SVEUILITE U MOSTARU

FILOZOFSKI FAKULTET

STUDIJ FILOZOFIJE

Mate Penava

TRACTATUS DE PHILOSOPHIA ANALYTICA (uvod u analitiku filozofiju)

Skripte prireene iskljuivo studentima filozofije za lake spremanje ispita iz kolegija Suvremena filozofija II

Mostar, lipanj 2013.

1

SADRAJ

UVOD ..................................................................................................................................... 2

1. FRIEDRICH LUDWIG GOTTLOB FREGE ............................................................. 4

2. BERTRAND RUSSELL ............................................................................................... 14

3. GEORGE EDWARD MOORE ................................................................................... 23

4. LUDWIG WITTGENSTEIN ....................................................................................... 30

5. LOGIKI POZITIVIZAM .......................................................................................... 58

5.1. Rudolf Carnap ......................................................................................................... 61

5. 2. Moritz Schlick ........................................................................................................ 65

5.3. Alfred Jules Ayer .................................................................................................... 66

5.4. Hans Reichenbach .................................................................................................. 68

5.5. Carl Gustav Hempel ............................................................................................... 70

6. KARL POPPER ............................................................................................................. 73

7. THOMAS S. KUHN ...................................................................................................... 77

8. OXFORDSKA FILOZOFSKA KOLA (FILOZOFIJA OBINOGA JEZIKA) .......... 81

8.1. Gilbert Ryle ............................................................................................................. 81

8.2. John Langshaw Austin ........................................................................................... 85

8.3. Peter Frederick Strawson ...................................................................................... 88

8.4. Herbert Paul Grice ................................................................................................. 91

8. 5. John Rogers Searle ............................................................................................... 93

9. WILLARD VAN ORMAN QUINE ............................................................................ 99

10. ANALITIKA FILOZOFIJA U DRUGOJ POLOVICI 20. STOLJEA .. 108

10. 1. Donald Herbert Davidson ................................................................................ 108

10. 2. Hilary Putnam .................................................................................................... 109

10. 3. Nelson Goodman ................................................................................................ 111

10. 4. Saul Aaron Kripke ............................................................................................ 114

10. 5. Georg Henrik von Wright ................................................................................ 118

LITERATURA ................................................................................................................. 120

2

UVOD

Ve od poetaka filozofskog miljenja postoji tenja da se svi pojmovi koji se

pojavljuju u svakodnevnome filozofskom diskursu precizno definiraju kako ne bi dolo

do zabuna i njihove pogrjene uporabe. Tako ve Sokrat zagovara definiciju kao najbolje

oruje protiv zbunjenosti zato to se pravilnim definiranjem stvari o kojima raspravljamo

smanjuje mogunost pogrjene uporabe pojmova. Ove mogunosti ne mogu se u

potpunosti iskorijeniti zato to na prirodni jezik nije tako precizan kao neki formalni

jezici. Ali zato na prirodni jezik ima drugih prednosti nad preciznim simbolizmom

logike ili matematike pa bi ovdje prikladna bila usporedba koju donosi Frege, smatrajui

odnos izmeu naega prirodnoga jezika i preciznoga jezika kao odnos izmeu ljudskoga

oka i mikroskopa. Iako je mikroskop precizniji od oka i zbog toga bolje od njega slui u

znanstvenome istraivanju, on nikada ne moe imati irinu primjene koju ima ljudsko

oko.

Jezik i problemi vezani za jezik ostaju u drugome planu sve do 19. stoljea, to

se moe rei i za logiku problematiku, koja od Aristotela i stoika do Boolea ne

napreduje mnogo, budui da se u skolastici samo komentiralo probleme koje su ostavili

antiki logiari. Naznake razvoja simbolike logike daje Leibniz u svome djelu De Artis

Combinatoria, no njegovo je djelo uglavnom komplicirano i nedoreeno. Tek sa

pojavom britanskih logiara Georgea Boolea i Augustusa de Morgana logika doivljava

procvat. to se tie filozofije jezika, iako o njenim temama raspravlja ve Platon, mjesto

koje zasluuje ona dobiva tek poetkom 20. stoljea. Treba spomenuti i vaan doprinos

ovoj problematici njemakog trolista Hamman Herder Humboldt, od ijih zamisli

moemo izdvojiti Humboldtovu zamisao kako jedan jezik predstavlja jedan svjetonazor.

Ta se misao moe gledati kao osnova kasnije struje u lingvistici koja se zalae za jezini

relativizam. Poetkom prolog stoljea, takoer se uz razvoj znanosti poinje razvijati i

filozofija znanosti, koja pokuava rijeiti pitanja to ih znanost sama ne moe rijeiti, a

usko su za nju vezana.

3

Analitika filozofija, kakvu je danas poznajemo, u pravome smislu poinje tek s

Gottlobom Fregeom, koji daje velik prilog kako za logike teme, tako i za osnove

matematike, ali se u njegovim promiljanjima pojavljuju i jezini problemi, najbolje

izraeni u njegovom lanku O smislu i znaenju. Uz njega kao zaetnike analitike

filozofije valja spomenuti i Bertranda Russella, jedinu osobu koja se u poetku zanimala

za Fregeov rad i njegova prijatelja i partnera u raskidanju s idealizmom koji na prijelazu

iz 19. u 20. stoljee vlada na engleskim sveuilitima, G. E. Moorea. Bilo koji povijesni

pregled analitike filozofije, a i filozofije uope, bio bi nepotpun bez osvrta na misli

Ludwiga Wittgensteina, austrijskoga filozofa, za kojega se moe rei da je jedan od

najistaknutijih filozofa 20. stoljea. Pod utjecajem njegova uenja iz rane faze njegove

filozofije pojavljuje se i kola logikoga pozitivizma, koja filozofiji namjenjuje ulogu

teorije znanosti, ija bi jedina uloga bilo logiko razjanjavanje misli. Ovaj radikalni

stav u filozofiji izaziva mnoge protureakcije, pa se pojavljuju mnogi kritiari

pozitivistikog programa, od kojih valja spomenuti Karla Poppera, Thomasa Kuhna i

donekle Willarda van Ormana Quinea, koji kritizira neke temeljne postavke

pozitivistikoga programa, kao to je razlikovanje izmeu analitikoga i sintetikoga, ali

koji razvija vlastiti, izrazito pozitivistiki, ili po njemu - naturalistiki, stav. Vaan dio

analitike tradicije takoer predstavljaju i filozofi obinoga jezika, kola koja se razvija

na Oxfordu u obliku stavova Gilberta Rylea, J. L. Austina, P. F. Strawsona, ali i pod

utjecajem kasnijeg Wittgensteinova uenja.

Graa koja slijedi prikazana je tako da studentima ponude to laki i to

shvatljiviji saeti prikaz glavnih postavki navedenih filozofa, a motiv je kronini

nedostatak literature na hrvatskome jeziku vezane za ovo podruje filozofije. No ipak se

u obzir uzela injenica da bi studenti na ovome stupnju studiranja ve trebali biti

sposobni za shvaanje nekih sloenijih konstrukcija, tako da se nije ilo u pretjeranu

banalizaciju. Studentima se svakako preporuuje da uz ovaj skroman prilog konzultiraju

i literaturu navedenu u popisu bibliografije kako bi dobili to iru perspektivu i kako bi

uoili mogue manjkavosti pri interpretaciji filozofa o kojima je rije.

4

1. FRIEDRICH LUDWIG GOTTLOB FREGE

Roen u Wismaru 1848., umro u Bad Kleinenu 1925. itavu svoju akademsku

karijeru, od 1874. do 1918. proveo je na odjelu za matematiku Sveuilita u Jeni. Od

1879. do 1906. slijedi jedan ambiciozni cilj, postaviti aritmetiku na sigurne temelje. Za

njega pojam aritmetika nije oznaavao samo teoriju prirodnih brojeva, nego i teoriju

realnih i kompleksnih brojeva. Nije se bavio geometrijom, za koju je vjerovao kako je

razliita od aritmetike. Dok su temelji aritmetike isto logiki, temelji geometrije, iako

su apriorni, poivaju na prostornoj intuciji, oni su sintetiki sudovi apriori, po Kantovoj

trostrukoj podjeli koju Frege prihvaa. Kant je po Fregeu bio u pravu to se tie

geometrije, ali ne i to se tie aritmetike. Iz aritmetike se mora izbaciti svaka vrsta

intuicjie. Upravo je postavljanju isto logikih temelja za aritmetiku Frege posvetio itav

svoj intelektualni napor. Ovo ga dovodi do istraivanja nekih problema koji su bilo isto

filozofski, to je razlog, da ga se, iako je bio matematiar, cijeni u krugovima analitike

filozofije.1

Svoje pokuaje davanja vrstih temelja za aritmetiku Frege predstavlja u tri

knjige. Prva od njih je Begriffsschrift (Pojmovno Pismo) objavljena 1879., gdje on uvodi

novu logiku notaciju i navodi aksiomatski sustav predikatne logike. Ova knjiga se

smatra prvim djelom suvremene simbolike logike. Druga knjiga je Osnove aritmetike

(Grundlagen der Arithmetik). Godine 1891. odrava predavanje naslovljeno Funkcija i

pojam, u kojemu izlae svoje prepravljene stavove o svojoj formalnoj i filozofskoj

logici. Poslije toga u potpunosti se posveuje sastavljanju cjelovitog formalnog izlaganja

svojih temelja aritmetike, koje objelodanjuje u svojoj treoj knjizi, Osnovna naela

aritmetike (Grundsetze der Arithmetik). Knjigu planira u tri sveska, od koji prvi izlazi

1893., drugi 1903, a trei nikada nije uspio dovriti. U prvom svesku nalazimo samo

izlaganje, bez rasprave. Ovdje on izlae svoj formalni logiki sustav i filozofske (tonije

semantike) pojmove koji lee u temelju istoga, bez davanja ikakvog opravdanja za njih.

Od ovoga se sastoji prvi dio. U drugom dijelu, Frege daje niz formalnih izvoda u svom

1 Usp. DUMMETT Michael, Gottlob Frege u: MARTINICH Aloysius P., SOSA David, A Companion to Analytic Philosophy, Oxford, Blackwell Publishers, 2001., str. 6.

5

teko razumljivom simbolizmu, koji detaljno razrauju naum o stvaranju logike osnove

za teoriju glavnih brojeva. Drugi dio Frege zavrava u svesku dva svoga djela i tu

poinje trei dio, u kojem se bavi realnim brojevima. Budui da trei svezak nije

ugledao svjetlo dana, dio o realnim brojevima ostaje nedovren. 2

Zavrivi drugi svezak Osnovnih naela, Frege smatra da je postigao svoj

ivotni cilj, izgradio je vrste temelje za i prirodne i realne brojeve. Ali dok je knjiga jo

bila u tisku, Frege prima najtei mogui udarac. Jedan od rijetkih ljudi koji su ga cijenili

u to vrijeme, mladi Bertrand Russell, mu pie kako je otkrio paradoks u teoriji skupova,

koji se moe izvesti u Fregeovom sustavu. Uvidjevi da mu ovaj paradoks rui itav

sustav, Frege zapisuje: emu se mogu nadati kao ishodu svoga djela?, to mi

preostaje sada kad je kontradikcija unitila moje logike temelje za aritmetiku?3

Suvremeni sustav predikatne logike poiva na notaciji kvantifikator - varijabla,

koju prvi put spominje Frege u svome djelu Pojmovno Pismo. Koristio je samo negaciju,

implikaciju i univerzalni kvantifikator, a sve drugo je izvodio iz njih. Frege svoje

formule nije zamiljao kao izgraene od jednostavnih (atomarnih) formula koje sadre

slobodne varijable koje postaju vezane u procesu stvaranja sloenih formula. Njegove

formule su bile sastavljene od atomarnih reenica. Prije dodavanja kvantifikatora,

moramo imati predikat, dobiven iz reenice uklanjanjem jednog ili vie pojedinanih

izraza koji se u njoj pojavljuju. Ovaj izraz je iz toga razloga nepotpun, upotpunjava ga se

dodavanjem kvantifikatora i vezanih varijabli koje idu uz njih i koje pokazuju uz koji

pojam je ovaj predikat bio vezan.

Kada pria o predikatima, Frege koristi grko slovo kako bi istakao praznine u

njemu. Izrazi koji sadre nisu dio formalnog jezika, oni su samo neto to

metalingvistiki koristimo kako bi rekli neto o formalnom jeziku.

Primjer: Petar potuje Petrova oca (tako trebamo itati Petar potuje svoga

oca)

2 Usp. isto, str. 6 - 8. 3 Usp. isto, str. 8 - 9.

6

Imamo tri razliite interpretacije ove reenice:

1. potuje Petrova oca.

2. Petar potuje oca od .

3. potuje oca od .

Ovo pojednostavnjuje injenicu da se reenica moe analizirati na razliite

naine. Frege u Begriffsschriftu ustraje na tome da ove razliite analize nemaju veze sa

sadrajem reenice, nego sa nainom na koji mi gledamo na te reenice. Drugim

rijeima, nae shvaanje reenice ne ovisi o primjeivanju da ju je mogue analizirati na

vie naina. Svaki od tri predikata se pojavljuje u reenici, ali njedan od njih nije dio

sadraja te reenice. Dodamo li trima gornjim izrazima kvantifikatore, dobivamo:

1. Za sve a, a potuje Petrova oca ili Svatko potuje Petrova oca

2. Za sve a, Petar potuje oca od a ili Petar potuje svaijeg oca

3. Za sve a, a potuje oca od a ili Svatko potuje svaijeg oca

Tek u ovim pokolienim reenicama izraz, po Fregeu, postaje dio reenice. Slino se

moe primijeniti i na funkcije.4

Tako je osmiljavanje notacije kvantifikator - varijabla Fregeu donijelo dosta

temeljnih uvida. Zamisao pojma predikata kao nepotpunog rjeava problem jedinstva

reenica i misl koje iste izriu. Predikat po svojoj prirodi ne moe stajati sam, kako bi

od njega nastala reenica, njegove argumente moraju popuniti pojedinani izrazi. Druga

mogunost je da sam predikat postane argument kvantifikatoru u drugoj vrsti reenica.

Drugi uvid je taj da se stvaranje pojmova ne sastoji samo od procesa psiholoke

apstrakcije nekih slinih oblijeja pojedinanih predmeta. Procesom izostavljanja

vlastitih imena iz cjelovitih reenica ili smatranjem istih zamjenjivima od drugih

vlastitih imena, dolazimo do predikata sa novim granicama. Takvi predikati nisu dijelovi

reenica iz kojih su stvoreni, oni su vie uzorci oprimjereni razliitim reenicama. Izraz

potuje oca od nalazimo kako u Petar potuje Petrova oca tako i u Ivan potuje

Ivanova oca. Ove dvije reenice nemaju samo zajednike rijei, nego i zajedniki

uzorak. Tako reenicu ili misao koja ju izraava ne trebamo misliti kao sastavljenu iz

4 Usp. isto, str. 9 - 10.

7

svojih dijelova, nego sastavljenu od dijelova koje dobijemo kada reenicu analiziramo.

Tako ni predikat ne smijemo misliti kao proizvod njegovih dijelova, nego kao ishod

analize reenice.5

Frege u Osnovama aritmetike pokazuje obiljeja koja su od vanosti za filozofiju

openito. Prvo je razlika izmeu stvarnog i objektivnog. Za Fregea je stvarno znailo

konkretno u smislu osjetilno opaljivoga, izravnim ili neizravnim putem. Ali neto moe

biti objektivno iako nije stvarno. Kao primjer Frege daje ekvator. Ne moe vidjeti

ekvator ili prekoraiti preko njega, ali on nije ni fiktivan ni subjektivan, iskazi o njemu

mogu biti objektivno istiniti ili neistiniti. Tako o predmetima koji nisu stvarni moemo

donositi objektivne sudove, to Fregeu biva povod za odbacivanje nominalizma, koji se

po njemu iz poetka temelji na pogrjeci. Ovo je bilo od velike vanosti za njegovu

filozofiju aritmetike, budui da je za brojeve mogao rei da, iako ne postoje stvarno,

postoje objektivno. Druga vana stvar je ono to nazivamo naelo konteksta. Samo u

kontekstu reenice rije ima znaenje. Ovo naelo na prvo mjesto, u redoslijedu analize

onoga od ega se sastoji znaenje reenice, stavlja reenice. Prvo moramo objasniti od

ega se openito sastoji znaenje reenice, pa tek onda objasniti znaenja manjih izraza i

njihove doprinose znaenju reenica u kojima se pojavljuju. Jo jedno istaknuto obiljeje

je prvi oiti primjer jezinog okreta (linguistic turn). Ne presudnom mjestu u knjizi

Frege, nakon to je ve dokazao da na pojam broja nije izvediv niti iz iskustva niti iz

intuicije pita Kako su nam onda, brojevi dani?. Pitanje je i ontoloke i epistemoloke

prirode; koje jamstvo imamo da postoje predmeti zvani brojevi i na koji nain smo mi

svjesni brojeva? U odgovaranju ovoga pitanja, Frege pretpostavlja da se ono moe

izjednaiti s pitanjem Kako pripisujemo znaenje brojevnim izrazima?. Ovdje se on

odmah poziva na naelo konteksta i pitanje se svodi na pitanje Koji smisao imaju izjave

koje sadre brojevne izraze?. Tako se pitanje o postojanju brojeva i naem znanju o

njima pretvara u pitanje o znaenju odreenih reenica.6

5 Usp. isto, str. 10 - 11. 6Usp. isto, str. 11 - 12.

8

Pri analizi znaenja rijei Frege nije imao neki opi pojam za znaenje, u smislu

u kojemu znaenje rijei ili izraza sadri sve to govornik mora znati o toj rijei da bi je

razumio. Pri govorenju o znaenju, Frege razlikuje tri odlike, silu, boju i smisao. Sila je

ono to razlikuje tvrdnje od pitanja, Frege razlikuje samo dvije sile, potvrdnu i upitnu.

Za Fregea je takoer vano i to da samo cjelovit izriaj moe nositi silu. Izjava koja je

prednjak pogodbe ili jedan dio disjunktivne reenice ne nosi sa sobom potvrdnu silu.

Budui da po Fregeu prirodni jezici manjkaju sredstva kojim oznaavaju da reenica ima

potvrdnu silu, on u svome formalnom jeziku koristi poseban znak za ovu svrhu, sudnu

povlaku, oznaku za tvrdnju (). Frege nije razlikovao druge vrste sile, kao primjerice

imperativ.

Frege razlikuje prosuivanje od onoga o emu se sudi. Tako on uvodi oznaku

x , pomou koje za neku funkciju x kaemo da je vrijednost te funkcije istinitost,

uzme li se za argument istinitost, a neistinitost u svakom drugom sluaju. Tako je 1 +

3 = 4 istinitost, a 1 + 3 = 5 neistinitost. Ako ove jednakost elimo pretvoriti u

tvrdnje, pisat emo 1 + 3 = 4, ime smo rekli da je naa tvrdnja istinita. Sljedea

istinitosna funkcija je ona ija je vrijednost neistinitost upravo za one argumente za koje

je vrijednost od x istinitost i obratno, ija je vrijednost istinitost za one argumente za

koje je vrijednost od x neistinitost. To Frege oznaava sa x, pri emu malu okomitu

crtu naziva nijenom crtom. Vrijednost ove funkcije je dakle, ( x) = ((x)). Ako ovu

funkciju elimo pretvoriti u tvrdnju, pisati emo 22 = 5. Time tvrdimo da 22 = 5 nije

istinitost ili jednostavnije, da 22 nije 5.7

Boja se od smisla razlikuje po tome to ne moe utjecati na istinitost onoga to je

reeno. Reenice On je umro, On je preminuo i On je otiao na drugi svijet, ne

razlikuju se po smislu, nego samo po boji. Isto tako, ako su A i B dvije reenice, sloene

reenice A i B i Ne samo A, nego i B ne razlikuju se po smislu, nego po boji.8

U srednjem razdoblju, Frege pravi razliku izmeu znaenja izraza i onoga to taj

izraz oznaava. Za ono oznaeno, Frege bira rije Bedeutung, to ba nije bilo najbolji

7 Usp. FREGE Gotlob, Funkcija i pojam u: Isti, Osnove aritmetike i drugi spisi, Zagreb, Kruzak, 1995., str. 154 - 157. 8 Usp. DUMMET M., nav. dj., str. 13.

9

izbor, budui da se ta rije u svakodnevnom njemakom koristi sa znaenjem znaenje.

Ali Bedeutung nekog izraza nije dio njena znaenja, gdje znaenje razumijemo na gore

opisani nain. Bedeutung pojedinanog izraza je predmet koji koristimo kako bi priali o

izrazu. Nemogue je znati Bedeutung pojedinanog izraza, ak i ako je taj izraz logiki

jednostavan. Bedeutung nemaju samo pojedinani izrazi, ima ga svaki izraz koji izvorno

moe biti sastavni dio reenice, ukljuujui nepotpune reenice kao to su predikati ili

same reenice. On ne dokazuje da bilo kakav takav izraz mora imati Bedeutung, on to

podrazumijeva. Upotrebu ovog pojma Frege opisuje sa etiri pravila

1. Bedeutung dijela sloenog izraza nije dio Bedeutunga cjeline.

2. Ali Bedeutung cjeline ovisi o Bedeutungu njezinih djelova

3. Ako dijelu nedostaje Bedeutunga, cjelini nedostaje Bedeutunga

4. Bedeutung reenice je njena istinitosna vrijednost

Pravilo (1) slijedi iz injenice da vedska nije dio Stockholma, a pravilo (3) iz injenice

da, ne postoji li drava zvana Ruritanija, ne postoji ni glavni grad Ruritanije. Bedeutung

izraza tvori njegov doprinos odreenju istinitosne vrijednosti bilo koje reenice u kojoj

se izraz pojavljuje. Ovo proizlazi iz Fregeova pravila po kojem dio sloene reenice

doprinosi istinitosnoj vrijednosti cjeline sa svojom istinitosnom vrijednou. Ovo ini

Fregeovu teoriju Bedeutunga jezika istovrijednom onome to se podrazumijeva pod

semantikom teorijom jezika, tj. objanjenjem toga kako su reenice jezika odreene kao

istinite ili neistinite u skladu sa njihovim sastavom. Semantika vrijednost izraza, u

takvoj teoriji je upravo ono to doprinosi odreenju istinitosne vrijednosti reenice u

kojoj se taj izraz pojavljuje. Za Fregea su istinitosne vrijednosti - istinito i neistinito - i

same predmeti. Tako je pojam funkcija koja kao vrijednosti uzima samo istinitosne

vrijednosti, pridruujui vrijednost istinit nekom predmetu koji ulazi pod taj pojam, a

onome predmetu koji ne ulazi pod taj pojam pridruuje vrijednost neistinit. Na isti je

nain odnos funkcija sa dva argumenta, a njihove vrijednosti su istinitosne vrijednosti.9

Ono to podrazumijevamo u razumijevanju neke rijei nazivamo smislom te

rijei, smisao je nain na koji nam je Bedeutung neke rijei dan. Smisao izraza je onaj

9 Usp. isto, str. 13 - 15.

10

dio znaenja izraza koji je bitan za odreivanje reenice koja ga sadri kao istinite ili

neistinite. Za uspjenu komunikaciju, govornici moraju znati da je Bedeutung neke

rijei, kako je svi oni koriste, isti. Kako bi ovo osigurali, to da svatko sa rijei povezuje

isti smisao ili da svatko na isti nain misli o neemu kao o Bedeutungu te rijei, mora

biti jezina konvencija.

Primjer:

Bedeutng imena Afla moe biti dan kao planina koja se vidi na sjevernom obzoru

sa tog i tog mjesta, a Bedeutung imena Ateb moe biti dan kao planina vidljiva na

junome obzoru kada se gleda sa nekog drugog mjesta. Moe se ispostaviti da Afla i

Ateb imaju kao Bedeutung istu planinu, to nije odmah bilo jasno. Tako kada izreknemo

identitet Afla i Ateb su isto, on biva empirijski i proiruje nam spoznaju. Frege

takoer daje kao primjer dva imena planeta Venere, Danica (Morgenstern) i Veernjaa

(Abendstern). Ovdje takoer imamo sluaj da dva pojma imaju isti Bedeutung, ali im je

smisao razliit.10

Znati smisao nekog izraza, dakle znai znati kako njegov Bedeutung biva

odreen, ne nuno od nas, budui da nama mogu nedostajati sredstva da to uinimo,

nego kako ga stvarnost odreuje u skladu sa smislom koji smo mu dali. Smisao dijela

neke cjeline je dio smisla cjeline, smisao bilo kojeg izraza je dio smisla nekog sloenijeg

izraza kojeg je ovaj dio. Znanje smisla nekog izraza tako ukljuuje znanje o tome kako

se on moe povezati sa drugim izrazima kako bi tvorio sloeni izraz i na kraju reenicu i

kako je smisao cjeline odreen iz smislova njegovih dijelova. U sluaju reenica, razlika

izmeu smisla i Bedeutunga je razlika izmeu misli i njene istinitosne vrijednosti. Tako

shvatiti misao znai shvatiti kako se ona od stvarnosti odreuje kao istinita ili neistinita.

Od smisla znaka i njegova Bedeutunga treba razlikovati s njim povezanu predodbu.

Ako je Bedeutung znaka neki osjetilno zamjetljivi predmet, onda je moja predodba

unutarnja slika nastala iz sjeanja na osjetilne dojmove to sam ih imao na te djelatnosti,

kako unutarnje, tako i vanjske, to sam ih izvrio. Ona je esto puna osjeaja, jasnoa

pojedinih njenih dijelova raznolika je i nestalna. Ista predodba nije, ak ni kod istog

10 Usp. isto, str. 15 - 16.

11

ovjeka, uvijek povezana sa istim smislom. Predodba je subjektivna, slikar, jaha i

zoolog, sa imenom Buchephalus e vjerojatno povezati razliite predodbe.11

Bedeutung pojedinanog izraza sam je predmet to ga tim pojedinanim izrazom

oznaavamo. Predodba koju tu imamo posve je subjektivna, dok izmeu lei smisao,

koji nije ni subjektivan kao sam predodba, a nije ni predmet sam. Uzmemo li za primjer

Mjesec, pri promatranju istoga sa teleskopom. Sam Mjesec ovdje je Bedeutung, koji nam

je posredovan stvarnom slikom koju projicira objektiv u unutranjosti teleskopa te

slikom na mrenici promatraa. Iako je i prva slika jednostrana, ovisi o poloaju, ona je

ipak objektivna, budui da se njome moe sluiti vie promatraa, tako da nju moemo

usporediti sa smislom nekog izraza. to se slike na mrenici tie, svaki ovjek ima svoju

sliku i nemogue je postojanje dviju slika koje bi bile istovjetne. Tako bi sliku na

mrenici mogli usporediti sa predodbom.12

Kako u neupravnome govoru govorimo o smislu neijeg govora, ovdje rijei

nemaju svoj uobiajeni Bedeutung, njihov Bedeutung je ono to je inae njihov smisao.

U neupravnom govoru, rijei se upotrebljavaju nepravo, odnosno imaju svoj nepravi

Bedeutung. Stoga razlikujemo uobiajeni Bedeutung nekoga izraaz od njegovoga

nepravoga Bedeutunga i uobiajeni smisao nekoga izraza od njegovoga nepravoga

smisla. U neupravnome govoru je dakle Bedeutung nekog izraza njegov uobiajeni

smisao.13

Frege smatra da bilo tko, tko iznosi neki sud, neizravno zna to su istina i

neistina. Moemo izraziti neku misao bez toga da govorimo da je istinita, to inimo kad

god izreknemo reenicu koja uz sebu nema potvrdnu silu (npr. kada pitamo je li reenica

istinita). Kada neku misao prosuujemo kao istinitu, mi prelazimo sa misli na

istinitosnu vrijednost. Dakle, tenja za istinom je ono to nas svugdje tjera da

napredujemo od smisla prema znaenju (Bedeutung op. a.).14 Frege je smatrao kako se

11 Usp. FREGE, G., O smislu i znaenju u: Isti, Osnove aritmetike i drugi spisi, Zagreb, Kruzak, 1995., str. 170 - 171. 12 Usp. isto, str. 171 - 172. 13 Usp. isto, str. 170. 14 Isto, str. 175.

12

pojam istine ne moe definirati, odbijao je sve teorije istinitosti, ukljuujui i

korespondencijsku.

Frege se estoko protivio psihologistikim objanjenjima pojmova, ili drugim

rijeima smislova jezinih izraza, koja tee opisivanju unutarnjih mentalnih procesa po

kojima stjeemo takve pojmove. Smisao bilo kojeg izraza mora se objasniti objektivno,

a ne subjektivno, u okvirima uvjeta istinitosti reenica koje sadre takve izraze. Misao

po Fregeu nije dio uma, kao to je to mentalna slika ili utisak. Oni su subjektivni i

neprenosivi, dok u biti misli lei da je prenosiva. Razliiti ljudi mogu shvatiti istu misao,

ona tako ne moe biti dio njihovih umova. Pod milju ne razumijem subjektivni in

miljenja, nego njegovo objektivni sadraj, koji moe biti zajedniko vlasnitvo

mnogih.15 Ovo odbacivanje psihologizma bilo je od presudne vanosti, ono je spasilo

filozofiju uma i filozofiju jezika od objanjenja danih u okviru privatnih psiholokih

procesa. S druge strane, Fregeovo rjeenje ovoga problema nije bilo posve uspjeno. On

nije priznavao nikakvu meukategoriju izmeu subjektivnog i onoga potpuno

objektivnog. Smatrao je da misli ine treu stvarnost, predmeti ove stvarnosti su

objektivni kao i predmeti fizike stvarnosti, ali za razliku od fizikih predmeta, misli ne

moemo spoznati osjetilima i one ne pripadaju u prostorno - vremenski kontinuum.

Samo kroz nae shvaanje predmeta iz tree stvarnosti moemo utiske pretvoriti u

zamjedbe (percepcije) i tako postati svjesni vanjskoga svijeta. Misli moemo shvaati i

izraavati ih, ali samo kao izraene u jeziku ili simbolizmu.16

Fregeov stav prema jeziku bio je nejasan. Na prirodni jezik je gledao kao na

neto puno nedostataka. Deduktivno zakljuivanje moe biti pouzdano samo kada se

provede sredstvima proienog jezika, kao to bi bio njegov logiki simbolizam. Na

nekim mjestima pie protiv prirodnog jezika, govorei kako se filozofije treba boriti

protiv njega i da se on u biti bavi mislima. Na drugim, pak, mjestima velik dio rasprave

posveen je jeziku i nainima njegova funkcioniranja. On ne gradi teoriju misli, bez

15 Isto, str. 173. 16 Usp. DUMMET M., nav. dj., str. 16 - 17.

13

obzira na jezik, nego sustavnu teoriju znaenja, primjenjivu izravno na jezik, proien

od njegovih nedostataka, ali neizravno i na prirodni jezik.17

Iako po svojoj prirodi matematiar, Frege ostavlja dubok trag na itavu

analitiku filozofiju, kako kroz postavljanje temelja za suvremenu simboliku logiku,

tako i kroz utjecaj na mnoge kasnije slavne filozofe. Njegovo djelo dosta vremena ostaje

u sjeni. Njime se bave samo rijetki, kao primjerice Ludwig Wittgenstein, koji se na njega

puno poziva u svome djelu Tractatus logico- philosophicus, Rudolf Carnap, Alonzo

Church i Peter Geach, ali ga veina i dalje zanemaruje. Interes za njega raste u drugom

dijelu 20. stoljea, poevi u ezdesetima, pa je do kraja sedamdesetih Frege postao

obvezna literatura za sve studente analitike filozofije. Interes za njegovu filozofiju

aritmetike bio je slab, zbog ve spomenute kontradikcije otkrivene od strane Russella.

Veina interesa za Fregea usredotoava se na ono to ga je uinilo pretkom analitike

filozofije, njegovu filozofsku analizu jezika i misli koji lee u temelju njegove formalne

logike, tako da je Frege sada aktualniji nego ikada.

17 Usp. isto, str. 17.

14

2. BERTRAND RUSSELL

Roen 1872. u bogatoj engleskoj aristokratskoj obitelji. Nakon smrti roditelja,

koja ga je zadesila u vrlo ranoj dobi, odgaja ga baka u strogom prezbiterijanskom duhu.

Godine 1890. odlazi na Cambridge, gdje upisuje studij matematike. Ubrzo nakon

upisivanja studija, razoarava se zastarjelim metodama pouavanja matematike. Tako se

1893. prebacuje na studij filozofije, na poticaj J. M. E. McTaggarta, engleskog filozofa

koji je tada bio mladi docent na studiju filozofije. Godine 1894., nakon to je briljirao na

zavrnim ispitima, poinje sa izradom disertacije sa nadom da e dobiti stipendiju na

fakultetu. Ovo biva i razdobljem njegovoga prvoga braka.18

Kasnije Russell odustaje od stalne profesorske karijere i odluuje se posvetiti

pisanju knjiga. Po njegovim vlastitim rijeima, cilj mu je bio napisati dva niza knjiga,

jedan koji e se baviti filozofijom znanostiju od iste matematike do fiziologije i drugi

koji e se baviti drutvenim pitanjima. Ova dva niza je mislio spojiti u cjelinu

istovremeno znanstvenu i praktinu, nadahnut hegelijanskim idejama. Njegov opus nam

ustvari i prua dva niza knjiga, jedan niz od oko dvadeset knjiga o filozofiji, veinom o

filozofiji znanostiju, dok se ostatak knjiga bavi uglavnom drutvenim pitanjima, iako se

za ova dva niza ne moe rei da ine sintezu. Najpopularnija knjiga mu je A History of

Western Philosophy (Povijest zapadne filozofije), bez obzira na njenicu da je

nepouzdana i neobjektivna.19

Budui da je krajem 19. stoljea na engleskim visokim uilitima vladala

filozofija idealizma, sa Bradleyem i McTaggartom kao glavnim predstavnicima, i

Russell sam se, pod McTaggartovim utjecajem, odluuje za izradu doktorata u okvirima

idealizma. Tema je bila osiguravanje apriornih temelja za geometriju koji bi ukljuili ne

- Euklidske geometrije koje je Kant izostavio. Ovo mu donosi estogodinju predavaku

stipendiju na Trinity Collegeu20 1895., a dvije godine poslije izdaje ispravljenu verziju

svoje disertacije pod naslovom An Essay on the Foundations of Geometry (Ogled o

18 Usp. BALDWIN, Thomas, Bertrand Russell, u: MARTINICH A. P., SOSA D., nav. dj., str. 21 22. 19 Usp. nav. mj. 20 Jedan od dijelova sveuilita Cambridge.

15

temeljima geometrije). Kroz istraivanje temelja geometrije, Russell postulira postojanje

stvarnosti odnosa, odvojene od nae stvarnosti, ime kri metafiziki monizam tadanjeg

britanskog idealizma i sam se od njega polako poinje oslobaati. U ovom njegovu

okretu od idealizma, vanu ulogu igra i George Edward Moore, takoer docent21 na

Trinity Collegeu u isto vrijeme kada i Russell.22

U svojoj disertaciji Moore razrauje stav o stvarnosti predmeta misli, sudova,

kao stvari koje postoje neovisno na bilo koji nain o tome misli li ih se ili ne. On smatra

da nije potrebno duplirati ontoloke strukture postulirajui postojanje injenica kojima bi

odgovarali istiniti sudovi. Umjesto toga postoje samo sudovi i njihovi sastavni dijelovi,

svijet se sastoji od ukupnosti istinitih sudova, a opis strukture sudova je i opis strukture

stvarnosti same. Jedna od stvari koja iz ovoga slijedi je da struktura svijeta ne ovisi o

naemu iskustvu te strukture kao ni o uvjetima pod kojima je iskustvo mogue. Russell

veoma rano ita Mooreovu disertaciju i prihvaa mnoge stvari, posebno njegovo

poimanje suda.23

Nakon to na znanstvenoj konferenciji u Parizu slua Peanovo izlaganje o

formalizaciji matematike logikim tehnikama, Russell se zaokuplja idejom dokazivanja

da se sva matematika moe svesti na logiku, stav koji se u filozofiji matematike naziva

logicizmom24.

U listopadu 1900. godine Russell poinje raditi na svome djelu The principles of

Mathematics (Naela matematike) i do kraja ove godine uspijeva zavriti prvu verziju.

No, nekoliko mjeseci poslije toga, Russell otkriva ono to je danas poznato kao

Russellov paradoks, kontradikciju koja se javlja kada u teoriju skupova elimo unijeti

elementarnu logiku kako bi pokazali da se aritmetika moe zasnovati na isto logikim

temeljima. Russell ovu kontradikciju otkriva kada se poinje baviti Cantorovim

paradoksom o nepostojanju najveeg glavnog broja. Cantorov paradoks poiva na

postavci da je broj podskupova nekog skupa S uvijek vei od broja lanova skupa S.

21 Ovu usporedbu treba uzeti sa rezervom, budui da je naa titula docenta ono to najblie odgovara tituli Fellow u angloamerikom obrazovnom sustavu. 22 Usp. BALDWIN, T., nav. dj., str. 22 23. 23 Usp. isto, str. 23. 24 Usp. IKI, Zvonimir, Novija filozofija matematike, Beograd, Nolit, 1987., str. 17.

16

Cantor ovo dokazuje neizravnim putem, izvodei kontradikciju iz postavke da postoji

korelacija jedan naspram jedan izmeu podskupova od S i lanova od S, to bi naravno

znailo da je njihov broj istovjetan. Promotrimo podskup od S iji lanovi su oni lanovi

od S koji ne pripadaju podskupu sa kojim su povezani pretpostavljenom korelacijom.

Kako je ovaj tzv. dijagonalni skup D podskup od S, i on mora biti povezan sa jednim

lanom od S, recimo d. Ovdje Cantor pita pripada li d skupu D. Iz naina na koji smo

definirali D i d, moemo izvui da d pripada skupu D ako i samo ako d ne pripada skupu

D, iz ega je lako izvuu kontradikciju da d i pripada i ne pripada skupu D.25

Iz Cantorova teorema lako se napreduje do Russellova paradoksa, uzmemo li,

umjesto hipotetike korelacije jedan naspram jedan izmeu lanova skupa i njegovih

podskupova, stvarni odnos izmeu svaega sa samim sobom. Ovdje je Cantorovom

dijagonalnom skupu D analogan skup R stvari koje nisu lanovi samih sebe. Pitanje koje

nam se ovdje namee je ono o tome pripada li skup R samome sebi. Budui da je R skup

stvari koje ne pripadaju samome sebi, iz ovoga nam slijedi da R pripada samome sebi

ako i samo ako ne pripada samome sebi. Odavde se raa oita kontradikcija, ali ne

kontradikcija hipotetike prirode kao to je bila Cantorova, nego stvarna kontradikcija

vezana uz identitet svake stvari sa njom samom, koja se ne moe odbiti. Ova

kontradikcija i jo neke potekoe kao to bi bio problem jedinstva iskaza i problem

strukture openitih iskaza, odgaaju izdavanje djela do 1903. godine.26

Dvama prije spomenutim problemima Russell se bavi kroz raspravu o strukturi

iskaza, koji se po njemu, po uzoru na Moorea, sastoji i od elemenata suenja i od

elemenata predmetne strukture svijeta. Tako iskazi nisu predodbe koje odgovaraju

injenicama, ako su istiniti, oni jesu injenice. Po ovome nema nikakve razlike izmeu

Cezarove smrti i (istinitog) iskaza kako je Cezar mrtav. Budui da je smrt neto to je

snalo Cezara samoga, ona sama je dio iskaza Cezar je mrtav. Russell ovdje postavlja

pitanje o tome kako dolazimo do cjelovitoga iskaza. Ako uzmemo iskaz A je vee od B,

25 Usp. BALDWIN, T., nav. dj., str. 25. 26 Usp. isto, str. 25 26.

17

samim nabrajanjem lanova, A, B i odnosa vee od, ne postiemo odreivanje iskaza,

budui da sa istim ovim dijelovima gradimo i iskaz B je vee od A.27

Drugi problem koji mui Russella je problem strukture openitih iskaza,

prmjerice iskaza Susreo sam ovjeka. Ovdje potekoa proizlazi iz injenice da je pojam

ovjek na jednu stranu sastavni dio ovoga iskaza, ali s druge strane, ovaj pojam [...] ne

hoda ulicama, nego ivi u sjenovitom limbu knjiga iz logike. Ono to sam susreo je

stvorenje, ne pojam, stvarni ovjek sa krojaom i bankovnim raunom ili sa krmom i

pijanom enom.28 Ovdje vidimo da se napetost javlja zbog dvojne uloge iskaza, kao

predmeta misli (koji se sastoje od pojmova kao to je ovjek) i stanja stvari u svijetu

(koja nisu graena od openitih pojmova, nego od pojedinanih ljudi). Russell ovu

napetost rjeava na nain da kae kako pojmovi kao ovjek oznaavaju predmete o

kojima se u iskazi govori. Ovo Russellovo razlikovanje je teko ne vidjeti kao neizravno

razlikovanje iskaza i neega to nije dio iskaza, a o emu ovisi istinitosna vrijednost

iskaza. No Russell se protivi ovom tumaenju, razvijajui svoju teoriju u drugome

smjeru. Nekog ovjeka ne smijemo gledati kao Petra ili Ivana, svi ljudi kroz povijest su

stalno bitni za svaki iskaz u kojem se pojavljuje pojam neki ovjek. Ovime ne

oznaavamo svakog ovjeka posebice, nego neku vrstu kombinacije svih ljudi. Sam

Russell kasnije prizanje da je ovo poimanje zbunjujue i paradoksalno. Ono to on ovdje

hoe uiniti je svesti openite iskaze na iskaze koji su sastavljeni od konjunkcija i

disjunkcija njihovih lanova, gdje nema tako velike napetosti izmeu iskaza i predmeta

toga iskaza.29

Godine 1905. Russell izdaje svoj poznati lanak On denoting (O oznaavanju). U

njemu on donekle modificira svoj stav o iskazima pa tako sada kae kako nam iskaz

Susreo sam ovjeka kae kako iskazi oblika Susreo sam x i x je ovjek nisu uvijek

neistiniti.30 Glavna tema lanka je struktura iskaza koji sadre odreene opise, fraze kao

27 Usp. isto, str. 26. 28 RUSSELL, Bertrand, Principles of mathematics, London New York, Routledge Classics, 2010., str. 55. 29 Usp. BALDWIN, T., nav. dj., str. 27 28. 30 Usp. RUSSELL, B., On denoting u: Mind, Oxford, Oxford University Press, god. XIV(1905.), br. 56., str. 481.

18

to bi bile Sadanji predsjednik SAD-a. Ovdje se postavlja pitanje zato se zanimamo

za izraze kao to su Barack Obama je sadanji predsjednik SAD-a, iako ovi izrazi u

sebi imaju istu stvar dvaput imenovanu i odnos identiteta.31 Uz ovo se vezuje i problem

praznih opisa, opisa kao to su sadanji kralj Francuske, koji, iako smisleni, ne opisuju

nita to u stvarnosti postoji. Russell je pokuao osmisliti teoriju koja bi doputala

smislene reenice koje sadre prazne opise, reenice kao to bi bila reenica Sadanji

kralj Francuske je elav. Budui da je po Russellu znaenje imena sami nositelj imena,

iz ovoga slijedi da ovakvi izrazi ne mogu biti imena.32 Tako Russell kae kako svaka

teorija opisa mora rijeiti dva problema:

1. Zato su pitanja identiteta od interesa za nas?

2. Koji iskazi se izriu reenicama sa praznim opisima i kako se njihova istinitost

odreuje?33

Opisi su po Russellu nepotpuni simboli koji nemaju znaenje izvan nekog

konteksta.34 Izrazi kao to su ovjek, svi ljudi nemaju znaenje neovisno o kontekstu u

smislu da ne postoji stvar (ak ni pojam) koji je njihovo znaenje i koji se pojavljuje kao

sastavni dio iskaza izraenih reenicama u kojima se oni nalaze. Umjesto toga, njihov

doprinos je drugaiji, oni doprinose ovim iskazima fiksirajui im strukturu, na nain na

koji Russell gleda na ulogu univerzalnog kvantifikatora.35 Tako Russell daje analizu

reenice Autor Wawerleya je Scott na sljedei nain:

Za neki x

(i) x je autor Wawerleya i

(ii) za svaki y, ako je y autor Wawerleya, onda je y = x i

(iii) x = Scott36

Nakon to iskaz analiziramo na ovaj nain, odmah nam se pruaju rjeenja za

oba gore navedena Russellova problema. Ovako izraen sloeni iskaz je bezrazlono

31 Usp. RUSSELL, B., Principlesnav. dj., str. 65. 32 Usp. BALDWIN, T., nav. dj., str. 30. 33 Usp. nav. mj. 34 Usp. RUSSELL Bertrand, WHITEHEAD, Alfred, North, Principia Mathematica, sv. 1, Cambridge, Cambridge University Press, 1910., str. 69. 35 Usp. BALDWIN, T., nav. dj., str. 31. 36 Usp. RUSSELL, B., On denoting, str. 488.

19

poistovjeivati sa iskazom Scott je Scott, budui da se opis autor Wawerleya ne

tumai kao kompleksno ime dijela iskaza, za koje se ispostavi da je sam Scott. Tako je

ouvana razlika izmeu trivijalnog i vanog identiteta.37 to se drugog problema tie,

prazni opisi se lako doputaju, budui da kada analiziramo iskaz sadanji kralj

Francuske je elav dobivamo sljedee:

Za neki x

(i) x je sadanji kralj Francuske i

(ii) za sve y, ako je y sadanji kralj Francuske, onda je y = x i

(iii) x je elav

i lako vidimo da ovakav iskaz postoji i da je, kao to Russell kae, oito neistinit.38

Russell smatra da je njegova jednodimenzionalna teorija znaenja bolje rjeenje

nego Fregeova dvojna teorija Sinn - Bedeutung. On smatra da ona bolje pojanjava

informativne identitete i prazne opise. Zbog ovoga Russell smatra kako su svi identiteti

koji ukljuuju imena trivijalni i kako ne mogu postojati smislena prazna imena. Svi

protuprimjeri su po njemu prikriveni opisi. Vanost ove tvrdnje zamjetno se poveava

kada Russell na kraju lanka On denoting uvodi razliku izmeu znanja po upoznatosti i

znanja po opisu. Po njemu se nae razumijevanje sudova temelji na upoznatosti sa

sastavnim dijelovima iskaza, koji su znaenja fraza koje koristimo da bi izrazili iskaz.

Russell dalje kae kako nismo upoznati sa umovima drugih ljudi, iz ega slijedi kako se

nae razumijevanje reenica koje ukljuuju proizvoljna imena tvarnih predmeta i drugih

ljudi ne moe postii govorenjem kako su ove stvari znaenja imena. Prisiljeni smo ih

tumaiti kao opise po kojima ih usporeujemo sa stvarima sa kojima smo upoznati.39

Jo jedna stvar koja je veoma zaokupljala Russella je bilo pokuavanje da

izbjegne kontradikciju koju otkriva tzv. Russellov paradoks. On se okree zamisli da se

ovaj paradoks javlja zbog krenja naela poronog kruga, tj. kada neto definiramo u

okvirima nekoga totaliteta, podrazumijevamo da to pripada tome totalitetu. Tako kada

Russellov skup R definiramo u okvirima skupa svih skupova koji nisu lanovi samih

37 Usp. BALDWIN, T., nav. dj., str. 32. 38 Usp. nav. mj. 39 Usp. RUSSELL, B., On denoting, str. 492 - 493.

20

sebe, do kontradikcije dolazimo samo kada ponemo razmatrati pripada li R ovome

skupu. Tako se za izbjegavanje paradoksa mora potovati naelo koje kae: to god

ukljuuje sve iz jedne skupine, ne smije samo biti lan te skupine.40 Tako ovo naelo

stvara hijerarhiju redova, budui da ita definirano u okvirima skupa stvari reda n mora

biti reda n + 1 i tako ne moe biti lan skupa iz reda n. Tako ovo razmiljanje stvara

hijerarhiju, koju Russell naziva teorijom tipova.41 Ako iskaze ponemo shvaati pod

okvirom iskazne funkcije ije su vrijednosti iskazi, dolazimo do nove interpretacije

teorije tipova, gdje imamo hijerarhiju koja ukljuuje pojedinane predmete, funkcije,

funkcije funkcija pa se tako ova teorija naziva razgranatom teorijom tipova.42 Sve ovo je

bilo sredstvo kako bi Russell ostvario svoj stalni cilj pokazivanja da se sva matematika

moe svesti na logiku. Russell i Alfred North Whitehead, matematiar sa Cambridgea

koji zajedno sa Russellom pie djelo Principia Mathematica, dolaze do problema na

nekim mjestima u teoriji realnih brojeva, to ih prisiljava da odbace naelo poronog

kruga i uvedu aksiom svodljivosti. Ovaj aksiom glasi: gdje god je iskazna funkcija

definirana u okvirima totaliteta kojemu bi tada trebala pripadati, postoji nain da ju se

definira bez pozivanja na ovaj totalitet, u okvirima predikativnih funkcija, koje ne

ukljuuje pozivanje na totalitet u pitanju. Ovo prije navedeni dvojac dovodi do

jednostavne teorije tipova, koja vie ne nudi rjeenja za semantike paradokse.43

Russell je svoju filozofiju nazivao filozofijom logikog atomizma. Filozofija

koju ja elim promicati moe se nazvati logikim atomizmom ili apsolutnim

pluralizmom, jer, iako smatra da postoje mnoge stvari, nijee postojanje cjeline koja je

sastavljena od ovih stvari.44 Atomi bi ovdje bili atomarne injenice, ono to u stvarnosti

odgovara elementarnim iskazima. Po ovome je vidljivo da Russell u kasnijoj filozofiji

naputa Mooreovo shvaanje iskaza i zastupa odreenu vrstu teorije korespondencije.

Atomarne injenice tiu se unutarnjih obiljeja i odnosa izmeu nekih pojedinanih

40 Usp. RUSSELL, B., WHITEHEAD, A., N., nav. dj., str. 40. 41 Usp. BALDWIN, T., nav. dj., str. 34. 42 Usp. isto, str. 35. 43 Usp. isto, str. 35 36. 44 RUSSELL, Bertrand, Scientific method in philosophy, u: isti, Mysticism and logic and other essays, George Allen Unwin ltd., London, 1949., str. 111.

21

predmeta. Ali budui da pojedinani predmeti i svojstva koja ine bilo koju injenicu o

kojoj moemo priati moraju biti takvi da su znaenja rijei koje mi koristimo, atomarne

injenice ovise o Russellovoj teoriji znaenja, iji bi kljuni dio bila naa upoznatost sa

stvarima o kojima se radi.45 Ime se, u uskom logikom smislu rijei ije je znaenje

pojedinani predmet, moe primijeniti samo na onaj pojedinani predmet sa kojim smo

mi upoznati.46 Budui da Russell smatra da mi nismo upoznati sa obinim stvarima, kao

to bi bile Eiffelov toranj ili Sokrat, nego samo sa osjetnim podraajima koji traju vrlo

kratko, ispada da se atomarne injenice ne bave poznatim stvarima iz ivota, nego samo

sa privatnim predmetima naega iskustva.47 Ovdje Russellov logiki atomizam postaje

epistemoloki. Korijen mu je u poznatome epistemolokome naelu koje Russell

izraava u svome lanku Knowledge by aquintance and Knowledge by Description

(Znanje po upoznatosti i znanje po opisima): Svaki iskaz koji mi moemo razumjeti

mora biti u potpunosti sastavljen od dijelova sa kojima smo upoznati.48

Russellov pristup ovdje je kombinacija empirizma i racionalizma. Kroz osjetno

zapaanje i introspekciju bivamo upoznati sa pojedinanim predmetima, bojama,

zvukovima, osjeajima; ali kroz misaonu refleksiju se upoznajemo sa opim pojmovima

iji su ovi predmeti primjeri. Ovaj oblik upoznatosti ukljuuje i poimanje i sredite je

nae mogunosti intuitivnog shvaanja apriornih istina.49 Budui da nam empirijska

evidencija kao kriterij istinitosti moe posluiti samo kad se bavimo atomarnim

stavovima, manje kod molekularnih stavova, a najmanje kod openitih, Russell predlae

da pojam znanje zamijenimo drugim, po njemu preciznijim pojmom, vjerojatno

miljenje. Nesigurnost ovog induktivnog pristupa Russell pokuava rijeiti uvoenjem

dvaju ili vie promatraa koji gledaju predmet sa vie stajalita. Tako se raznovrsni

izgledi predmeta u raznim perspektivama spajaju u snopove dogaaja.50

45 Usp. BALDWIN, T., nav. dj., str. 38. 46 Usp. RUSSELL B., The philosophy of logical atomism u: The Monist, Buffalo, god. XXIX(1919.), br. 1., str. 34. 47 Usp. isto, str. 34. 48 Usp. BALDWIN, T., nav. dj., str. 38. 49 Usp. nav. mj. 50 Usp. PEJOVI, Danilo, Suvremena filozofija Zapada, Zagreb, Matica Hrvatska, 1999., str. 48.-49.

22

to se tie njegova etikoga uenja, Russell pripada u krug etikih emotivista,

podusmjerenja u nekognitivistikoj metaetici. On smatra da ne postoje nikakve istine o

tome to je to dobro ili loe po sebi. Etiki stavovi oblika X je dobar ili Y je zao izriu

samo elje ili osjeaje govornika. Svrha ovoga izrijeka je utjecati na druge i na taj nain

izmijeniti svijet.51 Po njemu ni normativna ni praktina etika ne spadaju u domenu

filozofije, budui da su sudovi o tome to je dobro ili loe po sebi, koji lee u korijenu

ovih disciplina, ne pripadaju u podruje filozofije. Sa druge strane, metaetika, koja se

bavi time jesu li etiki iskazi istiniti pripada u podruje filozofije.

O mnogim Russellovim stavovima i danas se raspravlja, bilo da ih se kritizira ili

da se isti pokuaju produbiti, ali njemu se zasigurno ne moe odrei kljuna uloga u

stvaranju temelja za analitiku filozofiju i velika uloga u mnogim problemima logike i

filozofije matematike.

51 Usp. JUKA, Slavica, Etika. Teorije i postavke, Fram - Ziral, Mostar, 2006., str. 299 300.

23

3. GEORGE EDWARD MOORE

Roen je 1873., u predgrau Londona zvanom Upper Norwood, a umire 1958.

godine. Sa 19 godina upisuje se na Cambridge, gdje upoznaje Russella.

to se tie njegove znanstvene djelatnosti, njegovo prvo djelo Principia Ethica

izlazi 1903., godine 1912. izdaje djelo Etika. Poznati lanak O naravi moralne

filozofije izlazi mu godine 1922. u sklopu djela Filozofijske studije. to se tie djela

vezanih za epistemoloke probleme, poznata su njegova djela Proof of external world

(Dokaz postojanja vanjskog svijeta), Four forms of skepticism (etiri oblika

skepticizma) i Defence of common sense (Obrana zdravoga razuma). Godine 1942. izlazi

knjiga Filozofija G. E. Moorea, koja sadri njegovu autobiografiju. Od 1921. do 1947.

godine urednik je poznatog filozofskog asopisa Mind.52

Za Moorea je zadaa filozofije davanje openitoga opisa cjeline svijeta,

spominjui sve vanije vrste stvari za koje znamo da su u njemu. Takoer opseno

raspravlja o tome to je to znanje i kako ga moemo dobiti. to se tie njegove

epistemoloke pozicije, Moore prihvaa tradiciju kole zdravoga razuma (common

sense). 53

U sreditu njegovog opisivanja svijeta lee pitanja o prirodi osjetnoga opaanja i

njegova odnosa sa vanjskim svijetom. Moore sve sudove koji se po njemu mogu izrei o

stvarnosti dijeli na tri grupe. Tako u prvu grupu pripadaju sudovi o tome kako on ve

neko vrijeme ima ljudsko tijelo koje je u dodiru sa zemljom i da ima jo mnogo drugih

bia na raznim udaljenostima od njegova tijela. U drugoj grupi nalazimo sudove o tome

da je on imao iskustva raznih vrsta, da je promatrao razne stvari u svome okruenju, da

je imao snove i druga stanja svijesti. U treoj grupi je sud da je ovo sve istinito i za

mnoge druge ljude.54

Po Mooreu, postojanje drugih stvari nije samo stvar vjere. Tako on konstruira

svoj poznati dokaz postojanja vanjskoga svijeta:

52Usp. MOORE, George, Edward, Ethics, ur. William H. SHAW, Oxford, Clarendon Press, 2005., str. xli. 53 Usp. SOSA Ernest, George Edward Moore u: MARTINICH, A., P., SOSA, D., nav. dj., str. 45. - 46. 54 Usp. isto, str. 47.

24

1. Ovo je ruka (prava ruka od krvi i mesa)

2. Dakle, postoji barem jedna stvar u vanjskome svijetu.55

Ovaj dokaz je po Mooreu valjan, ali neki filozofi kau kako dokaz nije valjan, budui da

mi sa sigurnou ne znamo postavljenu premisu, postoji mogunost da nas naa osjetila

varaju, da mi sanjamo ili da nam se privia. Tako neki kau da je Mooreov dokaz

istovjetan dokazu oblika:

1. Moje sadanje iskustvo je istinit vodi za stvarnost ( i ne sanjam).

2. Moje sadanje iskustvo je da pred sobom imam ruku.

3. Pred sobom imam ruku.

Manjkavost ovoga argumenta je u injenici da, ako elimo znati je li pred nama

ruka, moramo znati da ne sanjamo, to ne moemo. Ovdje se filozof zdravog razuma

moe pozvati na naelo iskljuenja: Ako netko zna da h, onda mora iskljuiti sve druge

mogunosti za koje zna da su nespojive sa njegovim znanjem da h.

Ovome se moe prigovoriti da ne moemo znati da je pred nama ruka, poivaju li

naa vjerovanja na nedokazanoj pretpostavci da smo budni. Po Mooreu, ne moramo

moi dokazati sve stvari koje znamo, iako on ne zna da je budan, on za to ima dokaze,

koje naalost ne moe izrei.56

Moore na etiku scenu stupa sa svojim djelom Principia Ethica, ija je glavna

tema bila kritika takozvane naturalistike pogrjeke.57 Tu on pokuava odgovoriti na dva

pitanja koja su etiari uvijek pokuavali odgovoriti, ali su ih i brkali jedno s drugim i s

jo nekim pitanjima.

Ova pitanja su:

1. Koje vrste stvari bi trebale postojati zbog njih samih?

2. Kako bismo trebali postupati?

Moore navodi kako je njegov cilj napisati prolegomenu bilo kojoj buduoj etici

koja se nada biti znanstvena. On pokuava otkriti koji su osnovna naela etikog

55 Usp. isto, str. 48. 56 Usp. isto, str. 48 49. 57Usp. DUIGNAN, Brian, The Britannica Guide to Ethics.The History of Western Ethics, New York, Britannica educational Publishing, 2011., str. 106 107.

25

miljenja. Njegov glavni cilj je ustanovljenje ovih naela, a ne nekih zakljuaka do kojih

bi se moglo doi upotrjebom istih.58

Kako bi izrazio da su njegovi prvotni etiki sudovi, kao sud o tome to je dobro,

neovisni o dokazivanju (ne moe ih se ni dokazati ni opovri), Moore ih naziva

intuitivnim sudovima, ali ne intuitivnim u tradicionalnome smislu, jer on drugotne

sudove, koji utvruju je li odreena radnja ispravna ili je li dunost, ne smatra neovisnim

o dokazivanju iz ega slijedi da nisu intuitivni. Isto tako, kada Moore naziva svoje

prvotne sudove intuitivnima, on time samo eli pokazati njihovu neovisnost o

dokazivanju, a ne govoriti neto o naem nainu i izvoru njihove spoznaje.59

U velikom broju sluajeva gdje pravimo izjave koje ukljuuju bilo koji pojam,

vrlinu, porok, dunost, ispravnost, trebanje, dobro, loe, pravimo etike sudove i ako

elimo raspravljati njihovu istinitost, raspravljamo o pitanju etike.60 Po Mooreu, etika se

ne bavi samo ljudskim ponaanjem, onime to je dobro ili loe u ljudskome ponaanju,

nego se ona bavi i opim uvidima o tome to je dobro. Ako se promatra samo dobro

ponaanje, dolazimo u opasnost da iskljuimo druge stvari koje su dobre, a nisu

ponaanje, i tako nesvjesno suzimo opseg pojma dobro.61

Zato nae poetno pitanje treba biti to je dobro i njemu analogno pitanje to

je loe i raspravi o ovim pitanjima dati ime etika. Posao etike nije bavljenje

pojedinanim injenicama. Jo jedno pitanje koje treba biti postavljeno je ono kako

dobro moemo definirati. Ovdje ne traimo nain na koji se ova rije koristi, niti njenu

verbalnu definiciju.

Ali ako zauzmemo ovo stajalite, dolazimo do odgovora koji nas moe

razoarati, ako me pita to je dobro, rei u dobro je dobro i time je stvar gotova. Ako

me pita kako se dobro moe definirati, moj odgovor je da se ne moe definirati i to je

sve to imam rei o tome. Iako se ovo stajalite moe initi kao razoaravajue, od

velike je vanosti. Svi sudovi o dobru su sintetike, a ne analitike prirode. Nadalje ako

58 Usp. MOORE, G., E., Principia Ethica, Cambridge, Cambridge University Press, 1993., str. 35. 59 Usp. isto, str. 35 36. 60Usp. isto, str. 53. 61 Usp. isto, str. 54.

26

je ovo istina, nitko ne moe rei da je uitak jedino dobro ili da je dobro poeljno zbog

znaenja same rijei. Dobro je jednostavan pojam, ba kao to je uto jednostavan pojma

i ne moe se dalje definirati. Dobro se ne moe definirati u smislu da nije sastavljeno od

dijelova, na koje moemo misliti kad mislimo na njega. Moore ovdje ne misli da nije

mogue definirati ono to je dobro, inae ne bi pisao o etici. Ako uzmemo da je dobro

pridjev, ono to je dobro je imenica na koju e se ovaj pridjev odnositi, ona mora biti

ono sve na to e se ovaj pridjev odnositi i pridjev se mora odnositi samo na nju. Ali ako

je tomu tako, ona mora biti neto razliito od pridjeva i to razliito i njegova cjelina e

biti ono na to e se naa definicija odnositi.62

Dobro, ako njime mislimo kvalitetu za koju tvrdimo da pripada nekoj stvari,

kada kaemo da je ta stvar dobra, je nemogue definirati, u najvanijem smislu te rijei.

Najvaniji smisao definicije je rei od kojih se dijelova cjelina sastoji, a to za dobro ne

moemo rei jer je ono nedjeljivo.

Postoje filozofi koji smatraju da je dobro neto drugo i injenica je da etika tei

otkrivanju drugih svojstava koji pripadaju stvarima koje su dobre. Ali otkriti ova druga

svojstva ne znai definirati dobro, iako su mnogi filozofi zastupali ovo miljenje. Moore

to naziva naturalistikom pogrjekom.63

Ovi filozofi se esto ne slau o tome to je dobro i tee dokazivanju da dobro jest

ono to oni kau da jest i nita drugo. Neki bi mogli tvrditi da je dobro predmet elje,

dok bi drugi tvrdili da je dobro ugoda. Ali ako ova dva miljenja ponu osporavati jedno

drugo, dolazimo do stajalita da ne elimo ugodu. Moore pita gdje je ovdje etika. Ako

mislimo da ugoda ne spada u ono poeljno, naa pozicija je psihologijska. elja je neto

to se zbiva u naem umu, a ugoda je neto drugo koje se zbiva na isti nain. Na

tobonji etiar samo dokazuje da ovo drugo nije predmet prvoga. Kakve ovo veze ima s

prvotnom raspravom. Na drugi etiar je tvrdio etiki sud da je ugoda dobro, a iako

milijun puta dokaemo da ugoda nije dio onoga to elimo, to ne znai da ugoda nije

dobro. Uzmimo primjer dvojice ljudi, jednoga koji tvrdi da je trokut krug, a drugoga koji

62 Usp. isto, str. 58 60. 63 Usp. isto, str. 62.

27

tvrdi da je trokut prava crta. Ako ovjek koji tvrdi da je trokut prava crta hoe dokazati

da trokut nije krug govorei kako prava crta nije krug, drugi mu odgovara da nije nita

dokazao. Obojica se slau da prava crta nije krug, tako da je jedan u krivu to se tie

trokuta, ali tvrenjem jedne ili druge navedene reenice ne moe se opovrgnuti suprotna

teza. U istu zamku upadaju naturalistiki etiari, ako etiku definiraju kao neto drugo, ne

mogu dokazati da je ijedna druga definicija iste netona.64

Moore navodi kako je klasina naturalistika definicija etike oblika radi, moli,

ponaaj se tako jer se rije dobro openito koristi da bi se oznaile radnje ove vrste.

Njihovo uenje je etiko, ali njegovo opravdanje je apsurdno. ini ovo, jer veina ljudi

koristi odreenu rije kako bi opisala takvo ponaanje. Mooreovim rijeima: Draga

gospodo, ono to elimo znati od vas kao etikih uitelja je, ne kako ljudi koriste rije,

ak ni koje postupke, koji se podrazumijevaju pod njihovom upotrebom rijei,

odobravaju, ono to elimo znati je jednostavno to je dobro.65

Pomijea li ovjek dva prirodna predmeta, rei emo da se zbunio, ali ako

pomijea neki prirodni predmet i dobro, koje nije prirodni predmet, rei emo da ini

naturalistiku pogrjeku. Moemo dokazati bezbroj apsurdnosti, da je narana isto to i

stolica, komada papira, limun, ali hoe li nas to dovesti blie istini. Zato bi onda s

dobrom bilo drukije, zato, ako je dobro samo dobro i dalje neralanjivo, bih ja trebao

nijekati da je ugoda dobro. Ima li potekoa u dokazivanju da je oboje istina. Naprotiv,

besmisleno je rei da je ugoda dobro, osim ako dobro nije neto razliito od ugode.

Potpuno je beskorisno dokazivati, kao to Spencer pokuava, da se produenje ugode

podudara s produenjem ivota, osim ako dobro znai neto drugo osim ivota ili ugode.

Isto tako moe i dokazivati da je narana uta pokazujui da je uvijek umotana u papir.66

Postoje dvije alternative stavu da je dobro jednostavno i nepodvrgljivo definiciji.

Moemo rei da je dobro sloen pojam, cjelina, ili da pojam dobro nema znaenja, pa

tako ni etika nema smisla. Oba stava se mogu odbaciti jednostavnim pozivanjem na

injenice.

64 Usp. isto, str. 62 63. 65 Usp. isto, str. 64. 66 Usp. isto, str. 65 66.

28

Ako uzmemo da je dobro cjelina, moemo ga definirati kao ono to elimo

eljeti. Tako kad uzmemo poseban sluaj i kaemo Kada mislimo da je A dobro,

mislimo da je A jedna od stvari koje elimo eljeti, na sud zvui dosta uvjerljivo. Ali

ako odemo malo dalje i upitamo Je li dobro eljeti da elimo A? oito je da pitamo

istu informaciju o elji da elimo A, koju smo prije pitali za A samo.

Posao etike je, ne samo dobiti tone rezultate, nego i pronai valjano objanjenje

za njih. Prvi cilj etike nije praksa, nego znanje i tko god zapada u naturalistiku

pogrjeku, ne ostvaruje ovaj prvi cilj, koliko god njegovi praktini principi bili

ispravni.67

Prvotni Mooreov prigovor naturalizmu je da uope ne nudi razlog, kamoli valjan

razlog, za bilo koje etiko naelo i u tome ve ne uspijeva zadovoljiti ciljeve etike, kao

znanstvene discipline. Drugi prigovor je da, iako naturalizam ne prua razlog za

ispravna etika naela, uzrok je pogrjenih etikih naela, to se protivi svim naelima

etike. Ako ponemo s definicijom dobra kao najvee mogue sree (Bentham), vrlo lako

dolazimo do rezultata da je dobro opa srea. Prepoznamo li, s druge strane, da moramo

poeti etiku bez definicije, biti emo spremniji promatrati svijet oko nas prije nego

usvojimo ikakvo etiko naelo, a to vie promatramo svijet, manja je mogunost da

emo usvojiti krivo naelo. Ako promatramo svijet s pretpostavkom da moemo pronai

definiciju dobra, poinjemo s pretpostavkom da je dobro neko odreeno svojstvo i nita

vie. Ali ako prepoznamo injenicu da, to se tie znaenja rijei, bilo to moe biti

dobro, biti emo puno otvoreniji.68

Protiv naturalista Moore nudi argument otvorenog pitanja. Ovaj argument se

sastoji od uzimanja predloene definicije za Dobro i pretvaranje iste u pitanje. Tako,

primjerice, uzmemo li definiciju Dobro je ono to vodi najveoj srei najveeg broja

ljudi, Moore postavlja pitanje Je li ono to vodi najveoj srei najveeg broja ljudi

dobro. Pitanje se ne tie potvrdnog ili nijenog odgovora na njega. Na stvari je

sljedee: ako je pitanje uope smisleno, ako negativan odgovor nije po sebi besmislen,

67Usp. isto, str. 71. 68 Usp. isto, 71 72.

29

onda ovo ne moe biti definicija. On ovo usporeuje s definicijom kvadrat ima etiri

strane.69 Drugo Mooreovo djelo o etikoj problematici nazvano jednostavno Etika

izlazi 1912. i bilo je zamiljeno kao uvod u etiku za ljude kojima to nije specijalnost. U

sebi sadri rasprave o utilitarizmu, objektivnosti moralnih prosudbi, prirodi dobra i zla,

slobodnoj volji, intrinzinoj vrijednosti i raspravu o prirodi moralne filozofije.

Nakon svega izreenoga, teko je odrei Mooreu doprinos na suvremenu etiku

teoriju, posebno onu koja prevladava u otokoj filozofiji. Veina filozofa koji su se

kasnije bavili ovom problematikom, njom su se bavili u odnosu na Moorea i njegove

stavove.

Najistaknutiji dijelovi njegove filozofije bili su njegova kritika naturalizma,

tenja za preciznim definiranjem etikim pojmova prema kojima bismo trebali ravnati

svoj moralni ivot, a poznata je i njegova pedantnost i izuzetna odvagnutost svakoga

stava.

Na kraju moemo rei kako je Moore ostavio veliki trag u etikoj tradiciji,

moda ne velik kao Kant ili neki drugi veliki umovi, ali zasigurno toliki da je postao

neizostavan dio svakog povijesnog pregleda etike.

69Usp. DUIGNAN, B., nav. dj., str. 107 108.

30

4. LUDWIG WITTGENSTEIN

Ludwig Josef Johann Wittgenstein roen je 26. travnja 1889. u Beu, od oca koji

se zvao Karl i bio je jedan od najbogatijih ljudi u Austriji tadanjeg vremena i od majke

Leopoldine. Ta je godina oito bila godina raanja genija jer se iste godine raa i Martin

Heidegger. Iako su mu i majka i otac bili idovskoga podrijetla, njihovi pretci su preli

na kranstvo i Wittgenstein je odgojen u katolikom duhu, pokazujui visok stupanj

religioznosti. Kasniji razgovori sa njegovom sestrom Gretl u njemu zatiru ovu djetinju

vjeru. Upisuje tehniki fakultet u Berlinu, ali bez velika uspjeha. Potom ide na studij

aeronautike u Manchesteru, gdje dolazi u doticaj s Russellovim djelima i poinje se

zanimati za filozofiju logike i matematike. Odlazi Fregeu u Jenu, koji ga alje Russellu

na Cambridge, gdje upisuje studij filozofije 1912., iako mu je znanje o povijesti

filozofije bilo slabo, uglavnom dobiveno kroz isitavanje Schopenhauera.70 Sudjeluje u

prvom svjetskom ratu u austrijskoj vojsci, za vrijeme ega pie Notes on Logic i djelo

Logisch-philosophische abhndlung, koje je kasnije objavljeno pod latiniziranim

nazivom Tractatus logico philosophicus.

Poslije rata pada u zarobljenitvo Talijana, odatle izlazi, djelo mu se objavljuje i

on smatra kako je rijeio sve probleme filozofije i povlai se iz iste na neko vrijeme.

Radi kao uitelj po kolama u austrijskim Alpama, gdje njegove metode nisu najbolje

prihvaene, vjerojatno zbog pretjerane strogoe, pa naputa taj poziv i zapoljava se kao

vrtlar u jednom samostanu. Kasnije s prijateljem arhitektom Paulom Engelmannom

projektira sestrinu kuu u Beu. To vrijeme je bitno jer tada dolazi u kontakt sa

filozofima Bekoga kruga, posebno Schlickom. Cijelo ovo razdoblje je ispresijecano

odlascima u Norveku, gdje ivi i pie u kolibi na obali mora. Godine 1929. doktorira na

Cambridgeu s Tractatusom kao disertacijom. Poinje predavati na katedri za filozofiju,

tijekom 1933. i 34. diktira studentima dva spisa koja bi im trebala pomoi u

razumijevanju njegove filozofije. Djela krue po Cambridgeu umotana u smei i plavi

70 Usp. MIEVI Nenad, Ludwig Wittgenstein, u: GALOVI Milan, Suvremena filozofija II, Zagreb, kolska knjiga, 1996., str. 325-326.

31

uvez i tako dobivaju naziv The blue and brown books (Plava i smea knjiga). itavo

vrijeme intenzivno pie, iako odbija ita objaviti, smatrajui sve nesavrenim, vjerojatno

ne elei uiniti istu pogreku kao s Tractatusom. Godine 1936. postaje proelnik

katedre za filozofiju nakon Mooreova odlaska u mirovinu. Za vrijeme drugoga svjetskog

rata radi kao vratar po bolnicama. Poslije rata jo dvije godine radi kao profesor na

Cambridgeu, u meuvremenu otkrivi kako boluje od raka. Ovo razdoblje karakterizira

iznimna aktivnost u stvaranju novih djela. Umire 1951. godine. Posthumno mu po elji

izlazi po veini glavno djelo Filozofijska istraivanja. Tijekom ezdesetih i

sedamdesetih izlaze mu dva djela koja su posluila kao nacrti za Tractatus, Dnevnici i

Prototraktat. Takoer se objavljuju djela koja je pisao u tridesetima Filozofska

gramatika, Filozofske primjedbe, mala knjiica O izvjesnosti i nekoliko rasprava o

filozofiji psihologije.71

Wittgensteinova prva knjiga, veim dijelom napisana za njegova sluenja u

vojsci tijekom I. svjetskoga rata, dio je tradicionalne filozofske analize. Ta knjiga

predstavlja originalnu i razumljivu teoriju prirode jezika, prirode misli i prirode

stvarnosti. Obrada ovih apstraktnih i openitih pojmova u Tractatusu predstavlja najvei

doseg filozofske analize. U sijenju 1915. Wittgenstein je u svoju biljenicu zapisao:

Moj cijeli zadatak je pokuaj objanjenja prirode iskaza. To znai da elim objasniti

prirodu svih injenica koje su oslikane kroz iskaz. elim objasniti prirodu svega to

postoji.72

Wittgenstein u predgovoru Tractatusu daje naznake o emu bi djelo trebalo biti:

Knjiga e, dakle, povui granicu miljenju, ili tonije ne miljenju, nego izraavanju

misli, jer da bismo povukli granicu miljenju, morali bismo moi misliti obje strane ove

granice (morali bismo, dakle, moi misliti ono to se misliti ne moe).73 Knjiga poinje

reenicom kako je svijet skup svega to je sluaj, dakle svega to biva. Svijet je odreen

injenicama i time to su to sve injenice. Svijet je sastavljen od injenica i na njih se

71 Usp. isto, str. 327. 72 WITTGENSTEIN Ludwig, Notebooks 1914 -1916, New York, Harper Torchbooks, 1969., str. 39. 73 Usp. isti, Tractatus logico-philosophicus, Sarajevo, Veselin Maslea-Svjetlost, 1987., str. 23.

32

raspada.74 On dalje kree na definiranje pojma sluaj kazavi da je sluaj ili injenica

postojanje stanja stvari, dok bi stanje stvari bilo veza predmeta. Daljnja je misao kako

nijedan predmet ne moemo gledati izvan mogunosti njegove povezanosti s drugim

predmetima, kao to nijedan predmet ne moemo gledati izvan prostora i vremena.

Samostalnost i sloboda stvari se oituju kao mogunost bivanja stvari u svim moguim

stanjima stvari, ali ovo je u isto vrijeme i forma nesamostalnosti, jer je nemogue da se

rijei pojavljuju na dva razliita naina, same i u stavu.75 Predmeti ne mogu biti sloeni

jer ine supstanciju svijeta. Kad svijet ne bi imao supstancije, smislenost jednog stava bi

ovisila o istinitosti drugoga i tada ne bi bilo mogue skicirati sliku svijeta. Supstancija

svijeta moe prikazati tek formalna, a ne materijalna svojstva svijeta, materijalna

svojstva prikazuju stavovi.76

Jedan od najzbunjujuih pojmova Tractatusa je onaj iskaza kao slike. Zbog toga

moemo naii na probleme vezane uz to to je iskaz. Njemaka rije Satz, ovdje

prevedena kao iskaz, uobiajena je njemaka rije za reenicu. To bi znailo da iskaz

moemo, prije svega, promatrati kao reenicu. No, reenica moe biti besmislena, i tada

ne bismo za nju mogli rei da je iskaz. Isto tako, upitne i uskline reenice nisu iskazi.

Iskaz bi bila svaka smislena reenica kojom neto tvrdimo ili nijeemo, reenica kojom

opisujemo neko stanje stvari. Nosila je eir, alio se na glavobolju to bi bili

iskazi. Prema poimanju Tractatusa, oba ova iskaza, odnosno izjave, su slike. No, slike

ega? Oni su slike stanja stvari u svijetu. Te slike mogu i ne moraju biti tone - istinite

ili neistinite - ali su i dalje slike. Jedan od najveih poduhvata u Tractatusu je

objanjenje naina na koji reenica moe prikazati ili oslikati stanje stvari u svijetu.77

No, jednostavni se predmeti meusobno spajaju na razne naine. Ovi spojevi ili

sastavi jednostavnih predmeta su, za razliku od samih predmeta, nestalni i promjenjivi.

Vremenom se mogu promijeniti ili nestati. Sastav jednostavnih predmeta je stanje stvari

74 Usp. isto, str. 27. 75 Usp. isto, str. 27 29. 76 Usp. isto, str. 31. 77 Usp. MALCOLM, Norman, Wittgenstein: A religious point of view, London, Routledge, 1997., str. 29

33

u svijetu. Dok bi mogui spoj predstavljao mogue stanje stvari, stvarni spoj predstavlja

postojee stanje stvari.78

Osnovno obiljeje jednostavnoga predmeta je da se on moe spajati s drugim

predmetima, moe biti sastavnica stanja stvari. Ovdje se u Tractatusu uvodi pojam

forme predmeta. Forma predmeta je sainjena od moguih stanja stvari u kojima se taj

predmet moe pronai.79 Jedan predmet moe biti dio nekih stanja stvari (spojeva), a

nekih ne. Ove su mogunosti odreene, nepromjenjive. One lee u prirodi jednostavnoga

predmeta. U Tractatusu se dalje uvodi metafora prostora koji okruuje predmet. On je

slika koja predoava spojeve koje jedan predmet moe ostvariti s drugim predmetima.

Svaka je stvar, tako rei, u prostoru moguih stanja stvari.80

Nakon ovoga u Tractatusu se prelazi na viu razinu apstraktnosti na oblik

svijeta. Ve smo rekli da svaki predmet nosi sa sobom prostor mogunosti. Te su

mogunosti neodvojive od predmeta. Shvatiti predmet znai shvatiti ove mogunosti.

Ako stvorimo pojam svih predmeta, tada moemo pojmiti ukupnost moguih spojeva

svakoga predmeta, odnosno svako mogue stanje stvari ili dogaaj u svijetu.

Sveukupnost ovih mogunosti ini oblik svijeta. Tu je sadrano svako mogue stanje

stvari. Ono je istovjetno cjelokupnom logikom prostoru. Mogunosti koje postoje su

injenice. Mogunosti koje nisu ostvarene i dalje ostaju mogunosti.81

Oblik svijeta se ne mijenja tijekom vremena. Skup onoga to je mogue, logiki

mogue, je stalan, nepromjenjiv. Oblik svijeta je bezvremen, vjean. Oblik svijeta u

potpunosti prethodi iskustvu. On prethodi svim otkriima i izumima, svakom iskustvu i

promjeni.

Do sada smo panju poklanjali pojmovima mogunosti i stvarnosti. Sada

prelazimo na teoriju jezika iz Tractatusa. Cjelokupnost stavova je jezik82. A sada

ponovimo to je to 'iskaz'. Iskaz je svaka smislena reenica. Iskazi su i karte, crtei ili

78 Usp. isto, str. 29 30. 79 Usp. WITTGENSTEIN, L., Tractatus, str. 31. 80 Isto, str. 29. 81 Usp. MALCOLM, N., nav. dj., str. 30. 82 WITTGENSTEIN, L., Tractatus, str. 59.

34

grafikoni. Smislena reenica predstavlja (oslikava, opisuje) mogue stanje stvari u

svijetu. Smisao reenice, iskaz, je smo mogue stanje stvari koje predstavlja.83

Meu iskazima imamo elementarne i sloene. Elementarni su iskazi osnovni

iskazi. Svaki sloeni iskaz sastoji se od elementarnih iskaza: On je istinitosna funkcija

elementarnih iskaza. Elementarni iskaz je nadalje sastavljen od jednostavnih znakova

koje zovemo imena. Jednostavnost imena sadri u svome znaenju jednostavan

predmet.84 Ime znai predmet. Predmet je njegovo znaenje.85

Znaaj ove izjave puno se komentiralo. Najbolji nain razumijevanja ove izjave

moemo pronai u sljedeoj izjavi: U stavu ime zastupa predmet.86 To znai da, kada

se ime pojavi u elementarnoj reenici, ono zauzima mjesto predmeta: ime je zamjena za

jednostavni predmet.

Jednostavni predmet nije rije, niti bilo koji drugi oblik znaka. Ne moe se sam

pojaviti u reenici. Ali, u reenici se moe pojaviti znak koji zauzima mjesto, zamjenjuje

ili djeluje umjesto jednostavnoga predmeta. Znak, zvan ime ima svaku mo koju ima i

predmet kojega to ime zamjenjuje. No, te moi pripadaju imenu samo u okviru jezika, a

ne i u okviru stvarnosti. Ime je, u nekom smislu, dvojnik predmeta kojega predstavlja.

Ali je ono duplikat u nekim dugim okvirima. Mogunosti koje ima jednostavni predmet

kada je rije o spajanju s drugim predmetima u stanja stvari podvojene su mogunostima

koje ima ime kada je rije o spajanju s drugim imenima u elementarnim iskazima.87

U elementarnoj reenici (iskazu) jedno ime zamjenjuje jedan predmet, drugo ime

drugi predmet i tako dalje. Imena su povezana tako da iskaz, kao cjelina, predstavlja

sliku moguega stanja stvari u svijetu. On oslikava vezu izmeu jednostavnih predmeta

istovjetnu vezi izmeu imena u iskazu.88 Budui da je svaki iskaz istinitosna funkcija

elementarnih iskaza (elementarni iskazi je istinitosna funkcija samog sebe), svaki je

iskaz takav. Svaki iskaz oslikava mogui poredak jednostavnih predmeta unutar

83 Usp. isto, str. 39. 84 Usp. MALCOLM, N., nav. dj., str. 30 31. 85 WITTGENSTEIN, L., Tractatus, str. 45. 86 Nav. mj. 87 Usp. MALCOLM, N., nav. dj., str. 31. 88 Usp. WITTGENSTEIN, L., Tractatus, str. 35.

35

logikog prostora. Ako su predmeti posloeni onako kako je to iskazom izreeno, tada je

iskaz istinit inae nije istinit. Ali, i onda kada sud nije istinit, on sadri istu logiku

formu kao i mogue stanje stvari koje opisuje: jer imena u iskazima imaju iste

mogunosti spajanja kao i odgovarajui jednostavni predmeti. Rei neto smisleno, bilo

istinito ili neistinito, znai oslikati ovaj ili onaj mogui spoj iz sveukupnosti mogunosti

koje sainjavaju oblik svijeta. Taj oblik je nepromjenjiv. Iz toga proizlazi da je ono to

se moe rei, to se moe zamisliti nepromjenjivo. Mogui poredci jednostavnih

predmeta ine granice jezika i misli.89 Svijet je potpuno opisan ako se navedu svi

elementarni stavovi i ako se navede koji su od njih istiniti, a koji lani.90 Budui da su

iskazi istinosne funkcije iskaza od kojih su sastavljeni, postoje dva granina sluaja,

iskaz koji je istinit za svaku kombinaciju elementarnih iskaza i iskaz koji nije istinit za

nijednu kombinaciju elementarnih iskaza. Prvi sluaj nazivamo tautologijom, a drugi

kontradikcijom. Tautologija i kontradikcija nisu besmislene, one pripadaju logikom

simbolizmu, kao 0 simbolizmu matematike. One ne opisuju stanje stvari, budui da

tautologija doputa svako stanje stvari, a kontradikcija ne doputa nijedno.91

Govorili smo o pojmovima mogunosti, stvarnosti i jezika. Razmotrimo sada to

je to misao. Misao je, kao i sud, slika. I kao svaka slika, misao predstavlja moguu

situaciju u logikom prostoru. Ali, misao ne moemo samo tako poistovjetiti sa iskazom

sa smislenom reenicom. Tijekom dopisivanja s Wittgensteinom, Russell je, u

kolovozu 1919., upitao: Koji su sastavni dijelovi misli? Wittgenstein je odgovorio:

Ne znam koji su sastavni dijelovi misli, ali znam da ih mora imati i da odgovaraju

rijeima jezika.92 Na Russellovo sljedee pitanje, Sastoji li se (Gedanke) misao od

rijei?, Witgenstein je odgovorio, bez ikakvih ogranienja: Ne! Sastoji se od psihikih

sastavnica koje su s stvarnou povezane na isti nain kao i rijei. Koje su to sastavnice,

ne znam.93 Zamijetite kako je Wittgenstein rekao, bez uzdravanja, da se misli sastoje

od psihikih sastavnica, tj. mentalnih elemenata. Izravnim tumaenjem ove izjave

89 Usp. MALCOLM, N., nav. dj., str. 31 32. 90 WITTGENSTEIN, L., Tractatus, str. 89. 91 Usp. isto, str. 89 97. 92 Isti, Notebooks, str. 129. 93 Isto, str. 130.

36

dolazimo do zakljuka da se sve misli sastoje od mentalnih elemenata. Nijedna misao ne

sastoji se od rijei, izgovorenih ili zapisanih. Dakako, Tractatus tvrdi da misao moe biti

izraena fizikim znakovima. U stavu misao se izraava ulno opaljivo.94 No, misao

ne mora biti izraena fizikom reenicom. Budui da je misao slika, ona se mora

sastojati od elemenata koji oslikavaju mogue stanje stvari. To je smisao misli.95

Misao je smislena struktura. Znaenjska reenica je isto struktura koja ima

smisao. Stoga bi, ini se, stav u Tractatusu bio da, kada se misao izrekne reenicom,

smisao misli je miljen unutar reenice. Fizika reenica dobiva isti smisao koji misao

ve ima. Tako postoje dvije strukture koje imaju isti smisao. Jedna se struktura sastoji od

mentalnih elemenata, a druga od rijei. Budui da ove dvije strukture imaju isti smisao,

moemo rei da su one jedan te isti iskaz.

Prema Tractatusu, postoji hijerarhija prema kojoj su strukture poredane. Stanje

stvari u svijetu je spoj jednostavnih predmeta. Misao je spoj mentalnih elemenata. Iskaz

u jeziku je spoj znakova. Ako je odreeni iskaz istinit, tada postoje tri spoja koja su, po

smislu, jednaka. Postoji spoj jednostavnih predmeta koji tvori stanje stvari. Postoji i spoj

mentalnih elemenata koja oslikava to stanje stvari. Postoji i spoj znakova, koji takoer

oslikava stanje stvari. Ovo su tri usporedne strukture koje postoje u trima dimenzijama:

stvarnosti, misli i jezika. Dva od ovih spojeva su slike preostalog spoja.96

Vano obiljeje pojma oslikavanja je to da slika i ono to ona oslikava moraju

imati jednak broj sastavnica. U stavu mora biti mogue da se razlikuje upravo toliko

elemenata koliko i u stanju stvari koje on prikazuje.97 To znai, ako je iskaz istinita

slika postojeega stanja stvari, onda se iskaz i stanje stvari moraju sastojati od jednakoga

broja elemenata. Jednako tako, i misao mora imati jednak broj sastavnica kao i stanje

stvari koje ona predstavlja. Wittgenstein je u Filozofskim istraivanjima tono objasnio

spomenutu zamisao iz Tractatusa: Sljedei pojmovi: iskaz, jezik, miljenje, svijet stoje

94 Isti, Tractatus, str. 41. 95 Usp. MALCOLM, N., nav. dj., str. 32. 96 Usp. isto, str. 32 33. 97 WITTGENSTEIN, L., Tractatus, str. 67.

37

u nizu jedan iza drugoga, svaki jedan drugome ekvivalentan.98 Misao oslikava stvarnost

tako to je ona model stvarnosti koju oslikava. Misao je slika; a Slika je model

stvarnosti.99 Zamisao iz Tractatusa objanjava kako moemo rei neto. Reenica koju

izgovorimo, poput misli koju izraava, e biti model stanja stvari koje opisujemo. I iskaz

i misao, u nekom smislu, ponavljaju, u nekom smislu, stanje stvari koje opisuju.100

Misao se sastoji od mentalnih elemenata, reenica od rijei, stvarnost od

jednostavnih predmeta. Kako ova tri podruja koja se sastoje od razliitih elemenata

mogu imati ita zajedniko? No, ona ipak imaju neto zajedniko. Izmeu njih vlada

izomorfizam. To je to to ih vee. Na taj nain misao i reenica mogu biti slike, modeli

stanja stvari u svijetu. Ova trojka je razliita; ali su u jednom smislu isti. Ako je va

iskaz istinit, onda su on, misao koju on izraava i stanje stvari koje on opisuje jednaki

po sastavu.101

Na kraju izlaganja o Tractatusu, vrijedi rei to bi openito bila filozofija za

Wittgensteina. Filozofija po njemu nije jedna od prirodnih znanosti. Rije filozofija mora

znaiti neto to stoji ispod ili iznad, ali ne pored prirodnih znanosti. Za filozofiju on

kae kako ona nije teorija, nego aktivnost, filozofsko djelovanje sastoji se bitno od

rasvjetljavanja. Zbog ovoga rezultati filozofije nisu 'filozofski stavovi', nego

pojanjavanje stavova102. Zadaa filozofija je ograniiti miljivo i time nemiljivo,

ograniiti nemiljivo iznutra pomou miljivoga, ona e znaiti neizrecivo, jasno

prikazujui izrecivo103.104

Subjekt ne pripada svijetu, on je granica svijeta. Tu je stvar ista kao sa okom i sa

vidnim poljem. Filozofsko Ja nije ovjek, nije ljudsko tijelo, ni ljudska dua kojom se

bavi psihologija, nego metafiziki subjekt, granica - ne dio svijeta.105

98 Isti, Filozofijska Istraivanja, Zagreb, Nakladni zavod Globus, 1998., str. 44. 99 Isti, Tractatus, str. 35. 100 Usp. MALCOLM, N., nav. dj., str. 33. 101 Usp. nav. mj. 102 WITTGENSTEIN, L., Tractatus, str. 75. 103 Nav. mj. 104 Usp. isto, str. 74 75. 105 Isto, str. 151.

38

On dalje kae kako u osnovi itavog modernog svijeta lei pretpostavka da su

tzv. prirodni zakoni objanjenje prirodnih pojava. Tako ljudi zastaju pri prirodnim

zakonima kao pri neem neprikosnovenom, kao stari pri bogu i sudbini.106

Po njemu je svijet nezavisan od volje pojedinca. Smisao svijeta mora leati izvan

svijeta, budui da u svijetu sve kako jest, i sve se dogaa kako se dogaa, [] u njemu

nema nikakve vrijednosti - a kad bi je bilo onda ona ne bi imala vrijednosti107. Ako

postoji neka vrijednost, ona mora stajati van svakog dogaanja. Ono to svijet ne ini

sluajnim, mora leati van svijeta, jer bi inae i ono bilo sluajno. Po Wittgensteinu je

jasno da ne mogu postojati nikakvi stavovi etike. Etika se ne da izrei, ona je

transcendentna. Mora postojati neka etika kazna i nagrada, ali one moraju leati u

samoj radnji. Smrt nije dogaaj u ivotu. Smrt se ne doivljava.108 Ako se pod

vjenou podrazumijeva nevremenitost, onda vjeno ivi onaj koji ivi u sadanjosti.

Kao to ono to svijet ini sluajnim lei izvan svijeta, tako i rjeenje zagonetke ivota u

prostoru i vremenu lei izvan prostora i vremena. Nisu problemi prirodne nauke ono to

treba rijeiti.109 Skepticizam nije neoboriv, nego besmislen ako hoe sumnjati u ono o

emu se ne moe pitati.

Osjeamo da, ak ako je dat odgovor na sva mogua znanstvena pitanja, nai

ivotni problemi nisu uope dodirnuti. Tada naravno ne ostaje nijedno pitanje i to je

odgovor. Svakako ima neto neizrecivo, ono se pokazuje, ono je mistino. Wittgenstein

zavrava Tractatus reenicom O emu se ne moe govoriti, o tome se mora

utjeti110.111

Ova reenica je izazvala mnogo kontroverzi i tumai se na razne naine, kao i

Tractatus, neki je smatraju konanim udarcem svakoj metafizici, drugi kao metafiziki

iskaz, dok najstvarnije zvui interpretacija kako je u prirodoznanstvenom svijetu sve

106 Isto, str. 181. 107 Isto, str. 183. 108 Isto, str. 185. 109 Isto, str. 187. 110 Isto, str. 189. 111 Usp. isto, str. 181 189.

39

reeno, ostali neizrecivi svijet ostaje neizreciv, gdje ostaje jedino mogunost djelovanja

kao istins