hpr 022017 - Pravni portal · PDF file61 PRAKSA SUDA EUROPSKE UNIJE ... » PRIMJENA EUROPSKOG PRAVA O ZAŠTITI ... ti na one slučajeve u kojima je sudska praksa5 zauzela

veljača 2017. / Hrvatska pravna revija

VI

POŠTARINA PLAĆENA HP-u d.d. U SORTIRNICI 10200 ZAGREB I TISKANICA

2 2017godina XVII .

.

NOVINE I AKTUALNA PITANJA IZ RADNIH ODNOSA – 2017. 2. ožujka (četvrtak) 2017.

Sheraton Zagreb Hotel Kneza Borne 2 • Zagreb

PARNIČNI POSTUPAKMarko Bratković, mag. iur.

Reforma revizije u parničnom postupku

JAVNA NABAVAAnte Loboja, dipl. iur.

Institut okvirnog sporazuma prema novom Zakonu o javnoj nabavi

Hrvatska pravna revija / veljača 2017.

I

SADRŽAJ

01 OBVEZNO PRAVO Berislav Matijević, dipl. iur.

Doprinos oštećenika vlastitoj šteti –

što se ne smatra doprinosom

11 ŽIGOVNO PRAVO dr. sc. Dragan Zlatović, prof.

Neovlašteno korištenje čuvenih žigova

kao radnja nelojalne konkurencije

20 FINANCIJSKO PRAVO Zdravko Vukšić, dipl. oec.

Očevid u poreznom nadzoru

31 Ivana Đuras, dipl. iur.

Privilegij oslobođenja od poreza na

kupnju prve nekretnine

35 JAVNA NABAVA Ante Loboja, dipl. iur.

Institut okvirnog sporazuma prema

novom Zakonu o javnoj nabavi

43 STEČAJNO PRAVO Sandra Cindrić, dipl. iur.

Nova uloga Financijske agencije prema

odredbama Stečajnog zakona

52 KAZNENO PRAVO mr. sc. Bruno Moslavac

Dokazivanje obijesti u vožnji kao

nekonstitutivnog elementa kaznenog

djela obijesne vožnje u cestovnom

prometu

61 PRAKSA SUDA EUROPSKE UNIJE dr. sc. Robert Peček

Prethodni postupak pred Sudom

Europske unije u praksi Ustavnog suda

66 Kristina Zovko, dipl. iur. Pravo javne nabave

79 PARNIČNI POSTUPAK Marko Bratković, mag. iur.

Reforma revizije u parničnom postupku

95 PRIKAZ Pripremila: mr. sc. Iris Gović

Svečanost potpisivanja ugovora sa

studentima dobitnicima stipendije

Zaklade Zlatko Crnić u akademskoj

godini 2016./2017.

96 PREGLED NOVIH PROPISA Pripremio: Krešimir Deban, dipl. iur.


II

HRVATSKA PRAVNA REVIJA – CROATIAN LAW REVIEWNo. 2/2017 – Volume 17 – Law journal promoting legal theory and practice

01 LAW OF OBLIGATIONS Berislav Matijević, LL.B.

The Contribution of the Injured Party to

His or Her Own Damage – Which Is Not

Considered a Contribution

11 TRADE MARK LAW Prof. Dragan Zlatović, Ph.D.

Unauthorised Use of Trademarks as an

Act of Unfair Competition

20 FINANCIAL LAW Zdravko Vukšić, BEcon

Investigation in Tax Supervision

31 Ivana Đuras, LL.B.

The Privilege of Release from Payment

of Taxes for the Purchase of First Real-

Estate

35 PUBLIC PROCUREMENT Ante Loboja, LL.B.

The Institute of Framework Agreement

Pursuant to the New Public

Procurement Act

43 BANKRUPTCY LAW Sandra Cindrić, LL.B.

The New Role of the Financial Agency

Pursuant to the Provisions of the

Bankruptcy Act

52 CRIMINAL LAW Bruno Moslavac, LL.M.

Proving Recklessness in Driving as an

Unconstitutional Element of a Criminal

Off ence of Reckless Driving in Road

Traffi c

61 COURT OF JUSTICE CASE-LAW Robert Peček, Ph.D.

Prejudicial Procedure Before the

Court of Justice in the Practice of the

Constitutional Court

66 Kristina Zovko, LL.B. Public Procurement Law

79 CIVIL PROCEDURE Marko Bratković, mag. iur. The Reform of Civil Procedure Revision

95 OVERVIEW Prepared by: Iris Gović, LL.M.

The Ceremony of Signing an Agreement

with the Students Who Are the Zlatko

Crnić Foundation Scholarship Awardees

for the 2016/2017 Academic Year

96 NEW REGULATIONS OVERVIEW Prepared by: Krešimir Deban, LL.B.


III

HRVATSKA PRAVNA REVIJA br. 2/2017. – godina XVII. Časopis za promicanje pravne teorije i prakse

Nakladnik: Inženjerski biro d.d.

Sunakladnik: Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci

Za nakladnika: glavni direktor dr. sc. Mladen Mlinarević

Nakladničko vijeće:Predsjednik:dr. sc. Mladen Mlinarević, Inženjerski biro d.d.

Članovi:Mladen Bajić, dipl. iur., Državno odvjetništvo Republike Hrvatske

prof. dr. sc. Nada Bodiroga Vukobrat, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci

Branko Hrvatin, dipl. iur., Vrhovni sud Republike Hrvatske

Robert Travaš, dipl. iur., Hrvatska odvjetnička komora

prof. dr. sc. Petar Veić, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci

Izdavački savjet:dr. sc. Katarina Bačić, Zagreb

prof. dr. sc. Dorotea Ćorić, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci

Damir Kontrec, dipl. iur., Vrhovni sud Republike Hrvatske

mr. sc. Tin Matić, odvjetnik

dr. sc. Zoran Pičuljan, Zakladna uprava Zaklade dr. sc. Jadranko Crnić

Zlata Hrvoj Šipek, dipl. iur., Državno odvjetništvo Republike Hrvatske

Dražen Tripalo, dipl. iur., Vrhovni sud Republike Hrvatske

prof. dr. sc. Nataša Žunić Kovačević, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci

Glavni urednik:mr. sc. Hrvoje Momčinović, Zagreb

Zamjenica glavnog urednika:Marica Kuzmić, dipl. iur., Inženjerski biro d.d.

Urednici:prof. dr. sc. Edita Čulinović Herc, Pravni fakultet Sveučilišta u RijeciKrešimir Deban, dipl. iur., Inženjerski biro d.d.prof. dr. sc. Dario Đerđa, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci Jasminka Hercigonja, dipl. iur., Inženjerski biro d.d.doc. dr. sc. Gabrijela Mihelčić, Pravni fakultet Sveučilišta u RijeciAnte Šumelj, dipl. iur., Inženjerski biro d.d.

Jezični redaktori:mr. sc. Snježana Jurišić, Inženjerski biro d.d.Mirna Rudeš, prof., Inženjerski biro d.d.

Prijevod sažetaka:Zrinka Mlinarević, MA, Inženjerski biro d.d.

Grafi čka urednica:Ana-Marija Perić, dipl. ing., Inženjerski biro d.d.

Naslovnica:Izvor Fotolia

Tisak:Sveučilišna tiskara d. o. o., Trg maršala Tita 14, 10000 Zagreb

Časopis izlazi jednom mjesečno.Časopis se izdaje u tiskanom i elektroničkom obliku.

adresa: Heinzelova 4a • p. p. 314 • 10000 Zagreb tel: 01/ 46 00 888 • fax: 01/ 46 00 875e-mail: [email protected] korporativne stranice: www.ingbiro.hr

pravni portal: www.ingbiro.comIBAN: HR6723600001101243365OIB: 84170114747


IV

» PRIMJENA EUROPSKOG PRAVA O ZAŠTITI

TRŽIŠNOG NATJECANJA U PRAKSI VISOKOG

UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE

Ljiljana Karlovčan Đurović, dipl. iur.

» NEKE DVOJBE O KAMATAMA U POREZNOM

POSTUPKU prof. dr. sc. Maja Bukovac Puvača

prof. dr. sc. Nataša Žunić Kovačević

» DOKAZIVANJE U POREZNOM POSTUPKU Vedran Juričić, dipl. iur.

» PRAVNO UREĐENJE KONCESIJA U PRAVU

EUROPSKE UNIJE

prof. dr. sc. Dario Đerđa

» IZRAVNI UČINAK NOVIH DIREKTIVA U PODRUČJU

JAVNE NABAVE, S OSVRTOM NA RELEVANTNE

PRESUDE SUDA EUROPSKE UNIJE

Ivan Palčić, dipl. iur.

» POSTUPANJE NARUČITELJA U POSTUPCIMA

JAVNE NABAVE U PRIJELAZNOM RAZDOBLJU

DO DONOŠENJA NOVOGA ZAKONA O JAVNOJ

NABAVI, S PREGLEDOM RELEVANTNE PRAKSE

DRŽAVNE KOMISIJE

Ante Loboja, dipl. iur.

» PRORAČUN JEDINICA LOKALNE I

PODRUČNE (REGIONALNE) SAMOUPRAVE I

STRATEŠKO PLANIRANJE

Nevenka Brkić, dipl. oec.

» NAČELO NE BIS IN IDEM U DISCIPLINSKOM

POSTUPKU

dr. sc. Alen Rajko

» DRŽAVNA SLUŽBA I RADNI ODNOSI –

SLIČNOSTI I RAZLIKE

Snježana Horvat-Paliska, dipl. iur.

» ZNAČAJ KLASIFIKACIJE RADNIH MJESTA U

LOKALNOJ I PODRUČNOJ (REGIONALNOJ)

SAMOUPRAVI

Sanda Pipunić, dipl. iur.

Iz sadržaja:

Aktualnosti upravne prakse i upravnoga sudovanja – 2016.Zaštita tržišnog natjecanja u Europskoj uniji ima iznimnu važnost, prije svega radi zaštite tržišnih prava i sloboda svakog poduzetnika, ali poseb-no i radi zaštite prava potrošača. Jedan od ključnih instrumenata stvaranja jedinstvenog unutarnjeg tržišta Europske unije su pravila zaštite tržišnog natjecanja, koja su sadržana i u primarnim i u sekundarnim izvorima prava Europske unije.Isto vrijedi i za neka druga područja – javnu nabavu i dodjelu koncesija, pri čemu su područja javne nabave i dodjele koncesija trenutno poseb-no aktualna zato što su uređena trima “novim” direktivama koje su sve trebale biti pretočene u domaće zakonodavstvo do 18. travnja 2016., ali

listopad 2016.

Broj stranica: 225 Cijena: 472,50 kn

Nova cijena: 250,00 kn

Republika Hrvatska (kao i značajan dio drugih članica) to nije učinila. To je otvorilo brojna pravna pitanja o izravnom učinku navedenih direktiva, a uvjete izravnog učinka prava Europske unije dao je Sud Europske unije u nekoliko svojih presuda.Radovi sadržani u Zborniku Aktualnosti upravne prakse i upravnoga sudovanja – 2016. u značajnoj su mjeri posvećeni upravo temama koje se odnose na pravo Europske unije i refl eksiju toga prava na domaću upravnu i upravnosudsku praksu.

VIŠE INFORMACIJA NA: www.ingbiro.hr

adresa: Inženjerski biro d.d., Heinzelova 4a, 10 000 Zagreb • tel: 01/46 00 888 • fax: 01/46 00 875 e-mail: [email protected]


1

OBVEZNO PRAVOStručni članak UDK 347.514

Doprinos oštećenika vlastitoj šteti – što se ne smatra doprinosomBerislav Matijević, dipl. iur.*

Općeprihvaćeno načelo odštetnog prava o potpunoj (integralnoj) naknadi štete poznaje određene iznimke. Jedna od tih iznimaka u kojima se odstupa od potpune (integralne) naknade prouzročene štete postoji u slučaju doprinosa oštećenika vlastitoj šteti. Postojanje ili nepostojanje doprinosa oštećenika vlastitoj šteti, kao institu-tu prema kojem se ne zasniva odgovornost za štetu samog oštećenika, već se uređuje pitanje opsega naknade štete koja mu pripada, vrlo često je predmet spora (ponekad i isključivi), stoga se ovom pitanju u pravnoj teoriji i praksi posvećuje dosta pažnje. Iz tog smo se razloga u radu fokusirali (argumentum a contrario) na one slučajeve u kojima se ispostavilo da takvog doprinosa oštećenika vlastitoj šteti nema, odnosno da je ovaj materijalnoprav-ni prigovor tuženika neutemeljen, a sve u skladu s izrekom “Ius est ars boni et equi”.

Ključne riječi: šteta, oštećenik, štetnik.

1. UVOD

U jedno od osnovnih načela odštetnog prava ubra-ja se i načelo potpune (integralne) naknade štete1. To načelo inkorporirano je i u Zakon o obveznim odno-sima2 (nastavno: ZOO): Sud će, uzimajući u obzir i okol-nosti koje su nastupile poslije prouzročenja štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.3 Dru-gim riječima, načelom potpune naknade štete štiti se materijalna situacija oštećenika, na način da se prou-zročena šteta nadoknađuje u onom obujmu (ukupnost mogućih vrsta i oblika šteta) i visini (vrijednost štete izražena u novčanim jedinicama) kojima se oštećeni-kova materijalna situacija dovodi u stanje u kojem bi se nalazila da do prouzročenja štete nije ni došlo, uzi-majući pritom u obzir i one okolnosti koje su nastupile * Berislav Matijević, Rijeka.1 U literaturi je moguće naići i na naziv potpuna reparacija štete.2 Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15. 3 ZOO, čl. 1090.

nakon prouzročenja štete, a sve do trenutka njezina priznavanja4 odnosno do trenutka njezina presuđenja. Načelo potpune (integralne) naknade štete, poznaje i određene iznimke, prema kojima, uz zadovoljenje za-konom određenih pretpostavki, oštećeniku ne pripada pravo na iznos koji odgovara iznosu potpune naknadu štete, već na iznos naknade koji može biti niži ili viši u odnosu na iznos potpune naknade štete. Do primjene jedne od tih iznimaka, u kojima oštećeniku ne pripada pravo na potpunu naknade štete, već na iznos naknade koji je manji (smanjen) u odnosu na iznos potpune na-knade, dolazi kod doprinosa oštećenika vlastitoj šteti. O ovoj ćemo iznimci od načela potpune naknade štete nastavno nešto više reći, a posebno ćemo se osvrnu-ti na one slučajeve u kojima je sudska praksa5 zauzela stav da se ne radi o takvom doprinosu oštećenika6. 4 U možebitnom izvansudskom postupku.5 Sudska praksa navedena u ovom radu dostupna je na: www.vsrh.hr,

www.osiguranje.hr, Crnić I. - Ilić A., Osiguranje i naknada štete u sao-braćaju, Informator, Zagreb, 1987., Izbor odluka VSRH - razna godišta, Crnić I., Odštetno pravo, Faber & partneri, Zagreb, 2004.; Kaladić I., Podijeljena odgovornost za štetu, Inženjerski biro, Zagreb, 2004. itd.

6 Za ovakav pristup smo se opredijelili zato što se u većini slučajeva publicirana stručna literatura i praksa bave situacijama u kojima


2

2. DOPRINOS OŠTEĆENIKA

VLASTITOJ ŠTETI

Doprinos oštećenika vlastitoj šteti reguliran je čl. 1092. ZOO-a7: (1) Oštećenik koji je pridonio da šteta na-stane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na razmjerno sniženu naknadu. (2) Kad je nemogu-će utvrditi koji dio štete potječe od oštećenikove radnje ili propusta, sud će dosuditi naknadu vodeći računa o okol-nostima slučaja. Redaktori ZOO-a iskoristili su prigodu i izmijenili naslov članka 1092. u “ doprinos oštećenika vlatitoj šteti”, a u odnosu na naslov članka 192. ZOO/91 “podijeljena odgovornost”, koji ne samo što je trpio kriti-ke zbog neodgovarajućeg naziva već je stvarao i zabu-ne kod primjene, s obzirom na to da je jedno vrijeme čak bio inicirao i stajalište o prebijanju štetnikove i ošte-ćenikove krivnje (compensatio culpae)8, iako se ne radi o odredbi kojom se zasniva (ili ne) nečija odgovornost9, jer oštećenik ne može pravno biti odgovoran prema sa-mome sebi, već o odredbi kojom se uređuje opseg na-knade štete10. U sudskoj praksi je navedeno: “Materijal-nopravno pitanje odnosi se na primjenu odredbe čl. 178. st. 2. i čl. 192. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 - dalje: ZOO), tj. postoji li podijeljena odgovornost za štetu kada je do štete došlo sudarom motornih vozila, ako je utvrđeno da se tužitelj uključivao sa sporedne ceste na cestu s predno-šću prolaza bez zaustavljanja iako je postojao prometni znak obveznog zaustavljanja STOP, a osiguranik tuženice se kretao cestom s prednošću prolaza brzinom od 92 km/h, na mjestu na kojem je ograničenje brzine iznosilo 50 km/h, te do sudara ne bi došlo pod pretpostavkom da se osiguranik tuženice kretao brzinom manjom od 83 km/h. Pogrešan je stav drugostupanjskog suda kad navodi da je neodlučno to što je brzina vozila osiguranika tužene bila veća od dopuštene (92 km/h) na mjestu gdje je ograniče-

postoji doprinos oštećenika vlastitoj šteti, a zanemaruju se, prema mišljenju autora, ništa manje značajne situacije u kojima taj dopri-nos oštećenika ne postoji.

7 Čl. 1092. ZOO-a sadržajno odgovara čl. 192. prijašnjeg Zakona o obveznim odnosima (iz 1991.) - nastavno ZOO/91 (Narodne novine, br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01) osim u dijelu naslova članka, o čemu će biti nastavno i nešto više riječi te u dijelu u kojem je st. 2. određeno da oštećenik može pridonijeti vlastitoj šteti ne samo radnjom već i propustom.

8 Susreću se i nazivi (isto neodgovarajući): podijeljena krivnja, ošteće-nikova sukrivnja ili suodgovornost oštećenika.

9 Crnić J., Odgovornost više osoba za istu štetu i podijeljena odgo-vornost, Časopis Naša zakonitost br. 9-10/1987, Zagreb, 1987., str. 1047.

10 Tako i Crnić I., Odštetno pravo, Zgombić & partneri, Zagreb, 2004., str. 328.

nje brzine 50 km/h te da do sudara ne bi došlo da se osi-guranik tužene u trenutku kočenja kretao brzinom do 83 km/h, smatrajući da je osnovni uzrok prometne nezgode u propustu vozačice vozila tužitelja, koja se nije zaustavi-la na znak STOP i nije propustila vozilo osiguranika tuže-ne koji se kretao cestom s prednošću prolaska. Ocjenju-jući utvrđenja nižestupanjskih sudova, ovaj revizijski sud zauzima pravno shvaćanje da su nižestupanjske odluke u suprotnosti s pravnim shvaćanjem ovog suda, te da u konkretnom slučaju postoji obostrana krivnja sudionika prometne nezgode za štetni događaj i nastalu štetu. Oba sudionika su se ponašala u prometu protivno prometnim propisima, te je njihovo postupanje dovelo do sudara nji-hovih motornih vozila. Zaključak o omjeru odgovornosti donijet će prvostupanjski sud ocjenom svih provedenih dokaza i ocjenom načina kretanja motornih vozila, a pri-mjenom odredbe čl. 178. st. 2. ZOO-a.”11

Pravilo o doprinosu oštećenika vlastitoj šteti pri-mjenjuje se i na području deliktne (izvanugovorne) i na području ugovorne odštetne odgovornosti.12

ZOO u čl. 1092. regulira dvije moguće situacije: a) kad se omjer doprinosa oštećenika može odrediti (st. 1.) i b) kad je nemoguće utvrditi koji dio štete potječe od oštećenikove radnje ili propusta (st. 2.).13 U prvoj si-tuaciji, odgovorna osoba (sud) prethodno utvrđuje vi-sinu prouzročene štete u cjelini, a zatim od tako utvrđe-ne štete treba odbiti iznos razmjeran udjelu oštećenika u šteti ( u razlomcima, u postotku i sl.), dok u drugom slučaju odgovorna osoba (sud) utvrđuje visinu prou-zročene štete u cjelini, ali konačnu (sniženu) naknadu odmjerava prema okolnostima konkretnog slučaja.14

U pretpostavke primjene pravila o doprinosu ošte-ćenika vlastitoj šteti ubrajaju se:

- postojanje adekvatne uzročne veze između ošte-ćenikova ponašanja i njegove štete,

- postojanje ostalih općih pretpostavki odgovor-nosti za štetu (štetnik ili odgovorna osoba - ošteće-nik, štetna radnja, odnosno propuštanje, adekvatna uzročna veza između štetne radnje i prouzročene šte-te, odnosno i onih posebnih (krivnja, opasnost stvari ili djelatnosti, postojanje ugovora te povreda iz njega proizlazeće obveze15),

- neprihvatljivost oštećenikova ponašanja s gledišta 11 VSRH, Rev1634/2009 od 15. rujna 2010.12 Kaladić I., Podijeljena odgovornost za štetu, Inženjerski biro, Zagreb,

2004., str. 109.13 Gorenc V. et al., Komentar Zakona o obveznim odnosima, Narodne

novine d.d., Zagreb, 2014., str. 1695. 14 Ibid., str. 1697.15 U slučaju ugovorne odgovornosti.


3

zaštite vlastitih interesa (neadekvatno u odnosu na ži-votno iskustvo i standarde pravnog prometa).16

Tako je u sudskoj praksi navedeno: o podijeljenoj od-govornosti može se govoriti samo ako je oštećeni sudje-lovao u nastanku svoje štete ili je pridonio da bude veća, dakle ako postoji uzročna veza između radnje ili propu-štanja oštećenog i određenog dijela vlastite štete kao posljedica zajedničkog djelovanja17, te: za utvrđivanje doprinosa nastaloj šteti nije odlučna pravna kvalifi kaci-ja postupaka sudionika štetnog događaja, već značaj tih postupaka u odnosu na nastalu štetu18.

Značajno je istaknuti i da ponašanje (radnja ili propust) oštećenika mora biti usmjereno na povredu njegova vlastitog pravnog dobra,19 te zato mora sam i snositi štetne posljedice u opsegu u kojem je njima pridonio20, gdje se do ključa za raspodjelu štete dolazi usporedbom značenja oštećenikova doprinosa i znače-nja onih okolnosti koje predstavljaju temelj štetnikove odgovornosti21. Što znači, odgovara li štetnik na osnovi pravila o subjektivnoj odgovornosti, ponašanje ošte-ćenika uspoređuje se sa stupnjem štetnikove krivnje22, dok u slučaju da štetnik odgovara na osnovi pravila o objektivnoj odgovornosti, ponašanje oštećenika us-poređuje se s “opasnošću” stvari, odnosno djelatnosti kao pretpostavki na kojoj se zasniva činjenična osnova štetnikove odgovornosti23.

Nadalje, postojanje doprinosa oštećenika vlastitoj šteti ne predmnijeva se, već je na štetniku teret doka-za postojanja uzročne veze između neprihvatljivosti oštećenikova ponašanja i nastale štete. Ovo ponajprije iz dva razloga - prvog, što nije opravdano polaziti od toga da se oštećenik s nedovoljnom pažnjom brine o svojim pravnim dobrima jer se time nepotrebno oteža-va njegov položaj u odnosu prema štetniku, i drugog, što je besmisleno od oštećenika zahtijevati dokaziva-nje nečega što mu ide na teret.24

I zaključno pod ovom točkom, još o jednom pitanju 16 Za detaljnije o ovim pretpostavkama vidjeti Kaladić I., op. cit., bilj.

br. 10., str. 109. - 112.17 Žs u Bjelovaru, Gž-443/02 od 7. ožujka 2002. 18 Žs u Vukovaru, Gž-1861/2004-3 od 13. listopada 2004. 19 Čija povreda nije zabranjena jer oštećenik ne može biti odgovoran

prema samom sebi.20 Usp. s Crnić I., Doprinos oštećenika vlastitoj šteti, časopis Svijet osi-

guranja br. 7-8/10, Tectus d.o.o., Zagreb, 2010., str. 34.21 Kaladić I, op. cit., bilj. br. 10., str. 113.22 Što je stupanj štetnikove krivnje veći, veći će biti i razmjer štetnikova

snošenja štetnih posljedica.23 Što je doprinos oštećenika nastanku štete veći, to je veći i razmjer

njegova snošenja štetnih posljedica. 24 Usp. s Kaladić I., op. cit., bilj. br. 10., str. 119.

koje se u praksi često pojavljuje, a to je pitanje dopri-nosa oštećenika vlastitoj šteti u slučaju popravljanja imovinske štete uspostavom prijašnjeg stanja. Naime, ZOO predviđa dva oblika popravljanja imovinske štete: a) uspostavljanjem prijašnjeg stanja (tzv. naturalna re-stitucija), i/ili, isplatom odgovarajućeg novčanog izno-sa25. Naturalna restitucija moguća je kao ona individu-alna26, generička27 i popravak oštećene stvari28, dok se isplatom odgovarajućeg novčanog iznosa uklanjaju štetne posljedice u onom novčanom iznosu u kojem se vrijednost oštećenikove imovine vraća u stanje koje je postojalo prije štetne radnje.

Ovdje se ponajprije postavlja pitanje, je li uspostava prijašnjeg stanja primarna, a novčana naknada sekun-darna obveza štetnika? Čini se da ni zakonodavac nije htio uputiti na kruto provođenje pravila prema kojem bi odgovorna osoba najprije morala uspostaviti prijaš-nje stanje, a tek zatim dati novčanu naknadu, iz čega slijedi da je zapravo oštećeniku prepušteno da izabere najbolji način popravljanja štete po vlastitom izboru29.

Na ovo pitanje nadovezuje se i pitanje: što ako ošte-ćenik zahtijeva uspostavu prijašnjeg stanja, a postoji njegov doprinos vlastitoj šteti? Na jednu čestu i tipičnu situaciju u kojoj se pojavljuje ovo pitanje nailazimo kod osiguranja od automobilske odgovornosti, gdje iznim-ku od pravila da kada oštećena osoba svoj postupni za-htjev temelji na obveznom osiguranju vlasnika, odnosno korisnika osobnog vozila od odgovornosti za štete nane-sene trećim osobama, te ako je taj zahtjev osnovan, tada osiguratelj odgovara oštećeniku za punu naknadu štete, a to znači da je dužan uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala30, imamo u slučaju tzv. totalne štete31, kada popravak vozila nije ekonomski isplativ

25 ZOO čl. 1085.: (1) Odgovorna osoba dužna je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala. (2) Ako uspostava prijašnjeg sta-nja ne otklanja štetu potpuno, odgovorna osoba dužna je za ostatak štete dati naknadu u novcu. (3) Kad uspostava prijašnjeg stanja nije moguća, odgovorna je osoba dužna isplatiti oštećeniku odgovarajući iznos novca na ime naknade štete. (4) Naknada u novcu dosudit će se oštećeniku ako on to zahtijeva, a okolnosti danog slučaja ne opravda-vaju uspostavu prijašnjeg stanja.

26 Npr. vraćanje stvari u slučaju njezine krađe.27 Davanje druge stvari iste vrste ili kvalitete.28 Npr. troškovi popravka po predračunu ili računu oštećenog motor-

nog vozila.29 Tako u Crnić I., Naknada štete, Organizator d.o.o., Zagreb, 1995., str.

184.30 VSRH, Rev-2053/98 od 17. svibnja 2001.31 O totalnoj šteti (ili potpunim gubitkom) u osiguranju od automobil-

ske odgovornosti govorimo kada je oštećena stvar - vozilo potpuno uništena (npr. kada vozilo uslijed prometne nesreće izgori u cijelosti) - tzv. tehnička totalna šteta, ili je oštećenje stvari - vozila takvo da troškovi popravka (dovođenja u stanje koje je bilo prije nastupanja


4

(ili je nemoguć), zbog čega nije moguća naturalna re-stitucija (u vidu popravka vozila, op. a.), pa oštećeniku, u konkretnom slučaju, pripada pravo na naknadu štete u određenom novčanom iznosu kao protuvrijednosti za uništeno vozilo32, a u kojem slučaju je osiguratelj dužan naknaditi potpunu štetu u visini vrijednosti vozila na dan nastanka štete, bez umanjenja za vrijednost spašenih di-jelova, jer je oštećeniku prepušteno da izabere način na-knade štete, a pravo izbora odnosi se i na to hoće li zadr-žati sačuvane dijelove, pa prema tome nije dužan snositi rizik prodaje ostatka vozila33. U tom se slučaju postavlja pitanje: Ima li oštećenik pravo prepustiti ostatke vozila odgovornom osiguratelju i u situaciji kada postoji nje-gov doprinos vlastitoj šteti? Smatramo da ima pravo, jer doprinos oštećenika vlastitoj šteti ne znači ujedno i zasnivanje njegove odgovornosti za štetu (oštećeni nije odgovoran za nastanak štete), a uz to, na ošteće-niku je pravo izbora načina naknade štete, pa i pravo izbora o sudbini ostataka vozila u skladu s odredbama čl. 1092., odnosno čl. 1085. ZOO-a.34

No ostaje upitno35, je li tako i u slučaju postojanja obostrane krivnje (odgovornosti po pravilima o su-bjektivnoj odgovornosti36) aktivnih sudionika (vozača) u prometnoj nesreći, gdje: (2) Ako postoji obostrana krivnja, svaki vlasnik odgovara drugomu za njegovu šte-tu razmjerno stupnju svoje krivnje37, gdje nema mjesta podjeli zainteresiranih osoba na štetnike i oštećenike, jer svatko od njih ima istodobno ulogu i oštećenog i štetnika, i vjerovnika i dužnika naknade38.

Zaključno ćemo, primjerice, nabrojiti tipične situacije u kojima dolazi do doprinosa oštećenika vlastitoj šteti, a prema dostupnoj sudskoj praksi39: ponašanje pješaka u prometu, ponašanje biciklista u prometu, ponašanje vozača u prometu, utjecaj alkoholiziranosti na pješaka,

osiguranog slučaja) prelaze vrijednost osigurane stvari, dakle nisu ekonomski opravdani - tzv. ekonomska totalna šteta.

32 Žs u Varaždinu, Gž-187/06 od 16. listopada 2006. 33 Žs u Bjelovaru, Gž-561/2000 od 30. ožujka 2000. 34 Da ovo ilustriramo na jednom primjeru: recimo da je vrijednost

vozila na dan nastanka štete 100 novčanih jedinica, da doprinos oštećenika vlastitoj šteti iznosi 30% te da vrijednost ostatka vozila iznosi 30 novčanih jedinica. Ako oštećeni izabere da će ostatke vo-zila prepustiti osiguratelju, ima pravo na novčani iznos od 70 nov-čanih jedinica (100 - 30 = 70), ako izabere da će zadržati ostatke vozila, ima pravo na 40 novčanih jedinica (100 - 30 - 30 = 40).

35 I o tome možda nekom drugom prigodom, s obzirom na to da nije saedes materiae ovog rada.

36 V. ZOO čl. 1045. st. 1.37 ZOO čl. 1072. st. 2.38 Radišić J., Imovinska odgovornost za štetu izazvanu motornim vo-

zilom, Institut društvenih nauka, Beograd, 1976., str. 82.39 V. navedeno pod bilješka br. 5. ovog rada.

utjecaj alkoholiziranosti na vozača, pristanak na vožnju s alkoholiziranim vozačem, pristanak na vožnju s oso-bom bez vozačke dozvole, nekorištenje sigurnosnog pojasa u vozilu, nekorištenje zaštitne kacige, ponaša-nja radnika na radu i u svezi s radom, propust kod odr-žavanja cesta, slučajevi naleta na divljač i sl.

3. ŠTO SE NE SMATRA DOPRINOSOM

OŠTEĆENIKA VLASTITOJ ŠTETI

Doprinos oštećenika vlastitoj šteti, kao uvjet raz-mjernog smanjenja naknade štete, vrlo je učestala pravna situacija u postupcima naknade štete, bilo u izvansudskim (npr. u osiguranju) bilo u sudskim te, iako se pretežno navode i obrazlažu situacije u kojima u većoj ili manjoj mjeri taj doprinos postoji, nisu ne-rijetke ni situacije u kojima tuženik bez uspjeha ističe taj prigovor materijalnopravne naravi. Upravo ćemo takve situacije kroz dvadesetak primjera iz sudske prakse40 i prikazati:

a. Održavanje cesta (izlijetanje s ceste)

Osnovan je revizijski prigovor da je drugostupanj-ski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvostupanjsku presudu i utvrdio podijelje-nu odgovornost stranaka za nastalu štetu tužitelju jer prema ocjeni ovoga revizijskog suda tužitelj kao ošte-ćenik nije pridonio nastanku štete. Utvrđeno je, naime, da je tužitelj vršio radnju pretjecanja kroz naseljeno mjesto vozeći automobil brzinom od oko 76 - 78 km/h, a da takvo ponašanje tužitelja nije bilo ni u kakvoj uzročnoj vezi s nastalom štetom, jer su se decidirano izjasnili vještaci da bi do zanošenja vozila tužitelja pri-likom poduzimanja kočenja na blatnom kolniku došlo i pri brzinama manjim od 60 km/h. Stoga ovaj sud na-lazi, kao i prvostupanjski sud, da mjestimično mokra i blatnjava cesta, s obzirom na činjenicu da je u kritično vrijeme kolnik ceste bio suh i vidljivost dobra, da se ne može tužitelju staviti na teret da nije prilagodio vožnju uvjetima stanja na cesti. Zbog navedenih razloga pro-izlazi da u ponašanju tužitelja nema propusta. (VSRH, Rev 2176/1990-2 od 23. siječnja 1991. godine);

b. Prisvajanje tuđe stvari (mjere odvraćanja)

Prvostupanjski sud je utvrdio da je sada pokojni x. y., sin odnosno brat tužitelja, u dobi od 14 godina na čelu skupine dječaka navečer ušao u voćnjak tuženika u namjeri da prisvoji jabuke, te da je pošao prema han-

40 Poredane po godini donošenja.


5

garu gdje su ove bile uskladištene, kada je u tu skupinu pištoljem pucao tuženik z., koji je čuvao voćnjak pogo-divši maloljetnika u glavu, i to u trenutku kada je ovaj počeo bježati iz voćnjaka, te ga smrtno ranio. Nižestu-panjski sudovi na temelju utvrđenih činjenica smatraju da je pokojni x. y. i sam pridonio štetnom događaju, i to u opsegu od 10 % navodeći kao razloge tome činjenicu što je on znao da se navečer ne može ulaziti u voćnjak i što je zajedno s ostalim dječacima iz skupine imao namjeru prisvojiti jabuke tuženika. Ovaj sud smatra da pravno stajalište nižestupanjskih sudova nije pravilno. Ovo stoga što ocjenjuje u okolnostima konkretnog slu-čaja da je tuženik z. kao čuvar imao drugih mogućnosti zaštititi imovinu tuženika, pa i upotrebom oružja puca-njem u zrak, odnosno, u krajnjoj liniji, u noge, tj. da nje-gova reakcija nije bila primjerena opasnosti koja je prije-tila po imovinu, osobito stoga što su dječaci u času kada je tuženik u njih pucao, već počeli bježati iz voćnjaka, pa je dakle svrha zaštite imovine već bila postignuta. Zbog ovih činjenica ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji doprinos pok. x. y. šteti, odnosno da tuženi-ci odgovaraju tužiteljima za štetu u cijelosti. (VSRH, Rev 512/1991-2 od 18. lipnja 1991. godine);

c. Prometna nesreća (nalet na zaustavljeno vozilo)

Nižestupanjski sudovi su utvrdili da su zaprežna kola u vlasništvu I.-tuženika bila natovarena drvima čija je dužina znatno prelazila dužinu kola, da su bila zaustavljena zbog kvara, da nije bio postavljen sigur-nosni trokut niti su kola imala bilo kakve oznake (tako da nisu bila vidljiva) da je I.-tuženik svojim traktorom stajao ispred zaustavljenih zaprežnih kola, a na trak-toru su bila upaljena duga svjetla, i kako je utvrdio prometni vještak, I.-tužitelj je bio zaslijepljen, te nije uočio prepreku ispred sebe i naletio je na najistureniji trupac uslijed čega je na vozilu X-tužitelja nastala pot-puna šteta. Dakle, u danim okolnostima (noćnim uvje-tima vožnje - nezgoda se dogodila oko 22 sata, izvan naseljenog mjesta i bez vanjske rasvjete), I.-tužitelj praktički nije mogao uočiti kola s drvima sve dok nije u njih udario. Kako je utvrđeno, on je vozilom upravljao adekvatno uvjetima na cesti, a zbog okolnosti da su u njegovu smjeru bila uperena jaka svjetla, nije mogao uočiti navedenu prepreku ni reagirati na drugi adekva-tan način, jer je smanjio brzinu takoreći do zaustavlja-nja i pomakao se vozilom udesno, te davao svjetlosne znakove upozorenja. Ovaj revizijski sud smatra da su nižestupanjski sudovi na temelju utvrđenih činjenica

i okolnosti o nastanku štetnog događaja pravilno pri-mijenili materijalno pravo kada su utvrdili isključivu odgovornost tuženih za nastalu štetu tužitelju, te da tužitelj svojim ponašanjem u prometu kritičnog dana nije pridonio nastanku štete. (VSRH, Rev 845/1992-2 od 17. lipnja 1992. godine);

d. Prometna nesreća (nalet na divljač)

U postupku je utvrđeno da je oko 21,00 sati na ce-sti x. oštećen osobni automobil tužitelja kojim je on upravljao, u sudaru toga automobila sa srndaćem koji je iskočio iz visoke trave na cestu. Na temelju stručno obrazloženog mišljenja prometnog vještaka, sudovi su utvrdili da je tužitelj vozio propisno na nenaseljenom dijelu puta dopuštenom i primjerenom brzinom od 60 km/sat, te da srndaća koji je skočio na cestu prije toga nije (noću) mogao ugledati, jer teren pored ceste je 1,2 m ispod razine kolnika, tako da tužitelj nije pridonio nastanku štete. Činjenično stanje utvrđeno u provede-nom postupku isključuje osnovanost prigovora podi-jeljene odgovornosti za nastalu štetu. Tužitelj, naime, nije svojim ponašanjem pridonio nastanku štete uop-će ili njezinoj visini. (VSRH, Rev 1218/1992-2 od 30. rujna 1992. godine);

e. Prometna nesreća (vožnja s alkoholiziranim

vozačem)

Utvrđeno je da je R. B. kritičnog dana upravljao automobilom pod utjecajem alkohola, pa je tužena stavila prigovor podijeljene odgovornosti, jer da je i tužiteljica preuzela rizik vožnje s pijanim vozačem. Me-đutim, utvrđeno je da tužiteljica nije znala da je vozač upravljao vozilom pod utjecajem alkohola, jer su ga tužiteljica i x. y. našle navečer u X. i nisu primijetile da je alkoholiziran, a nisu vidjele ni da je pio alkoholna pića. Iz tih činjeničnih utvrđenja proizlazi da je pravilan zaključak sudova da ne postoji doprinos tužiteljice na-stanku nezgode, pa je tužena isključivo kriva za nastalu štetu tužiteljici. (VSRH, Rev 56/1992-2 od 5. veljače 1992. godine);

f. Prometna nesreća (izravan sraz vozila)

Ovaj je sud ocijenio da je pravilna ocjena nižih su-dova da oštećenik nije pridonio nastanku štete. Ovo stoga što brzina kojom se u pretjecanju kretao tužitelj svojim motornim vozilom, a imajući u vidu da je tuže-nik bez davanja znakova koji bi upućivali na postojanje namjere da izvrši skretanje naglim skretanjem na lijevu prometnu traku u vrijeme kada je tužitelj već bio u fazi pretjecanja i nalazio se u blizini mjesta na kojem je tu-


6

ženik naglo skrenuo presjekavši mu put kretanja, nije imala utjecaja na nastanak štetnog događaja. (VSRH, Rev 1550/1993-2 od 31. kolovoza 1994. godine);

g. Nalet na divljač (divlju svinju)

Sudovi nižeg stupnja pravilno su ocijenili da nije osnovan prigovor podijeljene odgovornosti stranaka za spornu štetu, jer vozač svojim ponašanjem nije pridonio nastanku štete. Naime, divlje svinje pojavile su se izne-nada s desne strane ceste i vozač kočenjem nije mogao izbjeći nalet na njih, a vozio je dopuštenom brzinom. (VSRH, Rev 716/1994-2 od 31. siječnja 1996. godine);

h. Prometna nesreća (nalet na pješaka)

Utvrđeno je da je osiguranik tužene upravljao vo-zilom pri koncentraciji alkohola u krvi od 1,84 g/kg i da je u uvjetima noćne vožnje vršio radnju pretjecanja vozila koje se kretalo u istom smjeru, desnim kolničkim trakom, pa je bočnim dijelom vozila udario tužiteljicu koja se kao pješakinja kretala u istom smjeru uz rub nogostupa. Prvostupanjski sud pogrešno je ocijenio utvrđeno činjenično stanje kad je utvrdio da je tuži-teljica pridonijela nastanku štete. Kretanje pješaka po cesti, umjesto nogostupom, ne dovodi samo po sebi do suodgovornosti, ako takvo kretanje nije u uzročnoj vezi s nastankom događaja. S obzirom na širinu kolnika i činjenicu da je vozač mogao vidjeti pješakinju, bilo je moguće zaobići je u dovoljnom bočnom razmaku ili ne upuštati se u pretjecanje u takvoj prometnoj situaciji. S obzirom na to da je alkoholiziranost osiguranika tuže-ne bila razlog nesigurnog izvođenja radnje pretjecanja i gubitkom kontrole nad vozilom, kako zaključuje pr-vostupanjski sud, tužiteljica nije pridonijela nastanku štete. Iz tih je razloga uvažena tužiteljičina žalba i utvr-đena isključiva odgovornost tužene za nastanak štet-nog događaja. (Žs u Sisku, Gž-594/2001-3 od 7. ožujka 2002. godine);

i. Ozljeda na radu (rad s opasnom stvari)

Prvostupanjski sud je zaključio da je tužitelj u vrije-me zadobivanja ozljede radio na kružnoj pili, iako nije bio osposobljen za rad na navedenoj pili na siguran na-čin niti je bio upoznat s pravilnim načinom rada i opa-snostima kojima je izložen, da tuženik nije bio ovlašten dopustiti tužitelju da samostalno obavlja poslove na stolnoj kružnoj pili, da je bio dužan osigurati nadzor nad radom tužitelja od strane radnika koji su osposobljeni za rad na siguran način, da rad na strojnoj kružnoj pili predstavlja obavljanje poslova s povećanom opasno-

šću, a da je sama kružna pila opasna stvar, da kružna pila, prema iskazu sudskog vještaka nije imala u potpu-nosti pravilno montiran razdjelni klin, što je pridonijelo mogućnosti nastanka ozljede, smatrajući da tuženik odgovara tužitelju za svu štetu koju je pritom zadobio na osnovi kriterija objektivne odgovornosti, pri čemu nalazi da na strani tužitelja, unatoč nepravilnom na-činu obavljanja poslova, a zbog gore navedenih okol-nosti, ne postoji bilo kakav sudoprinos nastanku štete. Navedeno stajalište prvostupanjskog suda, u odnosu na okolnosti vezane uz nastanak štetnog događaja, te nepostojanje sudoprinosa tužitelja nastaloj ozljedi, u cijelosti pravilnim prihvaća i ovaj sud, a zaključak prvo-stupanjskog suda o isključivoj odgovornosti tuženika za nastanak štete nije doveden u sumnju ni žalbenim navodima tuženika. (Žs u Varaždinu, Gž 957/03-2 od 6. kolovoza 2003. godine);

j. Remećenje javnog reda i mira (utjecaj alkoho-

liziranosti)

Neosnovano II.-tuženik x. y. ističe prigovor dopri-nosa pok. a. b. nastupu štetnog događaja. Tuženici su teško alkoholiziranog čovjeka izudarali snažno po ra-znim dijelovima tijela, nanijeli mu niz po život opasnih povreda, a potom ga napustili i ostavili ležati u polju iako su mogli pretpostaviti da će zbog posljedica tih povreda i umrijeti, a što se i dogodilo. Činjenica je da pok. a. b., a koji je kritične zgode bio u teško pijanom stanju (pri koncentraciji apsolutnog alkohola u krvi 2,34 ‰) i nije mogao napasti dvojicu tuženika, a niti za njih predstavljati ozbiljnu prijetnju koja bi opravdavala fi zički napad. Stoga je pravilan zaključak nižestupanj-skih sudova da pok. a. b. nije pridonio nastupu štetnog događaja ni u kojem omjeru. (VSRH, Rev 750/04-2 od 15. lipnja 2005. godine);

k. Prometna nesreća (vožnja pod utjecajem al-

kohola i bez vozačke dozvole)

Pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da u ovom predmetu nije trebalo primijeniti odredbu čl. 192. ZOO-a. Doprinos nastupu štete prednika tužite-lja ne ovisi o stupnju alkoholiziranosti vozača (u ovom predmetu to je pripito stanje pri utvrđenoj koncentra-ciji alkohola u krvi u rasponu 0,5 do 1 g/kg), već o mo-gućnosti saznanja za taj i takav stupanj alkoholizirano-sti. Budući da je utvrđenje nižestupanjskih sudova da sada pokojni T. G. nije znao za alkoholiziranost vozača, ne postoji ni njegov doprinos nastupu štetnog doga-đaja zato što je pristao na vožnju s vozačem koji je u


7

tom trenutku bio u pripitom stanju. Ne postoji njegov doprinos nastanku štete ni zbog pristanka na rizik vo-žnje s osobom koja nije imala položen vozački ispit A kategorije jer ni o tome nije imao saznanja. (VSRH, Rev 186/05-2 od 23. ožujka 2005. godine);

l. Prometna nesreća (indirektan sudar)

Nakon provedenog postupka nižestupanjski su-dovi polaze od utvrđenja da su se vozila kretala jedno drugom u susret, da se vozilo x. y. krećući se po laganoj nizbrdici, i to po svježem snijegu i djelomičnoj poledici, uslijed kočenja zanijelo u stranu, te djelomično zaprije-čilo put vozilu … Tužitelj je upravljajući istim vozilom, kako bi izbjegao frontalni sudar, poduzeo radnju skre-tanja vozilom uslijed čega je, bez kontakta sa spome-nutim vozilom, sletio s ceste. Pravilna je ocjena drugo-stupanjskog suda da nema krivnje tužitelja za nastup štetnog događaja. U situaciji kada je tužitelj ugledao vozilo koje mu dolazi iz suprotnog smjera i koje je na nizbrdici prešlo na lijevu stranu, reagirao je na jedini mogući način kojim je u danoj situaciji mogao izbjeći nalet vozila. Revizijski navodi o opasnosti naglog ko-čenja na poledici nisu od odlučnog značenja za dono-šenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu, jer je tužitelj skretanjem udesno pokušao izbjeći frontalni sudar s vozilom koje je u zavoju na poledici prešlo na lijevu stranu kolnika. Uz spomenute uvjete na cesti to je bila jedina moguća radnja u pokušaju izbjegavanja frontalnog sudara koji je inače bio neizbježan. (VSRH, Rev 220/05-2 od 23. ožujka 2005. godine);

m. Prometna nesreća (nalet na pješaka)

Prema utvrđenjima suda nadalje proizlazi da se prometna nezgoda dogodila u krugu dvorišta Opće bolnice Bjelovar, na prometnici predviđenoj za isto-dobno kretanje pješaka i vozila, u trenutku kad se tuži-telj kretao prema Odjelu ortopedije uz lijevi rub kolnog prilaza iza vozila, koje je započelo vožnju unatrag, pa je tužitelj zadnjim krajem vozila oboren na pod uslijed čega je zadobio iščašenje lijevog ramena i prijelom desne natkoljenice. Na temelju tako utvrđenog činje-ničnog stanja koje ni navodi revizije ne mogu dovesti u sumnju, pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da ne postoji doprinos oštećenika, jer on ni na koji na-čin svojim ponašanjem nije pridonio nastanku štetnog događaja. Naime, tužitelj je stražnjem dijelu vozila bio okrenut leđima, tako da ga nije mogao vidjeti, a vozač nije davao nikakve znakove prilikom kretanja unazad, tj. upozorenje zvučnim signalom, a širina asfaltiranog

puta kojim su se kretali i pješaci i vozilo iznosio je oko 3 metra, dok je širina samog vozila iznosila oko 2 metra. (VSRH, Rev 214/05-2 od 21. prosinca 2005. godine);

n. Prometna nesreća (nepropisno pretjecanje

kolone vozila)

Nižestupanjski sudovi smatraju da ne postoji do-prinos sada pok. B. I. nastupu štetnog događaja, i to stoga što do prometne nesreće ne bi ni došlo da se osi-guranik tuženika svojim vozilom kretao dopuštenom brzinom od 80 km/h, a ne vršeći pretjecanje kolone vozila brzinom koja je za više od 40 km/h prelazi gra-nice dopuštene brzine na tom dijelu ceste, a smatraju da je pok. B. I. postupala sukladno odredbama čl. 18. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (Narodne novine, br. 84/92 - 59/96-pročišćeni tekst), sada Zakon o sigurnosti prometa na cestama (Narodne novine, br. 105/04), i izvršila valjanu provjeru prometne situacije radi skretanja ulijevo. Usprkos činjenici što je mogla uočiti nailazeći automobil u pretjecanju koji se nalazio na lijevoj prometnoj traci, ali je teško mogla procijeniti brzinu toga vozila, jer je za takvu prosudbu potrebno dulje promatranje i praćenje vozila u pretjecanju, što nije bilo moguće u ovom slučaju kada se vozilo nalazilo na velikoj udaljenosti i pretjecalo kolonu vozila. (VSRH, Rev 394/06-2 od 17. svibnja 2007. godine);

o. Prometna nesreća (nalet na pješaka)

U postupku je utvrđeno: da je prema nalazu i mišlje-nju prometno-tehničkog vještaka do naleta na ošteće-nika došlo na zaustavnoj traci u području između žute linije i lijevog boka zaustavljenog vozila oštećenika, da je otac tužitelja u trenutku naleta bio u niskom položaju (padanju, posrtanju i pridizanju), da je osiguranik tuže-nika I. O. koji je upravljao teretnim vozilom reg. oznake …s prikolicom reg. oznake … vidio zaustavljeno vozilo na zaustavnoj traci, da je osiguranik tuženika mogao nastaviti s kretanjem po svojoj desnoj prometnoj tra-ci, pa prema mišljenju vještaka osiguranik tuženika nije imao potrebe kočenjem zaustavljati svoje vozilo, s obzirom na to da se otac tužitelja nalazio u zaustavnoj traci. Na temelju takvih utvrđenja pravilno su općinski i županijski sud ocijenili da je osiguranik tuženika is-ključivo odgovoran za ovu prometnu nezgodu, te da ne postoji doprinos prednika tužitelja istoj. (VSRH, Rev 882/06-2 od 20. lipnja 2007. godine);

p. Prometna nesreća (nalet na biciklista)

Imajući u vidu utvrđenu dinamiku nastanka promet-ne nesreće, kao i činjenicu da bi vozilo kojim je uprav-


8

ljao x. y. naletjelo na a. b. i da je isti upravljao biciklom uz krajnji desni rub kolnika, a da bi nezgoda bila izbje-gnuta da je osiguranik tuženika vozio s upaljenim du-gim svjetlima, odnosno da bi vozilom samo dotaknuo a. b. da je vozio dopuštenom brzinom, kao i da bi pra-vodobno zaustavio svoje vozilo da je brzinu prilagodio uvjetima na cesti i slabijoj vidljivosti pri upaljenim krat-kim svjetlima, očito je da način kretanja a. b. biciklom po kolniku, kao i činjenica da je isti bio pod utjecajem alkohola i da na biciklu nije bilo stražnjeg svjetla, nisu u uzročnoj vezi s nastankom nezgode. Stoga su na ovako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi pra-vilno primijenili materijalno pravo kada su ocijenili da je do štetnog događaja došlo isključivom krivnjom osi-guranika tuženika x. y., ocjenjujući pritom postupanja oba sudionika prilikom nastanka prometne nesreće. (VSRH, Rev 1129/06-2 od 15. ožujka 2007. godine);

r. Ozljeda na radu (primjena mjera zaštite na radu)

Pravilno su sudovi zaključili da ne postoji djelomič-no oslobođenje tuženika od odgovornosti budući da oštećenik ni u najmanjem dijelu nije pridonio nastanku štete. Naime, utvrđeno je da je prednik tužitelja obav-ljao rad na uobičajeni način, da prilikom procesa rada od strane tuženika nisu primijenjene odredbe iz mje-ra zaštite pri radu, da je tuženik postupao i suprotno odredbama čl. 27. st. 2. Pravilnika o zaštiti na radu pri utovaru i istovaru tereta (Narodne novine, br. 59/96), da nenošenje kacige od strane prednika tužitelja nije u uzročnoposljedičnoj vezi s njegovom smrti, jer je smrt nastupila zbog pada čelične cijevi težine 734 kg, a u smislu tuženikova Pravilnika o zaštiti na radu (čl. 19. st. 1. toč. c.) propisano je da je dužnost predradnika da obustavi rad djelatnika ili grupe djelatnika koji ne po-stupaju u skladu s pravilima zaštite na radu ili ne kori-ste osnovna zaštitna sredstva. (VSRH, Rev 1364/07-2 od 7. svibnja 2008. godine);

s. Prometna nesreća (nalet na biciklista)

Tijekom postupka pred sudovima nižeg stupnja utvrđeno je: da su se tužitelj kao biciklist i osiguranik tuženice kao vozač vozila kretali cestom u istom prav-cu, pa kada je tužitelj biciklom skrenuo ulijevo, osigu-ranik tuženice na njega je naletio automobilom, da bi se kočenjem nesreća izbjegla da se osiguranik tuženice kretao brzinom od 90 km/h, a da do nesreće ne bi ni došlo i bez kočenja pri dopuštenoj brzini od 50 km/h jer bi tužitelj uspio izvršiti radnju skretanja ulijevo pri-je nailaska vozila osiguranika tuženice, da je tužitelj

dao znak rukom da će skrenuti. Na temelju činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi ocjenjuju da ne posto-ji doprinos tužitelja nastanku štete jer sve da je tužitelj i izvršio provjeru prometne situacije iza sebe tek jednu sekundu prije skretanja, to svakako nije dovoljno vre-mena da bi mogao uočiti nailazak vozila osiguranika tuženice. Navedeni pravni zaključak prihvaća i ovaj re-vizijski sud, pa u konkretnom slučaju, nema mjesta pri-mjeni odredaba čl. 192. st. 1. ZOO-a. (VSRH, Rev 476/08-2 od 22. prosinca 2009. godine);

t. Ostali uzroci (ozljeda pješaka)

Prvostupanjski sud je, naime, utvrdio da se tužitelji-ca kretala poljskim putem i da je zbog rupa i ulegnuća koji su zaostali od polaganja telefonskog kabla stala u jednu rupu i tom prilikom zadobila prijelom noge. Me-đutim, prvostupanjski sud je ocijenio da je i sama tuži-teljica pridonijela štetnom događaju, jer je hodala trav-natim dijelom puta, iako su kolni tragovi bili bez trave i predstavljali su čvrstu podlogu po kojoj se tužiteljica mogla kretati bez opasnosti da se izvrtanjem noge ili na drugi način povrijedi. Budući da je već otprije tuži-teljica imala nestabilnost noge i kretala se uz pomoć pomagala, prema mišljenju prvostupanjskog suda tre-bala se kretati kolnim tragovima, a ne dijelom puta koji je obrastao travom, pa utvrđuje da se u tome sastoji njezin doprinos nastanku štetnog događaja od 20%. Ovako utvrđeno činjenično stanje, međutim, za sada se ne može prihvatiti. Naime, prvostupanjski sud tije-kom postupka, iako je proveo uviđaj tijekom postup-ka i o tome sačinio zapisnik, nigdje nije utvrdio kako izgleda sredina tog puta koja je obrasla travom i može li se već prostim pogledom utvrditi da bi hodanje tim dijelom puta bilo opasno za tužiteljicu. Sama činjenica što je taj dio puta bio travnati, za razliku od kolnih tra-gova, prema ocjeni ovoga suda, ne može biti razlog da se hodanje tim dijelom puta stavi na teret tužiteljici i da je zbog toga tužiteljica pridonijela štetnom događaju. Samo u slučaju da je bilo očigledno da bi hodanjem tim dijelom puta, a zbog samog izgleda i stanja u kojem se taj dio puta nalazio, bilo opasno hodati tim dijelom puta tužiteljici zbog njezinih prijašnjih bolesti, moglo bi se prihvatiti da je u tom slučaju tužiteljica morala biti opreznija i hodati sigurnijim dijelom puta. Međutim, samo hodanjem travnatim dijelom puta, ako taj dio puta ničim ne odudara od preostalog dijela puta, ne može se tužiteljici staviti u doprinos, pa je zbog toga u pravu tužiteljica kada smatra da u tom dijelu prvostu-panjski sud nije pravilno ni potpuno utvrdio činjenično


9

stanje, niti je primijenio materijalno pravo kada je za 20% smanjio utvrđeni iznos štete i tužiteljicu odbio s iznosom od 3.400,00 kn. Zbog toga je tužiteljičinu žal-bu u tom dijelu valjalo uvažiti i prvostupanjsku presu-du ukinuti, a predmet vratiti na ponovno suđenje (Žs u Koprivnici, Gž 518/2001 od 2. travnja 2009. godine);

u. Šteta od divljači (uništenje usjeva)

Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu šte-te koju je pretrpio uništenjem usjeva kukuruza na nje-govim nekretninama, a koju štetu su počinile divlje svi-nje iz državnog lovišta tuženika. Obrazlažući revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, revident ponavlja tvrdnju da tužitelj (oštećenik) propuštanjem presijavanja kukuruza, iako za to nisu prošli optimalni rokovi, ništa nije poduzeo da štetu izbjegne ili smanji (u tom pravcu upućuje na nalaz poljoprivrednog vje-štaka D. O.). Stoga smatra da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili odredbu čl. 1092. Zakona o obve-znim odnosima, prema kojoj oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila - ima pravo samo na razmjerno smanjenje naknade. Rečeni tuženikov prigovor da je tužitelj mogao presi-jati uništene usjeve (čime bi smanjio vlastitu štetu) ni-žestupanjski su sudovi ocijenili neosnovanim, obrazla-žući to time da iz nalaza i mišljenja vještaka (usuglašeni nalaz vještaka D. O. i A. Đ.) kojeg su u cijelosti prihvatili, proizlazi da su za takav zahvat, ako su i postojali agro-tehnički uvjeti za ponovnu sjetvu (klimatski uvjeti u vri-jeme nastanka štete), tužitelju prije svega bila potrebna velika materijalna sredstva (tužitelj ih prema utvrđenju prvostupanjskog suda nije imao), a osim toga, bilo je za očekivati da će divlje svinje uništiti i iznova zasijane usjeve, jer mjere koje je tužitelj poduzeo da zaštiti usje-ve (vještaci su suglasno iskazali da je tužitelj poduzeo sve mjere radi zaštite usjeva) nisu imale nikakvog učin-ka. (VSRH, Rev 1155/08-2 od 4. veljače 2010. godine);

v. Prometna nesreća (pad kamiona s mosta)

Tijekom postupka sudovi su utvrdili da konzola mo-sta koja čini pješački hodnik mora izdržati koncentrira-nu silu od 50 KN a da nije izdržala ni 40 KN, da kolnik i pješački nogostup kao i cijeli most nisu bili tehnički ispravni (od nanosa pijeska i zemlje rubnjak se ne vidi pa se nogostup faktički nalazio u istoj razini s poplo-čenim kolnikom), da nogostup u odnosu na kolnik ni-čim nije bio vidno i jasno ograničen ili ograđen, tako da prosječno uvježban vozač nije mogao znati smije li ili ne desnim kotačima skrenuti na nogostup, da nije

postojala fi zička zapreka koja bi značila zabranu skre-tanja vozila na nogostup ni znakom takva zabrana nije bila postavljena, da prije dolaska na most nije bilo nika-kve signalizacije o zabrani prometa i opterećenju mo-sta kao ni o mimoilaženju vozila na mostu, da je pro-tiv vozača kamiona prekršajni postupak obustavljen, te su zaključili da je isključivo loše održavanje mosta, nepostojanje upozorenja i signalizacije te tehnička ne-ispravnost mosta kriva za nastanak spornog događaja, pri čemu na strani prvotužitelja tuženika ne postoji do-prinos nastanku štetnog događaja. (VSRH, Rev 151/11-3 od 18. veljače 2014. godine);

z. Pad predmeta sa zgrade (oštećenje vozila)

Prvostupanjski sud na temelju savjesne i brižljive ocjene u postupku izvedenih dokaza utvrđuje da je tužitelj vlasnik osobnog vozila xy koje za svoje potre-be koristi njegova kći a.b.; da je tužiteljeva kći njegovo osobno vozilo parkirala na nogostupu te da se zbog nedostatka parkirališnih mjesta zajedno s kolegama s posla svakodnevno parkirala na tom dijelu nogostupa i da ju nitko nije upozoravao da ukloni vozilo s tog mje-sta; da je na tom dijelu nogostupa više od deset godina postavljenim prometnim znakom zabranjeno zaustav-ljanje i parkiranje vozila osim vozila MUP-a RH; da je s V. kata navedene zgrade došlo do pada stakla iz okna prozora, na osobno vozilo tužitelja. Polazeći od tako utvrđenih činjenica, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da staklo s prozorskog okna zgrade u padu s V. kata zgrade predstavlja opasnu stvar, te da je za štetu na tužiteljevu vozilu koja je uzrokovana padom tog prozorskog stakla sa zgrade odgovorna tužena kao vlasnica zgrade. U tom kontekstu neosnovanima se ukazuju žalbeni navodi tužene istaknuti i tijekom pr-vostupanjskog postupka da je šteta nastala isključivo radnjom a. b. koja je tužiteljevo vozilo parkirala na mje-stu na kojem je prometnim znakom označena zabra-na zaustavljanja i parkiranja vozila osim vozila MUP-a RH. Točan je navod žalbe da je tužiteljevo vozilo bilo parkirano na mjestu na kojem je to zabranjeno i da su takvom radnjom ostvarena obilježja prometnog pre-kršaja, no to suprotno navodima žalbe nije u uzročnoj vezi s nastankom štete i odvajanjem cijelog stakla od prozorskog okvira te njegovim padom s V. kata zgrade na tužiteljevo vozilo, jer je očito da je do odvajanja cije-le staklene površine od prozorskog okvira došlo zbog određenih propusta u održavanju same zgrade, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud. (Žs u Bjelo-varu, Gž-3296/13-2 od 6. veljače 2015. godine)


10

4. ZAKLJUČAK

Općeprihvaćeno načelo odštetnog prava o potpu-noj (integralnoj) naknadi štete poznaje određene iznim-ke. Jedna od tih iznimaka u kojima se odstupa od pot-pune (integralne) naknade prouzročene štete postoji u slučaju doprinosa oštećenika vlastitoj šteti. Postojanje ili nepostojanje doprinosa oštećenika vlastitoj šteti, kao institutu prema kojem se ne zasniva odgovornost

za štetu samog oštećenika, već se uređuje pitanje op-sega naknade štete koja mu pripada, vrlo često je pred-met spora (ponekad i isključivi), stoga se ovom pitanju u pravnoj teoriji i praksi posvećuje dosta pažnje. Iz tog smo se razloga u radu fokusirali (argumentum a contra-rio) na one slučajeve u kojima se ispostavilo da takvog doprinosa oštećenika vlastitoj šteti nema, odnosno da je ovaj materijalnopravni prigovor tuženika neutemeljen, a sve u skladu s izrekom “Ius est ars boni et equi”.

SummaryTHE CONTRIBUTION OF THE INJURED PARTY TO HIS OR HER OWN DAMAGE – WHICH IS NOT CONSIDERED A CONTRIBUTIONThe generally accepted rule of tort law on complete (integral) compensation of damage has exceptions. One such exception that departs from complete (integral) compensation of the damage caused is the case of the injured party contributing to his or her own damage. The (non)existence of the injured party contributing to his or her own damage, as an institute that does not stipulate liability for damage of the injured party itself, yet regulates the issue of the extent of the compensa-tion of damage to which the injured party is entitled to, is quite often the subject of a dispute (sometimes even the sole subject). Therefore it is not uncommon that this issue receives a lot of attention in legal theory and practice, which in the largest number of cases refers to procedures in which the injured party contributes to his or her own damage. That is why in this paper we have focused (argumentum a contrario) on those cases which turned out not to have such contributions of the injured party to his or her own damage i.e. those cases in which this material law objection of the plaintiff was unfounded, all pursuant to the proverb “Ius est ars boni et equi”.

Keywords: damage, injured party, tort-feasor.

P r a v n i p o r t a l I n ž e n j e r s k o g b i r o a

w w w. i n g b i r o. c o m

...


11

ŽIGOVNO PRAVO Stručni članak UDK 347.776

Neovlašteno korištenje čuvenih žigova kao radnja nelojalne konkurencije

dr. sc. Dragan Zlatović, prof.*

Općepoznati žigovi u Republici Hrvatskoj u smislu odredaba čl. 6.bis Pariške konvencije uživaju građansko-pravnu zaštitu isključivo pozivom na odredbe propisa o nelojalnoj konkurenciji, dok je zaštita čuvenim žigovima osigurana u odredbama Zakona o žigu o građanskopravnoj zaštiti žigova odnosno propisima o nelojalnoj kon-kurenciji.

Ključne riječi: žig, nelojalna konkurencija.

1. POJMOVNO ODREĐENJE

POZNATIH I ČUVENIH ŽIGOVA

U pravnoj teoriji te osobito u pravnoj i sudskoj prak-si, pojam poznatih i čuvenih žigova nije defi niran na cjelovit i jedinstven način.1

Tako nailazimo na doktrinarne stavove prema ko-jima se ovi žigovi vezuju za široku prepoznatljivost. Prema tom stajalištu poznat je onaj žig kojeg dobro poznaje ukupna populacija neke zemlje, neovisno o njihovim osobinama, odnosno o njihovom uzrastu, statusu, stupnju obrazovanja, potrošačkom krugu i dr. To se osobito odnosi na viši stupanj poznatosti žigova, koja onda vrsta žigova postaje sastavnicom jezika ne-kog naroda bez dvojbi glede njihove jedinstvene pred-stave u tom okružju. Pritom je od bitne važnosti načelo teritorijalnosti, prema kojem je takav žig poznat na do-micilnom području, bez obzira na njegovu raširenost i

* Dragan Zlatović, pročelnik Upravnog studija Veleučilišta u Šibeniku.1 Tako Zlatović, D., Pojmovno određenje i kriteriji za razlikovanje dobro

poznatih i čuvenih žigova, Hrvatska pravna revija, Zagreb, god. VII., 2007., br. 7-8, str. 65.-69.

stupanj poznatosti izvan granica domaće države.

Prema drugom gledištu izostaje precizno određe-nje poznatih žigova koje bi vrijedilo kao opća defi ni-cija. Ovo stajalište preferira one žigove koji uz stupanj poznatosti imaju status jedinog znaka prema kojima se vezuje opća predstava posebnosti i jedinstvenosti. Međutim, na tržištu nailazimo i na one žigove koje ne krasi jedinstvenost u njihovoj pojavnosti, ali se radi ili o posebno poznatim žigovima, međusobno različiti-ma po stupnju prepoznatljivosti i karakterističnim po manjem stupnju dominantnosti, odnosno o iznimno poznatim žigovima koji su poznati samo užem krugu publike ili struke.2

Ni sudske rješidbe ne sadrže kvalitetne defi nicije ovog pojma, već se obično zadovoljavaju općim za-ključcima. Tako obično sudske odluke dostupne nam prakse prilikom određivanja ovog pojma polaze od pojedinih kriterija ili grupe kriterija, primjerice za nje-

2 Vidi o navedenim različitim stajalištima kod Vlašković, B., Pravna zaštita slavnih žigova, Savezni zavod za patente - Pronalazaštvo, Beograd, 1992., str. 30.


12

mačku sudsku praksu posebne reklamne moći određe-nog žiga3, svjetskog značenja žiga4, dominantne moći označavanja s dugotrajnom uporabom i intenzivnom reklamom5, te jedinstvenosti znaka, odnosno činjenice da je jedini takav na određenom tržištu.

Prijašnja njemačka sudska praksa vezivala je zaštitu poznatih žigova za njihovu jedinstvenost, a ne prepo-znatljivost i glasovitost, međutim, ta su stajališta kasni-je promijenjena te je jedinstvenost ocjenjivana kroz poznatost žiga u javnosti, odnosno kod potrošača.6

Analizirajući postojeću legislativu, bilo na nacional-noj bilo na međunarodnoj razini, te recentnu pravnu te-oriju i raspoloživu sudsku prasku, nailazimo na više po-vezanih pojmova koji se odnose na ovu problematiku. U ovom radu koristit ćemo isključivo pojmove dobro po-znat žig (well-known) i čuveni žig (famous), radi precizni-jih određenja i lakše percepcije materije koja se izlaže.7

Općenito govoreći, razlika između pojma dobro po-znat i čuven ili između dobro poznat robni žig i čuveni robni žig nije jasno određena ni u jednoj međunarod-noj konvenciji ili sporazumu, nacionalnim žigovnim zakonima i s njima povezanim zakonima, čak ni u ra-dovima znanstvenika i stručnjaka.8 Neki autori ovu ra-zlikovnost vide u tome da općepoznati ili notorni znak iz čl. 6.bis Pariške konvencije i čl. 6. st. 2. t. 4. Zakona o žigu (Narodne novine, br. 173/03, 54/00, 76/07, 30/09, 49/11, dalje: ZOŽ) nije prijavljen ili registriran kao žig,9

Međutim, kao što je i prvobitno naglašeno, neke od roba ili usluga koje je moguće prepoznati na temelju određenog robnog žiga kontinuirano su dio transakci-ja na međunarodnoj razini te ih je moguće kupiti na

3 Primjerice žig “Odol”, odluka LG Elberfeld, od 11.9.1924., JW, 1925., str. 502.

4 Vidi odluku RG, od 31.10.1942., GRUR, 1943, str. 85.5 Vidi odluku BGH, od 22.10.1954., GRUR 6/1955, str. 299.6 Ibid.7 Čuveni žig se pojmovno pojavljuje u doktrini i kao slavni, renomirani

ili glasoviti žig. Detaljnije kod Čizmić, J., Zlatović, D., op. cit., str. 63. i dr.; Jadek Pensa, D., Znamka, njen ugled in varstvo, Založba Uradni list Republike Slovenije, Ljubljana, 2008., str. 112.

8 Detaljnije Piotrowska, J., Renomowane znaki towarne i ich ochrona, Wydawnictwo C.H.Beck, Warszawa, 2001., str. 13., odnosno Boško-vić, M., Teorija čuvenih žigova, Intelektualna svojina - plan za uspeh, Beograd, 2005., str. 50.

9 Tako Koštarić, I., Povreda prava na žig, dostupno na www.vtsrh.hr. Općepoznati ili notorni žig (odnosno znak) je, za razliku od čuvenog žiga, znak koji je u gospodarskom prometu poznat za obilježavanje određene vrste proizvoda ili usluga, ali nije prijavljen ili registriran kao žig. Zaštita ovog znaka propisana je odredbama čl. 6.bis Pariške konvencije i odredbama čl. 6. st. 2. t. 4. Zakona o žigu. Za razliku od čuvenog žiga, općepoznati žig ne izlazi iz okvira opće i načelne povezanosti s određenom vrstom proizvoda ili usluga, dok se zaštita čuvenom žigu pruža samo zato što je čuven, neovisno o proizvodi-ma ili uslugama za čije se obilježavanje upotrebljava.

bilo kojem tržištu svijeta, čime je takav konkretan rob-ni žig zapravo postao globalni identifi kator određenog izvora ili kvalitete robe ili usluga koje predstavlja.

Pravna doktrina najčešće daje sljedeću podjelu ži-gova po razini poznatosti:

- dobro poznati žigovi (well-known) - kao oni žigovi koji su dosegli određen relevantan stupanj prepoznat-ljivosti;

- poznati žigovi (known) - koji nisu dobro poznati, nego su samo poznati u nekom manjem stupnju ili ne-kom užem, primjerice poslovnom ili stručnom krugu;

- čuveni žigovi (famous) - posebna kategorija u okviru poznatih žigova, s izrazito visokim stupnjem po-znatosti.10

Navedena pojmovna određenja ipak nisu dovoljna da bi se razlikovali žigovi po stupnju poznatosti, od-nosno odredilo u koju se kategoriju poznatih žigova određeni žig može uvrstiti, što onda utječe ne samo na njegovu marketinšku moć nego i na modalitete zaštite od mogućih povreda prava.

Kako bismo mogli doći do općeprihvaćenih kriterija, primjenjivih za hrvatsko žigovno pravo te sudsku i trgo-vačku praksu, razmotrit ćemo dostupna gledišta pravne doktrine, te neka rješenja velikih nacionalnih legislativa u području prava žiga i nelojalne konkurencije.

U pravnoj teoriji žigovnog prava iskristalizirala su se četiri ključna kriterija ispunjavanjem kojih određeni žig stječe epitet čuvenog ili prepoznatljivog:

- dominantnost na tržištu

- jedinstvenost žiga

10 Slično, uz određenja odstupanja kod Topić, Ž., Zaštita poznatih i ču-venih žigova, Hrvatski patentni glasnik, 3, 1996., 1, str. 249., te Topić, Ž., Zaštita znanih žigova, Hrvatski patentni glasnik, 4, 1997., 1, str. 228. Ovoj podjeli možemo pridodati i ugledne žigove (respectable), kao one žigove, koji nemaju stupanj poznatosti kao čuveni žigovi, kao ni dobro poznati žigovi, ali uživaju adekvatan visoki ugled u određenom krugu javnosti kojem su poznati. Zbog teškoća u razgraničenju ču-venih i uglednih žigova, takvu podjelu smatramo više doktrinarnom, jer s praktičnog aspekta ugled je imanentno svojstvo čuvenog žiga, o čemu svjedoči i sudska praksa. Tako je Sud pravde Europske unije u predmetu General Motors v. Yplon SA (C-375/97; presuda od 14. rujna 1999.) dao odgovor na pitanje kada jedan žig posjeduje ugled, i to kada se utvrdi da je poznat bitnom dijelu relevantne javnosti, na pre-težitom dijelu područja na kojem je zaštićen. Ugled se utvrđuje glo-balno uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti pojedinog slučaja, pri čemu odlučujuću ulogu imaju sljedeći faktori: stupanj poznatosti žiga, intenzitet i duljina njegove uporabe, područje na kojem se žig upotrebljava, vrijednost ulaganja u promidžbu žiga, a u obzir će se uzeti i procijenjena vrijednost žiga. Kao dokaz takvog ugleda mogu se tijekom postupka koristiti i izresci iz novina, potvrde o kvaliteti i cijenama, reference o žigu u literaturi, popis domaćih i stranih distri-butera, deklaracije koje se odnose na proizvode plasirane pod tim žigom, kopije računa, kao i izjave kupaca i distributera.


13

- izvornost znaka

- posebna pozicija (percepcija) žiga u javnosti.11

Za kvalifi kaciju čuvenog žiga nužan je njegov do-minantni položaj na tržištu, odnosno postizanje izra-zito visokog stupnja snage označavanja, čime se de-klarira kao prepoznatljiva oznaka neke tvrtke ili odre-đenog proizvoda. Pritom se traži prepoznatljivost kod ukupnog potrošačkog korpusa, a ne samo onog koji je usmjeren na proizvode koji su tim žigom označeni. Iznimka su karakteristični proizvodi koji se isključivo vezuju samo uz jedan poseban krug konzumenata, pri-mjerice lijekovi i drugi farmaceutski proizvodi. U tom se slučaju traži da prepoznatljivost bude u granica-ma same prirode poznatosti pripadajućeg proizvoda. Obično se smatra se da je žig ispunio uvjet opće prepo-znatljivosti ako ga poznaje 70-80% stanovništva zemlje u kojoj se traži zaštita.12

Nadalje, traži se jedinstvenost pojavnosti žiga na određenom tržištu, odnosno da se radi o jedinom ta-kvom žigu. Ipak, ne traži se strogo udovoljavanje ovom kriteriju, nego prije svega primjerenost žiga percepciji javnosti, je li taj žig poznat u maksimalnoj mjeri, te per-cipira li ga javnost kao žig određenog nositelja. Pritom se ne traži da takav žig koristi isključivo jedna tvrtka neovisno o poslovnoj djelatnosti, odnosno vrsti proi-zvoda ili usluga na koje se odnosi.13

Čuveni žigovi obvezno moraju implicirati i odre-đen stupanj izvornosti, osobitosti ili originalnosti. Kao izvorni žigovi mogu se promatrati samo oni znakovi koji zbog svog sadržaja ili oblika ili zbog povezanosti sadržaja i oblika predstavljaju nešto novo i jedinstve-no. O originalnosti se ne može govoriti onda kad je žig sličan oznakama koje su uobičajene na tržištu.

11 Slično i Hefermehl, W., Schutz der beruhmten Marke gegen Neuanmel-dung gleicher oder verwechslungsfahiger Zeichen im Eintragungsver-fahren, GRUR Int., 6-7/1973, str. 425.

12 Cit. Baumbach, A., Hefermehl, W., Warenzeichengesetz, München, 1985., str. 982.

13 Ibid.

Kao jedan od kriterija razlikovnosti navodi se i ugled žiga u javnosti, odnosno koliko je jedan žig cije-njen od potrošača i ukupne javnosti. Ovaj dojam ovisi o percepciji koju potrošači imaju o tom žigu, neovisno o razlozima koji utječu na takav odnos, odnosno pre-dodžbu javnosti. Dakle, ne mora nužno biti vezana za kvalitetu proizvoda označenog tim žigom, jer se radi o objektivnom kriteriju koji se lako može tržišno utvrditi, niti je riječ o odnosu potrošača prema kvaliteti proizvo-da. Kriterij cijenjenosti žiga općeg je karaktera, a može se temeljiti na rangu i starosti tvrtke, njenoj veličini, tehničkim mogućnostima, dobro organiziranoj servi-snoj službi i drugo.14

Ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni, ali se radi o odrednicama koje u svojoj povezanosti i in-terakcijama mogu bitno utjecati na stupanj poznatosti nekog žiga. Tako i u situaciji da neki žig ne ispunjava je-dan od navedenih kriterija, izrazita intenzivnost drugih kriterija može ipak taj žig svrstati među čuvene žigove. Primjerice, zaštitu u statusu čuvenog žiga može uživati i takav žig koji je doduše iznimno poznat, ali ne ispu-njava uvjet jedinstvenosti, ako se radi o žigu s kojim je povezana percepcija javnosti da se njime označavaju naročito kvalitetne robe ili usluge.

Uz navedene bitne kriterije mogu se rabiti i neki dru-gi, primjerice reklamna moć žiga. Tu se misli na samo one žigove čija je reklamna moć iznimna, a njezina tr-žišna vrijednost tolika da i neznatna povreda uzrokuje štetu titularu žiga. Ona, pak, u svakom slučaju daleko nadmašuje gubitke koji nastaju na strani trećih osoba za slučaj da im bude zabranjena upotreba tog žiga za označavanje neistovrsnih proizvoda ili usluga.15

Može se zaključiti da su čuveni žigovi neka vrsta simbola za samu robu koja je njima označena.16 Takvi

14 Tako Fezer, K.-H., Der Benutzungszwang im Markenrecht, Berlin, 1984., str. 185.

15 Cit. Vlašković, B., op. cit., str. 32.16 Medić, M., Superiorna pozicija čuvenih i dobro poznatih žigova, Infor-

Čuveni žigovi obvezno moraju implicirati i određen stupanj izvornosti, osobitosti ili originalnosti. Kao izvorni žigovi mogu se promatrati samo oni znakovi koji zbog svog sadržaja ili oblika ili zbog povezanosti sadržaja i oblika predstavljaju nešto novo i jedinstveno. O originalnosti se ne može govoriti onda kad je žig sličan oznakama koje su uobičajene na tržištu.


14

su žigovi duboko ukorijenjeni u svijest publike, te i sam njihov spomen izaziva asocijaciju na žig, proizvod i određeno mjesto proizvodnje. Žig se približava ime-nu proizvoda, ali se od njega razlikuje upravo po još očuvanoj funkciji označavanja podrijetla. On se, dakle, transformira u pojam kojim se označava predmet za zadovoljavanje neke potrebe. Na primjer, ne kupuje se sklopivi kišobran, nego Knirps, ne kupuje se neko osvježavajuće piće, nego Coca-Cola itd.17

Dakle, da bi neki žig imao referencu čuvenog žiga, mora zadovoljavati barem to da je postao prepoznatljiv simbol za jedan ili više proizvoda u krugovima svih sa-dašnjih ili potencijalnih sudionika na tržištu, da je ušao u njihov jezik na cijelom državnom teritoriju, te da se s njim izaziva dojam posebne vrijednosti proizvoda koji su njime označeni.

Stranke koje imaju nakanu da njihov žig postigne status dobro poznatog žiga i da potom postane opće poznat drugim poduzetnicima, odnosno potrošačima, moraju raspolagati podupirućom dokumentacijom radi mogućeg razmatranja, uključujući, među ostalim, i sljedeće:

- fakture, tržišnu i marketinšku dokumentaciju, do-kumentaciju o izvozu, odnosno uvozu, te detaljne sta-tističke podatke o prodaji roba ili usluga;

- oglašavanje u domaćim i inozemnim medijima, kao što su novine, časopisi ili televizijske emisije;

- dokumentaciju koja se odnosi na distribuciju i tr-govinske kanale za proizvode ili usluge;

- vrijednost ili vrednovanje žiga na tržištu, rangira-nje u prodajnim rezultatima, rangiranje u reklamnim troškovima i dr.;

- dokaz o godini kad je žig prihvaćen ili stvoren, kao i dokaz o permanentnoj uporabi žiga;

- materijale koji pokazuju registracijski status žiga u zemlji i izvan zemlje podrijetla, uključujući registracije učinjene po podružnicama;

- relevantne evidencije ili tržišne pregledne izvje-štaje izdane od vjerodostojnih organizacija;

- dokumente o priznanju izdane od upravnih ili sudskih tijela;

- drugu evidenciju koja dokazuje poznatost ili slav-nost žiga.

mator, Zagreb, br. 6096-6097., 12.8.2012., str. 6.17 Ibid., str. 33.

Uz ova u doktrini zastupljena specifi čna mjerila eva-luacije, neke od kriterija nailazimo i u pravnim doku-mentima i aktima, bilo međunarodnim konvencijama i ugovorima, bilo u nacionalnim zakonima ili drugim pravnim propisima.18

Mjerila evaluacije nisu jasno naznačena u Pariškoj konvenciji i sporazumu TRIPS.19 U odredbi članka 16. stavak 2. Sporazuma TRIPS navodi se samo da će države kao članice Svjetske trgovinske organizacije - WTO-a20 voditi računa o znanju o robnome žigu u relevantnom dijelu javnosti, uključujući znanje u predmetnoj državi članici koje je ostvareno kao posljedica promoviranja robnoga žiga.

2. ZAŠTITA DOBRO POZNATIH I

ČUVENIH ŽIGOVA U HRVATSKOM

ŽIGOVNOM PRAVU

Odredba članka 6. Zakona o žigovima iz 2003. re-zultanta je dodatnog usklađivanja tuzemne legislative u ovom području s međunarodnim sporazumima (pri-je svega Pariškom konvencijom i TRIPS-om) i recentnim rješenjima europskog žigovnog prava.21

Dobro poznati žig uživa pravnu zaštitu samo u odnosu na robe ili usluge za koje se rabi. U Republi-ci Hrvatskoj ovaj žig uživa zaštitu sukladno žigovnom pravu samo u administrativnom postupku registracije i poništenja te sukladno pravu o nepoštenom tržišnom natjecanju kad je u pitanju građanskopravna zaštita tih znakova. Prema ZOŽ-u poznati žig uživa prednost pred istim ili sličnim žigom registriranim za istu vrstu proi-zvoda ili usluga, te se ta zaštita ostvaruje u tzv. opozi-cijskom postupku, odnosno postupku po prigovoru na registraciju žiga iz čl. 27. ZOŽ-a.22 Tako prema odredbi čl. 6. st. 2. t. 4. i st. 3. ZOŽ-a, na temelju podnesenoga 18 Pariška konvencija za zaštitu industrijskog vlasništva iz 1883., objav-

ljena u Čizmić, J., Ogledi iz prava industrijskog vlasništva, knjiga prva, Split, 1998., str. 234.; Sporazum o trgovinskim aspektima prava in-telektualnog vlasništva TRIPS iz 1994., objavljen u Gliha, I., Autorsko pravo, Informator, Zagreb, 2000., str. 377.

19 Usp. Jadek Pensa, D., op. cit., str. 136.; Matsubara, N., Protection of Well-Known and Famous Trademarks, objavljeno na web stranici www.apic.jiii.or.jp/p_f/text/text/2-08.pdf (9.7.2012.)., str. 26.

20 O WTO-u detaljnije u Adamantopoulos, K., Struktura Svjetske trgovin-ske organizacije WTO, Hrvatska udruga pravnica & Adamić, Zagreb-Rijeka, 2001., str. 22.

21 O zaštiti čuvenih žigova u hrvatskom pravu detaljnije kod Zlatović, D., Posebna zaštita dobro poznatih i čuvenih žigova, Zbornik Pravni fa-kultet Sveučilišta u Rijeci (1991.), v. 28, br. 1, str. 721.-752. (2007.).

22 O prigovoru na registraciju žiga više kod Zlatović, D., Opozicijski postupak u novom hrvatskom žigovnom pravu, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, 2001., vol. 22, br. 1, str. 261.-288.


15

prigovora neće se registrirati ni znak koji je isti ili sli-čan za istu ili sličnu vrstu robe, odnosno usluga, znaku druge osobe koji je poznat u RH, u smislu člana 6.bis Pariške konvencije o zaštiti industrijskog vlasništva (općepoznati znak), odnosno koji, u skladu s članom 16. stav 3. TRIPS-a, bez obzira na robu, odnosno usluge na koje se odnosi, predstavlja reprodukciju, imitaciju ili transliteraciju zaštićenog znaka druge osobe, ili njego-va bitnog dijela, koji je kod sudionika u prometu u RH nesumnjivo poznat kao znak visoke reputacije (čuveni žig), kojim svoju robu, odnosno usluge obilježava dru-ga osoba, ako bi se korištenjem takvog znaka nelojalno izvlačila korist iz stečene reputacije čuvenog žiga ili bi se štetilo njegovu distinktivnom karakteru, odnosno reputaciji.23 Naime, na temelju podnesenoga prigovora nositelja ranijega žiga neće se prema odredbi čl. 6. st. 3. ZOŽ-a registrirati ni znak ako je istovjetan s ranijim žigom ili sličan ranijem žigu, a zatražena je registraci-ja za proizvode ili usluge koji nisu slični onima za koje je registriran raniji žig kada raniji žig ima ugled u Re-publici Hrvatskoj i kada bi uporaba kasnijega žiga bez opravdanoga razloga nepošteno iskoristila razlikovni karakter ili ugled ranijega žiga ili im naštetila.

Prema čl. 6.bis Pariške konvencije zemlje Pariške unije obvezuju se da ex off o, ako zakonodavstvo ze-mlje to dopušta, ili na zahtjev zainteresiranog, odbiju ili ponište registraciju i zabrane uporabu tvorničkog ili trgovačkog žiga koji je takva reprodukcija, oponašanje ili prijevod da može stvoriti pomutnju s nekim žigom, što bi nadležna vlast zemlje registriranja ili uporabe smatrala kako je u toj zemlji nedvojbeno poznat kao žig osobe koja uživa pravo koristiti se Pariškom kon-vencijom i rabi se za slične ili istovjetne proizvode. Na isti način postupit će se i ako je bitni dio žiga repro-dukcija jednog takva žiga koji je nedvojbeno poznat ili oponašanje koje može stvoriti zbrku s tim žigom. Da-kle, ako je takav žig već priznat, moći će se poništiti u posebnom postupku.24 Postupak za proglašavanje žiga ništavim može se pokrenuti prema odredbi čl. 49. st. 2. t. 1. ZOŽ-a i u odnosu na članak 6. stavak 1. i 3. ZOŽ-a nositelj ranijega žiga i stjecatelj licencije u skladu s člankom 39. stavkom 4. ili 5. ZOŽ-a, osim ako je tijekom pet uzastopnih godina prije podnošenja prijedloga

23 O poznatom žigu u drugim međunarodnim pravnim dokumentima vidi Joint Recommendation Concerning Provisions on the Protection of Well-known Marks, WIPO, Geneva, 2000. Detaljnije kod Jadek Pensa, D., op. cit., str. 142.

24 Usp. Verona, A., Pravo industrijskog vlasništva, Informator, Zagreb, 1978., str. 30.

znao za korištenje kasnijeg žiga čiji je nositelj bio sa-vjestan i nije se protivio korištenju kasnijeg žiga (čl.12. ZOŽ-a). Zaštitu poznatog žiga od zloporabe treće oso-be korisnik poznatog žiga može ostvariti tužbom zbog nelojalne konkurencije.25 Žig ne može biti proglašen ništavim na temelju ranijega žiga koji ima ugled ako raniji žig nije stekao ugled u smislu članka 6. stavka 3. ZOŽ-a do datuma prava prvenstva kasnijega žiga (čl. 49. st. 5. ZOŽ-a).

Zaštita čuvenih žigova nije svugdje uređena žigov-nim propisima, već se prije svega oslanja na pravo u svezi s nepoštenim tržišnim natjecanjem.26

Pri utvrđivanju je li znak općepoznati znak, odno-sno je li znak čuveni žig, uzima se u obzir upoznatost relevantnog dijela javnosti sa znakom, uključujući i poznavanje do kojeg je došlo promocijom znaka. Re-levantnim dijelom javnosti smatraju se stvarni i poten-cijalni korisnici robe, odnosno usluga koje se obilježa-vaju tim znakom, kao i osobe uključene u distribucijske tijekove te robe, odnosno usluga.27

Kad analiziramo isključiva prava nositelja žiga, iz odredbe čl. 7. st. 2. t. 3. ZOŽ-a izrijekom proizlazi da no-sitelj žiga ima pravo spriječiti sve treće strane da bez njegova odobrenja u trgovačkom prometu rabe svaki znak koji je istovjetan s njegovim žigom ili sličan njego-vu žigu u odnosu na proizvode ili usluge koji nisu slični onima za koje je žig registriran, kad taj žig ima ugled u Republici Hrvatskoj i kad uporaba toga znaka bez opravdanoga razloga nepošteno iskorištava razlikovni karakter ili ugled žiga ili im šteti.

Međutim, nositelj žiga ne može zabraniti drugoj osobi da isti ili sličan znak koristi za obilježavanje robe ili usluga druge vrste, osim ako je u pitanju čuveni žig. Nadalje, nositelj registriranog čuvenog žiga može za-braniti drugoj osobi da isti ili sličan znak koristi za obi-lježavanje robe, odnosno usluga koje nisu slične onima za koje je žig registriran ako bi korištenje takvog znaka upućivalo na povezanost te robe, odnosno usluga i nositelja zaštićenog čuvenog žiga i ako postoji vjero-jatnost da bi nositelj čuvenog žiga trpio štetu takvim korištenjem.

25 Detaljnije Zlatović, D., Nepošteno tržišno natjecanje i modaliteti gra-đanskopravne zaštite u hrvatskom i komparativnom pravu, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilište u Rijeci (1991.), v. 27, br. 1, 499.-542. (2006.).

26 Cit. Gorenc, V. et al., Rječnik trgovačkog prava, Masmedia, Zagreb, 1997., str. 50.

27 V. Horak, H., Ugovori o distribuciji u pravu i poslovnoj praksi Hrvatske i EU, Sinergija, Zagreb, 2005., str. 11.


16

Navedene odredbe ZOŽ-a služe za odbijanje neo-vlaštene prijave treće osobe preslikanog robnog žiga te proglašavanje registracije tog žiga ništavom u sluča-ju da je njime obuhvaćena roba istovjetna ili slična robi ili uslugama na koje se odnosi i za koje stvarni nositelj koristi dobro poznati robni žig. Navedene odredbe ZOŽ-a slične su članku 6.bis Pariške konvencije, i zahti-jevaju utvrđenost poznatosti robnoga žiga na područ-ju Republike Hrvatske.28 Smisao odredbe čl. 7. st. 2. t. 3. ZOŽ-a je u zabrani registriranja ili izostanku zaštite robnoga žiga kod kojega postoji opasnost od zabune, čak i u slučaju robnog žiga koji se odnosi na različite robe i usluge.

U praksi je moguće da nositelj registriranog žiga može, kada njegov registrirani robni žig postane dobro poznat među potrošačima, a s obzirom na robu na koju se odnosi, pribaviti obrambenu registraciju robnoga žiga koji je istovjetan osnovnome robnome žigu, a s obzirom na robu ili usluge za koje postoji mogućnost zabune, te se registracija obrambenog žiga neće moći sankcionirati ukidanjem zbog nekorištenja. Važnost ove registracije prije svega leži u činjenici da je moguće pretpostaviti da je osnovni robni žig trebao biti prepo-znat kao dobro poznat i čuven kod nas, te da, jednom kada je registriran, ne postoji obveza da ga se koristi, tako da će prijava ili korištenje istovjetnog ili iznimno sličnog robnog žiga od strane treće osobe biti blokirani ili zabranjeni u mjeri u kojoj je robni žig u sukobu te u mjeri u kojoj su u sukobu roba ili usluge s robom ili uslugama obuhvaćenima obrambenom registracijom. U ovome smislu navedeni sustav postoji u svrhu zaštite dobro poznatih i čuvenih žigova.

Kod određivanja pojma nelojalne konkurencije za-konodavac u Republici Hrvatskoj primijenio je metodu generalne klauzule i metodu numerus clausus, odno-

28 Neke zemlje ne prate doslovno citiranu odredbu Pariške konvencije te ne zahtijevaju poznatost žiga samo na svom području. Primjerice, vidi čl. 4-1-19. Zakona o žigu Japana, kod Matsubara, N., op. cit., str. 14. Slično priznanju žiga koje je u sudskim odlukama dano, u slučajevima koji se odnose na restoran “Maxim de Paris” u SAD-u i Irskoj, navedena se poznatost ne traži stoga što ako je robni žig za robe i usluge prepoznat kao dobro poznat ili slavan u inozemstvu, čak iako se možda aktivno ne primjenjuje u Japanu, postoje sluča-jevi u kojima je isti robni žig prepoznat kao dovoljno dobro poznat u Japanu, kao i putem turista, medija, novina i časopisa. Odredba članka 4-1-19, koja je uvedena revizijom 1996., mjerodavna je za zaštitu dobro poznatog ili slavnog robnog žiga ako titular toga žiga uspije dokazati dobru poznatost ili slavu koja je prepoznata ili u Japanu ili u nekoliko prekomorskih zemalja izvan Japana. Ipak, prilikom primjene ove odredbe također je potrebno dokazati da je treća osoba svoju prijavu za registriranje žiga trebala podnijeti u zloj vjeri (namjera stjecanja nezakonitih koristi, namjera nanošenja štete drugoj osobi ili druge nezakonite svrhe).

sno metodu egzemplifi kativnog navođenja klasičnih imenovanih (nominantnih) oblika radnji nelojalne konkurencije.

Hrvatski Zakon o trgovini (Narodne novine, br. 87/08, 96/08, 116/08, 76/09, 114/11, 68/13 i 30/14, da-lje: ZOT) umjesto pojma nelojalne utakmice, nelojalne konkurencije ili nepoštenog tržišnog natjecanja uvodi pojam nepoštenog trgovanja. Iako se u obrazloženju Nacrta prijedloga Zakona navodi da će donošenje no-vog zakona pozitivno utjecati na suzbijanje nelojal-ne tržišne utakmice, ipak se u konačnom zakonskom tekstu koristi pojam nepoštenog trgovanja, za koji smatramo da ne odražava na pravi način smisao ovog instituta i nema oslonca u komparativnim inozemnim propisima. Unatoč zakonskim rješenjima, smatramo i dalje praktičnijim i ispravnijim koristiti tradicionalnu zakonsku i doktrinarnu terminologiju - prije svega po-jam nelojalna konkurencija, podredno i pojmove nelo-jalna utakmica i nepošteno tržišno natjecanje, umjesto novoga zakonskog termina - nedopušteno trgovanje.

Defi nicija generalne klauzule nelojalne konkurenci-je iz ZOT-a postavlja uže kriterije, pa se traži sljedeće: 1. da se radi o radnji trgovanja, 2. da je radnja učinje-na radi tržišnog nadmetanja te 3. da se tom radnjom povrjeđuju dobri trgovački običaji. Nadalje, ZOT sadrži odredbu u čl. 63. st. 2. koja izričito zabranjuje nepošte-no trgovanje. Važeći Zakon o trgovini iz 2008. godine u čl. 64. donosi novu listu nelojalnih radnji.

3. ZAŠTITA ČUVENIH ŽIGOVA OD

OPASNOSTI RAZVODNJAVANJA I

PRAVO ZAŠTITE OD NELOJALNE

KONKURENCIJE

Posljedica uporabe sličnog ili istovjetnog znaka kao povreda čuvenog žiga može se očitovati u nekoliko as-pekata:

- znak će iskoristiti razlikovni karakter čuvenog žiga (odnosno privlačnu snagu),

- znak će iskoristiti ugled tog žiga (odnosno njegov kvalitativni imidž),

- znak će naštetiti razlikovnom karakteru čuvenog žiga (oslabiti ga), ili

- znak će naštetiti ugledu čuvenog žiga (smanjiti ga).


17

Čuveni žigovi uživaju najširu zaštitu protiv opasno-sti razvodnjavanja (engl. dillution, njem. Verwaesse-rung), odnosno zamjenjivanja u odnosu na podrijetlo njima označenih proizvoda.29 Razvodnjavanjem žiga smatra se upotreba žiga (i to čuvenog) od strane ne-ovlaštene osobe, kojom upotrebom se ponajprije vrši erozija jedinstvenosti toga žiga, a pritom nije naglasak na izazivanju nastanka zabune na tržištu. Kod razvod-njavanja čuvenog žiga neovlaštena osoba koristi ču-veni žig za označavanje neistovrsnih proizvoda, čime blijedi osjećaj isključive spone čuvenog žiga i proizvo-da ili usluga na koje se odnosi.30 Ali takva se zaštita su-kladno žigovnom pravu može ostvariti samo kada se radi o uporabi žiga za označavanje proizvoda iste vrste. Problem nastaje kada se čuveni žig rabi za označavanje neistovrsnih proizvoda.31

Iako se zaštita čuvenih žigova od opasnosti razvod-njavanja ostvaruje prema različitim pravnim osnovama, ipak u naznačenom problematičnom slučaju jedan je od najčešće primjenjivanih generalna klauzula prava o suzbijanju nelojalne utakmice. Ona se može primijeniti samo onda kada su ispunjeni određeni uvjeti defi nirani u pravnoj teoriji i sudskoj praksi. No njihovo postojanje je uvijek bilo sporno kada je riječ o zaštiti čuvenih žigo-va protiv opasnosti razvodnjavanja po ovoj osnovi.32

Naše prethodne naznake o uvjetima za primje-nu generalne klauzule pokazuju da je sporna njezina primjena za zaštitu čuvenih žigova protiv opasnosti razvodnjavanja. Naime, u slučaju korištenja čuvenog žiga za označavanje neistovrsnih proizvoda, ne može se govoriti o odnosu konkurencije kao jednom od bit-nih uvjeta za primjenu generalne klauzule.33

29 Opasnost razvodnjavanja je slabljenje vrijednosti ili slabljenje rekla-mne moći ili moći označavanja koja pripada nekom žigu. Cit. prema Vlašković, B., op. cit., str. 44. Proširena zaštita znači zaštitu širu od one zajamčene temeljnim načelima žigovnog prava koja se odnose na obične žigove (načelo jedinstva - žig čine znak i popis proizvoda ili usluga za koje je znak registriran; načelo specijaliteta - znak koji je zaštićen žigom pokriva samo određene proizvode ili usluge za koje je zaštićen; načelo teritorijalnosti - zaštita žiga proteže se samo na teritorij za koji je zatražena i postignuta registracija). O razvodnjav-nju žigova vidi traktat Marković, S., Načelo specijalnosti žiga i zabrana razvodnjavanja čuvenog žiga - pravnoekonomsko tumačenje, Anali Pravnog fakulteta u Beogradu, god. LIX, br. 1, 2011., str. 48.

30 Cit. Raičević, V., Pravo industrijske svojine, Pravni fakultet za privredu i pravosuđe, Novi Sad, 2010., str. 193.

31 Ibid., str. 43.32 Usp. Popović, S. A., Zaštita robnih i uslužnih žigova u jugoslaven-

skom pravu, Institut za uporedno pravo, Beograd, 1969., str. 143., te Manigodić, M., Robni i uslužni žigovi, Pronalazaštvo, Beograd, 1989., str. 113.

33 Cit. Baumbach, A., Hefermehl, W., Wettbewerbsrecht, München, 1985., str. 259.

Naime, pojam istovrsnih proizvoda uži je od pojma srodnih proizvoda, na kojima se bazira odnos konku-rencije. Srodni proizvodi su oni koji su po shvaćanju javnosti toliko podudarni, pa se međusobno ometaju u prometu. Drugim riječima, oni zadovoljavaju istu po-trebu kupca, te jedan proizvod može potisnuti drugi s tržišta.

Ipak, neovisno o ovim doktrinarnim dvojbama, sudska se praksa pozivala upravo na generalnu klau-zulu o nelojalnoj utakmici u ovim slučajevima. Tako je za sud bilo odlučujuće da se kasnijim korištenjem žiga oštećuje njegova reklamna moć i moć obilježavanja. U ovom obezvrjeđivanju sagledana je protivnost do-brim običajima jer pristojni trgovac izbjegava sve kako bi oznaku koja se već ukorijenila za označavanje tuđih proizvoda koristio za svoje proizvode.34

Tako se generalna klauzula primjenjuje onda kada netko preuzme ili se približava tuđoj poznatoj oznaci, iako nema neposrednog odnosa konkurencije, niti su u pitanju proizvodi istovjetni u smislu prava o žigovi-ma. U prilog primjeni odredaba propisa o nelojalnoj utakmici na ove prijepore isticalo se da je protivno dobrim običajima iskorištavanje činidbe drugog koja je rezultat uloženih napora i troškova. Ne bi bilo pri-hvatljivo da netko uloži velika novčana sredstva kako bi žig učini slavnim, a da nasuprot tome ne može steći isključivo pravo njegova korištenja za obilježavanje ma koje robe.

Ipak, ovakvi stavovi nisu naišli na sveopće dok-trinarno odobravanje, štoviše bilo je bitnih kritika na ovakve presude. Po njima oponašanje samo po sebi nije, dakle, nedopušteno, nego moraju nastupiti po-sebne okolnosti koje bi opravdale prigovor protivno-sti dobrim običajima. Kriterij utroška vremena i novca neprihvatljiv je u tu svrhu. Dva su razloga za to. Prvo, velik broj čuvenih žigova tu svoju osobinu nije stekao na osnovi u njega uloženih sredstava. Mnogi od njih su to postali zahvaljujući drugim okolnostima, kao što su, na primjer, posebna originalnost, visoka kvaliteta nji-me obilježenih proizvoda, patentna zaštita za proizvod koji je obilježen žigom i drugo. Drugo, u reklamiranje žigova ulažu se velika sredstva, koja u velikom broju slučajeva ne ostvaruju postavljeni cilj da žig stekne epitet čuvenog, odnosno slavnog. Zbog tih razloga ne bi trebalo primjenjivati kriterij “rezultata rada”, koji su

34 Cit. Elsaesser, M., Der Rechtsschutz berühmter Marken, Weinheim, 1959., str. 33.


18

stečeni ulaganjem napora i sredstava.35

Pozivanje na originalnost žiga ne može, također po doktrinarnim stajalištima, biti obrazloženje za protiv-nost dobrim običajima. Žig bi tada, naime, bio zaštićen po načelima autorskog prava.36

Ipak, u inozemnoj sudskoj praksi nailazimo na sud-ske odluke u kojima je protivnost dobrim običajima dovedena u svezu s kvalifi kacijom žiga kao čuvenog. Naime, zaštita od opasnosti razvodnjavanja pružena je samo slavnim žigovima, iako je priznato da je pod istim okolnostima slabljenje snage žiga moguće i kada je ri-ječ o žigovima koji nisu slavni.

Prema tome, u sklopu ocjene o nelojalnosti nekog ponašanja moraju se uzeti u obzir i subjektivni i objek-tivni elementi.37 Kada je pitanje uživa li proizvod koji nije zaštićen posebnim pravom zaštitu protiv opona-šanja po pravu nelojalne utakmice, mora se imati u vidu da objektivna podobnost za zaštitu oponašanog objekta i subjektivna obilježja radnje oponašanja stoje u čvrstoj međusobnoj vezi. Ako je radnja oponašanja snažnije obojena subjektivnim obilježjima nelojalno-sti, utoliko će se postaviti niži zahtjevi u pogledu oso-bitosti proizvoda koji se oponašaju ili stupanj njegova značenja na tržištu.

Novija raspoloživa komparativna sudska praksa je više pažnje posvetila proučavanju odnosa nelojalne konkurencije. Ona je to učinila rješavajući slučajeve kada je poznati žig, koji nije i slavni, korišten za obi-lježavanje neistovrsnih proizvoda. Kada se čuveni žig koristi za označavanje proizvoda koji nisu istovjetni, riječ je o odnosu tržišnog natjecanja, čime je otklonje-na prva smetnja za primjenu generalne klauzule i na njih. Čuveni žig je zaštitu od opasnosti razvodnjavanja uživao bez obzira na to za koji je proizvod uporabljen. Suprotno tome, zaštita poznatih žigova prema pravu o suzbijanju nelojalne konkurencije ograničava se samo za slučaj njihova korištenja za označavanje nekih nei-stovrsnih proizvoda.38

Pošto je ustanovljen odnos konkurencije, ostalo je pitanje protivnosti dobrim običajima. Kada se akcepti-ra stav da je korištenje glasovitosti utoliko vjerojatnije što je žig čija se glasovitost rabi poznatiji, tada se za slučaj čuvenih žigova može pretpostaviti da kasniji

35 Cf. ibid., str. 98.36 Cf. ibid., str. 99.37 Preuzeto od Vlašković, B., op. cit., str. 71.38 Ibid., str. 72.

korisnik poduzima svoju radnju u namjeri naslanjanja. Stoga je opasnost od razvodnjavanja bolje svrstati u grupu oštećenja glasovitosti. Naime, glas koji je vezan s čuvenim žigom povrjeđuje se tako što slabi njegovu privlačnu silu, razvodnjava reklamna moć i slabi njegov položaj u prometu.

Zaštita od opasnosti razvodnjavanja pripada samo čuvenim žigovima, a ne i onima koji su samo bolje po-znati. Nužno je za takvu zaštitu da je reklamna moć i vrijednost slavnog žiga konkretno oštećena u konku-renciji, odnosno da posebne okolnosti ukazuju na pro-tivnost dobrim običajima. Te posebne okolnosti jesu iskorištavanje i oštećenje glasovitosti kada je riječ o poznatim žigovima, te dominantno važenje u prometu i ugrožavanje reklamne moći kada su u pitanju čuveni žigovi.39

U državama u kojima se zaštita žigova iscrpljuje u funkciji označavanja podrijetla mogu se uočiti dvije naizgled suprotne tendencije. Tako imamo pojavu ši-renja zaštite žigova koji su samo poznati, ali još nisu dostigli atribuciju čuvenih žigova. Također, primjećuje se u sklopu zaštite čuvenih žigova od razvodnjavanja sve restriktivniji odnos u pogledu takve zaštite. Zašti-ta poznatih žigova od iskorištavanja njihove čuveno-sti temelji se na generalnoj klauzuli prava o suzbijanju nelojalne konkurencije. Zabilježeni su primjeri iz ino-zemne sudske prakse gdje je iskorištavanje čuvenosti u najbližoj vezi s atacima neovlaštenih korisnika u od-nosu na istu čuvenost koja dovodi do štetnih poslje-dica na čuvenost određenog žiga.40

4. ZAKLJUČAK

U žigovnom pravu ključna su dva načela: načelo je-dinstva prema kojemu žig čini znak koji je njime zašti-ćen kao i proizvodi ili usluge na koje se taj znak odnosi, te načelo specijaliteta prema kojemu znak koji je zašti-ćen žigom pokriva samo određene proizvode ili usluge za koje je zaštićen.

Upravo čuveni žigovi predstavljaju iznimku od na-čela specijaliteta jer:

- uživaju zaštitu neovisno o proizvodima ili uslu-39 Ibid., str. 73.40 Za njemačku sudsku praksu v. odluku BGH od 6.12.1990., GRUR

8/1991, str. 609. o poznatosti žiga SL. Cit. Vlašković, B., Novi sadr-žaji u zaštiti poznatih žigova, u Zborniku “Slobode i prava čoveka i građanina”, Institut za pravne i društvene nauke - Pravni fakultet Univerziteta u Kragujevcu, Kragujevac, 2003., str. 235.


19

gama za koje su registrirani, zbog čega treći ne mogu koristiti znak istovjetan ili sličan čuvenom žigu ni za označavanje proizvoda ili usluga druge vrste od onih za koje je čuveni žig registriran;

- zaštita nije ograničena samo na istovjetne ili slične proizvode ili usluge već je proširena i na proizvode ili usluge koji nisu ni istovjetni ni slični.

Dakle, općepoznati žigovi u Republici Hrvatskoj u smislu odredaba čl. 6.bis Pariške konvencije uživaju građanskopravnu zaštitu isključivo pozivom na odred-be propisa o nelojalnoj konkurenciji, dok je zaštita čuvenim žigovima osigurana u odredbama ZOŽ-a o građanskopravnoj zaštiti žigova odnosno propisima o nelojalnoj konkurenciji.

SummaryUNAUTHORISED USE OF TRADE MARKS AS AN ACT OF UNFAIR COMPETITION Well-known trademarks in the Republic of Croatia in the sense of provisions of Article 6.bis of the Paris Convention for the Protection of Industrial Property enjoy civil law protection only if they refer to the provisions of regulations on unfair competition, whereas the protection of famous trademarks is ensured with the provisions of the Trademark Act on civil law protection of trademarks i.e. with regulations on unfair competition.

Keywords: trademark, unfair competition.

PRIMJENA ZAKONA O RADU IZ 2014. I NOVIH PODZAKONSKIH PROPISA

» PRIMJENA ZAKONA O RADU (Nar. nov., br. 93/14) I NOVIH PODZAKONSKIH PROPISA ZA PROVEDBU ZAKONA O RADU

Irena Cvitanović, dipl. iur.

» OTKAZIVANJE UGOVORA O RADU – AKTUALNA SUDSKA PRAKSA PREMA NOVOM ZAKONU O RADU (Nar. nov., br. 93/14)

mr. sc. Iris Gović Penić

» OSTVARIVANJE NOVČANIH PRAVA RADNIKA U SUDSKIM I OVRŠNIM POSTUPCIMA – FISKALNI ASPEKT

dr. sc. Marija Zuber

» OVRHA NA PLAĆI I DRUGIM STALNIM NOVČANIM PRIMANJIMA U 2016. GODINI» NOVINE KOD IZBORA ZA RADNIČKO VIJEĆE mr. sc. Darko Terek

Iz sadržaja:

ožujak 2016.

Broj stranica: 169 Cijena: 420,00 kn

Nova cijena: 170,00 kn

» PREGLED NOVIH PROPISA IZ PODRUČJA RADNOSOCIJALNOG ZAKONODAVSTVA Tijana Vujičić Boščić, dipl. iur.

Prilog:


20

FINANCIJSKO PRAVOStručni članak UDK 336.2.022

Očevid u poreznom nadzoru

Zdravko Vukšić, dipl. oec.*

Očevid se obavlja kada je za utvrđivanje neke važne činjenice ili za razjašnjenje bitnih okolnosti u rješavanju porezne stvari potrebno neposredno opažanje inspektora koji obavlja porezni nadzor da bi se izravno uvjerio u postojanje ili nepostojanje određenih činjenica.

Očevid je važno dokazno sredstvo u poreznom nadzoru, jer inspektor koji vodi postupak osobno i neposredno vidi, promatra ili pregleda određeni predmet, prostor, mjesto događaja i sl., da bi utvrdio ili razjasnio određena pitanja koja su važna za rješavanje porezne stvari. Upravo je u tome prednost očevida kao dokaznog sredstva, jer inspektor koji obavlja porezni nadzor sam neposredno vidi, čuje ili osjeti ono što mu treba za utvrđivanje neke činjenice ili razjašnjenje neke okolnosti.

Ključne riječi: porezni nadzor, očevid, dokaz.

* Zdravko Vukšić, Središnji ured Porezne uprave.

1. UVOD

Svaki je nadzor prije svega utvrđivanje činjenica. Za porezni nadzor to su činjenice bitne za oporezivanje poreznih obveznika i drugih osoba. Procesna (postu-povna) radnja kojom se utvrđuju bitne činjenice naziva se dokazivanje. Svrha je dokazivanja stjecanje uvjere-nja o postojanju ili nepostojanju činjenica, odnosno utvrđivanje istinitosti činjenica bitnih za oporezivanje. Radi utvrđivanja određenih činjenica provodi se doka-zni postupak, a kao dokaz u poreznom nadzoru može se upotrijebiti sve što je pogodno za utvrđivanje stanja porezne stvari i što odgovara pojedinom slučaju, a oso-bito: pribavljanje isprava i spisa, određivanje vještaka, prikupljanje obavijesti od poreznog obveznika, drugog sudionika poreznog nadzora i drugih osoba i obavlja-nje očevida (uviđaj). Osim očevida, svi navedeni dokazi su posredni dokazi. Primjerice, očevid se razlikuje od dokazivanja ispravama po tome što kod dokazivanja

ispravama težište nije na njihovu osjetilnom opažanju, već na intelektualnoj spoznaji njihova sadržaja.

Očevid kao dokaz predstavlja izravnu informaciju o svojstvima i stanju osoba i stvari te predstavlja nepo-sredno dokazno sredstvo odnosno jedino činjenično neposredni dokaz.

Značenje očevida kao dokaznog sredstva i očevida kao tehnike izvođenja dokazivanja je u praksi pore-znog nadzora podcijenjeno. Cilj je članka ukazati koje su osnovne posebnosti očevida i kada se može rabiti u poreznom nadzoru.

1.1. Zakonski okvir

Očevid je propisan:

- čl. 77., 82. i 83. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, br. 115/16, u daljnjem tekstu: OPZ)

- čl. 58., 68. i 69. Zakona o općem upravnom po-stupku (Narodne novine, br. 47/09, u daljnjem tekstu: ZUP).


21

Napominjemo da čl. 4. OPZ-a propisuje da ako ovim Zakonom nije uređeno drugačije, na postupanje pore-znih tijela primjenjuje se ZUP.

1.2. Osnovni pojmovi

1.2.1. Očevid

Očevid (engl. investigation at the scene; njem. Au-genschein; fr. descente sur les lieux) je moguće defi nirati kao procesnu radnju izvođenja dokaza koju obavlja porezno tijelo uz sudjelovanje poreznog obveznika, neposrednim osjetilnim ispitivanjem (“opažanjem”) predmeta očevida radi utvrđivanja određenih činjeni-ca bitnih za oporezivanje, među ostalim, i radi otklanja-nja mogućih nejasnoća u njihovu utvrđivanju drugim dokaznim sredstvima, odnosno drugim metodama nji-hova utvrđivanja, ali i radi stjecanja općenitijeg uvida u stanje porezne stvari te radi njezina boljeg razumijeva-nja (“za razjašnjenje kakve okolnosti”).

Iz navedene defi nicije, a i prema čl. 82. OPZ-a i čl. 68. ZUP-a, očevid se rabi za:

a) utvrđivanje činjenica ili

b) razjašnjavanje činjenica.

U pravilu se očevid obavlja vidom, po čemu je to izvođenje dokazivanja i dobilo naziv. On se, međutim, može obaviti bilo kojim drugim osjetilima1.

1.2.2. Činjenica

S obzirom na to da se očevidom utvrđuju činjenice, u nastavku se navodi osnovno značenje činjenica.

1 Predmet očevida mogu biti osobe, stvari, prostor itd., u njihovoj osjetilnoj datosti, u njihovu statičkom i/ili dinamičkom odnosu.

- osobe mogu biti predmet očevida radi utvrđivanja njihovih odre-đenih svojstava (veličina, deformiranost, nagrđenost, psihičke sposobnosti, itd.) ili stanja (fi zička kondicija, nepokretnost ili teška pokretljivost, slabovidnost itd.);

- nekretnine (zgrade, zemljište, širi prostori) radi utvrđivanja njiho-va općeg izgleda, konkretnog stanja, npr. zapuštenosti, ruševnosti, zaraslosti, oštećenosti, njihova prostornog odnosa (blizina/ udalje-nost) prema drugim nekretninama;

- određeni prostor ili određene prostorije radi utvrđivanja njihova općeg stanja u određeno vrijeme ili tijekom određenog vremena, npr. radi registriranja razine buke, dima, mirisa, drugih imisija;

- pokretne stvari radi utvrđivanja njihova općeg izgleda, određenih svojstava ili stanja (npr. uporabljivosti za određene svrhe, nedosta-taka, oštećenosti itd.); nekretnine, pokretne stvari i/ili osobe radi ispitivanja kakav je bio i/ili jest njihov konkretni odnos u kritično vrijeme, je li nešto moglo i/ili se može dogoditi, npr., je li na određe-nom mjestu (ulici, križanju itd.) i kako moglo doći do sudara dvaju automobila ili obaranja pješaka itd. (rekonstrukcija) itd.

Činjenica (engl. facts; njem. tatsachen; fr. faits) je stvar, svojstvo i odnos čije se postojanje utvrđuje u po-reznom nadzoru. Činjenica je fragment stvarnosti koji se odrazio u ljudskoj svijesti. Ona je spoznajni fenomen, jedinstvo objektivnog i subjektivnog. Mora postojati trenutak spoznaje da bi postojala činjenica. Činjenica je uvijek vezana uz trenutak spoznaje. Stvari, događaji, pojave i svojstva postaju činjenice u poreznom nadzo-ru samo onda i upravo time što ih je spoznalo porezno tijelo i pridalo im određeno značenje, protumačilo ih. Činjenica je predmet spoznaje, a dokazi su sredstvo spoznaje.

1.2.3. Načini utvrđivanja činjenica

U osnovi postoje dva načina utvrđivanja činjenica:

a) vlastito opažanje (izravno, neposredno, direktno utvrđivanje činjenica), ali samo stvarnih dokaza koji ne traže interpretaciju stručnjaka

b) dokazivanje pomoću posrednika (indirektno, posredno ili indicijalno utvrđivanje činjenica) koji se javljaju između poreznog tijela koje provodi dokaziva-nje i činjenica koje se utvrđuju. Posrednici u poreznom nadzoru mogu biti: isprave, materijalni dokazi, tehnič-ke snimke, osobe i dr.

Izravno dokazivanje činjenica je neposredno utvr-đivanje stvarnih dokaza na koje se primjenjuju pore-zni propisi. Stvarni dokazi su dokazi koje porezno ti-jelo može spoznati i ocijeniti bez posebnog stručnog znanja, primjerice u poreznom nadzoru to može biti utvrđivanje odgovorne osobe; broja stočnog stada na farmi i sl. To su slučajevi kada ti dokazi ne traže stručno objašnjenje jer oni govore sami za sebe. Dakle, oni ne-posredno služe u dokazne svrhe.

Kada se direktnim dokazima ne mogu utvrditi prav-no bitne (relevantne) činjenice, njihovo se postojanje može dokazivati preko indicija (posredni ili indirektni dokaz). Ključna značajka indicija je njihova dvostruka značajka - činjenice i dokaza (otud i funkcijska oznaka: dokazna činjenica, tj. činjenica koja služi kao dokaz). In-dicij se najprije utvrđuje kao činjenica, a zatim služi kao dokaz za utvrđivanje odlučne činjenice.

Porezni nadzor je, u pravilu, rad s indicijima. Dokazi-vanje pomoću indicija je složeno, stupnjevano, ovisno o otkrivanju, osiguranju, kritičkoj analizi i vrednovanju većeg broja okolnosti. Izloženo je stalnoj opasnosti po-grešaka i nalaže temeljit i savjestan visokostručni rad.


22

Iz tog se razloga smatra da je izravni dokaz (primjerice očevid), ako je pouzdan, po dokaznoj snazi ispred in-dicija.

U praksi se svi dokazi manje ili više oslanjaju jedni na druge. I jedni i drugi na kraju se javljaju kao elemen-ti cjeline koja se naziva “dokazna zgrada”. Ta cjelina daje sintetiziran i defi nitivan dokaz. Ako se dokazi među-sobno ne slažu (tzv. “svađa dokaza”), treba tražiti uzrok tome i ako je moguće, riješiti proturječnosti među do-kazima. Dokaz može biti samo ona činjenica koja je “iznutra” povezana s poslovnim događajem, odnosno nezakonitošću.

2. OČEVID U POREZNOM NADZORU

Kada inspektor2 neposrednim opažanjem utvrđuje činjenice i okolnosti da bi utvrdio ili razjasnio određena pitanja bitna za rješavanje porezne stvari promatrajući ili pregledavajući određeni predmet, prostor, mjesto događanja i sl., on provodi očevid.

Očevid se razlikuje od vještačenja po tome što po-rezno tijelo pri očevidu neposredno samo opaža pred-met očevida i tako pribavlja određene informacije. Pri vještačenju predmet očevida ispituje vještak, koji po-reznom tijelu posreduje rezultate svog opažanja i daje svoje mišljenje o njima.

Kakvu će kvalitetu imati pojedini dokaz ne ovisi o samoj vrsti dokaza, jer u nas nema stupnjevanja dokaza,

2 U članku se pod nazivom inspektor podrazumijeva revizor, inspektor i drugi ovlašteni djelatnici poreznog nadzora.

već dokaznu snagu utvrđuje inspektor koji vodi postupak prema vlastitom uvjerenju, na temelju savjesne i temelji-te ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno. Ovisno o tome, inspektor može neke dokaze smatrati “vr-jednijim” ili “jačim”, a neke uopće neće uzeti u obzir. U pra-vilu, neposredni dokazi koji daju podatke o određenim činjenicama su vrjedniji nego posredni dokazi.

2.1. Planiranje očevida

Planiranje očevida je imperativ. Treba donijeti “pa-met” na mjesto očevida. Valja biti oprezan prilikom određivanja izravnih zadataka i rokova očevida. Pri pri-kupljanju činjenica treba polaziti od maksime da nema viška činjenica, nego da one uvijek manjkaju.

Porezno tijelo i obveznik u očevidu moraju sve do-gađaje i stvari/predmete te njihova individualna svoj-stva, specifi čnosti i obilježja sagledati, shvatiti, opisati i registrirati određenim redoslijedom. U tijeku očevi-da ide se unatrag od posljedica poslovnog događaja i misaonom rekonstrukcijom zaključuje se o njegovim uzrocima i modalitetima. Uspjeh očevida ovisi o pravil-nosti rada inspektora na mjestu očevida. Istraživanje mjesta očevida vrlo je složena aktivnost koja se sastoji od niza mjera i radnji. Zato na temelju početnih infor-macija porezno tijelo treba sastaviti plan rada, tzv. plan očevida. Pisani se plan rada najčešće sastavlja u slože-nijim slučajevima. Planom treba predvidjeti vremenski redoslijed poduzimanja radnji. Planom se na najmanju mjeru svode nepredvidive okolnosti i omogućava se postizanje najveće učinkovitosti. Plan očevida u osnovi je plan provođenja očevida koji obuhvaća popis oso-ba koje sudjeluju u očevidu, njihove stručne profi le i uloge u očevidu, način pristupa mjestu očevida, tehni-ku nadzora mjesta očevida, redoslijed ulaska članova očevidnog tijela na mjesto očevida, tehnička sredstva i pomagala, lokacije pregleda itd.

2.2. Predmet očevida

Predmet očevida uvijek se mora ograničiti samo na ono što je stvarno nužno da inspektor koji obavlja porezni nadzor osobno i neposredno vidi, promatra ili pregleda, bilo sam ili uz sudjelovanje poreznog obve-znika, svjedoka i vještaka. Izvan toga ne bi se smio oče-vid proširivati, primjerice i na stvari koje nisu potrebne u poreznom nadzoru.

U tijeku očevida ide se unatrag od posljedica poslovnog događaja i misaonom rekonstruk-cijom zaključuje se o njegovim uzrocima i modalitetima. Uspjeh očevida ovisi o pra-vilnosti rada inspektora na mjestu očevida. Istraživanje mjesta očevida vrlo je složena aktivnost koja se sastoji od niza mjera i rad-nji. Zato na temelju početnih informacija porezno tijelo treba sastaviti plan rada, tzv. plan očevida.


23

Tako se očevidom utvrđuje obavlja li se neka dje-latnost zakonito. Ponekad se očevidom može provjeriti i činjenica utvrđena u nekoj ispravi, kao, primjerice, je li zemljište u prirodi onakvo kakvo je navedeno u ze-mljišnoknjižnim ispravama, je li zgrada onakva kakva je navedena u građevinskoj dokumentaciji, je li roba po količini i kvaliteti onakva kakva je navedena u računu, carinskim ispravama i sl.

Očevid se poduzima i na pojedinim stvarima (pred-metima), pokretnim i nepokretnim, na ispravama, bilj-kama, životinjama, tijelu osoba, vozilima, plovilima, zrakoplovima i drugim letjelicama, te na svim supstan-cijama, bez obzira na njihovo agregatno stanje, kakvo-ću, i količinu. Bitno je da su navedeni objekti prikladni za neposredno opažanje i da njihova svojstva, stanja, promjene i tragovi na njima mogu poslužiti kao dokaz u poreznom nadzoru.

2.3. Mjesto obavljanja očevida

Prostor očevida kao objekt opažanja i objekt spo-znaje određeni je geografski prostor. To pretpostavlja njegovo lociranje, tj. određivanje prostora očevida kao cjeline. Mjesto je očevida u velikom broju slučajeva zrcalo počinitelja. Objekti očevida mogu biti: mjesta, stvari (predmet), živa bića (organizmi) i sl.

Očevid se može obaviti u prostoru (otvorenom ili zatvorenom), na nepokretnostima i stvarima, kao i na osobama kad treba obaviti neki tjelesni pregled.

Očevid se obavlja na prijedlog poreznog obvezni-ka, primjerice kad porezni obveznik u svom zahtjevu ponudi dokaz očevidom, ili po službenoj dužnosti kad je očevid potreban inspektoru koji obavlja porezni nadzor radi razjašnjenja porezne stvari. Treba li obaviti očevid odlučuje inspektor koji obavlja porezni nadzor.

Ako se porezna stvar bez teškoća može donijeti u ured inspektora koji obavlja porezni nadzor, kao pri-mjerice neka isprava, projektna dokumentacija ili sličan predmet, očevid će se izvršiti u tim službenim prostori-jama, a ako to nije moguće, izvršit će se na mjestu gdje se porezna stvar nalazi, primjerice u skladištu gdje se roba nalazi, na objektu gdje se obavlja tehnički prijam i sl. Inspektor koji obavlja porezni nadzor procjenjuje prema osobinama stvari može li se porezna stvar bez teškoća ili kakvih štetnih posljedica (bez oštećenja) do-nijeti na mjesto gdje se porezni nadzor obavlja.

Ako se predmet očevida ne nalazi na području po-

reznog tijela koje obavlja porezni nadzor, izvođenje očevida povjerit će se zamoljenom tijelu, koje je dužno pružiti pravnu pomoć.

2.4. Obavještavanje o obavljanju

očevida

Porezni obveznik, na osnovi čl. 82. st. 1. OPZ-a, mora biti obaviješten o obavljanju očevida, jer ima pravo pri-sustvovati mu, bez obzira na to gdje se obavlja. To pra-vo ima i zakonski zastupnik stranke, opunomoćenik, privremeni zastupnik i zajednički predstavnik.

Koje će druge osobe sudjelovati pri očevidu, pri-mjerice svjedoci, vještaci, treće osobe i dr., određuje inspektor koji obavlja porezni nadzor, ovisno o tome što je značajno za rješavanje porezne stvari.

2.5. Pravo poreznog obveznika

prilikom obavljanja očevida

Pri provođenju očevida komunikacija mora biti dvosmjerna. Prema čl. 7. OPZ-a, prije donošenja pore-znog akta kojim se utvrđuju prava i obveze poreznog obveznika, porezno tijelo mora poreznom obvezniku omogućiti očitovanje o činjenicama i okolnostima koje su bitne za donošenje poreznog akta. Porezni obveznik ima pravo na očevid dovesti stručnog pomagača koji će mu davati obavijesti i savjete o stručnim pitanjima u vezi s predmetom poreznog nadzora.

Na očevidu porezni obveznik ima pravo davati izja-ve i postavljati pitanja u vezi s predmetom očevida, te se upoznati s rezultatom očevida i ostvariti sva druga procesna prava, primjerice ponuditi još neki dokaz, tra-žiti da mu se dopusti davanje pisane izjave u vezi s re-zultatom očevida, osporavati dokaznu vrijednost neke isprave i dr.

2.6. Pravo inspektora koji obavlja

očevid

Ako inspektor koji obavlja porezni nadzor nema stručnog znanja za ocjenu predmeta očevida, može odrediti obavljanje očevida s vještakom koji će mu po-moći u potpunijem utvrđivanju i razjašnjavanju činje-nice radi kojih se očevid obavlja.

Prema prirodi predmeta očevida, inspektor koji


24

obavlja porezni nadzor može za potrebe očevida an-gažirati i neku osobu koja nije vještak u pružanju po-trebnih obavještenja ili tehničkih usluga, primjerice geomjera u izmjeri površine zemljišta, tehničara odre-đene struke u izradi tehničke skice objekta, inspektora drugog državnog tijela i sl.

Ako treba razgledati stvar koja se nalazi kod jedne od stanaka, treće osobe državnog tijela ili pravne oso-be, na odgovarajući način primjenjuju se odredbe čl. 61. ZUP-a o pribavljanju isprave.

2.7. Vrijeme provođenja očevida

Očevid je uvijek hitna dokazna radnja kada postoji opasnost od odgode. Brojni su razlozi hitnosti u po-gledu započinjanja očevida, primjerice može doći do promjene situacije na mjesta događanja uslijed uništa-vanja ili skrivanja dokumentacije, pribavljanja lažnih svjedoka i sl. Očevid treba započeti što prije da bi se materijalno činjenično stanje zateklo u što manje izmi-jenjenom stanju.

2.8. Pomoć policije pri provedbi

očevida

U slučaju nemogućnosti provedbe očevida, inspek-tor koji provodi porezni nadzor može zatražiti pomoć policije.

Na temelju čl. 69. st. 3. ZUP-a, inspektor može po-sebnim zahtjevom u pisanom obliku zatražiti pomoć policije radi obavljanja očevida:

- ako se očevid nije mogao obaviti zbog neopravda-nog protivljenja vlasnika, posjednika ili drugih osoba ili

- kad se pri obavljanju očevida opravdano očekuje pružanje otpora.

Propisi o postupanju policije propisani su čl. 7. Zakona o policiji (Narodne novine, br. 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15 i 121/16) i čl. 3. i 8. Zakona o po-licijskim poslovima i ovlastima (Narodne novine, br. 76/09 i 92/14).

Zatraženu pomoć pri očevidu nadležno policijsko tijelo dužno je pružiti sukladno čl. 69. st. 4. ZUP-a i na-vedenim propisima o postupanju policije.

Primjer 1. Zamolba za nazočnost i asistenciju dje-latnika MUP-a

REPUBLIKA HRVATSKA

MINISTARSTVO FINANCIJA - POREZNA UPRAVA

PODRUČNI URED _________

KLASA: __________________

URBROJ: _________________

Mjesto, datum ____________

REPUBLIKA HRVATSKA

MINISTARSTVO UNUTARNJIH POSLOVA

POLICIJSKA UPRAVA ________________

Sektor policije ______________________

Adresa ____________________________

Predmet: Zamolba za nazočnost i asistenciju

djelatnika MUP-a - traži se

Poštovani,

Ministarstvo fi nancija - Porezna uprava, Područni ured ____________ na temelju članka 3. Zakona o Pore-znoj upravi (Narodne novine, br. 115/16), članka 4., 57. i 82. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, br. 115/16 - u daljnjem tekstu: OPZ) i članka 69. stavak 3. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, br. 47/09 - u daljnjem tekstu: ZUP), u poreznom nadzoru poreza na dobit za razdoblje _________ kod poreznog obveznika __________ (naziv, adresa, OIB), obavit će očevid stam-bene zgrade ____________.

Procjenom situacije iskazuje se sumnja o onemogu-ćavanju provedbe očevida jer izvođač radova na stam-benoj zgradi ne posjeduje valjanu građevinsku i ostalu potrebnu dokumentaciju. Osim navedenog posjedujemo informaciju da su kupci stanova protiv izvođača radova pokrenuli kazneni postupak zbog nadoknade štete uzro-kovanom nelegalnom gradnjom.

U skladu s člankom 7. stavak 1. i 3. Zakona o policij-skim poslovima i ovlastima (Narodne novine, br. 76/09 i 92/14) molimo za vašu nazočnost i asistenciju prilikom obavljanja očevida nad stambenom zgradom na adresi ____________.

Očevid će se obavljati dana ___.___.20__. s početkom u _______ sati.

S poštovanjem,

MP P O T P I S

________________

Dostaviti:

1. Ministarstvo unutarnjih poslova, Policijska uprava _____________, Sektor policije, adresa

2. Pismohrana.


25

2.9. Zaključak o očevidu

Očevid kao dokazno sredstvo provodi se u onim poreznim stvarima u kojima je za utvrđivanje neke či-njenice ili za razjašnjenje bitnih okolnosti potrebno ne-posredno zapažanje inspektora koji vodi postupak.

Očevid započinje onda kada porezno tijelo done-se zaključak (čl. 68. st. 2. ZUP-a) o potrebi provođenja očevida i očevidnih mjera i radnji. Zaključak poreznog tijela o potrebi provođenja očevida mora u sebi nago-vještavati i tijek njegove provedbe i početne sudionike. Zaključkom se određuju: mjesto, vrijeme, okvirni način provođenja, oblike očevida i njegov cilj.

Provođenje očevida određuje se zaključkom na prijedlog stranke ili po službenoj dužnosti. No o tome treba li obaviti očevid uvijek odlučuje inspektor koji obavlja porezni nadzor prema vlastitom uvjerenju.

U konkretnom primjeru, u poreznom nadzoru po-reza na dobit, utvrđena su znatna odstupanja troš-kova višestambene zgrade od planiranih. Prije nego što je izdan zaključak o očevidu, inspektor je tijekom poreznog nadzora izvršio provjeru adrese višestam-bene zgrade, broja stanokupaca na način da je obavio popis imena i prezimena na poštanskim sandučićima na ulazu u zgradu s dokumentacijom u ISPU (kupo-prodajni ugovori, rješenja o poreznim obvezama prili-kom kupnje nekretnine i sl.). Utvrđena su odstupanja u broju stambenih jedinica iz građevinske dozvole od broja kupoprodajnih ugovora kupaca na spomenutoj adresi.

Primjer 2. Zaključak o određivanju očevida

REPUBLIKA HRVATSKA


PODRUČNI URED __________

KLASA: ___________________

URBROJ: __________________

Mjesto, datum _____________

Ministarstvo fi nancija - Porezna uprava, Područni ured ___________ na temelju članka 3. Zakona o Pore-znoj upravi (Narodne novine, br. 115/16), članka 4., 57. i 82. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, br. 115/16 - u daljnjem tekstu: OPZ) i članka 68. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, br. 47/09 - u daljnjem tekstu: ZUP), u poreznom nadzoru poreznog obveznika __________ (naziv, adresa, OIB), d o n o s i

Z A K LJ U Č A K

o provedbi očevida stambene zgrade

1. Očevid će se obaviti __.__.20__. u predmetu

nadzora poreza na dobit za 20__. kod _______________

(naziv, adresa, OIB).

2. Mjesto očevida __________________.

3. Vrijeme očevida _________________.

4. Poziva se da očevidu prisustvuje:

__________________, direktor poreznog obveznika

__________________, geomjer tvrtke ___________

__________________, arhitekt društva __________

koji je autor idejnog projekta stambene zgrade.

5. Porezni obveznik na očevid treba donijeti građe-

vinsku dozvolu i idejni projekt stambene zgrade.

O b r a z l o ž e nj e

1. Ministarstvo fi nancija - Porezna uprava, Područni

ured ___________ kod poreznog obveznika ________

_________ (naziv, adresa, OIB) provodi porezni nadzor

poreza na dobit za 20__.

Građevinski porezni obveznik ________ d.o.o. je tije-

kom 20__. izgradio stambenu zgradu na adresi ______

__. Uvidom u ugovor o građenju, građevinsku dozvolu,

kalkulacije za izvođenje radova, pogonske obračune

stambene zgrade, materijalno knjigovodstvo, građevin-

ske situacije, građevinsku knjigu utvrđeno je da su iska-

zani troškovi (troškovi rada, proizvodni troškovi) veći od

32% do 45% (ovisno o vrsti troška) od planiranih veličina.

2. Mjesto očevida je adresa stambene zgrade. Za po-

trebe očevida koristit će se zajednička prostorija zgrade

koju koristi predstavnik zgrade.

3. Vrijeme očevida _______________.

4. Osnovni cilj očevida je usporedba planiranih veli-

čina višestambene zgrade iz građevinske i porezne do-

kumentacije sa stvarnim stanjem. Očevid će se obaviti

na način da će se usporediti ključni podaci (primjerice

veličina višestambene zgrade, broj stambenih jedinica i

sl.) iz građevinske i porezne dokumentacije sa stvarnim

stanjem višestambene zgrade.

5. Porezni obveznik na očevid treba donijeti originale

navedene dokumentacije.


26

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ovog zaključka u smislu članka 77. stavak 5. ZUP-a žalba nije dopuštena. Zaključak se može pobijati žalbom na rješenje kojim se rješava o poreznoj stvari.

MP P O T P I S

__________________

Dostaviti:

1. Porezni obveznik

2. Geomjer

3. Arhitektonski biro

4. Pismohrana.

2.10. Zapisnik o očevidu

O obavljenom očevidu se na temelju čl. 82. st. 4. OPZ-a sastavlja zapisnik. U zapisnik o očevidu, u di-jelu koji opisuje utvrđeno činjenično stanje predme-ta očevida, ne smiju se unositi nikakvi drugi podaci izvan onoga što je utvrđeno na mjestu očevida i u kakvom je stanju utvrđeno. U zapisnik o očevidu ne unose se ni zaključci poreznog tijela o činjeničnom stanju, kao ni informacije, primjerice, o tome što se dogodilo neposredno prije očevida, kakve posljedice mogu nastati ako se ne poduzmu mjere s obzirom na stanje utvrđeno očevidom i sl., jer se ne smatraju utvr-đenim stanjem na mjestu očevida. Ako je takve po-datke potrebno konstatirati, o njima se može sastaviti službena bilješka koja se onda prilaže uz zapisnik. Uz zapisnik o očevidu prilaže se dokumentacija koja je u vezi s očevidom, kao, primjerice, fotografi je, skice mjesta, određene isprave i sl.

Da bi zapisnik o očevidu imao dokaznu snagu jav-ne isprave, mora biti točan, jasan i potpun u navođenju podataka i opisu mjesta očevida, tako da vjerno iska-zuje nađeno stanje predmeta očevida, što podrazumi-jeva opis svih relevantnih detalja, navođenje tehničkih podataka, skica i sl. U tom se zapisniku obvezno navo-de i podaci tko je bio prisutan obavljanju očevida i u kojem svojstvu.

Dokaznu vrijednost očevida u postupku ocjenjuje inspektor koji vodi postupak sukladno načelu slobod-ne ocjene dokaza.

Rezultat očevida mora se točno i potpuno navesti u obrazloženju poreznog rješenja s jasnom ocjenom nje-gove dokazne vrijednosti u činjeničnom smislu.

Primjer 3. Zapisnik o obavljenom očevidu

REPUBLIKA HRVATSKA


PODRUČNI URED ___________

KLASA: ____________________

URBROJ: ___________________

Mjesto, datum ________________

Ministarstvo fi nancija - Porezna uprava, Područni ured ___________ na temelju članka 82. stavak 4. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, br. 115/16 - u dalj-njem tekstu: OPZ) sastavlja

Z A P I S N I K

o obavljenom očevidu

Ministarstvo fi nancija - Porezna uprava, Područni ured ________ dana _________ 20_. godine obavilo je očevid stambene zgrade u ____________, ulica i br. _____________ radi razjašnjavanja činjenica bitnih za opo-rezivanje u postupku poreznog nadzora poreza na dobit za 20__. godinu.

Započeto u ________ sati.

Nazočni su:

1. ____________________, inspektor

2. ____________________, direktor društva

3. ____________________, geomjer

4. ____________________, arhitekt.

Predmet očevida je višestambena zgrada na k.č. br. 9836/k.o._____ na adresi ______________.

Arhitekt ________ (ime i prezime) iz arhitektonskog biroa ________ potvrdio je da je autor idejnog projekta višestambene zgrade na adresi __________. Podaci iz građevinske dozvole odgovaraju idejnom projektu. Tako-đer se konstatira da do dana očevida u arhitektonskom birou nisu zaprimljeni zahtjevi za izmjenu idejnog projek-ta.

Uvidom u građevinsku dozvolu KLASA: UP/I ________ URBROJ: ________ od 00.00.20__ utvrđeno je da je na navedenoj katastarskoj čestici planirana izgradnja vi-šestambene zgrade gabarita 10,00 x 12,50 m, prizemlje, dva kata, nestambeno potkrovlje s ukupno 6 stambenih jedinica (2 jednosobna, 2 dvosobna i 2 trosobna) s uku-pno 442 m2 površine.

Očevidom na licu mjesta utvrđeno je da se stambena zgrada sastoji od suterena (3 garaže i 3 šupe), prizemlja i


27

3 kata sa stambenim potkrovljem te je izvedeno (sagra-đeno) 9 stambenih jedinica (3 jednosobna, 3 dvosobna i 3 trosobna).

Naloženo je geomjeru ________ (ime i prezime) da izvrši izmjeru stambene zgrade i svih stambenih jedini-ca. Iz izračuna geomjera proizlazi da je stambena zgrada izgrađena u gabaritima 15,55 x 13,10 s ukupno 654 m2 površine, odnosno više za 212 m2 od dopuštenog u gra-đevinskoj dozvoli i idejnom projektu.

Svih 9 stanova (s garažama i šupama) je prodano. Uvidom u porezne evidencije nadležne PU utvrđeno je da su kupci dostavili kupoprodajne ugovore te plati-li razrezani porez. Zgrada nema uporabnu dozvolu ni primopredajni zapisnik. Nije obavljen tehnički pregled. Stanari su na uvid dostavili sudska rješenja iz kojih se može utvrditi da je Općinski sud u ______ stambene objekte evidentirao u zemljišnoknjižnim knjigama (ka-tastru). Upis u zemljišne knjige obavljen je na osnovi ku-poprodajnih ugovora.

Porezni obveznik je upoznat s činjenicama utvrđeni-ma očevidom te je izjavio da je tijekom poreznog nadzora podnio zahtjev Gradskom uredu za prostorno uređenje, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i pro-met ____________ za izmjenu građevinske dozvole, ali do dana očevida nije dobio odgovor.

__________________________________________

(ako porezni obveznik nema primjedbi, potrebno je navesti da nema primjedbi)

Očevid završen u __________ sati.

Porezni obveznik Inspektor

_______________________ ________________

(porezni obveznik/opunomoćenik) (ime i prezime)

Geomjer

___________________

(ime i prezime)

Arhitektonski biro

___________________

(ime i prezime)

Prilozi:

- građevinska dozvola

- idejni nacrt višestambene zgrade

- kupoprodajni ugovori x 9

- rješenja suda o upisu u zemljišne knjige x 9.

Zapisnik o očevidu prilaže se zapisniku o nadzoru poreza na dobit i sastavni je njegov dio.

Prema potrebi, inspektor koji vodi postupak i ruko-vodi očevidom treba na odgovarajući način u zapisni-ku o očevidu konstatirati što je poduzeo da ne dođe do kakve zlouporabe očevida, odnosno povrede poslovne ili drugih tajni, primjerice nije dopustio da na mjestu očevida budu druge osobe, da je naloženo vlasniku ili posjedniku stvari, prostorije ili zemljišta da neposred-no prati kako se obavlja očevid i sl. Ako je potrebno, u zapisnik se može unijeti i posebna konstatacija da obavljanjem očevida nije bilo nikakvih zlouporaba ili otkrivanja poslovne ili neke druge tajne, što će potpi-som potvrditi vlasnik ili posjednik stvari, prostorije ili zemljišta.

Posebno treba biti na oprezu kada su odlučne či-njenice u tijeku očevida nepotpuno ili pogrešno utvr-đene. To je slučaj kada su činjenice reproducirane u postupku drugačije nego što se dogodilo u stvarnosti. To je objektivni pokazatelj o pravilnosti ili nepravilnosti utvrđenih činjenica. Subjektivni pokazatelj javlja se kad porezno tijelo i sudionici u očevidu pogrešno ocjenjuju utvrđene činjenice.

Činjenice su nepotpuno utvrđene kada nisu utvr-đene sve činjenice važne za postupak ili postoji ozbilj-na sumnja na njihovo postojanje.

O navedenom se oglasio i Upravni sud u presudi Usl-779/13-8 od 15. listopada 2014., citiramo:

“Međutim, imajući u vidu činjenicu da je tužitelj ovom sudu, a i u tijeku upravnog postupka dostavio nalaz i

Posebno treba biti na oprezu kada su od-lučne činjenice u tijeku očevida nepotpuno ili pogrešno utvrđene. To je slučaj kada su činjenice reproducirane u postupku druga-čije nego što se dogodilo u stvarnosti. To je objektivni pokazatelj o pravilnosti ili nepra-vilnosti utvrđenih činjenica. Subjektivni po-kazatelj javlja se kad porezno tijelo i sudio-nici u očevidu pogrešno ocjenjuju utvrđene činjenice.


28

mišljenje XY d.o.o. od svibnja 2012., te osporava upra-vo činjenicu namjene predmetnog prostora u Zagrebu na adresi _______, tvrdeći da se radi o uredskom, a ne stambenom prostoru slijedom čega smatra da se radi o isporuci obavljenoj u poduzetničke svrhe, te činjenice da spisu predmeta ne prilaže zapisnike o očevidu od 10. stu-denoga 2011. i 23. siječnja 2012., na kojima tuženik odno-sno prvostupanjsko tijelo izvodi zaključak o načinu kori-štenja predmetnog prostora, za sada se ne može otkloniti prigovor tužitelja o povredi zakona na njegovu štetu.

Ovo osobito stoga što je člankom 72. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, br. 147/08. i 18/11.) propisano da se očevid obavlja kad je za utvrđivanje ili razjašnje-nje činjenica bitnih za oporezivanje potrebno opažanje službene osobe poreznog tijela. Porezni obveznik ima pravo biti nazočan očevidu (stavak 1.). Iznimno, očevid se može obaviti bez nazočnosti poreznog obveznika ako bi odgoda očevida mogla ugroziti utvrđivanje činjenica ili bi imala za posljedicu uništenje dokaza bitnih za opo-rezivanje (stavak 2.). Očevid se može obaviti i uz sudje-lovanje vještaka (stavak 2.). Nalazi utvrđeni očevidom unose se u zapisnik o obavljenom očevidu. Zapisnik o obavljenom očevidu potpisuju sudionici. U zapisnik o obavljenom očevidu obvezno se unose i primjedbe po-reznog obveznika kao i razlozi odbijanja potpisivanja zapisnika (stavak 4.) kao i da se zapisnik o očevidu pri-laže spisu (stavak 5.). Pritom se napominje da je tuženik, sukladno odredbi članka 32. st. 3. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, br. 20/10. i 143/12.), dužan priložiti sve dokaze kojima raspolaže, a sukladno član-ku 32. stavak 4. dužan je sudu dostaviti sve spise koji se odnose na predmet spora, a osim toga isti nije pristupio niti na ročište kod ovog suda 7. listopada 2014., iako je bio uredno pozvan.”

2.11. Obveza vlasnika ili posjednika

stvari

Prema čl. 69. st. 1. ZUP-a i čl. 83. st. 1. OPZ-a, pore-znom obvezniku, ali i trećim osobama izričito se name-će obveza omogućavanja provedbe očevida. Tako je vlasnik, ali i posjednik stvari na kojoj je potrebno oba-viti očevid, dužan dopustiti provedbu očevida. Ako je radi obavljanja očevida potrebno ući u neke prostorije ili preko njih proći ili je potrebno određenu poreznu stvar uzeti i razgledati, njezin vlasnik ili posjednik dužni su inspektoru to omogućiti.

Ako vlasnik ili posjednik stvari, odnosno druga osoba, bez opravdanog razloga onemogući obavlja-nje očevida, porezno tijelo može ih rješenjem novča-no kazniti u iznosu do 50% prosječno godišnje bruto plaće ostvarene u RH u prethodnoj godini (čl. 69. st. 2. ZUP-a). Žalba na rješenje o novčanoj kazni ne odgađa izvršenje rješenja.

Primjer 4. Porezno rješenje o novčanoj kazni zbog onemogućavanja očevida

REPUBLIKA HRVATSKA


PODRUČNI URED ____________

KLASA: _____________________

URBROJ: ___________________

Mjesto, datum ______________

Ministarstvo fi nancija - Porezna uprava, Područni ured ________, na temelju članka 3. Zakona o Poreznoj upravi (Narodne novine, br. 115/16), članka 82. i 95. Op-ćeg poreznog zakona (Narodne novine, br. 115/16 - u daljnjem tekstu: OPZ), te članka 69. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, br. 47/09 - u daljnjem tekstu: ZUP), u poreznom nadzoru poreznog obveznika________________ (naziv, adresa, OIB) do-nosi

RJEŠENJE

1. P. P. iz Nove Gradiške, Braće Radića 5, OIB ________, kažnjava se novčanom kaznom u iznosu od 1.500,00 kn zbog onemogućavanja provedbe očevida nad stam-benom zgradom___________.

2. Kazna se uplaćuje u roku od 8 dana od dostave rješenja na račun broj________________.

3. Žalba protiv rješenja o novčanoj kazni ne odga-đa izvršenje rješenja.

O b r a z l o ž e nj e

Ad 1.)

Tijekom provedbe očevida stambene zgrade _________________ stanar P. P. je svojim nepristojnim ponaša-njem narušavao red te je opomenut da može biti udaljen s očevida i novčano kažnjen.

Budući da je imenovani i dalje nastavio narušavati red, vrijeđati inspektora koji provodi očevid, uz pomoć policijskog djelatnika udaljen je s očevida te je na temelju članka 69. stavak 2. ZUP-a valjalo odlučiti kao u izreci.

Ad 2.)

Nalozi za uplatu proračunskih prihoda te obračuna-tih kamata na nepravodobno uplaćene obveze temelje se


29

na odredbama članka 21. stavak 1. točka 1. i 2. i članka 22. stavak 1. OPZ-a.

Određivanje roka za izvršenje rješenja temelji se na odredbi članka 79. stavak 2. ZUP-a.

Ako porezni obveznik ne izvrši naloge iz točke 2. ovog poreznog rješenja u roku iz točke 2. izreke ovog rješenja, na temelju članka 21. OPZ-a naplata će se izvršiti ovrhom, a na način propisan odredbama članka 136. do 171. OPZ-a.

Ad. 3)

Žalba ne odgađa izvršenje rješenja sukladno članku 142. stavak 6. OPZ-a.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ovog rješenja sukladno članku 178. stavku 1. i članku 180. OPZ-a može se podnijeti žalba u roku od 30 dana od dana primitka rješenja.

Žalba se podnosi Ministarstvu fi nancija, Zagreb, Ka-tančićeva 5, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, a predaje se u 2 (dva) primjerka nepo-sredno ili šalje poštom preporučeno na adresu: Ministar-stvo fi nancija - Porezna uprava, Područni ured ____________.

Na žalbu se plaća upravna pristojba u iznosu od __,__ kuna prema tar. broju __. Tarife upravnih pristojbi koja je sastavni dio Zakona o upravnim pristojbama (Narodne novine, br. 115/16).

MP P O T P I S

________________

Dostaviti:

1. Porezni obveznik

2. Pismohrana.

Inspektor koji vodi postupak poništit će rješenje o novčanoj kazni i troškovima ako vlasnik ili posjednik stvari, prostorije ili zemljišta naknadno opravda odbi-janje provođenja očevida. Ako porezni obveznik na-knadno dopusti obavljanje očevida, može se poništiti rješenje o kazni.

2.12. Šteta prilikom provedbe

očevida

Šteta koja nastane provedbom očevida uračunava se u ukupne troškove postupka. Ona se mora naknaditi vlasniku, odnosno posjedniku oštećene stvari. Na isti će se način uračunati i naknađivati šteta do koje je pro-

vedbom očevida došlo uz povećanu svu dužnu pozor-nost. Samo ako je šteta nastala krivnjom neke osobe u postupku, bilo poreznog obveznika ili nekog drugog sudionika postupka, štetu će snositi osoba čijom je krivnjom ona nastala.

Rješenje o nadoknadi štete donosi inspektor koji vodi postupak u suglasnosti sa službenom osobom ovlaštenom za rješavanje porezne stvari. Slično se po-stupa i u slučaju obavljanja očevida preko zamoljenog tijela.

Rješenje o naknadi troškova može se donijeti samo ako su stvarno nastali troškovi krivnjom inspektora ili osoba koje su angažirane od poreznog tijela. Krivnja mora biti precizno utvrđena.

Obavljanjem očevida ne smije doći do bilo kakve zlouporabe, primjerice do kaznene radnje, kao što je krađa ili zamjena stvari koja nije bila na mjestu očevida, uklanjanje trgova i sl. Zloporaba očevida bila bi i kada bi se očevid proširio na stvari koje nisu u vezi s rješa-vanjem porezne stvari koja je predmet postupka u ko-jem se obavlja očevid, primjerice da se nadziru isprave, stvari ili prostorije koje se ne tiču tog predmeta. Tako-đer, obavljanjem očevida ne smije biti povrijeđena ni-čija poslovna, profesionalna, znanstvena ili umjetnička tajna, kao ni privatnost, dostojanstvo, ugled i čast neke osobe. O svemu tome dužan se brinuti inspektor koja obavlja porezni nadzor i rukovodi očevidom.

Ako bi obavljanjem moglo doći do povrede nečije poslovne, profesionalne, znanstvene ili umjetničke taj-ne, vlasnik i posjednik stvari, prostorije ili zemljišta gdje treba obaviti očevid ima pravo odbiti očevid (isto kao u slučaju prava na uskratu obavijesti iz čl. 8. i 84. OPZ-a ), a to se na odgovarajući način odnosi i na vlasnika i posjednika stvari, prostorije ili zemljišta (čl. 83. st. 1. OPZ-a).

3. ZAKLJUČAK

Očevid se obavlja kad je za utvrđivanje neke važne činjenice ili za razjašnjenje bitnih okolnosti u rješavanju porezne stvari potrebno neposredno opažanje inspek-tora koji obavlja porezni nadzor da bi se izravno uvjerio u postojanje ili nepostojanje određenih činjenica.

Očevid je važno dokazno sredstvo u poreznom nadzoru, jer inspektor koji vodi postupak, osobno i neposredno vidi, promatra ili pregleda određeni pred-met, prostor, mjesto događaja i sl., da bi utvrdio ili ra-


30

zjasnio određena pitanja koja su važna za rješavanje porezne stvari. Upravo je u tome prednost očevida kao dokaznog sredstva, jer inspektor koji obavlja porezni nadzor sam neposredno vidi, čuje ili osjeti ono što mu treba za utvrđivanje neke činjenice ili razjašnjenje neke okolnosti.

Očevid se poduzima u skladu s načelom operativ-nosti i brzine. Mora se obavljati u skladu s ovim nače-lom iz određenih razloga, jer uslijed odugovlačenja može doći do promjene situacije na mjesta događanja, primjerice uslijed uništavanja ili skrivanja dokumenta-cije, pribavljanja lažnih svjedoka i sl.

Pri provedbi očevida ne smije se predimenzionirati uloga osjetilnog opažanja (očiglednosti), a zanema-riti istraživačka djelatnost inspektora u smislu misao-nog rada. Složenost radnji pri provođenju očevida ne ogleda se u tome što materijalne objekte kao signale, nositelje dokaznih informacija treba opažati, nego u složenosti i kompliciranosti misaonih zadataka koji se javljaju tijekom očevida kao rezultat opservacije. Tije-

kom očevida porezno tijelo i sudionici u očevidu izu-čavaju stanja, svojstva, obilježja materijalnih objekata, metodama analize i sinteze, indukcije i dedukcije, ge-neralizacije i analogije i ocjenjuju svojstva i obilježja pronađenih materijalnih objekata dovodeći ih u vezu s poslovnim događajem ili nezakonitošću.

Provođenje očevida je ljudska djelatnost i kao ta-kva podložna je slabostima, ali i dobrim stranama. Sudionici u očevidu moraju ostati objektivni tijekom čitavog procesa provođenja očevida. Unaprijed stvo-rena mišljenja i predrasude moraju ostati po strani, osobito prilikom provedbe očevida, tako da se ne upliću u točno tumačenje prikupljenih informacija ili stvaranje zaključaka koji nisu konzistentni s podaci-ma. Odgovarajuća uporaba vještačenja, osobito fo-renzičnih, učenje na pogreškama, intuicija (teorijska i praktična), strpljenje, domišljatost, znatiželja i opor-tunizam u obliku iskorištavanja slučajnih događaja, a katkad i kreativna mašta, imaju vitalnu ulogu u istraži-vanju prilikom očevida.

Literatura1. Prof. dr. sc. Mihajlo Dika: O predmetu uviđaja i uviđaju

u parničnom postupku, Zbornik Pravnog fakulteta, Zagreb,

2010.

2. Prof. dr. sc. Dario Đerđa: Opći upravni postupak u Repu-

blici Hrvatskoj, Inženjerski biro, Zagreb, 2010.

3. Dr. sc. Petar Krijan: Komentar Zakona o općem uprav-

nom postupku, Informator, Zagreb, 2004.

4. Prof. dr. sc. Duško Modly i doc. dr. sc. Gordan Mršić: Fo-

renzika - Suvremene kriminalističke teorije, Hrvatska sveuči-

lišna naklada, Zagreb, 2014.

SummaryINVESTIGATION IN TAX SUPERVISIONInvestigation is performed when in order to establish some important facts or clarify important circumstances in resolving tax issues a direct assessment of the inspector performing tax supervision in order to personally verify the (non)existence of certain facts is necessary.

Investigation is an important means of evidence in tax supervision because the inspector performing supervision can personally and directly see, observe or check a certain object, space, location, etc. in order to establish or clarify certain issues that are important for resolving tax issues. It is precisely that in which the advantage of investigation as a means of evidence lies because the inspector performing tax supervision can directly see, hear or feel that which he or she needs in order to establish a fact or clarify a circumstance.

Keywords: tax supervision, investigation, evidence.


31

Stručni članak UDK 336.272..6

Privilegij oslobođenja od poreza na kupnju prve nekretnineIvana Đuras, dipl. iur.*

U članku se razmatra zakonsko rješenje članka 11. stavka 1. točke 9. Zakona o porezu na promet nekret-nina u kontekstu odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-7668/2014 od 27. rujna 2016. kojom je ustavna tužba podnositeljice usvojena i predmet vraćen Ministarstvu fi nancija Republike Hrvatske na ponovni prvostupanjski postupak. Osporenom presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske odbijena je tužba podnositeljice izjavljena protiv drugostupanjskog rješenja Ministarstva kojim je pravomoćno odbijen zahtjev podnositeljice za oslobođenje od plaćanja poreza na promet kupnje prve nekretnine - stana, jer je stan nakon sklopljenog ugovora o kupoprodaji iznajmila i prijavila poreznu obvezu. Podnositeljica je u vrijeme iznajmljiva-nja prve nekretnine bila upućena na rad u inozemstvo, a u međuvremenu je podmirila porezni dug u cijelosti.

Ključne riječi: porez, prva nekretnina, privilegij.

* Ivana Đuras, samostalna ustavnosudska savjetnica, Ustavni sud Republike Hrvatske.

1. UVOD

Ustavnom tužbom podnositeljice - porezne obvezni-ce - osporena je presuda Visokog upravnog suda broj: Us-10969/2011-4 od 18. rujna 2014. u pravnoj stvari radi poreza na promet nekretnina te je istaknuto da je došlo do povrede ustavnog pravo na pravično suđenje. Ospo-renom presudom odbijena je tužba podnositeljice izjav-ljena protiv rješenja Ministarstva fi nancija Republike Hrvatske, Samostalne službe za drugostupanjski uprav-ni postupak (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), kojim je odbijen zahtjev za oslobođenje od plaćanja poreza na promet stana u Zagrebu, te je podnositeljici utvrđen po-rez u iznosu od 55.665,63 kune.

Podnositeljica je u osnovi isticala da je dokazala opravdanu odsutnost iz zemlje zbog rada u inozem-stvu nakon stjecanja nekretnine, dok je ostale uvjete propisane Zakonom o porezu na promet nekretnina u cijelosti ispunila te ih nisu problematizirali ni upravna tijela ni sud. Smatra da je tumačenje Visokog upravnog suda arbitrarno te da je taj sud odstupio od sudske prakse sadržane u odluci Upravnog suda Republike

Hrvatske broj: Us-10997/1999 od 31. siječnja 2002. pre-ma kojoj “opravdana odsutnost zbog rada u drugom mjestu, odnosno zbog rada u inozemstvu ne oduzima kući status kuće za stanovanje”, ne iznoseći pritom rele-vantne, dostatne i uvjerljive razloge za odstupanje od takve sudske prakse.

Podnositeljica također navodi da je na razdoblje manje od jedne godine nekretninu - stan koji je kupi-la - iznajmila samo zato što ga nije mogla koristiti za stanovanje slijedom opravdane odsutnosti zbog rada u inozemstvu, što prema njezinu mišljenju jasno upu-ćuje na to da njezina namjera kod stjecanja nekretnine nije bila ostvarivanje prihoda od nekretnine, već upra-vo rješavanje stambenog pitanja.

2. ČINJENICE PRIKAZANOG SLUČAJA

Podnositeljica je ugovorom o kupoprodaji nekretni-ne sklopljenim 17. ožujka 2006. kupila stan u Zagrebu te je 10. srpnja 2006. prijavila nastanak porezne obveze uz zahtjev za oslobođenje od plaćanja poreza na pro-met nekretnina s obzirom na to da kupnjom navedene prve nekretnine rješava stambeno pitanje. Na adresi navedenog stana podnositeljica je, kao i članovi njezi-ne obitelji, nakon podnošenja zahtjeva za oslobođenje


32

od naplate poreza na promet nekretnina, prijavila pre-bivalište i ishodila osobne iskaznice.

Na temelju ugovora o najmu stana navedeni stan iznajmila je u razdoblju od 1. listopada 2006. do 31. kolovoza 2007., a navedenu činjenicu prijavila je po-reznim tijelima te plaćala porez. U razdoblju od pet godina - od 15. svibnja 2006. do 23. srpnja 2011. - pod-nositeljica je zajedno s obitelji boravila u Sjedinjenim Američkim Državama, u kojem je razdoblju radila kao zaposlenica Ministarstva vanjskih i europskih poslova.

Prvostupanjsko upravno tijelo odbilo je zahtjev podnositeljice za oslobođenje od plaćanja poreza na promet nekretnina uz obrazloženje da podnositeljica ne ispunjava uvjete za oslobođenje propisane člankom 11. stavkom 1. točkom 9. Zakona o porezu na promet nekretnina (Narodne novine, br. 69/97, 26/00 - Odluka Ustavnog suda, 153/02, 22/11, 143/14 u daljnjem tek-stu: ZoPPN/97; op. ur.: ovaj Zakon prestao je važiti stu-panjem na snagu Zakona o porezu na promet nekret-nina, Narodne novine, br. 115/16) jer navedena nekret-nina podnositeljici nije služila za rješavanje vlastitog stambenog pitanja i stanovanje, jer je stan iznajmila. Drugostupanjsko upravno tijelo odbilo je žalbu pod-nositeljice ocijenivši pravilnim stajalište prvostupanj-skog tijela da podnositeljica kupljeni stan nije koristi-la kao prvu nekretninu kojom je riješila svoje vlastito stambeno pitanje, već ju je iznajmila.

Podnositeljica je u međuvremenu porezni dug u ci-jelosti podmirila te je Ministarstvo fi nancija Republike Hrvatske 25. travnja 2014. donijelo rješenje o obustavi postupka ovrhe radi naplate poreznog duga.

Visoki upravni sud Republike Hrvatske odbio je tuž-bu podnositeljice kao neosnovanu te je potvrdio staja-lišta upravnih tijela.

Ključni dio obrazloženja osporene presude glasi:

“(...) Na temelju sadržaja spisa predmeta i citiranih zakonskih propisa ovaj Sud ocjenjuje da je tuženo ti-jelo pravilno odbilo žalbu tužiteljice izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja kojim je odbijen zahtjev tu-žiteljice za oslobođenje od plaćanja poreza na promet nekretnina na temelju članka 11. stavka 1. točke 9. Za-kona o porezu na promet nekretnina, jer je nedvojbe-no da tužiteljica ne ispunjava uvjete za oslobođenje od plaćanja poreza na promet nekretnina iz navedenog članka Zakona, s obzirom na to da je uvidom u Infor-macijski sustav Porezne uprave i dokumentacije prilo-žene spisu utvrđeno da je tužiteljica prijavila porez na dohodak od imovine za predmetnu nekretninu, koju iznajmljuje najmoprimcu (...) za mjesečnu najamninu od 3.300,00 kuna, a to je i utvrđeno poreznim rješe-

njem, odnosno tužiteljica time ne udovoljava osnov-nom uvjetu za oslobođenje od plaćanja poreza na pro-met nekretnina, nekretnina joj ne služi za stanovanje, odnosno za rješavanje vlastitog stambenog pitanja. Tužiteljici je stoga pravilno utvrđena obveza plaćanja poreza na promet nekretnina na temelju članka 9. navedenoga Zakona, a na temelju visine navedene u ispravi o stjecanju nekretnine.”

3. ANALIZA MJERODAVNOG

PROPISA I AKTUALNO

ZAKONODAVNO UREĐENJE

Mjerodavno materijalno pravo za prikazani slučaj sadržano je u članku 11. stavku 1. točki 9. i točki 10. Zo-PPN/97 kojim je propisano:

“Članak 11.

Porez na promet nekretnina ne plaćaju:

(...)

9. građani koji kupuju prvu nekretninu (stan ili kuću) kojom rješavaju vlastito stambeno pitanje uz uvjet:

(...)

10. Porez iz točke 9. ovoga članka plaća se ako se stan ili kuća otuđi u roku od 5 godina od dana nabave nekret-nine, odnosno ako Porezna uprava naknadno utvrdi da nisu bili ispunjeni uvjeti za porezno oslobođenje.”

Uvjete propisane u podtočkama točke 9. podno-siteljica je nesporno ispunila (hrvatsko državljanstvo, prijavljeno prebivalište u mjestu i na adresi gdje se ku-pljena prva nekretnina nalazi, veličina nekretnine koju kupuje ovisno o broju članova njezine uže obitelji ne prelazi određenu površinu, podnositeljica te članovi njezine uže obitelji nemaju u vlasništvu drugu nekret-ninu koja zadovoljava njezine stambene potrebe te nemaju u vlasništvu stan, odnosno kuću za odmor te druge nekretnine znatnije vrijednosti).

Člankom 11. stavak 1. točkom 10. ZoPPN/97 propi-sano je da se porez na kupnju prve nekretnine, među ostalim, plaća i ako “Porezna uprava naknadno utvrdi da nisu bili ispunjeni uvjeti za porezno oslobođenje”. Kada imamo ovako nedefi nirane uvjete za porezno oslobođenje, odnosno kada nije taksativno nabrojeno ili određeno zakonskim propisom što se ima smatrati razlogom za porezno oslobođenje (pa samim tim i kad neispunjenje tih uvjeta za porezno oslobođenje re-zultira odbijanjem zahtjeva za porezno oslobođenje), upravna tijela i sud imaju široku mogućnost tumače-nja, u skladu sa sudskom praksom i u duhu zakonske


33

regulative, koji bi to sve uvjeti mogli biti. U konkretnom slučaju očigledno je okolnost iznajmljivanja kupljene prve nekretnine u kontekstu poreznog oslobođenja protumačena kao kršenje uvjeta koji mogu dovesti do poreznog oslobođenja.

Razloge za donošenje ovakvih odluka upravnih ti-jela i suda možda možemo pronaći u danas važećem članku 11.a ZID-a ZoPPN/97 (Narodne novine, br. 22 od 18. veljače 2011.), gdje je zakonodavac propisao po-rezna oslobođenja za kupnju prve nekretnine kojom građanin rješava vlastito stambeno pitanje te naveo pojedinačne slučajeve kod kojih nije moguće oslobo-đenje od poreza. Aktualan za konkretan slučaj je stavak 6. navedenog članka koji glasi:

“Članak 11.a

(...)

(6) Porez na promet nekretnina iz stavka 1. ovoga članka, kojeg je građanin bio oslobođen, plaća se na-knadno ako u roku od 3 godine od dana stjecanja:

1. građanin otuđi ili iznajmi nekretninu u cijelosti ili djelomično,”

Podtočke 2. i 3. glase:

“2. građanin ili njegov bračni drug odjave prebivalište, ne borave ili prijave promjenu adrese stanovanja,

3. Porezna uprava naknadno utvrdi da nisu ispunjeni uvjeti za porezno oslobođenje.”

Dakle, današnje zakonsko rješenje, koje nije mjero-davno za konkretan slučaj, preciziralo je slučajeve gu-bitka prava na porezno oslobođenje prilikom kupnje prve nekretnine, ako u roku od tri godine od kupnje porezni obveznik otuđi ili iznajmi nekretninu u cijelosti ili djelomično, odjavi prebivalište, ne boravi u navede-noj nekretnini ili prijavi promjenu adrese stanovanja te, generalna norma koja je jedina ostavljena u danas va-žećem zakonu, ako Porezna uprava naknadno utvrdi da nisu ispunjeni uvjeti za porezno oslobođenje. Treba li se u kontekstu takvog normativnog rješenja u podtočki 3. “naknadno utvrđenje” smatrati onim utvrđenjem koje je nastupilo nakon donošenja poreznog rješenja o oslo-bođenju od porezne obveze ili čak i ako nakon proteka roka iz stavka 6. utvrdi da porezni obveznik nije imao is-punjene uvjete za oslobođenje od porezne obveze (ov-dje procesni moment zastare nije upitan jer je porezni postupak pokrenut i dovršen) ostaje na praksi da odgo-vori, cijeneći svaki pojedinačni slučaj. Novim zakonskim rješenjem vidljivo je smanjenje roka s pet na tri godine u kojem se može propitivati je li ili nije porezni obveznik ispunio uvjete za porezno oslobođenje.

4. PRAKSA UPRAVNOG SUDA I

MIŠLJENJE MINISTARSTVA

Praksa Upravnog suda koju je u ustavnoj tužbi na-vela podnositeljica (presuda broj: Us-10997/1999-6 od 31. siječnja 2002.) tiče se razreza poreza na kuću za odmor poreznoj obveznici koja radi u inozemstvu (što nije dokazano), kao ni da bi navedena nekretnina bila kuća za odmor. U navedenoj presudi, među ostalim, utvrđeno je da “(...) opravdana odsutnost zbog rada u drugom mjestu, odnosno zbog rada u inozemstvu ne oduzima kući status kuće za stanovanje ako vlasnik kuće na toj adresi ima prijavljeno prebivalište. Da bi kuća za koju se razrezuje porez na kuće za odmor imala status kuće, koja se koristi povremeno, odnosno sezon-ski, potrebno je prethodno utvrditi ima li vlasnik kuće na toj adresi prijavljeno prebivalište ili ne, odnosno ima li prijavljeno prebivalište na nekoj drugoj adresi”.

Uz navedenu praksu, Ustavni sud razmatrao je i mi-šljenje Porezne uprave Klasa: 410-20/03-01/177, Ur. broj: 513-07-21-01/04-2 od 28. listopada 2004., objavljeno na internetskoj stranici Ministarstva fi nancija Republike Hrvatske, koje se poziva upravo na presudu Upravnog suda Republike Hrvatske broj: Us-10997/1999 od 31. siječnja 2002. prema kojoj “opravdana odsutnost zbog rada u drugom mjestu, odnosno zbog rada u inozem-stvu ne oduzima kući status kuće za stanovanje”. Slije-dom navedenog, mišljenje Porezne uprave je da “pore-zni obveznik, koji zbog rada boravi u inozemstvu može ostvariti pravo na oslobođenje od plaćanja poreza na promet nekretnina kao građanin koji kupnjom prve ne-kretnine rješava vlastito stambeno pitanje pod uvjetom da ispunjava uvjete navedene u Zakonu”.

Ustavni sud ocijenio je navedenu praksu i mišlje-nje primjenjivima u konkretnom slučaju, istaknuvši da privremena odsutnost zbog rada u inozemstvu uslijed čega građanin po naravi stvari (privremeno) ne stanuje u stanu, nije zapreka za oslobođenje od plaćanja po-reza na promet nekretnina u smislu članka 11. točke 9. ZoPPN/97, ako kupnjom prve nekretnine doista rješa-va vlastito stambeno pitanje, ali i ispunjava ostale za-konom propisane uvjete. Ustavni sud je okolnost da je podnositeljica nekretninu iznajmila tijekom opravdane odsutnosti zbog rada u inozemstvu na koji je upuće-na od strane državnog tijela ocijenio kao da kupnjom te nekretnine rješava vlastito stambeno pitanje, pod pretpostavkom da je ispunjavala i ostale zakonom pro-pisane uvjete. Suprotno tome, nadležna upravna tijela i sud ključnim za donošenje svojih odluka smatrali su upravo iznajmljivanje prve nekretnine, što je upućiva-lo na zaključak da kupnjom nekretnine podnositeljica nije rješavala vlastito stambeno pitanje, pritom ne uzi-


34

majući u obzir razloge iz kojih je tako postupila.

5. IZDVOJENO MIŠLJENJE

Sastavni dio odluke Ustavnog suda broj: U-III-7668/2014 od 27. rujna 2016. je i izdvojeno mišljenje ustavnog suca koji nije bio suglasan s navedenom izre-kom. Ključan dio mišljenja glasi:

“Prema odredbama članaka 1. i 10. Zakona o porezu na promet nekretnina plaćanje poreza na promet nekret-ninama je pravilo, dok su oslobođenja od plaćanja pred-viđena u članku 11. iznimke. Uvjeti za uvažavanje iznimke u zakonskom su tekstu taksativno nabrojeni.

U pravu je iznimka uvijek jača od općeg pravila, te je zbog toga treba restriktivno tumačiti. Tako smatram da nije moguće podnositeljici ustavne tužbe, kao “kupnju prve nekretnine kojom rješava vlastito stambeno pitanje”, priznati kupnju nekretnine u kojoj podnositeljica ustavne tužbe u vrijeme prijave poreza na promet nekretninama nije stanovala, već je s obitelji boravila u SAD-u, a za to vrijeme nekretnina je bila iznajmljena trećoj osobi. Pod-nositeljica ustavne tužbe u SAD-u je boravila 5 godina, do 2011. godine, kao zaposlenica MVEP RH.

Rješavanje stambenog pitanja, kao zakonom zahtije-vani uvjet za oslobođenje od plaćanja poreza na promet nekretninama za kupnju prve nekretnine, smatram da tre-ba shvatiti kao činjenicu, a ne kao namjeru. Ni sud, ni javno-pravna tijela nisu u mogućnosti istraživati namjere kupca nekretnine da se eventualno jednom vrati u RH i nastavi ži-vjeti u kupljenoj nekretnini: tome uopće ne mora biti tako, i sasvim je moguće - ako se bude uvažavala namjera - da ku-pac nekretnine istu po isteku zakonskog roka iz članka 11. stavka 1. točke 14. Zakona o porezu na promet nekretnina proda, a da se nikada u nju nije stvarno uselio. Nekretnina za koju se može iskoristiti povlastica oslobođenja od pla-ćanja poreza na promet mora služiti za stanovanje onoga kojem se porez ne naplaćuje, i to za stvarno stanovanje, a

ne za jednom planirano stanovanje. Posebno ta nekretni-na ne smije služiti za ekonomsko iskorištavanje davanjem u najam sve do isteka zakonskog roka zabrane otuđenja. Stanovanje, tj. rješavanje stambenog pitanja i ekonomsko iskorištavanje nekretnine iznajmljivanjem, prema mojemu mišljenju, nalaze se u direktnoj suprotnosti, pa nije moguće da netko tko nekretninu iznajmljuje istodobno njome rje-šava svoje stambeno pitanje.”

6. ZAKLJUČAK

Ustavni sud razmatrao je ustavnu tužbu kroz aspekt ustavnog prava na pravično suđenje iz članka 29. stav-ka 1. Ustava, koji jamči zaštitu od arbitrarnosti u odlu-čivanju sudova i drugih državnih tijela. U tom smislu “(...) obrazloženja sudskih odluka, odnosno odluka dru-gih nadležnih tijela koja ne sadrže ozbiljne, relevantne i dostatne razloge za ocjenu kakva je odlukom dana, upućuju na zaključak o arbitrarnosti u postupovnom i/ili materijalnopravnom smislu”.

U postupku pred nadležnim upravnim tijelima i su-dom nametnulo se pitanje je li podnositeljica kupnjom navedene nekretnine rješavala vlastito stambeno pi-tanje i stambeno pitanje svoje obitelji. Upravna tijela i Visoki upravni sud tumačili su mjerodavno materijalno pravo na način da radi iznajmljivanja prve nekretnine za koju je tražila porezno oslobođenje podnositeljica nije rješavala svoje stambeno pitanje.

Ustavni sud uočio je nepravilno tumačenje mjero-davnog prava u osporenim odlukama - članka 11. sta-vak 1. točka 9. ZoPPN-a - kojim su propisani uvjeti za oslobođenje od plaćanja poreza na promet nekretnina po osnovi kupnje prve nekretnine kojom se rješava vla-stito stambeno pitanje.

Stoga je u odlukama upravnih tijela i Visokog uprav-nog suda utvrdio povredu prava na pravično suđenje, koja se ogleda u arbitrarnim odlukama upravnih tijela i Visokog upravnog suda.

SummaryTHE PRIVILEGE OF RELEASE FROM PAYMENT OF TAXES FOR THE PURCHASE OF FIRST REAL-ESTATE This paper analyses the legal solution of Article 11 paragraph 1 point 9 of the Act on Real-Estate Transactions in the context of the decision by the Constitutional Court of the Republic of Croatia No. U-III-7668/2014 of 27 September 2016 by which the constitutional complaint of the complainant was adopted and the case returned to the Ministry of Finance of the Republic of Croatia for a repeated fi rst instance procedure. With the refuted judgment of Croatia’s High Administrative Court the complaint by the complainant against the second instance decision of the Ministry legally dismissing the complainant’s claim for release from payment of taxes for the purchase of fi rst real-estate – an apartment - because she rented the apartment once the sale and purchase contract was concluded and fi led a tax obligation was dismissed. At the time of renting her fi rst real-estate the complainant was sent to work abroad and in the meantime she settled the tax debt entirely. Keywords: tax, fi rst real-estate, privilege.


35

JAVNA NABAVA Stručni članak UDK 35.073.53

Institut okvirnog sporazuma prema novom Zakonu o javnoj nabavi

Ante Loboja, dipl. iur.*

Autor u članku obrađuje institut okvirnog sporazuma prema Zakonu o javnoj nabavi iz 2016., s komparativ-nim prikazom u odnosu na prethodno zakonsko rješenje prema dosadašnjem Zakonu o javnoj nabavi iz 2011.

Ključne riječi: javna nabava, okvirni sporazum, javni naručitelj, sektorski naručitelj.

* Ante Loboja, Ministarstvo gospodarstva Republike Hrvatske.

1. UVOD

Hrvatski sabor usvojio je novi Zakon o javnoj na-bavi (dalje u tekstu: ZJN 2016.) dana 9. prosinca 2016. godine, isti je objavljen u Narodnim novinama, br. 120 od 21. prosinca 2016., a stupio je na snagu 1. siječnja 2017. godine. Novim Zakonom o javnoj nabavi u hrvat-ski pravni sustav implementiraju se Direktiva 2014/24/EU i Direktiva 2014/25/EU Europskog parlamenta i Vi-jeća od 26. veljače 2014., koje su stupile na snagu 17. travnja 2014. Rok za njihovu transpoziciju u nacional-no zakonodavstvo država članica bio je do 18. travnja 2016. godine.

Istim Zakonom propisuju se postupci javne nabave koje provode javni i sektorski naručitelji radi nabave robe, radova ili usluga, a to su: otvoreni postupak, ogra-ničeni postupak, natjecateljski postupak uz pregovore (za javne naručitelje), odnosno pregovarački postupak s prethodnom objavom poziva na nadmetanje (za sek-torske naručitelje), natjecateljski dijalog, pregovarački postupak bez prethodne objave poziva na nadmetanje te partnerstvo za inovacije.

Uz navedene postupke javne nabave, novim Zako-nom uređuju se i tehnike i instrumenti za elektroničku i zbirnu nabavu: okvirni sporazum, dinamički sustav na-

bave i elektronička dražba, te posebni režimi nabave, koji uključuju pravila za dodjelu ugovora za društvene i druge posebne usluge i pravila kojima se uređuju pro-jektni natječaji.

2. DEFINICIJA OKVIRNOG

SPORAZUMA

Nove direktive o javnoj nabavi, kao i prethodne di-rektive EU iz 2004. godine, defi niraju okvirni sporazum kao sporazum između jednog ili više naručitelja i jednog ili više gospodarskih subjekata čija je svrha utvrđivanje uvjeta pod kojima se dodjeljuju ugovori tijekom određe-nog razdoblja, posebice u pogledu cijene i, prema potre-bi, predviđenih količina.

U tom smislu zakonska defi nicija navedenog institu-ta u području javne nabave, koji je prvi put preuzet u za-konodavstvo javne nabave u Republici Hrvatskoj Zako-nom o javnoj nabavi, Narodne novine, br. 110/07, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2008. godine, ostala je ista.

3. BROJ I VRIJEDNOST SKLOPLJENIH

OKVIRNIH SPORAZUMA U 2015.

GODINI

Ukupna vrijednost javne nabave u Republici Hr-


36

vatskoj u 2015. godini1 iznosila je 40.583.697.729 kn. Od toga, ukupna vrijednost ugovora i okvirnih spo-razuma objavljenih u Elektroničkom oglasniku javne nabave Republike Hrvatske (dalje: EOJN RH) iznosi 31.110.563.170 kn. U 2015. godini objavljeno je uku-pno 3750 objava (tj. obavijesti o sklopljenom ugovoru) u kojima je navedeno da se radi o okvirnom sporazumu, što vrijednosno iznosi 12.324.761.884 kn.

4. OKVIRNI SPORAZUM – PREDNOSTI

Podaci iz Statističkog izvješća o javnoj nabavi po-kazuju veliko značenje instituta okvirnog sporazuma u praksi javne nabave. Gotovo četvrtina ukupne vrijed-nosti javne nabave u RH u 2015. godini odnosi se na sklopljene okvirne sporazume. Rezultat je to značajnih prednosti koje donosi okvirni sporazum, prije svega za naručitelje ali i za gospodarske subjekte - strane okvir-nog sporazuma.

Najznačajnije prednosti su: 1) fi nancijske uštede zbog nabave objedinjenih količina za više godina, 2) smanjenje troškova provedbe postupaka nabave, 3) smanjenje administrativnog opterećenja kod naručite-lja (nema potrebe za višekratnim provođenjem postupa-ka nabave za isti predmet nabave koji bi inače naručitelj ponavljao više puta), 4) sigurnost u pogledu realizacije nabave. U većini slučajeva, sklopljeni okvirni sporazum za naručitelja predstavlja sigurnu realizaciju nabave ti-jekom duljeg razdoblja, što je osobito značajno za na-ručitelje kao što su bolnice i druge zdravstvene ustano-ve (hrana; lijekovi, i sl.), studentski centri (hrana), dječji vrtići (hrana), domovi za starije i sl. 5) okvirni sporazum u pravilu znači osiguran posao za gospodarske subjek-te koji su uključeni u okvirni sporazum tijekom određe-nog razdoblja, u kojemu oni mogu planirati svoje po-slovanje, investicije, te prihode i rashode (osobito ako je u pitanju obvezujući okvirni sporazum).

5. ZA KOJE PREDMETE NABAVE SE

NAJČEŠĆE SKLAPA OKVIRNI

SPORAZUM

U dosadašnjoj praksi vezanoj za sklapanje okvirnog sporazuma kao predmeti nabave najčešće se pojav-

1 Izvor: Statističko izvješće o javnoj nabavi u RH za 2015. godinu, adre-sa: http://www.javnanabava.hr/userdocsimages/Statisticko_izvjes-ce_JN-2015.pdf.

ljuju: hrana, gorivo, uredski i potrošni materijal, prijevoz učenika, kupnja i održavanje informatičke i druge ured-ske opreme, fi ksna i mobilna telefonija, usluge interneta i prijenosa podataka, održavanje postrojenja, loživo ulje, održavanje vozila, zaštitna odjeća i obuća, nabava guma za vozila, usluge čišćenja poslovnih prostora, licence, i sl.

6. SVRHA OKVIRNOG SPORAZUMA

Okvirni sporazum, kao tehnika za zbirnu nabavu, primjenjuje se, u pravilu, za uobičajene nabave robe,

usluga odnosno radova, koje se ponavljaju u odre-

đenom razdoblju. Kada naručitelj u određenom raz-doblju treba sklopiti više identičnih ugovora, okvirni sporazum je praktično rješenje. Naručitelj tada provodi postupak javne nabave s namjerom sklapanja okvir-nog sporazuma, u kojem bira gospodarski subjekt (ili više njih), s kojim(a) će sklopiti okvirni sporazum. Ka-snije, kada nastane konkretna potreba za robom/uslu-gama/radovima, naručitelj će sklopiti ugovor na način (“postupak sklapanja ugovora na temelju okvirnog spo-razuma”) kako je to odredio sklopljenim okvirnim spo-razumom.

U praksi javne nabave u Republici Hrvatskoj, a veza-no za normativna rješenja instituta okvirnog sporazu-ma, postoje dvije osnovne vrste okvirnog sporazuma:

- okvirni sporazum u kojem su utvrđeni svi uvjeti za sklapanje ugovora (tzv. “okvirni ugovor”). Ovaj okvirni sporazum na obvezujući način utvrđuje uvjete za sve narudžbe u okviru okvirnog sporazuma, odnosno ko-rištenje ove vrste okvirnog sporazuma ne zahtijeva novi sporazum između stranaka okvirnog sporazuma, npr. kroz pregovore; nove ponude i sl. Također, okvirni ugovor postojat će i u slučaju kada u njemu nisu defi -nirani svi uvjeti za sklapanje ugovora, ali je naručitelj u dokumentaciji za nadmetanje odredio da takav okvirni sporazum, ako je sklopljen s jednim gospodarskim su-bjektom, obvezuje na sklapanje ugovora;

- okvirni sporazum u kojem nisu utvrđeni svi uvje-ti za sklapanje ugovora (“okvirni ugovor stricto sensu”). Ovaj okvirni sporazum je po svojoj prirodi nepotpun. On ili ne uključuje određene uvjete ili ne utvrđuje na obvezujući način sve uvjete potrebne da bi bilo koja naknadna narudžba u okviru okvirnog sporazuma mo-gla biti zaključena bez dodatnog sporazuma između stranaka. Drugim riječima, neki uvjeti moraju se utvr-diti naknadno.


37

Člankom 146. stavkom 2. ZJN 2016., kao i u pret-hodnom Zakonu o javnoj nabavi (Narodne novine, br. 90/11, 83/13, 143/13 i 13/14, dalje: ZJN), određeno je da se “okvirni sporazum ne smije zlorabiti ili primjenjivati na način kako bi se spriječilo, ograničilo ili narušilo tržišno natjecanje”.

7. RAZDOBLJE NA KOJE MOŽE BITI

SKLOPLJEN OKVIRNI SPORAZUM

ZJN 2016. donosi odredbe koje se tiču razdoblja, odnosno roka na koji se može sklopiti okvirni spora-zum. Za razliku od prethodnog Zakona koji propisuje duljinu roka na koji se može sklopiti okvirni sporazum ovisno o tome sklapa li se okvirni sporazum s jednim gospodarskim subjektom (do dvije godine) ili s više gos-podarskih subjekata (do četiri godine), a iznimno i dulje ako postoje opravdani razlozi vezani uz predmet naba-ve koji se moraju obrazložiti, ZJN 2016. određuje rok na koji se može sklopiti okvirni sporazum, ovisno o tome sklapa li određeni okvirni sporazum javni ili sektorski naručitelj. U tom smislu, javni naručitelj može sklopiti okvirni sporazum na rok do četiri godine, a u iznimnim, valjano opravdanim slučajevima vezanima uz predmet nabave koje javni naručitelj mora obrazložiti u doku-mentaciji o nabavi, on može sklopiti okvirni sporazum i na rok dulji od četiri godine (članak 147.).

S druge strane, sektorski naručitelji moći će sklopiti okvirni sporazum na rok do osam godina, a u iznimnim, valjano opravdanim slučajevima vezanima uz predmet nabave koje sektorski naručitelj mora obrazložiti u do-kumentaciji o nabavi, on može sklopiti okvirni spora-zum i na rok dulji od osam godina (članak 362.).

U tom smislu, u uvodnoj izjavi 62 “klasične” Direkti-ve, 2014/24/EU navodi se:

“Također bi trebalo pojasniti da bi mogli postojati iznimni slučajevi kada je moguće dopustiti da duljina sa-mih okvirnih sporazuma bude dulja od četiri godine. Ta-kvi slučajevi, koji bi trebali biti valjano opravdani, osobito predmetom okvirnog sporazuma, mogli bi se na primjer pojaviti kada je gospodarskom subjektu potrebna opre-ma za koju je razdoblje amortizacije dulje od četiri godine i koja mora biti dostupna u svakom trenutku tijekom cije-log trajanja okvirnog sporazuma.”

ZJN 2016, u članku 152., slično kao i prethodni Za-kon, donosi odredbe prema kojima naručitelj koji na-mjerava sklopiti okvirni sporazum s više gospodarskih

subjekata smije sklopiti okvirni sporazum i s manjim brojem gospodarskih subjekata, odnosno s jednim gospodarskim subjektom, ako su ispunjeni svi sljedeći uvjeti:

1. u postupku javne nabave nije postignut unapri-jed određen broj sposobnih gospodarskih subjekata ili valjanih ponuda,

2. u dokumentaciji o nabavi bila je predviđena ta-kva mogućnost, te određen postupak za dodjelu ugo-vora na temelju okvirnog sporazuma u tom slučaju.

8. KOMUNIKACIJA NARUČITELJA I

GOSPODARSKIH SUBJEKATA U

POSTUPKU SKLAPANJA

OKVIRNOG SPORAZUMA I

UGOVORA NA TEMELJU

OKVIRNOG SPORAZUMA

Naručitelj i gospodarski subjekti, osim iznimno, i u postupku za sklapanje okvirnog sporazuma, kao i u postupku sklapanja ugovora na temelju sklopljenog okvirnog sporazuma, komuniciraju i razmjenjuju po-datke elektroničkim sredstvima komunikacije (objava poziva na nadmetanje i dokumentacije o nabavi; za-htjev za dodatne informacije, objašnjenja ili izmjene u vezi s dokumentacijom o nabavi; odgovor, dodatne informacije i objašnjenja naručitelja na zahtjev gos-podarskog subjekta, dostava ponuda za sklapanje okvirnog sporazuma; zahtjev za pojašnjenje i upotpu-njavanje ponude; zahtjev za dostavu ažurnih poprat-nih dokumenata; zahtjev za prihvat ispravka računske pogreške; prihvat ispravka računske pogreške; dostava traženih dokumenata i pojašnjenja, dostava novih po-nuda u postupku sklapanja ugovora na temelju okvir-nog sporazuma, primjerice u “mini-nadmetanju”, i sl.). Elektronički prijenos i objava obavijesti javne nabave, dokumentacije o nabavi te elektronički prijenos i do-stava ponuda provodi se putem EOJN RH.

9. POSTUPCI JAVNE NABAVE KOJI

PRETHODE SKLAPANJU

OKVIRNOG SPORAZUMA

ZJN 2016. omogućava naručiteljima da za potrebe sklapanja okvirnog sporazuma provedu otvoreni po-stupak, ograničeni postupak, natjecateljski postupak


38

uz pregovore (javni naručitelji) odnosno pregovarački postupak s prethodnom objavom poziva na nadme-tanje (sektorski naručitelji), natjecateljski dijalog i par-tnerstvo za inovacije.

Uz navedene postupke javne nabave naručitelji mogu sklopiti okvirni sporazum provedbom pregova-račkog postupka bez prethodne objave u određenim slučajevima, ako naručitelj provodi navedeni postupak za dodjelu ugovora o javnoj nabavi iz razloga:

1. što nije podnesena nijedna ponuda ili nijedna pri-kladna ponuda u otvorenom ili ograničenom postupku, ili nijedan zahtjev za sudjelovanje ili nijedan prikladan zahtjev za sudjelovanje u ograničenom postupku, pod uvjetom da početni ugovorni uvjeti iz otvorenog ili ogra-ničenog postupka nisu bitno izmijenjeni,

2. radi zaštite isključivih prava, uključujući prava inte-lektualnog vlasništva,

3. ako se proizvodi proizvode isključivo u svrhu istra-živanja, eksperimentiranja, proučavanja ili razvoja, pod uvjetom da se proizvedenom količinom proizvoda ne ostvaruje tržišna isplativost ili pokriće troškova istraživa-nja i razvoja,

4. za robu koja kotira i koja se nabavlja na burzi robe.

Sektorski naručitelj, uz navedene zakonske osnove za provedbu pregovaračkog postupka bez prethodne objave, smije koristiti pregovarački postupak bez pret-hodne objave poziva na nadmetanje, kao postupak s ciljem sklapanja okvirnog sporazuma, pa tako i u sluča-ju sklapanja okvirnog sporazuma: “ako nije podnesena nijedna ponuda ili nijedna prikladna ponuda ili nijedan zahtjev za sudjelovanje ili nijedan prikladan zahtjev za sudjelovanje u postupku javne nabave u kojem je pret-hodno objavljen poziv na nadmetanje, pod uvjetom da početni ugovorni uvjeti nisu bitno izmijenjeni”.

Dakle, za razliku od javnog naručitelja, koji zato što nije podnesena nijedna ponuda ili nijedna prikladna ponuda u otvorenom ili ograničenom postupku, ili nijedan zahtjev za sudjelovanje ili nijedan prikladan zahtjev za sudjelovanje u ograničenom postupku, sek-torski naručitelj ima mogućnost provedbe rečenog po-stupka, ako je primjerice proveo neki drugi postupak (osim otvorenog i ograničenog), u kojem se objavljuje poziv na nadmetanje (pregovarački postupak s pret-hodnom objavom poziva, natjecateljski dijalog i sl.).

Navedena mogućnost koju predviđa ZJN 2016. predstavlja novinu u odnosu na prethodni Zakon, s ob-zirom na to da prethodni Zakon ne omogućava sklapa-nje okvirnog sporazuma provedbom pregovaračkog postupka bez prethodne objave ni iz ijednog od napri-jed navedenih razloga.

Neovisno o tome koji postupak javne nabave naru-čitelj provodi radi sklapanja okvirnog sporazuma, on mora poštovati sva formalna pravila koja se odnose na izabrani postupak javne nabave, otvoreni, ograni-čeni i sl., kao što su rokovi, tehničke specifi kacije, razlozi isključenja, uvjeti i dokazi sposobnosti, kriteriji za odabir ponude, i sl.

10. STRANE OKVIRNOG SPORAZUMA

Naručitelj i gospodarski subjekt moraju biti jasno naznačeni u okvirnom sporazumu. Ugovori na teme-lju okvirnog sporazuma smiju se sklapati samo između onih javnih naručitelja u čije je ime okvirni sporazum sklopljen i koji su u pozivu na nadmetanje ili dokumen-taciji o nabavi bili jasno naznačeni, te gospodarskih su-bjekata koje su stranke sklopljenog okvirnog sporazu-ma (članak 151.).

Za razliku od javnog naručitelja, koji zato što nije podnesena nijedna ponuda ili ni-jedna prikladna ponuda u otvorenom ili ograničenom postupku, ili nijedan zahtjev za sudjelovanje ili nijedan prikladan zahtjev za sudjelovanje u ograničenom postupku, sektorski naručitelj ima mogućnost provedbe pregovaračkog postupka bez prethodne objave ako je primjerice proveo neki drugi postupak (osim otvorenog i ograničenog), u kojem se objavljuje poziv na nadmetanje (pregovarački postupak s prethodnom objavom poziva, natjecateljski dijalog i sl.).


39

U tom smislu, u uvodnoj izjavi Direktive 2014/24/EU navodi se:

“Instrument okvirnih sporazuma široko se koristi te se smatra učinkovitom tehnikom nabave diljem Europe. Stoga bi se i dalje trebao široko koristiti. Međutim, odre-đeni aspekti trebaju se pojasniti, pogotovo činjenica da okvirne sporazume ne bi trebali koristiti javni naručite-lji koji nisu utvrđeni u njima. U tu svrhu javni naručitelji koji su od početka ugovorne strane određenog okvirnog sporazuma trebali bi biti jasno naznačeni, nazivom ili na druge načine, npr. upućivanjem na određenu kategoriju javnih naručitelja unutar jasno razgraničenog zemljopi-snog područja, kako bi se te javne naručitelje moglo lako i točno utvrditi. Na isti način u okvirni sporazum ne bi tre-bali ulaziti novi gospodarski subjekti nakon što je takav sporazum sklopljen.

To podrazumijeva da u slučaju da središnje tijelo za-duženo za kupnju koristi sveobuhvatni registar javnih na-ručitelja ili kategorija javnih naručitelja, poput lokalnih tijela u određenom zemljopisnom području koja imaju pravo poslužiti se okvirnim sporazumima koje je središnje tijelo sklopilo, ono bi to trebalo činiti tako da je moguće provjeriti ne samo identitet određenog javnog naručite-lja, već i datum na koji je stekao pravo na korištenje okvir-nog sporazuma koji je sklopilo središnje tijelo zaduženo za kupnju jer se tim datumom utvrđuje koje određene okvirne sporazume javni naručitelj ima pravo koristiti.”

11. SLUČAJEVI KADA OKVIRNI

SPORAZUM OBVEZUJE NA

SKLAPANJE UGOVORA O JAVNOJ

NABAVI

Okvirni sporazum može se sklopiti s jednim ili više gospodarskih subjekata. Naručitelj je obvezan u pozi-vu na nadmetanje (Obavijest o nadmetanju, standardni obrazac br. 2 za javne, odnosno br. 5 za sektorske naruči-telje, Odjeljak IV “Postupak”, toč. IV.1.3) “Podaci o okvirnom sporazumu ili…”), navesti da će sklopiti okvirni sporazum, i to “Okvirni sporazum s jednim gospodarskim subjektom” ili “Okvirni sporazum s nekoliko gospodarskih subjekata”).

Prethodni Zakon donosi određenje da okvirni sporazum koji je sklopljen s jednim gospodarskim su-bjektom i u kojemu su određeni svi uvjeti za sklapanje ugovora o javnoj nabavi, obvezuje na sklapanje ugovora o javnoj nabavi na temelju tog okvirnog sporazuma (ex lege). S druge strane, okvirni sporazum koji je sklopljen

s jednim gospodarskim subjektom i u kojemu nisu određeni svi uvjeti za sklapanje ugovora o javnoj naba-vi, prema prethodnom Zakonu obvezuje na sklapanje ugovora o javnoj nabavi na temelju tog okvirnog spo-razuma, ako je naručitelj tako odredio u dokumentaciji za nadmetanje.

Ostale vrste okvirnog sporazuma ne obvezuju stra-ne okvirnog sporazuma na sklapanje ugovora o javnoj nabavi na temelju okvirnog sporazuma (okvirni spora-zumi sklopljeni s više gospodarskih subjekata).

Prema ZJN 2016. okvirni sporazum s više gospodar-skih subjekata također ne obvezuje stranke na sklapa-nje ugovora na temelju tog okvirnog sporazuma. ZJN 2016. također predviđa mogućnost da naručitelj, ako je tako naveo u dokumentaciji o nabavi, sklopi okvirni sporazum s jednim gospodarskim subjektom koji obve-zuje strane okvirnog sporazuma (naručitelja i odabrane gospodarske subjekte) na izvršenje okvirnog sporazu-ma. Dakle, naručitelj navedenu okolnost mora izrije-kom navesti u dokumentaciji o nabavi.

12. KRITERIJ ODABIRA PONUDE

ZJN 2016. donosi novo rješenje u vezi s kriterijem odabira najpovoljnije ponude. Ekonomski najpovoljnija ponuda postaje jedini kriterij odabira ponude. Suklad-no novim EU direktivama, ekonomski najpovoljnija ponuda, sa stajališta naručitelja, utvrđuje se na temelju (1) cijene ili (2) troška (primjenom pristupa isplativosti, kao što je trošak životnog vijeka), te može uključivati (3) najbolji omjer cijene i kvalitete. Kriteriji za odabir ponu-de ne smiju biti diskriminirajući, moraju biti povezani s predmetom nabave te moraju omogućiti učinkovito nadmetanje.

Naručitelj ne smije odrediti samo cijenu ili samo tro-šak kao jedini kriterij za odabir ponude. Relativni ponder (značaj, vrijednost) cijene ili troška, u okviru kriterija eko-nomski najpovoljnije ponude, ne smije biti veći od 90%. Iznimka se, među ostalim predviđa i u postupku sklapa-nja ugovora na temelju okvirnog sporazuma,

Dakle, u postupku javne nabave za sklapanje okvir-nog sporazuma naručitelj će primijeniti kriterij eko-nomski najpovoljnije ponude. Međutim, u postupku sklapanja ugovora na temelju sklopljenog okvirnog sporazuma (“mini-nadmetanje”) naručitelj će moći odrediti relativni ponder cijene ili troška veći od 90%, dakle i 100%.


40

13. SKLAPANJE OKVIRNOG

SPORAZUMA

Neovisno o tome koji postupak javne nabave pro-vodi radi sklapanja okvirnog sporazuma, naručitelj je obvezan završiti postupak javne nabave. Postupak javne nabave završava izvršnošću odluke o odabiru ili poništenju. Postupak javne nabave miruje do izvršnosti odluke o odabiru te naručitelj ne smije sklopiti, potpisa-ti ni izvršavati okvirni sporazum.

Ugovorne strane sklapaju okvirni sporazum u pi-sanom obliku u roku od 30 dana od dana izvršnosti odluke o odabiru. Ova odredba ZJN 2016. predstavlja novinu u odnosu na prethodni Zakon, koji nije odre-đivao rok u kojem strane okvirnog sporazuma moraju potpisati okvirni sporazum.

Okvirni sporazum mora biti sklopljen u skladu s uvjetima određenima u dokumentaciji o nabavi i oda-branom ponudom. U slučaju okvirnog sporazuma s više gospodarskih subjekata, naručitelj može sklopiti jedan okvirni sporazum sa svim odabranim ponuditeljima ili sa svakim gospodarskim subjektom sklopiti zasebne okvirne sporazume. Ugovor na temelju okvirnog spo-razuma sklapa se u pisanom obliku, a isti učinak može imati i narudžbenica, nalog, zaključnica, zahtjevnica i sl. ako sadrži sve bitne sastojke ugovora.

14. SKLAPANJE UGOVORA NA

TEMELJU OKVIRNOG SPORAZUMA

Prilikom sklapanja ugovora na temelju okvirnog sporazuma stranke ne smiju mijenjati bitne uvjete okvir-nog sporazuma (predmet, cijena i sl.). U obavijesti o nadmetanju naručitelj navodi, u slučaju okvirnog spo-razuma, ako je moguće, naznaku vrijednosti ili opseg ili učestalost ugovora koji će se dodijeliti (Prilog V.C - Obavijest o nadmetanju, toč. 10.a).

Ugovor javnoj nabavi na temelju okvirnog sporazu-ma mora se sklopiti prije isteka roka na koji je sklopljen okvirni sporazum. Trajanje pojedinog ugovora može, po potrebi, biti kraće ili dulje od trajanja okvirnog spo-razuma, ali ne dulje od 12 mjeseci od isteka roka na koji je okvirni sporazum sklopljen. Tako ZJN 2016. do-nosi odredbu kojom se vremenski ograničava trajanje ugovora sklopljenog na temelju okvirnog sporazuma nakon što protekne rok na koji je sklopljen okvirni spo-razum (što je novina u odnosu na prethodni Zakon).

U tom smislu, u uvodnoj izjavi nove Direktive 2014/24/EU navodi se sljedeće:

“Također bi trebalo pojasniti da se ugovori koji se temelje na okvirnom sporazumu trebaju dodijeliti prije završetka trajanja samog okvirnog sporazuma, dok se trajanje pojedinih ugovora koji se temelje na okvirnom sporazumu ne treba podudarati s trajanjem tog okvirnog sporazuma, nego bi moglo, po potrebi biti kraće ili dulje. Osobito bi trebalo omogućiti određivanje duljine pojedi-nih ugovora koji se temelje na okvirnom sporazumu uzi-majući u obzir čimbenike poput vremena koje je potrebno za njihovo izvršenje, kada je održavanje opreme s očeki-vanim korisnim vijekom duljim od četiri godine uključeno ili kada je potrebno znatno osposobljavanje osoblja za izvođenje ugovora.”

15. POSTUPCI SKLAPANJA UGOVORA

NA TEMELJU OKVIRNOG

SPORAZUMA

Ugovori na temelju okvirnog sporazuma za ukupni ili dio predmeta nabave dodjeljuju se u skladu s odred-bama članka 153. ZJN 2016. Rečenim člankom ZJN 2016. propisani su sljedeći postupci sklapanja ugovora na temelju okvirnog sporazuma:

I) Ako je okvirni sporazum sklopljen s jednim gospo-darskim subjektom, ugovori na temelju tog okvirnog sporazuma dodjeljuju se prema uvjetima utvrđenim u okvirnom sporazumu. Naručitelj može u pisanom obli-ku od gospodarskog subjekta, koji je stranka okvirnog sporazuma, zatražiti da dopuni svoju ponudu, ako je to potrebno. Dakle, kao što je to naprijed navedeno, ako je naručitelj tako odredio u dokumentaciji o nabavi, ovaj okvirni sporazum obvezuje strane okvirnog spora-zuma (naručitelja i odabrane gospodarske subjekte) na izvršenje okvirnog sporazuma.

II) Ako je okvirni sporazum sklopljen s više gospodar-skih subjekata, ugovori na temelju tog okvirnog spora-zuma dodjeljuju se na jedan od sljedećih načina:

1. bez ponovne provedbe nadmetanja, prema uvje-tima utvrđenima u okvirnom sporazumu, ako su u okvirnom sporazumu utvrđeni svi uvjeti za izvođenje radova, pružanje usluga ili isporuku robe te objektiv-ni uvjeti za odabir gospodarskog subjekta iz okvirnog sporazuma koji će izvršavati ugovor, a koji uvjeti su bili navedeni u dokumentaciji o nabavi za okvirni spora-zum. Ovaj model okvirnog sporazuma odgovara okvir-


41

nom sporazumu propisanom člankom 39. stavkom 3. prethodnog ZJN;

2. djelomično bez ponovne provedbe nadmetanja, a djelomično s ponovnom provedbom nadmetanja, ako su u okvirnom sporazumu utvrđeni svi uvjeti za izvođenje radova, pružanje usluga ili isporuku roba te ako je javni naručitelj u dokumentaciji o nabavi za okvirni spora-zum predvidio korištenje ovakve mogućnosti, zatim odredio objektivne kriterije za izbor hoće li se provo-diti ponovno nadmetanje ili će se ugovor dodijeliti bez ponovne provedbe nadmetanja, te naveo koji uvjeti mogu biti predmet ponovne provedbe nadmetanja;

III) Ponovnom provedbom nadmetanja (tzv. “mini nadmetanje”) između gospodarskih subjekata strana-ka okvirnog sporazuma, ako u okvirnom sporazumu nisu utvrđeni svi uvjeti za izvođenje radova, pružanje usluga ili isporuku robe.

16. PONOVLJENO NADMETANJE –

POSTUPAK

Postupak ponovljenog nadmetanja, tzv. “mini-nad-metanja”, provodi se:

- na temelju istih uvjeta primijenjenih za dodjelu okvirnog sporazuma, te ako je nužno,

- na temelju preciznije defi niranih uvjeta, kao i

- na temelju drugih uvjeta iz dokumentacije o nabavi za okvirni sporazum, ako je prikladno.

U tom smislu:

1. naručitelj je obvezan za svaki ugovor koji dodjeljuje na temelju okvirnog sporazuma pozvati pisanim putem sve gospodarske subjekte obuhvaćene okvirnim sporazumom;

2. naručitelj je obvezan odrediti rok za dostavu po-nuda (uzimajući u obzir čimbenike poput složenosti predmeta nabave te vremena potrebnog za pripremu i izradu ponude);

3. ponude se dostavljaju u pisanom obliku, a njihov sadržaj mora biti tajan sve dok ne istekne rok za dostavu ponuda;

4. naručitelj dodjeljuje pojedinačni ugovor ponudite-lju koji je dostavio najpovoljniju ponudu na temelju krite-rija za odabir ponude, koji je bio određen u dokumentaciji o nabavi za okvirni sporazum (naručitelj može primijeniti samo cijenu ili trošak kao kriterij odabira ponude);

5. naručitelj je obvezan odluku o odabiru ili ponište-nju dostaviti svim gospodarskim subjektima koji su stran-ke okvirnog sporazuma (putem EOJN RH).

Naručitelj može u ponovljenoj provedbi nadmeta-

nja za stranke okvirnog sporazuma odrediti da skla-panju ugovora o javnoj nabavi prethodi elektronička

dražba ako se sadržaj dokumentacije o nabavi, a po-sebno tehničke specifi kacije predmeta nabave mogu precizno utvrditi.

17. ROK MIROVANJA

Prethodni ZJN je propisivao: “Javni naručitelj obve-zan je primijeniti rok mirovanja koji iznosi 15 dana kod nabave velike vrijednosti odnosno deset dana kod naba-ve male vrijednosti od dana dostave odluke o odabiru.” Dakle, prethodni ZJN propisivao je različitu duljinu roka mirovanja ovisno o tome radi li se o postupku jav-ne nabave male ili velike vrijednosti.

ZJN 2016. donosi odredbu prema kojoj: “Naručitelj ne smije sklopiti okvirni sporazum u roku od 15 dana od dana dostave odluke o odabiru.” Dakle, propisuje jedin-stveni rok mirovanja, neovisno o tome kolika je procije-njena vrijednost nabave, odnosno radi li se o postupku javne nabave male ili velike vrijednosti.

Rok mirovanja ne primjenjuje se ako je u postupku javne nabave sudjelovao samo jedan ponuditelj čija je ponuda ujedno i odabrana. Također, rok mirovanja neće se primjenjivati kod sklapanja ugovora na temelju okvir-nog sporazuma te sklapanja ugovora u okviru dinamič-kog sustava nabave (članak 306. stavak 2. ZJN 2016.).

Iznimno, naručitelj je obvezan primijeniti rok miro-vanja ako je poslao na objavu obavijest za dobrovolj-nu ex ante transparentnost (a to će biti u slučaju ako je sklapanju okvirnog sporazuma prethodila provedba pregovaračkog postupka javne nabave bez prethodne objave). Člankom 141. stavkom 1. ZJN 2016. propisano je da nakon donošenja odluke o odabiru javni naruči-telj može (dakle nije obvezan) poslati obavijest za do-brovoljnu ex ante transparentnost na objavu. Objava obavijesti za dobrovoljnu ex ante transparentnost ima učinak dostave odluke o odabiru, u kojem slučaju se odluka smatra dostavljenom istekom dana objave. Ako javni naručitelj ne pošalje na objavu obavijest za do-brovoljnu ex ante transparentnost, obvezan je odluku o odabiru dostaviti ponuditeljima.

Dakle, ako naručitelj u pregovaračkom postupku javne nabave bez prethodne objave objavi obavijest za dobrovoljnu ex ante transparentnost, koja ima uči-nak dostave odluke o odabiru, te se odluka smatra do-stavljenom istekom dana objave, rok mirovanja iznosi također 15 dana od dana dostave odluke o odabiru.


42

18. UČINAK ODLUKE O ODABIRU

Odluka o odabiru postaje izvršna:

1. istekom roka mirovanja, ako žalba nije izjavljena,

2. dostavom odluke Državne komisije za kontrolu po-stupaka javne nabave strankama - kojom se žalba odba-cuje, odbija ili se obustavlja žalbeni postupak, ako je na odluku izjavljena žalba,

3. dostavom odluke ponuditelju, ako se rok mirovanja ne primjenjuje.

Postupak javne nabave miruje do izvršnosti odluke o odabiru te javni naručitelj ne smije sklopiti, potpisati ni izvršavati okvirni sporazum. Smatra se da je okvirni sporazum sklopljen na dan izvršnosti odluke o odabi-ru. Ugovorne strane sklapaju okvirni sporazum u pisa-nom obliku u roku od 30 dana od dana izvršnosti odlu-ke o odabiru (osim ako naručitelj za preuzimanje obveza mora imati suglasnost drugoga tijela, u kojem slučaju se taj rok računa od dana pribavljanja suglasnosti, članak 312. stavak 5. ZJN 2016.). Okvirni sporazum mora biti sklopljen u skladu s uvjetima određenima u dokumen-taciji o nabavi i odabranom ponudom.

19. ROKOVI ZA ŽALBU U SLUČAJU

SKLAPANJA UGOVORA NA

TEMELJU SKLOPLJENOG

OKVIRNOG SPORAZUMA

Rok za žalbu u slučaju sklapanja ugovora na temelju okvirnog sporazuma iznosi 30 dana od primitka odluke

o odabiru, u odnosu na postupak sklapanja ugovora na temelju okvirnog sporazuma i ugovor.

20. OBAVIJEST O DODJELI UGOVORA

Naručitelj je obvezan za svaki sklopljeni okvirni sporazum poslati na objavljivanje obavijest o dodjeli ugovora (standardni obrazac br. 3, za javne naručite-lje, odnosno standardni obrazac br. 6 za sektorske na-ručitelje), u roku od 30 dana od sklapanja okvirnog sporazuma.

Novinu predstavlja odredba prema kojoj je naruči-telj obvezan na tromjesečnoj osnovi poslati na objavu grupirane obavijesti o dodjeli ugovora za sklopljene ugovore na temelju pojedinog okvirnog sporazuma u roku od 30 dana od dana završetka svakog tromjeseč-ja. Takva obveza za naručitelje nije propisana prethod-nim Zakonom o javnoj nabavi, prema kojem naručitelj može, ali nije obvezan objavljivati obavijesti o ugovori-ma sklopljenima na temelju okvirnog sporazuma.

Člankom 443. stavkom 2. toč. 4. ZJN 2016. (“Prekr-šajne odredbe”) propisano je da će se novčanom ka-znom od 10.000,00 do 100.000,00 kuna kazniti za pre-kršaj pravna osoba koja je naručitelj, ako u zakonskom roku ne pošalje na objavu obavijest o dodjeli ugovora (članak 248. stavak 1. i članak 381. stavak 1. ZJN 2016.). Stavkom 4. istoga članka propisano je da će se novča-nom kaznom od 5.000,00 do 20.000,00 kuna kazniti i odgovorna osoba u pravnoj osobi ili odgovorna osoba u državnom tijelu ili u jedinici lokalne i područne (regi-onalne) samouprave za isti prekršaj.

SummaryTHE INSTITUTE OF FRAMEWORK AGREEMENT PURSUANT TO THE NEW PUBLIC PROCUREMENT ACTThe author examines the institute of framework agreement pursuant to the 2016 Public Procurement Act with a comparative overview of the said institute and of the previous legal solution stipulated with the former 2011 Public Procurement Act.

Keywords: public procurement, framework agreement, public contracting authority, sector contracting authority.


43

STEČAJNO PRAVO Stručni članak UDK 347.736

Nova uloga Financijske agencije prema odredbama Stečajnog zakonaSandra Cindrić, dipl. iur.*

Dana 1. rujna 2015. godine stupio je na snagu novi Stečajni zakon. Najveća novost koju taj Zakon donosi jest da njegove odredbe ne uređuju samo stečajni postupak, kako je to bilo do 1. rujna 2015. godine, već njegove odredbe sada uređuju i predstečajni postupak. Osim ove značajne novosti, Stečajni zakon određenu, vrlo značaj-nu ulogu u insolvencijskom pravu daje Financijskoj agenciji.

Ključne riječi: predstečajni postupak, stečajni postupak, dužnik, FINA.

1. POSTUPAK PREDSTEČAJNE

NAGODBE PREMA ODREDBAMA

ZAKONA O FINANCIJSKOM

POSLOVANJU I PREDSTEČAJNOJ

NAGODBI

Dana 1. listopada 2012. godine stupio je na snagu Zakon o fi nancijskom poslovanju i predstečajnoj na-godbi1 kojim je u pravni poredak RH uveden institut “predstečajne nagodbe”.

ZFPPN je tijekom kratkog vremena doživio nekoli-ko izmjena, da bi 1. rujna 2015. godine stupanjem na snagu Stečajnog zakona2 odredbe koje se odnose na postupak predstečajne nagodbe prestale vrijediti, dok dio koji se odnosi na fi nancijsko poslovanje poduzetni-ka, prvi dio ZFPPN-a ostaje i dalje na snazi.

Razlog donošenja ZFPPN-a bio je velik broj hrvat-skih poduzetnika koji su se našli u stanju nelikvidnosti,

* Sandra Cindrić, Financijska agencija.1 Narodne novine, br. 108/12, 144/12, 81/13, 112/13, u daljnjem tek-

stu: ZFPPN.2 Narodne novine, br. 71/15, u daljnjem tekstu: SZ.

odnosno insolventnosti, a kojima dotadašnja praksa i pozitivni propisi nisu omogućavali uspostavu likvid-nosti, odnosno solventnosti te nastavak poslovanja. S obzirom na visoki postotak prezaduženosti, pokazalo se potrebnim novim zakonskim rješenjem omogućiti dužnicima (poslovnim subjektima koji su nelikvidni i/ili insolventni) da se pravodobno restrukturiraju uz suglasnost vjerovnika, a prije pokretanja stečajnog po-stupka.

Svrha donošenja ZFPPN-a bila je uspostava likvid-nosti i rješavanje fi nancijskih poteškoća dužnika te njihovo ponovno osposobljavanje za sudjelovanje u gospodarskim aktivnostima, a samim time i ponovno funkcioniranje cjelokupnoga gospodarstva. S ciljem ponovne uspostave likvidnosti i solventnosti bile su propisane mjere koje su predstavljale ravnotežu izme-đu potrebe da se riješe fi nancijske poteškoće dužnika s jedne strane, i omogući razmjerno namirenje svih vjerovnika, s druge strane, slijedom čega je donesen ZFPPN kojim je uređeno pitanje fi nancijskog poslova-nja poduzetnika, rokovi ispunjenja novčanih obveza i pravne posljedice zakašnjenja s ispunjenjem novčanih obveza te postupak predstečajne nagodbe.


44

1.1. Postupak predstečajne nagodbe

i uloga Financijske agencije u

tom postupku

Postupak predstečajne nagodbe s danom 1. rujna 2015. godine umjesto upravnog postaje sudski po-stupak3, koji se provodi s ciljem da se dužniku koji je postao nelikvidan i/ili insolventan omogući fi nancijsko restrukturiranje na temelju kojeg će postati likvidan i solventan te da se vjerovnicima omoguće povoljni-ji uvjeti namirenja njihovih tražbina od uvjeta koje bi vjerovnik ostvario da je protiv dužnika pokrenut ste-čajni postupak. S obzirom na ostvarenje cilja, postupak predstečajne nagodbe je hitan postupak koji se provo-dio u Financijskoj agenciji (u daljnjem tekstu: FINA), a od 1. rujna 2015. godine provodi se pred sudom.

Postupak predstečajne nagodbe bio je dužan po-krenuti nelikvidan i/ili insolventan dužnik, a od 1. rujna moguće je njegovo pokretanje i od strane vjerovnika - dobrovoljnost pokretanja predstečajnog postupka. Ti-jela u postupku predstečajne nagodbe su nagodbeno vijeće i povjerenik predstečajne nagodbe, a od 1. rujna sud i povjerenik.

Nagodbeno vijeće koje je ustrojeno u FINA-i sastoji se od predsjednika vijeća i dva člana i provodi postu-pak predstečajne nagodbe, donosi odluke u postup-ku predstečajne nagodbe te nadzire rad povjerenika predstečajne nagodbe. Nagodbeno vijeće ne odluču-je hoće li se sklopiti predstečajna nagodba, već kroz provođenje postupka utvrđuje je li između dužnika i vjerovnika postignut dogovor, odnosno postoji li po-trebna većina kako bi plan fi nancijskog restrukturiranja bio prihvaćen.

Povjerenika predstečajne nagodbe s liste stečajnih upravitelja imenuje nagodbeno vijeće, i to samo u re-dovnom postupku predstečajne nagodbe. Povjerenik predstečajne nagodbe dužan je ispitati vjerodostoj-nost dostavljene dokumentacije u pogledu poslovanja i imovine dužnika, pregledati prijavljene tražbine, nad-zirati fi nancijsko poslovanje dužnika, podnijeti prijavu nagodbenom vijeću ako dužnik postupa protivno po-stupanju u uvjetima nelikvidnosti, nadzirati pravodob-

3 Skreće se pozornost da danom stupanja na snagu SZ-a prestaju važiti odredbe ZFPPN-a u dijelu koji se odnosi na postupak pred-stečajne nagodbe, no postupci koji su pokrenuti do 1. rujna 2015. godine i vode se pred nagodbenim vijećima FINA-e, završit će se prema odredbama ZFPPN-a.

nost i potpunost podmirenja troškova postupka pred-stečajne nagodbe, nadzirati pravodobnost i potpunost ispunjavanja dužnikovih obveza prema vjerovnicima prema sklopljenoj predstečajnoj nagodbi te obavljati i druge poslove u skladu sa ZFPPN-om.

Povjerenik predstečajne nagodbe, iako se bira s li-ste stečajnih upravitelja, nema ulogu stečajnog upravi-telja. Povjerenik ne vodi poslove dužnika i ne zastupa dužnika. Uloga povjerenika je da bude desna ruka na-godbenog vijeća, ali isto tako da usmjerava, a ujedno i nadzire ponašanje dužnika tijekom postupka predste-čajne nagodbe.

Prema odredbama ZFPPN-a razlikuju se redovni i skraćeni postupak predstečajne nagodbe, ovisno o vi-sini dužnikove obveze iskazane u fi nancijskim izvješta-jima, dok SZ ne razlikuje redovni i skraćeni postupak.

U postupku predstečajne nagodbe, nagodbeno vijeće najprije odlučuje o zaprimljenom prijedlogu za otvaranje postupka predstečajne nagodbe te donosi rješenje o otvaranju postupka predstečajne nagod-be. Nakon donošenja i objave rješenja o otvaranju postupka predstečajne nagodbe nagodbeno vijeće oglasom poziva sve vjerovnike da u roku koji u pozivu odredi nagodbeno vijeće prijave svoje tražbine. Na-kon isteka roka za prijavu tražbine održava se ispitno ročište na kojemu se utvrđuju tražbine te donosi rje-šenje o utvrđenju, osim u slučaju ako vrijednost ospo-renih tražbina prelazi zakonom propisanu vrijednost prijavljenih tražbina, u kojem se slučaju postupak obustavlja. Nakon održanog ispitnog ročišta održava se ročište za glasovanje na kojemu se odlučuje o pla-nu fi nancijskog i operativnog restrukturiranja. Ako je plan prihvaćen, stekli su se uvjeti za sklapanje nagod-be pred nadležnim trgovačkim sudom.

ZFPPN uvodi institut javne objave. U postupku predstečajne nagodbe koristi se institut javnog priop-ćenja odnosno javne objave, dok SZ sudska pismena objavljuje na mrežnim stranicama e-Oglasna ploča su-dova. Naime, nagodbeno vijeće dužno je putem web stranice FINA-e objaviti sve podatke i sva pismena, odnosno odluke za koje je zakonom propisano da se trebaju objaviti.

Javno priopćenje smatra se dokazom da je dosta-va pismena uredno obavljena svim sudionicima te nagodbeno vijeće sve odluke donesene u postupku dostavlja sudionicima u postupku putem javne objave,


45

a ne posebno putem pošte. Istekom osmog dana od dana objave na web stranicama FINA-e smatra se da je odluka nagodbenog vijeće dostavljena sudioniku u postupku. Prema SZ-u, sudska pismena dostavljaju se sudionicima u postupku objavom na mrežnoj stranici e-Oglasna ploča sudova.

1.2. Izvršenje predstečajne nagodbe

Tražbine vjerovnika smatrat će se potpuno nami-renima ako su namireni iznosi utvrđeni u predstečaj-noj nagodbi. Vjerovnici koji su djelomično namireni u smislu predstečajne nagodbe, prijavljuju u stečajnom postupku ukupnu tražbinu umanjenu za iznos koji se smatra da su po predstečajnoj nagodbi namireni. Vje-rovnici koji ni djelomično nisu namireni u smislu pred-stečajne nagodbe, prijavljuju svoje tražbine u stečaj-nom postupku u punom iznosu na koji bi imali pravo da nije sklopljena predstečajna nagodba.

U slučaju kada dužnik nastalu novčanu obvezu ne ispuni dobrovoljno, vjerovnik svoje pravo na ispunjenje tražbine može ostvariti prisilnim putem na novčanim sredstvima ovršenika, a na temelju sklopljene predste-čajne nagodbe, i to kroz postupak izravne naplate na novčanim sredstvima ovršenika.

Izravna naplata na novčanim sredstvima ovršenika provodi se na temelju odredbe članka 209. Ovršnog zakona4.

Ovrhovoditelj može izravno zatražiti od FINA-e pri-silnu naplatu na novčanim sredstvima ovršenika na temelju ovršne odluke ili nagodbe domaćeg suda ili upravnog tijela koje glase na ispunjenje novčane traž-bine i sadrže potvrdu o ovršnosti. Odredbom članka 3. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima5 propisano je da je ovršna odluka ili nagodba doma-ćeg suda ili upravnog tijela osnova za plaćanje. Upra-vo na temelju osnove za plaćanje FINA provodi ovrhu na novčanim sredstvima ovršenika po svim računima i oročenim novčanim sredstvima u svim bankama pre-ma OIB-u ovršenika i bez njegove suglasnosti.

Ovrhovoditelj traži izravnu naplatu na novčanim sredstvima ovršenika dostavljajući u FINA-u zahtjev za izravnu naplatu, na propisanom obrascu koji je prilog Pravilnika o obliku i sadržaju zahtjeva za izravnu napla-

4 Narodne novine, br. 112/12, 25/13, 93/14, u daljnjem tekstu: OZ.5 Narodne novine, br. 91/10, 112/12, u daljnjem tekstu: ZPONS.

tu6, neposredno ili preporučenom poštom s povratni-com, i to u jedinice FINA-e prema popisu koji je prilog Pravilnika o načinu i postupku provedbe ovrhe na novčanim sredstvima7. Uz zahtjev za izravnu naplatu ovrhovoditelj je dužan dostaviti i izvornik ili otpravak ovršne odluke ili nagodbe domaćeg suda ili uprav-nog tijela. Po zaprimanju takvog zahtjeva za izravnu naplatu FINA najprije utvrđuje je li zahtjev za izrav-nu naplatu kao i ovršna odluka ili nagodba u skladu s propisima koji je uređuju te po utvrđenju podobnosti osnovu za plaćanje upisuje u Očevidnik redoslijeda osnova za plaćanje (u daljnjem tekstu: Očevidnik). Također, na temelju članka 209. OZ-a FINA provodi ovrhu na način da prvo nalaže banci, elektronički pot-pisanom porukom za tu namjenu, zapljenu iznosa iz osnove za plaćanje na rok od 60 dana, a tek po isteku navedenog roka, ako u FINA-i nije zaprimljeno rješe-nje suda o odgodi ovrhe, odnosno rješenje suda kojim se pljenidba i prijenos proglašavaju nedopuštenim, nalaže banci prijenos zaplijenjenih novčanih sredsta-va s računa ovršenika na račun ovrhovoditelja.

S obzirom na navedeno, u slučaju kada dužnik svoju obvezu iz sklopljene predstečajne nagodbe ne želi podmiriti dobrovoljnim putem, vjerovnik svoju tražbinu može ostvariti prisilnim putem na gore opi-sani način. U tom slučaju vjerovnik dostavlja u FINA-u zahtjev za izravnu naplatu uz sklopljenu predstečajnu nagodbu. S obzirom na probleme koje je u praksi iza-zvala odredba članka 209. OZ-a, da na nagodbi tre-ba biti iskazana potvrda o ovršnosti, unatoč odredbi članka 27. OZ-a8 koja uređuje na koji se način odre-đuje ovršnost nagodbe, autorica skreće pozornost da kada se uz zahtjev za izravnu naplatu dostavlja nagodba, u tom slučaju nije potrebno od strane suda ishoditi potvrdu o ovršnosti. Znači, kada traži izravnu naplatu na temelju sklopljene predstečajne nagodbe, vjerovnik/ovrhovoditelj uz zahtjev za izravnu naplatu dostavlja samo sklopljenu predstečajnu nagodbu na kojoj ne treba biti iskazana potvrda o ovršnosti, već u nagodbi treba jasno biti naznačen podatak o dospije-ću tražbine iz nagodbe.

6 Narodne novine, br. 115/12, 127/14.7 Narodne novine, br. 6/13.8 Čl. 27. OZ-a - sudska, odnosno upravna nagodba ovršna je ako je

tražbina koju prema njoj treba ispuniti dospjela. Dospijeće traž-bine dokazuje se zapisnikom o nagodbi ili javnom ispravom ili po zakonu ovjerovljenom ispravom. Na temelju nagodbe koja je postala ovršna samo u jednom dijelu ovrha se može odrediti samo u odnosu na taj dio.


46

2. PREDSTEČAJNI POSTUPAK PREMA

ODREDBAMA STEČAJNOG ZAKONA

Stupanjem na snagu Stečajnog zakona iz 2015. (1. rujna 2015.) prestao je važiti Stečajni zakon iz 19969. To znači da se odredbe novog SZ-a primjenjuju na po-stupke koji su pokrenuti nakon 1. rujna 2015. godine, a na sve prije pokrenute postupke primjenjuju se odred-be zakona koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja tog postupka. Isto tako, kako je već prethodno rečeno, da-nom stupanja na snagu SZ-a prestaju važiti odredbe ZFPPN-a u dijelu koji se odnosi na postupak predste-čajne nagodbe, međutim postupci koji su pokrenuti do 1. rujna 2015. godine i vode se pred nagodbenim vije-ćima FINA-e, završit će se prema odredbama ZFPPN-a.

Stečajni zakon uređuje predstečajni i stečajni po-stupak. Predstečajni postupak doživio je velike izmjene u odnosu na prijašnji postupak predstečajne nagodbe koji je bio uređen ZFPPN-om.

Kako je navedeno, prema odredbama ZFPPN-a po-stupak predstečajne nagodbe vodio se pred nagodbe-nim vijećima FINA-e, dok se prema SZ-u predstečajni postupak provodi pred sudom, a uloga FINA-e svede-na je na tehničku podršku sudu.

Radi postupanja dužnika (i vjerovnika) potrebno je naglasiti da se prijedlog za otvaranje predstečajnog postupka više ne podnosi FINA-i, već se isti podnosi na sud te o prijedlogu sada odlučuje sud, a ne više nagod-beno vijeće FINA-e.

Također je važno naglasiti da se u predstečajnom i stečajnom postupku podnesci podnose sudu na propi-sanim obrascima koji su dio Pravilnika o sadržaju i obli-ku obrazaca na kojima se podnose podnesci u pred-stečajnom i stečajnom postupku (Narodne novine, br. 107/15).

S obzirom na navedeno, u slučaju ako nisu ispunjeni uvjeti za otvaranje stečajnog postupka, dužnik može, ali ne mora podnijeti sudu prijedlog za otvaranje pred-stečajnog postupka. Također je propisano, za razliku od dosadašnjeg načina postupanja, da prijedlog može podnijeti i vjerovnik ako za to ima suglasnost dužnika. U slučaju da dužnik uskrati izdati suglasnost, vjerovnik može pričekati ispunjenje uvjeta za otvaranje stečaj-nog postupka i podnijeti prijedlog za stečaj.

Kada se govori o pokretanju predstečajnog po-

9 Narodne novine, br. 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 82/06, 116/10, 25/12, 133/12, 45/13.

stupka, postavlja se pitanje koji su razlozi za njegovo pokretanje. Stoga treba reći da je ZFPPN kao razloge za pokretanje postupka predstečajne nagodbe propi-sivao nelikvidnost i insolventnost, dok se prema SZ-u predstečajni postupak može pokrenuti ako sud utvrdi postojanje prijeteće nesposobnosti za plaćanje. Prije-teća nesposobnost za plaćanje postoji ako sud stekne uvjerenje da dužnik svoje postojeće obveze neće moći ispuniti po dospijeću. Člankom 4. stavak 2. SZ-a propi-sano je da prijeteća nesposobnost za plaćanje postoji ako nisu nastale okolnosti zbog kojih se smatra da je dužnik postao nesposoban za plaćanje:

- i ako dužnik u Očevidniku koji vodi FINA ima jed-nu ili više upisanih neizvršenih osnova za plaćanje koje je trebalo, na temelju valjanih osnova za plaćanje, bez daljnjeg pristanka dužnika naplatiti s bilo kojeg od nje-govih računa,

- ili ako duže od 30 dana kasni s isplatom plaće koja radniku pripada prema ugovoru o radu, pravilniku o radu, kolektivnom ugovoru ili posebnom propisu od-nosno drugom aktu kojim se uređuju obveze poslo-davca prema radniku,

- ili ako u roku od 30 dana ne uplati doprinose i po-reze na plaću.

Za razliku od toga, stečajni razlozi su nesposobnost za plaćanje koja postoji ako dužnik ne može trajnije is-punjavati svoje dospjele novčane obveze. Smatrat će se da je dužnik nesposoban za plaćanje:

- ako u Očevidniku koji vodi FINA ima jednu ili više

U slučaju ako nisu ispunjeni uvjeti za otva-ranje stečajnog postupka, dužnik može, ali ne mora podnijeti sudu prijedlog za otva-ranje predstečajnog postupka. Također je propisano, za razliku od dosadašnjeg nači-na postupanja, da prijedlog može podnijeti i vjerovnik ako za to ima suglasnost dužnika. U slučaju da dužnik uskrati izdati suglasnost, vjerovnik može pričekati ispunjenje uvjeta za otvaranje stečajnog postupka i podnijeti prijedlog za stečaj.


47

upisanih neizvršenih osnova za plaćanje u razdoblju dužem od 60 dana koje je trebalo, na temelju valjanih osnova za plaćanje, bez daljnjeg pristanka dužnika na-platiti s bilo kojeg od njegovih računa,

- ako nije isplatio tri uzastopne plaće koje radniku pripadaju prema ugovoru o radu, pravilniku o radu, kolektivnom ugovoru ili posebnom propisu, odnosno drugom aktu kojim se uređuju obveze poslodavca pre-ma radniku.

Postojanje prijeteće nesposobnosti za plaćanje odnosno nesposobnost za plaćanje dokazuju se po-tvrdom FINA-e koja je dužna na zahtjev dužnika ili vje-rovnika bez odgode izdati takvu potvrdu, u protivnom odgovara za štetu koju bi podnositelj zahtjeva zbog toga mogao pretrpjeti. Takvu potvrdu FINA je dužna iz-dati za dužnika pravnu osobu ili dužnika koji je obrtnik ili trgovac pojedinac.

Ostale okolnosti dokazuju se obračunom neispla-ćene plaće i potvrdom Porezne uprave kojom se potvr-đuje da je dostavljeni obračun o neisplati plaće sastav-ljen u skladu s propisima.

S obzirom na navedeno i činjenicu da je do 1. rujna 2015. godine razlog za pokretanje postupka predste-čajne nagodbe i razlog za pokretanje stečajnog po-stupka bio identičan, do 1. rujna 2015. godine dužnik je mogao birati želi li u predstečaj i dogovoriti se sa svojim vjerovnicima i nastaviti poslovanje, ili ipak želi da njegovo društvo bude ugašeno kroz stečaj. Za ra-zliku od navedenog, SZ jasno razlikuje razloge za pred-stečaj od razloga za stečaj, pa dužnik više ne može sam odlučivati o vrsti postupka, već isto ocjenjuje sud.

2.1. Predstečajni postupak i nova

uloga FINA-e

Predstečajni postupak otvara se rješenjem suda o otvaranju predstečajnog postupka koje sud objavljuje na mrežnoj stranici e-Oglasna ploča suda te istim po-ziva vjerovnike da u roku od 15 dana od dana objave oglasa prijave svoje tražbine nadležnoj jedinici FINA-e. Popis jedinica FINA-e i područja njihove nadležnosti propisani su Pravilnikom o popisu jedinica Financijske agencije i područja njihove nadležnosti u predstečaj-nom postupku (Narodne novine, br. 106/15)10.

Kao što je navedeno, u ovom dijelu predstečajnog

10 Narodne novine, br. 106/15.

postupka u postupanje se uključuje FINA. Naime, prijave tražbina, na propisanim obrascima, vjerovnici dostavlja-ju u FINA-u, i to preporučenom pošiljkom ili neposred-nom dostavom s naznakom: “Pisarnica - predstečajni postupak”. Po zaprimanju, prijave tražbina se u FINA-i obrađuju i izrađuje se tablica prijavljenih tražbina.

Također, rješenje o otvaranju predstečajnog po-stupka sadrži poziv dužniku i povjereniku, ako je ime-novan, da nadležnoj jedinici FINA-e, u roku od 8 dana od objave tablice prijavljenih tražbina, dostave pisano očitovanje o svakoj prijavljenoj tražbini priznaje li je ili osporava, uz obveznu naznaku iznosa za koji se tražbi-na osporava i razlog osporavanja. Očitovanje o prijav-ljenim tražbinama, odnosno podatak da očitovanje nije dostavljeno, FINA je dužna objaviti na mrežnoj stranici e-Oglasna ploča suda u roku od tri dana od dana isteka roka za očitovanje.

Isto tako, rješenje sadrži poziv vjerovnicima da u roku od osam dana od dana objave očitovanja o pri-javljenim tražbinama dužnika i povjerenika, ako je ime-novan, dostave u FINA-u svoje osporavanje tražbina, a na temelju kojeg osporavanja se izrađuje tablica ospo-renih tražbina. Stečajnim zakonom propisano je da je FINA dužna u roku od tri dana od dana isteka roka za prijavu tražbine, na mrežnoj stranici e-Oglasna ploča suda objaviti tablicu prijavljenih tražbina, te u roku od tri dana od isteka roka za osporavanje tražbina tablicu osporenih tražbina. Isto tako, svu zaprimljenu doku-mentaciju FINA je dužna u papirnatom obliku dostaviti na sud.

Kao što se vidi, uloga FINA-e, za razliku od dosadaš-nje, svedena je na tehničku podršku sudu u svrhu lakše i efi kasnije provedbe postupka.

2.1.1. Utjecaj odluka donesenih u predstečajnom postupku na provedbu ovrhe na novčanim sredstvima ovršenika

Odredbama SZ-a propisano da je da sud rješenje o otvaranju predstečajnog postupka, pravomoćno rješe-nje o obustavi predstečajnog postupka, pravomoćno rješenje kojim se potvrđuje predstečajni sporazum, dostavlja jedinici FINA-e koja obavlja poslove prisilne naplate na daljnje postupanje. I u ovom dijelu izvrše-ne su, a s obzirom na dosadašnje uočene probleme u praksi, određene izmjene u postupanju.


48

2.1.1.1. Postupanje FINA-e s osnovama za plaćanje nakon otvaranja predstečajnog postupka

Za razliku od dosadašnjeg načina postupanja s osno-vama za plaćanje nakon primitka rješenja o otvaranju postupka predstečajne nagodbe na temelju kojeg je FINA prestala izvršavati osnove za plaćanje koje su bile upisane u Očevidnik na teret dužnika pravne osobe uključujući i osnove za plaćanje koje su se odnosile na prioritetne tražbine, osim mjera osiguranja donesenih u kaznenom postupku, a sve do drugačije odluke tijela koje je mjeru donijelo te da osnove za plaćanje koje je zaprimila nakon otvaranja postupka predstečajne na-godbe nije upisivala u Očevidnik niti ih je izvršavala, nego ih je vraćala podnositelju uz obrazloženje, prema odredbama SZ-a od dana primitka rješenja o otvaranju predstečajnog postupka FINA prestaje izvršavati sve osnove za plaćanje upisane u Očevidniku na teret duž-nika pravne osobe, osim obračuna neisplaćene plaće, naknade plaće i otpremnine i osnova za plaćanje koje se odnose na mjere osiguranja u kaznenom postupku.

S obzirom na navedeno, samo vjerovnik osnove za plaćanje na temelju koje se na novčanim sredstvi-ma po računu dužnika pravne osobe treba provesti ili provodi ovrha radi naplate tražbine radnika ili prijaš-njeg radnika dužnika iz radnog odnosa u bruto iznosu ili tražbine po osnovi naknade štete pretrpljene zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti, odnosno radi tražbine koja je nastala nakon otvaranja predstečajnog postupka, može zatražiti od povjerenika ili suda, ako povjerenik nije imenovan, da naloži FINA-i da nastavi s provedbom ovrhe po toj osnovi za plaćanje, odnosno da provede ovrhu na novčanim sredstvima po računu dužnika.

U odnosu na dužnika pojedinca, prema prijašnjem načinu postupanja od dana objave rješenja o otvara-nju postupka predstečajne nagodbe nad dužnikom pojedincem FINA je prestala izvršavati one osnove za plaćanje koje su se odnosile na tražbine proizašle iz ili tražbine vezane uz obavljanje djelatnosti tog dužnika, a nastavila izvršavati one osnove za plaćanje koje nisu proizašle iz ili nisu bile vezane uz obavljanje djelatno-sti dužnika pojedinca. U slučaju zaprimanja osnove za plaćanje na teret dužnika pojedinca nakon otvaranja postupka predstečajne nagodbe, u Očevidniku je upi-sivala samo osnove za plaćanje koje su se odnosile na

tražbine koje nisu proizašle iz ili nisu vezane uz obavlja-nje djelatnosti dužnika pojedinca. Za razliku od nave-denog, prema odredbama SZ-a, kao i kod postupanja po rješenju o otvaranju predstečanog postupka koje se odnosi na dužnika pravnu osobu, da FINA prestaje izvršavati sve osnove za plaćanje upisane u Očevidni-ku na teret dužnika, osim obračuna neisplaćene plaće, naknade plaće i otpremnine i osnova za plaćanje koje se odnose na mjere osiguranja u kaznenom postupku, samo vjerovnik osnove za plaćanje na temelju koje se na novčanim sredstvima po računu dužnika pojedinca treba provesti ili provodi ovrha radi naplate tražbine radnika ili prijašnjeg radnika dužnika iz radnog odnosa u bruto iznosu ili tražbine po osnovi naknade štete pre-trpljene zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti, odnosno radi tražbine koja je nastala nakon otvaranja predstečajnog postupka i tražbine koja nije proizašla iz ili vezana uz obavljanje djelatnosti dužnika, može za-tražiti od povjerenika ili suda, ako povjerenik nije ime-novan, da naloži FINA-i da nastavi s provedbom ovrhe po toj osnovi za plaćanje, odnosno da provede ovrhu na novčanim sredstvima po računu dužnika.

Također, određena razlika u odnosu na prijašnji način postupanja jest da više ne postoji rješenje ko-jim je određena privremena mjera iz članka 48. stavak 3. ZFPPN-a11, a s kojim se postupalo kao s rješenjem o otvaranju postupka predstečajne nagodbe. Jedina razlika u postupanju po rješenju o otvaranju postup-ka predstečajne nagodbe i rješenju kojim je određena privremena mjera je u dijelu zaprimanja novih osnova za plaćanje. Ako FINA zaprimi osnove za plaćanje na teret dužnika nakon donošenja privremene mjere iz članka 48. stavka 3. ZFPPN-a, iste zaprima i evidentira u Očevidnik, ali ih ne izvršava.

Za razliku od ZFPNN-a, odredbama SZ-a propisano je da razlučni vjerovnik čije se razlučno pravo temelji na založnom pravu stečenom pljenidbom novčane tražbine po računu dužnika provedbom ovrhe na nov-čanim sredstvima po računu, nakon utvrđenja njegova položaja kao razlučnog vjerovnika za taj iznos tražbine, može zatražiti od povjerenika ili suda, ako povjerenik

11 Čl. 48. st. 3. ZFPPN-a - iznimno od odredbi ovog Zakona, na pri-jedlog dužnika nagodbeno vijeće može privremenom mjerom naložiti Financijskoj agenciji, da zastane s provedbom ovrhe i osiguranja i dopusti dužniku raspolaganje s novčanim sredstvi-ma po računu i prije otvaranja postupka predstečajne nagodbe, ako bi time dužniku nastala nenadoknadiva šteta. U tom slučaju nagodbeno vijeće zaključkom će odmah imenovati povjerenika predstečajne nagodbe.


49

nije imenovan, da naloži FINA-i da nastavi s proved-bom ovrhe po toj osnovi za plaćanje za iznos koji je za-plijenjen s računa dužnika do otvaranja predstečajnog postupka.

Također, od dana primitka rješenja o otvaranju predstečajnog postupka do dana primitka pravomoć-nog rješenja o obustavi predstečajnog postupka ili pravomoćnog rješenja kojim se potvrđuje predstečaj-ni sporazum, FINA osnove za plaćanje neće upisivati u Očevidnik niti po njima postupati, osim gore naznače-nih iznimnih postupanja po nalogu povjerenika ili sud u slučaju primitka obračuna neisplaćene plaće, nakna-de plaće ili otpremnine i osnova za plaćanje koje se od-nose na mjere osiguranja u kaznenom postupku.

2.1.1.2. Postupanje FINA-e s osnovama za plaćanje nakon obustave predstečajnog postupka

Vezano za rješenje o obustavi postupka, u odnosu na sam način postupanja FINA-e nema razlike. Kao i do sada, u slučaju kada FINA zaprimi rješenje o obustavi postupka, osim u slučaju obustave kada je dužnik pod-mirio sve obveze prema vjerovnicima, FINA će osnove za plaćanje koje je prethodno isknjižila iz Očevidnika nastaviti izvršavati.

Razlika je što se sada FINA-i dostavlja pravomoćno rješenje o obustavi postupka.

2.1.1.3. Postupanje FINA-e s osnovama za plaćanje nakon pravomoćno-sti rješenja o potvrdi predstečaj-nog sporazuma

U ovom dijelu razlika se vidi već u nazivu rješenja, prije je to bilo rješenje suda kojim se odobrava sklo-pljena predstečajna nagodba, a sada se radi o rješenju o potvrdi predstečajnog sporazuma.

Isto tako, rješenje o potvrdi predstečajnog sporazu-ma sud dostavlja u FINA-u s potvrdom pravomoćnosti.

Prema prijašnjem načinu postupanja, u slučaju kada je FINA zaprimila rješenje suda kojim se odobrava sklo-pljena predstečajna nagodba zajedno sa sklopljenom nagodbom, ili kada je zaprimila rješenje o obustavi po-stupka zato što je dužnik podmirio sve obveze prema vjerovnicima, FINA je osnove za plaćanje koje je pret-

hodno isknjižila iz Očevidnika trajno arhivirala. U tom slučaju, samo vjerovnici prioritetnih tražbina mogli su tražiti nastavak provedbe ovrhe na novčanim sredstvi-ma, ako za vrijeme trajanja postupka nisu namireni.

Ovdje je važno naglasiti da ako je FINA zaprimi-la osnovu za plaćanje na teret dužnika nakon objave sklopljene predstečajne nagodbe, a osnova za plaća-nje je bila donesena nakon datuma otvaranja postup-ka predstečajne nagodbe, da je FINA osnovu za plaća-nje upisala u Očevidniku i izvršavala je. Ako je zaprimila osnovu za plaćanje na teret dužnika nakon objave sklo-pljene predstečajne nagodbe, a osnova za plaćanje je bila donesena prije datuma otvaranja postupka pred-stečajne nagodbe, osnova za plaćanje nije se upisivala u Očevidniku, nego se vraćala podnositelju uz obrazlo-ženje, osim ako se radilo o vjerovniku prioritetne traž-bine. Naime, navedeno postupanje propisano je stoga što FINA nije mogla utvrđivati nastanak tražbine.

U slučaju zaprimanja osnove za plaćanje na teret dužnika pojedinca nakon objave sklopljene predste-čajne nagodbe, a osnova za plaćanje je donesena prije datuma otvaranja postupka predstečajne nagodbe i odnosi se na tražbine proizašle iz ili tražbine vezane uz obavljanje djelatnosti tog dužnika, osnova za plaćanje neće se evidentirati u Očevidniku, nego će se vratiti podnositelju uz obrazloženje, osim ako se radi o vje-rovniku prioritetne tražbine.

Prema odredbama SZ-a, rješenje kojim se potvrđuje predstečajni sporazum dostavlja se FINA-i s potvrdom pravomoćnosti. U odnosu na postupanje, od dana pri-mitka pravomoćnog rješenja kojim se potvrđuje pred-stečajni sporazum, FINA neće nastaviti s provedbom ovrhe na temelju osnova za plaćanje koje je prestala izvršavati od primitka rješenja o otvaranju predstečaj-noga postupka, a eventualno zaplijenjena sredstva po tim osnovama za plaćanje će osloboditi i omogućiti dužniku raspolaganje tim sredstvima.

Osnovu za plaćanje donesenu, odnosno izdanu prije otvaranja predstečajnoga postupka, a primljenu nakon potvrde predstečajnoga sporazuma, FINA neće upisati u Očevidnik, nego će je vratiti podnositelju uz obrazloženje, osim:

- obračuna neisplaćene plaće, naknade plaće i ot-premnine,

- osnova za plaćanje koje se odnose na mjere osigu-ranja u kaznenom postupku,


50

- osnova za plaćanje za koje je povjerenik ili sud ako povjerenik nije imenovan potvrdio da se ovrha treba provesti jer se radi o tražbini na koju predstečajni po-stupak ne utječe.

Osnovu za plaćanje donesenu, odnosno izdanu nakon otvaranja predstečajnog postupka, a primljenu nakon potvrde predstečajnoga sporazuma, FINA će upisati u Očevidnik sukladno zakonu koji uređuje pro-vedbu ovrhe na novčanim sredstvima.

3. STEČAJNI POSTUPAK I ULOGA

FINA-e U STEČAJNOM POSTUPKU

Uz navedene izmjene velika novost koja je propisa-na SZ-om je obveza FINA-e da pokrene stečajni postu-pak ako je pravna osoba u blokadi dulje od 120 dana12. Obveza podnošenja prijedloga ne postoji za dužnika pojedinca - obrtnika i trgovca pojedinca.

FINA je prema odredbi članka 444. stavak 3. SZ-a na mrežnoj stranici e-Oglasna ploča sudova objavila po-pis pravnih osoba koje su na dan 1. rujna 2015. godine u Očevidniku imale evidentirane neizvršene osnove za plaćanje u neprekinutom razdoblju duljem od 120 dana s naznakom neprekinutog razdoblja i ukupnog duga. Također je propisano da pravna osoba koja se nalazi na predmetnom popisu može podnijeti FINA-i zahtjev za brisanje s popisa ako u Očevidniku nema više evidentiranih osnova za plaćanje u neprekinutom razdoblju od 120 dana.

Za te je dužnike FINA bila dužna podnijeti zahtjev za provedbu skraćenog stečajnog postupka, i to:

- najkasnije dva mjeseca od dana stupanja na sna-gu SZ-a za pravnu osobu koja je u Očevidniku imala evidentirane neizvršene osnove za plaćanje u nepreki-nutom razdoblju dužem od 1000 dana

- najkasnije četiri mjeseca, ali ne ranije od dva mje-seca od dana stupanja na snagu SZ-a za pravnu oso-bu koja je u Očevidniku imala evidentirane neizvršene osnove za plaćanje u neprekinutom razdoblju dužem od 360 do 1000 dana

- najkasnije šest mjeseci, ali ne ranije od četiri mje-seca od dana stupanja na snagu SZ-a za pravnu oso-

12 Čl. 110. st. 1. SZ-a - FINA je dužna podnijeti prijedlog za otvaranje stečajnog postupka ako pravna osoba u Očevidniku redoslijeda osnova za plaćanje ima evidentirane neizvršene osnove za plaćanje u neprekinutom razdoblju od 120 dana, u roku od osam dana od isteka tog razdoblja, osim ako su ispunjene pretpostavke za pod-nošenje zahtjeva za provedbu skraćenog stečajnog postupka.

bu koja je u Očevidniku imala evidentirane neizvršene osnove za plaćanje u neprekinutom razdoblju dužem od 120 do 360 dana i prijedlog za otvaranje stečajnog postupka:

- najkasnije osam mjeseci, ali ne ranije od šest mje-seci od dana stupanja na snagu SZ-a za pravnu osobu koja je u Očevidniku imala evidentirane neizvršene osnove za plaćanje u neprekinutom razdoblju od naj-manje 120 dana i jednog zaposlenog

- najkasnije deset mjeseci, ali ne ranije od osam mjeseci od dana stupanja na snagu SZ-a za pravnu osobu koja je u Očevidniku imala evidentirane neizvr-šene osnove za plaćanje u neprekinutom razdoblju od najmanje 120 dana i dva ili više zaposlenih.

3.1. Osiguranje novčanih sredstava

za namirenje troškova stečajnog

postupka

Osim obveze podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka, odnosno zahtjeva za provedbu skraćenog stečajnog postupka, kada su za to ispunjeni zakonom propisani uvjeti, FINA ima obvezu provesti radnju osiguranja novčanih sredstava za namirenje troškova stečajnog postupka.

Naime, odredbom članka 112. SZ-a propisano je da će FINA, nakon što utvrdi nemogućnost izvršenja osno-ve za plaćanje radi nedostatka novčanih sredstava na ra-čunima dužnika pravne osobe (blokada računa), naložiti banci da zaplijeni novčana sredstva s računa dužnika, u iznosu od 5.000,00 kuna za predujam za namirenje troš-kova stečajnog postupka. Takav nalog provodi se prije svih osnova za plaćanje osim obračuna poslodavca o neisplati dospjelog iznosa plaće i naknade plaće.

U slučaju da je zaplijenjeni iznos novčanih sredsta-va dovoljan za namirenje svih u Očevidniku evidentira-nih neizvršenih osnova za plaćanje, daljnja zapljena bi se zaustavila te bi se iz zaplijenjenih sredstava izvršila naplata svih evidentiranih osnova za plaćanje. Nakon što bi se naplatile sve osnove za plaćanje omogućilo bi se dužniku slobodno raspolaganje novčanim sredstvi-ma. Ovo pravilo vrijedi samo za slučaj da FINA nije po službenoj dužnosti podnijela sudu prijedlog za otvara-nje stečajnog postupka.

U slučaju da zaplijenjena sredstva nisu dovoljna za izvršenje evidentiranih neizvršenih osnova za pla-ćanje i sud otvori stečajni postupak, sud će rješenjem o otvaranju stečajnog postupka naložiti FINA-i da se


51

prethodno zaplijenjena novčana sredstva prenesu na račun suda i da se obustavi daljnja pljenidba ako iznos predujma nije zaplijenjen u cijelosti.

U slučaju da sud odbaci ili odbije prijedlog za ste-čaj, sud će naložiti FINA-i da se prethodno zaplijenje-na sredstva oslobode i vrate na račun dužnika pravne osobe.

3.2. Dostava pismena

Stečajnim zakonom propisano je da se dostava

pismena u predstečajnom i stečajnom postupku vrši objavom na mrežnoj stranici e-Oglasna ploča suda, kao što se to do sada činilo u postupku predstečajne nagodbe pred nagodbenim vijećem, objavom na web stranici FINA-e. Dostava se smatra obavljenom istekom osmog dana od dana objave pismena na mrežnoj stra-nici e-Oglasna ploča sudova. Objava se smatra doka-zom da je dostava obavljena svim sudionicima pa i oni-ma za koje SZ propisuje posebnu dostavu - za dostavu između suda i FINA-e propisano je da će se obavljati elektroničkim putem.

SummaryTHE NEW ROLE OF THE FINANCIAL AGENCY PURSUANT TO THE PROVISIONS OF THE BANKRUPTCY ACT On 1 September 2015 the new Bankruptcy Act came into force. The biggest novelty that this act brought was that its provisions do not solely regulate the bankruptcy procedure, as the previous one did until 1 September 2015, yet its provisions now regulate the pre-bankruptcy procedure too. Besides this signifi cant novelty, the Bankruptcy Act assigns the Financial Agency a certain and by that a signifi cant role in insolvency law.

Keywords: pre-bankruptcy procedure, bankruptcy procedure, debtor, Financial Agency.

AKTUALNOSTI UPRAVNE PRAKSE I UPRAVNOGA SUDOVANJA

listopad 2015.Broj stranica: 273 Cijena: 250,00 knCijena: 150,00 kn

AUTORI:

Z. Pičuljan • E. Kompes • D. Đerđa • A. Galić • L. Rostaš-Beroš • B. Horvat

S. Pipunić • S. Pintar Gotal • A. Markić • A. Rajko


52

KAZNENO PRAVO Stručni članak UDK 343.346.5

Dokazivanje obijesti u vožnji kao nekonstitutivnog elementa kaznenog djela obijesne vožnje u cestovnom prometumr. sc. Bruno Moslavac*

Tužitelj mora dokazati svoje tvrdnje u svakom postupku, a državni odvjetnik kao ovlašteni progonitelj po-činitelja kaznenih djela u javnom interesu mora naznačiti sudu činjenice iz kojih nedvojbeno proizlazi da točno određene radnje konkretne osobe predstavljaju kazneno djelo.

Sud na osnovi podastrijetog dokaznog materijala utvrđenom činjeničnom stanju daje pravni opis, što u prak-si, naravno, dovodi do različitih tumačenja, tako i kod relativno novoinkriminiranog kaznenog djela obijesne vožnje u cestovnom prometu.

Autor ističe da je obijest iz naziva kaznenog djela sadržajno defi nirana kroz četiri zakonska modaliteta poči-njenja djela te da su upravo ti izdvojeni slučajevi ekscesne vožnje, uz posljedicu konkretnog ugrožavanja života ili tijela druge osobe različite od počinitelja, činjenice koje upućuju na opstojnost kaznenog djela u praksi.

Ključne riječi: obijest u vožnji, nesposobnost za sigurnu vožnju, konkretna opasnost.

Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li pravo, zašto me udaraš?

(Ivan, 18:23)

* Bruno Moslavac, zamjenik općinskog državnog odvjetnika, Općin-sko državno odvjetništvo u Virovitici, Kazneni odjel.

Rad je izrađen sukladno odredbi čl. 120. st. 5. Zakona o državnom odvjetništvu (Narodne novine, br. 76/09, 153/09, 116/10, 145/10, 57/11, 130/11, 72/13, 33/15 i 82/15, dalje u tekstu: ZDO). Svi stavovi i mišljenja izneseni u radu isključivo su stavovi i mišljenja autora i ni na koji način ne predstavljaju stavove i mišljenja institucije u kojoj je autor zaposlen.

1. OPĆENITO O DOKAZIVANJU

Dokazati nešto znači činjenicama utvrditi istinitost, izvesti dokaz iz činjenica i njihove povezanosti. Dokaz

je činjenica ili argument kojemu je cilj utvrditi istinu u vezi s nekom činjenicom, ukupnost razloga koji omo-gućuju da se utvrdi istinitost neke tvrdnje te postoja-nje ili nepostojanje nekog čina ili djela. Činjenično sta-nje je pogrešno ili nepotpuno utvrđeno ako je kakva odlučna činjenica pogrešno utvrđena ili nije utvrđena.1 Materijalni teret dokaza u pogledu činjenica koje tvo-re obilježja općeg i posebnog bića kaznenog djela leži na tužitelju. Državni odvjetnik je po načelu legaliteta

1 Grubiša, M. (1980.), “Činjenično stanje u krivičnom postupku”, II. izmi-jenjeno i dopunjeno izdanje, Informator, Zagreb, str. 124.


53

dužan progoniti svaku osobu za koju postoji osnovana sumnja da je počinila kazneno djelo za koje se kazneni progon poduzima po službenoj dužnosti, a ne postoje zakonske smetnje za progon te osobe (čl. 2. st. 3. Zako-na o kaznenom postupku, Narodne novine, br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14, dalje u tekstu: ZKP). Kao i svaki tužitelj, dužan je dokazati odlučne činjenice u postupku.

Obijest sama za sebe nije odlučna činjenica, nego su to teško kršenje propisa o sigurnosti prometa u sta-nju nesposobnosti za vožnju zbog točno, taksativno navedenih uzroka u zakonskom opisu bića djela te iza-zvana opasnost za život ili tijelo ljudi drugih sudionika u prometu na cesti2. Odlučne činjenice kod obijesne vožnje su one kojima treba dokazati ostvarenje obi-lježja kaznenog djela. Dakle, skup određenih radnji čini sadržaj obijesti, ne obijest sama za sebe. Ona nije obi-lježje kaznenog djela iz čl. 226. KZ-a. Dokazivanje obu-hvaća sve činjenice za koje sud i stranke smatraju da su važne za pravilno presuđenje (čl. 418. st. 1. ZKP-a). Za dokazivanje je bitan i standard dokaza, koji je najvi-ši upravo u kaznenom postupku.3 Općepoznate činje-nice ne treba utvrđivati. Ne može se predlagati da se utvrđuju činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja u korist optuženika, ali se može dokazivati njihovo ne-postojanje (čl. 419. st. 4. ZKP-a).

2. POJMOVNO ODREĐENJE OBIJESTI

Pojam obijesti u zakonskoj defi niciji kaznenog dje-la iz čl. 226. Kaznenog zakona (Narodne novine, br. 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15, dalje u tekstu: KZ) mo-guće predstavlja kamen smutnje u kaznenom mate-rijalnom pravu i stvara pravnu nesigurnost kod nepo-srednog primjenjivača. Svaki pojam, pa tako i obijest, je misao o biti ili o bitnim karakteristikama onoga o čemu mislimo4. Obijest predstavlja neobuzdanost u pona-šanju. Neobuzdan je onaj čovjek, ona osoba, koja je neukrotiva, divlja. Defi nicija je sud kojim se nedvosmi-sleno određuje sadržaj jednog pojma.5 Stoga se obijest

2 Cesta je svaka javna cesta, ulice u naselju i nerazvrstane ceste na kojima se obavlja promet (čl. 2. st. 1. t. 1. Zakona o sigurnosti pro-meta na cestama, Narodne novine, br. 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14 i 64/15, dalje u tekstu: ZSPC). Javna cesta je površina od općeg značenja za promet kojom se svatko može slobodno kori-stiti uz uvjete određene ZSPC-om i koju je nadležno tijelo proglasilo javnom cestom (čl. 2. st. 1. t. 2. ZSPC-a).

3 Pavišić, B. (2015.), “Komentar Zakona o kaznenom postupku s prilozi-ma”, Templar-book, Šmrika, str. 487.

4 Prema: Petrović, G. (1991.), “Logika”, Školska knjiga, Zagreb, str. 24.5 Ibid., str. 137.

kako je određena, propisana u navedenoj odrednici osnovnoga materijalnopravnog propisa zakonske sna-ge, označava kao karakteristično ponašanje određene osobe prilikom vožnje, a za potrebe kaznenog djela.

2.1. Bitne oznake (sadržaj) obijesti u

prometu na cesti

Bitne oznake jednog pojma čine njegov sadržaj. Sa-držaj je skup bitnih oznaka pojma. Broj tih bitnih ozna-ka može biti višestruk.6 U kontekstu vožnje, primjeren opis obijesne vožnje bilo bi ostvarivanje jednog ili više modaliteta i obilježja kaznenog djela taksativno navedenih u čl. 226. KZ-a. Prijavljena osoba za pred-metno kazneno djelo svojim radnjama bi nedvosmi-sleno ukazivala na divlje, neprihvatljivo ponašanje na cesti. Ujedno, bitne oznake pojma obijesti, kako ih je odredio zakonodavac, s kojim tumačenjem se slaže i sudska praksa govoreći o konstitutivnim elementima kaznenog djela obijesne vožnje u cestovnom prometu i zaključujući da se obijest predmnijeva, jesu Zakonom određena četiri modaliteta divlje, bezobzirne vožnje.

2.2. Opis obijesti prilikom vožnje

Nema boljeg opisa od izraza “divljak” za nekoga tko svjesno krši propise, vozeći u stanju nesposobnosti za vožnju izazvanom trošenjem alkohola uz koncentraciju od najmanje 1,50 g/kg alkohola u krvi, ili pod utjecajem droge ili psihoaktivnih lijekova7, odnosno za onoga tko vozi u zabranjenom smjeru, pretječe na nepreglednom dijelu ceste kolonu vozila ili vozi brzinom koja prelazi pe-deset km/h iznad dopuštene u naselju ili području s na-značenim ograničenjem brzine, a pri svemu tome izazo-ve opasnost za život ili tijelo ljudi. Prethodna prekršajna kažnjavanost zbog protupravnih ponašanja iz domene ugrožavanja cestovnog prometa, samo je dodatni jezi-čac na vagi koji će pretegnuti u korist ili prilog kaznenog sankcioniranja takvog divljaštva u prometu na cesti.

6 Ibid., str. 24.7 Pri razmatranju navedenog problema, nameće se pitanje koja je

svrha upozorenja na kutijama lijekova. Nastavno na to, dvojbeno je i čemu posebno toksikološko vještačenje kakvo djelovanje određeni lijek ima na korisnika ako upozorenje o štetnim učincima postoji u uputi za korištenje lijeka, a očigledno je provedeno prethodno istraživanje o učincima konkretnog lijeka na vozačke sposobnosti u postupku izdavanja odobrenja za distribuciju lijeka. Isto: Pavlović, Š. (2004.), “Zakon o sigurnosti prometa na cestama s objašnjenjima, napomenama i bilješkama, sudskom praksom, prilozima, literaturom i stvarnim kazalom”, Inženjerski biro d.d. Zagreb, Zagreb, str. 173.


54

2.3. Objašnjenje obijesti prilikom

upravljanja motornim vozilom

Antecedentne okolnosti8 pod kojima je došlo do konkretnog ugrožavanja sigurnosti drugih sudionika u cestovnom prometu, različitih od počinitelja kaznenog djela obijesne vožnje, su vožnja u alkoholiziranom sta-nju uz koncentraciju od najmanje 1,50 g/kg alkohola u krvi, ili pod utjecajem droge ili psihoaktivnih lijekova, vožnja u zabranjenom smjeru, vožnja na način da vo-zač pretječe na nepreglednom dijelu ceste kolonu vo-zila ili vožnja brzinom koja prelazi pedeset km/h iznad dopuštene u naselju ili području s naznačenim ograni-čenjem brzine. Opći zakoni9 kod takvih protupravnih ponašanja su da vozač uslijed pijanog stanja slabije, lo-šije, nepažljivo vozi nego kad je trijezan i da izazivanje prometne nesreće udaranjem u drugo vozilo ili drugog sudionika u prometu predstavlja konkretnu opasnost za život ili tijelo preostalih sudionika u prometu, razli-čitih od osobe počinitelja, koji je prouzročio prometnu nesreću. Opis10 obijesti tu odgovara navedenim moda-litetima neprihvatljive, bezobzirne vožnje11 određene osobe, kao počinitelja kaznenog djela, dok objašnje-nje odgovara na pitanje koje je posljedice prouzročio upravo takvom vožnjom. Obijest je stoga skup opisa-nih protupravnih ponašanja nastalih kršenjem propisa o sigurnosti prometa na cestama u specifi čnim pojav-nim oblicima taksativno navedenima u zakonskom opisu kaznenog djela, koja rezultira nastupanjem štet-nih posljedica u vidu ugrožavanja sigurnosti života ili tijela drugih sudionika u prometu.

2.4. Analiza pojma obijest i sud o

obijesnoj vožnji kao skupu

pojmova i kaznenom djelu

Spoj pojmova nazivamo sud. Proizlazi iz misaonog procesa, naziva se i strukturirana složena misao te čini dio logička tvorevina koju nazivamo zaključak12. Svaki

8 Okolnosti pod kojima se pojava zbila. Prema: Petrović (1991.), ibid., str. 202.

9 Zakoni čije djelovanje u danim okolnostima mora imati za poslje-dicu određenu pojavu. Prema: Petrović (1991.), ibid., str. 202.

10 Obijest kao pojavu koju trebamo objasniti nazivamo eksplanandum, a registriramo je opisom. Eksplanans mora biti empirijski provjer-ljiv, odnosno dovoljan i realan (istinit). Zajedno tvore objašnjenje, osobito kada eksplanans adekvatno objašnjava svoj eksplanandum. Prema: Petrović (1991.), ibid., str. 202.-203.

11 Obijesno i grubo kršenje prometnih propisa, VSH broj: I-Kž-1130/72, Pregled 33, 164. Iz: Novoselec, P. (ur.) (2007.), “Posebni dio kaznenog prava”, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, str. 302.

12 Prema: ibid., str. 134.

sud izvodimo iz jednog ili više drugih sudova. Analiza pojma13 obijest navodi nas na zaključak o neobuzdano-sti čovjekova ponašanja, u konkretnom slučaju u prome-tu, koje se ogleda ili očituje u četiri različita modaliteta. Pritom je prekomjerna alkoholiziranost najčešći pojavni oblik u kojemu se obijest pojedinca očituje. Obijest se očituje, u osobito grubim kršenjima propisa koji reguli-raju sigurnost cestovnog prometa. Zakonodavac smje-ra k strožem kažnjavanju (i) prekomjernog pijanstva za volanom, (ii) upravljanja pod utjecajem tvari koje su po-sebnim propisom proglašene drogom ili psihoaktivnih lijekova, gdje bi apsolutnu dokaznu snagu moralo imati već i upozorenje iz upute o korištenju lijeka, pri čemu bi se smatralo da vozač postupa s neizravnom namjerom14 ako se upusti u vožnju iako zna da je prethodno uzimao lijekove te da pristaje na posljedice štetnog djelovanja lijeka na njegove vozačke sposobnosti ili (iii) brzinskog divljanja po cesti preko svih ograničenja predviđenih za sigurnu vožnju ili (iv) krajnje nesmotrenosti upuštanjem u pretjecanje unatoč neodgovarajućim karakteristika-ma zavojite i nepregledne ceste te postojećih okolnosti u prometu u tom trenutku, odnosno vožnje u zabra-njenom smjeru, što je osobito opasno na autocestama, zbog dopuštenih velikih brzina koje se ondje razvijaju.

2.5. Defi nicija obijesti u cestovnom

prometu i upravljanju motornim

vozilom

Isključivo jezično određenje pojma obijesti ne za-dovoljava kriterije i potrebe kaznenog materijalnog prava, očigledno ni prakse. Zakonodavac je defi nira-njem bitnih obilježja kaznenog djela obijesne vožnje u cestovnom prometu nedvosmisleno odredio koja to višestruka protupravna ponašanja u prometu na cesti ulaze u okvir ili spadaju u sadržaj obijesti kao poseb-nog pojma, uglavljenog i u naziv kaznenog djela.

3. SPREMNOST PODVRGAVANJA

PRAVNOJ NORMI

Pravna norma mora omogućiti realizaciju zaštite drugih sudionika u cestovnom prometu, različitih od

13 Ibid.14 Prijašnje kazneno djelo ugrožavanja javnog prometa uslijed oma-

mljenosti moguće je bilo ostvariti i nehajem kao oblikom krivnje, primjerice upravo za slučaj kada počinitelju nije bila poznata opa-snost lijekova koje uzima. Prema: Pavišić, B. - Veić, P. (1995.). “Hrvatski kazneni zakoni”, VIV-inženjering d. o. o. Zagreb, Zagreb, str. 305. Na-vedeno stajalište smatramo krajnje dvojbenim, uslijed opće formule da nepoznavanje prava ne ispričava, nap. a.


55

počinitelja protupravnog ponašanja. Nitko nije i ne smije biti iznad zakona, osobito ako je riječ o normi prisilnog karaktera, iza koje stoji moć u vidu kazne-nopravne represije. Pravo je svakoga pojedinca da odabere hoće li svoje ponašanje uskladiti s pravnom normom ili neće, pa ovisno o slobodi tog izbora, izloži-ti se mogućem kaznenom progonu. Sjedanje za volan u alkoholiziranom stanju gdje se osoba odlučuje na vožnju iako je svjesna ili bi morala biti svjesna da nije sposobna za sigurnu vožnju jer je prethodno popila određenu količinu alkohola, nije spremnost podvrga-vanja pravnoj normi. I svi preostali modaliteti kazne-nog djela obijesne vožnje nedvosmisleno ukazuju na apsolutnu nevoljkost osobe da se povine pozitivnim pravnim propisima hrvatske države. Kao oblik krivnje kod prometnih delikata gdje je počinitelj bio u alkoho-liziranom stanju, namjera se utvrđuje kao neizravna, jer mogućnost nastupanja konkretne opasnosti počinitelj može predvidjeti i pristaje na nju kada sjeda za volan znajući da je prethodno konzumirao alkohol.

4. KONSTITUTIVNI ELEMENTI DJELA

Uvođenje (novog) kaznenog djela obijesne vožnje u cestovnom prometu trebalo je utjecati na povećanje sigurnosti prometa. Nesankcioniranje divljaštva nor-mama kaznenog prava daje pogrešan dojam javnosti i posljedično nema generalne prevencije. Ako se djelo ne kvalifi cira u praksi kao kazneno djelo, nego se pre-pušta samo prekršajnom kažnjavanju, nema ostvarenja zakonodavčeve intencije da pojača sigurnost u prome-tu na cestama. Odavno je poznato da propisivanje radi propisivanja nema smisla ako se norma ne oživotvori u praksi. Sprječavanje divljanja po cesti, u situaciji gdje izazvana konkretna opasnost za život ili tijelo ljudi još nije prouzročila najteže posljedice u vidu smrti ili traj-nog invaliditeta žrtve, treba biti misao vodilja i prvi ko-rak k povećanju sigurnosti svih sudionika u prometu. Uslijed rasprave o pojmu obijesti, primjenjivači norme počesto gube iz vida postojanje stvarnih konstitutivnih elemenata kaznenog djela iz čl. 226. KZ-a. Mjerodavna sudska praksa tu je zauzela nedvojben i jasan stav, da su ukupno dva stožerna elementa obijesne vožnje kao kaznenog djela. “Zaključno je, dakle, stav ovog suda da se ovo kazneno djelo sastoji od dvaju konstitutivnih eleme-nata, i to od teškog kršenja prometnih propisa i nastupa konkretne opasnosti za život ili tijelo ljudi, tako da su su-višni napori prvostupanjskog suda i državnog odvjetnika u žalbi usmjereni na utvrđivanje nekog dodatnog stupnja

obijesnosti u ponašanju okrivljenika.”15 Relevantne okol-nosti po pitanju nesposobnosti počinitelja za sigurnu vožnju su samo one nastale pri upravljanju motornim vozilom u prometu, na odgovarajućim prometnicama, sukladno odredbama posebnih propisa, pod utjecajem alkohola u određenoj, zakonom propisanoj količini, gdje se predmnijeva nesposobnost za sigurnu vožnju zbog svih okolnosti slučaja.16

5. TOKSIKOLOŠKO VJEŠTAČENJE

KAO MJERODAVAN DOKAZ

NESPOSOBNOSTI ZA VOŽNJU

Državni odvjetnik dokazuje alkoholiziranost sudio-nika u prometu veću od 1,50 /kg apsolutnog alkohola provođenjem toksikološkog vještačenja. Nalaz i mi-šljenje toksikološkog vještaka relevantan je dokaz da je prijavljena osoba u trenutku izazivanja opasnosti za život ili tijelo druge osobe bila u stanju nesposobnosti za vožnju. Nalog za vještačenje daje državni odvjetnik ili ponekad sud, s obzirom na to da se djelo istražuje u prethodnom kaznenom postupku i bez toksikološkog vještačenja je nemoguće podnijeti kaznenu prijavu, odnosno podići optužnicu. Od vještaka se očekuje da, sukladno izdanom nalogu i zahtjevima koji su u nalo-gu izloženi, prema svom najboljem znanju i savjesti, da objektivan i nepristran nalaz te mišljenje. Iz mišljenja o provedenom toksikološkom vještačenju mora biti vid-ljivo kako, u kojoj mjeri i na koji način je utvrđena koli-čina alkohola u organizmu utjecala na vozačke sposob-nosti prijavljene osobe. Mišljenje, što ne treba posebno naglašavati, morati biti sukladno nalazu o utvrđenoj količini alkohola u organizmu. Alkoholiziranost se utvr-đuje na temelju analize krvi i urina koji se izuzimaju od osumnjičenika, a u situaciji kada nije moguće izuzeti urin, najčešće zbog prekomjernog pijanstva, uzimaju se dva uzorka krvi, u određenom, kraćem vremenskom razmaku, najčešće 15 minuta između dva vađenja krvi. Stoga je pogrešan navod, koji se može pronaći u medi-jima kada izvještavaju o slučajevima obijesne vožnje, da je počinitelj imao toliku i toliku koncentraciju alko-hola u krvi. Riječ je o koncentraciji alkohola u organiz-mu vozača, počinitelja kaznenog djela, u trenutku po-činjenja djela. Doduše, zakonski opis bića djela također govori o koncentraciji alkohola u krvi, ali toksikološki

15 ŽsBj broj: Kž-283/2013-3 od 24. travnja 2014.16 Prema: Bačić, F. - Pavlović, Š. (2004.), “Komentar Kaznenog zakona”,

Organizator, Zagreb, str. 215.


56

vještaci uzimaju prilikom vještačenja kao mjerodavnu koncentraciju koju utvrde na temelju dostavljenih uzo-raka krvi i urina, dakle neku srednju vrijednost, što je ujedno i povoljnije za optuženika. Važno je da se pri-likom davanja vještačkog nalaza i mišljenja toksikolog odredi ne samo stupanj alkoholiziranosti počinitelja nego i utjecaj utvrđene količine alkohola na njegove vozačke sposobnosti. Zakonski opis obijesne vožnje u cestovnom prometu iz čl. 226. KZ-a inzistira da počini-telj mora prekršiti propise o sigurnosti prometa vozeći u stanju nesposobnosti za vožnju.

6. DOKAZIVANJE KRIVNJE

Postavlja se pitanje moramo li dokazivati da je vožnja u alkoholiziranom stanju uz koncentraciju od najmanje 1,50 g/kg alkohola u krvi uz prouzročenu opasnost za život ili tijelo drugih osoba, pogrešan postupak bilo ko-jeg pripadnika našeg društva? “Okrivljenik je bio svjestan svog djela koje je počinio na način opisan u izreci presude, upravljao je vozilom sa koncentracijom alkohola u krvi od najmanje 1,50 g/kg, za koju koncentraciju je zakonodavac propisao da ima apsolutnu dokaznu snagu za utvrđenje nesposobnosti za sigurnu vožnju i predstavlja dokaz sam za sebe.”17 Sudska praksa bez dvojbe zauzima stajalište i tumači da svaka koncentracija alkohola kod počinitelja veća od 1,50 g/kg alkohola u krvi ima apsolutnu do-

kaznu snagu za utvrđenje očigledne nesposobnosti za vožnju18. Dodatno, tu činjenicu nije potrebno do-kazivati u kombinaciji nalaza i mišljenja toksikološkog vještaka s načinom vožnje, vrstom vožnje i ponašanjem okrivljenika kao vozača.19 Priznamo li da svi uživamo određena prava, moramo priznati i pravo svakog gra-đanina da brani svoja prava. Pravo zaštite ili pravo obra-ne mora biti moguće koristiti. Pozitivna pravna pravila hrvatske države zabranjuju svaku vrstu protupravnih ponašanja kojima se povrjeđuju uvriježena ili propisana pravila ponašanja. Iza svake norme stoji određena moć, podarena izvršitelju norme, kroz mandat zakonodavca, kojeg on crpi iz volje narodnih masa. Nanošenje fi zičke i/ili psihičke štete drugoj osobi mora biti odgovarajuće sankcionirano. Kaznena represija je krajnji vid ili stupanj zaštite povrijeđenog dobra, tako da iza nje mora stajati moć da se pruži zaštita povrijeđenom ili ugroženom do-bru. Kod kaznenog djela obijesne vožnje u cestovnom

17 OsVt broj: K-78/14-3 od 14. travnja 2014.18 OsVt broj: K-186/14-3 od 12. lipnja 2014, OsVt broj: 2 Kmp-12/15-6

od 16. ožujka 2016.19 OsVt broj: K-186/14-3 od 12. lipnja 2014.

prometu to je sigurnost javnog prometa i sigurnost svih sudionika u cestovnom prometu. “Da bi bila ostvarena bitna obilježja kaznenog djela iz čl. 226. KZ/11 dovoljno je utvrditi da kod optuženika postoji samo jedan od propisa-nih četiri kršenja propisa o sigurnosti prometa, a budući da je optuženik upravljao vozilom s koncentracijom od 2,39 g/kg apsolutnog alkohola u krvi, uslijed čega su njegove vozačke sposobnosti bile bitno smanjene, pravilan je za-ključak prvostupanjskog suda kada nalazi utvrđenim da je optuženik ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela iz čl. 226. KZ/11, tako da je pravilno primijenjen i kazneni za-kon.”20 Pitanje je mora li ovlašteni progonitelj počinitelja kaznenih djela za koje se kazneni progon poduzima po službenoj dužnosti, državno odvjetništvo, posebno do-kazivati element obijesti kod kaznenog djela iz čl. 226. KZ-a ili se doista obijest pretpostavlja već učinom pro-tupravnih radnji u okviru jednog od četiri modaliteta odnosnog kaznenog djela. “Upravo utvrđene činjenice u postupku već za sada govore da je optuženik vozio u sta-nju nesposobnosti za vožnju i pritom je grubo kršio propise o sigurnosti prometa na cestama. Proizlazi da je postupao protivno odredbama čl. 199. st. 2. i čl. 57. st. 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama jer da zbog nesposobnosti za vožnju zbog utjecaja alkohola nije propustio vozilo koje je dolazilo iz suprotnog smjera i zadržavalo pravac kreta-nja, već je skrenuo na lijevi kolnički trak i pritom udario svojim automobilom u nailazeći automobil, čime je kon-kretno ugrozio cestovni promet, ali bez težih posljedica. Takve okolnosti sadržane u postupanju optuženika sud u pobijanoj presudi pogrešno ocjenjuje i daje im pogrešan pravni značaj.”21 Objektivne činjenice da je opće pozna-to da se odgovarajuća koncentracija alkohola manife-stira u nizu reakcija zbog čega su vozačke sposobnosti smanjene22, svejedno se dokazuju kod obijesne vožnje, upravo provođenjem toksikološkog vještačenja. Time se objektiviziraju činjenice utvrđene tijekom kaznenog postupka, odnosno prethodnog kaznenog postupka, čemu kazneni sud treba težiti, radi individualizacije ka-zne prema počinitelju, ali i radi objektivnog presuđenja predmeta.

7. TREBA LI DOKAZIVATI OBIJEST ILI

SE OBIJEST PREDMNIJEVA?

Mnoštvo prijepora i rasprava izazvalo je normiranje obijesne vožnje u cestovnom prometu kao zasebnoga 20 ŽsBj broj: Kž-128/2015-3 od 18. lipnja 2015.21 ŽsBj broj: Kž-8/2014-3 od 13. veljače 2014.22 OsVt broj: 6 K-351/15-7 od 14. siječnja 2016.


57

kaznenog djela. Jedno od otvorenih pitanja jest i obi-jest kao (ključan) element opstojnosti bića predmet-noga kaznenog djela, ali i dokazivanje tog elementa u praksi. U sudskoj je praksi izraženo stajalište da se obi-jest predmnijeva u situaciji kada počinitelj sudjeluje u prometu pod utjecajem alkohola u organizmu većem od 1,50 g/kg apsolutnog alkohola. Da bi se izbjegle teškoće dokazivanja utjecaja pijanstva na konkretno ponašanje počinitelja, zakonodavci pribjegavaju uvo-đenju granice apsolutne nesposobnosti za sigurno su-djelovanje u prometu, kako bi se uvela kategorija pret-

postavljanja utjecaja alkohola na ponašanje.23 Upravo je prekomjerna alkoholiziranost najčešći modalitet po-činjenja proučavanog kaznenog djela u praksi. “Imaju-ći u vidu da je optuženik u vrijeme prometne nesreće bio u znatnoj mjeri alkoholiziran i očito je da je konzumirao veće količine alkoholnih pića, te kada se upustio u vožnju u takvom stanju, takvo njegovo postupanje je izjednače-no s obiješću.”24 Poistovjećivanje elementa obijesti s teš-kim kršenjem propisa o sigurnosti prometa na cestama, kroz jedan od četiri zakonom propisana modaliteta po-činjenja kaznenog djela obijesne vožnje iz čl. 226. KZ-a, kada zbog toga dođe do izazivanja konkretne opasno-sti za život ili tijelo drugih osoba, sudionika u prome-tu, teza je sudske prakse. “Iz razloga pobijane presude proizlazi da sud ocjeni utvrđenih činjenica pristupa na pogrešan način, jer u načinu vožnje optuženika ne nalazi elemente obijesti, pa njegovu vožnju ne vidi kao posebno ekscesnu, a ni prijašnje ponašanje optuženika u prometu ne nalazi opasnim, već ovo djelo smatra kao iznimku u njegovu ponašanju u prometu. Međutim, takav je pristup pogrešan jer, kao što je već naglašeno, radi se o prvom

23 Bačić, F. - Šeparović, Z. (1997.), “Krivično pravo - posebni dio”, Peto, izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Informator, Zagreb, str. 217.

24 ŽsBj broj: Kž-128/2015-3 od 18. lipnja 2015.

od četiri opisana modaliteta navedenog kaznenog djela, gdje zakonodavac očito element obijesti poistovjećuje s teškim kršenjem propisa o sigurnosti prometa, i to upra-vo kada se radi o nesposobnosti za vožnju uslijed utjecaja alkohola uz određenu koncentraciju (od najmanje 1,50 g/kg alkohola u krvi) i kada zbog toga dolazi do izazivanja konkretne opasnosti za život ili tijelo drugih osoba. Stoga s pravom državni odvjetnik u žalbi tvrdi da je optuženik teško kršio propise o sigurnosti prometa, misleći na blan-ketnu odredbu o koncentraciji alkohola u krvi i na kršenje daljnje blanketne odredbe o radnji skretanja na suprotni kolnički trak, čime je onemogućio nesmetan prolazak vo-zila iz suprotnog smjera, s kojim se sudario, te da samo pukim slučajem nije došlo do težih posljedica izazvanih za život ili tijelo ljudi u nailazećem automobilu.”25 Sudska praksa zauzima stajalište da je odredba o obijesti u biću kaznenog djela iz čl. 226. KZ-a evidentne namjere za-konodavca da taksativno navedene oblike teških krše-nja propisa označi kao obijesne. Opisani oblici kršenja propisa o sigurnosti prometa na cestama sami po sebi ukazuju na obijest u ponašanju počinitelja.26 “U kon-kretnom slučaju element obijesti poistovjećuje se s teškim kršenjem propisa o sigurnosti prometa, i to kada se radi o nesposobnosti za vožnju uslijed utjecaja alkohola uz određenu koncentraciju (najmanje 1,50 g/kg alkohola u krvi) i kada zbog toga dolazi do izazivanja opasnosti za život i tijelo drugih osoba jer je vidljivo da je kršenje dviju blanketnih odredaba ZSPC-a uzrokovalo da samo pukim slučajem nije došlo do težih posljedica po život suvozača. Ovo su registrirali i policijski službenici kada su se približili vozilu i uplašili da s obzirom na način slijetanja automo-bila s kolnika i ostvarene kontakte automobila u pojedi-ne prepreke, nisu nastupile tragične posljedice prometne

25 ŽsBj broj: Kž-8/2014-3 od 13. veljače 2014.26 ŽsBj broj: Kž-283/2013-3 od 24. travnja 2014.

Jedno od otvorenih pitanja jest i obijest kao (ključan) element opstojnosti bića pred-metnog kaznenog djela, ali i dokazivanje tog elementa u praksi. U sudskoj je praksi izraženo stajalište da se obijest predmnijeva u situaciji kada počinitelj sudjeluje u prometu pod utjecajem alkohola u organizmu većem od 1,50 g/kg apsolutnog alko-hola. Da bi se izbjegle teškoće dokazivanja utjecaja pijanstva na konkretno ponašanje počinitelja, zakonodavci pribjegavaju uvođenju granice apsolutne nesposobnosti za sigurno sudjelovanje u prometu, kako bi se uvela kategorija pretpostavljanja utjecaja alkohola na ponašanje.


58

nezgode. Iz navedenog proizlazi da se radilo o grubom kršenju blanketnog propisa i uslijed toga je došlo do kon-kretnog ugrožavanja sigurnosti prometa.”27

8. UKRATKO O NAZIVU KAZNENOG

DJELA

Poimajući i tumačeći kako je zakonodavac svojom normom odredio sadržaj pojma obijesti u cestovnom prometu, ne nalazimo mjesta kritici nazivlju kaznenog djela. Zagovaranje drugih naziva, vraćanje nazivima prijašnjih sličnih protupravnih djela u prošlosti, poput bezobzirne vožnje, nepotrebno je odavanje svojevrsne počasti reliktu prošlosti. Obijesnost se prije označavala i kao bezobzirnost, situacija gdje delinkvent, iako svje-stan mogućnosti izazivanja konkretne opasnosti, koja može nastupiti u bilo kojem trenutku njegove vožnje, svoje ponašanje odbija prilagoditi takvoj mogućnosti, ponašajući se bez obzira na nju.28 Opis djela kako je dan u važećoj redakciji zakonskog teksta posve odgo-vara trenutku i jasno odražava namjeru zakonodavca da točno određena neprihvatljiva ponašanja u vožnji i tijekom vožnje cestom sankcionira kaznenopravnim putem. Također, Krivični zakon SRH propisivao je u čl. 164. ugrožavanje javnog prometa uslijed omamlje-nosti, koje kazneno djelo, uz ono osnovno iz čl. 163. pod nazivom ugrožavanje javnog prometa, po svom zakonskom opisu najbliže odgovara današnjoj obi-jesnoj vožnji u cestovnom prometu.29 Krivični zakon Republike Hrvatske normirao je kazneno djelo ugro-žavanja javnog prometa na putovima u svom čl. 156. te kazneno djelo ugrožavanja javnog prometa uslijed omamljenosti u čl. 157. Omamljenost je tada opisiva-na kao “nov pojam, nepoznat u medicinskoj literaturi, potpuno nov u pravnoj, vrlo rijedak u svakodnevnom životu”. Pojam je podvrgnut kritici (Bačić), a riječ je bila o “stanju izazvanom uzimanjem alkohola ili omamlju-jućih sredstava s posljedicom očigledne nesposobno-sti za sigurnu vožnju”30. Obijest se, dakle, prije nazivala i omamljenošću i, jednako kao i danas, nije bila precizno defi nirana. Stoga je i za naziv kaznenog djela važan sa-držaj, jednako kao što kod svake norme ili ugovora nije bitan naziv ili naslov, nego sadržaj. A sadržaj kaznenog djela iz čl. 226. KZ-a opisuje obijest kroz neprihvatljivo

27 OsVt broj: K-48/15-9 od 24. veljače 2015.28 Prema: Bačić - Pavlović (2004.), ibid., Zagreb, str. 941. Usp. i Novose-

lec (ur.) (2007.), ibid., str. 302.29 Prema: Jemrić, M. (ur.) (1977.), “Krivični zakon Socijalističke Republike

Hrvatske”, Narodne novine, Zagreb, str. 92.-93.30 Prema: Bačić - Šeparović (1997.), ibid., str. 207. i 214.-215.

i protupravno ponašanje na cesti, preciznim određe-njem četiri modaliteta kroz koja se to i takvo ponaša-nje iskazuje. Omamljenost je stanje u kojemu je čovjek ošamućen, usporen, slabe prisutnosti duha, snen, ali i stanje lakog zanosa ili ugodne omamljenosti, što sve neodoljivo asocira na stanja u kojima se može naći al-koholizirana osoba. Potrebno je objektivizirati stanje u kojemu se vozač nalazi u trenutku prouzročenja opa-snosti za druge sudionike, osobito kod prekomjerne alkoholiziranosti kako to zahtijeva zakonski opis djela. Bit je da vozač u stanju omamljenosti nije sposoban za sigurno upravljanje i da predstavlja objektivnu opa-snost po druge sudionike u prometu, uslijed stečenih svojstava, prouzročenih ili u korelaciji sa djelovanjem alkohola. Opis određenih okolnosti pod kojima se izvr-šava radnja kaznenog djela iz čl. 226. KZ-a, nemoguće je podvesti pod pojam omamljenosti, stoga pojam obi-jest posve odgovara nazivlju, terminologiji.

9. SANKCIONIRANJE OBIJESTI U

PROMETU

Kroćenje, uvjetno rečeno, takve neobuzdanosti u ponašanju može se vrlo učinkovito izvršiti uporabom kaznene represije. Za ilustraciju, sigurnosna mjera oduzimanja vozačke dozvole, u slučaju kaznene osude zbog djela iz čl. 226. KZ-a, izriče se u minimalnom traja-nju od jedne godine. Ujedno postoji i mogućnost izri-canja novčane kazne počinitelju, jer malo koja uvjetna osuda postigne svrhu kažnjavanja. U prekršajnom po-stupku slični delinkventi uredno dobivaju novčane ka-zne, pa nema razloga da kaznena politika, zbog objek-tivno težeg djela i ozbiljnijeg protupravnog ponašanja, bude blaža za počinitelja. Sigurnosna mjera iz čl. 72. st. 1. KZ-a izriče se kad postoji opasnost da će počinitelj kaznenog djela protiv sigurnosti prometa ugroziti si-gurnost tog prometa upravljajući motornim vozilom. Nadalje, zabrana upravljanja motornim vozilom odnosi se na sve kategorije vozila (čl. 72. st. 1. al. 4-5 KZ-a). Tek iznimno, samo određena kategorija31 može se izuzeti kad posebne okolnosti upućuju na to da se svrha mje-re time neće ugroziti (čl. 72. st. 1. al. 4-5 KZ-a). Potonje je najčešće slučaj kada se radi o aktivnom ostvarenju

31 “Potrebno je istaknuti da je prvostupanjski sud, donoseći odluku o sigurnosnoj mjeri iz čl. 72. st. 1. KZ/11, prekoračio ovlast koju ima po zakonu i time ostvario povredu kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 5. ZKP/08, jer se prema iz čl. 72. st. 1. KZ/11 zabrana upravljanja motor-nim vozilom odnosi na sve kategorije vozila, pa se sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom “B” kategorije nije ni mogla izreći.” ŽsBj broj: Kž-121/2014-3 od 11. rujna 2014.


59

prava na rad, ustavnog prava koje u okolnostima rece-sije i drugih teških životnih situacija, ima i mora dobi-ti prednost pred kaznenom represijom. “Osnovano se optuženik žali zbog odluke o sigurnosnoj mjeri iz čl. 72. st. 1. KZ/11, ističući da mu je posao vezan uz upravljanje motornim vozilom, budući da radi kod privatnog poslo-davca kao serviser tahografa, te je obvezan svakodnevno vozilom obilaziti korisnike usluga. Jedini je hranitelj obite-lji, čija bi egzistencija izricanjem te sigurnosne mjere bila ugrožena. Optuženik je neosuđivan, a budući da u spisu nema podataka o njegovu prekršajnom kažnjavanju, oči-to se radi o jednom ekscesnom postupku u životu optu-ženika, koji inače nije opasan sudionik u prometu. Stoga mu, po ocjeni ovog vijeća, nije potrebno izreći sigurnosnu mjeru iz čl. 72. st. 1. KZ/11, imajući pritom u vidu i njegovo iskreno priznanje djela i izraženo žaljenje zbog počinje-nog, kao i okolnost da je otac dvoje maloljetne djece, a kao jedinom hranitelju obitelji, posao mu je vezan uz sva-kodnevno upravljanje motornim vozilom.”32 Nekritičan odnos prema vlastitoj alkoholiziranosti, osim nedvoj-beno utvrđene visoke koncentracije alkohola u krvi, gdje počinitelj smatra da je bio sposoban za vožnju, označava se također kao opasnost od budućeg, po-novnog ugrožavanja sigurnosti prometa upravljajući motornim vozilom.33 “Isto tako, imajući u vidu da se ra-dilo o višestrukom kršenju prometnih propisa od strane optuženika, posebno visokom stupnju njegove alkoholi-ziranosti u vrijeme prometne nesreće i očitoj nekritičnosti prema vožnji u alkoholiziranom stanju, svakako je oprav-dano izricanje sigurnosne mjere zabrane upravljanja mo-tornim vozilom, koja je optuženiku izrečena u minimal-nom trajanju od jedne godine.”34 Prijašnje slično ponaša-nje u prometu također je razlog za izricanje sigurnosne mjere zabrane upravljanja motornim vozilima, čak i u situaciji kada je dovedeno u opasnost tijelo druge oso-be, koja je maloljetni brat okrivljenika.35 I za izricanje predložene sigurnosne mjere potrebno je dokazima utvrditi postojanje opasnosti da će i ubuduće dolaziti do ugrožavanja sigurnosti prometa, uslijed određenih uzroka na strani počinitelja, ako bude upravljao motor-nim vozilom36.

32 ŽsBj broj: Kž-121/2014-3 od 11. rujna 2014.33 OsVt broj: K-48/15-9 od 24. veljače 2015.34 ŽsBj broj: Kž-128/2015-3 od 18. lipnja 2015.35 OsVt broj: 2 Kmp-12/15-6 od 16. ožujka 2016.36 Motorna vozila u pogonu su opasna stvar i propisana je objek-

tivna odgovornost njihova imatelja za prouzročenje štete trećim osobama. Prema: Bukovac Puvača, M., “Sive zone” izvanugovorne odgovornosti - moguće primjene pravila o odgovornosti na temelju krivnje i objektivne odgovornosti za štetu”, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci (1991.), v. 30, br. 1. str. 222.

9.1. Težina kaznenog djela prema

zapriječenoj kazni

Koplja se lome oko obijesne vožnje, a riječ je o, uvjetno rečeno, lakšem ili ne tako ozbiljnom kaznenom djelu, ako imamo u vidu zapriječenu kaznu za to djelo. Predviđena kazna zatvora do tri godine, kako je pro-pisana odredbom čl. 226. KZ-a, smislenom primjenom odredbe čl. 40. st. 4. KZ-a, implementira i mogućnost izricanja novčane kazne kao glavne kazne počinitelju. U svjetlu razmatranja kažnjavanja drugih prometnih delikata, opravdano je previđena mogućnost izrica-nja novčane kazne nesavjesnim vozačima koji ostvare zakonska obilježja ovog kaznenog djela. Naime, u pre-kršajnom postupku gotovo svaki prekršitelj zakonskih normi kojima se kažnjavaju prekršaji zbog prekomjer-ne alkoholiziranosti i protupravne radnje počinjene s njima u vezi bit će kažnjen novčanom kaznom. S druge strane, ma koliko iznosila izrečena novčana kazna poči-nitelju protupravne radnje u prometu, ostaje činjenica da je sankcioniran samo prekršajno, kao što je činjeni-ca i da će mu taj podatak o prekršajnoj osuđivanosti biti izbrisan iz evidencije znatno prije nego iz kaznene. Navodna brzina postupka tu nije prikladan argument, jer se iznova, protuustavno, omogućava imućnima da se relativno jeftino izvuku u slučaju kada bi svakako trebali dospjeti pod svjetla pažnje kaznenog prava. Opetovano, sigurnost prometa na cestama ne može se postići nikakvim kaznama, ali svako (ne)djelo mora biti odgovarajuće sankcionirano. Ako je pozitivnim norma-ma pravnog poretka predviđeno kazneno kažnjavanje divljaštva, u točno, precizno određenim oblicima, onda nema govora o guranju problema pod tepih, odnosno linijom manjeg otpora jednostavno reći da je počinitelj kažnjen prekršajno. Kazneni postupak ima prednost, dominantan je prekršajnom postupku i ta hijerarhija se mora poštovati od početka procesuiranja odgovaraju-ćeg protupravnog ponašanja u prometu.

10. ZAKLJUČAK

Svjesno odstupanje od predviđenih standarda si-gurnosti prometa na cestama, gdje vozač pristaje na moguću štetnu posljedicu po druge sudionike u pro-metu, predstavlja teško kršenje prometnih propisa. Dokazivanjem protupravnih radnji stječu se uvjeti za primjenu prisile prema nekoj osobi. Teret dokaza u kaznenom postupku leži na tužitelju, povjeren je dr-žavnom odvjetniku kao ovlaštenom progonitelju po-


60

činitelja kaznenih djela u javnom interesu, koji je ob-vezan progoniti svaku osobu za koju postoji osnovana sumnja da je počinila kazneno djelo za koje se kazneni progon poduzima po službenoj dužnosti, a ne postoje zakonske smetnje za progon te osobe. Dokazivanje se odnosi na utvrđivanje postojanja odlučnih činjenica koje tvore obilježja određenog kaznenog djela. Obi-jest koja se zakonskom defi nicijom uvodno traži kao preduvjet ostvarenja zakonskih obilježja njegova bića nije konstitutivni element sam za sebe. Obijest nije ni odlučna činjenica ni bitno obilježje kaznenog djela sama za sebe. Tek skup njezinih bitnih oznaka, uz opis i objašnjenje protupravnog djela vozača, dovodi do zaključka da se određeno ponašanje smatra kaznenim djelom obijesne vožnje u cestovnom prometu. Obijest je samo generalni nazivnik za sadržaj protupravne rad-nje iz čl. 226. KZ-a i pojam kojim se opisuje normirano protupravno ponašanje vozača motornog vozila koje zaslužuju kaznenu reperkusiju. Modaliteti kaznenog djela iz čl. 226. KZ-a predstavljaju opis obijesti, svaki sam za sebe, jer zakonodavac je taksativno normirao situacije u prometu za koje predmnijeva da su izrazi-to opasne. Isticanje povrede čl. 199. st. 2. ZSPC-a, kao blanketne norme, ukazuje na obijesnost vožnje teškim kršenjem upravo tog propisa o sigurnosti prometa na cestama, kako sugerira i sam naziv propisa zakonske snage. U kombinaciji s izazivanjem konkretne opa-snosti za druge ljude, ne i njihovu imovinu, navedeni

modaliteti čine bitna obilježja i odlučne činjenice za dokazivanje kaznenog djela iz čl. 226. KZ-a. Već pre-kršaj predstavlja opasnost, jer su granice određenih djela, odgovarajuća ponašanja u prometu, predviđena samo za idealne uvjete na cesti i vozače s optimalnim vozačkim sposobnostima. Obijest u vožnji cestom do-kazuje se, ne sama za sebe kao izdvojen pojam, nego kroz dokazivanje njezina činjeničnog supstrata, što se očituje u praksi najčešće kao vožnja s prekomjernom alkoholiziranošću i posljedično ugrožavanje sigurnosti drugih sudionika u prometu. Sigurnost prometa mora biti zajamčena svim njegovim sudionicima, što uklju-čuje i adekvatnu zaštitu od neprilagođenih osoba koje ne žele svoje ponašanje za volanom prilagoditi općim pozitivnim normama. Reakcija društva i javne vlasti na to odbijanje poslušnosti mora biti, u taksativno nor-miranim situacijama, kaznena represija sa svim svojim učincima i posljedicama. Jedino tako doći će do izraža-ja namjera zakonodavca prilikom normiranja obijesne vožnje u određenim uvjetima kaznenim djelom i biti dana odgovarajuća moć kaznenoj prisili, kroz odred-be čl. 226. KZ-a. Ako bi se zauzeo oprečan stav da je obijest konstitutivni element kaznenog djela i da je za dokazivanje obijesti nužno postupanje počinitelja s izravnom namjerom, djelo bi postalo apsolutno ne-dokazivo. Uvjereni smo da namjera zakonodavca kod normiranja navedenih ponašanja kao kaznenog djela zasigurno nije išla u tom smjeru.

SummaryPROVING RECKLESSNESS IN DRIVING AS AN UNCONSTITUTIONAL ELEMENT OF A CRIMINAL OFFENCE OF RECKLESS DRIVING IN ROAD TRAFFIC The plaintiff has to prove his claims in each procedure, and the state attorney as the authorised prosecutor of a criminal off ence perpetrator must state for the court the facts out of which it arises without doubt that certain activities of the person in question represent a criminal off ence.Based on the evidence presented the court assigns a legal description to the factual state, which in practice leads to various interpretations. Such is the case of the newly criminalized criminal off ence of reckless driving in road traffi c. The author points out that the recklessness in the title of the criminal off ence is content-wise defi ned through four legal modalities of committing off ence and the facts that point to the continued existence of this criminal off ence in practice are precisely these singled out cases of excess driving, that also as a consequence put lives or bodies of persons other that the perpetrator at concrete risk.Keywords: reckless driving, incapability to drive safely, concrete danger.


61

PRAKSA SUDA EUROPSKE UNIJE Stručni članak UDK 341.645.6

Prethodni postupak pred Sudom Europske unije u praksi Ustavnog sudadr. sc. Robert Peček*

Hrvatski sudovi imaju pravo na postavljanje prethodnog pitanja Sudu EU-a, ako smatraju da je to potrebno za odlučivanje u predmetu koji je pred njima. Ako redovni sudovi ne postave prethodno pitanje u postupku, dužni su obrazložiti zašto takvo pitanje nisu postavili (npr. neka direktiva ne odnosi se na predmet postupka, već postoji praksa Suda EU-a i sl.). Rješavajući po ustavnim tužbama u predmetima u kojima su redovni sudovi mogli, a nisu postavili prethodno pitanje Sudu EU-a, Ustavni sud Republike Hrvatske zauzeo je stajalište slično onom Europskog suda za ljudska prava iz predmeta Dhahbi protiv Italije, što znači da smatra da su redovni su-dovi ti koji imaju dužnost, odnosno pravo na postavljanje prethodnog pitanja Sudu EU-a, a sam neće postavljati prethodna pitanja Sudu EU-a.

Ključne riječi: prethodno pitanje, Sud EU-a.

* Robert Peček, Ustavni sud Republike Hrvatske.

1. UVODNO O POSTAVLJANJU

ZAHTJEVA SUDU EUROPSKE UNIJE

O PRETHODNOM PITANJU

Prethodni postupak pred Sudom Europske unije u Luxembourgu (u daljnjem tekstu: Sud EU-a) važan je dio sudske djelatnosti tog suda. Sud EU-a je u predme-tu Van Gend en Loosprotiv Nederlandes Administratie der Belastingen (1962.; zahtjev br. 26/62) utvrdio da je za-daća nacionalnih sudova štititi prava pojedinaca koja su im izravno zajamčena europskim pravom. Nacional-ni sudovi moraju izravno primijeniti normu europskog prava kada ona to zahtijeva (načelo izravnog učinka). Osim toga, nacionalni sudac dužan je izuzeti iz primje-ne nacionalno pravo ako je ono suprotno europskom pravu (načelo nadređenosti), odnosno protumačiti neku nacionalnu normu u skladu s europskim pravom (načelo obveze usklađene interpretacije).

Prethodni postupak je glavni mehanizam kojim se osigurava ujednačena primjena europskog prava u svim državama članicama Europske unije.

Nacionalni sudovi država članica EU-a ujedno su i europski sudovi i stoga su odgovorni za ispravnu pri-mjenu europskog prava. Europski parlament je u Re-zoluciji od 9. srpnja 2008. o ulozi nacionalnih sudova u Europskom pravosudnom sustavu, 2007/2027(INI), na-veo da bi europsko pravo ostalo mrtvo slovo na papiru ako se ne bi ispravno primjenjivalo u državama članica-ma, uključujući i nacionalne sudove, koji su stoga ključ europskoga pravosudnog sustava i igraju glavnu ulogu u uspostavi europskoga pravnog poretka.

Odluku o tome hoće li podnijeti zahtjev Sudu EU-a o prethodnim pitanjima i o kojim pitanjima prava EU-a nacionalni sud donosi na vlastitu inicijativu. Stranke u postupku pred nacionalnim sudom ne mogu same podnositi zahtjev za tumačenje Sudu EU-a ni mijenjati formulaciju pitanja koje je uputio nacionalni sud. Me-


62

đutim, ni nacionalno pravo ni stranke u postupku ne mogu ograničiti diskreciju suda u donošenju odluke hoće li podnijeti zahtjev za tumačenje Sudu EU-a. U predmetu Rheinmuhlen (1974., zahtjev br. 166/73), Sud EU-a je utvrdio:

“... članak 177. Ugovora daje nacionalnim sudovima ovlaštenje i, kada je primjereno, nameće im obvezu, da podnesu predmet na prethodnu odluku, čim sud za-ključi bilo na vlastitu inicijativu ili na zahtjev stranaka da parnica ovisi o točki koja se spominje u prvom para-grafu članka 177.”.

Ako je sporno tumačenje prava EU-a, sud niže in-stance može, ali ne mora, uputiti zahtjev Sudu EU-a, ali sud zadnje instance mora uputiti takav zahtjev (to pro-izlazi iz presude u predmetu Costaprotiv ENEl-a (1964) ECR 585).

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda EU-a (sažetoj u predmetu CILFIT (1982.) br. 238/81) sud zadnje in-stance može se osloboditi obveze podnošenja zahtje-va za tumačenje prava EU-a Sudu EU-a:

- ako nacionalni sud ustanovi da je pitanje prava EU-a koje je istaknuto nevažno za rješavanje tužbenog zahtjeva;

- ako je Sud EU-a već protumačio odredbu prava EU-a o spornom pitanju ili

- ako Sud EU-a još nije rješavao o tom pitanju prava EU-a, ali je njegova ispravna primjena toliko očita da ne ostavlja mjesta razumnoj sumnji.

2. PRAKSA EUROPSKOG SUDA ZA

LJUDSKA PRAVA

Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) u svojoj je praksi zauzeo shvaćanje u vezi s po-vredom prava na pravično suđenje ako nacionalni sud ne postavi prethodno pitanje Sudu EU-a po prijedlogu stranaka u sudskom postupku. Tako je ESLJP u pred-metu Dhahbi protiv Italije (presuda, 8. travnja 2014., za-htjev br. 17120/09) u odnosu na obveze nacionalnog suda u vezi s postavljanjem prethodnih pitanja Sudu EU-a na temelju članka 267. UFEU-a utvrdio sljedeće:

- “31. Sud naglašava da je u predmetu Vergauwen i drugi protiv Belgije (zahtjev br. 4832/04, §§ 89-90, 10. travnja 2012.) ustanovio sljedeća načela:

- članak 6.1. zahtijeva od domaćih sudova da na-vedu razloge, u svjetlu mjerodavnog prava, za svaku

odluku kojom odbijaju uputiti pitanje za prethodnu odluku;

- kada se Sudu iznese prigovor kojim se tvrdi da je došlo do povrede članka 6.1. na tom temelju, uloga Suda sastoji se u provjeravanju je li sporno odbijanje bilo obrazloženo valjanim razlozima;

- dok se takvo odbijanje mora detaljno obrazložiti, nije na Sudu da provjerava bilo kakve pogreške koje su počinili domaći sudovi u tumačenju ili primjeni mjero-davnog prava;

- u specifi čnom kontekstu trećeg stavka članka 234. Ugovora o osnivanju Europske zajednice (sada članak 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije - UFEU), znači da nacionalni sudovi protiv čijih odluka nema pravnog lijeka u skladu s nacionalnim pravom i koji od-biju zahtjev za prethodno mišljenje od Suda EU-a na postavljeno pitanje koje se odnosi na tumačenje prava Europske unije, dužni su dati razloge za takvo odbija-nje u svjetlu iznimaka predviđenih presedanima Suda EU-a. Oni, dakle, moraju navesti razloge zbog kojih su utvrdili da je pitanje nebitno, da je odredba prava Eu-ropske unije u pitanju već protumačena u praksi Suda EU-a ili da je ispravna primjena prava EU-a tako očita da ne ostavlja prostora za bilo kakve razumne sumnje.”

3. MJERODAVNI PRAVNI OKVIR ZA

PREDMETE U PARNIČNIM

POSTUPCIMA

Dužnosti hrvatskih sudova u odnosu na primjenu prava EU-a regulirane su propisima ustavne i podu-stavne razine. Neki od njih su sljedeći:

3.1. Ustav Republike Hrvatske

Članak 141.c stavaka 1. i 3. Ustava Republike Hrvat-ske (Narodne novine, br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 147/13, 5/14)

“Članak 141.c

Ostvarivanje prava koja proizlaze iz pravne stečevi-ne Europske unije, izjednačeno je s ostvarivanjem pra-va koja su zajamčena hrvatskim pravnim poretkom.

(...)

Hrvatski sudovi štite subjektivna prava utemeljena na pravnoj stečevini Europske unije.

(...)”


63

3.2. Zakon o potvrđivanju Ugovora

između... (države članice

Europske unije) i Republike

Hrvatske o pristupanju

Republike Hrvatske Europskoj

uniji (Narodne novine - MU,

br. 2/12)

Članak 2. stavak 1. Zakona o potvrđivanju Ugovora između... (države članice Europske unije) i Republike Hr-vatske o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji (Narodne novine - Međunarodni ugovori, br. 2/12):

“Članak 2.

Od dana pristupanja, odredbe izvornih ugovora i akata koje su donijele institucije prije pristupanja obve-zujuće su za Hrvatsku i primjenjuju se u Hrvatskoj pod uvjetima utvrđenim u tim ugovorima i u ovom Aktu.

(...)”

3.3. Ugovor o funkcioniranju

Europske unije

Članak 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije:

“Članak 267.

Sud Europske unije je nadležan odlučivati o pret-hodnim pitanjima koja se tiču:

(a) tumačenja Ugovora;

(b) valjanosti i tumačenja akata institucija, tijela, ureda ili agencija Unije.

Ako se takvo pitanje pojavi pred bilo kojim sudom države članice, taj sud može, ako smatra da je odluka o tom pitanju potrebna da bi mogao donijeti presudu, zatražiti od Suda da o tome odluči.

Ako se takvo pitanje pojavi u predmetu koji je u ti-jeku pred sudom neke države članice, protiv čijih odlu-ka prema nacionalnom pravu nema pravnog lijeka, taj je sud dužan uputiti to pitanje Sudu.

Ako se to pitanje postavi u predmetu koji je u tije-ku pred sudom neke države članice u pogledu osobe kojoj je oduzeta sloboda, Sud Europske unije djeluje u najkraćem mogućem roku.”

3.4. Zakon o parničnom postupku

Članak 213. Zakona o parničnom postupku (Na-rodne novine, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 117/03,

88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; u daljnjem tekstu: ZPP), propisuje:

“Članak 213.

Sud će prekid postupka odrediti i ako je:

(...)

2.) odlučio podnijeti zahtjev Europskom sudu o tu-mačenju prava Europske unije ili o valjanosti akta koji su donijele institucije Europske unije.”

4. PREDMETI O KOJIMA JE

ODLUČIVAO USTAVNI SUD

4.1. Ustavna tužba u predmetu

U-III-1966/2016

U tom predmetu, u kojem je ustavna tužba usvojena odlukom od 6. prosinca 2016., podnositelji, vozač i su-vozačice u osobnom vozilu, ozlijeđeni su u prometnoj nezgodi koja se dogodila 20. srpnja 2013. u Karlovcu, na način da je na njihovo vozilo naletjelo teretno vozilo koje je bilo osigurano kod tuženika. Svi podnositelji za-dobili su trzajne ozljede vrata i tužbom su od tuženika tražili naknadu štete zbog povrede prava osobnosti, do koje je došlo uslijed pretrpljenih fi zičkih bolova, straha, naruženosti te uslijed smanjenja opće životne i radne aktivnosti.

Budući da je u odgovoru na tužbu tuženik istaknuo da se radi o “bagatelnoj šteti”, podnositelji su u podne-sku od 24. veljače 2014. istaknuli da se “radi o nedo-puštenom tumačenju i primjeni zakona, pozivom na presudu Suda EU-a, drugo vijeće, predmet C-371/12, presuda od 23. siječnja 2014. u kojoj je izrijekom nave-deno da je nedopušteno ograničavati opseg prava na naknadu štete iz prometne nezgode u odnosu na pra-va na naknadu štete uzrokovane na drugačiji način”. Na ročištu održanom 2. travnja 2014. podnositelji su po-stavili konačni tužbeni zahtjev sukladno zaprimljenom vještačkom nalazu i mišljenju, koji je sudski vještak usmeno obrazložio na tom ročištu.

Presudom od 8. travnja 2014. prvostupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev u cijelosti utvrdivši da se radi o tzv. “bagatelnoj šteti” jer “u konkretnom slučaju pravo osobnosti sva tri tužitelja na tjelesno i duševno zdravlje je povrijeđeno, ali ne u tolikoj mjeri da bi opravdavalo dosudu pravične novčane naknade, a i sadržaj tuđe po-moći i njege ne udovoljava zakonskim pretpostavkama da bi se s te osnove tužiteljici R. A. dosudila imovinska


64

šteta. Naime, kod sva tri tužitelja riječ je o neznatnoj povredi prava osobnosti i tako neznatna povreda ne opravdava dosuđenje pravične novčane naknade u smi-slu odredbe čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO. Jačina i trajanje fi zič-kih bolova i straha posljedica su lakšeg ozljeđivanja koje nije ostavilo trajne štetne posljedice kod tužitelja”.

U žalbi protiv prvostupanjske presude, podnositelji su, među ostalim, naveli i sljedeće: “Tužitelji posebno smatraju neprimjerenim utvrđenje suda o nerelevan-tnosti odluka Ustavnog suda RH, te pogotovo Suda EU-a s obzirom na to da je (da podsjetimo) Hrvatska članica Europske unije, slijedom čega je dužna primje-njivati Direktive koje su relevantne u ovoj pravnoj stva-ri i to: Direktiva Vijeća 72/166/EEZ od 24. travnja 1972. o usklađivanju zakona država članica u odnosu na osi-guranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osigura-nja od takve odgovornosti (SL. L. 103, str. 1.) i Direktive Vijeća 84/5/EEZ od 30. prosinca 1983. o usklađivanju zakona država članica u odnosu na osiguranje od gra-đanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe mo-tornih vozila (SL. 1984, L 8, str. 17.) izmijenjena Direkti-vom 2005/14/CE Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. (SL. L. 149, str. 14.) (...) Osim toga, prvo-stupanjski sud je morao u slučaju spornosti primjene Prve i Druge direktive zahtijevati pokretanje prethod-nog postupka pred Sudom Europske unije sukladno točkama 9. i 10. Preporuke namijenjene nacionalnim sudovima koje se odnose na pokretanje prethodnog postupka (SL. EU 2014/C 30/01 (HR)).”

Drugostupanjski sud odbio je žalbu podnositelja ne osvrnuvši se na taj žalbeni prigovor.

Ustavni sud je u svojoj ocjeni utvrdio da su u kon-kretnom slučaju podnositelji u žalbi Županijskom sudu u Vukovaru, među ostalim, istaknuli i da je prvostu-panjski sud bio dužan uputiti zahtjev Sudu EU-a glede tumačenja određenih direktiva koje su vezane uz na-knadu štete uslijed prometnih nezgoda, pritom se po-zivajući i na sudsku praksu Suda EU-a koja se odnosi na to područje. Također, smatrali su da je odredba članka 1100. Zakona o obveznim odnosima dijelom suprotna odredbama tih direktiva.

Prvostupanjski sud je u svojoj presudi samo šturo naveo da “na izneseno pravno stajalište nisu od utjeca-ja odluke Europskog suda, Ustavnog suda RH, te Vrhov-nog suda RH”, dok se drugostupanjski sud nije uopće osvrnuo na taj žalbeni navod podnositelja.

Stoga takvo postupanje sudova podnositelji smatra-

ju samovoljom suda koja je imala za posljedicu povre-du njihova prava na pravično suđenje, osobito u svjetlu utvrđenja ESLJP-a u predmetu Dhahbi protiv Italije.

Polazeći od navedenog, Ustavni sud je morao is-pitati je li postupanje sudova u konkretnom slučaju u odnosu na podnošenje zahtjeva Sudu EU-a o tumače-nju prava EU-a imalo za posljedicu povredu podnosite-ljevih prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava.

Ustavni sud je, nadalje, utvrdio da su se podnositelji još u podnesku od 24. veljače 2014. pozvali na praksu Suda EU-a koja se odnosi na naknadu štete od tjelesnih ozljeda u prometu, te da su u žalbi to pitanje ponovno istaknuli. Drugostupanjski sud se na taj žalbeni prigo-vor u obrazloženju svoje presude uopće nije očitovao. Ustavni sud ponavlja da sud nije dužan prihvatiti takav prijedlog stranaka. Stoga ako je smatrao da u provede-nom parničnom postupku nema mjesta upućivanju za-htjeva o prethodnom tumačenju prava EU-a, nije upit-na njegova ovlast da (i) tako odluči. Međutim, u svakom slučaju bio je dužan obrazložiti razloge odbijanja.

Slijedom navedenog, a u nedostatku bilo kakvog obrazloženja u osporenoj presudi, ostalo je nejasno je li pitanje primjene prava EU-a u konkretnom sluča-ju, prema mišljenju drugostupanjskog suda, bilo ne-potrebno preispitivati jer ne postoji jedan od razloga navedenih u sudskoj praksi Suda EU-a (sažetoj u pred-metu CILFIT (1982.) br. 238/81) ili je taj prigovor jedno-stavno ignoriran.

Naprijed navedeno bilo je dostatno Ustavnom sudu za utvrđenje da je došlo do povrede prava podnositelja na pravično suđenje iz članka 29. stavka 1. Ustava.

4.2. Ustavna tužba u predmetu

U-III-2521/2015 i dr.

U tom je predmetu ustavna tužba više podnositelja djelomično usvojena 13. prosinca 2016. te je dijelom ukinuta presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt -249/14-2 od 9. travnja 2015. (slučaj zaštite kolektivnih prava potrošača vezanih uz potrošačke kre-dite). Na ovome mjestu neće se izlagati sadržaj i razlozi te odluke, već je dostatno navesti da je Ustavni sud i u tom predmetu ustavnu tužbu dijelom usvojio iz sličnih razloga kao i u gore navedenom predmetu. U točki 21. obrazloženja te odluke navedeno je:

“Konačno, Ustavni sud utvrđuje da je Vrhovni sud propustio očitovati se na prigovore Potrošača i bana-


65

ka u kojima oni traže da se Sudu EU-a uputi zahtjev za donošenje odluke o prethodnom pitanju o tumačenju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ. U vezi s nave-denim, Ustavni sud ističe da Vrhovni sud nije dužan pri-hvatiti sve prijedloge stranaka, uključujući i one koji se odnose na podnošenje zahtjeva Sudu EU-a za prethod-no tumačenje prava EU-a. Odluka o tome hoće li takav zahtjev uputiti ili ne u nadležnosti je Vrhovnog suda i ne ovisi o dispoziciji stranaka. Međutim, u svakom slučaju, kao “nacionalni sud zadnje instance” bio je dužan očito-vati se odnosno obrazložiti razloge zbog kojih smatra da u konkretnom slučaju nije bio dužan pokrenuti pret-hodni postupak odnosno uputiti zahtjev Sudu EU-a za prethodno tumačenje prava EU-a u smislu članka 267. stavka 3. Ugovora o funkcioniranju EU-a.”

5. ZAKLJUČNA RAZMATRANJA

U opisanim predmetima Ustavni sud zauzeo je stajalište slično onom ESLJP-a iz predmeta Dhahbi protiv Italije, što znači da su nacionalni hrvatski sudovi oni koji imaju dužnost odnosno pravo na postavlja-nje prethodnog pitanja Sudu EU-a, ako smatraju da je to potrebno za odlučivanje u predmetu koji je pred njima. Ustavni sud, dakle, očekuje obrazloženje od re-dovnih sudova (kada nisu postavili prethodno pitanje u postupku) zašto takvo pitanje nisu postavili (npr. neka direktiva ne odnosi se na predmet postupka, već postoji praksa Suda EU-a i sl.), a neće sam postavljati prethodna pitanja Sudu EU-a u postupcima povodom ustavne tužbe.

Literatura1. Tunjica Petrašević, Igor Vuletić, Prethodni postupak

pred Europskim sudom pravde i njegova implementacija u

hrvatsko procesno pravo, Zbornik PFZ-a, rujan 2013.

2. Tamara Ćapeta, Sudovi Europske unije, Nacionalni su-

dovi kao europski sudovi, Institut za međunarodne odnose,

Zagreb, 2002., str. 179.-186., 199.-225., 242.-250.

3. Tamara Ćapeta, Tunjica Petrašević, Kako će hrvatski

suci surađivati s Europskim sudom, Informator, br. 5959 i

5960/2011.

SummaryPREJUDICIAL PROCEDURE BEFORE THE COURT OF JUSTICE IN THE PRACTICE OF THE CONSTITUTIONAL COURT Croatian courts have the right to ask the Court of Justice prejudicial questions, if they deem it necessary for making a decision in certain cases. If the regular courts do not ask the prejudicial question in a procedure, they are obliged to explain why they did not do so (e.g. a directive does not refer to the subject matter of procedure, yet there is Court of Justice case-law, etc.) Dealing with constitutional complaints in which the regular courts could and yet they did ask the Court of Justice prejudicial questions, Croatia’s Constitutional Court took a standpoint similar to that of the European Court of Human Rights in the case Dhahbi v Italy, which means that the regular courts are the ones that carry the obligation i.e. have the right to ask the Court of Justice prejudicial questions, and the Constitutional Court will not do it itself.

Keywords: prejudicial question, Court of Justice.


66

Stručni članak UDK 341.645.6 : 35.073.53

Pravo javne nabave

Kristina Zovko, dipl. iur.*

Autorica obrazlaže pravna stajališta Suda Europske unije glede sljedećih pitanja: obveze javnog naručitelja da u pozivu na nadmetanje navede pondere kriterija za dodjelu; valjanost obveze propisane za ponuditelje da izvrše određeni postotak ugovora bez korištenja podizvođenja; tehničke sposobnosti gospodarskog subjekta; društva koje se smatra sposobnim da ga se samog prihvati kao ponuditelja. Navedena pitanja razmatraju se kroz sljedeće predmete: predmet C-6/15 - TNS Dimarso NV protiv Vlaams Gewest, predmet C-406/14 - Miasto na prawachpowiatu protiv Minister Infrastruktury i Rozwoju, predmet C-46/15 - Ambisig - Ambiente e Sistemas de Informação Geográfi ca SA protiv AICP - Associação de Industriais do Concelho de Pombal, predmet C-396/14 - MT Højgaard A/S, Züblin A/S protiv Banedanmark.Ključne riječi: javni naručitelj, ponuditelj.

1. OBVEZA JAVNOG NARUČITELJA

DA U POZIVU NA NADMETANJE

NAVEDE PONDERE KRITERIJA ZA

DODJELU - Predmet C-6/15 - TNS

Dimarso NV protiv Vlaams Gewest1

1.1. Uvod

Zahtjev u predmetnom postupku upućen je u okvi-ru spora između društva TNS Dimarso NV (u daljnjem tekstu: Dimarso) i Vlaams Gewesta (Flamanska regija) u vezi s pravilnošću metode ocjenjivanja podnesenih ponuda u sklopu postupka javne nabave usluga koji je to tijelo pokrenulo.

1.2. Glavni postupak

Flamanska regija pokrenula je u 2012. postupak javne nabave radi sklapanja ugovora o isporuci usluga izrade sveobuhvatne studije o stanovanju i korisnicima stambenih jedinica u Flandriji. Procijenjena vrijednost predmeta nabave iznosila je 1,400.000 eura s porezom

* Kristina Zovko, Zagreb.1 Presuda od 14. srpnja 2016., ECLI:EU: C:2016:555.

na dodanu vrijednost (PDV). Dokumentacija za nad-metanje u tom postupku navodila je sljedeća dva krite-rija za dodjelu ugovora: “1) Kvaliteta ponude (50/100) - Kvaliteta pripreme, organizacije i izvršenja radova na terenu, unos i prva obrada podataka. Ponuđene usluge moraju biti opisane što je detaljnije moguće. Iz ponude mora biti jasno vidljivo da je ponuditelj sposo-ban preuzeti kompletan predmet nabave (minimalno 7000 jedinica u uzorku/maksimalno 10 000 jedinica u uzorku) u predviđenom roku izvršenja od 12 mjeseci; 2) Cijena (50/100) Trošak izvršenja ugovora za osnovni uzorak (7000 jedinica u uzorku) i trošak po segmenti-ma od 500 dodatnih adresa stavljenih na raspolaganje (uključujući PDV).”

Četiri ponuditelja podnijela su ponude koje su is-punjavale minimalne zahtjeve u pogledu tehničke sposobnosti. Način ocjenjivanja ponuda prikazan je u izvješću o dodjeli ugovora na sljedeći način: “Ponu-de su najprije ispitane i ocijenjene na temelju kriterija “kvalitete”. Svakoj ponudi u tom pogledu jednoglasno je dodijeljena određena ocjena (vrlo dobar - dovoljan - nedovoljan). Zatim je primijenjen kriterij cijene. Na te-melju tih ocjena, na kraju je utvrđen konačni poredak.” Iz izvješća o dodjeli proizlazi da su u pogledu prvog kri-


67

terija, to jest kvalitete ponuda, Dimarso i druga dva po-nuditelja dobili ocjenu “vrlo dobar” i da je četvrti ponu-ditelj dobio ocjenu “nedovoljan”. Kad je riječ o drugom kriteriju, odnosno cijeni, u izvješću o dodjeli navedeno je sljedeće: “Prikaz: Donji prikaz preuzima cijenu za, s jedne strane, izvršenje osnovnog ugovora (7000 jedini-ca u uzorku) i, s druge strane, izvršenje razgovora obav-ljenih po segmentima od 500 (PDV uključen u cijenu):

Ponuda Kriterij 2(a) - Cijena (PDV uključen) osnovni uzorak

(N=7000)

Kriterij 2(b) - Cijena (PDV uključen) segment od 500

dodatnih uzoraka

[Dimarso] 987.360,00 (eura) 69.575,00 (eura)

IpsosBelgium NV 913.570,00 (eura) 55.457,00 (eura)

New Information & Data NV

842.607,70 (eura) 53.240,00 (eura)

Signifi cantGfK NV 975.520,15 (eura) 57.765,40 (eura)

Na temelju tih dvaju kriterija konačni poredak po-nuditelja u izvješću o dodjeli bio je sljedeći:

Poredak Ponuda Kriterij 1 Kriterij 2(a) Kriterij 2(b)

1. IpsosBelgium NV

vrlo dobar 913.570,00 (eura)

55.457,00 (eura)

2. Signifi cantGfK NV

vrlo dobar 975.520,15 (eura)

57.765,40 (eura)

3. [Dimarso] vrlo dobar 987.360,00 (eura)

69.575,00 (eura)

4. New Informati-on & Data NV

nedovoljan 842.607,70 (eura)

53.240,00 (eura)

Ugovor je dodijeljen IpsosBelgiumu. Dimarso je podnio tužbu radi poništenja te odluke. Tužitelj tvrdi da su se u pobijanoj odluci ponude ispitale na temelju ponderiranja “vrlo dobar - dovoljan - nedovoljan” koje nije bilo navedeno u dokumentaciji za nadmetanje u pogledu kriterija kvalitete ponuda i na temelju sastav-nih elemenata “cijene” navedenih u odnosu na kriterij cijene, a da se nisu proveli odgovarajuće ispitivanje, usporedba i konačna ocjena ponuda uzimajući u obzir kriterije za dodjelu koji su navedeni u dokumentaciji za nadmetanje, uključujući ponderiranje ponderom 50/100 svakog pojedinog kriterija za dodjelu koji se navodi u pozivu na nadmetanje.

1.3. O prethodnom pitanju

Sudu je postavljeno sljedeće prethodno pitanje: “Treba li članak 53. stavak 2. Direktive 2004/18 [...] sam za sebe i u vezi s opsegom europskih pravnih načela jednakosti i transparentnosti u području javne nabave tumačiti na način da javni naručitelj, u slučaju kada se ugovor o javnoj nabavi dodjeljuje ponuditelju koji je sa stajališta toga tijela dao ekonomski najpovoljniju po-nudu, uvijek mora unaprijed odrediti i navesti u pozivu

ili dokumentaciji za nadmetanje metodu ocjenjivanja ili pravila ponderiranja - bez obzira na njihovu predvid-ljivost, uobičajenost ili opseg - na temelju kojih će se ocjenjivati ponude prema kriterijima ili potkriterijima za dodjelu ili da se, ako ne postoji takva opća obveza, ona ipak primjenjuje u određenim okolnostima, kao što su, među ostalim, opseg, nedostatak predvidljivosti ili neuobičajenost tih pravila o ponderiranju?”

Kako bi se odgovorilo na to pitanje, valja istaknuti da u slučaju da javni naručitelj odluči dodijeliti ugo-vor ponuditelju koji podnese ekonomski najpovoljni-ju ponudu, člankom 53. stavkom 2. Direktive 2004/18 određeno je da on u pozivu na nadmetanje ili u doku-mentaciji za nadmetanje mora navesti relativni značaj koji pridaje svakom pojedinom kriteriju izabranom da odredi ekonomski najpovoljniju ponudu. Ti se značaji mogu izraziti određivanjem raspona s odgovarajućom maksimalnom razlikom. Ako, prema mišljenju javnog naručitelja, određivanje značaja nije moguće iz dokazi-vih razloga, javni naručitelj navodi u pozivu na nadme-tanje ili u dokumentaciji za nadmetanje ili, u slučaju na-tjecateljskog dijaloga, u opisnoj dokumentaciji, kriteri-je poredane od najvažnijeg prema najmanje važnom. Tim se zahtjevima nastoji omogućiti ponuditeljima da budu razumno informirani o kriterijima i postupcima koji će se primjenjivati u pronalaženju ekonomski naj-povoljnije ponude. Nadalje, njima su iskazane obveze javnih naručitelja propisane člankom 2. te Direktive, u skladu s kojim se oni prema gospodarskim subjektima trebaju ponašati jednako i nediskriminirajuće i djelova-ti na transparentan način.

U skladu sa stalnom sudskom praksom, načelo jed-nakog postupanja i obveza transparentnosti znače, među ostalim, da ponuditelji moraju biti ravnopravni i u trenutku kada pripremaju svoje ponude i u trenutku kada ih javni naručitelj ocjenjuje. Tako je Sud presudio da predmet i kriteriji dodjele ugovora o javnoj nabavi moraju biti jasno utvrđeni od početka provedbe po-stupka javne nabave i da javni naručitelj ne može za kriterije dodjele primijeniti potkriterije koje prethod-no nije stavio na znanje ponuditeljima. Također, javni naručitelj tijekom cijelog postupka mora na jednak način tumačiti kriterije dodjele. Ti se zahtjevi načelno primjenjuju mutatis mutandis na obvezu javnih naru-čitelja da u pozivu na nadmetanje ili u dokumentaciji za nadmetanje navedu “relativni značaj” svakog krite-rija dodjele. Javni naručitelj načelno ne može primije-niti pravila ponderiranja koja prethodno nije stavio na


68

znanje ponuditeljima. Značaj svakog kriterija dodjele mora biti jasno utvrđen od početka postupka nabave omogućujući tako ponuditeljima da objektivno utvrde stvarnu važnost koju ima jedan kriterij dodjele u odno-su na drugi prilikom njihova kasnijeg ocjenjivanja od strane javnog naručitelja. Isto tako, relativni značaj

svakog kriterija dodjele ne smije se mijenjati tije-

kom cijelog postupka.

Međutim, Sud je utvrdio da je moguće da javni na-

ručitelj, nakon isteka roka za podnošenje ponuda,

odredi koefi cijente ponderiranja potkriterija koji u biti odgovaraju kriterijima s kojima su ponuditelji pret-hodno bili upoznati, pod tri uvjeta, odnosno da to ex post određivanje, na prvome mjestu, ne mijenja kriteri-je za dodjelu ugovora kako su određeni u dokumenta-ciji za nadmetanje ili u pozivu na nadmetanje, na dru-gome mjestu, da ne sadrži elemente koji bi utjecali na sastavljanje ponuda da su bili poznati u trenutku njiho-va sastavljanja i, na trećemu mjestu, da nije odabrano na način da uključuje elemente koji mogu dovesti do diskriminacije jednog od ponuditelja. Međutim, ni čla-nak 53. stavak 2. Direktive 2004/18 ni bilo koja njezina druga odredba ne propisuju obvezu javnog naručitelja da potencijalnim ponuditeljima, objavom u pozivu na nadmetanje ili u dokumentaciji za nadmetanje, stavi na znanje metodu ocjenjivanja koju javni naručitelj pri-mjenjuje da bi konkretno ocijenio i razvrstao ponude s obzirom na kriterije dodjele ugovora i njihov relativni značaj prethodno određen u predmetnoj dokumenta-ciji za nadmetanje. Takva opća obveza ne proizlazi ni iz sudske prakse Suda. Naime, Sud je utvrdio da ocje-njivački odbor mora imati na raspolaganju određenu slobodu u izvršavanju svoje zadaće, pa on tako može, ne mijenjajući kriterije dodjele ugovora određene u

dokumentaciji za nadmetanje ili u pozivu na nadme-tanje, organizirati vlastiti rad ispitivanja i analiziranja podnesenih ponuda. Ta je sloboda tako opravdana praktičnim razlozima. Javni naručitelj mora moći pri-lagoditi okolnostima slučaja metodu ocjenjivanja koju primjenjuje da bi ocijenio i razvrstao ponude.

Sukladno načelima koja se primjenjuju na pro-vedbu postupaka nabave propisanima u članku 2. Direktive 2004/18 i da bi se izbjegao bilo kakav rizik protekcionizma, metoda ocjenjivanja koju primjenjuje javni naručitelj kako bi konkretno ocijenio i razvrstao ponude ne može se načelno odrediti nakon otvaranja ponuda od strane javnog naručitelja. Međutim, u slu-čaju da određivanje te metode nije moguće zbog do-kazivih razloga prije tog otvaranja, kako ističe belgijska vlada, javnom naručitelju se ne može prigovoriti da ju je odredio tek nakon što je on, ili njegov ocjenjivački odbor, saznao sadržaj tih ponuda. Određivanje javnog naručitelja metode ocjenjivanja nakon objave poziva na nadmetanje ili dokumentacije za nadmetanje ne može kao učinak imati izmjenu kriterija dodjele ni nji-hova relativnog značaja.

Stoga, proizlazi da na prethodno pitanje valja od-govoriti tako da članak 53. stavak 2. Direktive 2004/18, uzimajući u obzir načelo jednakog postupanja i obve-zu transparentnosti koja je posljedica tog načela, treba tumačiti na način da u slučaju ugovora o javnoj na-

bavi usluga koji treba dodijeliti u skladu s kriteri-

jem ekonomski najpovoljnije ponude sa stajališta

javnog naručitelja, javni naručitelj ne mora poten-

cijalnim ponuditeljima u pozivu na nadmetanje ili

u dokumentaciji za nadmetanje koji se odnose na

predmetni ugovor staviti na znanje metodu ocje-

njivanja koju javni naručitelj primjenjuje da bi kon-

Sud je utvrdio da je moguće da javni naručitelj, nakon isteka roka za podnošenje po-nuda, odredi koefi cijente ponderiranja potkriterija koji u biti odgovaraju kriterijima s kojima su ponuditelji prethodno bili upoznati, pod tri uvjeta, odnosno da to ex post određivanje, na prvome mjestu, ne mijenja kriterije za dodjelu ugovora kako su odre-đeni u dokumentaciji za nadmetanje ili u pozivu na nadmetanje, na drugome mjestu, da ne sadrži elemente koji bi utjecali na sastavljanje ponuda da su bili poznati u trenut-ku njihova sastavljanja i, na trećemu mjestu, da nije odabrano na način da uključuje elemente koji mogu dovesti do diskriminacije jednog od ponuditelja.


69

kretno ocijenio i razvrstao ponude. Međutim, ta

metoda ne može imati za posljedicu izmjenu krite-

rija dodjele i njihova relativnog značaja.

2. VALJANOST OBVEZE PROPISANE

ZA PONUDITELJE DA IZVRŠE

ODREĐENI POSTOTAK UGOVORA

BEZ KORIŠTENJA PODIZVOĐENJA

- Predmet C-406/14, Wrocław -

Miasto na prawachpowiatu protiv

Minister Infrastruktury i Rozwoju2

2.1. Uvod

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumače-nje članka 25. Direktive 2004/18/EZ Europskog parla-menta i Vijeća od 31. ožujka 2004. o usklađivanju postu-paka za sklapanje ugovora o javnim radovima, ugovora o javnoj nabavi robe te ugovora o javnim uslugama kao i članka 98. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1083/2006 od 11. srp-nja 2006. o utvrđivanju općih odredaba o Europskom fondu za regionalni razvoj, Europskom socijalnom fon-du i Kohezijskom fondu i stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 1260/1999. Zahtjev je upućen u okviru spora između Wrocław - Miasto na prawachpowiatu (grad Wrocław, Poljska) i Minister Infrastruktury i Rozwoju (ministar infrastrukture i razvoja) povodom odluke o određivanju fi nancijskog ispravka tom gradu zbog na-vodne povrede Direktive 2004/18 u okviru postupka javne nabave radova koji se sufi nanciraju iz fondova Europske unije.


Nadležna služba Grada Wrocława je 2007. pokrenu-la ograničeni postupak javne nabave u svrhu djelomič-ne izgradnje zaobilaznice. Za taj projekt, čija je cijena iznosila otprilike 65 milijuna eura, dodijeljena je fi nan-cijska potpora Unije primjenom operativnog programa pomoći Republici Poljskoj u području infrastrukture i okoliša, u okviru cilja “Konvergencije”, sufi nanciranog iz Kohezijskog fonda i Europskog fonda za regionalni ra-zvoj. Od sedam gospodarskih subjekata koji su zatražili sudjelovanje u tom postupku, njih pet pozvano je da podnesu ponudu. Dokumentacija za nadmetanje po-slana na adrese tih pet gospodarskih subjekata sadr-

2 Presuda od 14. srpnja 2016., ECLI:EU: C:2016:562.

žavala je sljedeću odredbu: “Gospodarski subjekt mora izvršiti barem 25 % radova obuhvaćenih ugovorom korištenjem vlastitih sredstava.” Grad Wrocław je sredi-nom 2008. sklopio ugovor o javnoj nabavi s gospodar-skim subjektom kojeg je odabrao.

Nakon upravnog postupka provedenog nakon iz-vršenja tog ugovora, koji su pokrenula nacionalna ti-jela zadužena za kontrolu ispravnosti određenih radnji koje sufi nancira Unija, od grada Wrocława zatražen je fi nancijski ispravak s glavnicom od 8 600 473,38 zlo-ta (PLN) (otprilike 1 960 000 eura), što odgovara 5 % troškova pokrivenih iz javnih sredstava, zbog navodne nepravilnosti te odredbe u svjetlu Direktive 2004/18, koja se primjenjuje na taj ugovor s obzirom na njegovu vrijednost.

Tijelo nadležno u posljednjem stupnju u tom upravnom postupku opravdalo je taj fi nancijski ispra-vak, s jedne strane, činjenicom da je sporna odredba ograničila oslanjanje na podizvoditelje ne poštujući pritom članak 36. stavak 5. PZP-a3. Naime, cilj te odred-be je osigurati da dijelove ugovora za koje su potrebna posebna znanja i vještine, i čija kvaliteta izvršenja ovisi o posebnim sposobnostima izvršitelja, stvarno izvr-ši gospodarski subjekt čiji su kapaciteti ocijenjeni pri provedbi postupka javne nabave. Taj je cilj važan oso-bito stoga što odredbe nacionalnog prava na snazi na dan nastanka činjenica u glavnom postupku nisu omo-gućavale gospodarskim subjektima da se pozivaju na sposobnosti trećih da bi dokazali da ispunjavaju uvjete u vezi sa sposobnostima za sudjelovanje u postupku sklapanja ugovora o javnoj nabavi. Prema mišljenju tog tijela, javni naručitelj je stoga na temelju članka 36. stavka 5. PZP-a morao precizno odrediti koje dije-love tog ugovora je uspješni ponuditelj morao izvršiti osobno. Ugovorna odredba poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, kojom se samo implicitno propisu-je postotak radova koji predstavlja njihov dio koji treba izvršiti uspješni ponuditelj, ne omogućava da se utvrdi okolnost odnosi li se ograničenje korištenja podizvođe-

3 Članak 36. stavak 5. ustava - Prawo zamόwień publicznych (Zakon o javnoj nabavi) od 29. siječnja 2004. (skraćeno: PZP), u verziji koja se primjenjivala na dan nastanka činjenica u glavnom postupku, glasio je kako slijedi: “Javni naručitelj može u dokumentaciji za nadmetanje predvidjeti dio ugovora koji se ne može dati u podi-zvođenje.” Ta odredba izmijenjena je kasnije na način da u skladu s njom gospodarski subjekt može povjeriti podizvoditeljima izvršenje ugovora o javnoj nabavi koji mu je dodijeljen osim u slučaju kada, zbog posebnih obilježja tog ugovora, javi naručitelj u dokumentaciji za nadmetanje predvidi da se dio ili cijeli ugovor ne može dati u podizvođenje.


70

nja na radove za čije su izvršavanje potrebne posebne sposobnosti, što predstavlja povredu cilja članka 36. stavka 5. PZP-a. Ta povreda nacionalnog prava pred-stavlja također povredu članka 25. Direktive 2004/18.

S druge strane, unatoč činjenici da navodna povre-da prava Unije ne utječe na dodjelu ugovora o kojem je riječ u glavnom postupku, ograničenje korištenja po-dizvođenja ima štetan utjecaj na opći proračun Unije. Naime, to ograničenje sa sobom nosi rizik narušavanja ravnoteže u tržišnom natjecanju koji se može očitovati u povećanju cijena navedenih u ponudama, te koji je dovoljan da predstavlja nepravilnost u smislu članka 2. točke 7. Uredbe br. 1083/20064.

Grad Wrocław podnio je sudu koji je uputio zahtjev tužbu protiv odluke o fi nancijskom ispravku, kojom je osporio osnovanost dvaju nizova obrazloženja na kojima se temelji ta odluka. Grad Wrocław u vezi s ne-zakonitosti sporne odredbe iz dokumentacije za nad-metanje ističe da je članak 36. stavak 5. PZP-a, u ver-ziji koja se primjenjivala u vrijeme nastanka činjenica u glavnom postupku, propisivao načelo prema kojem uspješni ponuditelj treba izvršiti ugovor koristeći vla-stita sredstva, na način da je korištenje podizvođenja bilo iznimka, te je na temelju toga javni naručitelj mo-gao dozvoliti oslanjanje na podizvoditelje, bez da je na to bio obvezan.

2.3. O prethodnim pitanjima

Wojewódzki Sąd Administracyjny w Warszawie (Vojvodski upravni sud u Varšavi) odlučio je prekinuti postupak i postaviti Sudu dva prethodna pitanja:

Prvo pitanje: “Može li, s obzirom na odredbe član-ka 25. Direktive 2004/18, javni naručitelj u dokumen-taciji za nadmetanje za javnu nabavu predvidjeti da uspješni ponuditelj mora izvršiti barem 25 % radova obuhvaćenih ugovorom o javnoj nabavi korištenjem vlastitih sredstava?”

Drugo pitanje: “U slučaju negativnog odgovora na prvo pitanje, dovodi li primjena zahtjeva opisanog

4 Uredba kojom se utvrđuju opća pravila koja uređuju Europski fond za regionalni razvoj (EFFR), Europski socijalni fond (ESF) i Kohezij-ski fond [...]. Članak 2. točka 7. te Uredbe defi nira “nepravilnost” kao “svako kršenje odredaba prava Zajednice koje je posljedica djelovanja ili propusta gospodarskog subjekta i šteti, ili bi štetilo općem proračunu Europske unije, tako da tereti opći proračun ne-opravdanim izdatkom”. U skladu s člankom 9. stavkom 5. Uredbe br. 1083/2006, operacije koje se fi nanciraju iz strukturnih fondova i Kohezijskog fonda moraju biti usklađene s odredbama akata koji su doneseni u skladu sa sekundarnim pravom.

u tom pitanju u postupku javne nabave do povrede odredbi prava Unije koja opravdava potrebu za pri-mjenom fi nancijskog ispravka u skladu s člankom 98. Uredbe br. 1083/2006?”

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li Direktivu 2004/18 tumačiti na način da javni naručitelj smije odrediti odredbom u doku-mentaciji za nadmetanje za javnu nabavu radova to da budući uspješni ponuditelj za taj ugovor mora izvršiti određeni postotak radova koji je njime obuhvaćen ko-rištenjem vlastitih sredstava.

Prvim stavkom članka 25. Direktive 2004/18 propi-sano je da javni naručitelj može zahtijevati, ili država članica može od njega tražiti da zahtijeva, da ponudi-telj u svojoj ponudi navede dio ugovora koji namjerava dati u podizvođenje trećim stranama i sve predložene podizvoditelje. Taj članak Direktive 2004/18 propisuje oslanjanje na podizvoditelje bez propisivanja ograni-čenja u tom smislu. Suprotno tome, članak 48. stavak 3. te Direktive u dijelu u kojem predviđa mogućnost da ponuditelji dokažu da zadovoljavaju minimalnu razinu tehničkih i profesionalnih sposobnosti koje je odredio javni naručitelj oslanjajući se na sposobnosti trećih su-bjekata, pod uvjetom da dokažu da će ako im se dodi-jeli ugovor, stvarno raspolagati sredstvima potrebnima za izvršenje ugovora koja sami nemaju, za ponuditelje stvara praktički neograničenu mogućnost da koriste podizvođenje za izvršenje ugovora.

Usprkos tome, ako dokumentacija za nadmetanje u skladu s prvim stavkom članka 25. Direktive 2004/18 obvezuje ponuditelje da u svojim ponudama navedu dio ugovora koji eventualno namjeravaju dati u podi-zvođenje i predložene podizvoditelje, javni naručitelj može zabraniti oslanjanje na podizvoditelje za izvr-šenje bitnih dijelova ugovora u slučaju da u fazi ispi-tivanja ponuda i odabira uspješnog ponuditelja nije mogao provjeriti njihove sposobnosti (vidjeti, u tom smislu, presudu od 18. ožujka 2004., Siemens i ARGE Telekom, C-314/01, EU: C:2004:159, t. 45.). Takav do-seg svakako nema odredba poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, koja ograničava oslanjanje na podizvoditelje za dio ugovora apstraktno određen kao njegov određeni postotak, i to bez obzira na moguć-nost provjeravanja sposobnosti eventualnih podizvo-ditelja i bez ikakve napomene o tome jesu li zadaci na koje se odnosi bitan dio ugovora. S obzirom na sva ta razmatranja, takva odredba nije u skladu s Direktivom


71

2004/18, koja je relevantna u okviru glavnog postup-ka. Osim toga, takva odredba, ako je uvjet za izvršenje ugovora u smislu članka 26. Direktive 2004/18, nije dopuštena na temelju tog članka, s obzirom na sam njegov tekst, jer je protivna članku 48. stavku 3. te Di-rektive, i stoga pravu Unije. Stoga, na prvo pitanje Sud je odgovorio da Direktivu 2004/18 treba tumačiti na

način da javni naručitelj ne smije odrediti u doku-

mentaciji za nadmetanje za javnu nabavu radova

to da budući uspješni ponuditelj za taj ugovor mora

izvršiti određeni postotak radova koji je njime obu-

hvaćen korištenjem vlastitih sredstava.

Drugim pitanjem, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 98. Uredbe br. 1083/2006 u vezi s njezinim člankom 2. točkom 7. tumačiti na način da či-njenica da je javni naručitelj u okviru postupka za javnu nabavu radova u vezi s projektom koji prima fi nancij-sku potporu Unije protivno Direktivi 2004/18 odredio to da budući uspješni ponuditelj mora vlastitim sred-stvima izvršiti najmanje 25 % tih radova, predstavlja, u okolnostima poput onih u glavnom postupku, “nepra-vilnost” u smislu tog članka 2. točke 7. koja opravdava potrebu da se primijeni fi nancijski ispravak na temelju navedenog članka 98.

Kada je riječ o konkretnim okolnostima u tom pred-metu, sud koji je uputio zahtjev ističe da se u tom sluča-ju primjenjivo nacionalno pravo tumačilo na način da ne zabranjuje odredbu poput one u glavnom postup-ku, da je ta odredba unatoč svemu dopuštala korište-nje podizvođenja za 75 % radova obuhvaćenih ugovo-rom, da je nisu osporili kandidati pozvani da podnesu ponudu, koji su jedini s njom bili upoznati, i da je poziv za podnošenje ponuda doveo do jake konkurencije.

Postavljeno pitanje stoga ima dva dijela, od kojih se jedan odnosi na “nepravilnost” u smislu članka 2. točke 7. Uredbe 1083/2006, a drugi dio na mehanizam fi nan-cijskog ispravka koji sukladno članku 98. te Uredbe naci-onalna tijela trebaju primijeniti u slučaju nepravilnosti.

Pojam “nepravilnosti” sukladno članku 2. točki 7. Uredbe br. 1083/2006 obuhvaća svako kršenje odreda-ba prava Zajednice koje je posljedica djelovanja ili pro-pusta gospodarskog subjekta i šteti, ili bi štetilo općem proračunu Europske unije, tako da tereti opći proračun neopravdanim izdatkom. Treba napomenuti da je Uni-jin cilj putem strukturnih fondova i Kohezijskog fonda fi nancirati samo projekte koji su u cijelosti u skladu s njezinim pravom. Međutim, iz defi nicije članka 2. točke

7. te Uredbe proizlazi da kršenje odredaba prava Uni-je predstavlja nepravilnost u smislu te odredbe samo ako šteti ili bi moglo naštetiti općem proračunu Europ-ske unije tako da tereti opći proračun neopravdanim izdatkom. Stoga takvu povredu treba smatrati nepra-vilnošću samo u mjeri u kojoj kao takva može imati posljedice za proračun. Suprotno tome, ne treba doka-zati postojanje točno određene fi nancijske posljedice. Stoga treba zaključiti da povreda pravila postupka za javnu nabavu predstavlja nepravilnost u smislu članka 2. točke 7. Uredbe br. 1083/2006 ako se ne može isklju-čiti mogućnost da je ta povreda utjecala na proračun uključenih fondova.

Kada je riječ o mehanizmu fi nancijskog ispravka iz članka 98. Uredbe br. 1083/2006, treba utvrditi da taj članak u skladu sa svojim stavcima 1. i 2. obvezuje dr-žave članice da u slučaju utvrđenja nepravilnosti izvrše fi nancijski ispravak. Međutim, prvi podstavak stavka 2. tog članka propisuje također obvezu za nadležno naci-onalno tijelo da utvrdi iznos ispravka koji treba izvršiti uzimajući u obzir tri kriterija: prirodu utvrđene nepra-vilnosti, njezinu težinu i fi nancijski gubitak uključenih fondova. Kada je riječ, kao u glavnom postupku, o toč-no određenoj, a ne o sustavnoj nepravilnosti, posljed-nji kriterij nužno podrazumijeva ispitivanje svakog po-jedinačnog slučaja, uzimajući u svakom slučaju u obzir sve okolnosti relevantne s obzirom na jedan od ta tri kriterija. Stoga, iako ta okolnost ne isključuje to da se prvi koraci mogu poduzeti na temelju ljestvice koja je u skladu s načelom proporcionalnosti, pri utvrđivanju iznosa ispravka koji treba primijeniti potrebno je vodi-ti računa o svim posebnostima koje su svojstvene za utvrđenu nepravilnost u odnosu na elemente uzete u obzir pri sastavljanju te ljestvice, a koje mogu oprav-dati povećanje ili, suprotno tome, smanjenje ispravka. Stoga na konačni iznos fi nancijskog ispravka koji treba primijeniti mogu utjecati okolnosti poput usklađenosti s nacionalnim zakonom odredbe kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku, obveze izvršavanja vlasti-tim sredstvima određenog dijela ugovora i činjenice da je utvrđeno postojanje samo rizika za nastanak fi nan-cijskih posljedica, i to potencijalno slabog rizika.

Slijedom navedenog, na drugo pitanje Sud je od-govorio da članak 98. Uredbe br. 1083/2006 u vezi

s njezinim člankom 2. točkom 7. treba tumačiti na

način da činjenica da je javni naručitelj u okviru po-

stupka za javnu nabavu radova u vezi s projektom

koji prima fi nancijsku potporu Unije protivno Direk-


72

tivi 2004/18 odredio to da budući uspješni ponudi-

telj mora vlastitim sredstvima izvršiti najmanje 25

% tih radova, predstavlja “nepravilnost” u smislu

tog članka 2. točke 7. koja opravdava potrebu da se

primjeni fi nancijski ispravak na temelju navedenog

članka 98., ako se ne može isključiti mogućnost da

je ta povreda utjecala na proračun predmetnih fon-

dova. Iznos tog ispravka treba utvrditi uzimajući u

obzir sve konkretne okolnosti relevantne s obzirom

na kriterije iz prvog podstavka stavka 2. članka 98.

te Uredbe, odnosno prirodu utvrđene nepravilno-

sti, njezinu težinu i fi nancijski gubitak uključenih

fondova.

3. TEHNIČKE SPOSOBNOSTI

GOSPODARSKOG SUBJEKTA -

Predmet C-46/15, Ambisig -

Ambiente e Sistemas de

Informação Geográfi ca SA protiv

AICP - Associação de Industriais

do Concelho de Pombal5

3.1. Uvod

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumače-nje članka 48. stavka 2. točke (a) podtočke ii. druge ali-neje Direktive Europskog parlamenta i Vijeća 2004/18/EZ od 31. ožujka 2004. o usklađivanju postupaka za sklapanje ugovora o javnim radovima, ugovora o jav-noj nabavi robe te ugovora o javnim uslugama. Zahtjev je upućen u okviru spora između Ambisig - Ambiente e Sistemas de Informação Geográfi ca SA (u daljnjem tekstu: Ambisig) i AICP - Associação de Industriais do Concelho de Pombal (u daljnjem tekstu: AICP) povo-dom odluke potonjeg tijela da kandidaturu Ambisiga isključi iz postupka javne nabave u svrhu sklapanja ugovora o javnoj nabavi usluga.


AICP, u svojstvu javnog naručitelja, je u 2013. pokre-nuo ograničeni postupak javne nabave s postupkom preliminarne selekcije radi sklapanja ugovora o pruža-nju usluga “provedbe sustava za upravljanje okolišem, kvalitetom i tehnološke platforme kod 13 poduzetni-ka”. Člankom 12. stavkom 1. točkama (c) i (f ) poziva na

5 Presuda od 7. srpnja 2016., ECLI:EU: C:2016:530.

nadmetanje utvrđeno je sljedeće: “Kako bi bili odabra-ni, kandidati moraju dostaviti sljedeće dokumente: [...] (c) izjavu klijenta, otisnutu na papiru sa zaglavljem i otiskom pečata, kojom se dokazuje da kandidat pro-vodi sustav upravljanja okolišem i/ili kvalitetom, u skla-du s predloškom izjave dostupnim u Prilogu VIII. ovog poziva na nadmetanje. Izjava mora imati potpis koji je ovjerio javni bilježnik, odvjetnik ili drugo ovlašteno tijelo, uz navođenje funkcije potpisnika; [...] (f ) izjavu klijenta, otisnutu na papiru sa zaglavljem i otiskom pečata, kojom se dokazuje da kandidat provodi sustav upravljanja, razvoja i provođenja mrežne tehnološke platforme, programske podrške za upravljanje i aktiv-nosti koordinacije, uz navođenje predmetnog iznosa, u skladu s predloškom izjave dostupnim u Prilogu IX. ovog poziva na nadmetanje. Izjava mora imati potpis koji je ovjerio javni bilježnik, odvjetnik ili drugo ovla-šteno tijelo, uz navođenje funkcije potpisnika; [...]”

AICP je odobrio konačno izvješće ocjenjivačkog suda, koji je za fazu podnošenja ponuda odabrao kan-didaturu Índice ICT & Management, Lda. i odbio kandi-daturu društva Ambisig jer, s jedne strane, to društvo nije dokazalo uvjete vezane za svoju tehničku sposob-nost putem izjave privatnog kupca, ovjerene u skladu s člankom 12. poziva na nadmetanje i, s druge strane, nije dokazalo ni potkrijepilo da mu je bilo nemogu-će ili osobito otežano pribaviti takvu izjavu. U okviru tužbe koju je Ambisig podnio protiv te odluke, Tribu-nal Administrativo e Fiscal de Leiria (Upravni i porezni sud, Leiria, Portugal) djelomično je prihvatio tužbene razloge tog društva, poništio odluku AICP-a i naložilo potonjem da u roku od 20 dana donese novi poziv na nadmetanje. Ambisig je osporio tu odluku pred punim sastavom istog suda tvrdeći da je sud pogriješio kada je odbio tužbene razloge koji se osobito odnose na nesukladnost pravila koje je javni naručitelj odredio u pogledu dokaza da su tehničke sposobnosti kandida-ta u skladu s uvjetima iz članka 48. Direktive 2004/18. Budući da je Tribunal Administrativo e Fiscal de Leiria (Upravni i porezni sud, Leiria) odbio tu žalbu, Ambisig je podnio tužbu pred sudom koji je uputio zahtjev jer ni u toj presudi nije utvrđena nezakonitost, u smislu članka 48. Direktive 2004/18, pravila koje je javni naru-čitelj odredio u pogledu načina dokazivanja tehničkih sposobnosti kandidata. U tim je okolnostima Tribunal Central Administrativo Sul (Središnji upravni sud Jug, Portugal) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja.


73

3.3. O prethodnim pitanjima

Prvo pitanje: “S obzirom na to da portugalsko za-konodavstvo ne uređuje područje sadržano u članku 48. stavku 2. točki (a) podtočki ii. drugoj alineji Direk-tive 2004/18, je li ta odredba izravno primjenjiva u portugalskom pravnom poretku tako da pojedincima dodjeljuje pravo na koje se oni mogu pozivati protiv javnih naručitelja?”

Drugo pitanje: “Treba li odredbu iz članka 48. stavka 2. točke (a) podtočke ii. druge alineje Direktive 2004/18 tumačiti u smislu da se protivi primjeni pravila koje je utvrdio javni naručitelj kojima se gospodarskom subjektu ne dopušta dokazivanje pružanja usluga izja-vom koju je potpisao taj isti subjekt, osim ako dokaže nemogućnost ili ozbiljnu poteškoću za dobivanje po-tvrde od privatnog kupca?”

Treće pitanje: “Treba li odredbu iz članka 48. stavka 2. točke (a) podtočke ii. druge alineje Direktive 2004/18 tumačiti u smislu da se protivi primjeni pravila koja je utvrdio javni naručitelj, a koja pod prijetnjom isključe-nja zahtijevaju da potvrda privatnog kupca sadržava potvrdu koju je potpisao javni bilježnik, odvjetnik ili drugo ovlašteno tijelo?”

Prvim pitanjem se u bitnome pita treba li članak 48. stavak 2. točku (a) podtočku ii. drugu alineju Direkti-ve 2004/18 tumačiti na način da se njime, ako ne po-stoji prijenos u nacionalno pravo, pojedincima mogu dodjeljivati prava na koja se oni mogu pozivati protiv javnih naručitelja u okviru sporova pokrenutih pred nacionalnim sudovima.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, ako je drža-va propustila direktivu prenijeti u nacionalno pravo u propisanim rokovima ili ako ju je pogrešno prenijela, pojedinci se na te odredbe mogu pozivati pred naci-onalnim sudovima protiv države kad god se odredbe direktive sadržajno gledajući čine bezuvjetnima i do-voljno određenima.6 U svrhu pružanja korisnog odgo-vora na prvo pitanje valja precizirati može li se poziva-ti na članak 48. stavak 2. točku (a) podtočku ii. drugu alineju Direktive 2004/18 protiv bilo kojeg subjekta koji ima svojstvo “javnog naručitelja” u smislu članka 1. stavka 9. te Direktive. U tom pogledu valja podsjetiti

6 Vidjeti u tom smislu presude od 12. prosinca 2013., Portgás, C-425/12, EU:C:2013:829, t. 18. i navedenu sudsku praksu; od 14. siječ-nja 2014., Association de médiationsociale, C-176/12, EU:C:2014:2, t. 31. kao i od 15. svibnja 2014., AlmosAgrárkülkereskedelmi, C-337/13, EU:C:2014:328, t. 31..

da iako prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda direktiva ne može stvarati obveze za pojedinca te se stoga pro-tiv njega nije moguće pozivati na direktivu kao takvu7, kad se pojedinci ne pozivaju na takvu direktivu protiv pojedinca već protiv države, oni to mogu bez obzira u kojem svojstvu potonja djeluje. Nadalje, među subjek-te protiv kojih se može pozivati na odredbe direktive koje mogu imati izravan učinak ubraja se i subjekt ko-jemu je, bez obzira na njegov pravni oblik, na teme-lju akta javne vlasti povjereno obavljanje službe od javnog interesa pod njezinim nadzorom te u tu svrhu raspolaže iznimnim ovlastima koje nadilaze pravila mjerodavna za odnose među pojedincima. U ovom slučaju, što se tiče situacije AICP-a, iz pojašnjenja koje je portugalska vlada iznijela na raspravi pred Sudom proizlazi da je taj subjekt, iako je obuhvaćen pojmom “javni naručitelj” u smislu članka 1. stavka 9. Direktive 2004/18, udruženje privatnopravnih poduzetnika koje ne ispunjava prethodno navedene uvjete potrebne da bi se moglo protiv njega pozivati na odredbe te Direk-tive jer ne obavlja nikakvu službu od javnog interesa pod nadzorom državne vlasti i ne raspolaže iznimnim ovlastima koje nadilaze pravila mjerodavna za odnose među pojedincima, što treba provjeriti sud koji je upu-tio zahtjev. U takvom slučaju na tom je sudu da u naj-većoj mogućoj mjeri uskladi tumačenje nacionalnog prava s tekstom i svrhom Direktive 2004/18 kako bi ostvario rezultat iz članka 48. stavka 2. točke (a) pod-točke ii. druge alineje i na taj način poštovao obvezu iz članka 288. stavka 3. UFEU-a. U tom pogledu valja podsjetiti da je obveza nacionalnog suca da se pozove na sadržaj direktive prilikom tumačenja i primjene re-levantnih pravila unutarnjeg prava ograničena općim načelima prava i ne može služiti kao temelj tumačenja nacionalnog prava contra legem. U slučaju da nacio-nalno pravo nije moguće protumačiti tako da bude u skladu s Direktivom 2004/18, strana koja je oštećena uslijed takve neusklađenosti tog prava s pravom Uni-je mogla bi se pozivati na sudsku praksu proizašlu iz presude od 19. studenoga 1991., Francovich i dr.8 da bi, ovisno o slučaju, ishodila naknadu nastale štete. S ob-zirom na sva prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 48. stavak 2. točku

(a) podtočku ii. drugu alineju Direktive 2004/18

7 Osobito vidjeti presude od 24. siječnja 2012., Dominguez, C-282/10, EU:C:2012:33, t. 37. i navedenu sudsku praksu kao i od 15. siječnja 2015., Ryanair, C-30/14, EU:C:2015:10, t. 30.

8 C-6/90 i C-9/90, EU: C:1991:428.


74

treba tumačiti na način da se njime, ako ne posto-

ji prijenos u nacionalno pravo, pojedincima mogu

dodjeljivati prava na koja se oni mogu pozivati

protiv javnih naručitelja u okviru sporova pokre-

nutih pred nacionalnim sudovima, ako su oni javni

subjekti ili im je na temelju akta javne vlasti povje-

reno obavljanje službe od javnog interesa pod nje-

zinim nadzorom te u tu svrhu raspolažu iznimnim

ovlastima koje nadilaze pravila mjerodavna za od-

nose među pojedincima.

Drugim pitanjem u bitnome se pita protivi li se članak 48. stavak 2. točka (a) podtočka ii. druga aline-ja Direktive 2004/18 primjeni pravila koja je utvrdio javni naručitelj kojima se gospodarskom subjektu ne dopušta dokazivanje tehničkih sposobnosti jedno-stranom izjavom, osim ako dokaže nemogućnost ili ozbiljnu poteškoću za dobivanje potvrde od privat-nog kupca.

Člankom 48. stavkom 2. točkom (a) podtočkom ii. Direktive 2004/18 predviđeno je da se tehničke spo-sobnosti gospodarskog subjekta mogu dokazati popi-som glavnih izvršenih isporuka ili glavnih usluga pru-ženih u posljednje tri godine koje su prethodile objavi poziva na nadmetanje. Ako je primatelj bio privatni ku-pac, drugom alinejom te odredbe predviđena su dva načina dokazivanja kako bi se dokazalo izvršenje tih isporuka ili pružanje tih usluga, odnosno “potvrdom kupca ili, u nedostatku navedenog, jednostavno izja-vom gospodarskog subjekta”.

Pitanje suda koji je uputio zahtjev konkretno se od-nosi na vezu između ta dva načina dokazivanja jer želi utvrditi jesu li oni ravnopravni i može li subjekt slobod-no dokazati svoju tehničku sposobnost bilo kako, bilo potvrdom privatnog kupca bilo jednostavnom izjavom koju je sam sastavio, ili je, suprotno tomu, zakonoda-vac Unije odredio hijerarhiju navedenih načina doka-zivanja te je korištenje jednostrane izjave od strane su-bjekta ograničeno samo na slučajeve u kojima nije bilo moguće pribaviti navedenu potvrdu. Članak 48. stavak 2. točka (a) podtočka ii. druga alineja Direktive 2004/18 sastavljen je riječima koje, sukladno svojem uobičaje-nom smislu u svakodnevnom jeziku, ne ostavljaju mje-sta nikakvoj razumnoj dvojbi. Naime, izraz “u nedostat-ku navedenog” koji se upotrebljava u toj odredbi ne upućuje, prema svojem uobičajenom smislu, na jedna-kost, nego na podređenost predviđenih načina dokazi-vanja. Iz toga slijedi da, prema doslovnom tumačenju,

članak 48. stavak 2. točku (a) podtočku ii. drugu alineju Direktive 2004/18 treba shvatiti na način da javni na-

ručitelji gospodarskom subjektu mogu odobriti da

svoje tehničke sposobnosti dokaže jednostranom

izjavom samo ako ne može ishoditi potvrdu pri-

vatnog kupca. Iz sudske prakse Suda proizlazi da se tom odredbom uspostavlja zatvoreni sustav koji ogra-ničava načine ocjene i provjere tehničkih sposobnosti kojima raspolažu javni naručitelji. Iz toga slijedi da ako navedeni naručitelji u ovom području ne mogu odre-diti nove načine dokazivanja, oni ne mogu ni ograničiti doseg već predviđenih načina.

Pravila sadržana u pozivu na nadmetanje koja do-puštaju gospodarskom subjektu da u svrhu dokaziva-nja svojih tehničkih sposobnosti predoči jednostranu izjavu samo ako dokaže apsolutnu nemogućnost pri-bavljanja potvrde privatnog kupca su neproporci-onalna. Naime, takva pravila za njega predstavljaju prekomjerno opterećenje u odnosu na ono što je po-trebno da tržišno natjecanje ne bi bilo narušeno te da bi se osiguralo poštovanje načela transparentnosti, nediskriminacije kao i jednakog postupanja u područ-ju javne nabave. Suprotno tome, pravila iz poziva na nadmetanje na temelju kojih se gospodarski subjekt može pozivati na takvu jednostranu izjavu također ako objektivnim dokazima koji se moraju provjeriti u svakom pojedinom slučaju dokaže postojanje ozbiljne poteškoće koja ga je spriječila da dobije takvu potvrdu uslijed, primjerice, zle vjere dotičnog privatnog kupca, doimaju se sukladnima načelu proporcionalnosti jer takva pravila za gospodarski subjekt ne predstavljaju prekomjerno opterećenje u odnosu na ostvarenje tih istih ciljeva.

Stoga je Sud na drugo pitanje odgovorio da čla-nak 48. stavak 2. točku (a) podtočku ii. drugu alineju Direktive 2004/18 valja tumačiti na način da mu se ne

protivi primjena pravila koja je utvrdio javni naru-

čitelj, poput onih u glavnom postupku, kojima se

gospodarskom subjektu ne dopušta dokazivanje

tehničkih sposobnosti jednostranom izjavom, osim

ako dokaže nemogućnost ili ozbiljnu poteškoću za

dobivanje potvrde od privatnog kupca.

Trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita protivi li se članku 48. stavku 2. točki (a) podtočki ii. drugoj alineji Direktive 2004/18 primjena pravila koja je utvrdio javni naručitelj, a kojima se pod prijetnjom isključenja kandidature ponuditelja zahtijeva da potvr-


75

da privatnog kupca sadrži potpis koji je ovjerio javni bilježnik, odvjetnik ili drugo ovlašteno tijelo.

U tom pogledu valja istaknuti da u verziji na por-tugalskom jeziku izraz “potvrda kupca” iz teksta članka 48. stavka 2. točke (a) podtočke ii. druge alineje Direk-tive 2004/18 glasi “declaração reconhecida do adquiren-te” (“ovjerena potvrda kupca”), što dovodi do zaključka da izjava privatnog kupca, da bi bila valjana, mora sadr-žavati ovjereni potpis. Međutim, kako ističu sve stranke koje su podnijele pisana očitovanja, tekst većine drugih jezičnih verzija te odredbe glasi drukčije, što dovodi do manje restriktivnog tumačenja dosega takvog načina dokazivanja. Naime, iz verzija na njemačkom (“vom Erwerber ausgestellte Bescheinigung”), španjolskom (“certifi cado del comprador”), talijanskom (“attestazione dell’acquirente”) i engleskom jeziku (“purchaser’s certifi -cation”) proizlazi da se izraz “potvrda kupca” treba shva-titi na način da je gospodarskom subjektu dopušteno dokazivanje svojih tehničkih sposobnosti jednostav-nim dokumentom koji je bez posebnih formalnosti sa-stavio jedan ili više privatnih kupaca i kojim se potvrđu-ju glavne izvršene isporuke ili glavne usluge pružene u posljednje tri godine, s iznosima i datumima. Glede te jezične različitosti treba podsjetiti da prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda formulacija korištena u jednoj od jezičnih verzija neke odredbe prava Unije ne može slu-žiti kao jedini temelj za tumačenje te odredbe ili imati prednost u odnosu na ostale jezične verzije. Odredbe prava Unije treba tumačiti i primjenjivati na ujednačen način, s obzirom na ostale verzije sastavljene na svim jezicima Europske unije. U slučaju neslaganja između različitih jezičnih verzija određenog teksta prava Uni-je, dotičnu odredbu treba tumačiti u odnosu na opću strukturu i krajnji cilj propisa kojih je ona dio.

Što se tiče opće strukture članka 48. stavka 2. točke (a) podtočke ii. druge alineje Direktive 2004/18, njome se uspostavlja zatvoreni sustav koji ograničuje moguć-nost javnih naručitelja da predvide nove načine doka-zivanja, odnosno da oblikuju dodatne zahtjeve kojima bi značajno izmijenili prirodu i uvjete podnošenja već predviđenih dokaza. Međutim, valja utvrditi da bi za-htjev da potpis na potvrdi privatnog kupca bude ovje-ren predstavljao konstitutivnu formalnost takve bitne izmjene prvog od dva načina dokazivanja predviđenih u članku 48. stavku 2. točki (a) podtočki ii. drugoj alineji Direktive 2004/18 i otežao korake koje gospodarski su-bjekt treba poduzeti da bi udovoljio zahtjevima svojeg

tereta dokazivanja, što bi bilo protivno općoj strukturi tog članka.

Što se tiče cilja Direktive 2004/18, valja podsjetiti da se, kao što proizlazi iz njezinih uvodnih izjava 1. i 2., njome uspostavljaju koordinacijska pravila kojima se osobito pojednostavnjuju i osuvremenjuju nacionalni postupci javne nabave u svrhu olakšavanja slobodnog kretanja robe, slobode poslovnog nastana, slobod-nog pružanja usluga i otvaranja takvih javnih nabava tržišnom natjecanju. Osobito, kako proizlazi iz sudske prakse Suda i kako je utvrđeno u njezinoj uvodnoj izja-vi 32., tom se Direktivom želi olakšati pristup malih i srednjih poduzetnika javnoj nabavi. Međutim, podre-đivanje dokazne snage potvrde privatnog kupca ovjeri njegova potpisa od strane trećeg subjekta zahtijevalo bi formalizam koji ne bi doveo do otvaranja javne na-bave najširem mogućem tržišnom natjecanju, već do ograničavanja sudjelovanja gospodarskih subjekata, osobito inozemnih, u toj nabavi. Naime, zbog kratkih rokova koji se obično određuju za podnošenje kandi-datura u pozivu na nadmetanje kao i zbog odstupanja između različitih nacionalnih zakonodavstava u pogle-du ovjere potpisa akata, nije isključeno da bi mnogi subjekti, osobito inozemni, mogli odustati od podno-šenja svojih ponuda, uslijed praktičnih poteškoća koje bi mogle nastati zbog obveze podnošenja potvrde čiji je potpis propisno ovjeren u državi članici na koju se odnosi sklapanje ugovora.

Slijedom toga, opća struktura i cilj Direktive 2004/18 dovode do prihvaćanja tumačenja prema kojem “po-tvrda” privatnog kupca kao “ovjerena izjava” iz verzije na portugalskom jeziku iz članka 48. stavka 2. točke (a) podtočke ii. druge alineje te direktive zahtijeva samo podnošenje potvrde koju je sastavio taj kupac te javni naručitelji ne mogu za nju zahtijevati nikakvu drugu formalnost, poput ovjere potpisa navedenog kupca od strane bilo kakvog nadležnog tijela.

Na treće pitanje valja odgovoriti da članak 48. sta-vak 2. točku (a) podtočku ii. drugu alineju Direktive 2004/18 treba tumačiti na način da se protivi primje-

ni pravila koja je utvrdio javni naručitelj, poput

onih u glavnom postupku, a koja pod prijetnjom

isključenja kandidature ponuditelja zahtijevaju

da potvrda privatnog kupca sadrži potpis koji je

ovjerio javni bilježnik, odvjetnik ili drugo ovlašte-

no tijelo.


76

4. DRUŠTVO KOJE SE SMATRA

SPOSOBNIM DA GA SE SAMOG

PRIHVATI KAO PONUDITELJA

- Predmet C-396/14, MT Højgaard

A/S, Züblin A/S protiv

Banedanmark9

4.1. Uvod

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tuma-čenje načela jednakog tretmana gospodarskih su-bjekata iz članka 10. Direktive 2004/17/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 31. ožujka 2004. o usklađivanju postupaka nabave subjekata koji djeluju u sektoru vodnog gospodarstva, energetskom i prometnom sek-toru te sektoru poštanskih usluga, u vezi s člankom 51. te Direktive. Zahtjev je upućen u okviru spora između društava MT Højgaard A/S i Züblin A/S, s jedne strane, i Banedanmarka, upravitelja željezničke infrastrukture u Danskoj, s druge strane, o ispravnosti Banedanmarko-ve dodjele ugovora o javnoj nabavi u svojstvu naruči-telja društvu PerAarsleff A/S.


Pozivom objavljenim u siječnju 2013. Banedanmark je pokrenuo pregovarački postupak s prethodnim po-zivom na nadmetanje u smislu članka 47. Direktive 2004/17 s ciljem dodjele ugovora o javnoj nabavi u vezi s izgradnjom nove željezničke linije između gradova Kopenhagena i Ringsteda, projekta pod nazivom “TP 4 Urban Tunnels”. Za dodjelu ugovora primijenjen je krite-rij ekonomski najpovoljnije ponude. U skladu s pozivom na nadmetanje, Banedanmark je namjeravao pozvati četiri do šest natjecatelja da dostave ponude te bi, ako bi njihov broj bio veći od šest, obavio prethodnu procjenu. Nadalje, iz specifi kacija proizlazi da je pokrenuti postu-pak predviđao da se ponuditelji pozovu da podnesu tri uzastopne ponude tijekom postupka. Pregovaranje bi se odvijalo nakon podnošenja prvih dviju ponuda, a tre-ća i posljednja trebala je dovesti do dodjele ugovora. Pet gospodarskih subjekata podnijelo je zahtjev za sudjelo-vanje u okviru prethodnog odabira. Među njima bila je zajednica koju su osnovala društva MT Højgaard i Züblin (u daljnjem tekstu: zajednica Højgaard i Züblin) i zajed-nica koju su osnovala društva PerAarsleff i E. PihlogSøn

9 Presuda od 24. svibnja 2016., ECLI:EU: C:2016:347.

A/S (u daljnjem tekstu: zajednica Aarsleff i Pihl). Baneda-nmark je prethodno odabrao ukupno pet natjecatelja te ih je pozvao da dostave ponude.

Ugovor o osnivanju zajednice Aarsleff i Pihl sklo-pljen je 26. kolovoza 2013. između tih dvaju društava. Nadležni je sud istog datuma donio presudu kojom se proglašava stečaj društva E. PihlogSøn. Banedanmark je o toj presudi obaviješten tijekom poslijepodneva istog dana te je odmah ispitao društvo PerAarsleff o njezinu utjecaju na postupak nabave u tijeku. Unatoč tom proglašenju stečaja, zajednica Aarsleff i Pihl pod-nijela je 27. kolovoza 2013. prvu ponudu, koju su pot-pisala ta dva društva, ali ne i stečajni upravitelj. Bane-danmark je 15. listopada 2013. obavijestio sve ponudi-telje o svojoj odluci da se društvu PerAarsleff odobri da samo nastavi sudjelovati u postupku. Banedanmark je tu odluku opravdao utvrđenjem da je društvo PerAar-sleff , koje je bilo prvi poduzetnik u Danskoj prema pro-metu u poslovnim godinama 2012. i 2013., ispunjavalo uvjete za sudjelovanje u pregovaračkom postupku, čak i bez tehničkih i fi nancijskih sposobnosti društva E. PihlogSøn. Osim toga, društvo PerAarsleff preuzelo je pedesetero zaposlenika društva E. PihlogSøn, uklju-čujući i ključne osobe za realizaciju projekta o kojem je riječ. Društvo PerAarsleff podnijelo je drugu ponudu u vlastito ime, naznačivši da je podnosi kao sljednik za-jednice Aarsleff i Pihl te da stečajni upravitelj nije na-veo namjerava li nastaviti ispunjavati ugovor zajednice i da je, slijedom toga, društvo PerAarsleff raskinulo taj ugovor. Nakon ocjenjivanja ponuda pristiglih u dru-gom krugu, Banedanmark je pod uvjetima iz poziva na nadmetanje odabrao tri ponude s ciljem utvrđivanja koja je od njih ekonomski najpovoljnija te je od triju odabranih ponuditelja zatražio da podnesu treću i po-sljednju ponudu. Među njima su bili društvo PerAarsle-ff i zajednica Højgaard i Züblin. Te ponude 12. prosinca 2013. dostavila su tri ponuditelja. Banedanmark je 20. prosinca 2013. obavijestio tri odabrana ponuditelja da je ugovor odlučio dodijeliti društvu PerAarsleff , čija je ponuda bila ekonomski najpovoljnija s gledišta kvalite-te i cijene. Ta se ponuda odnosila na iznos od 920 300 000 danskih kruna (DKK) (otprilike 123 402 000 eura).

Nakon te odluke, MT Højgaard i Züblin obratili su se Klagenævnetu for Udbud (dalje u tekstu: Žalbena komisija za javnu nabavu) tvrdeći, među ostalim, da je Banedanmark povrijedio načela jednakog tretma-na i transparentnosti iz članka 10. Direktive 2004/17


77

omogućivši društvu PerAarsleff da sudjeluje u postup-ku umjesto zajednice Aarsleff i Pihl a da to društvo nije bilo prethodno osobno odabrano. MT Højgaard i Züblin zatražili su stoga od Žalbene komisije za javnu nabavu da poništi odluku o dodjeli ugovora društvu PerAarsleff i naloži suspenziju njezina izvršenja. Žal-bena komisija za javnu nabavu najprije je odlučila ne odobriti suspenzivan učinak žalbi. Nadalje, u svojoj odluci kojom se upućuje prethodno pitanje smatrao je da bi na temelju dostavljenih podataka o društvu Pe-rAarsleff ono bilo prethodno odabrano da je podnijelo zahtjev za sudjelovanje u svoje ime, a ne posredstvom zajednice Aarsleff i Pihl. Žalbena komisija za javnu na-bavu također navodi da nijedna odredba danskog pra-va ne zabranjuje izmjenu sastava zajednice poduzetni-ka koja sudjeluje u postupku javne nabave do koje je došlo nakon podnošenja ponuda. Žalbena komisija za javnu nabavu je također primijetila da Banedanmark u pozivu na nadmetanje nije postavio minimalne zahtje-ve glede tehničkih kapaciteta ponuditelja kao i to da je trebao provesti kvalitativnu ocjenu zahtjeva za sudje-lovanje samo ako ih je bilo više od šest. Društvo PerAar-sleff moglo je, dakle, biti prethodno odabrano u svoje ime, a da nije bilo dio zajednice Aarsleff i Pihl. Činjenica da je društvo PerAarsleff zamijenilo tu zajednicu, osim toga, nema nikakav utjecaj na položaj ponuditelja jer nijedan natjecatelj nije bio isključen tijekom prethod-nog odabira i nijedan ne bi bio odbijen da je društvo PerAarsleff podnijelo zahtjev za sudjelovanje u vlastito ime. Nadalje, treba razlikovati situaciju u kojoj je do iz-mjene zajednice došlo prije dodjele ugovora od one u kojoj je do te izmjene došlo nakon te dodjele.

Međutim, Žalbena komisija za javnu nabavu izrazi-la je određenu suzdržanost glede spojivosti provede-nog postupka s načelom jednakog tretmana, ističući da u svezi s javnom nabavom u sektorima aktivnosti koji ulaze u područje primjene Direktive 2004/17 zako-nodavac Europske unije nije utvrdio jednako detaljna pravila o primjeni tog načela poput onih iz Direktive 2004/18/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 31. ožuj-ka 2004. o usklađivanju postupaka za sklapanje ugovo-ra o javnim radovima, ugovora o javnoj nabavi robe te ugovora o javnim uslugama. S obzirom na ta razmatra-nja, Žalbena komisija za javnu nabavu odlučila je pre-kinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pi-tanje: “Treba li načelo jednakog tretmana iz članka 10. u vezi s člankom 51. Direktive 2004/17/EZ tumačiti na

način da naručitelju, u situaciji poput one u glavnom postupku, zabranjuje dodjelu ugovora ponuditelju koji se nije prijavio za postupak prethodnog odabira i koji zato u njemu nije bio prethodno odabran?”

4.3. O prethodnom pitanju

Prethodnim pitanjem u biti se pita treba li načelo jednakog tretmana gospodarskih subjekata iz članka 10. u vezi s člankom 51. Direktive 2004/17 tumačiti na način da mu se protivi to da naručitelj odobri gospo-darskom subjektu koji je činio dio zajednice od dvaju poduzetnika koja je prethodno odabrana i koja je do-stavila prvu ponudu u pregovaračkom postupku za do-djelu ugovora o javnoj nabavi nastavak sudjelovanja u vlastito ime u tom postupku nakon prestanka postoja-nja navedene zajednice.

Direktiva 2004/17 ne predviđa pravila koja se poseb-no odnose na izmjene do kojih je došlo u odnosu na sa-stav zajednice gospodarskih subjekata koja je prethodno odabrana kao ponuditelj u postupku javne nabave, tako da pravno uređenje takve situacije ulazi u nadležnost država članica. Ni danski propisi ni poziv na nadmetanje o kojem je riječ u glavnom postupku ne sadrže poseb-na pravila u tom pogledu. Stoga mogućnost naručitelja da odobri takvu izmjenu valja ispitati s obzirom na opća načela prava Unije, posebice načelo jednakog tretmana i obvezu transparentnosti koja iz njega proizlazi, kao i na ciljeve tog prava u području javne nabave.

U tom smislu, treba podsjetiti da načelo jednakog tretmana i obveza transparentnosti znače, među ostalim, da ponuditelji moraju biti ravnopravni i u trenutku kada pripremaju svoje ponude i u trenutku kada ih naručitelj ocjenjuje te čine osnovu pravila Unije o postupcima jav-ne nabave. Načelo jednakog tretmana ponuditelja, koje ima za cilj podupiranje razvoja zdravog i učinkovitog tržišnog natjecanja među poduzetnicima koji sudjeluju u postupku javne nabave, određuje da ponuditelji pri oblikovanju uvjeta svojih ponuda imaju jednake izglede i podrazumijeva podvrgavanje tih ponuda istim uvjeti-ma za sve natjecatelje. Stroga primjena načela jednakog tretmana ponuditelja, kao što je to navedeno u članku 10. u vezi s člankom 51. Direktive 2004/17, dovodi do zaključka da samo oni gospodarski subjekti koji su pret-hodno odabrani kao takvi mogu podnijeti ponude i po-stati uspješni ponuditelji. Taj pristup temelji se na članku 51. stavku 3. Direktive 2004/17, prema kojem naručitelji


78

“provjeravaju udovoljavaju li ponude koje su dostavili odabrani ponuditelji”, što pretpostavlja pravnu i mate-rijalnu istovjetnost između prethodno odabranih gos-podarskih subjekata i onih koji podnose ponude. Među-tim, zahtjev pravne i materijalne istovjetnosti može se ublažiti kako bi se osiguralo odgovarajuće natjecanje u pregovaračkom postupku, kao što je to propisano član-kom 54. stavkom 3. Direktive 2004/17.

U glavnom postupku naručitelj je smatrao da trebaju postojati najmanje četiri natjecatelja kako bi se osiguralo takvo natjecanje. Još je potrebno, međutim, da nastavak sudjelovanja gospodarskog subjekta u pregovaračkom postupku u vlastito ime, nakon prestanka postojanja za-jednice kojoj je pripadao i koju je naručitelj prethodno odabrao, nastupa u uvjetima u kojima se ne krši načelo jednakog tretmana svih ponuditelja. S tim u vezi, naru-čitelj ne krši to načelo kada jednom od dvaju gospodar-skih subjekata koji su bili dio zajednice poduzetnika koju je, kao takvu, taj naručitelj pozvao na dostavu ponuda odobri da zamijeni tu zajednicu nakon prestanka njezi-na postojanja i da u vlastito ime sudjeluje u pregovarač-kom postupku za dodjelu ugovora o javnoj nabavi, pod uvjetom da se utvrdi, s jedne strane, da taj gospodarski subjekt sam ispunjava uvjete koje je utvrdio navedeni naručitelj i, s druge strane, da nastavak njegova sudjelo-vanja u navedenom postupku ne dovodi do pogoršanja konkurentskog položaja drugih ponuditelja.

U glavnom postupku valja najprije navesti da iz od-luke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da bi društvo PerAarsleff bilo prethodno odabrano da je samo podnijelo zahtjev za sudjelovanje. Imajući to na umu te s obzirom na elemente iz spisa prema kojima

je, s jedne strane, ugovor o osnivanju zajednice Aar-sleff i Pihl sklopljen isti dan kada je donesena presu-da kojom se proglašava stečaj društva E. PihlogSøn i, s druge strane, prva ponuda te zajednice podnesena sljedećeg dana bez potpisa stečajnog upravitelja druš-tva E. PihlogSøn, na nacionalnom je sudu, nadalje, da provjeri da podnošenje te prve ponude nije sadržavalo nepravilnost koja bi predstavljala prepreku tomu da društvo PerAarsleff nastavi u vlastito ime sudjelovati u pregovaračkom postupku o kojem je riječ. Naposljet-ku, glede okolnosti da je nakon prestanka postojanja zajednice Aarsleff i Pihl društvo PerAarsleff preuzelo 50 zaposlenika društva E. PihlogSøn, uključujući i ključne osobe za realizaciju građevinskog projekta o kojem je riječ, na nacionalnom je sudu da provjeri je li društvo PerAarsleff time ostvarilo konkurentsku prednost na štetu drugih ponuditelja.

S obzirom na prethodna razmatranja, na postav-ljeno pitanje Sud je odgovorio da načelo jednakog

tretmana gospodarskih subjekata iz članka 10. u vezi s člankom 51. Direktive 2004/17 treba tumačiti na način da naručitelj ne krši to načelo kada jednom od dva-

ju gospodarskih subjekata koji su bili dio zajednice

poduzetnika koju je, kao takvu, taj naručitelj pozvao

na dostavu ponuda odobri da zamijeni tu zajednicu

nakon prestanka njezina postojanja i da u vlastito

ime sudjeluje u pregovaračkom postupku za dodje-

lu ugovora o javnoj nabavi, pod uvjetom da se utvr-

di, s jedne strane, da taj gospodarski subjekt sam

ispunjava uvjete koje je utvrdio navedeni naručitelj

i, s druge strane, da nastavak njegova sudjelovanja

u navedenom postupku ne dovodi do pogoršanja

konkurentskog položaja drugih ponuditelja.

SummaryPUBLIC PROCUREMENT LAWThe author clarifi es the legal standpoints of the Court of Justice with regard to the following issues: the obligations of the public contracting authority to state the weighting factors for the award criteria in the invitation to tender; the validity of the contracting authority’s obligation to fi nalize a certain percentage of contracts without subcontracting; the technical capacity of the economic operator; a company that is deemed capable of being eligible as the bidder on its own. These issues are being examined using the following cases: case C-6/15 - TNS Dimarso NV v Vlaams Gewest, case C-406/14 - Miasto na prawachpowiatu v Minister Infrastruktury i Rozwoju, case C-46/15 - Ambisig - Ambiente e Sistemas de Informação Geográfi ca SA v AICP - Associação de Industriais do Concelho de Pombal, case C-396/14 - MT Højgaard A/S, Züblin A/S v Banedanmark.Keywords: public contracting authority, bidder.


79

PARNIČNI POSTUPAKPregledni znanstveni članak UDK 347.958

Reforma revizije u parničnom postupku1

Marko Bratković, mag. iur.*

Ne samo suviše zatvorena nego i previše otvorena vrata Vrhovnog suda ugrožavaju ispunjavanje njegove ustavne uloge (Galič, 2007.). Polazeći od teze da Vrhovni sud Republike Hrvatske preko aktualnog uređenja tzv. redovne i izvanredne revizije i s preko 20.000 revizijskih predmeta u radu u 2015. godini ne može ostvarivati svoju ustavnu zadaću osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, u Nacrtu novele Zakona o parničnom postupku iz 2016. godine predviđeno je uređenje jednog tipa revizije - revizije po dopuštenju Vrhovnog suda, u biti vrlo nalik izvanrednoj reviziji iz čl. 382. st. 2. aktualnog Zakona o parničnom postupku. Revizijom po dopuštenju ograničio bi se pristup Vrhovnom sudu tako da bi taj sud, na temelju za-konom okvirno defi niranih kriterija, dopuštao reviziju samo u predmetima važnima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava preko sudske prakse. Vrijednosni, kauzalni i proceduralni kriterij više ne bi bili relevantni za dopustivost revizije. Postupak selekcije predmeta bio bi organiziran tako da bi Vrhovni sud odlučivao o dopustivosti revizije na temelju strankina relativno kratka prijedloga za dopuštenje revizije i njegovih priloga. Tek ako bi sud reviziju dopustio, stranka bi podnosila obra-zloženu reviziju, o čijoj bi osnovanosti odlučivao Vrhovni sud. Kako bi se tom sudu omogućilo da se kvalitetno posveti važnim pravnim pitanjima iz predmeta u kojima je reviziju dopustio, Vrhovnom je sudu povjerena ovlast da s tek sumarnim pisanim obrazloženjem odbije prijedlog za dopuštenje revizije. Iako se neke od pretposta-vaka nužnih za njezino ostvarenje tek trebaju ostvariti, predložena je reforma revizije konceptualno dobra i na tragu pozitivnih komparativnih iskustava. Nacrt bi zakonskog teksta trebalo, međutim, nomotehnički dotjerati, a ciljeve reforme revizije jasnije prezentirati (stručnoj) javnosti.Ključne riječi: revizija po dopuštenju, izvanredna revizija, Vrhovni sud, novela Zakona o parničnom postupku.

1 Izradu ovoga rada potpomogla je Hrvatska zaklada za znanost u okviru projekta br. 6988.1. UVOD

1. Jedna od ključnih izmjena predviđenih u Nacrtu prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2016. godine2 tiče se uređenja * Marko Bratković, asistent na Katedri za građansko procesno pravo,

Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu.1 Izradu ovoga rada potpomogla je Hrvatska zaklada za znanost u

okviru projekta br. 6988.2 Nacrt prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o par-

ničnom postupku (dalje u tekstu: Nacrt novele ZPP-a) objavljen je na mrežnim stranicama e-Savjetovanja 3. svibnja 2016. (posjećeno 21. siječnja 2017.). O toj je jedinoj javno dostupnoj verziji Nacrta

revizije kao izvanrednog pravnog lijeka u parničnom postupku. Prema toj bi, kako je neki nazivaju, revizij-skoj noveli postojao samo jedan tip revizije - revizija po dopuštenju Vrhovnog suda, u biti vrlo nalik tzv. izvanrednoj reviziji iz čl. 382. st. 2. aktualnog Zakona o parničnom postupku.3 Revizija bi, dakle, bila dopu-

novele provedena i javna rasprava, nakon koje se radna skupina koja je dotad radila na izradi toga Nacrta više nije sastajala niti je prijedlog Zakona upućen u zakonodavnu proceduru.

3 Zakon o parničnom postupku, Službeni list SFRJ, br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 26/91, 34/91, 35/91; Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 (dalje u tekstu: ZPP).


80

štena samo ako bi je posebnim rješenjem dopustio Vr-hovni sud Republike Hrvatske, i to ako bi se u povodu nje mogla očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava preko sudske prakse. Vrijednosni, kauzalni i pro-ceduralni kriterij više uopće ne bi bili relevantni za do-pustivost revizije.

2. AKTUALNO UREĐENJE

DOPUSTIVOSTI REVIZIJE

2. Još je novelom ZPP-a iz 2003. godine4 uspostav-ljena razlika između drugostupanjskih presuda protiv kojih je revizija - prema vrijednosnom, kauzalnom (a od novele ZPP-a iz 2008. godine5) i proceduralnom kriteri-ju - uvijek dopuštena (tzv. redovna revizija) i onih pro-tiv kojih je ona samo iznimno i ograničeno dopuštena uz ispunjenje posebnih pretpostavaka (tzv. izvanredna revizija).6

3. Prema odredbi čl. 382. st. 1. aktualnog ZPP-a redovna je revizija, dakle, dopuštena samo protiv drugostupanjskih, dakle pravomoćnih, presuda koje udovoljavaju nekom od zakonom predviđenih kriteri-ja. Prema (1) vrijednosnom kriteriju (čl. 382. st. 1. t. 1. ZPP-a) revizija je dopuštena samo ako vrijednost pred-meta spora pobijanog dijela drugostupanjske presude prelazi 200.000 kuna7, a u postupcima pred trgovačkim sudovima 500.000 kuna (čl. 497.a ZPP-a).

4. Protiv drugostupanjskih presuda donesenih u nekim radnim sporovima (spor o postojanju ugovo-ra o radu, spor o prestanku radnog odnosa, spor radi utvrđenja postojanja radnog odnosa; čl. 382. st. 1. t. 2. ZPP-a) i u nekim obiteljskim sporovima (spor radi utvr-đivanja i osporavanja majčinstva ili očinstva; čl. 392., 399. i 407. Obiteljskog zakona8) revizija je uvijek dopu-štena prema (2) kauzalnom kriteriju (ratione materiae). Nakon što je novelom iz 2011. godine u ZPP unesena odredba čl. 399. st. 2. prema kojoj se, ako drugačije nije

4 Zakon o izmjenama i dopunama ZPP-a, Narodne novine, br. 117/03 (dalje u tekstu: novela ZPP-a iz 2003. godine).

5 Zakon o izmjenama i dopunama ZPP-a, Narodne novine, br. 84/08 (dalje u tekstu: novela ZPP-a iz 2008. godine).

6 Dika, M., Građansko parnično pravo. Pravni lijekovi, 2010., str. 259.7 Taj je vrijednosni limit uspostavljen Zakonom o izmjenama i do-

punama ZPP-a iz 2011. godine (Narodne novine, br. 57/11, dalje u tekstu: novela ZPP-a iz 2011. godine). Prije je, od stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a iz 1999. godine (Narodne novine, br. 112/99), taj limit iznosio 100.000 kuna.

8 Obiteljski zakon, Narodne novine, br. 103/15.

određeno, revizija propisana posebnim zakonom sma-tra izvanrednom revizijom, donekle je sporno je li re-dovna revizija prema kauzalnom kriteriju dopuštena i u medijskim9 i antidiskriminacijskim10 postupcima. Čini se, međutim, da je Vrhovni sud, rukovodeći se načelom lex posterior derogat priori, zauzeo stajalište da je nakon novele ZPP-a iz 2011. godine u tim postupcima dopu-štena (samo) izvanredna revizija11 usprkos tomu što je posebnim propisima određeno da je u tim postupcima revizija dopuštena (čl. 52. st. 4. ZM-a) ili čak - uvijek do-puštena (čl. 23. ZSD-a).

5. Mogućnost izjavljivanja revizije prema (3) pro-ceduralnom kriteriju (čl. 382. st. 2. t. 3. ZPP-a) uvedena je u hrvatsko parnično pravo da bi se osigurao pravni lijek protiv presuda koje su utemeljene na činjeničnom stanju koje je prvi put utvrđivao drugostupanjski sud uzimajući u obzir činjenice i dokaze sadržane u spisu (čl. 373.a ZPP-a), odnosno protiv presuda koje je dru-gostupanjski sud donio nakon što je, radi utvrđivanja činjenica, na raspravi ponovno izveo dokaze koje je već ranije izveo prvostupanjski sud (čl. 373.b ZPP-a).12

6. Otkako je 1999. godine vrijednosni limit za dopu-stivost revizije postavljen prilično visoko13, postavilo se pitanje ustavnosti takva uređenja revizije s obzirom na Ustavom postuliranu zadaću Vrhovnog suda Republike Hrvatske14 da osigura jedinstvenu primjenu prava i rav-nopravnost svih u njegovoj primjeni.15 Stoga je 2003. godine, po uzoru na austrijsko pravo16, u hrvatsko par-nično pravo prvi put uvedena tzv. izvanredna revizija, tada po dopuštenju žalbenog suda. U predmetima u kojima nije bila dopuštena tzv. redovna revizija, drugo-

9 U sporu u povodu tužbe radi objave ispravka informacije prema čl. 47. sqq. Zakona o medijima, Narodne novine, br. 59/04, 84/11, 81/13 (dalje u tekstu: ZM).

10 U sporovima radi utvrđenja diskriminacije, radi zabrane ili otkla-njanje diskriminacije, radi naknade štete uzrokovane povredom prava zaštićenih Zakonom o suzbijanju diskriminacije i radi objave presude kojom je utvrđena povreda prava na jednako postupanje u medijima prema čl. 17. Zakona o suzbijanju diskriminacije, Narodne novine, br. 85/08, 112/12 (dalje u tekstu: ZSD).

11 V., primjerice, odluke Vrhovnog suda Rev-506/13-2 od 20. ožujka 2013. i Rev 3235/14-2 od 18. ožujka 2015. Kritički o tome v. Jelušić, D., (Procesno)pravno shvaćanje Vrhovnog suda o (ne)dopuštenosti redovne revizije prema posebnim propisima, Hrvatska pravna revija, listopad 2015., str. 82.-87.

12 Dika, op. cit. u bilj. 5, str. 271. 13 V. bilj. 6.14 Ustav Republike Hrvatske, Narodne novine, br. 56/90, 135/97, 8/98,

113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14; čl. 119. st. 1.

15 Triva, S.; Dika, M., Građansko parnično procesno pravo, 2004., str. 719.

16 Izvanredna revizija u austrijskom je parničnom pravu uređena u § 502 sqq. austrijskog ZPO-a.


81

stupanjski je sud, naime, bio ovlašten dopustiti reviziju protiv odluke koju je donio ako je ocijenio da odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili po-stupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedin-stvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni točno naznačujući pravno pitanje zbog kojega je dopustio reviziju. Županijski sudovi i Visoki trgovački sud, međutim, tu svoju mogućnost nisu (izdašno) kori-stili, pa tako koncipirana revizija nije zbiljski pridonijela ostvarivanju ustavne zadaće Vrhovnog suda.17

7. Razmatrajući, među ostalim, i problem neujed-načenosti sudske prakse žalbenih sudova u parničnim postupcima radi isplate božićnice i dara za djecu držav-nim službenicima i namještenicima za 2000. godinu, a u kojima je kao sporovima male vrijednosti revizija ex lege bila isključena (tadašnji čl. 467. st. 7. ZPP-a18), Ustavni je sud ukinuo odredbe ZPP-a o reviziji po do-puštenju žalbenog suda smatrajući da “zakonski okviri ne omogućavaju najvišem sudu u zemlji da osigurava jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana na cijelom području Republike Hrvatske”19.

8. Nakon intervencije Ustavnoga suda, novelom ZPP-a iz 2008. godine Vrhovnom je sudu (a ne više žal-benom) povjeren probir predmeta koji zaslužuju da se radi osiguranja jedinstvene primjene prava i ravno-pravnosti svih u njegovoj primjeni uzmu u meritorno razmatranje.20 Krug razloga zbog kojih je izvanredna revizija dopuštena otad je određen generalnom kla-

17 Triva; Dika, op. cit. u bilj. 14, str. 719.18 U sporovima male vrijednosti najprije je novelom ZPP-a iz 2008. go-

dine dopuštena izvanredna revizija kao i u svim ostalim sporovima. Međutim, već je novelom ZPP-a iz 2011. godine ponovno izmijenjen režim revizije te je za sporove male vrijednosti predviđena revizija po dopuštenju žalbenog suda (čl. 467.a st. 1. aktualnog ZPP-a).

19 Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, br. U-I-1569/2004, U-I-305/2005, U-I-1677/2004, U-I-320/2005, U-I-1702/2004, U-I-464/2006, U-I-1904/2004, U-I-3351/2006, U-I-2677/2004 od 20. prosinca 2006., Narodne novine, br. 2/2007. V. i Dika, op. cit. u bilj. 5, str. 259.

Čini se, međutim, da Ustavni sud ipak nije bio u pravu kada je utvr-dio da je “ustavna tužba, a ne revizija, postala (…) pravno sredstvo za osiguravanje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana”, odnosno ako je u pravu, za to je i sam kriv. (Tako za slič-no slovensko uređenje i Galič, A., Za reformo revizije v pravdnem postopku, Pravna praksa, br. 43, 2007., str. III (rimskim su brojkama ovdje i u nastavku rada označeni brojevi stranica prema numeraci-ji unutar slovenske baze podataka IUS-INFO). Ustavni sud, naime, ne bi smio fungirati kao (redovita) četvrta sudska instancija i baviti se interpretacijom zakonskoga prava nego bi se trebao ograničiti na ustavnopravna pitanja. V. amplius s uputnicama na literaturu Bratković, M., Revizija po dopuštenju: hrvatske dvojbe i slovenska iskustva, u: Rijavec, V. et al. (ur.), Zbornik radova s II. međunarodnog savjetovanja Aktualnosti građanskog procesnog prava - nacional-na i usporedna pravnoteorijska i praktična dostignuća, Split, 2016., str. 327.

20 Triva; Dika, op. cit. u bilj. 14, str. 719.

uzulom (“ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni”; čl. 382. st. 2. ZPP-a) te egzemplifi kativnim navođenjem slučajeva u kojima bi generalnom klauzulom predviđeni razlozi uvijek postojali: (1) različita praksa drugostupanjskih sudova o pitanju o kojemu revizijski sud još uvijek nije zauzeo pravno shvaćanje, (2) različita pravna shvaća-nja revizijskog i drugostupanjskog suda, (3) potreba preispitivanja već zauzetog pravnog shvaćanja revizij-skog suda, osobito zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumom te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europ-skoga suda u Luxembourgu.21

3. SVRHA REVIZIJE

9. U doktrini građanskoga procesnog prava reviziji se tradicionalno pripisuje dvostruka svrha - osiguranje pravilne i zakonite odluke u konkretnom predmetu te ostvarenje jedinstva u primjeni prava (i ravnopravno-sti svih u njegovoj primjeni) na cjelokupnom području njegova važenja.22 Dok je osiguranje pravilnosti i za-konitosti suđenja u pojedinom predmetu (njem. Ein-zelfallgerechtigkeit) primarno u privatnom (individual-nom) interesu stranaka23, osiguranje jedinstvenosti u primjeni prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primje-ni više je u javnom interesu.

10. U hrvatskom parničnom pravu dvama se tipovi-ma revizije na normativnom planu ostvaruju i dvije ra-zličite funkcije. Redovna revizija primarno služi kontroli zakonitosti i pravilnosti odluke nižih sudova, dakle pri-vatnim interesima stranaka o čijem se sporu odlučuje.

21 O kazuističkoj razradi razloga za izvanrednu reviziju v. amplius ibid., str. 300., 306.-312. Novelom ZPP-a iz 2011. nepotrebno je brisan još jedan primjerice naveden razlog za dopustivost izvanredne revizije - slučaj očekivane različite prakse drugostupanjskih sudova o pita-nju o kojemu revizijski sud još uvijek nije zauzeo pravno shvaćanje (npr. zbog mogućnosti različitoga tumačenja određenih zakonskih odredaba), no nema dvojbe da je taj razlog i nadalje obuhvaćen ge-neralnom klauzulom dopustivosti izvanredne revizije. Kritički o tom razlogu dopustivosti izvanredne revizije v. Grbin, I., Revizija - novo uređenje, Pravo u gospodarstvu, vol. 48, br. 1, 2009., str. 308.-309.

22 Triva; Dika, op. cit. u bilj. 14, str. 719. Slično i Ude, L., Civilno procesno pravo, 2002., str. 337.; Rechberger, W. H.; Simotta, D. A., Grundriss des österreichischen Zivilprozessrechts, 2003., str. 472.

23 Galič, A., Civil Law Perspective on the Supreme Court and its Functions, izvješće podneseno na svjetskom kongresu građanskih procesuali-sta održanom u Varšavi u lipnju 2014., str. 4. O razlikovanju privatne i javne uloge vrhovnih sudova v. amplius Jolowicz, J. A., Managing overload in appellate courts: `Western` countries, u: Jolowicz, J. A., On Civil Procedure, str. 331.-332.


82

Izvanredna revizija je, pak, koncipirana kao pravni lijek čija je primarna pravozaštitna funkcija javna - osigura-nje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. To, naravno, ne znači da se redovnom revizijom posredno ne utječe i na uspostavu jedinstve-nosti u primjeni prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili, pak, da se izvanrednom revizijom ne osigu-rava i materijalnopravna i procesnopravna zakonitost u konkretnom slučaju, ali to nije njezina primarna svrha.24

11. Redovna je revizija po svom sadržaju i funkciji ograničena žalba o kojoj odlučuje najviša sudska in-stancija u državi.25 U odnosu na žalbu o kojoj odlučuje drugostupanjski sud, redovna se revizija može podni-jeti u znatno suženijem krugu parničnih sporova i iz užeg kruga razloga - samo zbog nekih bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primje-ne materijalnog prava.26 Redovnom se revizijom, dakle, nastoji in concreto osigurati zakonitost suđenja u ma-terijalnopravnom i procesnopravnom smislu, neovisno o načelnim implikacijama rješavanja pitanja o kojemu ovisi odluka u sporu.27

12. S druge strane, javna se funkcija Vrhovnog suda odražava upravo u promicanju i uspostavljanju jedin-stvenosti i predvidivosti u primjeni prava te njegovu razvoju. Odluke Vrhovnog suda u povodu izvanrednih revizija trebale bi pridonijeti jedinstvenosti u primjeni prava u budućnosti28, djelujući pritom preventivno i korektivno.29

4. OSTVARIVANJE SVRHE REVIZIJE U

PRAKSI

13. Sudeći prema normativnom uređenju, Vrhovni sud u parničnom postupku može ostvarivati i svoju privatnu i javnu funkciju. Na što, međutim, upućuju dostupni statistički podatci?30 Od 2008. godine broj

24 Cf. Triva; Dika, op. cit. u bilj. 14, str. 723.25 Bratković, op. cit. u bilj. 18, str. 323. Slično i Grbin, op. cit. u bilj. 20,

str. 286.26 O razgraničenju činjeničnih i pravnih pitanja te polivalentnosti ra-

zloga za reviziju v. amplius Triva; Dika, op. cit. u bilj. 14, str. 727. sqq.; Dika, op. cit. u bilj. 5, str. 288. sqq.

27 Triva; Dika, op. cit. u bilj. 14, str. 722.-723.28 Bobek, M., Quantity or Quality? Reassessing the Role of Supreme

Jurisdictions in Central Europe, The American Journal of Comparative Law, vol. 57, br. 1, 2009., str. 41. sqq.; Galič, op. cit. u bilj. 22, str. 4.

29 Dika, op. cit. u bilj. 5, str. 305.30 Podatci obrađeni u Grafi konu 1. i 2. te Tablici 1. i 2. preuzeti su iz Iz-

vješća predsjednika Vrhovnog suda o stanju sudbene vlasti za 2015. godinu iz travnja 2016. godine (www.vsrh.hr, posjećeno 24. rujna 2016.). Bratković, op. cit. u bilj. 18, str. 324., 329.

podnesenih revizija kontinuirano raste. Štoviše, od 2008. do 2015. godine njihov se broj na godišnjoj razi-ni utrostručio (od oko 2.500 novozaprimljenih revizija u 2008. godini na oko 7.500 u 2015. godini; v. Grafi kon 1.31). U 2015. godini u radu Vrhovnog suda bilo je preko 22.000 revizijskih predmeta, od kojih oko 66 % nerije-šenih iz prijašnjeg razdoblja.

Grafi kon 1. Revizijski predmeti u radu Vrhovnog

suda RH (2006. - 2015.)

14. Ilustrativan je i Grafi kon 2. iz kojeg je vidljivo da od 2008. godine (kada je broj godišnje riješenih i neriješenih revizijskih predmeta bio ujednačen) broj neriješenih revizijskih predmeta kontinuirano raste (u 2015. godini bilo je više od 17.500 neriješenih revizij-skih predmeta) te znatno nadilazi broj u jednoj godini riješenih revizijskih predmeta (u 2015. godini oko 4.500 predmeta).

Grafi kon 2. Riješeni i neriješeni revizijski pred-

meti u radu Vrhovnog suda RH (2006. - 2015.)

15. Na Građanskom odjelu Vrhovnog suda od 2006. do 2015. godine radilo je u prosjeku dvadeset i troje sudaca. Njihov se broj kretao između 19 u 2008. godini i 28 u 2014. godini (Tablica 1.). Čak ni povećanje broja sudaca Građanskog odjela Vrhovnog suda nije spriječi-

31 Budući da se podatci o broju podnesenih redovnih i izvanrednih revizija zasebno statistički ne obrađuju (iako bi to bilo vrlo korisno), podatci o broju revizija izneseni u Grafi konu 1. i 2. te Tablici 1. i 2. odnose se sumarno na redovne i na izvanredne revizije.


83

lo kontinuiran rast broja revizijskih predmeta u radu po sucu toga odjela (Tablica 1.) Svaki je sudac toga odje-la u 2015. godini imao nešto manje od 900 revizijskih predmeta u radu.32

Tablica 1. Broj sudaca i broj revizijskih predmeta

u radu po sucu Građanskoga odjela Vrhovnog suda

RH (2006. - 2015.)

2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. 2012. 2013. 2014. 2015.

broj sudaca

21 21 19 22 21 23 23 25 28 25

broj pred-meta u radu po sucu

158 150 187 296 464 498 585 595 653 884

16. Svi izneseni podatci upućuju na to da je broj revizijskih predmeta u radu Vrhovnog suda znatno povećan nakon što je novelom ZPP-a iz 2008. godine Vrhovni sud otvorio svoja vrata u gotovo svim parnič-nim predmetima. Ako, naime, nisu ispunjeni (relativno teško dostižni) kriteriji dopustivosti redovne revizije, stranke su, odnosno u pravilu njihovi odvjetnici33, pro-tiv drugostupanjskih odluka ovlašteni podnijeti izvan-rednu reviziju ako smatraju da odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u nje-govoj primjeni.

32 Čini se da u izračun (preuzet iz Izvješća predsjednika Vrhovnog suda, op. cit. u bilj. 29, str. 110.) nije uzeto u obzir da su na Vrhovnom sudu u rad na revizijskim predmetima uključeni i sudski savjetnici. Među-tim, broj revizijskih predmeta u radu po sucu Građanskoga odjela Vrhovnog suda prevelik je čak i ako se u analizu uključi podatak da je svaki sudac toga Odjela u 2015. godini imao po jednog savjetnika koji je radio (i) na revizijskim predmetima. U tom je slučaju, naime, svaki sudac Građanskoga odjela Vrhovnog suda u 2015. godini imao oko 450 revizijskih predmeta u radu.

Samo za usporedbu, sudac Općinskog suda u Puli ima u radu oko 150 predmeta godišnje, a sudac Općinskoga građanskog suda u Zagrebu oko 350 predmeta godišnje. S druge strane, sudac Župa-nijskog suda u Puli ima u radu oko 200 predmeta godišnje, a su-dac Županijskog suda u Zagrebu oko 170 predmeta godišnje i još 400 predmeta u radu pojedinog savjetnika. Katić, D., Zašto (opet) nove izmjene Zakona o parničnom postupku, u: Rijavec, V. et al. (ur.), Zbornik radova s II. međunarodnog savjetovanja Aktualnosti gra-đanskog procesnog prava - nacionalna i usporedna pravnoteorijska i praktična dostignuća, Split, 2016., str. 150. Prema navodu autora izneseni podatci neformalno su prikupljeni od predsjednika odjela ili predsjednika sudova u travnju i kolovozu 2016. godine.

33 Stranka može podnijeti reviziju preko opunomoćenika koji je od-vjetnik. Iznimno, stranka može podnijeti reviziju i sama ako ima položen pravosudni ispit. Osim toga, za stranku reviziju može pod-nijeti i njezin opunomoćenik koji ju je na temelju zakona ovlašten zastupati kao opunomoćenik ako ima položen pravosudni ispit (čl. 91.a st. 1. i 2. ZPP-a).

17. Stranke i njihovi odvjetnici tu su mogućnost vrlo izdašno koristili, pa je revizijski sud postao zatrpan i mnogobrojnim irelevantnim izvanrednim revizijama.34 To se dijelom može objasniti i tzv. instancijskim men-talitetom (njemački Instanzmentalität) karakterističnim za pravnu kulturu ovog dijela Europe u skladu s kojim stranke smatraju da je važno u svakom sporu iscrpiti sva raspoloživa pravna sredstva bez realne procjene izgleda za njihov uspjeh.35 U objašnjenju ne treba za-nemariti ni fi nancijski interes odvjetnika da svojim kli-jentima naplate i izradu revizije, i to bez obzira na nje-zinu kvalitetu ili izgled za uspjeh.

18. Od 2006. do 2015. godine Vrhovni je sud godiš-nje smatrao osnovanim tek u prosjeku nešto više od 12 posto revizija.36 Većinu, pak, podnesenih revizija je odbacio (Tablica 2.); u 2015. godini gotovo 60 % revi-zija o kojima je odlučivao. Ako se uzmu u obzir samo izvanredne revizije, udio odbačenih revizija nešto je i veći (između 70 i 80 %).37

Tablica 2. Udio odbačenih revizija u predmetima

u kojima je odlučivao Vrhovni sud RH (2006. - 2015.)

2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. 2012. 2013. 2014. 2015.

% od-bačenih revizija

23,5 19,45 19,82 19,66 48,99 49,43 56,28 52,40 49,33 58,93

19. Dok stranke i njihovi odvjetnici uglavnom sma-traju da je prevelik broj podnesenih revizija odbačen samo radi redukcije opterećenja Vrhovnog suda, Vr-hovni sud krivnju svaljuje na odvjetnike kritizirajući kvalitetu podnesenih revizija. Tvrdi se da u gotovo 50 % odbačenih izvanrednih revizija nije bilo određeno naznačeno pravno pitanje ili, pak, nisu bili naznačeni razlozi zbog kojih bi najviši sud trebao intervenirati u konkretnom predmetu.38 Osim toga, mnogobrojne su izvanredne revizije odbačene zato što su sastavljene kao da su redovne.39 Stoga je nerijetko izostala inter-vencija revizijskoga suda zbog (ne)znanja opunomo-ćenika revidenta.40

34 Na tu je opasnost još početkom 2010. godine uputio Dika, op. cit. u bilj. 5, str. 301.

35 Bobek, op. cit. u bilj. 27, str. 62.36 Podatci izračunati prema podatcima iz Izvješća predsjednika Vrhov-

nog suda, op. cit. u bilj. 29, str. 110.37 Katić, op. cit. u bilj. 31, str. 155.38 Ibid., str. 156.39 Čini se da se smanjuje broj takvih pogrešno sastavljenih izvanrednih

revizija i da je trenutno glavni razlog odbačaja izvanredne revizije to što postavljeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene pri-mjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Ibid.

40 Ibid., str. 161. Tako i Dika, op. cit. u bilj. 5, str. 301. “Uzimajući u obzir


84

20. O tome se posredno može zaključivati i iz ne-kih obrazloženja odbačaja revizije. Vrhovni je sud, pri-mjerice, odbacio reviziju jer se revident samo uopćeno pozvao na to da izvanrednu reviziju podnosi zbog po-grešne primjene materijalnog prava, a nije naznačio i određeno pravno pitanje zbog kojeg ju je podnio niti je izložio razloge zbog kojih bi ono bilo važno za osi-guranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (Rev-x-228/09-2 od 8. srpnja 2009.). Drugom je prilikom Vrhovni sud jasno odredio da nije dužan iz navoda revizije iznalaziti pravno pitanje zbog koje-ga je ona podnesena, već da je to dužna učiniti sama stranka41, tim više što stranka u pravilu može reviziju podnijeti samo preko opunomoćenika koji je odvjetnik (Rev-r-183/2009-2 od 29. travnja 2009.).42

21. Na mrežnim stranicama Vrhovnog suda samo u 2015. godini objavljeno je preko 17.000 odluka toga suda.43 Iako se podatak ne odnosi samo na odluke iz građanske grane sudovanja, nego obuhvaća sve odluke Vrhovnog suda, vrlo je ilustrativan. Takav opseg prakse nemoguće je poznavati, a kamoli proučiti, komentirati i slijediti.44 Stoga nije neobično da nerijetko ni sam Vr-hovni sud nema jedinstvenu praksu. Osim toga, budući da je kvaliteta obrnuto proporcionalna kvantiteti, od-luke Vrhovnog suda nerijetko se iscrpljuju u navođenju činjeničnog supstrata i ponavljanju odgovora na već razjašnjena pravna pitanja služeći se formulacijama bez “dodane vrijednosti” kojom bi pridonosile pravnoj sigurnosti i razvoju prava.45

22. Da bi donio odluku o reviziji, Vrhovnom je sudu u prosjeku potrebno oko tri godine.46 Vrhovni sud, me-đutim, svake godine odlučuje i u oko tisuću predmeta (označenih signaturom Rev-x) u kojima je tužba podne-sena prije deset ili više godina.

23. Normativnim uređenjem predviđena svrha revi-zije u hrvatskoj parničnoj praksi, dakle, nije ostvarena. Odlučujući u tako veliku broju predmeta, Vrhovni sud

relativno visok broj odbačenih izvanrednih revizija zbog nedostata-ka u njihovu instruiranju, bilo bi moguće zaključiti da svi odvjetnici još uvijek nisu ovladali tehnikom i tehnologijom redigiranja tog pravnog lijeka.”

41 Tako i Dika, ibid., str. 300.42 Za još uputnica na sudsku praksu v. ibid., str. 301.-303.43 Do kraja 2015. godine bilo je objavljeno ukupno 166.985 odluka

Vrhovnog suda, a do kraja prethodne godine 149.688 odluka toga suda. Podatci su preuzeti iz Izvješća predsjednika Vrhovnog suda, op. cit. u bilj. 29, str. 113.

44 Tako i Galič, op. cit. u bilj. 22, str. 6. za Sloveniju (i posredno za druge postsocijalističke i ostale države); Bobek, op. cit. u bilj. 27, str. 63.

45 Slično i Galič, op. cit. u bilj. 22, str. 6. za Sloveniju i Bobek, op. cit. u bilj. 27, str. 33.-34 za Češku. Bratković, op. cit. u bilj. 18, str. 325.

46 Navod suca toga suda D. Katića na predavanju održanom na Prav-nom fakultetu u Zagrebu 9. siječnja 2017.

niti može ostvarivati svoju ustavnu zadaću osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, niti ispuniti očekivanja individual-nih stranaka da brzo i kvalitetno odluči o zakonitosti odluke protiv koje su podnijeli reviziju. Vrhovni sud, dakle, ne ostvaruje primjereno ni svoju javnu ni privat-nu funkciju.

24. Opisano stanje, međutim, nije samo hrvatska oso-bitost. I druge zemlje (poput Češke, Slovenije, ali i Italije, Njemačke i Nizozemske47) u posljednjem se desetljeću suočavaju s krizom identiteta Vrhovnog suda.48 Ideja da Vrhovni sud može istodobno i jednako kvalitetno služiti privatnim interesima stranaka u konkretnim predmeti-ma i javnom interesu ostvarivanja jedinstvene primjena prava i njegova razvoja ima, čini se, sve manje pristaša.49 Između dvoga valja izabrati jedno.50

47 Jezgrovit prikaz stanja u tim i još nekim državama v. Galič, op. cit. u bilj. 22, str. 7.-8. Izvrstan pregled stanja u Češkoj daje Bobek, op. cit. u bilj. 27, str. 33. sqq.

48 Galič, op. cit. u bilj. 22, str. 7.49 I u njemačkoj doktrini napominje se da je osiguranje pravilne i zako-

nite odluke u konkretnom predmetu sekundarna funkcija Vrhovnog suda u odnosu na javnu funkciju osiguranja jedinstvene primjene prava i njegova razvoja. Jacobs, M., Vorbemerkung zu §§ 542.-566., Nr. 8-12, u: Stein, F.; Jonas, M. (ur.), Kommentar zur Zivilprozessordnung, 2013., str. 533. sqq.; Rosenberg, L.; Schwab, K. H.; Gottwald, P., Zivilpro-zessrecht, 172010., § 141.; Bratković, op. cit. u bilj. 18, str. 326.

50 Klun, G., Vloga Vrhovnega sodišča pri oblikovanju meril za presojo predloga za dopustitev revizije (magistarski rad obranjen na Prav-nom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani), 2016., str. 25.

Normativnim uređenjem predviđena svrha revizije u hrvatskoj parničnoj praksi, dakle, nije ostvarena. Odluču-jući u tako veliku broju predmeta, Vr-hovni sud niti može ostvarivati svoju ustavnu zadaću osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, niti ispuniti očeki-vanja individualnih stranaka da brzo i kvalitetno odluči o zakonitosti odluke protiv koje su podnijeli reviziju. Vrhov-ni sud, dakle, ne ostvaruje primjereno ni svoju javnu ni privatnu funkciju.


85

5. POSTULATI REFORME REVIZIJE

25. Uzaludno je, dakle, ustrajanje na očuvanju obiju funkcija Vrhovnog suda jer stvarnost pokazuje da isto-dobno ostvarivanje privatne i javne funkcije toga suda rebus sic stantibus jednostavno nije moguće.51 S obzi-rom na Ustavom postuliranu zadaću Vrhovnog suda da kao najviši sud u državi osigurava jedinstvenu primje-nu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, u Hrvatskoj ne bi trebalo biti dvojbeno da javnoj funkciji Vrhovnog suda treba dati prednost u odnosu na njego-vu privatnu funkciju kontrole zakonitosti odluka nižih sudova u što većem broju predmeta.

26. Cilj je reforme, dakle, omogućiti Vrhovnom sudu osiguravanje jedinstvenosti u primjeni prava i ravno-pravnosti svih u njegovoj primjeni. Budući da ne samo suviše zatvoren nego i previše otvorena vrata Vrhovnog suda ugrožavaju ispunjavanje njegove ustavne zadaće52, za postizanje cilja reforme nužno je ograničiti broj pred-meta u kojima odlučuje Vrhovni sud. Pritom je rastere-ćenje Vrhovnog suda prevelikog broja predmeta nužna pretpostavka ostvarenja cilja, a ne cilj sam po sebi.53

27. Manje je više, rekli bi povjesničari moderne umjetnosti.54 Ako, naime, Vrhovni sud odlučuje u (pre)veliku broju predmeta, iluzorno je očekivati da će njegova praksa biti koherentna i dobro obrazložena.55 Osim toga, da bi Vrhovni sud mogao kvalitetno odluči-vati u predmetima u kojima je to doista potrebno radi osiguranja jedinstvenosti u primjeni prava i ravnoprav-nosti svih u njegovoj primjeni, broj odluka koje taj sud donosi trebao bi biti razmjerno malen. Te bi odluke tre-bale biti javno dostupne i dobro poznate ne samo ni-žim sudovima nego i studentima prava koji bi o njima trebali učiti iz udžbenika i komentara pravnih teoreti-čara.56 Kvalitetna sistematizacija, ali i primjeren (realno pretraživ) opseg elektroničke baze odluka Vrhovnog suda nužan su preduvjet većeg utjecaja odluka toga suda na odluke nižih sudova.57

28. Složimo li se, dakle, da je za osiguranje jedinstve-nosti u primjeni prava i ravnopravnosti svih u njego-voj primjeni nužno ograničiti pristup Vrhovnom sudu,

51 Bratković, op. cit. u bilj. 18, str. 328.52 Galič, op. cit. u bilj. 18, str. I.53 Ibid.54 Zobec, J., Od individualnega do javnega (precedenčnega) namena

Vrhovnega sodišča: ustavnopravni vidik, Podjetje in delo, br. 6-7, 2015., str. 928.; Klun, op. cit. u bilj. 49, str. 31 sqq.

55 U tom smislu i Jolowicz, op. cit. u bilj. 22, str. 332., 348.56 Galič, op. cit. u bilj. 18, str. I.57 Bratković, op. cit. u bilj. 18, str. 325.

predstoji nam odrediti kako provesti trijažu predmeta u kojima bi trebala odlučivati najviša sudska instancija u državi i kome povjeriti tu odgovornu zadaću.

29. Revizija u parničnom postupku za to se doima prikladnim pravnim sredstvom. Ta joj je funkcija, nai-me, (dijelom) dodijeljena već i u aktualnom uređenju parničnoga postupka, i to ne samo u hrvatskom nego i u slovenskom, austrijskom i njemačkom pravu. Osim toga, revizija je u aktualnom uređenju hrvatskoga par-ničnog postupka jedini pravni lijek kojim stranka može inicirati odluku Vrhovnog suda u konkretnom predme-tu, što je nužno da bi se postulirana jedinstvenost u pri-mjeni prava (i s tim povezana ravnopravnost u primjeni prava) mogla ostvariti.58

30. Jesu li, međutim, vrijednosni i kauzalni kriterij dopustivosti59 revizije prikladni za trijažu predmeta u kojima bi trebao odlučivati Vrhovni sud? Oni, doduše, jesu praktični za primjenu, ali ne omogućuju (uvijek) da pred Vrhovni sud dođu predmeti važni za osigura-nje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Važna pravna pitanja nisu uvijek sadržana u imovinski vrijednim predmetima ni u soci-jalno osjetljivijim kategorijama parničnih predmeta u kojima je redovna revizija trenutno dopuštena prema kauzalnom kriteriju.60 Stoga bi i vrijednosni i kauzalni kriterij61 kao kriterije dopustivosti revizije valjalo napu-stiti kao neprikladne za selekciju predmeta važnih za ostvarenje jedinstvenosti u primjeni prava i ravnoprav-nost svih u njegovoj primjeni.62

58 Upravo stoga za postizanje toga cilja nije prikladan institut pravnih shvaćanja prihvaćenih na sjednici odjela Vrhovnog suda propisan u čl. 40. Zakona o sudovima, Narodne novine, br. 28/13, 33/15, 82/15, 82/16. Pravna shvaćanja Vrhovnog suda donose se, naime, neovisno o volji stranaka i u postupku bez ostvarenja načela kontradiktorno-sti. Kad prihvaća pravno shvaćanje, Vrhovni sud više je nalik zako-nodavcu i pravnom teoretičaru negoli sudu. Tako i Ude, L.; Galič, A., Reforma pravnih sredstev v pravdnem postopku, Podjetje in delo, vol. XXVIII., br. 6-7, 2002., str. 1584.

59 O (ne)opravdanosti proceduralnog kriterija za dopustivost revizije v. Bratković, op. cit. u bilj. 18, str. 342.-343.

60 Bude li Vrhovni sud svoju ustavnu zadaću preko revizije po dopu-štenju obavljao lege artis, i na ta će pitanja dati svoj odgovor, i to znatno brže negoli prema sadašnjem uređenju kada od tužbe do trećestupanjske odluke nerijetko protekne i cijelo desetljeće. Brat-ković, op. cit. u bilj. 18, str. 341.

61 Utoliko nije opravdana ni zakonodavčeva namjera da isključi mo-gućnost podnošenja revizije protiv odluke o troškovima postupka (prijedlog novog čl. 400. ZPP-a) u vezi s kojima, već sad je razvidno, postoji neujednačena praksa i na samom Vrhovnom sudu.

62 Valjalo bi odoljeti i sirenskom zovu da se u parničnom postupku očuvaju oba tipa revizije (redovna i izvanredna). Ta su dva tipa revi-zije, naime, međusobno bitno različita, po svom sadržaju, razlozima podnošenja, postupku odlučivanja o njima, a i ulozi koja im je u pravnom poretku namijenjena. Njihovo supostojanje, pokazuje to i aktualno hrvatsko iskustvo, nerijetko izaziva konfuziju u načinu njihova sastavljanja, ali i odlučivanju o njima. Bratković, op. cit. u bilj. 18, str. 342.


86

31. Preostaje, dakle, da selekciju važnih predmeta prepustimo procjeni Vrhovnog suda ili žalbenih sudo-va. Budući da se uređenje, kakvo postoji, primjerice, u Austriji i Njemačkoj63, prema kojem su žalbeni sudovi ovlašteni dopustiti reviziju ako ocijene da odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnoprav-nosti svih u njegovoj primjeni, u hrvatskoj sudskoj praksi od 2003. do 2008. godine nije pokazalo osobito funkcionalnim64, čini se razboritije trijažu važnih pred-meta prepustiti Vrhovnom sudu kao najvišem sudu u državi. Time se ne samo umanjuje mogućnost neujed-načenosti u kriterijima selekcije važnih predmeta nego i, što je jednako važno, omogućuje kontrola priljeva novih revizijskih predmeta.65

32. Predviđenom bi reformom, dakle, izvanredna revizija postala jedina revizija, pa bi je stoga bilo pri-kladnije nazivati revizijom po dopuštenju Vrhovnog suda, i služila bi primarno kao sredstvo preko kojega bi Vrhovni sud ostvarivao svoju ustavnu zadaću, a tek posredno, samo u predmetima u kojima bi Vrhovni sud reviziju dopustio, kao korektiv eventualne nepravilno-sti u suđenju nižih sudova.66

33. Pravnim uređenjem revizije po dopuštenju Vr-hovnog suda treba se, dakle, tom sudu omogućiti oda-bir predmeta važnih za osiguranje jedinstvenosti u pri-mjeni prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, a ujedno spriječiti da taj sud bude zatrpan prevelikim brojem irelevantnih revizija. Aktualno iskustvo s pre-

63 Iskustva tih zemalja s takvim uređenjem, čini se, nisu loša. Cf. Büttner, H., Bericht und erste Erfahrungen mit der neuen Revision in Zivilsachen, BRAK-Mitteilungen, br. 5, 2003., 202 sqq.; Rechberger; Simotta, op. cit. u bilj. 22, str. 474. U njemačkom je pravu protiv od-luke drugostupanjskoga suda o nedopuštanju revizije dopuštena žalba Vrhovnom sudu (Nichtzulassungsbeschwerde), ali samo ako je udovoljeno propisanom vrijednosnom kriteriju dopustivosti ta-kve žalbe. U austrijskom pravu stranka u slučaju da žalbeni sud ne dopusti reviziju, može ponovno podnijeti prijedlog za dopuštenje revizije o kojem tada ponovno odlučuje isti žalbeni sud. Protiv te odluke žalba nije dopuštena. O nekim prednostima i nedostatcima uređenja u kojem o dopustivosti revizije odlučuje žalbeni sud, v. Galič, op. cit. u bilj. 18, str. IV.

64 Žalbeni sudovi u Hrvatskoj nisu bili osobito skloni dopuštati revi-ziju protiv svojih odluka. Djelomično se to može pripisati i sustavu vrednovanja sudačkoga rada koje uzima u obzir i broj odluka suca koje je ukinuo viši sud (Zakon o sudovima, čl. 97.). Ako, pak, revizija nije dopuštena, odluku žalbenoga suda nije moguće pobijati, dakle ni ukinuti.

65 Kriterij važnosti pravnoga pitanja mora biti prilagodljiv; mora se temeljiti na ocjeni koliko predmeta Vrhovni sud može kvalitetno riješiti pridonoseći tako jedinstvenosti u primjeni prava i ravnoprav-nosti svih u njegovoj primjeni. Galič, op. cit. u bilj. 18, str. IV.

66 Ne treba zanemariti činjenicu da u predmetima u kojima Vrhovni sud ne bi dopustio reviziju drugostupanjski sudovi postaju zadnja instancija koja odlučuje o pravilnosti i zakonitosti odluke prvostu-panjskoga suda, zbog čega jača i njihova uloga (ali i odgovornost) u pravosudnom sustavu.

opterećenošću Vrhovnog suda izvanrednim revizijama sugerira da su izmjene dosadašnjeg uređenja nužne.

34. U reformi revizije valjalo bi uzeti u obzir da u predselekciji važnih pravnih pitanja bitnu ulogu mogu (i trebaju) imati i odvjetnici koji kao kvalifi cira-ni sastavljači revizije kvalitetom svojih podnesaka, ali i korektnim savjetovanjem svojih klijenata o izgledima za uspjeh podnesenih revizija mogu bitno pridonijeti tomu da Vrhovni sud kvalitetno ostvaruje Ustavom po-vjerenu dužnost.

35. Budući da je uređenje parničnoga postupka u hr-vatskom i slovenskom pravu zbog zajedničkoga austrij-sko-jugoslavenskog ishodišta vrlo slično, čini se opravda-nim što se u Nacrtu novele hrvatskoga ZPP-a u pravnom reguliranju revizije po dopuštenju Vrhovnog suda pošlo od slovenskoga Zakona o pravdnem postopku.67 Tim više što je u Sloveniji novelom ZPP-a iz 2008. godine68, čini se, relativno uspješno riješen problem preopterećeno-sti njihova Vrhovnog suda. U Nacrtu novele hrvatskoga ZPP-a otišlo se, međutim, i korak dalje od aktualnoga slovenskog uređenja - u potpunosti su napuštena bilo kakva ograničenja pristupa Vrhovnom sudu povezana s vrijednosnim69, ali i kauzalnim kriterijem.

36. Na Grafi konu 3.70 prikazani su kvantitativni re-zultati reforme revizije u Sloveniji u usporedbi s Hrvat-

67 Zakon o pravdnem postopku, Uradni list RS, br. 26/99, 96/02, 12/0, 58/03 - Odl. US, 2/04, 2/04 - ZDSS-1, 36/04, 69/05 - Odl. US, 90/05 - Odl. US, 43/06 - Odl. US, 52/07, 73/07, 45/08 - ZArbit, 45/08, 111/08 - Odl. US, 57/09 - Odl. US, 12/10 - Odl. US, 50/10 - Odl. US, 107/10 - Odl. US, 75/12 - Odl. US, 40/13 - Odl. US, 92/13 - Odl. US, 10/14 - Odl. US, 48/15 - Odl. US (dalje u tekstu: slovenski ZPP).

68 Zakon o spremembah in dopolnitvah Zakona o pravdnem postopku (ZPP-D), Uradni list RS, br. 45/08.

69 U Sloveniji prema vrijednosnom kriteriju revizija ni u kojem slučaju nije dopuštena ako vrijednost pobijanoga dijela predmeta spora ne prelazi 2.000 eura, a uvijek je dopuštena ako ta vrijednost prelazi 40.000 eura u redovnom parničnom postupku, a 200.000 eura u tr-govačkim stvarima (čl. 367. slovenskog ZPP-a). Međutim, i u novom Prijedlogu izmjena i dopuna slovenskoga ZPP-a (EVA 2013-2030-0093) iz lipnja 2016. objavljenom na mrežnim stranicama slovensko-ga Ministarstva pravosuđa predviđeno je ukidanje vrijednosnoga kriterija za dopustivost revizije.

70 U Grafi konu 3. obrađeni su podatci iz Sodne statistike za razdoblje od 2008. do 2015. godine slovenskoga Ministarstva pravosuđa (http://www.mp.gov.si/fi leadmin/mp.gov.si/, posjećeno 24. rujna 2016.) i Izvješća predsjednika Vrhovnog suda RH, op. cit. u bilj. 29. Valja napomenuti da se u grafi konu broj novozaprimljenih, odnosno neriješenih predmeta iz prethodnoga razdoblja za Sloveniju odnosi sumarno na revizije koje je Vrhovni sud dopustio (dopuščena revizi-ja) i revizije koje su podnesene jer je njihov podnositelj smatrao da udovoljavaju vrijednosnom kriteriju dopustivosti revizije (dovoljena revizija, kod nas: redovna revizija). Kako se prema aktualnom hrvat-skom uređenju revizijskom sudu ne podnosi poseban prijedlog za dopuštenje revizije, nego se odmah podnosi čitava revizija, da bi podatci za Hrvatsku i Sloveniju bili posve usporedivi, valjalo bi broju revizija pred slovenskim Vrhovnim sudom pridodati broj odbačenih i odbijenih prijedloga za dopuštenje revizije (u prosjeku ukupno oko 350 godišnje, dakle oko 17 na 100.000 stanovnika). Utoliko su podatci iz Grafi kona 2. tek ilustrativni. Bratković, op. cit. u bilj. 18, str. 329.


87

skom, iz kojeg je jasno vidljivo da broj revizijskih pred-meta pred slovenskim Vrhovnim sudom nakon prove-dene reforme opada. Time se, dakako, ne želi sugerirati kako je rasterećenje Vrhovnog suda cilj reforme, nego tek pretpostavka da bi taj sud mogao ispunjavati svoju Ustavom predviđenu zadaću.

Grafi kon 3. Broj revizijskih predmeta u radu hr-

vatskoga i slovenskoga Vrhovnog suda na 100.000

stanovnika (2008. - 2015.)

6. KLJUČNE ODREDNICE REFORME

REVIZIJE

37. Stranka podnosi najprije prijedlog za dopuštenje revizije, a tek potom, ako je Vrhovni sud dopusti, i revizi-ju. Želi li inicirati odlučivanje Vrhovnog suda, stranka je dužna najprije u roku od 30 dana od dostave drugo-stupanjske presude podnijeti prijedlog za dopuštenje revizije (prijedlog novog čl. 382.b st. 1. i 2. ZPP-a), a tek ako je Vrhovni sud dopusti, i reviziju u dodatnom roku od 30 dana koji se računa od dostave rješenja Vrhov-nog suda kojim je dopustio reviziju (prijedlog novog čl. 382. st. 1. ZPP-a).

38. Prijedlog za dopuštenje revizije i revizija po svom su sadržaju bitno različiti. U prijedlogu za dopu-štenje revizije stranka se mora usredotočiti na određe-nje pravnoga pitanja i na razloge zbog kojih smatra da reviziju treba dopustiti, dakle uputiti na nejedinstve-nost sudske prakse, odstupanje od te prakse ili važnost pravnog pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava preko sudske prakse.71 Uz prijedlog za

71 U slovenskoj praksi prijedlog za dopuštenje revizije obasiže u pravilu do dvije stranice teksta uobičajenog formata i oblikovanja. O sadrža-ju i primjerima prijedloga za dopuštenje revizije u slovenskoj praksi v. amplius Orehar-Ivanc, M., Institut dopuščene revizije po ZPP-D, Pravna praksa, br. 28, 2009., str. IV.-VII. Tamo su navedeni i primjeri

dopuštenje revizije stranka je dužna dostaviti prvostu-panjsku i drugostupanjsku presudu te odluke sudova na koje se poziva (ili ih barem određeno naznačiti) (prijedlog novog čl. 382.b st. 3. ZPP-a). Tek će u reviziji revident iznijeti argumentirane navode o materijalno-pravnim i procesnopravnim nezakonitostima presude protiv koje je podnosi.

39. Mnogima se potreba podnošenja dvaju pod-nesaka u revizijskom postupku učinila nefunkcional-nom i neekonomičnom. Uzme li se, međutim, u obzir da među prijedlozima za dopuštenje revizije tek manji dio (prema slovenskom iskustvu oko 20%72) bude i pri-hvaćen, postaje jasno da bi podnošenje jedinstvenog podneska u kojem bi istodobno bili izneseni i razlozi dopustivosti revizije i razlozi njezine osnovanosti bilo lošije rješenje.

40. Suci Vrhovnog suda, naime, mogu znatno brže provesti trijažu predmeta važnih za osiguranje jedin-stvenosti u primjeni prava i ravnopravnosti svih u nje-govoj primjeni ako pred sobom imaju samo prijedlog za dopuštenje revizije u kojem su sažeto i pregledno izneseni samo razlozi koji prema podnositeljevu mi-šljenju opravdavaju dopustivost revizije negoli da te razloge moraju iznalaziti unutar jedinstvenog podne-ska koji uz razloge dopustivosti sadrži i razloge osno-vanosti revizije.73

41. Osim toga, za većinu je stranaka to i fi nancijski manje tegotno rješenje.74 Unese li se, naime, za sastav prijedloga za dopuštenje revizije u odvjetničku tarifu posebna, u odnosu na tarifu za sastav revizije uma-njena tarifa (što bi svakako valjalo učiniti75), većina će stranaka koje budu podnosile prijedlog za dopuštenje revizije morati platiti samo (umanjenu) tarifu za sastav prijedloga. Tek će manjina stranaka, kojima prijedlog za dopuštenje revizije bude prihvaćen, morati odvjetniku platiti više - i tarifu za sastav prijedloga za podnošenje revizije i za sastav revizije.76

pitanja postavljenih u prijedlozima za dopuštenje revizije, npr. je li šurjakinja oporučne nasljednice sposobna biti svjedokom pisane oporuke pred svjedocima ili je li sud ovlašten prihvatiti sporazum stranaka o povlačenju tužbe iz sudske nagodbe sklopljene u drugoj parnici, a da stranka koja se obvezala povući tužbu nije o tome dala odgovarajuću izjavu u tekućoj parnici niti je sud dao tuženiku priliku da se izjasni o povlačenju tužbe. V. i Klun, op. cit. u bilj. 49, str. 54 sqq. Bratković, op. cit. u bilj. 18, str. 344.

72 Bratković, ibid., str. 336.73 Galič, op. cit. u bilj. 18, str. VI.74 Ibid., str. V-VI.75 U Sloveniji se za sastav prijedloga za dopuštenje revizije osnovna

tarifa uvećava za 25 %, a za sastav revizije 50 % (Odvetniška tarifa, Uradni list RS, br. 2/15, Tarifni br. 21). Valjalo bi razmisliti nije li oprav-dano da u Hrvatskoj tarifa za sastav prijedloga za dopuštenje revizije bude još i nešto niža nego u Sloveniji.

76 Vjerojatno će u skladu s tim stranka morati platiti i dvije sudske pristojbe iako u aktualnom Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne


88

42. Na taj će se način poticajno djelovati i na pove-ćanje kvalitete odvjetničkih podnesaka jer bi odvjetni-ci, za razliku od aktualnog uređenja u kojem im pripa-da pravo na nagradu bez obzira na kvalitetu revizije77, bili dodatno motivirani da sastave takav prijedlog za dopuštenje revizije koji će im otvoriti put kasnijem podnošenju revizije. Sastavljanje revizije zahtjevan je posao koji iziskuje poveći trud i stručnost odvjetnika koji trebaju biti i odgovarajuće nagrađeni.78

43. O dopustivosti revizije Vrhovni sud odlučuje samo na temelju prijedloga, bez spisa predmeta. Iako iz Nacrta novele ZPP-a zbog njegove nomotehničke nedotjerano-sti to nije posve jasno, o dopustivosti bi revizije Vrhovni sud, ako se bude nasljedovala (pretežita) slovenska prak-sa, trebao odlučivati samo na temelju prijedloga stranke i uz taj prijedlog priloženih presuda, bez razmatranja spisa predmeta.79 Okolnosti konkretnog slučaja Vrhov-ni bi sud, naime, saznavao iz priložene prvostupanjske i drugostupanjske presude, a na slučaj nejedinstvenosti

novine, br. 74/95, 57/96, 137/02, (26/03), 125/11, 112/12, 157/13, 110/15) (još) nije predviđena posebna pristojbena stavka za pri-jedlog za dopuštenje revizije.

77 Komparativno postoji i rješenje prema kojem sud izravno odvjet-niku nalaže snositi troškove revizijskoga postupka koji je iniciran njegovim očito neosnovanim podneskom. Galič, op. cit. u bilj. 18, str. XI.

78 U nekim je državama ovlast obraćanja Vrhovnom sudu ograničena na samo određen, relativno malen broj odvjetnika. U Njemačkoj je, primjerice, samo 46 odvjetnika ovlaštenih za podnošenje revizije (i nije im dopušteno zastupati stranke pred nižim sudovima), a u Francuskoj je za obraćanje tamošnjem vrhovnom sudu ovlašte-no šezdesetak odvjetničkih kuća. Takvo uređenje Europski sud za ljudska prava nije smatrao protivnim Konvenciji (G. L. i S. L. protiv Francuske, 58811/00 od 6. ožujka 2003.).

79 Bratković, op. cit. u bilj. 18, str. 347.

sudske prakse ili odstupanja od nje taj bi sud izrijekom trebao upozoriti odvjetnik u svom prijedlogu za dopu-štenje revizije. Nije na sudu da u spisu predmeta traga za mogućim razlozima dopustivosti revizije.80

44. Vrhovni je sud na temelju prijedloga za dopu-štenje revizije dužan dopustiti reviziju ako se u povodu njezina podnošenja može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za osiguranje jedinstve-ne primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi81 (prijedlog novog čl. 382. st. 1. ZPP-a). U Nacrtu prijedloga ZPP-a primjerično su pobrojani slučajevi u kojima će revizijski sud osobito dopustiti reviziju - ako je riječ o pravnom pitanju (1) o kojem odluka drugostupanjskoga suda odstupa od prakse revizijskoga suda82, (2) o kojem nema prakse revizijskoga suda (osobito ako je sudska praksa viših sudova nejedinstvena), (3) o kojem sudska praksa revizijskoga suda nije jedinstvena ili je riječ o pitanju o kojem je revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznese-ne tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbe-noga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europ-skog suda u Luxembourgu - trebalo preispitati sudsku praksu (prijedlog novog čl. 382. st. 2. ZPP-a).83

45. Odluka o dopustivosti revizije nije ovisna o stajali-štu Vrhovnog suda o (ne)pravilnosti odluka nižih sudova

80 Galič, A., Dostop do vrhovnega sodišča v pravdnem postopku v novejši praksi ESČP, Pravna praksa, 17. veljače 2011., str. 7.

81 Pravno pitanje koje bi bilo važno s aspekta razvoja prava preko sud-ske prakse bilo bi, primjerice, pitanje koje proizlazi iz novoga zakon-skog uređenja, a moguće je da će se na njega različito odgovoriti, ili pitanje važno za popunjavanje zakonskih praznina i pojašnjenje pravnih standarda. Orehar-Ivanc, op. cit. u bilj. 70, str. V.

82 Ako odluka drugostupanjskog suda protiv koje je podnesen prijed-log za dopuštenje revizije odstupa od dotadašnje prakse Vrhovnog suda, Vrhovni je sud ovlašten dopustiti reviziju te upravo u povodu te revizije preispitati svoju prijašnju praksu i eventualno je izmijeniti (Bratković, op. cit. u bilj. 18, str. 348). Vrhovni sud, međutim, ne bi smio dopuštati reviziju u svim slučajevima u kojima je drugostu-panjski sud zbog pogrešaka u provođenju postupka i u suđenju o osnovanosti zahtjeva u svojoj odluci odstupio od prakse revizijsko-ga suda.

Budući da je predviđena reforma velik korak k priznanju važnosti sudske prakse kao pravnoga izvora (Galič, op. cit. u bilj. 18, str. III), “(U) praksi će (…) biti potrebno razviti tehniku i tehnologiju identi-fi kacije činjenične i pravne podudarnosti pojedinih slučajeva u vezi s kojima su zauzeta odgovarajuća pravna shvaćanja.” Dika, op. cit. u bilj. 5, str. 312.

83 Slovenski Vrhovni sud na temelju vrlo sličnih pretpostavaka godiš-nje prihvati oko 150 prijedloga za dopuštenje revizije (oko 20 % od ukupno podnesenih).

Vrhovni sud bi trebao odlučivati samo na temelju prijedloga stranke i uz taj prijed-log priloženih presuda, bez razmatranja spisa predmeta. Okolnosti konkretnog slučaja Vrhovni bi sud, naime, saznavao iz priložene prvostupanjske i drugostupanj-ske presude, a na slučaj nejedinstvenosti sudske prakse ili odstupanja od nje taj bi sud izrijekom trebao upozoriti odvjetnik u svom prijedlogu za dopuštenje revizije.


89

niti indicira kakvo će stajalište u vezi s postavljenim revi-zijskim pitanjem taj sud zauzeti. Iz komparativnih isku-stava država u kojima žalbeni sud odlučuje o dopusti-vosti revizije protiv odluke koju je sam donio razvidno je da je odluka o važnosti predmeta za jedinstvenost u primjeni prava i ravnopravnost svih u njegovoj pri-mjeni različita u odnosu na odluku o tome jesu li niži sudovi in concreto povrijedili materijalno ili procesno pravo. Kada dopuste reviziju protiv odluke koju su do-nijeli, žalbeni sudovi, naime, zacijelo svoju odluku ne smatraju pogrešnom (jer je inače ne bi takvu donije-li).84 Tim je opravdanije u predloženom konceptu revi-zije po dopuštenju odvojeno podnošenje prijedloga za dopuštenje revizije od same revizije.

46. Ako na temelju prijedloga za dopuštenje revi-zije Vrhovni sud zaključi da se u predmetu u kojem je prijedlog podnesen može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj pri-mjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi, Vrhovni bi sud trebao dopustiti reviziju čak i protiv drugostupanjske odluke koju smatra pravilnom i zakonitom.85 Bilo bi, naime, neopravdano da u tom slučaju Vrhovni sud pro-pusti priliku izraziti svoje pravno shvaćanje o važnom pravnom pitanju ujednačujući sudsku praksu i razvija-jući pravo samo zato što je u konkretnom slučaju sud donio pravilnu i zakonitu odluku.

47. Što, međutim, ako Vrhovni sud odluku nižih su-dova smatra pogrešnom? To opet ne znači da će protiv takve odluke revizija uvijek biti dopuštena. Ne otvara, naime, svaka pogrešna drugostupanjska odluka ujed-no i važno pitanje u javnom interesu, što znači da se re-vizijom po dopuštenju ne bi mogle uvijek sanirati čak ni (sve) apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka ni pogrešna primjena materijalnog prava.86

48. Stvar ipak nije posve jednostavna. Reviziju bi, čini se, (jer bi to bilo i u javnom interesu) uvijek trebalo dopustiti ako bi se podnositelj prijedloga za dopušte-nje revizije u njemu argumentirano pozvao na to da se odluka nižih sudova temelji na povredi nekoga ustav-nog ili konvencijskog prava.87 Ako, pak, to nije slučaj,

84 Galič, op. cit. u bilj. 18, str. VII. Ibid.85 Tako i Dika, str. 306., koji već za aktualno uređenje izvanredne re-

vizije naglašava da bi se Vrhovni sud trebao upuštati u meritorno razmatranje izvanredne revizije i u predmetima u kojima se ne bi slagao s argumentacijom koja je u njoj izložena.

86 Galič, A., Reshaping the Role of Supreme Court in the Countries of the Former Yugoslavia, u: Uzelac, A.; van Rhee, C. H. (ur.), Nobody´s Perfect, 2014., str. 300.; Bobek, op. cit. u bilj. 27, str. 43., 48.

87 Klun, op. cit. u bilj. 49, str. 98., 103. U tom bi pogledu koristan mogao biti kriterij bi li se zbog te povrede mogla s uspjehom podnijeti

a riječ je o pogrešnoj primjeni materijalnog prava ili o bitnim povredama odredaba parničnog postupka, revizija će biti dopuštena samo ako bi saniranje tih (grubih) povreda bilo ne samo u privatnom interesu stranaka nego i u javnom interesu očuvanja pravne si-gurnosti.88

49. U odluci kojom odbija89 prijedlog za dopuštenje revizije dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavaka za podnošenje revizije (pri-jedlog novog čl. 382.b st. 6. ZPP-a).90 U predloženom je uređenju revizije neobvezatnost punog obrazlože-nja odluke o odbijanju prijedloga za dopuštenje revi-zije zamišljena kao oruđe Vrhovnog suda da svoj rad usmjeri na pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i njegova razvoja.91 Time je Vrhovnom sudu u skladu s njegovom pozicijom unutar državnog uređenja povjerena vrlo odgovorna zadaća.92 Dobro funkcioniranje pravne države, naime, bez povjerenja u (najviše) sudove sastavljene od iskusnih pravnih struč-njaka visokih etičkih načela nije moguće.93 Povjerenje, međutim, treba zadobiti (i trajno održavati), a tu najvi-še može učiniti sam Vrhovni sud uvjerljivošću i snagom argumenata iz svojih revizijskih odluka te pažljiv izbor kandidata za suce toga suda.94

50. Očito su upravo nepovjerenje u vrhovne sudo-ve, odnosno strah od njihova arbitrarnog postupanja

ustavna tužba. Tako bi sud, primjerice, trebao dopustiti reviziju pro-tiv presude u kojoj je niži sud arbitrarno (bez obrazloženja) odstu-pio od sudske prakse jer bi zbog tog razloga stranka bila ovlaštena podnijeti i ustavnu tužbu.

88 Ibid., str. 102.89 Prema aktualnom uređenju izvanredna se revizija, nije li u njoj po-

stavljeno važno pravno pitanje iz čl. 382. st. 2. ZPP-a, odbacuje (čl. 392.b st. 3. ZPP-a), dok će se u tom slučaju prema predloženom uređenju prijedlog za dopuštenje revizije odbiti.

90 Argumento a contrario revizijski je sud dužan obrazložiti rješenje kojim dopušta reviziju. Iz tih bi, dakle, rješenja stranke mogle, ba-rem djelomično, utvrditi kojim se kriterijima Vrhovni sud rukovodi u selekciji važnih predmeta. O problemima u vezi s tim Dolenc, M., Dobre in slabe izkušnje z dopuščeno revizijo po ZPP, Podjetje in delo, br. 6-7, 2015., str. 946.

91 Galič, A., Ali mora biti sklep Vrhovnega sodišča o nedopustitvi re-vizije obrazložen, Podjetje in delo, br. 6-7, 2015., str. 953.; Bobek, op. cit. u bilj. 27, str. 49-50.

92 Oruđe povjereno Vrhovnom sudu ni u kojem se slučaju ne bi smjelo izroditi u alat za nekritičko odbijanje prijedloga za dopuštenje revi-zije u svrhu kontrole priljeva novih revizijskih predmeta. Bratković, op. cit. u bilj. 18, str. 350.

93 Zobec, op. cit. u bilj. 53, str. 920., 936.-937. O nekim uzrocima ni-ska povjerenja u sudove u postsocijalističkim državama v. amplius Uzelac, A., Survival of the Third Legal Tradition, Supreme Court Law Review, vol. 49, 2010., str. 377.-396.; Mańko, R., Weeds in the Gardens of Justice? The Survival of Hyperpositivism in Polish Legal Culture as a Symptom/Sinthome, Pólemos - Journal of Law, Literature and Culture, vol. 7, br. 2, 2013., str. 207.-233.

94 Bratković, op. cit. u bilj. 18, str. 335.


90

nagnali ustavne sudove u Armeniji, Poljskoj, Češkoj95, Mađarskoj, ali i Hrvatskoj da zaključe da ustavno nisu prihvatljive zakonske odredbe prema kojima vrhovni sudovi ne bi bili obvezni pisano obrazložiti svoje odlu-ke da o pojedinim predmetima neće meritorno odlu-čivati.96 Hrvatski je Ustavni sud u svojoj odluci iz 2014. godine97, kojom je ukinuo odredbu tadašnjeg čl. 392.b st. 4. ZPP-a, uvedenog novelom ZPP-a iz 2011. godi-ne, da se u obrazloženju odbačaja izvanredne revizije revizijski sud treba samo pozvati na zakonske odred-be koje predviđaju odbacivanje takve revizije, pošao od stajališta da bi takvo postupanje Vrhovnog suda u javnosti moglo stvoriti dojam da taj sud “postupa sa-movoljno i arbitrarno”. Ipak, očito iz praktičnih razloga, Ustavni je sud dodao da “razlozi za odbacivanje revizije (…) mogu biti sažeti i u samo “jednu rečenicu” ako ona jasno upućuje na razloge zbog kojih to pitanje nije važ-no za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravno-pravnosti svih u njegovoj primjeni”98.

51. Bi li, s obzirom na to, odredba novog čl. 382.b, st. 6. ZPP-a bila za Ustavni sud prihvatljiva, teško je predvi-djeti. Slovenski Ustavni sud99, primjerice, takvu zakonsku odredbu nije smatrao ustavno neprihvatljivom. Štoviše, istaknuo je da je takvo postupanje Vrhovnog suda nuž-no da bi on mogao ispunjavati svoju javnu, precedent-sku ulogu da kao sustvaratelj prava ex ante, na temelju konkretnih slučajeva, oblikuje smjernice za ostvarivanje jednakosti pred zakonom i pravne sigurnosti.100

52. I Europski sud za ljudska prava višekratno je po-tvrdio da tek sumarno obrazloženje (ili čak i njegov izo-stanak) da pojedini predmet ne udovoljava zakonskim kriterijima za meritorno odlučivanje pred vrhovnim su-dom nije protivno konvencijskom pravu.101 U novijoj je praksi (u predmetima Nersesyan i Wnuk), međutim, oči-

95 V. iscrpno Bobek, op. cit. u bilj. 27, str. 55 sqq.96 Galič, op. cit. u bilj. 90, str. 957.; Zobec, op. cit. u bilj. 53, str. 932-33;

Galič, op. cit. u bilj. 85, str. 305.97 Odluka Ustavnog suda RH br. U-I-885/13 od 11. srpnja 2014., Na-

rodne novine, br. 89/14. 98 V. amplius Bratković, op. cit. u bilj. 18, str. 338.-339.99 Odluka br. U-I-302/09-12, Up-1472/09-6, U-I-139/10-9 i Up-748/10-

6 od 12. svibnja 2011., Uradni list RS, br. 43/11. Do sličnog je zaključ-ka došao i njemački Ustavni sud još 2004. godine (BVerfG, Beschluss 1 BvR 864/03 od 8. siječnja 2004.). Galič, op. cit. u bilj. 90, str. 960.

100 Galič, op. cit. u bilj. 85, str. 305.-307.; Bratković, op. cit. u bilj. 18, str. 337.-338.

101 Nerva protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 42295/98 od 11. srpnja 2000., Øvlisen protiv Danske, 16469/05 od 30. kolovoza 2006., Persson protiv Švedske, 27098/04 od 27. ožujka 2008., Kukkonen protiv Finske, br. 2, 47628/06 od 13. siječnja 2009., Wnuk protiv Poljske, 38308/05 od 1. rujna 2009., Nersesyan protiv Armenije, 15371/07 od 19. siječnja 2010. Galič, op. cit. u bilj. 90, str. 959.; Galič, op. cit. u bilj. 85, str. 311.

to ne sagledavajući odredbu o mogućnosti sumarnog obrazloženja Vrhovnog suda zašto ne dopušta revizi-ju u kontekstu javne uloge Vrhovnog suda102, smatrao zakonsku obvezu pisanog obrazlaganja neprihvaćanja revizije višim standardom zaštite ljudskih prava.

7. NOMOTEHNIČKE NESPRETNOSTI

53. Iako u Nacrtu novele ZPP-a predviđeno uređe-nje o reviziji po dopuštenju nije novum u komparativ-nom pravu, čak ni u okvirima nama bliskoga german-skog pravnog kruga, stručna ga je javnost, uglavnom neopravdano, ocijenila negativno.103 Konceptualno, međutim, uvođenje predložene revizije po dopuštenju doima se prihvatljivim rješenjem. Predloženi bi zakon-ski tekst ipak trebalo nomotehnički dotjerati i jasnije napisati. Nužan je to preduvjet razumijevanja cilja re-forme i njegova ostvarivanja.

54. Prijedlog za dopuštenje revizije. Valjalo bi ponaj-prije jasnije naznačiti da je revizijski postupak podije-ljen na dvije faze u kojima su stranke dužne podnositi sadržajno bitno različite podneske. O dopuštenosti revizije Vrhovni sud odlučuje na temelju prijedloga stranke da se dopusti podnošenje revizije (prijedlog novog čl. 382.b st. 1. ZPP-a). Nelogično je, međutim, da je u Zakonu najprije naveden rok od 30 dana za pod-nošenje revizije (prijedlog novog čl. 382. st. 1. ZPP-a), a tek kasnije (prijedlog novog čl. 382.b st. 2. ZPP-a) rok od 30 dana za podnošenje prijedloga za dopuštenje revizije iako potonji u postupku prethodi prvomu. Isto tako, bilo bi ispravnije početak računanja rokova veza-ti uz dostavu, a ne primitak drugostupanjske odluke (prijedlog novog čl. 382.b st. 2. ZPP-a), odnosno odluke revizijskoga suda o dopuštenosti revizije (prijedlog no-vog čl. 382. st. 1. ZPP-a).

55. U prijedlogu za dopuštenje revizije stranka mora, osim podataka koje mora sadržavati svaki pod-nesak (čl. 106. ZPP-a), (1) određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojega predlaže da joj se dopusti pod-nošenje revizije104 i (2) određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene 102 Tako Galič, op. cit. u bilj. 85, str. 307.103 O tome v. amplius Bratković, op. cit. u bilj. 18, str. 319.-351.104 “(…) da bi neko pravno pitanje bilo određeno naznačeno, potrebno

je da bude individualizirano do te mjere koja ne ostavlja nikakve dvojbe o kojem je pravnom pitanju riječ, a revizijski sud nije ovla-šten sam prepoznati ili ispitivati nazire li se možda u navodima revidenta neko važno pitanje i kako ono zapravo glasi.” (odluka Vrhovnog suda Rev 608/15 od 19. travnja 2016.).


91

primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj pri-mjeni ili za razvoj prava preko sudske prakse (prijedlog novog čl. 382.b st. 3. ZPP-a).105 Ne bude li prijedlog sa-državao ta dva elementa, revizijski će ga sud odbaciti kao nedopušten (prijedlog novog čl. 392. st. 7. ZPP-a). Nije jasno bi li podnesak koji ne bi sadržavao ta dva ele-menta trebalo slati podnositelju na ispravak i dopunu prema općim pravilima o podnescima (čl. 109. ZPP-a). Bilo bi razumnije da ne, ali bi to tako i izrijekom trebalo propisati.

56. Prijedlogu je, nadalje, stranka dužna priložiti (3) prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu, ali i (4) odluke sudova na koje se poziva (ili ih barem određe-no naznačiti) (prijedlog novog čl. 382.b st. 3. ZPP-a). Ni ovdje nije jasno kako bi trebao postupiti revizijski sud ako prijedlog ne sadrži propisane priloge. U prijedlo-gu novog čl. 392. st. 6. ZPP-a nomotehnički se, naime, posve neprimjereno upućuje da se odredbe čl. 392. ZPP-a o nepravodobnosti, nepotpunosti i nedopušte-nosti revizije te odustanku od revizije na odgovarajući način primjenjuju i na prijedlog za dopuštenje revizije. Veći dio tih odredaba o reviziji na prijedlog za dopu-štenje revizije nije primjenjiv, ali bi se iz nekih od njih moglo zaključiti da je prijedlog za dopuštenje revizije nepotpun i ako nije potpisan i ako se iz njega ne može utvrditi u odnosu na koju presudu se podnosi. Znači li to da je revizijski sud ovlašten odbaciti prijedlog za do-puštenje revizije kojem nisu priložene prvostupanjska i drugostupanjska odluka ili bi podnesak bio potpun i samo ako bi se iz njega moglo utvrditi u odnosu na koju presudu se podnosi, nije jasno.

57. Zbog nedostatka potpisa na prijedlogu revizij-ski bi sud mogao prijedlog odbaciti kao nepotpun (pri-jedlog novog čl. 392. st. 6. u vezi s čl. 392. st. 1. ZPP-a). I ovdje bi trebalo izrijekom propisati treba li revizijski sud slati podnesak podnositelju na ispravak i dopunu prema općim pravilima (čl. 109. ZPP-a). Čini se, naime, da ovdje ne bi bilo mjesta odgovarajućoj primjeni odredbe čl. 351. st. 1. ZPP-a o nepotpunoj žalbi i tamo propisanoj obvezi pozivanja podnositelja da otkloni nedostatak potpisa. Odgovarajuća primjena odredaba o sadržaju žalbe (čl. 350. i 351. ZPP-a) propisana je, nai-me, za postupak u povodu revizije (prijedlog novog čl.

105 Podnositelj prijedloga za dopuštenje revizije trebao bi u svom pod-nesku, među ostalim, tvrditi da je stajalište drugostupanjskog suda o postavljenom revizijskom pitanju pogrešno jer u protivnom ne bi imao pravnoga interesa za podnošenje revizije, zbog čega bi prijedlog za dopuštenje revizije trebalo odbaciti (prijedlog novog čl. 392. st. 4. u vezi s čl. 392. st. 6. ZPP-a).

399. st. 1. ZPP-a). Uključuje li to i postupak u povodu prijedloga za dopuštenje revizije, nije jasno.

58. Prijedlogu za dopuštenje revizije trebao bi biti priložen i (5) dokaz da stranka ili njezin punomoćnik imaju položen pravosudni ispit (prijedlog novog čl. 91.a, st. 3. ZPP-a106), ali ga se može priložiti i naknadno, najka-snije do isteka roka za podnošenje revizije. Što, među-tim, ako revizija ne bude dopuštena, a prijedlogu za nje-zino dopuštenje nije bio priložen dokaz o položenom pravosudnom ispitu? Prema prijedlogu novog čl. 392. st. 4. ZPP-a (u vezi s čl. 392. st. 6.) prijedlog za dopuštenje revizije je nedopušten ako ga je podnijela osoba koja nije ovlaštena na njegovo podnošenje te ga je stoga revizijski sud ovlašten odbaciti (prijedlog novog čl. 392. st. 1. ZPP-a). Bi li možda u tom slučaju podnesak trebalo vratiti podnositelju na ispravak i dopunu prema općim pravilima (čl. 109. st. 1. ZPP-a)? Čini se da da.

59. Iz Nacrta novele ZPP-a, dakle, nije posve jasno što bi sve točno prijedlog za dopuštenje revizije trebao sadržavati, a još manje kako bi sud trebao postupiti u slučaju da taj podnesak ne sadrži neki od propisanih elemenata. Budući da je riječ o novini u hrvatskom par-ničnom pravu, preciznijem bi normiranju prijedloga za dopuštenje revizije trebalo posvetiti veću pažnju.

60. Prvostupanjski sud kao prijamno i otpremno mjesto za prijedloge za dopuštenje revizije. Prijedlog za dopuštenje revizije podnosi se sudu koji je donio prvostupanjsku presudu u dovoljnom broju primjera-ka za sudove, protivnu stranku i umješača (prijedlog novog čl. 388. st. 1. i 3. u vezi s nedovoljno preciznim čl. 382.b st. 2. ZPP-a). Prvostupanjski je sud prijedlog za dopuštenje revizije ovlašten odbaciti samo zbog ne-pravodobnosti. Nomotehnički je loše što je to određe-no tek kasnije u zakonskom tekstu gdje je propisano da se odredbe o prethodnom ispitivanju revizije odgova-rajuće primjenjuju i na prijedlog za dopuštenje revizije (prijedlog novog čl. 388. st. 2. i 3. ZPP-a). Pravodoban će prijedlog za dopuštenje revizije prvostupanjski sud dostaviti protivnoj stranci i umješaču (prijedlog novog čl. 382.b st. 4. ZPP-a). Kao što je već rečeno, nejasno je bi li taj sud prema intenciji zakonodavca već i nakon što zaprimi prijedlog za dopuštenje revizije (te odgo-vor na taj prijedlog protivne stranke i umješača) trebao poslati i spis predmeta na koji se prijedlog odnosi Vr-hovnom sudu.

106 Prijedlog tog članka, ako revizijski sud o dopustivosti revizije odlu-čuje bez spisa predmeta, neprimjereno sadrži i dio da takav dokaz nije potrebno prilagati ako je takav dokaz u tom postupku pret-hodno podnesen sudu.


92

61. Neovisno o tome, posve je nelogično da se prijedlog za dopuštenje revizije uopće podnosi prvo-stupanjskom sudu.107 Čak i ako bi to iziskivalo jačanje administrativnih kapaciteta Vrhovnog suda, trebalo bi pledirati za to da se prijedlozi za dopuštenje revizije podnose izravno Vrhovnom sudu. Time što bi prvostu-panjski sud služio kao prijamno i otpremno mjesto za podnesene prijedloge za dopuštenje revizije postupak bi se nepotrebno odugovlačio. Osim toga, prije nego-li Vrhovni sud dopusti reviziju, uključivanje protivne stranke i umješača nije potrebno.108 Tek kad peteročla-no vijeće109 Vrhovnog suda (prijedlog novog čl. 382.b st. 5. ZPP-a) dopusti reviziju i stranka je podnese, treba, radi ostvarenja načela kontradiktornosti, omogućiti protivnoj stranci da se uključi u postupak i poslati joj reviziju na odgovor.110

62. Revizija. Kao ni sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije, tako ni sadržaj revizije nije dovoljno precizno defi niran. Nije sporno da bi revizija trebala sadržavati sve što i žalba (prijedlog novog čl. 399. st. 1. u vezi s čl. 350. ZPP-a). U prijedlogu novog čl. 386. ZPP-a, me-đutim, previđeno je da u reviziji stranka treba (1) odre-đeno navesti i obrazložiti razloge koji se odnose na pravno pitanje zbog kojega je revizija dopuštena111 uz (2) određeno pozivanje na propise i druge izvora pra-va112 koji se odnose na to pitanje. Ako razlozi (čega?) ne budu tako obrazloženi, neće se uzeti u obzir. Odred-ba je očito redigirana prema aktualnom čl. 386. ZPP-a, što se u konceptu revizije po dopuštenju ne čini posve odgovarajućim. Štoviše, čini se da bi njome propisan sadržaj više odgovarao sadržaju prijedloga za dopušte-nje revizije nego revizije. U prijedlogu za dopuštenje

107 Drukčije je u Sloveniji gdje se taj prijedlog podnosi izravno Vrhov-nom sudu (čl. 367.b st. 2. slovenskoga ZPP-a).

108 Ako je intencija zakonodavca da se i protivnoj stranci (i umješa-ču) pruži podjednako vremena za pripremu odgovora na reviziju kao revidentu za eventualnu reviziju, dostajalo bi da sud protivnu stranku (i umješača) samo obavijesti da je podnesen prijedlog za dopuštenje revizije (i eventualno pošalje kopiju samog prijedloga). Bratković, op. cit. u bilj. 18, str. 347.

109 U Sloveniji o dopustivosti revizije odlučuje tročlano (čl. 367.c st. 1. slovenskog ZPP-a), a tek o osnovanosti peteročlano vijeće.

110 Orehar-Ivanc, op. cit. u bilj. 70, str. V., smatra da bi u slovenskom uređenju Vrhovni sud bio ovlašten u povodu podnesene revizije odlučiti da revizija ipak nije dopuštena iako ju je prije na temelju prijedloga dopustio.

111 Ako revizija ne bude podnesena zbog pitanja zbog kojega je do-puštena, revizijski će je sud odbaciti kao nedopuštenu (prijedlog novog čl. 392. st. 4. ZPP-a).

112 Zacijelo se ovdje misli na domaću sudsku praksu, praksu Ustav-noga suda, Europskoga suda za ljudska prava i Europskoga suda u Luxembourgu, a možda i na znanstvene i stručne radove u vezi s postavljenim revizijskim pitanjem. U svakom bi slučaju i u tom pogledu odredbu trebalo jasnije redigirati.

revizije podnositelj bi se, naime, trebao usredotočiti na razloge koji opravdavaju dopuštenje revizije, a u revizi-ji na obrazloženje navodne materijalnopravne i proce-snopravne nezakonitosti pobijane odluke.

63. Budući da se revizija smatra nepotpunom ako se iz nje ne može utvrditi koja se presuda pobija, ako nije potpisana ili ako u njoj nije (3) određeno nazna-čeno rješenje kojim je dopuštena (prijedlog novog čl. 392. ZPP-a), i ti elementi čine obvezan sadržaj revizije. Ako se iz podnesene revizije ne može utvrditi koja se presuda pobija ili ako revizija nije potpisana, revizijski bi sud revidenta trebao pozvati da u određenom roku dopuni ili ispravi svoj podnesak (prijedlog novog čl. čl. 399. st. 1. u vezi s čl. 350. ZPP-a). Ako se htjelo drukčije, to je trebalo i izrijekom propisati. Što ako, pak, u reviziji nije određeno naznačeno rješenje kojim je dopušte-na? Nije jasno treba li ovdje primijeniti opća pravila o ispravku i dopuni podneska (čl. 109. ZPP-a) ili je revi-zijski sud ovlašten takvu reviziju odbaciti ne pozivajući revidenta da je dopuni, odnosno ispravi.

64. S obzirom na to da u povodu revizije revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (prijedlog novog čl. 392.a ZPP-a), čini se da bi u reviziji trebalo i jasno naznačiti (4) u kojem se dije-lu presuda pobija i pitanje zbog kojega je dopuštena. Ta obveza dijelom proizlazi i iz odredaba o sadržaju žalbe (čl. 350. ZPP-a) koje se podredno primjenjuju i na reviziju (prijedlog novog čl. 399. st. 1. ZPP-a). Revi-ziji bi trebalo priložiti i (5) dokaz da stranka ili njezin punomoćnik imaju položen pravosudni ispit (prijedlog novog čl. 91.a, st. 3. ZPP-a), vjerojatno ne i ako je taj dokaz priložen prijedlogu za dopuštenje revizije (iako ni to nije posve jasno).

65. Donekle je zbunjujuća i odredba o nedopušte-nosti revizije (prijedlog novog čl. 392. st. 4. ZPP-a). Tamo je, među ostalim, propisano da je revizija nedopuštena ako je podnese osoba koja se odrekla prava na reviziju (kao i u aktualnom čl. 392. st. 2. ZPP-a). Bi li se stranka uopće mogla odreći prava na reviziju? Budući da je re-vizija nesuspenzivan izvanredni pravni lijek, logičnijim se čini da ne.113 U svakom bi slučaju bilo korisnije da se propisalo da je revizija nedopuštena i ako je podnese osoba koja je od nje odustala.

66. Čini se da je omaškom u Nacrtu novele ostao neizmijenjen i aktualni čl. 389. ZPP-a koji bi trebalo obrisati jer su nepravovremenost i nepotpunost revi-zije sada detaljnije defi nirane u prijedlogu novog čl. 113 Tako Triva; Dika, op. cit. u bilj. 14, str. 733., ali Dika, op. cit. u bilj. 5,

str. 316., navodi da bi to bilo moguće.


93

392. ZPP-a. Nije jasno ni zašto se (osim općeg pregleda mogućih odluka) u prijedlogu novog čl. 399. st. 1. ZPP-a upućuje da se u povodu revizije na odgovarajući način primjenjuje i odredba čl. 366. ZPP-a kad su odluke re-vizijskoga suda u povodu revizije posebno navedene u prijedlozima novih čl. 392. st. 1., 392.a, 394. i 395. ZPP-a.

8. ZAKLJUČAK

67. Reforma revizije u parničnom postupku predvi-đena Nacrtom novele ZPP-a iz 2016. godine polazi od utvrđenja da se aktualno uređenje toga izvanrednog pravnog lijeka u praksi pokazalo nefunkcionalnim. U radu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u 2015. godi-ni bilo je, naime, preko 20.000 revizijskih predmeta, od čega 66 % neriješenih iz prethodnog razdoblja. Praksa toga suda nerijetko je nekoherentna i zbog prevelikog opsega te loše sistematizacije teško pretraživa. Dva tipa revizije s različitim kriterijima njene dopustivosti (tzv. redovna i izvanredna revizija) zbunjuju ne samo stranke nego i njihove odvjetnike u razumijevanju koja je njihova stvarna svrha.

68. Vrhovni sud, dakle, ne ostvaruje uspješno svoju javnu funkciju osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, ali ni svoju privatnu funkciju da brzo i kvalitetno odluči o zakoni-tosti odluke protiv koje su stranke podnijele reviziju. Založimo li se za to da bi njegovoj javnoj funkciji, među ostalim i stoga što je ona tom sudu i Ustavom dodije-ljena, trebalo dati prednost, preostaje odrediti kako reformom omogućiti Vrhovnom sudu da preko revizije ostvaruje svoju ustavnu zadaću.

69. Za ostvarivanje te zadaće broj predmeta u ko-jima Vrhovni sud odlučuje trebao bi biti relativno ma-len. Predloženim se uređenjem revizije po dopuštenju stoga ograničava pristup Vrhovnom sudu tako da taj

sud, na temelju zakonom okvirno defi niranih kriterija, dopušta reviziju samo u predmetima važnima za osi-guranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava preko sud-ske prakse. Vrijednosni i kauzalni kriterij pritom uopće nisu relevantni za selekciju predmeta, nego o dopusti-vosti revizije odlučuje Vrhovni sud na temelju prijedlo-ga stranke. U tom se prijedlogu odvjetnik podnositelja treba usredotočiti na određivanje pravnog pitanja važ-nog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravno-pravnosti svih u njegovoj primjeni te na razloge zbog kojih smatra da reviziju treba dopustiti. Ako prijedlog ne smatra osnovanim, Vrhovni je sud ovlašten s tek su-marnim obrazloženjem odbiti prijedlog za dopuštenje revizije, što nipošto ne bi smjelo biti zlouporabljeno u svrhu nekritičke redukcije broja predmeta. Valja imati na umu i to da odluka o dopustivosti revizije nije ovi-sna o stajalištu Vrhovnog suda o (ne)pravilnosti odlu-ka nižih sudova niti indicira kakvo će stajalište u vezi s postavljenim revizijskim pitanjem taj sud zauzeti ako revizija bude dopuštena i kasnije podnesena.

70. Iako konceptualno prihvatljiva i na tragu pozi-tivnih komparativnih iskustava, predložena reforma revizije neće (u potpunosti) biti ostvariva izostane li odgovarajuća podrška Ustavnoga suda u vezi s pri-hvatljivošću odredbe o tek sumarnom obrazloženju odbijanja prijedloga za dopuštenje revizije, ne uvede li se u odvjetničkoj tarifi posebna, u odnosu na tarifu za sastav revizije umanjena tarifa za sastav prijedloga za dopuštenje revizije i ne ustroji li se nova ili pobolj-ša funkcionalnost postojećih javno dostupnih baza i pretraživača sudske prakse uz istodobnu obvezu (dru-gostupanjskih) sudova da u njih unose svoje odluke. Predloženi bi zakonski tekst u svakom slučaju trebalo nomotehnički dotjerati, ciljeve reforme revizije jasnije prezentirati (stručnoj) javnosti, a Vrhovni sud iskazano povjerenje u praksi opravdati.

P r a v n i p o r t a l I n ž e n j e r s k o g b i r o a

w w w. i n g b i r o. c o m

...


94

Summary

THE REFORM OF CIVIL PROCEDURE REVISION It is not only when the Supreme Court closes its doors too much that it threatens to fulfi l its constitutional role but

also when it leaves them wide open (Galič 2007). Departing from the thesis that Croatia’s Supreme Court through the

present regulation of the so-called regular and extraordinary revision and with more than 20,000 revision cases at its

plate in 2015 cannot perform its constitutional task of ensuring a unique application of law and equality of all in its

application, in the draft of the amendments to the 2016 Civil Procedure Act a specifi c type of revision has been envi-

saged – revision per permission of the Supreme Court, which is very similar to the extraordinary revision from Article

382 paragraph 2 of the present Civil Procedure Act. Revision per permission would limit access to the Supreme Court

in a way that the said court would, based on the legally defi ned framework, allow revision only in those cases which

are important for ensuring a unique application of law and equality of all in its application or for the development of

law through case-law. The value, causal, and procedural criterion would no longer be relevant for the permissibility of

revision. The case selection procedure would be organized in such a way that the Supreme Court would decide on the

permissibility of revision based on the party’s relatively short proposal for it and its annexes. Only if the court would

allow for revision, the party would submit a clarifi ed revision, on the adequacy of which the Supreme Court would

decide. In order to allow for the said court to studiously examine the important legal issues arising from the cases in

which it allowed revision, the power to dismiss the proposal for the permissibility of revision with only a summarised

written explanation was given to the Supreme Court. Although some of the preconditions for its realization are yet

to be met, the proposed revision reform is conceptually good and in line with positive comparative experiences. In

terms of legislative drafting, the legal text’s draft should be better arranged and the revision reform goals presented

to the (professional) public in a clearer way.

Keywords: revision per permission, extraordinary revision, Supreme Court, amendment to the Civil Procedure Act.

Po n u d u k n j i g a

I n že n j e r s ko g b i ro a m ože te p o g l e d at i n a :

w w w. i n g b i r o. h r

...


95

PRIKAZ

Svečanost potpisivanja ugovora sa studentima

dobitnicima stipendije Zaklade Zlatko Crnić

u akademskoj godini 2016./2017.Pripremila: mr. sc. Iris Gović

Dana 8. prosinca 2016. u dvorani Hrvatskog od-vjetničkog doma održana je dvadeset četvrta po redu svečanost potpisivanja ugovora sa studentima dobit-nicima stipendije Zaklade Zlatko Crnić u akademskoj godini 2016./2017.

Ove godine dodijeljeno je ukupno jedanaest sti-pendija studentima dodiplomskog studija te jedna sti-pendija studentu poslijediplomskog studija.

Iako je odlukom Zakladnog vijeća u ovoj akadem-skoj godini raspisan natječaj za dodjelu 10 stipendija, Zakladno vijeće odlučilo je u ovoj akademskoj godini dodijeliti 11 stipendija s obzirom na to da je četvero kandidata (redni broj 8, 9, 10 i 11) imalo isti prosjek ocjena (4,9).

Po jednu godišnju stipendiju fi nanciraju Hrvatska odvjetnička komora, Hrvatska javnobilježnička komo-ra, Odvjetnička društva iz Zagreba: Žurić i partneri, Su-čević i Partneri, Porobija & Porobija, Hanžeković & Par-tneri, Grgić & Partneri, Kallay & Partneri, Odvjetničko društvo iz Rijeke Vukić i partneri, te trgovačka društva Atlantic grupa d.d. i Ina - Industrija nafte d.d.

Na svečanosti u Hrvatskoj odvjetničkoj komori pro-čitane su odluke Zakladnog vijeća o dodjeli stipendija.

Natječaju je pristupilo 19 kandidata, i to 12 s Prav-nog fakulteta u Zagrebu, 5 s Pravnog fakulteta u Osije-ku, 1 s Pravnog fakulteta u Rijeci i 1 s Pravnog fakulteta u Splitu.

Svi kandidati ispunjavali su uvjete natječaja, odno-sno imali su minimalan prosjek ocjena 4,0.

Dobitnici stipendija za dodiplomski studij su:

Eugen Jakopović, Benjamin Sadrić, Leon Žganec-Brajša, Lucija Matić, Petar Grgur, Ivan Borna Ninčević, Danijel Javorić Barić, Iva Frančišković, Alen Vučkovečki, Svan Relac, Martin Hren.

* Iris Gović, Županijski sud u Zagrebu.

Na dvadeset drugom natječaju za dodjelu stipendi-je polaznicima poslijediplomskih studija u akademskoj godini 2016./2017. prijave je podnijelo šest kandida-ta: dvoje polaznika doktorskog studija smjera ‘’Pravo društava i trgovačko pravo’’, dvoje polaznika smjera ‘’Europsko pravo’’ i dvoje polaznika smjera ‘’Građansko-pravne i obiteljskopravne znanosti’’.

Stipendija je dodijeljena Dini Glihi, polazniku II. se-mestra Poslijediplomskog doktorskog studija, smjer “Poslijediplomski studij Prava društva i trgovačkog prava” na Pravnom fakultetu u Zagrebu s prosjekom ocjena na dodiplomskom studiju 4,97.

Ovom prigodom stipendistima su uručeni i prigodni darovi, i to knjiga u izdanju “Novog informatora” pod na-zivom LIBER AMICORUM IN HONOREM JADRANKO CR-NIĆ, zatim im je darovan Godišnjak Hrvatskog društva za građanskopravne znanosti i praksu (utemeljitelj Zakla-de) koji sadrži sve referate i priopćenja sa savjetovanja Društva održanog u listopadu 2016. godine, dok je In-ženjerski biro d.d. svim stipendistima Zaklade poklonio godišnju pretplatu na Pravni portal Inženjerskog biroa.

Svečanosti su, uz stipendiste, nazočili brojni gosti, predstavnici suosnivača, članovi, prijatelji i podupira-telji Zaklade, te članovi obitelji Zlatka Crnića i Ljiljane Hvalec, sutkinje koja je smrtno stradala 1999. u obav-ljanju sudačke dužnosti i čijoj djeci Zaklada pomaže.

Predsjednik Zakladnog vijeća dr. sc. Danko Špolja-rić podsjetio je prisutne na život i djelo prerano premi-nulog Zlatka Crnića.

Nakon dovršetka službenog dijela programa, pri-godne čestitke stipendistima uputio je odvjetnik Maro-je Matana, predstavnik Hrvatske odvjetničke komore.

Zatim je uslijedio prigodni glazbeni program.

Druženje je završeno na prigodnom domjenku koji su pripremili domaćini iz Hrvatske odvjetničke komore.


96

* Krešimir Deban, Inženjerski biro d.d., Zagreb.

PREGLED NOVIH PROPISA

(1. siječnja - 31. siječnja 2017.)

Pripremio: Krešimir Deban, dipl. iur.*

Ovaj pregled sadrži propise bliske problematici koju obrađuje časopis Hrvatska pravna revija. Potpuni i de-taljniji pregled važećih propisa objavljuje se u publikaciji ING Registar u izdanju Inženjerskog biroa d.d. i na www.ingbiro.com.

Narodne novine broj 1. od 2. siječnja 2017.Pravilnik o trošarinama - stupa na snagu 3. I. 2017.Pravilnik o djelatnostima iznajmljivanja stanova,

soba i postelja putnicima i turistima te organiziranja kampova koje će se paušalno oporezivati, o visini pa-ušalnog poreza i načinu plaćanja paušalnog poreza - stupa na snagu 3. I. 2017.

Pravilnik o paušalnom oporezivanju samostalnih djelatnosti - stupa na snagu 3. I. 2017.

Pravilnik o porezu na dohodak - stupa na snagu 3. I. 2017.

Pravilnik o posebnom porezu na motorna vozila - stupa na snagu 3. I. 2017.

Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o po-rezu na dodanu vrijednost - stupa na snagu 3. I. 2017.

Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o po-rezu na dobit - stupa na snagu 3. I. 2017.

Narodne novine broj 2. od 4. siječnja 2017.Uredba o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva obra-

ne - stupa na snagu 12. I. 2017.Uredba o unutarnjem ustrojstvu Središnjeg držav-

nog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske - stupa na snagu 12. I. 2017.

Narodne novine broj 3. od 11. siječnja 2017.Uredba o strateškoj procjeni utjecaja strategije, pla-

na i programa na okoliš - stupa na snagu 19. I. 2017.Uredba o izmjenama i dopunama Uredbe o procjeni

utjecaja zahvata na okoliš - stupa na snagu 19. I. 2017.Uredba o izmjenama Uredbe o tijelima u sustavu

upravljanja i kontrole korištenja strukturnih instrume-nata Europske unije u Republici Hrvatskoj - stupa na snagu 19. I. 2017.

Odluka o donošenju Plana gospodarenja otpadom Republike Hrvatske za razdoblje 2017. - 2022. godine - stupa na snagu 5. I. 2017.

Narodne novine broj 4. od 13. siječnja 2017.Nema propisa iz problematike koju obrađuje Hrvat-

ska pravna revija.

Narodne novine broj 5. od 18. siječnja 2017.Uredba o praćenju emisija stakleničkih plinova, po-

litike i mjera za njihovo smanjenje u Republici Hrvat-skoj - stupa na snagu 26. I. 2017.

Narodne novine broj 6. od 20. siječnja 2017.Odluka o utvrđivanju Prijedloga urbanističkog pla-

na uređenja državnog značaja “Vršna zona”, Medvedni-ca, za javnu raspravu - stupa na snagu 28. I. 2017.

Odluka o utvrđivanju Prijedloga urbanističkog plana uređenja državnog značaja “Skijaški kom-pleks”, Medvednica, za javnu raspravu - stupa na sna-gu 28. I. 2017.

Narodne novine broj 7. od 25. siječnja 2017.Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o odgoju i obra-

zovanju u osnovnoj i srednjoj školi - stupa na snagu 26. I. 2017.

Pravilnik o podnošenju trošarinskih obrazaca i obra-zaca posebnih poreza uporabom sustava elektroničke razmjene podataka - stupa na snagu 15. II. 2017.

Narodne novine broj 8. od 27. siječnja 2017.Uredba o Tarifi upravnih pristojbi - stupa na snagu

28. I. 2017.Uredba o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva dr-

žavne imovine - stupa na snagu 28. I. 2017.

Documents

hpr 022017 - Pravni portal · PDF file61 PRAKSA SUDA EUROPSKE UNIJE ... » PRIMJENA EUROPSKOG PRAVA O ZAŠTITI ... ti na one slučajeve u kojima je sudska praksa5 zauzela