HRVATSKO SLIKARSTVO(1. polovica 20. st.)

1900.-1920.

Tijekom ovog razdoblja u Hrvatskoj traje paralelizam likovnih zbivanja i pluralizam stilova. Uz kontinuitet historicizma u svim umjetnostima, ali i simbolizam u kojemu vrhunac kvalitete dostiže Bela Čikoš Sesija pojavljuje se snažan prodor monumentalizma skupine Medulić, nasuprot intimizmu četvorice slikara minhenskog kruga uz koje djeluju i brojne individualnosti poput M. Račkog, Lj. Babića, E. Vidovića i M. Tartaglie.

Bela Čikoš Sesija

Mnogi ga stručnjaci smatraju začetnikom modernizma i simbolizma u hrvatskom slikarstvu. 1898. godine sudjelovao jena Prvoj izložbi Društva hrvatskih umjetnika . U lipnju 1907. godine sudjelovao je u utemeljenju Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, uz Roberta Frangeša Mihanovića, Rudolfa Valdeca, Otona Ivekovića, Mencija Klementa Crnčića i Branka Šenaou. Predavajući na Akademiji sve se više posvećivao izučavanju novih generacija slikara, ali nikad nije zapustio slikarski rad.

Odisej ubija prosce, 1898.

Mrtvačka straža, 1896.

Marko Antonije nad Cezarom, 1898.

Dante pred vratima čistilišta, 1898.

Valpurgina noć, 1898.

Psiha, 1898.Saloma,

1909.

Tijekom ovog razdoblja pojavljuju se razne grupe i grupacije kao što je Društvo hrvatskih umjetnika koje je nastalo 1898. Oni su iste godine održali i prvu izložbu u novosagrađenom Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, Hrvatski salon. Kako je Hrvatska tada bila u sastavu Austro-Ugarske, umjetnici se nastoje oduprijeti pokušajima mađarizacije i drugih oblika asimilacije te se nastoje povezati s ostalim južnoslavenskim i tako 1904. dolazi do okupljanja na Prvoj jugoslavenskoj umjetničkoj izložbi u Beogradu. 1905. osniva se Savez južnoslavenskih umjetnika “Lada”, ali se već na prvoj izložbi u Sofiji otcjepljuje skupina maldih hrvatskih umjetnika iz Dalmacije pod vodstvom Emanuela Vidovića te u Splitu 1908. osnivaju “Društvo Medulić”. Time se prekida isključivost Zagreba kao likovnog centra što je bilo tipično za 19. stoljeće.

DRUŠTVO MEDULIĆAOsnovano je na Prvoj dalmatinskoj umjetničkoj izložbi, koja se održavala u Splitu od 30. rujna do 15. prosinca 1908. u tek dovršenoj zgradi Hrvatskoga doma. Članovima postaju svi umjetnici koji su izlagali na izložbi,a za predsjednika je izabran Vlaho Bukovac. Ipak, uz Meštrovića, ideologa i najistaknutijeg člana Društva, presudnu ulogu osnivača te glavnog organizatora i pokretača većine zbivanja u Društvu imao je Emanuel Vidović. Iako je samo osnivanje »Medulića« u početku imalo regionalni karakter, s isticanjem da je riječ o društvu umjetnika iz Dalmacije, naglasak će uskoro biti stavljen na ideju političkog i kulturnog jedinstva svih južnih Slavena i suprotstavljanje politici Austro-Ugarske. Osim dalmatinskih umjetnika, u osnivačkom je razdoblju bilo važno za članove pridobiti i umjetnike iz banovinske Hrvatske kako bi se neutralizirao prigovor o separatizmu dalmatinskih umjetnika, jer je osnovni problem bio u maćehinskom odnosu Društva umjetnika prema umjetnicima iz Dalmacije – odbijanju njihovih zahtjeva za stipendijama, ateljeima, izložbama, otkupom radova – što je zapravo bio jedan od primarnih razloga osnivanja Društva. Mlade je umjetnike s jedne strane doista vodio rodoljubni zanos, a s druge svijest o socijalnoj ugroženosti umjetnika u provinciji izazvana lošim odnosom zagrebačke administracije. Društvo je ime dobilo po Andriji Meduliću, istaknutom hrvatskom slikaru i grafičaru koji je svoju umjetničku karijeru razvio u Veneciji u prvoj polovici 16. stoljeća, a ideja za to ime najvjerojatnije je potekla od Vidovića. Ciljevi društva : promicanje i čuvanje interesa umjetničkog staleža, djelovanje u korist domovine, promicanje i unapređivanje hrvatske umjetnosti, organiziranje izložaba i predavanja, moralno i materijalno podupiranje umjetničkih talenata, razvijanje suradnje s umjetničkim društvima u inozemstvu, sudjelovanje u raspravama oko važnih umjetničkih pitanja,osnivanje knjižnica i umjetničkih zbirki, izdavanje brošura, organizacija stručnih putovanja, izricanje stručnih mišljenja i preporuka članova za pojedine umjetničke izvedbe, te osnivanje »obrambenih sudova« za rješavanje sporova oko umjetničkih pitanja.

IZLOŽBEOrganizacija izložaba u zemlji, a posebice u inozemstvu,na kojima je javnosti trebalo predstaviti umjetničko stvaralaštvo članova Društva, te prodajom radova omogućiti umjetnicima i Društvu daljnji rad, bila je od izuzetne važnosti. Od svake se izložbe očekivao ne samo moralni već i materijalni uspjeh. Bile su to moderno organizirane, reprezentativno zamišljene izložbe koje su pokazivale najrazličitija stilska strujanja: od akademizma do slobodnijih, suvremenih umjetničkih izričaja. Za svaku su izložbu bili točno utvrđeni uvjeti izlaganja, a radove je birao stručni žiri. Jednako su važne bile umjetnine kao i postavljanje izložbe, dizajn kataloga, plakata, pozivnica. Bio je to zapravo nastavak kontinuiteta institucionalizacije i modernizacije hrvatske umjetnosti te uspostavljanja novih likovnih vrijednosti, započet još od izložbe Hrvatskog salona 1898. kojemu su značajno pridonijeli i “medulićevci”. Za vrijeme svoga postojanja priredilo i sudjelovalo na uvjetno rečeno sedam izložaba: Prva dalmatinska umjetnička izložba u Splitu 1908., Izložba Društva hrvatskih umjetnika “Medulić” u Ljubljani 1909. , Izložba Meštrović-Rački u Zagrebu 1910., Izložba Nejunačkom vremenu usprkos u Zagrebu, 1910., Međunarodna izložba u Beogradu 1912. i Izložba jugoslavenskih umjetnika iz Dalmacije u Splitu 1919. Izložba Nejunačkom vremenu uprkos bila je središnja i najznačajnija izložba Društva s posebnim »nacionalnim« obilježjem i trebala je najvjerodostojnije predstaviti idejne i umjetničke ciljeve Društva – političko i kulturno jedinstvo svih južnih Slavena te »nacionalnu« umjetnost s tematskim uporištem u junačkoj narodnoj pjesmi.

ČLANOVIDruštvu su umjetnici pristupali postupno, sudjelujući na skupnim izložbama, a često su ga prešutno ili ponekad javno napuštali. Na Prvoj dalmatinskoj umjetničkoj izložbi članovima postaju svi izlagači, njih ukupno dvadeset i osam. Uz stalnu, u smislu organizacije, najaktivniju umjetničku jezgru Društva, koju od osnivanja čine Meštrović, Bukovac, Vidović, Rački, Krizman te Katunarić, Uvodić i Meneghello Dinčić, treba istaknuti i umjetnike koji su od prve izložbe vjerni članovi »Medulića«, te iako manje aktivni u samom Društvu, redovito izlažu na gotovo svim njegovim izložbama. To su: Marinković, Lalić, Rosandić, Dešković i Vučetić. Za trajanja izložbe Nejunačkom vremenu usprkos zabilježen je porast novih članova, o čemu izvještava tisak, a svjedoči i podatak u Katastru društava u Dalmaciji, gdje je za 1910. godinu upisano 45 redovitih članova. Za 1911. zabilježeno je 40, a 1912. godine 31 redoviti član. Članovi Društva nisu bili samo dalmatinski i hrvatski umjetnici (kao ne-Dalmatince,najčešće se kao najistaknutije izdvajalo Račkoga, Krizmana i Tišova, iako je bilo i drugih »banovinskih« članova poput Ljube Babića, Ive Kerdića i drugih), već i istaknuti srpski umjetnici Nadežda Petrović, Milan Milovanović, Đorđe Jovanović, Branko Popović te slovenski slikari Joža Uprka, Ivan Grohar, Rihard Jakopič i Matej Jama.

PRESTANAK DJELOVANJA DRUŠTVA

Iako je aktivno djelovanje Društva “Medulić” prestalo početkom Prvog svjetskog rata, u ožujku 1919. Društvo organizira posljednju izložbu svojih članova. U skladu s imenom novoosnovane države promijenilo je naziv u Jugoslavensko društvo »Medulić«, a izložba je održana pod nazivom Izložba jugoslavenskih umjetnika iz Dalmacije. U umjetničkom smislu nije donijela ništa novo; odabir izlagača i radova temeljio se na onim djelima koja su bila dostupna i nalazila su se u Splitu. Izložba je bila primarno političkoga karaktera, priređena kako bi se onemogućila talijanska posezanja za hrvatskom obalom Jadrana i propaganda o divljim i nekulturnim barbarima, te kao potpora mirovnim pregovorima u Parizu. Nakon ove izložbe Društvo “Medulić” više se ne spominje.

EMANUEL BOŽIDAR VIDOVIĆOsnivač i vođa Društva „Medulić” rođen je u Splitu 24. prosinca 1870. Djetinjstvo provodi u starim ambijentima Splita i Trogira gdje stječe prve impresije koje bitno utječu na njegovo kasnije stvaranje.  1887. odlazi u Veneciju na Accademiu di Belle Arti i slika Veneciju i Milano gdje ga nakratko inspirira tehnika divizionizma G. Segantinija. Povratkom u Split 1895. nailazi na krug slikara, književnika, muzičara i kritičara koji su pod utjecajem moderne umjetnosti naročito isticali lirske i simboličke komponente umjetnosti. Splitu je najaktivnije utjecao na likovni i kulturni život, ali i na pedagoški, odgojivši na Realnoj gimnaziji i Obrtničkoj školi znatan broj slikara mlađe generacije.

U Splitu i okolici radi studije i skice u prirodi, otvorenim bojama i pod neposrednim dojmom realnoga pejzaža. Kasnije, prenoseći te prvotne i svježe impresije u atelijeru na velika platna, zaodjeva ih u maglenu i polumračnu atmosferu, postižući tako lirske, a često i simboličke ugođaje. Iako je atmosfera u njegovim platnima postajala sve tamnija, na brojnim slikama toga razdoblja, nalaze se likovne kvalitete posebne snage i osebujnosti. Na rijetkim svijetlijim i toplije obojenim djelovima tamnih velikih platna, uspijevao je ostvariti intenzivne luminističke i kolorističke efekte. Od 1930-te redovno posjećuje Trogir te tada počinje slikati i mrtve prirode, uglavnom starih skulptura, crkvenih predmeta i antikviteta kojima je bio ispunjen njegov splitski atelijer. Kasnije slika i interijere svoga atelijera i mrtve prirode s voćem, cvijećem ribama i sl., a prvi put ih je izložio 1929. U neposrednom dodiru sa realnošću tih predmeta boje postaju otvorenije, ctreži jasniji, a dugo životno i likovno iskustvo odrazilo se pozitivno u profinjenoj lirskoj noti i tipično mediteranskom ugođaju. U drugoj polovini svoga života ulazi svojim novim radovima u krug suvremenih slikara, stvarajući brojna djela sve bogatije likovne kvalitete. Od 1938. do 1940. slika interijere splitskih i trogirskih crkava. Iako je mnoge radove nakon izložaba uništavao, sačuvan je veliki opus od oko tisuću slika, gvaševa, akvarela i crteža, karikatura, naročito iz poslijednjeg razdoblja njegova stvaranja. Umro je u svom rodnom gradu 1. lipnja 1953. godine,a najveći dio svoga stvaranja posvetio je upravo tada tome provincijskom gradiću. Bezuvjetno je najveći splitski slikar, ali i jedan od najvećih slikara hrvatskog modernog slikarstva. Godine 1984. ustanovljena je Velika nagrada Splitskog salona "Emanuel Vidović“, 2006. u Splitu je otovrena i Galerija “Emanuel Vidović”.

Vranjic,1898.

Venecija, oko 1900.

Angelus, 1906./1907.

Predvečerje, 1908./1907.

Split, 1919.

Stare boje i kistovi, 1938.

Unutrašnjost Splitske katedrale, 1939.

Unutrašnjost Crkve sv. Križa, 1939.

Kućni atelijer, 1940.

Mrtva priroda s kipom, 1947.