1

2

Izdava: Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini,

Izdavaka djelatnost El-Kalem Za izdavaa: Selim Jarko Lektor i korektor: Fatima Alihodi Tehniko ureenje: Aida Mujezin Dizajn korice: Tarik Jesenkovi dtp: El-Kalem Tira : 2000 tampa: Al-Shams Printing Press, Tel.:5531932 Amman, H.K. Jordan Za tampariju: Rezk A. Sammhan

3

4

VAKF UZVIENOM ALLAHU

Knjiga je tampana uz pomo

donacije rahmetli

Hamuda sina Sulejmana At-Turejkija

Az-Zulfija

Kraljevina Saudi Arabija

5

SADRAJ

ILHAMIJIN PUT U SMRT .................................................................... 6

POSLJEDNJI LUBO .......................................................................... 112

ZMIJA ................................................................................................. 165

IZ STARE MAHALE ......................................................................... 180

EJTAN .............................................................................................. 189

CAREV IMAM ................................................................................... 196

MAJSTOROVI GOLUBOVI ............................................................. 203

MATI .................................................................................................. 208

PAA LATAS .................................................................................... 214

GAZI HUSREVBEG - poema ............................................................ 277

DOLAZAK ................................................................................ 278

SARAJEVO ............................................................................... 283

ZAKLETVA .............................................................................. 285

DAMIJA.................................................................................. 288

BIJELI GRAD ........................................................................... 291

SIJA DOBRA ......................................................................... 295

SMRTNA ZORA....................................................................... 297

LEGENDA ................................................................................ 299

POGOVOR GAZI HUSREVBEG ............................................ 302

TUMA TURCIZAMA I MANJE POZNATIH RIJEI ................... 306

BILJEKA O PISCU (1912. - 1988.) ................................................. 336

OPORUKA ......................................................................................... 338

ISKORAK IZ REALIZMA ................................................................ 340

6

ILHAMIJIN PUT U SMRT

7

Ovo je istinita pripovijest o Abdulvehhabu ibn Abdulvehhabu epevi-Ilhamiji, koji je ivio ivotom pravednika, a umro smru muenika u vezirskom gradu Travniku godine 1821.

Bio je vrstan teolog, gorljiv sufija i hrabar pjesnik. Pisao je na turskom, arapskom i svom materinskom jeziku koji on naziva bosanskim. Osim zapaenih teolokih spisa ostavio je i velik broj kasida, po emu se ubraja u najplodnije muslimanske pjesnike svoga doba.

Rodio se i ivio u epu, u vrijeme bremenito nasiljem, nepravdama i porocima, pod kojim se Bosna grila i krvarila. Potresen sudbinom zemlje i ljudi, taj produhovljeni pjesnik i pravednik nije mogao, a da ne jaukne i ne digne svoj glas protiv svih onih koje je smatrao krivcima za zlu sudbinu rodne grude. Njegova protestna pjesma udan zeman nastade zapeatila je zlehudu Ilhamijinu sudbinu: tadanji bosanski vezir, nesmiljeni Delaluddin Ali-paa, pozvao ga je u Travnik i dao pogubiti.

Ilhamijina muenika smrt bolno je potresla sve pravdoljubive ljude, o emu svjedoe u kamen uklesani stihovi sa njegova nadgrobnog spomenika u travnikom mezaru Potur-mahali.

Prkosei silnicima, on na svijet ode drugi, za njim vjerni prijatelji u dubokoj ginu tugi. ... I prikloniv mau glavu, oekuju udes hudi, Sejjid Vehhab postao je svih pravednih uzor ljudi.

Sa Ilhamijina nadgrobnog epitafa

8

Kad u epe stie glas da je Ilhamija pozvan u Travnik, ljudi zastadoe prestravljeni. I dok je prolazio arijom, utke su gledali za njim, kao to se gleda za onima koje odvode na gubilite. Niti mu je ko prilazio, niti ga ko oslovljavao. arija se pravila da ga ne vidi, mada su ga svi vidjeli i svi pratili pogledom. A sve onako ispod oka, kriomice. I iz duana i iz kahvi. Jedino mu prie suludi Baban pa ga smjehuljei se pozdravi i isprui otvoren dlan. Pogleda u sputenu paru, nasmija se i mekeui utee niz ariju.

Kad izbi pred Ferhadpainu damiju, Ilhamija zastade. Podie ruke i poe uiti. Ljudima se inilo da razgovara s mrtvima. Da ih pita kako im je, je li im teko. Jer, i njega su ve ubrajali u mrtve. Pa je opet poao. Zamiljen. Duboko sputene glave.

No je proveo sjedei. Sam, uz upaljenu svijeu na koljenima. Niti mu je ko doao, niti kucnuo na pender. Mada su svi znali da bdije. Samo je svijea u iraku tiho pucketala i kalila se.

Bio je miran. Gotovo ledeno smiren. Premda je predosjeao zato ga Delalija poziva i ta ga u Travniku eka. Nikakvu dobru nije se nadao jer Travnik se, od Delalijina dolaska, krvlju umivao i u strahu spominjao.

itav mu je ivot te noi poeo promicati ispred oiju. Od malih nogu. ivo se sjeao kad su mu srezali prve alvare i kad je s ocem prvi put poao u damiju, na Bajram-namaz, jednako gledajui niza se, u svoje nove alvare. Pa se onda sjeao epake medrese i svoga muderisa, utljivog i strogog Karahode, pred kojim je godinama uio i od kojeg je uo prve stihove.

9

Onda se u sjeanju prebacio u fojniku medresu i u oblinju tekiju u iviima. Sad mu je ejh Husein-baba izaao pred oi. Blag i nekako sjetno zamiljen, a pun znanja kao sae meda. Nakon dugogodinjeg boravka i naukovanja u Stambolu i lutanja po tekijama od Buhare do Samarkanda, gdje je svojom darovitou i znanjem zadivljavao tamonje ejhove, Huseinbaba je osjetio vrelu enju za rodnim krajem pa se vratio u Bosnu i osnovao tekiju u iviima. Ilhamija mu je bio rijetko odan i darovit uenik. Husein-baba ga je uveo u uznosite tajne tesavvufa i u derviki red nakibendija. Umjesto svoga dotadanjeg imena: Abdulvehhab bin Abdulvehhab epeviepak, uzeo je derviki nadimak Ilhami, to e rei nadahnuti, jer je neporecivo vjerovao da sve, ime se ljudska dua hrani i uznosi, dolazi nadahnuem Boijim. Zanesen, pjevao je:

Ilhamiju nita vie ne smeta, otkad nae Boijega rahmeta, on ne eli ni od koga himmeta, Allah, Allah, srcem zbori, derviu!

Iz ivia se vratio u epe, kao imam i hatib Ferhadpaine damije. Bio je vrstan alim, gorljiv sufija i darovit pjesnik. I jedan od najplodnijih muslimanskih pisaca toga vremena. Osim teolokih spisa, napisao je i vei broj pjesama. Pjevao je na materinskom, turskom i arapskom jeziku. A bio je jo neto: bio je teko bolestan. Boljeli su ga i tijelo i dua. Bio je ojaen i nesretan zbog jada u kojem je Bosna ivjela, inilo mu se da e umrijeti. Da mu se primakao vakti-sahat. Opratajui se od dunjaluka i prijatelja zapisao je:

Na asu smrti napomenite mi ehadet da ne bih otiao na onaj svijet bez imana. Zatvorite mi oi, neka se niko od mene ne prestrai. Neka imami nemaju tekoa i uznemirenja. Neka se tijelo ne uuje dugim zadravanjem. Neka braa ne vide tegobu i bol. Lijepo i brzo sve dovrite, da vjernici nemaju nikakve tegobe ni dosaivanja zbog moje denaze. Oprostite mi moje nedostatke. Ja svima opratam... Ja ne plaem za ovim svijetom i ne veem se za njega. Izaao sam ve u prelazni svijet...

10

Bez edela umiranja nema. Nije mu bilo sueno da umre. Bilo mu je odreeno da ivi. I pati. Zbog zla, nepravdi i nasilja njegova vremena.

Ilhamiju je to razdiralo. Nasilje, ponajvie. U njemu je vidio korjenje svih zala. Pa je ustao protiv nasilja. Ustao je onim u emu je bio najjai: stihom. Skovanim i kaljenim u vatri njegove vjere, kojoj je bio neizrecivo odan. Pri tom nije tedio ni pae ni mulle. Da nije bio takav, glave bi se, sigurno due nanosio. O njihovim laima pjevao je:

e li ti je Halil paa? A musafir Ali-paa? I goveda znae naa, e li bie lai vae. Postidte se, sramota je, pobojte se, grehota je, to inite, promislite, e to bie lai vae?

uli su ga, ali nisu hajali.

Onda je za vezira u Bosnu doao Delaluddin Ali-paa, - Delalija. Poslao ga je sultan Mahmud II, reformator. Reformama koje je donio, sultan je nastojao spasiti carevinu koja se od nemoi uveliko drmala i glavinjala. Ni Bosna nije vie bila avlija i ulistan Carevine ve njezina otvorena rana koja je krvarila i irila se. Gdje joj sve sinovi nisu ginuli! Dugo je bila ranjavana i izranjena. Delalija je trebao da zalijei i zatvori te rane. Da je upokori, jer se od jada i boli propinjala i ujedala.

Doao je iz Edrene, gdje je bio carski namjesnik. Gvozdene naravi, nepokolebljiv u odlukama, uen, a jo vie nemilosrdan, Delalija, koji je uz to bio rashoda, sa zadovoljstvom se prihvatio zadatka koji mu je sultan povjerio. Smatrao je da na ljutu ranu treba udariti ljutu travu.

Pa je i udario ljutu travu.

11

Uskoro po njegovu dolasku u Travnik - a bilo je rano proljee godine 1820. - otpoe pozivanje sumnjivih i neposlunih prvaka. Oni, koji su bili sretniji, zavrie pod ibama ili u progonstvu, a ostali pod krvnikovim maem ili omom svilenog gajtana. Samo u jednoj okrvavljenoj travnikoj noi, kako biljee ljetopisci, pogubljeno je trideset prvaka-plemia, a jedne druge noi glavom je platilo sedam gradskih kapetana. Niko se nije smio kretati iz mjesta u mjesto bez posebne teskere, proviene Delalijinim muhurom, dok su brojne strae nadgledale puteve kojim se moglo putovati. Sve imalo sumnjive osobe morale su pred sudom uzeti dobre jamce koji e jamiti za njihovo ponaanje, a oni koji nisu mogli nai jamca imali su se popisati i opisati pa otpremiti u Travnik. Na gredi jedne kue u travnikoj ariji Delalija je naredio da se pribije eljezni arin s njegovim znakom utisnutim u gvoe. Arin je trebao da poslui kao dvostruka opomena: kao arin pravde jednak za sve, i kao tana mjera koje se moraju svi pridravati.

Strah je, po bogzna koji put, lazao Bosnom i ljudskim utrobama. A kad je Delalijin zulum dodijao i tiici na zelenoj grani, javi se Ilhamija. Die svoj glas. Posljednji put. I zapjeva:

udan zeman nastade, sve zlikovac postade, din-dumanin ustade, ta se hoe, zaboga? Ve takata nestade, zlo nam svako postade, dobrih ljudi nestade, ta se hoe, zaboga? Turin nema amela krivda pravdu zamela, pa se pravda umela, ta se hoe, zaboga? ... ...

12

Premda osvjedoeni musliman i sufija, to se tada poistovjeivalo s pojmom Turin, pravdoljubivi Ilhamija imao je hrabrosti da javno osudi nasilje i kae istinu.

Sad je sjedio na koljenima, nujan i preputen sam sebi, pa prebirao po uspomenama i izranjao u stvarnost koja je bila mranija od noi koja je leala nad kasabom. Onda se odluno die i poe spremati. Krenuo je u neko doba. Prije zore. Pratili su ga prvi horozi i daleki pasji lave. No je bila tamna, bez mjeseine.

urno je napustio kasabu. Nije se osvrtao. Nije dopustio da ga obhrvaju osjeaji. Noas je sve sredio. Sa samim sobom. Bez kolebanja. Put e mu do kraja ostati ravan i ist. S pogledom uprtim u svjetlo Istine kojoj je odano sluio.

Boe, da li on to sanja? Kako je ova no gluha i nestvarna. Kao da je sve ivo pomrlo, pa ostao samo on. I sad ide ispod tamnog neba i utljivih debelih brda, dok tu negdje u blizini, stenje nevidljiva rijeka, zaklonjena mranim udovitima koja kao ukleta lee i preaju uz njezinu obalu. Zar iza mraka ove udne noi zaista postoji neki vezirski grad Travnik i u tom gradu ovjek po imenu Delaluddin, koji ga poziva i eka da bi ga s glavom rastavio. Ako on uistinu postoji, ta li sad radi? Spava? Pa kad se probudi i sjeti ko je i ta je, zar e opet nastaviti tamo gdje je juer stao? Zar e dan koji e se uskoro roditi, sve ovo izmjeniti i oivjeti? Zapjevae ptice, rodie se i zaplamtjeti boje, zazujae pele i poletjeti iz svojih konica u susret cvjetovima koji ih ekaju, a probueni ljudi protrae snene oi i protegnuti udove pa se prihvatiti poslova koji ih ekaju. Sve e se izmijeniti i oivjeti to sada stoji kao ukleto, mrtvo i gluho. Sve osim njegove sudbine, koja ga zove i eka.

Ilhamija se strese. Ne od straha ve od veliine trenutka koji nastade. Sunce je izranjalo iza brda. Raalo se u ognju rastopljenog zlata koje se razli po brdima. On odjednom osjeti kako je sitan i

13

beznaajan taj Delaluddin Ali-paa koji ga poziva u Travnik, ime li se on zanosi i zavarava? Zar da je on gospodar njegova ivota i smrti!

Glasno potegnu tekbir i od zanosa se zagrcnu.

Uskoro zamae u umu. Radovao se pjevu ptica i igri nestanih vjeverica. Iznenaeni zec uao je na putu i radoznalo ga gledao, pa onda skoi, izvi se u skoku i nestade.

Delaluddin Ali-paa opet mu izae pred oi. Golem i prijetei. Ilhamija stade. Neto vrue oinu ga preko srca, ali samo za trenutak.

- ejtane, nalet te bilo, odlazi mi s oiju! Daba me strai i iskuava! Vrati se onome ko te alje! - apnu tvrdo pa mahnu rukom kao da se od nekoga brani i ubrza korak.

- Stani! - odjeknu povik, a iza bukve se ukaza dugaka cijev iane.

Ilhamija stade.

- Baci oruje!

On ispusti zaveljaj i derviku taku. - Digni ruke!

Podie ruke. Stajao je kao ukipljen. Duba mu se bila zadigla do iznad koljena.

Onaj mu prie s lea. Bio je mlad, pleat, pod pusatom. Stade pred Ilhamiju, zagleda mu se u lice i sade pogledom sve do nogu, pa se posprdno nasmija i spusti puku.

- Koji si?

- Putnik... dervi...

- e su ti pare?

Ilhamija nespretno izvue kesu. Hajduk je uze, odrijei, pa istrese na dlan nekoliko ubogih groa.

14

- Je l ovo sve?

- Sve.

- Ih, i ti si mi neki...! Kud si poo?

- U Travnik.

- U Travnik? Nekom?

- Veziru.

Hajduk se izmae pa ponovo podie puku.

- Veziru? Zar si ti njegov...?

- Ja nisam niiji, osim Boji.

- Pa, to mu onda ide?

- Zove me.

- Zove te! Poradi ega?

- Ko to zna. Neto sam mu, morebit, skrivio...

- Jadan li si, ako te on zove. Uzmi to svoje, pa hajde! - pokaza hajduk oima na stvari.

Jedno su vrijeme utke gazili.

- Ne mere bit da ne zna to te zove?

Ilhamija je utio.

- Ako te Delalija zove, zna ti se! - naglasi hajduk i iskosa ga odmjeri.

On ni ovaj put nita ne ree. U mislima je bio negdje daleko.

Uskoro stigoe. Kraj umskog izvora sjedjela su etvorica. utke su gledali i ekali da im priu.

- Ko ti je taj? - upita jedan, s pusatom bogatijim nego u ostalih. Dubok oiljak, valjda od noa ili sablje, pruao mu se ispod lijevog uha sve do uvrh ela. Oni kapci bili su mu stisnuti. Bio je orav u lijevo oko.

15

- Veli da ide veziru u Travnik. Zove ga kae.

oravi se die.

- U Travnik, veli? - obrati se Ilhamiji.

- U Travnik...

- Delaliji?

- Njemu.

- Zove te?

- Zove.

- Ja zna li, jadan ne bio, to te zove?

- Kad ujem, znau...

- Ne mere bit da ne zna! Mora da si mu stao na jaziju?

- Morebit.

- Okle si?

- Iz epa.

- Ja, ime se bavi? - nastavi oravi, gledajui mu u kauk i niz dubu. - Je si l hoda, ta li si?

- Dervi sam?

- Dervi. Ja, koji si, kako ti je ime?

- Ilhamija...

- Onaj to kazuje pjesme?

- Onaj... - apnu Ilhamija gledajui preda se.

- Pa to, brate odmah ne kae! Sjedi! Sluavo sam ja mlogo o tebi. Jesi l gladan?... Ibrie, daj meso i pogau!

- Ne treba, fala ti.

- to?

16

- Postim.

- Eh, to je baka. Sjedi, to stoji! Evo ovdi, na panj, do mene.

Ilhamija se spusti.

- Sluavo sam ja tvoje pjesme! Pune su pouke. I, nako, kako u rijet, pravedne.

Ilhamija se sjetno osmjehnu.

- ta je, ta se smije? - osmjehnu se i oravi.

- Veli, da si ih sluo...

- Ih, kolko put! Na sijelima.

- Pa, to me nisi posluo?

- to te nisam posluo? Je l ono iz pjesama?

- Iz pjesama.

- Ih-h, da sam te posluo, posto bi evlija - nasmija se oravi.

- A ne meremo svi bit ni evlije!

- A moremo insani.

oravi se ljutnu.

- Ba tako? Biva, hoe rijet...

- Govorim za tvoje dobro. I tebi, i njima - pogleda Ilhamija po druini.

- Reci ti to Delaliji! - planu oravi. - Pitaj ga, to on nije insan? On je vezir, a gori je od svakog hajduka! Mi smo od njega u stotinu voda pripraniji!

- Svako za se. A on, ako je vezir, nije reeno da je i insan.

- Stisni pa mu to kai!

Ja to sam imo kazat, kazo sam.

17

- Ha-h, tako, biva! Pa sad ide po ajluk! E, moj Ilhamija, moj..., da ti ne kaem ta, ostae ti i brez glave! Ja ti to kaem!

- Ako je Boja volja, nek i to bude, Ja sam svoje oduio...

oravi ga je jedno vrijeme utke gledao. Gledali su ga i ostali.

- Zna li ta... - poe oravi.

Ilhamija die glavu.

- Bilo bi ti najbolje da ostane s nama! Jo si u kuvvetu, mogo bi. Ako nita, ostae ti glava na ramenu. A to je najpree!

Ilhamija je utio i kao odsutan gledao preda se.

- Hajde, da ujemo, ta veli! Ne alim se, vjere mi! ao mi te bolan! Dobar si i uevan, jazuk je da ti onaj katil dohaka. Dede, da ujemo!

Ilhamija, kao da sam sa sobom razgovara, uzdahnu:

- Glavu bi, morebit, sauvo, al bi izgubio duu... Jer to, to vi radite, ne valja. Ne valja, brao moja! Strahobno je ta Delalija radi, al ni vae ne valja. A njegovo obaka, jer on je vezir i zaduen je da pravdu kroji i dobro ini. Kajaete se i vi i on. Gorko ete se kajati!

- Ma kome ti to! - skoi jedan iz druine i poe prema Ilhamiji.

- Ibrie, stani! - viknu oravi i stade izmeu njih. Onda se okrenu Ilhamiji:

- Uzmi svoje stvari, pa hajde! Kad ti je Delalija tolko za srce prirasto eto ti ga! Budi mu kurban! Al kad te budu davili, sjeti me se!

- Evo mu i kesa. Bilo je u njoj itavih est groa! -posprdno e onaj koji ga je doekao i doveo.

- Evo ti jo stotinu! Nek ti se nae, more ti zatrebat - saalno e oravi i prui mu kesu nabijenu kao bubreg.

- Fala ti, al nee mi trebat.

- Strah te, morebit, naih haram para?

18

- Jest i toga. Al nee mi, belim, ni trebat.

- I ja mislim da nee!

Ilhamija utke pokupi stvari. Prije nego to poe zastade as-dva, kao da se premilja da li bi im pri odlasku jo neto kazao.

- ta je sad? - upita oravi.

- Pade mi neto na um oko ovih vaih para, pa, prije nego to poem, da vam kaem.

- Hajde, kazuj, da i to ujemo.

- Bila, vele, neka stara ena, koja je ivjela brez ikog svog. Sama. Ko prst. Sazno to hrsuz, pa joj se navadio na kuu. Nije bilo noi da joj nebi doo u avliju i uo u mutvak, pa uzo il tevsiju, il ibrik, il evir, jer neeg boljeg i skupljeg nije ni bilo. Starica sve to gledala i utjela. Bojala se, hudnica, da je hrsuz ne ubije ako bi digla huku i uzbunila komiluk. Hele, vidjele to komije, pa javili strai. Dola straa, sakrili se u mutvak pa ekaju. A ekala i ona, hudnica. Sjedila uz pender koji je gledo u bau, kuda je hrsuz silazio u avliju.

Te noi eto ti hrsuza. Ide niz bau, ba ko da je u svom. Serbez. Ni habera. Kad doe do pod pender, starica e ozgo, u po glasa:

- Hrsuzaga! Hrsuzaga!... On se tre pa stade.

- Ne idi, sinak, tamo! Preaju te i ekaju. Hoe da te ufate! Vrati se, moj sinak, vrati! Straa je doli, u mutvaku...- aptala je sa pendera.

Kako ona to ree, nako ti hrsuz nagari uz bau. Hele, straa ekala, ekala, al, daba. Kad vidjee da ga nejma, digoe se i odoe.

Kad, jedno jutro, starica ko i uvjek poranila i sala u avliju da zagrabi vode iz bunara. Ona u avliju, a na sred avlije stoji - evo mi ti uzo. A u uzlu sve njezine pokradene stvari. Hrsuz joj sve vratio. I povrh svega srezo joj i odozgo metno plah kat od kumaa. Ko hediju. Da joj se zafali... Potlje, kau, posve se proo hrsuzluka. Poo poteno raditi i ivjeti...

19

Ilhamija se znaajno iskalja i zautje.

Svi su jedno vrijeme utjeli.

- Reko sam ti, uzmi svoje stvari pa hajde, dok je za vakta - prosikta oravi.

- Ilhamija pokupi stvari, die ruku spram ela i poe.

utke su gledali za njim.

- Ma, ja bi njega...! Ko zna koga nam more na vrat namusalatit - zarea jedan.

- Neka ga, nek ide! Nee, nije on od tih... A ako je do glave, skinue mu je Delalija, ne brini! to da se mi daba grijeimo? On je pravednik, to jest, jest...

A ono to nam je reko, sve je nako... - dodade oravi tiho.

I to vie za sebe.

Ilhamija ostavi umu i izae na istinu. Bio je jo vie ojaen nakon susreta s hajducima. Kako ono ree

harambaa: - A to Delalija nije insan? On je vezir! On bi... - Hej, zemljo! - uzdahnu duboko. - Teko tebi, kad ti se podanici

ugledaju u nevaljale gospodare! Kakvu se dobru ti nadati more?...

Sunce je prilo penjui se sredini neba. Put je bio izlokan, pun rupa i izvaljena kamenja, a on ve podobro umoran.

Odlui da predahne. A podne je, sudei po suncu, bilo na domaku. Rijeka je dolje ispod puta, mamila svjeinom. Ljeskala se na suncu i srebrnom grivom poigravala na brzacima. Vrbama naikane obale bile su pune hlada.

Sae do rijeke, raspremi se i poe uzimati abdest

- Eh, mubarek vodo! - apnu, kad osjeti njezinu svjeinu kojom ga pomilova.

20

Dok je stajao na namazu osjeao se gotovo bestjelesan. Dua mu je lebdjela negdje u visinama i u zanosu je apatom izgovarao rijei molitve. Nestalo je bilo i rijeke, i livada, i drvea. Uranjao je u velianstveno prostranstvo, zamirui od milja koje ga obuzimalo.

Kad predade selam, kao da se prenu i ponovo vrati zemlji. Bio je okruen podnevnim mirom, u hladu jabuke pod kojom je klanjao. Gore, na nebeskom plavetnilu, bijelili su se rijetki oblaii. Poput ratrkane janjadi.

Mrav mu urno pree preko nadlanice. Otkinuta jabuka pade u travu. Negdje, podalje, u se neiji glas kako nekoga otegnuto dozivlje, pa i on zamue. una kliknu na jabuci i poe udarati kljunom o deblo. Kratki, tupi udarci, odjekivali su u tiini.

- Je li mi ovo zadnji put da hladujem u ovoj ljepoti Boijoj? - pomisli, a mrav mu ponovo zabrza preko ruke. Ilhamija poelje da se ovdje, pod ovom jabukom, zauvijek smiri, da mu dua, kao maloas, otprhne i nestane u visinama. Kako bi to bilo lijepo, kako bi to...

- Ti si taj Ilhamija? upita neko kroz granje, ali se ne pojavi. On ustrepta. Nemir mu se uvue u srce.

- Ti si taj Ilhamija? - opet e glas, a onaj koji je to pitao rastavi grane i stade pred njega. elenka mu je blistala na suncu i Ilhamija u kako mu srce as kuca as zastaje, pa opet kucne, pa zastane.

- Delalija! - pomisli, jer vidje kako u doljaka izviruje kriva sablja ispod binjia. A binji mu irok, zagasito crven, poput usirene krvi.

- Jest, pogodio si, ja sam Delalija! - potvrdi doljak.

Ilhamija je ekao i utio.

Delalija mu se jo blie primae. Opet je uo kako mu srce kuca.

- Zvao sam te u Travnik.

- Evo me, krenuo sam...

21

Jedva je to izgovorio, jer su mu usta bila posve suha.

- Ne treba ii, nemoj se muiti. Pogrijeio sam i kajem se! Vrati se kui. Konj te eka na cesti. I pratnja te eka. Da ne ide sam. Ima hajduka.

Ilhamija jasno u topot konja i ljudske glasove.

- A ti, kuda e ti? - upita Ilhamija, ne znajui ni sam zato to pita.

- Ja?... Ne znam. U Travnik vie neu.

- I nemoj.

- Tobe sam doo i vie neu da grijeim. Dosta je bilo.

- Hajde, onda, sa mnom!

- Kuda?

- U epe.

- ta u tamo?

- Budi mujezin u Ferhadpainoj damiji. I ja sam tamo! To je moja damija. Tamo sam imam. I hatib...

Delalija je utio. Kao da razmilja. ulo se kako uzdie. Ba kao da e zaplakati.

- uo sam da si bio hoda. Da si hafiz - opet e Ilhamija.

Usta mu vie nisu bila osuena.

- Jesam, bio sam hafiz. Mnogo sam poboravio...

- Budi opet!

- Grijean sam, brate... - apnu Delalija tronuto.

- Bog je milostiv.

- Dobro, poi u kad ti kae. A ta u sa sabljom? Ona mi vie nee trebati.

- Slomi je.

22

- Ba?

- To je najbolje. Nek te ne podsjea...

Delalija potegnu sablju, ali je ne prelomi ve nasrnu na Ilhamiju. On se od iznenaenja i straha trgnu i probudi.

Gore, na cesti, uo se konjski topot i ljudski glasovi. Prolazili su kiridije i trgovci. Ili su u Sarajevo, po robu. Ilhamija je ustao i gledao. Jo uvijek pod dojmom sna.

- Eno Ilhamije! - viknu neko od jahaa, pokazujui rukom prema njemu.

Drugi mu mahnu i neto doviknu. Kao da ga je pozivao da poe s njima.

On ponovo sjede i okrenu lice rijeci. elio je da bude sam.

Konjanici odjahae.

- ejtan me jednako salijee i kua - apnu u strahu i pree dlanovima preko lica pa se poe spremati. Zabaci torbu preko ramena i dohvati taku. Krenu s Bismillom. Jo uvijek zbunjen.

Maloprijanji san i snovienje s Delalijom pratili su ga cijelim putem. Osjeao je tegobu koja mu se svalila na srce, pa ga neprestano pritie i mori. Noanji mir i jutronje spokojstvo bili su posve iezli, a potajan strah sve vie rastao i uvlaio mu se u srce. Uzalud je nekoliko puta ponovio stihove to ih je iskovao u vatri aka i koje je esto apatom izgovarao, kad god bi mu se neto teko u ivotu isprijeilo.

Ilhamiju nita vie ne smeta, odkad nae Boijega rahmeta, on ne eli ni od koga himmeta, Allah, Allah, srcem zbori derviu!

- Tanak mi je ittikad, tanak! - ukori sam sebe. Boe, daj mi snage da izdrim i da ne klonem! Pomozi mi, da svijetla obraza i ista

23

srca podnesem i ovo iskuenje! - molio je usrdno, dok su mu suze zamagljivale pogled. S vremena na vrijeme zahvatio bi ga leden talas nespokojstva i straha i zapljusnuo ga sve do grla, a onda bi opet s olakanjem odahnuo i sve bi mu se odjednom uinilo lahko i nestvarno. Tad bi se stresao, digao glavu i ubrzao korak, kao da eli da im prije stigne u Travnik i stane pred Delaliju pa da mu s osmijehom rekne: - Evo me, bujruml Nastavi svoj posao, ako te nije stid i strah Boga!

Sela i zaseoci kraj kojih je prolazio, provirivali su izmeu zelenila. Kue, pokrivene pocrnjelom indrom, odisale su domainskim mirom. Bade su dimile. Do veeri je bilo jo malo ostalo. ulo se kako se obani dozivlju. Tu i tamo, daleko od seoskih kua, stajala je u brdu poneka osamljena kuica, slina uurenu psu koji ui i eka. Nekoga ko e doi.

- Bilo bi najbolje da okrenem kroz sela. Iz jednog u drugo. Dok bi me stigli i nali... - prikrade mu se misao i poe da ruje. Poput crva. I u srcu i u mozgu.

On zaslade i gotovo jeknu: - ejtane, nalet te bilo, dokle e me iskuavati i patiti! Ostavi me i odlazi!

Onda ubrza korak i poe poluglasno uiti: - Rabbi inni euzu bike min hemezati-ejtani ve euzu... (Gospodaru, ja Ti se utjeem od sumnji i ubadanja ejtana i utjeem Ti se, Gospodaru, da se ejtani ne nalaze u drutvu mome).

Ponavljao je to po deseti, po stoti put.

Prije prvog sumraka izbi pred Vranduk. Zaudo, to se sunce vie bliilo zapadu, a sjene postajale meke, mir mu se ponovo vraao.

Pogled mu se zaustavi na kuli vranduke tvrave i tad se sjeti maglajskog kadije Sulejman-efendije, koji je prije nekoliko godina tamnovao u Vranduku. Otiao u Vranduk na kadiluk- obino bi se govorilo za kadije koje bi tamnovale u Vranduku, jer je u Vranduku bila njihova tamnica. Neki bi se vratili, a neki i ne bi. Sulejman-efendija je bio postar i slabaan ovjek i nikada se vratio nije. Ne bi mu sueno da izae na sunce i doe kui u Maglaj. Ilhamija ga je u dva-tri maha

24

obilazio. Starac bi uvijek kao dijete plakao. Uvijek bi pitao je li mu ljiva bardaklija jo u ivotu. - Ih, jesam je se, brate, poelio!... - s tugom bi ponavljao. ljiva je i dalje raala, ali nesretnom kadiji ne bi sueno da je se ikad vie okusi.

Ilhamija zastade pa mu proui i predade Fatihu. Stara kamena kula mrko je gledala sa Vranduka.

Odluio je da prenoi u Vranduku. Glas o njemu stigao je u Vranduk prije njega. Kad ue u hansku

kahvu punu ljudi, razgovora i dima, sve utihnu. Trgovci i kiridije koji su bili odsjeli u hanu, pripovijedali su da su ga vidjeli na putu, a ona dvojica njegovih hemerija iz epa, kazivali su vie nego to su i sami znali.

Kad nazva selam, potiho mu prihvatie i istegoe vratove da ga bolje vide. U kahvi je bio polumrak, jer fenjeri jo nisu bili upaljeni, pa su se lica jedva razaznavala. Jedino je oko kahveodaka bilo neto vidnije.

- Ha, je l to taj? - upita neko iz budaka, i to nekako sneno, kao u njedra.

- Uduni, domuze! - doeka handija Hamzaga, koji je sjedio na iltetu s druge strane kahveodaka. Bio je to positan, ali ljutit ovjek, koji je imao obiaj istresati se na goste. Svi oni koji su dolazili u Vranduk i padali u han, znali su to i niko mu nije zamjerio. Dapae, nekad bi ga hotimice podboli, ne bi li planuo i na nekog svatrio. Ali, im ugleda Ilhamiju kojeg je poznavao jer je i sam bio iz epa, Hamzaga se die sa ilteta.

Sie sa iroke seije na kojoj se preko noi spavalo, pa ugazi u firale koje su mu stajale pod seijom i poe u susret Ilhamiji.

- Ho geldun! Bujrum, muderis efendija!

Prihvati mu torbu i taku i pomoe mu da se uspne na seiju.

25

- Sjedi, evo ovdi! - pokaza rukom na ilte na kojem je samo on sjedio.

Kahva je utke gledala, ne vjerujui da se Hamzaga moe dotle upitomiti.

- Za kahvu si, bezbeli?... A ima i dobre smreke, taman je nadola!

- Fala ti, Hamzaga. Prvo bi uzo abdest i klanjo, pa potlje, kad iftarim...

- Peke.

Kahva i dalje uti. Nastoji uloviti svaku rije i prati svaki njihov pokret.

- uo sam da ide...

- Jah, kreno sam prid zoru.

- Pola koka na jaje... - opet e onaj isti, maloprijanji glas.

Hamzaga die glavu i oinu pogledom u pravcu oeta iz kojeg se onaj javljao.

- Uzeu abdest i klanjau napolju, u bai - tiho e Ilhamija i poe da se rasprema.

- Peke, samo ti reci... Ademe, daj bardak za abdesta! Metni ga prid vrata i ponesi mahramu! - doviknu Hamzaga momku iza kahveodaka.

Kad Ilhamija izae, Hamzaga se die i ciknu, idui preko seije prema onome iz oeta.

- Ama, uje li ti, domuze domuski! Kupi svoje, i polja! Zar nakog ojka da nakilja i da mu na njegovu muku pristaje, sram te i stid bilo! Da je sree, molio bi da mu noge pere! A ako loe, ne loi u glavu! Polja!

- Neka, nekaaa! Polajnak! - rastegnu onaj.

- Ademe! Ibro! Gonte domuza! - povileni Hamzaga.

26

I dok dlanom od dlan, momci onoga skopae pa ga vie iznesoe nego izgurae. Jedan ga nekoliko puta dohvati akom iza vrata, na to on jeknu i svali se preko praga u avliju. Momci pritvorie vrata.

U kahvi zavlada tiina.

- Upali fenjere! - naredi Hamzaga.

mirkava svjetlost zaigra po aavoj tavanici. Ljudi ivnue. Neko viknu i porui kahvu i smreku.

Umalo iza toga vrata se ponovo otvorie. Pojavi se Ilhamija sa zasukanim rukavima, bez kauka i s mahramom oko vrata. Iza njega je stajao onaj iz oeta. Bio se okljunio i gledao preda se.

- Hamzaga, iv bio, pusti ga da prenoi! Kud e sad u no...? - moleivo e Ilhamija.

Hamzaga se die.

- Dobro, kad ti kae, a ja mu ne bi dao! Samo, nek vie ne laje!

- Nee, nee! - mehko e Ilhamija, pa se okrenu onome: - Hajde, moj sinak, unii...

Ilhamija se vrati u bau.

Kad klanja akam, Ilhamija i dalje ostade na koljenima. Veernje nebo koje se uskoro osu zvijezdama i gotovo pobona tiina u kojoj se jedino ula ujednaena pjesma cvrka, uznesoe ga. Duh mu se vinu visoko iznad Vranduka, a tu na travi, nadomak hana, ostade samo njegovo tijelo, poput naputena atora Ilhamijine due.

Ponovo je bio u zanosu. Da mu se neko tog asa zagledao u lice, vidio bi da je ozareno smirenjem. Bili su to oni uznositi trenuci za kojim je toliko udio, uporno nastojei da ih se to ee dovine. Odlutala iskra ponovno se vraala svome Praizvoru...

Prenu ga Hamzaga. Iao je baom s fenjerom u ruci.

- Ama, bio sam se, ako hoe, i zabrino! Vidim, najma te!

27

On utke ustade.

- Evo me, Hamzaga...

- A i ogladnio si, bezbeli...? A kako i nee, koliki je dan! - prie Hamzaga blie.

- Ogladnio...? Pa, i nisam...

Hamzaga ga zaueno pogleda. Uini mu se da Ilhamija gotovo nesvjesno odgovara.

Kad uoe u kahvu, agor se utia. Ilhamija dohvati torbu, izvadi komad pogae umotan u mahramu i omalen anak s grudom kajmaka.

- Hamzaga, ako nije velki zahmet, ja bi da mi se ovo rastopi...

- Ama, ostavi to!... Ve, najbolje bi bilo da ode gori, u moju odaju, pa da tamo iftari. Ni ja nisam veero, pa moremo zajedno. I meni e bit slae! Tamo se, barem, more progovorit.

- Kako ti kae...

Hamzaga mu ponese torbu. Uspee se uz basamake do kraja hajata, gdje se nalazila Hamzagina odaja.

- Vamo, Vamo, muderis efendija!

Vrata kripnue. ukasta svjetlost fenjera zaigra po sobi.

Minder, zemljena pe sa arenim loniima, do pei banjica, pa duekluk. Na zidu, do vrata, dugi no i mala puka.

- Afedersum, u mene je vako, po bearski! - nasmija se Hamzaga.

- Neka, neka, lijepo je...

- Ti sijedi, sad u ja!

Ilhamija sjede na minder, spusti glavu i zamirje. inilo se kao da je zaspao.

Hamzaga se vrati s velikom tepsijom punom sahana.

28

- Hajde, bujrum!

- Hamzaga, ako Boga! ta e ti tolko?

- Ama, nije nita obaka! Da sam znao da e te put vamo nanijet, mahsuz bi te doeko. Vako, ta je dragi Bog dao... Bujrum, evo i smreka! Iftari se!

Jeli su utke. Neto sumorno, ali neiskazano lebdjelo je u zraku, mada se Hamzaga trudio da bude to srdaniji.

- Uzmi, dina ti! Nije ta, al, ogladnio si...

- Uzimam, Hamzaga, uzimam.

Kad veerae i oprae ruke, Hamzaga iznese kahvu.

- Voli li goru il...?

- Goru, goru.

Odozdo, iz kahve, dopirao je agor, a onda kucnu saz i zau se pjesma. Tiha i nekako alovita.

- Pjevaju... - frknu Hamzaga ljutei se.

- Neka, nek se vesele. Bolje, ve da se aloste.

- Ma, ono jest, al, opet... - Hamzaga e prijekorno, jer mu se inilo neprilinim da se ba sad svira. Ba sad, kad Ilhamija...

- Ma, muderis-efendija, sve hou da te pitam, al nekako mi... - poe Hamzaga nabadajui.

- Pitaj, brate Hamzaga, pitaj...

- Rekoe da si poo u Travnik. Da te zove... anamo onaj...

- Zove, Hamzaga, zove...

- Ne znam, ti najbolje zna, al...

Hamzaga ne doree. Kao da se bojao da e raniti Ilhamiju ako kae ono na ta su obojica mislili.

Nasta utnja. Neko, dolje u kahvi, podvrisnu.

29

- Kad bi mogo, bio bi rad da ti nekako pomognem... - nastavi Hamzaga nesigurno.

- Da mi pomogne? Neim?...

- Bi, dina mi, im god bi mogo!

- Pa, i ja bi te zamolio.

- Nejma me ta molit! ta god mogu! Ti samo reci! - ivnu Hamzaga.

Ilhamija ga pomilova pogledom. Govorio je tiho, gotovo moleivo.

- Ako se ne vratim, a kakav je vakat nije prilika, raspitaj se za moj mezar i pobodi mi niane. Kad se mogne. Nije hia. Nek mi se zna za mezar...

- Ne, pobogu, tako! - muklo e Hamzaga.

- Taki je vakat doo, moj Hamzaga. Insan treba bit na sve spreman.

- Ama, zar ba mora ii? Ko te tjera? Ostani! Sutradan, ko oja, kreni, pa se po noi opet vrati. Potlje emo vidjet!

Ilhamija se strese. Ko mu to govori kroz usta Hamzagina? Nije li to onaj isti, koji mu je danas izaao na san u Delalijinoj slici i prilici? Onaj dananji kojeg je tjerao od sebe, jer mu je itavim putem aptao da svrne s puta i bjei.

Ilhamija die pogled i otro se zagleda u Hamzagine oi, pune strepnje za njegovu sudbinu? To, ne mere bit, to mu sam Hamzaga iz srca govori! Nije to prijevara ni hinla ejtanska!

- Ne mere tako, Hamzaga - apnu on s nekom oporom gorinom.

- Ama, kako ne mere? Ko te tjera da ide, ko?

- Tjeram ja sam sebe! Zar sad, kad sam kazo ono to sam bio duan da kaem i o ovome vaktu i o nevaljalim ljudima u njemu, zar da se sad sakrivam i bjeim? Stidio bi se sama sebe! Ako je ginut, pa nek

30

se gine. Allahu u amanet. Ja sam svoje oduio. Kolko sam znao i mogo...

Hamzaga htjede neto rei, ali ne ree, ve se provrtje na seiji, ba kao da je htio izai iz haljina koje su ga stezale. Onda odmahnu rukom i apnu; - Ti najbolje zna...

Obojica su neko vrijeme utjeli. Svaki za se.

Saz i pjesma se ponovo outjee. Hamzaga ljutito apnu: - Blago si ga hajvanu, njemu je sve poravno...! Ilhamija se nakalja.

- Ja u, Hamzaga, poraniti. Morebit bi najbolje bilo da noim nee na sijenu, da nikoga bihuzur ne inim.

- Nee, vjere mi, nie, ve ba ovdi! Kad god ustane i krene, ja u ut i ispratit te. Zar sad...

Htjede jo neto rei, ali naglo prekide.

- Pa, dobro, nek bude kako ti kae... Neko zalupa na dnu basamaka i viknu:

- Hamzaga! Hamzaga!

Hamzaga ustade.

- Trae me. A ti, muderis-efendija, kako smo se zdogovorili.

Ja te vie neu bihuzur initi. Samo da ti prostrem, pa ja odoh.

- Hajde, ti, hajde, ja u to. Duek je ovdi? - pokaza Ilhamija rukom na duekluk.

- Sve ti je tude. Samo da izvadim. Pa ti potlje prostri. Nakon to je klanjao jaciju, Ilhamija se raspremi i lee. I u kahvi se uskoro sve smiri. Jo su se neko vrijeme uli koraci i poneka nejasna rije, a onda i to presta. No, puna zvijezda, sve ivo uspava...

31

U gluho doba noi pred hanom se outi tutanj. ulo se dovikivanje, zveket oruja i topot konja. Neko snano zalupa dolje na ulazna hanska vrata i zavika:

- Otvaraj! Handija, otvaraj!

Ilhamija se prenu. Pridie se u dueku i osluhnu.

Crne slutnje hladno ga pomilovae.

Vrata na hajatu krinue. ulo se kako Hamzaga ljutiti guna:

- Ama, ko je sad...?

- Otvaraj! Handija, otvaraj! - i dalje se ula lupa i vikanje.

- ekaj, crko! Kud si navro, nije jangija!

u se zatim kako se vrata s treskom otvorie i kako oni spolja nahrupie u kahvu. Sve se odjednom izmijea: i glasovi, i psovke, i zapomaganje. Kao da se sva kahva prevre. Ponekad bi se razabrao piskavi Hamzagin glas koji se s nekim stalno nadvikivao.

Potraja to ejrek sahata, a onda se sve utia. Ispred hana se ponovno zau zveket oruja, ljudski glasovi i topot konja, dok i to ne utihnu. Kako doe, tako i proe. Kao vjetar. Vrata se na hanu zalupie. Gvozdeni mandal zveknu.

Umalo iza toga Hamzaga odkrinu vrata na Ilhamijinoj sobi i apatom upita:

- Spava li!

- Ne spavam.

- Uzbihuzurilo te, bezbeli?

- ta je? Ko je...?

- Paalije. Trae hajduke. uli da su ovdi, oko Vranduka. Neko him reko da su u hanu.

- Pa?

32

- Odoe. Kiridije im vele da su hajduci vieni doli, u umi. Prema epu. Svu mi kahvu privrnue, pasji sinovi! Dvojicu kiridija prave zdrave izubijae. I to sve harbijama! Dabogda him...!

Ilhamija uzdahnu. Sjeti se jutronjeg susreta s hajducima. Pohvatae ih i pobiti, bezbeli - pomisli i bi mu ih ao. Ko zna ta ih je otjeralo u umu...

- Ti spavaj! Do sabaha ima jo vakta - apnu Hamzaga i pritvori vrata. Pri svjetlu svijee, onako u gaama i koulji, nije bio ni nalik na onog sinonjeg, koopernog Hamzagu. Sliio je na oerupanu pticu.

Ilhamija vie ne zaspa. Crna tuga svali mu se na duu. Bi mu ao i sebe i drugih. Uini mu se da nikad svanuti nee. Poe poluglasno uiti, pa u mraku napipa irak i s mukom uee svijeu. Prie banjici i poe uzimati abdest.

Uskoro se javie prvi horozi.

Kad klanja, uze da se sprema. Hamzaga se pojavi na vratima. Kao da je samo na to ekao.

- Pa, ti ba nakastio da ide?...

- Evo, spremam se.

- Ma, zar ba mora? Ilhamija se uspravi.

- Hamzaga, zaklinjem te velikim Bogom, ne govori vie o tome!

Hamzaga utke izae. Umalo iza toga vrati se s uzlom u rukama.

- Nek ti se najde. Daleko je Travnik... Uze mu torbu i ponese je.

Svitalo je. Kiridije su samarili konje. Hanske kokoi su gacale po avliji i stresale se. Krupan horoz ponosno se epurio oko njih.

- Halali, Hamzaga, ako se ne vidimo - zastade Ilhamija kad izioe iz avlije.

Hamzaga se tresao. Zagrcnu se pa uhvati Ilhamiju za ruku i poe je ljubiti.

- Neka, Hamzaga, neka!

33

- Ne zna kako mi je...

- Nemoj, ne treba se alostit... Ve, nejmam ti ta dat za uspomenu do ovaj abenski tespih. Uzmi i sjeti me se! I za ono to sam te molio. iv bio!

Izgrlie se. Hamzaga je glasno plakao. Tek kad Ilhamija odmae, on, tarui suze, doviknu:

- Halali!... i, uvaj se!

Malo poguren, u dugoj crnoj dubi i s torbom preko ramena, Ilhamija je polahko odmicao. Hamzaga je stajao i gledao za njim. Sve dok ne zamae.

to je jutro dalje odmicalo, sparina je sve vie rasla. Tamni oblaci se poee navlaiti i po svemu se vidjelo da se sprema nevrijeme. Oko podne zagrmje. Negdje daleko, iza brda. Tutanj, kao da dopire ispod zemlje, polahko se i teko valjao. Tiina sve pritisnu. Ni list da se makne. I ptice zautjele.

Ilhamija je bio maio Zenicu. Prve kapi kie, krupne i mlake, zatekoe ga pokraj Lave.

On prui korak. Dolje, kraj rijeke, stajao je mlin. Tu se jedino mogao skloniti. Selo, gore u brdu, bilo je podaleko. Mlin je bio naputen. Napola razvaljena vrata zjapila su irom otvorena. Dolje, ispod prorijeenih podnica, voda je lazala, uvrtala se u svrtke i klokotala. Bilo je polumrano.

On ue i odhuknu. Skide torbu s ramena, otra pokislo lice i htjede sjesti. U dnu mlina neto se pomae i zarea.

Osluhnu. Reanje nije prestajalo. ula se i piska. Oi mu se privikoe na pomrinu. Ugleda psa. Leao je u uglu. Ispod njega se neto sitno migoljilo i piskalo.

- Kuja sa enadima! - apnu on i raznjei se. Kuja bijesno zalaja.

34

- Eh, hudnice huda, e te je nevolja nanjela! Gladna si, bezbeli...? Priekaj, ima neta za tebe, samo da naem... - sjeti se Hamzagina uzla i poe roviti po torbi. Odvali komad peena mesa i poe prema uglu.

Kuja se pridie i nakostrijei. Prijetei zarea.

- Ama, vidi je! Ne boj se, neu ti nita! Evo, pa jedi! - baci joj meso.

Kuja ga onjui i zgrabi. derala je halapljivo. Kosti su krkale pod zubima.

- Evo jo, evo! - prie joj blie. Sad ju je jasno vidio. Bila je uta. itavo klupko tenadi gmizalo joj je ispod trbuha. Nije vie reala.

On se vrati u drugi ugao. Leima se nasloni na brvna, a laktovima opre o isturena koljena. Glavu nasloni na ruke i osta nepomian.

Gromovi su se sustizali, a kia nemilice lila. Vjetar je mlatio vratima i nanosio kiu pravo u mlin. Kad bi gromovi protutnjali, a vjetar na mahove jenjao, ula bi se sitna piska tenadi.

Slike pred Ilhamijinim oima poee se redati.

Ukaza mu se epe. Lijepo, sve u suncu. Pa Ferhadpaina damija. Bijela, poput labuda. Ugleda zagasito modre are na abenskoj serdadi prostrtoj po mihrabu. Osjeti joj mehkou na dlanovima i elu. Tako ju je uvijek osjeao kad god bi padao na seddu. inilo mu se da uje onaj dobro poznati um safova koji se diu za njim. I topovi su pucali. Bio je Bajram. Ljudi su mu prilazili. Grlili se.

- Inallah, dugo godina u zdravlju i rahatluku. Zajedno ako Bog da!...

Pogleda i strese se.

- Ama, zar opet!... - apnu u strahu. Mlinska vrata su pod naletom vjetra silovito mlatila.

- Allahu moj, pomozi mi! Ojaaj me!

35

Gromovi uestae. Njihov tutanj, od kojeg je i zemlja podrhtavala, nije gotovo ni prestajao. inilo se da razdiru i drvo i kamen. Plamene zmije svjetlica sustizale su se, bjeei ispred gromova koji su ih gonili.

- Subhanellezi jusebbihur-radu bi hamdihi ve-l-melaiketu min hifetih (I grmljavina slavi Allaha zahvaljujui Mu, i meleki iz strahopotovanja...) - uio je poluglasno.

Smrai se. Pa zastudje. Neto u daljini zlokobno zaita i poe da se primie. Gromovi pomahnitae. Po mlinu zabubnja kao da kamenje prti.

- Led!... - apnu on sa zebnjom.

Gore, u selu, usplahireni domaini su istravali iz kua, iznosili sofre i sadake, naopake ih okretali prema nebu i ezanili. Slijepi melek koji je iao pred tufanom, trebalo je da uje ezan i skrene s puta, pa da odvrati led od njihova polja.

Pred mlinom odjednom nasta strka. itav buljuk paalija, mokrih i ustraenih, skakao je s konja i utravao u mlin. Uznemireni konji su njiskali, a ljudi se nadvikivali. Unesoe jednog ranjenog paaliju. Drugog, koji je bio svezan, ugurae i pribie uza zid.

Ilhamija je utke gledao. Kuja je bijesno lajala, stojei ispred loge u kojoj su se slijepa tenad jedno preko drugog prevrtala.

Tufan je mahnitao. inilo se da e se mlin svakog asa otkrpiti od obale i otisnuti niz vodu. Paalije umukle pa ustraeno gledaju i ekaju. Neki su i okrvavljeni. Svako se o sebi zabavio.

Ilhamiji niko ni mukajet. Samo onaj svezani digao glavu i upro pogled u njega. Pa ga ne skida.

Ilhamija ga prepoznade. Bio je to onaj oravi, hajduki harambaa, s kojim se juer susreo. I Ilhamiji odjednom postade jasno: to su one iste paalije koji su noas nahrupili u Hamzagin han i otili da gone hajduke. Pa su ih ili pobili ili rastjerali. A oravog su iva uhvatili. Sad ga vode. U Travnik, bezbeli. Da dijeli s njim zajedniku sudbinu...

36

oravi je s mukom pokuavao da se pridigne i sjedne. Lice mu je bilo krvavo i podbuhlo. A onim jednim okom, krupnim i izbuljenim, jednako je gledao u Ilhamiju. Pogled mu je, kako se Ilhamiji inilo, bio pun jada i prijekora.

- On, morebit, misli da sam ga ja... - sjeti se i zadrhta.

Nevrijeme poe da jenjava. Led presta, a i vjetar utihnu. Oblaci naglo prepukoe i ukaza se vedrina. Razgali se. Sunce zasja. Sve zamirisa svjeinom.

Paalije ivnue. Ustumarae se.

- Momci, ta je s konjima! Vidte ta je s konjima! Da ne bude pjehe...- zavika jedan.

- Eno hin pod drvetom. Murataga, ne brini!

- Hajte, ta ekate, skupte hi! Da se ide! Vakat je! Paalije pokuljae iz mlina.

- Vode, Murataga, vode-eee! - jauknu ranjeni paalija, drei se rukama za trbuh.

- Stander..., ne znam u ta u? Ploka mi je ostala na konju...

- Neka, ja u...! - javi se Ilhamija, vadei anak iz torbe. More i u ovome...

Led se napolju bijelio. Blistao je na suncu. Bilo ga je za itav prst.

- Dede, napi se! - ponudi Ilhamija ranjenika, vraajui se s punim ankom.

Paalija je poudno pio.

- Polajnak, polajnak, nemoj naglit!

Pa ponovo izae. Kad se vrati, oravi ga doeka pogledom. Nijemo ga je preklinjao.

- Bi l i ti?... Dede, dede, napi se...

- Jok njemu! Stani! - prodera se Murataga.

37

Ilhamija ne odmae anak. oravi je ko mahnit srkao. Voda mu se cijedila niz bradu.

- Ama, uje li ta ti govorim! - ruknu Murataga i izbi mu anak iz ruku.

anak se odvalja i zaklopara. Kuja zarea.

- Ko ti ree da mu daje? - izdrelji Murataga oi.

- Veli da je edan...

- Nek crkne! Zna li ti ko je on?

- Znam...

- Ko?

- Insan.

- Insan! Hajduk, a jok insan! uje li: hajduk! I to najgori! Za vjeala!

- Ja ga takog ne znam...

- Ti ga ne zna! Ve, kako ga ti zna? Da mu, belim, nisi pupak rezo? - posprdno e Murataga.

- Nisam, al jesam se sreto s njim.

- e si se sreto?

- Juer, u umi. Vie epa.

- Doeko te, ha? Pa te orobio!

- Jok vala, nije. Doekali me drugi, pa me odveli prid njega. Bili su mi uzeli kesu, pa mi je on vratio. Nudio me da jedem.

Murataga je zaueno gledao. Pa se posprdno nasmija.

- Haman si ti malo...? - i zavrtje prstima iznad glave.

- Morebit, al kazujem kako no je...! I para mi je davo. Kad je vidio da nejmam vie ve nekolko groa, davo mi je stotinu. Nek ti se najde, veli...

38

Muratagi prekipje.

- To ti njega, haman, brani, ha? - unese se Ilhamiji u oi.

- Allah mi je svjedok da je vako bilo.

- Ma, stander! Ko si ti? Okle si?

- Dervi. Iz epa.

- e ti je teskera? Daj teskeru!

- Teskere nejmam, al imam kadijino pismo.

- Daj! e ti je?

Ilhamija izvadi pismo.

Murataga uze pismo, razmota ga i poe razgledati.

- Ovo je turski... Zna li ta je u njemu?

- Znam.

- Kazuj, da ujem! Ilhamija se iskalja.

- Stoji, da se Abdulvehab bin Abdulvehab epevi, zvani Ilhamija, imam i hatib Ferhadpaine damije u epu, a ja sam taj, upuuje u Travnik, po zapovjedi carskog valije Delaluddin Ali-pae..

- Ba tako kae?

- Tako.

- Pa, to ide pjehe? e ti je konj? I, to si sam?

- Sam?... Ja nisam nikad sam. Allah je iznad mene. A u meni su dvojica. Pa se usput razgovaramo. A onda ibadet inim. Tad sam najsmireniji... A pjehe najvolim, jer neu da patim hajvana...

- Na svata sam udaro, al na take ko ti...! - odmahnu Murataga objema rukama. - A ne zna to te vezir zove...? Ne bi reko da si uen pa da je poradi toga?

- Pravo kae, i nisam. Garib sam, ko i mlogi...

39

- Murataga, evo konja! Svi su na broju! - viknu s vrata jedan paalija.

- Hajte, smjestite i ovu dvojicu, pa da se ide... - A onda se okrenu Ilhamiji: - A ti se proi merhameta, jer ti vaki ko to je ovaj mogu dohakati! To ti ja kaem!

Ilhamija se sjetno osmjehnu.

- Ko nejma merhameta spram drugih, neka ga ne ie ni za sebe! Gledam, maloas, kad je sijevalo i grmjelo, svi se ustravili. Ja kako li e bit, brate moj, kad sunce potamni i planine jedna prema drugoj krenu: kad vode provru i kad se mrtvi dignu iz kabura i proive: kad se dennet i dehennem otvore! Kako emo onda iskat merhameta, kad ga spram drugih nismo imali!

Murataga htjede neto rei, a onda odmahnu rukom i utke poe.

Dok su oravog izvlaili za noge, Murataga zastade kraj vrata.

- ekaj, poneste ga - ree paalijama.

oravi se pogledom oprosti od Ilhamije.

On osta sam. Stajao je neko vrijeme oborene glave, nepomian i oaloen, sve dok se topot konja posve ne izgubi. Onda se prenu. Uze torbu, povadi sve Hamzagine stvari i poe ih redati ispred kuje.

- Evo ti mesa, i pogae, i pite, i ... svata! Ovo je tvoja nafaka Tebi je pree ve meni!

Kuja je cvilila i mahala repom. Slijepa tenad su se ispod nje prevrtala i piskala.

- E, moj Hamzaga, jesi se osevabio, da samo zna! -apnu razdragano pa izae iz mlina i sade do vode da uzme abdest.

Nije imao gdje klanjati. Napolju je bilo mokro, a u mlinu neisto, pa odlui negdje usput klanjati podne. Prije nego to poe, jo jednom se okrenu prema oetu iz kojeg je piska slijepe tenadi neprestano dopirala.

40

- Hej, mahlukatu Boiji, kolko e vas u ivotu ostat?... e li ete se razmiljeti i doklen ete stii?

Pomisao na oravog jo ga vie oalosti.

- Svi smo jadni i emerni! Nek nam je Milosnik na pomoi!

Uspe se uza stranu i izae na cestu.

Cesta je bila puna lokvi i blata. Jo neistopljen led hrskao je pod nogama. Htio ne htio, morao je preko blata i vode. A firale su mu bile odozdo gotovo progledale.

Ne zna se u ta je bilo alosnije pogledati. Gotovo dozrele ljive, modre i jedre, leale su pod mokrim stablima s kojih su visjele polomljene grane, a na ojaalim kukuruzima listovi su bili oerupani, a strukovi polomljeni. Slino je bilo i s ostalom ljetinom i voem. Samo je nebo bilo isto i umiveno, s blistavom dugom propetom od brda do brda. Cvrkut ptica, glasniji i veseliji no obino, dopirao je sa svakog grma i drveta.

- Ja udna jazuka, ja udna jazuka! - aptao je Ilhamija, razgledajui pusto oko sebe. - Tcc - ccc...!

Uskoro nabasa na ciganske erge. Bili su se ulogorili na meraji, uz sami put. ene su raspuhivale vatru ispred crnih i pokislih ergi, dok su mravi konji, jo uvijek mokri od nevremena, pasli po meraji. Nekoliko mukaraca bilo se okupilo oko teleta, objeena o granu osamljene jabuke-divljake.

im djeca ugledae Ilhamiju, potrae mu u susret.

- Daj nam koju aku, Bog ti dao, dedo! Nemoj pro a da nam ne da! Bog ti dao! - pruali su ruke i vukli ga za dubu.

On zastade. Podari djeci po aku-dvije, pa se uputi do mukinja.

- Koljete, dobri ljudi?

41

- Koljemo, jah! Grom ubio tele, pa nam ga dali. Vidi, sva mu koa sprena! I meso mu je s ove strane haman peeno. Vidi! Pocrnjelo!

- A mogu l vas neto zamolit, dobri ljudi...? Bilo bi vam sevab...

- Hajd, da ujemo! Morebit se nagodimo.

Ilhamija se iskalja.

- Gori, u mlinu, lei kuja. Okotila se, hudnica. Pa, da joj neto odnesete, to sam vas htio zamolit. Ne morate danas, more i sutra. Niko joj nita nejma donijet. Bojat se je, krepae, hudnica. I ona i enad. A vi ste ovdi, blizu, mogli bi...

- Ovdi smo mi, efendija, vavik ovdi! Ovaj novi vezir neda nam da se maknemo. Skapaemo, pobogu! ta je ovo, ta se ovo radi, ovoga nikad nije bilo! Kotlari su ili kud su eli! A sad, ujemo, ne smiju ni age, ni begovi, ni niko drugi brez teskere. A nama, kotlarima, ne daju teskeru. Ja sam ceribaa, bio sam poo da pitam, da traim, pa me paalije umalo nisu ubili. Kidisali na me ko vuci! Nisam doo ni do kadije, a kamoli do vezira!... Ne valja ovo ta se radi! Kakav je ovo vakat i kakav je ovo vezir...?

- Jah - uzdahnu Ilhamija. - Teko je, teko. - Ve, ne kazaste mi hoete l me posluat?

- Pa, moglo bi, nije da ne bi moglo, samo, zna kako je: pae mlogo jede! Pogotovo kuja kad se okoti! - nastavi ceribaa, vadei iz teleta jo uvijek toplu utrobu.

- Dau vam neta za hediju. Evo... ovih nekolko groa. To mi je sve. Da imam vie, dao bi, vjeruj se!...

- Pa, dobro je i to. Vidim, duevan si, pa emo te posluat. A e ree da je kuja?

- Gori, u mlinu, nije daleko. Nejma ni ejrek sahata. Mlin ne melje, niko u nj ne zalazi, pa, zato...

- A-aa, u mlinu! Znam, znam, kako ne bi znao. Poslaemo djecu da joj neto odnesu. Bie kostiju i ... nai e se neta, ne brini! A

42

ako ba bude dobra kuja, morebit emo je uzet. Jer, zna kako je, nama to treba!...

Ilhamija se rascva.

- Eh, ivi bili, Bog vam dragi dao! Al ete se osevabit! Ko kad je nejma ko obi. A i ona je Boiji stvor...

- Pa jes, znamo mi to. Samo, vidi, kako to ide: za svakog drukija pravda! Ima insana ko to si ti, koji se i za kuju brinu, a o nama niko ni habera! Ovaj vezir je, kako u ti kazat, ponajgori od svih! Svijet ga, bogami, kune e stigne! A kunemo ga i mi! ta da radimo na ovoj goloj ledini? Kad bi on bio ko to si ti, pa da se iva mira ne da! Delva je njemu bacila grah, pa kae da nee dugo! A Delva zna, samo, on ne zna!

Oko Ilhamije se bilo sve okupilo. I muko i ensko, i staro i mlado. Pa ak i nekoliko pasa koji su ili uz ergu i sad se vrtjeli oko teleta. Jedno od djece bilo je kriomice zavuklo ruku u Ilhamijinu torbu. On to osjeti, pa se okrenu i nasmija:

- Nejma, sinak, nita nejma... Ne trai...

- Rusko! Dabe dad! - opsova ceribaa ljutito i mlatnu dijete izvaenom digericom po glavi. Svi udarie u smijeh, a ceribaa e Ilhamiji:

- Nita ti ne brini! Kuja e svoje dobit! Pas bio ko slago! Ve, e si ti poo?

- U Travnik.

- Au-uuu! U Travnik! Hajde, nek ti je sa sreom. Ja, da me tamo na halvu zovu, ne bi! A veziru bi najvolio poslat evo ovo - pokaza ceribaa teletu pod rep.

Svi ponovo udarie u smijeh.

- Zovno bi te da ostane, da malo s nama sjedne i jede, al ti, bezbeli...

- Fala vam, dobri ljudi...

43

- Delvo, reci efendiji ta ti je palo u grahu! ta kae grah za vezira, ha?

Stara, krezava ena, lica zguvana ko muemali fenjer, izvadi lulu iz usta i pijunu pa razgazi.

- Nije duga vakta, veli Delva - protumai ceribaa. - U zemlju e, kae, ubrzo. Hoe, akobogda! Pogodie Delva!

Ilhamija se jo jednom zahvali ceribai.

- Pripazte onaj mahlukat, ivi bili!

- Ko to nas vidi! Opet ti kaem: crko ko slago! Reko sam ti!

Lahak i vedar, Ilhamija krenu cestom.

Ceribaa poe da ejrei tele. Vatra se pod kotlovima bila razgorjela. Spremala se bogata gozba.

to je Ilhamija dalje odmicao, tragovi nevremena bili su manje vidljivi. Kao da je led samo u prolazu bio dotakao taj kraj.

Uskoro naie na selo. Ugleda nisku drvenu munaru na dnu sela pa se obradova.

Uspe se na sofe i zanijeti podne. Kad doklanja, nekoliko seoske djece bilo se okupilo ispred damije i radoznalo ga gledalo. Jedno se primae pa odie njegovu poteku derviku taku prislonjenu uz sofe.

- ta je, je l teka? - nasmija se Ilhamija navlaei firale.

Postariji seljak, obuen u bijele adorbezne gae i koulju, sa crvenom tkanicom oko pojasa i arenim pekirom oko ulaha, primae se.

- Selamun alejkum!

- Alejkumus-selam.

- Merhaba!

44

- Merhaba.

Seljak je jedno vrijeme utke stajao i gledao Ilhamiju. Mjerio ga od glave do pete.

- Haman si jabandija!

- Jah, jesam.

- A, more l se znat okle si?

- Iz epa.

- Pa, nee poo?

- U Travnik.

- U Travnik!... Lijepo...

- Jesam li daleko?

- Pa, kako u ti rijet..., ako bi pohitio, do akama bi mogo u Vitez. A potlje akama i ne mere u Travnik. Ne daju...

- Ne daju?

- Jok, ne daju... - die seljak glavu i osta otvorenih usta, ali nita vie ne ree. Samo je i dalje gledao u Ilhamiju.

- Onda u pohitjet, da mi je makar do Viteza.

- A konja, nema?

- Nemam.

Ilhamija pomilova djecu i poe.

- Allahemanet.

- Allahemanet... tiho e seljak, pa se okrenu i osta gledajui za njim.

urio je. Neka udna lahkoa bila ga obuzela. Odjednom zastade, pa se sam sebi nasmija:

45

- Ama, kud sam ovoliko pohitio?... Ceribaa ree da ne bi u Travnik ni na halvu, a ja...

Prvi put, otkako je poao iz epa, poe razmiljati o Delaliji. Ovaj put mirno, bez one pritajene zebnje i nemira koji su ga pri pomisli na Delaliju dotad obuzimali. Ve sutra, ili za koji dan, nai e se s njim oi u oi. Premda nije dvojio ta e mu kazati, pitao se kako e tei taj njihov susret i razgovor. I, kako izgleda Delalija. Je li onakav kakvog ga je u snu vidio? Naoko blag i skruen, a onda, odjednom, ko sjaj gole sablje... Kojih je godina? Je li, moda, hejbet, smrknut, teak u pokretima, promukla glasa i opaka pogleda. Hoe li nasrnuti na njega ili e dopustiti da mu kae to mu je nakanio kazati... uo je da je Delalija vjet i brz na jeziku ko malo ko, pa da ak i pjesme pie, da je hafiz, da se bavi naukom, da voli sve to je lijepo... Pa, ako je sve tako, kako moe raditi ono to radi? Ili, moda, ba mora tako?...

U tim mislima, a da ni sam ne zna kako, Ilhamija pred sami akam izbi u Vitez.

Dok je na obali Lave uzimao abdest, sa damije u Vitezu zaui ezan. Ilhamija se potra, spusti rukave na anteriji, obu firale i navue dubu. Uze stvari pa pohitje. Stie u damiju u posljednji as.

Poslije akama, meu prvima izae iz damije. Dok je, sjedei na sofama, obuvao firale i razmiljao gdje e konaiti, neko ga oslovi:

- ejh-efendija, ma, jesi l to ti?

Fenjer pred damijom krto je osvjetljavao. On die glavu i zatrepta, gledajui u postarijeg omalena ovjeka koji je stajao pred njim i osmjehivao se. Bio je u dubi i s ahmedijom na glavi. Po tome, i po glasu, Ilhamija poznade da je to damijski imam za kojim je maloas klanjao.

- Jesam, ja sam...

- Ti mene, bezbeli, ne poznaje, al ja tebe dobro znam! Vio sam te u tekiji u iviima ima trijes i tolko godina! Odma sam te prepozno! Maallah, nisi se mlogo ni postaro! A ja sam, biva Topalhoda, Omer Topalhoda, imam...

46

- Je l, je l...

- Ne zna kolko mi je drago to sam te vidio! Ah, moj ejh efendija, moj ejh efendija! - sklapao je Topalhoda ruke na prsima, rohnui od radosti koja mu se ogledala i na licu i u oima.

Ljudi se poee okupljati oko njih.

- Brao, ovo vam je ejh Ilhamija! Svi ste uli za njega!

Ako nita, sluali ste njegove kaside - okrenu se Topalhoda dematlijama, od kojih su veina bili seljaci u bijelim adorbeznim gaama i crnim jelecima, a tek poneki obuen po gradski: u ohali akirama i anteriji.

Ljudi su se propinjali na prste da ga bolje vide. Jedni se uspee i na sofu.

- Nek si nam, beli doo! Bie mi musafir Ve, i ne pitam te kud si poo? - nastavi Topalhoda. - Bezbeli e u Travnik? Muderizu?...

- Jah, u Travnik... - tiho e Ilhamija.

- Neka, neka, lijepo! Pa emo, akobogda, do jacije i potlje jacije malo posijelit. U Travnik, i nako, sad ne mere. Ve, jesu l ti ovo stvari? A e ti je konj?

Ilhamija dohvati torbu.

- Nejmam konja, pjehe sam...

- Ja okle, pobogu?

- Iz epa.

- Ah, pobogu, ejh-efendija! Bezbeli si se umorio? A kad si kreno?

- Prekjue, prid sabah...

- Ja, je l tamo, e si prolazio, bilo leda?

- Bilo je, i velki je zijan bio.

47

- Elhamdulillah, nas je obilo! Bilo je velke kie i puhalo je, al leda, Bogu fala, nije bilo.

Topalhoda mu uze torbu iz ruku i propusti ga na desnu stranu.

- Nejse, noas e se odmorit. Bujrum!

Ljudi krenue za njima. Usput su se saaptavali o Ilhamiji, dok je Topalhoda jednako ponavljao: - Ah, ah, ne zna kolko mi je drago! Ko bi se nado da e nam izbit!

Selo je mirisalo dimom, jomuom, zrelim travama i ljetom. S Lave se ulo kreketanje aba. Iza otvorenih kunih vrata ene su se vrtjele oko crveno osvijetljenih ognjita. Doprla bi poneka izgovorena rije, koja bi poput ptice prhnula iz kue i nestala u sumraku. Ljudi su se usput osipali. Kako bi koji doao do svoje kue, tako bi i skrenuo.

- Allahemanet...

- Allahemanet, Meane...

Stigoe do niska, naherena kuerka. uao je na brdacu iznad samog puta.

- Ha-h, evo nas!

Stadoe. Ostalo ih je bilo sedam-osam.

- Brao, ejh-efendija e se malo odmorit, pa emo, akobogda, na jaciju. Zovno bi vas u kuu, al znate da je u mene potijesno, a i ejh efendija je umoran.

- A to musafir ne bi meni? Ima se e i posijelit i konait! to da se pribija kod tebe? - istupi sredovjean, naoit ovjek koji je i po nonji odudarao od ostalih. itavo je vrijeme iao uz njih dvojicu, ali se nije uplitao u razgovor. Sad, dok je govorio, kao da se otresao na Topalhodu.

- Eh, moj Sinanbeg, ako je po tome, pribijat e se insan i u kaburu, al nekima ni tamo nee bit tjesno... - doeka Topalhoda ko s nokta. A jednako se smjehuljio.

48

- Neka, neka, nemojte! Imam-efendija me je prvi zovno, pa u njemu. A tebi fala, ko bratu... - smireno e Ilhamija.

Topalhoda se okrenu:

- ejh-efendija, samo da upalim vidjelo! Ti malo priekaj. Zna, uzbrdo je. A mrak je...

- Kad se bude vrao, meni e! Pravo meni! Ne znam kud e njemu, kad nejma kud! - ljutio se Sinanbeg.

- Kad se budem vrao... - apnu Ilhamija kao iza sna.

- Jah, kad se bude vrao. Ne zna kolko e ostat u Travniku?

- Kolko u ostat?... Ko to zna?...

Sinanbeg ga je odozgo gledao. Bio je mnogo vii od Ilhamije.

- to, da te nije vezir zovno?

- Jest...

Sinanbeg se iskalja, pa se utke okrenu i poe. I drugi se poee razilaziti.

Gore, u kuerku, mirnu svjetlost. Topalhoda je silazio s upaljenim luem u ruci.

- Bujrum, ejh-efendija! ta je, ta bi s njima?...

- Odoe, razioe se... - osmjehnu se Ilhamija alovito.

- I bolje je. Da barem s mirom progovorimo.

Kad uoe u kuu, Topalhoda se poe ispriavati:

- Afedersum, ejh-efendija, u mene je malo... kako u ti rijet, sjeromaki, al znam da ti nisi muhanat... Ja sam ti sam u kui, pa..

Ilhamija je tek sad mogao bolje sagledati Topalhodu. U okraaloj vehdoj dubi, nurli lica i plavih oiju, kratke ute bradice i s

49

osmijehom koji mu nije silazio s lica, sav je zraio nekom djetinjom bezazlenou. Ali, bio je govordik! Jednako je nalazio povoda za to.

- De, dina ti, ejh-efendij, raspremi se! Sjedi lijepo, ko da si kod svoje kue! Sad u ja nama spremit veeru. Samo ne znam, ta bi ti najvolio?

- Ja bi da se napijem vode.

- Sad u ja, sad! Bilo je i smreke, al potroilo se. Nejse, opet u ja zakiselit.

Ilhamija je naginjao bardak, a Topalhoda je nabrajao:

- Ima, efendum, mladog sira i jaja, pa mlaenice, pa pite tikvenice, pa se more zaklat i pilia, samo e morat malo priekat, pa...

- Ama, Omer-efendija, pobogu! Nisam ja doo na zijafet! Iznesi ta je dragi Bog dao! Ubi dvoje-troje jaja i malo mlijeka, pa - elhamdulillah!

- Eh, da sam znao da e izbit, drukije bi ja!...

Dok se Topalhoda bavio oko veere, vrtei se uz ognjite smjeteno u prednjem dijelu nepopoene kue koja je imala jo i dva na sokak okrenuta sobika, Ilhamija je umoran kunjao. Pred oi su mu izlazili dogaaji dananjeg i jueranjeg dana. A sutra e, akobogda, u Travnik. Pri pomisli na to, zazebe ga. Ponovo dohvati bardak i napi se. Topalhoda, koji je bio za kratko zautio, nastavi da govori. Uz to je trao suze, jer ga je dim ujedao za oi.

- Ja sam ti, ejh efendija, preklani obudovio. Imam i dvi ere, koje su udate. Daleko su odavle. Jedna oko Dervente, a druga jo dalje: kod Viegrada. Da mi je lahko, nije, al reda je saburit. A sijeda mi je bila, allahrahmetejle, pravi dost! Da je dragi Allah obraduje - uzdahnu Topalhoda.

- Ja, kako ti je ovdi, jesi l odavno u Vitezu?

- Kako nisam, moj ejh efendija, Ima trijest godina! A, kako u ti rijet: nije runo! Ljudi ko ljudi. Ko i svugdi. Pazim da se ni o ta ne

50

ogrijeim, kazujem kolko znam, uim djecu, drim damiju, pa elhamdullilah!... Nek me dragi Allah uspazi, a ljudi, kako hoe. Svakako je ovo kratka vijeka. Zato se ni za ta i ne otimam...

Ilhamija pree pogledom po sobi. Dvije izlizane ponjave prostrte po podu, seijica s jastucima napunjenim slamom, zeleno obojen sanduk i na njemu tanak duei, jastuci i jorgan. I nekoliko itaba u penderu.

- Ne zna kolko mi je magbul to si mi musafir! - nastavi Topalhoda. - Sinanbeg je htio da pree njemu, a ti veli - meni e! Eh, jest mi magbul! Ono jest, u njega bi ti bilo stoput bolje. Hem kua, hem prostijerka, hem... - nejma ta nejma! Ko u vezirskom konaku! Nadaleko ga nejma zgodnijeg! Vidim, nije mu pravo, al Allah delleanuhu je htio da i mene neim obraduje! Otkako sam se Sinanbegu neke godine zamjerio, jednako pue na me. Ne mere da mi zaboravi i halali...

- Neta?

- Ama, ejh efendija, moro sam! Krov nam se na mektebu bio provalio, a i duvarovi, haman, bili legli. Pa mu ja velim da bi mekteb trebalo iz temelja opravit il di novi. A ko e, ako nee ti - velim mu. A on izdreljio oi na me.

- to ba ja? - veli.

- Zato to ima okle! Nek ostane neki hajrat i iza tebe - kaem mu.

- Ostae Enes, veli on, pa nek on die hajrate. - A Enes mu je, biva, sin.

- E, ne mere tako - opet u ja, pa mu kazujem kako je neki ojk, zgodan ko i on, isto tako govorio i jednako se sakrivo za sina. Pa mu onda jedan star al pametan hoda rekne da sa sinom po mraku krene preko brvna koje je bilo prebaeno priko naka potoka to je teko kroz to njihovo selo. Samo, veli mu hoda, nek sin s fenjerom ide pozadi tebe, a ti hajde prid njim. Hele, tako i bude. I, ta bi? Nisu dobro ni

51

zakoraili na brvno, a otac ti s brvna pa - bu u vodu! Obe je noge polomio.

- Hoda, crko, na ta me navrati! - zavika iz potoka.

- Jah, efendum, tako je to - veli mu hoda. - Svak isprid sebe treba da svjetli i svoj fenjer nosi. Brvno ti je to i Sirat uprija, a fenjer su tvoja dobra djela. Ne bude li hin imo, zna ti se: ode u dehennem! Daba ti je ako onaj to iza tebe ide nosi svoj fenjer i svoje vidjelo, pa makar ti i evlad bio. Od toga ti slaba fajda... I eto, otada, Sinanbeg me oima ne mere. uo si ga...

- Jahhh, tako je, moj Omer-efendija, ba tako! Svak za se! Svak sa svojim fenjerom!

- I ja to velim!... Eh, evo imbur, a evo i mlaenica! A evo i kukuruza! Da sam barem znao pa da nam ispeem pogau! Al kad nejma domaice u kui, tako ti je...

- Neka, neka, elhamdulillah i na kukuruzi! Ne valja bit asija!

- Ono, ejh-efendija. A da ti pravo kaem, htio sam se ja ponovo oenit, jer nije lahko bit sam, a i nako... Al, jo je tee dobru enu na! Nee, uz Ramazan, bio ja na sijelu kod muderis-efendije u Travniku. Biva, odem mu ponekad, zijaret ga uinim, jer, malo je nakih ljudi. A i on mene, vala pazi. Drag sam mu neto, pa eto... Nejse, puna odaja ljudi. Hoda i begova ponajvie. Progovori neko o enidbi, a ja velim da bi se i ja enio. Kako ja to rekoh, kad vamo jedan, pue na me!

- Zar te nije stid tako star, i zar ti je do toga, i vako, i nako, osu na me, ko da sam, bogami, po Travniku popalio! Ma stander ti! - velim ja. - Da je ena ko buha, pa da se nevieno more uvu pod jorgan, pito bi te ja! ta mi se tu pravi eho i evlija! Kako ja to rekoh, sva odaja prasnu u smijeh, a moj ti muderis efendija sago glavu, a vidim i on se smjehulji. Potlje me bi stid to rekoh prid njim...

Ilhamija i sam oborio glavu, pa smije li se, smije. Lahkoa i iskrenost koji su izbijali iz Topalhode, razgaljivali su ga, mada mu je emer bio u srcu.

52

- Blago tebi moj Omer-efendija! - odmahnu rukom i ponovo se osmjehnu.

- Vako ti je, ejh-efendija! Ja kako mislim, tako i kazujem. Pa se poesto i oprim. Ko i sa Sinanbegom...

Do jacije su proveli u razgovoru. Ilhamija je najvie utio i sluao, a Topalhoda je govorio. Skakao je s predmeta na predmet, ali je tako slikovito i sono pripovijedao, da ga je bila milina sluati. Ilhamija je za as bio na sve zaboravio, toliko ga je Topalhoda svojim pripovijedanjem zanio. Osjeao je kako mu se i dua i tijelo odmaraju.

Dok je razlijevao kahvu, Topalhoda je negodovao: Haman je aik. Ko kad nejmam ia, ve dam u komiluk da ispre, pa nikad ne uhasule kako treba... Ve, ejh-efendija, ti, haman, i ne pui?

- Jok, ne puim.

- Ja sam se prolazio, al nikako da se proem. Znam da je mekruh, pa opet... Kamo sree da mi je to jedina mahana.

Neko, prolazei putem ispod kue, propjeva.

- Ode u aikluk, blago si ga njemu! - apnu Topalhoda vie za sebe, pa izdui vrat i proviri kroz pender da vidi ko je.

- Salkan, ja ko e drugi! - uzdahnu sjetno.

Ilhamija se iskalja da bi zatomio smijeh, a Topalhoda nastavi:

- Ponekad me pitaju kako mogu bit uvjek horan i znam li ta je to huja, jer me, vele, nikad ljuta nisu vidjeli. To me je jednom i muderis-efendija pito. A ja onda velim: - Muderisefendija, nita lake ve plitku vodu zamutit i budalasta insana razljutit! Zato se i ne dam! - Muderis-efendija se na to zavalio od smjeha. Neto mu se to plaho dopalo... Pa tako i ovaj moj Sinanbeg. Nejma ta nije radio, ne bil me istjero na hrasti pa da se zaboravim i reknem to ne treba i to razumnu insanu ne prilii. A ja se jednako pravim nevjet. Dok i njemu ne dodija, pa die ruke. Sad me, samo ponekad, k ono veeras, k obad ujede.

53

- Jah, Omer-efendija, ne treba se zaboravljat. Insan treba da je u svemu umjeren.

- Bezbeli! Neki opet, ovdi u selima, uzeli ljive kiselit i rakiju pe. Udaro ja po tome i sa ursa i na sijelima, kad, vamo jedan, pametnjakovi, veli mi na sijelu:

- Dobro, hoda, kad se ljive mogu jest, to se rakija ne bi mogla pe? I ona je od ljiva!... A zna ta sam mu ja na to?...

Ilhamija digao glavu i eka.

- Pitam ja njega ima l on kravu.

- Imam dvije, - veli on.

- Lijepo, - velim ja. - A ta radi s mlijekom? - opet u ja.

-Neto sirim, a neto izmetem, - opet e on.

- A pije li mlijeko? - pitam ja.

- Bezbeli da pijem, - kae on.

- A jesil ikad kravlju balegu jeo? - opet u ja.

On izvali oi, a sva se odaja uutjela pa eka ta e bit.

- Kai, - opet u ja, - jesi l ikad kravlju balegu jeo?

- Ma hoda, nemoj ti mene! - nahorozi se on.

- Pitam te, dobar si ojk, kai mi jesi l ikad kravlju balegu jeo? - zainatio ja. - Jer, ako emo tako ko to ti pametuje, i balega je od krave isto ko i mlijeko, isto k to je i rakija od ljiva. Zar nije?

Ljudi da se podue od smijeha, a on se okljunio pa gleda prida se. Godinu-dvije nije kiselio ljive, al, kako ujem, opet je poo. Morau ga ponovo nekako urazumit.

Pripovijedao tako Topalhoda sve do pred jaciju, a onda se digoe, uzee abdest i krenue u damiju. Usput su im se i drugi pridruivali. Ili su utke: njih dvojica naprijed, a ostali za njima. Mjesec izaao, pa vidno kao da je dan.

54

- ejh-efendija, ho li ti u mihrab? - upita Topalhoda potiho, kad izbie pred damiju.

- Drage volje, fala ti...

Dematlije, navikli na Topalhodu, ovaj put utihli pa niti ko kahne niti zijevne. A kad Ilhamija poe uiti, inilo se da niko i ne die. Glas mu, ko da iz biljurne ae dopire, ini se, duu miluje.

- Ih, ejh-efendija, da nam hoe uz Ramazan izbit, pa da nam vazi i klanja! - opkolie ga poslije jacije.

- Vala, kad bi htio! Ne bi, dina mi, nita alili... - govorili su drugi.

- Sluajte vi svog Omer-efendiju, ne treba vam bolji! - branio se Ilhamija.

- Ma, ono jest, al opet...

Topalhoda meu posljednjim izae iz damije. Zajedno s njim izae i Sinanbeg, koji mu je neto potiho govorio, jednako prijetei kaiprstom.

- Hoemo l, ejh-efendija... - prie Topalhoda Ilhamiji, oko kojeg su se ljudi jednako okupljali.

- Moremo...

Zaudo, Topalhoda je itavim putem utio. Ako bi poneto i progovorio, vidjelo se da je to na silu, bez one njegove uobiajene lahkoe i vedrine. Ilhamija to osjeti pa ga upita:

- ta je, Omer-efendija? Neto si mi se uutio. Da ti nije ta?...

On uzdahnu, pa gotovo plano proapta:

- Kazau ti, ejh-efendija... Kad doemo kui...

Sjena tuge pomilova Ilhamiju. Osjeti da je to zbog njega.

55

Kad stigoe kui, Ilhamija se utke raspremi. Skide dubu i sjede.

- Eh, Omer-efendija, da ujem, ta je?

On stao kraj vrata, oborio oi i, ini se, plae.

- Omer-efendija, pobogu, nismo zar djeca! ta je, da ujem!

Topalhoda se zagrcnu, prie Ilhamiji pa mu obgrli koljena i poe jecati.

- Ama, Omer-efendija!...

Jedva mu otkrpi ruke i poe ga smirivati. A ruke mu starake, koa na njima zguvana, puna ukastih pjega.

- Hajde, smiri se, pa mi kai ta je. Ustani i sjedi!

On se die i sjede. Jo je neko vrijeme mrkao, dok isprekidano ne proapta:

- Sinanbeg ree da,... da te vezir... zove...

- Pa onda?

- Sinanbeg kae: - Halali se s njim... - To, biva, s tobom... Da Bog da mu!... A onda sam se sjetio ta mi je muderis efendija skoro o tebi kazivo..

- ta ti je kazivo?

- Kazivo da je ozuhurila nekakva tvoja pjesma. Zorli, kae on. To mi je reko nako usput, pa ga o tome nisam vie ni pito. Mislim se: pjesma ko pjesma. O ahlaku, o dinu, bezbeli... Pa sad, kad mi Sinanbeg ree, ja to sveza jedno s drugim. Morebit da tako i nije, al me uhba i strah ufati... Sinanbeg me najvie pripo. Ko kad je zlogovor, da mu Bog da ta je za njega...

- Pjesma veli.

- Tako ree muderis-efendija.

- Eh, moj Omer-efendija!

56

- Biva, nije! - ivnu Topalhoda.

- Jest, ba jest! Kamo sree da je stigla do Stambola, a ne samo do Travnika! Aferim joj bilo!

Topalhoda se digao na noge, pa zgranuto gleda u Ilhamiju. A Ilhamija ni nalik na sebe. Sav kao da je u vatri. ini se - plamti.

- Ja ta e bit, pobogu, ejh-efendija?

- Nek bude to bit mora! Allahu u emanet... - smireno e Ilhamija. Bio je opet onaj prijanji: sabran, ali sjetan.

- A po em je, ejh-efendija, ta pjesma zorli?

- Svaka je istina, u nevakat kazana, zorli... Svi je vide, svi znaju, al - ute. Pa kad neko prokine i kae, pripadnu se i zaviu: zorli! A neko mora kazat! Vidi li ti ta se radi, moj Omer-efendija? Nije to od juer! Nejma ta nas ne tare i ne trijebi: dehalet, ratovi, nasilje, ruvet, tagod hoe! Pa sad Delalija doo da to smiruje i lijei. ime? Krvlju i zulumom! Da imam stotinu glava, ne bi hi alio!

Neko su vrijeme obojica utjeli, dok se Topalhoda ne javi. Govorio je mehko i utjeljivo:

- Ko zna, morebit i nije tako ko to se ini. More se to, s Boijom pomoi, i razmitit...

- Neka, Omer-efendija! Ja sam poresidio. I kreno u Travnik. Ako me smrtno erbe eka, evo me! A tebe, Omer-efendija, molim, ne govori mi vie o tome! Kazuj mi neto veselo, neto nako, ko to si mi kazivo prije jacije.

- Kad bi mogo...

- Onda te molim, ostavi me sama. Htio bi da uim. Rano u krenut. Inallah, prije sabaha.

Topalhoda izae na prstima. Zastade na vratima i htjede neto rei, ali kao da se predomisli pa utke pritvori vrata.

57

Cijelu bogovetnu no Ilhamija je proveo na koljenima. Uio je Kuran. Poluapatom. Opet ga je obuzimao onaj uznositi osjeaj kad mu je duh krilio iznad svega ovozemaljskog. Dua mu se otvarala, zamirui od zanosa koji ga proimao.

U neko doba noi neto u kui lupnu. Topalhoda, koji se bio digao, zapretao je pogau. Zora se mlijeila. Ilhamija prestade s uenjem, ustade i zanijeti sabah. Kad klanja, spremi se i pojavi na vratima.

- Sabah hajrollah, Omer-efendija! Topalhoda se strese.

- Ah, ti si! Allahrazola, ejh-efendija!... Jesi l mogo zaspat?...

Pogaa je, evo, peena, a sad e i kahva!

- Fala ti, al ja sam zapostio.

- Pobogu, pa nisi nita jeo!

- Kako nisam, zar nisam iftario?... Ve ja bi, s Bojom pomoi, kreno.

- Ama, kako e, pa nisi nita... Da ti makar neto spremim pa ponesi! Ah, pobogu...!

- Nemoj, Omer-efendija, ne treba! Do iftara e se, belim, neto na. Osim ako...

Ne doree. Bio se opet vratio zemlji. Dan koji se raao, nosio je sa sobom svoje tegobe i brige. Ilhamija je opet bio dunjaluki.

- Ama, trebo si me kucnut, pa da ti neto za ruak spremim! Kud e tako, pobogu!... Ah, brate, brate, kamo puste sree da je sve ovo san, da nije... - plano je nabrajao Topalhoda. Bio je u dugim gaama i bez ahmedije, dok mu je porijetka brada od uzbuenja podrhtavala. inilo se da e svakog asa briznuti u pla.

- Neka, ne alosti se, Omer-efendija. Ve, htio bi te neto upitat.

- ???

58

- e ti je duba?

- Duba?

- Jah, duba. Donesi je! Topalhoda je zauen stajao.

- Hajde, donesi mi svoju dubu!

On ue u sobu i vrati se s dubom. Ilhamija mu je uze.

- Omer-efendija, moja je i bolja i novija od tvoje. Uzmi je, jer si imam i tebi je prea ve meni. Ako ti bude duga, pokrati je. A meni i ova more dat ruku.

Govorei to, Ilhamija navue dubu. Bila mu je pokratka, jedva do koljena. A i rukavi su bili kratki, dopirali su ispod lakata. Bila je uz to i izuivana. Hasrat je ponegdje provirivao.

- Ti uzmi moju. U sobi je, na sanduku...

- ejh-efendija... - apnu Topalhoda tronuto.

- Ako nee da mi ovoga dana izae iz hatera, posluaj me! Bila je na imamu, pa nek ostane na imamu! Mjesto joj je u mihrabu. Allah mi je svjedok da sam je ista srca i s istim nijetom nosio, pa je nosi i ti!... A sad, hodi da se halalimo. I to, bez plaa!

Ilhamija zagrli Topalhodu. vrsto ga je drao, pa ga onda naglo pusti i brebolje, ne diui oiju, obu firale i dohvati torbu.

- Allahemanet i halali...

- Ama, zar ba... Pa uzmi... makar... - mucao je Topalhoda idui za njim.

Neka, fala ti, nek stoji... - odgovarao je Ilhamija ne osvrui se.

Kad sade na put, okrenu se. Topalhoda je stajao s rukom na ustima i gledao za njim. Die ruku i neto doviknu, ali Ilhamija ne razabra ta ree. Onako, u sabahzorskoj sumaglici, priinjao mu se gotovo nestvaran.

59

Kad odmae od Viteza Ilhamija zastade i opet se osvrnu. Izmeu zelenih kroanja drvea provirivali su krovovi kua, a meu njima, poput kvoke meu piliima dizala se damija sa svojom tubastom drvenom munarom. Stajala je tu kao da osmatra i oslukuje ta se zbiva u Vitezu i ko mu s koje strane dolazi u pohode.

Pred oi mu opet izae Topalhoda i neka blaga toplina prostruja mu kroz damare. Susreo se s njim prvi, a bie i posljednji put, ali mu je od prvog vienja uao u srce i tu se ugnijezdio kao da ga je oduvijek poznavao. Ilhamija obori pogled i osmjehnu se. Tijesna Topalhodina duba koja ga je stezala nije bila ni na ta nalik. ta li e Delalija pomisliti kad mu se takav pomoli? Ma, zar je to taj Ilhamija? - upitae se, bezbeli.

Sunce je u dugim purpurnim strijelama izranjalo iza brda. Lava, dotad tamna i tiha poput zmije, odjedanput bijesnu. Ilhamija zastade. Rijeka bi ga oduvijek ispunjavala osjeajem stalne prolaznosti i stalna trajanja. Uvijek ista, a uvijek druga i obnavljana. Kao i ljudi, i drvee, i ptice. Kao sve to ivi i mrije. U toj jutarnjoj istoi i tiini osjeti se lahak i smiren, da mu se inilo - poletjee. Nekoliko preplaenih avki, zavuenih u vrbak kraj rijeke, tromo prhnu i akui odletje. Ilhamija ih isprati pogledom dok se posve ne izgubie.

Putem nije gotovo nikog susretao. Tek negdje pred Docem, naie na dvojicu-trojicu pjeaka i konjanika s kojima se u mimohodu pozdravi.

Bio je nakanio da se zaustavi u Docu i zijaret uini ejh-Ibrahim-dedetovo turbe koji je tu poivao jo od Fetha, a onda Mejlijin mezar. I ba kad htjede da svrne do Lave da bi promijenio abdest, zastade. Iza okuke na cesti, u oblaku praine ukaza se grupa konjanika koji su mu se u trku pribliavali. Ilhamija se pribi ukraj puta da se skloni, ali se oni zaustavie ba pred njim i stjerae ga u sami jarak. Bili su probrani, do zuba naoruani, zagrnuti u crvene binjie i s bijelim turbanima na glavi. Konji su im bili razigrani, utili, krupnih i vatrenih oiju, pa su i oni i jahai utjerivali strah u ljude. Bio je to odred joklamadija, ljudi iz Delalijine oruane pratnje, koji su bili zadueni

60

da nadziru puteve i klance kako niko, bez putne isprave proviene vezirovim muhurom, ne bi mogao po svojoj volji vrljati zemljom.

Najnaoitiji meu njima, i po nonji i po pusatu, upre prst u Ilhamiju, dok mu se konj jednako propinjao grizui dem i razbacujui pjenu oko sebe.

- Teskeru! Ilhamija izvadi kadijino pismo s kojim se zaputio u Travnik.

Joklamadija uze da ita pismo.

- alju te veziru?

- Jah, alju.

- Sama?

- Sama.

- Radi ega?

On slee ramenima. - Bezbeli e mi se kazati...

Joklamadija ga je u nedoumuci gledao. Glava njegova konja gotovo je doticala Ilhamijinu glavu, jer ga je bio posve stjerao u jarak. Osjeao je vreo konjski dah na obrazu.

- ta ti je u torbi?

- amair.

- Da vidim.

On skide torbu od kostrijeti pa izvadi iste gae i koulju. Pa onda drvenu kaiku, mahramu i jo neto zamotano u bou.

- A to? ta ti je to? Ilhamija utke razmota bou.

- ta je to?

- efini... - apnu tiho.

- efini? - lecnu se joklamdija.

- Jah, efini.

61

Rije pade kao ugljevlje u vodu. Pa kao da cvrknu. Svi se zbie oko njih.

Dolje, u zakrljaloj travi na rubu jarka, u razmotanoj boi, bijelili su se bezni efini, Ilhamijina posmrtna popudbina s kojom je kreno u Travnik.

Joklamdije istegli vratove, gledajui as u efine as u Ilhamiju. Samo konji ponekad zahru i nestrpljivo udare kopitom o zemlju.

- ta e ti efini?... Nada li se, morebit, smrti?

- A, ko joj se ne nada i ko je ne eka? - mirno e Ilhamija.

- Neki to zaborave, al sjetie se kad bude trebalo. Samo, bojat se je da ne bude kasno...

Joklamdija se iskalja i pritegnu pusat.

- A, ta si ti, ko si?

- Dervi.

- Dervi. I, veli da nezna to te alju i zovu u Travnik?

- Onaj ko me zove najbolje e znat.

Odozdo, od Viteza, pomoli se u taj as druga grupa konjanika. Jahali su korakom, utke. Neto sumorno kao da je lebdjelo nad njima. Bio je to jedan od mnogih bosanskih ajana koji su u to vrijeme pozivani u Travnik. Dolazio je s pratnjom, koja nije bila nimalo veselija od njega. Joklamdija se uskomeae.

- Mehmedaga, eto nekih!

Ovaj pogleda u pravcu odakle su konjanici dolazili, pa prije nego to krenu priprijeti Ilhamiji:

- A ti, pravo u Travnik! Da nisi nie skreto, uje li!

- Tamo sam i poo...

- I da se odmah javi u Konak!

62

Ilhamija potvrdi glavom pa poe sabirati stvari i trpati ih u torbu. Joklamadije okrenue konje i pooe u susret doljacima.

utke su prilazili jedni drugima. Joklamadije, koji su bili brojniji, opkolie doljake. ulo se kako dvojica meu sobom neto razgovaraju, ali se nije moglo razabrati ta govore. Ubrzo se razdvojie, pa joklamadije poput vihora odjurie prema Vitezu, a doljaci, u pratnji jednog joklamadije, krenue prema Travniku. Kada naioe pokraj Ilhamije koji je i dalje stajao u jarku, prooe utke, poput denaze. Ajan, koji je prvi jahao, bio je sredovjean, bogato opremljen ovjek, koji u prolazu baci kratak i odsutan pogled na Ilhamiju. Oi su mu bile pune oaja i tuge, kao u onih koji su se ve unaprijed pomirili sa svojom zlom sudbinom. Postariji ovjek koji mu je jahao s lijeve strane, neto mu je tiho i povjerljivo govorio, jednako prinosei ruku srcu ba kao da se zaklinje, dok ga je on odsutno sluao. Samo bi ponekad sklopio oi pa polahko digao i spustio glavu i preao dlanom preko lica, kao da se budi.

Ilhamiju zazebe oko srca. Taj kratki susret s joklamadijama, pa onda s ajanom i njegovom pratnjom, ponovno ga vratie stvarnosti. Nije to bio susret i razgovor s hujivim, ali estitim Hamzagom u vrandukom hanu, niti sa dobrim i bezazlenim Topalhodom, pa ak ni s hajducima i njihovim harambaom koji su uza sve imali u sebi ljudstva i samilosti. Ne, to je ovaj put bilo neto posve drugije. Bio je to susret s vlau, hladnom i beutnom poput otrice sablje, kojoj je svejedno u koga e i gdje zasjei.

Ilhamija se uzbudi i zadrhta, pa sklopi oi i muklo jeknu;

- Boe, ne ostavi me, ne daj da oni budu jai od mene!

Iza prve okuke Ilhamija nabasa na postarijeg seljaka kranina. Stajao je kraj vode koja je tekla u veliko drveno korito i petljo neto oko konja, drei ga za prednju nogu. Ugledavi Ilhamiju, on pusti konja i smjerno pozdravi skidajui kapu.

63

- Eh, ta je, mogu li ta pomoi...? - upita Ilhamija pitomo, rukom odgovarajui na pozdrav.

- Visi mu potkova, efendija, a ne mogu da je skinem. Strah me, nagrdie se...

- Teko e sam. Ve, da ti pomognem...

- Fala ti ... Kad bi ga malo pridro dok mu ne skinem potkovu.

- Hou, kako neu! - doeka Ilhamija spremno, pa prie konju i odie mu desnu nogu sa ijeg je kopita visila tanka izlizana potkova.

- A ima li kakva klijeta? Il no?

- Eh, to i jest nevolja, moj efendija! Klijeta nemam, a no imam.

- Daj onda no. Da vidimo hoe l moi. Ja u mu drat nogu, a ti podvui no pod potkovu. Samo polahko!

Seljak se podugo muio, nastojei da uvue no ispod zavrnutog avla na kojem je visila potkova, dok je Ilhamija smirivao konja.

- Teko... nee... - othukivao je seljak kleei na jednom koljenu.

- Stande, da vidim mogu l ja. A ti ga malo pridri.

Ilhamija je bio bolje sree. S mukom podvue no pod zavrnuti avao pa ga ispravi i skide potkovu.

- Ha-hh, evo je!

Obojica s olakanjem odhuknue, a konj se strese i istee vrat.

- Fala ti, efendija, Bog ti svako dobro dao!

- Amin, i tebi...! A sad, polahko! I pjehe, bezbeli!

- Ma, neu daleko, blizu mi je. Bio sam otjero ito u mlin, kad u putu vidim...

Dok je govorio, seljak pokvasi ruku i skide kapu pa mokrim dlanom pree preko ela i glave. Ilhamija tek sad vidje krvavu, kao prst

64

debelu masnicu, koja mu se protezala s vrha ela i gubila u prorijeenoj bijeloj kosi.

- Nu, ta ti je to? Asli te je neto udarilo?

- Jah..., udarilo me... - muklo apnu seljak i plano proguta pljuvaku.

- Neta?

- Oni... - pokaza seljak oima niz cestu kud su bili protutnjali konjanici.

- Joklamadije?

- Oni...

- A zbog ega, pobogu?

- Nizata, efendija, nizata, ako mi vjeruje! Vraam se ja iz mlina, kad oni nahrupie. Stutie se ko nevrijeme. I dok se sklonih u jarak, jedan od njih zaustavi konja pa da mi oca i mater, a onda me puzdrom po glavi. Da se ne sageh, bi mi oi izbio...

- E, jadu i emeru na! - jeknu Ilhamija. - ta se ovo s nas radi...! Pa zar oni, nesretnici, ne znaju, da se ni travki, ni hajvanu, a nekamoli insanu, zulum i nepravda ne smiju initi. Teko si ga njima, teko si ga njima!

Dok je govorio, Ilhamija izvadi mahramu iz alvara pa je pokvasi na vodi i prie seljaku.

- Stani, brate, da ti to podveem. Bie ti lake. Dede, sagni glavu!

Seljak ga utke poslua i plano uzdahnu.

- Fala ti, efendija, Bog ti svako dobro dao! I ne zamjeri ako te upitam: koji si?

- Koji sam?... Garib..., siromah..., dervi...

- Blago si ga tebi, kad si taki! A kud si kreno ako se more znat?

65

- U Travnik.

- U Travnik? - trgnu se seljak. - Nije, ako Bogda po zlu i nevolji?

Ilhamiju stegnu oko srca, ali se u asu pribra. Pa vie za sebe, apnu: - Allahu u amanet... sueno se ne mijenja... - A onda se okrenu seljaku i tapui ga po ramenu tiho e: - Hajde brate, nek ti je Bog na pomoi. I tebi, i svima nama!

- I tebi, dragi moj efendija! I nek zna, moliu se Bogu za tebe! Po svom zakonu.

- Bog je jedan, Bog je jedan! - izusti Ilhamija i poe. Uskoro sae s puta i spusti se do Lave pa poe uzimati abdest. Dok je vadio mahramu i trao se, arena ptii