1

PRIRUČNIK ZA STUDENTE NA SEMINARSKOJ NASTAVI

Hrvatske renesansne književnosti

SEMINARI I RADIONICE

1. Lektira – književni tekstovi koji se analiziraju na satima seminara kao i tekstovi koji su

uključeni u rješavanje samostalnih zadataka1

2. Uručci i sažeci tema hrvatske književnosti 15. i 16. stoljeća sa zadatcima za samostalnu

izradu (vježbenica)

3. Pitanja za samostalno ponavljanje

4. Raspored seminarskoga rada za ak./god. 2009./2010.

5. Dodatne upute za izradu čitaćih predložaka i uradaka za ak./god. 2009./2010.

1 Naslovi označeni zvjezdicom analiziraju se u sklopu nastavnih sati predavanja.

2

Lektira – književni tekstovi koji se analiziraju na satima seminara kao i tekstovi koji su uključeni u rješavanje samostalnih zadataka2

Juraj Šižgorić (Georgius Sisgoreus) Elegija o pustošenju Šibenskog polja (Elegia de Sibenicensis agri vastatione), Elegija o smrti dvojice braće (Elegia de duorum obitu fratrum)

Ivan Česmički (Ianus Pannonius) U smrt majke Barbare (De morte Barbarae), Vojniku Blažu (De se fabricitante ad Blasium militem), Epigrami: po izboru (preporuka: Moji epigrami; O promjeni svoga imena; Prosperu; Gril pjeva; Ljubitelju starih knjiga; Severu; Kralju)

Ludovik Crijević Tuberon (Ludovicus Cerva Tubero) Komentari o mojem vremenu (Commentaria de temporibus suis): III. Papa Aleksandar VI. i njegov sin Cesare Borgia; IV. Svojstva i običaji Turaka

Antun Vrančić (Antonius Verantius) Lastovanja (Otia): Prstenu bludnice; Epitaf svećenika svodnika; Samome sebi, Antun Vrančić bratu Mihovilu Vrančiću pozdrav (Antonius Wrancius Michaeli Wrancio fratri)

Ilija Crijević, Evo komedija obnavlja (Ecce theatrales) Marko Marulić (Marcus Marulus)

Upućivanje u čestit i blažen život (De institutione bene beateque vivendi) – izabrani ulomci prema PSHK, Glasgowski stihovi Marka Marulića (izbor), Enigmaforme: Epigram: dva odvitnika (PSHK br.2 ili u DHK br. XV.) Anka satira, Spovid koludric od sedam smrtnih grihov, Molitva suprotiva Turkom, Judita*

Zbornik Nikše Ranjine Marin Kaboga Pjesan o dinaru Mavro Vetranović Čavčić

Remeta I., II., Pjesanca: Aurea aetas, Pjesanca muzam, Pjesanca u vrijeme od pošljice, Moja plavca, Pisanca u pomoć poetam, Svijet i moje pjesni, Pjesanca Marinu Držiću u pomoć Orfeo (Nastavni vjesnik, XVII, 1909. ili u Vetranović, M. Pjesme, Riječ, biblioteka Croatica), Posvetilište Abramovo (odlomci); Pelegrin – ulomak iz PSHK

Nikola Nalješković Komedija treća; Komedija peta; Komedija šesta; Komedija sedma, Pjesni od maskerate Mikša Pelegrinović Jeđupka (kraća verzija i tri ''sreće'' duže verzije. U PSHK br. 5) Hanibal Lucić Robinja, Jur nijedna na svit vila, Kad najpri ja tvoje, Vilo ka imaš moć Petar Hektorović Ribanje i ribarsko prigovaranje Petar Zoranić Planine Brne Karnarutić Vazetje Sigeta grada Marin Držić*

Pjesni; Tirena; Novela od Stanca; Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena; Dundo Maroje; Skup; Grižula; Hekuba

Martin Benetović Hvarkinja Dinko Ranjina, Dominko Zlatarić – izbor (2 pjesme od svakoga navedenoga autora) Počeci kajkavske književnosti, izbor pjesama iz Prekomurske pjesmarice (Oženil se je jeden mlad junak, Žalosno vidim grlico, Tužim vnogo Bogu, Zorja moja, zorja); Antun Vramec, Ivan Pergošić – izbor iz djela Matija Vlačić Ilirik Katalog svjedoka istine Juraj Baraković Vila Slovinka

2 Naslovi označeni zvjezdicom analiziraju se u sklopu nastavnih sati predavanja.

3

I. Hrvatski latinisti XV. i XVI. stoljeća Samostalno za sat pripremiti odabrane tekstove iz Hrvatski latinisti I, Pet stoljeća hrvatske književnosti, Zora&Matica hrvatska, Zagreb, 1969.:

1. Juraj Šižgorić (Georgius Sisgoreus) Elegija o pustošenju Šibenskog polja (Elegia de Sibenicensis agri vastatione); Elegija o smrti dvojice braće (Elegia de duorum obitu fratrum)

2. Ivan Česmički (Ianus Pannonius) U smrt majke Barbare (De morte Barbarae); Vojniku Blažu (De se fabricitante ad Blasium militem) Epigrami: po izboru (preporuka: Moji epigrami; O promjeni svoga imena; Prosperu; Gril pjeva; Ljubitelju starih knjiga; Severu; Kralju)

3. Ludovik Crijević Tuberon (Ludovicus Cerva Tubero) Komentari o mojem vremenu (Commentaria de temporibus suis):

III. Papa Aleksandar VI. i njegov sin Cesare Borgia; IV. Svojstva i običaji Turaka

Antun Vrančić (Antonius Verantius) Lastovanja (Otia): Prstenu bludnice; Epitaf svećenika svodnika; Samome sebi, Antun Vrančić bratu Mihovilu Vrančiću pozdrav (Antonius Wrancius Michaeli Wrancio fratri)

PRSTENU BLUDNICE Gubi se, prstene, gubi, u crno se gvožđe pretvòri, Nevrijedan s tobom da kam plemenit ukrasi prst! Moju si ruku zarazio šugom, ti prljavče, dok te Umjesto gospođe ja grljah i nošah za njû. Budući kovina da si, ne bíće od krvi i mesa, Jesam li mogao znat kako si okužen ti? Sreća je sva što je sveđ Doroteja odlagala meni, Kratila ljubavne sve šale i razvratni blud. Jer bi mi francuska kuga okaljala čitavo tijelo, Da mi je Venera s njom spojila svaki moj ud. EPITAF SVEĆENIKA SVODNIKA Usud moj plačite, mene jer duboki ugrabi Tartar, Muči me ognjeni plam, kroti me okrutni bič, Zato što malih od nogu ja svodilac, doušnik, bludnik, Preljubnik, skvrnitelj sveđ, kicoš i rasipnik bjeh. Takav sam ja osamdeset živòta provodio ljeta Kao bezbožan pop, Bogu dušmanin svud. Zato sad uzalud meni opijelo pjevate jadnom: Bogovi, gotov sam ja, nestao meni je spas. SAMOME SEBI Gdje sam, tu nisam, niti sam ja koji govorim, ovdje. Tamo gdje htio bih pak dà sam, ne mogu ja bit. Tako to hoće mi kob, ali moj ne zaslužuje život; Propala, dabogda, tâ želje što priječi mi svud.

4

ANTUN VRANČIĆ BRATU MIHOVILU VRANČIĆU POZDRAV (ulomak) (…) Mnogo toga, naime, na svakom mjestu pišemo, učeni i neuki, pogotovo u ovo naše doba, i dajemo u tisak, pa svi jednako bez ikakva stida želimo da nas čitaju i cijene. Zbog toga se i događa da od naših čitatelja neki često jedva mogu suzdržati smijeh, drugi san. Ta što, molim te, koristi čitave dane i noći u tom se poslu znojiti i sav trud unijeti u knjigu, koja bi – kao neka slika ili kip – jedanput ili dvaput viđena, onoga koji gleda ispunila zadovoljstvom, ali ne bi kod ljudi ostavila nikakvu želju da je češće promatraju? I doista, ako knjiga nema duha, uzalud joj tko predaje svoje napore, probdjevene noći i plodove toga da bi sačuvao dug spomen svome imenu. (…) Ilija Crijević (Aelius Lampridius Cervinus) EVO KOMEDIJA OBNAVLJA... (ECCE THEATRALES...) Evo Komedija obnavlja kazališni pljesak, evo se ponovno smještaju halje tragičke drevne. Nastupa jednako cipela niska kao i koturn; jedna ponizno puzi, uzvišeno grmi drugi. Uzvišenije grmi ovaj o kraljevima i razvalinama njihovima, dok druga umilnijim načinom oslikava šaljive riječi. Komiku pristaje smijeh, a tuga tragedu: jedan nam ugađa tužan, a veseo drugi. Zato s namrštenom obrvom tragedija je lijepa: Seneki priliči grmjeti turobna čela. Zamamljivi Plaut (sva je komika obijesna) redove gledalaca i glumište zasipa smijehom. Zato se prijašnja lica usuđuju vratiti, te su i jedna i druga Muza opet na svojem drevnom mjestu, pa se ponovno na rimskim brežuljcima gledališta tresu. Kome, pitam, kome dar taj pripisati valja? Pomponijev je izum to, i pod njegovim se začetništvom sada vratio evo kazališni onaj običaj prijašnji. Jer on je ponovno uveo tragičku halju i negdašnje glumište s cipelama niskim.

5

II. Marko Marulić (Marcus Marulus)

Upućivanje u čestit i blažen život (De institutione bene beateque vivendi) – izabrani ulomci prema PSHK, Glasgowski stihovi Marka Marulića (izbor), Enigmaforme: Epigram: dva odvitnika (PSHK br.2 ili u DHK br. XV.)

EPIGRAM: DVA ODVITNIKA M i rn os t , a n i k ak o sv a đ a , p o č t en j e i p ra v e dn a p a rb a , B l a go mi j e d in o j e s t : uv i k e p ra v ed a n su d . H v a l u j a ž e l i m n e ž e l i m go mi l a n j e b l aga , j e r c i n im S vi t a o i m en a g l a s , n ez a s t r t č in i m a z l im . Is k r e n i m r i č i ma p ra v du j a t r až im , ne z a č in j em sv a đ e , J e r bo mi ž e l j a j e sve đ , o s t a t i o dv i tn i k p r a v .

IZVORNIK PROČTIT UNAZAD: NEPOČTEN ODVITNIK P a rb e n i k on a j s am p r a v i , j e rb o mi ž e l j a j e va v i k S v ađ e z a č i n j a t i , n e i s k re no b r a n i t i s t va r . Či n i ma z l i m a z ak r iv e n , j a n e c in i m ime n a s v i t l o s t , J e r bo mi b l a ga j e ku p g l a vn o , a n ik a ko č as t . N e m i r n os t , uv ik e sv a đ a , n e p o č t en j e , p r iv a rn a B l a go mi g l av n a j e s tv a r , n ik a ko p r av ed a n su d .

VERSUS IN DIRECTUM STOICI IN TRANSVERSUM EPICUREI

Izberi Lasti Grišno Puteno Želi

Kriposti Sve Izbigavaj Odbaci Radinost

Osudi Ime Počteno Gozbe Prigrli

Ružnost Sačuvaj Društvo Prezri Katona

Prezri Čedno Traži Rasipnika Pouke

De institutione bene beateque vivendi (ulomci)

ISTINOLJUBIVOST I BIJEG OD LAŽI

Tko bi se ipak usudio napasti lukavštine, varke i prave laži udovice Judite, pomoću kojih je rodni kraj oslobodila opsjedanja, a cijelu Judeju, tj. Božji narod, pogubna ropstva? Uresila se svim ukrasima, a Gospod joj je dao još veću ljepotu stasa i dražest lica da bi mogla kao udicom privući Levijatana. Izišla je iz grada, susrela neprijateljske izvidnice te im rekla: ,,Židovka sam i pobjegla sam od svojih sunarodnjaka, jer sam doznala da ćete ih porobiti.'' Čak je obećala da će Holofernu pokazati prolaz kroz koji će zauzeti grad bez gubitka svojih ljudi. Napokon ga je u razgovoru prevarila riječju, ubila njega neopreznog, kojemu se klanjala i čijom se sluškinjom prikazivala. Nitko joj nije tu lukavost upisao u grijeh, nego su svi u zvijezde kovali taj pothvat. Sam veliki svećenik Joakim s velikom pratnjom svećenstva dođe iz Jeruzalema u Betuliju da vidi lice one čijem se dobrom glasu divio. Što da mnogo govorim? Svi su zahvaljivali toj jednoj ženi i javno priznavali da im je

6

svojom hrabrošću i junačkim činom pribavila spas u koji su već bili izgubili nadu. I nisu popuštali da je hvale i slave kako to zaslužuje osoba silnog i junačkog duha!

SVIT JE TAŠĆINA Tašćina od tašćin i sve je tašćina, ovi svit jest osin i magla i hina. Glasgowski stihovi (izbor)

Prema izdanju M. Marulić, Glasgowski stihovi, Matica hrvatska, Zagreb. Preporuka: 2. Protiv Pamfaga, lošeg pjesnika; 4. Marku, kojega mrzi supruga; 11. Protiv Sabela, podcjenjivača Marka Marulića; 26. Marko Marulić protiv kritičara svojih djela; 37. Protiv pijanoga Peše; 47. Protiv Jakotina, najgorega pjesnika; 49. Protiv današnjega doba; 55. Protiv Marinelija, šašavog jahača; 70. Protiv Tonča, koji pije i blebeće; 44. Protiv pijanca Krasa; 45. Bogatašu Krasu; 130. Bartolu igraču; 131. Protiv Polifema; 139. Epitaf iste osobe...

Hrvatski dio korpusa: šaljivo-satitična poezija: Anka satira; Spovid koludric od sedam smrtnih grihov; Poklad i Korizma Judita* – ep valja pripremiti prema bilo kojem cjelovitom izdanju Judite (PSHK, Bulaja-naklada, Sabrana djela…) Molitva suprotiva Turkom

7

LIBAR MARKA MARULA SPLIĆANINA

U KOM SE UZDARŽI ISTORIJA SVETE UDOVICE JUDIT

U VERSIH HARVACKI SLOŽENA KAKO ONA UBI VOJVODU OLOFERNA

PO SRIDU VOJSKE NJEGOVE I OSLOBODI PUK ISRAELSKI

OD VELIKE POGIBILI

PRODAJU SE U BNECIH U MARKARI(J)I U STACU(N) KI DARŽI LIBAR ZA SINJAO

POČTOVANOMU U ISUKARSTU POPU I PARMANCIRU SPLICKOMU

GOSPODINU DO(M) DUJMU BALISTRILIĆU KUMU SVOMU

MARKO MARULIĆ HUMILJENO PRIPORUČE(N)'JE

Z DVORNIM POKLONOM MILO POSKITA

Sih dan svetih korizmenih, počtovani u Isukarstu gospodine i kume moj dragi dom Dujme, privraćajući ja pisma staroga Testame(n)ta namirih se na histor(i)ju one počtene i svete udovice Judite i preohologa Oloferna, koga ona ubivši, oslobodi svu zemlju israelsku jur od nadvele pogibili.

Tuj historiju čtući, ulize mi u pamet da ju stumači(m) naši(m) jaziko(m), neka ju budu razumiti i oni ki nisu naučni knjige latinske aliti djačke. Da od te stvari hoteći tvomu otačastvu, obojega jazika dobro umiću, dar prikazati, odlučih naslidovati hitrost ditce one ki o mlado(m) litu starijih svojih darijući, nara(n)če nad(i)ju mirisnimi zel'ji, mažurano(m), rusmarinom, rutom; umitelno naprave dar svoj, da zloćudo loveći povekše uzdarje. Ja put zloćudi njih ne perim, da samo onogaj hitra kiće(n)'ja, jer inoga uzdarja od vas ne išćem nego ko sam vele od pri našao: ljubav pravu i svaršenu u Isukarstu ku mi stanovito nosite veće ner sam dostoja(n), da koliko se pristoji pitomšćini vašoj ka svakomu prikloniti i pri(j)aznivi. Tu poni hitrost, kako dim, naslidujući, usilovah se rečenu histori(j)u tako napraviti kako bude nikimi izvanjskimi urehami i uglajen'je(m) i uliza(n)'jem i razlicih masti čirsan'je(m) obnajena; a to da ne rečete da vam poklanja(m) onuje žita rukovet koju u vaših knjigah bolju nahodite. Zaisto je onaje rukovet, da mnozim cvitje(m) obkićena. Kada ju dobro razgledate, reći ćete:

Prominila (j)e lice kakono voći(n)a stabla premaliti kada najveće veselo cvasti budu. Evo bo histori(j)u tuj svedoh u versih po običaju naših začinjavac i jošće po zakonu onih starih poet, kim ni zadovoljno počitati kako je dilo prošlo, da mnoge načine obkladaju, neka je vični(j)e onim ki budu čtiti, naslidujući umitelnu sredbu raskošna kuhača ki na gospockoj tarpezi ne klade listo varene ali pečene jistvine, da k tomu pridaje saprana i paprana i inih tacih stvari da slaje bude onim ki su prišli blagovati. Ništar manje, da prem dar moj ni tolika dostoja(n)stva, uzdan sam u vašu dobrotu da ćete ga ljubeznivo pri(j)ati cića

8

priproste pito(m)šćine i sartčene pri(j)azni ka je od davna meju nami. Eto k vam gre Judita gospoja ma visoko počtovana, more biti ne s manjom urehom nego kada se ukaza Olofernu, ne da vas kako i njega tim prihini, da pr(i)ja pokripi u uzdaržan'ju svete čistoće, prid oči vaše ponesši i postavivši sve lipote, krasosti, kriposti, dike i slave svoje, kimi se je urešila vele plemeniti(j)e i gizdavi(j)e nego keno se reše svilo(m), zlato(m) i bisero(m); a znajući da će moći tako počteno pribivati pod striho(m) vašo(m) kako je nigda pribivala u Betuliji pod svojom. Kada se budete s njom pitomo razgovarati, daržu da ju ćete pohvaliti ne manje ner veli pop Eliaki(m) ki od Jerosoli(m)e dojde sa svimi leviti u Betul(i)ju vidit (j)u, čuvši sarca sminost, dila hrabrost i čudnovatu svetinju života nje. S toga joj da hvale izvarsne, časti dostojne, uzviše(n)je visoko i poljubljen'je čisto, duhovno, pobožno, nijedno(m) troho(m) nedostojna poželin'ja ockvarnjeno, kako se sveti(m) pristoji i sluga(m) božji(m) podoba. I vi poni dvorno ju primite, dobrovoljno nastanite, i ku vazda hvalite dilo(m), tu pohvalite i ustmi jer je naučna hvaljena biti, navlastito od svetoga reda vašega popovskoga. Nju primite, a meni zapovite: zapovide(m) vašim služba ma vazda je pripravna da izvarši ča budete veliti, koliko joj bude uzmožno. Mir i milost gospodina našega Isukarsta budi vazda s vami. Amen.

Od rojen'ja Isukarstova u puti godišće parvo nako(n) tisuća i pet sat, na dvadeset i dva dni miseca aprila. U Splitu gradu.

ISTORIJA SVA NA KRATKO KA SE UZDARŽI U OVIH KNJIGAH

Nabukodonosor, kralj od Babiloni(j)e i od Asiri(j)e, daržeći tad grad Ninive, pobi Arfaksata, kralja od Medi, ko(n) rike Eufrata. Posla k mejašniko(m) svo(j)im da se podlože njemu. Podložit se ne htiše. Odpravi s vojskom svoga vojvodu Oloferna ki, kuda projde, sve obuja. Pride napoko(n) u zemlju israelsku. Bi velik strah po svoj zemlji. U Jerosolim činiše mnoga ponižen'ja i posvetilišća, Bogu se priporučujući.

On podstupi Betul(i)ju, odvrati vodu ka u grad teciše, zdence pridgradske čini čuvati. Akiora, vojvodu svoga od Amoniti, jer reče da neće moći Židove svojevati ako ne budu zgrišili Bogu svomu, vezana čini popeljati i pridati Betuli(j)ano(m), obitući se zajedno s njimi ga zgubiti. Nesta vode u gradu, htihu se pridati. Ozi(j)a, knez od grada, moli jih da bi još čekali pet dan pomoći Božje. Judita, udovica sveta i plemenita, kara jih da bihu Bogu roke postavili. Sama onuj noć moli se Bogu, ureši se, pojde s rabo(m) svojo(m) Abro(m) ka Olofernu i nakon četvartoga dne, kad on pi(j)an zaspa, odkla mu glavu nožem njegovim, stavi ju na grad, vojske se pristrašiše, grajane ih tiraše, biše, odriše, bogati se vratiše. To videći Akior, pri(j)a viru njih i pribiva s njimi u Betuli(j)u. Od Jerosolime dojde veli pop Eliakim sa svimi popi Juditu viditi: Boga slaviše, nju hvališe.

Ona svo(j)imi pojde u Jerosolim. Pokloniše se u tempal, dare prikazaše, i tuj se tri misece veselivši, domom se varnuše. Judita posli parvoga muža Manasesa drugoga ne poja. Živi sto i pet lit. Leže u grob muža svoga. Sedam dan ju puk sitova. Za nje života ne oćutiše nevolje rati nike. I dan dobitja nje svako godišće bi baržen i čtova(n) od svega puka israelskoga, dokla tarpiše u sta(n)'ju svomu. Na sve(m) vazda Bogu hvala. Ame(n).

ČA SE U KOM LIBRU UZDARŽI

Parvo libro. Nabukodonosor dobivši Arfaksata, posla Oloferna s vojsko(m) primati daržave, hoteći da gospoduje svim svitom.

Drugo libro. Kuda Olofernes projde s vojsko(m); kih poda se podbi; pride u Gabu; bi strah u Jerosoli(m); pozlobiše Akiora veziri jer istinu govori od naroda (j)erosolimskoga.

9

Treto libro. Olof(erne) Akiora vezana zagna u Betuli(j)u hoteći ga zajedno z grajani pogubiti kad jih prime. Ozi(j)a zva Akiora i popove na večeru. Olofer(ne) podsede Betuli(j)u. Bi u grad žaja, do pet dan se hotihu pridati. Judita jih kara.

Četvarto libro. Judita s Abro(m) pojde van grada; Bog joj prida liposti, budi da vele lipa biše. Olofe(rne), vidiv ju, za njo(m) se zamami.

Peto libro. Olofer(ne) dvor svoj i Juditu zva na večeru. Pjan zaspa. Koliko je zlo žartje i opitje. Judita Olofernu odkla glavu i na grad postavi. Akior se obrati na viru i prebiva u Betuliju.

Šesto libro. Betuli(j)ani izidoše s oružje(m). Vojske, vidiv Oloferna ubi(j)ena, jaše bižati; oni jih tiraše i z dobitje(m) se varnuše. Eliaki(m), pop veli, s popi pride vidit Juditu. Ona svo(j)imi pojde u Jerosolim; u te(m)pal se poklonivši, s vesel'je(m) se varnu. Živi lit sto i pet.

Puk ju seda(m) dan plaka. Dan dobitja čtovaše. Amen.

KNJIGE MARKA MARULIĆA SPLIĆANINA

U KIH SE UZDARŽI ISTORIJA OD SVETE JUDITE U ŠEST LIBRI RAZDILJENA NA SLAVU BOŽJU POČINJU

POSVETA

Sih dan - Ovih dana; nadvele (od glag. nadvesti) – nastale; ulize - uljeze, pade; starijih svojih darijući - svoje starije darujući; povekše – povećaju; onogaj - put onoga; ljubav... nosite - ljubav iskazujete; prikloniti i prijaznivi, mjesto priklonitoj i prijaznivoj; obnajena od glag. obnaditi (v. Rječnik); bolju - u starim izdanjima "pogliu"; svedoh u versih - pretočih u stihove; kim ni zadovoljno počitati - kojima nije dovoljno (koji se ne zadovoljavaju time) da pričaju; kako je dilo prošlo - kako se stvar dogodila; gospockoj trpezi - gospodsku trpezu; klade (od glag. klasti) – stavi; daržu – držim; zapovidem – zapovijedima; Od rojen'ja... u puti - Od rođenja u tijelu. Uzme li se ovaj izraz za "ab incarnatione" ili za "a nativitate", datum se Marulićeva djela ni u kom slučaju ne mijenja.

ISTORIJA SVA NA KRATKO

Medi – Medâ; Jerosolim mjesto Jerosolimu; Amoniti – Amonitâ; grajane jih tiraše, biše - građani ih tjerahu, bijahu; tempal mjesto templu; lit – godinâ; nevolje rati nike - nevolje nikakva rata;

ČA SE U KOM LIBRU UZDARŽI

od naroda - o narodu; grajani – građanima; prime (od glag. prijati) - osvoji, uhvati; grad – gradu;

10

Toj rekši, izvi se iz vriće i vodom po puti umi se i namaza vonjom. Splete glavu kosom, vitice postavi*, kontuš s urehom svom vazam na se stavi. S ošvom ruke spravi, uši s ušerezmi, 1090 na nogah napravi čizmice s podvezmi. S urehami tezmi, ča mi (j)e viditi, dostojna bi s knezmi na sagu siditi. I jošće hoditi na pir s kraljicami i čtovana biti meu banicami. 1095 Zlatimi žicami sjahu se poplitci, a trepetljicami zvonjahu uvitci. Stahu zlati cvitci po svioni sviti, razlici, ne ritci po skutih pirliti. Svitlo čarljeniti ja rubin na parstih, 1100 cafir se modriti, bilit na rukavih biser i na bustih, i sve od zlatih plas sjati se na bedrih prehitro kovan pas. Velik urehe glas da liposti veći*, ka biše kako klas iz trave resteći, 1105 al kami, ki steći u zlato, zlatu da, izvarsno svitleći da zlato većma sja. Tako t' ona prida uresi krasosti* poveće ner pri(j)a od njeje liposti. I to ne bi dosti, kako pismo pravi, 1110 Bog njeje svitlosti uljudstva pristavi. Jer te take spravi ne bihu od bludi, da svete ljubavi i pravdenih ćudi. Zato joj posudi da tko ju ugleda, svak joj se počudi i za njom pogleda. 1115 Poni kad se z(g)leda spravna jur kako pir, pripravi obeda: kruh, uli, pargu, sir. I vinca malo mir u miščić, pak zamak u dvanjkah vas taj žir, Abri bi naramak. Toj ti na ramo ustak, Abra prida stupi 1120 i Judit nju potak, za njom ti postupi. Kada jur nastupi na gradne zaklopi, zastaše u skupi Ozi(j)u sa popi. Vratar vrat odklop(i), svi se ustupiše: one steruć stopi, naprid postupiše. 1125 Tad se usčudiše svi, vidiv Juditu, toko lipa biše i u takovu svitu. Liplja, mnju, na svitu ni bila ku kralj svet* vidiv u pohitu dvimi grisi bi spet*. Al ona, kuno žet ljubavju vze Sikem*, 1130 s česa razsut i klet osta s njim grad Salem. Al ku vidiv ognjem jur studena starost užga se dviju prem, kim sva laž da žalost*. Ali kuno hitrost Amona prihini,

ki meča ne bi prost dilj sile ku čini*. 1135 (...) Jur sunčeni plamen, vodeći s sobom dan*, od zvizd jasnih zlamen taćaše, grede van. Bižeć na nižnji stan noć s čarnimi koli, nošaše donjim san, ako su ki doli. 1175 Kad ljudi oholi ki stražu bljudoše, obhode okoli Juditu sritoše. Sliša(t) ju zajdoše: "Od kud greš i kamo? Ča t' jime?", rekoše. "Pravi nam da znamo." Ona reče: "Ovamo od Betuli(j)e sam 1180 i put je moj tamo k vašim poglavicam. Ostaviv grad i hram, s životom bižim tja, jer će se dati vam. Judit se zovu ja. A da sa mnom sada ova druga verna ne ostane zada sasvima čemerna. 1185 Doprit Oloferna ne brante mi, molim, vlast njega nesmerna da pozna ča kolim*. Reći će: Toj volim. Jer mu ću skazati ča će bit oholim i kako će jati ov grad, a nimat(i) škodu ni trud velik, 1190 tako da s te rati ne zgine ni človik." Ne bi ti ner tolik tada govor njeje. Oni hip nikolik postaše glede je. Čude se od kude je stvoren'je, od kega sve od svita meje nimaju lipljega. 1195 Pak rekoše: "S tvega premudra i smina činjen'ja od svega biti će t' načina, ku želiš, ne ina. Toj on čas oćutiš, ki prid gospodina našega postupiš. Dobro ne izustiš da će ti sve dati, 1200 ča godir obljubiš i budeš pitati. Jer će dostojati ti razum, ta lipost, da bude imati svaku čast i milost." Govore toj, linost s njom pojti nimiše, gledaje nje svitlost svi se zamamiše. 1205 Kud se obratiše, hode meu vojskom, svim oči zaniše, svaki zarča za njom. Greduć uprav stazom, dojdoše k šatoru, i on ju prid sobom zazva u komoru*. Ki polje i goru množtvom svo(j)ih sio, 1210 kako ti govoru, biše pokrilio. Kad ju je vidio, s parvoga pozora ranu je oćutio ljubvena umora. Staše kako gora, sobom ne krećuć(i), oči ne zatvora, k njoj jih upirući*. 1215 Tako sta tarnući serifski gospodin, Medusu kažući njemu Dana(j)e sin*. Pod šator u osin ki stahu knezove, svi se okolo sklin, gledaše obraz ove.

11

Molitva suprotiva Turkom Svemogući Bože moj, kim svaka postaju, Odvrati jur gnjiv tvoj, ter pomiluj naju. Ostavi zlu volju, pozri na virni puk, Gdi tarpi nevolju svak´ čas od turskih ruk. Luge, sela, grade popliniv s´žegoše, Muže, žene, mlade svezav povedoše. Ubiše junake koji se arvihu, A ine nejake u sinžir vedihu. Sinke porobiše od krila materam, I jošće činiše njih vašćine kćeram. Daleč rastavljaju od draga miloga, Tih tamo prodaju, a simo inoga. Evo još oltari tvoji raskidaju, I sve svete stvari tlačiti ne haju. U temple se svete konje uvajaju, Prilike propete pod noge metaju. Svite, u kih tebi služba se činjaše, Raskrajati sebi u kovadih jaše. Pehare kovaše od kaležev tvojih, I još pokovaše pase sabalj svojih. Oto, ča je gore, divstvo oskvarniše Divic, ke pokore čineći, služiše; Ter dicu neumiću obrizav, tiskoše U veću nesriću ner kih posikoše! Eto jur potarvši mnoge gospode stan, Hite ne ustarpši ostalih dati van. Sve dni ter sve noći nigdir ne sustaju, Nastojeć primoći karstjan ki ostaju. Tako je sila njih jure objačala, Da moći ni u svih ka bi jim pram stala. Nastupaju na nas, a nas je strah ubil; Jur puk tvoj gine vas, a ti si odstupil. Oni nas tiraju, vežu, biju, deru, Za te se ne haju, ni za tvoju veru, Složiti pod noge ku su odlučili; Moćju sile mnoge svih su jur sključili. Li kakono plami kad pada u gori, Ostane carn kami i brez listja bori, Inako t´ ne ostaju gradi tere mista, Kano opušćaju, plinujuć sva lita. Boj su bili š njimi Harvati, Bošnjaci, Garci ter Latini, Sarbli ter Poljaci. Eto još boj biju nici, a nikih ni, A druzi ne smiju, jer jim si gnjivan ti; Rit se ča bo prudi, al vojske kupiti,

Ako, ki svih sudi, neće se smiliti. A ti, Gospodine, grihe jur otpusti, Da puk tvoj ne zgine, jur milost na nj spusti. Rači se smiliti, slomi mač poganski, Ne daj pogubiti ostatak karstjanski. Eve smo rojen´je, da ti s´ naš spasitelj; Proda nas zgrišen´je, da ti s´ otkupitelj. Dostojno jest da mi za grih zla patimo, Da milosrdan si ti, za to te molimo: "E Bože, odnesi jur taj bič od naju, A na njih nadnesi kino te ne znaju." Tebi vapijemo, tužeći u plaču: "Tvoji smo, a ginemo, pogani nas tlaču." Radi su svih požrit, nigdar karvi siti; Sve će, diju, podrit, a puk tvoj pobiti. Ispunit toj hteći, nigdar ne pristaju, Jednih zavodeći, druzih pobijaju. Bijući primaju kašteli, gradove, Tako t´ sve obladaju priljuti lavove. Uteći prid njih zlom jur nimamo kuda, Ner pod tvojim krilom ki kraljuješ svuda. Lahko sve njih sile ti moreš ustavit, Ke su odlučile s tobom nas rastavit. Ako s nami stati budeš, Gospodine, Hoće se odarvati narod ki sad gine; Ter će vazet smionost, udrivši potirat, Ako tvoja kripost bude nas podpirat. Jur dovolje budi, jur budi dovolje, Slobodi tve ljudi od toke nevolje. Oto vidimo mi da svih karstjani moć Biti se uzmožna ni, nimajuć tvu pomoć. Narodi prijaki izgubiše jakost, Jere u boj taki nimaše tvu milost. Eto bile polja od kosti vitezov, Kimno nije broja, i vojvod i knezov; I ki s malo ljudih razbijahu mnoštvo Buslomansko svudi, zgubiše hrabarstvo; Ne mogoše branit listo daržavu svu, Ni sebe još shranit, uzmak ti ruku tvu. Jer ti buduć sardit za grihe naše nam, Tko će moć osidit u grad, ter stati pram? Mači ne valjaju, ni šćit s oklopljami, Ni ki upravljaju strilom, ter puškami; Jake konje ter kopja napravit Na nas buduć gnjiv tvoj, ča ćemo opravit? Kako poni za grih puk tvoj je za zginut, Tako ne zgubi svih milosardjem prignut;

12

Ostavi sarditost tere se jur smili, Učini nam milost, k tebi smo pribigli. Rasarjen činjaše da tvojega puka Pod oblast stavljaše patarinska ruka; Umiljen puk paka tebe uzmoljaše, I tva desna jaka njih oslobojaše. Molimo se sad mi, bijeni turskom silom, Da nas jur otmeš ti jakosti tve dilom. Ne htij već odiljat; čini da poznaju, Da grih naš pobijat ja, ne oni naju. Onako ukaž´ njim moć i jakost tvoju, Kakono i onim ki skupiv moć svoju, S koli ter s vojskami za pukom udriše Putem med vodami, ter se potopiše. Tako, kako ukaza sionikom onim, Kih oganj nakaza i da jim smart sasvim; Rasarjen ti, platit hoti njih s uzroka, Jer htihu uhvatit Iliju proroka. Onako još kako ukazal jes´ onim, Ki sedoše jako pod gradom Dotajim, Radi tu uhvatit Elizeju tvoga, I ne jaše vidit s uzroka takoga. Ukaž´, Gospodine, kako s´ ukazao Asirske jačine kada s´ nakazao; Mnoštvo kad veliko s vojvodom oholim Došad, svekoliko sta pod Jerozolim. Tej sile i tu moć razbil tada tko bi, Ner on ki jednu noć toko tisuć pobi? Ukaž´ još, Bože moj, kakono i tada, Kad Ksara kralj u boj vojask vodi stada, Rat čineć puku tvom, puku Izraila, S oružjem i s mnoštvom sminim u taj dila. Kih desetsto tisuć, trista koles biše, Posla ti strah moguć i pleći obratiše. Ozrit se ne smiše, a sam kralj za njimi, S kim jih malo biše, sikuć proti svimi. Ruke tve još kripost nevirnu narodu Ukaži tva milost, ki nam čini škodu: Ukazao s´ kako kad sile prez broja Ročiše se tako vazet mista tvoja;

Mista izraelska pred sobom podbiti, Vojska idumejska i s njom Moabiti. S njom još Amoniti, ki totu skupiv se, Ne jaše grad riti, mev sobom svadiv se. Ubijeni legoše, svojih svoji bijući, I tad izlizoše grajani tekući; Arvanje ne činiv, okol razgrabiše, I blago popliniv, hiše napuniše. Pokaž, Gospodine, da kako saržba tva Za naše krivine nas u nevolju da, Onako smiljen´jem da nas mož´ obranit, Tere s utišen´jem slobod nam povratit; Turke sve podvratit za blud njih nevere, Njih silu pokratit ka nas koljuć dere. Evo plačne k tebi majke tužne hode, Da ne plode sebi, jer njih plod odvode. Niki su prognani iz bašćine svoje, A niki pogani u sužanstvo stoje. Taj plače dičicu, taj muža, taj žene, Plače brat sestricu, a sestra bratca nje. Jur dopre do tebe vapaj i suze njih, Ne daj da povede nemiran Turak svih. A ti, ki s´ propeti Bog, Gospodin naju, Nam si dal Karst Sveti, ne ki te ne znaju: Iznesi od bluda nas, tere od djavljih ruk, Na križ pridav uda, otkupi viran puk. Ne daj da nas dave pogani nogami, Ali da nas strave, sikući sabljami. Fruštan´ja taj i boj od nas jur odvrati, Ter silu, koj ni broj, nevirnikom skrati. I ti, Gospo mila, moli sinka za nas, Koga si rodila, ne zgubiv divstva glas; Ne pristan moleći za sve Duhe Svete, Da Bog nas mileći odbije proklete, i tvardost pribije priljutih sardac njih, Ali jih pobije da ne ginemo s njih. Ti nas, Gospe, brani pridav sinku tvomu, U vas smo ufani, a ne u inomu; A paka odbivši od nas nevirnike, Gori nas primivši, spasite u vike. Amen.

13

SPOVID KOLUDRIC OD SEDAM SMARTNIH GRIHOV

Opatica gospa Bona zvonila je u sva zvona; i povivši valom rami, izidoše varvijami56 koludrice svekolike, pustiv cele i konike: gospa Goja, gospa Stanka i s Jelenkom gospa Anka, Zana, Žuva, Mira, Mara, Dobra, Draga, Vidra, Vara, Agnezina, Slada, Ljuba, Nikulina, Cvita, Gruba; paka Vlada, pak Dobrulja, kojoj grede pade mulja; dokle odiva ona kose, dojde Niža s noge bose; pak dojdoše sve ostale, stare i mlade, vele i male, i prid Bonom dvorno staše čekajući ča veljaše. Ona družbi, ka se steče, podviže se paka reče: Sestre drage, tuj vas zazvah cić naukov ke van davah, da jih opet ponovimo, jere dobro ovoj vimo da človiku vele udi ne ponavljat ča mu prudi. I zato vas zazvah samo naš običaj da tiramo; slišav poni riči moje, rec mi svaka grihe svoje tere spovid svoju čini umiljeno, a ne hini, s ponižen'jem i skrušen'jem i s boljšan'ja odlučen'jem; jer je zakon, kako viste, opatici da spoviste misli, riči tere dila ka je koja učinila od nedilje do nedilje, da van budu duše bilje cića moga naučen'ja i našega pokoren'ja; pak posniku pravit dila

ka je koja kad stvorila, da budete odrišene i u raju uzvišene. Kimno sarcem k popu tada, s tim pristup'te k meni sada; kano neće reć očito, a taj otaj reci listo. -

Oholija

Ka starija od svih biše, glavu više svih nosiše, kleknu tada u tom dili, poniži se i umili, reče: Gospe, u tom skrivah jer se oholo uznosivah; druzih gardeć, sebe hvalih i u taki se grih obalih. - Opatica odgovori: Znaj da oni ki je gori ponižen'je u svem ljubi; tko se oholi, toga zgubi. Kako se tko više dviže, tako toga tisne niže. Lucifera s nebes doli varže u paklu, jer se oholi; više nebes majka Diva pojde jer se poniživa. A ti za grih koji stvori u kuhinju pojdi gori ter se veće ne večeri, god pometi, sude operi i pobol[j]šaj u pokoru, da ti ne dam drugu goru. -

Lakomija

Pride druga, ka hodeći ide gori skut noseći, bojući se da ne izdere suknju, čim se naprid vere. Bud da biše nadrizana, da mnju, tvardo opasana, li pristupiv onde, kleče ter s uzdahom tako reče: Nika sestra dojde prosit stari sklopar, hteć ga nosit; a ja joj ga ne poklonih, na skupost se tuj naslonih. -

Bona reče: Sestro mila, skupost taku ne bi imila da bi često razmišljala ča s' se Bogu zavećala: ubog život nosit, imit, potribljivim naruč činit. Misli da je toj stvar huda ne čuvat se taka bluda. Skupost sgubi bogatoga ki Lazara ubogoga ne milova kad prošaše i na vratih lačan staše; priminuvši, pojde ubogi k mistu gdi je pokoj mnogi: pojde u mukah on bogati gdi ne more vode imati kom bi jazik ohladio tere manje mučan bio; jer u ognju vas goraše, a pokoja ne imaše. Taj t' je konac lakomije, ka ne pušća ča zadije. Zato sklopar, ki ti nosi, daj ga onoj ka ga prosi; i još bičve i postole, da joj nisu noge gole. Ako budeš tako davat, taj grih neće tobom vladat i uboštva sve nevolje podnesti ćeš vele bolje, ufajući vazda u Bogu da će t' dati plaću mnogu. -

Nenavidost

Zatim dojde treta, Lada, blida, suha kako klada, jer se rado uzboljaše tujim dobrom ko vidjaše. Došad, poni ondi tada: Zgriših - reče - ovdi sada; lipu suknju nike vidih ter joj u njoj pozavidih; da bi mi ju moći svući tere sebe u nju obući, jer je nova, netaknuta, a moja je omaknuta. - Opatica reče: Šten'je nisi čula u van'jel'je:

14

ki se mekim odivaju, da pri kraljih pribivaju; poni Bogu on ne služi ki se odićom ružnom tuži. Ako ć' služit samo Bogu i prijati plaću mnogu, tva odića čin da bude ćudi keno duši prude: sveti posluh i pošten'je, iskarnjega poljubljen'je i ostale sve kriposti, ako ć' biti u milosti Boga, stvorca od svih stvari, a ne svita, ki zlom vari. Svita ostra biše Ivana od strun zvirnjih, ne od pana; od svih ki[h]no žena rodi nikor njega veći hodi. Hti toj Isus svidočiti, još se od njega hti karstiti. A sad, jer te tvoja ludost pogna i prignu na zavidost: tri dni hodeć, zemlju gledaj, a inamo ne pogledaj; li misleći da je tašćina svaka gizda tere hina; misleć bludne oči bistre da su vrata i ponistre po ke k duši smart uhodi, otvorenih kad nahodi: raskošam jih svita zatvor, Svetu Duhu vazda otvor ter, kad bude grih te riti, tebe t' neće moć dobiti. -

Saržba

S tim naukom ova pojde, a četvarta za njom dojde; spustiv grundu strašne oči tere takoj riči toči, reče: Nika prez uprosa tače mi se parstom nosa; rasardih se u naglosti, opsovah ju; ne bi dosti, htih joj dati zaušnicu ter ju barčih po usnicu. Jer bi harla umaknut se ter je listo dotaknuh se,

ne hti ona tebi tužit, da ustarpljen'je hoti obslužit; i tako se taj stvar zgodi: daj pokoru ku ti je godi. - Opatica reče tada: Toj ča s' rekla meni sada, da bi ona potužila, u klade bi ti sidila, ni bi iz nje išla vanka do tri noći i tri danka. Ne zgrišivši božju sinu, tu t' bih dala dišiplinu: da pokol si sama htila osvadit se za taj dila, hoću da te svi tuj biju šibom po nos i po ušiju, svaka jednom, a ona i triš ku s' udrila, kako ti diš. Gdi je očito sagrišen'je, trib je očito kaštigan'je. A ti, prijam ruke, steći, poniknuvši i mučeći, misli Isusa ustarpljen'je i njegovo ponižen'je: ne odudri kad ga biše i propinjaše i umoriše, da za puk se još moljaše ki mu svaka zla činjaše. On je pravden toj tarpio ter se nije rasardio, a mi ćemo sarce imiti, kleti, spsovat tere biti kada nas se tko dotakne ali jošće nami makne; buduć pravo mi da bismo vazda b'jene jer zgrišismo, sagrišismo tomu ki nam svaka daje, i sebe sam. Ako budeš toj povraćat, neć nikomur zlom odvraćat, da, hteć Bogu prava biti, svaka hoćeš podnositi, želeć dobro još i onim ki zlo čine tebi i tvojim; i molit ćeš Boga za njih da smiljen'je ima na njih; oni od griha da se kaju, a on jih prime k sebi u raju. -

Linost

Dojde peta postupajuć, lino noge prostirajuć; venjajuć se, dojde onde, kako t' pravljah sada ovde. Natslonit se banci pelja i, kad kleče, popostenja; nakaniv se, usta otvori tere tako progovori: Lino mi se bi ustati, jer mi slatko biše spati; meka biše posteljica, a od maha blazinjica; pod gubicom flandriotom vrat mi mokar biše potom. Probudiv se, opet zaspah, na jutarnju tad se ne ustah. Pride nika, ja me budit, ja se bojah ne nastudit; ispod svit joj odgovorih, glave vanka ne odklonih; rih: Sestrice, čuju, čuju, da ovo ti se nič zlo čuju. I slagah joj tako tada, a ti, gospe, odluč sada dat pokoru i nauke da u vičnje ne idu muke. - Opatica nju pogleda i uzdahnu kad ju zgleda. Ajme, - reče - ča se liniš ter neboga sobom hiniš? Ne znaš linost da je huda? Svakoga je uzrok bluda. Kad se liniš i praznuješ, tašće misli ne minuješ; lin ne more dobit napast, zato u svaki grih će upast; lin milosti neće doteć jer k molitvi neće poteć; lin spasen'je neće dobit jer za trudom neće hodit; s trudon bo se u raj grede, ne s linostju, ka ne prede. Misli: ki su raj dostigli, kolike su trude imili! Apostoli, ne ležeći, da tikući i učeći, po sva mista prohojahu

15

i mnozi jih progonjahu. Jakov, ki se zove Mali, hteć da vazda Boga hvali, toko često poklecaše cića plaće ku čekaše, da kolina, nigdar cila, bihu žuljmi obotila. Tako ti se grede gori gdi su svetih svitli zbori. Na blazinju tu sideći, a ništare ne čineći, no praznujuć po sve lito ali ležeć na žepito? Ako ć' poni imit milost, ne utunjči se u tuj linost, da te span'je ne primaga, moja ćerce mila i draga. Čin, kad budeš gori ustala, da se ne zna gdi s' ležala. Bolje ti je na dasci spat ner jutarnje, ćerce, ostat. Ajmeh, kad su ine u koru, kako ostat mož na odoru? Kako li te svist ne budi videć svaku gdi se trudi? Misli da se ne gre u pokoj ner po trudu, pečal i znoj! A za tvoj grih taj od span'ja i još za grih od lagan'ja osam dan ćeš na tle spati, pri se inih gori ustati; a onoj vrime ko t' izbiva, da te praznost ne dobiva, nos kamen'je ko je kon vrat i čin indi da bude stat, dokla izneseš svu gomilu i linosti stargneš žilu. - S tim osudom tja otide, laglja nere kada pride, i poče se veće čudit kako je vridno grih spovidit.

Žarlost

Dojde šesta pak vladika, masna, tusta i velika; i pristupiv, tad govori: da, sideći u komori, tajno biše kokoš jila

tere pila iz barila. Ni ova grih svoj ne zataja, dobra biše opašaja57, tako da se ne tajaše ni na obrazu ča činjaše. Opatica nju očima pozri, glavom pak pokima: Ba, ba, - reče - tvoje tilo ja mnju da ti ne bi bilo od jiden'ja vele mala; da pokle si u toj upala, triba ti je taj red podat da se budeš manje štovat, a veće se usiliti dušu spasit i umiliti. Spomeni se da obist garla58 narod lju[d]ski jest zatarla; jer kad pusti božju volju Adam s Evom, ču nevolju; i kad zgrišit on ne haja, bi izagnan van iz raja. Svi ki od njega izidoše u raj božji ne pridoše, dokla Isus sam ne pride i, tarpivši, gori uzide. Spomeni se da zgiboše u pustinju ki jidoše meso kim se oskvarniše, manu božju pogardiše. Spomeni se, ako s' štila, ča je rič božja govorila: Jao vam ki ste sada siti, pak hoćete glad tarpiti! Glad tarpljahu i pošćahu sveti, dokla ovdi stahu; sada z Bogom pribivaju, svake slasti uživaju. Vodu p'jaše, ne sok lozja59, kino karsti sina božja; ne jidiše kokošice, da mlajahne kobilice. Ča jidihu otci sveti, kih poljubi Karst propeti, ner koren'je tere zel'je? U vičnje su sad vesel'je. Tako ustezat svoga garla, moja hćerce, budi harla; usiluj se žežinati i u svem Bogu slavu dati.

Kratak život zač ne more podnositi tej pokore, buduć konac harl pokori, a prez konca plaća gori. Sve će [s'] slasti vred skončati, da prez konca muku imati: toj usloni sarcu i ćuhu ter neć volji dat tarbuhu. A sad za grih, ki s' stvorila išćuć slasti ke bi jila, tri dni posti, ne tač jiduć ner kruh samo, vodu pijuć. -

Blud

Pojde ova, dojde sedma, zavarši se malo ledna, kipa prava, duše gobe60, noseć na se svitle robe. Srebarn pasac, s[r]ebarn nožić, urešena kako božić. Svilni traci i vrićica spravna kako nevistica; ne kano se božja zove, da ka gizdom tašćom slove. I poče ju stid obhodit, zato lako ja govorit: Gospe, prozrih žuliziju, li da koga mladih viju; jedan biše mlad u panu, za njim [m]i se pamet ganu. On ti tamo mimo projde, da obnoći u san dojde. Sad me napast vele trudi od tih tacih bludnih ćudi; a ti daj mi nauk i red da ne upadem u niku zled; daj pokoru takoj dila kaj rih da sam učinila. - Ajmeh, - reče opatica - znaš li čija s' nevistica? Nis li onoga ki te stvori, kralja slave, ki je gori: ki pogardi bludi hudi, a čistinju vazda ljubi; ki se od Dive hti roditi i san distvo obslužiti?

16

Nis li onoga koga sudi tope u paklu one ljudi ki nečisto misal nose i očima svud zanose; koga sudi kupe gori, gdi su an'jelski svitli kori, onej duše ke grih puti pogardit će, kako ć' čuti? Pogardi ga Katarina, Cecilija i Justina, Margarita i Lucija, i s Agatom Dorotija, i Ursula s njeje družbon, i Barbara s vernom službom, Agnes, Tekla, Petronela i ostale, kih je sila: kralji može pripraviti, Isukarsta ostaviti, ni tokoje k mužu pojti, a čistinju svoju ojti. Jere znahu da cić mene an'jelom će bit takmene, da će biti Isusove nevistice i drugove u nebeskoj slavi u koj svako dobro jest i pokoj. Tamo misal htij zvišati, a k ponistri ne ticati, ter ćeš napast odagnati i blud puti neć poznati. Nećeš gizdom sebe odit, da u prip[r]oste halje hodit; snet ćeš pasac i s nožićem, a opasat se konopčićem. Dali kad neć svite odvarći i voliš se sjat u vrići: iznutarnje ć' gizde brati i izvanske odpušćati. O, koliku ć' imat radost ka[d] ti reče božja milost: Hodi k meni, nevistice, moja čista golubice, zima z dažjem jure projde; premalitje za njom dojde, projde napast i nje sila: evo t' pokoj ki s' želila. Ča s' u veći htila trud stat, veću plaću sad ćeš prijat. Poni misli, hćerce moja,

kolika je plaća tvoja ako budeš kripko stala s viron ku si Bogu dala. A tuj napast ako ć' dobit, ovim putom hoćeš hodit: sve razblude pusti na stran, priprošćinu primi na stan; napast kad te bude gostit, a ti veće počmi postit; kad oćutiš puti pakost, a ti od Boga prosi jakost, hoćeš jaka vazda biti kada budeš ti moliti. Jošće zatim ovo stvori: s mužmi ne stoj ni govori, ner koliko t' tribi bude; da ti duši ča ne pride. Ne sliš tašće pripovisti, jerbo ude dobroj svisti; ne hod pisni gdi kantaju ni gdi tanci ki jigraju. Ako l' budeš tako činit napast neće tebe slidit; od čistoće krunu ć' prijat i s Isusom u vike stat. A za taj grih ki spovidi u celicu tvoju sidi pet dan žežin tuj čineći61, Boga moleć, a ne speći. Reć će druga, post mi ni drag, a ne misli da tanta vrag: ni izgoni se van kolinom, da molitvom i žežinom. To t' Isusa jest rečen'je u njegovo evan'jel'je, kad izagna nima i gluha iz človika zloga duha. - Opatica, svaršiv govor, s ostalimi pojde u kor, jer večernje vrime biše. Dali parvo nere štiše učini jim svim zapovid da pak dojdu sve na spovid; da se dojti ne omarze kad oficij jure svarše. Taj ispovid dotla plove, Bogu hvala, ki s[v]ud slove.

Amen

Omazah ti medom kraje ovej čaše, da ti je slaje; jeda potom budeš piti ča će t' nemoć griha odbiti. Smih ustaviv, tuj ćeš najti po čem nećeš s puta zajti; i vidit ćeš: Marko Marul, toj učeći, da ni zarul. Na svem hvala svemogomu Gospodinu Bogu momu.

Amen

ANKA SATIRA

Baba Rada reče Anci: Što se, gospo, ne udaš da skačemo jur u tanci62 veseleći tebe i nas? Nevistica jure budi da ti venac navijemo: tako ti se dobro zbudi ko ti svak dan zovemo. Mnozi ti su radi tebe, ki po pjaci šetaju; dali bi ti same sebe i što na stan imaju. Ober sebi tih jednoga, od svih bo si prošena, radih ljubit ličca tvoja bila tere rumena. - Nasmihnuv se, Anka reče: Babko Rade ma mila, viju da te pečal peče od togaj takaj dila. Jerebo mi ljubav nosiš veće ner sama sebi, pristati ću nač me moliš i ugodit ću tebi. Listo da mi najdeš ki je čitovat i mlad i lip; ki natrunjen zlobom nije, ki razabrat stvar ni slip. - Rada reče: Hoću t' reći da jih možeš uznati,

17

kih iskusih s njimi steći u ložah na markati. Nici ti su s ruse kose, mladi ter uzoriti; ini su ti s noge bose, da vole govoriti. A druzi su veće uzresli, vijaju se gizdajuć; da vas dan bi rukom tresli sideć tere žarajuć. Još su nici lipe glave, lipa rila i nosa, da proside jure brade i ohola ponosa. Jesu t' veće tih gizdavi ki ulice prohode, da pametju nisu zdravi, u ludosti zahode. Niki uči mudru knjigu i tim ti se uznosi; da dobiti nima brigu, malo domom donosi. Još nikoga zazrih steći meu mnozimi drugami, pričajuć se tere preći jazikom ter rukami. Niki od tih dobre volje, solicit i živ u svem, jak i bogat zadovolje,

da istine ni u njem. Vidih druzih pahajući rukavmi širocimi, uz funestre gledajući z beritami krivimi. Vidih inih ki kraguja gladeć na ruci nose; od tih ludost nije luja, veće trateć ner snose. Druzi od njih pojeć hode, u leutu zvoneći; kripost pravu mimohode, li u tom bludu steći. Još su nici jur prizrili ki se ženit čekaju, navraskani, osidili, a zubi jim klapaju. Dobre volje, da zle moći pohlepni hode svuda; zli joj danci, gore noći kano se za njih uda. - Anka reče: Hajme, viju da, babko, povidaš ti, muža koga ja želiju nijednoga totu ni. U toj arpi ni bob u kom čarni žižak ni zašal; ni oriha na stablu tom ki se šupalj ni našal.

Bolje mi je jure stati u kalujere misto tere Bogu hvalu dati vazda živeći čisto; ner se uvalit u nesrići opartiv se brimenom; toga se ni moć uvrići razmi smarti vrimenom. - Reče Rada: Budi takoj, o pridraga Anko ma; a ti tuj stvar izvaršit poj kako odluči misal tva. - A vi sada, tašća mladost, saznajte dila vaju; ne mogoste imit milost polag žen ke vas znaju.

56. varvijami - tiskajući se, gurajući se 57. biti dobra opašaja - biti širok u struku 58. obist garla - neumjerenost u jelu i pilu 59. sok lozja - vino 60. goba duša - grbava, griješna duša 61. činiti žežin - postiti 62. skakati u tanci - plesati

POKLAD I KORIZMA (Nema početka) Tarbuška viteza porazi fra Dezun, šakom ga poveza i oboti mu kljun. Jerbo ne odkloni s tarbuha udorca, zato ne razlomi obraz od udorca. Tad udren posarnu i karvju izbljunu, očima zavarnu i zubi van pljunu. Dezuna naskoči sladolik Katunar i ražanj protoči kroz njegov brevijar, da njega ne rani; on, cokulom zamah, udri ga po rami i tišće njim u prah. Ležeći, ja ga bit kako mlatac klasje, a paka potišit uhitiv za vlasje. Fra Bobok udari Kulina po panču, on mu potopari goruć suk pod branču,

bradu mu pripali; on njega, rukami zgrabivši, obali i trepa nogami. Moćno ga gnječaše petami trepljući; on pod njim ječaše dušu pušćujući. Fra Sutil Grozoga po tarbuhu ljusnu; tarbuh bubnu s toga, šćap napoli hrusnu. Ubi fra Posturad cokulom Svejila i jošće šakom tad viteza Grizila. Razbi fra Suhojil Radopeku glavu, ki biše tad pojil oba stegna pavu. Udri ga po kotal i zveknu sve polje, i kotal, na tle pal, zazvoni još bolje. Glava gola osta, opet ga udirat uče i ne posta, da karv ja izvirat; pade se i prostri ter iz ruk odpusti on ražanj svoj ostri i tudje duh pusti. Tada fra Vodulja tira Vinogriza,

18

on kako jegulja simo-tamo gmiza braneć se parsurom, ku biše ponio, a zad i sprid sturom biše se povio. Vodulja na konac63 klopci se hitaše i razbi mu lonac ki na glavu staše; čripi poletiše, a njega karv proli, kom se čarljeniše od varha do doli. Drimuši fra Bdilo, fra Harlac Linoti pribi šćap o rilo, fra Sanjac Uhoti. Bižat jaše ini od sebe odmićući ča sobom tko prini batalje išćući64; ležahu masuri rastarkom i sture, kopanje, taljuri, kotli ter parsure, ražnji ter varjače, komoštre, gradele, popešci, stargače i glavnje debele; jošće i gostare kimi napijahu i one bokare u kihno trubljahu. Barili rasuti ki bihu, nakare ležahu po puti ne valjajuć ništare; horuge s ubrusi, razdarte napoli, sir, meso i krusi, trispide i stoli: sve se to smisilo s prahom, zemljon biše, jer zemaljsko dilo svaki njih hlepiše. Mnoga još telesa karvava ležahu, a gravrani mesa u kljun raznašahu. Tako će raznosit djavoli dušice keno neće postit, ner jidu masnice. Ne mnite, karstjane, da besidin čanče; ni kralje, ni bane ne izkupe bolanče. Jednak će biti sud svim na svit ki staju; pojti će u vičnji trud zli, a dobri u raju. Da rec'mo još Poklad kako ja bigati, kako Korizma tad put mu priticati. Za se se obziraje, bižaše najbarže, Čistosrid hitaje, cokulom dovarže, ne griši mu boka; on se na tle hiti, tomu ne bi roka, Korizma ga uhiti. On joj se moljaše da ga ne ubije, od straha dar[h]taše, pot ploviše s' šije. Uhitiv ga za pas Korizma gospoja, reče: Rec mi si čas ča t' prudi moć tvoja, ča li raskoša tva, budući knez Poklad; budući žena ja, pod mu si oblast sad. Hoćeš li tarpiti sve žežine moje, a jistve pustiti ke su bile tvoje? Da ti život prostim i da te nahvalim jur prid rusagom svim, prid velim i malim. - Bud da se bojaše, li marsko mu biše ča ona veljaše, da reći ne htiše; ja se obzirati kako pas u uzi65, gorko uzdisati i stati u tuzi.

Za pas ga potegnu da jure izusti, a pas se otegnu, prejica popusti: kobase padoše ke u nidra stavi! Kad se razbigoše, kad ga svak ostavi: Oto ča izreći - ja vapit Korizma - ne htiše mučeći - i šćapom ga krizma; hvati ga za kular, na zemlju njim hiti, na garlo nogom zgar poče ga daviti. Ja ručat kako vo kad je palicom b'jen; ne bi dovolje to, ne biše još ub'jen. Kobase ja harlo Korizma i savi, i zgnete u garlo, tako t' ga udavi. Tako t' će se udavit ki dobro vikovnje ne haje pribavit dil slasti vrimenje. Slasti su svitovne ke od nas odgone kriposti duhovne ter nas u zlo gone. Dilja njih ne haja Adam Bogu služit i zato, iz raja izagnan, ja tužit; i s Evom u družbu kad voće grizoše, a zakon i službu božju pritargoše. Dilja njih omarže Židovom mane kruh, ku s neba Bog varže, kim pasihu tarbuh; i jaše želiti, hodeć po pustinju, da bi jim jimiti egiptsku kuhinju: jata doletiše jarebic brez broja, kojih se najiše; ubi jih moć božja. A sada učin'mo sud, bolje je tarpiti na saj svit svaki trud ner milost zgubiti. Ako t' će tko reći: Trud mi je postiti, večer lačnu leći, suh obraz nositi, - pomisli koli je on teži trud bio skup svetih koji je na svitu tarpio: pecihu, varahu na ognju tila njih, na kuse rizahu mučeći moćno svih. Ne bihu žalosni tej muke tarpeći, da bihu radosni z Bogom bit želeći i sa Isusom njih, komu se svak moli, jer za spasen'je svih na križu karv proli. I korizma odtad svećena veće bi, četardeset dan kad ne ji on i ne pi. Hoć poni da tebi tvoj post lastan bude, pomisli u sebi ke t' počitah trude; i još ka plaća jest na nebi dobron svim i koli huda čest muka u paklu zlim. Mi poni počnimo Korizmu štovat sad, s njon se veselimo, jerbo zgibe Poklad; i družbe njegove sagnane i bijene glas jur manje slove ner cvita[k] ki vene. Ona gre veselo hvale Bogu pojuć, a za njom sve selo raduje se greduć; u crikvu ulizoše i, kleknuv dolika,

19

ruke podvigoše u nebo gorika; riše: Hvala t', Bože, ki si nas pogledal sa nebeske lože i nam dobitje dal; hvala t' sada budi, vazda i u vike, ki si prognal sudi naše protivnike. Daj nam dojti gori viditi tvu svitlost, gdi su svetih zbori i an'jelska radost. – Prid oltar pak posta tere posveti lug, lužit po čelu ja svakoga od božjih slug govoreć: Memento homo quod cinis es,

et parvo momento u lug se razaliješ. - Odtada Korizma poče gospodovat, nima misto šizma i svak ju ja štovat; i mi joj služimo ter, počam od danas, ča će Bog, činimo, a ne ča satanas; i nos'mo na sebi sveta križa zlamen, da Isus na nebi nastani nas, amen. 63. na konac - na kraju, konačno; 64. iskati batalje - zametati kavge; 65. u uzi - na uzici

20

III. HRVATSKO LJUBAVNO PJESNIŠTVO XV. I XVI. STOLJEĆA Samostalno pripremiti tekstove sljedećih pjesama: Džore Držić: Čudan san Hanibal Lucić: Jur nijedna na svit vila; Vilo ka imaš moć

Jerolim Vidulić Ako mi ne daš lik, pogiba život moj; Meni je kratak vik, u sebi se ne dvoj.

Šišmundo Menčetić Koji čtiš sej pjesni Kojî čtiš sej pjesni, molim te vesèlo Takô ti ljuvêzni, veseli tvê čelo. Ako što zāđòh jã, ne prija, tužìcu, Odvrzi draču tja, a vazmi ružicu. Toj li jur sad bolje ti moreš, ti tvori; Oto ti jur polje: što umiš govori. A meni jur kosti prigrizat, čuj, nemoj, Da još tej gorkosti ne ćutim uz trud moj. Tko zlatom oprede kosice na glavi Tko zlatom oprede kosice na glavi ovojzi ka grede jak anđel u slavi? tko li ih zaplete u venčac i zavi ter niz lic' da lete dva prama ostavi? Ar želje nadili ljuvene život moj, po sve dni da cvili u želji ljuvenoj; ter ako nje slava ne stvori na toj lik, u nokteh od lava život je moj vas vik. Džore Držić MOJE ČISTO ZLATO Moje čisto zlato, pokli me Bog stvori, Odlučen bih na to da me ljubav mori. Gliubav me taj mori sa svu nje usilos Tere mi govori: trpi sve za milos! Svaki je rok blizu, zač ga vrime dvigne, Dni duzi tač nisu da ih noć ne stigne. Ja taj rok čekaje potrajah svu mlados I svak čas ufaje tuj prijat nje rados, Jurve sam usahnut milos tuj želeći, Ni možem odahnut boležljiv cvileći. Oh, dobro sad vidim da mi gre skončanje, A svak čas li slidim ljuveno ufanje.

Ni možem izreći, čim hrlo dni lete, A ni moć uteći od smrti proklete. Roka smrt ne dava, slidi nas dan i noć, Jur je nje sva slava, vrh svega ima moć. Smiljenja ne ima što da nas otkupi, Ar zlato ne prima kad k nami pristupi. Eto, kroz taj uzrok mnim pri ću umriti, Ner budem tadi rok mom srcu viditi. Nu s’, vilo, ti ona ka mi mož’ ugodit I segaj zakona u mal hip slobodit. Togaj te cić molim za svitle tve oči, Da se tač ne bolim, taj mi rok izroči. Imaj me za slugu sve dni moga vika, Odnes’ mi tuj tugu, daj mi rani lika. A mene ć’ jur steći i sebi slavan glas, I moćeš još reći na tvoju da sam vlas.

Šišmundo (Sigismund, Šiško) Menčetić

Blaženi čas i hip

Blaženi čas i hip najprvo kad sam ja vidil tvoj obraz lip od koga slava sja. Blažena sva mista kada te gdi vidih, dni, noći, godišta koja te ja slidih. Blažen čas i vrime najprvo kada čuh ljeposti tve ime kojoj dah vas posluh. Blažene boljezni ke patih noć i dan cić tvoje ljuvezni za koju gubljah san. Blaženi jad i vaj ki stvorih dosade želeći obraz taj sve moje dni mlade. Blaženo vapin'je kad ime tve zovih i gorko trpin'je u željah kad plovih. Blažen trak od uze ljuvene u kojoj stvorih plač i suze, želeći da sam tvoj. Blažena ljepos tva, blažena tva mlados, pokli se meni sva darova za rados.

Ne vim ja gdi stoje uzdisi bez broja

Ne vim ja gdi stoje uzdisi bez broja koje cjeć gospoje podira svis moja, također što tužu odkud mi jest krjepos,

21

želeći da združu anđelsku nje ljepos, odkud li imam môć ter nisam još skončan, cvijeleći dan i noć za obraz nje sončan? Na svijetu nije muke koja me ne davi, odkli sam u ruke dan ovoj ljubavi.

Đore Držić (1461-1501)

Pridrago sej lito i svi dni ostali

Pridrago sej lito i svi dni ostali s vesel'jem čestito često t' se zbirali. Rajski mir da ti je dan s nebes u tve krilo i pokoj ugodan ter zdravje primilo. Jak lipim prolitjem kad se polja diče, s razlicijem gdi cvitjem zelen po njih niče, tač dobro razliko da bi t' se stjecalo, gizdava mâ diko i moja sva hvalo. Neka se dreseli svak tko ti zavidi, a dragi veseli tvu lipos ki slidi.

U čem se tko vidi, u tom je mišljen'ju

U čem se tko vidi, u tom je mišljen'ju, i svaki besidi o svomu živjen'ju; još ki se čim ćuti, obrazom pokaže: trudni su jur puti da ličcem tko laže. Gdi je moć očima tajat rane skrovno u sebi ke ima srdačce jadovno? ar srce sve neće održat tužice, nu ih dil odmeće na oči ter lice. I svak što ki ljubi od srca s vesel'jem, jur kade izgubi, ostane s dresel'jem; i koga trg hrani, o trgu govori, a ranjen o rani ka ga većma mori. Ovo jest naravom: ka gdi tko uživa, tuj mu sa svom slavom sva misal pribiva. Tač nima jur inu misal me srdačce ner vilu jedinu ka mi je sunačce. Razgovor nje želim i ufam imiti, krostoj se veselim na saj svit živiti; i tim se ne stidim, mâ mlados nu slavi nje lipos gdi slidim i u san i javi. Er drago prolitje i narav na saj svit od nje meu sve cvitje ne stvori lipši cvit. Ne hajem za zlato ni drago kamen'je, ni mi je još na to ni um ni mišljen'je. Istom da uživam me srce ku obra, vam ludim darivam zemaljska sva dobra;

ar veće ja žudim za sužna nje biti ner svemu da sudim, ostav kralj na sviti. Krostoj ne govorim ni mislim rič inu ner vilu ku dvorim za ljubav jedinu.

Stih 5-24 akrostih Džore.

22

Pjesnici Zbornika Nikše Ranjine

Odiljam se, moja vilo

Odiljam se, moja vilo, Bog da nam bude u družbu; plač i suze i moju tužbu da bi znala, moja vilo! Odiljam se a ne vijem komu ostavljam ličce bilo. Pokle ti je služba mila koju ti sam ja činio, a sad te sam ucvilio, ostaj zbogom, moja vilo! odiljam se..... Putovaje, uzdihaje i srdačcem svaki danak, a na oči moje sanak da t' ne pride, moja vilo; odiljam se..... Sila mi je putovati; oh, gorka je moja srjeća, od svijeh tuga ma najveća, da bi znala, moja vilo! odiljam se..... Ne uzdam se u dni kratke da te viđu, srce moje, koje ostavljam da je tvoje; ostaj zbogom, moja vilo! odiljam se..... Ako drumak pomanjkaje ter te život moj ne vidi, srce moje ne slobodi; ostaj zbogom, moja vilo! odiljam se..... Neka srce ne zabludi da ne bude drugoj služit, a s tobom se ne razdružit; ostaj zbogom, moja vilo! odiljam se..... Ja ti dadoh vjeru moju do života da te služim, a po smrti da te združim; ostaj zbogom, moja vilo! odiljam se..... Govori se: pravi sluga i tko bude vjeran biti uvijek neće izgubiti, tko se bude potruditi. Odiljam se, moja vilo. Oh, kako ja, moja vilo, odiljam se a ne vijem komu ostavljam ličce bilo.

Nepoznati pjesnik, Dialogus.

"Ludos te, mogu reć, dobiva, nebore, ako mniš da uteć ljubavi tko more." - Uteći! uteći! - "Kamo?" - Svud! - "Ti li?!" - Ja! - "Ja?!" - Da tko? - "Muči!" - Zač? - "Ne

govor'!" - Govorim. "Ne reci!" - Ne reći?! - "Stoj muče!" - Pođi tja! - "Išteš što?" - Ljuven plač u kom se vas morim.

-"A zašto?" - Jer mila dvorit mi ne biješe. - "Da što bî?" - Nje sila stvori mi što htiješe!

23

Džore Držić, Radmio i Ljubmir Radmio Moj dragi Ljubmire, što tuj meu knezovi? A ovce tve tire po gorah vukovi! Ke t' bjehu najdraže, ginu t', ja t' svjedoču, Tač pusto bez straže mlijeko i psi loču. Ini po dubravi ovčari stanuju Ter s igrom u slavi veselo miruju, A tebi čude se, ki te gnjiv tuj vodi I nevolja nese po gori i vodi? Hoti mi reć uzrok, prašam te srčano, Još da je ki prirok, mož' mi reć ufano. Znaš da t' sam vinu bil vjeran u potribi, Dilom te još ljubil pri tvojoj pogibi. Oh, jeda s' obljubil gdi koju od vila, Kroz ku se s' izgubil i ka te smamila, Ter ljubav nemirna goji t' se u prsi Toliko čemerna, život tvoj da t' mrzi? Cić ke se jur vidi, kako se usiše I licem još blidi a srcem uzdiše. Ti m' je se slobodi na pospih najbrže, Pri ner se rasplodi i žile razvrže. Ako se ukrijepi u tebi taj trava, Tko da ju skorijepi, ljubav je koštrava! Toli ni ljubavi razmi ka ina zled, Sad meni objavi, jeda t' se da ki red. Ljubmir Ugodni Radmile, tvoje me prijazni I molbe usile da t' skažu boljazni, Da t' kažu žestok trud ki ćutim odveće S uredbom što hti sud od moje nesreće. U vrime najvruće, poludne jur biše, Kad stado pasuće plandovat hotiše, Nađoh se bez druga i bez psa stražnika, Sumnjah da me iz luga ne ošteti zvir prika. Tuj znah što je zlo bit u obniz jedinu I družbu izgubit, ufanu odminu. Ophođah tim svuda okolo tuj stada, Sam li mrah od truda i žeđe i glada. Sve bjehu jalove, brašno jest - ni mlika, A gdi kus ne plove, muka je velika. Krostoj se uputih, zavrgši primotu, Ter još tuj oćutih zlu kob mom životu. Postupih prî livom, desnom se potaknuh, Udariv golinom, objema pokleknuh. Nu za toj ne marih, čin' Bože što t' godi, Ja stado udarih pod Vitolj na vodi. Ki čas tuj domaknuh, još brašno ne izvadiv, K studencu priniknuh naglo se posadiv.

Ktiv žeđu upiti, huđa me porazi, S kej ću pri umriti ner mi se ugasi. A to je žestok blud usione ljubavi, S ke se glad, san i trud čudno zaboravi. Jer sebi protiva vidih pri studencu Gdi vila počiva pod vrbom u vencu Kraj bistra jezera, slađega od meda, Smirno t' se nazira i gizde razgleda. Kakva je uresa i rusijeh još vlasa, Ke rukom rastresa niz bil vrat do pasa! Tuj sunce gorušte mnih da je nje lice, A oči svitluše dvi zvizde danice. Grlo se prozriše jak bistar caklen sud, Po kom joj caftiše lir bili odasvud. U bijelu košulju pritanku od vela Krasno t' se na volje bješe nadnijela. Tu joj se začudiv, bih kako taj kami, Ter željno nju žudiv, rekoh joj s grozami: "Aj li si sletila s nebesa od sunca? Aj li s' tuj isplila iz bistra kladunca? Ka s' godi ti vila, kruna s' od lijeposti, Kojom si stravila sve moje krijeposti! Cić toga jur ina gospoja ni meni, Razmi ti jedina, kej sam rob kupljeni." Tuj skočih k njoj hrlo, hitiv se jak sokol, Da rukom nje grlo opkolim u okol, Nu brža bi vitra prida mnom daleči, Ter laka i hitra na me se izbeči: "Moć nad mnom ni dana ljuvenoj jur vlasti, Nu čista Dijana mnom vlada u časti" Toj rekši, istaja, ter veće tuj ne uzrih Nje lipos od raja, cić koje vas zamrih. Tijem ćutim boljezan za ku me upraša, Er mi se ljubezan svaki čas umnaža. I svudi kudi grem, meni se prizira Nje pozor kroz ki mrem u željah bez mira. Tijem ju ću iskati vas moj vik i potom, Da se znam rastati još s mojim životom. Da bih ju iznašal, obiteću saj svit vas. Jer bih za njom sašal sred pakla u propas. Ah, da ju ti vidiš, rekal bi: od dike Uzdišeš i blidiš cić vile tolike! Ni bi me još karal, sam nu za nju mrući, Jur bi se i staral sa mnom ju ištući. Radmio Ljubmire, oh lele, tere zlo i gore, Ke ga su vazele tej vile od gore! Obravši krivedni pravi put on griješi, A razlog pravedni u brlog zamijesi Ter pade strmoglav sljepački u nesvijes,

24

Kako sve zla ljubav kih vlada i nje bijes. Tuj kad se zamete jak piple u kuke, Jur da ga rasplete, tko imn tej ruke? Nu sve dni ostane kupljen rob i sužan, Meu rabe svezane prizločes i tužan. Zatoj se odreci tej vile, moj ti svjet, Ter od nje uteci, ne slid' ju za vas svijet! Inako t' ni vridan tvoj život harubu, Er stojiš svaki dan na smrtnu pogubu, Za uzrok skončan'ja kroz mnozih nenavis I zacić zla stan'ja, potlačiv dobru svis. Ljuvena boljezan tutako ne mine Jak noćni plač usan, ki ončas izgine. Ni suza prisahne, al svrab taj lasno, Jak da te opahne u oko ko krasno. Ni toder zamukne taj uzdah u plaču, Jak oni ki hukne nastupiv na draču. Svak zločes ki obra ljuvene otrovi A ođe sva dobra s nebescijem darovi, Ter se po nj razide ljuven plam ki ćuti Da lica sva blide u muci prijuti. Kako ti ki tač mreš, eto si istom živ, Zlo znaš a za njim greš, smamiv te bludni gnjiv. Manje zlo da zmija peci te iz kruga Neg da te privija ljuvena zla tuga. Plakao bih ja s tobom, kunu t' se sad Bogom, Nu bih se sam sobom narugal s razlogom Da [s'] združim [s'] ženami, ke kako da kolju, Usplaču suzami kad hoće na volju. Tvojom se odveće boljezni ja bolim, Tijem ne stoj tuj veće, velmi se sad molim. Sa mnom se jur vrati na drago prolitje, Oh, lipo t' sad cafti razliko sve cvitje! Iz zemlje sve niče, i bilja kriposna Cvijetkom se sad diče ter zbira k[i'] ih pozna Prima se još zelen po gori kameni, Gorki po njoj pelen cvitkom se rumeni Liskom se odiva sve dubje i voće Pod kijem si sjen biva kad trudan ki dođe. Polje se zeleno odasvud ukresi Ter cvitje crveno i bijelo zamijesi. Ljubica i ruža oh ljupko t' miriše Da srce i duša od slasti uzdiše. Gizdavih seljanka sade su sve hore, Ne svršiv još sanka rane ve' prî zore. Tuj surle, tuj dipli hitro im uzsvire, A bubanj najlipli uza nje udire. A one t' bez vari u pjesnijeh dan traju I tancem s ovčari pod ubrus igraju. A druzi meu plote od zdnjela zatiču Zvirje u tonote, u kih se zamiču.

Iz jama ter zvjerje k livadi gre ravni, Ni se u lug krije, pasući po ravni. Kô sapte sljednici i s hrti brzimi. Tjeraju bačnici, i mi još tuj š njimi! A ptice sve drobne odasvud lijetaju, Meu sobom posobne ljuveno spijevaju Najliše kad viju po dubju jur gnjizda, Slatko t' glas zaviju, da prođe do zvizda! Kako se jur trava pod cvitjem sad plodi, Odasvud tač slava s vesel'jem prihodi. Er zemlja s nebesi ter vitri i more, Rek bi: sve svit resi i ljubav da tvore. Razmi vrh tve hiže dolijeta iz gore Slavic ki bigliše s večera do zore, Ter svudi razdili tužan glas pojući, Kako da tuj cvili tve ime zovući. Sa mnom se tim vrati, ka selu pođmo van, Gdi nas će čtovati kako sve na naš stan. A ovdi nemo' mnit da ć' iku stvar prudit, Šte veće budeš cknit, huđe će t' naudit. Svaka sih gospoja oholih je dila I lisih ner tvoja gorštica taj vila. Nut kako sve tobom smijehom se špotaju I hvale meu sobom tuj er te skončaju! Vidiv da te smami, njih gizda i pogled, Ter tuj stav jak kami topiš se kako led. O tomu ne sumnjim, onej su tej ćudi, Rugat se bezumnim, besidiv o nj svudi. Nu sa mnom sad pridi a s tvojim Radmilom, Ter veće ne idi za vilom nemilom! S po puta prihuda dobro se vratiti, Ner zašav tač s luda diljke ga sliditi. Viđ stado pridrago po gori i vodi, Jur naše sve blago kako se rashodi. Sve što je od stada udačnije i bolje, Toj ti se pokrada, a nješto i kolje. Jer tko je pri stadu? a ti znaš vukove, Da gredu na uvadu i pusto da love. Krave su steone, ne bud' im uroka, Mliječne su i pone, bit nam će obroka. Koze se jur koze i ovce još janje, Nu t' mlado raznose, sve ti ide namanje! Jer nije pribitka gdi glave ne bude, Nije tuj dobitka, gdi ga tko ne bljude! Ljubmir Radmile, ni razlog ni ništor na sviti, Nego samo jedan Bog može me vratiti. Ja pravi put scinim kim srce grem smirit, Ni ću ja poć inim, da znam taj čas umrit. Ove sam odluke: i s dušom i s tilom

25

Podnesi sve muke, ostat se s tom vilom, Za ku bih ja podal vas saj svit bivši moj, I sebe još prodal, da sam rob uvik njoj. Jer pravo t' sad velim, pod nebom stvar inu Ne ištem ni želim, razmi nju jedinu. Ni pomnjim državu na saj svit vladati, Ni dražu ku slavu ter blago imati, Nere da uživam me srce ku obra, Vam ludim darivam zemaljska sva dobra! I er je sve blaženstvo, nič naprid ne iskati, I pravo kraljestvo kraljem se sam zvati. A da su sva tvoja ka sunce opsiva, A želiš pokoja zločesti pun gnjiva, Kako ja bez vile u mukah kih stojim, Ke mi će bit mile ako ju posvojim. Tijem kamo greš, hodi, mene se ostani, Ter sobom ne vodi, ar ti je sve mani. Slišav te toj pravit, razdrobih sva lica, Hoteć se zadavit kakono sjenica. Primi, rec', razdriješi tuj s pasa uzicu Ter se pođ objesi o tvrdu granicu. Ner mi, rec', izvrzi kako trijeb iz žita Tuj vilu iz prsi, najljepšu od svita. Ar mi će u tilu prî duha nestati, Ner budem tuj vilu igdare parjati. Ne hvalim prolitja ni koris ovčara, Ni lipos od cvitja, ni vaših igara. Kratka je taj slados, sve časom toj mine, Ljetnja je sva rados do zimnje godine, Jere se dan skrati a sjever zli dune, Sve listje omlati i cvijetja otrune. Dubje se ogoli, sve sahne, sve vene, Da se svak uzboli tko lito spomene, Zašto u sve strane pozebe travica Ter zemja ostane kako udovica. Polje se uzcarni, snijeg bijeli po gori, Ali mraz neharni sve živo izmori, A ledom pomrzne studenac smućeni, Da život omrzne od ljute studeni, Da seljke zamuknu, pjesni zaborave, Zurle se raspuknu i tanci ostave; Ter mimo prag ni moć da stupaj tko stupi, Ner domom dan i noć stoji kako u rupi. A vile liposti, ku ištem tač vruće, Vječne su sladosti a nijesu bjeguće. Pri kejzi lijeposti ne scijenim ovi vlas, Sve blage dragosti u kih je velja slas. Ah, da e gdi po sreći da bi se vidila, Vidivši, neć' reći dai da bi, što bila. Lijepu stvar sliditi nije po zazora Nu grubo ljubiti dvoja su prikora.

A ove gospoje, ako i rug tvore, Srce t' mi njim goje, da i nijesu iz gore. Volim od sih vila da se mnom ke smiju, Neg sejke iz sela venac da mi viju. Tijem kamo greš, hodi, mene se ostani, Ter sobom ne vodi, er ti je sve mani. Radmio Srce mi od duše boljezan podire Cić tebe, moj druže, ugodni Ljubmire! A toj se sad vidi, sam viđ na moj obraz Gdi smrtno problidi, ostinuv kako mraz, Ter s čela utirem studen znoj ki teče, Od tuge umirem krozi riječ ku reče. Nu pokle pri tebi moj se svjet ne primi I vrijedan još ne bi moj nauk ljubimi, Daj da te umoli nejakos od strica Ter te njim poboli tva grešna dušica, Koji te podviže i rušna i krušna, A sada ga odbiže pod staros pritužna. To i babu još plati sve što te njegova I, kako tva mati, hraniv te pjestova. A ti nju studenu i slijepu i gluhu Ostavi zgrčenu, staricu prisuhu! Da bi t' se ne zbilo, što te će kobiti, Za tvoje zlo dilo Bog te će smjeriti! Nu čemu da toli dan trajem zaludu, Nije mi stat koli, stada mi ne bljudu. Izgubit pri volju ovi nos na licu, Ner moju Šarolju, pritilu junicu. Pošao bi život moj da samo jareta Ne nađe u vas broj maćeha prokleta! Maćeha srdita, ka mi sve posvoji, A zla me napita i tuge napoji! Zatoj ću k stadu poć, ostavaj s Bogome, Ali ću srce oć i misal s tobome. Ne mogu t' ne reći, ah, da bih bil laživ, S toga ćeš smrt steći, domala ć' biti živ. Ljubmir Bog s tobom i svudi dobra kob i sreća, Družbe se zle bljudi, brašna t' puna vreća! Ja ću poć po svitu svudi se tukući Jak pčela po cvitu slatki med ištući. Jeda me gdi na nju dobra kob namiri, Za život ne haju, a da me samiri. Molim te toliko, pazi mi Milolju, A sić, vas i mliko s stadom na tvu volju. Mjesec je sad travan, prolitja jur vrime, Skoro je Đurđev dan, moje krsno ime. Živa ti tva majka, zov' družbu mladića,

26

I ubij im Rajka, pritljega junčića, Ter š njom ga izblaguj u zdravlje sve moje, Lijepo se vesel tuj, svi da se opoje, S vincem pripijevaje trudnoga Ljubmira, Koji mir pitaje, primi rat bez mira. Pozdrav mi još strica i da' mu od mene Trideset ovčica tim da me spomene. Radmile, Radmile, kamo toj uteče? Zdravo t' ovce bile, stan da t' se još reče! Staru mi baburu pohodi na kući I tvu joj guburu daj da se savrući, I š njome ostavi još vepra Bakoja,

Da se o njem zabavi mila babka moja. Htijah ti darovat mijeh s bedre svjesivši, Nu ni moć putovat grla ne skvasivši. Putnici toj znaju, jezik se uzveže, A usta pucaju, ter se vas požeže. Tijem obraz požuti a srce prismagne, Ter pikat okruti čovik se ne dvigne. Nije moć reć slova, neg trpi ter vehni, Tu je smrt gotova, istom lez' ter zijehni. Priklon se k meni sad ljupko se račimo, Zač ne znam igdar kad veće se vidimo. SVRHA

Marin Kaboga, Pjesan o dinaru Čuj me svak što ću rit, od mlada do stara, Kako vas ovi svit dinar sad pohara. Paklena hudoba učini da dinar Sadanje jes doba na svitu gospodar; Pri njemu da se Bog i duša ostavi, I pravda i razlog pod noge postavi; Da razum i mudros u scijeni nij’ sada, Nego li da ludos gospodi i vlada; Da vjeru otjera i slatku dobru har Prokleta nevjera i huda zla nehar. I ljubav prislatka da se već zabude, I dobra da svaka žele se i žude. Čemu je noć i dan čoviku trajati Da s’mudar i vrijedan, bez a pak se kajati? Razuma da si pun a da si ubog pak, I da si Salamun, scini te luda svak. Bud Gajo, Mucić, za gradu poslužit Jak slavni Decio, ubog neć’ častan bit, Jer tko je sad vrijedan, bez časti ostaje, A tko je nevrijedan tomu se čas daje. Da hoćeš još ljubit veće neg Palade,

Ubog neć’ ljubljen bit na svitu ti sade. Ubog se zlo gleda, i obraz odnosi Od njega svak, preda da mu što ne prosi. Prijatelja sada nij’za ljubav ki ljubi, Svak raskoj svoj čini s tobom da ne gubi. Već ljubav i vjera na svitu pogibe, A osta nevjera i hude zle himbe. Pogibe pravi sud, pogibe slatki mir, Ter sada oda svud čuje se zli nemir. Zač ljudi bogati sve sada vladaju, Koji ume sve znati jer dinar imaju. Budi lud i mahnit a imaj ki dinar Mudar ćeš scijenjen bit i bit ćeš gospodar. Tko je sad trgovac ter grabi i krade, I tko je lakomac vrijedan je taj sade. Taj sjedi u časti, taj sud svaki sud, A ubog bez časti ostaje, mudar—lud. Ubogu mudar glas sada se ne čuje, Ni ima koju vlas ni ga tko poštuje. A zlatan osao da revi još makar, Hvaljen je posao i mudra to je stvar. Dinar sad potlači sva dobra na saj svit, Zatoj sad svak plači jer ga ima svrha bit.

27

Nikola Vitov Gučetić, DIALOGO DELLA BELLEZZA i DIALOGO D'AMORE. U Gučetićevim dijalozima se kao sugovornice pojavljuju i njegova žena Marija Gundulić i najslavnija žena onoga doba Cvijeta Zuzorić pa eto kako se Marija obraća prijateljici Cvijeti: Sve Vam to vjerujem, prelijepa i ljubazna moja Cvijeto, jer vidim kako rijetkoj ljepoti Vašeg dobro oblikovanog tijela savršeno odgovara ljepota Vaše božanske duše; štoviše, dvije stvari vidim u Vama koje istini odgovaraju: jedna je, da Vaša ljepota jest u prirodi, protivno onim lažnim filozofima koji su drugačije mislili; i takva je, da drevni slikar Zeuksis ili neki još vještiji od naših suvremenika nikad neće moći naslikati tako lijepu ženu, kao što je Vas majka priroda izvrsno naslikala; jer u Vama se vidi sve najljepše što se može poželjeti u nekoj ženi na svijetu: najprije kosa, što poput najsjajnijeg zlata satkana je; čelo, što ljepotu svoju mjeri s nebom kad je najvedrije; obrve, kao dva ljuvena luka; oči, tako sjajne i jasne da im zavide najljepše zvijezde na nebu; lice, tako ljupko i tako divne boje da nadaleko nadmašuje svaku svježu ružu u punome cvatu, a k tome takva oblika da ga ljepšim nijedan vješt umjetnik ne bi mogao isklesati; nos, razmjeran s licem, takav, kakav upravo pristaje savršenstvu anđeoske Vaše ljepote, a usta, čini se da ih okružuju dva najfinija indijska koralja; kad se gdjekad nasmiješite, pokažu se Vaši zubi, tako bijeli i jednaki da se doista mogu zvati nizom istočnih bisera, pa se s pravom može reći da je tu skupljeno sve Amorovo blago.

Tvrdi se da je u ljubavnom dopisivanju između muškarca i žene najvažnije dobro formulirati početne i završne rečenice, učitelji toga umijeća nalažu da je to obvezatno kako se nježno biće ne bi kinjilo iščekivanjem. Evo kako jedan zadarski ljubavnik s kraja 16. stoljeća stilizira ta udarna mjesta:

Ja željan od tebe mnogo željne. Ne znam u srići od moje nesriće, ali u hotinju od moga nehtinstva... šalju ti ovu knjigu, da kada postaviš u nju oči tvoi, da mene postaviš u tvoje srdašce; I završava:

Pisah ti dva od moih listov i na nijedan nimah odgovora. Ako je za nemoći, mučim. Ako je za ne htit, tužih se. Ako si zabila, osujuju te. Ako za garditi me, ozivljen ti se... viruj mi da bih ti pisa na dulje, a ne mogu od Febra. Zato činju dospitak, sasfim da sarcem ne dospivam nigdir. Molim Boga da mene tebe dade, a tebe meni. Jošće molim da bude vazda u tvoju stražu i tebe i mene da razdili na daleko od sfake napasti nenadinje. Jaoh. Mnogo mučen piše ti od svoje iste ruke. Ja N. mnogo mučen, tebi N. nesaznanoj, da tvoja mala muka bi se obratila u me, a moje bolesti da bi došle sfarhu tebe, znala bi koliko bi mala osvada koju činim suprot muki koju tarpim... šalju ti ovu knjigu, da u nju postaviš oči, a u me ustvardiš sardašce. Molim Boga da sam tvoj, a ti moja. Hanibal Lucić Kad najpri ja tvoje Kad najpri ja tvoje vidih zlate kose I oči, gospoje, ke sarca zanose I dike još ine tvojega obraza Gdi narav načine sve lipe ukaza, Ne mogoh ne reći i sudit u sebi Da je dar najveći lipota u tebi. Nu kada procinih tvoj razum pak i ćud, Tuj misal prominih, gospoje, i taj sud. I, evo, ne vim reć, oda dva taj dobra: Ali si lipa već, al umna i dobra?

28

Dinko Ranjina Ovdi pjesni slide, u kojih se zlim ženam ruga 58. O vilo ti, koja sve živeš u mitu, za sve da t' mnogo ja darovah na svitu, ti, viđu, nigdare ne hoćeš pristati iz nova sve dare opeta pitati. Velika skupos taj, čuj, da plam ljuveni ne bi vas na svit saj zgasnula u meni, znajući er vele svi ti, kih lov zdrži: tko oteže luk vele, brzo ga prikrši. 59. Ki razlog jes ovoj, neka mi sad reku, ja zgrijah peć, a u njoj sad drugi kruh peku? Svak to zna, er vele, a vjeruj mnogo uprav, vladalac gdi je vele, tuj zgine brzo plav. Vrh svega govore, da dvjema na sviti dobro se ne more nikako služiti. Ni pravo, cvite moj, ma mila gospoje, u ruci u jednoj dva mača da stoje. 60. Gospođe žestoka, ku ćud ma ne znaše, za sve er se visoka ti toli držaše. Pipah ti zaisto rukami, gdi t' staše, stvar onu, ku čisto ti toli držaše. Usta tvih ka je slas, usta ma sad znaju, imah te pod mu vlas, veće se ne haju ljubavi, kom tva čes mu pamet primisti, er štetna meni jes a tebi s koristi.

U DZORU PROLITNJU

Sad gre noć mrkla van u tmine od gora, a dzora bijeli dan s neba zgar otvora ter ptice sve sili ljuveno na sviti, da žuber njih mili počinju tvoriti, najliše tuj, koja u našem dvoru stan sama se dostoja činiti noć i dan, ka slatko ljuvezni tač spjeva medene, da i mene na pjesni probuđa ljuvene.

DOMINKO ZLATARIĆ (1558-1613)

U HVALU POKOJA I MIRNE PAMETI

Sad pokle snig kopni i trsan cvit plodi i sunce ljepše dni umrlim privodi, o polja, o luzi, k vami grem ošad toj što drže jur druzi u scjeni velikoj. Neka ini u trudu provode sva lita, da zlato steć budu i slavu od svita; jer moj duh uživa bez misli usnuti, gdi slavic tih spiva svoj poraz minuti, u pored ter s njime vil moju pripijevat, da drago nje ime nauči gora zvat. Ne vidi puk ludi da ne ima nikada dobra ka on žudi, toj sreća čim vlada. Ni čini carska vlas ni blaga zamirna čestitijeh ovdi nas, neg istom svis mirna; jer nad čim sunce sja, sve da ima ki človik a želi pokoja, njegov je tužan vik.

29

IV. Mavro Vetranović Čavčić

Remeta I., II., Pjesanca: Aurea aetas, Pjesanca muzam, Pjesanca u vrijeme od pošljice, Moja plavca, Pisanca u pomoć poetam, Svijet i moje pjesni, Pjesanca Marinu Držiću u pomoć Orfeo Nastavni vjesnik, XVII, 1909. ili u Vetranović, M. Pjesme, Riječ, biblioteka Croatica), Posvetilište (Abramovo (odlomci)

Samostalno pripremiti za sat sljedeće tekstove: Remeta I, II, Pjesanca: Aurea aetas, Pjesanca u vrijeme od pošljice, Pjesanca Marinu Držiću u pomoć Orfeo Nastavni vjesnik, XVII, 1909. ili u Vetranović, M. Pjesme, Riječ, biblioteka Croatica), Posvetilište (Abramovo (odlomci) Pjesanca Marinu Držiću u pomoć (ulomak)

Svijeh vas molim rad ljuvezni, plemeniti Dubrovčane, ki pojete rajske pjesni i sijete po sve strane: tako da bi vaša mlados u vesel'ju segaj svijeta svako dobro i svaku rados uživala mnogo ljeta, vašeg starca namirite kriva suda ne čineći, kijem Držića sad tvorite, svoga truda ne scijeneći.

Ki pjesance rajske poje prid polačom od gospode, meju vami tamo stoje, svi razumni gdi prihode; a nikoga ne podkrada, razmi svoju svijes lomeći te gizdave pjesni sklada, bez pokojna sanka bdeći. Tijem se sada sprav no spravi dubrovačka sva mladosti, ter Držića glasom slavi u vesel'ju i radosti, a ne griješte duše vaše, koreći ga takoj prava; zač što muže njemu daše, u pjesance toj vam sklada.

Svijet i moje pjesni.

Nije toli jaganjac na smrti umiljen, ni jelen od lovac strjelicom ustriljen; ni grlica plačna, kojoj duh od jada

ranica taj mačna i srce propada, za drugom cvileći vrh svake granice, s duhom se dijeleći od velje tužice; ni bil kuf kraj rijeke kad poje cvijeleći, od smrti od prijeke svoj konac videći; ni tužna košuta, kada joj u gori strjelica priljuta lanece umori, ali nju kad lovac bez pasa od lova u himben tonotac uhvati iz krova, slobodu želeći a tužna ne more na volju uteći u svoj lug od gore; ni živi sokol taj vrh jele stojeći, ki ćuti plačni vaj suzice roneći, kad mu gorska vila tužnijemi jadovi oskube sva krila da veće ne lovi, ter cvijeli i tuži na jeli vrh gore, da prijeku smrt združi a umrijeti ne more: kako ja umiljen, ki u tužbi i u vaju vaj velmi rascvijeljen s boljezni dni traju, s boljezni dni traju ter toli bolježljiv, umrijeti ne haju, ni veće biti živ, gdi vajmeh intačno svud kudi ja hodim, jadovno i plačno moj život provodim, da ni u čem na svijeti, o višnji bože moj, ne mogu ja rijeti: najdoh mir i pokoj; zač mene svud slijede razlike žalosti, i život moj vrijede truđahnu za dosti. I gdi mnim ja blažen provodit život moj, tuj veće poražen nahodim nepokoj. Zač mi čes prisudi svaki hip i svak čas, da život moj trudi do groba po vijek vas; da se svijet mnom ruga i da me pogrdi pun himbe i tuga svoj narav zlosrdi. A ja se rugam njim svaki hip i svak čas jak orahom gnjilim, ranketan kad je vas; zač vidim svoj narav vaj da nas u tuzi u šuplju krca plav, da nas prije ponuzi. Lje nam da kad godi iman'je za službu,

30

koje nas dovodi napokon na tužbu; i što nam dariva, sve je to za ludu, zač se sve priživa u muci i trudu. Ni milo ni drago, ni rado ni slatko, svjetovno zač blago u vrijeme u kratko izlinja kako sjen i uteče u mao čas, ter kako ljuti hrjen učini suzit nas. Ter što nam sazdaje, kako je svoj zakon, sve pusto ostaje za nami napokon, jak zemlja što dava i zemlja što plodi, sve se to skončava i u zemlju pohodi. Smiljeno lje takoj i javi i speći taj trudni nepokoj podnosim vrh pleći, dočijem se prigodi, da pride vrijeme toj, da od truda slobodi rascvijeljen život moj vladalac višnji taj, ki sada i vazda nebesa i svijet saj kraljuje i vlada. A što me svijet zlijedi i rane sve moje ponavlja i vrijedi, naučan kako je: da mu je mala har, što mi je dosmrdio, zač kako gnilu stvar ja ga sam pogrdio. Zač milos tuj stekoh, kojom me bog plati ter ga se odrekoh i stlačih potplati; sa svom ga krijeposti stlačena pogrdih, u božjoj milosti zač se vas potvrdih. I ako š njim provodim ke tužbe u vaju, vesel se nahodim i vesel ostaju; vesel sam za dosti, zač vrijeme prihodi od tmaste mrklosti da me bog slobodi; ter ću moć tadaj rijet: počiva' život moj, dobil sam taman svijet, ki mi da trudan boj, dobil sam i zmaja, ki svojom gorkosti tužice i vaja zada mi za dosti; dobil sam i lava, zlosrda i nemila, pakljena dubrava koga je gojila; i zmiju priblijedu, punu svijeh otrova, ka mnokrat u grijedu peči me iz krova, ter čemer svoj ljuti, pun gorscijeh otrovi, nepokoj minuti mnokrat mi ponovi; mnokrat mi trud zada i velju tužicu, da pojmit od jada ne mogoh dušicu. Koji ću nepokoj za sada parjati, dokli se život moj na svjetlos povrati, na oni drum, na oni put, gdje ću ja boljezni i čemer moj priljut probavit u pjesni. Tužbu ću zbrojiti, po malo po malo, ter ću sve odkriti, što se je tajalo; lje neću raniti odkrovno nikoga, ner ću čas shraniti svakomu rad boga, da nitko na saj svijet, o višnji moj bože, s prikorom meni rijet bezočno ne može:

boden je odveće ter protiv zlotvoru crnilo razmeće jak sipa po moru. O tomuj ne radim, niti ću raditi, niti se tijem branim nit se ću braniti; pripravan ner stoju, pravi drum ter slijedim, da shranim čas moju, a druzijeh ne vrijedim. Tijem ako budu živ, još se će na svijeti, tko je prav tko li kriv, napokon vidjeti. Zač tko trud zadaje ne imavši razloga, sam dužan ostaje, gdje duži svakoga. A pravdu skrio je svijet ter je sud za ludu, zašto prav ne smije rijet razloga na sudu; zač se sud prodava i sud se kupuje, i za krivca dava, vaj tko se prav čuje. I tko je siromah ter ga svijet progoni, pase ga svoj uzdah i suze ke roni. Nu ne vijem, za ki sud razlog se skončava, nepravda tolik trud ter pravijem zadava; ter tko je plemenit taman svijet uživa, i ako je pozlobit6 Vaj svijete pritužan, što se tač oholiš, tko nije kriv ni dužan, da ga tač progoniš? Pravedna progoniš, a tko je pun zloba, njeguješ i gojiš i kriliš do groba! Ah, je li pravedno, hoće li višnji toj, da toli bezredno njeguješ narav tvoj? Da dobri i sveti tobom su prognani, a ki su prokleti, zovu se izbrani! Ter muči i trudi misleći život moj, kad godi posudi, koji je razlog toj, da je zlobnijem čestit put, svijeh strana kud hode, a dobri trud priljut svud putom nahode; ter dobri svud trude, svud slijede nevolju, a zlobni što žude, sve im je na volju. Tijem bože milos daj, molim te sluga tvoj, ter krmi i vladaj truđahan život moj, dokli bil dan svane ter s tvojom milosti život se moj stane sunčanom svjetlosti. Drugo dim sunce ja, ner onoj, ko sada vrhu nas vas dan sja, a večer zapada. Dim sunce višnje zgar, ko slavni moj bože pod zemlju nikadar zapasti ne može. Tadaj ću poznati, da od mene neboga trud se će rastati, o bože svijeh boga. Kad bude vrijeme doć, da s tvojom milosti moja se tmasta noć satvori svjetlosti: tadaj će svak čuti, tadaj će svak vidjet, što srce me ćuti i ke ću pjesni pjet.

Pjesanca Orfeu.

31

Orfeo dragi moj, Orfeo gizdavi, ako si po pustoj gdje zašal dubravi, ali pak po lugu, skladaje u pjesni ku žalos i tugu s velikom boljezni, ter gdi trud razbiraš i jade priljute suzami opiraš pojući sve pute, planinom hodeći u tužbi ter takoj u liru zvoneći skončavaš život svoj; ter zvijeri ter ptice, gdje plačno tač zvoniš, s ljuvene tužice slijede te kud hodiš; kamen te još slijedi i dubak zeleni, gdje te tvoj plač vrijedi i nemir pakljeni; trava se podira još vajmeh zemlje van, gdje tvoj plač razbira i gorku boljezan, u suzah plovući s goruštom ljubavi, družicu zovući, jeda t' se gdje objavi, s kojom te razluči pakljeni nepokoj, da trudi i muči do groba život tvoj, jaki sve človjek taj ki cvijeli i tuži s kojijem se plačni vaj i tužba sadruži, dragu stvar želeći ter počne jadati, veće se ne mneći nigdare š njom stati, u plačno dresel'je ter trudan od vaja minuto vesel'je suzami pobraja, kako ti rascvijeljen, komu čes prisudi, s ljubavi razdijeljen da život tvoj trudi, obašad vas svijet saj s jadovnom tužicom, slijedeći plačni vaj razdružen s družicom; u toli plačan glas skladaje sve jade ter tvoj plač u propas pakljenu propade, pakljenu usilos ter doli privrati na ljubav i milos, da tvoj trud prikrati; ter ti se pod zakon od suda pakljena povrati napokon tva druga ljuvena, napokon ka osta u pakli da tuži, jadavna za dosta, zač zakon ne obsluži, ter tebi povrijedi sve trude minute, da život tvoj slijedi jadove priljute: Orfeo, za taj trud, kojijem te prisudi od pakla plačni sud, da život tvoj trudi, kako ja mnogo dan pustinjom plačući jakino crni vran pustinjom gračući: za ljubav svijeh boga i za plač, ki skladaš, putnika neboga tješi me, kako znaš, ti tvoj plač ustavi i suze ke roniš, a liru pripravi, da meni pozvoniš, da trudnu čes moju i plačne me pjesni završim i spoju s razlikom boljezni, svaki stvor da čuje, koli je trud jadan, tko stranom putuje s pravoga puta van.

Galiun.

Dubrovačka je mrnarica don patrona i kraljica od svijeh plavi i od svijeh drijeva, što po slanoj vodi pliva. A tko li će ino rijeti, taj ne misli pravo umrijeti. Jer je kapetan sveti Vlasi, po svem svijeti koj se glasi, pod korunom suha zlata kojojzi se ne zna plata. Ter se diči ter se gizda jak jutrnja zorom zvizda, proćuzorje kad se spravi, da bio danak svijetu objavi. Ter su plavi toli mile kako utve zlatokrile, koje se legu ali plode po jezeru bistre vode. A što ti su svoji mrnari, kako mladi tako stari: toj su vuci, toj su lavi, koji se hrane po dubravi; a levente scijene za ništa, kako pomet od buništa. Ter s neprijatelji gdje se staju, za svijet neće da amajnaju, ner se sijeku svi na peče, dokli godi jedan teče; ter se hrabreno svi krvave, za ne izgubit vječne slave. To je slava, to je dika čestitoga Dubrovnika, od istoka do zapada u slobodi koj se vlada. Ter su takoj Dubrovčani po svem svijetu počtovani, od svijeh kralja i gospode, i u slobodi svuda hode; ter su vječnu stekli slavu, podržeći vjeru pravu. Ter po svijeti kud prohode, blažen život svoj provode, na sramotu od svijeh ljudi a najliše od susjedi.

Pisanca u pomoć poetam.

Lončarom je gnjila dana, kada lonce pripravljaju,

32

da ručice pristavljaju, kako hoće sa svijeh strana; a pengatur vrhu svega ima volju i oblasti, da ne štedi nijedne masti, kako hoće da sve penga. A poetam čes pogodi, neka slijede mužu svoju, da na volju pjesni poju, kako hoće u slobodi.

Pjesanca muzam.

O muze, molim vas za ljubav svijeh boga, slišajte trudan glas od mene neboga, i suze i uzdah moj toliki na svijeti, trpeći nepokoj ki nije moć izrijeti, gdje vajmeh trudeći ne može svijes moja ni javi ni speći prijati pokoja, razmi sam u tuzi družeći tolik trud ter ni ja ni druzi učinit ne vijem sud, odkud bi uzrok taj, tko li me prisudi, trpeći tolik vaj da život moj trudi, lugovi najliše stramputno hodeći, gdje moj duh uzdiše velmi se boleći. Lje takoj sam sudim, da ste vi uzrok vas, lugovi da trudim svaki hip i svak čas, sam vajmeh hodeći bez družbe po sebi, sve boge moleći, koji su na nebi, jeda se smiluju na mene ki trudim, ter mi dar daruju prijati ki žudim. A druge ne želim milosti i ljubavi, ner da se naselim u vašoj dubravi, gdje vajmeh nitkore u vijeke nikadar tamo prit ne more, komu ni dano zgar od zvijezde od svoje, kad se tko porodi, da s vami tuj stoje svoj život provodi. Tijem kušam čes moju, mogu li na službi jedan bit u broju pri vašojzi družbi, od onijeh dim sluga, ke u vašoj dubravi svjetovnijeh svijeh tuga vaš razum izbavi, u slavi slovući vrh gore zelene, pjesance pojući kod vode studene s tolikom sladosti, ku nigdar na svijeti mojojzi slabosti nije dano izrijeti. Zatoj vas molim ja, ako mi bit more, za sunce koje sja nad nami vrh gore, izajdi jedna van ter milos ne krati ter moj mrak u bil dan i u svitlos obrati; ter mene provodi, slijedeći pravi drum, po kom se dohodi, gdje stoji vaš razum,

u tojzi dubravi neka se nastanim, pri vašoj ljubavi da moju čas shranim; da pravo mogu reć: vesel sam za dosti, zač milos mogoh steć pri vašoj radosti, pri vašoj prijazni, ka u gori zelenoj pjesancom priblazni i srce i duh moj, gdje živ plam dogara lje po božjem daru, Apollo gdje udara i zvoni u citaru, u lovornu vencu vrh gore zelene pri živom studencu od vode studene; ter je tuj za dosti od pjesni najliše vjekušte sladosti, ka nigdar ne lipše; i rajski razgovor, ki javi ni speći ne može nijedan stvor jezikom izreći. Pijerske gospoje, zatoj vas sve molju, na molbe na moje da mi ste na volju; činte, da život moj rad božje ljubavi u gori zelenoj s vami se sastavi. Zač trudim ja sada, kako no slijepac taj ki o štapu nabada ter ćuti velik vaj, ter trudi ter muči, zač ne vije nikadar da od bijela razluči do crna nijednu stvar, ter mu je jednaka i javi i u san i svitlos i mraka, tmasta noć i bil dan. Zatoj bih velmi rad, da vas ja sadružim, ćuteći tolik jad da veće ne tužim. A same činte sud ter ćete moć reći, da mi se težak trud navali vrh pleći, gdje kako slijep hodim po gori zelenoj ter trudan provodim čemeran život moj, vaj gdje se sam skitam bez družbe hodeći i milos tuj pitam sve boge moleći, jeda ka od gospoj od vaše te družbe prikrati nepokoj i moje sve tužbe, da svojom ljuvezni, čijem sam živ na svijeti, ja budu sve pjesni zaglavit i spjeti, neka su od mene, ako se može rijet, vjekušte spomene, dokoli teče svijet. Osnova nije duga, ka još nije dotkana, ter žalos i tuga rve me svijeh strana; a sam se spoznavam, da je kratak život moj ter se vas skončavam ćuteći nepokoj, gdje prijeka smrt preši, svijem ljudem nemila, da naglo razdriješi moj život od tijela; ter je trud i muka, gdi od velje slabosti trepti mi sva ruka i ostale sve kosti, ter perce vladati ne mogu od tuge ni pjesni skladati ni kratke ni duge. Spravan sam toga rad, da budem u saj čas svijem bogom poslat sad s uzdahom plačan glas,

33

koje ću moliti, da mi njih dobrota dopusti prodljiti tolikoj života, čijem život moj bude s vami se sastati, da moje sve trude vaša vlas prikrati, da tužbu svu skratim u vašoj dubravi, i da se zdrav vratim s venačcem na glavi, onogaj sit vira živoga kladenca; ki tamo izvira, gdi je rajska zelenca. Zač tko ga bude sit, vazda se može rijet, da je blažen i čestit, dokolu teče svijet: napokon i duh svoj gdje u višnjijeh pribiva, vječni mir i pokoj s blaženstvom priživa.

Moja plavca.

Vrime jur prihodi, da s božjom ljubavi život moj pribrodi pučinu u plavi, u krmu vjetra ćuh dokli mi sad prši, jeda moj trudan duh svu želju izvrši, ter vjetric tihi taj i plavcu i mene u porat na on kraj blaženi prižene, na zdravje da sada tamo se priplavim, minutijeh svijeh jada jeda se izbavim. Zač velik nepokoj ćutio sam i ćutim, da prjeđe, bože moj, s plavcom se uputim, da gojno počinu, gdi bih rad počivat, kad morsku pučinu ja budem priplivat. Trudeći tijem priješim, pun truda i vaja, da prjeđe odriješim moju plav od kraja. Zač kom bih ovi kraj ostavil, gdi trudim, mnim da bih dobil raj dobiti ki žudim. A toj zna živi bog, svakoja ki vlada, kolik trud ja nebog podnesoh do sada, želeći plav moju s velikom ljuvezni nakrcat u goju, pojući u pjesni. Nu misal priljuta hini me i vara, zač ne imam peduta, ni dobrijeh mrnara, ter sidro salpati ne mogu vajmeh sam, ni jedra gindati aliti da kalam, ne imam timunijera, timunom da vlada; ni vješta naukijera, da u način plav sklada. Još nije moć imati peniza, moj bože, da trudnu štivati plavcu mi pomože, da se plav ispravlja naredno stojeći neka se ne valja, pučinu brodeći. Od barke paruna još nije moć imati, ako gdje fortuna moju plav prikrati, da mene parun taj i sebe pribrodi u barci na suh kraj, ako se zlo zgodi. Mimo zla ostala, ka saj svijet sazdava, tužba me ne mala još vajmeh skončava;

zač nije moć sijeh dana na službi imati pravedna škrivana, ni u nj se ufati, da prida razlog prav, da dušu sabljude, s trgovi kad se plav iskrcat sva bude, vaj neka divana, tužna i neboga, od faosa škrivana ne gubi razloga. Nada sve lje tužu, zač patrun ni mrnar ne haje za dušu ni mari nijednu stvar, ne haje ni mari, ner s grijehom pribiva, duhovne zač stvari pri blagu zabiva, pri blagu zabiva ter sisa do kosti krv, ka se dobiva s velikom gorkosti. Trgovac i škrivan zlu dobit priklada, ki obnoć i obnoć divanu podkrada, divanu onuj dim, ku vajmeh svijeh strana odrtu sad vidim oda zlijeh krstjana, ka je prije vladala duhovna sva blaga, a sad je ostala i gola i naga; kradena i plijenjena a sad je za ništa od svojijeh scijenjena u svoja godišta, ter se sad skončava, ni u goju ni u miru od crkovnijeh glava, ke ju sad odiru, odiru nebogu, da naga zlopati, da svoj rod pomogu plačnijemi dukati. O višnji moj bože, ter ne vijem što rijeti, tva pravda gdi može tolik trud podnijeti! Ah je li toj pravo, da li sad ne cvijeli tečen'je krvavo, ko se zaman dijeli, potajom najliše, o višnji stvorče moj, da željno uzdiše polača i dom tvoj, gdi mnozi u družbi svijeta se ohaju, da tebi na službi svoj život potraju. A sade, a sade, ne lipše tuj plača, gdi se tvoj dom krade i tvoja polača, i vajmeh odira bez boja i rati, pokoja ni mira da nije moć imati. Sinovi svi pravi ter vehni tuguju, gdi krušac krvavi tuđini blaguju; živući svaki duh ter što sad ne cvijeli, sinovi gdi tvoj kruh tudjijem se razdijeli; a ki se rađaju i u redu njeguju, taj krušac strađaju i velmi tuguju, i trudni i plačni, vaj, gdi se bog moli, i žedni i lačni, odrti i goli, trpeći tolik trud; a ne vijem, moj bože, tvoj vajmeh pravi sud gdi trpjet toj može, ter nećeš poslati s nebesa krvav mač, da bude poklati svijeh, koji griješe tač, ni tvoju prisvetu desnicu prostrijeti, tuj žilu prokletu da bude podrijeti, neka se do traga pogubi taj žila,

34

ka u dom od vraga dušice posila; sirote nejake neka se izbave od tužbe od take, gdi s plačem borave. Nu ako je, što ću rijet, pravedno rečen'je, da ne gre na on svijet nepravo tečen'je, hotil bih znat sada, o višnji bože moj, kamo gre i pada stečen'je krivo toj? Zašto se meni mni i tako sudim ja, da u ponor pakljeni, pod zemljom koji zja, vuče ga sto vraga u pakal ki gori s pjenezom jednaga, tko takuj zled tvori, i stoka ostala, što mu pak ostane, teče mu do mala kako vlas kad plane. I mimo sve ino ki tako sagriješe, stoto im kolino višnji bog pedijepše. Tijem recte za ljubav, čemu se nadate, crkovnu koji plav lupeški vladate? gdi je pravda, gdi je razlog, ali ste sebe van, gdi je duša, gdi je bog i gdi je sudnji dan? Ako vi scijenite da ćete umrijeti, što takoj plijenite boži stan na svijeti? Neće li plačni vaj skoro prit i on čas, kad vam će rasap taj vrh glave pasti vas? Koliko za sada, ovoj vam dosta bud', zač ne vijem od jada pobrajat tolik trud. Lje ki ste u tomu, tuj zlobu parjajte, a pismu ovomu zabave ne dajte; zač krivcem govorim, koji su uzrok vas a prave ne tvorim, da im se vazme čas. Nu molim ja boga, jeda se kad zgodi, od raspa od toga da svoj dom slobodi. Ovdi ja prikratih te tužbe priljute i opet se povratih na pjesni minute. Nu pokli nije moći odmjene imati, s božjom ću pomoći sam sidro salpati, i odriješit gumine i ostalo sve spravit, sam morske pučine da budem priplavit. Nu tebe Jesuse klikuju za svu moć, moleći u suze da mi si na pomoć. Čin' tvoja da ljubav nigdir me ne ostavi, dočijem se moja plav na on kraj priplavi; ter ako milos nać pri tebi ja mogu, ne daj mi s plavcom zać stran puta nebogu, u trudno toj more ne daj mi tamo prit, gdi duh moj ne more bez tebe shranjen bit, meu seke i školje i strašne valove, gdi su sve nevolje i smrtni jadove. Zač tko tuj zahodi, ni obnoć ni obnoć opeta ne ishodi iz toga mora van, zač se tuj razbije o toli tužan kraj, gdi opeta ne isplije, opeta na svijet saj.

Nu ako je i muka toj velje more proć, lje moja odluka na manje neće doć slijediti, što želi srdačce i duh moj, da se pak veseli, kad najde mir i goj. Zač ako pripliti na zdravje ja budu, neće moj trud biti ni muka zaludu; ar veće darove višnji mu bog spravlja, tko gorče jadove strpeno probavlja; i taj će krunjen bit u svakoj jur dobi, tko bude k čelu prit, kako se podobi. Početak ar da tko prije svrhe prikrati, nije slično nikako da mu se trud plati; zač mudri govore: nije koris ni dika platu vrć u more ner ludos velika. Ali pak na svijeti vidjet je ludo još, sve zvijere odrijeti a u repu slomit nož; i togaj bog većma dariva i plaća, nazada tko plećma putem se ne obraća, kako no taj žena, za pogled oholi koja bi stvorena u grumen od soli, koja se nazada obazre u nečas i za grijeh pet grada propade u propas. A za toj, a za toj, pokoli ugriješih, Jesuse slatki moj, ter plavcu odriješih, i otvorih jedra sva, da sada i vazda jedina milos tva krmi me i vlada; ter čini, da sada ja stečem tolik dar, vas da se nazada ne svrnu nikadar, ni k desnoj ni k lijevoj, ner s tvojom ljubavi čin' slijedit život moj do konca drum pravi. Još te ću moliti, Jesuse jedini, ne daj me pokriti tmastojzi mrklini, mrkline ni mraka ne daj mi vidjeti, ni tmasta oblaka, čijem budu pripliti; ner nebo sve jasno čin' da sad nahodim, da časno i lasno pučinu pribrodim, da moja sva jedra bez plahe fortune tihim se iz vedra vjetricom napune. Čin' da se još plata od vihar još skrati, moja plav krcata neka se ne izvrati; zač ako bez tebe, Jesuse prisveti, ja budem vrh sebe sva jedra vazeti, ja s plavcom nikako neću se shraniti, ner se ću tutako dno mora staniti. Jošte ću moliti, kako sve tvoj sluga, ne daj se proliti valovom od juga, da mi jug ne smeta, o višnja ljubavi, sva jedra napeta i timun od plavi; od juga zač naglos mogla bi u mao čas svrnut mi svu rados u vele plačan glas. Zač da se prigodi taj žalos žestoka,

35

gdi se duh moj brodi prik mora široka, moglo bi razdrijeti sva jedra u peče, i mene zanijeti k neznancem daleče, ali mi skršiti arbule i otijemne, ali plav razšiti i razbit o stijene; ter bih ja bez tebe, Jesuse priblažen, i plavcu i sebe izgubil poražen. Zatoj te ja molju, Jesuse moj prisvet, čuvaj mi na volju i plavcu i trinket i jedra ostala, o vječna ljubavi, velika i mala, ka nosim u plavi, gumine i čela, Jesuse prislavan, tanka i debela, shranit mi bud spravan; sartije sve moje do najmanje uze, potrjebno kako je, ti vlada' Jesuse, nada sve ankore čuvaj mi za ljubav, bez kijeh se ne more sahranit nijedna plav.

Čuvaj ju od miline morskoga sapluna, gdi trudna plav gine, kada dme fortuna; čin' mi još tvoja vlas i velja tva ljubav, svaki hip i svak čas busulo da je uprav, po zvijezdi nebeskoj, ka ne ima zapada, da s plavcom život moj krmi se i vlada; zač sama zvijezda taj meu svijemi zvijezdami timuni vas svijet saj i nebo nad nami, anđelski koju dvor i slavi i čtuje i človjek, božji stvor, na pomoć klikuje. Zač milos ne brani, ner milos sazdava, da togaj sahrani, koj joj se pridava; i u vrijeme u svako, ufan'je tko ima, ljuveno i slatko u kril ga svoj prima. Često se još zgodi, da mrnar tonući smrti se slobodi, nje ime zovući.

Samostalno pripremiti Pelegrin –ulomak iz PSHK Orfeo - Nastavni vjesnik, XVII, 1909. ili u Vetranović, M. Pjesme, Riječ, biblioteka Croatica Posvetilište Abramovo (odlomci)

36

Nikola Nalješković Komedija III. (ulomak za analizu na satu) STARAC:

Koja vas huda čes, koje li nezgode dovela odi jes, gdi guse ne hode? Što je taj rogobor u ovoj dubravi? što mnite, u obor da ste tuj došli vi? Sad muče svak stani, gdi vam se čini toj, nu muče svak k strani, tuj stati sad nemoj. Odkoli bog ovoj dao nam jes mjesto, godiš je velik broj, veće neg stokrat sto, i viku18 do danas nije se vidjela taj smeća, kao od vas, ni zla riječ reć smjela; najmanja dosada nikomur ni sila nije se do sada i u čem vidila. Za sebe, mogu rit, bog ovu dubravu na svijetu htje stvorit i dat joj tuj slavu, da izvan ostalijeh dubrava i luga velicijeh i malijeh ne pozna vik tuga; neg nam dâ u ovoj dubravi slavni bog vesel'je, mir, pokoj, pravdu, sud i razlog, da odi ne čini nitkore dosadu, odovle jedini ukloni bog svadu; rajske se mladosti ovdije nahode ke mirno zadosti život svoj provode, a ne tač kako vi, a ne znam od kude došadši dubravi, ku višnji bog bljude, ter odi tej smeće činite i boje; toga vam bit neće za moći za moje; er mene bog stavi da odi ja vladam u ovoj dubravi i nemir da ne dam.

SATIR II:

Prem te bog, starče naš, donese od njekud; kad odi ti vladaš, molim te, primi trud19 da čuješ naš razlog pak tezijeh junaka, kako te uči bog, ter učin' sud paka.

MLADIĆ I:

Pokli si, mogu reć, u mjesto od boga, nećemo mi uteć od suda od tvoga; zatoj se potrudi, toj ti je boga dil, tere nam osudi komu će ova vil.

VILA:

Višnji bog, kî vlada sva na svijet stvoren'ja, donije te tuj sada rad moga smiren'ja; pokli ti višnji bog zamjerno toli da um, pamet i razlog, nu izviđ ti sada: da sam ja neboga žalosna i tužna bez moga uzroka ovako njim sužna, je li toj ugodno višnjemu bogu aj? reci djer slobodno, nikoga ne gledaj.

STARAC:

Nu rec'te vi prvi kako je stvar bila, pak ćete reći vi; a pak će rijet vila; kad vas svih razumijem, tada ću sud stvorit najbolje što umijem; počnite govorit.

SATIR I:

Mi ćemo u malo vas razlog naš reći, er znamo ostalo da ćeš ti doseći. Kako znaš, satiri običaj imaju po lugu da zviri i vile hitaju; danas mi loveći po lugu tuj zvijeri, nješto nas po sreći na tuj vil namjeri, gdi sama ležaše pod sjeni na cvijetju, od družbe od naše svak reče uzet ju; i tu ju uzesmo, kako će reć sama; nu joj riječ ne smjesmo grubu rijet od srama, neg kako sve vili sluge se mi dasmo, kako smo vik bili vilam, ke hitasmo. U toj ti svi ovi napadi vrhu nas, kakono vukovi na stado, gdi nije pas, ter udri tko može, toj da nam dadu strah, noseći tej nože na tezijeh palicah. Molimo sada vas, osudi, vila taj komu će bit od nas, neka smo mirni, taj.

STARAC mladićem govori:

Što vi sad velite? pravedno je li toj da vi sad činite u mirnu mjestu boj?

MLADIĆ I:

Majde ne, nikako, ni dao tega bog! nu ćeš nać inako, kad čuješ naš razlog. Mi ti smo u ovi još jučer došli lug; tuj ovu gdi lovi zamjeri jedan drug;

37

dokli on k nam dođe da nam tuj stvar reče, njekuda taj pođe i veće uteče; tuj svaki odluči, dokli se životom na poli razluči, iskat ju; i po tom kad tuj već nikuda ne more bježati, tada se od truda postavi ležati; tuj oni slideći ne vilu neg zvijeri, nješto ih po sreći na ovu namjeri uzmu t' ju tuj pake kako sve20 stvar našu; ovoj ti do dlake pravedno sve kažu.21 Eto smo sada te za sudca svi htjeli, čin' da nam vil vrate, ku nam su uzeli.

STARAC:

A sada gospoje potiho reci ti razloge sve tvoje, nemoj te sram biti.

VILA:

Ako me višnji bog slobodnu na svit dâ, hoće li ki razlog da sam ja njim sada robinja i sluga? reci mi sudče moj. Jaoh je li vil druga nesrećna ovakoj?

STARAC:

Ukratko gospoje rekla si dovolje, i scijenim ja tvoje razloge najbolje; ali bog i narav zamani ne stvori najmanji jedan mrav, ni travu u gori; ne bi li dake grijeh u tvomu viđ' sudu taj ljepos izvan svijeh da stoji zaludu?

VILA:

Pokoli nikoga ne imam što želju, ne mislim neg boga služiti, ja t' velju.

STARAC:

Kako toj može bit, reci mi zaboga, da ti neć' obljubit od ovih jednoga?

Odi ćeš ti sjesti uza me jedan čas, a tî će izvesti svi tanac tuj prid nas; ako ti ugodan ki bude od ovijeh, taj da ti bude dan; tim dobro gleda' svijeh. A sada vam draga ako je imati, svi prid njom jednaga počnite igrati.

Ovdi se uhvate igrat i satiri i mlaci, pak svršivši tanac, vili govori

STARAC:

Oto si vilo svijeh vidjela najbolje; oberi, kako t' rijeh, koji ti je od volje; ištom rec' sada ti: ja hoću onoga.

VILA:

Jesam li rekla ti: na svijetu nikoga?

STARAC

videći gdi vila ište slobodu govori:

Pokli ju višnji bog slobodnu satvori, nije put ni razlog da ona vam dvori, najliše u ovoj prislavnoj dubravi, zamjerno bog u koj slobodu postavi; odi se nije sila nikomu do danas najmanja zgodila, nego li svaka čâs; odi bog dao jes po svojoj milosti mir, pokoj, zdravje, čes, vesel'ja, radosti. Cjeć toga ja sada molim vas, nemojte činiti tijeh svada, neg mirno svi stojte i pođ'te loveći, ter ćete more bit nać vilâ po sreći, ke vas će obljubit, jeda vam svijem bog dâ u ovoj dubravi živjeti od sada veselo u slavi.

38

Nikola Nalješković KOMEDIJA V. (ulomak za analizu na satu)

Prolog.

Pošteno molim vas, velici i mali, da biste jedan čas mirno me slišali; er vam ću rijet od nas što ćete vidjeti i čuti vi danas; mučite vi djeti.1 Dvije su ostale u kući godulje, koje su pokrale sočivo i ulje, tere će besjedâ razlicijeh činiti; utoj će s posjeda2 gospođa iziti, tu ih će karati i brže počet bit, one će plakati; pak zatim što će bit? doći će gospodar, koji će s ulice začuti vas taj kar i plač od Milice, ter ju će tješiti; tuj se će gospoja na njega srčiti da će bit do boja. Gospođa još veće žaleći sramote gdi ljubit nju neće neg ljubi ogote, pak se će od toga ukloniv otiti, tere će poć boga u kantun moliti. Tu ih će od rodjâk djevojka zvat doći, s kojom će oba pak večerat k njim poći. Cjeć tega molim vas od strane oda svijeh, mučite jedan čas, ter ćete imat smijeh

GOSPOĐA: Plitica kamo ona? MILICA: Mačka ju obori. GOSPOĐA: Mačka ju obori! nut kâ će bit smeća, da već me umori ogota smrdeća. Jučer je dva lonca velika razbila; sve ti sam do konca na razlog18 stavila; bogme ću t' još ulje nabiti i leću, ku sprca;19 godulje, što mnite da neću? Koje se sočivo i ulje istrati, ja neću, nu Dživo toj vas će pitati. Bogme ću puknuti da vam se do dlake bude kont dvignuti20 od stvari od svake. (…) MILICA: Nemoj nas psovati, neg počni prvi dan djevojke iskati, er ćemo i mi stan.24 GOSPOĐA:

Prikučke smrdeće, jučer ste iz vlaha,25 a u vas nije veće ni srama ni straha. Jedva vas od uši mogla sam otrijebit, a sad nam od muži hoćete druge bit. MARUŠA: Ako smo ušive zaisto kad bile, bile smo i žive, mi se smo trijebile i čisto držale; nego nam ne daš ti da kako ostale budemo činiti. Djevojke još sade sajune sve nose a lijepo zaglade u prodio kose; a da toj koja nas26 učini, tuj veće užeže, da grad vas ugasit pak neće. (…) MARUŠA: Ni petke ni svetke ne znamo mi u vas; kad je poć u tetke, ne daš nam jedan čas. GOSPOĐA: Sramotne i š njima! a odkud koja vas tuj tetku sad ima? što mnite, ne znam vas? da k meni vi paka s trbuhom dođete od tezijeh tetaka? bogme k njim nećete. Jučer ste, kako rijeh, iz vlaha, a sada da tako svaki grijeh, zločeste, vas vlada! MILICA: Žî ti ja, vi s' dušom našom ne brinite; inako vi s mužom do podne ležite. Što ne bih umjela onakoj kako ti? i mi smo od tijela, ako bi t' smjet rijeti. GOSPOĐA: Ajmeh ja! nut riječi koje su složile. MILICA: Eto tuj ne kriječi, plat' što smo t' služile. MARUŠA: Bože, zbilj ja ne znam što nas si snašla toj, brže27 mniš da je sam jedan stan ovi tvoj? GOSPOĐA: Nu se još podboči; bogme ću t' takoj dat; idi mi tja s oči, da mi te nije gledat. I kako bjestija š njimi se sve karam; bolje bi, žî mi ja, da cijepcem udaram; al bogme kad počnu, bit vam će u zao čas; čujem vas dobro; nu prostrite veće glas.

39

KOMEDIJA VI. (ulomak za analizu na satu) Prolog. Vele bih tvrdo rad1 da pamet stavi2 svak, er vam ću rijeti sad što ćete vidjet pak; zašto je smiješna stvar, ja ne znam jeste li smješniju ikadar do danas vidjeli. Njeki je gospodar imao u gradu budući sijed i star jednu ženu mladu; i toj mu nije dosti, neg li se svud skita, ne gleda starosti, gdi može, svud pita. Nu ga će njegov grijeh do groba dovesti, kakono vodi svijeh koji su bez svijesti; ter što je krijući činio pas jedan s čeljadi u kući, znat se će ovi dan. Svoju službenicu s babome jednaga i tovjernaricu nabređa, nut vraga. Al mu će njegov grijeh sve ženi otkriti, tere ćete imat smijeh; što će tuj pak biti? er mu će žena taj davati razumjet da tuj mre cjeć togaj, tere će popa htjet. Neboga taj žena činit će tuj vike, er će bit smetena od muke tolike, tere će pop ovi u ženi cijeniti da su tri vragovi, ke će htjet goniti. Poslije pop kad pozna zašto je taj žena toliko žalosna i toli smetena, svijeh će smiriti; pak će poć zasjesti tere će svi piti po svu noć i jesti. I ako mnite vi da ovo ja lažu, sjedite muče svi da vam toj ukažu. GOSPOĐA: Nu sjemo da nješto spovijem ja sve pravo; bogme mi nije ništo, dosta sam ja zdravo; al nemoj njemu rijet, neg mi daj ti viru da mu ć' dat razumjet er veće umiru;35 sve tej tri oslov pas er je nabređao; uzaznah sve danas; toj mi je na nj žao. Zatoj se u odar postavih ovakoj. HONDRČICA: Ne brin' se za tuj stvar, upsi se ti takoj. Ako mi što reku, ja se ću zakleti da nećeš moć vijeku do sjutra živjeti. Riječ ne progovori, nu dihaj najvećma, a oči zatvori, obrat' se ti plećma. GOSPAR: Što ti je od gospođe?

VESELA: Vjeruj mi, ne znamo. HONDRČICA: Para mi da dođe, čujem ga onamo. GOSPOĐA: Nu ve ih poslušaj, jeda će što rijeti. BABA: Hoće li doć pop taj? bogme će umrijeti. GOSPAR: Sada će i pop doć; zbilj, je li tvrdo zla?37 TOVJERNARICA: Priskočit neće noć, veće je otišla. GOSPODAR: Nut gdi nas bog u čas svijeh od nje slobodi; mimo to svaka vas slobodno dohodi. Ma zašto nijeste vi mogle mi bolji glas dohranit neg ovi, celun' me svaka vas. HONDRČICA: Bogme on uživa, da prije umreš tja, š njimi se celiva. GOSPOĐA: Čujem ga sve i ja. Ne mogu mirna bit, sada ću poć ustat ter ih ću svijeh izbit; ja im ću kučkam dat. Ogote smrdeće, zli vam ti celovi! bjehote sve veće posjele stan ovi; sve mi tri sad na dvor, er ću raskosana ovako poć u dvor, a išti ti stana, vlasteli da vide što patim neboga. GOSPAR: Hod' s vragom, pop ide; umukni, evo ga. GOSPOĐA: Makar svi popovi da dođu i fratri vidjeti rug ovi, ki činiš s ove tri. POP: Muč'te per carita! što je tako skočila? ima li spirita? jeda li vačela? Ah neboge žene, molitvu znam njeku;

40

daj vode krštene, dočim ju ja reku, ter joj će nemoć ta dohodit urjeđe. GOSPOĐA: Ne imam spirita, neg su tej š njim bređe. POP: Izljezi iz nje ti, bogme te zaklinam. GOSPOĐA: Iždeni ove tri. POP: Nut tri su, nije sam. GOSPAR: Ali je mahnita? ali ti vačela? al ima spirita? GOSPOĐA: Nije, neg tva zla djela. Mariju pitajte; nije mi ništa, ne. HONDRČICA: Zaisto, dumo, te tri ovo sve čine. POP: Ja vas ne razumijem; govori sebi svak, ter evo ne umijem40 ni što ću činit pak. HONDRČICA: Ako me ć' slušati, sve ti ću rijeti ja; bređe su š njim tej tri, ter se ona rabija. Ako mož' štogodi, u to ju smiri š njim, a veće ne hodi za grijehe ni u Rim. POP: Miri se ne čine negli u trpezi, rabija tuj mine. Djevojko, ti gdje si? kuhaš li što tamo? slobodno sve reci. GOSPAR: Kapuna imamo; pleće još ispeci. GOSPOĐA: Jes, dumo, i jaja, kada ti ja pravlju, sad vam ću ljepšu ja isprigat fritalju. POP: Pođi ti Marica, ter vina dobra daj.

TOVJERNARICA: Kamo bokarica od osam kutal taj? Bogme ću donesti štono se sad pije prije neg budeš sjesti. POP: Da' sim mavasije. KOMEDIJA VII. (ulomak za analizu na satu) PETAR: Svak svoje žalosti najposlije razumije, er zao glas donesti nikomu lasno nije. U tebe sin jedan i drugo ne imaš, koji t' je namuran19, a brže20 ti ne znaš; ter kako dezvijan da od nje ne umije21 ni u noć ni u dan, u nje spi, u nje ije. DŽIVO: Ne more biti toj, er ja znam, jednu noć na mjesec Maro moj iz kuće neće poć; ja kortu zaklapam, neće on riječi reć, neg vazda mirno sâm otide ončas leć. PETAR: Affe te inganni. DŽIVO: Affe non m' inganno. PETAR: Affe ser Giovanni, altri meglio sanno. A nut ga jednu noć popreži ti sada, ter ćeš nać da će poć i kud se pokrada. DŽIVO: Po njekijeh senjalijeh obraz mu toj kaže. PETAR: Ovo t' ja ištom rijeh ljubavi cjeć naše. DŽIVO: Da što bih sada ja? što me ti svjetuješ? PETAR: Eto ga vjeri tja, ako ć' da miruješ. DŽIVO: Bogme to j' najbolje, inako er vijeku ne pusti sve volje, neg pođe niz rijeku.

41

PETAR: Još ako bi htio. DŽIVO: Ako bi htio a? PETAR: Da bih ti reć smio; njegda mu rekoh ja ter za kćer za moju, i rijeh dat kuću, u kojoj ja stoju; i dukât tisuću; ali mi najprije on reče čudnu stvar, odluka da ga nije vjerit se ikadar. DŽIVO: I osta na tomuj? Ah sad me svak žali. PETAR: Miser no;26 nut me čuj na čem smo ostali. Kuće mi te neće, neg hoće sve dukât, i prosi dvaš veće neg mu ja mogu dat; na puno hoće tri tisuće imati, još ako budeš ti kontenat i mati. DŽIVO: Ja veće nego rad, a mati radija, ter ako moreš sad, pođ' svrš'te, žî ti ja. PETAR: Ali ja ne imam neg dvije tisuće, kad neće da mu dam u ovi kont kuće.

DŽIVO: Žî ti ja, ne gledaj, prilož' mu još trista, a ti mu konvit taj ne čini pak ništa. PETAR: Ne imam jednu kćer; dvije su za njom još. DŽIVO: Da gdi ti je manastijer? lasno tej smirit mož'. Dosta je od sve tri tu jednu da udaš, a dvije spravi ti u dumne da ih daš. PETAR: Da me pak proklinju u kami tukuće. DŽIVO: Da bogme ne mož' nju udat s dvije tisuće. PETAR: Znam, Dživo, er ti mož' u sina sve što hoć. DŽIVO: Nut mu ti toj prilož', a ja ću pak pomoć; toj ve znaš er sade dinari varaju i stare i mlade, svi dinar gledaju.

42

Pjesni od maskerate (ulomak za analizu na satu)

Što ste blijedi s malom snagom? nemojte se vi pripasti; njetko zove mene vragom, njetko đavlom i napasti. Koliko smo zla imena, nijesmo toli zlobne ćudi; od nas nije strah ni ženâ, a neg da se straše ljudi. Što se smjeje svaki od vas, pokli nije nijednoga pri kom nije jedan od nas, od velika do maloga. Što li mi se svak začudi videći me ovdi naga, pokli nije od svijeh ljudi ki ne ima svoga vraga. Tko će rijeti bez nas da je, slagati će svaki od vas; zasve ljudi da nas taje, svaki ima svoju napas. Ne dođoh vam kazat mene, er svak od vas vraga ima; imaju ih po sto žene, neg ne stoje vazda s njima. Vidite me sad velika, a sad mala, gruba dosti; promjenjujem sto prilika, jer u meni nije kosti. Svi priliku znate našu, tim ne dođoh kazat mene, nego narav da vam kažu od općine od pakljene. Mi smo ženam vik činili i činimo rodit s mukom, er smo prvu privarili ne dinarim neg jabukom. Ter od taj čas mi imamo nada svjema kripos taku, mnogo lasno da varamo takoj mudru kako svaku. Sve nas zatoj nenavide, zašto im je na nas žao, ter da mogu, kad nas vide, vrgle bi nas u pakao; da nas vide posred pakla gdi noć i dan mi stojimo,

ne bi odtle nas izmakla dokle dušu ne pustimo. Zasve zatoj da nam čine, svaka nam je od njih draga, er nam taj trud brzo mine a dođe nam opet snaga. Kada vidi da se koji od nas tvrđe njoj oholi, ona ga se manje boji, ter slomiti togaj voli. Lje se žena ne nahodi jaka slomit vragu silu, neg s njom ki oholo hodi u pakljenu pade spilu. Zasve da se od tej spile ne budemo mi bojati, tuj se krate naše sile, ter počnemo mi plakati. Tko bi mogo vjerovati da plačemo tada milo, da se tuj plač ne obrati, ... er bi gore bilo.1 Tuj u paklu nam usteku bijele pjene iz čeljusti, ter učine kako rijeku, od tuge se duša pusti. Svi smo čudne mi naravi, kako čuste sad od mene; ma da pamet tko postavi, čudnije su stokrat žene. Vesele se, u pakao kad letimo strmoglavi, a poslije im bude žao, kad nas pakô taj izdavi. Tko bi volju ispunio od prokletijeh ovijeh žena, mogu reći da bi bio taj satvoren od kamena. što imati žele tvrdo, kad imaju toj u ruku, sve izmeče same grdo, pak imaju zatoj muku. Kad bi s njome vazda bila kako s ljudim vrag i napas, svaki bi ju čas morila, da zna umrijet s njome taj čas.

Prem bog žene cić pokore zacić naše na svit stvori, da nas tužnijeh vazda more, da svak za nje vazda gori. Vjerujte mi što vam kažu, riječi ke se vam govore, sve vam za smijeh istom lažu, žene đavle er ne more. Neg smo svi mi vražje ćudi, er u paklu svaki voli i dan i noć da se trudi za grijeh oni naš oholi. Ter ki tvrđe glavu diže cjeć proklete oholasti, ončas bude pasti niže doli glavom u propasti. Kad nas narav na svijet stvori, ne učini oči u nas, da nas strahos ne umori gledajući tamnu propas. Zasve da tuj nije zrake, neg tamnosti njeke čudne, mi umijemo pute svake bolje neg vi ovdi u dne. Proskačemo gori-doli sjemo-tamo udaraje, i ništor nas ne zaboli; tuj nam narav kripos daje. Ter još dublje tuj upasti sa svom snagom nastojimo, ma u našoj nije vlasti da mi dugo tuj stojimo. Er pakljene tej vrućine, kako čuste vi od mene, bljuvati nam ončas čine iz čeljusti bijele pjene. Oholas je naša taka da nam čini dvizat glave, pak smo mehši od bumbaka, er nas pakli ti izdave. Kad nas pakô taj izmori i kad vidi od nas veće da ne ima što da gori,

43

opeta nas nadvor meće. Prostite mi, drage žene, zašto slagah ovoj od vas; ja ne tajim, mnokrat mene da smiriste i svijeh od nas. Vi ste mile, vi ste blage mnogo veće nego ljudi, ne mrzite vi na vrage, prem ste njeke naše ćudi. Vi studena ogrijete, obučete mnokrat gola, vi nemoćna podvignete, a slomite vi ohola.

Ovi svjet moj sada čujte: kako dosad tako i naprijed u ljubavi napredujte, er je mnogo dobar taj red. Ovo meni oholasti govoreći s vama dođe, trjebuje mi u propasti u pakljene da se pođe. Cić toga vas smirno molju, za zlo meni ne imajte, er od pakla imam volju; to je narav naša, znajte. Evo čujem družbu moju,

gdi se spravlja doći sada, da vam svire i da poju ovijeh svetac od poklada. Svaki ima surlu glatku, mnogo ljepšu neg pastiri, svaka ćuti rados slatku, kad joj surla taj zasviri. Nut ih mirno poslušajte, i muče se svak namjesti, od njih straha ne imajte, er će oto sad izljesti.

44

V. Mikša Pelegrinović

Jeđupka (kraća verzija i tri ''sreće'' duže verzije. U PSHK br. 5) JEĐUPKA Višnji gospod, gospodične, čestitijem vas vencem kruni, i želin'je vaše izpuni, er ste suncu sve prilične. Od onih smo, gospo, strana, od kud žarko sunce iztiče, kletva hoće1, svit protiče, da ne imamo nigdir stana. Niti smijemo na 'ednom mjesti božjom kletvom da stanemo, gdi noćimo, ne svanemo, er nas pričnu crvi jesti. Jur dva dela segaj svita izvili smo od tej strane radi naše brižne hrane jak cić medna pčela cvita. i primili, gospo, u putih probijući strane i luge, mnoge brige, jade i tuge cića zviri tuj priljutih, i cić guse, od ke riti ne dadu mi grozne suze, misleć tužni što mi uze, spomena me čini mriti. Imah sinke do četiri, svaki biše kako rusa, Dančula mi odni gusa, ka me u san jošte tari. Prid kom biguć, planin hvojke bile mi su brašno hode, i poskupo hladne vode, ja trim dajuć čedom dojke. S kima k moru pripadosmo za pribrodit' sinje more, pri' ner gusa dojde s gore, brodaru se svi dadosmo. I brodeći Alivera ištom ne bi, vaj, na broju, iz korablje ljubi moju zani vihar od sjevera.

A Elesa moju diku za brodidbu podah tužna, lele lele! veomi ružna, da ne osušu ličca viku. Samo meni moj Danio od četiri jes ostao, kako vidiš, ubah mao, ali majci veomi mio. Koga sa mnom, gospo, obdari i ljubavi tve nadili, tako ti Bog ne uhili od najdraže tvoje hari! ne čim stan'je me dostoja, da velikos tvoje slave, er dostojiš vrhu glave krunu nosit' svih gospoja. A hoću ti bez varčice čes i sriću kazivati, tako mi se majkom zvati, moja gospo i carice! PRVOJ GOSPOĐI Ali hvala gospod bogu, moja kito od ružice, jur ćeš parjat' sve tužice i ščekati sriću mnogu; koju veomi veće žudiš, nego da si caru lada, i kojoj si veće rada, nego svitom svim da sudiš. Er bez toga carstvo svita ni' nijedna ina rados, ne veseli tvoju mlados, moja kruno zlatom svita. Dim ti od plodi2, moja slavo, koje nijesi vik imila, skori ć' imit', gospo mila, tako meni Danio zdravo! Dvi ćeš rodit' muške glave mnoge sriće, mnoge česti, od kojih će ime resti po svem sviti vječne slave. Prvi će imit' tuj besidu prid gospodom i to ime, da će biti blago š njime

kumu, drugu i susidu. Drugoga ćeš vidit' banom od jezika od svih naju,3 gdi stoluje na Dunaju po milosti s goru danom. Od blaga ti neću riti, er ćeš imit' dosti blaga, ni od zdravja, gospo draga, er ć' grbava stara umriti. Da ovo t' svjeta službenoga, ki ću t' dati na rastanci, ne čin', da ti prođu danci bez trajan'ja ljuvenoga. Er gospoja bez ljubavi što je ino, boga cića, ner ugasla jedna svića, ilit' suh panj u dubravi? DRUGOJ GOSPOĐI Imaš vojna uzovita, kaže s tobom lijepo i dvorno, misli rotno i rogoborno, srdačca je, znaj, skrovita. Vuhovite ima oči, i prihvata tuđe lade, od tebe se noćno krade, kad se s kojom drugom roči; ter nut' gledaj njega ćudi, ne će dvi, tri ni četiri, ner ako ih sto zamiri, on sve hoće, on sve žudi. Koliko pak na toj trati, ne trebuje, da t' spovime, er cić toga dobro vime, da se svak dan s tobom rati. Ni' mu dosti, da te neće ljubit' verno, kako ima, neg još ruha tva vazima, ter po bludih svud razmeće, jeda brže koj gospoji, ka polipša jes od tebe il ka može bit' uz tebe, il ku ruho tve dostoji;4 ne, ne, ne, ne, na mo'u vjeru! nego jednim zlicam, koje

45

bez pristanka sve nastoje, da ga gule, da ga deru. S kima, gospo, o kolike noći traje, a kad leći uz te dođe, dav ti pleći neće vidit' tve prilike. Dostoji li tvoja mlados, tvoja vera, tva lipota tuj gorčinu od života, nu procini tvoja rados? ter viđ, er se ne povraća naša mlados, ni nje slave, a huda je žena, prave, s vrhom zajma ka ne vraća. TRETJOJ GOSPOĐI Ti razliko travje i cvitje, hoću, da znaš, ke je moći, i kijem možeš što pomoći, moje drago primalitje. Ako želiš, moja kruno, vojnu biti draga ljuba, nosi cvitja dragoljuba zanjedarje vazda puno; ter do vika neće inu gospodičnu veseliti, ni dragovat', ni želiti, razmi lipos tvu jedinu. To li te je vratit' želja ljubovnika s duga puta, nosi bil'ja oko skuta, ko'e se zove vratiželja. Priletiće strilovito, da bi bio na kraj svita, svim brodarom dajuć mita, moje, gospo, tiho lito. Jeda li si još pomrla biti, dušo, zlatih vlasa, pomivaj se zlatovlasa5 ter tom željom bud' neumrla. Ako pomnju staviš na to i pomanju, neg se prosi, veruj mi, će tvoje kosi prisivati čisto zlato. Nu ako li, ruso, u belu, kopniš, ličce da t' se lašti, i tom željom vik ne iztašti,6 savija' ga u rusu belu. Ter tako mi dobre staje,7 ako budeš toj tvoriti,

neće ti se vik škoriti, ni ćeš znati, staros ča je. Od inoga što ću t' riti, moja tiha pitomino, ner da na svit sve znam ino, razmi samo kad ću umriti. ČETVRTOJ GOSPOĐI Truhava si iz srdačca, i jeziva i male moći, kad zamrkneš koje noći, ne mniš svanut' do sunačca; er ti napre boles nika i utrobu t' svu obsine, tim ti snaga i moć gine, da možem ti dati lika. Koga ako pramit' budeš u ljubavi, ma ljuvezni, činiti ću sve boljezni tej srčane da zabudeš. Vazmi poni devesinja bil'ja, gospo, i kalopera, rute i maka do dva pera, i još k tomu rubazinja. Vazmi ruže i ljubice, i s jasenkom čičindari, ter toj skupa sve obari a u krvi golubice; ka, tako mi tvoga lica! ako k srcu daš priviti, taj čas hoćeš zdrava biti, kako jedna pastrvica. Ja ti velju, ako obslužiš, kako t' rekoh tvoja sužna, ne budijem viku ružna, veće nigda ne potužiš. Pače, gdi s' sad mrtva, brižna i svenula u toj boli, voziti te neće koli, toli ć' doći veomi nižna. Ištom, gospo, da oporučiš naj ljubčemu sve tej stvari, za ke ako on ne uzmari, čin' po mene da poručiš. Ja ću najti sve tej riči, ja te tovit' i bluditi, ja dragovat' i ljubiti, već neg trsan drobne niči. PETOJ GOSPOĐI

Čuj me, gospo mila i ljupka, tako t' sriću višnji uzviši! ter u srce zlatom piši, što ću t' riti sad Jeđupka. Ako želiš koga i žudiš priko srca prihvatati, nauk ti ću, dušo, dati, da dil toga već ne trudiš. Počiniti hoću tebi, er ste, gospo, bez počini, kako zelje bez začini, a to svaka zna po sebi, da tko godi tebe vidi, svud tve ličce da prizira, i za njime da umira, i jak osin da te slidi. Tim Jeđupci davši viru, rec' ovako, komu s' rada biti ljubi ali lada, da t' sam došad reče: umiru. Kako zoru sunca svitlos, a sve živo osin druži, tako dvori vik i služi tvoje srce moju lipos, kako lipir uz plam sviće veseli se, vrti i vije, tako ti vik uz ćelije vi' se moje mene ciće. Kako uzpuca kris obliti, a na ognju javor stoje, tako puca' srce tvoje, sve želeći mene imiti. Ter ako mu ni ovime ledno srce ne raždežeš, trikrat ovo, kada ležeš, rec', ter veće ne brin' time: Kako iz nutra kremen kami vazda gori a iz van stine, tako srce tve od stine bud' cić mene led i plami. ŠESTOJ GOSPOĐI Blagodari, gospo, boga, i raduj se, ma radosti, er pod suncem ni' mladosti, ku čes gledi toli mnoga, koli tebe, moja slavo duga zdravja i duge moći, neć' bo viku znat' nemoći, tako meni Dančuo zdravo!

46

da vazda ćeš kako riba sve dni zdravo pribivati, ti ćeš, gospo, uživati veće, neg je ženam triba. Srebro, zlato, blago svako, koje uzmož' poželiti, istom ti će u stan pliti, a neć' znat' od kud, ni kako; tako da će mnogi puci skupno i skladno govoriti: "pravo joj je svim dvoriti, er je srića njoj u ruci." Od razuma što ću t' reći na taj lita, koja imaš, ner da druge ovdi nimaš, i da želit' ni' moć' veći? Da samo ga; gospo, grubiš jednom vele malom stvari, reću t', bi' me, ali kari, tko te ljubi, er ne ljubiš. Da se u to ne upada tvoja pamet samodilo ne bi umn'je od tebe bilo od iztoči do zapada. Kroz toj neka s' u svem svrsna i mudrija, neg sve ostale, i tve da su u sve hvale, ne bud' ljubit' veće srčna,8 kušaj, kušaj, er tko kuša samo jednom, ljubav ča je, reće, meda slađa da je, i dražija nego duša. Jošte ti bjeh, moja kruno, potajnula ja od tebe stvar, od koje sama u sebe ne uzdah se, znaj, na puno. Da vjera me tva primaga, kom se gospoj svaka diči, da neć' pronit' ovej riči, ke ću t' riti, gospo draga. Još ako me koja sreća čini u što zabluditi, da me nećeš osuditi, er je milos griha veća. Tim od sužnja tebi tvoga s voljom tvojom hoću reći, da prid tobom znam smrt steći, cesarice srca moga. Jes u misti u ovomu

jedan, za te ki umire cić gorušte ljubi i vire, ku t' u srcu nosi svomu, a ne smije bez prigodi objaviti tej ljubezni, gorke trpeć vik boljezni smrtju život, znaj, provodi. Vene, čezne, gasne, blidi, sahne, gine, kopni, taje, i trudeći vik ne staje, da svudi te slidom slidi, ter ukradom svodi oči na te, moja rajska vilo, da ga vidit' nije milo, gdi ti ličcem smrt svidoči. U mu bi rek tvoja milos ne vjeruje, er ne tuži, dugo vrijeme ko ti služi, ku ljuvenu trpi silos. Ter tač rotno i goruće na nj se tvoje ličce gnjivi, kako ne kteć već, da živi, ki te ljubi toli vruće. Ne umi, gospo, iz daleče tugovati svoje boli, er umriti prije voli, ner da se uzna, što ti reče. Tisućkrat je ktil, da izusti putem tebi svoje rane, a netom te s družbom 'stane, rič mu umre u sred usti; ter se stvori vas od mraza, i zamukne mramorkome, kad je tužit' mukom kome prid svitlosti tvoga obraza; a to neka ne objavi, tebi hoteć, svim poreda ljubav, s ke smrt sve pogleda koliko ga ljuto davi. Za to daj red, moja diko, kako bi mu biti moći otaj s tobom dne, al noći za tve rajne majke mliko. Neka t' smino tuj odkrije bez predan'ja na svu volju tuge, ke mu srce kolju, i jad, ki mu dušu rije; i pak neka ljubav vaša skrovna bude der do vika,

a ne da ju zlob jezika po ulicah svud razglaša. Meuto vidit' li ne brani tve mu ličce na prozoru, er o slatkom tvom pozoru srdačce se njega hrani. Pače bahtom vazda uzteci, kad god možeš, da ga vidiš, ili ležiš, ili sidiš, ter mu sunce goru izteci; a ne tako, kako činiš, bigajući svud pred njime, er će skori odkrit' vrime, koliko se u tom hiniš. Nu mi reci tvoja rados: u čemu ti vik zagrubi, ali er te veće ljubi nego tužan svoju mlados, da si tako ti pripravna, u neharstvo sve da obratiš, tere gorkom smrtju platiš tvoga slugu toli slavna? Ako služba smrt dostoja, života ga, gospo, izbavi, to l' podoba ke ljubavi, skaži mu ju milos tvoja. On je od vika dan od zgara, da tvoj bude, moje zlato, i rođen je, nu viđ, na to, da ljubavi tvom izgara. Protiviti rič je luda, što godi se goru odluči, er komu se što zaruči, vik ne ubigne togaj suda. Zato jur prim' ljuven plami, moje sunce, ma gospoje, i omekšaj srce tvoje tvrđe, neg je gvozdje i kami. Er od koli tebe gleda, jur bi užgal sinje more, a srdačce tve ne more studenije mraza i leda; jur bi ganul tisuć krati jednu stinu stanovitu, a ne može jadovitu volju tvoju da privrati; jur bi sunce, misec, zvizde mogal s visin priteć dolu, a ne može vaj oholu nemiloscu tvoje gizde.

47

Što ću ino jur već riti, ner ako mu u kratko reda ne daš, da ga ć' vele ureda čut' pričudnom smrti umriti? Med mu sladak ni' bez tebe, cvitice mu ne miriše, svaka rados njega uzdiše, er mni biti sam bez sebe;

tašća kako magla idući prid obrazom svitle zore, al kako snig vrhu gore, kad ga žarko sunce svrući; san je sgubil tebe cića, ni p'je, ni ije, ni miruje, neg' vik saze utiruje, tere gasne, kako svića. njegda stane u zabiti,

podnamši se nim, uhiljen, njegda pače grozno ucviljen prične glasit' i vapiti: "Što je vidit' zrak danice sjajuć goru sa prozora (…)

48

VI. Hanibal Lucić

Robinja, (ulomak za analizu na satu)

Skazan'je treto MARA, PERA, ANICA, VLASTELIN,

DERENČIN, KNEZ

MARA Dobro pošla Pera, Pera, sestro naša, Nuti, od učera kô se jur ponaša. PERA Hvala, jer ovacih dopadoh dvorova Gdino mi jest svacih u Boga darova. MARA Da što li, kako li? Kaži nam na pravu.97 PERA Nije mi stat koli jer imam opravu. Dosta okol ove posla me još čeka Virenice nove kâ 'vo je ovdeka. A ke sam jur dosle okol nje spravljala, Jedva bih ja posle sve vam ispravljala,98 To peruć, to mijuć, to pletuć, to zatim Ruhom ju odijuć čistim ter bogatim. Kada ju, Anica, vidiš, i ti Mara, Rit ćete: Danica pala je odzgara, I sudit: taj čovik toj vili kî je drag, Po sve dni, po vas vik da će bit vazda blag. Da znate još koli nje lipi nje mladi Hrabar se rakoli ljubavi nje radi, Svaka bi vâs99 rekla: na svitu nî žena Bolju sriću stekla nî veće blažena. A da vam tko pravi po koji on se put Očiti i stavi dopokom u nje skut, Vi biste, čovik ov, ne mogle ne reći Da je razumnikov oda svih najveći.100 MARA O, tako svih dara poštenih doteci, Milost gospodara tako ti ne uteci, Hotij nam brez laži taj način kazati Kim joj se udraži, kim joj se dâ znati. PERA Bud' da me poslaše pospihom da idu Zvati na pir naše vladike da pridu, Li vam ću za ljubav koju mi nosite, Još malo pokarsmav rit što me prosite. Sinoćke sutonom jur bivši tarpeza

Napravna zakonom onacih viteza I bivši pokoja za tada jur sita Onajzi gospoja lipa, plemenita, Prid njom podviv ruke bihomo tuj stale Dvorkinje brez buke ja i sve ostale, Pripravne sve tvorit što god nam zaveli I nju razgovorit da se obeseli. I steći tako stvar malo, pak po tome Išeta gospodar i stavši prid njome Klobučca pomače hteć se pokloniti, Ovako ter zače besidom zvoniti: Kruno zlate žice, vilo varh svih vila, Jesi li tužice na stranu stavila? Jes' li pokojila vrimena koji dil? Jes' li pogojila lišca i obraz bil? Jer, cvite gizdavi, kon tebe nî sada Ni vukov ni lavi primarlih od glada Nego viran sluga kî o tom sve radi, Bolizan i tuga da ti se osladi I da te ne s hinom neg virno posluži I da s Derenčinom tvojim te sadruži Komu obećala ti se si bit lada I viru podala miste mi zaklada, Ku, budi da znaju nećeš da pogardiš, Li te molim da ju opet mi potvardiš. Pak zatim, vilo, vij, ako ćeš stvar koju Tere mi zapovij101, sve će bit na tvoju. Mnoge jošće ine prida nju prosipa Beside ke čine sarce da se cipa. I rič bi mâ htila sve da vam povida Kako su taj dila izašla naprida, Kako cić besida ke joj govoraše, Rumeno od stida lišce joj goraše, A simo ni tamo oči ne steriše, Ušima neg samo riči mu beriše, Kako pak nadili tihim ga pogledom I riči s njim dili mišane sa medom: Da ja kâ bih rada vam jih ne tajati, Evo niman kada sad jih pobrajati. ANICA Tako ti toj stan'je rači Bog utvardit, Na naše pitan'je nemoj se rasardit. Toj nam umoli se, pravi nam, kî mu dâ Odgovor? Što li se zatime dogoda? Tim nećeš uckniti od posla kim hodiš, A nam (meni mniti) pravo je da zgodiš.

49

PERA Anica, ja vidim nîdna vas ne gleda Čim s vami besidim, da se dan iskreda, Da ja kâ se boju vašćine i psosti, S Bogom, vas ohoju, jošće je dân dosti. MARA Što spišiš toliko, Pera? Kâ t' je priša? Sunce jedva priko poldne se nadviša. Moreš nam doreći što to si počela I još grad opteći od čela do čela102 I doma prispiti premda bi zdaleka, I posal dospiti ako te kî čeka. Vira oca moga, nećeš nas ostavit Prî neg nam od toga sve budeš dopravit. PERA Sve na vašu volju, druge moje mile, Budi za nevolju, li kad je do sile. Rih vam da pribila nje lišca, prid njim stav, Biše zarudila nice se zagledav Tako da dobar hip ne more uzvišit Od srama pozor lip, ni riči odrišit. Pak ga se li hiti svitlijim pozorom Nego kad posviti sunašce za zorom. I kô bistre oči pram njemu podviže, Riči mu potoči, jak perle da niže: Moj, reče, ti da bi zvati se htil sluga, Prosti mi, bila bi meni stvar od ruga, Jer tebe čestita sva slava dostoja, A ja kupovita raba sam li tvoja. Ako li ikadar slobodna se najti Ja budu, taki dar tobom će izajti. Život mi s' dal i čast i slobod ako daš, Li hoću da t' je vlast, da mi zapovidaš. Jer pravda i razlog svaki će dobri toj, Gospodin pače Bog, pod Bogom da si moj, Kojino sam ganu dobrotom se tvojom Nastojat da stanu s majkom se ja mojom I s mužem kî meni ljubav tôku nosi, Koga na svit ženi bolji se ne prosi, Koga bih iskala, koga najvolila, Ako bih pristala k odaji kad bila, Jer se u žalosti u ovoj (dam ti znat) Zarekoh slatkosti od svita ne poznat Nego u čistoći moj vik priminuti: Da k tvojoj se nî moći volji ne prignuti. Za oči ni za vid, viruj mi, ne haju, Ako će zapovid tvoja da jih vaju. Zato od takova dila se već ne dvoj, Ja ću bit njegova i on će biti moj, Istom da iz volje budu mu ne ispala Zaradi nevolje ke 'vo sam dopala.

Jer taka i veća obeza ljubavi Varže se za pleća kad srića ostavi. Toj rekši106 prigizdav poklon mu prikaza Prijazan i ljubav dajuć iz obraza. On se otpokloni i kipom i glavom Pak opet zazvoni ričju joj gizdavom: Nu, reče, reci mi: da bi se s njim stala Gdi roci kojimi107, deklice pristala, Bi li ga poznala? Jer sudim da čini Nišćeta tva zala vas da se promini.108 I čudo, znaj, ne bi, staralo da bi ga, Vilo, svej o tebi mišljen'je i briga. I moja bi o me majka se varala, Taj briga tako me jure je starala, Kî barže priličan bio sam ka njemu, Ajme, neobičan sada sam u svemu. Uz toj pozirati poča ga iznova Tere promirati obličja njegova. I eto niz lišce rumeno i bilo Jaše110 joj suzice dažjiti u krilo. Vrata jim otpriči i uzdu napusti, A veće ni riči ne hti da izusti. O, da bih dotekla pameti tolike Po koj bih izrekla riči svekolike Kimi ju on tolit poča,111 i kojima Mogal bi umolit siver da ne dima. Toliko ju toli, i moli, i umi, Da mu se umoli, i boli razumi. I jutrom vesela s odra se podviže Sa cvita jak pčela gdino med uzliže. ANICA Pera, da ližije imaš li tuj dosta Kâ bilig odmije na odru kî osta? PERA Rugaš se? Do volje; po Boga, smim reći: Da brâva zakolje, ne bi ostal veći. MARA Bar že bo Turci ti brez zubi svi bihu, Cić toga taržiti sitan kruh ne htihu. PERA A Mara zloćuda i ti ćeš rit tvoju? Da ja sam priluda, na viru na moju, Kâ s vami ovdike viće stah većati, Brižna, a vladike kada ću sazvati? Vidite li kô se kupe k nam gospoda I dare jur nose općina ke poda.

50

VII. Petar Hektorović Počtovanomu gospodinu Mikši Pelegrinoviću, vlastelinu hvarskomu, kančiliru zadarskomu

Prigoda mi se po ovomu napokonjem Uskarsen'ju, Pelegrinoviću mili, pojti do onoga slavnoga grada (kojim se svi dičimo) Dubrovnika s nikimi rodjaci i s prijatelji mojimi u ormanu brigentinu, s jednom mrižaricom pod zapovid našu, gdi nas biše dvadeset po broju meju onimi koji služahu i ki služeni bihu, liše prisidac, namirnikov i prijatelj; na ki put vele me potaknu želja da vidim i stare prijatelje i nove, navlastito nike nigdar parvo nevidine, i došadši tamo prijati bismo i združeni s velikom ljubavju koju ti ne umim izpisati ni mogu, (...) U kom gradu meju stvari ine najdoh se vesel nemalo kada vidih da je i ondi poznano ime tvoje, jere izpitovan bih dosti za tebe i vele mi pohvaljena bi ljupka tvoja kakono stvar zamirita i izvarsna, kojuno ti nikad u pridnja vrimena složi naredno i upisa. S koga puta nakon dvadeset i pet dan vrativši se domom, povidan mi bi jedan glas vele drag i ugodan, a to da se je tvoja vridnost zdrušila s gospojom Livijom (...) I za zlamen'je od toga šalju ti s ovom knjigom pripisano (izvan onoga Ribanja moga i ribarskoga prigovaran'ja) ono čim mene u rečenomu gradu Dubrovniku i potom u našemu na zavraćenju nadiliše, hoteći tebe od svih stvari kojimi mene darivaju dilnika učiniti. Toj ti će biti namisto onih darov koji se budu prijateljem na pir posilati. I povidaše mi do nikoliko vrimena potom da si se pozlovoljil, jere ti je parvi plod pomanjkao. Nemoj, molin te, da na svem daj hvalu Bogu koji sam i jedini zna ča nam je za bolje i ki nam daje mnoge pute po kih moremo kriposti od uztarpin'ja pokazati, koji nam dili milosti i daje ono ča je drago njemu i vazima opet (kakono stvar svoju) kada je njemu ugodno. Budi ti dosti poznati da imaš virenicu plodnu, ča si (tako se meni mni) vele želio. Neću da se počudiš da ti se nisam prija radoval nego sada, jedno, zač i pozno radovan'je nije nigdar pohujeno, drugo, zašto i ne mogoh, jere sjutradan kako se varnuh s puta onoga, dojde mi jedna čudnovata nemoć koju ti ne umim izreći i koja mi omrazi život moj, za tom druga koja me dovede do smartnoga mejaša tako da mi jedva u staru kipu nevoljnu dušu ostavi, za njimi treta i četvarta (koje mi ne tribuje pobrajati) tako da ovo šesti misec teče da me muče i nevolje i malo je dan da sam se počel dvizati s odra i pomalo postupati. U komu stanju najparvi trud prijah tebi ovo pisati, ufajući, kada izaznaš istinu od mene, da mi ćeš sve prijati za dobro. A za što imam sumnju nemalu da ti će u onomu ribarskomu prigovaran'ju jedna stvar biti neugodna dokle joj uzrok ne poznaš, a to jere si (možebiti) i od druzih slišal bugaršćice one koje su moji ribari bugarili i onu istu pisan koju obadva zajedno pripivaše, i mni mi se da mi ćeš reći u sebi: zašto nisi sam od tvoga uma kojegodi bugaršćine i pisan izmislio i složio nego si pošal one stvari ke i druzi umiju povidati? Zato ti dam znati da sam ja veliku pomnju stavil izpisati izvarstnomu vitezu onomu i dati na znanje sve ribanje moje i vas put moj pravom istinom onako kakov je bio, ne priloživ jednu rič najmanju, jer se inako nije pristojalo ni onomu komu pisah ni meni koji sam pisal, budući mi draga bila vasda istina u svemu, i toliko veće, zašto tko godi bi čteći poznal da su riči novo složene i izmišljene, mogal bi po tom verovati i daržati da je i sve ostalo ono s lažom složeno i izmišljeno. Zatim jošće vim da zna tvoja milost kakono Latini darže (pravo i dostojno) historiju za rič istinu, jere joj stavljeno jest ime od one riči koja se zove histor, ča zlamenjuje vidin'je ali poznan'je, a to zač nitkor ini ne piše tej stvari nego tko jih je vidio i poznao. Tako ti i mi i sve strane našega jezika (koji se meju svimi ostalimi na svitu najveći broj i nahodi) darže i scine bugaršćice za stvari istine, brez sumnje svake, a ne za lažne kako su pripovisti nike i pisni mnoge. Zato ovo budi odgovor moj i tebi i svim inim koji sam sa svom moćju (kako sam umil najbolje) izpisal sve ono ča je Paskoj i Nikola bugaril i spival; koje stvari ali su se oni od druzih naučili ali druzi od njih, toj meni ništore ni daje ni odnosi i ako ćeš da ti povim ono ča se meni mni, dim ti da je veće prilično k istini da su se oni od druzih naučili nego druzi od njih, a to jere su oni ribari i ljudi od mora koji, brodeći se nigda s ovim a nigda s onim, ništo su od ovoga a ništo od onoga slišali i s pomnjom slišajući naučili. Ino mi ne ostaje da reku za sada nego da ti se u svemu priporučujem i da želim svaki tvoj napridak i počten'je i čast kako sam želio vasdakrat.

U Starom Hvaru na dvadeset dan miseca oktobra, sedmoga godišća od spasen'ja varhu tisuća pet sat i pedeset.

51

RIBANJE I RIBARSKO PRIGOVARANJE (ulomak za analizu na satu)

Viteže naredni Bartučeviću moj, (…) Odlučih toga rad minutih ovih dan, Pušćavši sve nazad, kudgodi pojti van, Zide ostavivši, meštre i težake, Brašno* pripravivši i potribe svake. (…) Premda se slab čuju*, odlučih za tri dni Da kudgod putuju, neka me doma nî. Ter za spunit želju najdoh dva ribara (Istinu ti velju) najbolja od Hvara, Paskoja jednoga, dobra muža i prava, Nikolu drugoga, mlada i gizdava. Jedan se Debelja, drugi Zet naziva, Kim je plav postelja kad litnji lov biva,* I uho blazina, a kad je žešći znoj, Pitje dobra vina sarcu mir i pokoj. Činih da plav sprave i arbor i jidro I vesla da stave i timun i sidro*, I mriže tankoga tega ke padaju Der do dna* morskoga i putom plivaju, I na to ubranu travu gorske paše Ličminom vezanu da se ribe straše, Kopitnjak* i osti i luča zametaj* S kim će ribe bosti večer vozeć uz kraj. Još Paskoj dovede sina za potribe Koji š njim prisede da buca na ribe*. (…) Pojdosmo k Nečujmu* za kušati sriću Gdi je bil Don Dujmu stan Baništriliću* Koji Split ostavi i tamo se zavi* Cić božje ljubavi da ga bolje slavi, Luku tuj obravši za njemu* služiti, U svemu poznavši da će zgodna biti. Luka je velika, vridna za življen'je U koj su razlika mista za lovljen'je. Kî u njoj plavi vežu liti dohodeći, Na šest mist potežu tratu* tuj loveći. Dugo vrime Marul Marko je tuj š njim bil*, Koga, mnim, da si čul i knjige njega čtil*, Ke su raznesene po sve svita kraje, Čudno narešene, svake slasti slaje, Kî cića umin'ja koje on imiše I čista živin'ja svude poznan biše, Kî svojom dobrotom kud godi je hodil I svetim životom svim je bil drag i mil, Svu našu okruni stranu* mnogom dikom

I častju napuni i hvalom velikom; Kim je urešen bil i jezik slovinski* I kim se je dičil tokoje latinski*. Ja mnim, ona dila kâ vidih od toga Da ti nisu bila brez Duha Svetoga, Kî mu dâ nauk taj i razum u nj stavi Da ga zna svaki kraj, da ga vas svit slavi. Marko Marul oni komu se svi čude, Koga glas svud zvoni i cvate od svude! Znali su, njegova pisma* kî su čtili, Razuma takova jesu l' gdi vidili. O Splite čestiti, ku si sriću imil Da s' vasda njizdo tî razumnim ljudem bil! U tebi knjižnici* mnozi se rodiše, Veli razumnici, koji slavni biše. Ljudi vridna broja kojih glas mukal nî*, Vasda družba tvoja bili su po sve dni, Kî kriposti biše svake napunjeni, Kako sami htiše, i vele hvaljeni. Li Marul nad svima, za reći rič pravu, Najveću čast ima i diku i slavu. Zvizdami meu svimi kako sja Danica Tako t' meu mudrimi ime mu protica*. (…) Izajde galija*, stasmo se čudeći, Kako vesli svija put od nas* vozeći. I k nam dovozivši, odkud smo, pitaše, Mi jim povidivši, ino ne iskaše*. Pozna me gospodar, vesel da me je sril, Jere u Stari Hvar* u mene biše bil. Taj čas progovori i zva me da viju*, Uzašadši gori, njegovu galiju. Ondi me pozdravi za ljubav ne novu*, Kon sebe postavi za milost* njegovu, Poljubi, počtova vele milo zvana*, Kako je njegova ćud vasda poznana. Gostu kî š njim biše povida od svega Sve ča god umiše zidan'ja mojega*. Pohvali perivoj, zide svekolike, I ribe* kim nî broj i sve njih konike*, I stupe kamene kî su pod lozami I voćke sajene višćimi rukami*, I koji dvižu se čeprisi najviše I bazde i buse, š njimi tamariše. Kapare, žafrane od njih ne odklada*, Smokve indijane* s listjem kô obada*, Zatim jelsamine po stupih povite,

52

Žilje, ruzmarine, oleandra cvite. (Tko mi ga dobavi i čini saditi, Bog mu daj u slavi nebeskoj živiti! Meni počtovani dom Mavar* posla toj, S čeprisi ke hrani* gizdavi perivoj.) Jednu živu vodu, i drugu, i tretu,* Š njimi Dragovodu, dažjevicu petu, I vodu mu reče sladku kâ odzgora Jednim ždribom teče u ribnjak do mora, Kroz on sud kameni kâ tekuć minuje Gdi druzim i meni peru što tribuje. I pisma* mu zbroji u kami dilana* I koje gdi stoji na mista zidana*. Sva mu hti pobrojit, jedno mučat neće, A jest jih može bit dvadeset i veće. Tarpezu kamenu, grozde u njoj dilane,* Meu sâda* stavljenu kâ su sa tri strane, I početke* nike od jedne tvardine* Jur dosti velike i stvari još ine Ke mi se ne vidi ovdi sad pisati, Neka svaka sidi gdi se će pak znati*. Nad ribnjakom odzgar golubinjak oni, Više njega rebčar hvalom više poni. Ne hti ostaviti najmanju shranicu* Ku ne hti praviti*: peć* ni darvaricu*, Gdi se vino vari pod pokrovom čisto I za svimi stvari kokošinje misto*. Činih ja doniti iznam iz plavi van Od rib ke loviti trudiše oni dan Ča najbolje biše i liplje izabrav; Oni učiniše ča rekoh ne postav. Toj mu prikazavši ispitah prošćenje, K moru pogledavši da nam je jidren'je. A on sud napuni ke nosi iz Splita Naranač, limuni, ter meni poskita*. Tuj se razdilismo ne hteći praznovat*. Veće ne sidismo, pojdosmo putovat. I vrativ se na plav s galije čas oni Paskoj se ne postav tuj k meni prikloni, Tere me uprosi* ne rekši rič drugu: Tko je on kî nosi od zlata verugu I svilnu kavadu kom se je odio? Mni mi se* u gradu da sam ga vidio. Kolici parsteni na rukah mu stahu S dragimi kameni u njih kî se sjahu! Zlatom pas pokriven i bičak gizdavi I svilom odiven, lipo t' ga sve slavi. Kad mu povidaše gospodar* po broju* Sve ča godi znaše u tvom perivoju,

On njega slišiti vele t' vesel biše, Reć bi da viditi sve ono želiše. Rih ja: ča t' se čini od toga človika? Reče: meni se mni od broja velika*. I meni, ja mu rih, jer kî prid njim stahu Dobro zamirah svih da mu čast činjahu. I žal mi će biti, kad smislim (dobro znaj) Da jih uprositi ne mogoh: tko je taj? (…) Poča se podivat misec iza gore, Svu zemlju obsivat i toj sinje more. Zato se ja počah totu razpravljati*, Veće časa ne stah, pojdoh počivati. Samo jim ovo rih: volju mi spunite, Imam potrib mnozih, čujte, ne zaspite. Bugarite i pojte, li da smo po hladu, Veselo nastojte, u Staromu Gradu. Paskoj rič izusti, priča* govoriti: I nam ti se grusti* veće dni gubiti. Vrime upušćasmo cić ove lovine, Vele* se zastasmo od naju družine*. Luč nam je cipati i karpiti mrižu, A pak putovati k Visu na Komižu*. Kako jim rekoh ja tako učiniše I prî ner sunce sja na Tvardalj dopriše. Ča večer lovismo po moru sviteći Za nestvu* dilismo gdi može doteći*. Bil bih ti poslal rib, viteže svim pravi, Ne to cića potrib neg zarad ljubavi. Već ča si daleče, meu nami je gora*, A znaš ča se reče: jij ribu iz mora, A meso iz kože, jer jedno i drugo (kako znaš) ne može liti stat nadugo. Li neć' brez lovine ni tî moje biti, Jere gospodine, mužu plemeniti, Jer ju ćeš imiti u knjižici ovoj U koj ćeš viditi i vas lov i put moj, Kojom ćeš živiti pun slavna imena, Skončan'ja* ne imiti do duga vrimena, Dokle strana ova (der do togaj vika) Bude čtiti slova našega jezika. Toj ti će draže bit ner moja lovina, (Ke bi bil barzo sit), al koja stvar ina. Ja ću želit meni, rodjače primili, Da bi mi taki dni često dohodili. (…) Petrus Hectoreus MCCCCCLVI, die XIIII. Januarii

53

VIII. Petar Zoranić Planine - ulomak za analizu na satu

Planine ke zdrže u sebi pisni pete

po pastirih, pripovisti i pritvore junakov i diklic

i mnoge ostale stvari složene po

Petru Zoraniću Ninjaninu

Reverendo ac venerabili domino Mattheo de Mattheis* canonico nonensi Petrus de Albis* Nonensis patricius praeceptori integerrimo salutem*

Misal moju razbludnu u razlika razmišljenja većkrat ljubav zanese. I budući miseca cvitnja bliže mimošnoga* po običaju narav zemlju razlikim procvatom naresila i, kako reče se, rane ljubvene u razbludnih mladih srdačcih pojavila, a ne buduć ja tih ran prost, pačeli jadovno izranjen, misalju dake* po deželjah naših prohajajući susritih iz prikla vilu jednu ka po običaju hrvackom gizdavo dali počteno narešena biše.

Non ponas lucernam sub modio, sed super candelabrum, ut luceat omnibus. Evangelium.*

I reče mi tada: - Zač tako preskorisno i presprudno misalju turvitaš*, budući sva misal tva krozi ljubveni poraz u petje uznita i nukana? Ne pristoji se da svića pod sudom skrivena stoji, da da ljudem sviti. Nisi li većkrat čtil i čtiš svaki dan razlike pisce ki deželje svoje razlikim i narešenim govorenjem ča već mogu hvale? Vidiš da po grčkoj zemlji ni gore, ni vrha, ni rike, ni vrulje, ni školja, ni duba, ni napokom grma, od koga, buđi da veći dil lažući, pisci njeje u razlike pritvore kriposti pišući reše, a naše ove vele veće gizdave i prudne prez hvale i časti krozi nepomnju vašu zagluhle stoje.

I to rekši iščeznu. Te riči dake razmislivši i videć stanovito da prave bihu, pisati odlučih. I pod koprinom* lik išćući za beteg ljubveni uličiti, na planine i k vilenici projdoh, u kom prohodu mnoga pastirska petja i pripovisti od pritvora junakov i devojak u dube, vrulje i vode iz deželj naših počitajući sliših i po vilenici pake oprošćen bih i u bašćinu drugim putom zavrnuh*. Ta dake put moj pišući, PLANINE natpisah, a pod koprinu toga elizijska polja razume se; čim ako ne u svem, dali* u kigodi dil mnju, da sam tužbe nikuko vile gore rečene utišija uzdajući se da, ako se jinim kako meni prikaže, narešenije i hitrije utoliti ju hote.

Sermo rudis usque ad cor penetrat politus autem aures pascit.Hieronymus.*

Ne s malim zaisto stidom pisah, jer kako znate da u jinih mnozih skrbljivih pečalah jesam ke sasvima od takova tega otklanjaju, i jer ,jazik kim općimo pošpuren jest latinskim*; i da bi me tumačenje blaženoga Hieronima ne uvižbalo*, s prirokom* bih pisal, boju se. Ništar manje takov i ta put moj po neuvižbanu konjicu po stazi netlačeni* prošad, Hrvatom i Vašoj milosti, ki znam da dobar bašćinac* i Hrvatin poštovan jeste, poklanjam ufajuć se da pod kreljuti kriposnimi Vašimi* od svakoga zlorična jazika zaklonjen biti ću.

U Ninu gradu na 20. zrilvoća miseca* 1536

54

Uzrok puta na planine Kap. I

Svaki po sebi priročan beteg* koliko godi veće more človik se usiluje* skrovito i potajno držati. Ništar manje općena rič ova jest da sila pravdu ne žudi i nevolja zakon nima. Dim* dake ja da prem treti vik žitka moga* svršujući dumboku i nesmernu ranu ljubvenu u srdačcu mojem oćutih, koju - za varovati se svitovnoga priroka* - dugo vrime velik trud pateći u sebi potajah; da uzmožan i nesmeran oganj dan i noć goreć me, ni hip ni čas pokoj prijimajući, i budući većkrat zlameni razlikimi i s gorkim plačem i uzdasi jadovnimi poznanu onu učinil*, s ke toko britku muku paćah, ništar manj ni ričem mojim ni muci ni trugom smili se, da od dne do dne vazda veće gnivna i veće nemila kazaše se.

Nota.*

I budući sasvima uzvršan plami* ki moje srdačce goraše, ni uzmožno budući plačem ugasit ga jer ga česti zdasi snićevahu*, i budući beteg ta kriposno mučenje i strpljenje primogal, smisliv u se da od dvojega zla manjše obrat se jima, i tako dugo vrime tajanu ranu mnozim otkrih od kih razlici sviti pojah*, laglji i lazniji govoriti negli ispuniti.

Nota.

Clavus clavo extruditur.*

Mnozi njih matora svita* razlozi tvrdimi i prilikami strašnimi od starih mimošnih ljubvenikov kih je ljubav na strasi, na pogibili i napokom na britke smrti dovela od ljubavi odvratit silovajuć se; niki pak drugu ljubovcu obljubiti svitovahu me govoreći da kljin kljina izbija, i nova ljubav prvu odrinuti hoće; mnozi pak mladi i moje vrste ljubav počalu nukahu me naslidovati razlažeći da s molbami i žasti po vrimenu svako tvrdo srce mladih deklic lasno se da dobiti, najkoli po nastoju ričonosnih žen*.

Prvi svit malu moć u meni jimi*, jer vele velik uzrok biše ki izvojaše da vazda ne samo kipom trujah* da gore biše, da i misalju s pametju udilj vrh toga ne stanih misliti i razlike stvari iziskujući, kako bih mogal do konca, ki nadasve željah, ljubvenoga dojti. Drugi svit uzmožno ne biše da mi u srce ulize, jer toliko dumboko zlata ljubvena stril prošla biše, da druga toliko projti ne mogaše. Utalj* mladih svita po razlicih porucih šaljući, ne samo nju da i posle časteći od kih mnoge riči da meni napokom malo, pačeli nišće korisne izlovih. A zač jest po naravi u nas ovo stvoreno, stvari branjene većma želiti; za to sa svom pametju mojom i vlastju razuma moga za usilnu hot ispuniti kladoh se nastojati.

Nota.

Razlici puti i razlici načini naslidovah za ukrotiti ju moći, da sve poznah da mi bi zaman, i nigdar nje mramorno srdačce omehčat mogoh da bi mi kolikogod smiljena bila. I tako u neprestaloj pečali živući vas moj prvašnji vik prominih, tako da i slast od žitka izgubih. Jur nijedan, budi da raskošan i plemenit smok slajaše me*; i tihi sanah, ki svakoga tiši*, izgubih; i ako kada koliko godi malo usnih, strašne, čudne i pečalne tinje*

naskočahu me. Tako tudihtaj trapen i predljiv srcem trepeći zbujah se, i kako pravo da me smrt žestoka naskoči vijaše mi se*.

Prilika.*

I na to jure pridoh, da ne on glumljivi i blagoviti da tužni i jadovni svakomu vidit bih*. Jur obličje moje samo po sebi nutrnju čemernu i tugarljivu bol očito skazovaše, i svak razmi ona nemila milovaše me*. Ni me već slajaše gracka plemenita razbluda, ni u ničemur utihe najti mogah, samo lipost ona i mlajahna srdačca tvrdost i pram meni nemilost vazda mi srdačce griziše pravo i ne jinako neg kako sam po sebi u drivu stvoren črvak vlastito drivo grize i ji*, tako nesmerna želja sama po sebi u misli mojoj stvorena sama sebe prez pristanka griziše.

55

Sedam lit u ljubavi.

Nijedan razgovor jure prujaše mi* negoli ranu privijajući bol ponavljaše. Zato svaki razgovor bižah ter vani ljuckoga običaja trujah* za nalazno moći usilnoj želji ljubvenoj i jadovnim zdahom i čemernim suzam misto dati. I takov red žitku momu držeć, i jur sunce svi nebeski zlameni obašadši sedmo juncu zlate roge tepljaše*, a zemlja ono ča u sebi začala biše vanka rigaše* i črno lice razlikimi zlameni od zeljaj i cvitov pokrivši naresi. U toga vrimena dobo* i ptičice i zviri sa svim nastojem išću i žele zadruženje. Sam ja samo družbu bižeći po kraju u ki od gor more gredući busa, misleći vrh moga trudnoga žitka, sunce jur na zapad budući gredih*. I tako zamišljen gredući pri vrulji ka se Vodica* narica najdoh se. Pri njoj na zeleni i drobni travici sedoh.

56

IX. Brne Karnarutić

Samostalno pripremiti tekst: Vazetje Sigeta grada Ljubav i smrt Pirama i Tižbe (ulomak za analizu na satu) Tugujuć viš toga poče razmišljati Kako bi odloga mogal tugum dati; I ja zazivati meštri ki čindraju Ki znaju spivati, ki lipo diplaju I kino gustaju da idu prid zore Ter da spočitaju plačuć ki ga dvore... ... ovo začinjajuć jaše govoriti: Hoti nam slišajuć prozor otvoriti Jer te podvoriti on človik nas šalje Koga ć' umoriti, ki ne more dalje...

57

X. Marin Držić*

Pjesni; Tirena; Novela od Stanca; Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena; Dundo Maroje; Skup; Grižula; Hekuba

Prema: M. Držić, Djela Marin Držić, Svojim prijateljem. 1 Drazi prijatelji, ne mojte scijenit, da sam ove ne dobro složene pjesni činio dat na svitlos za ukazat ljepotu od moje poezije i dobrotu od moga uma, od šta se u istinu ne varam; ma za slobodit se, vjerujte mi, truda vazdašnjega i omraze vas prijatelja, koji, ljubeći i scijeneći mene za vašu dobrotu, ljubite i scijenite moje pjesni, od kojih svaki vas hoće da mu dar učinim; a ja ni vam mogu ne ugodit, ni sam dobar pisalac, ni mogu pismom svim u jedno zadovoljno učinit ovako kako stampom. I ako ne uzbude stvar, koja bi kniževne uši kojom godi vridnosti pasla, za to ne imam bit ja kriv nego vi, koji, što ste pitali, ja vam sam dao; i dao ono, što sam umio i imao. Ni vi ne imate bit krivi, za što ste ovi dar pitali za vas, a ne za druzih, kojim ja dobrovoljno davam što umijem i imam; a druzi neka ištu što za njih čini. Znam, er ova moja pisma ne mogu neg koris učinit: ako su krjepka sočna i vrijedna, plod će učinit; ako li nijesu, nauk će dat svakomu, da tko se na ovo stavlja, da razmišlja, hoće li s časti izit; er mnozi ovim putom scijene poštit, a osramote se. Ja ću samo ovo rit, er za ugodit prijateljem mnokrat sam dao neprijateljem o meni govorit; ma sam u meni razmišljao, er se prije ima stavit naprijed pogođaj od prijatelja neg pomrnjen'je od neprijatelja, prid kim što si veće pravi to si veće krivi, kojijem da ja rečem, kako sam komediole, koje su ovdi u nutra, u dva sjedanja sklopio, er me je tako brijeme silovalo i potrjeba od prijatelja, komu u ovi način za poslužit mnokrat sam obećao, što izvršivši sâm se sam pak od sebe čudio, kako se može učinit ne bi mi vjerovali kako i ne mogu vjerovat, da ja umijem veras učinit, a ne za ino neg, er su triš mudri kažu se šeskrat ludi. Sada, drazi prijatelji, neću drugo rit; neg vas ću molit, da uz ovi dar moj mali primite veliko srce, koje stoji vazda pripravno za poslužit vam. 1 Ovo se nalazi u izdanju: Pjesni Marina Držića, u jedno stavljene s mnozim druzim liepim

stvarmi. U Bnecieh 1607. Polak Frana Bariletta.

58

24. SVITLOMU I VRIDNOMU VLASTELINU SABU NIKULINOVU MARIN DRŽIĆ. O ki si svitla čas izbrane mladosti, od grada ures vas pun svake milosti, plemiću, mudrosti ki slijediš drum pravi, a put od ludosti svim ludim ostavi, poslušaj s ljubavi Držića, pri vodi u slavnoj dubravi ki s vilam dan vodi, s kim opći i hodi njekada i Gjore i Šiško izvodi tanačce kraj gore s večera do zore spjevaje tej pjesni, zemlja lijes i more od slasti ter bjesni. Mnozi su nesvijesni i čudi nemile ki vele: Držić sni da opće š njim vile, ke ljube i mile mladiće ljuvene i kim pjesni dile kraj rike studene; lupežom i mene još čine prid tobom kako oni, ki scijene i sude svih sobom. Putnici, ki gorom vrh rike putuju, što spivam ja zorom s vilama sve čuju; ma koji vuhuju dičiv se tuđime, dugo se ne štuju, odkriva sve vrime. Lupeštvom ah! time ne tvor me nitkore, neznano er ime još slavno bit more: slavici od gore jur pjesni me znaju, od zore do zore na ke mi odpivaju; boži dar poznaju i gluhe dubrave, komu hvalu daju, koga sa mnom slave; i cvitja i trave časti se vesele od ove države, kojoj dobro žele; a zli se dresele kako sve, kim vlada nenavis. Tim vele: toj ni čas od grada i ako 'e, ni sada pjesnivac neg jedan, zemaljska ki sklada i rajska u pjesan, od boga ki bi dan ovojzi državi za ures prislavan, kim da se proslavi. U pjesan taj stavi: sve Držić što poje, toj Čavčić ne pravi, istina ni to je. Vridne časti svoje dosta je Čavčiću, bolji dio od koje zač će dat Držiću? Može se, rjeti ću, darovat zlatan pas,

razumni plemiću, ma nigdar vridna čas; razumnu sva je slas blaženstva od svita meu ljudmi častan glas; toga se svak hita. Čavčića nu pita, što će rit na ovoj? Časti se svak čita svojome, rijet će toj. Plemiću, mir i goj u srcu tvom budi; ja ću rit razlog moj, a razum tvoj sudi: pošteno tko trudi ima li, rad bih znat, od boga i od ljudi poštenu platu imat. Lupež se ne mao zvat može svak ovdi i svud tko bude platu iskat za tuđu muku i trud; istine ma je ćud: što ju već sakrivaš, od kud ne mniš, o(d) tud kažeš većma dvaš. Plemiću, svaka laž na laži ostaje, a zemlji svaki daž nije hranu da daje; razuma plata je, ka ne mre nikadar, vridna čas, nam ka je od boga ljepši dar. Čas je ona vridna stvar, ku glavom štitiše Lexandro i Caesar i cić ke umriše, i koju slidiše pjesnivci svi njekad, koji osvitliše pjesnima svak svoj grad; a tko zna, ako i sad i Držić ištući steći čas ovi grad prosvijetli pojući. Vide se živući i veća čudesa, sve može mogući učinit s nebesa. Nika vil uresa prislavna, ka mene lipotom zaveza, ter mlados ma vene, kraj rike studene užiže na svak čas na pjesni ljuvene, da se dam svasma vas, u pjesneh da svu čas od svita postavim, nje gizde u vas glas i lipos da slavim, u meni ter pravim, učinit tko će toj, da ikad ostavim sej pjesni, bože moj! Besjedi već ovoj stavit ću svrhu ja; sad reci razum tvoj, je li pravda moja? Istina suncem sja, s ljubavi cić toga čti dobrota tvoja lis Držića tvoga.

59

Marin Držić: DUNDO MAROJE [prvi prolog – Dugoga Nosa]

DUGI NOS, negromant, govori:

DUGI NOS: Ja Dugi Nos1, negromant od velicijeh Indija, nazivam dobar dan, mirnu noć i pritilo godište svitlijem, uzmnožnijem dubrovačkijem vlastelom, a pozdravljam ovi stari puk: ljudi-žene, stare-mlade, velike i male2, puk s kime mir stanom stoja a rat izdaleka gleda, rat poguba ljucke naravi. Ja što jesu tri godine3, ako se spomenujete, putujući po svijetu srjeća me dovede u ovi vaš čestiti grad, i od moje negromancije ukazah vam što umjeh. Scijenim da nijeste zaboravili kako vam Placu, tu gdje sjedite, u čas glavom ovamo obrnuh i ukazah prid očima, a na njoj bijehote; i opet ju stvorih u zelenu dubravu4, od šta plakijer imaste; i zahvaliste mi, i platu imah, što katance5 stavih na njeke zle jezike koji za zlo imaju ono što im se za dobro čini. Sad, budući me vjetar opeta k vami dognao srjećom vašom u ovo brijeme od poklad6, odlučio sam ne proć tako da vas kojomgodi lijepom stvari ne obeselim. Ma prije neg vam što moje negromancije ukažem, hoću vam odkrit jedan sekret koji dosle od ovizijeh strana nijedan čovjek ni mudar ni triš mudar nije znao, od šta se su skule od mudaraca7 vazda veoma čudile i veoma napastovale, - sekret dostojan da ga vi znate, plemeniti i vrijedni Dubrovčani. Znate er kad se, jes tri godine, od vas odijelih, ončas su uputih put Indija Velicijeh8, gdje osli, čaplje, žabe i mojemuni jezikom govore. Otole obrnuh put Malijeh Indija9, gdje pigmaleoni, čovuljici mali, s ždralovi boj biju. Otole otegnuh nogâ k Novijem Indijama10, gdje vele da se psi kobasami vežu, i da se od zlata balotami na cunje igra, gdje od žaba kant u scjeni biješe kako među nami od slavica. U Stare Indije11 otole htjeh naprijeda proć, ma mi bi rečeno er se već naprijeda ne more proć. Rekoše mi da su tamo Stare Indije, i da u Stare Indije nitko ne more poć, govoreći: "Upriječilo se je ledeno more, koje se ne more broditi, i vrla vječna zima, koja galatinu od živijeh ljudi čini"; a s drugu stranu veljahu da gorušte sunce i paljevito ljeto dan bez noći ne da ne tačam živu čovjeku pristupit, ma12 zemlji od vrućine plod plodit. I rekoše mi: "Po negromanciji samo u te strane može se proć". Kako ja to čuh, otvorih moja libra od negromancije, - što ćete ino? U hip, u čas ugledah se u Indijah Starijeh! Tuj nađoh pravi život, veselo i slatko brijeme od prolitja, gdi ga ne smeta studena zima, i gdje ruži i razlikomu cvitju ne dogara gorušte ljeto, i gdje sunce s istoči vodi tihi dan13 samo od dzore do istoči i od istoči do dzore; a svitla zvizda danica ne skriva se kako ovdi meu vami, ma svitlo svoje lice na bilomu prozoru na svak čas kaže; a dzora, koja rumenimi i bijelim ružami cafti, i ne dijelja se s očiju od drazijeh ki ju gledaju; a slatki žuber od razlicijeh ptica sa svijeh strana vječno veselje čine. A ostavljam vode bistre, studene ke, odasvud tekući, vječnu hranu zelenim travam i gustomu dubju daju; a bogata polja ne zatvaraju dračom slatko, lijepo, zrjelo voće, ni ga lakomos brani ljudem, ma otvoreno sve svakomu stoji. Tuj ne ima imena "moje" i "tvoje", ma je sve općeno svijeh, i svak je gospodar od svega. A ljudi koji te strane uživaju ljudi su blazi, ljudi su tihi, ljudi mudri, ljudi razumni. Narav, kako ih je uresila pameti, tako ih je i ljepotom uljudila: svi općeno uzrasta su učinjena; njih ne smeta nenavidos, ni lakomos vlada; njih oči uprav gledaju, a srce im se ne maškarava; srce nose prid očima, da svak vidi njih dobre misli; i, za dugijem mojijem besjeđenjem ne domorit vam, ljudi su koji se zovu ljudi nazbilj. I za rijet vam sve što sam vidio, i da me bolje razumijete, vidjeh u tjezijeh stranah, u jednomu zgradu veliku, visoku i vele urešenu, jedna pisma i od kamena čovuljica, vele učinjeno, obraza od mojemuče, od papagala, od žvirata, od barbaćepa; ljudi s nogami od čaplje, stasa od žabe; tamaše, izješe, glumci, feca od ljuckoga naroda. Upitah koji su ovo obrazi, što li hoće tolika gruboća, tolik nesmirna od lica čovječanskijeh rijet. Rekoše mi da negromanti u stara brjemena,

60

kako to bud' ja, po negromanciji dohodeći u njih strane i donoseći diverse trgovine za otuda zlato odnosit, er se u rijekah tamo veliko zlato nahodi, donošahu među ine žvirata, čovuljica, barbaćepa od drva, obraza od papagala, od mojemuča, od žaba, oslastijeh, kozjijeh i na svaki način. I žene od tizijeh strana, - kako i naše, koje polakšu pamet imaju od ljudi, - gledajući te obraze, počeše se smijejat kako od stvari ku prije ne bijehu vidjeli, i rekoše: "Smiješno ti bi bilo da ovi ljudi mogu hodit i govorit!" I rekoše negromantom: "Vi ste negromanti; ako hoćete da od ovizijeh strana zlata odnesete, učinite po vašoj negromanciji da ovi čovuljici ožive, i da počnu hodit i govorit, er bi tada na pravi način smiješni bili, a taki mrtvi ne valjaju ništa". Negromanti, za lakomos od zlata, daše duh žviratom, barbaćepom, čovuljicom, obrazom od papagala, od mojemuča, od žaba, oslastijem, kozjijem i od tezijeh načina14. Ti ljudici, kako imaše duh, počeše hodit, govorit i smiješnice činit po taki način, er se nigdje gozba ni pir ne činjaše gdje oni ne bi dozvani bili. Mislite je li smiješna stvar bila gledat te obraze u to prvo brijeme15 gdje tamaše! I, za dovršit besjedu, ovi obrazi od papagala, od mojemuča, od žaba, žvirati, barbaćepi i s koze udreni16 i, za u kraće rijet, ljudi nahvao17, počeše se plodit i miješat s ženami nazbilj po taki način, er se ljudi nahvao toliko počeše umnažat, er poče veće broja bit od ljudi nahvao neg ljudi nazbilj. I ti ljudi nahvao od ruke im ide učinit jednu konjuru18, da iz gospoctva izagnu ljudi nazbilj. Ljudi nazbilj to uzaznavši skočiše, uzeše oružje, izagnaše sve te ljudi nahvao i ne ktješe da jedan cigloviti za lijek u tjezijeh stranah ostane. Ljudi nahvao, zajedno s negromanti, priđoše u ove naše strane, i to prokleto sjeme, - čovuljici, žvirati, barbaćepi, obrazi od papagala, od mojemuča, od žaba, oslasti i s koze udreni, ljudi nahvao - useliše se u ovi naš svijet u brijeme kad umrije blagi, tihi, razumni, dobri starac Saturno, u zlatno vrijeme19 kad ljudi bez zlobe bijehu. I po Saturnu manje razumni kraljevi primiše ljudi nahvao, i smiješaše se među dobre i razumne i lijepe. Tako čovuljici, žvirati, barbaćepi, obrazi od papagala, od mojemuča, od žaba, oslasti i s koze udreni naplodiše to gadljivo sjeme: nasta veće ljudi nahvao neg ljudi nazbilj. Minu vrime od zlata, za gvozdje20 se svak uhiti, počeše ljudi nahvao bit boj s ljudmi nazbilj za gospoctvo. Njegda ljudi nahvao dobivahu a njegda nazbilj. Ma, za rijet istinu, ljudi nazbilj u duga vrjemena napokon su otezali i još otezaju, ma s mukom i s trudom; i današnji dan ljudi su nazbilj pravi ljudi i gospoda, a ljudi nahvao ljudi su nahvao i bit će potištenjaci vazda. Sada, moji uzmnožni vlastele, svitla krvi, stari puče, mislim, kako i prije, ukazat vam od moje negromancije kugodi lijepu stvar, i zašto u pređnu votu triš mudrijem21 stavih katance na usta, sada im katance dvižem, neka govore, neka se govorenjem punijem nenavidosti ukažu i odkriju ljudi od trimjed, ljudi od ništa i ljudi nahvao. Ovi sekret nitko dosle nije znao! Ljudem je nahvao paralo da su i oni ljudi, a ljudi su nahvao ljudi nahvao i bit će do suda22. Sada ja mislim, sada u ovi čas, ovdi prid vami ukazat Rim, i u Rimu učinit da se tu prid vami, kako sjedite, jedna lijepa komedija prikaže; i zašto prije na šeni23 Dundo Maroje, Pomet i Grubiša ugodni vam biše, zato i sada hoću da vam se s ovom komedijom ukažu. I, za duzijema riječmi ne domorit vam, iziće prolog, koji vam će dekjarat što će bit. Ma rijet vam ću jednu stvar: budi vam draže što ste uzaznali odkud su izišli i koji su početak imali ljudi od ništa i nahvao, koji smetaju svijet, nego komedija koju ćete vidjet. A komedija vam će odkrit koji su to sjeme tugljivo od mojemunskijeh obraza i ljudi od ništa, od trimjed, nahvao, koji li su ljudi tihi i dobri i razumni, ljudi nazbilj. Tihi i dobri uzeti će za dobro što im se za dobro dobrovoljno čini, a obrazi od barbaćepa, kojijeh nenavidos vlada i nerazum vodi, mojemuče, žvirati, barbaćepi, tovari i osli, koze, ljudi nahvao, sjeme prokleto, po negromanciji učinjeni, hulit će sve, od svega će zlo govorit, er iz zlijeh usta ne more nego zla riječ izit.24 I ne drugo! Na vašu sam zapovijed, stav'te pamet na komediju!

61

PROLOG

Plemeniti i dobrostivi skupe, puče stari i mudri, vidim er s ušima priklonitijema i s očima smagljivijemi25 stojite za čut i vidjet večeras kugodi lijepu stvar, i sumnjim, ako se ne varam, da vi scijenite i želite vidjet kugodi izvrsnu stvar, a izvrsne stvari u ovizijeh stranah nijesu se dosle činile! Ni mi, koji se zovemo Pomet-družina26, ako se i mogu činit, nijesmo toga umjetjeonstva da umijemo činit stvari dostojne od ovakoga toli lijepa i plemenita skupa. Ma ovo brijeme od poklada budući od starijeh našijeh odlučeno na tance, igre i veselja, i videći se našoj družini od Pometa ne puštat proć poklade bez kojegodi feste ili lijepe ili grube, stavili se su za prikazat27 vam jednu komediju koja, ako i ne bude toliko dobra i lijepa, ali su ove žene lijepe koje ju će gledat, i vi dobri koji ju ćete slušat. U njoj će biti jedna stvar koja scijenim da vam će draga bit, er će bit nova i stara, - nova, er slijedi onu prvu komediju od Pometa, kako da je ona i ova sve jedna komedija, i u tu smo svojevolju oto mi sami upali, - stara, er ćete vidjet u njoj one iste prve prikazaoce, a to jes: Dundo Maroje, Pavo Novobrđanin, Pomet i ostali. I prva je prikazana u Dubrovniku, a ova će bit u Rimu, a vi ćete iz Dubrovnika gledat. Žene, para li vam ovo malo mirakulo Rim iz Dubrovnika gledat? Neka znate er Pomet-družina, kako ovo što je mučno umije dobro učinit, toliko bi bolje učinili drugu kugodi stvar koja je lašnja. I ako ne uzbude šena lijepa kako i prva28, tužimo se na brijeme koje nam je arkitete29 odvelo; i ako komedija, od šta se ne varamo, ne uzbude vam toliko draga, ali vam će Dundo Maroje, Pomet, Grubiša i ostali drazi bit. I ne scijen'te da se je vele truda, ulja, knjige i ingvasta oko ove komedije stratilo: šes Pometnika30 u šes dana ju su zđeli31 i sklopili. Mi ni vam obećavamo velike stvari, ni možemo: nismo tolici da možemo tolike stvari obećat i činit; kráci32 ljudi visoko ne dohitaju. Ma oto vam ja brže i dotrudnih33 duzijem riječmi! U dvije riječi čujte argument34 od komedije "Dundo Maroje". Ako nijeste zaboravili35 kako mu biše ukradeni dukati i vraćeni s patom36 da se sinu spodesta od svega po smrti; po tomu znajte er su novi pat37 učinili da se sinu Maru za onada ne spodestava, ma da mu da pet tisuć dukata, da otide u Jakin38, a iz Jakina u Fjerencu za učinit svîta i s tjezijem svitami pak da otide na Sofiju39 s patom, ako se dobro ponese i da mu s dobitkom dođe, da mu skrituru od spodestacijoni ončas učini, i da ga oženi i da mu da vladat svijem ostalijem dinarmi. Ma prije neg vam ostalo izrečem, uzmite nauk od Pomet-družine večeras, i nigda ni sinu ni drugomu ne da'te dinare do ruke, dokle mladića nijeste u vele stvari druzijeh prôvali; er je mlados po svojoj naravi nesvijesna i puna vjetra i prignutija je na zlo neg na dobro; i pamet nje40 ne raširuje se dalje neg koliko joj se oči prostiru, i nju veće volje vladaju neg razlog. Da vam ne intravenja kako će i Dundu Maroju večeras intravenjat, koji, davši sinu Maru pet tisuć dukata u ruke, odpravi ga put Jakina, a on iz Jakina ne otide u Fjerencu neg u Rim s dukatmi, i tu spendža dukate. A Dundo Maroje čuvši toj, kako mahnit otide starac u Rim s Bokčilom, svojijem tovijernarom41. Što će segvitat, komedija vam će sama rijet, koja će svršit u veselje. Ma vi na tomu nemojte stat! Od lude djece čuvajte dinarâ, er se je ovjezijeh komedija njekoliko arecitalo nazbilj u vašem gradu, koje su svršile u tradžediju! er nije svak srjeće Dunda Maroja. Drugo će intravenjat: vjerenica Marova, čuvši zlo vladanje Marovo, kako ona koja ga srcem ljubi, i bojeći se da ju ne bi desperanu ostavio, s svojijem prvijem bratučedom, izamši iz tečina haholjka trista dukata, otide put Rima, i putem obuče se na mušku, učinivši se djetić Dživa svoga bratučeda; što će naprijed bit, komedija vam će spovidjet. I drugo neću rijet, neg vas ću molit - s ljublježivijem srcem čujte i vidite, er ako nas uzljubite, i mi i naše stvari drage vam će bit; ako li inako učinite, i lijepa komedija kazat vam se će gruba, što će vaš grijeh bit a ne od komedije. Ma vi dobri nećete moć neg dobro i misliti i rijet; a u zle se mi ne impačamo, - tizajem ne hajemo da smo drazi. A poslaćemo našega negromanta da š njima rasplijeta; a nas daleko kuća

62

od tjezijeh obraza od mrčarije42. Ma oto vam Dunda Maroja, stav'te pamet na komediju i zbogom!

KOMENTARI Držić: Dundo Maroje 1. Dugi Nos - "lik Negromanta, poznat u Držićevu stoljeću pa i u komedijama, po ovakvoj je kazališnoj funkciji značio novost u teatru onog doba. Njegovo izvanredno značenje shvaćamo otkad je Jeličić smisao njegova prologa povezao s piščevim urotničkim pismima nastalim petnaestak godina poslije, i otkad je Košuta proučio izvore koji su osvijetlili mnoge prije nerazumljive pojedinosti njegova teksta..." (F. Čale) 2. velike i male - "Što znači velike i male? Zar možda po stasu? Sigurno ne! Dakle tu pod velikima misli na viši puk ('popolo grasso'), a pod malima na niži puk ('popalo minuto')" (V. Foretić). Negromant se ne obraća samo plemstvu, jer je Držić zamišljao da će se komedija prikazivati na trgu Prid Dvorom, dakle pred većim mnoštvom. Ipak se prikazba održala u zatvorenome, u Vijećnici, jer su neke nepogode, vjerojatno ružno vrijeme kao i na praizvedbi Tirene, omele izvedbu na otvorenome pa su ipak osim vlastele u ograničenu prostoru mogli prisustvovati neki pučani, o pokladama 1551." (F. Čale) 3. jesu tri godine - 1548. godine Prid Dvorom je prikazana izgubljena predstava Pomet, u kojoj se također Dugi Nos obraćao publici 4. dubravu - "misli na neku, izgubljenu, pastirsku komediju, ili možda na prvu prikazbu Tirene, ukoliko ne želi podsjetiti na neki pastoralni dodatak nakon predstave Pometa, u istoj prigodi." (F. Čale) 5. katance - "vjerojatno je riječ o protivnicima u platonističko-petrarkističkoj i književnoj sredini, i u idejnom i u klasnom pogledu bliskoj vlasti..."; Držića su optuživali za plagijat (F. Čale) 6. brijeme od poklad - komedije su se prikazivale u vrijeme poklada, karnevala 7. skule od mudaraca - "nisu škole filozofa, nego bratovštine, udruženja raznih 'prosvijetljenih' sljedbi... Najavljujući svoju novu komediju, ali i otkrivanje neke 'tajne' koju Dubrovčani, ni naobraženi ni najpametniji, ne znaju, Držić očito ponovno ironizira svoje protivnike, dok druge koji se dobrim dijelom smatraju 'prosvijetljenima', posebno apostrofira aluzijom na skule od mudraca" (Košuta) 8. Indija Velicijeh - "Prema srednjovjekovnim kartama to je otprilike današnji Hindustan. Vladala je legenda da je to zemlja magije." (F. Čale) 9. Malijeh Indija - "zemlje koja je dotad obuhvaćala ili Abesiniju, ili Indiju preko Gangesa, ili Pakistan. Prikazivali su kao zemlju gdje su u klasičnoj starini živjeli patuljci i borili se sa ždralovima." (F. Čale) 10. Novijem Indijama - novootkrivenim zemljama Amerike, o čijem su bogatstvu u puku bile raširene brojne legende 11. Stare Indije - "bajoslovnu zemlju Dalekog istoka, na kraju svijeta, gdje je prema srednjovjekovnim kartama trebao biti raj zemaljski; tamo je Toma Mor smjestio svoj otok Utopiju. Temu sličnog putovanja negdje je u to doba obrađivao i Rabelais." (F. Čale) 12. ne tačam ... ma - ne samo ... nego 13. tihi dan - "umjesto blag dan, dies festus, u starom religioznom shvaćanju" (Košuta); 14. Negromanti, za lakomos od zlata ... - Negromanti su dakle oživjeli te lutke zbog pohlepe za zlatom 15. u to prvo brijeme - "in illo tempore, prvotno mitsko i sakralno vrijeme" (Košuta) 16. s koze udreni - "radi se možda o eufemizmu; usp. mletački 'cavron futudo'" (Košuta); dakle, riječ je o psovci 17. ljudi nahvao - "Ljudi nahvao, koje komediograf ne može spomenuti bez slapa najpogrdnijih naziva, u svakom su slučaju oni 'monstrumi' u pismima Cosimu Medici. Ljudi nahvao smetaju svijet, a zasigurno i onih 'petnaest monstruma, ludih i nesposobnih koji nas unesrećuju, da bi nam bog u tome pomogao!'. Riječ je o dubrovačkim gosparima, o tome nema više sumnje!... Nitko se u našoj literaturi nije oštrije i nesmiljenije narugao s plavom krvi!..." (Jeličić) 18. konjuru - urotu 19. zlatno vrijeme - mitsko zlatno doba (aurea aetas) iz rimske mitologije (Ovidije, Metamorfoze), kada je vladao Saturn 20. gvozdje - željezno doba, koje je prema mitologiji nastupilo nakon zlatnog 21. triš mudrijem - "triš mudri" a "šeskrat ludi" bili su, u posveti izdanju Držićevih djela (Svojim prijateljem), kritičari protiv kojih je, čini se, pjesnik bio trajno u polemici" (F. Čale); te protivnike komedije i pristaše konvencionalnog petrarkizma Držić spominje i u Džuhi Kerpeti, "a sad će im prikazbom komedije omogućiti da se zavidnim govorenjem otkriju kao ljudi nahvao, koji su istovjetni s onima koje Držić osuđuje na društveno-političkom planu" (F. Čale) 22. do suda - do sudnjeg dana 23. prije na šeni - ti su likovi već bili na sceni u izgubljenoj komediji Pomet 24. "Spoznaje do kojih su došli Jeličić i Košuta ne iscrpljuju značenja komedije, ali utiru put prama tumačenju Držićeve filozofije i njezina europskog konteksta, posebice smisla koji u granicama onodobnih doktrina valja pripisati ključnoj antitezi ljudi nazbilj i ljudi nahvao, što oni znače kaže u pravim povijesnim razmjerima protumačeno zbivanje komedije, u kojoj se afirmiraju sposobni, pametni, jaki, vrli, a gube nesposobni, opaki, neznalice, u kojoj mudrost pobjeđuje ludost, u svijetu gdje gospodari promjenljiva Fortuna, koju samo oni prvi svladavaju." (F. Čale)

63

25. smagljivijemi - požudnim, znatiželjnim 26. Pomet-družina - glumačka družina koja je prikazala i komediju Pomet, odnosno 1548. godine; za razliku od vlasteoske družine Gardzarija koja se spominje u komediji Tripče de Utolče, Pomet družinu činili su mladi pučani 27. stavili se su za prikazat - potrudili su se da vam prikažu 28. šena lijepa kako i prva - to možda znači da je scenografija komedije Pomet bila bogatija od ove 29. arkiteto (tal.) - scenski majstor 30. šes Pometnika - "tu "šest" samo općenito označava kratko vrijeme i malo glumaca koji su prepisivali tekst ili s piscem na neki način surađivali u pripravljanju komedije..." (F. Čale) 31. zđeli - složili; možda: prepisali 32. kráci - kratki, mali rastom (poslovica) 33. dotrudnih - dosadih 34. argument (tal.) - kratak sadržaj 35. Ako nijeste zaboravili ... - prepričava sadržaj komedije Pomet; prema navedenom i prema onome što se spominje u 6. prizoru II. čina, Maro je u Pometu sa svojim slugom Pometom ukrao ocu dvije tisuće dukata, a vratio mu ih je tek onda kad je od oca dobio pismenu izjavu da će mu ostaviti sav imetak 36. pat (tal. patto) - pogodba, dogovor 37. pat (tal. patto) - pogodba, sporazum, ugovor 38. Jakin - stariji naš naziv za grad Anconu u Italiji 39. Sofija - glavni grad današnje Bugarske, u to vrijeme u Turskoj carevini; Dubrovčani su i tamo intenzivno trgovali 40. nje - njezina 41. tovijernarom - Bokčilo je prodavao vino u tovijerni (krčmi) Dunda Maroja 42. a nas daleko kuća od tjezijeh obraza od mrčarije - a nama daleko kuća od tih nitkova

64

M. Držić: TIRENA, prolog prvi

VUČETA i OBRAD prolog govore:

VUČETA Ti li s' toj, Obrade, zla kozokrađice?8 Znaš kad mi ukrade dvije jalovice9, tere čtova10 njima lupeže družinu, četr dni pak s kima izleža u vinu?11 OBRAD Družbu sam ja gostio i još ću gostiti, er nisam rđa bio ni vedaš kako ti. Promijeni vuk dlaku, ali ćud nikada: prikladan si k raku ki ide nazada. VUČETA Komu se kažeš12, haj? Ali te ne znamo? Ruku mi sjemo daj; nu odkle te imamo13? OBRAD Iz doma, brate moj; masaoca ovi mijeh u lijepo mjesto ovoj, da prodam, donijeh. VUČETA Ostavi maslo sad, nu istom obidi očima ovi grad. Kakav ti se vidi?14 OBRAD Gizdav si naime15, Dubrovniče slavni, danu si ti svime na vidjenje spravni.16 Diči se tve bitje nebeskim dari svim kakono prolitje cvijetjem razlicim; viđu17 te u goju pokojno18 gdi stojiš, i jak bubreg u loju gdi se lijepo toviš. VUČETA Besjede ostavi! Gdi je mir, tu je Bog, a život je pravi gdi je pravda i razlog.19 Ovdi, brate, putnik ima mirno stanje, ne sumnji zao človik da mu uzme imanje; lupežom lova ni, nî krvnikom stana; zlo se ovdi i ne sni, milos je zgor dana. OBRAD Nut lijepe mladosti, što milo šetaju, njekôme20 radosti sunčanom svi sjaju. Do pasa u bradah21 starce vidim šetat, da ih je, brate, strah u obraz zagledat. VUČETA A nuti vladikâ! Ne vidiš ništa ti? ljeposti njih slika je li gdi na sviti?22

OBRAD Svijetle se njih lica meu lipim graćkami23 jak zvizda danica meu svitlim zvjezdami. VUČETA Nut što se milo sad ljepotom gizdaju, grimizom jak zapad a svite njih sjaju.24 OBRAD Ljepši Bog ki stvori ljeposti tolike, meu vilam u gori nije njima prilike. VUČETA Vidiš li ovi grad i vlastele ove? Po svemu svitu sad dobro ime njih slove. Istočna gospoda po božjoj milosti otmanskoga ploda miluju ih dosti;25 i tamo od zapada uzmnožna gospoda ljube ih sva sada, - milos im tuj Bog da; razmirja ne imaju na svitu s nikime, korablje plivaju njih vitrom svakime. OBRAD Božji su dari toj, svakoja ki vlada,26 najveći, brate moj, čovjeku ke on da. Mogu se oni zvat blaženi i čestiti, ako budu poznat njih dobro na sviti, i ako hvaliti Višnjega budu ki može umnožiti i uzet dar svaki. - Ka je ovoj dubrava?27 Ali su i ovdi gore? Kô li se gizdava uvrže meu dvore?28 VUČETA Ah, ah, ah, bogme smijeh! Obrade, ovdi se ć' nagledat čuda tijeh kijeh vijeku29 vidjet neć': iz vode će ispliti jedna vil ku Ljubmir njeki će ljubiti, vele uzmnožan pastir, koga će jedan dan lijepa vil gledati gdi hoće žalostan sam sebi smrt dati, pokli ga ne ljubi (tako će tužan mnit) draga svoja ljubi30, ka se će na nj smilit, ka ga će svojome ljubavi darovat, uvijeke kojome moć se će blažen zvat. Ma huda nesreća, od slatkoga mira koja je zla smeća, donijet će satira, ki ih će tuj smesti31 i ki će njih rados divjome obijesti svrnuti u žalos.

65

Satir će u taj čas u čudan bijes udrit, kad bude na obraz prilijepe vil pozrit; Ljubmiru dragu vil hotjeće ugrabit, - vila će kako stril iz luka prid njim bit; satir će ma zaman it za njom po gorah,32 slidiv ju noć i dan trajat će u suzah. Vila će pak iskat dragoga Ljubmira; Ljubmir će vilu zvat a kleti satira, koji njih veselje veliku i rados u gorko dreselje obrnu i žalos. Sumnit će tuj Ljubmir da svoju33 dragu vil ne bude zli satir po nesreći osvojil; svud ga će tim iskat, da mu se osveti, š njim se će pak sastat i š njim će boj biti: satir će udarit stijenom sa svu moć Ljubmira, - i neće umrit, ma se će prinemoć. Vila će tuj priti; od gorke tužice hotjeće umriti, razdrijeće sve34 lice. Bozi se će smilit, dušu će toj vili od tijela odilit, da veće ne cvili; pak ju će vratiti na slatki goj i mir, kad se oporaviti bude tužni Ljubmir. Mnogo će još tužit i gorcijeh dana proć, dočim ih sadružit ljuvena bude môć; er mnozi lijepu vil ki budu viditi za njom će ljuven stril u srcu ćutiti, koji će smetati ljuvenu njih rados, čim budu iskati sadružit nje mlados. I sve se će što t' rijeh govorit u pjesan! OBRAD Ah, bože, čudâ kijeh naslušah se u ovi dan! Sve li se će ovdi toj što kažeš zgoditi? VUČETA Sve, mili brate moj, sve ćeš sad viditi! U bolji čas nikad nijesi mogao doć neg danas u ovi grad, iz koga ć' veseo poć. OBRAD Tko toli razuman nađe se ter takoj postavi u pjesan taj čuda, brate moj? VUČETA Tko doma ne sidi i ne haje truda, po svijetu taj vidi i nauči svih čuda. Hladenac jes jedan tuj blizu kraj gore, izvire mora van, a teče u more; "Rijeka"35 se taj zove hladenac medeni, vrhu svih ki slove u gori zeleni. Vilinji tu je stan i s vencom na glavi prolitje ljepši dan tuj vodi u slavi;

a zemlja na lice ljuveno gledaje36 razliko cvijetjice iz skuta mu daje. Tuj jedna dubrava37, Obrade, jes koja zlate dunje dava, - toj čudo vidjeh ja; čuju se i pjesni tuj, brate, anđelske, da duša uzbijesni od slasti tej rajske Sad jedan mlad djetić38 s tim vilam pri vodi stare kuće Držîć svu39 mlados provodi, koga su tej vile od bistra hladenca dostojna učinile od lovorna venca, ki mu su na glavu stavili za ures, da ovu državu proslavi do nebes. Otajna naravi sva40 mu odkrivaju, ki im bog objavi u vodah da znaju.41 Taj mladac sad pjesni tej spijeva kraj rike, da ljudem duh bijesni od slasti42 tolike. Taj stavi u pjesan nesreće Ljubmira i vile ljuvezan i divjač43 satira; taj složi čim će sad izabrana mlados proslavit ovi grad i puku dat rados. I stari njegovi vodu su tuj pili44 odkle je grad ovi i s vilam općili; svud Džore Držića slove svitlo ime, uresna mladića Božjim dari svime. Kad mladac spijevaše, jak Orfeo45 zvirenje za sobom vođaše i dubja i kamenje. Mnozi su još bili pri vodah ki takoj s vilam su općili u vrime staro toj. Gdje Šiško Vlahović ne slove mudrosti, toli slavan plemić, meu svitlom mladosti? Pune su planine, pune su i gore, polja i ravnine i široko more imena puno je Šiška Vlahovića vridna čas koji je izbranih mladića. S tolikom radosti taj mladac spijevaše, er svakoj mladosti srca podiraše; gizdave sve vile lugove ohođahu, stanove svo'e mile, a za njim hođahu. OBRAD Je li tko drugi sad u ovoj državi da takoj ovi grad pjesnima tim slavi? VUČETA Mnozi su46, Obrade! Među ine jes jedan remeta svet47 sade na školju bogom dan, pričiste tej vile od voda48 studenih koga su obljubile vrh mladac svih inih. Na školju tuj stoje anđeoski u vas glas pripijeva i poje Višnjega slavu i čas,

66

u kom se veseli, liposti koga i moć svakčas već znat želi za već ga slavit moć. Kad pjesni ljuvene taj spijeva kraj mora, zamuknu sirene i vile od gora; a ribe, ke more široko plivaju, i zviri od gore sve ga uzslušaju.49 OBRAD Blažen se rit možeš, Dubrovniče, svime, pokoli tač sloveš pjesnivci takime. Kako te liposti vrh mnozih gradova,

tač svakom milosti višnji Bog darova;50 Višnji te i shrani u svojoj milosti rata i glada ubrani i svake gorkosti. VUČETA Stan'mo ovdi gdigodi, ter ćemo sve vidit. OBRAD Makar tuj pri vodi. VUČETA Ne, tudi će oni it.

67

Marin Držić Pjesan 27.

Prolog drugi komedije prikazane u Držić na piru.

OBRAD I PRIBAT.

OBRAD Maj, tko će bit ovoj? PRIBAT Nut čuda čudnijeh!14 OBRAD Pribate, ti li s' toj? PRIBAT Nut stvari uljudnijeh!15 OBRAD Što su te besjede? Ovamo pogledaj! Tko li te dovede, zla naplato16, ovdi? PRIBAT Haj! OBRAD Ali me ne poznaš17, vuhvino?! PRIBAT Ne, brate! OBRAD Vlatkovića ne znaš Obrada, Pribate?! PRIBAT Ti li s' toj, Obrade, žuđeni tolikoj? Ma tko da te sade tuj pozna, brate moj? Kakono knez jedan u svitlih haljinah baniš se18; ja, bijedan, da s' ti, nikad ne mnjah. OBRAD Gdi su dobri ljudi, dobro je tuj svako, meu ljudmi zle ćudi nî časti nikako; a razum svakoja19 i uživa i vlada, bež njega nî goja ni sreće nikada. Tko opći20 s dobrima, blizu je dobra taj, a tko opći sa zlima, slijedi ga plač i vaj. Ma nu mi kaži sad: kako si uljezao? Jeda si koje mlad21 za ovi pir donesao? PRIBAT Nijesam, nego sad zgodi mi se upazit urvom22 mnogu čeljad u ovi dvor ulazit;23

i takoj š njima ktjeh zajedno uljesti;24 ali već ne umjeh, moj brate, izljesti.25 Njeke godišnice26 k sebi me zovljahu, ovake rilice nadute27 nošahu; svaka njih veljaše: "Jes' li se oženio, Vlaše kukuljaše?28 Brižan se okamenio!" Tisknuše mnom gori29, gdje kad se ugledah, raj mi se otvori, ter čuda gledat stah. Sad, brate, Obrade, kako oni ki sve znaš, gdje smo ovo mi sade, molju30 te, sve mi kaž'. OBRAD Ah, ah, ah, Pribate, sreća te je danas dovela ovdi, brate, gdi ć' imat svaku čâs; odkle ćeš pjan i sit i s punim bisaci s blagosovom izit s mnozima junaci. Svitli je stan ovoj Džula Pjorovića,31 u Gradu tolikoj počtena plemića, ki srebro mjeraše, Pribate, starići32, i srebrom pijaše33 s družinom plemići. Unuci njegovi, junaci primili, kakono knezovi šetaju u svili, a Nika Držića34 sinovi gizdavi, svijetla mladića u ovoj državi od roda staroga Držića vridnijeh, ki su mjesta ovoga kruna i čâs vrh inijeh. Star'ji se sad35 ženi, komu je Vlaho ime, ah, vitez hrabreni, pravi plemić svime! Djevojku je danas doveo u svoj dvor, koje sja lip obraz jak36 sunce iza gor, svijetla plemena Sinđičevîć kuće,37 od davnjih vrjemena vridne i moguće. PRIBAT Ljepotâ s nebesa ja se ovdi nagledah, ma svasma čudesa od tebe naslušah. OBRAD Još nijesi tretji dio38, što ću ti spovidit, ni čuo ni vidio, - čuda ćeš još vidit! PRIBAT

68

Nut mile čeljadi, nut božje milosti!39 I stari i mladi puni su radosti! OBRAD Svojta je čestita sve ovo ženika, sve krv plemenita, ures Dubrovnika, svijem dobrom ki sada od istoka deri40 slove41 do zapada i odkud dmu sjeveri42. PRIBAT Odzgor je taj milos, ku, Bože, jedina umnoži43 tva kripos s nebescijeh visina! Nut lijepih vladika44, nut rajske milosti! Je li njim prilika45 u višnjoj svitlosti? OBRAD Rumena njih lica svitlosti već gore46 neg zvizda danica u jutro vrh gore. PRIBAT Ljepši Bog ki stvori ljeposti tolike, meu vilam u gori nije njima prilike. OBRAD Nevjestu pogledaj! Ne vidiš ništa ti, gdi je sva kako raj u zlatu viditi? PRIBAT Svitli se nje ličce meu lipim plemkami kakono sunačce meu svitlim zvjezdami. OBRAD Ljuvena i mila vidjet je u biseru u gori jak vila pri bistru jedzeru. PRIBAT Što je nad zvjezdami u višnjoj svitlosti, kad su ovdi meu nami tolike liposti? OBRAD Vidiš li ovu čeljad, toliko gizdavu? Vridnosti časte grad i svu ovu državu.47 PRIBAT Da ih Bog sahrani u svojoj milosti i da ih ubrani48 svakoje žalosti! Ma, nu mi kaži sad: po čem si ovdi ti?49 Odkad li s' u ovi grad došao čestiti50? Ke li su svitle toj na tebi haljine? Haljinam, brate moj, a i obraz prosine; drugi si viditi, žî mi51 ljubav tvoja! OBRAD Nemoj se čuditi, - sve ti ću kazat ja. U vrime od poklad onomlani52 dođoh u lijepi ovi grad i Vučetu53 nađoh, -

ako znaš Vukčića, - odavna ja ga znah, - od koga mladića čuda se naslušah a nagledah većih. Pribate, odtada dijelit se ne umih54 iz ovoga grada.55 Kaza mi56, brate moj, u rijeci kraj gore57 od vila čudo toj, ko'e se izrit ne more, ko'e vidjet otidoh, ma ja ne vjerovah. Ali tuj kad pridoh, u raju se ugledah! Tuj vidjeh prolitje gdi vodi tihi dan i gdi blazni cvitje da ide zemlje van;58 a ptice razlike odsvud žuberahu, regbi tuj kraj rike lito pripijevahu; sva narav veselje odasvud kazaše59, a gorko dreselje nadalek stojaše. Tuj vidjeh njeku vil prisvitla uresa ke60 sjaše obraz bil jak sunce s nebesa, gdi dipli izbrane61 dariva Držiću od riječkih vil strane62 veleći mladiću: "Tebi se hraniše dipli ove samomu ke mnozi želiše u lugu ovomu; uzmi ih, ter odsad kraj rike na travi Dubrovnik slavni grad svireći63 proslavi, Apolo64 da se i njim odsada pogizda gradovi jak inim ki slovu vrh zvizda". Vazam ih65 mladić tî nače66 t' mi, brate moj, tuj u nje67 sviriti u njeki tolikoj, Obrade, medan glas, da moju dušu tad obujmi veća slas, ner se izrit može ikad; tuj tiho prolitje od slasti bijesniješe,68 komu lipo cvitje zlati pram resiješe. Vrativ se ja gradu, taj čuda spovijedah i staru i mladu i koga susrijetah; ali se, brate moj, mnozi mnom rugahu; "Istina nije toj, Vlašiću!" veljahu, "Držića svi znamo pobolje nego ti, priko mora tamo69 ki učî sviriti, komu se raspuknu sviraoca učeći, a grlo zamuknu, u Gradu hoteći s spjevaoci boljima glasom se natjecat, visok glas tko ne ima, s kojim ga nî spijevat!" Ma kad on dođe70, pak i poče sviriti, tuj, kako manen, svak ide ga sliditi.71 A mene darivat počeše vlastele72 i na njih73 službu zvat i ljubiti vele;

69

istini74 er taj glas donio bijeh iz rike, od Grada ki je čâs i bit će uvike. Ključe mi ončas da od krčme Bojković, ke držim i sada, i Martin Šumičić75, komu ovdi sad služim na piru šurinu76 kruh, larad77, - vladam svim, a kuplju78 se u vinu; er toga Držića ljube ti vlastele kako sve mladića ljubežljiva vele. Onomlani79 u pjesni pripijeva Ljubmira80 i vile ljubezni i divjač81 satira; ma vjetri ne daše ništa čut82, brate moj! Sjever odtud dmaše usiono tolikoj, da srca pucahu od studeni i mraza, ter ljudi bježahu smrtnoga poraza83. Tim hoće Ljubmira pripijevat i danas sega slavna pira na počtenje i na čâs. PRIBAT Ah, čuda, Bože moj, kojih se naslušah! Ovdi li 'e dubje84 ovoj uzraslo? OBRAD Ah, ah, ah! Nu hodi sa mnome! Sada ćeš sve znati. PRIBAT Ne mogu s tobome neg dobro imati. OBRAD Jesti ćeš tijeh slasti kijeh vijeku85 nijesi io86, plovaćeš87 u masti. PRIBAT Višnji Bog hvaljen bio!

70

XI. Počeci kajkavske književnosti, izbor pjesama iz Prekomurske pjesmarice (Oženil se je jeden

mlad junak, Žalosno vidim grlico, Tužim vnogo Bogu, Zorja moja, zorja); Antun Vramec, Ivan Pergošić – izbor iz djela Prema: Hrvatski kajkavski pisci I., PSHK 15, Zora & Matica hrvatska, Zagreb, 1977.

XII. Matija Vlačić Ilirik Katalog svjedoka istine (vidjeti u vježbenici) XIII. Juraj Baraković Vila Slovinka

71

M. Benetović, Hvarkinja (ulomak za analizu na satu)

AT DRUGI. ŠENA ŠESTA

IZABELA, žena Nikolina, i GOJA, nje divojka

IZABELA: Goje, ti znaš najbolje, otkada si u našoj kući, da sam te ja vazda držala ne za službenicu

nego za drugu i za sestru moju; i svaka moja82 očita i skrovita ti znaš najbolje, a navlastito koliko sam

malo vesela u ovom stanu. Da evo malo vrimena sam dočekala, grem se isplakati majci mojoj ka mi 'e

kriva od svega raspa moga.

GOJA: O draga gospe, jur vas ni ča viditi. Od plača ča ćete dobiti? Dajte se dobru vrimenu. Da bi tako

meni bilo od sto dili u mom uboštvu! Eto vam ne utiče za gospodinom, bogu hvala, da ćete ptičega

mlika, niki je rekal, a odivena kako kneginja. Samo ovo znam, draga gospe, da vam je neugodno, jer se

nigdar mlad starim ne pogaja, kako ni vi s gospodinom. To mi vas je naveće milo; da ča ćete! Stvar je

učinjena; ne bihote reći: hoću!

IZABELA: Muči, Goje, silom me daše i pod pritnjom; zato ne mogu nego kleti onoga ko je uzrok od

ove moje nesriće ka me je dopala u najliplji cvit od mladosti moje da grem dramatna i neplodna kako

suho stablo.

GOJA: Na moju veru, kako zlo čine ovi oci i matere ki ovako silom hćere odaju. Sagrišuju smrtno

nahodeći zete napamet, ne gljedajući je li zal ni dobar, nego samo da ni hćere u kući. Namor kad kâ od

nas žen vreteno kupuje, gljeda, tiče i privraća je li upravno, da ne perduca; do pastira ako surlu kupi,

kuša ju; a tast vazme zeta kako mašku u mihu i prî nego ga pozna. Ah, ako se kada htih odati, žî mi

duša, ga ću prî svega gola vidit, manjka l' mu ča; kušat ga dva ali tri miseca prî dobro. Da ča ćete veće,

vi gospe? Veće ste u tancu, tribuje se obraćati kako se može; a žî mi, ja vas držah u brimenu!83

IZABELA: Da bi tako on zdrav! Gdi ćeš, draga, da dice može jimat? Ima sedamdeset godišć, star,

nunav, gdi mi kašlje, hreče, sipa84 kako da bi pilom trl. A još je južiljuz toliko u me; kad se probudi

obnoć ter me najde studenu, govori mi: "Jeda s' kamo hodila?" A ako sam vruća: "Ča s' rabila?". Ako

se smiju komgod: "Ki su dobri glasi?" Ako sam zlovoljna: "O komu misliš?" Ako se uresim: "Komu

išteš lipa biti?" Ako sam zlorušna: "Ja t' nisam drag?" Da sve bi to nišće bilo, da bi zač drugo dobar bil.

GOJA: Brž je opčaran. Neka se upiša kroz prsten.85

IZABELA: Ee, sedamdeset godišć opčaran! Hodmo tja, da nas ko ne sliša.

GOJA: Bog zna, bih vas volila udovicom peljat; hrlo biste ga dotekli ki bi refal šćetu, ih, ih, ih!

IZABELA: Na moju veru ću se osvetit dobro.

GOJA: Znate ča, gospe? Provrste se kroz obruč.

AT TRETI. ŠENA TRETA

MIKLETA i BOGDAN

72

MIKLETA: Penso sam i pripenso, i što već pensam; to mi 'e veći pensir98 od ove moje udovičice.

BOGDAN: I pokle mi će tako dobra, a ja njoj, neto dobudu ča da se mogu projt, prvo lito oženih se.

MIKLETA: I pokle mi 'e tako velma u pensiru ili ću doteći njeje graciju, da bih vidio spenđat quanto

iman al mondo99, ili ću se veriti njom. E, la!

BOGDAN: O, la!

MIKLETA: Kuda ideš?

BOGDAN: Gredih te najt. Hoć' mi ča zapovidat?

MIKLETA: Nigda došo bolje a tempo100 kao sad, er bih otišao s mojim červelom toliko perspicace, da

debotto101 ne znadih gdje sam, a da t' rečem, brače, kao vernom sluzi, tribuje da me pomožeš u jednoj

radosti što mož'.

BOGDAN: Dragi gospodaru, rad bih da me kušaš u svaku stvar, kako ć' me toliko verna najt koliko

najpošten'jega trgovca srid galije.

MIKLETA: Brače, da t' spovijem, uzo sam jedan skiribiz u glavu102, er sam zamirio jednu đentijelu

personu, jednu udovicu ka me toliko deleta da o njom pensam giorno e notte103, ter te ovo molim, ako

mi se kažeš fideo104, kao imaš bit, da bi me postavio na ki godi put, da bih mogo štogodi konkluđati s

njom; a ja ti promećavan toliko haran biti da budeš kuntenat sve dni tvoje.

BOGDAN: Prosti mi gospodine, rec' opet, zač ti105 ne razumih; nikako vlastelski govoriš smišno.

MIKLETA: Ma što ću pasalirski. In breve106 ću t' rijet: namurao sam se u jednu udovicu. Postavi me na

dobar put doteći nje graciju.

BOGDAN: Ja ću te stavit na put ako ć' teći Oraciju107, da u Stari Grad.

MIKLETA: Što praviš: teći k Oraciju! Salvatico!108 Nauči me, da mi će dobra, da me ljubi.

BOGDAN: E, bogme, ja to ne znam.

MIKLETA: Bi li ti bastalo animo109 ponit joj jednu knjigu od moje strane?

BOGDAN: A bolje neg da jednu knjigu mogu ponit. Prem ti me nejaka držiš!

MIKLETA: Znam da je ćeš moć ponit; para piza trista litara110. Valja vidit hoć' li 'e umit pridat u ruke s

ceremonijami kao se pristoji, s jednom lijepom reverencijom profumatom111; združiti 'e s jednim lipim

govorenjem ciceronijanim112, neka se znade da od ovaka suđeta iđe.

BOGDAN: Vira t' i duša, gospodine, ne zamir' mi, ni pol ne razumim nikako ča govoriš.

MIKLETA: In effetto, ja viđu113 da si ti kao i ostali servituri, da tribuje nama druzim bekat cervello114

da vas naučimo štogodi civilo, a poslija kad naučite, pravite: me recomando115, ne vikne mi se. Orsuso,

u dvije beside, da ti konkluđam rabotu. Ovu sam knjigu upisao u veras da tu nijemaju što činiti

spjevaoci dubrovaški ni hvarski. Hoću da joj ju poneseš i da rečeš ovako, nu pameti dobro: "Gospođe,

vrh svih gospoja ljepša, vridnija i uzvišenija! Ovo ti šalje moj gospodar Mikleta de Giorgi koji rad tvoje

73

ljepote uzdiše, sahne, blijedi, ne ji, ne spi, ne hodi, ne sidi, ne stoji, ne leži, da o tebi ne misli!" Nu,

kako ćeš rijet?

BOGDAN: Do moje duše, si toliko napatral da bi triba jimat glavu koliko badanj ako ću to pametiti.

Nuko opet, da pomanje.

MIKLETA: Ovako, vilane grosolani116, ne valjaš četr mjed, ako ć' taki bit. Nu opet za mnom,

ponavolju, da te instrujim; tribuje mi taku fatigu činit: "Gospoje vrh svih gospoja, imperatriče srca

moga gospara Miklete de Giorgi aliti Juraševića!" Nu reci!

BOGDAN: Gospoje vrh svih Goja, ni pera striče jarca; moga gospodara Miklete de Rozzi aliti

Jarčevića.

MIKLETA: Ah, ah, ah, kurvin pjanče, uvješti se bolje! - "Koj rad tvoje ljepote jaoh gori, da je već kao

klas konkvasan na suncu".

BOGDAN: Ki rad tvoje pote ča gori, da je peć kao kvas uskvašen na suncu.

MIKLETA: Aj, kurvin salvatico,117 tako li bi me servao! Naopako, iura vegia118, bi me ruinao.

BOGDAN: Daj govor', jeda se naučim ono: ne ji, ne spi, ne sije, ne kopa, ne ore, ne kuha, ne misi, ne

tke, ne prede, još ono pu, u, u.

MIKLETA: Idi otole, animalu bestijalski! Čija sam žena da predem? Orsuso, da ju finimo119, pođi mi

nađi jednu ženu da je gospodski platim da mi to opravi.

BOGDAN: Ja, gospodine, znam ovdi jednu ženu vlahinju, moju prijateljicu kâ je u ovomu gradu vele

vrimena i gre po dovolje kuć poslujući, ka bi za dobru plaću svako zlo učinila a navlastito nagovorit

jednu ludu ženu nima protive.

MIKLETA: Da, da, Bogde, da ju introduškamo da me serva u ovu rabotu, kao se ima, jeda bi 'e voltala

na moj način120; in vero121 joj ću učinit toliko dobro da će se vijeku mentovati. Nu veće pođi po nju.

BOGDAN: Ja ću pojt, da bolje bi s otima kako i k avokatu.

MIKLETA: Namora l'avarizia!122 Eto tu pet škuda nepromijenjenih, a na oto dvije perpere, golja' ih za

me, i hodi colla buona ventura.123

BOGDAN: Iđoh, gospodaru! Ne bih rad prominjevati ovo ča mi da. Jeda imaš jedan osmak, dal bih

jednoj siromašici za dušu.

MIKLETA: Na, evo ti libra neprominjena, spediškaj se.

BOGDAN: Dobro, kako vam drago; li ako imahote daj jedan grošić, za neprominjevat ni ovu libru.

MIKLETA: Spenđao sam svu munitu; nâ to što iman. Hodi već, biti ću ovdi blizu.

BOGDAN: Dobro, dobro, idoh. O, ne htijaše se jino za me, po jedinoga mene! Došlo je maški salo u

zube. Ako ne budu umit ovu stvar vodit, moja škoda. Potta de mio, nisam nigdar bil gospodar od toliko

pinez. Ček', dat joj ću jedan, a ostalo meni. Idoh, prem ću se počitat s njom malo.

74

AT ČETVRTI. ŠENA OSMA

MIKLETA i BOGDAN

MIKLETA: Ja bih reko, Bogdane, dočim dođu četire ure, da učinimo jednu stvar sinjorilu.

BOGDAN: Učinimo ča ti drago, ja sam ovo.

MIKLETA: Ja hoću da idemo učiniti jednu serenatu pod fonistru udovici.

BOGDAN: Nemoj gospodaru! Sramota je tooooo!

MIKLETA: A što ti znaš, pastirino, što civili ljudi čine. Ja hoću da svakako to opravimo. Da ovo mi

reci, bi l' bolje pod leut ali pod što drugo?

BOGDAN: Namor, kad to misliš učiniti, bolje je pojt pod leut183 na škver neg njoj pod ponistru.

MIKLETA: Što ću na škvar, ser bestija, i ne njoj pod fonistru? Što ću kalafatom serenate činit?

BOGDAN: Ja ne znam, gospodaru, jes' ovde pratik, zač u nas ni sramotnije stvari neg se komu usrat

pod ponistru. Prosti mi!

MIKLETA: Aj, kurvin injoranti animalaku184, sve li mi naopako privraćaš! Ja pravlju: serenatu aliti

matinatu, da joj versamo kao se u nas reče, a serenata je ljepše rijet, er se čini de sera.185

BOGDAN: O, tako mi govori, zač ja te vaše sere ni sesere ne razumin neg na naš način. Da hodmo kad

ti drago.

MIKLETA: Da hodmo vazet u kuću instrumenat i da te oružan.

BOGDAN: Hodi, sad joj ću pojt instrumente štit.186

75

VJEŽBENICA HUMANISTIČKA KNJIŽEVNOST – HRVATSKI LATINIZAM Uz ime pisca nadopišite naziv humanističkoga kruga gdje je djelovao:

1. Juraj Šižgorić (Georgius Sisgoreus) 2. Ivan Česmički (Ianus Pannonius) 3. Marko Marulić (Marcus Marulus) 4. Ilija Crijević (Aelius Lampridius Cervinus) 5. Antun Vrančić (Antonius Verantius)

Elegiae et carmina libri tres

Elegije Epilij

Elegijski distih, safička strofa, falečki jedanaesterac

Poemata, elegiae et epigrammata (Pjesme, elegije i epigrami)

Panegirici, epigrami, elegije, prijevodi s grčkoga

Heksametar, elegijski distih, hendekasilabo, jampski senar, holijamb, jambski epod, asklepijadski stih, safička strofa

Davidias Ep, lirske pjesme, elegije, epigrami, proza

Heksametar, elegijski distih, hendekasilabo, safička strofa, prva arhiološka strofa

Ecce theatrales Proza: filologija, epistolografija, govori; poezija: elegije (osobito ljubavne), poslanice, epigrami, ode, himne. Epilij

Heksametar, elegijski distih, hendekasilabo, jampski senar, holijamb, glikonej, safička i jampsko-glikonejska strofa

Otia Proza – epistolografija, epigrami, pjesme

Elegijski distih

76

Antika, srednjovjekovlje i novi vijek nazivi su triju epoha europske povijesti – nazivi koji su znanstveno ''nezgrapni'', ali za praktično razumijevanje prijeko potrebni. Najbesmisleniji je pojam srednjovjekovlja – kovanica talijanskoga humanizma, protumačiva samo iz njegove perspektive. Način postojanja antike u srednjemu vijeku je PREUZIMANJE i PREOBRAZBA. Ta preobrazba može se očitovati u vrlo različitim oblicima. Ona može značiti osiromašenje, zapuštenost, gubljenje izražajnosti, neispravno shvaćanje, ali i učeno sakupljanje (enciklopedije Izidora i Hrabana Maura), početničko sricanje, revno oponašanje likovnih uzoraka, usvajanje likovnih sadržaja, ushićeno uživljavanje. Zastupljeni su svi oblici i stupnjevi svladavanja. U novome dobu tj. u tzv. novovjekovlju događa se NE otkrivanje antike već jedan poseban odnos koji više valja shvatiti kao kontinuitet, logičan slijed, afilijacija! Naime ne možemo govoriti u pojmovima kao što su 'ponovno rođenje', 'obnova', 'otkriće' antike jer je najbitnija spoznaja da antička kultura NIKADA nije propala, ona je samo opala u jednom trenutku svoje manifestacije i izražajnosti da bi sada ponovno procvala. Sada je ponovno buknula strast za njom.

1. Gdje se humanizam prvo javio i zašto baš tamo?

- podsjećanje na vlastitu veličinu, spoznaja prošlosti - žar za starinama i iskapanjima

Budi se antika u Italiji. Čim tu prestaje barbarstvo, javlja se u tom još napola antičkom narodu spoznaja njegove prošlosti; on je slavi i želi da je oponaša. Izvan Italije radi se o učenoj, promišljenoj uporabi pojedinih elemenata antike, a u Italiji o učenom i ujedno pučkom stvarnom pristajanju uz stari svijet uopće stoga što on podsjeća na vlastitu veličinu. Lako razumijevanje latinštine, množina još postojećih uspomena i spomenika potiču snažno taj razvoj. Tako za nacionalni osjećaj uspomena na stari Rim nipošto nije bila bezvrijedni oslonac. Nanovo opremljen njegovom kulturom, talijanski se narod ubrzo osjećao uistinu najnaprednijim narodom na svijetu.

Budi se žar za rimske starine. Historije su pojedinih gradova od davnine upućivale na istinitu ili tobožnju vezu s Rimom, na to da ih je Rim osnovao ili kolonizirao, odavna su uslužni genealozi izvodili pojedine porodice od znamenitih rimskih rodova. to je bilo toliko privlačno da se održalo i u kritici koja se počela razvijati u 15.st. Stanovnici koji se tada nazivahu Rimljanima požudno su prihvatili poštovanje kojim ih je susretala ostala Italija. Međutim iskapanjima je raslo istinsko upoznavanje staroga Rima.

Osim arheološke revnosti i svečanog patriotskog nastrojenja, probudiše ruševine u Rimu i izvan njega i elegijsko-sentimentalne ugođaje. Uz takvo opće raspoloženje dogodilo se 19. travnja 1485. da se raširio glas kako se našao izvanredno lijep, dobro sačuvan leš mlade Rimljanke iz staroga vijeka. Lombardski zidari koji su na zemljištu samostana S. Maria nuova, na Via Appia, dalje od Caecilije Metelle iskopali antički grob nađoše mramorni sarkofag navodno s natpisom: Julia, Klaudijeva kćer. Ostalo pripada carstvu mašte: Lombarđani su smjesta nestali zajedno s blagom i dragim kamenjem što se nalazilo u grobnici uz leš, a

77

sam leš bio je presvučen nekom esencijom koja konzervira i bio tako svjež i tako pokretan, kao tek preminule djevojke od petnaest godina. Zatim se, štoviše, pričalo da je tijelo imalo boju kao da je živo, s poluotvorenim očima i usnama. Leš su donijeli u konzervatorsku palaču na Kapitol, i onamo krenuše čitava hodočašća da je vide. Vjerojatno je preko glave leša bila modelirana obojena idealizirana voštana maska ili nešto slično, čemu posve odgovaraju pozlaćene kose o kojima se govori.

U svemu tom nije ganutljivo samo činjenično stanje, nego čvrsta predrasuda da antičko tijelo, za koje su vjerovali da ga napokon imaju stvarno pred sobom, nužno mora biti divnije od svega što sada živi.

2. Što je omogućilo i na čemu se temeljio taj novi duh? Otkriće pomorskih putova, trgovina, razvijanje građanstva posebice trgovačkog sloja. U 15. st. Italija je najbogatija zemlja Europe toga doba. Iako se razjedinila ona je trgovački i pomorski živahna, djelatnost građanstva. Renesansa je građanska kultura, gradske elite (Medici u Firenci). Nisu nositelji kulture više plemići već građani, bogati trgovci. Jedina i prava je talijanska renesansa, dok su ostale samo nacionalna varijanta.

Italija je društveno najnaprednija. U Italiji je feudalizam počeo sam od sebe odumirati. Vitez prestaje postojati i zamjenjuje ga trgovac. Ratničko društvo je zamijenjeno trgovačkim društvom. Renesansa slijedi građanski, realistički ukus. 3. Kako biste vi opisali renesansu? Danas o renesansi postoji niz predrasuda – postaje izrazito dopadljiva pa privlači. Naime u 19. st. je dana idealistička slika o renesansi što je zapravo u suprotnosti s istinom. Ona je prije svega realna, praktična u svojoj biti, bogata sukobima, ratovima, a samo izvana blještava. 4. Što je ona pružila čovjeku u naslijeđe?

Dala mu je racionalizaciju, praktičnost. Načelo geometričnosti, krug, kvadrat – idealan oblik – načelo racionalnosti. Ona želi odmah biti shvatljiva, pokazuje odbojnost prema nečemu što nije proračunato = trgovački duh. Psihološki razvitak:

novina je ideja genija – širi potencijal, umjetničko djelo je produkt pojedinca, individualnost, takvo što

će stvoriti netko tko je nadaren, genij, dok individualnost u srednjem vijeku nije postojala.

Umjetnik mora biti slobodan, nezavisan, nema zadanog kanona. Zbog fenomena individualnosti javlja

se pojam konkurencije, takmičenja. Duh se prilagođuje građanskom ukusu (bogatima), prikaz je realan,

ali su scene pomalo izdvojene iz svakodnevnoga života = psihološke crte u umjetnosti.

78

HUMANISTIČKA KNJIŽEVNOST OBILJEŽJA: - novi humanistički model se oslanja na želju za ponovnim otkrićem antičke kulture i njezinih

izvornih vrijednosti - potpunije poznavanje jezika klasika i pisanja na latinskom koji je bliži antičkim piscima

- termin humanist označava svakog čovjeka kulture koji se sada posvećuje književnom stvaranju na

latinskom, polazeći stalno od antičkih klasika

- iz djela humanista vuče podrijetlo široki humanistički pokret koji predlaže i ostvaruje nova načela obrazovanja i ponašanja – pokret se razvija i jača krajem XIV. stoljeća

HUMANISTIČKO GLEDIŠTE

- pripisuje potpuno novu vrijednost pojedincu i svjetovnom životu, ali stavlja u prvi plan književnost i književno obrazovanje - književna svijest se tumači kao povijesna svijest koja čovjeka povezuje s prošlošću i budućnošću

- prema modelu klasika književnost poprima formalno savršenstvo: elegancija riječi, traganje za dostojanstvom, harmonijom i ravnotežom

- pjesništvo sažima sveukupnu vrijednost samoga čovjeka

- poeziju smatraju plemenitijom od ostalih praktičnih disciplina, kao što su pravo i medicina, ali njezini ciljevi su u potpunosti retorički jer se na nju gleda kao na ukras, uznošenje vrline i snage, ona donosi čast i slavu

- humanistički intelektualac je u središtu svijeta, oni žele biti shvaćeni kao nosioci univerzalnih ljudskih vrijednosti, važeći za čitavo obrazovano čovječanstvo

Razlikujemo više vrsta humanizma

1. republikanski: Venecija, Firenca. Nastoji povezati književnost i djelatnost građana 2. dvorski: shvaća književnost kao ukras i podršku moći vladara Kneževski dvorovi pružaju najveću podršku kulturi jer kneževi i vladari primaju humaniste u svoju službu kako bi širili njihov ugled. 3. laički i svjetovni: nastoji proslaviti ovozemaljski život, slobodnu prirodnost i fizičku stranu

čovjeka, njegovu težnju za slavom i vlašću 4. kršćanski: želi produbiti religiozno iskustvo, vraća se na izvorne vrijednosti kršćanstva i izražava

privrženost izvornim vrijednostima klasične kulture i kršćanskih vrlina 5. filološki humanizam: nastoji rekonstruirati antičke tekstove, zasniva se na povijesnim, književnim i

retoričkim metodama, a sasvim zanemaruje teoretiziranje

79

6. filozofski: razvija novu viziju svijeta, polazeći od novog odnosa prema antičoj filozofiji, izvan primjene i tumačenja srednjovjekovne skolastike.

F. Petrarca je prvi humanist. Bavio se starinama, arheologijom, analizom teksta – filologijom. Trebalo je objasniti što je smisao svetog teksta (hermeneutika) ali da filološka analiza obuhvaća i književne tekstove. Bio je razvijen sistem naobrazbe školstva, tzv. humanističke škole. Dale su se osnove putem 7 glavnih umjetnosti, ne samo gramatika već i umjetnost, glazba, i sl.

KULTURNE INSTITUCIJE

Raskid sa srednjovjekovnom tradicijom vodi ih ka traganju za institucijama kadrim da prenose nove kulturne modele. Obrazovanje dobiva središnje mjesto, posebice književno obrazovanje koje je trebalo pojedincu uliti dostojanstvo ili svijest o sebi, da od svakoga učenika stvori osobu sposobnu da se kreće kroz svijet i da u potpunosti vlada svojim ljudskim kvalitetama.

80

TEMATSKO-IDEJNI KOMPLEKS HRVATSKE RENESANSNE KNJIŽEVNOSTI petrarkizam kao književni pokret

povezanost uz vlastitu zemlju i rodoljublje

priroda i smisao za ladanje

poklade kao tema i izazov

društveni odnosi kao tema (pojedinci, obitelji, staleži, komune, šire društvo, ljudi općenito, svijet, države…)

egzistencijalni problemi, sklonost refleksiji

tematiziranje čina pjevanja, skladanja

LJUBAVNA LIRIKA XV. I XVI. STOLJEĆA – LJUBAVNI (AMOROZNI) DISKURSI

a) Petrarkizam

b) Srednjovjekovna semantika dvorske ljubavi

c) hedonistički erotski diskurs antičkoga podrijetla

d) ostali hedonistički diskursi različita podrijetla

e) neoplatonizam

f) pastoralna ljubavna lirika

g) koncepcije ljubavnoga odnosa karakteristične za folklornu/popularnu književnost

(podrazumijeva pojmove popularne [komunalno podrijetlo - FKF]/folklorne [ruralno podrijetlo

RZ] kulture)

81

Mavro Vetranović Čavčić

Istorija od Dijane - izrazito razvedena i razvijena drama, u analizi valja obratiti pažnju na sljedeće scene i objasniti ih:

- nailazak Dijanine družbe - vilina ''nezgoda'' - susret vile i Kupida - pojava satira koji vilu oslobađaju i dovode Dijani - odnos satira i vila - finalne scene pjesme i plesa - zarobljavanje Kupida - kažnjavanje Kupida

Obilježja zarobljena vila : zarobljeni Kupido lug : Dubrovnik apoteoza ljubavi - apoteoza slobodi - apoteoza svjetovnom životu mitološki likovi: Dijana, Merkurio, vile, satiri suvremeni život u Dubrovniku – problem prodaje roblja na trgovima didaskalije, prisutni svi elementi dramske kompozicije, paralelizam radnje, sceničnost, naglašena

peripetija (teatar u teatru?), obraćanje gledateljima (Dubrovčanima), metamorfoza, simetričnost kompozicije (razgovor satira : razgovor vila)

motiv pjesme i plesa u lugu – pastorala uporaba različite vrste stihova za narativne i za pjevane dijelove Dramski rad Mavra Vetranovića Čavčića - pet crkvenih prikazanja: građa iz Staroga zavjeta 1. Posvetilište Abramovo (5 verzija koje se razlikuju po veličini ali i po sadržaju) 2. Suzana čista 3. Prikazanje kako bratja prodaše Jozefa (Prikazanje po način od komedije kako bratja prodaše

Jozefa) građa iz Novoga zavjeta 4. Uskrsnutje Isukrstovo (Komedija od uskrsnutja Isukrstova) 5. Od poroda Jezusova (Prikazan'je od poroda Jezusova)

Tri svjetovna (dramska) teksta:

1. Istorija od Dijane (mitološka drama) 2. Pastirski prizor 3. Orfeo (mitološka drama)

82

U žanr crkvenih prikazanja Vetranović unosi određene nove elemente.

- brojni pastirski / pastoralni motivi - obilna zastupljenost petrarkističkih pasaža - neki rudimenti renesansne komike - stilski postupci i izrazna tehnika narodne pjesme - neke zgode iz životne svakodnevice

Posvetilište Abramovo Problematizira se:

- Abrahamov bunt i njegov odnos spram Božje zapovijedi - retorika njegova odgovora i njegov ''posluh'' - Maffeo Belcari - udio Abrahamove žene, majke Izakove u radnji - psihološki moment, dramatizacija Sarine muke, Sara sluti

Orfeo Problematizira se:

- orfejska tematika (npr. mit o Orfeju; Vergilije, Georgike; Ovidije, Metamorfoze; Vetranovićeva Pjesanca Orfeu)

- Angelo Poliziano, Favola d'Orfeo, 1471. - okretanje Orfeja/Euridike - Orfej kao prefiguracija Krista

83

HANIBAL LUCIĆ, ROBINJA

Objasnite suodnos Robinje i

1. crkvenih prikazanja 2. domaće svjetovne tradicije 3. antičke drame kao izvora 4. renesansne dramske produkcije u Italiji 5. Aristotelove Poetike – dostignuća renesansne književne teorije

Priručna literatura: Divna Mrdeža: Lucićeva Robinja kao renesansna drama (“Mogućnosti” 1-2/1987,

str. 107-113)

OPĆE ODREDNICE RENESANSNE DRAME

Objasnite navedene pojmove:

- humanistička akademija Pomponija Leta u Rimu oko 1500. g.

- Ilija Crijević plautističke zasade donosi u rodni Dubrovnik?

- Učena komedija – Commedia erudita

- Renesansna pozornica, rješenje perspektive, scena

- pastorala, mitološka alegorija, tragedija, drastična farsa o seljaku u gradskim

životnim prilikama, Angelo Beolco Ruzzante.

- Prve kazališne zgrade?

- Commedia dell' arte

- Harlekin, Brighella, Pulcinella, Pantalone, Dottore, Colombina

84

SMJERNICE ZA INTERPRETACIJU HVARKINJE MARTINA BENETOVIĆA

Hvarkinja – smješnica ≠ eruditna komedija ≠ komedija del'arte Premda ima dosta zajedničkih karakteristika s Držićem i "učenom" komedijom (komedija erudita), Hvarkinja se svrstava među ridiculose, hrvatski smješnice, ulične komedije popularne u Italiji u to doba. S Hvarkinjom u nas započinje niz smješnica, kojih iz 17. stoljeća poznajemo desetak, po mišljenju S. P. Novaka, Hvarkinja je, premda prva, ostala najuspjelija smješnica.

Likovi i jezik

Hvarani, građani različitih slojeva i hvarski seljaci, ali i Mlečani, Dubrovčani i stanovnici Makarskog primorja. Vjerno su preneseni jezični idiomi i mentalitet, na čemu se i grade brojni komični efekti. Sadržaj komedije u potpunosti je renesansni: prate se složene ljubavne zgode različitih likova i različitih tipova, dok je u pozadini svega novac. Hvarkinja je vjerojatno igrana na otvorenom prostoru, a iz teksta i scenskih naznaka Batušić zaključuje da je "Benetović u tančine poznavao serlijevsku koncepciju scenskog prostora", odnosno pozornicu učene komedije, s jedinstvenim prizorištem, te "s perspektivnim prospektom ili kutnim portalnim kulisama". Bila je dobro poznata u Dalmaciji i nakon autorove smrti. Brižljiva razgranatost Hvarkinje, uz glavne tokove i nekoliko sporednih rukavaca fabule, ujedinjuje u sebi više shematiziranih ljubavnih modela, ne propuštajući čak ni dramu izgubljene djece i ponovnog prepoznavanja.

Koliko Benetović doista nasljeduje Držića?

Tekst Hvarkinje otkriva priličnu običnost renesansne komedije bez Držićeva angažiranja i obračunavanja sa političkom zbiljom, premda se jedna kritička linija društvenih odnosa također provlači. Usporedbom s Držićem uočeno je Benetovićevo otvaranje vrata od komedije seljacima (slugama). Sudbine Benetovićevih ruralnih likova postavljene su gotovo paralelno s ostalima na scenu, tako da gledatelj očekuje rasplet i tih ljubavi. Držićevi sluge, bilo da su odani, bilo da djeluju protiv gospodara, u njihovoj su sjeni. Funkciju eha, lojalnog gospodaru i kad ima podsmješljiv stav, nadrast će dosjetljiviji tip Držićeva sluge – Pomet. On vodi akcije vukući konce iz pozadine, vješto držeći gospodare u uvjerenju da su oni uvijek i jedini na potezu. A konačni gospodarov dobitak i slugin je uspjeh: nadoknađen materijalno, sitošću i udobnošću ili samo povećanom naklonošću gospodarovom. Benetovićevi su sluge lišeni svojstava vrhunskih intrigala: oni ne kreiraju zbivanja ni u pozitivnom ni u negativnom smislu, izuzev vlahinje Barbare, koja u užem smislu i ne pripada posve tom krugu, već stepenicu niže, kao osoba za sve nedozvoljene poslove, bez korijena i identiteta; nesimpatično biće, sklono lažima i prijevari zbog vlastita dobitka [D.M.A]

Komedija ima nekoliko ljubavnih parova i dva trokuta:

Gospodari: a) Karlo + Perina, mladi zaljubljeni par, b) Mikleta Dubrovčanin, stariji udovac + udovica Polonija, Perina majka, c) stari advokat Nikola, Karlov otac + Izabela, njegova mlada žena + Fabricio, izgubljen Mikletin sin. Sluge: Bogda + Goja + Radoj, kasnije finaliziran kao Bogdan + Goja i Radoj + Dobra.

Benetović je ovu komediju zaogrnuo hvarskom zbiljom ali i dubrovačkom čime je osigurao zanimanje publike:

- zaljubljenici se izražavaju u duhu trubadursko-petrarkističkih klišeja, bez ironiziranja galantne lirike,

- ostarjelog udvarača Mikletu Dubrovčanina Benetović nije zaodjenuo Dottoreovim ni Pantaloneovim ogrtačem (iako ima osobine i jednoga i drugoga) već gosparskim velutom,

85

- sluge se razlikuju od svojih gospodara – oni smiju sve što njihovim gospodarima nije dopušteno,

- izvrgava ruglu neprirodne zajednice mladih i starih muževa i žena. Hvarkinju možemo osim kroz takvu križaljku odnosa sagledavati i na druge dvije razine: kroz ozbiljnu - Benetovićev stav o nekim pojavama ili vrijednostima, i komičku kojim se definira vlastita vrsta. Ozbiljna mjesta kroz koja se pokazuje Benetovićev stav:

- Karlov monolog s jadikovkama o moći ljubavi nad smrtnicima, - tihi Perinin protest protiv pretjeranih stega koje ne dozvoljavaju djevojci da razmjeni makar

pogled s kavalirom, - advokat Nikola se žali na lijenost i kraću pamet njegove mlade žene, - Gojino mišljenje o brakovima starih muževa i mladih žena te glavnim krivcima za njih, - Dobrino podrugivanje gospođama i njihovim druženjima koja se ''oplemenjuju'' jedino

ogovaranjima, - Bogdanovo kritiziranje odnosa selo grad i obaranje na advokate koji materijalno upropašćuju

seljake. Zanimljivo je da su ti monolozi uglavnom ozbiljno intonirani. Komička razina Hvarkinje je usmjerena u dva pravca:

1. obrazovanom gledatelju a) Mikletin zažaren verbalni ispad u uputama sluzi tj. parodija leutaško-petrarkističkoga

diskursa, b) Makaronština, c) Bogdanovo iskrivljavanje galantnog sadržaja.

2. priprostom gledatelju

a) komika situacije: stavljanje u vreću namuranog Miklete; gužva oko zaticanja Izabele in flagranti (s Perinom preodjevenom kao Fabricio), uz smiješne grožnje tobož prevarena muža,

b) Bogdanovo nadmetanje s Radojem, c) pijanstvo, gastrolatrijski humor.

86

Pokladna lirika (maskerate) M. Vetranović (npr. Orlača riđanka; Lanci Alemani, trumbetari i pifari), M. Pelegrinović (Jeđupka), S. Bobaljević Glušac (Jeđupka), H. Mažibradić (Jeđupka – zahorica), N. Nalješković (Pjesni od maskerate, 12), A. Sasin (Mužika od crevljara; Vrtari). Maskerate Mavra Vetranovića Čavčića. Smatra se da je napisao najmanje 4 maskerate: Trgovci Armeni i Indijani. Složeni su u osmercima. Trgovci su došli iz dalekih istočnih krajeva. Oni s Indijanima hvale Dubrovnik i Dubrovčane zbog gostoljubivosti, a onda i zbog toga što su ih hvale i ljudi 'od Istoka slavno carstvo' (istočni car), a milostivo ih prima i 'česar od Zapada'. Trgovci zatim opisuju tegobe koje su prošli na putu: tu su zmaji ljuti, troglave zmije, grifoni, s krunom orli, arpije, pantere, čentauri, satiri, divji voli i himere, neposkoki, tiri (otrovnice), blavori i bazilisci – opširniji 'katalog strahota'. Vetranović ovim detaljem kataloga fantastičnih zvijeri povezuje maskeratu s pjesmom posvećenom jednom od sedam smrtnih grijehova (lakomosti). Drugi katalog koji se javlja pred kraj pjesme je nabrajanje razne robe koju su trgovci donijeli da je prodaju u Dubrovniku. Srebro i zlato, 'verižice zlate', 'u prstenku dragi kami', od 'biserka kolarine', 'biser pribijeli'. Trgovci dalje nude 'orašce i kaniele, i mirisne jošte vode, sve tamjane i kandiele'. Armeni i Indijani izlažu, dakle, robu koja orijentalnim trgovcima i odgovara, i nema niti jedne lažne robe: riječ je o realističnom detalju – trgovini u Dubrovniku 16. st. No, dva su kataloga povezana i stvaraju posebnu napetost u tkivu pjesme. Fantastičnim katalogom maskerata je povezana s pjesmom o lakomosti: realistični popis robe dolazi kao smirenje i sama lakomost se mijenja u Dubrovniku susretom između Istoka i Zapada – pošteno trgovanje: nješto ćemo trgovati, / a po trgu rad prijazni / nješto ćemo na dar dati, / pokoli ste toli časni. 1. Dvije robinjice 2. Pastiri 3. Lanci Alemani, trumbetari i pifari. Sve su Vetranovićeve maskerate u osmeračkim četverostisima. Sve su krajnje 'pristojne', tek u Lancima možemo pomišljati na aluziju. U svima besjednici dolaze iz nekoga tuđinskoga kraja u Dubrovnik. Prva strofa u pojedinoj maskerati ponavlja se kroz čitavu pjesmu kao pripjev poslije svakoga para strofa: možda se radilo o zbornoj recitaciji ili pjevanju toga pripjeva. Maskerate su određenim svojstvima povezane s Vetranovićevim ostalim pjesmama; zajedničko je svima apostrofiranje čitaoca (slušaoca). Neki autori pretpostavljaju da bi se još neke pjesme Vetranovićeve mogle odrediti kao maskerate: Orlača, riđanka, rečeno u Blatu ribarom, Orlača riđanka Peraštu govori, Pjesanca spurjanom (tzv. pseudomaskerate). Remeta I (Stante zvijeri, stante ptice) i II (Razmišljaje smrtnu silu). Prvi se naziva heroikomičnom pjesmom, a drugi semimaskeratom/pseudomaskeratom. Remeta, pustinjak, čest je besjednik talijanskih maskerata, a nastupa i u sijenskim kontrastima i komedijama 16. st., npr. Lorenzo Veličanstveni ima Canto de' romiti. Remeta na školju i Remeta u gradu ne daju se razdvojiti, predstavljaju cjelinu. U prvoj se opisuje neobični kraj gdje boravi po onome što jest, pustinjak, a onda dolazi u gradsku sredinu da se, ovlašten svojim iskustvom u askezi, obrati Dubrovčanima. Vetranović je uvelike bio svjestan književničkoga poziva. On pokazuje srodnost maskerate s tužbom, s monološkim razmatranjem i s poučnom besjedom. Dva ambijenta i dvije modulacije u kojima govori Remeta osamostaljenje su elemenata koji već postoje u maskerati. Opis 'školja' uzet je iz prirode, ali je to istovremeno preobrazba onoga bajnoga kraja iz kojega dođoše trgovci, robinjice, pastiri. Sveti Andrija – otok nadomak Dubrovniku – tako se povezuje s dalekom Alamanjom i Armenijom. Remeta jest dvodijelna maskerata, a Vetranović nam svojim zahvatom demonstrira posebnost ove vrste pjesme, kojoj puka zabava nije isključiva namjena, već može biti ozbiljna i dostojanstvena.

87

Problem autorstva Jeđupke u:

Franičević, Marin: O autorstvu Jeđupke i Mikši Pelegrinoviću. U: Čakavski pjesnici

renesanse, Matica hrvatska, Zagreb, 1969., str. 183-228.

1599. g. u Veneciji je objavljena Jeđupka gospodina Andrije Čubranovića Dubrovčanina – sastavljena

od 6 maskerata

Antun Sasin, U pohvalu pjesnika dubrovačkijeh (napisana između 1591. i 1598. g.) – jedini je

pjesnik koji na Andriju Čubranovića ukazuje kao na autora Jeđupke i to u navedenoj pjesmi:

Andrija tuj zlatar, / ki zače i reče u njeki slavan glas / Jeđupku s ke steče po smrti slavu i čas.

Petar Hektorović:

- 1528. g. posvećuje svoj prijevod Ovidija Pelegrinoviću ističući: …otkle vašu toliku slatku i naredno

složenu Jupku od vas slišah.

- 1557. g. nakon povratka iz Dubrovnika šalje mu pjesme u Zadar i kaže: … i vele mi pohvaljena bi

Jupka tvoja kakono stvar zamirita i izvrsna …

- prema Hektorovićevim zapisima Jeđupka je nastala prije 1528. g. a zna se prema jednom zapisu iz

1599. (Ignjat Gradić je posjedovao stari rukopis Jeđupke s tom bilješkom) da je već 1527. g. bila

recitirana u Dubrovniku

Jeđupka:

- sačuvana je u dvije verzije: kraćoj (dubrovačkoj; izdanje iz 1599.g. koje potpisuje Čubranović) i

dužoj (zadarskoj; koju potpisuje Pelegrinović i koja pored ostalog sadrži i 4 pjesme i uvod kraće

verzije)

- oko 1530.g. Pelegrinović je prvo napisao kraću verziju Jeđupke: uvod + 6 maskerata; uvodna

pjesma: 60 stihova tj. 15 četverostihovnih strofa; svaka maskerata: 40 stihova tj. 10 strofa = 300

stihova

- 1556. g. kako bi zaustavio kvarenje i dodavanje stihova u svoje popularno djelo, autor zaokružuje

zbirku: uvod + 20 sreća

- u rukopisima je sačuvano samo 18 sreća

- u trogirskom rukopisu pak kao 2 sreća nalazi se posebna pjesma koja bi mogla biti ustvari 19 sreća

- 20 sreća bi trebala pak biti pjesma Četvrtoj gospođi iz kraće verzije koje nema u rukopisima

opširnije varijante

- ipak, u opširnoj, konačnoj verziji nema Šeste pjesme što se objašnjava time da je sam autor prvotnu

šestu pjesmu, koja je također kao i ostale imala 10 strofa, znatno proširio, i to za neku sasvim

određenu situaciju.

88

- Ovako proširena pjesma ispala je iz okvira poklada pa je autor i nije uvrstio u svoj definitivni izbor

namijenjen objavljivanju i posvećen Dubrovčanima.

- Ipak i ovako proširena Šesta pjesma došla je u Dubrovnik, uklopljena je u prvotnu Jeđupku, pa se

našla tamo u izdanju Nadal-Battitore – Čubranović iz 1599. g.

Izdanja Jeđupke

Jeđupka gospodina Andrije Čubranovića Dubrovčanina. Svijetlomu i plemenitomu gospodinu

Tomu Budislavu, izvrsnom naučitelju i mudracu dubrovačkomu, vitezu i kanoniku kraljevstva

poljačkoga. In Vinegia presso Altobello Sallicato, 1599.

Jeđupka gospodina Andrije Čubranovića Dubrovčanina. U Bnecije presso Francesco

Barilletti, 1618. (*nalazi se u Spomeničkoj zbirci i knjižnici Mažuranić – Brlić – Ružić)

Jeđupka gospara Andrije Čubranovića. Izdavač A. Martecchini, Dubrovnik, 1838. (Prir. A.

Kaznačić)

Pjesme Andrije Čubranovića, Mikše Pelegrinovića, Saba Mišetića Bobaljevića i Jeđupka

neznana pjesnika. Stari pisci hrvatski, knj. VIII. Zagreb 1876. (Prir. F. Rački i M. Žepić).

Jeđupka. (Andrije Čubranovića) Zagreb, 1949. Zora. (Prir. M. Kombol. Ilustr. F. Vaić)

*Toma Nadal Budislavić

A. Kolendić u raspravi Jeđupka i njen autor (Republika, 1962). On je ustvrdio da o Andriji Čubranoviću kao dubrovačkom pjesniku nije pronađen niti jedan dokumentirani podatak iako su se njime bavili mnogi historičari književnosti. Kolendić je počeo od osnovnog dokumenta o autorstvu jeđupke, od njezina izdanja iz 1599. godine. Proučivši ličnost Tome Nadala Budislavića, njegov život i beskrupuloznu borbu za ličnu afirmaciju te njegov odnos prema izdavaču Jeđupke Maru Battitorri, Kolendić je prije svega pokušao objasniti kako je došlo do izdanja od 1599., smatrajući baš to ključnim problemom. Ambiciozni sin brijača Vicka Lunardovića, Toma, koji je i sam počeo kao brijač, poslije smrti svoga oca pošao je u Padovu, a zatim u Bolognu gdje je, dodavši uz svoje ime i ime nekadašnjeg mecene svog oca i prozvavši se Natalis odnosno Nadal, 1572. završio medicinu. Kao liječnik krenuo je najprije u Bosnu, da bi se uskoro našao na dvoru Murata III gdje se osim medicine, koristeći se vezom s Mehmedom Sokolovićem, bavio i drugim poslovima u korist Rimske kurije i Dubrovačke Republike. Poslije povratka u Dubrovnik, kojemu kao pučanin nije uspio da se nametne, kreće u Poljsku gdje je ovaj bivši sultanov liječnik, špijun i posrednik između pape Grgura XIII i patrijarha Jeremije II postao štićenik i lični liječnik krakovskog biskupa, potkancelara kraljevine Poljske i kanonik a uskoro i poljski plemić. Iznoseći podatak da se Budislavić, koji se u Poljskoj potpisivao Thomas Natalis Rhacusanus, prikazivao kao dubrovački plemić, Kolendić iznosi njegove pothvate koji su prethodili izdavanju Jeđupke. Počelo je s izdavanjem drugog izdanja stihova onda čuvenog portugalskog latiniste Didaka Pira koji je dosta vremena proveo u Dubrovniku. Naravno, to izdanje ne bi imalo nikakve veze s problemom jeđupke kad bi se naprosto radilo o nekim Budislavićevim mecenatskim sklonostima. Ali u knjižici su dodani i neki stihovi i epigrami posvećeni samom Budislaviću. Tako je i on, barem u ovom izdanju, ušao među plemiće.

89

Već sljedeće godine Budislavić izdaje i drugu knjižicu stihova s još bučnijom posvetom u naslovu u kojem je ''unaprijeđen'' za doktora filozofije i medicine. Uskoro se pojavilo i drugo izdanje u kojem je dodano i pohvalno pismo Didaka Pira. Četvrta knjižica koju je Budislavić objavio iz istih pobuda bila je poslanica poljskog teološkog pisca Stanislava Sokolovskog. Uskoro su njegovi napori u kojima su ove pohvalne štampane knjižice imale posebno mjesto, krunisani uspjehom i on je 1585. g. dobio kraljev indigenat o dodjeljivanju poljskog plemstva. Poslije toga Budislavić je ponovno pripremio petu, a zatim šestu knjižicu stihova koja je bila prepuna pohvala i ponio je sa sobom u Dubrovnik u koji se potkraj iste godine vratio da bi dobio službu gradskog liječnika. Ali ga Dubrovnik ni tada nije primio kako je očekivao, plemići zato što je, postavši plemićem izvan njihove republike, ušao među njih na drugi ulaz, a pučani zato što se, stideći se svoga pučanskog porijekla, toliko borio da uđe među plemiće. O tome svjedoče i rugalice odnosno satire Dominika Zlatarića, Vale Sorkočevića Valovića i Paskoja Primovića. Ali se Nadali nije predavao. On je naručivao nove pjesme u svoju pohvalu, a i sam je pokušao odgovarati Primoviću. Kako je porodica Natalis Budislavić izumrla, dodao je svom imenu još i prezime Budislavić. Da bi mogao legalizirati svoju plemićku titulu, morao se i opet latiti nedopuštene akcije. Kako je u kraljevskom indigentu stajalo za njega da je dubrovački plemić (nobilis Raguseus), a to su Dubrovčani mogli iskoristiti protiv njega, jer su znali da se u pohvalnim knjižicama koje je donio iz Poljske slavi kao dvostruki plemić (dubrovački i poljski), Budislavić se odlučio i na falsifikat, pa je registrirao prijepis diplome u kojem je vjerojatno, potplativši pisare, naprosto ispustio ilegalno prisvojenu titulu (dubrovačkog plemića)

A kad je sgradivši sebi grobnicu u klaustru crkve Male Braće na nadgrobnoj ploči dao urezati veliko E, plemićki znak, jedne je noći grupa mladića razbila taj znak, a Valović, koji to spominje i u poznatoj rugalici (''Jedno >E< veljaše da je on kavaljer, / toj ti mu kažeš, budući on barbijer.''), došao je zbog toga pred sud i bio suđen. Kakvo je, dakle, čudo što je častoljubivi Nadal, našavši valjda kod svojih rođaka Čubranovića rukopis Jeđupke koja je u Dubrovniku bila veoma popularna, došao na ideju da je da štampati i sebi posvetiti da bi ga već samom tom posvetom a sastavom te posvete još više, proslavila i populariziral. Budući da je već otprije imao veze s trgovcem i humanistom Marom Battitorrom, koji mu je bio i dalji rođak, i koji je u to vrijeme pripremio i izdavanje Monaldijevih Rima, nije mu to bilo teško provesti. Možda je to bio neki stari zabačeni rukopisni prijepis za koga se u familiji Čubranovića vjerojatno znalo da je pripadao nekom od ranijih članova, nekom Andriji. Možda je i na samim koricama sveske sa ovim rukopisom bilo zapisano njegovo ime i prezime kao vlasnika. Svakako ideja je niknula i uskoro (1599) bila ostvarena baš po zamisli Budislavićevoj. '' 1557. postoji mogućnost o tome da je Pelegrinovićeva prva verzija tada bila tiskana u Padovi, no to nije još dokazano. Battitorrino izdanje: Jeghiupka

90

Sažetak/shema 1599. g. u Veneciji je objavljena Jeđupka gospodina Andrije Čubranovića Dubrovčanina – sastavljena od 6 maskerata. Jeđupka:

- sačuvana je u dvije verzije: kraćoj (dubrovačkoj; izdanje iz 1599.g. koje potpisuje Čubranović) i dužoj (zadarskoj; koju potpisuje Pelegrinović i koja pored ostalog sadrži i 4 pjesme, i uvod kraće verzije)

- oko 1530.g. Pelegrinović je prvo napisao kraću verziju Jeđupke: uvod + 6 maskerata uvodna pjesma: 60 stihova tj. 15 četverostihovnih strofa; svaka maskerata: 40 stihova tj. 10 strofa = 300 stihova - 1556. g. kako bi zaustavio kvarenje i dodavanje stihova u svoje popularno djelo, autor

zaokružuje zbirku: uvod + 20 sreća (duža verzija) - u rukopisima je sačuvano samo 18 sreća - u trogirskom rukopisu se kao 2. sreća nalazi posebna pjesma koja bi mogla biti ustvari 19. sreća - 20. sreća bi trebala pak biti pjesma Četvrtoj gospođi iz kraće verzije koje nema u rukopisima

opširnije varijante - ipak u opširnoj, konačnoj verziji nema Šeste pjesme što se objašnjava time da je sam autor

prvotnu šestu pjesmu, koja je također kao i ostale imala 10 strofa, znatno proširio, i to za neku sasvim određenu situaciju

- ovako proširena pjesma ispala je iz okvira poklada pa je autor i nije uvrstio u svoj definitivni izbor namijenjen objavljivanju i posvećen Dubrovčanima.

- ipak i ovako proširena Šesta pjesma došla je u Dubrovnik, uklopljena je u prvotnu Jeđupku, pa se našla tamo u izdanju Nadal-Battitore – Čubranović iz 1599. g.

DVIJE VERZIJE: 1. KRAĆA – DUBROVAČKA – ANDRIJA ČUBRANOVIĆ Uvodna maskerata – 15 katrena, osmerci; prvoj (drugoj, trećoj…) gospođi – 10 katrena, ukupno ima šest maskerata i uvodna maskerata =

15 + 60 = 75 katrena tj 75 x 4 = 300 osmeraca

Ali pjesma 6 gospođi nema 40 stihova, iako se pretpostavlja da je prvotno imala, ali ju je autor radi praktičnih ili dramatskih potreba proširio, te je taj šesti dio mogao možda funkcionirati samostalno. Znači ta 6 maskerata ima 361 stih, tj. 89 katrena i jednu kiticu od 5 stihova.

2. DUŽA – ZADARSKA – MIKŠA PELEGRINOVIĆ

(U dužoj verziji su sreće) – isti uvod (15 katrena) + 20 sreća (10 katrena + uzdar od 4 stiha na kraju svake sreće) = 15 + 220 = 235 katrena = 235 x 4 = 940 osmeraca – puno osmeračkih stihova.

91

Čupe, spravljenice, godišnice Pojava i položaj sluškinja Famula, serva, fantesca, godišnica, raba, djevojka, čupica, čupe, spravljenica, godulja, ogota itd. sve su to nazivi za dubrovačku sluškinju. Nazivi imaju male razlike u značenjima, a to ovisi o ulozi sluškinje u kući, njezinoj starosti te odnosu gospodara prema ženskoj posluzi. Dolazile su iz okolnih sela, a roditelji su za njih sklapali ugovore na jednu ili više godina. Neke su radile samo za hranu i odjeću, druge za plaću od 4 do 7 perpera, da bi im svake sljedeće godine povisivali plaću za jedan do dva perpera. One spadaju u gotovo potpuno obespravljeni dio stanovništva, ali tada u Gradu čine gotovo trećinu ukupnog broja stanovnika. Njihova zadaća je bila pomagati svojim gospođama u vođenju kućanstva. Broj sluškinja u kućanstvu je ovisio o veličini i materijalnoj moći obitelji. Aristokratska žena se zvala vladika i ona je i mala glavnu riječ u organizaciji života u kući, kućnim poslovima (iako je sve fizičke poslove prepuštala sluškinjama i sama nije radila gotovo ništa), nadzorom nad poslugom pa su iz toga glavne životne nedaće dubrovačkih sluškinja proizlazile iz njihovih međusobnih odnosa.

Postoje dva ključna momenta kojima se stupanjem u službu mijenja dotadašnji život tih djevojaka, prvi je susret s obiljem hrane i pića (koje nije njima namijenjeno, ali ga se one na sve moguće načine pokušavaju domoći), a drugi je seksualno izrabljivanje u kući gospodara. Vrlo je česta pojava bila zloraba sluškinja od strane gospodara i njihovih mladih sinova u svrhu seksualnog zlostavljanja, a nekima su služile i za stjecanje prvih seksualnih iskustava. Neobična imena koja su imale su često dobivale po nekom karakterističnom obilježju u gospodarevoj kući: Omakala (prema omakati odnosno krišom uzimati od jela pripravljenog za gospodare), Variva (prema variti), Gruba (prema izražavanju grubosti u ponašanju), Drpa (prema glagolu drpati). Držićeve sluškinje su svojom retoričkom i psihološkom određenošću kreirane prema živim modelima. Naziva ih hudim puštenicama i obješenjakinjama, koristi augmentativne i pejorativne oblike za opis njihovog karaktera. One su proždrljive, promiskuitetne, pijanice, sklone krađama, glupe, zapuštene itd. Istovremeno su one žene koje, prema Držićevim riječima, posao čine u hodu, sjedeći, ležeći, po danu i u noći. Jer dubrovačka sluškinja sve umije učinit, a i ono što se ne umije nastoji se umjeti. Držić kaže da često rade više poslova istovremeno: «…gospi se, gospodaru i susjedi odjednom ozvat, peć varit, oko trpeze služit i mestrat sve u jedan čas.» Služba i posao

Neke od djevojaka koje su duže vrijeme provele u kući mogle su birati hoće li ostati raditi u kući ili će otići. One koje su ostajale dobivale su «povlastice» od svojih gospodarica. Njihov novi status uključivao je određenu dozu poštovanja, ne samo članova obitelji u kojoj je služila, već i ljudi sa strane. Neke su ostajale cijeli život u obitelji, pa su ih se gospodari sjećali u svojim oporukama ostavljajući im odjeću, namještaj i novac. Za razliku od ropskog položaja čupe, spravljenica je često bila dio obitelji, osoba od povjerenja i imala je, uz gospodaricu, ulogu domaćice koja je često držala ključeve od zaliha hrane i pića. Često su znale i kućne tajne. Nalješkovićeva sluškinja je otkrila svojoj gospodarici tajne noćne izlaske njezina sina jednoj gradskoj kurtizani, a to nije znao ni otac, gospodar kuće: Izgled čupa

Čupe su često u kuću svojih gospodara dolazile pune ušiju i prljave, a njihove gospođe su ulagale puno truda da ih nauče osobnoj higijeni i pristojnom ponašanju, tihom govoru, odvikavajući ih od primitivnih i prostačkih gesta čak i navadama zaušnica i povlačenjem za kosu. Zbog mnogih teških

92

poslova koje su morale obavljati, uvijek su izgledale neuredno i prljavo, krećući se između ognjišta i kokošinjca.

Okružene neugodnim mirisima i same su smrdjele. Dugo je trebalo dok bi stekle gradske navike pranja i češljanja, pa im je kosa bila raščupana. Razlog tome je bio što su ih gospodarica i starije sluškinje često vukle za kosu, a nisu ih štedjele ni batina.

˝Ni petke ni svetke ne znamo mi u vas; kad je poć u tetke, ne daš nam jedan čas˝3

Prema nekim obilježjima odjeće moglo se raspoznati koja sluškinja služi i čijoj kući. Tako su sluškinje u vlasteoskim kućama nosile u kosi široku bijelu vrpcu. Široku crvenu vrpcu su nosile djevojke koje su služile u građanskim kućama. Težački odjevene bile su posve mlade djevojke, tek dovedene sa sela koje još nisu navikle na gradski način života.

tužile su se Nalješkovićeve sluškinje dok su njihove gospodarice izležavale s mužem u postelji čak i do podneva.

Sluškinje kradljivice ˝Dvije su ostale u kući godulje, koje su pokrale sočivo i ulje, tere će besjedâ razlicijeh činiti…˝4

U vječitom strahu od gladovanja, sluškinje su potkradale svoje gospodare. Držić spominje i krađu ukrasnih i kozmetičkih predmeta kojima sluškinje nisu mogle odoljeti. To se najčešće događalo dok su gospodari bili odsutni te su one mogle bez smetnje otuđiti neku kućnu potrepštinu, komad odjeće, pa čak i novac ili zlatni nakit. Poslovi koje su sluškinje obavljale Pri dolasku u kuću su ih čekali najteži poslovi jer je starija sluškinja preuzimala ulogu domaćice, koja je išla u nabavu, kuhala i organizirala posao u kući zajedno s gospodaricom. Čupe su donosile vodu, na leđima su teglile naramke drva za kućno ognjište, prale robu i radile sve ostale teške poslove. Teški rad ih nije zaobilazio ni blagdanima, a osim poslova vezanih uz kućanstvo često su morale obavljati razne teže poslove izvan kuće kao branje i skupljanje maslina koje su nosile u mlin na tiješnjenje kako bi se gospodar opskrbio uljem. Veze gospodara s poslugom su obično nastajale u vrijeme gospodarova boravka na ladanjskom imanju dok je nadzirao poljodjelske radove svojih kmetova ili pak u vrijeme kad se ubirala ljetina.

Držićeva godišnica Omakala, primjerice, oblači gospođu u haljine od kojih je suknja samo dvadeset i osam lakata široka, a ona je nesretnica dva puta dnevno vadi iz kofana, ujutro i popodne. Metlicom je dugo četka prije nego je gospodarica obuče. Gospodar kuće viče joj da što prije pođe na komardu kupiti mesa. Ona se žuri da što prije skuha objed, ali joj uspijeva tek da ga pristavi u vrijeme kad se gospođa već vraća s mise. Dok otkopčava haljinu na gospođi, upravo je vrijeme da skine pjenu s juhe. Dok svlači gospođu, već joj iz lonca kipi. Dok dodaje gospodarici košulju da se promijeni, već joj je sve iskipjelo. Gospodar joj istodobno izdaje naredbe, da kupi vina, namjesti stol i da djeci jesti, a potom da donese svježe vode iz bunara. A gospodarica, ljutita što gospodar toliko s njom govori, baca na nesretnu sluškinju cokulu. Posao sluškinje izvan prostora kuće podrazumijevao je pranje robe na nekoj od gradskih fontana ili pak odlazak u kupnju, najčešće mesa, ribe, te drugih namirnica za obitelj gospodara. Pri gradskim fontanama smještenima na istočnom i zapadnom ulazu u Grad, te na Pilama (predio pred

3www.bulaja.com, n. dj. (Nikola Nalješković, Peta komedija) 4www.bulaja.com, n. dj. (Nikola Nalješković, Peta komedija (Prolog))

93

zapadnim ulazom), gdje su prale robu bez obzira na vrijeme, studen i vjetar i vraćale se uvijek doma s vjedricom vode na glavi, zimi najčešće promrzlih ruku i nogu, susretale su se izmjenjujući novosti o rodbini na selu, uz šalu i pjesmu, koketirajući sa soldatima5

koji su u neposrednoj blizini držali stražu. Na tim mjestima su si davale oduška nalazeći utjehu i razumijevanje od onih koje su dijelile istu sudbinu, a međusobno su se nazivale druževnicama.

Kupovina kućnih potrepština Kupovina mesa, po koje su gospodari redovito slali svoje sluškinje, bila je često dramatična, jer mesa, koje su svi željeli, nije bilo dovoljno za sve. Kad je i bilo mesa za sve, trebalo se izboriti za bolji komad jer je uvijek postojala mogućnost da meso koje se donese kući ne zadovolji gospodara i da kosti završe na leđima sluškinja. Pri kupnji je vladao princip jačega pa su nesretne djevojke često zarađivale udarce i posjekotine sudjelujući u tuči s ostalim kupcima, pretežito muškarcima, a nerijetko ih je mlatnuo i sam mesar. Doći kući bez mesa ponekad je bilo još teže:

˝Idem i ja bez ničesa U komardi er nije mesa Kad se vratim doma ovako Uzavret će cijeli pako. Al komardar meso neće Na ovu cijenu davat veće; A njihova, znaš da sila Puk je sveđer ugnjčila…˝6

Slične neprilike su doživljavale sluškinje i prilikom kupnje ribe Pod zvonikom i na dubrovačkim ulicama. Kad im nije uspjelo kupiti željenu ribu kod kuće ih je čekala nevolja jer je nezadovoljna gospodarica zbog neizvjesnog ručka redovito ispsovala sluškinju, a nerijetko ju i istukla. U nešto manjoj mjeri su stradavale pri kupnji drugih kućnih potrepština. Bijeg iz službe

Veliki dio dubrovačkih sluškinja je očajnički bježao iz kuća svojih gospodara. To se događalo iz razloga što na nijedan mogući način nisu mogle udovoljiti potrebama svojih zahtjevnih gospodara i udobrovoljiti ih da se s njima postupa ljudskije. Očajnički su bježale iz njihovih kuća vraćajući se rodnim kućama na selo u dubrovačkoj okolici. Neke su čak bježale stranim brodovima u Mletke. Nerijetko su pri tome opljačkale gospodarevu kuću odnijevši sa sobom neke vrijedne predmete. U slučajevima bijega gospodari su pokretali potragu za odbjeglim sluškinjama i organizatorima njihova bijega.

Odbjegla sluškinja je za kaznu bila izložena na stup srama, provedena po Gradu na magarcu, a potom išibana ili žigosana usijanim željezom po čelu i obrazima, odsijecao joj se nos i usne školjke, a na kraju je doživotno bila prognana iz Republike7

.

Gospodari, mlade ljubavnice i trudnoća

5 Soldat - onaj koji vrši vojničku službu (Anić, n. dj.) 6 A. Kaznačić, Pjesme razlike 7 Dubrovačka Republika

94

Traženje ljubavnica u inferiornoj8 klasi bilo je istaknuto obilježje dubrovačkog međuklasnog života, dakako, samo kad su posrijedi bili plemići i muškarci iz bogatijih građanskih obitelji i najčešće njihove sluškinje, dok je po istom pitanju vladao duboki muk, kad su posrijedi bile žene iz viših društvenih krugova i njihovi puteni prohtjevi zadovoljeni s klasno inferiornim muškarcima.9

Konzumiranje legitimne i nelegitimne seksualnosti je najčešće dovodilo do brojnih neželjenih slučajeva trudnoće među sluškinjama. I sam Nikola Nalješković nas u prologu svoje Šeste komedije izvještava o praksi seksualnog iskorištavanja sluškinja koja nije bila skandaloznog karaktera ili manje društveno prihvatljiva. Stari i sijedi gospodin je pored svoje mlade žene još obilazio oko tuđih žena i svojih sluškinja tako da su dvije sluškinje istovremeno bile trudne s njim.

Često su bile metom seksualnog izrabljivanja i gospodskih sinova, a ne samo starijih gospodara. Problem trudnoće se nije mogao dugo skrivati, poglavito kad su u pitanju bile mlade i neiskusne

sluškinje. Iskusnije i starije sluškinje znale su to sakriti na način da su se izvlačile na pretjeranu pretilost ili su stezale trbuhe do krajnjih granica. Nakon tajnog poroda, rješavale su se djeteta.

Najčešće čedomorke u Dubrovniku su bile upravo sluškinje. Iza čina čedomorke stajala je dugo i pomno pripremana akcija. Novorođenčad je ostavljana na osamljenim mjestima da umru od hladnoće, a često su postajali i plijenom divljih pasa.

Bogobojaznije sluškinje su djecu po porodu odnosile u nahodište ili ih davale kao ropsku radnu silu na selo. Ostajući i dalje u kući svojih gospodara, postojao je rizik od ponovne trudnoće, a mnoge od njih su imale i više uzastopnih takvih izvanbračnih trudnoća. Neke su odgovorniji gospodari udavali za svoje kmetove ili soldate (najčešće ucjenom istih).

Nikola Nalješković opisuje kako gospodarica ne želi sluškinju u svojoj kući jer je trudna.

8 Inferioran - onaj koji je slabiji u poželjnim svojstvima prema drugome; niži u nekoj klasifikaciji, hijerarhiji (Anić, n. dj.) 9 Slavica Stojan, Vjerenice i nevjernice, Prometej, Zagreb-Dubrovnik, 2003.

95

J. Torbarina: Hektorovićevo Ribanje u kontekstu europske književne tradicije

Ribanje i ribarsko prigovaranje je prilično ravnomjerno podijeljeno u tri pjevanja, odnosno u tri

''dana'': Prvi dan (1-508), Drugi dan (509-1078) i Treti dan (1079-1684).

Svako pjevanje ima između 500 i 600 stihova. Drugo je nešto dulje od prvoga, a treće je najdulje. I

umeci ''prigovaranja'' podjednako su raspoređeni u okvir pojedinoga dana. Cijelo je djelo opis plovidbe,

na vesla i na jedra, a usput i ribarenja, od Staroga Grada na Hvaru (sa zaustavljanjem u Zavali, Kablu i

Lučišću, također na otoku Hvaru) kroz Splitska vrata između Brača i Suleta (s iskrcavanjem na otoku

Braču) do nečujamske luke na Suletu (danas Šolti) i otprilike istim putem natrag u Stari Grad.

Djelo počinje moralizatorskom apostrofom Jerolimu Bartučeviću (1-16), ''vitezu poštovanomu,

vlastelinu hvarskomu''...

Kako se nastavlja Ribanje i ribarsko prigovaranje?

Odrediti sve dijelove Ribanja, strukturalne i kompozicijske!

Npr. što je Hektorović sve umetnuo u svoje djelo, što su po vrsti određeni umetci (npr.

bugaršćice, zagonetke...), vrste stihova...

Josip Torbarina nalazi u Ribanju 9 umetnutih ekloga.

Što je to ekloga?

1. “ekloga” sadrži stihove 116-162: budući da su bez posla, jer su digli jedro, ribari zabavljaju gospodara i

sebe, a _________ zadaje ________ zagonetku i obećaje mu _______________ ako odriši njegovu

''gatku''. Rješenje pitalice, zagonetke je _______________.

2. “ekloga” sadrži stihove 229-238 gdje ribari pjevaju svome gospodaru ____________ poznatu po

stihovima Naš gospodin poljem jizdi,/ _______________________________________________

________________________________________________________________________________

3. ''ekloga'': Paskoja iznenada stanu mučiti neki problemi i on želi da bi sada mogao biti s njima Bartučević

koji bi mu sve objasnio. Zatim slijedi duga njegova pripovijest, koja se također može smatrati

umetnutom ''eklogom''. Slijedi opis gozbe redovnika odnosno priča o biloj skupšćini dominikanaca na

Solinskoj rici, priče o “pilozopiji” i postanku voda

5. i 6. ''ekloga'' su bugaršćice _________________________________ i ________________________

_________________________________te “pisan” ____________________ (od 507. do 718.);

7. ''ekloga'' od 875. do 1064. stiha, u kojoj vino raspoloži Paskoja i Nikolu i oni se počeše nadmudrivati i

kroz 180 stihova postavljati jedan drugome ''učena pitanja'' poput sljedećih:

96

______________________________________________________________________________________

______________________________________________________________________________.

8. ''ekloga'' od 1233. do 1467. je najsuhoparnija, a sastoji se od mnogih _________ izreka složenih u

stihove koje su srodne s Pričicama Hektorovićeva znanca, Dubrovčanina Nikole Dimitrovića;

9. ''ekloga'' od 1547. do 1618. u kojoj pjesnik u lirskom raspoloženju sjetno meditira o vitezovima,

vojvodama i knezovima o kojima su ribari pjevali. To ga odvodi na razmišljanje o prolaznosti života, o

smrti i o zagrobnom životu, i ponuka ga da ribarima održi propisnu propovijed. To je suhoparna parafraza

katekizma. Tu su i 10 zapovijedi božjih i “člani svete vire”, i “milosrđa dila” tjelesnoga i duhovnoga i, na

kraju, “Amen”!

Slijedi opis ______________________ (vrsta ribolova) što je jedna od najživopisnijih partija u Ribanju.

Istina je da Hektorovićevo djelo nema izravnoga prauzora ni neposrednoga prototipa u talijanskoj ili bilo

kojoj drugoj književnosti. Ipak su neki naši kritici pretjerali kad su suviše naglašavali “jedinstvenost”

Ribanja, odnosno da je ono bez primjera, unikum. (R. Bujas). Hektorovićevo Ribanje ipak ima dodirnih

točaka s renesansnim latinskim i talijanskim ribarskim eklogama koje su mu morale biti poznate.

Što je to ribarska ekloga (ecloga pescatoria)?

Ribarska ekloga je zapravo ogranak bukoličke ekloge, a javlja se, istina dosta rijetko, kao podvrsta

propisne pastoralne idile još do Teokritovih vremena. No pravi začetnik te književne vrste je Jacopo

Sannazaro (1456.-1530.) koji je svojom Arkadijom udario temelje i pastirskome romanu. Njegove

latinske Eclogae Pescatoriae slijede ukorak vergilijanske oblike, a njihove teme su poznate

tradicionalne teme: tužbalica, zaljubljenikova jadikovka, natjecanje u pjevanju, itd. Ali vergilijevska

konvencija je toliko modificirana, da pastirska ekloga postaje ribarska ekloga ili ribarska idila, a

pozadina joj nije više Sicilija ni Arkadija već Napuljski zaljev. Umjesto pastirskoga života u njoj se

prikazuje život ribara, šumske nimfe pretvaraju se u morske nimfe, a rustikalna božanstva u bogove

mora. Mjesto da razgovaraju o stadima stoke i ovaca, govornici pričaju o čamcima, mrežama i vršama;

umjesto cvijeća i voća, ljubavnički su darovi kamenice i školjke, biser i koralji.

Kad su se Sannazarove pastirske ekloge pojavile na samom početku 16. st., to je bila novost

koja se onda činila čudesnom. Mala promjena u pastirskoj konvenciji izgledala je kao otkriće Amerike.

Čak je i Ariosto “pronalazača” nove književne vrste za to pohvalio u Orlandu, a i sam Sannazaro u

svojoj drugoj ribarskoj eklogi ponosno kaže da je prvi u poeziji otisnuo čamac u morske valove i da se

usudio izvrći neznanim opasnostima. Ali ni taj novi književni rod nije bio sasvim nov, jer već jedna od

grčkih idila koje se pripisuju Teokriti (21.), ima naslov Ribari i govori o ribolovu. Čini se da ju je

Sannazzaro poznavao i da je iz nje preuzeo neke sitne pojedinosti, a možda i konvenciju da se ribarska

97

ekloga obično odvija noću, a završava izlaskom sunca, obrnuto od pastirske ekloge, koja se po pravilu

zaključuje o zalasku sunca. Kod Sannazzarovih sljedbenika noćni ribolov postaje pravilo i tako nastaje

noćni krajolik, koji zamjenjuje podnevni i predvečernji pejzaž pastirske ekloge.

Sačuvano je svega 5 Sannazzarovih ribarskih ekloga.

1. dijalog između dvaju ribara koji oplakuju smrt Filide. Ribari su, kao i Hektorovićevi,

učeni i dobro poznaju pogansku mitologiju;

2. konvencionalna pastoralna tužaljka mladića zbog okrutnosti ljubljene djevojke. Mjesto

kozlića dragi joj poklanja kamenice;ž

3. ekloga o dva ribara koji se pred olujom sklanjaju u neku morsku spilju te naizmenično

pjevaju i hvale pjesnikove drage. I ovdje su pjesnički darovi šarolika školjka i svinuta

grana koralja

4. tužbalica koja završava romantičnom evokacijom mjesečine na moru;

5. posljednja obrađuje motiv čaranja koji se javlja i u Sannazzarovoj Arkadiji, samo su

ovdje umjesto lovora i orha a instrumenti čaranja alge i druge morske trave, a umjesto

zemaljskih utvara dozivaju se nemani morske.

Ima nekih pojedinosti u Sannazzarovu djelu koje su mogle poslužiti Hektoroviću kao poticaj. Npr.

mudrovanje Paskoja i Nikole kao u prvoj Sannazzarovoj eklogi. U Ribanju se prva dva pjevanja

odvijaju po danu i završavaju zalazom sunca, ali Treti dan, prema tradiciji Sannazzarove ribarske

ekloge završava noćnim ribolovom (1619 – 1648).

Ne razlikuju se mnogo od Sannazarovih ribarskih ekloga ni ecloghe pescatorie pisane na

talijanskom jeziku što su ih ostavili njegovi sljedbenici: Bernardo Tasso (1492.-1569.), otac slavnijega

Torquata; mlečanin Andrea Calmo (1509. – 1561.), slavniji kao pisac komedija; Bernardino Rota

(1509.-1575.); Matte Conte di San Martino i osobito Luigi Tansillo (1510. – 1568.).

Razlike između njih i Hektorovićeva djela očite su. Hektorovićevo je djelo duže i ambicioznije

od bilo koje talijanske ribarske ekloge. Ima 1684 stiha, i stoji prema ribarskim eklogama svih naroda u

istom odnosu kao što Sannazzarova Arkadija stoji prema pastirskoj eklogi. I sam tematski materijal

Hektorovićeva Ribanja razlikuje se od sadržaja ribarskih ekloga talijanskih pisaca. Ljubav, koja ima

tako vidnu ulogu u talijanskim sastavima te vrste, uopće nije naznačena u Hektorovićevu djelu. U

Ribanju nema ni jedne tužbalice, ni jedne jadovanke nesretno zaljubljena ribara. I Hektorovićev način

prikazivanja posve je drugačiji. Za razliku od talijanskih djela Hektorović gotovo nema klasičnih

aluzija, a pogotovo nema grotesknih nemani ili fantastičnih pustolovina. Njegovo more nastanjuju

poznate domaće ribe; nema u njemu ni kitova ni tuljana ni Titana.

98

Žanrovsko određenje Ribanja i ribarskoga prigovaranja. Kojem žanru pripada Ribanje i ribarsko

prigovaranje? Objasnite zašto.

1. pjesnička poslanica ______________________________________________________________

___________________________________________________________________________________

___________________________________________________________________________

2. ribarska ekloga _________________________________________________________________

___________________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________________

3. putopis ________________________________________________________________________

___________________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________________

4. pohvalnica _____________________________________________________________________

___________________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________________

5. autobiografski spjev _____________________________________________________________

___________________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________________

6. moralno-didaktički sastav ________________________________________________________

__________________________________________________________________________________

7. prva reportaža __________________________________________________________________

___________________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________________

99

PETAR ZORANIĆ, PLANINE

Tiskane su 1569. godine, napisane su 1536. i posvećene su Mateju Matijeviću.

Vanjska okosnica (osnovni narativni tijek radnje) Planina Petra Zoranića – konvencionalni okvir

Sedam je godina Zoran patio od nesretne ljubavi i stojeći jednom očajan pokraj jednog potoka u

blizini Nina, izađe iz vode vila Napea, povede ga u podvodnu špilju, ispriča mu svoju nesretnu ljubav

za umrlim Žiljbilom te mu predloži da pođe u planine gdje će naći lijek. Vila Milost prebaci ga preko

mora na drugu stranu do Podgorja pod Velebitom. Idući prema planinama naišao je pred otvorom

Vražjih vrata (Paklenica) na semoglavu neman, zatim na otvor iz kojeg izlazi Burin bijes. Došavši u

planine Zoran provede s pastirima tri dana, slušajući njihove pjesme o ljubavi, njihove pripovijesti o

''pritvorima'', zatim pjesme ''na promin'', ljubavne i nabožne te pjesme koje se pjevaju ''u zuk'' narodne

popijevke. Tu se i on izjada o uzrocima svoga putovanja, ispriča o svom podrijetlu i o postanku Nina,

slušajući zatim od pastira priče o podrijetlu mnogih naziva domaćih lokaliteta. Dobivši od starca

Sidmoja upute, Zoran pođe prema Dinari. Na tom putu naišao je na pastire ugrožene od napada vukova

i oni mu pjevahu pjesme o ''rasutoj bašćini''. Idući dalje susretne Zoran vilu Svist, a na vrhu nađe

vilenicu Dinaru koja ga čarima oslobodi od ljubavne patnje. U snu mu se prikaže ''perivoj od Slave'' s

vilom Hrvaticom koja se tuži zbog slabe književne produkcije na narodnom jeziku. Dinara mu pokaže

kako će doći do kuće i on pođe rijekom kuda ga vodi vila Krka, promatrajuči s tugom u očima ruševine

Knina i Skradina, ponosan na ''sminojaki'' Šibenik. Vila ga vodi dalje prema Zadru i iskrca ga još

zapadnije, kraj Zatona. Sedmodnevno Zoranovo putovanje završava u Ninu. Tu on posjeti grob tužne

Jele i prisustvuje godišnjici smrti pastira Divnića. Kao priviđenje javlja mu se sv. Jerolim, prema

glagoljaškoj predaji izumitelj slavenskoga pisma, te biskup Divnić, kojemu Zoran pred vilom Istinom

obećaje da će odsada slijediti pravi put božanske ljubavi i ostaviti se svjetovnih taština.

U Gozbi Dante ovako kaže: Valja znati da se spisi mogu shvaćati i objašnjavati prema četirima njihovim glavnim smislovima. Prvi se zove doslovni, a to je onaj koji se ne proteže dalje od slova praznih riječi, kao u pjesničkim pričama. Drugi se zove alegorijski, a to je onaj smisao koji se skriva pod plaštom tih priča, i to je istina skrivena iza lijepe laži.

100

KNJIŽEVNOST REFORMACIJE

Književnošću reformacije nazivamo pismenost što se razvila sredinom 16. st. oko tiskare koja je uz pomoć baruna Ungnada, podignuta u Urachu kraj Tübingena. Protestantski je pokret preko Slovenije već bio stigao u sjevernu Hrvatsku i Istru. Riječ je o pismenosti koja je prvenstveno nastala iz vjerskih razloga, ona je povezana uz obred i dogmu, i trebala je poslužiti određenoj svrsi. Ipak reformacija je bila krupan ne samo vjerski već i društveno-politički pokret, uperen protiv prevlasti i hijerarhijskoga uređenja katoličke crkve. Crkva je tijekom stoljeća držala monopol u oblasti teologije, filozofije i nauke, tako da je ona i društvenim institucijama kao što je feudalni poredak pridavala božansko podrijetlo i pravo. Procvat znanosti u 15. i 16. st. oduzeo je Crkvi primat u znanosti i filozofiji, a reformacija je donijela i nova vjerska učenja da za spas duše nisu potrebna dobra djela nego unutrašnja vjera u iskupiteljsku žrtvu Kristovu. Odbacujući sve spoljašne obrede i ceremonijal, reformacija je negirala crkvenu hijerarhiju, organizaciju i materijalno bogatstvo. Protestantske ideje znatno su utjecale na razvitak racionalizma u Europi, na vjeru u snagu ljudskoga uma. Sloboda ljudske misli i jednakost ljudi po prirodnom pravu dovele su do revolucionarnih shvaćanja o mogućnosti oslobođenja od klasnih razlika. Osporivši katoličkoj crkvi svjetovno gospodstvo, reformacija je omogućila stvaranje, od rimske kurije nezavisnih, nacionalnih crkava. Katolička crkva više nema monopol što je dovelo i do njezina ekonomskoga slabljenja. Reformacija je na europskom sjeveru crpila svoju snagu primarno iz povoljnih ekonomskih i društvenih prilika što u Hrvatskoj gdje je postojala stalna opasnost od Turaka nije bilo moguće. Stoga su odjeci reformacije zahvatili samo pojedine krajeve: Hrvatsko primorje, donekle Istru, Karlovac, Metliku, Varaždin, Međimurje. Protestantski su pisci bili svjesni da je glavna snaga protestantizma govorna ili tiskana riječ – propovijedi, javne disputacije, poslanice, rasprave, prijevodi Biblije stoga su se i okrenuli takvom djelovanju. Ako pogledamo paralelno nastajanje renesansnih i protestantskih tekstova uočit ćemo da je iste godine kada je P. Hektorović dovršio svoje Ribanje i ribarsko prigovaranje (1555.) tiskana prva hrvatska protestantska knjiga Razgovaranje meju papistu i jednim luteranom. Osobita je značajka te 'pismenosti' vezana i uz jezik – zgusnuti pučki jezik obogaćivao je hrvatsku književnost i pismenost i izvan renesansnih tokova. Kontinuitet protestantske književnosti je nasilno prekinut, a veći dio tekstova je spaljen, no najvećma su utjecali upravo na prozni izraz koji će se u posebnom obliku javiti u 17. st. Reformatorske ideje u raskomadanoj Hrvatskoj, pritisnute sve češćim turskim provalama i nasilnim migracijama stanovništva nisu mogle uhvatiti korijena u većim seljačkim masama, stoga su protestantizam kao vjerski pokret ili kao reformatorske ideje prihvatili uglavnom crkveni ljudi, učeni svjetovnjaci i pojedini velikaši poput bana Petra Erdödija i Jurja Zrinskoga. Najznačajniji predstavnici: PETAR PAVAO VERGERIJE MLAĐI P. P. Vergerije je došao na ideju da Sveto pismo prevede i tiska na slovenskom jeziku. Pisao je polemične knjige protiv katolika, a najviše ih je napisao protiv Tridentskoga koncila i indeksa zabranjenih knjiga gdje su se nalazile i knjige M. Vlačića, P. Skalića... Njemu se pripisivala i polemična knjižica Razgovor meju papistom i jednim luteranom. S njim je veze održavao M. Vlačić jer je P. P. Vergerije nastojao oko izdavanja slovenskih, hrvatskih i talijanskih luteranskih knjiga. Zanosio se idejom općega slavenskoga jezika na kojemu bi bila i Biblija koju bi mogli čitati svi Slaveni. MATIJA VLAČIĆ ILIRIK (izdvojeno) PRIMOŽ TRUBAR Slovenski reformator, sastavio je Abecedarij i Katekizam, udesio za slovenski jezik njemačka slova (goticu) i tako potpuno anonimno započeo književnost na slovenskom jeziku. Slovencima je dao

101

prijevod Novoga zavjeta, Crkveni red, Lutherovu Postilu, pjesmaricu crkvenih pjesama... Bio je od znatne koristi prevodiocima Stjepanu Konzulu i Antunu Dalmatinu STJEPAN KONZUL ISTRANIN Rođen je u Buzetu u Istri. U djetinjstvu je naučio glagoljicu. Na preporuku Primoža Trubara stupio je u Ungnadovu službu kao prevodilac i korektor hrvatskoga jezika. Po njegovoj uputi izlivena su u Nurnbergu glagoljska slova (vjerojatno prema nekom glagoljskom misalu). Djelovao je i među gradišćanskim Hrvatima. ANTUN DALMATIN Također pop glagoljaš koji je prišao protestantima. Počinje prevoditi Novi zavjet. U tiskari su prema njegovoj uputi rezana ćirilska slova pa je on priredio i pokusni ćirilski list, Tablu za dicu ćirilicom i ćirilsko izdanje Katekizma koje je glagoljicom izdao sam Stjepan Konzul Istranin. Skoro sva izdanja protestantske tiskare u Urachu potpisana su zajednički tek je uz neke dodano ime Jurja Juričića. PAVAO SKALIĆ u čijem je djelu Encyclopaedia iz 1559. godine prvi put u svjetskim razmjerima upotrijebio riječ enciklopedija u njenom današnjem značenju. BALDO LUPETINA, utjecao je na mladoga M. Vlačića. ANDRIJA JAMOMETIĆ, kada je Luther imao godinu dana A. Jamometić je zbog reformatorskih ideja i suprotstavljanja raskalašenosti papinske kurije bio obješen o rešetke baselskoga zatvora, a njegovi posmrtni ostatci bačeni u jednoj bačvi u Rajnu. Prvo ime od kojega protestantizam u Banskoj Hrvatskoj počinje jest štajerski barun Hans Ungnad (1493.-1564.) dok je glavna iniciajativa za izdavanje knjiga došla od P. P. Vergerija ml. Pretpostavlja se da je njegovim zauzimanjem došlo do izdavanja Razgovaranja meju papistom i jednim luteranom. U to vrijeme u Sloveniji djeluje Primož Trubar koji je u Tübingenu tiskao svoje prve spise, a uskoro će u suradnji s Vergerijem objaviti 4 knjige. Napokon se ostvaruje Trubarova suradnja sa Stjepanom Konzulom i zamisao o osnivanju centra za prevođenje protestantskih knjiga na hrvatski. Uz Ungnadovu pomoć podignuta je u Urachu kraj Tübingena tiskara u kojoj je od 1561. do 1565. tiskano 30 knjiga: 13 glagoljicom, 9 latinicom i 8 ćirilicom – u nakladi od oko 25000 tisuća primjeraka, od kojih je sačuvano njih 300. Uskoro je angažiran i Antun Dalmatin. Bilo je dosta problema, prvenstveno oko prijevoda jer je trebalo prevoditi s njemačkoga i slovenskoga, a uz to je bilo potrebno dobro poznavati i materinski tj. hrvatski jezik. Osim toga i pismo je bilo problem. Knjige su tiskane na tri pisma što je otežavalo samo tiskanje i raspačavanje. Pop glagoljaš Konzul nastojao je zadovoljiti najprije potrebe onih krajeva u kojima su glagoljica i glagoljske knjige imale svoju tradiciju, tj. Istru, Hrvatsko primorje, otoke i Dalmaciju. Raspačavanje ćirilskih knjiga išlo je teže, a računalo se uglavnom na dijelove pod Turcima. Jezik hrvatskih protestantskih knjiga je čakavsko narječje 16. st. Knjige su donekle prijevodi slovenskih Trubarovih tekstova, ali i s njemačkoga originala. Vjerska podloga jesu Lutherovi i Erazmovi tekstovi. Iako su uloženi veliki napori, iako su velike i plemenite zamisli vodile izdavače, prevodioce i sve učesnike, plodovi toga rada nisu bili takvi kakve su oni željeli. U prvom redu zato što knjige najčešće nisu dolazile do onih kojima su bile namijenjene. Tiskara je završila tako što je poslije Ungnadove smrti prevežena prvo u Graz, gdje ju je nadvojvoda Karlo zatvorio u tvrđavu s preostalim rukopisima kako ne bi škodili katolicizmu. Kasnije je Istranin fra Franjo Glavinić dobio dozvolu da je preko Ljubljane preveze u Rijeku, gdje je htio osnovati hrvatsku glagoljsku štampariju. Ali je fra Rafael Levaković odnio štampariju u Rim da Hrvatskoj ne bude više nikada na štetu. Najvažnije knjige tiskare u Urachu:

102

Tabla za dicu (Abecedarium); Katekizam; Edni razumni nauci; Artikuli ili deli prave stare krstianske vere; Proroci (iz Staroga zavjeta); Postila; Prvi del novoga testamenta; Drugi del novoga teštamenta; Razgovor meju papistu i jednim luteranom. MATIJA VLAČIĆ ILIRIK, KATALOG SVJEDOKA ISTINE Rodio se u Labinu u obitelji koja je uz prezime Vlačić imala i drugo: Franković. Školovao se u Mlecima gdje je naučio latinski, nešto grčki i stekao smisao za povijesno promatranje pojedinih problema. U to vrijeme živio je u Mlecima brat njegove ujne fra Baldo Lupetina kao gvardijan samostana Male braće. Nakon trogodišnjega boravka u tom gradu, Vlačić zamoli fra Balda da mu pomogne da se zaredi i stupi u njegov samostan ili u koji drugi u Bologni ili Padovi. Fra Baldo koji je bio potajni pristaša Lutherove nauke svjetova Vlačiću ako se želi posvetiti studiju teologije neka ne uđe ni u koji samostan, nego neka otputuje u Njemačku, gdje je Luther vratio u život učenje Evanđelja. Kad je Vlačić na to pristao fra Baldo mu otkrije da je u duši protestant i dade mu na čitanje luteranske spise, te je na taj način izvršio presudan utjecaj na put mladoga Vlačića. U 19. godini Vlačić odlazi u karavani s trgovcima protestantima iz Mletaka u Augsburg, pa u Basel, pa u Tübingen, gdje je njegov zemljak Matija Grbac predavao grčki na protestantskom sveučilištu. On ga uputi u Wittenberg k Martinu Lutheru. U 21. godini života Vlačić se upozna s Lutherom s kojim je ostao povezan do njegove smrti. Vlačić u Wittenbergu postaje magister artium i profesor hebrejskoga jezika na sveučilištu ali po vlastitoj odluci napušta to mjesto da bi kao nezavisna ličnost mogao odlučnije voditi borbu protiv svih onih koji su nakon Lutherove smrti bili skloni kompromisu s Rimom. Kada su njegove teze iznijele pobjedu, on je neko vrijeme bio glavni autoritet u protestantskim redovima. Iz Wittenberga prelazi u Magdeburg. U tom je protestantskom gradu razvio veliku djelatnost. Izradio je plan za djelo Catalogus testium veritatis (Katalog svjedoka istine) i pokrenuo izdavanje opsežnog djela Eccelesiastica historia (Povijest crkve) tzv. Magdeburških centurija. Ipak zamršeni odnosi među protestantima nisu išli u Vlačićevu korist kojega počinju protjerivati iz raznih gradova, te se njegova struja u protestantizmu, flacijanizam, s vremenom gasila. Kada je morao napustiti Jenu pomišljao je na osnivanje nove Škole ili Akademije u Regensburgu, kamo bi mogli dolaziti studenti iz obližnjih zemalja: Austrije, Bavarske, Koruške i Češke, i na osnivanje maloga sveučilišta u Celovcu za Slovence i Hrvate. Iako nije došlo do ostvarenja tih planova Regensburg je postao središte za veze između njemačkih i slovenskih i hrvatskih protestanata. Vlačić se brinuo i za tiskanje potrebne vjerske literature na hrvatskom i slovenskom jeziku, pa je i sam napisao nekoliko takvih knjiga, odnosno brošura. Zanimljivosti: Iz drugoga braka imao je šestero djece, a iz prvoga osmero. Umro je 1575. godine u krugu svoje brojne obitelji, ne zna se gdje mu je grob. Njegov opsežan opus (preko 300 knjiga i brošura), ne pripada samo u područje teologije, nego i filozofije, historiografije i filologije. Najvažnija djela: Katalog svjedoka istine (Catalogus testium veritatis) za koji je iz tiskanih knjiga i rukopisa sakupio 650 svjedoka što su se u proteklim vjekovima suprotstavljali papinstvu Povijest crkve (Ecclesiastica historia) u 13 svezaka, tiskano u Baselu od 1559. do 1574. Kako je prvi dio izrađen u Magdeburgu, a građa raspoređena po centurijama, tj. po stoljećima od 1. do 13., to se djelo obično naziva Magdeburške centurije. Cilj je djelu bio obnoviti kršćanstvo u protestantskom duhu. Ključ Svetoga pisma (Clavis scripturae sacrae) golemo je djelo lingvističkoga sadržaja. Glavni mu je dio tumačenje hebraizama. U drugome dijelu objavljene su Vlačićeve samostalne lingvističke rasprave: O dijelovima govora, O tropima i figurama, O stilu – hermeneutika. Obrana (Apologia) iz mlađih dana. Smatraju ga jednim od najljeoših Vlačićevih radova.

103

Analiza teksta Pročitajte tekst i obratite pozornost na dijelove koji se mogu izdvojiti slijedeći postavljena pitanja i bilješke na marginama. Katalog svjedoka istine (...) No pristupimo bliže svojem zadatku. Upravo sam zato u ovom djelu sabrao, koliko mi je bilo moguće, sve one koji su prije Luthera na bilo koji način posvjedočili Kristovu istinu protiv zabluda i bijesa Antikristova i koji su govorili protiv protivničkih zabluda, zanemarivanja dužnosti i raskalašena života, da bih samim činjenicama i iskustvom pokazao kako je uvijek bilo mnogo tisuća pravih vjernika koji su zazirali ili od svih ili od većine zabluda rimskoga Baala, (...) Iako navodim brojne svjedoke takvoga istinitijeg mišljenja i citiram njihova svjedočanstva, ipak nije teško nagađati da je ondje gdje je bio jedan učitelj, koji je ispravnije mislio, bilo i vrlo mnogo slušalaca kojih imena i izjave nisu zapisane. (...) Tako se u mnogim knjigama koje su još sačuvane čita da su naši protivnici s najvećom revnošću nastojali potpuno uništiti sva djela napisana protiv njihovih zabluda, tiranije i nečista života. (...) Naslovi pojedinih poglavlja se odnose na svjedoke istine. Basne U biblioteci u Fuldi, a i u drugima, nalazi se neki stari primjerak basana Ezopa i sličnih pisaca s lijepim slikama. Mnoge slike u tom primjerku odlično napadaju na papinske prelate. Tu se na više mjesta može vidjeti kako propovijedaju vukovi u ogrtaču s kukuljicom. Među ostalim ima jedna slika gdje vuk odjeven u fratarski habit s kukuljicom i obrijana tjemena drži propovijed ovcama oko sebe. Dodano je i tumačenje koje glasi: ''Vuk u plaštu s kukuljicom, to je licemjerac''. Zato se i kaže u Evanđelju: ''Čuvaj se lažnih proroka!'' Prva od ovih basni prikazuje vuka u habitu s kukuljicom i poduprtog o štap kako drži propovijed guskama i govori: ''Bog mi je svjedok kako vas sve želim u svojoj utrobi''. Druga je basna o mačku s mitrom i s biskupskim štapom u ruci, koji propovijeda miševima da bi ih obratio. Najstariji miš odgovara mu ovim riječima: ''Milije mi je da umrem kao poganin nego da od tvoje ruke postanem kršćanin.'' Svi se miševi nato daju u bijeg. Zacjelo je onaj, tko god to bio, koji je nekoć izradio te slike, želio označiti da farizeji i licemjerci Anikristovi obilaze morem i kopnom (kako kaže Krist) da bi pridobili jednog novoobraćenika, kojega kasnije čine vrijednim paklenih muka dvostruko više nego je prije bio. Nadalje je označio da su oni pravi vukovi zavodnici koji proždiru stado Gospodnje. (...)

O čemu govori u odjeljku u basnama? O čijim se basnama radi? Što se nalazi na jednoj slici koju izdvaja Vlačić? Opišite. Kako Vlačić tumači ovu poredbu? Vuk u habitu... Što progovara iz ove priče? Društvena kritika!

Magarčev ispovjednik Naišao sam na vrlo elegantnu pjesmicu pod naslovom Magarčev ispovjednik (Asini poenitentiarius), stariju od dvjesta godina. Uz nju je naime bilo zapisano: Dovršeno godine Gospodnje 1343., samo ne znam da li se to odnosi na prepisivanje ili na prvo sastavljanje. U toj se pjesmi pokazuju vuk, lisica i magarac kao pokajnici. Najprije se vuk ispovijeda lisici, koja ga lako odrješuje i još ga ispričava. Zatim vuk pokazuje sličnu blagost prema lisici kad se ona njemu ispovijeda. No kad je došao na red magarac, koji je bio pun pouzdanja (jer je znao da su njegovi grijesi lakši od vukovih i lisičinih), tada

Kome se obraća M. Vlačić u predgovoru Kataloga svjedoka istine? Kako obrazlaže postupak pisanja djela? Što navodi kao razlog pisanja ovoga djela, koja mu je namjera? Koje svjedoke istine navodi M. Vlačić? Zašto su npr. sv. Jeronim, basne, Magarčev ispovjednik... uopće svjedoci istine? Oni su svjedoci koje istine? Što to znači?

104

se istom pokazala sva strogost discipline. Magarac nije pronađen vrijednim baš nikakva oprosta, pa su ga tada ti njegovi duhovnici požderali. Tko god bio taj koji je sastavio tu basnu, svakako je htio pokazati kako lako klerici i prelati gledaju jedni drugima kroz prste kad se radi o njihovim vlastitim zločinima, a kako tlače i guše samo svjetovnjake. Jedino njih opterećuju pokorom, jedino njima nameću nepodnošljive terete, koje sami neće da dirnu ni vrškom prsta. Vuk je bez sumnje sam papa, glavni majstor najgorih nedjela. Lije, to su prelati, dvorjanici, svećenici i čitava ona kaljuža duhovnika. Te lisice lako odrješuju od grijeha papu vuka, a i on njih. No kad dođe do ispitivanja krivnje jadnih svjetovnjaka, koje u toj basni predstavlja magarac, a osobito kad presveta cenzura ispituje djela njemačkih careva, tada se, kako to dosta i podosta potvrđuju svi povijesni događaji, pronalaze kod njih neoprostivi grijesi.

Što se pokazuje u ovom dijelu? Međutim na koji način i u jednom i u drugom tekstu Vlačić kritizira papinstvo? Kroz likove ljudi ili životinja? Što ove životinje prvenstveno izazivaju u nama? Smijeh? Znači kritika odnosno istina kroz usta životinja. Životinje prikazuju pseudosvijest ljudi. Istina se razotkriva kroz smijeh! Karakteristično novovjekovno načelo. U kojem djelu je to izrazito dobro ostvareno? Pohvala Ludosti.

Zanimljivosti Knjige na dnu mora S morskog dna u Drevinama arheolozi su prije nekoliko godina izronili, otkrili i djelomično restaurirali dio inventara i tereta s potonuloga trgovačkoga broda. U teretu, koji je sigurno više od tri stoljeća ležao na morskom dnu, pronađena je, uz drugi materijal, i znatna količina očuvanih i danas potpuno čitljivih listova vrijednih knjiga iz 16. st. ovo je prvo svjetsko otkriće knjiga s morskoga dna, a uz to je riječ o izdanjima kojih nije bilo ni u jednoj našoj biblioteci. Na morskom je dnu ležalo, među ostalim, i nekoliko stranica iz djela M. V. Ilirika. Ti su listovi dospjeli na potonuli trgovački brod jer su trgovcima služili kao ambalaža. Njima su oni umatali noževe što su ih svojim brodom otpremali najvjerojatnije na Bliski istok.

105

POČETCI KAJKAVSKE KNJIŽEVNOSTI U djelima tiskanima u 16. st. kajkavski su pisci progovorili jezikom koji je već tada bio bogat i gibak, razvijen i prikladan za književno izražavanje, za obrađivanje nabožnih i svjetovnih tema. Od polovice 16. st. pa otprilike do polovice 19. st. koliko je živjela ta književnost, kajkavski su pisci svoj jezik brižno unapređivali. Jezik kajkavske intelektualne sredine zaista je dokazao svoju sposobnost u starim znanstvenim i književnim djelima: u sva tri stoljeća na tom se jeziku tiskaju knjige u kojima se očituje duhovni i materijalni život toga područja. Stara kajkavska književnost traje od polovice 16. do polovice 19. st., ostvarena je na kajkavskom književnom jeziku, te je pisana ili tiskana kajkavskom grafijom. Ta grafija temelji se na mađarskoj, a glavna joj je značajka da nema dijakritičkih znakova. Uz neka manja odstupanja ona se kroz tri stoljeća nije mijenjala. Intelektualna razina kajkavskih književnih radnika bila je najčešće na zamjernoj visini jer su se oni školovali na gimnazijama i visokim učilištima u domovini i inozemstvu. Kajkavski su pisci duboko bili zainteresirani za kulturna, politička i ekonomska zbivanja u svojoj zemlji. Teme su najčešće nabožne. To ne iznenađuje kada se uzme u obzir da su se kajkavski pisci regrutirali uglavnom iz svećeničkoga staleža: prvenstveno iz isusovačkoga reda, zatim iz pavlinskoga, pa iz franjevačkoga. U manjoj mjeri, književnošću su se bavili i pripadnici plemićkoga i građanskoga, vojničkoga staleža, a bilo je i žena. Bez obzira na to što su ta djela uglavnom nabožna karaktera ona nas obavješćuju o mnogim važnim i zanimljivim pojedinostima iz života sjeverne Hrvatske. Najstariji dosad utvrđeni tragovi kajkavskoga govora zabilježeni su latinskim jezikom pisanim spomenicima iz 12., 13. i 14. st., ali to su samo osobna imena, toponimi, nazivi voda, drveća i sl. Kajkavizmi su dijelom prisutni i u glagoljaškim rukopisnim tekstovima kao dio hibrida, npr. u Petrisovu zborniku. Takav snažan prodor u glagoljašku (primarno čakavsku) književnost dokazuje da je očito i prije 16. st. bio razvijen kajkavski jezik. Osim toga i protestantski su pisci u svoje tekstove unosili kajkavske jezične elemente. Već vrlo rano na kajkavskom su se jeziku izmjenjivala privatna pisma, sastavljali su se razni zapisnici, kupoprodajni ugovori, oporuke i druge isprave. Još prije 16. st. postojao je veliki broj stihovanih ostvarenja što potvrđuju kakjkavske rukopisne pjesmarice. U takve su se zbornike pjesme obično upisivale kroz duže vremensko razdoblje i one su prelazile iz ruke u ruku. PREKOMURSKA PJESMARICA CANTIO DE MATRIMONIO (ulomci) Dobri hižnici, vi poslušajte, svega se reda leipo navčite, i zroka ktomu vi se navčite, vu čistoči se kroto zdržite. (…) Gda Bog Adama na zemlo stvoril, k svemu ga keipo primerna stvori, vu paradižom njega postavi i žitek njemu ondi ostavi. Ar vsake stvari tuvaruš beše, lepraj kaj Adam pres njega beše, k njemu primerna tuvaruša nei be. Na to Otec Bog tak govorjaše:

Nei dobro človeku samomu biti, potrebno mu je tuvarušu biti, k njemu primerjen tuvaruš biti, zato mo pomoč imeimo stvoriti. Bog vu Adama sen velik pusti, v paradižomi njega zavuspi i v njega rebro svô roko pusti, rebro mu vun vze i Eivo stvori. (…) Vre poslušatje, dobro razmejte, svoje česti se vi ne zabite, trebe je navkup da se lubite i polgi pravde čisto živite.

106

Moške je glave to čest, da se skrbi i svojo ženo da kroto lubi i s pravom mokom on da jo rani, kako sâm sebi, ar ti jo lubi. I svojo ženo na dobro vuči, ne ošpota jo, neg jo pokara, ne oduri jo, nego jo lubi, i družino svô na dobro vuči. Ženske je glave tou nje poštenje, da svega moža krotu poštuje i da ga lubi, gospodinom zove, njemu pokorna vu vsem da bode. Svemu gospodinu hižo da čuva, na njega marho pasko da nosi, preje ni tkanja neima zabiti, družino svô na dobro vučiti.

Na svô dečico pasko da nosi, z velikom radostjom gori oshrani, zmožnoga Boga arti se boji i na vse dobro arti se vuči. Hištvo Gospon Bog sam blagoslovi i njima žitek ondi potrdi, dugo živlenje med nje postavi i vu orsagi svetom koroni. (…) To pesen spravil, leipo jo zvršil, Andreas Šajtič vu dobroj voli, po Krištuševom na sveit rođenjei jezero pet stou trideset v štrtom. Ocu Boguvi vsegdar bod hvala, i sinu njega Ježuš Krištušu, lih ravno takaj Duho Svetomu, Svetomu Trojstvo, jednomo Bogu. Amen. Amen.

Najstariji datirani stihovi nalaze se u tzv. Prekomurskoj pjesmarici I. (postoji i Prekomurska pjesmarica II. nešto mlađega postanja). Naime u pjesmi Cantio de matrimonio pretposljednja kvartina nosi autorovo ime i godinu nastanka: Andrija Šajtič, 1534. g. Sam rukopis zbornika obilježen je na početku godinom 1593. U njemu su stihovi od više autora i uglavnom su nabožna sadržaja, ali ima i nekoliko svjetovnih pjesama. Spomenimo još i pjesme Oženil se je jeden mlad junak, zatim poema o Sigetu, Žalosno vidim grlico, Tužim vnogo Bogu koja je uperena protiv pijanstva. Iz 17. st. poznata nam je tzv. Pavlinska pjesmarica, a iz kasnijega vremena osobito se izdvajaju pjesme Katarine Patačić. Kao prvo tiskano djelo kajkavske književnosti često se spominju Molitvene knjižice Katarine Frankopan iz 1560. godine. Na to djelo se osvrće Baltazar Milovec u Dvojem dušnom kinču. Odnosno Molitvene knjižice se odnose na tzv. Raj duše što ga je sastavio i preradio/preveo Nikola Dešić, kapelan na dvoru Katarine Frankopan i njezina muža Nikole Zrinskoga Sigetskoga. Taj je molitvenik zaista tiskan 1560. g. pod Katarininim pokroviteljstvom, ali kako je pisan čakavsko-štokavsko-kajkavskom mješavinom u kojoj znatno pretežu čakavski elementi on se ne može smatrati za prvo tiskano djelo kajkavske književnosti. Mihalj Bučić i njegova rasprava o sakramentu euharistije nastala je prije 1574. g., a li je djelo spaljeno zbog tzv. Bučićeve kalvinističke rasprave u tom djelu. Stoga kao prvo tiskano i sačuvano djelo kajkavske književnosti smatramo Decretum – zbornik pravnih propisa što ga je Ivan(uš) Pergošić preveo/preradio prema mađarskom izvorniku I. Verboczyja i objavio ga 1574. 1578. nakon Decretuma objavljuje Antun Vramec ljetopis Kroniku, a 1586. g. tiskana je njegova Postilla. IVANUŠ PERGOŠIĆ Rođen je u Varaždinu i svojim je životom i djelovanjem bio vezan uz sjevernu Hrvatsku. Pravni spis Decretum je prijevod s latinskoga Verboczyjevoga Tripartituma. Objavio ga je 1574. godine u Nedelišču. Pergošić se služio i mađarskim prijevodom, ali je ipak prevodio i slobodno. njegov spis

107

karakterizira traženje odgovarajućega jezika kao i kolebanje između kajkavskoga i štokavskoga, tako da niti jedina dva potpuno sačuvana primjerka istoga izdanja Decretuma nisu po jeziku posve jednaki. Osim toga Pergošić je 1587. u Varaždinu tiskao i knjigu na latinskom Praefationes et epistole posvećeno Erazmu Roterdamskom – nažalost nije se sačuvao niti jedan primjerak. Svoj Decretum je posvetio Jurju Zrinskome, onome istome kome je i Brne Karnarutić posvetio svoje Vazetje Sigeta grada. Decretum je djelo pravnoga sadržaja. To je feudalno, plemićko pravo, zakonom se utvrđuju privilegije i prava plemstva, koje je tu među sobom izravnato – pred zakonom su jednaki magnati, prelati i sitno plemstvo. O pravima građana i seljaka govori se samo uzgred, kmetovi nisu subjekt prava. Do danas je pronađeno 6 što potpunih što nepotpunih primjeraka Decretuma. Iz činjenice da je djelo tiskao kod Rudolfa Hoffhaltera (putujućega tiskara) koji je pristajao uz reformaciju i što je djelom Praefationes et epistolae pokazao zanimanje za Erazma Roterdamskoga neki povjesničari smatraju da da je i Pergošić bio pristaša vjerske reformacije, te da su se zbog toga primjerci Decretuma sustavno uništavali. No to je bez osnove, vjerojatno su se zbog česte uporabe brzo istrošili, nestali iz uporabe i uništili se od starosti. ANTUN VRAMEC Svoje prvo djelo Kroniku tiskao je u Ljubljani 1578. godine. U istoj tiskari u kojoj je tiskan Pergošićev Decretum Vramec je tiskao svoje drugo djelo Postille (u 2 knjige) – dušobrižničko štivo. Kronika je povijesno djelo, kratka kronika u kojoj iznosi povijesna zbivanja dajući najveću prednost onima koja su se dogodila za njegova života. Zanimljivo je što povezuje domaća zbivanja sa općom povijesti. Pisana je kajkavskim dijalektom i pretpostavlja se da je posvećena Jurju Draškoviću. Ispada da je Vramec naš prvi hrvatski kroničar. Osobito priznanje će mu odati Pavao Ritter Vitezović i sam izrijekom navodeći: naslidovah većim delom Vramca popa te samom naslovom svoga djela Kronika aliti spomen vsega svijeta vikov (Vitezović, 1696.). Kasnije će ga na nekoliko mjesta spomenuti i Adam Baltazar Krčelić u djelu Anuae, a Vramec je ušao i kao lik u roman Zlatarovo zlato.

108

BIBLIJA 1. Je li Biblija književni tekst? Iz novije vizure (20.st.) počela se motriti kao književni tekst- struktura sastavnica, žanrovska obilježja, pripovjedna struktura. Pojam književnosti koji primjenjujemo na Bibliju nije moderni pojam, pojam koji imamo danas, taj pojam književnosti i funkcija književnosti mijenjala se kroz povijest.

Biblija danas je zbirka, skup raznorodnih tekstova: 1) jer im je različito podrijetlo, datacija- oblikovala se tijekom 10 stoljeća- razdoblje nastanka varira 2) jer se radi o puno različitih žanrova koji su onomad funkcionirali različito od onoga kako funkcioniraju danas (gnomi, poslovice, mitovi, bajke, itd.) 3) različiti su autori i publika kojoj se obraća i kao 4 iz sljedećeg pitanja.

2. Na koji sve način možemo čitati Bibliju? 4) može se čitati kao povijesni dokument (svjedočanstvo o vremenu i okolnostima u kojima je nastala),

religijski dokument (Sveta knjiga) i književni dokument. Ona je PALIMPSEST različitih stilova, tehnika kompozicije, itd.

4. Biblija se nastojala protumačiti kroz povijest na različite načine, ali su se izdiferencirala dva

karakteristična. Stoga razlikujemo dva smjera tumačenja i razumijevanja Biblije:

a) Patristička egzegeza b) Filološka egzegeza

1. PATRISTIČKA EGZEGEZA (TUMAČENJE)

Vezana za povijest nastanka Crkve kao institucije, tumačenje iz pera crkvenih otaca od kasne antike naovamo. * Koja imena vezujemo uz velike crkvene oce?* Službeno se utemeljuje sa sv. Augustinom (354.- 430.) tj. na prijelazu iz četvrtog u peto stoljeće koji je razvio tehnike tumačenja koje su kasnije doživjele bogatu recepciju. Augustin pokušava ukloniti neskladnosti unutar biblijskog teksta. On iz perspektive Novog zavjeta mora protumačiti tekst Starog zavjeta. Podudarnost nije potpuna i ona se mora stvoriti tj. oblikovati. Stari zavjet inzistira na Bogu kao nalogodavcu. Stari Bog je Bog koji zapovijeda, a od vjernika se očekuje bespogovorna poslušnost, oko zapovijedi nema pregovaranja. Preispisivanje Novog zavjeta jest da Bog više nije zakonodavac (zapovijed), nego daje obećanja- eshatološko obećanje iskupljenja, otkupljenja, obećanje okrenuto budućnosti. Ako je Krist preispisao Novi zavjet u odnosu na Stari zavjet

109

onda kontinuitet među njima ne postoji, ali patristička egzegeneza mora taj kontinuitet stvoriti, podvrgnuti objedinjujućoj doktrini, treba stvoriti harmoniju.

Patristička egzegeza radi s gotovim tekstom, završenim kanonskim tekstom, ne ide k promjeni teksta nego promjeni razumijevanja teksta.

Tehnike patrističke egzegeneze su se sofisticirale u odnosu na Augustina, stvorila se određena HERMENEUTIKA, umijeće komentiranja teksta koja je u srednjem vijeku razvila doktrinu o četiri tumačenja Biblije:

1) povijesno ili doslovno 2) alegorijsko ili alegorijsko-mistično 3) tropološko, tj. moralno, ćudoredno 4) anagogičko ili eshatološko

Svaki segment Biblije, a i Biblija u cjelini može se podvrgnuti četverostrukom tumačenju, npr. Dante, psalam 114:

Kad izađe Izrael iz Egipta I kuća Jakovljeva iz naroda barbarskog Judeja mu posta svetište A Izrael kraljevstvo njegovo

Danteovo tumačenje: - doslovno: izlazak Židova iz Egipta - alegorijsko: naše izbavljenje po Kristu - tropološko: preobražaj duše od grijeha u stanje milosti - anagogičko: izlazak svete duše iz ropstva ovoga svijeta u slobodu vječnoga blaženstva

Tumač napreduje dok ne postigne sklad doktrine i teksta. U 17. st. javljaju se prve kritike ovakvog tumačenja iz pera filozofa Spinoze. To je stoljeće skepse, empirizma. 1670. izlazi njegov Teološko-politički traktat, inaugurira se novi pristup kasnije nazvan 2. FILOLOŠKA EGZEGEZA Istina nije predmet interesa svakog čovjeka, za nju se zanimaju samo iznimni ljudi, elita. Ako bi Biblija bila okrenuta prema istini, ona ne bi bila knjiga za svakog čovjeka. Budući da je Biblija knjiga za običnog čovjeka ona se ne služi diskursom istine nego diskursom VJERE koji mora pridobiti, fascinirati, impresionirati adresate. Cilj je postizanje pobožnosti i vjere. Filološka egzegeza istražuje gramatičke, žanrovske, stilske strukture, itd. Cilj je doprijeti do značenja teksta, a ne njegove istine (kao kod patrističke egzegeze).

110

Filološka egzegeza nastojala je iz Biblije čitati povijesne tragove, Biblija shvaćena kao skup naputaka o okolnostima u kojima su tekstovi nastali, a ne sadržaja o kojima govore. Ona zaključuje da je biblijski tekst dokument o previranjima u vremenu u kojem su tekstovi nastajali - od 13.st pr. Krista. 13. st. pr. Krista - 12 nomadskih plemena nastanjuje Kanaẵn (Mezopotamija) te dolazi do sraza dva tipa kulture, patrijarhalne; nomadske, ratničke i matrijarhalne; sjedilačke. U tom srazu došlo je do konflikta između dva tipa boga (jednobožačkog i mnogobožačkog): Bog ratnički, patrijarhalni- JAHVE i Bog matrijarhalni- ELOHIM koji je milostiviji, nije okrutan. Oko 1000.g. ustanovljava se država Izrael. Utemeljuje je 932.g. Šaul koji odvaja na sjeveru Izrael od Judeje koja je na jugu. Izrael traje do 722. g. dok Judeja traje duže. 586.g. Nabukodonozor ruši hram u Jeruzalemu i odvodi Izraelce u ropstvo. 537. obnavlja se hram i Izraelci se vraćaju. Oko 400. g dolazi do kanonizacije Starog zavjeta, on dobiva današnji oblik. 66. g. Jeruzalem pada pod Rimljane (drugo razaranje hrama), ukida se ime Judeja i uvodi Palestina. Svi ti podaci su plod filološke analize.

4. Kojem vremenskom periodu je nastajala Biblija? Od 13. st. prije Krista do 1. st. poslije Krista

5. Kada nastaju prvi prijevodi Biblije s hebrejskoga jezika? I što su to Septuaginta i Vulgata? U 4. st. prije Krista nastaje prvi grčki prijevod Starog zavjeta sa hebrejskog nazvan Septuaginta (prijevod 72 učenjaka po Ptolemejevoj narudžbi, pod pokroviteljstvom aleksandrijske biblioteke). Prvi latinski prijevod Biblije s grčkog oko 400. godine poslije Krista nazvan VULGATA. Preveo ju je sv. Jeronim. 1831. godine Matija Petar Katančić prevodi Bibliju na hrvatski jezik. 6. Razlika između deuterokanonskih i kanonskih knjiga Poznato je da se knjige Svetoga pisma nazivaju kanonskim knjigama, tj. pripadaju kanonu, odnosno popisu ili katalogu, čine zbir od Boga nadahnutih spisa, te sačinjavaju pravilo kršćanske vjere (kanon – traka za mjerenje, mjera, pravilo). U tom zbiru nadahnutih spisa jedna mala skupina, njih sedam u Starom i isto toliko u Novom zavjetu, nazivaju se deuterokanonskima (grč. deuteros – drugi), kao da bi pripadale jednom drugom kanonu, kasnijem od prvoga. Hebrejski kanon starozavjetnih knjiga drugačiji je i kraći od aleksandrijskoga. U drugome se nalazi sedam knjiga i dijelovi iz druge dvije knjige kojih nema u hebrejskom kanonu. Sv. Jeronim, kojega je papa Damas poslao u Palestinu da probudi svoje poznavanje Biblije i biblijskih jezika, u susretu s hebrejskim učenjacima svojim je ugledom potvrdio hebrejski kanon. Tako je tih sedam i dijelovi iz druge dvije kojih nije bilo u tom kanonu ostale izvan prvotnoga kanona, no uskoro su prihvaćene u sklopu aleksandrijskoga kanona.

111

Hebrejski kanon je sastavljen u novoj eri i plod je dugih rasprava koje su se protegle do 2. st. n. ere. Hebrejski učenjaci su postavljali dvostruki uvjet pri određenju svetosti određene knjige: ovisno o tome je li napisana u Svetoj zemlji (Palestina) i na svetom jeziku (hebrejskom). Postoje naznake po kojima su Židovi odbijali u 1. st. n. ere prihvatiti u svoj kanon neke knjige u kojima nije bio spomenut neki prorok koji bi tako jamčio svetost nekoga spisa. Crkveni oci su također pravili razliku između kanonskih i deuterokanonskih knjiga Staroga zavjeta. Katolička Crkva prihvaća knjige Staroga zavjeta prema aleksandrijskom kanonu. Priznaje, dakle, za nadahnute sve knjige i sve njihove dijelove, a isto je i sa svim knjigama Novoga zavjeta. Tridentski sabor (1546.) konačno je utvrdio kanon Svetoga pisma, koji bez razlike uključuje sve nadahnute knjige bilo proto – bilo deuterokanonske. DEUTEROKANONSKE KNJIGE STARI ZAVJET Tobija, Judita, Knjige Mudrosti i Sirah, Knjiga prva i druga o Makaejcima, Baruh i Jeremijino pismo. Dijelovi Estere i Daniela. NOVI ZAVJET Poslanica Hebrejima, Druga Petrova, Druga i Treća Ivanova, Jakovljeva, Judina i Otkrivenje. Kao primjer navodimo Knjigu o Juditi koja je nastala vjerojatno u 1. st. pr. nove ere na temelju starijih predložaka. Kako je sačuvana samo u grčkom prijevodu što znači da ne pripada hebrejskom kanonu (nije pisana svetim jezikom – hebrejskim), Židovi i protestanti ju ne ubrajaju u biblijski kanon. Protestanti čak deuterokanonske starozavjetne knjige koje nisu u hebrejskom kanonu nego su izvorno pisane grčkim jezikom nazivaju i apokrifnim knjigama. Odnosno evangelici tim izrazom označuju one starozavjetne knjige koje katolici nazivaju deuterokanonskima, dok niti jednu knjigu Novoga zavjeta ne smatraju apokrifnom bez obzira jesu li deuterokanonske ili kanonske.

112

Pitanja za ponavljanje i vježbu Primjer A:

1. Povežite latiniste s književno-kulturnim središtem u kojem su djelovali:

Zadar __________________________________________

Dubrovnik __________________________________________

Split __________________________________________

Šibenik. __________________________________________

Trogir __________________________________________

Kotor __________________________________________

Hvar __________________________________________

Labin __________________________________________

Fran Trankvil Andreis, Vinko Pribojević, Nikola Modruški, Jakov Bunić, Matija Vlačić Ilirik, Marko Marulić, Jerolim Vidulić, Ludovik Crijević Tuberon, Juraj Šižgorić, Petar Zoranić, Karlo Pucić, Koriolan Cipiko, Šimun Kožičić Benja, Damjan Benešić

2. Što je epilij? Navedite autora i djelo. 3. Što je paskvil? Navedite autora i djelo te misao koju je izrazio paskvilom. 4. Epitaf – navedite autora i djelo te misao koju je izrazio epitafskom formom teksta. 5. Struktura i određenje književne vrste: Davidijada

6. Struktura i određenje književne vrste: U smrt majke Barbare

7. Dominantan stih hrvatske latinističke epike

8. Dominantan stih hrvatske latinističke elegije

9. Odredite pripadnost književnoj vrsti:

1. Opustošena Hrvatska 2. O podrijetlu i zgodama Slavena 3. Samome sebi 4. Putovanje iz Budima u Drinopolje

10. Amplifikacijom biblijskoga teksta neki su humanistički pisci likove Herkula i Davida prefigurirali u lik Krista. Navedite djela i autore te pripadnost tih djela književnoj vrsti hrvatskoga latinizma.

113

11. Književni opus i najznačajnije odrednice književnog stvaralaštva

JURAJ ŠIŽGORIĆ 1. U kojem proznom djelu Juraj Šižgorić uzdiže narodne pjesme i poslovice iznad najboljih

antičkih umotvorina? (O smještaju Ilirije i o gradu Šibeniku) 2. Koja je najstarija tiskana pjesnička zbirka hrvatskog latinizma (naziv, autor i godina

tiskanja)? (Elegiae et carmina; Elegiarum et carminum libri tres; Tri knjige elegija i lirskih pjesma, 1477.)

3. Navedite koji su još latinisti djelovali unutar Šižgorićeva književnoga kruga? (Ivan

Naplavčić, Petar Tavelić, Juraj i Šimun Divnić, Martin Šibenčanin, Franjo Mužić) 4. Navesti najmanje tri elegije hrvatskoga latinizma i njihove autore te im odrediti temu. 5. Odnos Jurja Šižgorića i Ludovika Crijevića Tuberona: kojom književnom temom su

povezani i što je različito u njihovoj obradi takve tematike? Obrazložiti MARKO MARULIĆ

6. Nabrojite latinska djela Marka Marulića 7. Tko je prvi biograf Marka Marulića? 8. Razmatranje o smrti (…Jao, kako velik dio moga života iz dana u dan nestaje, kako se brzo

moj život primiče svom svršetku!) je napisao ______________ i uklopio ga u svoje djelo _________________________________________ .

9. Odnos Jurja Šižgorića i Marka Marulića: kako su i čime bili povezani? Obrazložiti

10. U kojem Marulićevu tekstu nailazimo na istu temu kao i u govoru Šimuna Kožičića Benje?

11. Razlikuje li se Šižgorićev stav koji je iznio u elegiji o Pustošenju Šibenskoga polja od stava

prema turskoj problematici Šimuna Kožičića Benje i Marka Marulića? Obrazložite s navođenjem konkretnih tekstova.

12. Obrazložite Marulićevo poimanje fenomena laži.

13. Koja je novina u Glasgowskim stihovima?

LUDOVIK CRIJEVIĆ TUBERON 14. Osnovna obilježja Crijevićeve historiografske proze (djelo i značajke toga djela)

IVAN ČESMIČKI

15. Navedite najmanje tri epigrama Ivana Česmičkoga i obrazložite po čemu se razlikuje njegovo epigramatsko stvaralaštvo od Glasgowskih stihova Marka Marulića.

ILIJA CRIJEVIĆ

16. Koji Crijevićev književni tekst možemo povezati s počecima utjecaja plautovske komedije u hrvatskoj književnosti?

114

1. Epigramatsko pjesništvo – opće karakteristike, pisci i djela, izdvojiti jedan primjer i istaknuti

njegova obilježja

2. Elegije ljubavne tematike – opće karakteristike, pisci i djela, izdvojiti jedan primjer i istaknuti

njegova obilježja

3. Govorništvo – opće karakteristike, pisci i djela, izdvojiti jedan primjer i istaknuti njegova obilježja

4. Epistolografija – opće karakteristike, pisci i djela, izdvojiti jedan primjer i istaknuti njegova

obilježja

5. Koji hrvatski latinist je preveo na latinski jezik 1. pjevanje Danteova Pakla?

6. Koje se načelo iskazuje u enigmoformama Dva odvitnika / Nepočten odvitnik?

7. Koja se dva filozofska stava iskazuju u Marulićevim enigmoformama?

8. Koje su literarne značajke Marulićeva Evanđelistara?

9. Što se podrazumijeva pod sintagmom studia humanitatis? Objasnite.

10. Koja je uloga latinskoga jezika u Hrvata? Objasnite.

11. Kakav je odnos latinskoga i hrvatskoga jezika u razdoblju hrvatskoga humanizma? Objasnite.

12. Koja je tema govora Opustošena Hrvatska Šimuna Kožičića Benje?

13. Koja je tema pisma Antuna Vrančića bratu Mihovilu Vrančiću?

14. Navedite koji pisci i u kojim djelima obrađuju sljedeće teme:

- polemički odnos prema crkvenim vlastima - poziv u pomoć stranim vladarima - pustoš što ju ostavljaju zavojevači

15. djelo i autor:

Bio je kao čovjek koji se sjeća da su ga nasred morske pučine valovi bacali u krhkoj lađi, pa se još uvijek boji valova kojima je jedva izbjegao te ne može mirno na njih misliti.

ILI Nepoznat pišem ti pismo, premda te nikada nisam vidio, a volio sam te i prije nego sam te upoznao. To je, doista, učinila veličina tvoga duha, jer nam postaju dragi ne samo oni koje nismo nikada sreli nego također i oni koji su živjeli daleko prije nas.

ILI Čas pokrivač traži, a čas ga sa sebe zbaci, I uzalud sebi blage zaziva snove. Svejedno, čija je teža, tvoja il' moja sudbina, Želim da se ja tebi, ti meni vratiš trajno, I zdrav da ti natočim pehar mladoga vina: Vremena će ova proslavit pero sjajno.

115

Primjer B: 1. Najznačajnija hrvatska renesansna kulturna središta i njihovi predstavnici:

Marko Marulić, Mikša Pelegrinović, Marin Držić, Martin Benetović, Nikola Nalješković, Mavro Vetranović, Džore Držić, Dominko Zlatarić, Dinko Ranjina, Petar Hektorović, Jerolim Vidulić, Hanibal Lucić

a) Split b) Dubrovnik c) Hvar d) Zadar

2. Koji su pisci pripadnici hvarskoga renesansnoga književnoga kruga pisali drame? 3. Kojim stihom je pisana Robinja? 4. Kojim stihom je pisana Jeđupka? 5. Kako su nazvane pjesme – maskerate u dužoj verziji Pelegrinovićeve Jeđupke? 6. Koje djelo Marina Držića ima dva prologa? 7. Šaljivo-satirična poezija Marka Marulića – navedite naslove djela. 8. Gdje se odvija radnja Lucićeve Robinje? 9. U kojim sve djelima hrvatske renesansne književnosti je jedan od osnovnih motiva putovanje? 10. Koja je prva hrvatska ekloga? 11. U kojem djelu i kojega renesansnoga književnika je tezoro ključna riječ? 12. Koje se vile pojavljuju u Planinama? 13. U kojem libru se prvi put pojavljuje Judita? 14. Što piše na jabukama najmlađe vile u Perivoju od Slave? 15. Kako su nazvane pjesme – maskerate u kraćoj verziji Pelegrinovićeve Jeđupke? 16. Od koliko libara se sastoji Judita? 17. Koliko je Derenčin platio Robinju? 18. Koji lik i u kojem djelu Marina Držića zastupa elemete makjavelističke filozofije? 19. Koliko traje Zoranovo fiktivno putovanje u Planinama? 20. Koji je pjesnik zaslužan za 'zasade' Plauta u Dubrovniku? 21. Koje sve hrvatske književnike Hektorović uklapa u svoje djelo?

Primjer C: 22. Povezati djela s autorima te odrediti pripadnost vrsti:

a) Blaženi čas i hip… b) Skladanja izvarsnih pisan razlicih c) Lanci Alemani, trumbetari i pifari d) Hvarkinja e) Istorija od Dijane f) Čudan san g) Suzana čista h) Vazetje Sigeta grada i) Arkulin j) Jeđupka

116

k) Tirena l) Ljubav i smrt Pirama i Tižbe

23. Zaokružite djela koja možemo čitati kao alegorije? a) Hvarkinja b) Ribanje i ribarsko prigovaranje c) Pelegrin d) Robinja e) Judita f) Radmio i Ljubmir g) Planine

24. Povežite likove s djelima u kojima se javljaju: 25. Isklad 26. Bogdan Plamjanin 27. baba Rada 28. Mande Krkarka 29. Sara 30. svodilja Barbara 31. Sadi 32. Omakala

33. Likovima/tipovima pridružite djelo i autora

a) Pomet b) Goja c) Grižula d) svodilja Barbara e) baba Rada i Anka f) Mojemuče (Majmunče) g) pastir Marul h) Pera i) Kupido pravim imenom Rade j) Mande Krkarka k) Remeta

34. Pobliže odredite sljedeće pojmove: a) pastorala b) cariteanski petrarkizam c) lyonski petrarkizam d) teatar u teatru e) pritvori f) arkadija/Arkadija

117

g) flacijanizam h) alegorijsko-peregrinacijski ep i) Toma Nadal Budislavić j) Cingareska

Primjer D: 35. Ozbiljno i smiješno u Hvarkinji. Obrazložite. 36. Orfejska tematika hrvatske književnosti. Obraložite. 37. Zašto su ruže u Istoriji od Dijane postale crvene? Obrazložite. 38. Odredite vrstu Ribanju i ribarskom prigovaranju. Odabir svakoga žanra obrazložite. 39. Glasgowski stihovi. 40. Struktura Robinje. Objasnite. 41. Usporedite epske 'junake': Judita – Piligrin Primjer E: Povežite pisce i djela

a) Antun Vramec Kronika ___

b) Nikola Dimitrović ___

c) Nikola Nalješković ___

d) Ivan Pergošić ___

e) Juraj Baraković ___

f) Brne Karnarutić ___

g) Ivan Česmički ___

h) Džore Držić ___

i) Šiško Menčetić ___

j) Marin Držić ___

k) Martin Benetović ___

l) Petar Zoranić ___

m) Mikša Pelegrinović ___

n) Hanibal Lucić ___

o) Petar Hektorović ___

p) Mavro Vetranović Čavčić ___

q) Marko Marulić ___

a) Decretum b) Pričice izete iz Svetoga pisma i

filozofa c) Komedija VII. d) Draga, rapska pastirica e) Izvarsita ljubav i napokon

nemila i nesrićna smart Pirama i Tižbe

f) Arkulin g) Ljubveni lov; Vilenica h) Hvarkinja i) Pelegrin Sabu Mišetiću j) Skladanja izvarsnih pisan

razlicih k) Knjige Ovidijeve od lika

ljubenoga (Remedia amoris) l) Prikazan'je na način od

komedije kako bratja prodaše Jozefa

m) Blaženi čas i hip n) Radmio i Ljubmir o) Poklad i Korizma p) Vojniku Blažu

118

1. O čemu se radi u Marulićevoj šaljivo-satiričnoj pjesmi Anka satira?

2. Kako je Anka satira oblikovana?

3. Odredite strukturu (dijaloške pjesme) Anka satira, od kojih kompozicijskih dijelova se sastoji?

4. Kako su portretirani muškarci u Anki satiri?

5. Kako je Marulić prikazao žensku prirodu u Anki satiri?

6. Što je to rollengedicht?

7. Izdvojite prozopografski opis koludrica u Spovid koludric od sedam smrtnih grihov.

8. U kojem književnom tekstu i kojega autora su dati prvi portreti i karakterizacija ženskih likova

u hrvatskoj književnosti izvan petrarkističkoga konteksta?

9. Navedite neke od likova Marulićeva Poklada i Korizme te objasnite kako su postavljeni jedni u

odnosu na druge?

10. Koji je prvi komično-groteskni opis u hrvatskoj književnosti? Tko ga je napisao?

11. Kako u Pokladu i Korizmi završava Poklad, što joj je Korizma učinila?

12. Usporedite Poklad i Korizmu s Vetranovićevim Pelegrinom, sličnosti i razlike.

13. Navedite Marulićeva hrvatska djela prema rodovskom određenju (lirika, epika, drama)

14. U kojoj pjesmi M. V. Čavčić iskazuje čežnju za zlatnim vremenima odnosno za boljim

svijetom?

15. Kojoj pjesničkoj vrsti pripada Remeta?

16. Kome se Remeta obraća?

17. Može li se monološki iskaz u Remeti povezati sa pjesnikovim životom? Obrazložite na koji način.

18. Autor i djelo navedenih stihova:

Trudna toga plova ovdi jidra kala plavca moja nova. Bogu budi hvala

Ki nebesa skova i svaka ostala. Amen.

19. U kojoj pjesmi je pjesnik Mavro Vetranović Čavčić progovorio o teškoćama i nemoći pjesničkoga stvaranja, o potrazi za nadahnućem?

20. Pisanca u pomoć poetam – interpretacija

21. Što povezuje Mavra Vetranovića Čavčića i Marina Držića? Obrazložite.

119

22. Iz koje pjesme saznajemo da je Vetranović prvo pisao i ljubavne stihove? Što ga je navelo da promjeni svoj pjesnički uzus? Obrazložite.

23. Navedite ambijente Vetranovićeva pjesničkoga stvaranja.

24. Navedite koja su razdoblja Vetranovićeva pjesničkoga stvaranja.

25. Navedite u kojim se književnim rodovima i vrstama okušao Mavro Vetranović Čavčić.

Potkrijepite naslovima.

26. Raspodijelite Vetranovićevo dramsko stvaralaštvo prema opoziciji sveto – profano, te kojim ciklusima pripadaju drame sakralnoga karaktera?

27. U kojem odnosu stoje Vetranovićeva crkvena prikazanja prema srednjovjekovnim crkvenim

prikazanjima (anonimnih pisaca)?

28. U Vetranovićevim prikazanjima uočena je prisutnost elemenata novih, renesansnih žanrova. Izdvojite te elemente. (u prvom redu brojni pastirski / pastoralni motivi, obilna zastupljenost petrarkističkih pasaža, neki rudimenti renesansne komike, stilski postupci i izrazna tehnika narodne pjesme, pa i neke zgode iz životne svakodnevice.)

29. Što Vetranovićevo Posvetilište Abrahamovo razlikuje od srednjovjekovnih crkvenih prikazanja?

30. Koji je i kakav udio Abrahamove žene, majke Izakove u radnji Posvetilišta Abramova?

31. Možete li navesti još kojeg pisca koji je na sličan način kao i Vetranović postupio u

prikazivanju Abrahamova bunta?

32. Objasnite orfejsku tematiku i po čemu se Vetranović razlikuje od sličnih tekstova europske književnosti?

33. Koja je prva hrvatska drama svjetovne tematike?

34. Zašto se lik Vetranovićeva epa nazivlje Piligrin i kako ga taj naziv određuje?

35. Poznajete li koji srednjovjekovni tekst u kojem prepoznajete elemente pelegrinate?

36. Kako započinje Pelegrin?

37. Kako je opisan Piligrin? Zašto ga je sram zbog izgleda?

38. Koje fantastične i groteskne motive u Pelegrinu u cijelosti možete izdvojiti?

39. Kakav je Piligrinov svijet puta?

40. Usporedite lik Judite i lik Pelegrina. Kako se Judita kao karakteristična renesansna junakinja

suočava sa svijetom kojim je okružena, a kako to čini Piligrin?

120

41. Ako je renesansa shvaćala život kao harmoničnu cjelinu kako se u takvom načelu snalazi Piligrin?

42. Povežite Pelegrina s Pisancom u pomoć poetam. Obrazložite.

43. Žanrovska slika hrvatske renesansne književnosti:

Navesti djelo i autora kao reprezentanta određenog žanra. 1. biblijsko-vergilijanski ep 2. prikazanje 3. biblijska drama 4. mitološka drama 5. alegorijsko-peregrinacijski ep 6. religiozno-refleksivna lirika

121

RASPORED SEMINARSKOGA RADA U seminarskom radu student može ostvariti 45 ocjenskih bodova10

a) 10 čitaćih predložaka (lektira) = najviše 20 ocjenskih bodova. u sljedećoj distribuciji:

b) 3 uratka (problemski postavljen domaći zadatak) = najviše 15 ocjenskih bodova. c) 2 seminarske vježbe uz pomoć literature (zadatci objektivnoga tipa, kraći esejski zadatci) =

najviše 10 ocjenskih bodova.

Datum predaje/izrade

Čitaći predložak prethodna priprema Uradak Vježba

2.03./1. Analiza na satu (vrijedi za sve seminarske satove prema ulomcima koji su studentima priloženi u Priručniku za seminare i radionice)

9.03./2. Analiza na satu Vježba 1 16.03./3.

Čp 1.: izbor iz djela M. Marulića Pročitan ep Judita

23.03./4.

Ispitni rokovi

30.03./5.

Čp 2.: hrvatska ljubavna lirika 15. i 16. stoljeća – izbor iz pjesništva

1. međuispit

6.04./6. Čp 3.: izbor iz djela M. Vetranovića URADAK 1

13.04./7. Čp 4.: N. Nalješković Komedija VII.

Pročitana pastorala Tirena

20.04./8. Čp 7.: H. Lucić, Robinja

27.04./9.

Čp 5.: M. Pelegrinović, Jeđupka Pročitana komedija Dundo Maroje

4.05./10. Pročitana komedija Skup i Novela od Stanca

URADAK 2

11.05./11.

Čp 6.: P. Hektorović, Ribanje i ribarsko prigovaranje

18.05./12.

2. međuispit

25.05./13.

Čp 8.: M. Benetović, Hvarkinja (čin/scena po izboru)

1.06./14.

Čp 9. i 10.: P. Zoranić Planine

8.06./15.

URADAK 3

Vježba 2

10 Preostalih 25 bodova od 70 predviđenih tijekom semestra, a prije izlaska na završni ispit, student ostvaruje na pisanim međuispitima.

122

Hrvatska renesansna književnost Ak. god. 2009./2010. DODATNA POJAŠNJENJA ZA IZRADU ČITAĆIH PREDLOŽAKA I URADAKA (https://www.ffri.hr/index.php?&option=com_classes&Itemid=40&task=displayclass&id=1288) Upute za pripremu čitaćih predložaka: Svaki seminarski sat uključuje prethodnu pripremu studenta koja podrazumijeva filološku analizu primjernog teksta hrvatske renesansne književnosti. Zadatak je studenta pismeno za predviđeni termin seminarske nastave pripremiti čitaći predložak što znači da treba: I. samostalno komentirati zadano književno djelo ili ulomak nekoga djela (cjeloviti komentar teksta se nastavlja na satu seminara) II. samostalno parafrazirati tekst na suvremeni hrvatski jezik i III. samostalno izraditi rječnik manje poznatih riječi te pojmovnik zadanih pojmova. Pri izradi zadataka studenti se uz upute nastavnika upućuju na priručnu literaturu. Upute za izradu uradaka Tijekom semestra su predviđena tri uratka koja studenti izrađuju izvan nastave samostalno i uz pomoć literature. Teme uradaka su postavljene problemski te pretpostavljaju analitički pristup iščitanom/im tekstu/tekstovima koji ulaze u korpus odabrane teme. Uradak je kraći seminarski rad i sastoji se od sljedećih komponenti: Zaglavlje: ime i prezime studenta, naslov uratka, podnaslov sadrži zadanu temu Uvod: povijest istraživanja, zastupljeni tekstovi u analizi Središnji dio: analiza teksta/ova s obzirom na problemski postavljenu temu Zaključak: sinteza prethodno napisanoga Formalni elementi: font - Times New Roman, 12, margine 2,5, citiranim ili preuzetim dijelovima se u fusnotama navode izvori, obratiti pozornost na pravopisnu i stilsku ispravnost. Upute o načinu pisanja seminarskih radova studenti mogu pogledati na: www.hrstud.hr/index.php?option=com_content&task=blogcategory&id=79&Itemid=138 Podrazumijeva se modificiranje podataka na naslovnoj stranici kao i ostalih podataka koji nisu relevantni za naš Fakultet. Uratci i čitaći predlošci se nakon evaluacije vraćaju studentima kako bi se njima mogli služiti za učenje.