Intencije Šerijata - Ka intencionom usuli-fikhu

Savremeni istraživač koji duboko i ozbiljno pručava fenomen «intencionog

razumijevanja» Svetog teksta, srest će se s dva tipa njegova čitanja: prvo je ciljno, a

drugo je praktično čitanje koje se razvija u tri pravca: reformistički pravac, pravac

političkog islama i pravac povijesnog karaktera i uslovljenosti Svetog teksta.

1. Ciljno (teleološko) čitanje

Prvo čitanje - ciljno čitanje koje je u dinamičkoj interakciji sa duhom Teksta i

koje ga upotrebaljava u širem obuhvatu od njegove jezičke strukture, osvjetljava veće

prostore i kruži prostranijim nebom, ciljajući i prizivajući prisustvo Šerijata, kroz njegove

naredbe i zabrane, u svim domenima života, tako da ne postoji nijedan novi slučaj bez

odgovarajuće norme, niti se realnost, sa svim svojim bezbrojnim partikularijama, može

izmigoljiti i udaljiti od univerzalnog načela koje ga obuhvata. Ovo je stav svih usulista

izuzev Bakillanija. Ciljno čitanje etablira intencije (mekasid) temeljem kategoričnosti i

trajnosti Šerijata uzdižući ih na nivo općeg, univerzalnog zakona u njegovom

eksplicitnom i implicitnom značenju. Ovaj zakon u ovom njegovom obliku, nije sporan

niti može biti predmetom spora. On je zajednički imenitelj u svim periodima islamske

legislative i predstavlja sponu među svim pravnim školama i tendencijama kroz

jedinstven autoritet koji se oslanja na dva osnovan izvora: Kur'an i sunnet. On nije, kao

što kaže Muhammed Abdullah Deraz, ograničen na eksplicitni smisao, već se često od

eksplicitnog ide ka aluzivnom i od posebnog ka općem značenju, te od sredstava ka

ciljevima. To je stoga što nas je Uzvišeni ponukao na razmišljanje o značenjima Svoje

Knjige, naredio nam da uzmemo pouku iz nje, a potom je i svoj zakonodavni stil

prilagodio na način koji nam olakšava uzimanje pouke spominjući uz većinu propisa

njihove zakonske razloge i ciljeve kako bismo ih uzeli za osnove i kriterije kojima ćemo

mjeriti slične slučajeve bez obzira da li je riječ o Njegovoj naredbi, zabrani, dozvoli,

potvrdi prava i dužnosti. Kada čujemo Njegove riječi: «Ne bacajte se svojim rukama u

propast!», znamo da je jedan od ciljeva šerijata čuvanje od svega što vodi u propast. Ili,

kada čujemo Njegove riječi: «Allah ne voli one koji nered čine», razumijemo da On

zabranjuje sve što vodi neredu. Kada kaže: «Dozvoljava se onima kojima je nepravda

1

učinjena da se brane», znademo da je legalna odbrana života svim sredstvima. S druge

strane, povezanost pravnih propisa s događajima i slučajevima povodom kojih su

objavljeni, ukazuje na pravac kojim ide zakonodavstvo, da ono ustanovljava normu

svakog slučaja shodno određenom interesu (maslaha) koji želi njome ostvariti. Mudrost

Zakonodavca i Njegova mislost nisu se zadovoljile samo ovom faktičkom vezom između

normi i njenih intencija, već su ih spojile i u jezičkom izrazu na način kako smo

maloprije vidjeli.

Štaviše, Poslanik a. s. je svojim ashabima zorno pokazao put promatranja

intencija Šerijata, vježbajući ih da prakticiraju izvođenje propisa na osnovu njih. Otuda je

islamsko zakonodavstvo široko i otvoreno za svako vrijeme i mjesto do Sudnjega dana.

Da Šerijat ne sadrži te univerzalne i opće principe koji obuhvataju bezbrojne

partikularije, i te zakonske razloge za koje su vezane norme, ne bi bio vječni zakon, niti

bi bilo moguće obratiti se Kur'anu i sunnetu u svakom spornom pitanju, budući da je broj

pojedinačnih pitanja u njima ograničen, dok je njihov broj u vremenima koje dolaze

neograničen. Naposlijetku, ne bi bile istinite ni Njegove riječi: «A tebi smo objavili

Knjigu kao pojašnjenje za svaku stvar», ili: «Da sam vam upotpunio vašu vjeru». Jer, zar

bi mogli govoriti o potpunosti Objave i njenom sveobuhvatnom objašnjenju ako bi

novonastali slučajevi ostali izvan Božanskog zakona.1

Ashabi su uočili nešto što se zove smisao Teksta (m'ana en-nass), otvorili su se

prema njemu čak i u ibadetima, njihovo razumijevanje je imalo određeni sistem, pojavio

se i racionalni idžtihad, koji je teorijski i praktično predstavljao neku vrstu najave

intencionog pravca u razumijevanju Teksta, bez obzira na korištenje različitih metoda i

raznovrsnost pristupa prilikom izvođenja propisa u svjetlu intencionog čitanja. Neki su se

više, a neki manje oslanjali na intencije. Pravna načela koja su koristili, poput: «Nije

dozvoljeno nanositi štetu niti na štetu uzvraćati štetom», «Djela se prema namjeri

vrednuju», «Običaj presuđuje», «Ono što je sigurno ne može se otkloniti sumnjom»,

«Teškoća zahtijeva olakšavanje» predstavljaju intencioni sistem koji ima svoje

regulativne osnove i svoje primjere praktične primjene u fikhu ashaba, tabiina i tabei-

tabiina. Ta načela se postala prva nejezička građa u usulskoj strukturi otkad se pojavila pa

do njenog prerastanja u naučnu disciplinu.

1 - Vidi: Deraz, Al-Mizan bejne es-sunna vel-bid'a, Dar at-tiba', Egipat, 1934., 17-21.

2

Tako je zaokruženo i upotpunjeno «intenciono» razumijevanje sa zadatkom da regulira

odnos razuma i tradicije, Teksta i idžtihada na način organske povezanosti tako da se

nijedan elemenat ne može odvojiti od drugog. Oni čin dva stupa jedinstvenog spoznajnog

sistema čiji je izvor Objava i koji uzima norme iz izvora Šerijata putem razotkrivajuće

Objave ili kreirajućeg idžtihada. Pažljivo čitanje knjiga o fetvama i sudskim presudama

dovodi do jednog rezultata, a to je da intenciono razumijevanje nijednog časa nije bilo

odsutno iz sfere praktične primjene unatoč činjenici da se ono nekada javlja, a nekada

gubi u većini usulskih djela. U tom kontekstu se može sagledati koliko je samo pogrešna

paušalna konstatacija 'Abida al-Džabirija «da je Šatibi izazvao suštinski epistemološki

prekid s Šafijinim pravcem i i svim usulistima koji su došli poslije njega. Šatibi je svoju

teoriju intencija utemeljio na naporima sojih preteča među malikijskim i šafijskim

pravnicima, poput Džuvejnija, Gazalija, Ibn Abdusselama, El-Mekkarija, Ibn Džuzeja i

dr. Svakako da se u tom smislu ne mogu zanemariti ni hanefijski pravnici i njihova teorija

istihsana, pa i teorija kijasa koje imaju dosta dodirnih tačaka sa teorijom mekasida.

Intencije u ovom čitanju podvrgnute su pravilu koje je formulisao dr. Ahmed Er-Rejsuni

riječima: «La takside illa bi delil» - «Nema određivanja cilja - intencije bez dokaza».

Pripisivanje Šerijatu nekog cilja isto je kao pripisivanje neke riječi ili norme Allahu dž.š.

zato što je Šerijat Njegov Šerijat, a cilj Njegov cilj. Tvrdnja da je cilj Šerijata taj i taj, bez

dokaza za to ravna je govoru o Bogu bez znanja i prava.2

2. Praktično čitanje

Drugi tip čitanja je praktično čitanje koje «mekasid» pretvara u mehanizam i

sredstvo tumačenja Teksta, razvoja zakonodavstva i premošćavanja jaza između onoga

što se pogrešno naziva «tradicija» (esala) i «savremenost» (mu'asara). U ovom čitanju

možemo prepoznati tri tendencije:

1. Reformistička tendencija (el-itidžah el-islahijj):

Bez povođenja za tezom nekih autora da su ideje francuske revolucije imale

utjecaja na ovu tendenciju, ipak se može konstatirati da su se njeni istaknuti protagonisti

kretali stazom punom opasnosti i rizika. Oni s jedne strane pripadaju institucijama

savremene nacionalne države, imaju zapaženo mjesto u sistemu vlasti i upravnim

2 . Vidi: Ahmed er-Rejsuni, El-Fikrul-meqasidijj, kava'iduhu ve fevaiduhu, Darul-Hadi, Bejrut, 2003., str. 50.

3

organima, a s druge strane pripadaju vjerskoj kulturi koja ne prihvata sve što dolazi iz

vana i koja ne odbacuje sve što je naslijeđeno. U prvom slučaju ono (ovo čitanje) je

zatočenik posebnog projekta moderne države koja lojalnost vladaru drži važnijom od

lojalnosti domovini, a vjernost pojedincu prečom od pripadanja društvu. Ona, s druge

strane, nastoji voditi projekat obnove misli i revizije njenih osnovnih postulata očima

koje gledaju na njenu prošlost i sadašnjost s dozom nezadovoljstva i mržnje, dok u

drugoga i njegovu kulturu gledaju sa pojačanom impresioniranošću i zadovoljstvom.

Tačno je da to nezadovoljstvo prošlošću ne doseže nivo prekidanja veze, niti

zadovoljstvo drugim doseže nivo asimilacije, ali ipak je»izazov drugog i drugačijeg» bio

neodoljiv tako da je zaprijetio mnogim unutrašnjim tvrđavama. Istaknuti predstavnici

reformističkog pravca, poput Tahtavija, Kevakibija, Džemaluddina Afganija, Hajruddina

Tunisija i Muhammeda Abduhua, nastojali su pronaći izlaz iz akutnog stanja zaostalosti i

učahurenosti ka napretku i obnovi, pa su posegnuli za intencionim pristupom koji će

opravdati stanje koje su prihvatili, a koje se temelji na nekritičkom otvaranju prema

Zapadu s njegovim misaonim i idejnim postulatima i vrijednostima kao i njegovim

organizacionim ustrojstvom s željom da se okoristi njegovim iskustvom, tehnologijom i

institucijama. Naravno, pri tome je trebalo uvjeriti tradicionalne muslimanske institucije,

poput Al-Azhera i Zejtune, da trebaju napustiti koncept čvrstog slijeđenja mezheba i

prihvatiti kritički pristup pomoću kojega se razvijaju nauka, studijski predmeti i način

razmišljanja. Budući da susret sa «drugim» nije bio susret ravnopravnih, imao je za

rezultat da su Šerijat zamijenili racionalnim sistemima koje su nastojali opravdati

oslanjajući se na koncept «intencija Šerijata» - mekasiduš-šeri'a i pogrešnu primjenu

načela «otvaranja puteva» (fethuz-zerai'), koje su usulisti formulisali riječima: «Ma la

jetimmul-vadžibu illa bihi fe huve vadžib» Najradikalniji među njima bio je Hajruddin et-

Tunisijj koji je svoje stavove iznio u knjizi «Akvemul-mesalik fi m'arifetil-memalik».

Tako su se raspravljala politička pitanja, posebno pitanje legitimiteta vlasti i političkog

sistema, zatim društvena pitanja kao što su prava žena, ekonomska pitanja koja se tiču

banaka, vakufa. Čak su se i neka pitanja iz domena ibadeta raspravljala u duhu čisto

racionalističkog pristupa. Legitimitet takvom pristupu tražen je u mutezilitskom naslijeđu

ili društvenom ugovoru u sjeni «teorije prijeke potrebe» o kojoj Hajruddin et-Tunisijj

kaže: «Val evropske civilizacije zapljusnuo je Zemlju, ništa mu se ne može suprotstaviti a

4

da ga snaga njegovih uzastopnih struja ne iskorijeni. Bojati se je za države u susjedstvu

Evrope od te struje osim ako mu se prepuste i prihvate njegova ovosvjetska uređenja.

Jedino ih to može spasiti od utapanja».3

Prema mišljenju nekih savremenih autora (Muhammed Kemal Imam, profesor na

Odsjeku za islamsko pravo Pravnog fakulteta Univerziteta u Aleksandriji), ovaj pravac je

postavio dobru dijagnozu, ali je pogriješio u terapiji, pa je i njegov metod daleko od toga

da relizira ciljeve Šerijata. Nije uzrok tome to što njegove perjanice nisu dovoljno

poznavale Šerijat i njegove propise. Naprotiv, imali su širok uvid u fikh muslimana što

najbolje potvrđuje i Tunisijevo djelo «Akvemul-mesalik». Međutim, njihova pozicija u

vlasti i kulturni šok koji si doživjeli dok je njihova zemlja bila u intelektualnoj

inferiornosti i kolonijalnoj potčinjenosti, svi to je doprinijelo da se zatvore vrata pred

njihovim projektom obnove tako da nije uspio ostvariti pozitivne rezultate. Naprotiv,

njihov odjek je bio negativan budući da je imao za rezultat posvemašnju vesternizaciju

misli, ideja, obrazovnog i pravnog sistema, institucija vlasti i sudstva, tj. proizveo je novu

realnost koja se nije mogla brzo savladati, budući da je država nakon osamostaljenja

kreirana pod budnim okom stranaca. Njen životni prostor - idejno i praktično- pun je, kao

što neko reče - svetih krava koje je teško preklati.

2. Pravac političkog islama:

Ne mislimo pod ovim terminom na pokrete koji se koriste metodom nasilja,

budući da oni ne otvaruju prostor za intenciono tumačenje i da imaju mnogo više

materijalnog oružja od misaonih sistema. Sa stanovišta mekasida, važnost pravca

političkog islama ogleda se u tome što je, recimo, tzv. «marokanska škola» prevazišla

granice obnove (tedždid) koje je trasirao Muhammed Abduhu i teorijski utemeljila

filozofiju otpora i odbrane zasnovanu na oživljavanju tematike intencija (mekasid) u

usuli-fikhu, dok je u praktičnom smislu osnovala organizaciju koja će biti legitimni

autoritet u pružanju otpora okupaciji, uz postojanje određenih razlika u nijansama i

pojedinostima među vodećim ličnostima ovog pokreta: Et-Tahira b. 'Ašura iz Tunisa,

Allala el-Fasiija iz Maroka i Abdulhamida b. Badisa iz Alžira. Ova nova škola je

ponudila model modernizacije koji se temelji na legitimnosti otpora okupatoru i

legitimnosti povratka ummeta principu izbora svoje vlasti i njenih institucija.

3 - Vidi: Tunisijj, Akvemul-mesalik, Bejrut, 1985., str. 206.

5

Odlika ove škole je u tome što ona nije zatvorila koncept mekasida u

predavaonice i učionice, kao što su to učinili glavni centri vjerskog obrazovanja u Egiptu,

El-Azher, Šerijatska sudačka škola i Darul-ulum. Ovi centri su doživjeli razvoj u

metodologiji mišljenja, i o Intencije Šerijata - Ka intencionom usuli-fikhu

Savremeni istraživač koji duboko i ozbiljno pručava fenomen «intencionog

razumijevanja» Svetog teksta, srest će se s dva tipa njegova čitanja: prvo je ciljno, a

drugo je praktično čitanje koje se razvija u tri pravca: reformistički pravac, pravac

političkog islama i pravac povijesnog karaktera i uslovljenosti Svetog teksta.

1. Intenciono čitanje

Prvo čitanje - ciljno čitanje koje je u dinamičkoj interakciji sa duhom Teksta i

koje ga upotrebaljava u širem obuhvatu od njegove jezičke strukture, osvjetljava veće

prostore i kruži prostranijim nebom, ciljajući i prizivajući prisustvo Šerijata, kroz njegove

naredbe i zabrane, u svim domenima života, tako da ne postoji nijedan novi slučaj bez

odgovarajuće norme, niti se realnost, sa svim svojim bezbrojnim partikularijama, može

izmigoljiti i udaljiti od univerzalnog načela koje ga obuhvata. Ovo je stav svih usulista

izuzev Bakillanija. Ciljno čitanje etablira intencije (mekasid) temeljem kategoričnosti i

trajnosti Šerijata uzdižući ih na nivo općeg, univerzalnog zakona u njegovom

eksplicitnom i implicitnom značenju. Ovaj zakon u ovom njegovom obliku, nije sporan

niti može biti predmetom spora. On je zajednički imenitelj u svim periodima islamske

legislative i predstavlja sponu među svim pravnim školama i tendencijama kroz

jedinstven autoritet koji se oslanja na dva osnovan izvora: Kur'an i sunnet. On nije, kao

što kaže Muhammed Abdullah Deraz, ograničen na eksplicitni smisao, već se često od

eksplicitnog ide ka aluzivnom i od posebnog ka općem značenju, te od sredstava ka

ciljevima. To je stoga što nas je Uzvišeni ponukao na razmišljanje o značenjima Svoje

Knjige, naredio nam da uzmemo pouku iz nje, a potom je i svoj zakonodavni stil

prilagodio na način koji nam olakšava uzimanje pouke spominjući uz većinu propisa

njihove zakonske razloge i ciljeve kako bismo ih uzeli za osnove i kriterije kojima ćemo

mjeriti slične slučajeve bez obzira da li je riječ o Njegovoj naredbi, zabrani, dozvoli,

potvrdi prava i dužnosti. Kada čujemo Njegove riječi: «Ne bacajte se svojim rukama u

propast!», znamo da je jedan od ciljeva šerijata čuvanje od svega što vodi u propast. Ili,

kada čujemo Njegove riječi: «Allah ne voli one koji nered čine», razumijemo da On

6

zabranjuje sve što vodi neredu. Kada kaže: «Dozvoljava se onima kojima je nepravda

učinjena da se brane», znademo da je legalna odbrana života svim sredstvima. S druge

strane, povezanost pravnih propisa s događajima i slučajevima povodom kojih su

objavljeni, ukazuje na pravac kojim ide zakonodavstvo, da ono ustanovljava normu

svakog slučaja shodno određenom interesu (maslaha) koji želi njome ostvariti. Mudrost

Zakonodavca i Njegova mislost nisu se zadovoljile samo ovom faktičkom vezom između

normi i njenih intencija, već su ih spojile i u jezičkom izrazu na način kako smo

maloprije vidjeli.

Štaviše, Poslanik a. s. je svojim ashabima zorno pokazao put promatranja

intencija Šerijata, vježbajući ih da prakticiraju izvođenje propisa na osnovu njih. Otuda je

islamsko zakonodavstvo široko i otvoreno za svako vrijeme i mjesto do Sudnjega dana.

Da Šerijat ne sadrži te univerzalne i opće principe koji obuhvataju bezbrojne

partikularije, i te zakonske razloge za koje su vezane norme, ne bi bio vječni zakon, niti

bi bilo moguće obratiti se Kur'anu i sunnetu u svakom spornom pitanju, budući da je broj

pojedinačnih pitanja u njima ograničen, dok je njihov broj u vremenima koje dolaze

neograničen. Naposlijetku, ne bi bile istinite ni Njegove riječi: «A tebi smo objavili

Knjigu kao pojašnjenje za svaku stvar», ili: «Da sam vam upotpunio vašu vjeru». Jer, zar

bi mogli govoriti o potpunosti Objave i njenom sveobuhvatnom objašnjenju ako bi

novonastali slučajevi ostali izvan Božanskog zakona.4

Ashabi su uočili nešto što se zove smisao Teksta (m'ana en-nass), otvorili su se

prema njemu čak i u ibadetima, njihovo razumijevanje je imalo određeni sistem, pojavio

se i racionalni idžtihad, koji je teorijski i praktično predstavljao neku vrstu najave

intencionog pravca u razumijevanju Teksta, bez obzira na korištenje različitih metoda i

raznovrsnost pristupa prilikom izvođenja propisa u svjetlu intencionog čitanja. Neki su se

više, a neki manje oslanjali na intencije. Pravna načela koja su koristili, poput: «Nije

dozvoljeno nanositi štetu niti na štetu uzvraćati štetom», «Djela se prema namjeri

vrednuju», «Običaj presuđuje», «Ono što je sigurno ne može se otkloniti sumnjom»,

«Teškoća zahtijeva olakšavanje» predstavljaju intencioni sistem koji ima svoje

regulativne osnove i svoje primjere praktične primjene u fikhu ashaba, tabiina i tabei-

4 - Vidi: Deraz, Al-Mizan bejne es-sunna vel-bid'a, Dar at-tiba', Egipat, 1934., 17-21.

7

tabiina. Ta načela se postala prva nejezička građa u usulskoj strukturi otkad se pojavila pa

do njenog prerastanja u naučnu disciplinu.

Tako je zaokruženo i upotpunjeno «intenciono» razumijevanje sa zadatkom da

regulira odnos razuma i tradicije, Teksta i idžtihada na način organske povezanosti tako

da se nijedan elemenat ne može odvojiti od drugog. Oni čin dva stupa jedinstvenog

spoznajnog sistema čiji je izvor Objava i koji uzima norme iz izvora Šerijata putem

razotkrivajuće Objave ili kreirajućeg idžtihada. Pažljivo čitanje knjiga o fetvama i

sudskim presudama dovodi do jednog rezultata, a to je da intenciono razumijevanje

nijednog časa nije bilo odsutno iz sfere praktične primjene unatoč činjenici da se ono

nekada javlja, a nekada gubi u većini usulskih djela. U tom kontekstu se može sagledati

koliko je samo pogrešna paušalna konstatacija 'Abida al-Džabirija «da je Šatibi izazvao

suštinski epistemološki prekid s Šafijinim pravcem i i svim usulistima koji su došli

poslije njega. Šatibi je svoju teoriju intencija utemeljio na naporima sojih preteča među

malikijskim i šafijskim pravnicima, poput Džuvejnija, Gazalija, Ibn Abdusselama, El-

Mekarrija, Ibn Džuzeja i dr. Svakako da se u tom smislu ne mogu zanemariti ni hanefijski

pravnici i njihova teorija istihsana, pa i teorija kijasa koje imaju dosta dodirnih tačaka sa

teorijom mekasida. Intencije u ovom čitanju podvrgnute su pravilu koje je formulisao dr.

Ahmed Er-Rejsuni riječima: «La takside illa bi delil» - «Nema određivanja cilja -

intencije bez dokaza». Pripisivanje Šerijatu nekog cilja isto je kao pripisivanje neke riječi

ili norme Allahu dž.š. zato što je Šerijat Njegov Šerijat, a cilj Njegov cilj. Tvrdnja da je

cilj Šerijata taj i taj, bez dokaza za to ravna je govoru o Bogu bez znanja i prava.5

2. Praktično čitanje

Drugi tip čitanja je praktično čitanje koje «mekasid» pretvara u mehanizam i

sredstvo tumačenja Teksta, razvoja zakonodavstva i premošćavanja jaza između onoga

što se pogrešno naziva «tradicija» (esala) i «savremenost» (mu'asara). U ovom čitanju

možemo prepoznati tri tendencije:

5 . Vidi: Ahmed er-Rejsuni, El-Fikrul-meqasidijj, kava'iduhu ve fevaiduhu, Darul-Hadi, Bejrut, 2003., str. 50.

8

1. Reformistička tendencija - islamski reformizam (el-itidžah el-islahijj ):

Bez povođenja za tezom nekih autora da su ideje francuske revolucije imale

utjecaja na ovu tendenciju, ipak se može konstatirati da su se njeni istaknuti protagonisti

kretali stazom punom opasnosti i rizika. Oni s jedne strane pripadaju institucijama

savremene nacionalne države, imaju zapaženo mjesto u sistemu vlasti i upravnim

organima, a s druge strane pripadaju vjerskoj kulturi koja ne prihvata sve što dolazi iz

vana i koja ne odbacuje sve što je naslijeđeno. U prvom slučaju ono (ovo čitanje) je

zatočenik posebnog projekta moderne države koja lojalnost vladaru drži važnijom od

lojalnosti domovini, a vjernost pojedincu prečom od pripadanja društvu. Ona, s druge

strane, nastoji voditi projekat obnove misli i revizije njenih osnovnih postulata očima

koje gledaju na njenu prošlost i sadašnjost s dozom nezadovoljstva i mržnje, dok u

drugoga i njegovu kulturu gledaju sa pojačanom impresioniranošću i zadovoljstvom.

Tačno je da to nezadovoljstvo prošlošću ne doseže nivo prekidanja veze, niti

zadovoljstvo drugim doseže nivo asimilacije, ali ipak je»izazov drugog i drugačijeg» bio

neodoljiv tako da je zaprijetio mnogim unutrašnjim tvrđavama. Istaknuti predstavnici

reformističkog pravca, poput Tahtavija, Kevakibija, Džemaluddina Afganija, Hajruddina

Tunisija i Muhammeda Abduhua, nastojali su pronaći izlaz iz akutnog stanja zaostalosti i

učahurenosti ka napretku i obnovi, pa su posegnuli za intencionim pristupom koji će

opravdati stanje koje su prihvatili, a koje se temelji na nekritičkom otvaranju prema

Zapadu s njegovim misaonim i idejnim postulatima i vrijednostima kao i njegovim

organizacionim ustrojstvom s željom da se okoristi njegovim iskustvom, tehnologijom i

institucijama. Naravno, pri tome je trebalo uvjeriti tradicionalne muslimanske institucije,

poput Al-Azhera i Zejtune, da trebaju napustiti koncept čvrstog slijeđenja mezheba i

prihvatiti kritički pristup pomoću kojega se razvijaju nauka, studijski predmeti i način

razmišljanja. Budući da susret sa «drugim» nije bio susret ravnopravnih, imao je za

rezultat da su Šerijat zamijenili racionalnim sistemima koje su nastojali opravdati

oslanjajući se na koncept «intencija Šerijata» - mekasiduš-šeri'a i pogrešnu primjenu

načela «otvaranja puteva» (fethuz-zerai'), koje su usulisti formulisali riječima: «Ma la

jetimmul-vadžibu illa bihi fe huve vadžib» Najradikalniji među njima bio je Hajruddin et-

Tunisijj koji je svoje stavove iznio u knjizi «Akvemul-mesalik fi m'arifetil-memalik».

Tako su se raspravljala politička pitanja, posebno pitanje legitimiteta vlasti i političkog

9

sistema, zatim društvena pitanja kao što su prava žena, ekonomska pitanja koja se tiču

banaka, vakufa. Čak su se i neka pitanja iz domena ibadeta raspravljala u duhu čisto

racionalističkog pristupa. Legitimitet takvom pristupu tražen je u mutezilitskom naslijeđu

ili društvenom ugovoru u sjeni «teorije prijeke potrebe» o kojoj Hajruddin Tunisijj kaže:

«Val evropske civilizacije zapljusnuo je Zemlju, ništa mu se ne može suprotstaviti a da

ga snaga njegovih uzastopnih struja ne iskorijeni. Bojati se je za države u susjedstvu

Evrope od te struje osim ako mu se prepuste i prihvate njegova ovosvjetska uređenja.

Jedino ih to može spasiti od utapanja».6

Prema mišljenju nekih savremenih autora (Muhammed Kemal Imam, profesor na

Odsjeku za islamsko pravo Pravnog fakulteta Univerziteta u Aleksandriji), ovaj pravac je

postavio dobru dijagnozu, ali je pogriješio u terapiji, pa je i njegov metod daleko od toga

da relizira ciljeve Šerijata. Nije uzrok tome to što njegove perjanice nisu dovoljno

poznavale Šerijat i njegove propise. Naprotiv, imali su širok uvid u fikh muslimana što

najbolje potvrđuje i Tunisijevo djelo «Akvemul-mesalik». Međutim, njihova pozicija u

vlasti i kulturni šok koji si doživjeli dok je njihova zemlja bila u intelektualnoj

inferiornosti i kolonijalnoj potčinjenosti, svi to je doprinijelo da se zatvore vrata pred

njihovim projektom obnove tako da nije uspio ostvariti pozitivne rezultate. Naprotiv,

njihov odjek je bio negativan budući da je imao za rezultat posvemašnju vesternizaciju

misli, ideja, obrazovnog i pravnog sistema, institucija vlasti i sudstva, tj. proizveo je novu

realnost koja se nije mogla brzo savladati, budući da je država nakon osamostaljenja

kreirana pod budnim okom stranaca. Njen životni prostor - idejno i praktično- pun je, kao

što neko reče - svetih krava koje je teško preklati.

2. Pravac političkog islama:

Ne mislimo pod ovim terminom na pokrete koji se koriste metodom nasilja,

budući da oni ne otvaruju prostor za intenciono tumačenje i da imaju mnogo više

materijalnog oružja od misaonih sistema. Sa stanovišta mekasida, važnost pravca

političkog islama ogleda se u tome što je, recimo, tzv. «marokanska škola» prevazišla

granice obnove (tedždid) koje je trasirao Muhammed Abduhu i teorijski utemeljila

filozofiju otpora i odbrane zasnovanu na oživljavanju tematike intencija (mekasid) u

usuli-fikhu, dok je u praktičnom smislu osnovala organizaciju koja će biti legitimni

6 - Vidi: Tunisijj, Akvemul-mesalik, Bejrut, 1985., str. 206.

10

autoritet u pružanju otpora okupaciji, uz postojanje određenih razlika u nijansama i

pojedinostima među vodećim ličnostima ovog pokreta: Et-Tahira b. 'Ašura iz Tunisa,

Allala el-Fasiija iz Maroka i Abdulhamida b. Badisa iz Alžira. Ova nova škola je

ponudila model modernizacije koji se temelji na legitimnosti otpora okupatoru i

legitimnosti povratka ummeta principu izbora svoje vlasti i njenih institucija.

Odlika ove škole je u tome što ona nije zatvorila koncept mekasida u predavaonice i

učionice, kao što su to učinili glavni centri vjerskog obrazovanja u Egiptu, El-Azher,

Šerijatska sudačka škola i Darul-ulum. Ovi centri su doživjeli razvoj u metodologiji

mišljenja, i ograničeno otvaranje prema modernim znanostima tokom prve tri decenije

dvadesetog stoljeća, pa i poziv da se naučno pozabave konceptom mekasida, tako da su

mnogi autori u oblasti usuli-fikha uvrstili ovaj koncept u svoja djela. Međutim, taj pokret

je ostao zotočen u učionicama i predavaonicama, posebno ako se uporedi sa

reformističkim naporima Allala el-Fasija i Et-Tahira b. Ašura. Sposobnost razumijevanja

Tekstova koju su posjedovala ova dva alima, utjecaj na realnost, spoj između islamskog

identiteta i ljudske slobode, bili su odlučujući faktori prepoznavanja i općeprihvaćenosti

njihova metoda u intencionom istraživanju koja je, štaviše, omogućila fekihu da igra

političku ulogu pa čak i da osniva poltičke stranke i da ih predvodi.

...........

3. Pravac historicističkog pristupa Svetom Tekstu:

Zagovornici ovog pravca nisu fekihi ni šerijatski eksperti. Sebe su - pod različitim

imenima - potčinili misiji udaljavanja Teksta od primjene, vraćanja vjere u džamiju, a cilj

je repozicioniranje čovjeka nasuprot Stvoritelju. Ovaj je pravac svoj vrhunac doživio u

tezama koje je formulisao Muhammed Arkun u svome djelu pod naslovom «Povijesnost

islamsko-arapske misli». On poziva obnovi koncepta intencija u cilju ublažavanja

rezolutne teorije usuli-fikha tako što bi bila zamijenjen novim pojmom, a to je pojam

«mekasiduš-šeri'a». Usuli-fikh je, prema njegovom mišljenju doprinijeo jačanju ideje da

čovjek ne može osobno donijeti nijednu odluku koja se tiče svijesti i ponašanja

pojedinaca te da povijest koja se događa izvan granica koje je ustanovio Bog vodi

dekadenci prvobitnog društva koje je osnovao Poslanik a.s. Do slične teze je došao i

Hasen Hanefijj us vom djelu «Od stvarnosti do Teksta» (Minel-vaqi' ila en-nass). On

smatra sve tradicionalne izvore i dokaze vjerovatnim (zannijje); oni se mogu

11

transformisati u kategoričke dokaze samo putem razuma. Ovakvo čitanje, kako tvrdi sam

Hasen Hanefi, znači zadržavanje duše (duha), uz promjenu tijela, očuvanje cilja uz razvoj

Vahja. Tako se umnožavaju čitanja nauke usuli-fikha općenito i mekasida posebno.

Nema, prema ovom pravcu, ispravnog i pogrešnog čitanja; sve su to različiti idžtihadi

koji su uslovljeni prirodom stava čitatelja, njegovom kulturnom, društvenom, političkom

i etičkom pozicijom. Shodno Hanefijevoj tezi, u prvi plan se stavlja čitač dok se sadržaj

koji se čita potiskuje i skriva, živi stvarnost, a umire Tekst. Tako se kod sljedbenika ovog

pravca koncept mekasida promovira kao zamjena za usuli-fikh, koji će regulisati ljudsko

ponašanja daleko od fikhskih propisa. Tako će se upotpuniti osavremenjavanje daleko od

uticaja Kur'ana i sunneta, tj. realizira se zamjena Šerijata ljudskim razumom, zamjena

Svetog Teksta realnošću i na koncu Boga čovjekom.

---------

Nema sumnje da je koncept mekasida reafirmisao ulogu ljudskog uma do to mjere

da je Šerijat postao prijemčiv za fleksibilnije razumijevanje i primjenu. Međutim, da li to

što je Šerijat, kako ističe Muhammed Abdullah Deraz, umu otvorio vrata istraživanja i

proučavanja, znači da možemo reći da mu je prepustio uzde u potpunosti i dozvolio mu

da donosi opća načela koja će uvijek regulisati sve njihove pojedinačne slučajeve; da li

mu je dao pravo zanemarivanja i prenebregavanja Tekstova i pojedinačnih propisa zarad

primjene općih principa i intencija. Stvar bi tada bila jednostavna. Proučavatelju, ili

čitaocu Šerijata ne bi bilo teško ubaciti u njega bilo šta, bez obzira koliko daleko ili blizu

bilo od njega. Kada bi bilo tako otvorio bi se tako širok prostor za zablude i stranputice

da tome ne bi bilo kraja...

Ili se možda može reći, poput Hasena Hanefija, da je dozvolila čitaocu Šerijata da

po svojoj volji izabere bilo koje od dva pravca (stava) u bilo kojem pitanju; ako hoće

postupit će po posebnom, a ako hoće može i po općem tekstu, ako hoće može uzeti po

vanjskom smislu Teksta, a ako hoće može zaroniti u dubine njegovih značenja i izvući

tumačenje kako mu se sviđa. To bi bilo još lakše i jednostavnije, jer bi svi bili u pravu i

postupali u skladu sa sunnetom bez obzira koliko različite stavove imali. Šerijat bi tada

bio skup proturječnih iskaza i stavova tako da bi djelo istovremeno bilo i dozvoljeno i

zabranjeno, po volji čitaoca - tumača. To bi relativiziralo ili poništilo princip

jedinstvenosti istine u Šerijatu, i oduzelo bi mu vjerodostojnost pozicije presuditelja

12

među ljudima u onome u čemu se oni razilaze. Jer kako otkloniti spor pomoću onoga što

je sporno?

13