Radio Marija 19.12.2011

Hrvatska božićna tradicija

17.00 – 17.10

- uvod u današnju temu

- Božić – porijeklo riječi

- veza s poganskim svečanostima

17.13 – 17.16

- pjesma 1 (...)

17.16 – 17.25

- Došašće – povijest, porijeklo riječi

- zornice (4 nedjelje) adventski vijenac, pšenica, drugi običaji, KOLINJE

- blagdani i pjesme

17.25 – 17.28

- pjesma 2 (...)

17.28 – 17.35

- Badnjak – običaj badnjaka (drva) + slama + kriskingle + božićno drvce + jaslice

- polnoćka + kolači + hrana

17.35 – 17.38

pjesma 3 (...)

17.38 – 17.47

- BOŽIĆ – polnoćka, zornica, poldnevnica (najsvečanije haljine)

- hrana na stolu, čestitari, božićne pjesme + međunarodni običaji

17.47 – 17.50

- pjesma 4 (KEFA – Glas iz pustinje)

17.38 – 17.47

- božićno vrijeme - Sjepan, Ivan, Nevina dječica, Sveta obitelj, Nova godina, ... blagoslov domova

- odjava emisije, pozdrav BOG ŽIVI!,

2

UVOD

Prikaz rođenja Isusova po Lukinu Evanđelju (1-2):

U one dane izađe naredba cara Augusta da se provede popis svega svijeta. Bijaše to prvi popis izvršen za Kvirinijeva upravljanja Sirijom. Svi su išli na popis, svaki u svoj grad. Tako i Josip, budući da je bio iz doma i loze Davidove, uziđe iz Galileje, iz grada Nazareta, u Judeju - u grad Davidov, koji se zove Betlehem - da se podvrgne popisu zajedno sa svojom zaručnicom Marijom koja bijaše trudna. I dok su bili ondje, navršilo joj se vrijeme da rodi. I porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle jer za njih nije bilo mjesta u svratištu.

Hrvatski božićni običaji dio su hrvatske tradicije. Uz slavlje Božića razvili su se brojni običaji poput kićenja božićnog drvca na Badnjak, odlaska na misu polnoćku, pjevanja božićnih pjesama i darivanja. Prije Božića, vrijeme je priprave, koje traje oko mjesec dana od početka došašća. Predvladavaju osjećaji iščekivanja, nade i čežnje. Posebno se obilježavaju dani sv. Barbare, sv. Nikole, sv. Lucije i sv. Tome. Božićna pšenica sije se na sv. Barbaru ili sv. Luciju. Djeca se posebno raduju sv. Nikoli, kada dobivaju poklone u čizmice, a zločesta djeca šibu od Krampusa. U nekim krajevima postoje običaji djetinjci, materice i očići, koji se događaju u tri tjedna do Božića. Brojni običaji za cilj imaju želju za blagostanjem, dobrim urodom, napretkom i dobrim zdravljem. Badnjak je bogat raznim običajima poput unošenja slame u kuću, svečanog uređenja blagdanskog stola, pripreme božićne hrane i odlaska na sv. misu polnoćku. Božić je dan, kada se s puno radosti, nade i žara u svečanom, veselom raspoloženju slavi Isusovo rođenje. Proslavlja se u krugu obitelji, a slijedeći dan na dan sv. Stjepana posjećuju se rođaci, prijatelji i susjedi i s njima se svečano proslavlja uz bogatu trpezu. Na svetog Ivana, narednog dana, blagoslivljalo se vino, a slama se iznosila iz doma i postavljala na voćke, da bi bolje rodile naredne godine. Na dan Nevine dječice, koji je slijedeći dan, čest je običaj tzv. šibanja, kada bi se ljudi lagano udarali vrhovima šiba, obilježavajući bol ubijene dječice. Djeca su se blagoslivljala na misama. Na Novu godinu međusobno bi se čestitalo, ali bi ugođaj bio manje intiman za razliku od božićnog.

Svršetak dvanaestodnevnice, dvanaest božićnih dana, blagdan je Sveta tri kralja ili Bogojavljenja. Na taj se dan spominjemo triju mudraca koji su darivali Isusa, odlazi se na misu, skidaju se ukrasi te završava blagdansko razdoblje. Blagoslivljaju se kuće za narednu godinu, a blagoslovljenom su se vodom blagoslivljali i vrtovi te buduće ljetine. Često su božićne pjesme pjevali tzv. zvjezdari odjeveni u tri kralja noseći zvijezdu.

3

BOŽIĆ

Hrvatska rije č Božić zapravo je umanjenica riječi Bog, a potom je preuzeta kao naziv blagdana te označava da se na taj dan rodio mali Bog − Isus.

U anglosaksonskim jezicima, etimologija seže do rije č i geol od koje je derivirana današnja engleska riječ Yule. Engleska riječ Christmas skra ć enica je od sintagme Christ's mass (Kristova misa), a potječe od srednjoengleskog Christemasse i staroengleskog mæsse. Drugi etimolozi vjeruju da je to posu đ enica od egipatske slo ž enice Khristos-Mas (Kristovo rođenje).

U ostalim se jezicima naziv Božića veže uz riječi koje opisuju rođenje - u š panjolskom (navidad), portugalskom (natal) i francuskom Noël. U njema č kome Weihnachten znači "blagoslovljena, sveta, štovana noć".

Utjecajem engleskog jezika proširila se i skra ć enica xmas. U starim gr č kim inačicama Novog zavjeta , grčko slovo hi (χ) prvo je slovo imena Krist (Χριστός). Od sredine 16. stolje ć a slično se latini č ko slovo X koristilo za skraćenicu riječi Krist.

Datiranje [uredi]

Većina kršćanskih crkvi slavi ga 25. prosinca . Međutim, neke istočne crkve slave ga 7. sije č nja , jer po Julijanskom kalendaru 25. prosinca pada na taj dan. Božić je u mnogim državama svijeta, tako i u Hrvatskoj, državni blagdan.

Božić spada, zajedno s Uskrsom i Duhovima, među tri najveća kršćanska blagdana. Božićno vrijeme traje od Božića pa do blagdana Krštenja Gospodinova, a to je uvijek nedjelja iza Svetih triju kraljeva .

Budući da u Novom zavjetu ne stoji kada se točno rodio Isus, prvi kr šć ani nisu slavili Božić, nego samo Uskrs. Božić se počeo slaviti u Rimu u 4. stolje ć u (u izvorima dokazana godina 336.). Do danas nije jasno zašto se Božić slavi baš 25. prosinca . Prevladavajuće je mišljenje da se Božić počeo slaviti toga datuma zato što se toga datuma u tada još uvijek većinski poganskom Rimu slavilo rođenje boga Sunca (Nativitas Solis Invicti - Rođenje nepobjedivoga Sunca) pa je Crkva željeći potisnuti taj poganski blagdan tada počela slaviti rođenje Isusa Krista koji je Božansko Sunce s visine.

Povijest [uredi]

Poganske svečanosti [uredi]

Zimske su se svetkovine slavile u mnogim kulturama, uglavnom zato što je bilo manje poljoprivrednog rada tijekom zime. Iz vjerskoga kuta, Uskrs je bio važniji u crkvenom kalendaru, a Božić je bio manje važan. Neke od svečanosti koje su vjerojatno poslužile kao svojevrstan model Božiću bile su rimske Saturnalije, Keltski blagdan Jul (Yule) i rimski blagdan Natalis Solis Invicti koji se održavao 25. prosinca .

4

Krist kao Sol Invictus, Bazilika svetog Petra, Vatikan, 3. stoljeće

Saturnalije [uredi]

Najpoznatije rimske zimske svetkovine bile su Saturnalije (Saturnalia), vrijeme opuštanja, gozbe, razveseljavanja i odmor od formalnih pravila. Običaj je bio da se daruju maleni darovi (Saturnalia i Sigillaricia), najčešće lutke za djecu i svijeće za odrasle. Posao se odgađao, a slavili su i robovi. Pilo se, kockalo i pjevalo, a česta je bila i javna golotinja. Katul govori da su to bili "najbolji dani". Saturnalije su slavile boga Saturna (pandan Kronu iz grčke mitologije) te su počinjale 17. prosinca, a duljina svetkovina s vremenom se povećala do 24. prosinca, a u carsko je vrijeme skraćena na pet dana.

Natalis Solis Invicti [uredi]

25. prosinca Rimljani su slavili Dies natalis Solis Invicti ili "rođendan nepobjedivog Sunca". Naziv Sol Invictus dopuštao je slavljenje nekoliko božanstava povezanih sa Suncem. Car Aurelije proglasio je taj dan blagdanom diljem cijelog carstva.

Taj je dan smatran i danom zimskog solsticija koji su Rimljani nazivali bruma. To je bio dan kad je Sunce dokazalo da je nepobjedivo.

Jul [uredi]

Julski kolač oblikovan poput cjepanice

5

Julbock, Uppland, Švedska

Poganski su Skandinavci održavali zimske julske svetkovine, krajem prosinca do početka siječnja. Palile su se julske cjepanice (panj, badnjak) u čast Thoru, bogu grmljavine, s vjerovanjem da će svaka iskra iz vatre predstavljati novorođenu svinju ili tele nadolazeće godine. Gozba bi trajala dok panj ne bi izgorio, uglavnom dvanaestak dana. Skandinavci još uvijek Božić nazivaju Julom, a u Engleskoj je riječ Yule sinonimna s Božićem. Poznat je i julski ovan ili pak koza, Julbock, koji je bio simbol tih svetkovina u Skandinaviji.

U Njemačkoj su postojali blagdani Mitwinternacht (noć u sredini zime) i Wintersonnenwende (zimski solsticij), a također i dvanaest divljih noći - Rauhnächte - u kojima se slavilo, jelo i pilo.

Danas se umjesto cjepanice ili panja često pravi i istoimeni kolač, najčešće s čokoladnim premazom boje drveta.

Srednji vijek [uredi]

Don Lorenzo Monaco: Klanjanje mudraca, srednjovjekovna slika, 1420. - 1422.

U ranom srednjem vijeku, Božić je bio zasjenjen blagdanom Sveta tri kralja, ali se poslije situacija promijenila. Četrdeset dana prije Božića nazivali su se "četrdeset dana svetog Martina", a počinjali su 11. studenog. Danas to razdoblje traje četiri tjedna i naziva se došašćem ili adventom (lat. adventus = dolazak). U Italiji su bivše saturnalijske svetkovine pretočene u adventske. Oko 12. stoljeća tradicije su se pomaknule na dvanaest božićnih dana (26. prosinca - 6. siječnja) o kojima i pjevaju brojne pjesme, česte u anglosaksonskom području. U Hrvatskoj se to razdoblje naziva dvanaestodnevnicom.

Slavljenje Božića bivalo je sve raširenije, organizirale su se gozbe, a često se na božićni dan jeo vepar. Engleski kralj Richard II. bio je domaćin božićne gozbe 1377. godine na kojoj se pojelo 28 volova i 300 ovaca. Postojalo je i posebno božićno pivo.

6

Također je postalo popularno pjevanje božićnih pjesama. Izvorno je to činila grupa pjevača i plesača sastavljena od predvodnika i plesača koji su bili zbor. I danas je često pjevanje pjesama koje čine tzv. čestitari. Blagdansko je raspoloženje bilo veselo, često se pilo i jelo te slavilo.

Na Novu godinu su se razmjenjivali darovi u Engleskoj. Kršćani su od davnina dan Isusova rođenja smatrali i početkom nove godine, a to je vrijedilo u gotovo čitavoj Europi. Osim činjenice da se Nova godina često naziva Mladi Božić ili Mali Božić, o tome govore i stihovi poznate hrvatske božićne pjesme Narodi nam se:

Narodi nam se kralj nebeskiOd Marije, čiste DjeviceNa tom mladom letu veselimo seMladoga Kralja mi molimo

1691. godine Crkva je prihvatila 1. siječnja kao početak nove godine i sam blagdan Nove godine.

Od reformacije do danas [uredi]

Protestanti su osudili božićno slavlje. 1647. engleski su puritanci zabranili Božić u Engleskoj, a zabrana je nakon desetljeća ukinuta, ali su se svejedno mnogi protivili njegovu slavljenju. Istodobno se u kolonijaliziranoj Americi proširilo slavljenje Božića. U 19. stoljeću Britanci su oživljavali taj blagdan, a tome je pridonijela i objavljena knjiga Božićna priča Charlesa Dickensa. Isto se činilo i u Americi gdje su doseljeni Europljani širili kontinentalne božićne tradicije, posebno njemačke.

Poslije se Božić proširio i na ostale dijelove svijeta. Za razliku od navedenih anglosaksonskih područja, u kontinentalnoj su Europi tradicije ostale gotovo netaknute te je slavljenje Božića postalo stoljetnom tradicijom.

Danas su sve češće kritike (ne samo od vjerskih zajednica) da je Božić potpuno komercijaliziran tako da se izgubio njegov pravi smisao. Mnogi više i ne znaju što se zapravo na Božić slavi nego ga povezuju isključivo s borom i darovima. Božićna poruka da je Bog postao čovjekom da nas spasi te se kao dijete rodio u staji jer za njega nije bilo mjesta u svratištu kao da je u drugom planu iza potrošačke groznice.

7

2. DOŠAŠĆE

Došašće ili advent vrijeme je priprave za Božić. Do 16. stoljeća, trajalo je 6 tjedana, a od tada traje 4 tjedna. Predvladavaju osjećaji iščekivanja, nade i čežnje. Ključne osobe u došašću su sv. Ivan Krstitelj i Blažena Djevica Marija. Sv. Ivan Krtitelj preteča je Isusova dolaska i priprema narod za Isusovo djelovanje te je poveznica između Staroga i Novoga Zavjeta. Blaženoj Djevici Mariji posvećuje se rane jutarnje sv. mise – zornice, koje su vrlo raširene u hrvatskom vjerničkom puku, pogotovo u sjevernim krajevima. Počinju prije zore, dok se još nije razdanilo. Imaju svečan ugođaj. Hrvatske adventske pjesme imaju marijansko obilježje. Neke od poznatijih su: "Padaj s neba", "Zlatnih krila", "O Marijo, ti sjajna zornice", "Poslan bi anđeo Gabrijel", "Ptičice lijepo pjevaju", "Visom leteć ptice male". U tim adventskim pjesmama izražava se radost skorom dolasku Božića i potiče se vjernike, da se duhovno pripreme za blagdan Božića te se iskazuje se poštovanje prema Blaženoj Djevici Mariji.

U pojedinim krajevima u različito vrijeme počinju prave priprave za Božić. U nekim krajevima BIH, gdje žive Hrvati, priprema počinje već na dan sv. Katarine Aleksandrijske 25. studenog. Od tada do Božića nema više vjenčanja i većih proslava uz što postoji i izreka: "Sveta Kata zatvara vrata".[1]

______________________________________________________________________________________

Došašće dolazi od latinske riječi ad venio, što znači doći. To je liturgijsko vrijeme koje očekuje Adventus Domini – dolazak Gospodina. Dok dani postaju kraći i hladniji, pripremamo se za "Sunce Pravde" koje dolazi kako bi zapalilo naša srca svojim svjetlom i svojom ljubavlju. U vremenu Došašća očekujemo dolazak Krista kao djeteta u štali u Betlehemu (prošlost), kao milost u našim dušama (sadašnjost) te kao suca na kraju vremena (budućnost).

Prvi tragovi crkvene priprave za Božić nalaze se već u V . stoljeću u Siriji, a sama se priprava sastojala od liturgijskog spomena Blažene Djevice Marije Bogorodice i sv. Ivana Krstitelja kao Isusovog Preteče, a obuhvaćala je dvije nedjelje koje su prethodile Božiću.

U srednjem vijeku, u franačkoj crkvi došašće je službeno proglašeno pokorničkim vremenom, naređujući post u tri dana svakog tjedna od 11. studenog (blagdan svetog Martina) do Božića. Ovo četrdesetodnevno vrijeme posta, slično Korizmi, originalno se nazivalo Quadragesima Sancti Martini (Četrdesetodnevni post svetog Martina). Čitanja prilikom euharistijskog slavlja uzimala su se iz Korizmenog vremena.

Vrijeme Došašća Rimske liturgije, koja se razvila stoljeće nakon one franačke crkve, nije bilo pokorničko, nego slavljeničko, vrijeme radosti i priprema za Božić. Kada je Crkva ujedinila liturgijsko vrijeme, nepokornička priroda rimskog Došašća bila je u sukobu sa dužom i pokorničkom praksom franačkog Došašća stoga je postignut kompromis, koji je kombinirao post i pokornički karakter franačkog običaja s misnim tekstovima i kraćim četverotjednim ciklusom rimske liturgije Došašća. Neko je vrijeme u rimskoj liturgiji postojalo Došašće od šest nedjelja, ali ga je reforma pape Grgura Velikog svela na četiri nedjelje. Tako je ostalo sve do danas.1 Liturgija Došašća ostala je nepromijenjena sve do II. Vatikanskog koncila, koji je uveo manje izmjene kako bi jasno odredio duh korizmenog i vremena Došašća.

U vremenu Došašća uvijek su četiri nedjelje, iako ne obavezno i četiri puna tjedna. Liturgijska boja vremena je ljubičasta, osim u treću nedjelju Došašća (ružičasto). U misi se izostavlja himan "Slava“ kako bi taj tipično božićni himan ("Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima dobre volje!") jače odnjeknuo na svetkovinu Kristova rođenja (Božić). U došašću su svakog jutra "zornice". . Te mise imaju pokajnički značaj jer se svaki pravi vjernik na taj način priprema i ''budan je'' za drugi dolazak Krista. SRCA GORE, EVO ZORE….. Puku su

1

8

omiljene i tradicionalne adventske pjesme: Visom leteć ptice male, Padaj s neba roso sveta, Poslan bi anđel Gabrijel, Zdravo budi Marijo i dr.

    Došašće počinje nedjeljom koja je datumski najbliže blagdanu svetog Andrije apostola (30. studenog). Tako su u Došašću uvijek 4 nedjelje, a katkada je malo manje dana ako je prva nedjelja tek u prvim danima prosinca.

Prva nedjelja Došašća govori o ponovnom Kristovom dolasku kada će Bog po svome Sinu uspostaviti svoje kraljevstvo - novi Božji svijet. Druga i treća adventska nedjelja prikazuju Ivana Krstitelja, Isusovog Preteču, a četvrta nedjelja predstavlja Mariju, Djevicu i Majku koja je rodila Isusa.

ADVENTSKI VIJENAC - U vremenu crkvene godine koje zovemo došašće svečani adventski vijenac susrećemo na mnogim mjestima. Prisutan je u svim crkvama, premda nije liturgijski propisan, no sve češće ga nalazimo i na počasnom mjestu po kućama, u obiteljima, u različitim ustanovama, od vrtića do hotelske recepcije, na TV ekranu i u ilustriranom časopisu. Adventski vijenac nije samo lijepi "cvjetni aranžman" u ogoljeno zimsko doba, nego on na specifičan način, diskretno, okuplja ukućane, angažira ih i upravlja u određenom pravcu. Podsjeća ih da nešto dolazi, potiče da to čekaju.

Stariji će se sjetiti da "kod nas ranije nije bilo toga vijenca". Primili smo ga iz Europe, osobito iz Austrije i Njemačke. Ondje se on u adventsko vrijeme doslovno posvuda pojavljuje. No i tamo je došao tek poslije prvog svjetskog rata; "prenesen je" iz skandinavskih, protestantskih zemalja kao simbol života (zimzelene grančice koje se upotrebljavaju), rastućeg svjetla (postepeno paljenje svijeća) i očekivanja božićnog dolaska Kristova (Krist - svjetlo).

U novije se vrijeme proširio običaj izrade adventskog vijenca s četiri svijeće, a na svaku bi se adventsku nedjelju palila po jedna svijeća. Plete se od zimzelenih grančica, ali tako da nema početka ni kraja što označuje vječnost. Čine ga dva temeljna simbola - krug i svijeće odnosno svijetlo. U vijenac se umeću četiri svijeće koje označuju četiri razdjelnice u ljudskoj povijesti: stvaranje, utjelovljenje, otkupljenje i svršetak. Prve adventske nedjelje pali se prva svijeća i tako redom da do Božića gore sve četiri. Svjetlo svijeća označava dolazeće svjetlo Isusa. Adventske svijeće, izvorno crvene i bijele boje upućuju na Isusovu žrtvu i pobjedu. Prema dugoj tradiciji na vijenac stavljale su se tri ljubičaste svijeće, znak pokore i obraćenja kao pripreme Isusova dolaska i jedna ružičasta, koja se palila kao izraz radosti zbog Isusova rođenja. Prema jednoj tradiciji, prva svijeća nazvana je prorokova svijeća, druga betlehemska, treća pastirska, a posljednja svijeća anđela. Postupno paljenje svijeća, znak je približavanja Božića.

9

PŠENICA i sv. Barbara

Božićna pšenica sije se na dan sv. Barbare ili na dan sv. Lucije, kako u kojem kraju.

Na dan sv. Barbare 4. prosinca, u pojedinim hrvatskim krajevima postoje razni običaji. Najvažniji je običaj sijanja pšenice. U nekim krajevima pšenica se sije kasnije na dan sv. Lucije (13. prosinca). Običaj sijanja pšenice seže porijeklo od starodrevnih kultova prizivanja dobre ljetine.[3] Time se provjerava klijavost pšenice i procjenuje kakva će biti ljetina slijedeće godine. Susjedi se posjećuju i procjenjuju čija je pšenica gušća, viša, bujnija i zelenija. Vjeruje se, da je to znak da će slijedeća godina biti rodna i uspješna. Pšenica bi rasla sve do Božića, kada bi se uredila. Često bi se ukrasila hrvatskim bojama - crveno-bijelo-plavom trobojnicom, a katkad se unutar nje stavljala jabuka ili pak svijeća. Što je pšenica bila gušća i zelenija, vjerovalo se da će biti bolja ljetina naredne godine. Poslije božićnih blagdana pšenicu se davalo pticama, da se taj sveti dio Božića ne bi uništio.U Virju u Podravini, zrna pšenice sijala su se u kudelju, a novije vrijeme u pamuk, da se duže sadrži vlaga i da pšenica bolje raste. U Podravini se dan sv. Barbare zove i "Barbarinje" i "Mali Božić".

U Slavoniji su na dan sv. Barbare počinjali božićni ophodi. Susjedi dolaze jedni drugima i govore: "Hvaljen Isus! Čestitam vam sv. Barbaru! Rodilo vam se, telilo se, ždrebilo se, prasilo se, jagnjilo se, macilo se i leglo se! Živi i zdravi bili!" Ukućani odgovaraju: "Živ i zdrav i ti bio!" [4] Tada domaćin donese domaću slavonsku kobasicu, da se počaste.

----- U selima oko Zagreba na sv. Barbaru također dolaze čestitari, koji se ponegdje zovu i barbaroši ili položajeki. Dođu domaćinu u kuću, sjednu i kažu na kajkavskom narječju: "Da bi vam tak trdo kvočke sedile kak' mi."

----- U južnoj Dalmaciji na Pešeljcu i u Konavlima priprema se varica od više vrsta žitarica. Svatko pojede dio uz riječi: "Koliko zrna, toliko uboraka".

----- U Vratišincu u Međimurju, djeca su obilazila od kuće do kuće i recitirala: "Sedam, sedam, posedam. Slavu Bari pozdravljam. Dej vam Bog pijičev, voličev, teličev, puričev, praščiće, račiće, kruha i vina, božega mira pak največ." Domaćini su ih darivali orasima, suhim šljivama, kockama šećera i lješnjacima.

10

Sveti Nikola

U vrijeme došašća, slavi se i dan sv. Nikole 6. studenog, negdje zvan i "Nikolinje". Tada se darivaju djeca po uzoru na sv. Nikolu biskupa, koji je prema legendi noću potajno kroz prozor donosio darove siromašnim ljudima. Sv. Nikolu prate anđeli i Krampus ovisno, da li se radi o dobroj ili zločestoj djeci, koja od Krampusa dobivaju šibu, koja je obično zlatne boje. Djeca čiste svoje čizmice i stavljaju ih u prozore prije nego idu spavati, noć prije dana sv. Nikole. U jutro, kad se probude, dočekaju ih čizmice pune poklona.

U nekim krajevima središnje Hrvatske, ukućani se sakriju ispod prozora i zveckaju lancima, plašeći djecu, da prolazi Krampus i tako ih potiču, da budu poslušna i dobra.

U okolici Petrinje, mještani su se oblačili u biskupsku odoru i darivali djecu voćem, idući od kuće do kuće. Uz sv. Nikolu išao je i Krampus, koji ima crveni izbeljeni jezik, kravlje rogove, naopako obučen kaput i na leđima nosi košaru u koju kupi zločestu djecu. U Donjoj Lomnici u Turopolju, Krampus je djeci dijelio "krampusove bombone" tj. ukrašene repe.

----- Tamo su se na dan sv. Nikole održavala i "spravišča" (mjesna vijeća) na kojima su se birali ljudi, koji će predstavljati zajednicu i biti članovi nekadašnje Plemenite općine Turopolje.

----- U Podravini su se na ovaj dan "zapijali mlinjari", tj. radili su se ugovori s mlinarima, a poslije se slavilo uz pečenku i piće. Ako se netko zvao Nikola (Nikša, Mikula, Mika) dolazili su mu čestitari čestitati imendan, a on ih je pogostio. Pjevale su se pjesme prigodnice i rugalice: "Miško z brkači z vinom se vrači. Miku-laaa! Pod peć je legel, pak je ozebel. Mi-ku-la! Mi-ku-la".[5]

Za vrijeme komunističkog režima, nastojalo se potisnuti tradiciju sv. Nikole. Organizirale su se podjele darova, koje je umjesto sv. Nikole donosio Djed Mraz. Ime je preuzeto iz ruskog jezika (rus. "Дед Мороз" - "Ded Moroz"). Djed Mraz je dobroćudni starac duge bijele brade, s crvenom kapom na glavi, odjeven u crveni zimski kaput bijelih rubova. Posljednjih desetljeća zove se "Djed Božićnjak" umjesto "Djed Mraz".

11

Sveta LucijaNa dan sv. Lucije, 13. prosinca, brojni su običaji širom Hrvatske. Do Božića je ostalo još 12 dana. U Slavoniji postoji običaj promatranja vremena svaki dan do Božića. Svaki od tih 12 dana predstavlja jedan mjesec slijedeće godine. Ako je vrijeme sunčano ili maglovito ili kišovito, vjeruje se da će takvo vrijeme biti taj pojedini mjesec u slijedećoj godini, kojeg predstavlja pojedini dan od sv. Lucije do Božića. Na sv. Luciju, djevojke upisuju imena 11 momaka na papiriće, a jedan ostave praznim. Svaki dan vade jedan papirić i spale ga. Vjeruju, da je ime koje posljednje ostane - ime momka za kojeg će se udati. A ako je posljednji papirić prazan, slijedeće godine neće se udati. U nekim sjeverozapadnim krajevima u zemlju se stavi 12 komadića crvenog luka. Poslije se po vlažnosti, procjenjuje kakvi će biti mjeseci u slijedećoj godini.

Na Svetu Luciju sijala se božićna pšenica kao simbol plodnosti, novog života i njegove obnove. Samim svojim izgledom davala je zelenilo i nadu usred zime

i snijega, a služila je i kao blagoslov ljetine istodobno ukrašavajući domove. Isti običaj postoji i u Italiji i Portugalu, ali nije toliko raširen.

Na isti se dan darivaju djeca u Slavoniji i Dalmaciji. Dječaci obilaze kuće s dobrim željama kod Hrvata u Mađarskoj, a čestitari kod bačkih Bunjevaca zažele, da kvočka čvrsto sjedi na jajima. Hrvati u okolici Sarajeva obilazili su kuće tražeći tko će im što dati. Obično su im darivali jaja, ponešto novaca i sl. Na dan sv. Lucije, postoji običaj pohoda djevojčica odjevenih u bijele haljinice.

Budući, da je sv. Lucija zaštitnica očiju postoje i običaji vezani za to. Taj dan štede se oči pa se ne rade ručni radovi u okolici Zagreba, kod Hrvata u Bosni i bačkih Bunjevaca.

Djetinjci, materice i očići [uredi]

Ovi običaji događaju se u tri tjedna prije Božića. U južnoj Dalmaciji i istočnoj Hercegovini, na djetinjce stariji ljudi traže, da im djeca darivaju voće kao otkupninu. Na materice traži se otkupnina od žena, a na očiće otkupnina od muškaraca. Običaji postoje u Dalmatinskoj zagori, Sinjskoj krajini, kod Bunjevaca u Bačkoj i Hrvata u BIH. Otkupninu većinom čine slatkiši, orasi, lješnjaci i drugo uglavnom suho voće. Bližoj rodbini darivali su se i rupčići, maramice. Posebno je svečano kada zet prvi put posjeti punicu. Ponegdje su se darivale jabuke u koje su bile umetnute kovanice.

Dan sv. Tome [uredi]

Dan sv. Tome Apostola, 21. prosinca, ponegdje se zove i Tucin dan ili Tučin dan. Tada se rade velike pripreme za Božić. Pripremaju se božićne pečenke i peku božićna peciva. U Bosni peciva imaju posebne nazive: kruvokriž, sv. Toma mlivosija i sl. Radi se okrugli kruh na koji se urezuju križevi, razne šare i modelirani likovi. Na Jadranu, osim okruglih kruhova, mijese se i kruhovi različitih oblika. Često se u panonskim krajevima naprave dva kruha: jedan za Badnjak, a drugi za Božić. Čistile su se i mele kuće. Pripremalo se dovoljno drva za ogrjev. Prala se posteljina i krevetnina.

12

Badnjak [uredi]

Svečano uređeni stol za večeru na Badnjak

Ime Badnjaka povezano je s riječju "bdjeti" (staroslavenski bad) budući da se na taj dan bdjelo čekajući Isusovo rođenje. Zbog samog običaja bdjenja i nekadašnje situacije bez električne struje i modernih sprava, bilo je nužno osvijetliti prostorije svijećama, koje su ujedno postale i simboli novog života i nade. Izrađivale su se posebne svijeće, tzv. voštanice, a često su se povezivale tri svijeće hrvatskom trobojnicom. Običaj je i sjećanje na preminule ukućane te molitva za njih.

Na sam su se Badnjak ukućani rano ustajali, a žene su napravile božićni objed, pospremile dom i spravile nemrsnu hranu za večeru, budući da se na Badnjak posti. Muškarci su pak hranili stoku, koja je trebala biti spokojna zbog božićnih svetkovina, a također su pripremali drva za ogrjev i nabavljali hranu koju bi domaćice potom pripravljale.

Na Badnjak postoje brojni običaji, kojima je svrha želja za blagostanjem, dobrim urodom, napretkom i dobrim zdravljem. Od Badnjaka do Sveta tri kralja na stolu je stajao božićni kolač – božičnjak, nekada i više njih. Bio je okrugao s rupom u sredini s raznim ukrasima po sebi. Ponegdje u Dalmaciji, ako je bilo više božičnjaka stavljali su se jedan na drugi, a kroz rupu u sredini zatakla bi se grančica masline, bršljana ili svijeća. Božićni kolači različitih su oblika, ukrasa i naziva. U okolici Sinja, u jugozapadnoj Bosni i istočnoj Hercegovini radila se pogača, koja se davala ovcama i magarcima uz malo vina iz bukare. U Slavoniji i Srijemu pekle su se lepinje za domaće životinje. Na njima su se od tijesta radile sise: za krave četiri sise, za svinje dvanaest sisa, za koze i ovce dvije. Mijesile su se i lepinje, koje bi se jele, da grlo ne boli, a poslije se pila rakija od meda.

Kroštule i fritule

Budući da se na Božić ništa nije radilo, u dane prije Božića temeljito se čistila kuća i staja, pripremala se hrana za božićne dane, te hrana za domaće životinje. Djeca su se kupala i uređivala, šišalo ih se i radile su im se frizure.

Na Badnjak na stolu su poslagani: orasi, lješnjaci, rogači, bademi, smokve, jabuke, kako u kojem kraju što uspijeva. Obično su se blagovala jela od ribe, grah i med npr. med s češnjakom, riba na razne načine, brodet s

13

palentom, a od kolača fritule, fanjci, gibanice i badnjača (vrsta kruha).[6] Prije Badnje večere upalila se svijeća i izmolila molitva. Jela su bila bez mesa, masti te posna.

U nekim krajevima na stol se stavi posuda s raznovrsnim žitaricama u koju se utakne božićna svijeća te jabuke božićnice i blagoslovljena voda. Neki na stol stavljaju i alate i oruđe: lemeš, crtalo, jaram, konjski ham, bič, torbu, lance, vile i sl.

Kuća se u Podravini nije mela do Nove godine, a jako se pazilo, da se na Badnjak ne ugasi vatra u ognjištu.

U Crnome Dabru na Velebitu, na Badnjak su se okupljali mještani tog i susjednih sela, koji su bili i po šest mjeseci odsječeni od ostatka svijeta, zbog dubokog snijega. Zajedno su pričali priče o svojim precima, jeli bakalar i salatu od graha, pili vino s otoka Paga te pucali iz pušaka i kubura. Nakon 1976. godine u selu više nitko ne živi, preselili se u druge krajeve.

Badnjak i slama [uredi]

BADNJAK (drvo)

Stari je običaj bio unijeti na dan prije Božića tri velika panja, koja simboliziraju Sveto Trojstvo i postaviti ih pored ognjišta. Iz njihove vatre palile su se svijeće, a često bi se u vatru u kojoj su ti panjevi gorjeli dodao dio gozbe i pića, a njihova bi vatra trebala donijeti mir i dobro ukućanima. Badnjakom se nazivao i samo jedan veliki panj ili pak velika zelena grana, koju se obično prislanjalo uza zid, bilo s vanjske, bilo s unutarnje strane doma. Kad bi otac obitelji unosio badnjak, čestitao bi ukućanima koji bi mu potom uzvraćali.

SLAMA

U kuću je obično otac obitelji unosio slamu koju bi se rasprostrlo po podu, simbolizirajući Isusovo rođenje u staji na slami. O tome govore i stihovi pjesme Radujte se narodi:

Vidi Božje otajstvo u podrtoj štaliciI tko trpi uboštvo na toj tvrdoj slamici.

Slama se u Podravini donosi u plahti, a u okolici Petrinje u košari. Slama bi se postavila pod stolom pjevajući božićne pjesme. Često su žene izvlačile slamke, koja bi uhvatila dužu, imala bi veću i bolju preslicu. Od ostatka slame pravili su se vijenci i snopovi, koji su simbolizirali plodnost i dobar urod ili bi se slama postavila na stol prekrivena, najčešće bijelim, stolnjakom. Na slami se sjedilo i pričalo sve do odlaska na misu polnoćku, a često se po noći na njoj i spavalo, simbolizirajući samog Isusa.

14

Važnu ulogu ima i božićno zelenilo, premda je na selu manje zastupljeno od slame. Važan simbol je i božićno žito. Na jugu Dalmacije i Hercegovine, raznim grančicama ukrašava se unutrašnjost kuća. Na Pelješcu se badnjak okiti ružmarinom, maslinom i lovorom te prelije vinom i pšenicom. Pjeva se: "Gombin, gombinje, zdravje i veseje, dušam na spasenje".

Božićno drvce

Premda je kićenje božićnog drvca star običaj, u hrvatskim krajevima on nije bio raširen sve do sredine 19. stoljeća, uglavnom utjecajem njemačke tradicije te prostorno-političkih dodira. Bez obzira na to što kićenje drvca nije bilo rašireno, domovi su se prije svejedno na Badnjak kitili cvijećem i plodovima, a posebno zelenilom, a to su najčešće činila djeca. Isprva su se kitila bjelogorična stabla, a poslije zimzelena, i to voćem, najčešće jabukama, ali i šljivama, kruškama te raznim slasticama i ukrasima izrađenim od papira, najčešće lanci te razne niti. Čest su i lijep ukras bili pozlaćeni orasi i lješnjaci kojima se kitilo drvce, a najčešće su se postavljale svijeće, simboli nade i božanstva. Poslije su se postavljali i komadići vate, voska ili papira koji su simbolizirali snijeg na drvcu i tako su ga ukrašavali. Imućniji su imali posebne figurice i ukrase.

Povijest

Božićno drvce često se smatra kršćaniziranom poganskom tradicijom ukrašavanja i štovanja zimzelenog drveća za vrijeme zimskog solsticija. Ukrašavanje božićnog drvca kao i danas počelo je najvjerojatnije u Njemačkoj u 18. stoljeću, a potom se proširilo po svijetu. Brojni se gradovi i zemlje zalažu za prvenstvo u kićenju božićnog drvca, ali prava domovina ovog običaja nije poznata.

Postoji legenda koja govori da je u 7. stoljeću engleski propovjednik u Njemačku došao propovijedati i naviještati Evanđelje. Kako bi na najbolji način protumačio jedinstvo Svetoga Trojstva, koristio je sortu sjeverne bijele jele trokutastog oblika koja je simbolizirala Trojstvo. Obraćeni su pogani štovali to stablo, a dotad su vjerovali da je to jedna vrsta hrasta. U 12. stoljeću stabla su se vješala na strop gdje su visila naopačke simbolizirajući kršćanstvo. Druga legenda govori da je sam Martin Luther ukrasio božićno drvce početkom 16. stoljeća svjećicama.

Jaslice

Ispod drvca redovno su se stavljale jaslice, izrađene najčešće od drva. Ostaju do blagdana Bogojavljanja, a u crkvama do blagdana Krštenja Isusova. One su prikaz Isusova rođenja. Sastoje se od pomičnih ili nepomičnih figurica Djeteta Isusa, Djevice Marije, sv. Josipa te pejsažnih kulisa. Složenije jaslice imaju i mnoge druge likove poput pastira, anđela, svetih triju kraljeva i dr. Vol i magarac su često sastavni dio jaslica. Isprva su bile samo u crkvama i kod imućnijih ljudi, a često je postojalo "nadmetanje" tko će napraviti ljepše jaslice. Najstarije se hrvatske jaslice nalaze na otočiću Košljunu te potječu iz 17. stoljeća. Najljepše jaslice obično su imali franjevci, jer one i potječu od

njih. Prve jaslice postavio je sv. Franjo Asiški u talijanskom mjestu Grecciju 1223. godine. Jaslice su često nosili pjevajući koledari.

15

Kada su zazvonila zvona na anđeoski pozdrav (u 19h), otac obitelji upalio je svjećice na božićnom drvcu i na jaslicama, kleknuo s djecom, sklopio ruke i zapjevao: "Narodi nam se kralj nebeski".[8] U Hrvatskom zagorju organizirala su se hodočašća mladeži, kako bi vidjeli jaslice u većim crkvama Hrvatskog zagorja.[9]

PolnoćkaPoslije večere na Badnjak, još se malo sjedilo i razgovaralo, pjevalo ili molilo, a poslije se ljudi okupljaju na ulicama i odlaze na sv. misu polnoćku (ponoćka, ponoćnica ili polnoćnica).[10] Pri tome se pjeva i ponegdje puca iz mužara i karabita. Neki su propješačili velike udaljenosti po snijegu, da bi došli do crkve ili kapelice. Svi se oblače u svečanu odjeću ili narodne nošnje.

Sveta misa polnoćka jedna je od najsvečanijih misa u godini i jedina, koja se slavi u pola noći. Prije polnoćke, obično je prigodan uvodni program u kojem se izvode božićni igrokazi i recitacije. Za čitanje Evanđelja, od starine se

izabire Lukin izvještaj o rođenju Isusa u Betlehemu za vrijeme cara Augusta (Lk 2, 1-14).[11][12]

Na polnoćki se prvi puta pjevaju božićne pjesme, koje su sastavni dio bogoslužja. Uobičajen je ovaj redoslijed božićnih pjesama: "Kyrie Eleison", "Svim na zemlji mir veselje", "Dvorani neba", "U to vrijeme godišta" (u Dalmaciji: "U se vrime godišča"), "Radujte se narodi". Postoje i drugi redoslijedi i druge božićne pjesme, nije svugdje isto. Obično se na kraju izvodi "Tiha noć".

Nakon polnoćke, okupljeni vjernici jedni drugima čestitaju "Sretan Božić" i vraćaju se svojim kućama. Poslije polnoćke često je obilato jelo s mesom, božićnim kolačima i pićima.

I NIJE LI USRED SVEGA OVOGA DIVNO BITI KATOLIK. BUDITE DOBRI KATOLICI, MOLITE SE ZA SEBE I ZA DRUGE. BUDITE BUDNI, GOSPODIN ĆE DOĆI.

16

Božić

Ujutro ukućani jedni drugima čestitaju Božić. Za obilan i bogat doručak jede se pečenica s hrenom, hladetina, domaće kobasice, kulen, slanina, pršut sa sirom i maslinama.

Na Božić se često odlazilo na tri mise, za početak na polnoćku na sam Badnjak na kojoj bi se dočekao Božić, zatim na ranojutarnju misu zornicu, tzv. malu misu gdje se obično pričešćivalo, a na poldanicu, danju ili velu misu odlazilo se po danu. Na mise su djevojke često odlazile u različitim svečanim haljinama i svečanim narodnim nošnjama.

Žene su dan prije pripremile bogati božićni jelovnik, a ručak je bio svečan i bogat te je za stolom okupljao cijelu obitelj. Jelo se: juhu, meso - razne pečenke s povrćem, hladetinu, sarmu, pirjani kiseli kupus, kiselu repu, krumpir, razne vrste kruha (božićna pogača, česnica, krsnica, božićnjak, križnica), peciva, voće i brojna druga jela. Od slastica jedu se: torte, orehnjače, makovnjače, kolači od oraha, rogača, sira, suhi sitni kolači, paprenjaci, smokvenjaci, medenjaci, muškaconi, prace i sl.

Na prvi dan Božića, obično se ostajalo kod kuće, a drugi dan Božića ide se u posjet rođacima i susjedima. Koledanje ili čestitarenje činilo se pjevajući tradicionalne božićne pjesme, a čestitare bi se često darivalo.

Mladići su djevojkama često kao tradicionalni božićni dar darivali tzv. božićnicu, ukrašenu jabuku. Prvi posjetitelj koji bi posjetio kuću na Božić, tzv. polaznik ili položar, trebao bi biti zdrav, krepak, veseo što bi domu donijelo sreću, a često su se unaprijed domovi dogovarali o "slučajnom" posjetitelju, da se ne bi izazvalo nesreću. Ako bi pak na Božić padala kiša, vjerovalo se, da će uroditi sve što se okopava motikom.

Božićne pjesme

Jedna od najpoznatijih božićnih pjesama jest Tiha noć, u originalu Stille Nacht, koju je uglazbio Franz Gruber, a stihove je napisao svećenik Josef Mohr. Također je poznata pjesma jesu Zvončići, odnosno Jingle Bells, koje je 1857. napisao James Pierpont. Još jedna često izvođena pjesma diljem svijeta jest Mi želimo sretan Božić (We Wish You a Merry Christmas), stara engleska pjesma iz 16. stoljeća.

Hrvatska glazbena tradicija obiluje božićnim pjesmama i napjevima. Zapravo ih je teško i pobrojati jer se smatra da je upravo hrvatska narodna glazbena riznica u svijetu najbogatija božićnim popijevkama.

Hrvatske božićne pjesme tako spadaju među najbrojnije, najraznovrsnije i najljepše božićne pjesme na svijetu. Neke su vrlo stare, a neke su nastale prije 100 godina ili u novije vrijeme. Hrvatski pavlini objavili su prvu veću zbirku božićnih pjesama pod nazivom "Cythara octochorda" 1731. godine. U toj pjesmarici nalazi se i pjesma: "Narodi nam se kralj nebeski". Još je starija pjesma "U se vrime godišća (U to vrijeme godišta)" koja je nastala na hrvatskom Jadranu. Ostale poznate božićne pjesme su: "Svim na zemlji", "Radujte se narodi", "Oj, pastiri", "Veselje ti navješčujem" i mnoge druge. Sve su te pjesme nadahnute Evanđeljem pa su prepjevano Evanđelje. Izriču duboke i lijepe osjećaje, koje je narod doživljavao u

božićno vrijeme slaveći utjelovljenje Božjeg Sina u osobi Isusa Krista. Većina autora nije poznata. Zna se da

17

pjesma "Spavaj, spavaj, djetiću" potječe iz Grohota na Šolti, pjesma "Marija se majka trudi" potječe iz Međimurja, a "Hajde, braćo, da idemo" bunjevačka je božićna narodna pjesma.

Neke od poznatih hrvatskih narodnih božićnih pjesma:

Danas se čuje Djetešce nam se rodilo Dvorani neba Hajdmo, braćo sada Kyrie eleison Narodi nam se O Betleme

O pastiri, čudo novo Radujte se narodi Spavaj mali Božiću Svim na zemlji Tri kralja jahahu U to vrijeme godišta Veselje ti navješćujem

Dan sv. Stjepana

Drugi dan Božića slavi se dan sv. Stjepana Prvomučenika (Štefanje, Stipanje). Tada se mnogi običaji ponavljaju kao i na prvi dan Božića. Ide se na sv. misu, posjećuju se rođaci, prijatelji, kumovi, susjedi. Slave se svetac zaštitnik i imendani.

Bio je običaj, da se u istarsko selo Trstenik dođe iz susjednih sela jašući na konjima i mulama. Kasnije je običaj napušten, jer se više nisu uzgajali konji i mule.

U nekim krajevima iznosi se slama iz kuće na dan sv. Stjepana. Na otoku Braču, toga dana bile su igre mladeži.

Blagoslov domova i obitelji

Ministrant s kadionicom prati svećenika prilikom blagoslova obitelji i domova.

Na drugi dan Božića započinje blagoslov domova i obitelji. Obično traje do Bogojavljanja, ovisno o broju vjernika u župi. U manjim sredinama, može biti samo jedan dan.

Na selu je župnik svečano išao po kućama u pratnji ministranata u bijelim haljinama i sakristana, koji je imao kadionicu s tamjanom (jedan od darova Sveta tri kralja). Za blagoslov se priprema čista i uredna soba, najčešće dnevni boravak. Na stolu je križ, svijeća (koja gori za vrijeme blagoslova) i posuda s blagoslovljenom vodom i grančicom (najčešće s božićnog drvca), kojom svećenik poškropi dom. Netko od ukućana dočeka svećenika na vratima doma i uvede ga. Svećenik pozdravlja riječima: "Mir kući ovoj", a svi odgovaraju "I svima koji prebivaju u njoj!" Svećenik izmoli molitve i blagoslovi ukućane i dom svetom vodom te podijeli svete sličice, najčešće s božićnim motivima. Ukućani darivaju svećenika milodarom.

Nekada se na vratima ispisivalo kredom: G + M + B, a danas se lijepi sveta sličica na kojoj piše "Mir i blagoslov, G + M + B, te godina". G, M i B početna su slova imena Sveta tri kralja: Gašpara, Melkiora i Baltazara.

18

Međunarodni božićni običaji [uredi]

Božićno drvce u selu Djeda Božićnjaka, Finska

Ukrašeno pročelje, Suhl, Njemačka

Danas Božić slave i mnogi nekršćani kao tradicijski obiteljski blagdan kada se daju i primaju prigodni darovi. Uz slavlje Božića razvili su se brojni običaji poput kićenja božićnog drvca na Badnjak, odlaska na misu polnoćku, pjevanje božićnih pjesama i darivanje.

U brojnim se zemljama božićni blagdani slave na drukčije načine. Baš kao što i Hrvatska ima svoje običaje i tradiciju, isto imaju i ostale zemlje. Spomenuti su neke od zanimljivijih i neobičnijih običaja vezanih uz božićno vrijeme.

U Japanu se slavi Božić po uzoru na zapadne zemlje, premda nisu kršćanska zemlja. Važniji blagdan od Božića jest Nova godina, a razlog za božićno slavlje jest službeni nacionalni praznik zbog rođendana trenutačnog cara Akihita 23. prosinca.

Na Tajvanu Božić je neslužbeno bio slavljen budući da je, slučajno ili namjerno, na taj dan, 25. prosinca 1947. potpisan ustav Republike Kine koji se svake godine slavio kao nacionalni praznik. Od 2001. ukinut je taj praznik, ali se Božić ipak ponegdje neslužbeno slavi.

U Meksiku ljudi idu od vrata do vrata čestitajući (poput onih koji su posjetili malog Isusa), a katkad ih pozovu unutar domova gdje sudjeluju u razbijanju jedne vrste šarenog spremnika na užetu ispunjenog slatkišima - piñata.

U Venezueli se na Sveta tri kralja djeca bude i vide da nedostaje slama koju su ostavili pored kreveta noć prije, a na njezinu su mjestu darovi. Djeca vjeruju da su te darove ostavili mudraci i njihove deve. Ako imaju crnu mrlju na obrazu, to znači da ih je etiopski kralj Baltazar, jedan od mudraca, poljubio dok su spavali.

U Australiji i zemljama istog podneblja Božić se slavi usred ljeta zbog klimatske razlike između polutki.

U Finskoj se Djed Božićnjak naziva Joulupukki što prevedeno s finskog znači "božićna koza". Ime mu vjerojatno dolazi od stare tradicije kad su se ljudi odijevali u kozju kožu (nuuttipukkis) te kružili kućama jedući ostatke od božićnih jela.

19

Darivatelji [uredi]

Božićni je običaj da se ljudi međusobno darivaju. Često su darovi pripisani liku zvanom Djed Božićnjak ili Djed Mraz. Također je znan i kao Father Christmas (anglosaksonsko područje), Weihnachtsmann (njemačko područje) ili pak sveti Nikola. U dosta se zemalja sveti Nikola i Djed Božićnjak/Mraz doživljavaju kao dvije različite osobe, poput u Hrvatskoj gdje je blagdan Svetog Nikole 6. prosinca kada djeca nalaze darove u svojim čizmama.

Djed Božićnjak/Mraz zapravo je varijacija nizozemske priče utemeljene na povijesnom liku svetog Nikole (Sinterklaas) koji je darivao 6. prosinca. U 19. stoljeću u Americi povezan je s Božićem te je s vremenom preimenovan u Djeda Božićnjaka - Santa Claus ili Saint Nick. Njemačko-američki crtač, Thomas Nast, nacrtao je lik modernog Djeda Božićnjaka 1863. koji je osamdesetih godina 19. stoljeća postao sve sličniji današnjem obličju, a dvadesetih godina 20. stoljeća korišten je u reklamiranju i oglašivanju. Uzor izgledu bio je ruski Djed Mraz (rus. Дед Мороз) crvenog kaputa, krznenih čizama i duge bijele brade, a također i biskupski izgled svetog Nikole.

Father Christmas, u prijevodu Božićni Otac, bio je Božićnjakov predak, prvi je put zabilježen u 15. stoljeću. Bio je povezivan s razveseljavanjem i pijanstvom. U viktorijanskoj Britaniji njegov je lik poprimio Božićnjakovo obličje.

U Italiji darove donose Babbo Natale koji je ekvivalentan Djedu Božićnjaku, a također i La Befana koja dolazi na Sveta tri kralja te daruje djecu. Priča govori da je La Befana trebala donijeti malome Isusu darove, ali se putem izgubila te sad donosi darove svoj djeci.

Postoje razne inačice priče o Djedu Božićnjaku. Priča donosi da živi na sjevernom polu zajedno sa svojom ženom, gospođom Božićnjak. Ondje postoje radionice u kojima vilenjaci izrađuju igračke, a potom ih na Badnju večer Djed ukrca u svoje saonice koje vuku sobovi (na čijem je čelu sob Rudolf koji svojim nosom osvjetljava put) te tako podijeli darove djeci svijeta, ulazeći u kuće kroz dimnjak. Često djeca ostavljaju mlijeko i kekse da bi ih Djed pojeo.

U latinskoj Americi pomiruje se religijska strana s globalizacijskom te priča donosi da Djed Božićnjak izrađuje igračke koje daje malome Isusu koji ih potom dijeli djeci.

U hrvatskoj je tradiciji bilo da darove djeci donosi mali Isus, u sjevernijim je krajevima zvan i kao Isusek ili u pojedinim krajevima kontinentalne Hrvatske (u gotovo cijeloj Slavoniji, Baranji i Srijemu) zvan i njemačkom riječju Kristkindl (Christkindl). S vremenom, utjecajem globalizacije, darove je počeo donositi i Djed Mraz, odnosno Djed Božićnjak, ali se u dosta krajeva čuva izvorna tradicija maloga Isusa kao darivatelja.

20

BOŽIĆ U POTROŠAČKOJ DANAŠNJICI

Ipak, unatoč općoj masovnosti njegova obilježavanja na svjetskoj razini, taj kršćanski blagdan možda nikad, kao danas, nije bio tako daleko od svoje biti. Uistinu, mnogim je kršćanima bolno gledati kako se u našoj Zapadnoj, tzv. kršćanskoj civilizaciji, danas pod proslavu Božjeg rođenja uključuju sve groteskniji sadržaji. Žalosti što umjesto urazmatranju o otajstvu i milosti Božjeg utjelovljenja, svijet Mesiju ponovno ne prepoznaje u Novorođenčetu nego ga traži u ''čudesima'' modernog doba. Božić je prerastao u zbunjujuće mimohode Djeda Mrazeva, Snješka Bijelića, božićnih rasprodaja, ukrasa, darova, petardi, alkohola, užurbanosti, buke. Umjesto živoga Boga koji nudi život u izobilju, svijet se zadovoljava konfuznom šarenom potrošačkom histerijom iza koje neće naći ništa doli ispraznosti nad ispraznošću. Kršćanski blagdan Božić kao da je doživio ''poganiziranje'', a u čitavoj priči čini se da za Isusa opet, kao i prije 2000 godina u Betlehemu, nema mjesta nigdje drugdje nego u štali. Jer, takav tretman je naš Gospodin imao kod nas ljudi i daleko prije vladavine potrošačkog mentaliteta, procesa globalizacije, Djeda Božičnjaka, trgovačkih lanaca - nije li u pustinji Izraelu bilo draže Zlatno tele, nije li dugo očekivani Mesija u Betlehemu bio odbijen čak i s vrata prenoćišta, nije li narod u Jeruzalemu umjesto Isusa od Pilata tražio Barabu…. Da, taj konzumentski odnos svijeta prema kršćanskim blagdanima, pa tako i prema Božiću i vjeri općenito valja primijetiti i osuditi, ali on često predstavlja tek neiscrpan poticaj za zgražanje, mudrijanje i KRŠĆANSKU SAMODOPADNOST. Kako se lijepo i nadmoćno osjećamo kada netko kraj nas nema pojma što se zapravo slavi na Božić i ne zna da to i nije najveći kršćanski blagdan. Još ako naiđemo na nekoga tko ne zna što je Tijelovo a što Spasovo…..a mi znamo. Uh, koje miline i nadmoći. Oni ne znaju što slave. Pri tom smo smetnuli s uma da je Bog izabrao nas a ne mi njega i da nijednom svojom zaslugom nismo doprinijeli tom izboru. Da, pozvani smo da budemo svjetlost svijeta i sol zemlje – svjetlost a ne svijet, sol a ne zemlja. Svjetlost koja će svijetliti te tjerati i druge da se ostave tame, a ne mudrijaši i filozofi koji će ljudima objašnjavati koliko je 2 i 2. Ne znači li to da pravo pitanje možda i nije što Božić znači za svijet ili za kršćane nego, što Božić znači za mene. Da, štalica u kojoj se On želi roditi, unatoč hladnoći i neredu, je MOJE SRCE i kad mu omogućim da se tu udomi i počne rasti, mogu početi brinuti za donošenje Svjetla onima koji su još u tami ''blještavila ovog svijeta'', pazeći da se zbog milosnog dara koji mi je darovan, NI PO ČEMU NE OSJEĆAM BOLJIH OD NJIH.

BUDIMO BUDNI, jer Ivan Krstitelj snažno je vikao ''PRIPRAVITE PUT GOSPODINU, PORAVNAJTE MU STAZE…''.

21