ISLAMSKA MISAO misao 11.pdfdržava islamskog svijeta. Ovaj 11-ti broj Islamske misli bogat je svojim sadržajem. Radovi koji su objavljeni pisani su na bosanskom, arapskom i engleskom

ISLAMSKA MISAOOsnivač i izdavač: Fakultet za islamske studije, Novi PazarZa izdavača: Prof. dr. Enver GicićGlavni urednik: Prof. dr. Enver GicićPomoćnik urednika: Prof. dr. Hajrudin BalićRedakcija: prof. dr. Admir Muratović, prof. dr. Almir Pramenković, hfz.doc. dr. Haris Hadžić, doc. dr. Siham Mevid Šerijatski recenzent: hfz, prof. dr. Almir Pramenković Tehnički urednik: Ifet AličkovićLektura: Samir ŠkrijeljŠtampa: Grafičar Užice Tiraž: 500 primjeraka

Adresa redakcije: Fakultet za islamske studije, ul. Rifata Burdževića 1, 36300 Novi Pazar

CIP - Katalogizacija u publikacijiNarodna biblioteka Srbije, Beograd

378:28

ISLAMSKA misao : godišnjak Fakulteta za islamske studije Novi Pazar / glavni urednik Enver Gicić. - 2007, br. 1- . - Novi Pazar : Fakultet za islam-ske studije, 2007- (Užice : Grafičar). - 24 cm

Godišnje.ISSN 1452-9580 = Islamska misao (Novi Pazar)COBISS.SR-ID 141771532

Štampanje ovog broja pomogla je Vlada R. Srbije - Kancelarija za saradnju sa crkvama i verskim zajednicama

Godišnjak Fakulteta za islamske studije Novi Pazar

Novi Pazar, 2019.

ISLAMSKA MISAO

11

Prof. dr. Admir Muratović: UVOD .............................................................................................................. 07

Akademik Muamer Zukorlić: RELIGIJA I POLITIKA .................................................................................... 11

Prof. dr. Enver Gicić: ULOGA FAKULTETA ZA ISLAMSKE STUDIJE U NOVOM PAZARU U IZGRADNJI AMBIJENTA ZA KRITIČKU MISAO ............... 23

Akademik Fatmir S. Bači: ZALOG SVJETLOSTI ..................................................................................... 35

Prof. dr. Hajrudin Balić: STATUS INOVACIJA U ISLAMU ................................................................ 59

Mesud Muhić: ZEKAT U PRAVNIM SISTEMIMA DRŽAVA ............................................. 89

Prof. dr. Džemil Bektović: REKONTEKSTUALIZACIJA HISTORIJE ISLAMSKE UMJETNOSTI ISLAMSKA VIZUELNA UMJETNOST .................................................... 105

Selma Hasić Saračević, prof. dr. Muzafer Saračević: ANALIZA MATEMATIČKIH FENOMENA U KUR’ANU ...................... 131

Doc. dr. Mersada Nuruddina Agović: KRITIČKI OSVRT NA DJELO PROFESORA YORGOSA CHRISTIDISA O MUFTIJI DR. MUAMERU ZUKORLIĆU .................. 155

Mr. Nedžad Redžepović: SAVREMENE METODE U PODUČAVANJU STRANIM JEZICIMA SA POSEBNIM OSVRTOM NA PODUČAVANJE ARAPSKOM JEZIKU U SANDŽAKU I SRBIJI .............................................................................. 181

SADRŽAJISLAMSKA MISAO • NOVI PAZAR, 2019 • BROJ 11

Msc. Sumeja Smailagic: ŠERIJATSKI SUDOVI U KRALJEVINI JUGOSLAVIJI ........................... 205Amela Muratović: INSTITUCIONALNO I PORODIČNO VASPITANJE - SA POSEBNIM OSVRTOM NA VAŽNOST KVALITETNE SARADNJE IZMEDJU VRTIĆA I RODITELJA ............................................................. 221

Fatima Fejzović: ŽENA I OBRAZOVANJE U SUNNETU POSLANIKA S.A.V.S. ........... 235

Mediha Mehmedović-Hadrović: ULOGA ISLAMSKE ZAJEDNICE NA POLJU OBRAZOVANJA DJECE PREDŠKOLSKOG UZRASTA ...................................................... 254

Jasmina Radončić: GUSINJSKA GODINA ZUVDIJE HODŽIĆA ......................................... 263

Msc. Salahudin Fetić: SANDŽAČKO STANJE U MEDIJIMA I NOVINARA U NJIMA .......... 279

Hfz. Dr Haris Hadžić: REMINISCENCIJE NA RAMAZAN I BAJRAM ...................................... 289

Hfz. Prof. dr. Almir Pramenković: IMPACT OF ISLAMIC EDUCATIONAL INSTITUTIONS ON PRESERVING RELIGIOUS IDENTITY – THE CASE OF MUSLIM COMMUNITY IN BRITAIN ........................................................................ 303

إعداد د. مراد بوضاية أستاذ مساعد ـ كلية الشريعة ـ جامعة قطر:أثر قاعدة ما قارب الّشيء له حكمه يف املسائل األصولية................................. 319

د. سهام موعد:طرق التدريس احلديثة وتطبيقاهتا يف مادة الرتبية اإلسالمية................................. 365

7ISLAMSKA MISAO • 2019 • BROJ 11

UVOD

PUNOLJETSTVO VISOKOG OBRAZOVANJA U SANDŽAKU

Svako veliko djelo počinje sa onim prvim, na prvi pogled, malim kora-kom, a onda se shodno, prije svega, ispravnosti namjere, razvija, raste i sazre da daje kvalitetne plodove u skladu sa kur’anskim kazivanjem:

„Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer - lijepa riječ je kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu; ono plod svoj daje u svako doba koje Gospodar njegov odredi, a Allah ljudima navodi primjere da bi pouku primili. A ružna riječ je kao ružno drvo - iščupanom drvetu s površine zemlje nema opstanka.” (Kur’an, 14:24-26)

Ove godine puni se 18 godina od osnivanja Fakulteta za islamske studije u Novom Pazaru, prve visokoškolske ustanove u Sandžaku, čiji je ključni plod bio trasiranje puta ka osnivanju svih drugih ustanova sličnog tipa, sa posebnim apostrofiranjem na Internacionalni univerzitet.

Možda i najveća potvrda zrelosti obje ove visokoškolske institucije je-ste tribina koju su zajednički organizirali 22.04.2019. godine, u Biblioteci Fakulteta za islamske studije, na temu “Kultura čitanja“, gdje je izlagač bio utemeljitelj visokog obrazovanja na ovim prostorima i osnivač i Fakulte-ta za islamske studije i Internacionalnog univerziteta, akademik muftija Muamer Zukorlić.

Kraj 2018. godine, kao i početak 2019. godine ostat će zlatnim slovima upisan u historiji ovog prostora, bošnjačkog naroda, zbog prvih, konkret-nih poteza koji vode ka ispravljanju višedecenijske nepravde prema našim krucijalnim vrijednostima.

Nakon 70 godina od otimanja zgrade Islamskih ustanova ona je vra-ćena pravom vlasniku - muslimanima u ovoj državi i njihovoj Islamskoj zajednici.

8 ISLAMSKA MISAO • 2019 • BROJ 11

Poslije akreditacije studijskih programa Pravo i Anglistika, stigla je vijest da je i program za Informatiku i informacione tehnologije na In-ternacionalnom univerzitetu dobio akreditaciju. Malo je ostalo na putu ispravljanja i te historijske nepravde od čijeg otklanjanja suštinski ovisi opstanak našeg naroda na vjekovnim ognjištima, u punom kapacitetu vla-stitog identiteta.

Sve ove godine na trnovitom putu ka uspjehu pratila je snaga „lijepe riječi“, pisane kako bi bila svjedokom i za nas i protiv neprijatelja vjere, objavljivane između korica deset brojeva časopisa Fakulteta za islamske studije u Novom Pazaru - Islamska misao.

I danas, kada počinjemo polako ali sigurno ubirati plodove borbe na-šeg pokreta, Islamska misao izlazi po 11-ti put kako bi posvjedočila da smo u dosadašnjem periodu djelovanja uspjeli u namjeri da zasadimo „čvrsto stablo“ čiji su korijeni duboko u Zemlji, a čije grane se već šire na sve krajeve svijeta i „na Istoku i na Zapadu“.

Potvrda toga je i događaj koji se do prije par godina nije mogao zami-sliti u Novom Pazaru, a danas je postao realnost. Naime, Internacionalni centar za edukaciju i strategiju razvoja porodice - ICEFS sa sjedištem u Londonu, u saradnji s Fakultetom za islamske studije u Novom Pazaru, organizirao je Drugu međunarodnu konferenciju na temu „Sistem vrijed-nosti i njegov utjecaj na razvoj dijaloga i promociju topološkog vođenja i porodične medijacije“. Dovoljno je u tom kontekstu kazati da je na ovom naučnom skupu učešće uzelo preko 80 istaknutih islamskih alima iz 17 država islamskog svijeta.

Ovaj 11-ti broj Islamske misli bogat je svojim sadržajem. Radovi koji su objavljeni pisani su na bosanskom, arapskom i engleskom jeziku. Pored tema iz oblasti islamskih nauka, tu su radovi koji tretiraju važne peda-goške i psihološke teme, književne dileme, kao i veoma važan doprinos rasvjetljavanju dimenzija ove borbe za pravo i slobodu čiji glas je stigao i do Grčke.

Jedan rad je simbolički važan jer opisuje kur’anski fenomen „matema-tičkog broja 19“. U 11-om broju Islamske misli objavljeno je, ne sa namje-rom već sudbinskom odredbom, 19 naučnih radova.


Gotovo da sam siguran da svi autori čiji tekstovi su imali sreće da se nađu u koricama ovog broja, na čelu sa autorom teksta „Religija i politi-ka“, nisu se tu našli slučajnim odabirom, već da je njihova misija i sudbin-ski važna, te da će plodove svog zalaganja, inšallah, naći „u hladu onoga Dana kada drugog hlada osim toga neće biti“.

Prodekan na FIS-u

Prof. dr. Admir Muratović


Akademik Muamer Zukorlić2-662:32

32:2

RELIGIJA I POLITIKA

Sažetak

Rad se bavi kontinuiranim nasljeđivanjima oblika vjerovanja u povije-sti ljudske civilizacije i njihovom suodnosu sa političkim sistemima država koje su presudno uticale na promjene ukupnih globalnih prilika čovječan-stva. Težište istraživanja baziramo na paralelnom mirnodopskom egzisti-ranju monoteističke Kraljevine Izrael, na čelu sa vjerovjesnikom ili velikim pobožnjakom, i politeisitčkim državama Egipat i Heladate, docnije Rimsko carstvo, koje predvode faraoni, vladari i imperatori, gdje prepoznajemo procese međuuticaja religije i politike, njihovu usku kolaboraciju i anta-gonizme.

Abstract

The paper deals with the continuing inheritance of forms of belief in the history of human civilization and their correlation with the political systems of states that have decisively influenced the changes in the ove-rall global opportunities of humanity. The focus of our research is based on the parallel peace-keeping existence of the monotheistic Kingdom of Israel, led by a prophet or great devotee, and the polytheistic states of Egypt and Hellenic, later the Roman Empire, led by Pharaohs, rulers and emperors, where we recognize the processes of interrelation of religion and politics, their narrow collaboration and antagonisms.


Akademik Muamer Zukorlić

Ne čudi da su velike civilizacije gradile i da su se nasljeđivale te da su se nerijetko sučeljavale i sažimale u načinu vjerovanja. Zato se ne može zaobići činjenica da u blizini monoteističke stare Izraelske kraljevine – kako se i Platon izražava Zemlje vjerovjesnika – dožive svoju zrelost i sjaj dvije vrlo važne ljudske civilizacije - prvo Egipat, a poslije Grčka.

Kako je moguće da pokraj jedne monoteističke države nastanu i razvi-ju se dvije politeističke civilizacije, bez velikih ratova, uz manje sukobe sa uglavnom banalnim povodima?

Šta im je to zajedničko u suštini i kontekstu vjerovanja, a sasvim razli-čito u njihovoj svakodnevnoj interpretaciji i primjeni?

Kako i oko čega je organizovan unutarnji život ovih tako različitih poja-va u povijesti čovječanstva?

Da bismo razumjeli uređenost društva kod raznih civilizacija, neop-hodno je prethodno doznati u šta su vjerovali, zašto i kako.

Činjenica je da zakoni bilo kojeg društva, koji su duže ili kraće ostali u primjeni kao regulator svih odnosa, referentno su ili direktan ishod Božije objave, ili su imitacije Božije objave, ili su građeni kao reakcija na Božiju objavu. Ne postoji nijedan zakon kojem se može naći izvor van neke od Božijih objava, ili kao uputa na pravedan život, ili kao opomena na opa-snosti od devijacije u odnosu na Božiju objavu. Upravo to je i razlog što i u najstarijim zakonima koji su uređivali međuljudske odnose nalazimo jasne tragove pravednosti i pravde kao odjek neke Božije objave kod tog naroda, ili naroda u nekoj susjednoj zemlji.

Svako vremensko razdoblje, pa i prostorna promjena ima svoje očite tragove raznih devijacija kao gubitak kontakta sa izvorom, kao zaborav, ili kao namjerno iskrivljenje zbog nekih malih i privremenih interesa do-tičnih vladara ili slojeva tog društva. Manifestacija ovih razloga (gubitak kontakta sa izvornim znanjem, zaborav i namjerna devijacija) vezuju se najčešće sa prihvatljivom racionalnom argumentacijom, što je veoma bli-sko ljudskoj prirodi shvatanja i dokazivanja.

To znači da je nerijetko ljudski um, da bi zadovoljio sebe i svoje eni-


RELIGIJA I POLITIKA

gmatične, pravedne ili nepravedne postupke, Vrhovnom Bogu dodavao jedno ili više pratećih božanstava koje je moguće ne samo shvatiti, nego i definisati putem dijalektičke optike. Ta prateća božanstva postaju glavni posrednik između Sveopćeg Boga i čovjeka, koja su vrlo vješto uklopljena u okvire raznih i komplikovanih institucija pod oštrim nadzorom vladaju-ćih slojeva. Nailazimo i na dijalektizaciju samoga Boga, ali takvi slučajevi ili su rijetki, ili se brzo potisnu na marginu racionalne rasprave, što znači, da se stave u prostor mistizacije i postanu dio aksiomatrije.

Vjerovanje je unutarnje ubjeđenje, bilo da je pravedno ili nepravedno, svakako proizvodi svoju elitu koja nameće simbole i prioritete zajednici i shodno tome objašnjava teoretski splet simbola sa cjelokupnim interesi-ma pojedinca i zajednice, ukazujući na sve funkcije određenih simbola, kao i na fenomenologiju primjene njenih prioriteta. Dinamika dotičnog društva, zajednice, države, ili naroda je pokrenuta istinom bez obzira da li je njihova doktrina u potpunom skladu sa cjelovitom istinom ili ne, ona u suštini svakako ima nešto od svetih Objava.

Ako se poslužimo najstarijim vjerovanjima, pa sve do današnjih dana, primijetit ćemo i jasne tragove svega što smo gore naveli, znači, i izvorni ostatak pravednog vjerovanja, i racionalni iskrivljeni dodatak tokom povi-jesti i njihov odraz tokom svakodnevne primjene. U povijesti čovječanstva vrlo je interesantna pojava koja nudi racionalni dualizam, znači, Jednog Nedostižnog, Svevišnjeg, Svemogućeg Boga, Stvaraoca svega, što objav-ljuje Knjige i upute preko Knjige, i pored toga druga božanstava koja se stavljaju u funkciju ljudskih želja i dodira i koja se uglavnom percipiraju na osnovu strasti ljudskoga bića.

I što je još interesantnije, da se Svevišnji Bog, malo po malo, potiskuje na periferiju opće svijesti, ponekad i ka zaboravu, u korist ovih racionalnih i pipljivih božanstava. U ljudskoj svijesti to otvara prostor ubjeđenjima u kojima ta božanstva postaju jednostavna i lahko savladiva, ali njihovo ulijevanje u kapilarnu nužnost svakodnevnog života vremenom se pretva-ra u sve kompleksniji i otežavajući prostor razmišljanja i prakse. Shodno tome, sva ta komplikacija koja se dešava ukazuje na potrebu novih dogo-vora, novih zakona, posebnih vjerodostojnih institucija koje će braniti i upravljati tim odnosima, jer za čovjeka je jednostavnije braniti ono piplji-



vo što je stekao, nego težiti onome što se nalazimo u Svetim Knjigama kao vječnu sigurnost i blagostanje.

U tom se prostoru rađa potreba jedne državne strukture koja obu-hvata sve slojeve društva, bez obzira na koji se način izražavaju svoja lična vjerovanja. Znači, za stupanje na snagu laičkih zajednica bio je potreban ili gubitak kontakta sa izvornom istinom, ili zaborav, ili namjerno iskrivlje-nje istine, gdje se u našem vremenu sve tri dimenzije zajedno koriste u svakodnevnoj dinamici pojedinca i zajednice. Svjesni kratkoće vremena ipak ćemo ukazati na vidljiv lanac saradnje vjere i politike tokom ljudske civilizacije.

Zoroastroizam uzimamo za polaznu tačku ovog lanca zato što je u sre-dištu vjerskih događaja između istočnih i zapadnih shvatanja, vjerovanja i načina rukovođenja, kao što je direktno ili indirektno uticao na obje stra-ne evroazijske svijesti. Zoroastroizam je dualno manihejsko vjerovanje čija suština je bliska istini, pa je valjda i zbog toga vršilo uticaj na susjedne i daleke zemlje. Njihovo vjerovanje se bazira na Boga koji je Sveobuhvatan Stvoritelj sa svim najboljim svojstvima koja su sadržana u imenu Ahura Mazda koja se suštinski ne suprotstavljaju pravom vjerovanju u Boga.

No, nasuprot boga Ahura Mazda zoroastrejci stavljaju Angra Mainyu (Ahriman) koji je jednak u snazi i moćima sa Ahura Mazdu i koji je stvo-ritelj smrti i svega lošeg što se događa čovjeku, ali s druge strane je vre-menski ograničen, a koji će biti uništen od strane dobra na Sudnjem danu. Ako u okviru ove slike događaja analiziramo ono što nam je u svetim knji-gama ukazano, zaključit ćemo da devijacija koja se desila zoroastrejcima nije daleka od istine.

Znači, kada je Bog stvorio Adema desila se i pobuna Iblisa, čime je de-finisano njegovo vječno neprijateljstvo čovjeku. Iblis je tražio od Gospo-dara svjetova dozvolu da radi loša djela i da nagovara čovjeka na bogohu-ljenje, što mu je Svevišnji i dozvolio. U suštini, nema sukoba između ideje da su šejtanu dozvoljene široke mogućnosti pozivanja u zlo (da postane čovjeku i iskušenje i mogućnost ostvarivanja slobode putem slobodnog izbora) i vjerovanja zoroastrejaca, osim toga što su Iblisu pripisali stvara-nje zla i smrti što je osnov za svako zlo.


RELIGIJA I POLITIKA

Perzijanci sa zoroastrijskom vjerom su imali imperijalni suživot i sa Hindusima sa istoka i Jevrejima sa zapada, čak su jedno vrijeme vladali Indijom i Kraljevinom Izraela sa kojima su se sažimali kulturološki, gdje ne nalazimo značajnije konfliktne odnose oko načina vjerovanja ni kod jed-nog ni kod drugog naroda. Nisu uticali na promjenu vjerovanja kod svojih vazala niti se može dokazati neka prisila u njihovoj vjeri, osim principa vladajućih i podanika.

Zoroastrejsko manihejstvo je imao jak uticaj na cijelom prostoru gdje se širilo, pa i kod susjednih zemalja, baš zbog toga jer je vrlo blisko ljud-skom racionalizmu jer omogućava čovjeku da opravdava svoje grijehe i brani se od zla. Ali kakav je uticaj ovog vjerovanja u istočnom dijelu Per-sijskog carstva i na koji način je, prvenstveno kod Hindusa, sažiman zo-roastrejsko manihejstvo ako uzmemo u obzir da je zajedničko i za jedno i drugo vjerovanje dobar dio njihove svete knjige, a to su Veda i Rigveda.

U hindu vjerovanju većini naroda Indije, Brahma je anonimni Svevišnji Bog, Stvoritelj svega, ali pod uticajem perzijskog manihejstva i zbog ličnih okolnosti koje smo gore naveli (gubitak kontakta sa izvornom istinom, ili zaborav, ili namjerno iskrivljenje istine), Hindusi su formulisali drugačiju percepciju, dodajući Vrhovnom Bogu ne jedno već dva božanstva - Višnu i Šivu. Višnu kao pozitivno božanstvo, a Šivu kao razarajuće božanstvo koje posjeduje moć kažnjavanja.

Ova dva božanstva potiskuju u zaborav u ljudskoj svijesti Boga Bra-hmu. U sistemu kasti Indije brahmani su na vrhu piramide, dok kastu kša-trije sačinjavaju vojskovođe i dobar dio izvršne vlasti, što je u direktnoj vezi sa širokom masom ljudi, gdje se grade i odnosi, i interesi i dinamika, a što je prouzrokovalo da koncept Boga bude zaboravljen te da se tran-sformira u prostoru. To je i razlog zbog čega u toj zemlji sva božanstva bi-vaju izvajana u kamenu, a ne postoji nijedan izvajani lik Brahme, što nam dokazuje da izvorna istina i istinito tumačenje vjere već odlazi u zaborav.

Perzijsko manihejstvo se sreće i kod budista, ali ovdje nemamo više izvor istinitog Boga, već glavno božanstvo postaje čovjek koji je nazvan Buda (onaj koji ne spava) gdje je karma suština obreda, ali sa dvostrukom svrhom, zavisno od pojedinca, ako se uđe sa tažnjom sticanja negativne



energije onda će se takva i steći, a ako je težnja ka pozitivnoj energiji onda i ona biva stečena. Kao što kod budističkih filozofa srećemo uticaj mani-hejstva u Jin i Jan, to jest dobro i zlo, samo što su ove dvije dimenzije stav-ljene kao neophodne i zavisne jedna od druge gdje je ne samo simbolički izraženo da je Jin – muško, a Jang - žensko i kako bi se time dobila čitava implikacija čovjeka gdje u svakom Jin-u ima Jang-a, a u svakom Jang-u ima Jin-a. Individualno, porodično, društveno gledano ova socijalna parabola ima čvrstu osnovu ako uzmemo u obzir empirijsku stranu čovjeka.

Što se uticaja manihejstva kod Jevreja tiče, on se najvjerovatnije desio u periodu vladavine Perzijanaca nad izraelskim narodom gdje je, između ostalog, odnos prema smrti vrlo sličan zoroastreizmu, smrt je prljava i ko dodirne umrlog četrdeset dana se ne smije moliti. Kao i dijalektizacija Božjeg prisustva u slučaju zabrane ribolova subotom, gdje su pojedinci bacali mrežu petkom, a onda nalazili ribu uhvaćenu u mrežu u nedjelju, smatrajući time da su izbjegli Božju zabranu ribolova subotom.

Društvo u staroj kraljevini Izraela organizovano je oko kralja, koji je istovremeno i vjerovjesnik ili veliki pobožnjak. Znači, Bog (Jahve, Elohim) je po principima monoteističke vjere iznad svih, nijedno stvorenje Mu nije slično, Stvoritelj je svih vidljivih i nevidljivih svjetova i Bog pred kojim se polažu računi na Sudnjem danu shodno djelima koje čovjek uradi na ovom svijetu. U jevrejskom kraljevstvu Hram je u Jerusalimu, gdje je isto-vremeno središte kraljevine i vrhovne vlasti. Svi obredi su vršeni u Hramu, u duhu prethodno navedenih principa, dok su razlike između vladajuće elite i običnog naroda postavljene prema sposobnostima i mogućnosti-ma. To znači da vjerska kupola u tom društvu nije razlikovana od vrhovne vlasti jer se upravljanje vrši samo posredstvom meritornih pojedinaca. Početak pada ovakvog ustrojstva desio se podjelom kraljevstva Izraela na sjeverno i južno, i to uticajem znalaca koji su se podijelili u dvije skupine - jedna koja veliča kraljeve (koji su najčešće bili vjerovjesnici), a kudi vje-rovjesnike koji nisu bili kraljevi, dok je druga skupina imala suprotan stav i zbog toga u Starom zavjetu imamo različita kazivanja o vjerovjesnicima.

Kod starih Egipćana bog je Amon, što u prijevodu sa staroegipatskog jezika znači Tajni bog. Grad Teba u kojem je podignut hram daleko je od centra gdje se nalazi faraon i njegova vlada, a društvo je općenito reli-


RELIGIJA I POLITIKA

giozno i sve obrede vrši u hramu. Dekadencom monoteističke svijesti, a pod uticajem manihejskog učenja, među Egipćanima se pojavila ideja o božanstvu sunca Ra u ulozi svjetlosne refleksije boga prema zemlji. Bo-žanstvo Ra u percepciji Egipćana nije imalo status boga, što potvrđuje i upotreba ovog pojma uvijek uz pojam Amon – Amon Ra. Nešto kasni-je, a zavisno od snage i autoriteta, faraonu se priznaje svojevrstan status „božijeg sina“, a ponekad i samog božanstva. Međutim, status (božanstva faraona) bio je uslovljen priznanjem sveštenika hrama Karnaka i borav-kom u Hramu neko vrijeme prije krunisanja. Relacija Amon - Ra - faraon ukazuje nam da se prvobitna ideja o svetom trojstvu najprije pojavila kod starih Egipćana.

Sve ovo ukazuje da su se vjerske i političke garniture međusobno uva-žavale i podržavale tako što je vlast smatrala elitnim znanjem ili učenjem ono što su sveštenici posjedovali, a sveštenici su bili glas uvjerenja o važ-nosti faraona kod obične mase. Početak pada ovog sistema nije zbog du-gog robovanja Rimskom carstvu već se događa prihvatanjem kršćanstva od strane Konstantina I, nakon čega Konstantin II zatvara hram u Tebi, što označava konačni pad staroegipatske civilizacije koja je trajala oko tri hiljade godina.

Kod starih Grka manihejstvo se najbolje izražava u rečenici Platona koji nas uči da je sav ovaj svijet blijeda sjenka svijeta ideja gdje smo bili i prepoznali sve i zapravo svaka nova pojava nam se ukazuje kao nešto već prije doživljeno. Kod antičkih Grka prvenstveno božanstvo jeste Hronos, kao otac Zevsa, što na starogrčkom znači Vanvremensko vrijeme ili Apso-lutno vrijeme. Međutim, slično Egipćanima, antički Grci ovom božanstvu dodaju sina, a kasnije i mnoga druga božanstva. Grad hram za sve antičke Grke bio je Delf, mjesto hodočašća tokom cijele godine. To je značilo da je vjerski život antičkih Grka odvojen od političkog života i svakodnevnice, iako su građani tog doba bili izraženo religiozni. Delf nije bio u stanju da legitimiše ili delegitimiše nekog političkog vođu ili neku političku platfor-mu, ali je imao značajan uticaj na opću svijest antičkih Grka stvarajući tako pozitivnu ili negativnu atmosferu prema vođama ili političkim struk-turama. Početak pada ovog sistema dešava se kada antičku Grčku osvaja Filip II Makedonski, gdje se pojavljuje svojevrsna antiteistička filozofska



struja, što rezultira dominacijom neograničenog hedonizma u svim slo-jevima društva. Ipak, ovaj sistem odolijeva još neko vrijeme do dolaska Rimljana kojima je među prvim akcijama u antičkoj Grčkoj bila rušenje grada Delf, što predstavlja znak definitivnog pada starogrčke civilizacije.

Kod starih Rimljana uglavnom nailazimo na prihvatanje grčkih božan-stava, ali bez Boga, što znači da Rimljani nemaju zamjenu ni za Amona, niti za Hronosa, već nastavljaju sa idejom božanstava Ra i Zevs, pod ime-nom Jupiter. To znači da je riječ o manje religioznom narodu koji nema čak ni sveto mjesto, ali imaju u svom vjerovanju Edenska polja i uvijek bolji život poslije smrti. Baš u ovakvoj atmosferi oni su narod koji ima po-sebnu vezu sa smrću i shodno tome imaju dobrovoljce vojnike i generale kojima osvajaju teritorije i formiraju imperiju. Početak pada te imperije dešava se dolaskom Isaa a.s. (Isusa) i prihvatanjem kršćanstva, kada Di-oklecijan anulira dogovor tranzicije Rimljana i kršćana i kreće u pohode rušenja i paljenja kršćanskih bogomolja ubijajući kršćane. Nakon ovoga postaje prvi imperator koji abdicira, a samo poslije trinaest godina Milan-skim ediktom Rimska imperija priznaje kršćanstvo kao vjeru.

Jaka Rimska imperija, koja je ujedno i ratoborna, našla se pred izazo-vom sve većeg prihvatanja Isaove vjere koja propagira krajnje mirovnu ideju. Time sljedbenici knjige Indžila (Jevanđelja) osvajaju svijest rimske imperije, što se pokazalo kao smrtna opasnost duge imperijalne tradicije Rima. Ljudi kojima su rat i vojska bili prioritet, počinju popuštati unutar svojih teritorija u korist Knjige koja uglavnom širi poruke prijateljstva i mira. Uvidjevši opasnost, Rimljani pokreću brojne akcije progona, ubija-nja, mučenja i drugih presija koje traju skoro tri stoljeća.

Godine 313. Milanskim ediktom kršćanstvo postaje priznata vjera na teritoriji cjelokupne imperije. Iako je Solomonov hram srušen, za kršća-ne duhovni centar ostaje Jerusalim. Godine 325. Nikejskim saborom kr-šćani dobijaju i validne knjige za svoje vjerovanje, ali malo poslije toga i poglavara imperatora Justinijana koji objedinjuje duhovnu i svjetovnu vlast. S druge strane, prevođenjem Biblije na latinski, Rim dobija posebnu pažnju, a latinski jezik na značaju vjerodostojnosti. Poglavar u Rimu je duhovni poglavar – papa, a u Bizantiji imperator je uvijek i poglavar crkve.


RELIGIJA I POLITIKA

Koliko-toliko, slika Rimske imperije predstavlja nam se sa dva centra: jedan u Konstantinopolju kojeg možemo nazvati i konvencionalnom stra-nom kršćanstva gdje je sva izvršna vlast, gdje se grade i razvijaju interesi, i drugi u nekonvencionalnom Rimu gdje je papa duhovni vođa imperije, a Biblija na latinskom jeziku. Teritorijalno se radi o dva centra koji bez obzira na saradnju grade dvije različite svijesti. Konstantinopolj se bavi uglavnom izvršnom vlašću, dok Sinod kršćanskih učenjaka je zavisan od imperatora. Iako imperator ima samo jedan glas unutar Sinoda, ipak je to glas imperatora. Dolaskom Justinijana za imperatora, koji je istovremeno kršćanski učenjak i sveštenik, de facto položaj patrijarha i imeratora su manifestovani u jednoj osobi.

U Rimu više ne nalazimo izvršnu vlast već se fokus stavlja na znanje i njegovu urbanizaciju. U to vrijeme se pojavljuje Sveti Augustin koji kao ličnost je produkt sažimanja i sučeljavnja raznih kultura i vjerovanja. Otac mu je bio Rimljanin mnogobožac, a majka kršćanka. Uprkos majčinim po-zivima da prihvati kršćanstvo, on je ipak u ranoj mladosti ušao u mani-hejske krugove na području Alžira, kasnije prelazi u neoplatoniste, nakon odluke da se preseli u Italiju svojim govorima i predavanjima privlači pa-žnju glavnog čovjeka grada Milano koji ga poziva u njegov dvor da predaje retoriku, gdje se sreće sa Svetim Ambrozijem koji postaje prijatelj Svetom Augustinu.

Pod uticajem neoplatonističkih stoika u Italiji nalazimo svojevrstan humus sažimanja neoplatonizma i Biblije, što utiče na Augustina da napi-še svoje djelo “Sveta država” gdje on aludira na raj i pakao koji su na nebu, što konvencionalnom Konstantinopolju nije prihvatljivo jer je po njiho-vom ubjeđenju Konstantinova država sveta država. Zvanični Rim prihvata knjigu Augustina kao osnovu u učenju kršćanstva i od nekonvencionalnog Papata stvara se tipološka orijentacija čovjeka u kršćanstvu. Za razliku od Papata, istočna Crkva ima topološku orijentaciju, koja je teritorijalno po-dijeljena i gdje Crkva staje uz svaku vlast.

Poslije prvih krstaških ratova Rim je osjetio važnost moći i pritom se ukazala potreba za novim viđenjem Biblije ka višoj odgovornosti i većem uticaju. To je vrijeme sažimanja i uticaja muslimana i muslimanskih misli-laca. U to vrijeme na katoličkim univerzitetima su uticajni Ibn Sina (Avice-



na), Ibn Rušd (Averoes) i njihova učenja srećemo gotovo u svim krajevima zapadne Imperije. Jedan od učenjaka koji se pojavljuje u to vrijeme je Toma Akvinski koji je u suštini drugačijih stavova u odnosu na Avicenu i Averoesa jer je osjetio pojavu konvencionalne potrebe u sada već jakom Vatikanu. Akvinski pokušava da razlikuje religiju od mudrosti, teologiju od filozofije, što u određenoj mjeri i uspijeva postići da definicijama sankci-oniše znanje i konvencionalizuje instituciju, vrlo slično onome što se do-godilo između nekonvencionalnog Platona i konvencionalnog Aristotela. Njegovo učenje postaje jedan od stubova kršćanstva jer je uspio da na neki način napravi aristotelizaciju Biblije i kršćanske misli općenito. A do-tična konvencionalizacija je istakla da teološke istine mogu i trebaju biti racionalno odbranjene kao nekontradiktorne i primjenjive u svakodnev-nici života pojedinaca i zajednice. Toma Akvinski je taj koji je napravio jaz između filozofije i teologije čime stavlja filozofiju u službu teologije jer su njena saznanja niža od teoloških, onoliko koliko je ograničeni obični ljud-ski um niži od velike božanske mudrosti.

Godine 1054. podjela na Katoličku i Pravoslavnu crkvu odvija se po modelu podjele slične onoj kod drevnih Izraelićana. Iako rimski papa nije imperator, on odlučuje o legitimnosti kraljeva i imperatora, a s druge stra-ne kraljevi i imperatori podržavaju crkvu i papu u svim potrebama i pro-jektima, što je slično faraonskom sistemu s izuzetkom da je papa iznad imperatora i kraljeva. Patrijarh imperator u Bizantiji ostaje do osvajanja Carigrada od strane Mehmeda Fatiha, koji ne dopušta vaseljenskom pa-trijarhu Genadiju da napusti Konstantinopolj već mu kaže da je on pa-trijarh svih pravoslavaca svijeta. Ovaj čin predstavlja novi način laičkog odnosa u društvu.

Prema islamskom učenju, izvor suverenosti vladanja je Božija riječ. Halifa je vođa muslimanske države i zastupnik Božije riječi na Zemlji. Po-stojanje hilafeta od prvog halife do zvaničnog pada 1924. godine može se podijeliti na period četvorice pravednih halifa i period dinastija. U perio-du halifa dominira dosljedna primjena etičkih vrijednosti islamskog uče-nja, prije svega, pravičnosti i humanosti, dok je period dinastija obilježen povremeno pravednom vladavinom, nerijetkom upotrebom, a ponekad i zloupotrebom vjere u vladanju, što je najčešće ovisilo o duhovno-moral-


RELIGIJA I POLITIKA

nom kvalitetu vladara i njegovih pomagača.

Bilo da začetke sekularnosti i laiciteta uzimamo od Isusove maksime: „Bogu Božije, a caru carevo“, ili odluke sultana Mehmeda el Fatiha o op-stanku vaseljenskog patrijarha u Carigradu bez svjetovne vlasti, ili da čin krunisanja Napoleona za imperatora, koji svojim rukama uzima krunu od pape i stavlja je na svoju glavu, smatramo početkom vladavine bez vjere, ni epoha civilne vlasti u blažoj verziji laicizma ili oštrijoj sekularizma nika-da se nije potpuno odrekla vjere, bilo u zvaničnim političkim ceremonija-ma, kao što su zakletve na Bibliju, ili uobičajenoj upotrebi vjere i vjerskih autoriteta za održanje i jačanje vlasti.


Prof. dr. Enver Gicić378.6:28(497.11)

159.955-057.875:28

ULOGA FAKULTETA ZA ISLAMSKE STUDIJE U NOVOM PAZARU U IZGRADNJI AMBIJENTA ZA KRITIČKU MISAO

Apstrakt

U Časnom Kur’anu se za razmišljanje, kontemplaciju koristi više ter-mina. Međutim, riječ TEFKIR se najčešće koristi tako da je ova riječ sa njenim izvedenicama u Kur’anu spomenuta mnogo puta, što nam govori o tome koliku pažnju Kur’an i islam posvećuju misli i razmišljanju. Pored ove možemo naći i druge riječi koje Kur’an koristi za razmišljanje, kao što je TA’KILUN. U svijetu nauke poznate su dvije vrste mišljenja. Mišljenje može biti kreativno ili kritičko. I jedno i drugo se ne stiče samo po sebi već se i za jedno i za drugo mišljenje mora uložiti mnogo truda, rada i požrtvo-vanosti. Tema o kojoj želim govoriti u ovom radu tretirat će ulogu i značaj Fakulteta za islamske studije u Novom Pazaru u razvoju kritičkog mišljenja kod studenata, kao i važnost savladavanja tehnika kritičkog mišljenja, ulo-ge profesora i obaveza studenata u savladavanju istih.

Keywords: Pored spomenutih termina u ovom radu ćemo se koristiti i sljedećim terminima: tefkir, kritički, misao, kontemplacija, islamski, anali-ze, evaluacije, interpretacije.

Abstract

Thinking and contemplation terms are used In the Holy Qur’an seve-ral times. However, the word TEFKIR is most often used so that this word with its derivatives in the Quran is mentioned many times, which tells us how much attention the Qur’an and Islam dedicate to thoughts and thinking. In addition to this we can find other words that the Qur’an uses to think, such as TA’KILUN. In the world of science, there are two types of opinions known. Opinion can be creative or critical. Both are not acquired


Prof. dr. Enver Gicić

by themselves, but many efforts, work and self-sacrifice must be invested for one and the other opinion. The topic I want to talk about in this paper will address the role and significance of the Faculty of Islamic Studies in Novi Pazar in the development of critical thinking among students, as well as the importance of mastering the techniques of critical thinking, the role of professors and the obligations of students in mastering them.

Keywords: In addition to the above terms, in this paper we will use the following terms: tefkir, critical, thought, contemplation, Islamic, analyzes, evaluations, interpretations.

Uvod

Fakultet za islamske studije u Novom Pazaru zauzima posebno i ista-knuto mjesto u obrazovnom sistemu Islamske zajednice u Srbiji, a isto tako treba i mora zauzimati bitno i važno mjesto u izgradnji kritičkog mi-šljenja na širem prostoru prvenstveno Sandžaka, a onda i Republike Srbije. Nakon svih projekata koje je FIS uspješno realizirao u proteklih nekoliko godina više niko ne spori da se Fakultet za islamske studije istakao u pro-cesu obrazovanja, te akcentom na razvoj različitih intelektualnih vještina i strategija učenja i konstruiranja znanja. U skladu sa tim, razvoj kritičkog mišljenja danas predstavlja neizostavan i ekspliciran cilj obrazovnih pro-grama na Fakultetu za islamske studije, kao i ambiciju obrazovnih reformi u Islamskoj zajednici. Fakultet za islamske studije je od prvog dana svog osnivanja zasnovao obrazovanje na islamskoj tradiciji, kao i na metodolo-giji aktivnog i problemskog učenja.

Svjesni činjenice da svršenici Fakulteta za islamske studije moraju činiti okosnicu intelektualnog, društvenog i nacionalnog vođstva našeg naroda, oni moraju tragati za autentičnim i alternativnim rješenjima, te-žiti afirmaciji islamsko-bošnjačke kulture, misli, prakse i institucija i sve to povezati sa aktualnim okolnostima svakodnevnog života i savremenih izazova.

Fakultet za islamske studije će se u skorijoj budućnosti fokusirati na



razvoj originalnog mišljenja i metoda rješavanja problema sa kojima će se diplomanti Fakulteta sresti u profesionalnom radu. Pragmatičan duh vremena zahtijeva od Fakulteta da studente pripremi za realan život koji ih očekuje na profesionalnom, ličnom i socijalnom planu. Sa druge strane, “realnost” kojoj se treba prilagoditi danas se mijenja rapidnom brzinom, a promjene koji se dešavaju su velike i zahtjevne. U hadisu kojeg bilježi Ebu Davud, a kojeg imami hadisa smatraju vjerodostojnim, prenosi se da je Poslanik s.a.v.s. rekao: „Doista će Allah ovom ummetu svakih stotinu godina slati onoga ko će obnoviti vjeru.”1 Na osnovu ovog hadisa može-mo reći da je naša obaveza da pripremamo generacije koje će biti spre-mne da odgovore izazovima sa kojima će se susretati, te pružiti odgovara-juća rješenja. Međutim, svjedoci smo da znanje, više nego ikada, postaje “kapital” koji “na tržištu” brzo gubi vrijednost, pa profesionalni opstanak zahtijeva neprekidna i promišljena ulaganja. U tom kontekstu, vještine kritičkog mišljenja (analize, evaluacije, interpretacije i sl.) prepoznaju se kao neizostavni “intelektualni instrumenti” za postizanje boljeg uspjeha tokom studiranja, kao i na profesionalnom planu. S tim u vezi važno je naglasiti da razvoj vještina i sposobnosti kritičkog mišljenja kod studenata nije cilj dovoljan sam sebi, niti su nastavni sadržaj samo puki ‘’materijal’’ na kome se one ‘’vježbaju’’.

Globalni standardi svakodnevnog života nam nameću da živimo u “doba informacija i informatičkog društva”, kao i to da vještačka inteli-gencija sve više zauzima mjesto prave, prirodne i urođene inteligencije. Ali isto tako arhaična metodologija koja se zasnivala na skladištenju infor-macija bez savladavanja adekvatnih tehnika i metoda njihove implemen-tacije u slučaju promjene vremena, mjesta i okolnosti života, također je postala neupotrebljiva. U vremenu hiperdinamičnog protoka informacija Fakultet za islamske studije mora staviti poseban akcenat na usvajanje i savladavanje vještina i strategije selekcije, kao što su evaluacija i korište-nje informacija.

Definicija kritičke misli

Protokom vremena određene informacije postaju stare, beskorisne 1



i pravaziđene, dok su vještine razmišljanja uvijek nove, što omogućava sticanje stalno ažuriranih informacija. Ranih 80-ih godina Kalifornijski državni univerzitet aktualizira pitanje kritičkog mišljenja u obrazovanju, objavljuje deklaraciju kojom se poziva na razvoj i podučavanje kritičkog mišljenja. Čovjek je ključni element u napretku i prosperitetu jednog društva i civilizacije. Razvijene zemlje evropskog Zapada i Amerike su po-svetile veliku pažnju razvoju i prosperitetu ljudskog resursa, posebno ta-lentiranim studentima koji predstavljaju veliki bogatstvo jednog društva. Investiranje u nauku, obrazovanje, a posebno u talente smatra se jednom od najvećih investicija otkad postoji ovaj svijet. Da se primijetiti da je ve-liki broj njihovih istaknutih naučnika i istraživača posvetio veliku pažnju razvoju kritičke misli.

Jezička definicija kritičkog mišljenja

Kritičko mišljenje složenica je sastavljena od dvije riječi (kritika i mi-šljenje) koje su njeni konstitutivni elementi. Radi boljeg shvatanja i razu-mijevanja kritičkog mišljenja definirat ćemo svaki od njenih konstitutivnih elemenata, tj. svaku od pomenutih riječi od kojih je ona sastavljena. Riječ kritika potiče od starogrčke riječi krino što znači lučiti, birati, suditi. Stoga bi riječ kritika značila analizu, prosuđivanje i vrjednovanje nekog predme-ta, postupka, djela itd. Mišljenje jeste psihički proces kojim određujemo svojstva pojava i otkrivamo odnose među njima. Na osnovu svega spome-nutog možemo konstatirati da je kritičko mišljenje misaoni proces kojim nešto analiziramo, prosuđujemo i vrjednujemo.

Terminološka definicija kritičkog mišljenja

Na svojoj 8. redovnoj internacionalnoj konferenciji o kritičkom mišlje-nju i obrazovnoj reformi 1987. godine Nacionalno vijeće za izvrsnost u kritičkom mišljenju izdalo je sljedeću definiciju:

„Kritičko mišljenje je intelektualno disciplinirani proces aktivnog i vje-štog konceptualiziranja, primjenjivanja, analiziranja, ocjenjivanja infor-macija prikupljenih promatranjem, iskustvom, zaključivanjem ili komuni-



kacijom, kao vodič vjerovanja i djelovanja. On se temelji na univerzalnim intelektualnim vrijednostima poput: jasnoće, tačnosti, preciznosti, rele-vantnosti, dosljednosti, dobrih razloga, dubine, širine i pravednosti.“2

Djelotvorno, dugoročno učenje, koje se može primijeniti na nove situ-acije, u osnovi znači razumijevanje informacija i ideja. To se dešava onda kada učenici aktivno učestvuju u učenju, kada internalizuju, sintetizuju i usvajaju informacije.3

Abdul Hameed i Hendam (1988) ga definiraju kao „mišljenje koje se traži u situacijama koje zahtijevaju prosuđivanje o znanstvenim i socijal-nim pitanjima ili tijekom rasprave o temi ili procjeni argumenata o odre-đenom pitanju ili predmetu“.

Ennis (1990) je to definirao kao: „Razumno kontemplativno razmi-šljanje koje se fokusira na odlučivanje o onome u šta vjerujemo, u koje vjerujemo, ili u šta radimo.“

Bhagat (2005) vjeruje da „proces analize problema i ispitivanje nje-govih komponenti za procjenu i sintezu novih ideja i novih funkcija stvari omogućava studentu da donese odluku da živi i radi u ovom složenom i promjenjivom tehnološkom svijetu“.

Na osnovu gore spomenutih definicija možemo zaključiti da je kritičko mišljenje čvrsto utemeljeno i etablirano na sljedećim elementima:

1. Baza znanja.

2. Proceduralno poznavanje standarda dobrog razmišljanja.

3. Poznavanje monetarnih koncepata.

4. Efikasnost u istraživanju.

5. Mentalne navike.

Možda bi se moglo reći da je kritičko mišljenje metodološka disciplina posredstvom koje se kod naučnika, profesora i studenata razvijaju anali-tičke i evaluacijske sposobnosti i vještine.

Da bi istraživači, studenti mogli da razlikuju pravo od pogrešnog, isti-2 Usp.: The critical thiniking community. Defining critical thinking. htt:/www.criticalthining.org/.3 Anderson, Hiebert, Scott &Wilkinson, 1985



nito od lažnog, moraju u svom naučno-istraživačkom radu koristiti pet vještina kritičkog mišljenja koje su od krucijalnog značaja.

Vještine kritičkog mišljenja Watson & Glaser je ocijenio na sljedeći način:

• Pretpostavke: Sposobnost razlikovanja stepena istinitosti ili nedo-statka istinitosti informacija i razlike između istine i mišljenja i svrhe in-formacija.

• Objašnjenje: To je sposobnost da se identifikuje problem i njegova logička objašnjenja i prihvati informacija ili ne.

• Indukcija: Sposobnost pojedinca da odredi neke od posljedica uvo-đenja ili prethodne informacije.

• Zaključak: Sposobnost pojedinca da izvuče zaključke iz određenih činjenica posmatranja ili pretpostavke.

• Vrednovanje argumenata: sposobnost pojedinca da procijeni, pri-hvati ili odbaci ideju, razlikuje primarne i sekundarne izvore, jake i slabe argumente i procijeni adekvatnost informacija.

Važnost izučavanja kritičkog mišljenja

Uzvišeni Allah dž.š. u Kur’anu Časnom kaže: „Ako biste brojali Alla-hove blagodati, ne biste ih mogli pobrojati. Zaista su ljudi skloni nasilju i nezahvalnosti”4

ْنَساَن َلظَُلوٌم َكفَّاٌر َوِإْن تـَُعدُّوا نِْعَمَت اللَِّ َل ُتُْصوَها ِإنَّ اإْلِLjudski um - razum je najveća milost i blagodat koja je data čovjeku

na dar od strane Svemogućeg Allaha dž.š. Da bi čovjek bio uspješan na polju znanja i nauke on se mora baviti naučno-istraživačkim radom, a da bi se bavio naučno-istraživačkim radom on mora opservirati, dokaziva-ti, te svoja naučna dostignuća etablirati na apodiktičkim, kategoričkim i neupitnim argumentima. Izučavanje kritičke misli je od esencijalne i kru-cijalne važnosti za svakog studenta i sve one koji žele da se u potpunosti

4 Ibrahim, 34



posvete znanju i nauci. Izučavanjem kritičkog mišljenja studenti stiču slje-deće kompetencije:

- izrastaju u jake ličnosti,

- stiču sposobnost analize i evaluacije informacija,

- stiču sposobnost samoodlučivanja i donošenja ispravnih odluka,

- spremni su da odgovore i zadovolje potrebe tržišta rada,

- doprinose podizanju stope produktivnosti,

- preferiraju vrijednosti razuma nad emocijama,

- spremni su da maksimalno koriste savremene tehnologije, alate, mašine i sredstva komuniciranja,

- stiču moć diskusije, dijaloga, te sposobnost komuniciranja i prego-varanja,

- stiču sposobnosti razumijevanja kulturoloških razlika između civili-zacija,

- aktivno učestvuju u pitanjima nacionalne važnosti.

Kritička misao u islamu

U savremenoj svjetskoj naučnoj literaturi iz oblasti filozofije, pedago-gije, psihologije i sociologije skoro da se ne može naći ništa o islamskoj kritičkoj misli. Međutim, čvrsto poimanje teorijskih podloga i karakteristi-ka idžtihada ili, bolje rečeno, metodologije šerijatskog prava, nije moguće bez jasnog razumijevanja pravnih parametara koji ga oslovljavaju i obliku-ju. Uloga islamskog zakona u davanju širih kontura metodologije šerijat-skog prava slična je ulozi bilo koje druge škole kritičke misli u oblikovanju kritičkog mišljenja.

Ako uzmemo u obzir definiciju onih koji kritičko mišljenje vide kao svrhovito samoregulirano prosuđivanje čiji je rezultat analiza, evaluacija i zaključivanje, kao i objašnjenje dokaznih, konceptualnih, metodoloških, kriterijskih ili kontekstualnih razmatranja na kojima se temelji prosuđiva-



nje, sa sigurnošću možemo reći da za ovaj vid kritičke misli imamo ekspli-citne primjere u Kur’anu, Sunnetu, islamskoj jurisprudenciji, metodologiji šerijatskog prava, te metodologiji valoriziranja tokom kompilacije i kodi-fikacije hadisa.

Međutim, tragovi zastrašivanja, potlačenosti, porobljenosti i neposto-janja slobode mišljenja koji su prisutni u obrazovnim sistemima savre-menog islamskog svijeta, sistemima koji su etablirani na diktatu, učenju napamet, oponašanju, materijalnom i duhovnom ugnjetavanju, pri čemu se svemu tome daje etiketa svetosti, uništilo je kritični duh, istraživanje i razumijevanje i dovelo do slijepe pokornosti u razumijevanja izreke: „Onaj ko me naučio jedno slovo učinio me svojim robom.“

Kao ilustrativni primjer intelektualne porobljenosti možemo spome-nuti slučaj Musa a.s. i Israilćana koji su bili odgojeni da budu robovi. Oni nisu mogli nositi ono što sa sobom donosi izgradnja – žrtve i inicijativu. Oni mu odgovaraju onako kako odgovaraju oni koji robuju nekom dru-gom, a ne Bogu, kao oni koji su prestrašeni i nemaju inicijative. Evo šta Kur’an o tome kazuje: „O narode moj, uđite u Svetu zemlju koju je odredio Allah vama, i ne uzmičite jer ćete se preobratiti u gubitnike. Oni rekoše: - O Musa! U njoj je nemilosrdan narod i mi u nju nećemo ulaziti dok god oni ne izađu iz nje, pa ako oni izađu iz nje, mi ćemo onda sigurno ući.“5

َوَل تـَْرَتدُّوا َعَلٰى أَْدَبرُِكْم فـَتـَنـَْقِلُبوا َخاِسرِيَن قَاُلوا ُ َلُكْم َسَة الَِّت َكَتَب اللَّ َي قـَْوِم اْدُخُلوا اأْلَْرَض اْلُمَقدََّي ُموَسٰى ِإنَّ ِفيَها قـَْوًما َجبَّارِيَن َوِإنَّ َلْن َنْدُخَلَها َحتَّٰ َيُْرُجوا ِمنـَْها فَِإْن َيُْرُجوا ِمنـَْها فَِإنَّ َداِخُلوَن

Oni izražavaju pasivizam i nemaju inicijativu, a to je drugo svojstvo psihologije onih koji su robovi ljudima. Tako sa sebe skidaju odgovornost i teret prevaljuju na drugoga – u ovom slučaju na Allahovog poslanika Musa a.s. To je stoga što rob uslijed svoje pozicije i načina formiranja psi-hologije postaje pasivan, bez interesa i bez svijesti o tome da ima pravo na poduzimanje inicijative. Sve što on može jeste da sluša naređenja jer je rob samo kome se naređuje. Zbog toga mi na Fakultetu za islamske 5 El-Maide, 22-23



studije ne smijemo ni po koju cijenu dozvoliti da nam s Fakulteta izlaze nove generacije porobljenih umova kao što je to slučaj i nekim zemljama islamskog ummeta.

Međutim, u Kur’anu Časnom možemo naći i druge ajete koji nam uka-zuju na kontemplaciju Ibrahima a.s., na njegovo misaono posmatranje, razmišljanje, misaono udubljivanje, duboko razmišljanje o Stvoritelju. Razmišljanje koje u sebi involvira analizu, evaluaciju i zaključivanje.

„I kad nastupi noć, On ugleda zvijezdu i reče: “Ovo je Gospodar moj!” A pošto zađe, reče: “Ne volim one koji zalaze!” A kad ugleda Mjesec kako izlazi, reče: “Ovo je Gospodar moj!” A pošto zađe, on reče: “Ako me Gos-podar moj na Pravi put ne uputi, bit ću, sigurno, jedan od onih koji su zalutali.” A kad ugleda Sunce kako se rađa, on uzviknu: “Ovo je Gospodar moj, ovo je najveće!” - A pošto zađe, on reče: “Narode moj, ja nemam ni-šta s tim što vi Njemu druge pridružujete! Ja okrećem lice svoje, kao pravi vjernik, prema Onome koji je nebesa i Zemlju stvorio, ja nisam od onih koji Njemu druge pridružuju!”6

َذا َربِّ ۖ فـََلمَّا أََفَل قَاَل َل ُأِحبُّ اْلِفِلينـََفَلمَّا رََأى اْلَقَمَر َبزًِغا فـََلمَّا َجنَّ َعَلْيِه اللَّْيُل رََأٰى َكوَْكًبا ۖ قَاَل هََٰذا َربِّ ۖ فـََلمَّا أََفَل قَاَل لَِئن لَّْ يـَْهِدِن َربِّ أَلَُكوَننَّ ِمَن اْلَقْوِم الضَّالِّنَي فـََلمَّا رََأى الشَّْمَس َبزَِغًة قَاَل قَاَل هَٰ

َّا ُتْشرُِكوَن َذا َأْكبـَُر ۖ فـََلمَّا أَفـََلْت قَاَل َي قـَْوِم ِإّنِ بَرِيٌء مِّ َذا َربِّ هَٰ هَٰ

Iz navedenih kur’anskih riječi možemo zaključiti da je Ibrahim a.s. svo-ju kontemplaciju etablirao na kvalitetnim metodološkim osnovama koje su ga dovele do cilja kojem je stremio. Svaki put kada bi povjerovao da je otkrio svoga Gospodara, svoje otkriće bi podvrgao detaljnoj analizi i evaluaciji, a onda nakon toga donosio zaključak. Svaki put je činio isto sve dok nije otkrio da je njegov Gospodar Allah dž.š. i rekao: „Ja okrećem lice svoje, kao pravi vjernik, prema Onome koji je nebesa i Zemlju stvorio, ja nisam od onih koji Njemu druge pridružuju!”

ِإّنِ َوجَّْهُت َوْجِهَي لِلَِّذي َفَطَر السََّماَواِت َواأْلَْرَض َحِنيًفا َوَما َأَن ِمَن اْلُمْشرِِكنَي Na drugom mjestu u Kur’anu Časnom Uzvišeni Allah dž.š. kaže: „O

6 El-En’am, 76-79



vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete.”7

َي أَيُـَّها الَِّذيَن آَمُنوا ِإن َجاءَُكْم فَاِسٌق بِنـََبٍإ فـَتـَبـَيَـُّنوا َأن ُتِصيُبوا قـَْوًما ِبََهاَلٍة فـَُتْصِبُحوا َعَلٰى َما فـََعْلُتْم َنِدِمنَي Svevišnji Allah dž.š. nas upozorava da svaku vijest, informaciju do koje

dođemo i koja do nas dopre moramo provjeriti prije nego je prihvatimo. Međutim, svjedoci smo svakodnevne medijske manipulacije, školskih udžbenika, pa i stručne literature koja je puna primjera kako se istina može ‘’nafrizirati’’ i kako se mogu sistematski plasirati određene poruke, posebno one koje imaju vrjednosni karakter.

Nakon svega gore spomenutog možemo konstatirati da je Fakultet za islamske studije u Novom Pazaru obavezan da nauči svoje studene da razlikuju istinu od laži ili fine nijanse na dimenziji istinito-lažno. Svi naši profesori već imaju manje ili više razvijene “intermedijalne” ili “intertek-stualne” resurse, izgrađene na osnovu svakodnevnog ličnog iskustva u komuniciranju.

Uloga Fakulteta za islamske studije u stvaranju okruženja za kritičko mišljenje

Fakultet za islamske studije kao prva odgojno-obrazovno ustanova na području Sandžaka ima obavezu da svoje studente nauči najsavremenijim obrazovnim metodama. Podučiti studente kritičkom mišljenju nimalo nije jednostavan zadatak, kao što se ne može postići na određenom nivou obrazovanja. Još uvijek niko nije napravio pouzdan popis koraka koji bi nas doveo do kritičkog mišljenja, ali postoji skup uslova u nastavi i učenju kojima se podstiče razvoj kritičkog mišljenja. Da bi uspjeli da razvijemo kritičko mišljenje na Fakultetu za islamske studije u Novom Pazaru treba:

Odrediti posebne termine za vježbanje kritičkog mišljenja,

Studenti moraju imati slobodu misli i teoretisanja,

Mora se stvoriti ambijent za prihvatanje raznih ideja i mišljenja,

7 El-Hudžurat, 6



Studentima treba omogućiti aktivno učešće u nastavnom procesu,

Studenti se moraju podsticati na razmišljanje i ubijediti da su sposob-ni da donesu kritički sud po nekom pitanju,

Kritičko mišljenje se mora afirmirati na Fakultetu,

Mora se raditi na razvijanju samopouzdanja i svijesti o vrijednosti svog mišljenja i ideja kod studenata,

Studenti se moraju aktivno uključiti u proces učenja,

Razviti kod studenata sposobnost uvažavanja i slušanja raznovrsnih mišljenja i stavova,

Kod studenta se mora razviti svijest neutralno-realnog sudije koji će biti spreman da izrazi svoj stav, ali i spreman da ga povuče pod uticajem apodiktičkih, kategoričko-neupitnih argumenata.


Akademik Fatmir S. Bači

821.163.3-4

ZALOG SVJETLOSTI

Sažetak

Esej govori o uzvišenim dimenzijama kojima teži skladno ljudsko biće. Autor nastoji čitoca voditi ka univerzalnim vrijednostima vjere i morala. Vrijednosti opisane kroz nebesku visinu i svjetlost simboliziraju bogobo-jaznost i osjećaj svjesnosti. Materijalizam je uzima danak kod čovjeka i svakim danom on klizi u ponor beznađa. Samo povratak Bogu Uzvišenom i vrijednostima vjere može zaustaviti ljudsko posrnuće koje svjedočimo.

Abstract

The essay speaks of sublime dimensions that strive for a harmonious human being. The author seeks to lead the reader to the universal values of faith and morals. The values described through heavenly height and light which symbolize godliness and sense of awareness. Materialism is taking the toll on the man, and every day he slips into the abyss of hope-lessness. Only the return to Supreme God and the values of faith can stop the human turmoil we witness.

“A u nebu je opskrba vaša i ono što vam se obećava. I, tako Mi Gos-podara neba i Zemlje, to je istina, kao što je istina da govorite!” (Kur’an, 51:22-23)

Događa se veoma često, iz raznoraznih razloga, da mnogi moji prijate-lji šeherljani, dođu kod mene u selo malo usput da se družimo, a možda i zato što moje selo nije tako daleko od grada. Dogodi se da navrate, onako, i samo toliko da jednostavno, nevidljivim češljem, prođu kroz svoj nago-milani splet misli, te da ga tako nekako valjda i razmrse. Takve zamršene i zamagljene misli, skroz nesložene i neposlušne rečenice, slične su onim

36


ISLAMSKA MISAO • 2019 • BROJ 11

koje svi mi prikupljamo malo po malo u raznim sredinama i raznim doga-đajima, te se u nama vagaju na tankoj i opasnoj žici naših dilema. Nekada, kada se do očajnog krika kiselo naduvaju, dođe onaj trenutak da ih mo-ramo negdje salomiti, barem malo da se raspucaju ako ih baš ne znamo objasniti. Jer se mora. Jedino ih na taj način vadimo iz sebe, iz one naše vlažne prostorno-vremenske ćelije gdje ih najčešće fanatično i čuvamo.

Ima ponekad u tim mislima toliko iskrene jasnoće, toliko nježnosti i dobrote, da se vrlo lahko mogu pobrkati sa lijepim i naivnim maštovitim pričama u vezi sa nedostižnim, ili sa nestašnim i veselim igricama dječurli-je. Ali katkad su toliko sumorne i namrgođene, prkosne i zlobne, da se ne može odrediti gdje najviše stežu, u prsima ili u glavi. Ako ih još i ostavimo da zadrijemaju u nama, pa čak tu i da se probude, tada one iznutra znaju izgraditi visoke gluho-nijeme zidove samoće, koji mogu lijepo umoriti i najjačeg među saburlijama.

Kasno navečer, kada se u razgovorima sa prijateljima počne osjećati neka praznina, dok besjeda lijeno ide ka sve rjeđim i rjeđim riječima i tiho, polahko se počne i utišavati, dok u mojoj maloj avliji potpuno ne prevlada muk. U tom trenutku oči same od sebe počinju skretati pravac pogleda i čini se kao da traže neku odabraniju riječ, nekako blistaviju ili nešto du-blju, i to negdje na kupoli neba, visoko među zvijezdama. Tačno tamo, u toj svjetlucavoj neizmjernosti, njihov pogled zastane iznenađen i skoro svi primijete, kako je sjaj zvijezda na seoskom nebu potpuno drugačiji od nebeskog sjaja u gradu.

U jednoj od ovakvih večeri koju sam već opisao dogodio se slučaj u kojem mi je moj prijatelj (poznati pisac) rekao tako krutu i surovu rečeni-cu, koju i dan-danas kada mi kroz sjećanje prođe, dođe mi da pobjegnem negdje daleko, da se prosto sakrijem u one krajeve gdje zaborav briše sva razočarenja i gdje se obično neće više ništa znati od onoga što i ne želimo da znamo. Svakako da sam se te noći neopisivo i zbunio i iznenadio isto-vremeno, kada mi je glasno i jasno rekao da je prošlo ne malo, već “više od 20 godina kako nisam, ili barem ne pamtim da sam, podignuo glavu prema nebu, onako, samo radi posmatranja zvijezda i da je…”, i tu je stao.

Eto, pristajem da rez razarajuće granice osamljenja i pustoši unutar

37

ZALOG SVJETLOSTI


čovjeka može biti dugoročniji od svačije mogućnosti kako bi se mogao predvidjeti, ali 20 godina!? Ni u najhrabrijim naletima mašte nisam mo-gao pronaći nijednu bolju rečenicu od one nemirne i napete šutnje. U tom trenutku riječi su u meni izgubile onu svoju istinitu osnovu i nisam imao ništa da kažem, ama ništa, nijednu riječ, osim da vrisnem na sav glas, ali eto, nisam ni vrisnuo.

Nije mi se dalo ni da mu bilo koje pitanje postavim, osim da svoje šake stisnem toliko jako, sve dok ne osjetih da mi se nokat zabo u dlan. Ništa, ni vrednije ni pametnije od jednog gorkog umuklog gutljaja u sebi. Nisam ga pitao zašto, niti je on pokušao da nastavi, nešto da mi kaže, bilo šta, ali nije. Kao da se i kod njega pojavio i zavladao muk, te nije dodao ni nijansu više od onoga što mi je već rekao. Izgleda da su u ovakvoj situaciji i meni i njemu nedostajale riječi koje nose potrebnu težinu i odgovaraju-ću gravitaciju, kako bi preko njih nadoknadili opustošenu ravnotežu svih promaklih godina.

Samo je to rekao i stao, onako kako se stane kada vagaš “da li se to tre-balo reći ili ne…”, kao da ni sebi ne vjeruje u to šta je već rekao. Prekinuo je razgovor taman tamo gdje se nekada davno vrijedni ostavljeni zalog, za neku malu korist, obično susreće sa pukim nedostatkom i sa tužnom opi-pljivom sadašnjicom (ili tugom sadašnjice), koja nas obuzima zbog svega što je prošlo, a povratka više nema, niti su moguće popravke, jer upravo tako se ponaša prošlost, nema je i kada bi je htjeli. Takav jedan golemi ne-dostatak mogućnosti stvarnog susreta, bilo i samo sa sitnicom u prošlosti, jeste nedostatak koji zatvara put čak i lažnoj nadi, sa kojom bi nam se svijest možda i smirila, ili makar jedan mali dio prošlosti sa njom bi lažno popravili. Ali u svemu ovome nedostatak je prepreka, jer je tako građeno da nam prošlo vrijeme uvijek nedostaje, isto kao što nam nedostaje i mu-drost da izbrišemo iz sjećanja sve što čuči u našem pokajanju, a da i ne dodamo uz nju i bolnu posljedicu dubokog uvredljivog traga unutar sebe.

To bi, po mojoj skromnoj procjeni, trebalo da bude vrijeme kada se oženio, ili kada mu se rodilo prvo dijete (u njegovom slučaju, sin), a mož-da je i od davnog perioda njegovog preseljenja iz sela u grad, ili kada je prihvatio jednu veoma važnu funkciju u karijeri, itd, itd. Slobodnom ma-štom možemo navesti, kao ove koje sam spomenuo, desetine drugih ta-

38



kođer važnih ili isto toliko važnih razloga, ali na kraju krajeva niti jedan od tih razloga nije dorastao odgovarajućoj težini i da time opravda naježeni teret razdoblja od punih 20 godina. Zaleđena prošlost ne pristaje da uzme u obzir niti jedno od spomenutih opravdanja, pa ni sva ova maštarenja zajedno nisu u stanju popraviti ono što nas je tada natjeralo da žurimo, da bi brže postali nešto više od onoga što smo zapravo mislili da jesmo, dok sada sve to ispada, da smo baš zbog te žurbe mnogo manji od onoga što smo nekada sanjarili ili zamišljali o sebi.

Pazite samo! Heeej! Punih 20 godina bez posmatranja zvijezda, bez neba u očima, bez neba u sebi, bez priče sa nebom... Zabavio se čovjek, samo to, i zaboravio se, ostao bez neba u sebi. I sve ovo zato što su svi gradovi postali vještačka poplava svjetlucavih reklama, krutih svjetlucavih semafora i svakakvih drugih osmišljenih osvjetljenja, čime, nažalost i na našu štetu, surovo nam oduzimaju i pogled, i razmišljanje, ili grdno ma-nipulišu našom pažnjom, kako bi svi pogledi imali samo jedan pravac, i to samo onaj prema dolje. Tamo! U podnožje! Samo tu! Dolje ti… Nisko, još niže! Tu, u prljavo blato! Ugušite riječ, izbrišite sne! Nemojte mi reći da i u trenutku kada vam sve ovo jasno postane nastavljate i dalje osjećati se fino ili dobro i da se u vašem dostojanstvu ništa nije pomjerilo, da vam nije stalo ni do sebe.

Posmatrati zvijezde u noćima kada divna i jasna vedrina poštrapana iskricama kao da se prosipa sa neba je isto kao da posmatraš negdje du-boko u sebi, tamo gdje se svi događaji više ne razvijaju onim krutim i bez-dušnim redom koji susrećemo u toku dana. Dok sva buka puteva, trgova, kafana, pa i ona koju susrećemo u administrativnim hodnicima, ukratko, sva garnitura galame oko nas, od najslabije pa sve do najjače, od uporno najtiše, pa sve do najbučnije, izgleda kao da sve skupa, ne samo da su proizvedene daleko nego su i odbačene daleko, veoma daleko.

Razgovarati sasvim složeno sa tišinom i mirnoćom, bez izgovora niti jedne naštimane riječi, niti jednog usamljenog zvuka, i da opet stvarno osjećaš kao da je u tvoja prsa došao da se lijepo odmori sav ljudski rod, i još da si u međuvremenu sa svakim od njih razmijenio bar po jedan iskre-ni pozdrav, a ne sanjaš, budan si. Upravo takav jedan osjećaj odmota sva naprezanja u nutrini i ljudskosti, čovjek ti postane blizak, i što je najvažni-

39

ZALOG SVJETLOSTI


je, tu je, na dohvat ruke.

Ono što nas nježno i slatkasto dodiruje negdje u dubini sebe, dok su zvijezde nebom već zablistale blagim i tihim sjajem, jeste bez sumnje sa-svim različit osjećaj sa bilo kojim i neuporedivo drugačijim od svih drugih doživljaja svakodnevnice, koji nam se lukavo rastope i nestanu baš tada kada mislimo da ih posjedujemo, koji nas grubo napuštaju tačno u najvre-lijoj tački događaja, obaraju nas uzrujano i surovo na posljednjem koraku do vrha, razočaraju nas nemilosrdno ispred konačne granice tamo gdje užitak naših čula tek je dotakao ljepotu.

Posmatranje zvijezda na nebu je kao mirna plovidba brodom istinske duboke tišine usred blagih valova po širokom moru neizrečenih riječi, uz-dižući se tako iznad svega što se može nazvati razgovorom. A istovreme-no, ta daleka i bliska nebeska dubina je kao topli dom slatke besjede gdje su došli boraviti najudaljeniji odjeci, pod čijim trepetom se bude i plešu sve blage riječi šutnje, koje te podsjete da je u svemu kucnuo trenutak za iskrenu razmjenu nježnosti. Neprimjetno su stigle u susret one bezglasne, tihijske i tišinske riječi koje se uzdižu i prelaze preko čitave prljave halabu-ke i svih surovo zvučnih tišina sa kojima, nažalost, ljudi često ili najčešće, zbog tuđih očiju greškom teže i opipat ih, i prepoznati u njima sebe radi drugih, ali ne prepoznati i sebe radi susreta sa sobom u nježnom oblom vrtlogu ili preko vrtloga zvjezdanih prašina.

Negdje između ove bistro-jasne tišine i iskrene besjede bez riječi, pri-mijetiš da si zapravo ti postao pronalazač jednog blistavog velikog blaga koje ti niko ne može oteti, niti ga mogu iscjepkati i raskomadati, a isto tako nije moguće oskrnaviti ga, kao što se ne može ni poništiti. U ovom slučaju nije ni važno ko su oni koji pokreću poništenja ili iskrivljenja, bilo da se radi o pokretačima koji su uvijek svi skupa “oni” (znači neka zajednica ili pojedinac izvana), neki ostali koji te okružuju (pojedinci iz iste zajednice), ili čak da i ti sam budeš poželio poništenje, to ništa ne mijenja, odnosno, sav taj osjećaj nije izložen prema bilo kojoj mogućnosti da se mijenja, a još manje da nestane iz onog dijela grudi gdje taj osjećaj stanuje.

Nešto do bistrine sitno ali blistavo važno iz tvoje bliske i dalje prošlo-sti, od one šire i uske ljudskosti, vrlo dobro znane i istovremeno neznane,

40



i poznate i prepoznatljive, doputovalo je do tebe munjevitom brzinom, a složilo se sasvim blago i neprimjetno sa tvojim željama i nadama, skroz je osvijetlilo suton nutrine mehko i lagahno, a ipak te je ljubazno iznenadilo, došlo ti je sa zvjezdanom svjetlošću kao najbliže poznanstvo u sebi, ali ako kadgod da ti dođe, dolazi ti uvijek po prvi put.

I sve je to stiglo ovdje, u prsima, baš u ovom trenutku, i zablistalo je da bi sićušno “Ja” u tebi postalo veće i gušće, dublje i jasnije, kako bi iskrica dotakla u iskrenost i kako bi u obasjanom susretu po tvojim venama ma-hom potekle i potpuno mirno prošetale sjajem, da bi stigle brižljiv otku-caj srca. I tek poslije, skroz neosjetno su krenule da te sačekaju negdje u budućnosti, da se u posebnim okolnostima iznenadno susretnu sa tobom (naravno, i ti sa njima), na pravom mjestu, u pravo vrijeme, ili još bolje na zadnjoj granici vremena, na samom pragu vječnosti. I sav taj susret je opterećen samo sa poželjnim iznenađenjem našeg ljudskog razuma i shvatanja, koji je odgojen i građen preko skromno običnih okolnosti, ili tim bolje, ravnodušnosti u okolnostima posebnog razumijevanja i spozna-je duševne mudrosti.

Nebeska svjetlost zvijezda, istina, nije dovoljno jaka da bi njome pri-mijetio svoju sjenu, ali unutar nas osvjetljava do sitnica mnoštvo drugih značenja koja se ne mogu vidjeti i primijetiti, ni pod suncem usred bijela dana, niti preko vještačkih projektora, ma koliko jaki bili. Ono mlako poš-trapano osvjetljenje što blaženo sija na nebu u dubokim tihim noćima je-ste nježni počinak koji se čini kao da je napustio stvari, da bi svoje svjetlo usmjerio ka onim riječima kojima se imenuju stvari; napustio je obične razmjene svakodnevnice, da bi osvijetlio u srž značenja razmjene kod svih ljudskih međuodnosa koji se u riječima kriju; napustio je i same riječi, da nam otkrije istinito svjetlo koje se u riječima čuva; napustio je lomljivu i krhku površinu imena, kako bi nas podučio da ronimo i da se udubimo u suštinu njihovih značenja.

Posmatrajući nebo, pojavljuje se osjećaj kao da se putuje kroz neka druga područja i prostore, van svih dimenzija koje poznaješ; događaji se dešavaju kao da se sve iznenada nalazi van prostora i vremena, postaju jednostavne shvatanju i potpuno lahke na dohvat. Sve poredane misli i sve probuđene želje ne pristaju više da budu poslušne prema bodljikavim

41

ZALOG SVJETLOSTI


sitnicama jučerašnjice, i sav taj događaj samo što bljesne i traje možda koliko i treptaj oka, ali se bez najmanje sumnje razvija u cijelosti, zbog racionalno nepotvrđenih razloga i sasvim neprimjetno, dok duboko u na-šoj biti to postaje nezaobilazna građa i čvrsta potvrda našoj svijesti da se njome približavamo istini.

Kada čovjek noću prostire svoj pogled ka tihom sjaju srebrnastih zvijezda, te čitavo udubljenje mu je usmjereno gore ka sredini vidljivih zvijezda, i dok lagano šeće po neizmjernoj nebeskoj kupoli, neprimjetno uroni u sopstveno nebo i susreće u sebi sličan splet zvjezdanog svjetla. Dotjerava i topi se na svoj dubini i širini, a pretpostavkom duševnog do-dira sabira razne daljine između blistavih zvijezda, kako bi njima dotakao poželjnu ivicu svoga sna. U takvim snovima čovjek prirodno žuri i žudi za nečim mnogo dubljim u dubini i širim u širini, te predaje se najjedno-stavnijem odnosu, ali isto toliko i najenigmatičnijem, on se u potpunosti okrene ka sebi i vaga na svaku dilemu što ga tjera da teče sa sobom u sebi.

“Ko sam ja u odnosu na toliki svemir?! Sitno zrno, valjda, u svemirsku pustinju bačen, ili samo...”

“Ko sam ja, što sav taj svemir mogu da ulijem i upijem u sebe, a opet ostajem tu, na granici mogućeg i nemogućeg... ?!”

„Zapravo, ko sam… ?!“

“A ko si ti… ?!”

Ko si ti, ti dobri moj, što upravo sad čitaš baš ove redove i naglo nai-laziš na ovakvo, obično i prosto pitanje, što naravno, jeste i jasno i bistro u tvojoj spoznaji, ali na koje je u isto vrijeme veoma teško i komplicirano doći do odgovora, a još teže do zaključka?! I to baš zbog onog hem mr-šavog, hem napuhanog, tako bliskog u dodiru i pipanju, i istovremeno dalekog i nedostižnog “Ja”.

Iako toliko bitan za sve, odgovor nije baš jednostavan, riječi se lijepo i brzo poredaju u nama, ali isto toliko brzo i munjevito zaobilaze razum i odlaze negdje u prazninu našeg uma, u nedokučivo, te sva priča postaje skroz mucava, nemoćna da sa lahkoćom popuni i poravna sve pukotine u svačijoj svijesti. A to da je za svakog važan taj odgovor, koliko je, sigurno, i

42



za mene “ko sam ja?!”, ne mogu da primijetim ni tračak sumnje. Još samo da dodamo i to, također bez trunke sumnje, da je i sama naša bitnost za svakog pojedinačno vrlo važna i to će mi priznati svi, bez obzira kojim jezikom pričaju, gdje su rođeni i čime se bave. Zapravo od te važne tačke se treba i početi, jer upravo od tog ispravnog ili iskrivljenoga “Ja” počinju svi ljudski izrazi i odnosi, bilo da se radi o vrlini ili o mani svakog čovjeka.

Kada bi odgovor na jedno takvo pitanje tražili preko jednostavno mr-šavog rasuđivanja, prema kojem uvijek neko drugi treba da ispuni zadatak amaneta i građenja ljudskosti kod čovjeka, i istovremeno, da neki taj i takav mora obuhvatiti i ostale u svojim riječima, trebamo shvatiti da smo prepustili sebe opasnoj zoni slobodnog pada. Jer, u međuvremenu, onaj koji se iskreno u samoći udubljuje i sam sa sobom šapuće o sebi, ti si mu možda samo imenica, on se skrušeno moli i korača ka strogo svome “Ja”, a ne zna šta tebi fali i nedostaje da bi i “Ti” postao “Ja”, on u vezi sa oče-kivanjima broji i upoređuje svoje grijehe, želje i brige, a za tvoje ni pojma nema. Znači, ukoliko budemo tražili da nam neko drugo stvorenje bude garancija za naše stanje u budućnosti, čak i melek, onda nema sumnje da smo pali u zamku gdje se naše bivstvovanje ispraznilo od samoga sebe i, razumije se, da se i sam nastavak očekuje u okvirima tužne lijenosti i žalo-snih koraka na margini, pa i svega što iza margine slijedi.

Zato, posmatraj odsjaj zvijezda samo malo pažljivije i riječi će biti su-višne, dok će ti blaga tišina sa neba, možda, biti vrednija od svih central-nih i perifernih fraza i parafraza koje čuvaš u sjećanju, kao što će ti i samo svjetlo što ga sjenom brojiš izgledati, ni manje ni više, već kao sumrak poslije zalaska sunca, ako ga samo na tren uporediš sa onom mlakom svjetlošću bez sjene unutar sebe. Bit će možda kao drhtajući blijedi od-sjaj plamena svijeće koji se igra sa tmurnim siluetama, postavljen ispred istinskog sjaja u prsima gdje blistaju svi osjećaji, odsjaj koji je blistaviji i udobniji od najsvjetlijeg dana u godini, i bez sumnje, ljepši i jači od svih odsjaja koji se golim okom mogu vidjeti.

Onaj sitni odsjaj zvijezda na nebu, koji ne upravlja i ne orijentiše samo mornare na moru i putnike po pustinji ili planinama, već i mnogo više od toga: odsjaj zvijezda podučava čovjeka da u svakom pokretu uporedi sve istinite prednosti u sebi, i to preko jasnoće čvrsto vezane sa ciljem, za sve

43

ZALOG SVJETLOSTI


što je blisko kako njegovom dohvatu, tako i njegovim željama, blisko nje-govim nadama i sve što je duboko u nadama sakriveno. I ne samo to, uči čovjeka kako se udubiti i zaroniti u suštinu uma da bi time postao svjestan o mnoštvu njegovih ljudskih nemoći i ograničenja, pokazuje mu kako da pazi na njegov mali korak oko kojeg se obično dvoumi, ali na koji se mora voditi računa i oslanjati se uoči svakog dugog ili kratkog putovanja. I ne samo to, već podučava čovjeka kako da čitavim bićem uroni i pogleda unutar sebe, te u slobodnoj volji da bira: ili onu mutnu sumnjivu plitkost, ili duboku bistru jasnoću, kako bi time postao: ili dobrodošao u potisku male ćelije svoje tvrdoglave i ohole mašte, ili do sitnica pažljiv i usmjeren ka velikom otvaranju (otkrovenju) slobode koja poziva da bi bio ono što zapravo i jeste, čovjek.

Za čovjeka je više nego teško, ako ne i najteže, da primijeti liniju koja odvaja tanku površinu koja odražava suhi i bezdušni empirizam, od one koja označava duboku suštinsku duševnu spoznaju, što je u biti zaduže-na da čini čovjeka čovjekom i time ga izdvaja od svih ostalih stvorenja. Važnost razlike čovjeka od drugih stvorenja jeste neosporne prirode, jer je baš ta razlika što budi i gradi sveukupno rasprostranjeno znanje i sva shvatanja o vidljivom i nevidljivom, o svetom i običnom, o slobodi i odgo-vornosti, i time čini jasnim visok položaj ljudskog bića sa svim obavezama što jedan takav položaj nameće.

Izuzev rijetkih slučajeva tokom čitave povijesti ljudskog roda pretežno se dešavalo, a nažalost i danas se dešava, da ta teoretska razlika između čovjeka i drugih stvorenja bude pod upravom i sistematskim nadzorom onih struja koje su se u svemu trudile kako sakriti istinu, potpomognu-te najkriminalnijim metodama i raznim interpretacijama od iskrivljenih principa vjere u Boga, pa sve do negiranja i krivovjerstva. Takva pojava je vođena od strane svakojakih klanova i određenih klika u raznim zajedni-cama, putem pažljive prismotre koja korak po korak vrši i omogućava de-personalizaciju čovjeka i, shodno tome, lahku kontrolu nad pojedincima, masama i narodima, koji, obezličeni na taj način, svedeni su na potpuno amorfnu i bezimenu rulju.

Umrljani su ljudskom krvlju po svakom meridijanu zemaljske kugle, duž čitave povijesti, a i dalje nastavljaju grubo i javno da liju ljudsku krv

44



u sablasnim i užasnim ciframa; izgrađene su gromadne tamnice i zatvori za drugog i drugačijeg, a i dalje se javno grade za sve one koji ne znaju da prešute ili neće da prešute njihovu nepravdu; montirano je niz dugo-ročnih teoretskih blokada sa ciljem da se napravi ograda i da se spriječi susret sa istinom, a i dalje se javno montiraju na osnovu lažnih mišljenja i zaključaka prema kojima je agresor odjeven u bojama humane pojave, a žrtva se predstavlja kao trajna opasnost; tokom čitave historije ubijana su djeca i njihova svijest o istini, a i dalje se preko lažnog odgoja javno ubijaju djeca tuđih i vlastitih naroda, zajedno sa njima se žrtvuju i još nerođene generacije.

Svaki punoljetni čovjek to već zna, kao što većina zna da se sve ovo događa samo da bi se granica između vidljivog i nevidljivog zamaglila, i da čovjek ostane što dalje od jasnoće i od samoga sebe, da luta negdje na periferiji svoje egzistencije ili, još tačnije rečeno, da čovjek postane samo jadni i dronjavi zalog svoje egzistencije. A njihov uporni i stalni savjet (ako ne i naredba) je potpuno jasan i jednostavan, onaj drevni, ništa nisu iz-mijenili, niti su ijednu riječ dodali, a zvuči vrlo kruto i odvratno: Ljudi, ne gledajte ka nebu i ne slušajte one koji vas uporno savjetuju da gledate u nebo! Nemojte svoje riječi i nadu usmjeriti ka nebu, sa neba ništa ne pada! Iako je samo laž i sve je sasvim obrnuto istini, ipak veoma strašno zvuči, ali u suštini njihov zov ka vlastitim lažima jeste nažalost živa istina, ujedno i bolna pojava za pojedinca i za cijeli ljudski rod. Ovakvih ima svu-da u svim slojevima društva, samo malo pažljivije pogledajte oko sebe i sve će vam biti jasno.

Dakle, iako ne postoji verbalna zabrana za posmatranje zvijezda na nebu (strahujem od užasa zbog mogućnosti da ja ne postanem podsjetnik jedne takve zabrane), ipak, čitav prostor, sve oko nas je tako vješto mo-delirano da čovjek troši svoje vrijeme uglavnom gledajući prema dolje, ka zemlji. Zapravo to je i zamka preko koje je čovjek natjeran da zaboravi na svoje natprirodne svrhe, proživljavajući na taj način samo svoju najprirod-niju narav, fiziološku. Ovo je zastrašujuće ako uzmemo u obzir i briljantnu apoftegmu Ovidija, prema kojoj: ono što prije svega razlikuje čovjeka od svih životinja jeste činjenica da životinje bacaju svoj pogled dolje prema zemlji, dok čovjek upire svoj pogled u nebeske visine.

45

ZALOG SVJETLOSTI


Učestalost i gustina postavljenih zamki svuda oko nas je đavolski ve-lika i uveliko đavolska, toliko ih ima da je prosto nemoguće da poslije svakog napravljenog koraka ne osjetiš ono klasično pucketanje mišolovke, da, da, jeste, ono dobro poznato pucketanje zamke za miševe. Žao mi je, srce mi se kida i kad pomislim osjećanjem običnog čovjeka, primjećujem da me je stvarno zaboljelo ovo što sam rekao, ali nisam mogao a da ne kažem, niti mogu ni u kakvom slučaju da povučem izgovorenu riječ. Iako bih u nekim sumnjivim okolnostima pristao, kako bih to izveo, kako da je povučem kada je već rečena. Odnosno, istina je da smo tretirani baš na ovakav način, kao da smo tačno takvi, taman prema zamkama koje su postavljene oko nas, ni manje ni više nego kao miševi. Dok me još više obuhvata i tuga i bol, kada se neki ili mnogi od njih, zapravo, slažu sa spomenutim tretmanom, i sve ovo je u osnovi razmjene za prikrivanje, ili pripreme za prikrivanje, ili dogovoreni plan za zaborav samo jednog jednostavnog pitanja: “Ko smo mi?”, i ono koje odmah slijedi: “Zašto po-stojimo?”

Nekima stalno odgovara, i baš takvi uporno zahtijevaju, da čovjek ne treba da zna ni ko je, ni čemu pripada, ni šta mu pripada, jer samo na taj način lahko će se pretvoriti u biće koje je podešeno robovanju lažnog reda, bit će slijepo ovisan o vlastiti imetak, i postat će jedna posebna vrsta jadno-zarobljene kukavice, sve u granicama vlastitog znanja. Neki lahko-umno na to pristanu, e baš takvi nam postanu portparoli lažne slobode, šepureći se posebno na široko prostorno kretanje i pravo na onu riječ koja je puna prazne priče. Naravno, takvi su naročito zadovoljni svojim mišljenjem i rasuđivanjem o slobodi, vagajući je po jarmu lične komocije i bockavim idejama koje prihvataju kao svoju rutinsku predstavu, kao dio njihove svakodnevnice. Sloboda na koju su oni pristali i koju nam nude da je prihvatimo slična je slobodi svakog drugog stvorenja na planeti, od morskog sunđera na dnu okeana pa sve do nilskog konja ili bivola, što samozadovoljni rone i uživaju u toplom močvarnom blatu.

Svima dobro poznati historijski tok općenito nam pokazuje da većina krvavih ratova (ako ne i svi), sam despotizam kao pojava, masovni genoci-di sa cjelokupnom garniturom koja ih okružuje, pa sve do “najobičnijeg” zločina, uvijek su teoretski opravdani razumom. Niti jedno zlo od gore

46



navedenih krvoločnih pojava, bez obzira na vrijeme i prostor njihovog do-gađaja, nisu nikad imali u centru pažnje čovjeka sa njegovim egzistencijal-nim prirodnim i natprirodnim dilemama; ko je zapravo čovjek i zbog čega postoji. Sam razum je uvijek, ili skoro uvijek, tumačio o razumu kao da je najveća forma egzistencije, i shodno tome, opravdavao samog sebe za svaki poduhvat bilo u etičkom ili estetskom kontekstu (ovako “iluminativ-no” tumačio bi otac iluminizma I. Kant), odbacujući tako čovjeka nasred pučine samoće, kako bi ga poslije opet preuzeo i najprostije ga prihvatio kao suhu evidenciju, žrtvu koja će služiti samo kao posljednji herojski akt za pobjedu ili za oholi trijumf samog razuma.

Međutim, sama ova hrpa sitnih ali zloupotrijebljenih mitema, ili još bolje rečeno, neka vrsta vrlo vješte mitizacije razuma, drevna, možda, ko-liko i sam čovjek, tokom čitave ljudske povijesti je pokazala i dokazivala da je njen trijumf ne samo nemoguć već se u različitim situacijama poka-zuje i ponaša nefleksibilnom u vezi sa opštom prirodom čovjeka, što je i dovoljno zreo razlog da se svede u površne svrhe. U svakom slučaju, sam razum nije ništa drugo sem uslovljeno tumačenje u stanju zaloga okolno-sti u vremenu i prostoru, i kao posljedica toga, sasvim je nesposoban da dokuči sva značenja koja se ne uklapaju ili ne pristaju biti potisnuta u uski okvir strogo zakazanih i ograničenih mogućnosti. Sve ono što ljudski um može razumjeti i razviti uvijek su neke otuđene, pokretne i premjestive granice, koje se pokreću i rasipaju, vuku i raspadaju, ruše se i omalovaža-vaju čak i sa najobičnijim potezom prostog tumačenja ili sa rasuđivanjem koje ga slijedi.

Kao takav, razum uvijek stoji ispred svega što primjećuje, shvata i što ga može protumačiti samo pod statusom relativno hitne ili relativno la-gahne promjene, da bi podržavao i uzdigao tačno ono što će ga već sljede-će shvatanje ili rasuđivanje svakako porušiti. Hvala Bogu, ono što je za ra-zum najčešća klizava oblast, tamo gdje je on skroz nijem i naglo propušta, baš to bježi i od svake moguće evidencije i uokvirenja putem razuma, jer kao poseban modalitet čovjeka ne priznaje ograničenje, niti je sklon da se preda shematskim zaključcima bilo one kvantitetne ili kvalitetne svrhe. Zapravo, duševna oblast shvatanja ili spoznaja zajedno sa svim značenji-ma koja nju okružuju, baš zato što je najstabilniji modalitet egzistencije

47

ZALOG SVJETLOSTI


kod čovjeka, nije odana razumu koji je mjerilo samo za onaj dio svijeta koji je vidljive i promjenljive prirode.

Naravno, znati da “Jesi” ili dokazati da “Postojiš” nije ni mjerilo ni predmet racionalne svijesti, niti je moguće da ljudski um dođe do nekog zaključka ili definicije koja se preko njega može izvesti. Ljudski razum je u stanju da označi i razvija šarenolike razlike preko jednog čitavog sistema potpunog kontrasta između stvari i pojava koje sačinjavaju događaj, koji upravo zbog gustog polimorfizma sa kojim nam se nudi, samo čini još jasniji i karakterističniji pristanak razuma jedino na djelimično prosuđi-vanje, i to uvijek preko fragmentarizovane cjeline u jednom vremenskom intervalu, u zagrađenom prostoru, ili u oboje zajedno.

Međutim, “Biti” za čovjeka u prvom licu jednine “Ja”, ne samo da nije nego ne može ni biti prostorno-vremenski fragment preko kojeg će razum moći da dođe do nekog zaključka, a još manje ga može generalizirati. A u isto vrijeme, “Biti” za čovjeka nije djelimična pojava, ili nešto što se može podijeliti na parčad pa da razumu postane sirovina za svoju građu, niti je nešto sekundarno da bi se prema razumu izložilo kao laboratorijski predmet. Sigurno je još i to da “Biti”, ili postojanje ljudskog bića, nije ni srazmjerno niti je izazovno stanje prema bilo čemu, i shodno tome, nije izloženo ka interpretaciji da bi se tako moglo relativizirati. I na kraju, ono što je i najbitnije jeste da za čovjekovo “Biti” ne samo da ne postoje nego se ne mogu ni pronaći ili dokazati kontrasti, čak se ni maštom ne mogu izmisliti, dok u nedostatku kontrasta razum postaje u potpunosti nijem i gluho okamenjen.

Drugim riječima, ukoliko u prostoru jednu boju razlikujemo preko jed-ne ili više drugih boja koje su pored nje, te po istom mjerilu i u našoj per-cepciji sklopimo složenu harmoniju; ukoliko neku mahanu vrednujemo preko neke ili više vrlina pored nje, jednako vrijednu i u nama, kako bi uporedili prioritete; ukoliko jedno kretanje primjećujemo naspram sta-nice koja je statična ili naspram kretanja nekog drugog objekta, i time dobijemo početnu orijentaciju; za “bivstvovanje”, razum ne posjeduje u svojim osnovama nešto što gradi kontrast a možemo nazvati “nebivstvo-vanje”, i kao takav nije u stanju da preko percepcije razvija potrebnu ra-zliku kako bi se odredio o prioritetima i definisao orijentaciju, i samim tim

48



ne može doći do ispravne ocjene i do zdravog zaključka.

U svakom slučaju, “Biti”, u odnosu na ljudske mogućnosti shvatanja i percepcije ni u kom slučaju nije suprotno nečemu što možemo nazvati “Ne biti”, što znači da ovom prilikom utopijsko stanje “Ne biti” je spo-menuto jedino kao lingvistički pojam. Iako su kod “B

Documents

ISLAMSKA MISAO misao 11.pdfdržava islamskog svijeta. Ovaj 11-ti broj Islamske misli bogat je svojim sadržajem. Radovi koji su objavljeni pisani su na bosanskom, arapskom i engleskom