Institut za filozofiju - content.ifzg.hr

Zagreb, 2017.
Izdava: Institut za filozofiju Ulica grada Vukovara 54 Zagreb www.ifzg.hr
Za izdavaa: Filip Grgi
Uredništvo: Erna Bani-Pajni, Luka Borši, Filip Grgi, Davor Penjak, Ivana Skuhala Karasman, Jure Zovko
Grafika priprema i design: Marin Martini Jeri
Fotografije: Marin Martini Jeri i arhiv Instituta
Tisak: Tiskara Zelina d.d.
ISBN 978-953-7137-48-9
CIP zapis dostupan u raunalnom katalogu Nacionalne i sveuilišne knjinice u Zagrebu pod brojem 000966643
Sadraj
Damir Barbari, Pouavanje, istraivanje, mišljenje 9
Erna Bani-Pajni i Mihaela Girardi-Karšulin, Istraivanje hrvatske filozofije u Institutu za filozofiju: osvrt unatrag i pogled u budue 23
Filip Grgi, Institut za filozofiju: izazovi i izgledi za budunost 41
Znanstvenici, bivši i sadašnji, zaposleni u Institutu za filozofiju od 1967. do danas 47
Zaposleni u prateim slubama 49
Znanstvenoistraivaki programi i projekti 51
Izdanja Instituta za filozofiju 55
Prva stranica Odluke o osnivanju iz 1967.
5
Institut za filozofiju osnovao je Savjet Sveuilišta u Zagrebu 27. lipnja 1967. Prema Odluci o osnivanju, osnovne su zadae Instituta bile sljedee:
• da organizira i koordinira znanstvenoistraivaki rad u podruju filozofije; • da uspostavlja suradnju strunjaka i znanstvenih djelatnika iz raznih filozofskih
disciplina i povezuje njihovu znanstvenoistraivaku djelatnost; • da okuplja strunjake, omogui njihovo daljnje struno i znanstveno usavršavanje
i potie ih na trajan sustavan znanstvenoistraivaki rad; • da pomae u organizaciji i izvoenju poslijediplomskih studija i drugih oblika na-
stave u tom podruju; • da se samostalno bavi prouavanjem aktualne filozofske problematike, naroito
pitanja koja se ne izuavaju na nekoj drugoj visokoškolskoj ili znanstvenoj ustano- vi i koja zahtijevaju interdisciplinarnu suradnju strunjaka;
• da organizira i ostvaruje sustavno prikupljanje podataka, dokumentacije, literature itd. iz svih podruja filozofije;
• da izrauje i objavljuje znanstvene radove, analize i dokumentacijske materijale iz filozofije;
• da u suradnji s Institutom za društvena istraivanja Sveuilišta u Zagrebu koordinira rad nastavnika predmeta Osnove društvenih znanosti na visokoškolskim ustanovama u sastavu Sveuilišta;
• da ostvaruje suradnju s drugim znanstvenim i nastavnim ustanovama, politikim i društvenim organizacijama u svezi sa svojom djelatnošu.
Tim su osnovnim zadaama u Statutu dodane posebne zadae koje se tiu prouavanja povijesti hrvatske filozofije, i to:
• da sustavno znanstveno istrauje povijest filozofije u Hrvata te prati njene pojave i razvoj u najširem historiografskom smislu;
• da radi na studijskom i kritikom prouavanju filozofskih tekstova iz povijesno-filozofske baštine u Hrvata, da izrauje i potie izraivanje monografskih radova o pojedinim djelima, misliocima, disciplinama i razdobljima u tom podruju, teei cjelovitom prikazu povijesti filozofije u Hrvata;
• da komparativno prouava meusobne odnose hrvatske filozofije s filozofskim radom ostalih jugoslavenskih naroda, a posebno s obzirom na razvoj svjetske filozofije uope;
• da prikuplja, sreuje i uva svu dostupnu mu dokumentaciju koja se odnosi na povijest filozofije u Hrvata;
Institut za filozofiju: kratka povijest i misija
6
• da u okviru povijesti hrvatske filozofije izrauje i neprekidno nadopunjava biblio- grafije svih njenih disciplina;
• da prikuplja i sreuje grau filozofske terminologije u narodnom jeziku radei po mogunosti na njenoj standardizaciji u suradnji s drugim filozofskim i jezikoslov- nim ustanovama;
• da potie i radi na pripremanju i objavljivanju dosad nepubliciranih filozofskih spi- sa iz podruja povijesti hrvatske filozofije, da se da brine o prevoenju onih djela koja nisu pisana narodnim jezikom (prvenstveno s latinskog), te da nastoji oko kritikih izdanja izabranih odnosno sabranih djela naših znaajnijih filozofskih pisaca i razdoblja;
• da se brine o osposobljavanju potrebnog znanstvenog podmlatka za rad na prouavanju povijesti filozofije u Hrvata.
Direktor Instituta u osnivanju bio je Predrag Vranicki, a od 13. svibnja 1968. Vladimir Fi- lipovi. Kao samostalni institut u sastavu Sveuilišta u Zagrebu Institut za filozofiju djelovao je do 1. studenog 1977., kad se pridruio Centru za povijesne znanosti, koji su 1974. utemeljila tri instituta iz podruja humanistikih znanosti: Institut za hrvatsku povijest, Institut za povijest umjetnosti i Institut za arheologiju. Od integracije on nosi ime Odjel za povijest filozofije Centra za povijesne znanosti. Godine 1991. došlo je do nove statusne promjene: Savjet Instituta za povijesne znanosti donio je 17. rujna 1991. odluku o reor- ganizaciji, po kojoj Odjel za povijest filozofije nastavlja samostalno djelovati kao Institut za filozofiju Sveuilišta u Zagrebu, i to smješten u novoj zgradi na adresi Avenija Vukovar 54, Zagreb. Tu je odluku potvrdila Skupština Sveuilišta u Zagrebu 26. studenoga 1991. Stupanjem na snagu Zakona o ustanovama 1993. Institut postaje javni znanstveni institut izvan Sveuilišta.
Prema današnjem Statutu, Institut sustavno istrauje povijest filozofije, osobito povijest hrvatske filozofije, i temeljne filozofske probleme. Sustavno i stalno prikuplja filozofska djela, osobito hrvatska filozofska djela, te organizira njihovo prouavanje, obradu, prevoenje i objavljivanje. Što se tie istraivanja povijesti hrvatske filozofije, to je prouavanje usmjereno, s jedne strane, na prireivanje i prevoenje najvanijih djela iz hrvatske filozofske baštine, što se oitovalo, primjerice, u publiciranju dvojezinih izdanja Teorije prirodne filozofije Ruera Boškovia (1974.), Nove sveope filozofije Frane Petria (1979.), Peripateti- kih rasprava Frane Petria (2009., 2012., 2013.) itd. S druge strane, u nizu specijalistikih studija – monografija i lanaka – djelatnici Instituta istrauju pojedine probleme te naj- vanije linosti i pravce iz hrvatske filozofske prošlosti. U najveem dijelu tih istraivanja naglasak se stavlja na europski kontekst u kojem je pojedini mislilac djelovao. Openito, vaan dio misije Instituta jest upuivanje na hrvatski doprinos ne samo europskoj filozofiji nego i znanosti te kulturi openito. Naposljetku, u novije vrijeme, ostvarenje ovoga dijela svoje misije Institut vidi i u digitalizaciji tekstova iz povijesti hrvatske filozofije te njihovu predstavljanju na Internetu.
U Institutu se, nadalje, prouava veina glavnih razdoblja iz povijesti filozofije, a osobito antika filozofija, filozofija renesanse te filozofija 19. i prve polovice 20. stoljea. I u ovom se podruju misija ostvaruje na dvojak nain. S jedne strane, istraivanjima se nastoji doi do
7
Institut za filozofiju: kratka povijest i misija
meunarodno prepoznatljivih rezultata, koji se mogu objaviti u meunarodnim publikacijama te tako predstavljati vaan doprinos ukupnome ljudskom znanju. S druge strane, u ovome dijelu ispunjavanja svoje misije Institut nastoji popuniti neke praznine koje postoje u hrvatskoj kulturi, a koje se odnose, prije svega, na nepostojanje izdanjâ i prijevodâ nekih klasinih djela filozofske literature.
Naposljetku, znanstvena istraivanja u polju filozofije koja se provode na Institutu po- sveena su i nekim temeljnim filozofskim problemima, prvenstveno – ali ne i iskljuivo – u disciplinama kao što su logika, filozofija uma, politika filozofija, estetika, filozofija znanosti i metafizika. Institut u ovome podruju eli dati svoj doprinos ljudskome znanju i ovjekovu poloaju u svijetu prvenstveno objavljivanjem visokokvalitetnih meunarod- nih publikacija. Istraivanja u ovome podruju u posljednje vrijeme sve više karakterizira interdisciplinarnost.
Iako se glavni oblik provoenja ovoga dijela misije Instituta sastoji u publiciranju rezul- tatâ istraivanja u obliku specijaliziranih knjiga i lanaka (te u spomenutom radu na digitalizaciji), svoju misiju shvaamo i u širem smislu. Uvjereni da je filozofska refleksija vaan i neizostavan dio ne samo povijesti ovjeanstva nego, u nekim aspektima moda i više, njegove sadašnjosti, u svoju misiju ubrajamo i upuivanje na vanost filozofije za društvo u cjelini. U tu svrhu Institut nastoji promicati vrijednosti filozofskog naina razmišljanja i njegova odnosa prema drugim oblicima ovjekove djelatnosti, kao što su znanost i umjet- nost. Taj se aspekt njegove djelatnosti ne sastoji samo u uobiajenim sredstvima javnog predstavljanja kao što su tribine, okrugli stolovi, javna predavanja i sl. nego i u posebnim aktivnostima kao što su organiziranje radionica za filozofiranje s djecom.
Montana prizemnica (»baraka«) u kojoj je od 1975. do 1991. bio smje-
šten Centar za povijesne znanosti
Zgrada u kojoj je od 1991. smješten Institut za filozofiju
9
Nije se lako suprotstaviti danas prevladava- juem mnijenju da se obrazovanje sastoji iskljuivo u stjecanju i usvajanju znanja potrebnih za što uinkovitije, bre i lakše ukla- panje u postojei i budui ustroj ope druš- tvene proizvodnje roba i dobara, takozvani svijet rada. Od najranijeg školovanja do za- vršetka sveuilišnog obrazovanja današnja je mlade posvuda upuena na stjecanje za to potrebnih kvalifikacija, i to sve manje za nekadašnje oblike tvarnoga radnog procesa, a sve više za ono što se nekad zvalo se- kundarnom i tercijarnom proizvodnjom. Pri tomu se polako ali sigurno u prvi plan probijaju manje ili više sofisticirana umije- a financijskog poslovanja i menedmenta, kao i sve vrste dizajna ili pak informatikih i komunikoloških vještina. Ono što se trai i nudi sve je manje znanje, a sve više vještina i umijee. Naglašeno dinamini, u pogledu vanjskih odredbenih granica i unutarnje ra- šlambe neuhvatljivo fluidni konzorcij tih novih i sve monijih umijea, usmjerenih k tomu da naposljetku preuzmu funkciju koordiniranja i kontroliranja cjelokupnog društvenog procesa rada, štoviše njegova voenja i upravljanja, više ne treba uteme- ljenje u bilo kojoj od tradicionalnih poseb- nih znanosti niti se uope više odnosi na bilo kako rašlanjenu i usustavljenu cjelinu znanosti i znanja.
Ali obrazovanje nije tek stjecanje što mnogovrsnijeg znanja, ovladavanje mnoš-
tvom najrazliitijih injenica i njihovo uskladištenje u prostrano spremište pam- enja, gdje spremno ekaju na prvu prigodu korisne primjene. Mnogoznalost ne ui duhovnom uvidu, kako je upozorio ve jedan od najranijih grkih mislilaca.1 Svrha obrazovanja nije niti samo osposobljavanje za preuzimanje vlastite svagda djelomine uloge u opem društvenom procesu rada. Mnogo više od toga, njegova svrha je obli- kovanje i izgradnja ovjeka kao cjelovite, što slobodnije i što neovisnije osobe. Sve dok posve ne išezne sjeanje na bit onog obrazovanja koje je stoljeima uvalo, poti- calo i nadahnjivalo ono najbolje u ljudima, istinski obrazovanim ovjekom moi e se oznaavati samo »onoga tko je cjelovito i svestrano duševno i duhovno oblikovan tako da odgovara cjelini onoga što jest, da je s njom teoretski i praktiki usklaen« i ustrajavat e se na tomu da obrazovanost »nije u prvom redu stvar spoznaje i znanja, razuma i intelektualne upuenosti«, nego mnogo više od toga, naime »bitno stanje, temeljna ugoenost i raspoloenost, stav i dranje cjelokupnog ovjekova egzistira- nja, ono što su Grci nazivali ξις, a Rimljani habitus«2.
1 Heraklit, fr. B 40 (DK): »Πολυμαθη νóον ο διδσκει.« 2 Damir Barbari, »Što je obrazovanje?«, u Damir Barbari
(ur.), emu obrazovanje. Razmatranja o budunosti sveuilišta (Zagreb: Matica hrvatska, 2011), str. 151–170, ovdje 151.
Pouavanje, istraivanje, mišljenje damir barbari
10
damir barbari
U tom smislu treba osim spoznajne na umu stalno imati i odgojnu dimenziju obrazovanja. Odgoj ovjeka privodi postoja- nom i pouzdanom duševnom i duhovnom dranju, onom što ve od Grka nosi ime »etosa« (θος), koje u znakovitoj, duboko smislenoj dvoznanosti kazuje jednako tako mjesto ovjekova naviknuta i uobia- jena boravljenja kao i njegovu ud, karakter, znaaj. To znai da ovjek upravo odgojem postaje u punom smislu rijei svjesnim i voljnim lanom svoje bliske zajednice, svojega neposrednog prirodnog i kulturnog okoliša. Njime on stjee sposobnost da se skladno uklopi u vlastito okruje naslijee- nih, povijesnom predajom utvrenih i tako rei posveenih shvaanja i tumaenja svega ljudski bitnog, dugom poviješu izgrae- nih, mnogostruko povezanih i meusobno isprepletenih znaenja onoga što nazivamo ovjekom, ivotom, bogom, smru, istinom, prostorom, kretanjem, vremenom…, da se u njima okretno i gipko kree, da im djelom, mišlju i rijeima slui, kao što se obratno i sam slui njima. Pri tom dvostru- kom sluenju on – premda ne svatko, ve samo rijetki meu ljudima – ujedno isku- šava slobodu, to ovjekovo najviše odreenje, oitovano u strastvenom, doista stvara- lakom nagnuu da ništa ne ostavlja takvim kakvo je naslijedio i prihvatio, ve da svako od toga i sve to zajedno iz temelja i neumor- no stavlja u pitanje, iskušava, iznova tumai, na bitno novi nain osjea, doivljava i rabi.
Tu duboko dvoznanu bit obrazovanja kao istodobnog uenja i odgajanja, prema kojoj je obrazovanje skrbno preuzimanje, uvanje i njegovanje cjelokupnoga prirodnog i kulturnog nasljea, ali u isto vrijeme i snana, gotovo neodoljiva strast za korje- nitom preinakom, pretumaenjem i novim
utemeljenjem tog nasljea, teško je ve i spoznati i drati stalno pred oima, a još je mnogo tee ustrajno djelovati s njom u skladu. U pravilu, gotovo s nekom nedoku- ivom nunošu, iz te se cjeline obrazovanja uvijek izdvaja samo jedan od njezinih momenata, potiskuje drugi i uspostavlja se kao jedini mjerodavan. Jedan od mnogih primjera toga je danas prevladavajue svo- enje obrazovanja na puko uvjebavanje u mehanikom ovladavanju formalnim vještinama, potencijalno korisnim za što uinkovitije sudjelovanje u upravljanju društvenim procesom rada, koji istovreme- no i sam postaje sve više mehanikim, sve apstraktnijim i formalnijim. Drugi, jednako znaajan primjer je suprotna tendencija jednostranog naglašavanja odgojnog mo- menta obrazovanja, pri emu se tek reaktiv- no te utoliko u biti nepovijesno ustrajava na bezuvjetnom ouvanju cjelokupnog naslijeenog nazora na svijet vlastite nacionalne ili pak ue lokalne sredine. Aktualna, u Hrvatskoj zapravo nikada zbilja zapoeta i barem donekle smisleno provedena javna rasprava o obrazovnom kurikulu jasan je pokazatelj ne samo ovdje nego posvuda u suvremenom svijetu nedovoljno osviješte- nog i stoga svagda neodlunog kolebanja izmeu tih dviju osamostaljenih i apsoluti- ziranih krajnosti.
Za razliku od tih i slinih vidova udvaja- nja i razilaenja u meusobno suprotstav- ljene i nespojive krajnosti, pravo obrazovanje kao proces oblikovanja slobodna i cjelovita ovjeka moe se oznaiti starinskim imenom »pouavanja«, da bi se ve samim imenom istakle i naglasile obje njegove bitne uloge i svrhe, kako ona spoznavajueg i preuzimajueg uenja tako i ona odgojnog upuivanja i usmjeravanja. U pravom pou-
11
Pouavanje, istraivanje, mišljenje
avanju odnos uitelja i uenika, što vrijedi za sve stupnjeve obrazovanja, ne smije biti puko formalan i apstraktan, ve mora uklju- ivati osobnu komponentu, prisan i gotovo prijateljski, a ujedno s taktom odmjereno suzdran odnos, u kojemu uenik, u poje- dinanim bitnim pitanjima ivota diskret- no i s taktom pouen savjetom crpljenim iz iskustvom prokušanog znanja, uitelju kao svojevrsnom ivotnom uzoru zahvalno uz- vraa arom mladenakog zanosa. Ono što još danas vrijedi kao gotovo neupitno pra- vilo primjerice u umjetnikom obrazova- nju i što se u posljednje vrijeme opravdano pokušava oivotvoriti u najvišim vidovima sveuilišnog obrazovanja, naime odnos osobne blizine i prisnosti onih koji poua- vaju i onih pouavanih, samo je sve bljei trag i sve slabija uspomena na bit svekolikog obrazovanja kao svagda osobnog pouavanja koje se uvijek tie cjeline ivota.
Naroito je u filozofiji taj odnos upravo neophodan uvjet svakog uspjelog pouavanja. Nije udno da se i danas, a da ne znamo kako još dugo, uz ime svakoga tko je u filozofiji ostvario bilo što znaajno obiava navoditi i ime onoga od koga je prvenstveno uio. Onaj tko pristupa filozofiji i u nju se upuuje treba vodstvo i oslonac iskusni- jega. Jer prihvatiti se filozofije za ovjeka nije nimalo lak pothvat. Ona bezuvjetno trai cijelog ovjeka. Od njega se u njoj pri uenju zahtijeva oštar rez i privremeni oproštaj od svega neposredno poznatog, prirodno naslijeenog i naviknutog, ne bi li se tek iz dugotrajnog, poetno svagda ne- ugodnog, štoviše bolnog boravljenja u ete- rinom okruju istih misli, koje se u poetku nuno ine tek praznim, ivota lišenim apstrakcijama, konano vratio izgubljenoj neposrednosti, ali sad kao iz temelja novoj,
dubljoj i bogatijoj, skroz naskroz proiše- noj i prosvijetljenoj duhom. Moda nitko taj neophodni, nezaobilazni uvjet sveg istinskog obrazovanja – koji, usput reeno, ini sr i najdublji smisao uvene Platonove prispodobe o peini – u novije vrijeme nije proivio tako duboko i doveo do izraza tako dojmljivo kao Hegel. Prema njegovu iskustvu, dubina i snaga duha mjeri se daljinom otuenja ovjeka kao njegova nositelja od sebe i od neposrednosti u kojoj se prirodno nalazi i u koju e se jednom ponovno vra- titi, ali iz temelja preobraen, to znai svestrano iskusivši i zbiljski prisvojivši cjelinu svoje duhovne biti. Da bi stekla istinsko obrazovanje, pogotovo ono filozofijsko, »mlade mora u poetku ostati bez vida i sluha, mora biti odvuena od konkretnog predo- avanja, povuena u unutarnju no duše, mora uiti na tom tlu gledati, ustanovljavati odredbe, vrsto ih drati i razlikovati«3.
Neprocjenjivo znaenje koje tako shva- eno pouavanje ima za svaku pojedinanu kulturu, bila ona samo nacionalna ili shvaena i šire od toga, recimo kao srednjeeu- ropska, europska ili openito zapadnjaka, poiva na dvije njegove temeljne znaajke. Prije svega, ono više od svega drugog uva i osigurava neprekinutu trajnost te kulture, onaj toliko zazivani identitet, bolje reeno kontinuitet njezinih osnovnih crta. Osim toga, i s prvim bitno povezano, upravo ono dionicima te kulture jami stanovitu sigur- nost pri osnovnom ivotnom orijentiranju u pogledu njezinih vodeih vrednota, dakle vladajuih mjera i ciljeva ivota, onoga naime što u njoj preteno usuglašeno vrijedi
3 Georg Wilhelm Friedrich Hegel, Nürnberger und Heidel- berger Schriften 1808-1817, u Georg Wilhelm Friedrich Hegel, Werke in zwanzig Bänden, hrsg. von E. Modlenhauer und K. M. Michel (Frankfurt am Main: Suhrkamp, 1971), Bd. 4, str. 413.
12
damir barbari
kao visoko i nisko, istinsko i lano, lijepo i runo, dobro i zlo, jednom rijeju vrijedno i nevrijedno.
Što se tie prvoga, zadrimo li se ovdje na kulturi shvaenoj samo u navedenom uem smislu, kontinuitet je ono što ini snagu i zdravlje svake nacionalne kulture. Dakako, kontinuitet tu ne znai puko trajanje istog, neko mehaniko, ravnodušno napredova- nje koje bi trajno bilo u sebe sigurno i liše- no svake zbiljske napetosti, sukoba, bitnih mijena i preokreta. Dapae, samo svagda iznenadnim i nikad do kraja predvidljivim mijenama i prevratima ivot sebe uva i nastavlja, ali tako da se time ujedno pomlauje i obnavlja. Problem nastaje samo onda kad svaki novi lik ivota, nastao skokom, preo- kretom i prijelazom u svoje novo razdoblje, u ivot pod novom vodeom duhovnom i intelektualnom najvišom vrijednošu, sebe hoe i potvruje toliko apsolutno da pod svaku cijenu briše svaku svijest o prošlom, nijee i najmanji trag svojega podrijetla te se nastoji i sebi i drugima prikazati tako kao da je upravo s njim iznova zapoeo i sam svijet.
Upravo je to, kako mi se ini, bio i ostao najvei, moglo bi se ak rei kobni problem hrvatske kulture. To je, dakako, posebna i iznimno sloena tema u koju se ovdje ne moemo upuštati. Zadrimo li se ipak sa- svim kratko samo na filozofiji i njezinoj ulozi u bitnom, a to svagda znai duhovnom ivotu Hrvatske, moglo bi se, doduše kraj- nje pojednostavljeno, rei da se ona od svo- jeg akademskog zasnivanja pa sve do prije otprilike etvrtine stoljea odvijala u dva osnovna razdoblja, od kojih je prvo bilo poetno nadahnuto i voeno duhom graan- skog prosvjetiteljstva u njegovoj zreloj, škol- sko-akademskoj verziji, a zatim i djelomice taknuto, gotovo samo okrznuto, krizom
tog duha oitovanom u nastupu i usponu takozvane filozofije ivota ili morfologije kulturnih svjetova, dok je drugo bilo obilje- eno pretenom vladavinom revolucionarne marksistike filozofije izgraene nakon drugog svjetskog rata i paušalno pokrivene imenom »filozofije prakse«. Izmeu ta dva razdoblja, ujedno i temeljna smjera i naina filozofiranja, zjapila je praznina koja kao da nije dopuštala ak ni pomisao o bilo kakvu kontinuitetu. Sve prošlo bilo je tu svjesno i planski temeljito izbrisano i potisnuto duboko u zaborav.
U osnovi je tako i danas. Jednako jedno- strano nijee se i najmanji kontinuitet, bilo kakva stvarna veza izmeu oba ta prethod- na temeljna smjera filozofiranja i onoga koji je u hrvatskoj filozofiji s mladalakom svje- inom i samosviješu pobjednika nastupio nedavno, nakon sloma revolucionarne so- cijalistike ideologije. Dakako, pod pretpo- stavkom da se – zaviri li se pod površnu ne- kritikog i uglavnom pasivnog preuzimanja preteno drugorazrednih stavova, rasprava i tema iz obilne ponude pomodnih, medij- ski snano promicanih filozofskih proizvo- da – kod najveeg dijela toga uope moe s pravom govoriti o filozofiji. U svakom sluaju, kao i ranije, i tu se, osim u rijetkim i iznimnim sluajevima, i to iskljuivo u okvirima filozofijski nepretencioznih histo- riografskih prikaza, odluno nijee svaka, ma i najmanja povezanost s prethodnim nainom, stilom i tematskim obzorjem filozofskog mišljenja.
U pogledu drugoga, ini se oiglednim da je i u nas i u svijetu pri pouavanju filozofije openito sve manje prisutna svijest o tomu da je temeljito i svestrano poznavanje njezine povijesti neophodno za doraslo bavljenje i njezinim najsuvremenijim pita-
13
njima i problemima. U tom pogledu nas ne smije obmanuti prigodno historiografsko izvještavanje o navodno prošlim uenjima klasinih, više ili manje »davnih« filozofa, koje ak i kao takvo sve više uzmie u nastavnim programima filozofije na svim razinama poduke, postajui uz to u pravilu sve apstraktnijim, formalnijim i banalnijim. Jer vrijeme filozofije nije vrijeme uobiajene svakodnevnice. Za razliku od te svakodnevnice, kao i od sve i svake znanosti i njezina pravocrtno u beskonanost napredujueg vremena, filozofija je u svojoj cjelini iva i prisutna u svakom trenutku filozofijskog mišljenja. Ono davno mišljeno, samo ako je uistinu i zbiljski mišljeno, nije nikad naprosto prošlo, nego se u svakom novom mišljenju iznova raa i ujedno preporaa.4 Kako je to izrazio Hegel u svojem nadahnu- tom govoru u svojstvu rektora gimnazije u Nürnbergu: »Staleu uitelja povjereno je blago obrazovanja, spoznaja i istina na kojem su radila sva protekla razdoblja, da bi ga odrao i predao sljedeim naraštajima. Ui- telj sebe treba smatrati uvarem i sveeni- kom toga svetog svjetla, da se ono ne ugasi i da ovjeanstvo ponovno ne utone u no barbarstva.«5
Ukoliko se pak, kako je esto i ve gotovo posvuda sluaj, pri bavljenju nekim pro- blemom filozofije intenzivno raspravlja tek o nekoliko rješenja ponuenih posljednjih godina ili desetljea, lako se moe dogodi- ti da izostane potrebna orijentacija o tomu što je o tom problemu u filozofiji uope bilo mjerodavno mišljeno i kazivano te da
4 Usp. Damir Barbari, »Ponavljanje«, u Ivana Skuhala Karasman, Petar Šegedin (ur.), Treba li filozofija svoju povijest? (Zagreb: Institut za filozofiju, 2016), str. 51–64.
5 Georg Wilhelm Friedrich Hegel, Nürnberger und Heidel- berger Schriften 1808-1817, str. 307.
se tako izgubi svaka sposobnost usporei- vanja i odmjeravanja smislene dubine, a to uvijek znai i filozofijske istine, suvremenih rasprava spram vrhunaca onoga što je u cjelini povijesnog hoda filozofije spoznato, kazano i pohranjeno u povijesno obvezuju- i pojam. Posljedica toga je sveope snia- vanje razine razmišljanja i raspravljanja, iz ega se raa sve snanija tendencija ujedna- avanja u prosjenost, koja onda svoju ipak nejasno nasluivanu manjkavost nadomje- šta napadnom suvremenošu i aktualno- šu. Stalno odmjeravanje spram onoga što je u cjelokupnoj povijesti filozofije i u svakom njezinu pojedinanom razdoblju bilo i ostalo veliko i najvee jedini je doista uin- kovit nain da se sprijee obje te nezdrave i za kulturu neke nacije toliko pogubne pojave, naime diskontinuiranost, raspršenost i atomiziranost duha u vremenu i prostoru i s tim povezani proces gubitka mjerodavnog kriterija, koje ne samo u filozofiji nego primjerice i u umjetnosti i svim ostalim bitnim oitovanjima duha uzrokuju stalno opada- nje razine duhovnog rada i vrsnoe njegovih postignua.
Prvi profesor filozofije na obnovljenom Filozofskom fakultetu u Zagrebu Fra- njo Markovi, iji je rektorski govor inio osnovu na kojoj je zahvaljujui upornim nastojanjima Vladimira Filipovia uz ne- voljko suzdran pristanak tadašnjih politi- kih monika prije pola stoljea u Zagrebu osnovan Institut za filozofiju, imao je od samog poetka jasnu svijest o obje nave- dene bitne znaajke istinskog pouavanja. Zapoinjui ozbiljan, sustavno voen i institucionaliziran filozofijski rad u Hrvat- skoj, on posee duboko natrag u povijest, traei ishodište u filozofa renesanse tada slobodnog Dubrovnika i priobalnih hrvat-
14
damir barbari
skih krajeva, filozofa ija imena »doduše za svjetsku poviest filosofije nisu znatna, ali su nam zemljakom u dvojem pogledu draga: da im izkaemo harnost otimlju ih tmini, i da na njihova djela pripojimo naš iz nova zapoeti rad«6. Upoznavajui i prisvajajui njihove misli premostit emo, smatrao je, duboki jaz zaborava koji nas od njih dijeli i time uspostaviti povijesni kontinuitet tako neophodan za cjelovit i istinski plodotvo- ran duhovni ivot: »Nam danas, doim iz nova poimamo filosofijsku radnju hrvatskoga naroda, podaju nacrtani prošlo vje- kovni naši preko velebitski filosofijski pisci krasnu zadau. Dosada kao da ni nepostoje za nas; pridobijmo ih za nas.«7
Za Markovia nema dvojbe o tomu da filozofija nije ni tek jedna znanost pored drugih ni opi temelj i ishodište svih znanosti. Više od toga, misli filozofije za njega su sámo središte i izvorište lijepo usklaena narodnog organizma i njegova sveukupnog etikog znaaja: »Nema za ovjekoljuba utješnijega i rekao bih uzvišenijega pojava što je: nastajanje skupne duševne i radne osobnosti, nastajanje skupnoga duševno i radno ujedinjenoga organizma od indivi- dualnih pojedinaka. A u takovu skupnome organizmu imadu misli, filosofijske misli, koje tee za spoznajom istine i za postav- ljanjem visokih ideala umjetnikomu tvo- renju i etikomu injenju i vjerskomu upo- kojivanju ljudskomu, takove misli imadu u skupnom ljudskom organizmu, u narodu, slinu zadau onoj, koju imadu ivci u i-
6 Franjo Markovi, »Filosofijske struke pisci hrvatskoga roda s onkraj Velebita u stoljeih XV. do XVIII.«, u Prilozi za istraivanje hrvatske filozofske baštine 1–2 (1975), str. 255–279, ovdje 258.
7 Franjo Markovi, »Filosofijske struke pisci hrvatskoga roda s onkraj Velebita u stoljeih XV. do XVIII.«, str. 272.
vom pojedinku.«8 U tom smislu treba uti i shvaati njegove uvijek iznova ponavljane rijei, koje ni do danas nisu izgubile ništa od svoje poticajne i nadahnjujue snage: »Samo onaj tko si je usvojio logiku misli, toga e biti i logika ina; a nema dvojbe, da samo onaj narod, koji si je stekao domovinu misli, prisvojio si je vrsto i svoju tvarnu domovinu.«9
Koliko su te Markovieve vodee misli utjecale na kasniji razvitak hrvatske filozofije? Ima li im traga u današnjem znanstvenom i akademskom bavljenju filozofijom? Rekao bih, malo ili ak nimalo. Osnovni razlog tomu je upravo onaj ranije ustvre- ni gubitak kontinuiteta, ak posvemašnji nedostatak svijesti o njegovoj presudnoj vanosti pri pouavanju filozofije, kao i s tim povezana tendencija ujednaavanju u prosjenosti, uvjetovana i poticana izostan- kom istinski povijesnog, što uz ostalo zna- i svestranog i sveobuhvatnog pristupa pri tom pouavanju.
Svako pouavanje, posebno ono duhov- nih znanosti, a filozofije naroito, bez istodobnog vlastita stvaralakog udjela onoga tko pouava u neposrednom istraivakom susretu i bavljenju onim o emu pouava brzo i lako postaje pukom rutinom, zatvara se u nedomišljen i nesreen, u biti sluajan slijed apstraktnih, iz druge ruke ponavljanih stereotipa te tone u stvaralaku nemo i ne- plodnost. U nedostatku vlastita duhovnog rada onaj tko pouava lako dospijeva pod utjecaj trenutano prevladavajueg nazora na svijet i stavlja se, premda to esto biva prikriveno krinkom prividne slobodou- mnosti i originalnosti, u njegovu slubu. Fi-
8 Franjo Markovi, »Filosofijske struke pisci hrvatskoga roda s onkraj Velebita u stoljeih XV. do XVIII.«, str. 272 i d.
9 Franjo Markovi, »Filosofijske struke pisci hrvatskoga roda s onkraj Velebita u stoljeih XV. do XVIII.«, str. 273.
15
lozofija posredovana takvim pouavanjem onda u najboljem sluaju traje kao rubni ukras svijeta rada i njegove kulture, ukras koji se prihvaa i cijeni samo još kao mrtvi dio nasljea iji se temelj nepovratno izgu- bio. Na to svedenu filozofiju nitko nema osobita razloga izrijekom osporavati, jer je i tako postala neim posve ravnodušnim i utoliko bezopasnim.
Za razliku od na taj nain školniki do- stojanstveno zamrle filozofije, zbiljskom se ivotu mnogo bliim i vrednijim ini svaki u sebi koliko toliko koherentno izgraeni i zaokrueni nazor na svijet, taj svojim eklek- ticizmom i sinkretizmom privlani na- domjestak filozofije, koji kao naoko dubo- koumna mješavina naivne puke mudrosti i prividno istanane sofistike lako zavodi nedozrelu duhovnu potrebu mnoštva. Bez obzira na to pod kojim od pretencioznih imena poput materijalizma, pozitivizma, scientizma, relativizma, skepticizma, evo- lucionizma, kreacionizma, liberalizma, spi- ritualizma u danom asu nastupa, nazor na svijet svagda nudi zavodljiv privid aktualnosti i suvremenosti, mone uinkovitosti i neposredne korisnosti. Meutim, i njemu samom u svoj njegovoj napadno slavljenoj aktualnosti ostaje skriveno da sam uvijek stoji pod vlašu poriva za bezuvjetnim ou- vanjem sebe i svega što jest i slui jedino njemu, tako da mu je u svemu što hoe i što ini zapravo stalo samo do jednog, do toga naime da sve što jest ostane u biti uvijek isto. Pouavanje u slubi svjetonazora, voeno idejom i idealom doktrine kao skupa zaokruenih, gotovih i vjeno vaeih istina gotovo mjesearskom sigurnošu metod- ski i planski usmjerava cjelokupno ivotno iskustvo samo na jednu odreenu putanju mišljenja, doivljavanja i iskazivanja, i to uvijek tako da pritom sámo ne bude dove-
deno u pitanje. Da bi ostalo time što jest, ono sebi mora uvijek ve unaprijed zaprije- iti i uskratiti sve nove mogunosti. Njego- va najdublja istina je upravo to da, baš pro- tivno igrokazu beskrajne i uzbudljive razno- vrsnosti na kojem tako zdušno radi, uistinu u svakom asu suava i sputava istinsko, a to znai cjelovito iskustvo.10
Da bi se onaj tko pouava filozofiju izvukao iz zaaranog kruga sve sumornijeg ustrajavanja u ponavljanju istih apstraktnih shema, ponekad samo površinski prikrive- nih posezanjem za najnovijim zabavnim zgodama i dosjetkama, da bi njegovo pouavanje ponovno steklo davno izgubljenu izvornost, mora se povremeno sam okušati u neposrednom istraivanju, kako bi se iz njega katedri vratio s obnovljenom svjei- nom, strašu i uvjerljivošu. Bit istraivanja je osobno upuštanje u ono o emu se u pouavanju inae samo pripovijeda, stjecanje vlastita neposrednog iskustva toga. Tu se o predmetu pouke više ne izlae i ne predaje, ne prenose se uvidi i spoznaje drugih, nego se s tim sad izravno hvata u koštac. Filozof- ski istraiva ne zadovoljava se prijevodima velikih djela tamo gdje moe posegnuti za izvornicima; štoviše, kod najvanijih klasinih djela nastoji doprijeti i do najvanijih sauvanih rukopisa. Ne štedi truda i vremena da se podrobno upozna s povijesnim okolnostima raanja misli koje mu se poka- zuju kao središnje i bitne, kao i s njihovim odnosom spram bitnih nazora epohe u kojoj su nastale i kojoj izvorno pripadaju. Ne- umorno se trudi oko stjecanja elementar- nih znanja iz prirodnih znanosti, povijesti, pjesništva i knjievnosti openito, njeguje
10 Usp. Martin Heidegger, Beiträge zur Philosophie (GA 65), hrsg. von Friedrich-Wilhelm von Herrmann (Frankfurt am Main: Klostermann, 1989), str. 37 i d.
16
damir barbari
vlastit odnos spram umjetnosti, trai susret i dijalog s religijom i teologijom. Bit takva istraivanja dobro je saeta u staroj krilatici tua res agitur. Naime, u svemu što istrauje duhovan ovjek uvijek nalazi i prepoznaje jedan bitni moment sama sebe. U svakoj spoznaji koju na taj nain stjee osjea se i sam iznova spoznatim, a ujedno i izmije- njenim, obogaenim, usavršenim. Iskustvo ljepote u susretu s antikim torzom o kojem primjerice Rilke pjeva kao o iskustvu koje neumoljivo nalae promjenu sama sebe i svojega ivota iskustvo je koje je zajedniko svem i svakom istinski slobodnom istraivanju.
Istraivanje danas poznajemo prvenstveno ili ak iskljuivo u jednostranom i reduciranom vidu eksperimentalnog postupka posredstvom sloenih tehnikih aparatura. Pri spomenu znanstvenika istraivaa pred oi nam i nehotice odmah dolazi predodba figure u bijeloj zaštitnoj odjei, što tako rei podsvjesno sugerira su- verenu istou njezina postupka i ujedno, kao kontrast tomu, prijeteu i još neukro- enu opasnost koja se krije u predmetima kojima se bavi. Pritom ne znamo da je tako predoavano istraivanje moderne eksperimentalne znanosti zapravo miljama udalje- no od onoga što je istraivanje pojmljeno iz njegove biti. Jer eksperimentalno znanstveno istraivanje uope nije slobodno, i to ve samim tim što se, da bi uope moglo zako- raiti na put zbiljskog istraivanja, nuno unaprijed moralo osloniti na jednu ili više radnih hipoteza, koje mu slue kao neophodno ishodište i unaprijed mu ocrtavaju tematski strogo ogranieni vidokrug i ko- ordinatni sustav unutar kojeg e onda moi smještati i razmještati rezultate istraivanja, usporeivati ih, mjeriti i proraunavati, te ih naposljetku i pokušati protumaiti prirod-
nim jezikom vlastita ivotnog svijeta, što mu najtee pada i najrjee i uspijeva. Osim toga, takvo je istraivanje uvijek ve unaprijed uvjetovano sklopom neophodnih tehnikih aparatura, a time i prihvaanjem, nikad izriito i do kraja osviještenim, niza prethodnih, jednom iz slobodna mišljenja proizašlih odluka o biti istine, broja, mjere, sile, kretanja, vremena, prostora…, kojih koliko-toliko jedinstveni sustav ini njihovu nevidljivu, kao takvu nespoznatu i ak unutar znanosti nikada tematiziranu meta- fiziku osnovu, na kojoj i iz koje je ta aparatura nikla.
Zaudna injenica da se to tako rijetko uvia potjee odatle što ljudi ve stoljeima tumaraju u kobnoj neosviještenosti o tomu što je zapravo tehnika i u emu je njezina bit. Izmie im spoznaja da ona »nije samo gradnja strojeva, nije samo njihova ugrad- nja u proces rada, nije samo iskorištavanje i nadgledanje, nije samo mašinerija […], nego je u svemu tomu promjena ,bia‘, i to ne samo ,promjena‘ posve neodreeno i besciljno, nego nasrtaj na bie u cjelini u svrhu njegova osvajanja i ovjekove po- tvrde sama sebe, pa ak i ne samo to, nego prije toga sklapanje temeljnog stava spram bia u cjelini kao takvog, kojeg je temeljni znaaj odreen posredstvom ,mišljenja‘ (u smislu nacrta uvjeta mogunosti predmet- nosti kao uinkovitosti – sile – bia)«11. U sveobuhvatnom vidokrugu tako shvaene i odreene tehnike »sve bie, a time ujedno i ,priroda‘ – nebo i zemlja, biljka i ivotinja – poima se polazei od τχνη; što znai da, prema konkretnom nainu kako se τχνη svaki put odreuje i probija u prvi plan kao
11 Martin Heidegger, Leitgedanken zur Entstehung der Me- taphysik, der neuzeitlichen Wissenschaft und der modernen Tech- nik (GA 76), hrsg. von Claudius Strube (Frankfurt am Main: Klostermann, 2009), str. 288.
17
ovjekova sposobnost snalaenja, i sámo bie biva takoer odlueno odnosno odre- eno kao naprava i ono što se moe napraviti«.12
Tehniki voeno i uvjetovano istraivanje eksperimentalne i egzaktne znanosti, poglavito one fizikalne, a u novije vrijeme sve više i biologijske, nije dakle ni slobodno ni bezuvjetno, kako se samom sebi prii- nja. Ono uvijek poiva na pretpostavkama koje su same proizašle iz jednog dubljeg i izvornijeg istraivanja, onog naime koje uistinu jedva poznajemo, premda nam se ini dovoljno prisnim i poznatim pod imenom »mišljenja«. Mišljenje, to duhovno ispitivanje i propitivanje, dakle »skepsa« u izvornom grkom smislu te rijei, jedino je doista slobodno istraivanje. Jer samo ono od vrstih pretpostavki, u kojima svaki put povijesno odnosno epohalno drukije biva odreena bit svega što je kljuno i presud- no za ovjekovu teoriju i praksu, ne napre- duje, poput sve i svake znanosti, u smjeru njihova daljnjeg razvijanja, dokazivanja ili opovrgavanja, nego se naprotiv – kako je to jednom zauvijek mjerodavno izloio Pla- ton u Politeji – kree povlaei se unatrag, ukidajui ishodišne pretpostavke time što ih stavlja u meusobni odnos i odmjerava jednu spram druge, ustrajno obrazlaui svaku od njih dokle god je to mogue i ne zaustavljajui se pritom sve dok ne dospije do onoga što je apsolutno slobodno i sámo više nema temelja, uzroka i razloga, a što za ovu prigodu moemo nazvati iskonom. Iskon ne moe biti ni postati predmetom ni teoretske znanstvene spoznaje ni njezina operativnog zahvata. Nemogue ga je na
12 Martin Heidegger, Leitgedanken zur Entstehung der Me- taphysik, der neuzeitlichen Wissenschaft und der modernen Technik (GA 76), str. 290.
bilo koji nain ukljuiti u nizove sukcesije, istodobnosti i uzronosti, bez kojih nema znanstvene spoznaje i njoj svojstvene vrste znanja. Uvjet bilo kakva odnosa spram njega je napuštanje volje za djelom i bilo kakvim ovladavanjem. U oproštaju od bez- uvjetne volje za moi blago nas proima ugoaj smirene opuštenosti, u kojoj isku- šavamo da smo sami, kao moment iskona, izvorište slobodnog mišljenja, takvog koje više nema ništa s nuno objektivirajuim i opredmeujuim mišljenjem znanosti.
Stoga su, gledano sa strogo znanstvenog stajališta, ve sve duhovne odnosno humanistike znanosti, a onda povrh svih njih osobito filozofija, tek neko posve beskori- sno, ak i pomaknuto i izokrenuto mišlje- nje. Da je filozofija, upravo obratno, slobodno mišljenje koje neupadljivo sve iznosi na vidjelo i, bez vlastite volje i elje za tim, na nain iskona vlada svime, pa tako i svom i svakom znanošu, to znanstvenom pogledu mora ostati skriveno. Ni znanost ni bilo kakav svjetonazor ni svakodnevno ljudsko mnijenje ne mogu ni spoznati ni prihvatiti to »da mišljenje onog biti, da filozofija ne moe nikad biti potvrena ,injenicama‘, to znai biem. […] Idolopoklonici ,injenica‘ nikada ne opaaju da njihovi idoli blistaju sjajem koji je samo posuen.«13 Stoga filozofija, hoe li ostati vjerna sebi i svojoj biti, mora odoljeti iskušenju da im se pod svaku cijenu priblii i trai njihovo prihvaanje i odobravanje: »To da sebe ini razumljivom samoubojstvo je filozofije.«14
Istraivanje kao najsvojstveniji nain ozbiljnog i sustavnog bavljenja filozofijom
13 Martin Heidegger, Beiträge zur Philosophie (GA 65), hrsg. von Friedrich-Wilhelm von Herrmann (Frankfurt am main: Klostermann, 1989), str. 435.
14 Martin Heidegger, Beiträge zur Philosophie (GA 65), str. 435.
18
damir barbari
svoje najprimjerenije mjesto nalazi u istraivakom institutu. Za razliku od sveuilišta kao mjesta višeg pouavanja, koje, kako je reeno, svagda osim znanstvene mora imati i onu tako vanu i neizostavnu odgojnu komponentu, što ga meutim lako vodi ili u poraavajuu rutinu apstraktnog ponav- ljanja ili pak na stranputice dogmatizma i sluenja trenutano vladajuem nazoru na svijet, institut bi po svojoj biti, u dalekom nasljeu Platonove Akademije, trebao biti središte posve slobodnog, niim uvjetova- nog i upravljanog traganja za istinom. Ne- osporna injenica da se u razdoblju vlada- vine biti tehnike i tehniki shvaena i odreena znanja i sami znanstveno-istraivaki instituti ubrzano podvrgavaju odreujuoj volji društva za bezuvjetnim i beskonanim ovladavanjem svim biem ne bi nas smjela zavarati o tom izvornom smislu i toj najvi- šoj svrsi instituta kao takvog.
Nitko dovoljno upuen i zainteresiran nee previdjeti proces ubrzane transforma- cije postojeih instituta u mreno povezane radne jedinice sveopeg znanstveno-istraivakog pogona, kao ni to da se pritom prednost, izraena visinom društvenog vredno- vanja i financijske potpore, daje prirodo- znanstveno-tehnikim, a u novije vrijeme i medicinsko-farmaceutsko-biologijskim institutima. S tim u skladu institutima duhovnog i humanistikog tematskog usmjerenja preporua se, tonije reeno nalae, što korjenitija i potpunija reorganizacija prema uzoru na te jedine doista eljene i shod- no tomu društveno podupirane tehniki ustrojene institute. Nasljedujui modele istraivanja svojstvene tehniko-znanstvenom istraivanju, izrijekom se potie timski rad, prednost se daje objavljivanju što kra- ih, po mogunosti kolektivno sastavljenih
znanstvenih priopenja, vezanih svagda uz jednu izoliranu, iz obuhvatnije cjeline istr- gnutu, trenutano aktualnu temu. Nalae se i podupire planiranje istraivanja usklae- no s uvjetima periodikih projektnih natje- aja, za koje prijedlozi moraju biti izraeni prema naputcima i podvrgnuti ocjenama visoko birokratiziranih dravnih i nad-dravnih instanci poput razliitih fondova, agencija, zaklada, odbora i vijea, koje su velikom veinom, premda za sada još uvijek ne iskljuivo, sastavljene od inovnika izvan samoga znanstvenog i istraivakog procesa i od znanstvenika esto bez dostat- no potvrene kompetencije, ali s dovoljno drugih preporuka.
Nova obzorja istraivanja, pitanja koja iz posve novog kuta osvjetljuju cjelinu svega poznatog i nepoznatog, posve drukiji nai- ni ne samo rješavanja nego i samog postav- ljanja pitanja, problema i zadaa, dakle sve ono što oduvijek pripada nedokuivoj stva- ralakoj slobodi istraujueg duha – o tomu bi dakle sad trebali odluivati duhom i taj- nom njegova stvaralaštva posve netaknuti inovnici i umovi ne drugog, nego treeg ili nekog daljnjeg reda? Što u istraivakom pogonu koji je, i to ne samo u Hrvatskoj nego još više na nadnacionalnim razinama poput Europske unije, tako nepovratno zapao u rvanj slijepe birokratske organi- zacije koja je sama sebi uistinu jedina svrha, još ima traiti filozofija, ako uva i najmanji trag dostojanstva? I što bi te navodno viso- ke instancije, dok u rukama dre danas sve- monu polugu novane potpore ili uskrate, mogle smisleno odgovoriti na pitanje u ka- kvom su zapravo odnosu spram potpune i bezuvjetno zajamene slobode istraivanja, koju inae tako slono proklamiraju? Odlu- ke o sadašnjim i buduim putanjama duha
19
mogu i smiju izrasti samo iz njegove bezu- vjetne slobode, iz razborite strasti i najviše odgovornosti njegova stvaralaštva.
Istraivaki instituti su danas, ne samo u Hrvatskoj, na putu posvemašnjeg ukla- panja u sveobuhvatni pogon birokratski upravljanog istraivanja kao beskonanog procesa tehnikog ovladavanja biem u cjelini. Instituti duhovne i humanistike tematske usmjerenosti stavljeni su time pred jedva sagledive teškoe, koje se u osnovi ipak svode na jedno jedino bitno pitanje, naime mogu li i hoe li se prilagoditi neu- moljivim zakonima tehniki odreenog povijesnog razdoblja, a da pritom ipak ouvaju bitnu svojstvenost svojega pristupa i naina rada, osobito s obzirom na ne- ospornu injenicu da ne mogu udovoljiti osnovnom zahtjevu tog razdoblja za posve- mašnjom mjerljivošu i proraunljivošu te opom provjerljivošu svega znanstvenog rada i njegovih rezultata: »Smiju li se onda na primjer arheologija, etnologija, povijest, ili pak znanosti o jeziku, knjievnosti i umjetnosti, uope nazivati znanostima? Oigledno je da one danas u cjelini znanstveno-istraivakog pogona diljem svijeta igraju podreenu i sporednu ulogu, kao i to da i u oima društvene javnosti i u vlastitim oima sve tee uspijevaju ouvati nešto od negdašnjeg dostojanstva i samosvijesti. Iako su se poetno, u nasljeu romantike s njezinim naglašavanjem bitne povijesnosti humanistikih tematskih okruja, poglavi- to jezika i umjetnosti, odluno suprotstav- ljale prevlasti objektivirajue i unificirajue prirodoznanstvene metode te inzistirale na presudnom ivotnom znaenju individual- nosti, jednokratnosti i osebujnosti onoga ime se bave i što istrauju, odavno su, da bi se potvrdile kao znanosti, krenule putem
podvrgavanja modernoj znanstvenoj meto- di, sve više kvantificirajui i formalizirajui svoje predmete istraivanja i ubrzano uvo- dei statistika i isto formalna mjerila u svoje istraivake postupke.«15
ini se da pod tim teretom preteških i u naelu nerješivih zadaa humanistike znanosti danas sve više uzmiu i povlae se. Kao da ih je zapala nesretna sudbina da »unato povremenim poastima i usiljenoj, naješe hinjenoj društvenoj skrbi, koja u njima u najboljem sluaju vidi tek neku vrstu muzeja davnih vrijednosti, u osnovi ostaju prepuštene sudbini polaganog umi- ranja«16. Ne nazire se nain kojim bi mogle plodotvorno razriješiti zlokobnu alterna- tivu pred koju su stavljene, tu naime da ili prihvate osuenost na sve veu izolaciju, u kojoj e biti još samo ritualno slavljene kao više ili manje vrijedan ostatak nekad sjaj- ne prošlosti, ili da konano napuste svoju najvišu zadau i svoje najdublje odreenje te se podatno uklope u planetarnu cjelinu tehnikog istraivakog pogona.
Jasno je da i filozofija dijeli s humanistikim znanostima iste nedoumice i teškoe. Ostavi li se po strani neskriveno konzerva- tivne oblike filozofiranja u okviru takozvane vjene filozofije (philosophia perennis), prije svega razliite pravce klasine ili donekle osuvremenjene novoskolastike, filozofija se danas u Hrvatskoj kao i svugdje nalazi usred napredujueg procesa bitne transfor- macije, u kojem u prvi plan izbijaju tehniki posredovane i odreene forme takozvanog analitikog pristupa, gdje tradicionalno mišljenje i poimanje biva zamijenjeno ap-
15 Damir Barbari, »Što s humanistikim znanostima?«, Vijenac 576 (2016), 16–17, ovdje 16.
16 Ibid.
straktnim, od svakog neposrednog odnosa spram konkretnog svijeta ivota briljivo oišenim proizvoljno projiciranim pre- dodbama uobrazilje, koje se upravo zbog svoje proizvoljnosti i apstraktnosti mogu formalno koherentnim argumentiranjem, nerijetko oštroumnim i suptilnim, po volji beskonano slagati i razlagati, konstruirati i dekonstruirati. Bitna nepovijesnost tog naina mišljenja kompenzira se ponegdje ovlašnim historijskim reminiscencijama, koje meutim ostaju samo na rubu pro- blemskog razmatranja te ne bivaju smisleno i kao nuan sastavni dio uklopljene u njegov navlastiti hod.
Preostali dio suvremene filozofije ko- leba se izmeu s jedne strane pokušaja svojevrsnog konkurentskog zasnivanja znanosti i natjecanja s trenutano najak- tualnijim znanstvenim nazorima na svijet, poput apsolutizirane neuro-znanosti s univerzalnom pretenzijom, ili primjerice nove kozmologije i astrofizike oslonjene na modernu teoriju kaosa, ili pak s druge povlaenja u sigurno sklonište školnike doslovne egzegeze ili nešto zahtjevnije her- meneutike klasinih filozofijskih tekstova, bez ozbiljnih pretenzija na njihovo izriito aktualiziranje. Meutim, najradije i s osobi- tom revnošu ona preuzima ulogu koju joj znanstveno-tehniki pogon suvremenog društva, u maglovitoj slutnji ili ak pri izrii- toj osviještenosti svoje posvemašnje etike neutralnosti, rado namjenjuje, štoviše na nju je upravo nuka i upuuje, naime ulogu svojevrsnog aksiologijskog i etikog korek- tiva mnogostrukih procesa njegove totalne uspostave. Spretniji meu trgovcima inte- lektualnim dobrima, koji se još rado kao svojevrsnim pedigreom kite nekad uvae- nim imenom filozofa, u Hrvatskoj su prije tridesetak godina baš u tomu našli izdašan
izvor probitka, na primjer zasnivajui s gro- tesknim trijumfalizmom navodno filozofij- sku bioetiku, ak s integrativnom pretenzijom. Da su time gotovo kao eksplozivom razorili i ono malo negdašnjih izgleda na koliko-toliko ozbiljno, sustavno i cjelovito bavljenje filozofijom, toga su jedva svjesni i oni sami i naivni vlastodršci svih boja koji ih ustrajno podupiru.
Gdje je u tom mnogolikom sustajanju i osipanju duha prave filozofije još mogue mjesto njezina ouvanja i neugroena daljnjeg djelovanja? Ako igdje, onda ponajprije u samostalnom istraivakom institutu za filozofiju. Jer bez obzira na birokratske pri- tiske koji mu silom nameu organizacijske i metodske oblike svojstvene tehnikom pogonu i na izloenost rastuoj filozofijskoj dezorijentaciji, institut je, barem prema svojoj ideji, još uvijek mjesto duhovnog i intelektualnog istraivanja kao slobodnog i neovisnog traganja za istinom. Hoe li, u okruenju koje mu prema povijesnoj nu- nosti ne moe biti sklono, uiniti sve da ouva, skrbno odnjeguje i unaprijedi tu ideju, morat e uvijek iznova nastojati oko što jasnijeg uvida u to što, mimo i povrh sveg pouavanja, pa ak i svakog istraivanja, ini najdublju bit mišljenja. Na tom e putu zacijelo naii na spoznaju da mišljenje ne moe nikad biti iznueno kao kolektivno organizirana i planski voena djelatnost osamostaljenog razuma i uma, ve je uvijek in osobnog odvaenja slobodna i cjelovita ovjeka, neka vrsta najozbiljnije duhovne avanture, iz koje i uokolo koje se raa te u sretnom sluaju postupno raste i uspijeva ono što moemo zvati kulturom u naglaše- nom i uzvišenom smislu.17
17 Usp. Damir Barbari, »Što je kultura?«, Vijenac 563 (2015), 16.
21
Ne bude li slobodnog i samostalnog instituta kao mjesta mogueg poticanja i nje- govanja istinski duhovnog istraivanja, tad e i filozof i filozofija nuno promašiti svoju najvišu svrhu i ostati prepušteni ne osobito sretnoj sudbini koja ih je i tako kroz povijest, i to ne samo na ovim prostorima, naj- eše pratila: »Zadaa koju filozofija treba ispuniti unutar zbiljske kulture, ustrojene prema jednom jedinstvenom stilu, iz naših se okolnosti i doivljaja ne da isto odgo- netnuti, upravo zato jer takvu kulturu niti nemamo. Na pitanje o toj zadai filozofa moe odgovoriti samo jedna kultura poput grke, jer samo ona zna i moe dokazati za- što i kako filozof nije sluajni, proizvoljni lu- talica, raspršen malo tu malo tamo. Postoji elina nunost koja filozofa vezuje uz pra- vu kulturu. Ali što kad te kulture nema? Tad je filozof komet koji se ne da proraunati, pa zato izaziva uas, dok u pogodnom sluaju blista kao glavna zvijezda u sunevu sustavu kulture.«18
18 Friedrich Nietzsche, »Die Philosophie im tragischen Zeitalter der Griechen«, u Friedrich Nietzsche, Sämtliche Wer- ke, Kritische Studienausgabe, hrsg. von Giorgio Colli und Maz- zino Montinari (München: de Gruyter, 1980), Bd. 1, str. 809.
Knjinica Instituta sadri oko 11 000 naslova.
23
Pedeseta godišnjica djelovanja Instituta za filozofiju predstavlja prigodu, ali i obvezu da se osvrnemo na ono što je dosad uinje no, na ono što je od zadataka zacrtanih pri utemeljenju Instituta ostvareno i napokon da odgovorimo na kljuno pitanje o cilju i svrsi s kojom je Institut osnovan, naime na pitanje o tome koliko to još vrijedi u ovo naše vrijeme i što je ili što bi zapravo danas trebala biti svrha opstojanja Instituta, kako bismo u skladu s tim mogli definirati budu e zadatke. Sve reeno odnosi se i na jedan od znaajnih segmenata u dosadašnjem radu Instituta, na istraivanje hrvatske filo zofije odnosno hrvatske filozofske baštine, kako je glavni zadatak Instituta odredio za etnik toga istraivanja sedamdesetih godi na dvadesetog stoljea Vladimir Filipovi, a povijesni pregled kojega donosimo u ovom tekstu.
Osvrui se na taj segment rada Instituta u prvom dijelu teksta namjera nam je osvr nuti se prije svega na ono što se uope kao »hrvatska filozofija« istraivalo te na to kako se to u Institutu istraivalo, na ono što je dosad napravljeno i napokon na ono što još
predstoji napraviti. Pritom e biti neophod no ocrtati i institucionalne okvire u kojima se odvijalo istraivanje »hrvatske filozofije« odnosno »hrvatske filozofske baštine«.
Kad je sedamdesetih godina 20. st. na inicijativu Vladimira Filipovia ponovno za poeo rad na istraivanju hrvatske filozofije kao istraivanje »hrvatske filozofske bašti ne«, ni pitanje znaenja sintagme »hrvat ska filozofija« ni pitanje kriterija po kojima bi neki filozof pripadao meu hrvatske filo zofe nije bilo izriito tematizirano.
Jedan je od razloga moda i injenica što su se tim pitanjima ve ranije bavili neki od Filipovievih prethodnika u istraivanju hr vatske filozofijske tradicije. Naime, ve prvi mislioci koji su osvijestili znaenje filozofije za uoblienje kulturnog identiteta naroda, a napose Filipovievi prethodnici na Katedri za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveuili šta u Zagrebu, Franjo Markovi i Albert Ba zala, ve su koncem 19. odnosno poetkom 20. st. itekako promišljali gore naznaena pitanja vezana uz nacionalnu i konkretno hrvatsku filozofiju, s tim da obojica nado vezuju na propitivanje biti »narodne zna
Istraivanje hrvatske filozofije u Institutu za filozofiju: osvrt unatrag i pogled u budue
erna bani-pajni mihaela girardi-karšulin
erna bani-pajni i mihaela girardi-karšulin
nosti« Franje Rakog. Raki, taj »teoretik narodne znanosti«,1 koji piše prve filozof ske tekstove na hrvatskom jeziku, ali i meu prvima obrauje neke teme iz hrvatske filo zofske prošlosti,2 kao pripadnik druge ge neracije Iliraca osvješuje problem odnosa univerzalnosti filozofije i njena nacionalnog odreenja. On to pitanje ne elaborira ek stenzivno, no ipak dovoljno opširno da bi smo iz njegovih iskaza mogli išitati njegov stav koji se moe saeti u izrijeku: »Razno likost jezika i narodnih osebina ne samo ne smeta ovomu zadatku [sc. duševni razvitak ovjeanstva], nego dapae ona stvara div no suglasje u divnom svietu...« i napokon: »ovjek, i kad umuje na najopenitijem nivou, ukotvljen je u svoj narod.«3 Antici pirajui na neki nain probleme što e ih donijeti proces globalizacije poetkom tre eg tisuljea, Raki zakljuuje: »S nacio nalnom pluralizacijom ne nestaje jedinstvo ljudskog roda. Samospoznajom odreenog naroda ne negira se samospoznaja ovje anstva.«4 Upravo na takav smjer razmišlja nja o znaenju i ulozi nacionalne filozofije nadovezuju se i Markovi i Bazala, obojica još uvijek pod utjecajem ilirskih ideja. U njihovim je radovima pitanje nacionalne filozofije meutim izrazitije prisutno.
Doduše, ni Franjo Markovi, prema Fra nji Zenku »utemeljitelj povijesti hrvatske filozofije«,5 kad piše prvi program istraiva
1 Franjo Zenko, »Franjo Raki kao filozofski pisac i teore tik ‘narodne’ znanosti«, Prilozi za istraivanje hrvatske filozofske baštine 1–2 (1975), str. 37–74.
2 Franjo Raki, »Prilozi za poviest humanisma i renais sance u Dubrovniku, Dalmaciji i Hrvatskoj«, Rad JAZU LIV, 1885. i Franjo Raki, » ivot i djelo Ruera Boškovia«, Rad JAZU 88–90 (1887–1888).
3 Franjo Raki, Kakova da bude naša prosvjeta, prema Fra njo Zenko, »Franjo Raki kao filozofski pisac i teoretik ‘narod ne znanosti’«, str. 70.
4 Ibid., str. 69. 5 Franjo Zenko, »Filozofijska tradicija i pojava tiskane
nja hrvatske filozofije Filosofijske struke pisci hrvatskoga roda s onkraj Velebita u stoljeih XV. do XVIII,6 eksplikaciji toga pitanja ne posveuje zaseban tekst, no njegov se stav išitava iz naina na koji pristupa obradi nacionalne filozofije kako u spomenutom rektorskom govoru tako i u ostalim svojim tekstovima.
Albert Bazala pak pitanje nacionalnog u filozofiji izriito tematizira u tekstovima Fi lozofijska tenja u duhovnom ivotu Hrvatske od pada apsolutizma ovamo7 i O ideji nacio nalne filozofije.8
U skladu s usvojenim višemanje fak tografskim pristupom hrvatskoj filozofiji, premda ne posve bez obaziranja na speci finost narodne duše i skupne narodne dušev ne osobnosti, Markovi u svom programu odreuje kriterije prema kojima e nekoga uvrstiti na popis »pisaca filozofijske struke hrvatskoga roda s onkraj Velebita u stoljeih od XV. do XVIII«. Za njega su temeljni kri teriji izvorna hrvatska imena, rodno mjesto te porodino ime i porijeklo.9
Pritom valja meutim imati na umu mo tive s kojima Markovi piše svoj program. U temelju njegova pokušaja »rekonstruk cije« onoga što se moe odrediti kao hr vatska filozofija lei namjera da se filozofija uvrsti u kulturni i duhovni ivot hrvatskoga naroda. Po njemu je naime filozofija »dio kulturnog programa nacionalne biti«. Mar koviu je primarno stalo do uspostavljanja kontinuiteta »filozofijske radnje« u Hrvata
knjige u Hrvata«, Prilozi za istraivanje hrvatske filozofske baštine 19–20 (1984), str. 17.
6 Franjo Markovi, »Rektorski govor 1881/82«, reprint teksta u Prilozima za istraivanje hrvatske filozofske baštine 1–2 (1975), str. 255–285.
7 Zasebni otisak spomen knjige Obzora, Zagreb, 1936. 8 Zagreb, 1938. 9 »Filosofijske struke pisci hrvatskoga roda s onkraj Vele
bita u stoljeih XV. do XVIII«, Prilozi za istraivanje hrvatske filozofske baštine 1–2 (1975), str. 258.
25
u svrhu »kultiviranja znanja o filozofiji u narodnom krugu«, stalo mu je do »zado bivanja domovine misli«. Stoga je jedan od najznaajnijih momenata Markovieva programa intencija »da se starija hrvatska filozofska literatura uzme kao polazište u na novo zapoetom filozofskom radu«, da se dakle i ta literatura pisana latinskim jezikom ukljui u preporodni program formiranja nacionalne osobnosti. Iz tako sagledane uloge starije hrvatske filozofske literature kao pretpostavke za nastavak rada na nacional noj filozofiji slijedio je primarno zadatak dvojezinog objavljivanja te literature kako bi ona postala »osviještena baština našeg, ali i zajednikog evropskog stvaralaštva«, kako e to kasnije formulirati Vladimir Filipovi.10 Upravo iz tako, od Markovia formuliranog zadatka, rodit e se kasnije u Institutu za filozofiju ideja o izdavanju djela hrvatskih filozofa latinista u publikaciji iji je radni naslov bio Antologija hrvatskih filo zofa latinista.
Prema Bazali pak »Filozofijska kon cepcija izvodi se iz svih oitovanja nekoga ivotnoga kruga, koja proizlaze iz posebno nastrojene (strukturirane) duševnosti...«11 pri emu se i u vezi s nekim narodom, a on konkretno govori o hrvatskom narodu, moe govoriti o »osebitosti te duševno sti«.12 Nacionalna bi filozofija po tome bila »reflektirana osebitost narodna«. Pritom pitanje specifinosti izraaja narodnog duha Bazala vidi bitno povezanim s pita njem bitne manifestacije narodnog duha – je zika, kako se jasno išitava iz njegova teksta
10 Vladimir Filipovi, »Uz decenijsku opstojnost asopisa Prilozi za istraivanje hrvatske filozofske baštine«, Prilozi za is traivanje hrvatske filozofske baštine 19–20 (1984), str. 12.
11 Albert Bazala, O ideji nacionalne filozofije, preštampano iz Alma mater croatica, Zagreb, 1938, str. 9.
12 Ibid., str. 11.
O ideji nacionalne filozofije.13 Ne upuštajui se preciznije u odreenje karakteristika duha hrvatskoga naroda, jer bi to »u danim prilikama« bio »vrlo nezgodan posao«,14 Bazala eli tek upozoriti na »vanost filo zofijske ‘zamišljenosti’ za obrazovanje na rodnog bia i oitovanje njegovo u kulturi zaista narodnoj«.15
Markovievi i Bazalini stavovi o koncep ciji nacionalne filozofije izloeni u gore spo menutim tekstovima odnose se na kljuno pitanje svih rasprava o sintagmi »hrvatska filozofija«,16 naime na pitanje je li nacional na filozofija skup podataka o filozofima koji se prema odreenim kriterijima smatraju pri padnima nacionalnoj filozofiji ili nacional na filozofija, koja nadilazi granice školske fi lozofije, predstavlja artikulaciju specifino sti naziranja na svijet i ivot odredbene za jedan narod, kojoj bi subjektom bio Volks geist ili narodni duh, a koja proizlazi iz ne kog narodnog a priori. Pritom se, kako pro izlazi nadasve iz kritikih Bazalinih stavova spram Markovieve koncepcije nacionalne filozofije (prema Bazali naime Markovi u herbartovskom duhu na »filozofijske pisce s onu stranu Velebita« nadovezuje tek kao na »historijski dokument«), moe govoriti i o dvjema donekle razliitim koncepcijama.17
13 Albert Bazala, O ideji nacionalne filozofije, gdje izriito kae: »Uza sve to ostaje u izraaju pojedinog naroda nešto, što se neda naprosto prenijeti u drugi«, str. 8.
14 Ibid. 15 Bazala, O ideji nacionalne filozofije, str. 18–19. 16 Izriito e to pitanje biti tematizirano tek puno kasnije
u tekstovima Franje Zenka »Problem nacionalne filozofije«, Otvorena pitanja povijesti hrvatske filozofije (Zagreb: Institut za filozofiju, 2000), str. 23–32, Branka Despota »Filozofija u Hr vatskoj od osnutka Sveuilišta«, Prilozi za istraivanje hrvatske filozofske baštine 43–44 (1996), str. 237–253 i Ljudevita Frana Jeia »O pojmu hrvatske filozofije«, Filozofska istraivanja 36/1 (2016), str. 89–104.
17 O slinostima i razlikama meu tim koncepcijama vidi moj tekst »Problemi nacionalne filozofije«, Filozofska is traivanja 12/2 (1992), str. 307–317.
26
Prvoj koncepciji odgovara faktografski pri stup za koji se odluio Markovi. Za drugu se koncepciju zalagao Bazala, koji brani ‘narodnosni pristup’, kako to naziva Franjo Zenko, a koji zapoinje ve s Rakim u vidu nastojanja oko formiranja hrvatske »du hovnopovijesne osebnosti i osobnosti«.18
To da Vladimir Filipovi, kad pokree asopis Prilozi za istraivanje hrvatske filo zofske baštine i zapoinje s pripremnim rad njama za Antologiju, zapravo nadovezuje na Markoviev program jasno je ve iz pred govora prvom broju Priloga u kojem piše: »Mnoga imena naših filozofskih prea ušla su u strane enciklopedije i svjetske povijesti filozofije kao znaajna polatinjena imena razvoja evropske filozofske misli a da se i ne zna da su to sinovi hrvatskoga naroda. No, još je vei nedostatak [...] da i mi sami vrlo malo znademo o tom integralnom dijelu našega kulturnog ivota i stvaralaštva...«.19 Filipovi e to nadovezivanje na Markovi ev program isticati i u drugim svojim tek stovima vezanima uz istraivanje hrvatske filozofske baštine. Iz tih tekstova jasno pro izlazi da se on smatra realizatorom zadataka koje je zacrtao Markovi. Svoju viziju smje ra istraivanja hrvatske filozofije iskazuje Fi lipovi jasno i time što u prvom broju aso pisa objavljuje reprint Markovieva rektor skog govora.20 Uostalom, i samo odreenje
18 Usp. Franjo Zenko, »Franjo Raki kao filozofski pisac i teoretik ‘narodne’ znanosti«, Prilozi za istraivanje hrvatske filozofske baštine 1–2 (1975), str. 37–74.
19 »Predgovor«, Prilozi za istraivanje hrvatske filozofske baštine 1–2 (1975), str. 7.
20 To posvjedouje i Franjo Zenko, jedan od najaktivni jih istraivaa hrvatske filozofske tradicije i bliski suradnik Vladimira Filipovi te predstojnik Instituta nakon odlaska profesora Filipovia, u svom tekstu »Neka razmišljanja uz 30 tu obljetnicu izlaenja Priloga«. »Ipak je njegovim zalaganjem [sc. V. Filipovia] ostvareno ono što je obeao Franjo Markovi da e uiniti Akademija [sc. Hrvatska akademija znanosti i um jetnosti]«, Prilozi za istraivanje hrvatske filozofske baštine 61–62 (2005), str. 14–15.
predmeta istraivanja hrvatske filozofske tradicije kao istraivanje »hrvatske filozof ske baštine«, koje ukljuuje i stariju filo zofsku literaturu pisanu latinskim jezikom kao integralni dio te baštine, jasno svjedoi o tome da je Filipovieva vizija istraivanja hrvatske filozofije na tragu Markovieva programa i njegove koncepcije, a do punog izraaja dolazi upravo u njegovu nastojanju oko prireivanja Antologije hrvatskih filozofa latinista, pripremanje koje je bio jedan od kljunih zadataka djelatnika Instituta.
No Filipovi je inicirao i izradu novog programa koji e biti pretpostavka daljnjeg rada na istraivanju hrvatske filozofske ba štine u Institutu. Sedamdesetih godina na staje program napisan u vidu smjernica za rad na istraivanju hrvatske filozofije autora Krune Krstia pod naslovom Hrvatska filo zofska baština do pojave marksizma.21 Ni taj se program ne bavi izriito pitanjem odre enja nacionalne filozofije pa ni kriterija po kojima e netko biti uvršten meu hrvatske filozofe (nabrajajui teme na kojima bi tre balo raditi Krsti tako piše: Filozofska misao u djelima naših renesansnih pjesnika, Antika filozofija u djelima naših najstarijih humanista itd.), pa se ini da je ovaj program, s razra enim tematskim cjelinama i popisom au tora koje bi trebalo obraditi, pisan na tragu programa i kriterija što ih je odredio Franjo Markovi, ipak s izvjesnim modifikacijama. Naime, u svoj program istraivanja Krsti je uvrstio i tematske cjeline koje se odnose na filozofe koji nisu bili hrvatskoga podrije
21 O Kruni Krstiu kao istraivau i povjesniku hrvatske filozofije vidi tekst Zlatka Posavca »Kruno Krsti kao istraiva i povjesnik hrvatske filozofije«, Prilozi za istraivanje hrvatske filozofske baštine 43–44 (1996), str. 267–307; postoje najma nje tri nedatirane verzije toga programa. Sadraj toga progra ma izloila sam u tekstu »Istraivanje hrvatske filozofije – (samo)kritiki osvrt«, Prilozi za istraivanje hrvatske filozofske baštine 61–62 (2005), str. 29–42.
27
tla, ali su kao filozofi djelovali na podruju Hrvatske (npr. tematska cjelina koja se bavi filozofskim pogledima Conversinija, Filelfa, De Diversisa, Acciarinija i dr.).
injenica je meutim da Krstiev pro gram nikad nije bio slubeni program rada Instituta, pa ni onog segmenta koji se bavio istraivanjem hrvatske filozofije. On nikad u cjelini nije bio predmetom istraivanja nekog projekta Instituta, niti je registriran u dokumentima Instituta, tako da znanstve nici koji su došli u Institut nakon 1990. nisu ni znali za taj program.22
Ova su dva programa, Markoviev i Kr stiev, bila i ostala okvir istraivanja hrvat ske filozofije ili preciznije »hrvatske filozof ske baštine« sve do danas.
No kako je ve napomenuto, za rad na istraivanju hrvatske filozofije nije bio po sve nevaan institucionalni okvir istraivanja pa ga ovdje valja ocrtati u kratkim crtama.
Od utemeljenja Instituta za filozofiju 1967. godine kao sveuilišnog instituta, ko jemu je osnovni cilj bio »organizirati i uje diniti znanstveni rad na podruju filozofi je« te »objediniti rad svih institucija na ko jima se predaje filozofija«, jedan je segment njegova djelovanja, bez obzira na to u kojim se organizacijskim oblicima odvijao, svagda bio vezan uz istraivanje hrvatske filozofije.
22 Sadraj toga programa izloila sam u tekstu »Istraivanje hrvatske filozofije (samo)kritiki osvrt«, a 2017. taj je program objavljen na mrenoj stranici Instituta.
Što se tie pitanja pristupa istraivanju hrvatske filozofi je, ini mi se da bi se i danas mogla prihvatiti ista konstatacija koju 1994. na znanstvenom skupu Stanje istraivanja povijesti hrvatske filozofije iznosi Franjo Zenko: »Tematiziranjem ovoga pitanja htio sam u povodu pregleda stanja istraivanja povijesti hrvatske filozofije tek upozoriti na to da se ipak nismo još po svema oslobodili nekih naelnih pitanja što ih izaziva fenomen nacionalne, dosljedno, i hrvatske filozofije.«, objavljeno u Pri lozi za istraivanje hrvatske filozofske baštine 39–40 (1994), str. 328.
U poetku je Institut imao osam odjela, od kojih je jednom, kojega je vodio prof. Vladimir Filipovi, osnovni zadatak bio istraivanje hrvatske filozofije, tonije »hr vatske filozofske baštine«, kako je to formu lirao Vladimir Filipovi. S vremenom se rad u Institutu sveo na rad dvaju odjela od ko jih je jedan, uz onaj za istraivanje povijesti marksistike filozofije, bio upravo »Odjel za prouavanje hrvatske filozofske baštine« kojemu je proelnikom bio Vladimir Fili povi. Moe se rei da se sve od sedamdese tih godina 20. st. paralelno radilo na dvjema kljunim temama: na povijesti filozofije, pri emu se radilo uglavnom o marksistikoj fi lozofiji, i na povijesti hrvatske filozofije.
Prvi djelatnici toga odjela koji su radili na istraivanju hrvatske filozofije Zlatko Po savac, Boris Kalin, Ljerka SchifflerPremec, a do integracije u Centar za povijesne zna nosti još Genoveva Slade, Branko Despot, Erna BaniPajni, Mihaela GirardiKar šulin, Franjo Zenko i Dunja Tot bili su an gairani na poslovima prepisivanja, tran skribiranja i redigiranja latinskih tekstova pripremanih za Antologiju hrvatskih filozofa latinista (o tome vidi nešto kasnije), na na bavci filmova, fotokopija i uope literature vezane uz istraivanje uglavnom starije hr vatske filozofije.
U tom poetnom periodu u Institutu je izraen popis filozofskih tekstova u doma oj periodici, pretraeno je nekoliko samo stanskih biblioteka te su popisana filozof ska djela u njima, obraen je bibliografski materijal Leksikografskog zavoda vezan uz podruje filozofije, popisani su filozofski termini u djelima filozofa koji su prvi pisali filozofske tekstove na hrvatskom (od Franje Rakoga na dalje). Naalost, vei dio toga nije objavljen.
28
Moda je najznaajniji datum u povijesti Instituta 1975. godina kad izlazi prvi dvo broj asopisa Prilozi za istraivanje hrvatske filozofske baštine, u kojem se otada objavlju ju rezultati istraivanja hrvatske filozofije, a u kojem su, osim nekolicine djelatnika In stituta, objavljivali i objavljuju i mnogi vanj ski suradnici. asopis je pokrenut zaslu gom njegova prvog glavnog i odgovornog urednika Vladimira Filipovia.
Kad 1977. Institut za filozofiju Sveuili šta u Zagrebu prestaje biti samostalan i po staje dio Centra za povijesne znanosti i kad Odjel za prouavanje hrvatske filozofske baštine Instituta za filozofiju postaje Odjel za povijest filozofije Centra, istraivanje hr vatske filozofije nastavlja se kao tema »Po vijest filozofije u Hrvata od 15. stoljea do 1941.«, što je od 1970. bio segment meu republikog projekta »Historija filozofije naroda Jugoslavije«. U predgovoru prvog broja Priloga Filipovi navodi: »U meu republikom programu ‘Historija filozofije jugoslavenskih naroda’, Institut za filozofiju Sveuilišta u Zagrebu preuzeo je na sebe zadau da u studijskim prilozima obrau je teme iz hrvatske filozofske baštine kako bismo kao rezultat tih istraivanja mogli konano sastaviti jedan pregled razvoja fi lozofske misli, što su sinovi ovoga naroda dijelom u svojoj domovini, a dijelom kao sudionici evropskih filozofskih dijaloga kroz stoljea ostvarivali.«23
U Odjelu za povijest filozofije Centra za povijesne znanosti i dalje je kljuna tema istraivanje povijesti filozofije u Hrvata uz nadopunu »i razvoj svjetske filozofske mi sli kao temelj za razumijevanje naših pri loga europskoj filozofskoj misli«. Vano je
23 Vladimir Filipovi, »Predgovor«, Prilozi za istraivanje hrvatske filozofske baštine 1–2 (1975), str. 7.
naglasiti da je svagda u vezi s istraivanjem hrvatske filozofije bilo naglašavano da se radi o njenu istraivanju u kontekstu svjet ske, poglavito europske filozofije.
Od 1981. »Povijest filozofije u Hrvata« je program koji se obrauje se u okviru pro jekta »Razvoj marksizma i njegovi aktualni teorijski tokovi« sve do 1985. godine. Iz tog je podatka vidljivo kako je rad na istraiva nju hrvatske filozofije trebalo prilagoavati politikim okolnostima. Od 1985. do 1989. to je istraivanje potprojekt »Hrvatska filo zofska tradicija i njen europski kontekst« koji se izvodi u okviru projekta »Povijest filozofije i marksizma, temeljni problemi osnovnih filozofskih disciplina i njihovi praktini aspekti«.
Bez obzira na to što je kljuni imbenik u odabiru teme i filozofa na kojem e se radi ti osobni afinitet istraivaa, što se dakle na istraivanju »filozofije u Hrvata« radilo ne sustavno, u tom su poetnom periodu rada u Institutu objavljena su, pored niza mo nografija starijih hrvatskih filozofa (Albert Bazala, Nikola Vitov Gueti, Miho Mo naldi, Antun Medo, Frane Petri, Vladimir Dvornikovi, Pavao VukPavlovi, Gjuro Arnold, Juraj Politeo, Andrija Doroti itd.), i dva kapitalna djela hrvatske filozofije: The oria philosophiae naturalis / Teorija prirodne filozofije Josipa Ruera Boškovia (objavio ju je u biblioteci »Temelji« izdava Liber iz Zagreba 1974.) te Nova de universis philoso phia / Nova sveopa filozofija objavljena dvo jezino 1979. u povodu godišnjice roenja Frane Petria isto tako u biblioteci »Teme lji«, s pogovorima Šime Juria i Vladimira Filipovia. Oba su djela pripremljena za objavljivanje u Institutu.
Rezultati istraivanja hrvatske filozofi je od 1990. objavljuju se osim u Prilozima i u zborniku Studia historiae philosophiae
29
croaticae, koji je prvotno bio zamišljen kao meunarodno izdanje Priloga, a koji izlazi od 1990. do 1999. U njemu je objavljen niz tekstova o djelima hrvatskih filozofa na stranim jezicima. Naalost, Studia su izašla samo etiri puta.
Gore spomenuta paralelnost rada na po vijesti filozofije te na hrvatskoj filozofiji oi tovala se u tenji da se osim Priloga u Insti tutu pokrene i asopis u kojem bi se objav ljivali radovi koji nisu vezani uz istraivanje hrvatske filozofije. Tako je godine 1983. po krenut asopis Godišnjak za povijest filozofije koji izlazi do 1991. godine (izišlo je ukupno 8 brojeva toga asopisa). Danas u Institutu kao zbornik, iz slinih motiva zbog kojih je pokrenut Godišnjak za povijest filozofije, izla zi Godišnjak (otprilike svake dvije godine).
Kako je ranije spomenuto, sedamde setih godina 20. st. pokrenut je u Institutu rad na pripremanju tekstova za tzv. Antolo giju hrvatskih filozofa latinista (idejni su joj zaetnici bili Vladimir Filipovi i akademik Veljko Gortan, a projekt je trebao biti dio suradnje JAZU i Instituta za filozofiju na istraivanju hrvatske filozofske tradicije). Antologija je napokon objavljena 2016. go dine pod naslovom Hrvatska filozofija od 12. do 19. stoljea: izbor iz djel na latinskome u tri sveska.24
Do 1977. tj. do pripojenja Instituta Cen tru za povijesne znanosti i kasnije Institutu za povijesne znanosti, glavninu rada u In stitutu predstavljao je rad na istraivanju hrvatske filozofske baštine. O rezultatima rada na tom istraivanju referiralo se dosad na nekoliko što domaih što meunarod nih znanstvenih skupova, posebice na sku povima Instituta te na simpoziju Dani Fra
24 Urednici su Erna BaniPajni, Mihaela GirardiKaršu lin, Filip Grgi, Ivana Skuhala Karasman.
ne Petria koji se svake godine odrava na Cresu. Valja pritom istaknuti da je Institut organizirao prvi meunarodni simpozij na Cresu posveen najznaajnijem hrvatskom renesansnom filozofu Frani Petriu u po vodu objavljivanja njegova najznaajnijeg djela Nova sveopa filozofija.
Od 1991. Institut je samostalan i u nje mu se rad odvija kroz niz programa odno sno projekata. Istraivanje hrvatske filozofi je provodi se od 1995. do 2002. kao rad na nizu pojedinanih tema u okviru programa Povijest hrvatske filozofije i temeljni problemi filozofije, koji se odvija paralelno s progra mom Hrvatska filozofija u europskom kon tekstu. Od 1991. do sada bilo je nekoliko projektnih razdoblja u kojima se na istrai vanju hrvatske filozofije radilo u okviru ne kolicine projekata koje je financiralo Mini starstvo znanosti RH, a od 2014. Hrvatska zaklada za znanost. U okviru rada na pro jektnim temama nabavljana je graa za po trebe obrade odreene projektne teme. Na taj je nain nabavljen prilian broj filmova i fotokopija djela hrvatskih filozofa, napose onih starijeg razdoblja, koji su pisali uglav nom na latinskom i talijanskom. No nabav ljanje i sreivanje grae nije bilo sustavno.
Od spomenutih se projekata samo ma nji dio bavio hrvatskom filozofijom. Kon kretno, 2002. u Institutu se izvodilo uku pno 14 projekata, a hrvatska se filozofija obraivala u okviru 6 projekata.25
Od 2014. hrvatska se filozofija na Insti tutu istrauje u okviru projekta Hrvatska fi lozofija i znanost u europskom kontekstu izme u 12. i 20. stoljea, što ga financira Hrvatska zaklada za znanost, a koji se bavi nekima od
25 Svi dosad iznijeti podaci oslanjaju se na podatke iz Spomenice koju je Institut objavio 2002. godine u povodu 25. godišnjice Instituta pod naslovom Institut za filozofiju. 1967. –2002.
30
znaajnijih tema hrvatske filozofije i znano sti u navedenom razdoblju (Znaajke re cepcije Platonove filozofije u djelima hrvat skih filozofa od 12. do 16. stoljea, Razvoj i promjene filozofije aristotelizma u 16. i 17. stoljeu, Filozofija Jurja Dragišia, Hrvatska estetika i poetika u europskom kontekstu od 16. do 18. stoljea, Odnos prirodne filo zofije i alkemije u hrvatskih autora Dudia, Skalia i Petria, Pregled povijesti hrvatske filozofije 19. i 20. stoljea). Predvieno tra janje projekta je do prve polovice 2018. go dine.26
Vano je napomenuti da su znanstvenici Instituta angairani na istraivanju hrvatske filozofije rezultate svojih istraivanja objav ljivali i izvan Instituta uglavnom u domaim publikacijama, asopisima (npr. u asopisu Filozofska istraivanja, u kojima je nekoliko tematskih blokova bilo posveeno hrvat skoj filozofiji) te u zbornicima.
Pokušamo li rezimirati znaajke dosa dašnjeg istraivanja hrvatske filozofije mo emo rei: Vladimir Filipovi koncipirao je istraivanje hrvatske filozofije uglavnom prema smjernicama Franje Markovia, još uvijek inspiriranog postpreporodnim ide jama (filozofija kao »dio kulturnog pro grama nacionalne biti«), i te su smjernice sluile kao neki opi okvir istraivanja. No u istraivanjima djela hrvatskih filozofa na kon sedamdesetih godina prošlog stoljea i kriteriji kojima se rukovodio Markovi kad je nekoga svrstavao meu hrvatske filozofe i motivi istraivanja znatno su se izmijeni li. Tako to istraivanje sada obuhvaa i rad stranaca koji su djelovali na tlu Hrvatske ba vei se filozofijom. Pritom glavni motiv nije samo nacionalna pripadnost nekog filozofa, ve i interes za nain na koji je dotini filo
26 O projektu vidi mrenu stranicu Instituta, pod Projekti.
zof rješavao filozofska pitanja kojima su se bavili i njegovi europski suvremenici. Do datni motiv istraivanja, poglavito starijih hrvatskih filozofa, bila je injenica da djela tih filozofa dotad gotovo uope nisu bila obraivana.
Kako je ve reeno, pedesetgodišnjica opstojanja Instituta, u kojemu se tijekom pedeset godina kontinuirano radilo i na istraivanju hrvatske filozofije, prilika je da se kritiki osvrnemo upravo na to kako je bio organiziran rad na istraivanju hrvatske filo zofije ili tonije da se kritiki propita kako se i što radilo u okviru toga istraivanja.
Premda se u svim kljunim dokumenti ma Instituta (poglavito statutima) od nje gova osnutka kojima se odreuje djelatnost Instituta istie kako bi Institut »trebao su stavno prikupljati i istraivati djela hrvatskih filozofa«,27 ono što karakterizira rad na hr vatskoj filozofiji u Institutu odnosno Odje
27 Tako se u lanku 9. Statuta Instituta iz 2014. godine (naj novija verzija) izriito kae: »Institut sustavno istrauje povi jest filozofije, osobito povijest hrvatske filozofije, i filozofske probleme. Sustavno i stalno prikuplja filozofska djela, osobito hrvatska filozofska djela, te organizira njihovo prouavanje, obradu, prevoenje i objavljivanje«. Formulacije vezane uz te meljnu djelatnost Instituta su se u pojedinim verzijama statuta mijenjale, odraavajui ujedno poloaj, ulogu i znaenje istrai vanja hrvatske filozofije u okviru rada Instituta. Tako u statutu od 1991. stoji formulacija da Institut »sustavno istrauje povijest i suvremenost filozofije u Hrvata kao i povijest filozofije koja je znaajna za povijest filozofije u Hrvata«, a u onom iz 1994. na navedenu reenicu iz starije verzije statuta nadovezuje se nadopuna: »Sustavno i stalno prikuplja hrvatska i druga izvor na filozofska djela: izdanja, rukopise, prijepise, fotokopije, mi krofilmove itd. Sustavno organizira prevoenje, transliteraciju i objavljivanje hrvatskih i drugih filozofskih djela.« U statutu iz 1997. te 2005. formulacija ostaje gotovo ista. Godine 2009. statut u vezi s djelatnošu Instituta donosi: »Institut sustavno istrauje povijest i suvremenost hrvatske filozofije, kao i ba štinu svjetske filozofije i temeljne filozofske probleme, koji su znaajni za razumijevanje povijesti filozofije u Hrvata. Sustav no i stalno prikuplja hrvatska i druga izvorna filozofska djela u klasinom obliku, u rukopisima i izdanjima, u fotokopijama i u mikrofilmskom i digitalnom obliku, te organizira njihovo objavljivanje, prevoenje i prouavanje.«
31
lu za istraivanje povijesti hrvatske filozo fije do devedesetih godina 20. stoljea jest to da se, premda se radilo prema programu Krune Krstia, radilo uglavnom nesustav no. Znanstvenici Instituta su naime prema vlastitim afinitetima iz programa Krune Krstia odabirali teme na kojima e raditi. U skladu s tim nabavljana je i graa te pri marna i sekundarna literatura. Isti princip vrijedio je i kasnije pri prijavljivanju tema samostalnih projekata pojedinih istraiva a. Takav nain dosadašnjeg rada na istra ivanju hrvatske filozofije osim pozitivnih imao je i negativne uinke. Tako su upravo zbog nesustavnosti istraivanja neki filozo fi, ali i neke teme (poput nastave filozofije npr.) dosad bili slabo ili nikako obraeni.28
Zakljuni dio
U ovakvim prigodama neophodno je osvr nuti se i na ono što je dosad napravljeno na istraivanju hrvatske filozofije kako bi se jasnije moglo sagledati ono što još treba uiniti.
Kao najznaajnija postignua navela bih da je u Institutu dosad objavljeno dvanaest monografija o hrvatskim filozofima. Dosad je na ovaj ili onaj nain obraeno otprilike devedeset hrvatskih filozofa što u Prilozima, što u monografijama i zbornicima Institu ta.29 Na mrenoj stranici Instituta objav ljene su biobibliografije hrvatskih filozofa (prvotnu verziju izradila je Ljerka Schif fler). Digitalizirani su i neki znaajniji spisi
28 O nekim znaajnijim problemskim cjelinama koje još nisu obraene, a trebale bi biti vidi Ljerka Schiffler, »Povijest filozofije kao povijest pitanja« u Otvorena pitanja povijesti hr vatske filozofije (Zagreb: Institut za filozofiju, 2000), str. 11–22, i moj tekst »Istraivanje hrvatske filozofije – (samo)kritiki osvrt«, Prilozi za istraivanje hrvatske filozofske baštine 61–62 (2005), str. 29–42.
29 Vidi »Prilog« ovom tekstu.
starijih hrvatskih filozofa. Na stranici Insti tuta je u digital

Documents

Institut za filozofiju - content.ifzg.hr