IlustriralaBranka Hollingsworth Nara

PogovorDubravka Težak

Zagreb, 2011.

UnaTomiJaKADAMA TRČI.

A GRUDI JOJ DRHTEKLINAC SI PREPO RODITI

PUTOVANJE KROZ UGRUVAJ

Ti si vrhunac sebe

Riječi u drugom stanju (umjesto predgovora)

Većina je riječi u drugom stanju. Imaju bebe. Lavor nosi u sebi lava, koji sve vrijeme u njemu spava i nikako da se olavi.

Riječ vinograd nosi u sebi petorke. Njihova imena su:Vi, Ino,Vino, Grad, Rad. Četiri su bebe muškog roda, a jedna je srednjeg. U bebi zvanoj Rad krije se šesta beba. Ona je okrenuta naglavačke, ime joj je Dar. Kako je to čudno i divno da svaki Rad nosi u sebi Dar.

Beba što je u trbuhu nosi riječ Njemačka zove se Mačka. Mozambik ima bebu kojoj je ime Bik. Kazahstan nosi u trbuhu bebu zvanu Stan. Alžir bi mogao roditi Žir. Afrika Riku. Ulice imaju u trbuhu samo Lice. Djevojčica iz šljiva zove se Iva. Šum ima u trbuhu Um.

Riječi nose svoje bebe godinama. Znatno dulje od slonice. Rađaju tek kad ih potrese neki preporod. Porculan će roditi trojke - Por, notu Cu i Lan - tek ako tresne na pod.

U ovoj knjizi mnoge su riječi mame. Otkrijte kako se zovu njihove bebe.Još nešto. Knjiga koju držiš u ruci je dvoknjiga, knjiga u knjizi. U pr­

vom se dijelu pisac igra riječima, otkriva da mnoge riječi imaju više različi­tih značenja. Poigravajući se njima, uz neočekivane komentare, autor posti­že čudesne efekte koje krasi profinjeni humor.

9

Podoknica

Kad te tresnu pod oko pa dobiješ šljivu jer si deranjem probudio ulicu.

PODUDARANJE

Ako uporno udaraš po podu pa onaj odozdo viče: »Pazi da ti ne dođem gore.«

Zaglaviti

Kad se sakriješ iza vlastite glave pa ništa više ne vidiš.

13

Zaobići

Kad je netko zao, neko biće, a ti skreneš u stranu da se ne bi s njim susreo.

Izazov

Kad staneš iza nečega, iza zida ili slično, i nekoga zoveš, a taj se ljuti što si ga zvao.

15

Ustoličiti

To je kad jedeš i sve proliješ po sebi. Kad imaš pu­ne džepove pekmeza, punu kosu majoneze. I kad ti iz nosa vise rezanci.

To ti je kad ti se tanjur izvrne na glavu, kad se ša­lici zavrti u glavi i izgubi ravnotežu. Kad stolom po­teku potoci. Kad lavine nose žlice i ubruse i kad na­mještaj pliva u juhi.

To ti je kad uz to stol naličiš i preličiš da više ne sliči na sebe.

I onda ga proglase prijestoljem Jožeka Musavoga.

r

Dvoličan

Ličan koji je jak za dvojicu.

Nedoličan

Ličan koji je svega i svačega imao, a nije htio dati.

Usredotočiti

To je jedan koji se može natočiti samo u srijedu.A moj se stari može natočiti — rekao je mali Ivica — i u četvrtak, i u petak, i sve dane u tjednu.

21

Naivan

Stisnute šake, što su ih držali za leđima, izbacili su pred Ivana i rekli:

— Na, Ivane, koju ruku hoćeš?U jednoj je biser,pogodiš li u kojoj, bit će tvoj.— Na, Ivane, koju ruku hoćeš?Ivan se odlučio za lijevu.Otvorili su je. Bila je prazna.Smijali su se Ivanu.— Zapravo, htio sam reći desnu.Otvorili su desnu, i ona je bila prazna.—Vi ste me prevarili — potužio se Ivan.— Naravno da smo te prevarili, kad si naivan — re­

kli su i nastavili se smijati još jače.

Drhtati

Doktor koji je drhtao pred tatom jer mu je propisao pogrješan lijek.

23

H A f t f t

Sinkopa1

To je kad sinsam kopa ko blesav(dok ostali gledaju i smiju mu se),pa padne u nesvijest.

Skitnica

To je Skit koji je s juga Irana došao pješice u Niču da bi prespavao u parku na klupi.

1 Sinkopa - nesvjestica izazvana zastojem u radu srca.

27

Preporuka

Jedan koji se strašno prepo kad je vidio kolika je to bila ruka.

Presing

Brzi inženjerKoji, trčeći oko čovjeka,ne da čovjeku

Soboslikar

Slikar koji slika sobove.

Ustoličiti 2

Raditi svoj uobičajeni posao i uz to još nešto ličiti.

Blagost

Kad gost mnogo i tiho priča bla, bla, bla i nitko ne može doći do riječi.

3/

Pitomo

Jedan Tomo koji ne će piti, a svi ga nutkaju da pije.

Preporoditi

Dječak se trebao roditi.

Tom svečanom činu nazočio je liječnik za porode i sestra koja dodaje pomagala za brže dolaženje na svijet.

33

Putovanje u Ugruvaj

UGRUVAJ

Zavičaj

Čaj koji treba zaviti u rodni list kako ne bi izgubio miris i snagu.To je čaj protiv promuklosti srca.

Nakazan

Kad svi navale na kazan, a ono u njemu nema ništa.

37

Anatomija

Ana, Tom i jastara smo škvadra.Uvijek kad se nađemoigramo se jednete iste igre —jedni drugima brojimokosti.

39

POTKOŠULJA

Potkošulja se šulja ispod košuljei prisluškuje unutarnje organe. Potkošulja je doušnik koji je ostao kratkih rukava.

Kukuruz

Dobio je ime po tome što je kukao jer su ga boljeli zubi;deset redova odjedanput, a u svakom redu po pedeset.

4/

Mišolovka

Olovka koja cijuče.

Miš koji

Šuma JE Rekla: krc

Slastica

Slastica je slasna (p)tica grabljivica koja svojim čokoladnim kljunom vreba malu djecu.Da ih je (p)tica pojela, vidi se po tome što su pojedena djeca musava i smiju se ko blesava.

Okusiti

Živjeti pasjim životom, živjeti kao kusa.

47

PUNOGLAVAC

To je jedan kojemu je dragi Bog nudio puno glava, a njemu se nijedna nije svidjela.Čekao je da mu naraste glava žabejer samo ona zna reći krek!

Zaborav

To je jedan pas koji se sakrio iza bora i govori avA nitko ne zna čiji je.

51

Gujavica

Gujavica koja priča viceve sama sebi i savija se od smijeha.

Topola

Topola je jedinstveni top koji puca od sreće kad iz njega polete ptice. I još mu onda dugo drhte ruke od straha da ptice nešto ne bi ulovilo.

Onda je ponovno molio: »Daj, Bože, da pustim lava pa da svatko pođe svojoj kući«, a stalno je padala kiša.

Čekinje

Na svoje veliko čuđenje lovac je našao ček u inju.Sad ne zna treba li poći u banku ili da slijedi trag divlje svinje.

55

Umjesto pogovora

Na veliku žalost Amerikanaca, Francuza, Nijema­ca, Engleza,Talijana, Španjolaca, Šveđana, Rusa, Ma­đara, Finaca... ove pjesme nisu prevodive.

More koje se utopilo

Frazeološka priča

Na međunarodni skup na najvišoj razini Šveđani su poslali švedske lje­stve. Kinezi su poslali kineski porculan. Indiju je zastupala indijska kono­plja. Zidove židovska zvijezda. Iz Francuske je došao francuski ključ. Iz

v

Meksika sombrero. Španjolci su poslali svoju muhu. Iz Italije je na skup stigao napuljski trgovac. Iz Japana prispjela je u kimonu gejša. Iz Tibeta tibetansko govedo. Iz Afganistana afganistanski hrt. Iz Australije doletjela je australijska ovca...

Sudionici su bili smješteni u eskimski iglu. Skup se održavao na en­gleskoj travi u sjeni kanadske topole. Bili su okruženi kineskim zidom.

Na dnevnom redu bili su spartanski odgoj, sicilijanski gambit, njemač­ki dril, balkanski sindrom, američki dolar i euro.Tijekom pauze (preki­da, predaha) plesali su argentinski tango, irski step, zagorski drmeš i ruski rulet. Sa švedskog stola jeo se ruski kavijar, švicarski sir, zagorski štruklji, dalmatinski pršut, slavonski kulen, pemski knedlički. Pilo se češko pivo, ruska votka, škotski viski, kineski čaj. Razumjeli su se ko kineski pastir i afrički beduin jer su imali albanske svjećice.

Na kraju su dobili azijsku gripu na francuskom krevetu, ubola ih je afrička muha.

63

Za švedskim stolom (druga varijanta)

v

Na okupu se našlo neobično društvo. Švedske ljestve. Mađarski papri­kaš. Argentinski tango. Brazilska kava. Kubanska cigara. Kineska porcu­lanska šalica. Ruski rulet. Hrvatski pas dalmatiner. Švicarski sir. Francuski

v ... _ . . . . . v . ključ. Škotski viski.Talijanska kancona. Nizozemski krumpir. Švedski stol.Havajska gitara. Japanke.Turski ćevap. Indijska konoplja. Engleski humor. Američki horor.Vijetnamski sindrom. Balkansko bure baruta. Afrički pi- gmeji. Njemački red. Albanske svjećice.

Bilo ih je toliko daje nastala prava graja u kojoj je malotko koga čuo i razumio.

Onda je francuski ključ udario sobom po švedskom stolu, tražeći da se društvo umiri, da se unese malo njemačke discipline.

— Zašto bismo se umirili? - pitao je vijetnamski sindrom. — Ja se ne mogu umiriti.

— Hajdemo hodati ko mačke — predlože japanke.-Ja sam na rubu strpljenja — izjavi balkansko bure baruta.— 'Ajdemo onda malo lajati — reče dalmatiner.

65

kanconom. Posvuda se gleda američki horor i igra ruski rulet. Svijet pleše argentinski tango i engleski valcer uz havajsku gitaru. Glava mu je velika i mamurna od indijske konoplje.

Iz kubanske cigare dižu se golemi oblaci koji prekrivaju sunce. Umje­sto kiše, iz njih padaju pečeni posljednji dimnjačar i. Veliki događaj osva­janja svijeta na dostojan način sudionici proslavljaju, nesebično se žrtvu­jući. Cijeli je svijet krenuo prema švedskom stolu. Nastao je pravi stam­pedo, neopisiva gužva. Jedni drugima gaze po nogama. Mnogi su ostali bez gumba. Spremni su i na veće žrtve, kad je besplatno.

Jedino pigmejci i kepeci uzalud pružaju ruke — stol ne mogu dohvatiti.

67

Panonsko more

Postoji jedno more koje je zaboravilo kako se pliva. Kako se kupa. Ka­ko se dižu valovi. Kako se prska. Galebovi su mu pocrnjeli, u vrane i ga­vrane se pretvorili.

Na njegovu dnu, umjesto soli, beru šećernu repu. Nepredviđen do­gađaj upecao je njegovu dubinu. Dno je izašlo na površinu da vidi o če­mu je riječ.

More se nasukalo na oranice. Sletjelo je na vrh slavonskih hrastova.Bilo jedno more koje je preduboko zaronilo. Koje je ušlo preduboko

u se i utopilo se.Oči nestalih mornara rasute po Panoniji blistaju, umjesto bisera. Od

njih povijesni mit čini ogrlice.

Talijanska čizma pripada zemljopisu, ali istodobno i povijesti. Zemljo­pisu pripada vidljivi dio. Dok nevidljivi, a to je priča o tome kako se osje­ćaju oni koji su u čizmi, pripada povijesti. Tu je i priča o žuljevima, na- zebima i kurjim očima.

Zemljopisu pripada i prašina na čizmi, ali miris čizme i onih u čizmi pripada povijesti. Dok nada da će biti bolje, kao i molitva, pripadaju re­

ligiji-Sto reći, na primjer, o ustima? Ona, jer su vidljiva i opipljiva, pripada­

ju fizici. A zato što imaju i svoju točnu adresu, pripadaju i zemljopisu. A jer su živa, ona su i u biologiji. Jer imaju svoje određeno mjesto na tije­lu, pripadaju i u anatomiju. Ali njihov osmijeh, njihova grimasa i ono što govore je u povijesti, dok jedan dio pripada u poeziju.

Sve zadire jedno u drugo. Ono što je jednome kraj, drugome je poče­tak, a o sredini, premda nanije najbliža,baš mnogo i ne znamo. O njoj se nagađa.To nagađanje zove se filozofija. Ono što znamo o talijanskoj čiz­mi je da joj gori pod petama. Da se Talijani u njoj preznojavaju i da su je oni kojima je čizma bila tijesna izuli i otišli bosi u Ameriku. Rijetki me­đu tima što su bili bosi postali su bossovi.

Pojedinci su izuli talijansku čizmu i iz nje su iskočili

71

Nekoć su se ljudi, umjesto biciklom, autom i tramvajem, služili čizma­ma od sedam milja.

Čizma od sedam milja u to pradavno doba bilo je jedino prijevozno sredstvo.

Prednost čizama od sedam milja bila je to što za njih nije trebalo po­lagati ispit niti je za njih trebalo ikakvo gorivo. Išle su same od sebe, kao Sunce. Zapravo, išle su na maštu. A kako mašta nema težinu, ne može se opipati, to je bilo jednako kao da čizme od sedam milja idu ni na što, na ništa. Problem je bio to što svi nisu imali mašte, pa su maštu kupovali u posebnim prodavaonicama, zvanim maštovnica. Maštovnica je njima bila što i nama danas benzinska crpka. Vlasnici čizama dolazili su na maštov- nicu gdje bi im maštu ulijevali u čizme. Osim što svi nisu imali maštu, svi nisu imali ni čizme od sedam milja. Do njih je bilo teže doći nego danas

v

do mercedesa. Čizme od sedam milja plaćale su se hrabrošću. U to vrije­me hrabrost je služila kao novac.

v

Čizme od sedam milja pravile su se isključivo od kože vukodlaka. Onaj tko je imao dovoljno hrabrosti na žiroračunu (ili na krumpiroračunu) mo­gao je, dakle, postati vlasnikom čizama od sedam milja.

Čizme od sedam milja

73

Hrabrost je služila i kao novčanica za sve ostalo. Tko je imao tri hra­brosti, mogao je kupiti medvjeđu kožu. Za deset hrabrosti mogao se ku­piti stan, to jest medvjeđa špilja.

No kako su nekadašnji ljudi bih bogatiji od današnjih tajkuna i biznis­mena, jer su svi imali pune džepove hrabrosti, svatko sije mogao kupi­ti čizme od sedam milja, imala su ih čak i djeca. Čizme od sedam milja imale su tu prednost što se u njima udobno i brzo putovalo. Ali imale su i ozbiljnu manu. Oni koji su putovah na kratkim relacijama nikad nisu mogli doći na cilj, redovito su cilj promašili, preskočili.

Velika većina putnika koji su putovali u čizmama od sedam milja još se do dana današnjega nije uspjela vratiti kući. Njihov je korak preduga­čak, pa neprekidno preskaču krov vlastite kuće, sjedne strane na drugu.

Umjesto da skoče kući, oni skaču sad k jednome, sad k drugom susjedu.

nađenje, u pothodniku su me pitali koji broj i iznijeli su preda me neko­liko modela.

— Jeste li sigurni — upitao sam uz određenu nesigurnost — da su to či­zme od sedam milja?

— Ovisi.— O čemu?— O čemu? O tome koliko možete trčati, odnosno kakav ćete uze­

ti zalet, odnosno kakav imate korak. Iste čizme mogu biti od sedam mi­lja i od sedam centimetara, ovisi tko će ih staviti na noge. Ako ste ozbi­ljan kupac...

Kupio sam ih. Nisam imao drugog izbora. Izgleda da nisam pogriješio, da su prave. Već tri dana mimoilazim kuću, sad sjedne, sad s druge stra­ne, korak mije predugačak.

77

jemanje, drjemuckanje, kunjanje, spavanje ni na čemu, lebdeće spavanje. Nakon toga dolazio je san, koji se polagao kao mala matura. Više uspje­ha imale su mame koje su se okružile različitim mirisima, koje su spava­le u vrtu.Te su mame lakše dobivale posao u struci — spavanje na radno­me mjestu, spavanje u hodu i slično. Mnogim mamama san jednostavno nije dolazio i takve nikad nisu bile u stanju istkati čilim na kojemu bi se letjelo. Nisu postajale vile bez obzira na to što su imale zlatnu kosu preko cijelih leđa i što su je neprekidno pred zrcalom raščešljavale i zabacivale.

Oni koji nisu uspjeli doći do letećeg čilima, pokušali su s letećim stol- njakom i letećim plahtama. Plahtari i stolnjakari nisu stizali daleko. Naj­češće su završili na nekom plotu i svako malo imali su stolnjako i plah­to defekt.

19

Minirano

okaMINA do okaMINE okaMINA do okaMINE okaMINA do oka- MINE okaMINA do okaMINE okaMINA do okaMINE okaMINA do okaMINE okaMINA do okaMINE okaMINA do okaMINE okaMINA do okaMINE okaMINA do okaMINE okaMINA do okaMINE oka­MINA do okaMINE okaMINA do okaMINE okaMINA do okaMINE okaMINA do okaMINE okaMINA do okaMINE okaMINA do oka­MINE okaMINA do okaMINE okaMINA do okaMINE okaMINA do okaMINE okaMINA do okaMINE okaMINA do okaMINE okaMINA do okaMINE okaMINA do okaMINE okaMINA do okaMINE oka­MINA do okaMINE okaMINA do okaMINE okaMINA do okaMINE okaMINA do okaMINE okaMINA do oka MINE Sve je MINIrano.

PapRAT još traje.Pazi kako ideš zemljom.

81

Prazan top

Nevjerojatno daje top, pokraj kojega su stajali uniformirani topnici, ubijao vrijeme čak i kad je šutio, kad je bio prazan. Jednako je bio ubo­jit i kad u njemu nije bilo taneta. Kad su ga topnici čistili, kad bi s njega skidali prašinu i kad bi ga podmazivali — top je jednako ubijao vrijeme.

Zbog djelovanja topa na vremenu bi najprije nastajala rupa u koju se vrijeme urušavalo zajedno s topnicima. Zajedno s njegovim izumiteljem. Zajedno s radnicima koji su ga odlijevali.

83

Pravo

Moji su se u kući svi nešto vrtjeli oko prava.Vrtjeli se i petljali.Djed je studirao pravo: motiku na leđa i pravo na njivu.Baka je imala pravo kad je rekla: »Kiša će padati.«Tata je bio stari pravaš, borio se da djeca imaju također pravo govori­

ti, ali samo kad odrasli šute.Mama je studirala dva pravo, dva krivo.Ja sam zajašio bicikl i pravo u zid.

85

Ljudi koji su odlučili otvoriti spomenuto ministarstvo, debelo su o svemu razmislili. Kuće kao takve, misli se na kuće u kojima ljudi žive, iz mnogo razloga nisu praktične. Kao prvo, prokišnjava im krov, pa su nji­hovi zidovi vlažni. Pa im otpada žbuka. Pa se ljušti boja. Pa im pucaju in­stalacije. Pa im je slaba izolacija. Pa pucaju zidovi. Osim toga, imaju ve­će troškove održavanja.Tome valja dodati porez, stanarinu, odvoz smeća, troškove zagrijavanja, struju, plin. Ne smije se zaboraviti da kući treba na­mještaj: kreveti, ormari, stolovi, stolci, taburei, skupocjeni tepisi, zavjese, vaze, štednjaci, hladnjaci, glazbene linije, televizori, škrinje za zamrzava­nje, zahodske školjke, vodokotlići, računala, magnetofoni, mikrofoni, stol- njaci, posuđe, klimatizacijski uređaji, zdravi, čisti prozori, protuprovalna vrata, protupožarni aparat, bife, ljekarna, albumi s obiteljskim fotografija­ma, police s knjigama, kutijice s bižuterijom, higijenske i kozmetičke po­trepštine, grijalica za svaki slučaj, ako nestane struje, vješalice, skupocjene umjetničke slike, različite igrice i ostalo.

v

Kuća zatim treba imati pri ruci cijelo čudo različitih majstora. Cesto treba zvati električara, vodoinstalatera, krovopokrivača, tesara, bravara, ta­petara, limara, roletara, soboslikara i ličioca, dimnjačara, stolara, staklara, majstora za popravak bijele tehnike, radijskoga i televizijskog tehničara, policiju zbog zaštite od narušavanja javnog reda i mira, pauka da ukloni automobil što gaje nepažljivi vozač parkirao pred sam vaš ulaz, osigura­vajući zavod radi životnog osiguranja i još štošta i svašta.

Kuće su, kao takve, osim toga, zagušljive.Treba ih vjetriti i provjetrava- ti. Otvoriš li prozore, odlete ti papiri. Odleti ti šešir. Kroz prozor ti odleti

87

Više vam nitko ne može po zidu šarati, ispisivati parole kao što su: U OVOJ KUĆI ŽIVI IDIOT I NJEGOV GLUPI TATA!Svi u park, u vreće za spavanje!

89

Bila sam tako lijepaDA TO NIJE BILO NORMALNO

V

— A ja imam najljepše noge...— A ja imam najljepšu frizuru...— A ja ću imati najljepše grudi — reče Ivana — tako je rekla moja teta,

a ona valjda zna.Jednog je dana u učionicu u kojoj su sjedili sami najučenici i učenice

ušao pravi pravcati zmaj. Klinci su zanijemili od straha. Zmaj je progovo­rio glasom od kojega je svima narasla kosa i bili su zreli za šišanje.

-Ja nisam školski nadzornik i nisam došao vidjeti kakvo je vaše zna­nje. Nisam došao ni da bih nešto naučio - reče zmaj. — Mi zmajevi ne moramo biti pametni. Ne moramo znati da su tri više tri - dva. Ne mo­ramo znati kad je Džingis-kan, i koliko puta, pao s konja i pregrizao je­zik. Ne moramo znati koja zemlja izgleda kao čizma, a koja kao opanak.

Mi zmajevi možemo biti glupi ko daska. Ne znači da vam, ako sam glup, ne mogu utjerati strah u kosti i da ne mogu postati kralj i ravnatelj stolova, to jest stoloravnatelj.

Klincima se vratio na obraze smiješak. Prerano. Jer je zmaj zagrmio iz svih sedam grla (bio je to sedmoglavi zmaj) iz kojih se iza svake riječi di­gao dim, kao iz vulkana prije negoli će izbaciti lavinu.

— Nisam, dakle, došao da se pravim pametan i lijep. Meni to nije po­trebno. Ja,jednostavno, jedem pametnu djecu i od toga sam na kraju ipak pametan, kao što su Kinezi žuti jer jedu mrkvu, a Indijanci crveni jer je­du ciklu.

Klinci su se ponovno smrzli od straha i kosa im je, i onima koji su bili nagolo ošišani, padala preko ramena i leđa.

93

- Da volim lagati i praviti se pametan, opće je poznata stvar. Ne da ne mogu migati uhom - opravdavao se Slaven - već ne mogu namignuti ni okom. Salio sam se i kad sam govorio da ja o svemu više znam nego vi.

- Niste valjda povjerovali da ja mogu najbolje roktati — počeo se oprav­davati Miro.

- A ja jedva da stojim na dvije noge, kamoli da bih mogao bolje od vas...

Sad su dječaci puštali sasvim drugu ploču. Umjesto prijašnje samohvale i isticanja svojih sposobnosti, snage i pameti, svatko je sad nastojao uvje­riti razred daje najgluplji i najslabiji, i da su svi ostali pametniji i u sve­mu bolji.

- Ja sam najveći bedak — reče prvi, kao i posljednji. Slično je bilo i s djevojčicama.

- Moje oči lijepe? I prasica ima ljepše oči - reče Lana.- Da ja imam najdulje trepavice? Pa, uostalom, možete mi ih izmjeriti

i uvjeriti se da to nije istina.-Ja i najzavodljivija usta? Čak i žaba ima ljepša usta nego što su moja.Prema novom opisu vlastitog izgleda, činilo se da su djevojčice prave

nakaze, a ne ljepotice kakvima su se prije prikazale. Zmaj je održao riječ. Bio je u sekundu točan.

- Onda, da čujem, čiji je red da ga pojedem? Tko je najpametniji? — upita zmaj, obliznuvši se odjedanput sa svih sedam jezika.

- Nitko, gospodine zmaju — reče drhtavim glasom Ivica.- Kako nitko? — začudi se zmaj.

95

Strašno grozan užasan jeziv zmaj (varijanta prethodne priče)

Bio jedan strašan, jedan grozan, jedan užasan, jedan jezivi zmaj. Imao je užasno velike, strašno dugačke, grozno oštre i jezivo velike zube. Da, ta­kav je to bio zmaj. Zmaj nad zmajevima. Zmajurina. Zmajetina. Zmajči- na. Zmajina. I nije mu bilo dovoljno daje takav, nego je još imao i sedam nevjerojatnih, sedam nemogućih glava. Sedam užasnih glavurda. Sedam zastrašujućih glavetina. Sedam jezivih bulja. I u svakoj glavi, osim strašnih zuba, imao je i užasno strašan jezik koji nije bio od mesa, od jezikovine, nego od plamena, od vatre goruće i žareće.

Bilo je užasno, bilo je strašno, bilo je grozno gledati kako se sedam gro­zno, sedam užasno, sedam jezivo razjapljenih usta oblizivalo sa sedam pla­tnenih jezika.

A najstrašnije je bilo stoje taj takav zmaj, ta zmajurina, taj sedmero- cjevni bacač plamena došao ujedan vrtić. Zagledao se u djevojčice i u dječake sa svojih četrnaest strašnih očiju. A imao je strašan pogled daje rupe njime mogao bušiti. Imao je grozan pogled, grozniji od Ivana Gro­znoga. Strašniji nego babaroga.

97

Mario će reći daje najzločestija Mira. On je u nju zaljubljen, a ona se pravi da to ne primjećuje i potajice gleda Marka, Darko drži daje naj­zločestija Blaženka jer se pravi važna i drži stisnuta usta ko daje pojela tri limuna. Marko vjeruje daje najgora Anica jer ne će kraj njega sjediti. Svatko je imao svoga kandidata, ali nitko nije bio siguran jesu li njegovi razlozi dovoljni da ga se proglasi najzločestijim. Je li Zoran najgori zato što stalno kopa po torbi i ne sluša što teta govori? Je li zločest tko stalno kopa nos, tko gleda kroz prozor, tko si ne zna obuti cipele, obrisati guzu, tko piški u gaće? Je li zločest Mario koji govori da će se oženiti tetom?

Vrijeme je istjecalo, a odgovor na pitanje tko je najzločestiji nije stizao. Onda je Amalija drhtavim glasom rekla:

— Zmaju, ti si promašio vrtić, ovdje nema zločestih.Amalija je u očima djece postala pravi junak, veći od Matije Gupca.— Nema zločestih? - začudi se zmaj. — Vi ste onda jedinstveni vrtić u

kojemu nema zločeste djece. Ako je tako, onda ću morati sam odabrati ko­ga ću pojesti. Žmireći ću baciti loptu, pa koga lopta pogodi, pojest ću ga.

Lopta je pogodila Miru. Svi su pretrnuli od straha pri pomisli da će je zmaj pojesti. Najviše se uplašio upravo Mario. Oprostio je Miri što mu ne uzvraća poglede, nego gleda Marka. U iščekivanju da zmaj pojede Miru, dogodilo se čudo, jer čuda se uvijek događaju.

— Hajde, Mirice, skidaj cipele jer ja ne jedem banane s korom. Onda je, iznenađujuće snažnim glasom, progovorila Mira, tako da se i sam straš­ni zmaj grdno ustrašio.

99

Lažljivica Mirjana

Mirjana je cijeli dan gledala crtice i nije napisala zadaću.- Zašto nisi napisala zadaću? - pitala ju je učiteljica.- Zato što me je bolio zub.Ali tek što je to rekla, istog trena je osjetila daju zub stvarno boli.— Pa nije me valjda zub zabolio zato što sam lagala. Baš ću provjeriti.

Drugi put ću reći da me bolio želudac.— Ovo je, Mirjana, već drugi put da nisi napisala zadaću, reci zašto.— Nisam napisala zadaću jer me je užasno bolio taj gnjusni želudac. Nije Mirjana do kraja ni izrekla svoju novu laž, a želudac ju je počeo

tako boljeti daje završila u školskoj ambulanti.— Znači, ubuduće ću morati paziti što ću lagati jer što god ja slažem, to

se dogodi. A da slažem nešto što ne boli? Nešto lijepo?Otkako je osjetila da se u njezinim riječima krije neshvatljiva i neopi­

siva snaga, Mirjana nije više toliko marila za školu. Osim što nije izvrša­vala svoje školske obveze, počela je izostajati iz škole.

- No, hajde, da čujem zašto zločesta Miijana nije jučer bila u školi. Re­ci! - učiteljica je bila nepopustljiva.

- Zločest ti je tata - odbrusi Mirjana.

101

— O tome daje moja starija sestra rodila malo muško derište s budućim brkovima koje se dere ko ludo, piški za trojicu i plače ko idiot.

Kad se Mirjana vratila kući, imala je što i vidjeti, starija sestra držala je na prsima novorođenče koje je glasno i slasno sisalo ko malo prase, a u predasima se deralo i plakalo ko da ga štipaju i tuku. Mirjana je učitelji­ci postajala sve veća zagonetka. Njezine isprike bile su uistinu neobične i zagonetne. Izostajala je zbog neshvatljivih razloga. Ili ju je svrbio nos. Ili joj je zujalo u ušima. Ili joj je pas pojeo cipelu. Ili zato što su bratu nara­sli brkovi. Ili zato što je sanjala da se pretvorila u pčelu, pa je drugi dan u učionicu donijela desetak bočica pravog meda, tvrdeći da gaje ona na­pravila, oblijećući cvjetove...

— Reci tati da dođe u školu na mali razgovor.— Ne ću mu reći.— Ne budi drska — uozbilji se učiteljica.— Drzak je život, a ne ja, ja nemam tatu.U znak isprike, učiteljica je pogladila Mirjanu po kosi i darovala joj ja­

buku.Poslije tog razgovora Miijana nije tri dana zaredom dolazila u školu. No

izostanak se nije ni primijetio s obzirom na to daje Miijana u međuvreme­nu pročitala mnoge pametne knjige, koje je poslije u razredu prepričavala.

— Dugo te nismo vidjeli. Hoćeš li nam reći nešto o razlozima zbog ko­jih te nije bilo?

— Bilo me je još i više nego obično.— A zašto te nije bilo u školi?

103

More u stanu

Vodovod je počeo šmrcati i tako mu je kapalo iz nosa da su stvari u stanu stale plivati. Iz sobe u sobu išli smo čamcem.Tko se nije uspio ugu­rati u čamac, naopačke je okrenuo stol i na njemu plovio kao na splavi. A tko nije uspio uloviti mjesto na stolu, iz sobe u sobu prelazio je u brzo sklepanoj podmornici. Djed i baka boje se vode pa su se popeli na ormar i ondje su čekali da naiđe kakav brod i da ih spasi. Ili da im stigne u po­moć helikopter, odnosno zrakovir.

Mačka je skočila na luster i držeći se pandžama, gledala je sa strahom, jer bezveznjača ne kuži plivanje u vodurini koja je, kako se svima činilo, već bila duboka i dvadeset metara.

Na dnu su se gdjegdje vidjele potopljene stvari: tatin pisaći stroj, amfora iz koje je stršalo umjetno cvijeće što su mu ga donijeli glupi gosti. A nazi­ralo se nešto kao mletačka galija u kojoj je, kako su počeli vjerovati, sigur­no bilo zlatnika i ostalih dragocjenosti.

Počeli smo se derati, pa su susjedi mislili da gledamo utakmicu i pje­vamo divlje bez sluha jer su naši kilavci zabili tobože gol.

Na nesreću, i mobiteli su se zakopali u pijesak iz kojega su virili kao periske. Pa se stari morao popeti na dimnjak i dozivati vodoinstalatera.

105

Glasoviti glas

Ružica, premda još pupoljak, mogla je tako snažno viknuti daje to bi­lo čudo jedno.

Kad bi ona viknula na stolac, stolac bi se od straha prevrnuo, i nije mo­gao doći k sebi.

Jedanput je tako snažno viknula na prozor; daje prozoru puklo staklo. Da, da, takav je glas imala Ružica.

Jedanput, drugi put, viknula je na vrata. Tako je snažno na vrata viknula, daje vratima od straha ispao ključ iz brave i tri dana su vrata samo glu­pavo gledala, nisu imala pojma kako se zatvara i zaključava.

Kad bi Ružica viknula na topolu ispred kuće, lišće bi joj počelo drh­tati i do kraja jeseni ne bi se moglo smiriti i zaustaviti. Jedanput se iznad kuće zaustavio oblak jedan. Bio je mrk i imao je velik trbuh. Imao je dvi­je glave lavske. Oblak se zagledao u Ružicu da vidi kako se igra. Ružica je srdito viknula na njega jer joj je pravio sjenu. Tako je glasno na njega viknula, da se oblak od straha sav popiškio i nestao. Da, da, uzalud je taj oblak izgledao kao lav i imao dvije glave.

Jedanput je Ružica tako strašno viknula na vazu stoje stajala na sto­lu, daje glupača vaza od straha skočila pod stol, i možete misliti kako je

10 7

javi vuk. I mislite da se javio? Šutio je ko drvo. Ni pisnuti se nije usudio. Takav je glas imala Ružica, da, da, kako bi rekli dakavci. Uostalom nije ni čudo što se vuk bojao Ružice. Ta ona je bila olimpijska pobjednica u dvoranskom (sobnom) urlanju, kao i u urlanju na otvorenome.

Hoćete još koji primjer o snazi Ružičina glasa, ako vam ovo sve ni­je dovoljno?

Nedavno je Ružica viknula na djeda.Tako je strašno i užasno viknu­la, daje djed oglušio. Gluh je ko top, ko Debela Berta.3 Da, da, takav je glas imala Ružica.

3 Debela Berta — vrsta topa.

109

‘»N

\'

Na čelu mu pisalo tko je

Jednome je na čelu pisalo tko je.To ne bi bilo ništa loše kad bi na čelu pisalo nešto lijepo. Na primjer: čistač ulica, raznosač pizze, vodoinstalater, noćni čuvar, kestenjar, automehaničar, tapetar, ličilac, degustator kolača, kušač domaćih kobasica, kuhar, čuvar ovaca, limar i slično.

Ovome nije pisalo ništa od spomenutoga. Umjesto toga, njemu je pi­salo nasred čela: mulac!

Hajde daje to pisalo sa strane i sitnim slovima, nikom ništa. Nego je MULAC bilo ispisano preko cijelog čela, krupnim i crnim slovima, koja su se mogla pročitati iz jurećeg tramvaja.

Njemu je zbog toga bilo neugodno. Crvenio je i zelenio ko semafor. Odlučio je tekst skinuti ili ga barem učiniti nečitljivim. Prekrivao gaje šlagom, premazivao kremom za lice, kremom za ruke, kremom za noge, pekmezom. I ništa, slova bi svaki premaz probila, čak se činilo kako su za nijansu postajala krupnija i crnja.

Ni brisanje gumicom nije pomoglo. Aceton za skidanje laka s noktiju pokazao se nedjelotvornim. Poput tetovaže, riječ MULAC upila se u kožu. Rečenog je riječ MULAC pratila danonoćno. Osim što gaje MULAC pra­tio i javljao mu se iz zrcala, kad je prao zube i kad bi podizao prstima nos

111

Najneobičnija tužba

Čuvši zbog čega gospodin X i gospođaY tuže svoje prve susjede, su­dac je podigao obrve više nego što je to ikad učinio. Značajno ih je po­gledao i bio je gotovo siguran da su gospodin X i gospođa Y promašili vrata, da su trebali pokucati na vrata na kojima piše psihijatar, doktor za duševne bolesti.

— A ne, gospodine sudče, varate se ako mislite da smo mi ludi - reko­še uglas gospodin X i gospođa Y, nakon što su u sudčevim zabezeknutim očima pročitali pitanje.

-Ali priznat ćete da razlog baš i nije uobičajen. Susjedi se tuže jer su kokoši jednoga otišle u dvorište drugoga. Zbog prebhzu zasađenog drveta. Zbog sjene što je kuća baca na kuću. Zbog toga što je jedan iskopao za­hodsku jamu ispred kuhinjskog prozora drugome.Tuže se što jedan dru­gome zaklanjaju vidik.Tuže se zbog smrada. Zbog buke. A vi, eto, tužite svoje susjede jer su tihi, ne daju od sebe glasa.

— Da, upravo zato.— Ali, gospodo, to nije prekršaj.— Naprotiv, to je i te kakav prekršaj, gospodine sudče.— Ne razumijem — osmjehne se sudac — zašto bi to bio prekršaj ako

netko šuti.

113

U gradu Nepostoju postojao je jedan čovjek koji je gradu dao svoje obilježje. Ustajao je prvi, s prvim svitanjem, a lijegao posljednji.To i nije za čuđenje, s obzirom na svakodnevni posao koji je obavljao.

Najprije je zbrinuo ptice, donio im pšenicu — koju je prosipao po pro­zorskim daskama. Ulijevao im je novu vodu. Općenito je brinuo o pti­cama, kao da su sve ptice njegove. Lijevajući pticama vodu, zalijevao je i cvijeće: pelargonije, petunije, begonije... koje su bile pravi ukras grada.

Najprije je sređivao stvari na prozorima prizemlja, zatim je budio va­trogasce, oni bi mu se stavili na raspolaganje visokim ljestvama kojima je neobični čovjek dosizao visoke katove. Povremeno se poslužio krpom, obrisavši pokoji prozor, kako ljudi, posebice starci, ne bi imali osjećaj da su u neprozirnom kavezu. Zatim bi neobični čovjek stavio na glavu fran­cusku kapu, na noge tenisice, u torbu francuski ključ i preostali nužni pri­bor za pomoć vozačima na cesti, zajašio bi bicikl i krenuo u obilazak grada.

Usput bi pomogao poljevačima ulice uvrtjeti crijevo za pranje ulice, ako bi zapeli. Idući za čistačima, znao bi otkriti još pokoju praznu kutiju cigareta, plastičnu čašu, masni papir u koji je bio umotan burek.

Nepostojgrad

115

težito starce, koji su teško napredovali, držeći se za rukohvat. Na odmo- rišnim plohama zadržavali bi se koju minutu, ne mogavši doći do zraka. Pojedini su se koristili štapovima, ostali su hodali na štakama.

Nakon što bi im neobični gospodin pomogao da se uspnu do bolnice, redovito se pozdravio s liječnicima. Zatim bi otišao do ravnatelja, upitav­ši ga za njegovo zdravlje i zdravlje pacijenata.

— Imate li dovoljno lijekova? Recite ako vam koji nedostaje. Kako sto­jite s aparaturama?

—Vi ste, gospodine...— rekao bi ravnatelj — najneobičniji... kojega sam vidio.

Poslije bolnice neobični gospodin odlazio je u starački dom. Najprije bi posjetio kuhinju. Skuhao bi kavu. Stavio je na pladanj zajedno s kave- nim keksima i slatkišima. Pladanj bi stavio na kolica i odvezao u blagova­onicu. Zatim bi pokucao na svaka vrata.

— Dobro jutro, dragi moji prijatelji - rekao bi uz smiješak neobični gospodin, pitajuči ih kako su spavali i kako zdravlje.

— KadVas vidimo, odmah smo bolje, osjećamo se mlađima.Vi ste, go­spodine..., tako dragi pa ne vjerujemo da takav... više na svijetu postoji.

— Mogu li Vas zamoliti za ples? — reče jedna baka — kad Vas vidim, me­ni se odmah pleše.

— Meni se pjeva — javi se druga i zapjeva ariju iz opere Carmen.— A meni se plače — izjavi treća — ali vjerujte, dragi... to su suze rado­

snice, plačemo što Vas i opet vidimo.

117

Sreća u prstu

Kad se već mislilo da nema na svijetu sreće za ljude i kad se ljudski rod razbolio od tuge, rodila se djevojčica koja mu je vratila vjeru. Rođena je spasiteljica - rekli su. Kome bi djevojčica svojim prstićem taknula nos, istog bi trena postao ludo sretan.

Djevojčica je najprije taknula nos svojim roditeljima, pa djedu i baki. Oni su od tog dodira postali najsretnija bića. Zatim bi pristizali prosja­ci koji ništa nisu imali, ni kuće, ni obitelji. Onda su dolazile žene čiji su muževi otplovili brodom u daleki svijet i više se nikad nisu javili, izgu­bio im se svaki trag.

Zatim su dolazile ucviljene majke, čiji se sinovi nisu vratili s bojišta, gdje su branili svoju domovinu od pobjeŠnjelog napadača. Potom je sti­gla ratna siročad kojoj nikad nitko nije taknuo nos. Kriomice su dolazi­li bogati posjednici koji su sve imali, samo ne i sreću. Oni su neprekidno živjeli u strahu da će ostati bez svojih skupocjenih automobila. Da će im gusari ukrasti luksuzne jahte od najskupocjenijega afričkog drva, sa zlat­nim kvakama i sličnim detaljima. Stravili su se da će im pokvariti naviga­cijske uređaje u njihovim zrakoplovima. Strepili su od provalnika, bojali se za svoje dragocjenosti. U ogradu oko cvjetnih raskošnih posjeda uvo-

119

božanska moć za usrećivanje ljudi, valja paziti na sve djevojčice da se, ne daj Bože, ne bi kojoj što dogodilo ružno.

U međuvremenu, dobro bi bilo da svi vi koji se osjećate nesretnima svojim prstom dotaknete nosić bilo koje djevojčice. Nos valja toliko dugo doticati dok se djevojčica ne nasmije. Kažu da smijeh djevojčice može biti podjednako čaroban i ljekovit kao i čarobni prstić djevojčice iz ove priče.

Mama-zmija pogladila je zmijicu po kosi, uzela je za ruku jer kad se zmije prestraše, izraste im kosa i narastu im ruke, i rekla da ne smije ići tako blizu divljih kuća i da ne smije zaboraviti kad ide u šetnju, uzeti sa sobom otrov.

U3

stupala prema Zapruđu, kad li joj sad put prepriječe dvojica lažnih vuko­va. Na glavama su imali čarape, kako bi prikrili svoju lažnost. Nisu raču­nali da će ih drhtavi glas odati.

- Bok, Crvenšlapice. Znamo da ideš baki u pohode. I znamo što imaš u košari, ako nama, vukovima, daš pola — poštedjet ćemo baki život i ne ćemo je pojesti. A i tebi jamčimo da ti se ne će ništa dogoditi.

— Ja znam da mi se ne će ništa dogoditi, ali za vas nisam sigurna. Samo što je to rekla, poslužila se istočnjačkom tehnikom u nadmetanju vještine i snage i u istom je trenu jednog vuka odbacila na vrh rakite, dok je drugi završio u jednom od dva jezera. Vukovima je to bila slaba poduka, već iza sljedećega grmlja pred Crvenšlapicu izašao je cijeli čopor lažnih vukova. Izgledalo je da ovaj put Crvenšlapici nema spasa.Tako je samo izgledalo. Djevojčica se, naime, poslužila svojim najjačim oružjem - ljepotom. Sa­mo što je odmaknula maramu kojom je prekrila lice, vukovi su od ljepote ostali bez daha te su svi popadali jedan preko drugoga, kao da su zabili gol.

Ovaj put bio je to autogol. Da su ostali tako na hrpi jedan preko dru­goga, bilo bi to previše kilavih blentonja na jednome mjestu. Pa je Cr- venšlapica mobitelom pozvala hitnu.

Medicinski bratići u bijelim ogrtačima brzo su nabacali lažne vukove u kombi Crvenog križa i odvezli ih uz uključenu sirenu koja je zavijala poput pravog vuka: auauauauauauauauauauauauaua! Mislilo se da su nji­hovim odlaskom zauvijek nestali lažni vukovi s Bundeka. Bila je to po- grješna procjena. Lažni vukovi i dalje napadaju Crvenšlapice, Crvenšali- ce, Crvensuknjice... Ne mogu odoljeti njihovoj ljepoti.

Usput, lažni vukovi obiru zrele žarulje, ostavljajući za sobom mrak.

125

će spavati s guskom. Jedino nije mogao zamisliti kako će izgledati njiho­va djeca. Pitao se hoće li imati kljun. Ne će li njegovi sinovi imati brko­ve od peija? Hoće li njegove kćeri nositi jaja? Kojim će jezikom govori­ti? Ne će valjda gakati. Guska je vidjela što seljaka muči i rekla je: »Alija ne ću biti guska.«

- Nego što ćeš biti? Sto može biti jedna guska, negoli guska?— Bit ću kraljevna — reče guska.Samo što je to izgovorila, pretvorila se u prelijepu djevojku. Imala je

bijelu haljinu, dugu plavu kosu. Na glavi joj je sjala zlatna kruna.v

Seljak je bio silno iznenađen. Cuo je istinite priče u kojima su se dje­vojke pretvorile u kokoš, ovcu, prasicu, kravu, čak u dvogrbu devu i slo­nicu. Ali da bi se guska pretvorila u djevojku, čak u prekrasnu kraljevnu, to postoji samo u bajkama. No, da i život može nalikovati na bajku, seljak se uvjerio onog trena kad gaje guska-kraljevna uz posebne počasti, kao daje i on kraljević, oslobodila zatvora. Iz zatvora su otišli pravo u crkvu gdje su se vjenčali.Vjenčanju nije ništa stajalo na putu, s obzirom na to daje seljak bio neoženjen i slobodan. Kuma im je bila jedna bivša kokoš koja se udala za čovjeka koji je prije bio svinja i koji se nije mnogo pro­mijenio. Sretno su živjeli jer u pričama se uvijek sretno živi, a njihov ži­vot već je postao prvorazredna priča.

Seljak je nastavio život u sjajnoj palači okruženoj raskošnim vrtom. Sjekira mu je pala u med i to samo zato što se sažalio nad guskom, po- štedjevši joj život.

?27

Tako su tri sina imala jednog kralja. Bio je to njihov otac. Bio je pri­lično na svoju ruku. I bio je nesamostalan. I bedast. Imao je cijelo čudo savjetnika. Čak se sam nije znao odjenuti. Drugi su mu navlačili čarape. Nije se znao sam ni počešati, kad gaje negdje svrbjelo.

Takav je bio jer su ga u školi srušili. Onda je on srušio školu.Kraljevstvo je vodio u propast. Pa ga ljudi nisu voljeli. Trojici sinova

zbog toga je bilo neugodno. Čim bi se pojavili, ljudi su vikali: »Dolje kralj! Gore kraljica! Hoćemo kraljicu!«

Otac je ljude, podanike, mnogo koštao. Jeo je najfinija jela kad narod nije imao ni kruha. Pio je skupocjena pića, kad ljudi nisu imali ni vode. Na rukama je nosio zlatno prstenje puno dragog kamenja. Na glavi je imao zlatni šešir. U rukama je držao teški zlatni štap kojim je neprekidno kuckao o tlo. Tako je žestoko kuckao, da bi se narod svaki put zagrcnuo i lecnuo, kao daje potres, a pojedinci su si pregrizli i jezik. Jednoga od tih s pregriženim jezikom proglasio je svojim glasnogovornikom. Taj je ne­prekidno vikao, kao da ima u ustima vrući krumpir: »Hrl b ht mt lap lop hapa lapa tapa...« Pučani ga nisu razumjeli.

Tri sina imala jednog kralja

U9

cvilio kad su se na njega uspinjali.Voljeli su taj rasklimani stolac jer su i sami sjedili na sličnima. Njegovo cviljenje doživljavali su kao odu radosti.

Sva trojica umjesto zlatnog šešira nosila su kapu napravljenu od novi­na, na kojima su bile ispisane same laži.

131

Kraljevina BA-BA

U zemlji kojom je vladala dvogodišnja kraljica Ružica zvana Pupo­ljak svi su se stanovnici zvali BA-BA. I mama je bila BA-BA. I tata je bio BA-BA. I djed je bio BA-BA. I brat se zvao BA-BA. Pa i sama kraljevi­na nosila je ime BA-BA. U toj zemlji kraljica nije prala zube jer ih nije imala. U toj su zemlji hodali četveronoške i puzali su ispod stola. U toj su zemlji čaše i tanjuri svaki tren počinjali samoubojstvo, skakali su sa stola.

U toj su zemlji imali tako glupa vrata, da su jednom Njezinu Veličan­stvu pričepila prste.

U toj su zemlji nosili brade od čokolade i cipele su hranili juhom.

razgovore mobitelom. Igrali su se prve ljubavi. Jedan je mulac rekao: »Haj­demo pušiti prvu cigaretu.« I dok su povlačili prve dimove, brišući suze i kašljući, drugi mulac iznenada reče: »A baba?!«

- Stvarno, baba — rekoše svi u glas i nastave put. Potrčali su, neki su osjetili bol u kuku. Nastaviše put. Ali više nisu bili sigurnije li to pra­vi put jer zrak je bio pun dima i nije se daleko vidjelo. A i noge više ni­su nosile kao prije.

Sirili su ruke i pipali. Napinjali su nosnice i njušili, a i nos više nije bio u njušnom stanju kao na početku.

Napokon su svi izgrebeni, musavi, žedni, gladni i šepavi nakon dugog vrludanja došli do staze kojom je trebala ići baba s kolačima. Mnogi su već dobili sjedine i bore. Stigavši na stazu, najprije su se izuli. Istresli su iz prošupljenih cipela zemlju i kamenčiće. Onda su u obližnjem potočiću ispirali ranice, žuljeve i pljuskali hladnom vodom prepone. Napokon su se umili, isprali usta, utvrdivši da im mnogi zubi nedostaju.

Stali su preko staze kako baba, kad naiđe s kolačima, ne bi mogla pro­ći. Stajali su, dugo su stajali, šutjeli, motrili stazu i njuškali zrak. Nastoja­li su nanjušiti miris kolača. Na svoju žalost, otkrili su da miris kolača po­staje sve slabiji i slabiji. Na kraju je miris kolača posve iščeznuo, a ostao je miris dima koji je sve jače štipao za oči.

Mulcima, koji su sad već bili djedovi, bilo je više nego jasno daje proš­la baba s kolačima.

- Prokleta baba! - graknuli su ujedan glas i pljunuli na stranu na ko­joj se u dimu obzorja izgubila baba. Kako su jako pljunuli, tako su im s pljuvačkom izletjeli preostali zubi.

135

- Iznenadio si nas. Nismo očekivali takvo pitanje. Ljudi su iza njih mr­mljali. Blagajnik ih je požurivao.

-Valjda znate kamo putujete, dovraga?!— Pa..., ovoga..., mi putujemo kamo i gospodin koji ima pun kufer

svega.— Kao gospodin koji što?- Kao i gospodin s kuferom.— Gospodin s kuferom je kupio kartu za Banovu Jarugu.- E, to to. Idemo, ovoga... malo, vidjeti bana. Znate, mi smo zajedno

išli u školu. A i u Jaruzi bismo se..., ovoga... malo, okupali — razbojnici su se okretali oko sebe kao da su već ukrali kufer.

-Ali to vam nije dovoljno novca do Banove Jaruge.Razbojnici su počeli izvrtati džepove ne bi li pronašli još sitniša, ali

uzalud.- Daj, dokle stigne. Nama je..., ovoga... zapravo, svejedno kamo pu­

tujemo. Mi smo..., ovoga..., ustvari izletnici. Upoznajemo se s ljepota­ma domovine.

— Ovo bi bilo do Nove Gradiške - reče blagajnik prebrojivši sitniš.

13 7

Bio jedan s daskom

U susjednoj kući svima je nešto nedostajalo. Klincu su falili prednji zubi. Kažu daje ostao bez njih kad je jeo neko jelo u kojemu je bilo že­ljeza. Okrivili su kuharicu. Istodobno su je i hvalili. Cesto je pripremala neko jelo u koje je umjesto soli stavljala željezo. Jer željezo je kao prava stvar za kosti. Nerijetko se i glavno jelo sastojalo od željeza. Drot, žica, je, kažu, idealan da bi dijete imalo čelične živce, da očvrsnu žile. Od koluta žice, umjesto rezanaca, navodno tako ojačaju tetive da postaju prave saj­le.Tko ih jede, može, tobože, vući automobile. Općenito prevladava mi­šljenje daje željezo u prehrani luda stvar. I da je onaj tko doručkuje že­ljezne stvari tako jak da može nositi slona.

Zato su susjedi često za doručak imali kuhane čavle, pohane sjekire i pržene vijke. Od toga su imali čvrst pogled, koji bi im stršao iz oka kao koplje. I korak im je bio čvrst. I stajanje im je bilo uspravno. Kad bi su­sjed stao ispred kuće, ni tegljač ga ne bi mogao pomaknuti. Ustvari, noge su mu, zbog vlastite težine, bile zabodene barem pola metra u zemlju. 1 nije se odmah moglo otkriti je li riječ o susjedu ili možda njegovu spo­meniku, iz kojega su mjestimice izbijah smeđi otoci hrđe.

139

Stricu kojega je mučila daska više nenadano je pomogla samo jedna sirotica. Ona je imala problem suprotan stričevu: njoj je, za razliku, da­ska falila.

Nakon što su se oženili, daska je na zagonetan način nestala.— Šteta — rekla je mladenka — da sam znala da ni daske ne ćeš imati, ne

bih pošla za tebe. Na čemu ću ti sad izglačati košulju. Nemaš auto, ne­maš školu, nemaš posao, nemaš kuću, na kraju sad nemaš ni pišljivu da­sku. Što onda imaš?

— Imam rupu u kojoj je stajala daska. Zove se ljubav.

141

raj gdje maltretiraju anđele. Pakao su raspustili, pa sad vragovi slobodno šeću svijetom.

Jedna se banda specijalizirala za krađu na Božjem terenu. Osim što su ukrali Bogu bradu, sad masovno kradu Bogu dane. Kad mu ukradu i po­sljednji dan, svijetom će zavladati potpuni mrak.

Ovi što lansiraju svemirske rakete spremaju se ukrasti i s neba zvijezde.

143

On se nije nadao takvom odgovoru. Ozbiljno je pogledao buntovnika, koji je gledajući skakalovo lice, požalio stoje rekao: pa što onda.

Ali bilo je već kasno jer se taj stoje skakao u hipu zaletio i klinju pre­skočio.

— Ha! kako ti je sad? — upita skakalo — kako se sad osjećaš?— Osjećam se preskočeno - reče klinac i brižne u plač. Otišao je zatim

kući i vratio se s dvojicom dječaka.— Ovo su moja dva brata - reče klinac - sad će oni tebe preskočiti, pa

da vidiš.Ali skakalo nije oklijevao. Preskočio je klupu u parku, na kojoj je sje­

dilo dvoje staraca, jedan je od njih bio visoko državno lice u mirovini. Zatim je preskočio ogradu i bjež'.

— Pazi ti ovo — reče sav zabezeknut jedan od dvojice staraca drugome - pa ovaj nas je preskočio. Osjećam se tako preskočeno da se dugo ne ću od toga oporaviti. Jer to nije šala, mene nitko do sada nije preskočio.

Tako je taj nestao iz naše ulice. I nitko ga više nije vidio. A mi smo či­nili vježbe skakanja. I sad već možemo dosta visoko skočiti. Ali ne znamo koga bismo preskočili. Jer mi smo u ulici svi dobri prijatelji.

— Tvrdo, tvrdo - glasio je odgovor.Budući mladi pisac više nije znao što bi. Zamislio se i odlučio ne biti

više budući pisac, već bivši pisac i budući automehaničar. Tek kao auto­mehaničar shvatio je ono što nije mogao kao pisac, da tvrdi motor auto­mobila može raditi mekano, gotovo nečujno.

147

Mladenac

Mladenac je došao u kuću djevojke koja mu se svidjela da zaprosi nje­zinu ruku.

— Dobar dan - rekao je mladenac.— Dobar dan — odgovorili su oni. Onda je djevojčin otac pitao:— Koje te dobro nosi, mladiću?— Ja sam došao... ako biste mi dali ruku svoje kćeri...Onda su oni rekli: - Sjedni pa ćemo večerati, takav je red.Onda su ga poslije večere dobro razgledavali. Pregledali su mu i pre­

brojili zube. Stavili su mu u usta žlicu i rekli da kaže veliko A. Onda su ga čekićem udarili po koljenima. Onda su ga udarili po tikvi, da čuju kako odzvanja. Onda su ga pitali koliko ima godina. Koliko ima razreda ško­le. Koliko ima krava. Onda su mu pregledali džepove, da vide koliko ima novca. Onda su, pošto su se uvjerili da ima debeli novčanik, rekli: — U redu, dođi sutra.

Mladenac je došao sutra i tako su dugo pili dok nije sutra postalo prek­jučer. Zatim su mu dali traženo — djevojčinu ruku. Mladenac je uzeo ru­ku i otišao s njom kući. Rukuje stavio u svoju sobu na jastuk. Kad je išao spavati, reče ruci: - Hajde me zagrli, hajde me češkaj po leđima.

149

Cura mu dala nogu

Jedan je pitao curu da mu dade ruku, a ona mu je dala nogu. Nije lo­ša ni noga, kad nema ruke - pomisli taj, uzme nogu i ode s nogom kući.

Sad taj tom nogom napucava okolo kuće cigle i prazne konzerve. Kad ulazi u vodu, tom nogom provjerava je li voda hladna. Kad dođe jesen, tom nogom gazi kupus.

Otkako mu se pokvarila brava, nogom, što mu je cura dala, podupi­re noću vrata.

Kad padne noć i ne može spavati, razmišlja kako to ipak nije poštena razmjena. Ona je njemu uzvratila nogu, a on je njoj dao srce.

151

Joj se priPETilo

Jednoj se curi nešto gadno pripetilo.5 Pripetilo joj se kad je u kasne noćne sate sama izašla van jer joj je, tobože, trebalo svježeg zraka.

Jedanput joj se pripetilo u parku u kojemu su se sjene muhale i svašta je šuštalo. Najprije se pojavio vuk i rekao: »Kako si ti šesna,6 mala, kako imaš strašne usne za da ih pojedem, pa imaš lisnate noge. Ljepša si od plan­taže zelja, lisnatija, mislim. Malo ti nedostaje pa da budeš lijepa ko stado ovaca. Pa kako imaš lijepe ruke, za da mi dadeš jednu jer ja nemam nijed­nu, pa da imam?«

A jednoj se drugoj priSESTilo, samo što se spustila sa svojega kata, sa­ma niza stube, a bila je strašna noć.

A jednoj se čak priSEDMIlo, sad je već u sedmome. Dogodilo joj se to, nakon što je ostala sama pa je došao taj da će zajedno učiti. Pa su učili cijelu noć kako biti ludo sretan. Onda je ona poslije sama pamti­la čistu žalost.

Zato da se i tebi ne bi pripetilo, čim vidiš da ti se priJEDANetilo, bjež' što te noge nose, natraške, na početnu poziciju. I zaključaj privremeno vrata, ako ih imaš.

5 Šesna — lijepa.6 Pripetiti se — dogoditi se.

153

Gdje sam? Ima li koga?

Bio jedan konj

Bio jedan konj koji je imao rogove. Ali to ne može biti — reći ćete. Ali što konj zna što može, a što ne može biti. Zato se i zove konj jer nema pojma.

I imao taj konj dvanaest satova. Na svakom uhu po jedan. Iako nije znao na sat. Umjesto na sat, on je znao na djetelinu. Kad bi mu nestalo djeteline, on bi znao koliko je sati.

I imao je taj konj jednu veliku želju. Htio se oženiti.Onda je susreo jednu gospodičnu kobilu. Susreli su se na svjetskom

prvenstvu iz lajanja. Lajalo se u tri discipline. Lajalo se sa zaletom. Lajalo se s mjesta. I s preponama.

Pitate se što ima konj raditi na svjetskom prvenstvu iz lajanja.Pitanje je na mjestu. Ali konj nije bio na mjestu. Jer što konj zna da

ne zna lajati. Sto konj zna da nije na svome mjestu? I što konj zna da ne zna? Ta on je običan konj koji je po tijelu umjesto dlake bio pokriven crijepom.

Taj je konj, umjesto zuba, imao zebe. I taj je konj kakao na uši. Onda je taj konj koji je imao svega previše, koji je imao devet nogu i umjesto

157

U Zemlji slonova

Slonovi su svoju domovinu nazvali Slondovinom, što im se činilo pri­rodnim kao što je prirodno da se zemlja u kojoj živi sve sam Franc do Franca zove Francuska. A da se zemlja u kojoj umjesto nafte izvire rum — zove Rumunjska.

U zemlji slonova, razumije se, vladali su slonovi, što će reći daje bio na snazi slonovski sustav. Njezin predsjednik bio je slon. Ministri vanjskih i unutrašnjih poslova bili su slonovi, kao što je i ministar kulture bio slon.

Na svim bitnim, pa i manje bitnim poslovima sjedili su slonovi. Samo neke vrlo niske položaje preuzeli su nosorozi i nilski konji.

Sto se pak tiče teških poslova, njih su mahom prepustili majmunima. Čak i poslovi kao što je pisanje knjiga, pa i pisanje za djecu bili su poslo­vi pavijana i njihovih srodnika.

Upravo zbog povlastica što su ih u Slondovini uživali slonovi, nastala je prava zbrka kad je u ured ministra za slonovska pitanja i zapošljavanje slonova ušao mrav, objavivši da traži posao.

Ministar za slonovska pitanja upravo je toga trena ležao u kadi, osvje­žavajući se poslije jednoga napornoga telefonskog razgovora što gaje vo­dio s jednim od svojih rođaka, s nekim slonom iz provincije.

Ali predsjednik ureda za zapošljavanje slonova ne bi bio to što jest kad bi se tako lako mirio s porazom.

-To što ja trenutačno vidim crno, može biti od toga što mije mrak pao na oči ili što je sunce zašlo ranije, negoli obično. Nego, možeš li ti još nešto, nešto što ja ne mogu?

— Mogu.— Da vidim što.— Ja mogu proći kroz zatvorena vrata, što slonovi ne mogu.— Evo, ovako — reče mrav i u trenu se nađe s druge strane u hodniku.— Gadno si se prevario, mrave, misliš li da to ja ne mogu.Predsjednik ureda za zapošljavanje slonova nije pokazivao ni najmanje

popustljivosti. Slon se podigao sa svog sjedišta, uzeo slonovski zalet i svom se snagom zaletio. Prije negoli je mrav rekao keks, slon se, probivši vrata, našao na hodniku. Hodnik, prije krcat strankama, ostao je u trenu pust.

—Jesi li vidio? — slavodobitno će slon, otpuhujući s kljova ostatke smr­skanih vrata.

—Vidio sam, ali to nije to. Ja sam prošao ne ozlijedivši vrata.— E, baš si ti sitničav, zato si i ostao malen.— Bolje i sitničav pa obaviti zadatak, nego krupničav pa napraviti lom

od kojega su u svim sobama popadali sa zidova slonovski portreti.— Dobro, da čujem što još možeš — popustljivije će slon, nakon što je

vidio da gubi.— Sto još mogu? Ja se mogu, na primjer uvući tebi u surlu, a ti meni

ne možeš.

161

Mamut i njegov sin

U školi su nas učili da su mamuti izumrli. Ma kakvi.To nije točno, kao što i mnogo toga što su nas učili nije točno. Mamuti su živi, kao što su živi tatuti, bakuti i slični.

Dvojica mamuta još žive uživo. Kriju se na visokom katu nebodera u Erlichovoj ulici u kojoj preživljava i pisac ovih redaka.

Riječ je o mamutu i njegovu sinu.Ti posljednji primjerci mamuta ži­ve ilegalno jer bi bilo uzaludno dokazivati slonu u uredu za popis stanov­ništva da u tom stanu uistinu žive posljednji primjerci mamuta. Slon bi ih pitao kad su rođeni mamut-djed, mamut-pradjed i mamut-prapradjed. Naravno, mamut i njegov sin to ne bi znali.

No pravi razlog života u ilegali bio je nešto drugo. Mamut i njegov sin krili su se kako ne bi morali platiti mamutarinu. Mamutarina je bila vrlo visoka jer se plaćala po kilogramima. A mamut i njegov sin bili su dvoji­ca rijetko teških primjeraka. Unatoč tome, porezne im vlasti nisu mogle ući u trag, s obzirom na to da su otac i sin svoje mamutstvo i svoje ma­mutske običaje njegovali samo iza četiri zida svoga stana.

Kad bi otac i sin napustili stan, nitko u njima ne bi mogao prepozna­ti posljednje primjerke mamuta. Uvijek su izlazili maskirani. Na glavu bi

163

Jadan susjed kad je vidio gdje je i sam je počeo urlati ko dva mamuta zajedno. Ljudi u bijelim ogrtačima trljali su ruke i pobjedonosno se smješ­kali, u vjeri kako ih njihov instinkt nikad ne vara.

Susjed slabih živaca, koji su sad još i više naglo oslabili, vikao je:— Nema pravde! Nema pravde!- Kako nema - rekli su ljudi u bijelome i donijeli mu novine na koji­

ma je pisalo »Pravda, Moskva«.Ljudi su bili bespomoćni. Mamuti su i dalje urlali i plesali. Ludo su se

radovali, s njima i stvari u susjednim stanovima. Plesali su kreveti. Plesa­li su stolci. Plesali su hladnjaci i štednjaci. Plesali su tanjuri. Plesale su ča­še i šalice.

Stol na kojemu ovo pišem pleše ko lud. Zapravo to i nije ples, već ro- deo. Oprostite, dragi čitatelji, što nisam u stanju nastaviti s pisanjemmm- mmm.

— Zašto se nisam rodio kao miš? — glasno je proklinjao svoju sudbi­nu.— Miš može napustiti svoju rupu kad se sjeti. I nikad, baš nikad nitko nije čuo da bi glupa rupa trčala za njim i vješala mu se na leđa. Oh, za­što bar nedjeljom, kad sve živo izlazi iz kuće i odlazi na tulumarenje, i ja ne mogu izaći iz kuće? Pokušat ću još jedanput pobjeći od kuće. Bude li me slijedila, razbit ću joj glupe prozore. Kako je samo lijepo i uzbudljivo otići od kuće! Da kuća ne zna za tebe. Izgubiti se, pa da te traže i boje se da te je nešto pojelo.

A još je ljepše kad te nađu pa viču na tebe, a ti ljubiš kućni prag od sreće što si se vratio.

167

Da bi mu vrijeme brže prolazilo, popeo se na brdo, na svoju kotrljao- nicu, i nekoliko se puta niz brdo zakotrljao. Zatim je prošetao, ne bi li na­šao kojega vršnjaka da se s njim poigra. Ali nijednog medjeda nije nigdje bilo, svi su otišli na zimsko spavanje.

Tek kad je zapao debeli snijeg, i kad je počeo drhtati od studeni, prem­da je imao bundu, medjedić je požalio što i sam nije otišao na spavanje.

Odlučio se vratiti svojoj mami i zamoliti je da mu odbrunda priču za laku noć. Ali u zao tren. Snijeg je zatrpao njegove tragove i više se ni­je znao vratiti u spavaonicu, ni u brundavaonicu.Te je noći mali medjed zauvijek posrnuo.

169

Tri mame

Tako je bila jedna kći i imala je tri mame. I nije znala koja je prava.Jedna ju je povremeno ćuškala. Druga ju je tjerala u šumu po drva.

Treća ju je gurala na ulicu da isprosi štogod novca. Jedna ju je zagonet­no gledala. Druga je nekamo povremeno odlazila. Treća ju je pitala: »Zar još nisi legla?«

Jedna ju je na neka sumnjiva mjesta vodila. Jedna ju je neprekidno uho­dila. Jedna se stalno nešto mrgodila. A kći nije znala koja ju je rodila. Ni­je ju mogla nikako prepoznati.

Jedna je imala umjetnu kosu. Jedna je imala umjetne trepavice. Jedna je imala umjetno lice i dušu.

Sve su tri matere smatrale djevojčicu glupom. Jedna je rekla: »Hajde­mo prodati kuću da joj kupimo školu.«

Druga je rekla: »Mogli bismo prodati nju i kupiti joj tim novcem knjige.«Jednoga dana došli su neki i djevojčicu koja je imala tri mame, a ni­

je znala koja je prava, odvedoše u dom za djecu koja ne znaju tko im je mama.

Sad djevojčica misli daju nije rodila mama, već da ju je rodila teta koja je svake večeri, nakon stoje spremi u krevet, poljubi u čelo.

171

Kiša se izlizala i Liza skupa s njom

Djevojčica se zvala Liza. I cipela joj se izlizala. Ali samo jedna. Lijeva. Kako je to moguće? Jednostavno. Liza je bila malo više na jednu stranu.v v

Sto uopće nije sasvim bez. Čudo jedno kako je bila. Liza je bila mnogo teža na lijevoj strani. A na njoj je imala srce.Veliko. A srce je bilo još pu­no desnih dječaka, kao splav koja je pretrpana.

I Liza je imala lijevo oko dva puta veće od desnoga. I tri puta teže. Jer je i s lijeve strane sjedio jedan desni tip kojega je stalno krišom škicala. I Liza je imala lijevo uho veliko ko lopata. Jer je s lijeve strane stalno nešto išlo ššš. I kiša je kišila s lijeve strane. Jer je ondje bio prozor. U njemu se lijeva kiša prikazivala. LIJEVAla.Trebalo je kiši tri dana da se izliže.Jer je bila još neka LIJEva jesen. U toj je zemlji stalno jesen.

Tako se Lizi lijeva cipela izlizala. A Lazo je upravo napuštao kuću. La- zina cipela je izLAZIla.

173

Moj je posao da matici puse dijelim,da joj šapćem na uho i što više daje razveselim,da nježno brinem za nju,sve dok ne bude u drugom stanju.

175

Gdje sam ono stala

Ta se priča zvala Gdje sam ono stala. Samo što bi otvorila usta, sva se zbunila i pitala: »Gdje sam ono stala?«

Uzela bi zatim gutljaj vode da dobije na vremenu. Da dođe k sebi.- Nigdje nisi stala — rekli su — još nisi ni počela.- Mh..., onda ćemo početi.Bio tako jedan. Pardon, možda su bila dva, to nije bilo lako utvrditi. I

pošao je taj jedan, a možda su pošla dva, svojoj strini, a možda su išli teti, a možda su se već vraćali.

Krenuo taj jedan, a možda su bila dva, preko brvna da prijeđe potok, kako bi poslije mogli reći, kako bi se mogli hvaliti: prešli smo ga!

Ali je jedan ljosnuo u vodu, a možda su ljosnula dva. Čak govore o tri, o trojici, jer su skloni pretjerivanju. A možda ih je bio pun potok pa ri­be nisu mogle disati...

Gdje sam ono stala?- Stala si kod potoka.- Da, stanem ja uz potok i zabacim štap da upecam ribicu.- E, ne ćeš - kaže ribica - nego ćemo mi upecati tebe i ispeći ćemo

te na krevetu jer nema tako velike tave.

177

Jednom sam spavao i sanjao kako spavam i sanjam da spavam i sanjam kako sanjam da sanjam sam sebe gdje ležim i spavam sanjajući kako ležim i spavam i sanjam da sanjam kako sanjam da sanjam sam sebe da spavam i sanjam kako spavam i sanjam da sanjam kako sanjam da sanjam sam sebe gdje ležim i spavam i sanjam kako spavam i sanjani da spavam i sanjam da sanjam kako sanjam da sanjam sam sebe kako ležim i sanjam da nika­ko, ni za živu glavu, ne mogu zaspati.

Priča koja ide na živce

179

Priča snob

Znate, ja nisam prava priča. Ali volim se praviti kao da sam najpravija. Kao da bolje i ljepše od mene nema. Znate, ja se volim praviti važna. Po­kazivati se na javnim mjestima. Volim se kititi tuđim perjem.Volim u sva­šta gurati nos. Ja volim strašno lagati, zato su mi valjda i noge kraće nego što je normalno. Zato valjda i imam nos koji ide preko tri stranice. A ka­ko se tek volim hvaliti, čudo jedno. Inače sam niškoristi, samo to ne ću priznati. Svima govorim da sam po struci kraljica, da sam završila visoku kraljevsku večernju toaletu ili, kako bi neki rekli, školu.

A razme se, čista sam bezveznjača, dunsterica, luzerica i slična ica. U ovoj sam se knjizi našla potpuno bez veze. Oprostite mi što nisam prava priča. I što nikad ne skidam masku, pa ni kad idem na spavanje. Ja sam nalik na pravu priču samo izvana, samo kad se gleda iz aviona.

Za kaznu me nemojte drugi put čitati. Tko me jedanput pročita, za­uvijek me je pročitao. Nemojte me čitati ni prvi put. Preskočite me. Da vidim kako možete visoko skočiti. Vjeruj em ni upola onoliko koliko ja, kad se stanem hvaliti. Kistihant,* 8 gospodo i moje dame.

1 Niškoristi — onaj koji ništa ne radi, od kojega nema nikakve koristi.8 Kistihant (njem. ktiss die Hand) — ljubim ruku, nekada uobičajen pozdrav djece odraslima.

181

Kako da se što zove

Zašto se griz zove griz, kad ga ne treba gristi? Bolje bi bilo da se zove negriz ili odmahgut jer se može odmah gutati, bez usitnjavanja.

Zašto se svemir zove svemir, kad u njemu ništa ne miruje, kad je u nje­mu sve u pokretu, kad u njemu sve vrije, gori, kipi i kuha. Bolje bi sve­miru pristajalo da se zove svenemir.

U redu je da se zdJELA zove zdjela jer se u njoj kriju jela. Dobro se zovu ŽLICA i viLICA jer su one alatke koje imaju vezu s licem.

Daleke sam 1970. predložio, u jednoj pjesmi, da bi se medvjed trebao zvati medjed, s obzirom na to da se, među inim, hrani i medom. Dobro se zove proZOR, kroz koji dolazi ZORA.

Dobro se zove i potkošulja jer je pod košuljom. Ali bi za kaput bilo pri­kladnije da se zove natkošulja. Kao što bi šeširu bolje pristajalo da se zo­ve naglavak. Stolcu bi bolje odgovaralo da se zove stoguz, umjesto stolac.

Ni odjeći nikako ne odgovara da se zove odijelo. Pravilnije bi bilo da se zove odinatijelo, umjesto odijelo... Nastavite.

183

Jezik, jezak ili jazak

Zašto se na hrvatskom jezik zove upravo jezik? Zato što ima veze s je­zom. Jeza te ulovi kad čuješ kako se pojedinci služe jezikom. I kad jedni drugima kažu: »Bog dao da imao, pa nemao.«

Pa kad se napiše luka, znaj ti sad je li netko tražio luka koji se jede. Je li riječ o luku iz kojeg se izbacuje strijela. Je li možda u pitanju luk u gra­diteljstvu, koji se posebice rabio u romanici. Je li posrijedi luka u koju uplovljuju i iz koje isplovljuju brodovi? Ili se radi o Luki koji je to na­pisao?

Hrvatski jezik mogao bi se zvati i jazik, s obzirom na to da je ja naju- potrebljavanija riječ u hrvatskom jeziku i daje teško naći pojedinca koji ne počinje govor sja: ja ovoga, ja onoga, ja najveći, ja najmudriji, ja naj­jači, ja najljepši.

185

Prije pojave životinja

Prije pantere, prije pume, prije leoparda, prije risa, prije vuka, prije li­sice, prije dinga, prije lavice, prije lava, prije lavića.............bila je lamna.

A prije majmuna, prije majmunice, prije majmunčica................ bio je maj.Proljeće se prvo probudilo.Soba prirode bila je prepuna cvijeća. Sve je bilo okićeno. I spremno je

čekalo da se pojavi njegovo veličanstvo majmun prvi.

18 7

Taj koji je mislio na djevojčicu

Bio je jedan koji je toliko mislio na jednu djevojčicu daje u snu o njoj dobio žulj na sanjalici. Pa su mu se ruke znojile, pa je njima zalijevao vrt, cijedio i sisao prste.

Pa su mu ruke drhtale. I nije se mogao potpisati. Pa mu je srce lupeta­lo, umjesto da lupa. Pa je treptao očima, dok se sav nije pretvorio u veli­ku treptavicu.

Taj je toliko mislio na djevojčicu, da nije mogao usnuti.Taj je onda, umjesto ovaca, brojio djevojčicu, koje je bila puna, nepre­

gledna cvjetna livada.Kako se djevojčica u beskrajno mnogo primjeraka smješkala, plavet ne­

beska se mreškala.Ne treba mi drugi san — taj je onda rekao.

— Ali imaš jezik za tri strašna psa.- Da nemam svoj pasji jezik, ni pasji rod, ni pasje države ne bi bilo —

reče pas zvani VAUčer, oliti svjedok vlastitoga pasjeg života.

191

I BIO JE JEDAN SLON

I onda je bio jedan slon. Zapravo, bio je to njegov klon. Imao je krila. I umjesto kljova imao je kljeve.Jer je sav bio lijev kao zLJEVanka. Imao je umjesto repa cijev iz koje se dimilo, kad bi ga se za surlu primilo.

Vrata su mu zijevala na mjestu usta. Umjesto zube, imao je stube. Ko­sa mu je bila na trbuhu, i gusta.

Bio je to slon posebne rase. Više je nalikovao na pernato prase. A ma­nje na se. Njegova mama i njegova družica zvala se trogodišnja Ružica. Silno se veselila kad gaje iz olovke otelila, oslonila.

Kad je slon vidio kako izgleda, problijedio je kao kreda.

193

Bio jedan krokodil

Bio jedan krokodil kojemu je Ružica svaki sat izvadila jedan zub.Pa mu je izvadila svako drugo oko. Pa mu je iščupala svako treće uho.

Pa muje ošišala noge. Onda mu je iščupala rep od p do pupka.Tako je krokodil, koji je nekad imao višak zubi, koji je imao previše

očiju, koji je svojom pojavom osvajao korzo, postao - torzo.

Bio jedan prozor

I onda je bio jedan prozor, kojemu je sve doprozorilo. Kojemu je bilo dosaDNO na kući. Pa se usprozorio na drvo. Na prozoru je, umjesto te­gle s cvijećem, stajala ZORA.

Zagledala se ZORA u zapad. Jer ondje kao ima nečega boljega i veće­ga. I skočila ZORA s prozora drvinog. I ode ZORA preko brda. Pa pre­ko drugoga. I preko trećega. I bog te pitaj kojeg. I svud je bilo jednako.

Svakoje brdo imalo svoj uspon i pad. Svoje gore. I svoje dolje. I to je onda ZORI dosadilo i htjela se vratiti. Ali nema natrag, rekli su. I ZO­RA je nastavila.

Iza trinaestog brda postala je podne. Iza dvadesetpetoga ZORA se pre­tvorila u večer. Popila je sunce umjesto tablete za spavanje i rekla je: »La­ku noć.« I svi su spavali. Jer spavati je dobro. Od spavanja rastu noge I prestaje svrbjeti nos. I može se krenuti na osvajanje dvadesetšestog brda.

Kad se popela na vrh, vidjela je istok. I nastavila je, pretvorena u Sunce.

797

Mnogo poslije bilo je jedno stopalo u koje je sve nekako propalo, što gaje dopalo. U koje se sunovratilo sve što se pobratilo.

U njega se zgrušalo sve što se sfušalo.1"U njega se crno škripanje skupilo, pepeo svjetla u seje upilo.U njemu su se koraci zabezeknuli. Udarci na dnu namreškani, naotek-

nuli. Olupine brodova, mnoštvo krivih hodova.Sve što je iscurilo, u stopalo se zgurilo.Osmuđenu prskalicu zabilo u hrskavicu.

I BILO JEDNO STOPALO

199

Onda se mrak počeo busati

Onda je mraku puhnulo kako je on velik, kako je najveći, da nema rije­či. Nije se imao s kime mjeriti. I počeo se udarati o svoja crna prsa svojim tamnim šakama, svojim stisnutim šakama u kojima je stiskao budućnost.

Govorio je: »Ja mrak! Ja mrak i nitko više! Ja na početku! Ja na kraju!« Dizao je strašnu graju i bio je užasno ljut što nigdje nije bilo uha da ga čuje. Pa da zadrhti.

1 kako se udarao, udarao, tako je postaJAO pLAV. Do zelenoga bilo je još jako daleko. Do zelenog lista. Do crvene ruže.

Do djevojčice Ruže. Ali već se sve slutilo u žilavoj nepredvidljivosti.

201

Nevidljiva lopta

Prvi sluh

List repuha dugo je namještao svoju antenu.Njegov primjer slijedili su mnogi cvjetovi: slak, hibiskus, petunija... Na sve je strane tutnjalo i grmjelo. Ali lijevci cvjetova nisu ništa čuli.

Cvjetovi su bili gluhi.Onda je jedan cvijet, da bi čuo što govori voda, tako napeo školjku da

gaje zaboljela.Zatim je začuo krošnju divlje lipe kako duboko uzdiše.Tada cvijet reče prvoj glavi kojoj su nedostajale uši: »Evo ti mene, da­

jem ti se, pa počuj ovu glazbu.«

205

Preporuke

Ideš ti tako, ideš, kad ono pred tebe skoči ruka, onako sama, bez tijela. A ti onda vrisneš: »U, što sam se prepo ruke!«Pa se pitaš čija bi to ruka mogla biti i zašto te prestrašila, zašto te pre­

čoj ala.I misliš, možda si to samo sanjao. Onda vidiš da ti je opalila čvokac i

ia je zazbilja. Ili i san ima svoje čvokcove, hej.

207

Divlji kesten

Nekoć me je neki živalj proglasio da sam divalj.Da sam uistinu divlji, zar bi mi vjeverice jele iz ruke?Da sam stvarno divlji. Da sam stvarno divlji, zar bi ptice nesle jaja u

mojoj kosi?Da sam divlji, kako kažu, zar bi zaljubljeni tražili moju zaštitu? I zar bi

se prve ljubavi u mojoj sjeni rađale?

r r r p

209

Rupica za gumb na bluzi ostala je udovica. Gumb s kojim je bila u bra­ku naglo je netragom nestao. Priča se da se oženio mnogo mlađom rupi­com na košulji jedne djevojčice. Nije čudo stoje gumb odlučio potražiti bolju priliku jer je njegova bračna veza zadnjih dana bila slaba. Držala se i visjela samo najednom koncu. Gumb je, dok je brak još trajao, najče­šće izbivao iz kuće. Pretežito je vrijeme provodio na drugoj strani kapu­ta, među svojim dečkima, među drugim gumbima.

Samo u rijetkim prigodama gumb i rupica držali bi se za ruke. Zagrlili bi se tek kad su išli u kazalište, ali to se događalo samo jedanput u godi­nu dana. Unatoč tome, rupica je bila žalosna kad ju je gumb napustio, pa joj je život postao prazan. Stoga se rupica na bluzi odlučila, nakon što je zakoniti gumb preboljela i zaboravila daje postojao, ponovno udati. Do­sta joj je bilo raskopčanosti.

Dala je oglas u novine da traži gumb takve i takve veličine, koji ne pi­je, ne puši... Avanturisti zajedno zakopčavanje ne dolaze u obzir. Poželj­no je da posjeduje svoj konac i svoju iglu. I da ima četiri rupe u glavi.

O sebi je u oglasu napisala daje dobroga i mladenačkog izgleda. Da je od dobrog materijala koji se ne gužva. Daje uredno opšivena, da ni­

Rupica za gumb

zu

Nevidljiva lopta

Dječak o kojemu govori priča igrao se, što je veoma neobično, nevid­ljivom loptom. Igrao se nevidljivom loptom jer nije imao drugih igrača­ka. Osim što nije bilo igračaka, ni djece u susjedstvu nije bilo.

Dječak se igrao napasajući stoku. Jurcajući za svinjama, kravama, ko­njima - neprekidno je udarao svoju nevidljivu loptu. Gdjekad se činilo da i životinje sudjeluju u igri, da uzvraćaju dječaku nevidljivu loptu kad bi ih ona nehotice udarila u nogu.

Nerijetko je nastajala prava gužva pred vratima. I premda bi životinje dobro igrale obranu, dječak bi svaki put pogodio gol. Na vratima je najče­šće stajao konj. Činilo se da protiv goleme životinje dječak nema nikakve šanse jer je konj svojim krupnim tijelom gotovo popunio prostor između vratnica i grede. To se tako samo činilo jer je dječak pucao neobranjive udarce, jedanput nisko, drugi put u same rašlje. Konj se propinjao, stao bi na stražnje noge, izdužio vrat, zabacio glavu iskesivši dugačke zube, mla­tarajući nogama u prazno podcjenjivao bi protivnika. Onda bi promije­nio taktiku, spustio bi se na prednje noge, glavu bi sagnuo kao da pase, a stražnjim bi nogama snažno udarao po zraku, po nevidljivoj lopti. Bili su to tako snažni udarci, daje prijetila životna opasnost onome tko bi mu

213

Bilo mu je jasno da nestanak nevidljive lopte ima veze s brkovima, ali na koji način, nije mu bilo jasno.

Pitate se kako je moglo nestati ono stoje bilo nevidljivo.Nevidljiva je lopta nestala tako daje u jednom trenu postala vidljiva. I

dječak ju više nikad nije mogao naći.

Sve sami ubojice, lopovi, lupeži, palikuće, kriminalci. Onih koji su mu se svidjeli bilo je malo. Prije svih, to je bio Nikola koji je dan pretvorio u noć. Jedan Japanac, koji je izmislio četverokutnu kuglu i četverokutnu rajčicu. Jedan Šveđanin, koji je izmislio tetrapak. Jedan naš čovjek, koji je izmislio svitnjak." Francuz, koji je izmislio čaj protiv tvrde stolice. Ijedan koji je izmislio stolac u kojem se guza osjeća mekano. Stoga je izumitelj iz ove priče zatražio da ga se iz povijesti preseli u zemljopis.

Molba mu je djelomice uslišana, s obzirom na to da su ga pogrješkom, umjesto u zemljopis, prebacili u botaniku. I sad cvate od sreće pretvoren u neku biljčicu, a ne znamo koju. Pazite da ne stanete na njega. Gledajte kako hodite i kamo idete.

Svitnjak — gaćnik, učkur.

Mislili su, uz ostale primjene, u njoj držati soljenu sobovinu i tuljane- vinu, a kad se obitelj proširi, rupa će im služiti kao iglu. Držali su da bi sama rupa mogla biti otpornija na Sunce, negoli rupa obložena ledom i snijegom. Zaključili su, osim toga, kako rupa u kojoj trenutačno spavaju previše zaudara po loju, osim što ju je već načeo zub vremena. Još su re­kli daje razlokana, da bi se zajedno s njom mogli rastopiti.

— Dobro, uzet ćemo rupu — rekli su Eskimi — tvrda je i od dobrog je materijala, ali ako uz rupu dajete i zub.

Sad je među onima, što su rupu kanili prodati, nastala prava panika.Vi­še nisu rupu htjeli prodati ni za živu glavu.

— Ako je rupa dobra vama, dobra je i nama — rekli su. — U rupi se sva­šta može držati. Sad nas mogu, baš ako hoće, pretvoriti i u miševe.

Sad su oko rupe postavili straže, paze daje tko ne bi ćornuo, kakav ru- poljubac.

219

jednoj nozi natraške, pazeći pritom da na njih ne naleti kakav traktor ili koje drugo vozilo koje je jurilo u rikverc.

Najnevjerojatnije zgode toga su se jutra događale u kuhinji, gdje se pe­čena kajgana pretvarala u sirovo jaje. Jaje bi zatim kućanica odnijela u ko- košinjac, a ono bi otišlo natrag koki u guzu.

Ljudi nisu od čuda mogli doći k sebi, pa su otišli susjed susjedu da bi nastavili s pričom o čudima koja su se toga dana događala u malom seo- cetu zvanom Tudum, na obroncima Bilogore. Svi su bili dugo ošamuće- ni jer prihvatljivog objašnjenja nije bilo. Jedan je filozof tvrdio kako je to bio jedan trenutak budućnosti, u kojoj će biti sve moguće.

Bilo je i mišljenja daje riječ o pogrješki koja se pojavila u tvorčevu računalu.

Tudumčani još imaju otvorena usta, sjećajući se dana kad je Sunce izaš­lo na zapadu i kad je sve krenulo naopako.

22?

Cvilio sam kad bi na mene sjedali, poput djeteta kad ga vuku i gnjure u duboku hladnu vodu, da bi ga naučili plivati.

Osim što su me počeli napuštati ukrasi, otpao mije i dio na kojemu su guze držale laktove. Noge su me boljele do ludila. Bile su mi potrebne štake, baš kao i gospođi guzi koja me je među zadnjima imala.

Umjesto da me odvedu u zdravstvenu ustanovu, zvanu stolarija, ili u sanatorij, pod imenom restauracija, oni su mi, što je potpuni amaterizam, u kukove zabili dugačke čavle. Čavli su i sami vidjeli koji je to posao i ni­su se dali zabiti, na polovici su se zgrbili.

Priskrbili su mi paklene muke. Kad bi u mene sjedali, boljelo me. Da stvar bude gora, jer jedno zlo nikad ne dolazi samo, napali su me crvi, to bi se moglo krstiti kao stolcna reuma. Ritao sam se, kako me je svrbje- lo. Muhe što ih oni koji su na meni sjedili imaju u glavi, nisu ništa pre­ma mojim crvima.

Rekli su daje moje vrijeme prošlo, ne znam kako jer ga nisam vidio, da ja pripadam sedamnaestom stolječu. Da ukrasi kao više nisu u modi. Da sad igraju jednostavne stvari puste ko pustinja. Sad su kao fora stolci koji nemaju naslone, podlaktice, pa čak ni noge. Najcjenjeniji su, tobože, oni koji imaju samo jedan dio — podguznjak ponizno svijen, tako da ljubi pod.

Jednog jutra, umjesto da me izliječe i stave u muzej (to je starački dom za stare stolce, ormare...), odlučili su me baciti. Odnijeli su me daleko od ceste u brdo, da me nitko ne bi vidio jer sam, tobože, postao sramota. I nisu mi napakostili.

22i

Potkraj svake jeseni, kad bi temperatura pala na plus dvanaest, radija­tor bi stavio harmoniku na ramena i počeo je rastezati. Svirao bi nježne, uhu ugodne skladbe, pretežito francuske šansone, šireći toplinu ne samo oko srca, nego i oko nogu.

Tu glazbu nije mogao svatko čuti. Osim sanjara i pjesnika, napjeve što ih je zanosno i neprekidno, dan i noć, svirao radijator, mogli su čuti još djed i baka. Jer ta se glazba nije slušala vanjskim, već unutarnjim uhom, koje je bilo svojevrsni magnetofon i u njemu snimci što su ih baka i djed slušali i uz njih plesali kad su bili mladi i kad su se, kamo god išli, vodi­li za ruke.

Svirajući svoju onoglasnu harmoniku, radijator je podsjećao na umor­nog klošara, beskućnika koji svira i gotovo spava, čekajući da mu netko nešto udijeli.

Svirao bi tako i po tri puna mjeseca, sve dok ne bi procvale prve visi­babe, dok se ne bi omacile prve mace na vrbi ivi i dok se ne bi probudi­li drijemovci.

Tek kad bi Sunce neumornom sviraču ubacilo kroz prozor zlatnik, ra­dijator bi prestao svirati.

Radijator harmonikaš

225

U kišobranskoj zemlji neprekidno je kišilo, rosuljilo i magluljilo. Ki­ša je padala i padala, nije znala stati. Nije je bilo u školi kad se učilo kako prestati padati. Ona to nikad i ne bi mogla naučiti jer je bolovala od ne­izlječive pada vine i padalice.

I onda su svi imali kišobrane. Pa čak i kuće, kako ne bi potleušice po­stale neboderi. Pa čak su i stabla imala otvorene kišobrane, da ne bi pre­više narasla. Kišobrane su rastvorili i cvjetovi. Kišobrane su nosile krave kad su išle na pašu.

Kišobrane su nosile mačke kad su išle u lov na miševe. Mačke zapravo nisu miševe lovile, već su ih brale, kao otresene jabuke, i stavljale u koša­ru. Kupile su ih poput gljiva na ulazu u njihove rupe, u koje miševi ni­su mogli ući s rastvorenim kišobranima, a kišobrane nisu znali zatvoriti.

U kišobranskoj zemlji najsmješnije je bilo vidjeti ptice i leptire. Stalno su letjeli ukrug, s obzirom na to da su se u letu služile samo jednim kri­lom, a drugim su držale kišobran.

Kako su i pčele letjele ukrug, u kišobranskoj zemlji nije bilo meda.Djevojčice su, premda nisu bile zamusane medom, svejedno bile slatke.

Kišobranija

227

Metalni čekić

Metalni čekić ima tešku narav. Samo ako ga čavao nezgodno pogleda, če­kić će ga svom snagom tresnuti po glavurdi. Među njima vlada neki oblik trajnog neprijateljstva, kao između psa i mačke.

U nedostatku čavala zadovoljit će se orasima. U trenu će razbiti orasi­ma glave, tako da će im iskočiti mozak.

Od orahovih mozgova mama onda pravi kolače. Ona ih zove oreh­njača, a to su zapravo mozgovnjače.Tko ih jede, misli ko lud i pametan je ko blesav.

Kad gaja uzmem u ruke, čekić podivlja. Umjesto orahe, tuče me po prstima sve dok ne poplave. Čekići obožavaju plavu boju i luduju za kompotom od mojih noktiju. Ali ne vole prozore. Ako su stakla cijela, če­kić podivlja, guši se, ne može disati.

Jedanput su čekići izašli na ulicu i strašno se potukli s pendrecima. Bila je to prava ludnica. Prosvjedovali su protiv ljepila, koje je potisnulo čavle i

v

sve se više upotrebljava. Čekići su izvukli deblji kraj. Pendreci, makar gu­meni, ili upravo zbog toga, bili su nadmoćniji.

Pendreci su vječni, nepobjedivi, jer ne mogu zahrđati.

229

Igla

Jedna je igla ostala bez posla jer ručno šivanje kao nije više u modi. Sad kao sve po tvornicama šivaju roboti, takvom brzinom da ti pamet stane. I to bez igle.

I kako onda da igla ne bude ljuta, da ne pošizi, i da nekog ne ubode?I ubola je, glupača jedna, jednu djevojčicu.Ko daje djevojčica kriva što su igle ostale bez posla.Bez posla je ostao i djevojčičin tata. I koga sad da on ubode?!

Stoje potrebno da bi mogao voziti bicikl? Da bi se mogao voziti na bi­ciklu, potrebno je svaki dan jesti mrkvu i ciklu. I općenito, hranu s mno­go vitamina, proteina i kalorija. Jer voziti bicač nije norija.12

Onda je potrebno ujutro održavati zube, da te ne bi zaboljeli za vri­jeme vožnje. Potrebito je zatim održavati noge, da ti se ne bi znojile, da ti ne bi klizile s pedala, da ne ispadneš bedak - budala. Da izbjegneš mo­gućnost padanja u nesvijest. Potrebito je kacigu na tikvu staviti, kako bi se mogao važan, i to, praviti. Urediti oči, izvaditi krmelje.

Zatim je potrebito vježbati nožurine, odnositi u vrt kante vodurine. Onda je nužno razveseliti mamino lice, da ne bude tužno. S kata, na ko­jemu već jesi, pokupi vreće sa smećem i u kontejner odnesi. Evo pravila koje uvijek vrijedi: svoje noge vježbaj, mamine štedi.

I postoji još jedna stvar, štoviše, na prvom je mjestu, bez koje ni u ludi­lu ne možeš izaći na cestu. A to je? Ako nisi doznao ni kad si upitao zna- nicu, tada okreni stranicu.

Bicikl

12 Norija — budalaština.

233

Pogovor

Balog se i dalje igra

Pojava Zvonimira Baloga sedamdesetih godina 20. stoljeća označila je novu etapu u razvoju hrvatskoga dječjeg pjesništva jer je Balog svojim pjesmama učinio radikalan prekid s tradicionalnim jezikom dječje poezije stvorivši moderan pjesnički izraz čije je osnovno obilježje igra riječi. Već je i prije bilo pjesnika koji su se blago poigravali riječima, ali Balog se potpuno okrenuo riječi koja mu postaje i motiv i izražajno sredstvo i poenta. Razvija svoju specifičnu, prepoznatljivu poetiku temeljenu, osim na leksičkoj igri, na bizarnosti, nonsensu i iznenađenju. Uskoro je i u proznim tek­stovima pokazao kako tekst može biti zanimljiv i bez čvrste i uzbudljive fabule ako ponovno pristupimo riječima na nekonvencionalan način, odbacujući sve dotadašnje kalupe na koje smo naviknuli u književnom djelu. Upravo zbog Balogove nekon­vencionalnosti u pisanju, često se u njegovim tekstovima gubi granica između proze i poezije. Balog, poput jezičnog čarobnjaka, vješto otkriva višeznačnost riječi, stvara nove odnose među riječima te nove strukture unutar samih riječi čime postiže ne­očekivane verbalne efekte. Snaga njegovih tekstova je u jezičnoj imaginaciji kojom stvara naoko nonsensan i apsurdan svijet, ali nerijetko u njemu možemo pronaći i smisao, uvijen u ironično ruho, koji nam često može otkriti mnogo toga o nama samima i onima koji nas okružuju.

U najnovijoj knjizi Zvonimir Balog donosi niz kratkih pjesama aforistična karak­tera. No dakako da nije riječ o klasičnom aforizmu, nego, mogli bismo reći — balo- govskom aforizmu, jer je opet polazište u leksičkoj igri. Balog raslojava dulju riječ

235

djece, Balog stvara zanimljivu situaciju kreirajući lik hrabre djevojčice koja se suprot­stavlja zmaju, što podsjeća na rješenja i gegove iz crtanih filmova: Mira nije pristala ni

na kakvu nagodbu, već je dohvatila pištolj na vodu i u trenu pogasila svih sedam plamenova u

zmajevim glavama. Ugašeni zmaj prestao je izgledati strašno, a uz to se i naglo smanjio. Morao

se smanjiti jer je to bio jedini uvjet da izađe kroz prozor.

Posebno bih istaknula priču Za švedskim stolom. Tu se autor poigrava dobro pozna­tim frazama koje povezuje to što jedna riječ u frazi uvijek označava nacionalnu pri­padnost, npr. švedske ljestve, kubanska cigara, ruski rulet, francuski ključ, mađarski paprikaš, argentinski tango, talijanska kancona itd. Tema priče je osvajanje svijeta, ali umjesto agresije i sile, svijet se može osvojiti i tako da svi prihvatimo ono što ima druga zemlja, što je vrijedno, korisno, lijepo... i može postati opće dobro svijeta. No zadnjim odlomkom autor kao da postavlja pitanje: je li to moguće? Mogu li se ljudi tako lako promijeniti? Naime, nenasilan način osvajanja svijeta sudionici su proslavili posluživši se švedskim stolom: Nastao je pravi stampedo, neopisiva gužva. Jedni drugima

gaze po nogama. Mnogi su ostali bez gumba. Spremni su i na veće žrtve, kad je besplatno.

Dakle, Balog skeptik nadvladava Baloga optimista i ne dopušta hepiend, nego navlači čitatelja na razmišljanje o svijetu u kojemu živi.

Kratka priča Ubijaći vremena vrlo je slikovita kritika mladih ljudi koji besciljno provode vrijeme: Mladići su, jednostavno, zalijevali vrijeme Coca- Colom i pivom, a ono je

cvrčalo i topilo se poput maslaca. Pčele vremena ugušene dimom padale su im pred noge. Vri­

jeme je ugibalo i od ispljuvaka. Od njih bi dobivalo ospice, pa magareći kašalj, a zatim je palo

u komu iz koje se nije budilo. Tako prepoznatljiva slika mladih na glavnom trgu koji se dosađuju upućuje na razmišljanje o vremenu koje nam je dano na ovom svijetu te o mogućnostima da ga iskoristimo koje ovise samo o nama.

Paradoks je osnova priče Najneobičnija tužba. Tu Balog izvrće uobičajene susjedske probleme zbog stvaranja buke pa problemi nastaju kada su susjedi previše tihi. Za­pravo se preispituje vječito ljudsko nezadovoljstvo, jer kad su uvjeti idealni, onda to postaje sumnjivo i traži se što u tome ne valja.

237

Bilješka o piscu

Zvonimir Balog rođenje 30. svibnja 1932. u Svetom Petru Čvrstecu u blizini Kri­ževaca. Nakon osnovne škole u rodnome mjestu, pohađao je gimnaziju u Križevcima te Školu primijenjenih umjetnosti u Zagrebu. Diplomirao je na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu. Bavio se različitim poslovima, ali je najveći trag ostavio kao nastavnik, urednik dječjih časopisa »Smib« i »Modra lasta« te urednik Programa za djecu Tele­vizije Zagreb. Kao dječji pjesnik afirmirao se 1970. godine zbirkom pjesama Nevid­

ljiva Iva u kojoj mu je većina pjesama antologijskoga karaktera. Odmah je prepoznat od kritike kao nastavljač pjesničke igre kojom je šezdesetih godina briljirao Grigor Vitez. Osim poezije, nastavio je pisati i prozu i do danas je napisao pedesetak knjiga i slikovnica za djecu i mladež. Budući da se bavi i likovnom umjetnošću, Balog je mnoge svoje knjige sam ilustrirao.

Ovo su neka od njegovih brojnih djela: Male priče o velikim slovima, 365 braće, Ja ma­

garac, Veseli zemljopis, Pjesme sa šlagom ili šumar ima šumu na dlanu, Zeleni mravi, Zlatna

nit, Jednodžeki Ok, Bosonogi general, Bijesne gliste, Ljubav za početnike, Sto najzanimanja:

što ću biti kad odrastem, Pusa od krampusa, Bonton: kako da ne postanem klipan(ica) u sto

lekcija, Zeleni smijeh, Zmajevi i vukodlaci.

Balogove su pjesme zastupljene u antologijama dječje poezije, a mnoge su i uglaz­bljene. Neke su njegove pjesme i priče prevedene na devetnaest jezika, a neke knjige već su godinama obvezatna školska lektira.

Balog je najnagrađivaniji hrvatski dječji književnik. Dobitnik je nagrada »Grigor Vitez«, »Ivana Brlić-Mažuranić«, »Mlado pokolenje«, »Zmajeve dečje igre«, »Mali princ« i »Kiklop«, od kojih je neke dobio i više puta.

—

239

Bilješka o ilustratorici - Branki Hollingsworth Nari

Rođena sam u rujnu 1974. godine. Već od najranijih dana imala sam želju za crta­njem. Jedno od mojih prvih djela bila je mamina deka »stručno oslikana« kemijskom olovkom, a ni tatine šahovske knjige nisu ostale zakinute za ilustracije omiljene kćeri. Djetinjstvo sam provela crtajući lutkice, princeze, sebi i frendicama iz susjedstva. I ne samo princeze, već i njihove haljine, cipele, raskošne kapute, a onda i prinčeve, nji­hove konje, pa kuće, kazališta i cijele gradove koji su se prostirali po radnom stolu, policama i cijeloj sobi...

Crtala sam do srednje škole a onda naglo prestala. U matematičko-informatičkoj školi učila sam fizikalne zakone, matematičke formule, kemijske reakcije, a strast za crtanjem čekala je strpljivo da se zasitim Ohmova zakona i diferencijala.

Sve dok nisam došla na Grafički fakultet, gdje sam uz nove prijatelje ponovno počela crtati, u početku malo i nesigurno, a onda sve više, i više. Kako sam crtala, mala strast za crtanjem postajala je sve veća, bujala je i rasla dok nisam shvatila da sam postala ilustratorica i da ponovno crtam cijele nove svjetove igrajući se i, nadam se, otkrivajući njihova prostranstva i drugima.

Danas najradije crtam ilustracije za djecu u dječjim i tinejdžerskim časopisima (»Smib«, »Modra lasta«, »National Geographic Junior«, »OK«), novinama (»Jutarnji Zabavnik«) te u udžbenicima i knjigama, od koji su mi najdraže Reumatični kišobran

i još deset pričokaza Zeljke Horvat-Vukelje, Kad bi drvec'e hodalo Grigora Viteza, Bijeg n

košari i Klopka za medvjedica Maje Gluščević, Pazite kako igrate! Ivone Sajatović i Tajna

krvavog nosa Zvonimira Milčeca.

241

Kazalo

AnaTomiJa * CrvenkapicaAnaTomiJa / Kad Anja trči, a grudi joj drhte / Klinac se prepo roditi / Putovanje kroz Ugruvaj 5

Ti si vrhunac sebe 7

Riječi u drugom stanju(umjesto predgovora) 9

Obrazovanje 10Osiguranje 10Ponos 12Bubriti 12Uzalud 12Podoknica 13Podudaranje 13Zaglaviti 13Zagasito 14Vratariti 14Zaobići 15

243

Preporuka 29Presing 29Mamuran 30Pokrovitelj 30Soboslikar 31Ustoličiti 2 31Blagost 31Sekirati se 32Svetogrđe 32Neizbježan 32Pitomo 33Preporoditi 33

jtovanje u Ugruvaj 35Zavičaj 37Nakazan 37Lakomost 38Neostvarivo 38Čarapi 38Anatomija 39Pogled 40Glupost 40Ugruvati se 40Potkošulja 41

245

Čekinje 55Prepoloviti 56Umjesto pogovora 57

CRVENŠLAPICA 59More koje se utopilo 61

Frazeološka priča 63Za švedskim stolom

(druga varijanta) 65Talijanska čizma 68Panonsko more 69Gibraltarska vrata 70Pojedinci su izuli talijansku čizmu

i iz nje su iskočili 71Čizme od sedam milja 73Kupovanje čizama od sedam milja 76Leteći čilim 78Druga varijanta priče koju sam već davno napisao 80 Minirano 81Ubijači vremena 82Prazan top 83Pali za domovinu 84Pravo 85Ministarstvo rušenja 86

247

Teško, tvrdo, lagano 146Dječak na svoju ruku 148Mladenac 149Cura mu dala nogu 151Drugi primjer s nogom 152Joj se priPETilo 153

Gdje sam? Ima li koga? 155Bio jedan konj 157U Zemlji slonova 159Mamut i njegov sin 163Puž 166Medjedova priča

(Još davno, prije pola stoljeća, pisac je medvjedakrstio tim imenom s obzirom

na to da jede med.) 168Uhvatiti Boga za bradu 170

Tri mame 171Jedan je stanovao u parku 172Kiša se izlizala i Liza skupa s njom 173Trut 174Nedosjetljiva priča 176Gdje sam ono stala 177

Priča koja ide na živce 179

249

Nevidljiva lopta 203Prvi dah 204Prvi sluh 205Prvi vid 206Preporuke 207Neukost 208Divlji kesten 209ceLER 210Rupica za gumb 211Nevidljiva lopta 213Četkica za zube 216Rupa 218Dan kad je Sunce pogriješilo 220Barokni stolac 222Radijator harmonikaš 225Kišobranij a 227Metalni čekić 229Drveni čekić 230Igla 231Olovka piše nosom 232Bicikl 233

Balog se i dalje igra — Pogovor (Dubravka Težak) 235Bilješka o piscu 239Bilješka o ilustratorici 241

251