobilnost koja bi ga mogla izručiti u naručje savremenog,rekonguriranog fašizma. "To bi bila politika iz pakla", kaže on.17

Jedan od najuticajnijih oponenata Guya Standinga i njegove teo-rije prekarijata kao nove klase je Richard Seymour. Seymour kritičkistoji na stanovištu da je Standingov koncept nezadovoljavajući, jer neuspijeva zahvatiti niti konkretne fenomene o kojima govori, a pogo-tovo ne tretira širi kontekst pojave. On ne samo da je netačan, već je i

teorijski nedovoljno razvijen, ali ga ne treba olako odbaciti jer je očitoda označava nešto važno. Seymour naročito kritikuje postavku prek-arijata kao nove klase jer, kako tvrdi, on je prisutan u svim segmenti-ma stratikacijske ljestvice, sve do njenog vrha dakle, širom radničkeklase, među srednjom klasom, pa i čak i među sitnom buržoazijom.On citira nekog lučkog radnika iz 1882. god. koji kaže da je "rad napristaništu uvijek nesiguran i neizvjestan način života". Takođe, izjavanekog statističara da "ponuda radne snage u Livrepulu redovito uve-

like premašuje potražnju", kao i da su "tkalci pamuka tokom ranogindustrijskog doba redovito bili nezaposleni", Seymouru omogućavada zaključi kako je radna nesigurnost stara koliko i sam kapitalizamkoji je značajan dio ljudi uvijek držao na ekonomskoj margini, te dasu žene i rasno potlačeni uvijek izvršavali glavninu prekarnog rada.18 Međutim, danas je situacija takva da se nekadašnja marginalna po-

java transformirala u jezgru, jer prekarijat sada obuvata čak četvrtinuradničke populacije.

Kako je izgledala tehnička organizacija rada pokazat će nampogled na povijesnu faktograju. Fordistički model kapitalizma spočetka 20. vijeka je nastojao da trajno zadrži stabilnu i dobro regu-liranu radnu snagu. Potpuno novi pristup u reguliranju radne snagekapitalizam je preuzeo od američkog inženjera Frederica Taylora

17 Seymour, Svi smo mi prekarijat , 2015.

18 Ibid.


17/34


310

(1856. – 1915.), koji je postavio temelje menagementa tako što je odvo- jio kreativne funkcije od izvršnih, te podijelio i usitnio proizvodniproces. To je omogućilo neslućenu ekasnost rada, ali je potpuno de-humaniziralo i otuđilo radnika od radnog procesa. Nakon fordizma,tejlorizam predstavlja drugu fazu u razvoju kapitalizma i tek je pede-setih godina kritička psihologija rada uspjela da amortizira njegoveštetne efekte. Tada otpočinje period kada se razvija automatizacijakoja oslobađa radni proces što traje sve do sedamdesetih godina kadaotpočinje raspad korporativnog sistema. Karakteristika te recesije

je ta da kapitalist, za određene poslove više ne sklapa trajne, negoprivremene ugovore, što denira jedan novi sloj radnika kojeg pre-poznajemo kao prekarijat. Seymouru se u relativiziranju prekarnogtrenda na način fabrikovanja njegove procentualne zastupljenosti natržištima rada nekih zemalja pridružuje i Kevin Doogan s djelom NewCapitalism: The Transformation of Work. On izlazi s tvrdnjom da trendzaista postoji, ali da je posljedica migratornog, studentskog i drugihoblika nestandarnog zapošljavanja.

S objektivnijim statistikama i njihovom inerpretacijom izašle sutakođe Sandrine Cazes i Alena Nesporova kao urednice i autorice

knjige Fleksigurnost koju je zagrebački Tim press objavio još 2007.god.19 Najprije, pomenute autorice podastiru povijesni kontekst raz-voja prekarijata podsjećajući na studiju Roberta Castela Les métha-morphoses de la question sociale (Preobrazbe socijalnog pitanja), iz 1995.,koja raspravlja o tri faze razvoja ljudskog rada u Evropi: proleteri-

jat, salarijat i eksibilizaciju. Proleterska faza je ona prvobitna faza19. i početka 20. vijeka kada je potpuno obespravljena proleterskaklasa koja je iščupana iz svojih ruralnih sredina preseljena u urbane

sredine i pretvorena u industrijske radnike koji zarađuju svoje miz-erne nadnice, nedovoljne čak za prehranjivanje porodice. Ugovor oradu proletera je obični građanski ugovor i ne garantira mu nikak-va prava. Kada ostane bez posla proleter nije "nezaposleni radnik",nego je bez ikakvog statusa, (sans statut). Proleterski status je najnižii najjadniji status zaposlenog čovjeka koji označava fazu potpune

19 Revija za socijalnu politiku , br. 1., Zagreb, 2008.


18/34

Zeničke sveske

311

deregulacije rada i radnika, fazu u kojoj nisu postojala nikakva za-garantirana radna prava. Bila je to eksploatacija u najsurovijem ob-liku. Tu je fazu, zahvaljujući teškoj radničkoj borbi, zamijenio periodsalarijata, etimološkog porijekla od francuske riječi salaire – plaća.Salarijat uskoro dolazi do koncepta radničkog ugovora koji garan-tira redovnu mjesečnu plaću, razne oblike zaštite koji su već predmetmeđunarodnih radničkih povelja koje koncipiraju i usvajaju sindikatina međunarodnom nivou. Oni koncipiraju kolektivni ugovor kaonovu pravnu kategoriju i potpuno novi način reguliranja radničkihprava. Kolektivni ugovor ima izvanredan značaj jer je to sada konven-cija, dogovor između dviju klasa koje se međusobno priznaju. Castelkaže kako je time definitivno prevaziđen onaj face á face odnos izmeđuposlodavca i radnika u kojem je radnik uvijek bivao u inferiornompoložaju. Jedno od najvažnijih postignuća je to da je sada radničkaplaća dovoljna ne samo za održavanje zičke egzistencije, dakle, nesamo za prostu reprodukciju, nego se radnik uključuje u masovnupotrošnju što kapitalisti omogućava povećanu proizvodnju. Takođe,radniku su u salarijatu dostupne i javne obrazovne, zdravstvene ipenzione usluge. Nakon pauperizacijske bijede proleterijata, salarijat

je u prvim decenijama nakon 2. svjetskog rata omogućio eksplozijupotrošačkog društva. Međutim, uskoro dolazi do zamora ovog siste-ma, a kriza se manifestira kao lagani ulazak u eksibilizaciju kao al-ternativu stabilnom zapošljavanju. Tzv. slavnih trideset godina salari-

jata je prošlo, a mi se već decenijama nalazimo u eksibilnom periodučiji je izraz upravo prekarnost. Standardni rad na neodređeno vrijeme

je zamijenjen novim formama rada kao što su rad s djelimičnim vre-menom, povremeni rad, rad na određeno vrijeme, rad na daljinu, aCastel svoj izvještaj, koji ovdje prenosimo, završava činjenicom da suu Francuskoj izbrojali čak 17 oblika atipičnih oblika zapošljavanja. Tosu sve prekarni modaliteti čija procentualna zaposlenost u evropskojpolitici zapošljavanja dokumentirano raste. U Nizozemskoj prekarnirad je zastupljen sa 38,8%, a u periodu od 1994. u ukupnom povećanjuzaposlenosti prekarni rad je učestvovao s 80%. U Španjolskoj je 1998.zaposlenih na određeno vrijeme registrirano 32,1%. Izvještaj nudi ipodatke iz Hrvatske, koji kažu da je u 2004. od 115.508 novozapo-

slenih njih 69,9% imalo ugovor na određeno vrijeme, 14,9% sezonske


19/34


312

ugovore, sa skraćenim radnim vremenom samo 0,6% itd. Psihološkanesigurnost radnika kao posljedica utemeljenog straha od gubitkapozicija koje su stekli u zlatnom periodu salarijata registrovana je nesamo kod plavih, nego i kod bijelih ovratnika. Denicija je zapravo

jednostavna, vrijeme globalizacije je nesigurno vrijeme za poslove, zapreduzeća, odnosno za kapital. Ovaj rizik kapital jednostavno preno-si na radnike, te eventualne gubitke prota kompenzira eksibilizaci-

jom radnika, odnosno, prekarnim radom.

Noam Chomsky je u svom tekstu "Plutonomija i prekarijat" us-poredio recesijsku krizu iz 1930. god. s ovom aktuelnom, i dijagnos-ticirao da je ona prethodna, Velika depresija, bila neuporedivo teža,

ali da je optimizma i vjere u poboljšanje danas beznadežno manje.To je i opći ambijent u kojem živi američka široka populacija kojomdominira beznađe i očaj. Pedesete i šezdesete godine prošlog vijekasu bile za američku, ali i za evropsku srednju klasu zlatne godine.Ona je bila sve brojnija, a standard joj je rastao, brzo je postala nosilacmasovnog potrošačkog društva. Trend je prekinula recesija sedam-desetih godina kada otpočinje deindustrijalizacija izazvana velikomselidbom proizvodnje na druge prostore zbog otkrića kapitala kako

će drastično smanjiti troškove rada, jer su tamo nadnice neuporedivomanje, čime će višestruko povećati prot. Kapital je s vlastitim enorm-nim multipliciranjem i koncentracijom moći povećao i svoj uticaj napolitiku. Taj je uticaj omogućio učešće u kreiranju zakona koji su jošviše pogodovale koncentraciji kapitala. Dok su prekarnim i drugimrecesijskim mehanizmima radnici sve više siromašili, onih 1%, aChomski već tvrdi 0,1%, plutonomije, je još više koncentriralo svoje

bogatstvo. Integracija kapitala, banaka i politike danas je izvjesna, to

je sasvim transparentno. Citygroup , jedna od najpokvarenijih bankar-skih korporacija, koja još od R. Regana svoju likvidnost svakodnevnootkupljuje novcem poreskih obveznika, kaže Chomski, 2005. je ob-

javila brošuru namijenjenu ulagačima pod naslovom "Plutonomija:kupovanje luksuza, objašnjenje globalne neravnoteže". Brošura jepreporučivala ulaganje novca u "plutonomski indeks" i predviđala


20/34

Zeničke sveske

313

podjelu svijeta na dva bloka: plutonomiju i ostale.20 Chomski navodi još jedan drastičan primjer koji može indicirati i ukazati na izvoreprekarijata. Alan Greenspan, bivši predsjednik Federalnih rezervi,smatran jednim od najboljih ekonomista svih vremena, svjedočećipred Kongresom u doba B. Clintona, je izjavio da američko gospo-darsko čudo, na čijem je čelu bio, dobrim dijelom svoje bogatstvo imazahvaliti "rastućoj nesigurnosti radnika". Objašnjenje je da neizvjesnaegzistencija prekarijata osigurava njegovu pasivnost. Prekarijat seneće boriti za svoja prava, neće zahtijevati povišicu ni tražiti povlas-tice, prekarni radnici će šutjeti u vječnom strahu za svoja radna mjes-ta.21 Razvoj iz zlatnih trideset godina je zaustavljen, a stagnacija, rece-sija i dekadencija su zavladali ekonomskim i socijalnim prostorom.Koncentracija kapitala se ipak nastavila, pa se onih plutonomijskih1% iskristaliziralo u sve oštrijoj suprotstavljenosti prema 99% prek-arijata. Occupy je jedan od načina kako se ta bitka razvija. Chomskyipak nudi mogući izlaz iz ove duboke depresije. On predlaže preuzi-manje propalih tvornica od strane radnika i njihovo potpuno uprav-ljanje, koje bismo morali nazvati samoupravljanjem. Taj recept zvučipoznato, već je viđen, kažu da projekat nije uspio, ali, možda trebaiznova pokušati.

Jaz društvene nejednakosti se svakodnevno produbljuje. On se ge-nerira iz nejednakih prihoda. Osnovni postulat najrazvijenije svjetskeekonomije, one sjevernoameričke, glasi da u radu učestvuju svi, ali dalavovski dio naknade pripada samo nekolicini. B. Obama je nedavnoizjavio da je "bavljenje nejednakošću" "presudni izazov našeg vre-mena". Da je problem u toj mjeri postao globalan i ozbiljan pokazala

je i činjenica da je čak republikanski kandidat Jeb Bush izjavio da se

"samo mali dio stanovništva penje ekonomskim liftom".22 Da je vragodnio šalu misli i jedan od najvećih svjetskih ekonomskih autorite-ta, Thomas Pikey koji je u svojoj knjizi, koja važi za najpopularniještivo u ovom domenu, Kapitalu , ubjedljivo pokazao ozbiljan svjetski

20 Chomski, Plutomanija i prekarijat , 2014.21 Ibid.22 Surowiecki, James. (2015.)., The New York Review o Books , hp://pescanik.net/zasto-su-

bogati-toliko-bogatiji/


21/34


314

rast dohodovne nejednakosti, a što su i najveće ekonomske institucijeMMF i OECD potvrdile.23 Međutim, ne treba biti naivan pa zaključitikako iza takve saglasnosti stoji bilo kakva zabrinutost zbog sve lošijegsocijalnog stanja najšire populacije, one radničke. Naime, utvrđena jesaglasnost da ta nejednakost u distribuciji prihoda nikako ne pogodu-

je ekonomskom rastu, što zapravo treba čitati kao nepovoljnu okol-nost za sam kapital. Dakle, ono što preovladava jeste zbrinutost zakapital, a nikako ne za socijalni očaj radničke klase i opću destrukcijui raspad njene strukture. Senzibilitet za ovu problematiku, ali posma-tranu kao nužnost primjerene državne politike koja bi mogla sank-cionirati pogubni uticaj tržišta, pokazao je Jozeph Stigli, profesors Univerziteta Kolumbije, u knjizi iz 2012. pod nazivom Cijena nejed-nakosti , kao i nizu članaka i rasprava objavljenih u stručnim i drugimčasopisima, koje je potom objavio u zborniku Veliki jaz. U svim timraspravama on pokazuje da društvena, odnosno, dohodovna nejed-nakost, nipošto nije generirana pukim funkcioniranjem tržišta: nejed-nakost u Sjedinjenim Državama nije nesrećni nusproizvod ekonomijekoja inače dobro funkcionira. Umjesto toga, ogromna bogatstva navrhu dohodovne ljestvice u velikoj mjeri su posljedica sposobnosti

jednog procenta populacije da manipulira tržište i političke proceseu svoju korist. Odgovor na pitanje šta je to "jedan procenat" nalazise u njegovom članku za Vanity Fair: "Od jednog procenta, jednimprocentom, za jedan procenat", gdje Stigli pokazuje da je to onajnajuži krug američke i svjetske ekonomske elite koja zapravo svjesnoi ciljano generira te ekstremne dohotke na vrhu, splašnjavanje sre-dine i enormno povećanje beznadnog i masovnog siromaštva na dnu.24 Međutim, kako se radi o eminentnom kapitalističkom teoretičaru, onuprkos bjelodanim pokazateljima socijalnih deformacija i ekstremnepauperizacije najširih slojeva radnika kao posljedice slobodnogdjelovanja mehanizama ekspanzije kapitala, ove aberacije tumači kao"zastranjivanje kapitalizma", on doslovno kaže: "Ono u čemu smo sezaglavili, nije pravi kapitalizam već surogat tog sistema"25 Tako, eto,

23 Ibid.24 Ibid.

25 Ibid.


22/34

Zeničke sveske

315

kapitalistički teoretičar dolazi na poziciju da najkapitalističkija zem-lja, SAD, dakle zemlja s najrazvijenijim kapitalom i kapitalističkimproizvodnim odnosima, zapravo pati od manjka kapitalizma. Stigli

je tokom svoje cjelokupne akademske karijere dokazivao kako "se nemože računati s tim da će tržište uvijek proizvesti idealan rezultat",što ostavlja široki prostor za intervencionizam vlade i države. On čakpredlaže dugački spisak državnih reformi koje bi regulirale tokovekapitala i proizvodnih odnosa, za što je zaslužio i Nobelovu nagradu.Međutim, taj državni intervencionizam ponovo otvara mogućnostpolemike o savršenom regulatoru zvanom tržište na kojem počivajusvi posvećeni ideali kapitalizma kao društveno-ekonomske for-macije koji ga čine fundamentalno superiornim oblikom proizvod-nje i odnosa. Stigli takođe iznosi nekoliko tvrdnji koje imaju ozbil-

jan kritički potencijal prema dohodovnoj nejednakosti. On kaže danejednakost nanosi ozbiljnu štetu ekonomskom rastu jer jednostavno,

bogati troše manje nego što zarađuju. Iz toga slijedi zaključak da što je nejednakost u jednoj zemlji veća, to će se zemlja sporije razvijati.Takođe, nejednakost vodi zaduživanju, jer siromašni svoje nedo-voljne zarade nastoje kompenzirati putem kredita kako bi dostigliželjeni standard. To za posljedicu ima daljnu nansijsku nestabilnost,

jer banke omogućavaju kredite u težnji za protom, što opet dovodido pucanja prenaduvanih balona kakvom smo već svjedočili u nekimzemljama.26 U svakom slučaju, Stigli zauzima generalni stav da jenejednakost prihoda jako zastupljena u ekonomiji SAD te da se jazprodubljuje. U njegovim analizama važan je zaključak kako se jošuvijek u tamošnjim prihodima najveći dio odnosi na prihod od rada,a manji od kapitala, kakav je rentijerstvo npr. To iznova aktualizirasvu složenu problematiku cjelokupne stratikacije klase koju smonekada zvali radničkom.

Kada je riječ o novom modelu stratikacije radničke klase koja bi bila primjerenija socio-ekonomskom ambijentu prvih decenija21. vijeka, valja se osvrnuti na veliku anketu sprovedenu nedavnou Britaniji, a koja bi se mogla smatrati prilično meritornom jer je u

26 Ibid.


23/34


316

njoj učestvovalo 161.000 građana. Ona je pokazala da tradiciona-lna podjela na radničku, srednju i višu klasu više ne važi jer je jed-nostavno – zastarila. Jedan od novih modela sada uvodi čak sedamdruštvenih klasa: elita, čvrsta srednja klasa, tehnička klasa, novoimovinski jako radništvo, tradicionalna radnička klasa, uslužna klasai prekarijat.27 Iako je ovaj model samo jedan od mogućih kakve na-lazimo u različitim teorijskim sistemima, zajednički moment im je tajda svi oni uvažavaju činjenicu postojanja prekarijata. Procjene su danjegovo učešće u ukupnoj stratikaciji neprestano raste, a ta ekspan-zija počinje još od sedamdesetih godina.

Tih se godina, naime, prvi put, i to u armativnom smislu, spo-

minje potreba v. eksibilnosti prilikom zapošljavanja. Smatralo setih godina, avangardnim i poželjnim radnim stilom često mijenja-nje poslodavca. Time se htjela izraziti tobožnja vlastita samostalnosti neovisnost, a takvi su se radnici nazivali freelancerima. Danas sh-vatamo da su oni zapravo bili preteče prekarijata jer njihova radnaeksibilnost nije bila ništa drugo nego prekarna nesigurnost28 , a nji-hov osjećaj slobode se svakodnevno i polagano transformira u osjećajegzistencijalnog očaja.

Perspektive prekarijata

Procenat koji u svjetskoj strukturi zaposlenih radnika zauzimaprekarijat u permanentnom je porastu. On trenutno iznosi oko 20-25% i stalno raste. Ono što začuđuje jeste svojevrsna samouvjerenosti lažni osjećaj sigurnosti kojeg gaje druge radničke grupe, tehnička,uslužna klasa ili tradicionalno radništvo. Jasno je da je njihova

povlaštena trenutna pozicija sasvim efemerna i da je pitanje trenutkakada će kapitalistička elita, rukovođena novim, ekasnijim produk-tivnim inovacijama, odlučiti i o njihovoj suvišnosti i prekobrojnosti.Zato je njihov osjećaj superiornosti i, čak registrovani, svojevrsni i la-tentni prezir kojeg ovi diskretno gaje prema prekarijatu nerazumljiv,a pomalo i smiješan. Očigledna je tendencija evolucije kapitala prema

27 Soleša, Boro, Slepa snaga modernih robova 21 . veka, (2015.)

28 wikipedija


24/34

Zeničke sveske

317

generiranju globalnog prekarijata. Dakle, svi smo mi potencijalniprekarijat. Taj stav neizostavno provocira traženje odgovora nageneralno pitanje: gdje leži razlog ovakve katastrofične perspektive.

Prvo pitanje koje se analitičkom umu postavlja u kontekstu ovogproblema jeste ono o izvornom porijeklu kapitala. Marx je i sampostavio ovo temeljno pitanje na nekoliko mjesta, a u Ekonomsko-lo-zofskim rukopisima postavlja ovaj zaključak: "Nacionalna ekonomijapolazi od činjenice privatnog vlasništva. Ona nam ga ne objašnjava.Materijalni proces privatnog vlasništva koji ono prolazi u zbiljnosti,ona obuhvaća uopće, apstraktne formule, koje joj onda važe kao za-koni. Ona ne shvaća te zakone, tj. ona ne pokazuje kako oni proizilaze

iz suštine privatnog vlasništva. Nacionalna ekonomija ne daje namnikakvo razjašnjenje o uzroku podjele rada i kapitala, kapitala izemlje."29 Pitanje kako je zapravo nastao kapital, odnosno privatnovlasništvo Marx smatra temeljnim pitanjem političke ekonomije, ali idruštveno-ekonomskih odnosa uopće. Buržoaska teorija želi privatnovlasništvo predstaviti kao prirodno stanje, kao kapital koji se nalaziu rukama buržoazije božanskom voljom, proviđenjem, kao stanjekoje je zatečeno i koje će trajati zauvijek. Pri tome se prešućuje ona

faza brutalnog kapitalizma, onaj laisez faire , ona prvobitna ekspropri- jacija kapitala koja je zapravo predstavljala najobičniju opću brutalnugrabež kojeg danas nazivamo liberalizmom, a koji se, evo, danas, re-habilitirao kao njegov savremeni pandan, kao neolibralizam. Kapital idalje evoluira smišljajući nove oblike vlastititih metamorfoza, a samo

jedno od sredstava, tj. načina njegove mimikrije i emancipacije odsvakog oblika humanosti, jeste produkcija prekarijata. Ali, upitajmose dalje, koji je temeljni sadržaj kapitala. Marx u istom spisu decidno

kaže: "Subjektivna suština privatnog vlasništva, privatno vlasništvokao djelatnost koja postoji za sebe, kao subjekt, kao ličnost, jest rad."30 Na koji se to način rad transformira u kapital, odnosno u privatnovlasništvo?

29 Marx-Engels, Rani radovi , 1967, 244.

30 Ibid, 267.


25/34


318

Praktično proizvođenje predmetnog svijeta, prerada anorganskeprirode jest potvrđivanje čovjeka kao svjesnog, rodnog bića, tj. bićakoje se prema rodu odnosi kao prema svojoj vlastitoj suštini ili premasebi kao rodnom biću. Ta proizvodnja je njegov djelatni rodni život.Kroz nju se priroda pojavljuje kao njegovo djelo i njegova zbiljnost.Predmet rada se sada pojavljuje kao opredmećenje čovjekovog rod-nog života i to ne samo kao intelektualna produkcija, kao proizvodsvijesti, nego i supstancionalno, djelatno, zbiljski. Tada čovjek počinjeda samog sebe promatra u svijetu koji je stvorio. To predstavlja, da-kle, ne samo vlastito ospoljenje, nego i njegov otuđeni rad koji sadapostaje zaseban, odvojen i neovisan produkt, potpuno diferenciranod svog izvornog kreatora. U daljoj razradi Marx postavlja novopitanje: "Ako je proizvod rada meni tuđ, ako se meni suprotstavljakao tuđa sila, kome onda pripada." Marx nudi samo jedan odgovor- nekom drugom biću, a ne meni.31 To biće nipošto nisu bogovi, tuće teokratsku igračku s njenom kompletnom šarenom ikonograjomkapital lukavo prepustiti radnicima u zamjenu za njihove proizvode,odnosno za njihov otuđeni rad, tj. višak rada, to tuđe biće kome pri-pada rad i proizvod rada može biti samo čovjek sam. Ali to više nijeonaj čovjek radnik, to je neko drugi, njemu stran, tuđ i neprijateljski,neko ko je gospodar tog predmeta. To je privatni kapital koji svojuegzistenciju zasniva isključivo na uzurpiranju ospoljenog i otuđenograda. To je velika tajna privatnog vlasništva koju je Marx otkrio i obz-nanio čovječanstvu: privatno vlasništvo je proizvod otuđenog i os-poljenog rada, ali je istovremeno i sredstvo pomoću kojeg se ospoljujei otuđuje. Kapital, to čudno i neprirodno biće, koje je, dakle, pogon-

jeno nevjerovatnom mehanikom koja uzrok sadržava u samoj sebi, onne zahtijeva eksterni poticaj i podsjeća na one nemoguće sprave kojese same pokreću i rade nekom čudnom i tajanstvenom, inherentnomsilom. Taj društveni perpetuum mobile zaista funkcionira već stoljećimai ne pokazuje znake zamora. Naprotiv, potpomognut superiornomnaukom, tehnikom i tehnologijom, ovaj savršeni organizam tj. kapi-tal, iznalazit će nove načine dezavuiranja temeljnih genetičkih potre-

ba vlastitog kreatora – radnika, tj. čovjeka. Rast prekarijata signira

31 Ibid, 251-255.


26/34

Zeničke sveske

319

da će svoj nezaustavljivi rast kapital na kraju nastaviti možda i bezčovjeka, jer će robotika otvoriti nove perspektive. U svojoj slijepojzadaći bezuslovne i beskompromisne ekspanzije, kapital će destrui-rati radnika-čovjeka, ali takođe i sam ambijent, okoliš u kojem egzisti-ra, planetu. Sve mora biti podjarmljeno njegovoj ekspanziji, pa zatoi ozbiljni ekološki alarmi bivaju sistematski ignorirani i zataškavani.O odnosu privatnog vlasništva, tj. kapitala prema čovjeku-radniku,Marx je sačinio sjajnu elaboraciju anticipirajući situaciju suvišnostiradnika-čovjeka, dakle, situaciju prekarijata.

"Vrijednost radnika kao kapitala penje se prema potražnji i po-nudi, a njegovo postojanje, njegov život bili su i jesu i zički svjesni

da su ponuda robe, kao svake druge robe...Čovjek nije ništa drugodo radnik, a u njemu kao radniku njegove ljudske osobine postojesamo utoliko, ukoliko postoje za kapital, koji mu je tuđ...Čim, dakle,kapitalu padne na pamet – nužna ili proizvoljna pomisao – da za rad-nika više ne postoji, sam radnik više ne postoji za sebe, on nema ni-kakvog rada, stoga nema niti nikakve nadnice, a budući da ne postojikao čovjek, nego kao radnik, može se dati pokopati, može umrijetiod gladi itd. Radnik postoji samo kao radnik, čim postoji za sebe kao

kapital, a postoji samo kao kapital, čim kapital postoji za njega. Post-ojanje kapitala jest njegovo postojanje, njegov život, kao što kapitalodređuje sadržaj njegovog života..."32 Iz tog stava proizilazi Marxovstav da one elementarne radnikove potrebe za kapital postoje samokao onaj minimum potreba koje će omogućiti da preživi, tek da ne

bi izumro rod radnika, jer mu je u ovoj fazi razvoja potreban. Zatonjegova nadnica ima zadaću tek da ga održi kao i svako drugo oruđeza proizvodnju, tek da bi se kapital reproducirao, naravno, s kama-

tom, tj. s protom. Zato se nadnica tretira kao i svaki drugi trošakkapitala i ne smije prijeći potrebu te nužde. Kapitalistička proizvod-nja tako proizvodi i čovjeka, ali ne kao humano biće sa svim dija-pazonom njegovih generičkih osobitosti, nego kao čovjeka-robu,kao duhovno i tjelesno onečovječeno biće sa svim nemoralnostima,nakaznostima i tupošću koje u njemu producira, za koje ga pripre-

32 Ibid, 259.


27/34


320

ma i odgaja ovaj neprirodni odnos. Produkcija imbecilnog radnikaotpočinje već u školskim klupama gdje ga još od ranog djetinjstvaočekuju usmjereni obrazovni programi koji imaju ambiciju tek da gaosposobe za onu čaplinovsku funkciju i usku osposobljenost zavrtan-

ja jednog šarafa i potpuno sabotiraju svaku sposobnost sagledavanjašireg društvenog, kulturnog i, naročito, radnog konteksta. Može li seeksploatacija obaviti bez radnika, utoliko bolje, kaže Marx na jednommjestu Nacrta za kritiku političke ekonomije. Nije strateški cilj kapitalaunesrećivanje i eksploatacija radnika, niti uspostavljanje i održavanjeklasnog sistema. Cilj je ekspanzija kapitala, a eksploatacija radnika,čovjeka, je samo sredstvo. Kapital će eksploatirati i kapitalistu uko-liko će to omogućiti ekspanziju. On će u svojoj razvijenoj fazi detron-izirati i vlastitog nosioca, kapitalistu kao ne-radnika i tako će ostatisamo on – kapital koji će se razvijati beskonačno ispunjavajući takosvoju temeljnu suštinu. Tako će demonstrirati kanibalizam kao važnuznačajku vlastite pohlepe i proždrljivosti.

Prekarna simptomatologija se pojavno ukazala na našim prostori-ma kroz nedavno usvajanje Zakona o radu čijim odredbama se ukidarad na neodređeno vrijeme. Maksimalno trajanje ugovora o radu sada

može biti najduže tri godine. Pod izgovorom podizanja radne produk-tivnosti zakonodavac je tako u domaću legislativu unio temeljnu pret-postavku prekarnog rada – generalnu nesigurnost i neizvjesnost. To,naravno nije jedini znak prodora prekarne logike na ove prostore, ali

je najočitiji. Povijest kapitala na našim prostorima je tipična za modelenasilne penetracije kojima se neoliberalizam danas na novosvojenimprostorima služi. Malo podsjećanje će pomoći da se prisjetimo kako

je 1994., dakle, u jeku teških ratnih operacija, kada je javna percep-

cija bila usmjerena na puko preživljavanje, Skupština donijela odlukuo ukidanju društvenog vlasništva i hitru odluku o njegovoj istovre-menoj pretvorbi u državnu imovinu. Taj je izrazito nasilni čin valjdatrebao ngirati, trebao je glumiti kapitalističku eksproprijaciju, ali je

bizarno da se nisu eksproprirala feudalna sredstva, nego sredstva, tj.kapital društveno-ekonomske formacije koja je u svakoj ekonomskoj,privrednoj, kulturnoj, socijalnoj kategoriji bila apsolutno superiornatragičnoj kriminalnoj karikaturi koja je uslijedila. Slično se dogodilo


28/34

Zeničke sveske

321

i u ostalim državicama nasljednicama Jugoslavije sa sličnim pogub-nim rezultatima. Pouzdano se može ustvrditi da su u svijetu izuzetnorijetki primjeri takve megalomanske, grandiozne epohalne ekspropri-

jacije tuđeg kapitala s elementima klasične pljačke, a da se pri tomeopljačkani nisu niti oglasili. Pokradeni građani, kao legalni i legitim-ni bivši vlasnici i kreatori cjelokupnog kapitala, kojima je, umjestograđanskog, u istom paketu ponuđen drugi, onaj nacionalno-konfe-sionalni, kolektivni identitet koji je izbrisao, apstrahirao, derogiraoi destruirao njihov hegelovski, individualni, građanski identitet, se

jednostavno nisu niti oglasili o ovoj legalnoj otimačini. Oni ni danasne shvaćaju da su opljačkani, te da im je urađeno brzo pranje mozga,a da su vinovnici zapravo predstavnici "države", predstavnici "elita"najvećih nacionalnih stranaka koji su u istom paketu oktroirali i novunacionalističku ideologiju33 s čestim, redovnim istrčavanjima u nazzi diskurse i prostore.

O tehnici lobotomiziranja koja je upotrijebljena za realizaciju oveoperacije možda će više reći knjiga Naomi Klein The shock doctrine.Riječ je o knjizi iz 2009. u kojoj Kleinova elaborira svoje otkriće dase kapital, odnosno neoliberalizam sistematski služi potpunom

zbunjenošću i dezorijentiranošću običnih ljudi u okolnostima rata,prirodnih i drugih katastrofa. Stoga se potpuno vještački proizvodečitavi ratovi kako bi se proveli čisti ekonomsko-nansijski ciljevi, azato se produciraju i beskrajne krize i articijelne nestabilnosti. Dok-trina šoka govori o tome da su se mnoge izuzetno krupne društvenepromjene u svijetu, obavezno povezane s transakcijama velikih bo-gatstava i vrijednosti, kao što su kriminalne privatizacije u raznimzemljama, otvaranja tržišta za izabrane, veliki trgovački aranžmani,

davanje velikih koncesija i slične promjene, dešavale u okolnostimakolektivnog šoka, kada najšira populacija jednostavno i doslovnouopće nije u stanju, ne samo reagirati, nego niti shvatiti šta joj sedogađa. Van svake sumnje je da u tu kategoriju spada i pretvorba uBiH, odnosno da u takve spletke spada i potonja privatizacija. Pret-

33 O ovoj temi postoji brojna literatura, a za prvi uvid može se konsultirati Mirsada Bosno,"Zakon o pretvorbi društvene svojine u BiH", (hp://www.aimpress.ch/dyn/pubs/archive/

data/199412/41203-002-pubs-sar.htm).


29/34


322

vorba društvenog kapitala, dakle, pretvorba sume sveukupnih vrijednosti koje postoje na teritoriji države, a koje su pripadale svimau najširem smislu, kapitala koji je, dakle, bio društveni, koji je bioopća socijalna kategorija, preko noći, odlukom i voljom najužegvrha, tj. "elite" nekoliko nacionalističkih stranaka, biva transformi-ran u državnu imovinu. Tom državnom imovinom su odmah počeliupravljati i raspolagati, kroz ingerencije različitih državnih organa,povjerenici istih tih stranaka. Tako je državni kapital, zapravo, postaostranački kapital. U kontekstu katastrofe koja je potom uslijedila, akoju znamo kao privatizaciju, nacionalističke stranke su, rukovođenesvojom feudalno-liberalnom logikom pretočenom u konfesionalno-nacionalističku praksu, proizvele ekonomske, privredne, obrazovne,društvene, kulturne i sve ostale efekte čije se posljedice mogu us-porediti samo s općom devastacijom kakve prirodne kataklizme ilinuklearne havarije. Na tako kontaminiranom tlu raste i cvjeta bosan-ski neoliberalizam kao sigurna oaza za razne oblike kriminala, korup-cije i nekažnjive zločinačke inventivnosti svake vrste. Taj je specičniliberalizam podržan beskrajnom i besmislenom strpljivošću bosan-skih populacija koje pristaju na rigidnu vrstu specijalnih separiranihnacionalno-konfesionalnih koegzistencija bez najmanjeg nagovještajainicijative integriranja zajedničkih ekonomskih, obrazovnih, zdravst-venih i drugih životnih interesa. Umjesto prepoznavanja vlastitih,ljudskih, građanskih interesa koji bi omogućili supstituciju nacio-nalno – religijskih kriterija onim realnim, objektivnim, dakle, klas-nim kao jedino relevantnim, Bosanci i Hercegovci žive svoje otužneživote, utopljeni u svoje male svakodnevne korupcije, pokušavajućiostvariti sitnošićardžijske ciljeve. Umjesto u ogorčenu borbu za svo-

je konkretne egzistencijalne, klasne interese, oni su sedativirani iupućeni u novoizgrađene hramove gdje dokazuju svoje konfesional-no-nacionalne identitete. Oni uoće ne mogu percipirati katastrofalnostrateško zaostajanje, oni su, nakon onog ratnog, nacionalističkogšoka, što ga je opisala Naomi Klein, uronjeni u postepeno zagrijavanuvodu, kao žaba koja nikada nije shvatila da je skuhana.

Ova je mala digresija bila potrebna da bi se argumentirala tezada bh politička, društvena ili ekonomska scena, odnosno pozicija i


30/34

Zeničke sveske

323

porijeklo kapitala, nikako ne pripadaju tipičnom neoliberalnomambijentu, te da se nipošto ne mogu analizirati i objašnjavati stan-dardnim analitičkim društveno-ekonomskim vokabularom i instru-mentarijem. Oni su jako zaprljani efektima bočnih, ali i esencijalnihuticaja nacionalizma, klerikalnih manipulacija, kriminala, političkimi svakim drugim nasiljem i svim poznatim modalitetima korupcije.Kako bosanska društvena stvarnost izmiče svim plauzibilnim racio-nalnim kvalikacijama i tendira krajnje iracionalnom statusu, možese zaključiti kako ona zapravo stagnira u području numinoznog, te dase stoga opire svakoj ozbiljnoj egzaktnoj analitici, a da joj je u stvarinajbliža analogija s onom antičkom Augijevom štalom. Svako ko jepročitao nešto od elementarnih postavki savremene političke eko-nomije zna da je ipak bilo moguće na ovim prostorima, umjesto pret-vorbe u državni kapital i potonje kriminalne i bestijalne privatizacije,koja je rezultirala aktuelnim tragikomičnim liberalizmom feudalneprovenijencije, ići u pravcu promišljanja i apliciranja laburističkihi socijaldemokratskih teorija koje su društveno vlasništvo mogletransformirati u neko vlasništvo lokalnih zajednica ili neki oblik ko-operativnog vlasništva. Dakle, postojale su opcije koje su otvaralemogućnost pretvorbe kapitala u modalitete vlasništva koji implici-raju temeljne elemente društvene pravednosti i socijalnih impera-tiva. Umjesto tih mogućnosti tadašnji oligarsi su odabrali opcijuopće bespoštedne grabeži koja je ovu jadnu državu trajno izbacila izkonkurencije normalnih, demokratskih, pluralističkih zajednica. Is-tina je da u praksi ne mogu postojati čisti tipovi društvenih pojava,idealni tip je teorijska konstrukcija, ali za analizu složenog slučajapoput bosansko-hercegovačkog, sociološki istraživački poduhvat bimorao sročiti specijalne istraživačke instrumente, metode i procedu-ru, jer poznati modeli jednostavno nisu aplikativni. Budući da bi to

bio zaista krupan, a možda i nemoguć poduhvat, vratimo se na našucentralnu temu, problem prekarnog rada u savremenim okolnostima,pa tako i njegovu involviranost i posljedice po bh društvenu zbilju.

Očigledno je da je od one hegelijanske kreativne uloge ljudskograda koja treba da ospolji apsolutnu ideju kao i od one Marxove vizijerada kao mogućeg generatora njegove generičke, humane suštine,


31/34


324

preostala je i nadživjela samo ona sposobnost, vještina i samoživostkapitala da pervertira pozitivne potencijale ljudske djelatnosti, te datako otuđeni rad preotme i usmjeri ga u vlastitu dalju ekspanziju.Neoliberalna emancipacija, u svojoj najnovijoj fazi, putem prekarnograda, dovodi u pitanje i sam rad. Ona ga relativizira samo s jednimciljem – da bi ga dodatno obezvrijedila. Zbog zaista smiješno niskihtamošnjih nadnica, došlo je do masovnog otvaranja azijskog, afričkogi južnoameričkog tržišta rada, kao i posljedičnog masovnog bjekstva,migracije proizvodnje na ove prostore, što je potpuno relativiziraloevropske burze rada. Ukazali su se ogromni suciti radne snage, anjihova prirodna inherentna kompetetivnost je drastično devalviralaprosječnu cijenu rada. To je kapitalu omogućilo dodatnu emancipa-ciju od ovisnosti o radnoj snazi te dalju manipulaciju njome. Pozicijaprekarijata je tako još više otežana, a one idilične slike blagostanjaiz porodičnih albuma srednje klase, sa svim njihovim automobilima,color-televizorima, bazenima, jacuzziima, brodicama kupljenim nakredit u zlatnom periodu salarijata, kada se zaklinjalo u kapitalizamkao savršen sistem, sada postaju samo slatke uspomene, jer se uve-liko ceri grčki scenario. Ponovo se aktualizira stari prijepor o kojemsu koplja ogorčeno lomili ekonomski teoretičari, između zikrata imerkantilista, između proizvodnje i mešetarenja. Lakomi bankarisu zagrizli preveliki zalogaj i taj je zalogaj zagušio savremenu civi-lizaciju. Svjetske nansijske organizacije naređuju opću štednju,ali to artikulira pitanje šta tada biva s proizvodnjom. Kapitalističkaekonomija počiva na permanentnoj akceleriranoj devizi proizvodi –kupuj, ali ako se štedi onda nema ni kupovine, što fundamentalnouništava produkciju i potom cjelokupno kapitalističko tržište i njegovtemeljni modus vivendi. Ova ekonomska antinomija u kojoj se kapi-talizam pri svakoj svojoj krizi nalazi, a one su periodične i redovne,kao što svjedočimo, zaista narušava povjerenje u kapitalistički sistem.Egzistencijalni očaj u kojem se prekarijat našao i koji se progresivnoširi signira potpuni izostanak bilo kakve empatije koji bi smo kodkapitala mogli evidentirati. Empatiju i bilo koji oblik samilosti i ra-zumijevanja od kapitala se i ne može niti treba očekivati. To ne pri-pada njegovom biću, njegova inherentna dominantna intencija jeste

samo ekspanzija i to ekspanzija po svaku cijenu, a ta cijena mogu biti


32/34

Zeničke sveske

325

i ljudi i okoliš i sama planeta, kao i drugi planeti i sunčevi sistemi.Korporacijski kapital već ozbiljno promišlja i projektuje poduhvateeksploatacije minerala zemljinog jedinog mjeseca kao i Marsa. Tačno

je, kapitalizam jeste najekasniji do sada poznati proizvodni sistem,ali nipošto nije i najekonomičniji, i nipošto najracionalniji. Naprotiv.Njegov centralni interes jeste vlastiti razvoj i nekritička apsolutnaekspanzija, nikako razvoj čovjeka i njegovih humanih interesa. Nijecilj ekspanzije kapitala razvoj čovjeka, čovjek je samo sredstvo raz-voja kapitala. Kapital i čovjek su suprotstavljeni, njihovi su interesiu permanentnom sukobu a bilo kakav državni intervencionizam nalegislativnom nivou koji bi ga htio humanizirati je samo privremenamjera koju će kapital, odnosno, korporacijski kapital, korupcijom ilinekom drugom radikalnom mjerom, ne isključujući ni puku policij-sku ili vojnu, ratnu prisilu, prevazići i neutralizirati. Kapital je takoporodio jednu novu naciju, naciju grabežljivaca, koju je vjerno opisaoCharles Ferguson u istoimenoj knjizi. Riječ je o minucioznoj analizigeneze procesa preuzimanja svjetskog kapitala od strane jedne elitegrabežljivaca koja je situirana u planetarne političke, ekonomskepa i intelektualne, akademske vrhove. Nasuprot ovoj malobrojnoj,neograničeno, krezovski bogatoj eliti stoji ogorčeno, osiromašeno,neobrazovano, vjerskim tlapnjama dezavuirano i medijskim trivijal-nostima zaglupljeno svjetsko stanovništvo. Svjetska politika je dubo-ko u vlasti korporacijskog kapitala kojeg danas sasvim slobodno iutemeljeno možemo posmatrati, poimati i tretirati kao novog Levi-

jatana koji proždire vlastite podanike, a čiji otuđeni rad mu zapravoomogućava postojanje i rast. Hobsovo prirodno stanje , čija temeljnadeviza jeste upravo bellum omnium contra omnes , savršeno oslikava isjenči životnu ekspanzionističku logiku kapitala. To, uostalom i jestesugestija koja se implicira: između kapitala i prirodnog stanja postojiodređena analogija, pa će tom analogijom buržoaski teoretičari otk-loniti dio prigovora o njegovoj dehumanizirajućoj prirodi. Prekarijat

je samo jedan od epifenomena, jedan od kolaterarnih izraza njegovenezadržive ekspanzije. Dojam je da se malo toga na očuvanju bilokakvog integriteta čovjeka može učiniti u ovim okolnostima. Moždaipak možemo utješno evocirati sentencu jednog starog poznatog kla-

sika s bogatim revolucionarnim iskustvom: "Što gore, to bolje".


33/34


326

Marxova, iako ne uvijek i marksistička, misao i danas djeluje vi-talno, svježe, borbeno i aktuelno. Njegova bazična kritika kapitala,zajedno s mnogim profetskim konkluzijama, i danas sadržava nevje-rovatnu aktuelnost i plauzibilnost. Ona se neviđenom hirurškompreciznošću, seriozno i argumentirano, kritički okomljuje na razneoblike humanih, društvenih, ekonomskih i drugih aberacija i teori-

jskih nesuglasja. Čini se da njegova riječ još uvijek poput bauka kružiplanetarnim prostorima, a da domaći nosioci i reprezenti različitihpolitičkih i vjerskih dogmatskih ideologija, panično zazirući od nje,dižu veliku graju plašeći Marxom nove naivne generacije koje nemajudovoljno znanja i životnog iskustva da bi ono prethodno mogle kom-parirati s tragičnošću aktuelnog. Oni rade tačno onu kampanju koju jeradio fašizam. Šta više, oni blasfemično izjednačavaju fašizam i mark-sizam, podsjećaju na njegove tobožnje zločine svjesno unoseći kon-fuziju i zabunu oko izvorne suštine Marxove ideje. Totalitarističkofalsiciranje smisla Marxovih analiza i ideja je u prošlom vijeku zaistapojavno generiralo ozbiljne i opasne društveno-političke malformaci-

je, ali su one bile poljedica upravo skretanja od temeljnog smisla, pana tom mjestu i mogu prestati važiti njihove marksističke atribucije.Panični strah savremenih vjerskih i političkih strašila kao nosilacapotpuno arhaičnih, nakaznih feudalnih ideja i interesa je sasvim ra-zumljiv, jer ljudska povijest još uvijek nije proizvela bolji i ekas-niji antidot protiv tiranije, izrabljivanja, političkih i vjerskih prorokakoji nam obećavaju vječni život dok ih, u međuvremenu, lovimo srukama duboko u našim džepovima, kreatorima opasnih nacional-fašističkih idealističkih i transcendentalnih konstrukata koji imajuza cilj poslušnost i podjarmljivanje ljudi. Ukratko, Marxov analitičkinauk je sadržavao snažan antidot protiv najcrnjih dogmi svake vrste.Ipak, postoji jedna nevolja, možemo je iščitati iz bliže i dalje povijesti,nevolja je ta da se ideja i sama davala dogmatizirati. Međutim, val-

ja primijetiti kako je to sasvim prirodno, očekivano i logično, jer, neradi se naime, o hegelijanskim idejama apsolutnog duha, niti se radio vječitim kreacijama Boga, to nipošto nisu Mojsijeve kamene ploče,riječ je o vrhunskim humanim dometima običnog čovjeka koji su, kaoi sve u ovom univerzumu, privremeni, relativni i podložni kritici i

reinterpretaciji. Ove ideje nemaju nikakvih ambicija prema esenciji


34/34

Zeničke sveske

i zato su u svojoj ograničenosti istinite. U nekoj budućoj fabijanskojstrategiji borbe protiv kanibalizma korporacijskog neoliberalnog kapi-talizma i one će svakako pronaći svoje mjesto.

I dok, djelomično optimistično završavam ovaj tekst, pristižu noveinformacije o permanentnom izbjegličkom pogromu koji će neminov-no isprovocirati veoma krupne polarizacije u evropskom političkomživotu i otvoriti druge opcije. O tim polarizacijama, makar u postskrip-tumovskoj formi, neophodno je iskazati bojazni, koje se već realizirajuu nekim zemljama poput Mađarske, Danske, Njemačke, Švedske,a kojima se, evo, nakon izbora, pridružila i Poljska. Radi se, nara-vno, o očiglednom, snažnom, jačanju radikalne desnice kao reakcije

na masovni izbjeglički impact. Radikalno desničarenje će vjerovatnoevoluirati u globalni evropski trend, a ovo će reakcionarno skretanje jako pogodovati još snažnijem razvoju korporacijskog kapitala. Post-oji objektivna i vjerovatna opasnost da će desničarska prevalencija,ne samo onemogučiti fabijanska gibanja na lijevom krilu društveneevropske dinamike, u smislu polaganog, epizodnog, partizanskog os-vajanja djelića radničkih i ljudskih prava, nego i potpuno destruirati,derogirati, anatemizirati, proskribirati i obesmisliti svaku lijevu ideju.

Bit će to nove decenije blistavog razvoja i koncentracije kapitala, ali is-tovremeno i decenije stagniranja, degradacije i očaja prekarne klase ihumanosti uopće. Razvijeni kapital u okolnostima destrukcije statusaradnika i proporcionalni rast njihove frustracije producirat će hra-njivu otopinu idealnu za uvijek novo klijanje vječitih i dobro poznatihizdanaka fašizma. Tako će kapital i fašizam ponovo demonstriratisvoju simbiotičku interakciju viđenu u povijesti već mnogo puta.

Documents

Homo faber u raljama neoliberalizma - Jasenko Karović