REPUBLIKA SRPSKAUNIVERZITET U BANJOJLUCIPRIRODNO-MATEMATIKI FAKULTETODSJEK: HEMIJA

Lavoazije i njegovi savremenici hemiari(seminarski rad)

PROFESOR: STUDENT:

prof. dr. Sneana Uletilovi Savka Jankovic

Banja Luka, april 2014. god.

SADRAJ:

Lavoisierov ivot i djelo3Hemijska revolucija4Reforma hemijskog nazivlja11Lavoisierovi savremenici hemiari12

Lavoisierov ivot i djelo

ANTOINE LAURENT LAVOISIER (1743-1794) rodio se u Parizu kao sin dravnog advokata. Nakon majine smrti, kad mu je bilo pet godina, njegovom odgoju se posvetila mlaa majina sestra. Srednjokolsko obrazovanje od 1754. do 1760. pohadjao je u College Mazarin, uglednoj gimnaziji, kao izvrstan, vie puta nagraen uenik. Tokom studiranja prava, zavrenog 1764, imao je dovoljno vremena udovoljiti svojoj elji za prouavanje prirodnih nauka. Zaokupljen prirodnim naukama, nije mario za svoju diplomu pravnika. Redovno je mjerio dnevnu temperaturu i pritisak, uvjeren da e meteoroloki podaci omoguiti predvianje vremena. Pridruio se Guettardu, kojem je ve kao student pomagao u geolokom kartiranju. Lavoisierovo saoptenje u dva dijela o istraivanju gipsa, zapoeto 1764. bilo je sljedee godine proitano na sjednici Akademije nauka i objavljeno 1768. Tim se saoptenjem Lavoisier pojavio u hemijskoj nauci. Godine 1768. bio je izabran, ali je tek sljedee godine postao lan-saradnik Akademije nauka, godine 1772. izvanredni, a 1778. punopravni lan s platom i pravom na penziju. Izbor za direktora 1785. i blagajnika 1791. dokaz su njegovog zauzimanja za dobrobit Akademije. Poslije izbora u Akademiju, Lavoisier je postao zakupnik poreza. Godine 1771. oenio se keri svog pretpostavljenog u Fermi, etrnaestogodinjom Marie Anne Pierette Paulze. Taj brak bez djece bio je sretan, istiu svi istoriari. Zena mu je pomagala u eksperimentima, vodila laboratorijski dnevnik, prevodila s engleskog, prireivala naune skupove u njihovu domu, ovjekovjeila se ilustracijama u Osnovama hemije. Lavoisier je radio u Ferminu odsjeku za duhan, a duhan je, osim soli, bio posebno oporezivan. Tada se duhan preraivao u burmut, praak koji se umrkavao kroz nos. Patvorio se dodatkom pepela, pa je Lavoisier uveo test razrijeenom sumpornom kiselinom od koje se patvoren burmut pjenio. No, Ferma nije mogla sprijeiti patvorenje, pa je Lavoisiera, uprkos zaslugama za kvalitet duhana, Revolucionarni sud optuio za patvorenje duhana. Druga je optuba bila za vlaan barut, a time i za izdajniku saradnju s neprijateljima Republike. I ta je optuba bila lana. Istina je bila da je upravo Lavoisier bio zasluan za proizvodnju baruta kojim je Francuska bila vodea u svijetu.Osnove hemije Lavoisier je dovrio u proljee 1789, dakle, prije proglaenja Narodne ustavotvorne skuptine 9. avgusta i pada Bastille 14. avgusta, dogaaja s kojima je poela Francuska revolucija. Lavoisier nije bio protivnik Revolucije. Naprotiv, kao nauniku i poslovnom ovjeku, odgovarale bi mu drutvene promjene. Za Robespierreove diktature od ljeta 1793. do ljeta 1794. dogaalo se ono najgore. Rasputena je Akademija nauka i donesena odluka o suenju svim zakupnicima poreza. Lavoisier je bio uhapen 28. novembra 1793. Gospoa Lavoisier nije uspjela izbaviti ni oca ni supruga, kao ni neki odluniji naunici. Zajedno sa zakupnicima poreza, njih dvadeset osam, bio je 8. maja 1794. osuen na smrt giljotinom, a osuda izvrena istog dana.

Slika1: Lavoisierov portret kad je bio u zatvoru krajem 1793. Slika2: Lavoisier sa supru gom u laboratoriju 1788.

Hemijska revolucijaPreokret koji se u hemiji dogodio krajem 18. vijeka s pravom se zove hemijskom revolucijom, jer je oznaio pad stare, flogistonske hemije i uspon nove, naucne, koju je utemeljio A. L. Lavoisier svojim djelom Traite elementaire de Chimie presente dans tm ordre nouveau et d'apres les decouvertes modernes, (Osnove hemije po novom zakonu i prema savremenim otkriima). Naziv "hemijska revolucija" popularizovao je Berthelot u knjizi Hemijska revolucija: Lavoisier, stampanoj u Parizu 1890.O potrebi revolucije u hemiji pisao je Venel u svom prikazu hemije u Diderotovoj i D'Alembertovoj Enciklopediji 1771. Enciklopedija je bila jedan od glasnika Francuske revolucije. Zadaa joj je bila skupiti svo znanje i umijee ovjeanstva u velebno djelo, kao obraun sa svime postignutim, kako bi se poelo s novim, na nov nain, na nauci kao jedinom osloncu. U tom je duhu Venel napisao kritian prikaz tadanje hemije. Prema njemu, ona nije "zaista filozofska i racionalna", a hemiari ne vide dalje od onoga to primjeuju svojim ulima, ne usuuju se prijei granice svoga umijea, a put prirodnih saznanja vide u svom uskom krugu. S Lavoisierom se zaista ispunilo Venelovo proroanstvo.Lavoisier je kasnije u pismima svoj doprinos hemiji nazvao revolucionarnim, ali je Fourcroy prvi to uinio pisanom rijei. Poslije njega, a prije Berthelota, naziv "hemijska revolucija" upotrijebili su Th. Thomson (1831), J. B. A. Dumas (1836) i F. Hoefer (1866) u svojim klasinim istorijskim djelima. Istoriari se slau da se hemijska revolucija zavrila Osnovama hemije 1789, djelom kojim je Lavoisier bez flogistona objasnio hemijske pojave, uveo prave hemijske elemente i posluio se novim hemijskim nazivima. Ukratko, staro je zamijenio novim, poloio temelje novoj hemiji.Godine 1772. Lavoisier je izveo svoje prve eksperimente o gorenju. Fosforov pentoksid, za Lavoisiera fosforna kiselina, nastao gorenjem fosfora u zatvorenoj posudi, bio je tei u odnosu na fosfor. Poveanje teine Lavoisier je pripisao dijelu zraka to se vezao s fosforom. Osjetio se pozvanim eksperimentima istraiti pojave kao to su rast biljaka, disanje ivotinja, gorenje, ovapnenje metala i druge hemijske promjene koje se sastoje od vezanja zraka. Supstanca se promijeni porastom teine jer vee dio zraka, a gubitkom teine kad ga izlui, bila je njegova misao vodilja, suprotna vladajuoj flogistonskoj teoriji, kako je to najavio u Memorandumu. Po pojavi "vezanog zraka" zakljuio je kako je promjena dijamanta slina gorenju, no nije doao do zakljuka o identinosti dijamanta i ugljenika.Pod snanim utiskom to su na njega uinili eksperimenti s dijamantom u aritu velike akademijine lee, Lavoisier je odluio istraivati "efervescenciju", izlaenje zraka vezanog u supstanci, te "ovapnenje" metala u zatvorenoj posudi. U zapisu napisanom 1772, a otkrivenom u rukopisnoj ostavtini tek 1959, Lavoisier je postavio pitanje o ulozi zraka u hemijskim promjenama. Meutim, godinu dana prije, Lavoisier se zanimao za alitru i indigo, za barometriju i hidrometriju te za pitanje rasvjete gradova. Prema Guerlacu, Lavoisier je 1772. donio kljunu odluku da se bavi "ovapnenjem" metala i naravi atmosferskog zraka.Prvi Memorandum, kao i Zakon o poelima, iz 1772. iz istog su vremena, "najraniji su postojei dokumenti u kojima je Lavoisier istaknuo ulogu zraka u hemijskim promjenama".Kao poetnik u pneumatskoj hemiji, Lavoisier je nedostatak iskustva nadoknadio itanjem djela istaknutih kemiara- Halesa, Blacka, Macbridea, Jacquina, Cranza, Priestleya i Van Smetha, ali zaudo ne i Cavendisha.Prema Meldrumu, uvod Ogledima, s istorijskim prikazom pneumatske hemije, Lavoisier je napisao zato da bi pokazao kako njegovi eksperimenti znae napredak u flogistonskoj hemiji jer su bili izvedeni na nov nain, pomou posebnih naprava, izraenim prema njegovim vlastitim nacrtima. Prvo je, na svoj nain ponovio Blackova istraivanja vapna i alkalija, tako da je otopini sode postupno dodavao vapno i mjerio joj gustinu koja se smanjivala do zavretka taloenja. Zatim je u otopinu natrijeve luine postupno uvodio "vezani zrak" dok joj se gustina nije prestala poveavati. Talog kalcijevog karbonata, odvojen filtriranjem, otopio je u kiselini, izmjerio volumen razvijenog gasa i ustanovio da je jednak onom volumenu "vezanog zraka" koji bi inae dobio od te koliine sode. Spoznaja je Blackova, ali na nov, Lavoisierov nain.

Eksperiment "ovapnenja" olova i kositra uspio mu je samo djelomino. Uzorak metala u loniu iznad ive pod staklenim zvonom, grijao je u aritu lee. Ali, leom promjera 33 ina (oko 83 cm), u tu svrhu nainjenom i postavljenom na pokretni stalak, postizavala se previsoka temperatura, pa je dio "vapna" ispario, a smanjenje obima zraka nije se moglo utvrditi.Da se dio zraka vee za supstancu koja se "ovapni" ili koja gori, Lavoisier je uspjeno dokazao eksperimentom gorenja fosfora u zatvorenoj posudi. Dodatkom fosfora, potronja zraka nije se poveala. Za fosfor se vezao "ili sam zrak ili neki drugi elastini fluid sadran u zraku koji diemo". Osobina zraka preostalog od gorenja fosfora, Lavoisier je ispitao povrno. O tom gasu (azotu) malo se znalo u vrijeme Lavoisierova eksperimenta, dakle, neobino to se Lavoisier nije mogao odluiti o tome ta je zrak. Ali, kad je zraku preostalu od gorenja fosfora, to jest azotu, dodao jednu treinu "vezanog zraka", nije dobio obian zrak kako je oekivao- svijea se opet ugasila. Lavoisier je bio u nedoumici. Svoj sud o tome donio je sam Lavoisier ve slijedee godine.Za razliku od Meldruma, razdoblje o kojem je do sada bilo rijei, French smatra prvom fazom, pripremom za hemijsku revoluciju, jer tada Lavoisier jo nije otkrio ta je to u zraku to se vee s metalom. Drugu fazu, prema Frenchu, ini Priestleyeva spoznaja u martu 1775. da gas to ga je otkrio l. avgusta 1774. nije bio azotov oksid, nego "deflogistonirani zrak", i Lavoisierovo otkrie u aprilu 1775. da je taj gas onaj sastojak zraka. Ta je faza bila odluujua u sprovodjenju hemijske revolucije koji uzrokuje ovapnenje metala.Za hemiare toga vremena postojala su barem dva ivina oksida. Prvi, napravljen od ivinih soli (nitrata ili sulfata), bilo grijanjem ili taloenjem, ut ili crven, zvali su mercurius praecipitatus. Drugi, nastao "sam po sebi", jakim grijanjem ive, zvali su, iako nije bio talog, mercurius praecipitatus per se, ali i calcinatus per se. Eto, upravo taj ivin oksid per se, dobio je istorijsku ulogu u eksperimentima pneumatskih hemiara. Istovremeno s Lavoisierom, eksperimente o ovapnenju metala radio je i Bayen.Bayen je ivin oksid per se smatrao pravim ivinim "vapnom" koje se, za razliku od "vapna" drugih metala, grijanjem bez flogistona (ugljena) rastavlja na ivu, a pritom izlazi "elastini fluid" to ga je iva uzela zraku. Bayenovi eksperimenti mogli su nadahnuti Lavoisiera za njegovo otkrie kiseonika nekoliko mjeseci poslije.Do tada Lavoisier nije obraao panju na ivin oksid. Nije ga smatrao pravim metalnim "vapnom" i svoje istraivanje "ovapnenja" usmjerio je na ostale metalne okside. No, oni se bez ugljena nisu rastavljali na metal i "zrak". U toj neizvjesnosti, krajem februara 1775. izveo je eksperiment sa ivinim oksidom. Nije namjeravao ponoviti ni Priestleyev ni Bayenov eksperiment , nego ustanoviti da mercurius calcinatus per se ugrijan isputa onaj "zrak" to ga je iva, slabije ugrijana, prethodno upila. Nakon to je utvrdio kako "ivin precipitat po sebi" grijan s ugljenom daje "vezani zrak", Lavoisier je ispitao "zrak" to se dobije grijanjem "precipitata" bez ugljena. Taj "zrak" nije mutio vapnenu vodu, bio je slabo topiv u vodi, svijea je u njemu plamtjela, a mi ivio. S "nitroznim zrakom" davao je crveni dim, to jest ponaao se poput vrlo istog obinog zraka. U tom "zraku" Lavoisier je naao ono to je traio, "naelo" to se nalazi u obinom zraku, koje se vee s metalima tokom kalcinacije i povea im teinu. Naao je "vitalni zrak" koji e kasnije nazvati kiseonikom.Krajem 1774. i poetkom 1775. Priestley se vratio eksperimentima s novim "zrakom". Ustanovio je da "zrak" to izlazi iz ugrijanog "ivinog precipitata po sebi" nije duikov oksidul, nego "zrak" pet do est puta bolji od obinog zraka, kako za disanje tako i za gorenje. Za Priestleya bio je to dokaz kako je taj "zrak" bez flogistona, pa ga je nazvao "deflogistoniranim zrakom". Dobio ga je takoe i grijanjem minija u aritu lee, a zatim i grijanjem salitre i drugih nitrata, uklonivi azotne okside pomou ispiralice sa sodom.Priestley je "deflogistonirani zrak" ispitao temeljno. Ustanovio je da je tei od zraka i od "flogistoniranog zraka", da pomijean s "upaljivim zrakom" eksplodira, najjae u omjeru 1:2. Navijestio je njegovu upotrebu za raspirivanje vatre, za lijek i uivanje u ugodnom disanju. Bio je ispred Lavoisiera. Lavoisier je tada slijedio Priestleya testom s "nitroznim zrakom" i pneumatskom tehnikom. Priestley je bio iskusan i uspjean pneumatiar, a Lavoisier poetnik. Krajem 1777. u nedoumici kako rijeiti ta je zrak, bilo atmosferski bilo njegov "izvanredno ist" dio, Lavoisier je obratio panju na osobine kojima bi zrak mogao biti uzrok. Jedno od njih bila je kiselost, naroito i zajedniko svojstvo supstanci poznatih kao kiseline. Lavoisier je primijetio, na raun Priestleya, kako zrak nije sastavljen od azotne kiseline nego je ona sastavljena od zraka i postavio svoju teoriju kiselina: sve kiseline svojim veim dijelom sastavljene su od "vitalnog" zraka, supstance odgovorne za njihovu kiselost. U Priestleyevu eksperimentu uzorak tamnocrvene venozne krvi izloen "deflogisto niranom zraku" (kiseoniku), jarko je pocrvenio, a ostatak "zraka", ispitan "nitroznim zrakom" bio je manje pogodan za disanje. Priestleyu je to bio dokaz kako se krv u pluima reava flogistona to ga je primila od hrane u tijelu, jer s flogistonom je tamne, a bez njega svijetle boje.Lavoisier se biranim rijeima protivio Priestleyevu tumaenju. Kae da krv u pluima ne izluuje flogiston nego, naprotiv, uzima zraku njegov dio za disanje i potroi ga na izgaranje hrane. Jer, nema bitne razlike izmeu gorenja i disanja, to dokazuje tjelesna toplota i izdahnuti "vezani zrak". Tom je prilikom "vezani zrak" Lavoisier nazvao "gasovitom kredinom kiselinom", acide crayeux -aeriforme, jer je to isto to i "vezani zrak" iz krede.Svoju teoriju gorenja ili hipotezu, kako ju je suzdrano najavio u uvodu, temeljio je na etiri pojave, "koje su, kako se ini, nepromjenljivi prirodni zakoni": 1) Tokom svakog gorenja oslobodi se vatrena ili svjetlosna supstanca.2) Supstance gore samo u "istom zraku", to jest, u onom "zraku" to ga je Priestley nazvao "deflogistoniranim".3) Tokom gorenja "ist zrak" se rastavlja, pa proizvodima gorenja poraste teina onoliko koliko se "istog zraka" rastavilo. 4) Spojivi se sa zrakom, izgorjela supstanca otea i postane kiselina.Lavoisier je zatim pojasnio da "istim zrakom" smatra spoj vatrene ili svjetlosne supstance s osnovom. Pri gorenju supstanca se spoji s osnovom jer je jae privlai, pa se vatrena ili svjetlosna supstanca oslobode u obliku plamena, topline ili svjetla.Tim se zakonima pokorava i kalcinacija metala. Prvo, pri svakoj kalcinaciji oslobaa se vatrena supstanca. Drugo, kalcinacija se dogaa samo u "istom zraku" i, tree, taj se "zrak" spoji s kalciniranom supstancom, ali umjesto kiseline, nastaje posebno jedinjenje poznato kao metalno "vapno", calx.Prema tome, Lavoisier je u obraun svih sastojaka u hemijskoj reakciji, unio i vatru i svjetlo. Zvao ih je matiere du feu et de la lumiere, "supstanca vatre i svjetla", jer je drao da se u stvari ne razlikuju. Naziv "vatrena supstanca" zamijenio je kasnije nazivom "toplotna supstanca", le calorique.Sa savremenog gledita o ekvivalenciji materije i energije postupio je pravilno, ali ne i sa gledita o hemijskim elementima meu koje je ubrojio toplinu i svjetlo. Da bi provjerio svoju misao, ponovio je vrlo tano eksperiment gorenja fosfora. Nije ustanovio gubitak teine zbog oslobaanja toplote i svjetla i time potvrdio pretpostavku da su toplota i svjetlo supstance bez teine. Isto tako voda zaleivanjem ne izgubi na teini.Ali, gdje se onda nalazi toplotna i svjetlosna supstanca prije gorenja i kalcinacije? Prema Lavoisieru, ne u metalu ili u nekoj gorivoj supstanci, nego u "istom zraku" (kiseoniku), a "ist zrak" je sastavljen od "osnove", la base, i toplotne (svjetlosne) supstance. Pri kalcinaciji ili pri gorenju, metali ili gorive supstance spajaju se s osnovom, a oslobodi se toplota i svjetlo.Eto, to je teorija kojom je Lavoisier zamijenio flogistonsku teoriju.Lavoisierovo tumaenje agregatnih stanja sadrano je takoer u saoptenju iz 1783. i ima isto znaenje. On je prvi utvrdio da sva tijela mogu biti u gasovitom, tenom i vrstom stanju. "Ta tri stanja zavise jedino o veoj ili manjoj koliini vatrene supstance (toplote) kojom su tijela proeta ili spojena" tumaio je Lavoisier. Osnova "istog" ili "vitalnog" zraka (kiseonika) bila je, prema Lavoisieru, "princip koji daje kiselost", principe acidifiant. Godine 1778. u saoptenju Akademiji objavljenom 1781. dao mu je ime oxigine, od grke rijei oxys za kiselinu. Kasnije ga je promijenio u oxygine, u znaenju kislotvoran. Rije je zatim dobila latinski oblik oxygenium, i bila razliito prihvaena ili prevedena u drugim jezicima. U srpskom kao kiseonik.Lavoisier je nastojao nauku o toplotnoj supstanci dati egzaktnu osnovu tanim mjerenjem toplote. Toplota se, poput supstanci, tijelu dodaje i oduzima, ali je bez teine, ne da se izvagati. Rjeenje je naao u latentnoj toploti promjene agregatnog stanja, stalnoj veliini za pojedinu supstancu.Eksperimentalno se to moglo jednostavno izvesti vaganjem vode to se otopi iz leda pod uticajem toplote koju je trebalo mjeriti. Izvedba jednostavna, a zamisao genijalna. Lavoisier ju je ostvario u saradnji koju mu je pruio prijatelj, astronom i matematiar Pierre Simon La place (1749-1827). Njihova naprava "kalorimetar s ledom", je bio prvi kalorimetar uopte. To je crte iz Lavoisierovih Osnova hemije.

Slika3: Kalorimetar s ledom prema Lavoisieru i Laplaceu.

Izmjerili su specifinu toplotu, capacite de chaleur, mnogim supstancama (voda = 1), ali i toplotu hemijskih reakcija kao to su gorenje ugljena, sumpora i fosfora, toplotu eksplozije alitre s ugljenom i sa sumporom, te toplotu disanja zamorca. Sve su to opirno opisali u saoptenju "O toploti" proitanoj u Akademiji 1783. i objavljenoj 1784. Donijeli su istorijski zakljuak da se za rastavljanje hemijskog jedinjenja mora utroiti onoliko toplote, koliko se izlui njegovim nastajanjem iz elemenata. Bio je to drugi korak ka osnivanju termohemije, poslije prvog koji je i uinio J. Black. Uzrok Lavoisierovoj neodlunosti za potpun obraun s flogistonom, bio je vodonik. Bio je uvjeren da gorenjem vodonika nastaje neka kiselina, to se inae dogaa gorenjem nemetala - ugljenika, sumpora, fosfora. Ali, poto u vapnenoj vodi, izloenoj vodonikovom plamenu, nije bilo ni taloga ni otopljene soli, ostao je bez odgovora na pitanje ta je vodonik. Jo u avgustu 1782. kad je s vodonikom redukovao metalne okside, Priestley se drao Cavendisheve pretpostavke o vodoniku kao flogistonu. Zbog toga je vodu to se bila izl uila, pogreno pripisao vlanosti "upaljivog zraka".Ali 1783. kad je Lavoisier saznao za eksperiment kojim je Cavendish dokazao kako je voda jedini proizvod gorenja "upaljivog zraka" postalo mu je jasno da je gorenje vodonika spajanje s kiseonikom u vodu, da se ono u potpunosti uklapa u njegovu teoriju gorenja. "Kiseonikova osnova" s "osnovom upaljivog vodenog principa", principe inflamable aqueux, spoje se u vodu, a toplotna supstanca se odvoji.Nakon to je u junu 1783. pred kraljem i akademicima ponovio Cavendishov eksperimente sinteze vode, Lavoisier je odluio upotpuniti ga analizom vode. Zajedno s Meusnierom pustio je kapati vodu u nagnutu uarenu eljeznu (puanu) cijev koja je, preko hladila, bila spojena s pneumatskom kadom u koju je hvatao izlueni vodonik.Slijedio je taniji eksperiment u kome je, umjesto vode, pustio vodenu paru da prolazi preko eljezne pilovine uarene u staklenoj cijevi. Izmjerio je koliinu izluenog vodonika i izvagao prirast teine eljezne pilovine, koja se oksidisala u eljezo oksid (Fe3O4). Eksperiment je opisao i prikazao na crteu 1789. u svojim Osnovama hemije. Lavoisier se odluno protivio "svjetlosnoj supstanci" u ulozi flogistona.Prema flogistonskoj teoriji, gorenjem iz supstance izlazi flogiston. Prema Lavoisieru, iz supstance izlazi toplotna i svjetlosna supstanca sadrana u "kislorodnom" gasu, kad se njegova osnova spoji sa supstancom. Taj nedostatak Lavoisierove teorije gorenja ostavio je mjesto opet jednoj hipotetikoj supstanci u hemiji i potaknuo teorije pomirbe koje su u ovom ili onom obliku zadrale flogiston. Prema jednoj od njih, flogiston je u metalu, a toplotna supstanca u kiseoniku, pa spajanjem metala s kiseonikom nastaje "vapno", a spajanjem flogistona s toplotom nastaju vatra i svjetlo. Nakon Razmatranja o flogistonu Lavoisieru je jo preostalo hemijsku revoluciju dovesti do kraja. Za to mu je trebalo pridobiti ugledne hemiare u domovini i inozemstvu te napisati uvod u hemiju na novim osnovama. Lavoisierov nauk prihvatio je C. L. Berthollet ve 1785. Sljedee godine slijedio ga je L. B. Guyton de Morveau, a zatim 1787. i A. E. Fourcroy. Oni su, naroito Guyton de Morveau, zajedno s Lavoisierom, 1787. uveli nove hemijske nazive i utemeljili savremeni hemijski jezik. Bez njega Lavoisier ne bi mogao 1789. napisati Osnove hemije, djelo kojim se zavrila hemijska revolucija i otpoelo novo hemijsko doba.U kotskoj je J. Black ve do 1784. prihvatio Lavoisierov nauk, to H. Cavendish i J. Priestley u Engleskoj nisu uinili, a R. Kirwan u Irskoj samo djelomino. U Njemakoj je J. Ch. Wiegleb odbio Lavoisierov nauk, ali ga je prihvatio M. H. Klaproth, a za njim mlai hemiari kao S. F. Hermbstadt, Ch. Girtanner, J.B. Trommsdorf i drugi.irenju antiflogistonskih shvaanja najvie su pridonijeli prijevodi Lavoisierovih Osnova hemije na engleski (1790), na latinski i talijanski (1791), na njemaki (1792) i na panjolski (1798). U jednom od novijih istorijskih saznanja, za hemijsku revoluciju kae se da "obuhvata barem est glavnih promjena: zamjenu flogistona kiseonikom, tanost kvantitativnih metoda, empirijsku definiciju hemijskog elementa, razvoj teorije hemijskog afiniteta, nov sastav hemijskog nazivlja i nove metode analize, posebno analize organskih spojeva".

Reforma hemijskog nazivlja

Nakon Razmatranja o flogistonu, objavljenih 1786, Lavoisier je bio pred tim da svoju novu hemiju izloi i u knjizi, s kojom bi upoznao irok krug itatelja i za nju pridobio vodee hemiare. Za to mu je bila potrebna nova hemijska nomenklatura. Nauku ine injenice, misli i rijei, pa novoj misli o injenici treba i nova rije, istaknuo je Lavoisier, a nomenklaturu uporedio s algebrom, pozvavi se na opata E. B. Condillaca (1715-1780), iju je logiku veoma cijenio. Flogistonski hemiari nastavili su s nazivanjem novih hemijskih jedinki starim nainom.Berthollet, pariki hemiar velikog ugleda, odrekao se flogistona 1785. i odazvao Lavoisierovu pozivu za reformu naziva. To je uinio i pariki hemiar Fourcroy, koji je 1784. naslijedio Macquera u Kraljevskom vrtu 1785. postao je lan Francuske akademije nauke i sljedee se godine pridruio Lavoisieru.Kad se Guyton de Morveau piui lanak o gasovima za Encyclopedie methodique, trebao odluiti da li da upotrijebi flogiston ili ne, doputovao je iz Dijona u Pariz u februaru 1787. te prihvatio Lavoisierov nauk i saradnju na nomenklaturi.U toj saradnji, Guyton de Morveau, Lavoisier, Berthollet i Fourcroy napisali su i ve u septembru iste godine odtampali knjigu Methode de nomenclature chimique.Podjela na jednostavne supstance (elemente) i sastavljene supstance (jedinjenja) bila je temelj nove nomenklature, prvi put u jednoj hemijskoj knjizi. Zrak, dakle, vie nije bio element. Analiza je pokazala da se sastoji od zaguljivog i zraka za disanje.I sumpor, fosfor i ugljenik su postali elementima, a takoe i svi metali. Jedinjenja sa kiseonikom dobila su ime oksidi, s vodonikom hidrureti, s azotom azureti, sa sumporom sulfureti itd. Kiseline su se razlikovale prema oksidacionom broju: sumporna i sumporasta, azotna i azotasta, fosforna i fosforasta, a njihove soli sulfati i sulfiti, nitrati i nitriti, fosfati i fosfiti. Soli ugljene kiseline postale su karbonati umjesto aerata. Hloridi su bili muriati, jer se muriatina kiselina odvodila od "radikala" muriuma. Kiseonik je dominirao nomenklaturom: nemetale inio kiselinama, metale bazama, a one zajedno inile su soli. Bilo je to dualistikgledanje na jedinjenja, koji su, ma kako bili sloeni, smatrani binarnim, sastavljenim od dva dijela. Elektrohemijska otkria na poetku 19. vijeka ila su u prilog tom gledanju.

Lavoisierovi savremenici hemiariU hemijskoj je revoluciji uestvovao veliki broj hemiara, bilo protivnika bilo pristaa novoga.LOUIS BERNARD GUYTON DE MORVEAU (1737-1816), zavrio je pravo i bio dravni advokat u Dijonu gdje se i rodio. Citajui Macquera i Baumea nauio je hemiju i bavio se njome u svojoj laboratoriji. Saoptenjima u Dijonskoj akademiji, naroito o flogistonu "lakem od zraka", doao je na glas kao hemiar. Pridruio se Lavoisieru i bio najzasluniji autor knjige Metode hemijske nomenklature, iz 1787. Dijamant je smatrao istim ugljenikom, a drveni ugljen njegovim niim oksidom. Bavio se praktinim pitanjima u vezi sa salitrom, dezinfekcijom prostorija, analizom ruda, pei za visoku temperaturu u kojoj je mogao rastopiti platinu. U Dijonu je osnovao klub Jakobinaca, postao lan Konstituante i Konventa glasao za kraljevu smrtnu presudu 1793. Mogao je, ali nije nita uinio da sprijei Lavoisierovu smrtnu presudu, ali nema ni dokaza da je bilo ime bio za nju odgovoran. Da se i bio zauzeo, ne bi bio uspio, jer je bio na Robespierreavom spisku nepouzdanih. Robespierre je mrzio uenjake.

Slika4: L B. Guyton de Morveau (1737-1816)DE FOURCROY (1755-1809), bio je sin parikog doktora, proveo je mladost u bijedi, a fakultet medicine mogao je zavriti 1780. samo zahvaljujui brizi uglednog anatoma koji je uoio mladievu nadarenost. Uenik Macquera, Rouxa i Bucqueta, imao je izvrsno znanje iz hemije, ali se prvo istaknuo knjigom Osnovna predavanja iz prirode i hemije 1782. U knjizi, pisanoj jasno i razumljivo, uporedio je Stahlov s Lavoisierovim naukom, a u drugom izdanju iz 1786., priznao je da je Lavoisierov nauk ispravan i to dokazao saradnjom sa njim na novoj hemijskoj nomenklaturi. Fourcroy je bio izabran za profesora u Kraljevu vrtu jer je bio bolji predava od drugog kandidata, Bertholleta. Fourcroy se istaknuo velikim lankom "Hemija" u treem svesku Encyclopedie mthodique 1797. Kao Guytona de Morveaua, tako se i Fourcroya optuivala za Lavoisierovu smrt. Na komemoraciji Lavoisieru 1796. on se odluno branio i ganutljivo pravdao to nije mogao nita uiniti, jer je sudac ionako izjavio: "Republici nisu potrebni naunici." Danas se zna da je Fourcroya na sjednici Komiteta javnog spasa u kojem nije bio lan, odluno zahtijevao Lavoisierovo pomilovanje. Nakon Robespierreove utnje, kad se nitko nije javio za rije, Fourcroy je napustio sjednicu. Tek tada je Robespierre planuo protiv Fourcroya uz odobravanje prisutnih. Nakon tog pokuaja, Fourcroy se nije usudio nita vie preduzeti.Mnogobrojni su i trajni bili Fourcroyovi prilozi hemiji, naroito organskoj, istraivanjem biljnih i ivotinjskih supstanci koje je nastojao srediti u sistem. Njegova je bila podjela: eer, bjelanevina, biljna kiselina, ekstrakt, skrob, gluten, bojilo, masno hlapljivo ulje, vosak, smola, kauuk, drvo i pluto.

Slika5: Antoine Framois de Fourcroy (1755-1809 ).

LOUIS NICOLAS VAUQUELIN (1763-1829), bio je seljaki sin iz Normandije, doktorski egrt, u potrazi za poslom namjerio se u Parizu 1780. na Fourcroya koji ga je zadrao kao svog saradnika. Vauquelin je bio jedan od osnivaa savremene analitike hemije. Svojim izvornim analitikim postupcima izolovao je asparagin, istraio kamfornu, jabunu i kina kiselinu, i otkrio dva elementa: hrom i berilijum. Godine 1797. ustanovio je da se mineral krokoit sastoji od olovnog oksida i oksida nepoznatog metala kojem je predloio ime chromium po lijepo obojenim jedinjenjima, kao to su dva oksida, kalijev hromat i bihromat, to ih je napravio. Vauquelin je, zaista, u jednom i drugom mineralu naao novu "zemlju", koju je prozvao berilovom. Bio je to berilijev oksid. Naao je da se smaragd s primjesom hroma razlikuje od berila. Od onog to je napisao Vauquelin treba spomenuti Uvod u hemijsku analizu u Annales de chimie, 1799.U Njemakoj, uopte, flogistonska teorija se sporije naputala nego u Francuskoj, emu je pridonio i osjeaj za njemaku tradiciju protivan francuskim "novotarijama", pogotovo u doba Francuske revolucije. JOHANN CHRISTIANWIEGLEB (1732-1800), pisac udbenika i istorije alhemije, do kraja je ivota zastupao Stahlov nauk. Naprotiv, SIGISMUND FRIEDRICH HERMBSTADT (1760-1833), njegov bivi asistent, a zatim berlinski profesor hemije, prvi je od njemakih hemiara prihvatio Lavoisierov nauk i 1792. preveo na njemaki Lavoisierove Osnove te ih tumaio u svojim udbenicima.

MARTIN HEINRICH KLAPROTH (1743-1817). Klaproth je uestvovao u radu dravnih tijela na podruju farmacije i medicine, bio je profesor hemije na Kraljevskoj topnikoj akademiji, a 1788. bio je izabran za lana Berlinske akademije nauka. 181O. osnovan je Berlinski univerzitet i za prvog je profesora hemije bio izabran Klaproth, iako u ezdest sedmoj godini ivota. Uinio je mnogo za irenje antiflogistonske hemije, za koju se ve bio izjasnio 1792. kad je na sjednici Berlinske akademije, pred skupom uglednika, ponovio Lavoisierov eksperiment kalcinacije ive. Kao Vauquelin u Francuskoj, tako je i Klaproth u Njemakoj bio vodei analitiar i jedan od osnivaa savremene analitike hemije. Analiza minerala dovela je Klaprotha do otkria urana, cirkonijuma, stroncijuma i titana, te do njegovog uestvovanja u otkriu telura, hroma i cerija. Klaproth je mnogim mineralima ustanovio taan hemijski sastav, omoguio njihovu hemijsku klasifikaciju i time znatno pridonio razvoju mineralogije.

2