Ivan Muzic - Hrvatska povijest IX stoljeća

8/8/2019 Ivan Muzic - Hrvatska povijest IX stoljea

1/359

IVAN MUIHRVATSKAPOVIJESTDEVETOGASTOLJEA


2/359

BIBLIOTEKAPOVJESNICEHRVATA

3

UREDNIK:

Prof. Milan Ivanievi

ZANAKLADNIKE:Josip Botteri

Zoran Bokovi

RECENZENTI I. IZDANJA:Dr. sc. Denis Alimov, Sveuilite u Sankt Peterburgu (Rusija)

Dr. sc. Danijel Dzino, Sveuilite u Adelaide (Australia)Prof. dr. sc. Darko Gavrilovi, Novi Sad

Prof. dr. sc. Ivan Juri, ZagrebDr. sc. fra Bazilije Pandi, ZagrebProf. dr. sc. Ivo Rendi Mioevi, Rijeka

Akademik Radoslav Rotkovi, Herceg Novi

LEKTOR: Mario Blagai

KOREKTURA: Vesela Romi

PRIPREMAZATISAK: ACME

PRIJELOMKNJIGE: Marko Grgi

FOTOGRAFIJANAKORICAMA:Spomen bana Branimira s hrvatskim etnonimom na arhitravu i zabatu

predromanike crkve na Crkvini u opotu kod Benkovca.Snimio Zoran Alajbeg, Muzej hrvatskih arheolokih spomenika u Splitu

FOTOGRAFIJEUKNJIZI:Branimirov natpis iz Mua

Snimio: Filip Beusan, Arheoloki muzej u Zagrebu

SVE

OSTALE

SLIKE

U

KNJIZI

:Zoran Alajbeg, Muzej hrvatskih arheolokih spomenika u Splitu

POVIJESNEKARTEIZRADIO: Tomislav Kaniki, Zagreb

Ivan Mui, iovska 2, 21000 Split

[email protected]

Pripremu i tiskanje dopunjenoga izdanja ove knjige u potpunosti su pomogli gospoda:

Ivan Kapetanovi (Ljubljana - Split), Josip Petrovi (Zagreb),Zvonimir Pulji (Split) i Ante Sanader (Split)


3/359

HRVATSKAPOVIJESTDEVETOGASTOLJEA

DRUGODOPUNJENOIZDANJE

NAKLADABOKOVI

SPLIT2007

IVAN MUI

MATICAHRVATSKAOGRANAK SPLIT


4/359


5/359

eni Vlasti


6/359


7/359

7

S A D R AJ

PREDGOVORDRUGOMIZDANJU MUIEVEKNJIGEHRVATSKAPOVIJESTDEVETOGASTOLJEA (MARIN ZANINOVI) . . . . . . . . . . . 9

PROSLOVUZPRVOIZDANJEKNJIGEHRVATSKAPOVIJEST

DEVETOGASTOLJEA IVANA MUIA (DANIJEL DZINO) . . . . . . . . . . . . . . . . 19

UVODOSTAROSJEDITELJIMAKAOETNIKOMTEMELJUHRVATSKEETNOGENEZE . . . . 31

I. JAPODI, LIBURNII DALMATI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33

II. VLADAVINA GOTANATERITORIJU LIBURNIJEI DALMACIJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 51

III. DOSELJENJE SKLAVINA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65

IV. NASTAVLJANJEKONTINUITETAKULTUREBALKANSKO-DINARSKIHSTAROSJEDITELJAIPOSLIJEDOSELJAVANJADIJELADRUGIHETNOSA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 87

HRVATSKA POVIJEST DEVETOGA STOLJEA . . . . . . . . . . . . . 121

I. PRVOBITNISMJETAJ HRVATANALIBURNIJSKOMTERITORIJUIFRANAKOOVLADAVANJE LIBURNIJOMI DALMACIJOM. . . . . . . . . . . 139

II. SJEDINJENJE LIBURNIJEI DALMACIJE 818. IOSLOBOENJEHRVATAODFRANAKOGVRHOVNITVADO 839. GODINE . . . . . . . . . 157

III. HRVATSKIKRALJEVI TRPIMIR, KREIMIRI MIROSLAV . . . . . . . . 171

IV. HRVATSKIBANOVIUDRUGOJPOLOVINIIX. STOLJEA . . . . . . . . . 189

1. DOMAGOJ. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 189

2. ZDESLAV . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 193


8/359

8

3. BRANIMIR. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 195

4. MUTIMIR . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 205

V. POKATOLIAVANJEARIJANSKIH HRVATA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 209

VI. OSTACIKULTAPREDKRANSKOGABOGA VIDANATERITORIJU HRVATA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 231

PRILOZI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 247

I. STARAILI BIJELA HRVATSKAIDOSELJENJE HRVATAOKO 639.GODINEPREMASPISUDEADMINISTRANDOIMPERIO . . . . . . . . . . . . . . 249

II. DOSELJENJEARIJANSKIH GOTA, KOJISUUISTINU SKLAVINIURIMSKU DALMACIJU, APOSEBNONATERITORIJ LIBURNIJE,INJIHOVOSUIVLJENJESASTAROSJEDIOCIMAPREMAVRELIMATOME ARHIAKONA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 265

DODATAKOARIJANIZMU. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 275

III. AVARI, PROTOBUGARSKOOSOBNOIMEIHRVATSKIETNONIM . . . . 277

IV. SABORNA DUVANJSKOMPOLJUUDRUGOJPOLOVINIIX. STOLJEAPREMALIBELLUS GOTHORUM . . . . . . . . . . . . . . . . . 295

DODATAKO VLASIMA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 315

BIBLIOGRAFIJAVRELAIPOSEBNOKORITENIHRADOVA . . . . . . . . . . . . . . . 321

UMJESTOPOGOVORAPRVOMEIZDANJU (DENIS ALIMOV). . . . . . . . . . . . . . 331

KAZALOOSOBA (NADA VRSALOVI) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 335

KAZALOAUTORA (NADA VRSALOVI) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 339

POPISSLIKAIKARATA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 351

KRATICE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 353

O AUTORU IVANU MUIU (VLADO NUI) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 355


9/359

9

PREDGOVORDRUGOMIZDANJUMUIEVEKNJIGEHRVATSKAPOVIJESTDEVETOGASTOLJEA

Ivan Mui dodao je, nizu svojih knjiga, i ovu najnovijuHrvatskupovijest devetoga stoljea. Roen je 1934. u Solinu, prepunom povijestii njenih spomenika i tu je upijao bez sumnje veliajnu prolost od naj-

mlaih dana. Zavrio je Klasinu gimnaziju u Splitu, jednu od elitnih hr-vatskih obrazovnih ustanova. Studij prava diplomirao je u Zagrebu 1958.godine. Ve kao mladi strunjak objavio je studije, koje su izazvale iro-ku panju javnosti. Bila su toRazmatranja o povijesti Hrvata 1967., ko-joj je slijedilaHrvatska politika i jugoslavenska ideja 1969. Djelominootapanje najrigidnijeg totalitarizma u "jugoslovenskoj" varijanti, nakonpada sveprisutne udbake strahovlade Aleksandra Rankovia, omogui-lo je pristup i nekim zabranjenim temama nae povijesti. Pa ipak, bilo

je prerano i sjeam se kako su na ove knjige reagirali juni i sjevernihrvatski unitaristi, pa se na kraju u debatu umijeali i Centralni komitetSK BiH, Okruni javni tuilac Ljubo Prvan u Vjesniku i drugi. Od tadaMui nosi ig ovjeka opasnog po federalni javni red. MrazHrvatskogproljea i svih iluzija koje je pobudilo dohvatio je i Muia i podvrgnuoga sudskom progonu koji je trajao od poetka 1972. do jeseni 1975., kadaje apsurd te optube sagledan, pa je optueni od Vrhovnog suda u Zagre-bu bio osloboen zbog "pomanjkanja dokaza". Bilo bi dobro pretiskati

te knjige sa svim njihovim odjecima i optubama, jer su one dobri doku-menti u kakvom smo drutvu i vremenu ivjeli. Tim vie to i danas imaonih, koji nam prodaju tu "jugoslovensku unitaristiku idilu i maglu" kaoneko idealno vrijeme za na narod. Mui bi uinio dobro djelo, kad biobradio ta zbivanja, kako bi mladi ljudi, a pogotovo oni, koji e ui u taprouavanja, doznaju kako je to izgledalo. Sudionici totalitarizma starei umiru i oni koji to znaju i mogu, duni su zabiljeiti za budue nara-taje kako nas je pritiskao. Sjeam se i sam mnogih primjera, a posebno

Kerubina egvia. On je bio dobar ovjek i vrstan znanstvenik, iju samsjajnu knjigu o Tomi Arhiakonu Splianinu, u izdanju Matice hrvatske


10/359

10

1927. proitao u gimnaziji. Nikada neu zaboraviti zaprepatenje kojesam osjetio, kada sam na studiju u Zagrebu nakon 1950. doznao da suga nai boljeviki barbari ubili u njegovoj 85. godini uguivi ga elje-znom icom, jer se davne 1937. bio usudio pisati o gotskoj komponenti uetnogenezi Hrvata. Eto, to je bilo bavljenje znanou u "jugoslovenskojidili", koja je unitila I. Pilara, M. ufflaya, I. Guberinu i tolike drugepisce, pjesnike, knjievnike, profesore i novinare, nestale u tamnicamaOzne i Udbe.

Srea je da je Mui doao na javnu scenu, kada ovakve barbarskeegzekucije bivaju rjee, jer da je djelovao desetljee ranije, pitanje ka-kva bi ga sudbina bila zadesila. On naime u svojim djelima rui broj-

ne zabrane i raiava pojmove. Doivljavam ga kao kolegu po struci,iako sam malo drukije, arheoloke grane. Novo djelo, koje nam je po-klonio, bavi se ranim i kljunim stoljeem hrvatske povijesti. To deve-to stoljee je, kao i u ostaloj Europi, vrijeme oblikovanja niza sastojnicabilo narodnosnih, bilo teritorijalnih, koje vie-manje sainjavaju i naedananje odrednice. Ovakve knjige, koliko je meni poznato, trenutanonema u naoj historiografiji, pa je i te kako dobrodola. U naoj "slu-benoj" historiografiji ponekad nailazimo na svjesno izbjegavanje nekih

tema. Nekad su to bila razliita ideoloka polazita, ega ima i danas,zatim razliiti oblici autocenzure i sline pojave, svojstvene malim sre-dinama a pogotovo u drutvima totalitarnih okvira u kojima smo ivjelipola stoljea. Neki elementi tih pozicija imaju svoje korijene i u ranijimdravnim okvirima kako maarsko-austrijskim tako i u jugoslavensko-kraljevskim, da ne spominjemo komunizam.

Ivan Mui je pravnik i u naoj tradiciji su brojni pravnici bili povje-sniari kao na primjer Josip Alaevi, Ivan Strohal, Nikola Tomai, Antun

Dabinovi, Lujo Margeti, Marko Kostreni (Muiev profesor hrvatskepovijesti na Pravnom fakultetu u Zagrebu), ali i drugi. Mui je Solinjanini Splianin, uenik jedne od poznatih klasinih gimnazija u Hrvatskoj. Oddjetinjstva je bio okruen povijeu i njenim spomenicima koji u njegovukraju idu u svjetski vrh, to ga je od tih ranih dana zanimalo i privlailo.Mene je na pr. kao djearca u osnovnoj koli u Hvaru zanimalo to piena latinskim natpisima u naoj Stolnici, to se tu krije i to znai. Bilo mije pomalo tajanstveno, kao i mnogoto drugo u djetinjstvu i elio sam to

upoznati. Sve to i odrastanje u stoljetnoj kui i po ulicama sa starim pala-ama, crkvama i tvravama dovelo me do arheologije. Odavno je poznato,


11/359

11

da ovjekovo podrijetlo, dobrim dijelom, odreuje i njegovu kasniju ljud-sku osobnost. Stoga nas ne udi, da se to dogodilo s naim plodnim povje-snikom i publicistom.

Ovo je trebalo rei nasuprot nekim primjedbama na poetne radovekolege Muia. Svojim knjigama on je dao primjer kako se radi i ovomnajnovijom knjigom jo jednom pokazao svoju znanstvenu zrelost i i-rinu koja imponira, kojom razmie obzore nae davne prolosti. Svojimbrojnim raspravama on je ve i ranije potaknuo pripadnike povijesnestruke da i sami priu obradi nekih problema, to se i vidi u odreenombroju novih publikacija.

U naoj je historiografiji trajno prisutno sloeno pitanje o seobi Hr-vata, njihovom podrijetlu i pravcima kretanja. Dvije su temeljne postav-ke i odrednice: Kako su i kada Hrvati doli u ove krajeve, trajanje tih se-oba, a s druge strane imbenik autohtonosti, koja je naglaenija nego lito smo to nekada mislili, kako to zastupa i potanko obrazlae Ivan Mu-i. Ove ranosrednjovjekovne seobe su jedno od najsloenijih pitanjaeuropske povijesti, jer su izmijenile narodnosnu sliku mnogih zemalja ipredjela. esto su bile razorne, ostavljajui za sobom pusto i prazninu,da bi pojedine naknadne i mirne simbioze stvarale nove temelje za slije-

dea stoljea. To nisu bile velike skupine ljudi, ali kada su djelovale bilesu dobro vojniki organizirane. Najee su to bile konjanike zajednice,koje su to predvodile, jer je konj u tim vremenima, kao uostalom sve doizuma kojekakvih samopokretnih strojeva modernog doba, bio glavnosredstvo vojnike strategije. Na pr. poznati narod razornih Vandala, ko-jih je prema vrelima moglo biti oko 35.000, poetkom V. stoljea napra-vio je strah i trepet po itavoj Europi kuda su prolazili, dok se nisu pre-bacili u Afriku, gdje su na kraju nestali. Galijom tj. Francuskom su pro-

li skupa sa sarmatskim Alanima, koji su ostavili spomen u imenu gradaAlenona, poznatog po svojim ipkama. Od vremena cara Valerijana, odsredine III. stoljea do Dioklecijana i Julijana Apostata sredinom IV. sto-ljea trajali su ratovi rimske drave s monim germanskim plemenomAlemana. Oni su preli Rajnu u drugoj polovini III. stoljea i poinilitakva pustoenja po Galiji, te su se toliko usjekli u zajedniko sjeanjenjenih stanovnika da Francuzi Nijemce i danas zovu Alemani les Alle-mands. A tijekom cijele antike oni su bili samo dio germanskoga naroda.

Danas samo engleski jezik naziva Nijemce Germanima. To je jedan odzanimljivijih primjera kako nastaju imena naroda. Alemani su ratovali i


12/359

12

zajedno s Francima, koji su na kraju pokorili itavu Galiju i dali joj svojegermansko franako ime u drugoj polovini V. stoljea. Kao i dalmatinskaobala i juna Galija, koju su Rimljani zvali provincia Romana, slubenoje bila Galia Narbonensis, ula je izravno iz antike u srednji vijek. Bila jejedna od najprivlanijih rimskih pokrajina stjecite bogatih Italika i jakoromanizirana s cvatuim gradovima. Moramo spomenuti Istone i Za-padne Gote, Ostrogote i Vizigote, koji lutaju Europom od kraja IV. i tije-kom VI. stoljea, od Krima do Hispanije ugroavajui Rim i kasniji Bi-zant. Stvaraju monu dravu u Italiji, s prijestolnicom u Ravenni, iji jedio bila i naa zemlja od 473. 537. godine, kada ih je porazio car Justi-nijan. U tome njihovu boravku u naim krajevima od oko 60 godina mirje bio nekih 37 godina, a ostalo je proteklo u ratovanju. Kada su izgubilidravu u krvi i pokolju nestali su iz povijesti i pretopili se u druge naro-de, pa tako i u nama ima njihovih gena. Bugari i Maari su takoer bilikonjaniki narodi, koji su doli neto kasnije s istonih rusko-ukrajinskihstepa i Urala. Meutim, za razliku od ovih prethodnih koji su vie-manjenestali iz povijesti, oni su se nametnuli svojim pokorenim stanovnicimatrakim i panonskim Slavenima, davi im svoje ime, stvorivi dravnetvorevine, koje traju i danas. S druge strane imamo zastraujue Hune,

koji su tijekom dviju godina dva puta preli na svojim konjima euroa-zijski prostor, doli do kineskoga zida, a kako preko njega nisu mogli,vratili su se natrag u Europu, bili poraeni i pretopili se meu druge ko-njanike narode. To su samo neki od izabranih primjera, koji pokazujukoliko je Europa arena po ovoj fazi svoje rane povijesti i po tolikim seo-bama i sukobima, koji su stvarali njenu dananju sliku. U ovoj panoramirane povijesti i etnogeneza Hrvata je sloena kao i kod drugih europskihnaroda, ako ne i sloenija. Od pada Salone u prvoj polovini VII. stoljea

(614.?, 639.?) pa do naih narodnih kraljeva Kreimira i Zvonimira i ka-snije, traje jedan proces, koji neke svoje daleke odraze ima i danas u na-oj suvremenoj povijesti. To dokazuje i ova najnovija Muieva knjigaije emo odjeke, bez sumnje, pratiti i u godinama koje slijede. Mui jehrabro uao u gusti injenica, vrela, knjiga i rasprava sa stotinama na-slova. Iz toga je uspjeno iziao s intrigantnim zakljucima s kojima semoemo ili ne moramo sloiti, ali koji su utemeljeni i ukazuju na novemogunosti pristupa i rjeavanja stoljetnih rasprava naih povjesniara.

U svome uvodnom dijelu Mui je raspravio o ilirskim starosjediocimajunoga hrvatskoga prostora, Japodima, Liburnima i Delmatima, zatim


13/359

13

je prikazao vladavinu Gota na teritoriju Liburnije i Dalmacije, te preaona doseljenje Sklavina Slavena i zavrio s tekstom o kontinuitetu bal-kansko-dinarskih starosjeditelja i poslije doseljavanja etnosa sa sjeveraEurope. U sljedeem teinom dijelu knjige obradio je hrvatsku povi-jest devetoga stoljea. Raspravio je prvobitni smjetaj Hrvata na libur-nijskom podruju i franako ovladavanje Liburnijom i Dalmacijom. Pri-kazao je sjedinjavanje Liburnije i Dalmacije 818. i oslobaanje Hrvataod franakog vrhovnitva do 839. godine. Slijedi vladavina kraljeva Tr-pimira, Kreimira i Miroslava, iju je kraljevsku vlast Mui uvjerljivodokazao. To posebno vrijedi za Trpimira, prvoga u tome nizu. Loginoje iskoristio niz dokumenata koji spominju Trpimira (natpis, darovnice,edadski evanelistar, Gottschalkove zapise i dr.), koji ukazuju na nje-govu vojniku snagu i povijesnu situaciju, koju je znao iskoristiti i okre-nuti sebi na korist. Bio je kljuni imbenik na naoj obali i zaleu u pr-voj polovini IX. stoljea. Druga polovina istoga stoljea u znaku je mo-nih banova Domagoja, Zdeslava, Branimira i Mutimira, koji su ostvarilidaljnje jaanje hrvatske drave u igri izmeu Rima, Mletaka i Carigrada.U petom poglavlju raspravlja o pokatoliavanju arijanskih Hrvata, kojeubraja u arijance kao to su to bili i Goti s kojima su se pomijeali. U Pri-

lozima na kraju raspravlja teme: o staroj ili Bijeloj Hrvatskoj oko 639.godine prema spisuDe administrando imperio cara Konstantina Porfiro-geneta; o doseljenju arijanskih Gota "koji su uistinu Sklavini" u rimskuDalmaciju, posebno na teritorij Liburnije i njihovu suivotu sa starosje-diocima prema pisanju Tome Arhiakona; o Avarima, protobugarskomosobnom imenu i hrvatskom etnonimu; te o saboru na Duvanjskom poljuu drugoj polovini IX. stoljea premaLibellus Gothorum. Zavrio je do-datkom o Vlasima, starom stanovnitvu u nekim predjelima od Jadrana

do Crnoga mora, koji su se u moderno vrijeme nacionalno odredili pre-ma svome vjerozakonu katolikom ili ortodoksnom. Tekst prate zemljo-pisne povijesne karte, koje skupa s kolor snimkama natpisa hrvatskihvladara pomau boljem razumijevanju teksta.

U ovoj svojoj knjizi Mui je temeljito razradio poznata stara vrelaod Konstantina Porfirogeneta,Ljetopisa popa Dukljanina, Kroniku TomeArhiakona i druge stare tekstove i pisce. On staru problematiku podvr-gava novim procjenama, vrednujui ova i druga vrela kritiki i sa svo-

jih originalnih polazita. Fascinira nas broj auktora, koji se bave naomdavnom prolou u sadanjem vremenu i to kako domai tako i stranci,


14/359

14

koje je Mui sustavno prikupio i vrednovao. esto nas zaude ponekeneobine postavke ovih stranaca, koji uz rijetke izuzetke ne poznaju naeauktore, pa esto ni na zemljopis. Mui je sve to dobro obradio i staviona svoje mjesto. Treba podvui njegovo poznavanje istone, a posebnoruske literature, stare i nove i njeno dobro vrednovanje, to esto izostajekod strunjaka, koji ne poznaju ovu komponentu historiografije i ne ko-riste njene rezultate.

Mui je mnoge svoje ranije stranice posvetio autohtonosti Hrvatana njihovu podruju, pa je i ova knjiga na tragu tih nastojanja. Stoga jeon paljivo prikazao starije populacije, koje su preivjele na hrvatskimprostorima bilo iz antike bilo iz tekih perturbacija kasne antike i rano-ga kranstva, te sukoba i seoba ranoga srednjeg vijeka. Pokazao je kakosve te skupine ine dio nae etnogeneze.

injenica je da se Hrvati u svojoj najranijoj povijesnoj pojavi nasvojoj obali susreu sa stanovnicima obalskih gradova s vrstim jo i an-tikim zidovima od Istre do Skadra. A posebno s onima koji su se nalaziliu sredinjim dijelovima ove rane Hrvatske i njene tenje za supremaci-jom, poput Osora, Raba, Zadra, Trogira i Splita u Dioklecijanovoj palai,spasiteljskoj utvrdi nakon pada Salone. Ti su stanovnici doekali novo-

dole Hrvate pred svojim vratima i s njima su dalje ivjeli u simbiozamai sukobima tijekom ovih ranih stoljea. Kroati ili Sklabini tu se susreus Romejima odnosno Romanima, koji govore dalmatinskim jezikom. Utituli hrvatskih vladara, u nizu njihovih isprava, oni su kraljevi Hrvata iDalmatinaca i Hrvatske i Dalmacije. Klasina je u tome smislu prisegakralja Zvonimira, kada ga je u nedjelju 9. listopada 1076., u bazilici sv.Petra u Solinu okrunio papinski poslanik Gebizon: Ego Demetrius qui etSuinimir nuncupor, Dei gratia Chroatiae Dalmatiaeque dux, te domine

Gebizo... sinodali et concordi totius cleri et populi electione de Chroa-torum Dalmatinorum que regni ... sceptrum et coronam investitus atqueconstitutus rex. (Ja Dmitar koji se zovem i Zvonimir, Bojom milouknez Hrvatske i Dalmacije od tebe gospodine Gebizone... zajednitvom islogom cjelokupnog klera i naroda izabran vladarom kraljevstva Hrvatai Dalmatinaca... ezlom i krunom obdaren i postavljen kraljem...)U ovojje formulaciji "Ja Dmitar, koji se zovem i Zvonimir..." prof. D. RendiMioevi vidio (kako to i Mui prepriava) preitak antikog signuma

ili supernomena, za to u antici imamo vie primjera, pa i kod Delmata.Takav je mornar u rimskoj ratnoj floti u Mizenu kod Napulja koji se na


15/359

15

svome nadgrobnome natpisu naziva: C. Ravonius Celer qui et Bato Sce-nobarbi natione Dalmata CIL X 3618--- 2810, Neapolis, a ima ih jo.Ovaj je natpis zanimljiv, jer pokazuje da se staro i raireno dalmatskoilirsko ime Baton na latinski prevodi sa Celer, to znai brz.

Zvonimir je dakle, kao i drugi hrvatski knezovi i vladari, kralj Hrva-ta i Dalmatinaca. Mui u ovom dalmatinskom imenu vidi staru dalma-tinsku ili dalmatsku populaciju, koja je i dalje bila, u ovo vrijeme, prisut-na u podruju hrvatske drave. To moemo prihvatiti, jer danas znamoda je prilian, iako preciznije nepoznat, broj staroga stanovnitva prei-vio, pogotovo oni koji nisu bili uz stare antike prometnice, koje su funk-cionirale i u srednjem vijeku. Tako su dakle i Hrvati, kako su to ustvrdilii nai raniji zasluni povjesniari, zatekavi i ostavivi ovdje starosjedi-oce da im slue i prenesu svoja znanja ostvarivali s njima suivot. Sveauktore koji se time bave registrirao je Mui u svojoj knjizi, zaslue-nom panjom strunjaka, koji nastavlja njihov posao opremljen novimspoznajama, odajui im zaslueno priznanje. Ovdje se moram prisjetitimoga dragoga, blage uspomene, profesora Zdenka Vinskoga, koji je usvojim predavanjima i sjajnim raspravama produbio u mnogoemu naespoznaje kao arheolog i povjesniar. Za ivota je bio jedan od 4-5 vode-

ih europskih strunjaka, koji su se bavili jednim od najsloenijih razdo-blja povijesti i arheologije seobe naroda, koji su oblikovali i suvremenuEuropu. Njegov je vrijedni student, kao i ja, bio moj vrnjak i dragi ko-lega i prijatelj prof. dr. eljko Rapani, koji je napisao tolike studije oovome razdoblju nae prolosti. Posebno podvlaim njegovu ve klasi-nu raspravu O kontinuitetu naseljenosti u salonitanskom ageru u ranomsrednjem vijeku u Vjesniku za arheologiju i historiju dalmatinsku 1980.godine, kojom je anticipirao i radove kasnijih auktora. U svojim dugim

i plodnim raspravama s Muiem nali su mnoge dodirne toke, to je iMuia potaknulo u radu, koji mu je to i rado priznao i zahvalio na kra-ju I. izdanja ove svoje knjige. injenica je da Hrvati nastavljaju i zajed-niki sa starosjediocima podiu svoje crkvice na kasnoantikim i rano-kranskim kultnim mjestima u izravnome kontinuitetu, ukapaju svojemrtve, tuju iste svece i dijele mnogoto drugo, to je Rapani uvjerljivopokazao.

U prilog ovim Rapanievim i Muievim promiljanjima idu i naj-

noviji rezultati antropologije i genetike, koje su na iroka vrata ule i usuvremenu arheoloku znanost s mikrobiologijom, od kojih mnogo oe-


16/359

16

kujemo. Ti rezultati idu u prilog zakljucima arheologa i povjesniara,meu nama i Muia. Ja sam arheolog, koji sam se bavio preteno an-tikom i protoantikom u podruju Ilirika, pa sam pored ostaloga napisaoi opsene studije o Delmatima ili Dalmatama. U ranosrednjovjekovnarazdoblja nisam ulazio, ali uvijek sam bio svjestan mnogih preitaka izantike koji i danas traju u mnogim etnografskim, folkloristikim i dru-gim tradicijama. Sjetimo se ibenske, drnike i like kape, narodne orna-mentike i drugih i danas prisutnih sastojnica s podruju Delmata. I danasive imena njihovih naselja i brda u pohrvaenom obliku poput Promone(Promin), Osinium (Sinj), Ninia (Knin), Tilurium (Trilj), Adrion (Dina-ra), Narona (Norin), Salona (Solin) i druga. Prema tome kada prouimoi proitamo Muieve interpretacije o autohtonosti hrvatskih Dalmatina-ca i njihovu udjelu u etnogenezi Hrvata, nema razloga da se ne sloimos njime. Kao arheologu, meutim, meni su jo uvijek kljuni arheolokinalazi i dokazi iz ovih ranih vremena, a tu smo praktiki jo na poet-ku. Mnoge je vane ostatke i spomenike prebrisalo neumitno vrijeme,koje sve razara. Kolika su stara groblja nestala ili prekopana, ali ih imajo, samo ih treba pronai i istraiti. Sretan je na pr. bio nalaz ranog sta-rohrvatskoga groblja kod Stankovaca pri gradnji nove autoceste 2005.

godine. S velikom znatieljom oekujemo objavu nalaza kolege prof.Radomira Juria, koji to istrauje. to se tie genetike, njeni su rezul-tati fascinantni, ali osobno smatram da su potrebne jo mnoge potvrde iistraivanja da bi se oblikovala vrsta struktura njena razvitka. Po momemiljenju neki dalekoseni zakljuci ovih istraivanja jo uvijek se kreuu okvirima sjajnih plauzibilnih hipoteza, ali ipak hipoteza. Nema meu-tim, razloga da ne prihvatimo dio spoznaja strunjaka, koji se time bave.Budunost je nema sumnje pred njima.

Kao ovjek koji se bavio pitanjima Delmata u antici, prihvaam, da-kle, prouavanja kolege Muia i drugih strunjaka o naem ranom sred-njem vijeku, te i Delmate ili Dalmate vidim kao jednu od vanih kom-ponenata etnogeneze Hrvata u sredinjem prostoru rane hrvatske drave.Hrvati su meutim, tijekom svoga razvitka sve to asimilirali pod svojimimenom, koje traje i danas. Dalmatinsko ime postaje sinonim hrvatsko-ga. Rekao bih da kasni odraz toga nalazimo u uvenomRjeniku pet naj-plemenitijih europskih jezika Fausta Vrania iz 1595. godine, koji rije

dalmaticeprevodi sa hrvatski.Hrvati su jedini narod u Europi zapadno-ga kranstva koji se u bogosluju slui vlastitim jezikom i to tisuu i


17/359

17

tri stotine godina prije II. Vatikanskoga sabora. Crkva je kao jezike bo-gosluja priznavala samo latinski, grki i hebrejski. Nadalje Hrvati, kaojo jedan unikum u Europi, koriste tri pisma, latinicu, glagoljicu i svojuvarijantu irilice, koji su stari Poljiani zvali "Rvacko pismo". Latinski

natpisi hrvatskih vladara i druga epigrafika ostavtina, koju je u svojojmonumentalnoj knjizi sjajno obradila moja draga studentica i kolegicaVedrana Delonga, pokazuju kako je ta latintina bila prisutna i u naimondanjim selima i crkvama Dalmatinske zagore i drugdje. Ovakav kor-pus srednjovjekovnih natpisa svojih vladara nemaju ni vodei europskinarodi. U Bakoj pak, na otoku Krku, na jedinstvenoj, glagoljicom pi-sanoj Baanskoj ploi oko 1100. godine, opat Driha naziva Zvonimira"kralj hrvatski". itava je naa obala govorila hrvatskim akavskim je-

zikom i to od Kopra do Skadra ve od sedmog stoljea. Kada su Hrvatisvojim laama nadzirali svoju obalu bili su najjai. Uspjeno su ratovalis Mleanima, Normanima, Saracenima, raznim gusarima i drugima.

Knjiga Ivana Muia nam pomae razumjeti i doivjeti sve te pro-cese koji nas na svoj nain i danas odreuju. Ona je, moda, u nekimsvojim aspektima kontroverzna, ali prava je znanost uvijek takva i stogapoticajna za nove rasprave. Mui uspjeno razmie nae, ponekad na-oblaene, obzore, pa neka njegovo raspravljanje bude poticaj, pogotovo

mlaim kolegama, da rado prouavaju ovu nau davnu prolost, kao vre-lo trajnoga nadahnua u plemenitome poslu, kojemu nema kraja.

Prof. dr. sc. Marin Zaninovi


18/359


19/359

19

Proslovuz I. izdanje knjigeHrvatska povijest devetoga stoljea

Ivana Muia

BITI, INITI I ZNATI:MULTIETNINOSTHRVATSKOGIDENTITETA

URANOMSREDNJEMVIJEKU.

Danas, znanstveno djelo ne moe postojati samo za sebe. Nije viesamo potrebno, ve je dapae neophodno da je djelo jasno odreenospram postojeih konteksta i suvremenih znanstvenih dijaloga. Kon-tekst je kljuni element u odreivanju prostorno-vremenskih koordina-ta znanstvenog rada, koji mu omoguava da postoji kao takvo, ovdje isada, ali i da utjee na konstrukciju odreenog kontekstualnog diskursau budunosti. Znaenje knjigeHrvatska povijest devetoga stoljea Iva-na Muia je da ona evidentno postoji u viestrukim kontekstima kojijoj odreuju koordinate u prostoru hrvatske, junoslavenske, ali i nekihod trenutnih tijekova u suvremenoj svjetskoj historiografiji. Bez obzirana kompleksnu tematiku kojom se ova knjiga bavi, Muiev temeljniargument je jednostavan. On se temelji na preispitivanju dosadanjegaslavenocentrinog teorijskog okvira interpretacije povijesti kasne antikei ranog srednjeg vijeka podru ja koje danas kognitivno svrstavamo uzapadni/centralni Balkan, te prepoznavanju znaenja koji je autohtonapredslavenska populacija imala u tvorbi ranosrednjovjekovnih politikihtvorevina na dananjem hrvatskom prostoru (ali i susjednim prostorima),i kreiranju hrvatskoga srednjovjekovnog identiteta.

Bez obzira na mjestimino staromodniji metodoloki pristup, i raz-dvojenost osnovnog argumenta od komparativnih podru ja u post-an-tikoj Europi,1ime bi Muiev argument bio uklopljen u iri, europski

1 Vidi primjetnu slinost izmeu socijalnih promjena u razliitim dijelovima rimskog

Zapada u ovom periodu, K. R. Dark, Civitas to Kingdom: British Political Continu-ity 300-800. Leicester, 1994., posebice str. 235 i dalje.


20/359

20

kontekst kulturno-povijesnog trenutka problematike kojom se bavi svo-jim sadrajem, ova knjiga, hotimino ili ne, jest dio trenutano vrlo ak-tualnih znanstvenih trendova u historiografiji kasne antike i ranoga sred-njeg vijeka. U svom argumentu o znaenju autohtonih, pred-slavenskih

identiteta u konstrukciji hrvatskog identiteta, Muieva knjiga postajedijelom znaajnog dijaloga o dekonstrukciji dosadanje percepcije etni-kih identiteta tijekom seoba naroda krajem antikoga doba, u kojemuse naglaava znaaj autohtonih elemenata i problematizira pitanje etni-kih identiteta barbara koji su migrirali kroz rimski limes.

Posljednja dva desetljea izuzetno su uzbudljivo vrijeme za svakogpovjesniara i arheologa, kako antike tako i srednjega vijeka, koji imasreu da u njemu ivi i stvara. Post-modernistika socio-antropoloka

dekonstrukcija koncepata kao to su kultura ili etniki identitet pro-nala je napokon svoje mjesto u metodolokom pristupu interpretacijeprolosti, omoguavajui potpuno nove pristupe starim problemima, inadilaenje postojeih koncepata. Skupni makro-etniki identiteti kojisu bili prepoznavani kao Kelti, Germani, Goti, Iliri, ili Slaveni postali sukroz novu interpretaciju Kelti, Germani, Goti, Iliri, Slaveni.Prema tome, ovi se identiteti danas prvenstveno vide kao produkt sim-plificirane, kognitivne percepcije pisanih vrela. Oni su nita vie nego

subjektivne i anrovske konstrukcije grko-rimsko-bizantske intelektu-alne elite ija su svjedoanstva suvremeni povjesniari i arheolozi donedavna prihvaali kao objektivne prikaze,2 i vrlo esto ih tumaili krozinterpretativne okvire koji su (ne)svjesno korespondirali s konstrukci-jama modernih nacionalnih identiteta.3injenica je da se ovdje u stvari

2 Literatura postaje svakom godinom sve obimnija, vidi vrlo informativne radove na-mijenjene irem itateljstvu, ali i strunjacima poput: S. James, The Atlantic Celts:

Ancient People or Modern Invention. London, 1999., P. Wells,Beyond Celts, Ger-mans and Scythians: Archaeology and Identity in Iron Age Europe. London, 2001.,J. Collis, TheCelts: origins, myths & inventions. Stroud, 2003. za antiku; te radoveskupljene u W. Pohl, H. Reimitz (eds.), Strategies of Distinction: The Constructi-on of Ethnic Communities, 300-800. Leiden, 1998., i A. Gillett (ed.), On BarbarianIdentity: Critical Approaches to Identity in the Early Middle Ages. Turnhout, 2002.za konzervativniji (Pohl/Reimitz) i liberalniji (Gillett) pristup konstrukciji identite-ta u periodu seoba naroda i ranoga srednjeg vijeka.

3 Posebice vidljivo u odnosu arheologije i nacionalizma, usp. M. Daz-Andreu, T.Champion (eds.),Nationalism and archaeology in Europe. London, 1996; P. L. Kohl,

Nationalism and Archaeology: On the Constructions of Nations and Reconstructionsof the Remote Past. Annual Review of Anthropology 27 (1998), str. 223-246.


21/359

21

radi, ne o formiranim narodima ili plemenima, ve o fluidnim, nestal-nim, socijalnim konstrukcijama koje variraju i restruktuiraju se shodnosituaciji i povijesnom kontekstu, odnosno izboru grupe ili pojedinca.4Ispod fasade monolitnih makro-etnikih identiteta antike i post-antikog

doba, izronili su mnogobrojni do sada nezamjetljivi identiteti, snanoutjeui na temeljno preispitivanje suvremene percepcije i znanstveneinterpretacije povijesnih dogaanja iz ovih perioda.

Osnovica ovih novih pogleda lei u metodologiji koja prihvaa zapolazite socio-antropoloko shvaanje identiteta kao fluidnoga konceptadefiniranoga prvenstveno kroz socijalnu interakciju. Nemogue je u malorijei iznijeti ak i vrlo tur pregled razliitih vienja i pristupa problemukonstrukcije etniciteta. Stoga bih htio ovdje reinterpretirati, radije nego

parafrazirati, Fishmanovo vienje etniciteta kao Biti (Being), initi(Doing) i Znati (Knowing) jer ga vidim relevantnim za ovu problema-tiku.5 Pod Biti trebao bi se vidjeti nesvjesni etnicitet svakodnevnogaivljenja, subliminalni odnos prema subjektivnoj konstrukciji socijalnestvarnosti, kulturni habitus u kojemu se raamo i ivimo.6 Biti, uzetosamo za sebe, ne moe tvoriti etniki identitet, ali se kroz Biti definirapercepcija identiteta skupine, koja dijeli osjeaj zajednikoga etnikogidentiteta. initi je pak kljuni imbenik tvorbe identiteta, jer se i-

niti aktivno dogaa u sadanjosti. initi odslikava s jedne strane in-terakciju s drugim Biti, koja nas time ini svjesnim naega Biti, ali isvjesnim postojanja etnikoga Drugoga u odnosu prema kojemu kon-struiramo identitet. S druge strane, initi ukljuuje virtualno grupnoiskustvo bivstvovanja kao Mi, koje konstantno redefinira etniki iden-titet u sadanjosti.7 Posljednji inilac je Znati i kroz njega se odraavaznanje, odnosno sadanja percepcija prolosti etnike skupine, kojaobjanjava i definira percepciju (ali ne i injenino stanje stvari) Biti

4 Na primjer, amalgamacija Sueba i Alemana u zajedniki alamanski identitet, H. J.Hummer, The fluidity of barbarian identity: the ethnogenesis of Alemmani and Su-ebi. Early Medieval Europe 7 (1998), str. 1-27.

5 J. Fishman, Social theory and ethnography. U: P. Sugar (ed.), Ethnic Diversity andConflict in Eastern Europe. Santa Barbara, 1980, str. 84-97.

6 Barthov Cultural stuff odnosno Bourdieovski habitus, F. Barth,Introduction.U: F. Barth (ed.), Ethnic Groups and Boundaries. Bergen, London, 1969, str. 15; P.Bourdieu, Outline of a Theory of Practice. Cambridge, 1977, str. 72 dalje.

7 Barth, cit. dj. (n. 6); R. Jenkins,Rethinking Ethnicity: Arguments and Explorations.London, 1997, str. 53-56.


22/359

22

kao nepromjenjive kulturne kategorije. Svojim temeljnim argumentom Hrvatska povijest devetoga stoljea znaajno dotie Biti, initi iZnati dananjega hrvatskog identiteta, i stoga je treba uzeti ozbiljno.

Prvi znaajan kontekst u kojemu ova knjiga postoji je dekonstrukcija

percepcije skupnih identiteta iz prolosti, a posebice barbarskih identi-teta koji su nam poznati iz doba seoba naroda. Nakon nedavne temelj-ne dekonstrukcije gotskoga identiteta kao kasno-antike intelektualnekonstrukcije koja u stvarnosti nikada nije ostvarivala kohezivnost svogidentiteta kao zasebna etnika ili makro-etnika skupina,8 doao je red ina dekonstrukciju postojee percepcije slavenskoga etniciteta. Dosada-nji metodoloki pristup problemu slavenskih seoba nastao je kroz spojizmeu Kossinna-Childeovske arheologije kultura i sovjetske kole

interpretacije etnogenetskog modela.9 Suvremena kritika arheologijekultura,10 odnosno preispitivanje migracionoga11 i etnogenetskog mo-dela povijesno-arheoloke teorijske interpretacije,12 omoguila je vrstui suvremenu teorijsku podlogu za razvitak novog modela interpretacije

8 P. Amory, People and Identity in Ostrogothic Italy. Cambridge, 1997 i nedavno, fo-kusirajui se na nepouzdanost pisanih vrela A. S. Christensen, Cassiodorus, Jorda-nes and the History of the Goths. Copenhagen, 2002.

9 Za kritiku prijanje interpretacije vidi F. Curta, From Kossinna to Bromley: ethno-genesis in Slavic archaeology. U: Gillett, cit. dj. (n. 2), str. 201-218; Kohl, cit. dj.(n. 3), str., 230-233.Izuavanje slavenskih seoba u tadanjem jugoslavenskom prostoru takoer je ned-vojbeno egzistiralo u politiki korektnom okviru slavenskih migracija i etnogenet-ske interpretacije, vidi: B. Slapak, P. Novakovi,Is there national archaeology wi-thout nationalism? Archaeological tradition in Slovenia. U: Daz-Andreu, Champi-on, cit. dj. (n. 3), str. 55-56.

10 P. Graves-Brown, S. Jones, C. Gamble (eds.), Cultural Identity and Archaeology:The construction of European communities, London, New York, 1996.

11

D. Anthony,Migration in archaeology: the baby and the bathwater. American Ant-hropologist 92(4) (1990), str. 895-914, objanjavajui povijesnu i pretpovijesnu mi-graciju kao striktno definiranu socijalnu strategiju odreene socijalne skupine kojamigrira, radije nego spektakularno lutanje naroda.

12 C. R. Bowlus, Ethnogenesis Models and the Age of Migrations: A Critique. Austri-an History Yearbook 26 (1995), str. 147-164; A. Gillett, Ethnogenesis: A ContestedModel of Early Medieval Europe. History Compass 4, (2006), str. 241-260 naglaa-vajui znaenje izbora i ulogu ne-etnikih identiteta u percepciji identiteta u ovomperiodu. U modificiranom obliku obogaenim socio-antropolokim instrumentaliz-mom, etnogenetski model, koji u osnovi priznaje sposobnost barbarskih skupina

na post-rimskom zapadu da postanu (come into being) etniki identitet kao socio-politiku konstrukciju, jo je uvijek aktualan. Vidi Gillett, str. 241-246.


23/359

23

slavenskih seoba. Utjecajni ameriki povjesniar i arheolog rumunjsko-ga podrijetla, Florin Curta nedavno je, na temelju arheolokih dokaza ipreispitivanja pisanih vrela, definirao Slavene kao puku konstrukcijubizantskih vrela, skupno ime nadjenuto velikom broju razliitih skupi-

na koje su prelazile Dunav u VI. stoljeu.13 Slaveni su u ovoj revizijiprijanjih miljenja definirani kao iroki kulturni identitet, radije negoetnika kategorija,14 i mogue jedino povezani meu sobom zajednikimslavenskim lingua franca kojim su se sporazumijevali.15

Rastakanje slavenskog identiteta i formiranje regionalnog balkan-skog ili drugih identiteta meu junim Slavenima postaje neizostavni diosvakodnevnoga diskursa na prijelomu XX. i XXI. stoljea.16 Preispitivanjei kritika slavenocentrinoga interpretacionog okvira ranosrednjovjekovne

povijesti Balkana postoji ve dulje vremena, i ini se da s vremenom do-bija sve vie podrke u znanstvenim krugovima.17 Mui vjeto izbjegavaprobleme u koje su se do sada uplitali pobornici nove autohtonosti uSloveniji, odnosno Bosni i Hercegovini, koji su kritizirali slavenocentrini

13 F. Curta, The Making of the Slavs: History and Archaeology of the Lower DanubeRegion, c. 500-700. Cambridge, 2001. Curta kritizira posebice Prokopija i Iordane-sa str. 36-43, ali iDe administrando imperio, str. 64-66, to uvelike korespondira sMuievom kritikom glave XXXDe administrando imperio u dodatku I. Vidi ta-koer i D. Dzino, Varljivi tokovi slavenskih identiteta. F. Curta: The Making of theSlavs (prikaz knjige). Diadora 22, (u tisku).

14 The term Slav remains a vague cultural, but not an ethnic or ethnological cip-her for East Central Europe during the middle ages, describing clear differencesin space and time. There was no distinct and homogeneous Slavic culture inEast Central Europe instead many acts of self-definition, interaction and exchan-ge with all neighbouring regions played significant role during the early and highmiddle age. S. Brather, The beginnings of Slavic settlement east of the river Elbe.Antiquity 78 (2004), str. 314-329, citat sa str. 327.

15

P. M. Barford, The Early Slavs: Culture and Society in Early Medieval Eastern Eu-rope. London, 2001, str. 34; F. Curta, The Slavic lingua franca (Linguistic notes ofan archaeologist turned historian). East Central Europe/L'Europe du Centre-Est31(1) (2004), str. 125-148. Po Curti zajedniki jezik nije utjecao na definiranje Sla-vena kao Slavena, ve su to po njemu inila bizantska vrela.

16 Lj. ari,Balkan Identity: Changing Self-images of the South Slavs. Journal of Mul-tilingual & Multicultural Development25(5/6) (2004), str. 389-407.

17 Primjerice: I. Rendi-Mioevi, Retracing the past to the cradle of Croatian Hi-story. East European Quarterly 36(1) (2002), str. 1-6. Vidi isto noviji sintetski pri-kaz ovog perioda za podruje Bosne i Hercegovine u: I. Lovrenovi,Bosnia: A Cul-

tural History (naslov originala: Unutarnja zemlja: kratki pregled kulturne povijestiBosne i Hercegovini). New York, 2001, str. 39-43.


24/359

24

model s gledita suvremenih post-jugoslavenskih nacionalnih i etnikihkonstrukcija.18 Njegova interpretacija, iako takoer temeljena na kljunojulozi autohtonoga elementa, uspostavlja mnogo iri i prihvatljiviji interpre-tacijski okvir za diskusiju o identitetima na hrvatskom srednjovjekovnom

prostoru, koji, to je najznaajnije, ukljuuje, a ne iskljuuje druge identi-tete poput pridolih Sklavina ili Gota. Po Muiu, oni takoer utjeu natvorbu hrvatskog identiteta, kao njegovi sastavni inioci.

Mui vraa fokus znanstvenog interesiranja na olako zaboravljenupredantiku i antiku populaciju Ilirika. Predslavenski identiteti, pose-bice nakon ukljuivanja prostora koji su Rimljani kognitivno i politi-ki definirali kao Illyricum u globalizacijske tijekove antikoga svijeta,promatrani su u interpretativnom okviru romanizacije koji je isticao

gubljenje njihovih identiteta, u manjoj ili veoj mjeri, kroz asimilacijskiproces romaniziranja.19 Koncept romanizacije je nedavno irom otvo-ren za preispitivanje.20 Akulturacija autohtonih populacija na rimskuupravu i mediteransku kulturu u zapadnoj Europi bila je heterogena, aindividualne zajednice evidentno su selektivno usvajale elemente medi-teranske globalne kulture, radije nego bile romanizirane, poluromanizi-rane ili neromanizirane.21 Ovaj proces rezultirao je stvaranjem raznolikih

18 U Sloveniji postavka da su Slovenci podrijetlom Veneti znanstveno je opovrgnutaizvan svake sumnje, M. Matietov (ed.), Venetovanje (Arheo 10). Ljubljana, 1990.Za kritiku slinih argumenata u novijoj historiografiji BiH vidi: A. kegro,Nekolikopitanja iz najstarije prolosti Bosne i Hercegovine, ili O najnovijim krivotvorinamau Bonjakoj historiografiji. U: E. Redi (ed.),Istorijska nauka u BiH u razdoblju1990-2000 (ANUBiH/CBI) Posebna izdanja CXX/30). Sarajevo, 2003, str. 21-29.

19 Primjerice J. Wilkes,Iliri (naslov originala: The Illyrians). Split, 2001, str. 267 da-lje. Za post-kolonijalno vienje evolucije koncepta romanizacije vidi P. Freeman,Mommsen through to Haverfield: The origins of Romanization studies in late nine-

teenth-century Britain. U: D. J. Mattingly (ed.), Dialogues in Roman Imperialism(Journal of Roman Archaeology suppl. 23), Portsmouth, 1997, str. 27-50.20 Vidi G. Woolf, The Unity and Diversity of Romanization. Journal of Roman Archae-

ology 5 (1992), str. 349-352; isti, The Formation of Roman Provincial Cultures. U: J.Metzler, M. Millett, J. Slostra, N. Roymans (eds.), The integration of the early RomanEmpire,Dossiers dArchologie du Muse National dHistoire et dArtIV. Luxembo-urg, 1995, str. 9-18; J. Barrett,Romanization: a critical comment. U: Mattingly, cit.dj. (n. 19), str. 51-64, te razliitepro et contra pristupe u S. Keay, N. Terrenato (eds.),Italy and the West: Comparative Issues in Romanization. Oxford, 2001.

21 to je primjeeno i u Iliriku, vidi I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antiko

doba (ANUBiH/CBI Djela LXVI/6). Sarajevo, 1988, str. 72-74, 345-354. Usp. Mu-i, str. 27-28.


25/359

25

hibridnih identiteta u provincijama Rimskoga carstva.22 Nedostatak ma-terijalnih dokaza ni u kom sluaju ne pokazuje da se proces akulturacije,odnosno hibridizacije nije dogaao, ili da se dogaao u minimalnoj mjeriu unutranjosti rimske Dalmacije ili Panonije.23 Proces kulturne razmje-

ne nedvojbeno je bio i dvosmjeran, posebice u umjetnikom izriaju,24ali i u socijalnom kontekstu, ovisei o zemljopisnoj poziciji odreenihdijelova Ilirika i njihovu mjestu u globalnomu sistemu Rimskog carstva,posebice u odnosu na razmjetaj legija ili imigracije iz drugih dijelovacarstva u Ilirik.25

U neku ruku ovo je nastavak Muieve ideje o autohtonosti Hrvat-skog identiteta iz njegovih prijanjih radova, gdje je snano istaknutkontinuitet kulturnoga habitusa na prijelazu iz antike u srednji vijek na

hrvatskome prostoru.26 Taj argument se neminovno oslanja na Childe-ovsku arheoloku interpretativnu tradiciju materijalnih kultura i moder-nistiki, primordijalni pristup antropologiji i konstrukciji etnikih i kul-turnih identiteta kroz njihovo Biti. S time se podrazumjeva identitetkao rezultat objektivnih imbenika, kulturni fenomen koji postoji u po-vijesnom vakuumu, bez znaajnog utjecaja socijalnih imbenika poputinterakcije (konstrukcije etnikoga ili kulturnoga Drugoga), odnosnosocijalne organizacije, subjektiviteta, izbora, te praktinog iskustva biv-

stvovanja kao Mi.Ovaj pristup nije toliko Muieva konstrukcija, koliko je rezultat

ranije, modernistike interpretacije postojeih dokaza u znanosti. Ako iuzmemo da navedeni primjeri doista predstavljaju kontinuitet iz anti-kog doba, njih treba gledati samo kao odraze kulturne tradicije koja neutjee presudno na formiranje identiteta i moe biti naslijeena ili usvo-

22 J. Webster, Creolizing the Roman provinces. American Journal of Archaeology

105(2) (2001), str. 209-225.23 Usp. primjer Britanije, Dark, cit. dj. (n. 1).24 D. Rendi-Mioevi, Umjetnost Ilira.; N. Cambi, Sepulkuralni spomenici atropo-

morfnog karaktera kod Ilira. U: A. Benac (ed.), Umjetnost Ilira u antiko doba,(ANUBiH/CBI Posebna izdanja LXVII/11). Sarajevo, 1984, str. 65-80; 105-117. Zairu i suvremeniju perspektivu vidi: S. Scott, J. Webster (eds.), Roman Imperialismand Provincial Art. Cambridge, 2003.

25 G. Alfldy, Die illyrischen provinzen Roms: von der Vierfalt zu der Einheit. U:G. Urso (ed.), DallAdriatico al Danubio: LIllirico nellet graeca e romana. (Iconvegni della fondazione Niccol Canussio 3). Pisa, 2004, str. 207-220.

26 I. Mui,Hrvati i autohtonost. Ova knjiga objavljena je pod raznim naslovima u 7izdanja od 1989. do 2001.


26/359

26

jena od strane drugih identiteta. Kljuno pitanje lei u socijalnom, ne ukulturnom kontekstu: zato je veinska autohtona populacija usvoji-la slavenski identitet kada su samo malobrojne grupe Slavena dole uhrvatski prostor, a ne zato su odreeni kulturni konteksti preneseni iz

antike u kasniji period, jer su ih tako mogli preuzeti i Slaveni u slaveno-centrinom modelu.

No, za razliku od prolih radova drugih autora, Hrvatska povijestdevetoga stoljea ne oslanja se na nesigurno odreivanje identiteta samokroz izuavanje kulturnog habitusa, ve prati post-antiku socijalnu or-ganizaciju i interakciju identiteta u hrvatskom prostoru, to je znaajanmetodoloki pomak naprijed. Drim da po mnogo emu kljuni razlogkonstrukcije hrvatskih identiteta kroz povijest treba vidjeti u socijalnom

kontekstu kompleksnih razlika regionalnoga kulturnog habitusa s reli-gijskim drugim (Islam, Pravoslavlje, Reformacija), jezikim drugim(Maarima, Turcima, Venecijancima itd.), odnosno u kontekstu politi-koga instrumentalizma i odnosa prema politikom drugom (Hrvatskipolitiki identitet suprostavljen Franakom, Bizantinskom, Venecijan-skom, Otomanskom itd.).

Mui raspoznaje etiri najznaajnija identiteta u hrvatskom prosto-ru: autohtoni element Dalmati(ne), Sklavine, Romane/Latine (bizantski

podanici na Jadranskoj obali), te Gote. Identiteti koje raspoloiva vrelanazivaju Dalmatini/Dalmate/Delmatinoi bi se trebali uzimati s velikimoprezom kao dokaz etnikoga identiteta jer je mogue da u nekim vreli-ma oni nemaju nita vie znaenja nego ranija dihotomija zablude (od-nosno nezainteresiranosti) antikih vrela koja je poistovjeivala etnikeIlire iz jugoistonog Ilirika sa zemljopisnim, imaginarnim Ilirima. No,potpuno se slaem da je identitet Dalmati(ni) bio identitet veinskogdijela autohtone populacije u kasnoj antici, kao direktan produkt procesa

akulturacije i hibridizacije puanstva Dalmacije, kroz stoljea medite-ranske globalizacije i rimske uprave.27 Identitet Sklavina je po Muiu

27 Mui nastoji podcrtati znaenje kontinuiteta dalmatskog identiteta u identitetuDalmati(na), dakako uz potpuno uvaavanje socijalnih i temporalnih initelja naformiranje njihova identiteta (str. 47). Iako se razlikujemo u interpretaciji ovogaidentiteta, koji ja ne mogu vidjeti kao produetak antikog, dalmatskog identite-ta, Muieva interpretacija uklapa se u kontekst konzervativnije, modernizirane et-nogenetske interpretacije, vidi npr. C. Lewis, Gallic identity and the Gallic civitas

from Caesar to Gregory of Tours. U: S. Mitchell, G. Greatrex (eds.), Ethnicity andCulture in Late Antiquity. London, 2000, str. 69-82, gdje se zastupa argument da su


27/359

27

i dalje znakovit inilac u tvorbi hrvatskog identiteta, ali je sveden naobjektivniju ulogu koja mu i pripada u novom interpretativnom okviru.

Prije samo nekoliko desetljea povezivanje Gota i Hrvata kao etni-kih koncepata bi izazvalo opravdan podsmjeh u znanstvenim krugovi-

ma, no nakon suvremenog procesa dekonstrukcije identiteta, poveziva-nje Hrvata i Gota zapravo poinje dobijati smisao. Amory, u njegovojutjecajnoj knjizi o Ostrogotskom identitetu u Italiji navodi jasne vezeizmeu pred-slavenskih itelja Balkana i Gota, te istie kako glav-ne sile grupne kohezije u Ostrogotskoj Italiji nisu etnike (prirode), nitisu temeljene na grupnim imenima antike etnografije. One su (nita ma-nje no) regionalnost i profesija.28 Regionalnost kao znakovit elementkonstrukcije Gotskih identiteta, potvruje Muiev temeljni argument,

kao i injenica da su se Ostrogoti (koji god se identiteti skrivali izaovog imena) naseljavali u znatnijem broju na sjeveroistonoj Jadranskojobali u vrijeme Ostrogotskog kraljevstva.29

Nedostatak jasne definiranosti hrvatskoga identiteta uHrvatska povi-jest devetoga stoljea, paradoksalno, govori o sofisticiranosti Muievapristupa. Nemogunost da se jasno definira pojava najranijega hrvatskogidentiteta, nedvojbeno svjedoi o socijalnom i regionalnom kontekstustvaranja najranijega hrvatskog identiteta, ije se postojanje ne moe sa

sigurnou potvrditi prije kasnog IX. stoljea kroz raspoloiva vrela.30 Utom kontekstu, ja bih tumaio formiranje najranijega hrvatskog identite-

civitates u Galiji ostali gotovo nepromijenjeni od antikog do merovinkoga doba.U tom kontekstu treba uzeti u obzir i argument koji zastupa Dark, cit. dj. (n. 1), su-marizirano str. 255-257 da je u Britaniji prije dolaska Angla i Sasa (V.-VII. stoljee)dolo do izmjene postojeih autohtonih kasno-antikih elita s ratnikim elitama po-drijetlom iz niih socijalnih slojeva, radije nego da je dolazilo do nametanja elita izdrugih skupina.

28

The chief forces of group cohesion in Ostrogothic Italy were neither ethnic nor ba-sed on the group-names of classical ethnography. They were region and professi-on. Amory, cit. dj. (n. 8) str. 317. Vidi takoer Amory, str. 277-313 na uee pale-obalkanskih elemenata u skupnom Gotskom identitetu to posredno govori u pri-log Muieva temeljnog argumenta o autohtonosti, jer sada i meu Gotima moe-mo vidjeti tragove autohtonoga predslavenskog puanstva, ali u isto vrijeme i sku-pine koje su bile definirane kao Slaveni.

29 P. Heather, The Goths. Oxford, 1996, str. 237-239, usp. Mui, str. 17-22.30 Barford, cit. dj. (n. 15), str. 73-75. Nisam siguran da bi se Trpimirova darovnica

trebala uzimati kao autentina. Vidi N. Klai, Povijest Hrvata u srednjem vijeku.

Zagreb, 1990, str. 58 s bibliografijom, tako da bi Branimirova titula dux cruato-rum bio najraniji dokument koji prezentira hrvatsko ime.


28/359

28

ta kroz neto liberalniji interpretativni okvir od Muia (no, ne predale-ko od njegove rekonstrukcije), kao novonastali politiki31 ili regionalniidentitet slian Borninim Guduscani ili Timociani, koji se formira u IX.stoljeu u staroj Hrvatskoj32 i iri na zajednice u Dalmaciji kao poslje-

dica irenja politikog utjecaja skupine koja se naziva Hrvatima, tek vre-menom postajui etnikom odrednicom kroz utjecaj kasnijih socijalnih ipovijesnih okolnosti.33 Daljnje izuavanje znaajki procesa u kojemu suregionalne elite, pa potom i itave zajednice u Dalmaciji i dalmatinskomzaleu postajale Hrvatima u ranom srednjem vijeku od nemjerljivog jeznaenja za razumijevanje konstrukcije kasnijih hrvatskih identiteta i pomeni puno znaajnije od potrage za imaginarnom hrvatskom pradomo-vinom iza Karpata.

Neki od sporednih argumenata poput arijanstva u Hrvata, odnosno do-datka o Vlasima34 izgledaju vrlo interesantni i takoer izgledaju kao temeljbuduih plodonosnih znanstvenih diskusija. Vrlo je upitno zato je kristi-janiziranje zapadnoga Balkana bilo neophodno, tako da Muiev odgovoro regionalnom preivljavanju arijanstva i franakom utjecaju na naknadnopokatoliavanje populacije, zbilja zvui uvjerljivije nego prijanji konsen-zus da se zapravo radilo o kristijaniziranju paganstva.35 Dakako, s trenut-nim vrlo skromnim stanjem dokaza, ova ideja je jo uvijek na hipotetskoj

razini. Koritenje nalaza genetske strukture populacije koje rabi Mui jeznaajan dokaz koji govori protiv argumenta o masovnim seobama i popu-lacijskoj izmjeni autohtone populacije s pridolicama. Treba napomenutida su ovi dokazi metodoloki i etiki prihvatljivi samo u tom kontekstu,i da se mora staviti do znanja itatelju koji se ne bavi profesionalno izu-avanjem povijesti, da se etniki identiteti ne mogu odreivati kroz ovu

31 Usp. A. Gillett, Was ethnicity politicized in the Early Medieval Kingdoms. U: Gi-

llett, cit. dj. (n. 2), str. 85-121. Ne bih se zaudio ni da se radi o rodu/obitelji, odno-sno usponu nove, ratnike elite u postojeoj populaciji. Usp. Darkov argument (su-pra, n. 27).

32 Podruje Krbave, Like i Gacke, vidi: Mui, Prilog I.33 Rex Sclavorum bi po tomu bila pseudo-etnika titula koja odraava grko-rimsku

percepciju povezanosti regije i ethne (naroda), poput rex Gothorum ili Francorum,cf. Gillett, cit. dj. (n. 12), str. 12; isti, cit. dj. (n. 31), str. 90, dok bi delmatinski i skla-vinski regionalni identiteti (koji nam ostaju za sada uglavnom nepoznati), bili za-pravo identiteti populacije kojom se vlada i koja postupno prihvaa hrvatski identi-tet zbog politikih ili gospodarskih beneficija koje ovaj nosi.

34 Usp. T. J. Winnifrith, The Vlachs: The History of a Balkan People. London, 1987.35 Usp. Klai, cit. dj. (n. 30), str. 42-45.


29/359

29

vrstu dokaza, i dapae da je vrlo teko odrediti etnicitet kroz bilo koju vrstumaterijalnih dokaza uzetih izvan njihova socijalnog konteksta.

Prema tome, moe se rei da Mui otkriva multiplicitet identiteta,koji su se do sada skrivali u krutom politiko-povijesnom monoetni-

kom okviru rane hrvatske drave, s dozom uvjerljivosti i svjeine. Nje-gov okvir povijesne interpretacije implicira suivot razliitih identitetana hrvatskim ranosrednjovjekovnim prostorima i multietninost i plu-ralizam srednjovjekovne hrvatske drave, odnosno srednjovjekovnogahrvatskog identiteta u emu vidim najveu vrijednost ovog djela.36 Ovajinterpretativni model uklapa se mnogo bolje u postojee stanje materijal-nih i pisanih dokaza, nego prijanji model temeljen na asimilaciji, odno-sno amalgamaciji malobrojnoga autohtonog puanstva s pridolicama.

Muieva postavka ni u kom sluaju ne naruava temelje znanstvenogkorpusa postojeeg diskursa o formiranju hrvatskog identiteta i povijestihrvatskog prostora, ve egzistira kao njegov sastavni dio,37 zapoinjuiproces dekonstrukcije hrvatskog srednjovjekovnog identiteta kao sku-pnog termina koji je skrivao u sebi razliite identitete. Ne moram nitispomenuti koliko je znaenje razumijevanja multipliciteta identiteta ipoinjanja takvoga diskursa na skupnu percepciju prolosti, na formira-nje hrvatskog Biti i Znati, koje se tako znaajno odraava na real-

nost sadanje konstrukcije hrvatskoga identiteta initi kod svih onihkoji taj identitet danas dijele, formiraju i konstantno redefiniraju. Mui-eva knjiga takoer postaje dijelom ireg dijaloga o konstrukciji drugihjunoslavenskih identiteta u istom periodu, i po mom miljenju postojemnogobrojne zajednike komponente formiranja najranijeg hrvatskogidentiteta s formiranjima najranijih identiteta u Bosni, Zahumlju, Duklji,Zeti, itd., koji su dalje vodili redefiniranju srednjovjekovnih, modernih ipost-modernih identiteta i u ovim prostorima.

36 Muieva postavka korespondira s komparativnim zemljopisnim podrujima, pri-mjerice Britanijom, usp. B. Ward-Perkins, Why did the Anglo-Saxons not becomemore British.English Historical Review 115/462 (2000), str. 513-533; J. Moorhead,The Roman Empire Divided. London, 2001, str. 103-109. No treba biti paljiv s ter-minologijom, vidi: J. Hines,Britain after Rome: Between multiculturalism and mo-noculturalism. U: Graves-Brown et al., cit. dj. (n. 10), str. 256-270. Po njemu, pra-vi multikulturalizam u Britaniji je nemogu, jer su monokulturalni entiteti koji sai-njavaju temelj multikulturalnosti, de facto nemogui.

37 Klai, cit. dj. (n. 30), str. 9-12 o neprekinutom kontinuitetu izmeu antike i ranogasrednjeg vijeka na hrvatskim prostorima.


30/359

30

Muieva se teza mora podvri rigoroznoj znanstvenoj kritici kojae ukazati na njene slabosti, ali e se neminovno morati rabiti kao zna-kovita i temeljna komponenta znanstvenog dijaloga koji vodi daljnjemprodubljivanju razumijevanja razvoja i sagledavanja multipliciteta iden-

titeta, koji su se smjenjivali na hrvatskim prostorima kroz povijest, re-zultirajui s dananjim, suvremenim Hrvatskim identitetom; njegovimBiti, initi i Znati.

Dr. Danijel Dzino

Visiting Research FellowDiscipline of Classics, School of Humanities

University of Adelaide, Australia


31/359

UVOD

OSTAROSJEDITELJIMAKAOETNIKOMTEMELJUHRVATSKEETNOGENEZE


32/359

Naini pokapanja u predrimsko doba(Karta iz studije: Dragoslav Srejovi,Pokuaj etnikog i teritorijalnog

razgranienja starobalkanskih plemena na osnovu naina sahranjivanja.Zbornik:Sahranjivanje kod Ilira, SANU, Balkanoloki institut, Nauni

skupovi, knj. VIII. Odeljenje istorijskih nauka, knj. 2, Beograd, 1979., str. 81.)


33/359

33

I.

JAPODI, LIBURNII DALMATI

1.

PojamIlirkao etnonim za balkanske starosjeditelje, koje su pokorili

Rimljani, ne moe se prihvatiti ni u teritorijalnom ni u kronolokom po-gledu u smislu postojanja jedinstvenoga etnosa. Znanstveno nije opravda-no narode od Istre do Skadarskoga jezera, a na istoku do Sandaka, Koso-va i rijeke Drine, koji su imali svoja imena i posebnu tradiciju, nazivati Ili-rima jer se taj etniki pojam vezuje za jedno ue ilirsko podruje, pretenoza teritorij dananje Albanije.1 Nema uope dokaza da su narodi, koji sunazivani Iliri, sami sebe tako nazivali, odnosno da su se osjeali kao Iliri.Iz antikih pisanih izvora ne moe se sa sigurnou zakljuiti gdje suIli-

ri ivjeli i u kojim su predjelima bili raireni. Zbog toga su interpretacijeizvora o tome razliite i gotovo je nemogue nai dva znanstvenika koji sepotpuno slau koji se narodi i etnike skupine staroga svijeta mogu podra-zumijevati pod zajednikom oznakomIliri i koja su podruja ilirska.2 Dorimske prevlasti na tom podruju3 starosjeditelji su u pokorenim krajevima

1 Duje Rendi-Mioevi, Antika batina u kulturi jugoslavenskih naroda. ZbornikZagrebake slavistike kole, god. III., knj. 3. Zagreb, 1975., str. 293.

2

Schon aus dieser kurzen bersicht ber die Dehnung der Begriffe Illyrier und Illy-rien im Altertum ergibt sich die Feststellung, da uns die schriftlichen Quellen derAntike keine klare und bestimmte Antwort auf die Frage geben, wo die Illyrier lebten,in welchen Rumen sie sich ausbreiteten. Daher sind auch die modernen Interpretati-onen dieser Quellen so sehr verschieden. Es ist fast unmglich, zwei Wissenschaftlerzu finden, die vllig darber bereinstimmen, welche Vlker und Stmme der altenWelt unter der Sammelbezeichnung 'Illyrier' zu verstehen und welche Gebiete als 'il-lyrische' anzusehen sind. (Borivoj ovi,Die Ethnogenese der Illyrier aus der Sichtder Vor- und Frhgeschichte. U: W. Bernhard - A. Kandler-Palson /Hrsg./, Ethno-genese europischer Vlker. Aus der Sicht der Anthropologie und Vor- und Frhge-

schichte. Gustav Fischer Verlag, Stuttgart-New York, 1986., str. 58.)3 O rimskom osvojenju Ilirika usp. John Wilkes,Iliri. Laus, Split, 2001., str. 196-231.


34/359

34

imali svoju organizaciju i posebna imena svojih zajednica, tako da su tezajednice imale sve oznake posebnih naroda, a ne plemena4 kao Liburni,Dalmati, Japodi i drugi.5

Vrlo su vane formulacije Plinija Starijega: proprieque dicti Illyrii

et Taulanti et Pyraei (C. Plinii Secundi, Naturalis Historia, III, 144) iMele: Taulanti, Encheleae, Phaeaces; dein sunt quos proprie Illyricosvocant, tum Piraei et Liburni et Histria. (Pomponii Melae, De Choro-graphia, II., 56). Alojzije Benac navodei te formulacije, tono je zaklju-io da to bez sumnje znai da postoje i Iliri koji ne pripadaju onima upravom smislu te rijei.6 On je pojam Ilir ovako definirao:

b) Oito je da se u starijem eljeznom dobu odvijalo konano iz-dvajanje pojedinih plemenskih zajednica, odnosno sve jaa asi-milacija manjih grupa u vee plemenske cjeline.

c) Sasvim je, zaista, vjerovatno da se u prvom dijelu starijeg elje-znog doba pripadnici pojedinih plemenskih zajednica na mno-gim podrujima nisu osjeali pripadnicima neke ire ilirske gru-pacije, nego samo pripadnicima svog plemena (ili naroda!).

d) Meu mnogim plemenima, koja su nosila vlastita imena, najvje-rovatnije je, ipak, postojala na junom podru ju (svakako iz-

meu Drima i Vojue) i plemenska zajednica ije je ime glasiloIliri. Mogue je da je ta zajednica i prije ozbiljnih kontakata saantikim svijetom proirila svoje ime na susjedna plemena ili jegrupa plemena na ovom prostoru odreenom konvencijom pri-hvatila zajedniki naziv za itavu grupaciju. Mora se pretposta-viti da se radilo o srodnim plemenima.

4 Danijel Dzino upozorava da bi termin pleme trebalo izbacivati iz terminologije

etnikih studija koji se bave antikim Ilirikom i da suvremena socijalna antropolo-gija preferira izraz etnike skupine. (D. Dzino,Delmati, vino i formiranje etni-kog identiteta u predrimskom Iliriku. Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku.Sv. 99. Arheoloki muzej, Split, 2006., str. 73, 75-76.)

5 ime Batovi,AleksandarStipevi:Iliri - povijest, ivot, kultura. Diadora, sv. 8.,Zadar, 1975., str. 185. Dakako, . Batovi i drugi, koji upotrebljavaju za navedene idruge zajednice oznaku narod, misle na skupine istoga ili slinog etnikog podrije-tla, koje borave na istom, posebnim granicama odreenom podruju, koje se slueistim jezikom i koje imaju uglavnom iste obiaje.

6 A. Benac, O etnikim zajednicama starijeg eljeznog doba u Jugoslaviji. U: Prai-

storija jugoslavenskih zemalja. Tom V., ANUBiH, Centar za balkanoloka ispitiva-nja, Sarajevo, 1987., str. 759.


35/359


36/359


37/359

37

pogledu konzistentnu i zrelu kulturu, koja bi imala toliko svojih eleme-nata da bi se kao cjelina mogla raspoznati meu drugim kulturama onihvremena onako npr., kao to su to bile kulture Kelta, Skita ili Etrua-na.13

Razliitost se pokazuje ponajprije u posebnostima umjetnikog izri-aja kod pojedinih zajednica. Te su razlike oite ak i meu susjednimnarodima. Tako je tenja za figuralnim izriajem u Liburna i Japoda izra-ena mnogo jae nego u drugih zajednica, a antropomorfne i zoomorfnepredodbe jake su osobito u Japoda.14 U posebnom umjetnikom izriajuJapoda moda nije iskljuena ni keltska komponenta. Poznato je kako jeStrabon naveo da su Japodi ilirsko-keltski narod. Neki arheolozi smatra-ju da je u Japoda bilo nekih tipova keltsko-latenskog nakita, iako dre i

to da u njihovoj materijalnoj kulturi nema primjetnijih keltskih elemena-ta.15 U znanosti se iskljuuje utjecaj Kelta na Dalmate, uz napomenu dave epigrafski spomenici uistinu pobijaju tezu o mijeanju Kelta i Dal-mata.16

Oite su razlike i u vjerovanjima ondanjih naroda. Neke bitne sli-nosti, koje su zajednike svim tim vjerovanjima, rezultat su prvobitne re-ligije koja je bila zajednika takoer Grcima, Rimljanima, Keltima, Ger-manima i drugima. Enver Imamovi zakljuuje da su pojedina boan-

stva Ilira potpuno identina germanskim ili keltskim, njihov karakter ilifunkcije su iste, a obavljanje kulta ili kultna mjesta su i kod jednih i koddrugih identina.17

Vano je naglasiti injenicu da su od poetka pa za sve vrijeme rim-skoga vladanja starosjeditelji, posebno oni u teko pristupanoj unutra-

13 A. Stipevi,Iliri. kolska knjiga, Zagreb, 1974., str. 180. Usp. i A. Stipevi,Artedegli Illiri. Edizioni del Milione, Milano, 1963., str. XI.

14

Milutin Garaanin, Praistorija. Jugoslavija-Beograd, Spektar-Zagreb, Prva knji-evna komuna - Mostar, 1982., str.119. Osobito su zanimljive japodske urne iz bi-hake okolice, koje se datiraju od V. st. prije Krista pa do III. st. poslije Krista Natim urnama vaan je prikaz ena u kolu, koje se kree s lijeva na desno, a koje jenesumnjivo povezano uz kult mrtvih. Istraivai naglaavaju geometrijska obilje-ja tih figuralnih prikaza i pojednostavljeni izraz samih figura. (Usp. M. Garaanin,nav. dj., str. 142.)

15 B. ovi, Umjetnost Japoda. Arheoloki leksikon, I., str. 177.16 M. Zaninovi,Ilirsko pleme Delmati, I., Godinjak, ANUBiH, knj. IV., Centar za

balkanoloka ispitivanja, knj. 2., Sarajevo, 1966., str. 80.17 Enver Imamovi,Antiki kultni i votivni spomenici na podruju Bosne i Hercegovi-

ne. Veselin Maslea, Sarajevo, 1977., str. 110.


38/359

38

njosti, nastavili ivjeti na svoj drevni nain, i to tako da su izmeu staro-sjediteljskih plemena i rimskoga namjesnika posredovali njihovi prvaci( principes Dalmatarum).18 Dakako da su autohtone zajednice selektivnousvajale tekovine mediteranske kulture, ali na miran nain. "Treba upo-

zoriti da je Rim bio najtolerantnija dravna vlast koju historija poznaje.On nije zadirao u autohtone institucije sve dok one nisu izravno ugroa-vale rimsku vlast, nije nasilno zatirao jezik pokorenog stanovnitva, nijezabranjivao kultove i religiozne institucije uope domaeg svijeta. Napro-tiv, poznato je da je u svoj panteon preuzimao mnoga boanstva pokorenihnaroda. Nije dirao u obiaje, imena, oblike drutvene organizacije itd."19Zahvaljujui takvoj toleranciji uprave Rimskoga Carstva autohtono je sta-novnitvo i pod njegovom vlau ouvalo svoju kulturu i svoj umjetniki

izriaj. Nadgrobne ploe u Rudui (kod Sinja), koje B. Gabrievi datira uI. st. poslije Krista, nisu imitacija proizvoda raenih u rimskim provincijal-nim radionicama. Gabrievi je istaknuo injenicu da krug na tim spome-nicima ispunjen esterolatinim cvijetom ne pripada ivotno bujnim for-mama toga motiva (rozeta) u klasinoj grkoj ili rimskoj umjetnosti, negoprapovijesnom svijetu geometrijski stiliziranih ornamenata, odnosno reli-gijskih simbola.20 Usporeujui nadgrobne spomenike nekropole u Ruduis nekropolama iz sjeverozapadne Bosne, Gabrievi dri da se i slinosti

jednih i drugih moe izvesti zakljuak "o duhovnoj povezanosti domoro-dakog ivlja na irem podruju provincije Dalmacije".21

Narodi na podruju Dalmacije, odnosno Ilirika i tijekom rimske vla-sti osjeali su se kao posebne zajednice, iako nisu bili podijeljeni strogimgranicama. Razliitosti se zapaaju po pojedinim regijama u specifino-stima kultova i u nainu pokapanja. Tako se kultura izmeu Save i Dravebitno razlikuje od kulture na Balkanu jugozapadno od Save; to se poseb-no zapaa u nainu pokapanja pokojnika, jer na Balkanu prevladava in-

humacija, a u Panoniji incineracija.22Tone granice izmeu pojedinih naroda na dananjem hrvatskom

podruju na svretku stare i na poetku nove ere jo nisu sigurno defi-

18 F. ii, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara. Zagreb, 1925., str. 128.19 M. Sui,Neke historijske determinante u formiranju hrvatskog etnosa. Nae teme

(Zagreb), XXIII/1979., 3, 370.20 B. Gabrievi, Studijei lancioreligijamaikultovimaantikogsvijeta. Knjievni

krug, Split, 1987., str. 31.21 B. Gabrievi, Studijei lanci, str. 42.22 . Batovi,AleksandarStipevi, str. 176.


39/359

39

nirane. Dalmati su prije Rimljana bili nastanjeni izmeu Cetine i Krke,a u unutranjosti do razvoa Vrbasa i Bosne na Vranjici planini.23 FraneBuli, govorei o Dalmatima24 koji su stanovali u unutranjosti oko svo-ga glavnog grada Delminija, njihovo je podruje opisao ovako: Tokom

ovog stoezdesetgodinjeg rata oni su malo pomalo, proirivajui svojegranice privukli sebi nekoja ostala plemena ilirska, tako da je koncem re-publike, a poekom nae ere granica zemlje Dalmata tekla po prilici ova-ko: na zapadu ibenskog zaljeva i donjeg toka Krke (Titiusflumen) na za-pad Knina, na sadanje tromee dalmatinsko-hrvatsko-bosansko. Daljena jugoistoku ila je granica do rijeke Tilurius iliNestus (Cetina). Od za-voja Cetine prema istoku, to jest prema unutranjosti zemlje, tekla je gra-nica k Imotskom pa odavle prema sjeveroistoku na Vran-planinu, istono

od Duvanjskog polja, na kojemu je leao nekad njihov glavni gradDel-minium. Odavle je granica hodila na ator-planinu, a dalje na Grahovopolje, sijekui koje je ila na Grab ispod planina Ilice (mons DitionumUlcirus), a odatle juno na zapad Knina.25

Juna granica Dalmata, posebno podruje od Cetine do Neretve, te-ko se moe precizirati. Prevladava miljenje da su zavretkom stare ereArdijejci igrali vanu ulogu juno od Neretve, ali da je veoma prijepor-no jesu li oni kao i Autarijati drali neko vrijeme i jadransku obalu sje-

verno od rijeke Neretve.26 . Batovi u vezi s rasprostranjenou Dalma-ta, ili skupine plemena u okviru njihove zajednice, dri kako nije sasvimispravno miljenje da su oni nastavali samo prostor izmeu Krke i Ceti-ne, nego i prostor izmeu Krke i Neretve, jer se na tom prostoru u elje-zno doba nalazila uglavnom jedinstvena kultura.27 M. Zaninovi smje-stio je glavninu Dalmata na ue podruje, izmeu Krke i Cetine. Premanjemu, stanovnitvo toga ueg podruja od Krke do Cetine i prema sje-veroistoku stanovalo je od davnine na svojim podru jima i bilo jedin-

23 D. Mandi,Dravna i vjerska pripadnost sredovjene Bosne i Hercegovine. II. iz-danje.Ziral, Chicago-Rim, 1978., str. 17.

24 Stariji oblik bio je Delmatae, Delmatia, a noviji oblik Dalmatae, Dalmatia. (D. Man-di, Crvena Hrvatska u svijetlu povijesnih izvora. Hrvatski povijesni institut, Chi-cago, 1957., str. 51- 54.) Usp. Slobodan ae,Dalmatica Straboniana. Diadora, sv.16-17, Zadar, 1995., str. 101-103.

25 F. Buli, Po ruevinama stare Salone. Arheoloki muzej u Splitu. Split, 1986., str.21-22.

26 A. Benac, O etnikim zajednicama starijeg eljeznog doba u Jugoslaviji. U: Prai-

storija jugoslavenskih zemalja. V., str. 782-783.27 . Batovi,AleksandarStipevi, str. 178.


40/359

40

stveno po imenima, vjeri, a i po obiajima. Ovo je podruje istovjetno usvojoj ekonomici, jeziku, vjerovanjima i nainu ivota, koji poinje od-mah iza obalskih lanaca ili gotovo na samoj obali.28 S. ae obrazlaeda se moda ve potkraj II., a svakako unutar prve polovine I. st. prije

Krista, ukorijenila uporaba imena Dalmatia na podru ju koje moemopriblino smjestiti izmeu Krke i Neretve. To ime oznaavalo je tada,prema njemu, u zemljopisnom smislu oblast, koju su nastavali uz Dal-mate i stanovnici drugih naziva, ali se taj domorodaki ivalj etniki odnjih nije razlikovao. 29

Ime Dalmata, kao glavnih nositelja otpora Rimljanima, tijekom bor-ba od jednog i po stoljea, proirilo se na prostor kojim je tada nazvanaitava provincija.30 M. Zaninovi je istaknuo da su Ditioni, Mezeji i De-

sitijati bili su stupnjem drutvenog i kulturnog razvitka vrlo srodni Dal-matima, s kojima su se ak Mezeji i Desitijati zajedniki borili u svomposljednjem ratu s Rimljanima. U rimsko vrijeme slue u istim augzili-jarnim jedinicama, ali rijetko zaboravljaju da istaknu svoju uu plemen-sku pripadnost, odbacujui delmatsko ime, pod kojim su esto sluili.31A. Benac na temelju postojeega arheolokoga materijala zakljuuje da

28 M. Zaninovi,Ilirsko pleme Delmati, str. 82. Zaninovi upotrebljava naziv Delma-tae, iako se pojavljuje i oblik Dalmatae, s obrazloenjem da se taj oblik javlja u nat-pisima njihova rodnog kraja i u natpisima koje su postavili mnogi Delmati iromcarstva, a da je i mnogo ei. (Zaninovi, nav. dj., str. 45.).

29 S. ae,Ime Dalmacije u 2. i 1. st. prije Krista. Radovi Filozofskog fakulteta u Za-dru, godite 40 za 2001. Zadar, 2003., str. 29, 45.

30 M. Zaninovi,Ilirsko pleme Delmati, str. 83-84.31 M. Zaninovi, Ilirsko pleme Delmati, str. 58. Prema njemu stanovnici toga iro-

kog podruja opetovano se istiu i deklariraju kao pripadnici odreenih nationu-ma: Delmata, Maeseius, Ditio, Daesitias, Daversus i dr.; iz ega moramo zakljuiti

da su i te kako bili svjesni meusobnih razlika, i pored toga to su ih mnoge stvaripovezivale, od kojih nam je veina nepoznata (Zaninovi, nav. dj., str. 59.). Desi-tijati su bili jedna od najbrojnijih i vojniki najjaih zajednica, to proizlazi i iz nji-hove uloge u ustanku godine 6-9. poslije Kr. i iz mnogih desitijatskih dekurija kojese pojavljuju u izvorima nakon pacifikacije (B. ovi, Srednjobosanska grupa. U:Praistorija jugoslavenskih zemalja. V., str. 528.) Oni su bili naseljeni na najveemdijelu gornjeg tijeka rijeke Bosne na zavretku stare i na poetku nove ere. A. Be-nac smatra da Desitijatima pripadaju i krajevi oko gornjeg Vrbasa i oko Lave, a toznai prostor od Bugojna i Gornjega Vakufa do Zenice i gotovo do samog izvoritarijeke Bosne (Benac, O etnikim zajednicama, str. 797). Na podruju Desitijata od

9. st. pr. n. e. prakticirano je pokapanje mrtvih u zemlju, ali tako da na grobovimanisu podizani zemljani ili kameni tumuli. (Benac, nav. dj., str. 798.)


41/359


42/359

42

jedinice.34 M. Zaninovi zakljuuje da kasna antika (ali ne samo ona!)dijeli Dalmaciju do Krke i onu sjeverozapadnu od Krke, tj. teritorij an-tike Liburnije do rijeke Arsije Rae. Zaninovi se poziva i na Medi-nijevo pisanje kako je Liburnija u gotskom razdoblju takoer bila izdvo-

jeno podruje. To se zakljuuje i iz podataka to su zabiljeeni kod Ano-nimnoga Kozmografa iz Ravenne, u glavi 22 njegove IV. knjige, gdje seu dva navrata spominjeprovincia Liburnia (IV 31, IV 37). To je svaka-ko odraz prijanjih podjela iz kojih se razvio oblik Dalmatiarum, iji bizaeci prema tome ili u II. stoljee, definirali se u III. za Dioklecijana,a nakon toga se ta podjela zadrala do kraja antike, pa i kasnije u zrelomsrednjem vijeku.35

U historiografiji dosad nije utvren broj Dalmata u doba rimske vla-

davine. Poznato je da su Dalmati imali 342 dekurije, ali se iz toga podat-ka ne moe sa sigurnou zakljuiti koliko je tih stanovnika bilo. U pr-vom desetljeu poslije Krista, kad su se Desitijatima i Breucima pridru-ile i druge susjedne skupine u borbi protiv rimskog osvajanja, u Rimu setvrdilo da boraca ima 800 tisua, a od toga 200 tisua ratnika pjeaka i 9tisua konjanika. ii dri, pod pretpostavkom da su ti podaci toni, daje tada Ilirik (tj. Dalmacija i Panonija do Drave) imao najmanje milijunitelja.36 Prema nekim procjenama poslije rimskog osvajanja stanovni-

tva u Dalmaciji moglo je biti u jednoj generaciji vjerojatno do 700 tisu-

34 J. Medini, Provincia Liburnia. Diadora, vol. 9., Zadar, 1980., str. 433.35 M. Zaninovi, Od Helena do Hrvata. kolska knjiga, Zagreb, 1996., str. 381. Usp.

V. Posavec, Prilog poznavanju ostrogotskog razdoblja u Dalmaciji. Historijskizbornik, god. XLIX, za 1996., str. 6.

36 F. ii, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, str. 98. Nach Velleius (2, 110,3) nahmen am pannonisch-dalmatischen Aufstand rund 800.000 Eingeborene Teil,

von denen aber etwa die Hlfte in der Provinz Pannonien lebte. Die Zahl der Ein-heimischen, die am Aufstand nicht teilnehmen (Liburni, die Mehrheit der Iapodesusw.), ferner der fremden Ansiedler kann wohl ungefhr auf 200.000 - 300.000 ge-schtzt werden. (Gza Alfldy,Bevlkerung und Gesellschaft der rmischen Pro-vinz Dalmatien. Akademija znanosti, Budapest, 1965., str. 29.) D. Dzino navodi daVelej Paterkul procjenjuje broj panonskih pobunjenika uBellum Batonianum 6-9 n.e. na 200.000 pjeaka i 9.000 konjanika i obrazlae da se broj pobunjenika mora re-ducirati na realnijih 69.000 100.000 pjeaka i 9.000 konjice, odnosno 85.000 pje-aka ako se uzme srednja vrijednost. (D. Dzino, Velleius Paterculus and the Panno-nii:Making upthe numbers. /Velej Paterkul i Panoni: premetanje brojki./ Rukopis

u tisku u: Godinjak ANUBiH knj. XXXV, Centar za balkanoloka ispitivanja knj.33.)


43/359

43

a.37 Kod Dalmata je prevladavala iskljuivo ruralna naseljenost tako dau njihovim naseljima nema vanijih arheolokih nalaza.38

Pod Liburnima na istonoj strani Jadrana razumijeva se skupina sizrazitom materijalnom i duhovnom kulturom, na dosta tano delimitira-

nom geografskom prostoru to obuhvaa podruje od rijeke Rae u Istrido rijeke Zrmanje u Lici i rijeke Krke u srednjoj Dalmaciji.39 . Batovije oznaio liburnske granice ovako: Liburnska kulturna skupina bila jerasprostranjena na naem primorju od rijeke Rae u Istri do Krke u sje-vernoj Dalmaciji, tj. u istonoj Istri, Hrvatskom primorju i u sjev. Dal-maciji s pripadajuim otojem. Mee su joj se pruale rijekama i gora-ma: Raom, Ukom, Gorskim kotarom, vrhovima Velebita i Krkom, ilitonije Butinicom, Krkom, Kosovicom i ikolom, jer ima dokaza da

je obuhvaala i manji predio jugoistono od Krke, ukljuujui grad Pro-monu (danas Tepljuh kod Drnia). Prema tome, graniila je na sjevero-zapadu s istarskom, u zaleu s japodskom i na jugoistoku s dalmatskomkulturnom skupinom.40

Liburnska i istarska kultura razliito su se razvijale zbog posebnogpoloaja, razliitih predaja i narodnosnog sastava.41 Podru je Liburni-

37 G. Alfldy,Bevlkerung und Gesellschaft, str. 24. Na poetku V. st. u rimskoj vojs-ci je bilo eta s dalmatskom oznakom, posebno konjanika u razlinim provincija-ma Carstva, u tolikoj mjeri da se ukupni broj njihov moe odrediti s 20.000 moma-ka. (F. ii, Povijest Hrvata, str. 117.) Za vrijeme Augusta rimska vojska je bro-jila 300.000 - 350.000, pod Dioklecijanom 500.000, a u doba Konstantina Velikog900.000 vojnika. (Joachim Herrmann /Hrsg./,LexikonfrherKulturen, I. Pahl-Ru-genstein Verlag, Kln, 1984., str. 352.)

38 Spomenuli smo narod Delmata, koji je jo uvijek periodino dijelio zemljita, a,po svjedoanstvu istoga Strabona, nije poznavao novac ve je vrio naturalnu zam-jenu... Strabon donosi da su Delmati imali svega pedesetak naselja spomena vri-jednih, a meu njima tek par gradova. Najbolje je bila urbanizirana stara Liburni-

ja, teritorij od rijeke Rae (Arsia flumen) u Istri do rijeke Krke (Titius flumen).i-tav teritorij te regije gusto je pokriven neprekidnim nizom uih teritorijalnih opinai njihovih domena, sve odreda autohtonih formacija. Jedini rimski grad na ovompodruju bio jeIader(Zadar), sredite agrarne kolonije rimskih graana. (M. Sui,Odnos grad - selo u antici na istonoj jadranskoj obali. JI, XII /1973, 3-4, 28 -29.)

39 M. Sui,Iz mediteranske batine jadranskih Ilira. Radovi Filozofskog fakulteta uZadru, IV/ 1966, 4, 46.

40 . Batovi,Liburnska grupa. U: Praistorija jugoslavenskih zemalja. V., str. 339.41 . Batovi,Liburnska grupa, str. 386. Batovi je naglasio da se kulturno, a bez sum-

nje i narodnosno Liburni bitno razlikuju od Histra i Veneta, osobito obiajem po-kapanja mrtvih, a da su najblii Dalmatima. (Batovi, nav. dj., str. 390.) Benac je


44/359

44

je ostalo je u sastavu Rimskoga Carstva sve do njegove propasti godi-ne 476. godine. Za Augustova vladanja granice izmeu Histra i Libur-na bila je rijeka Raa. Godine 170. poslije Krista dio sjeverozapadne li-burnske periferije bit e izdvojen iz Liburnije i cijele provincije zajedno

s graninim gradom Tarsatikom i njegovim podrujem. M. Sui misli daje granica tada ila vinodolskom sinklinalom negdje do visine dananjeCrikvenice.42

S Liburnima su graniili i Japodi. Naime, japodski je etniki pro-stor (Gacka, Lika, Krbava, Ogulinsko-plaanska udolina, Pounje, Gor-ski kotar, Primorje od Rijeke do Jablanca), od kljunog znaenja za svekopnene puteve prema Panonskoj nizini, junom Jadranu i unutranjo-sti Balkana. Stoga su ratoborni i neovisni Japodi smetali irenju rimskog

politikog i gospodarskog utjecaja, a svojim su estim vojnim upadimaizravno ugroavali i rimske posjede u cisalpinskoj Galiji (sjeverna Ita-lija) Od samog poetka procesa stvaranja japodskog naroda, tijekomkasnog bronanog doba (11. 9. stoljee prije Krista), Japodi su pred-stavljali jasnu i relativno odreenu etniku cjelinu iji se prostor uglav-nom nije mijenjao. Gacka, Lika, Krbava i Ogulinsko-plaanska udoli-na predstavljaju svakako jezgru njihova teritorija. Meutim, Japodi suivjeli i na podru ju Gorskog kotara, Hrvatskog primorja i Pounja, o

emu nam jasno svjedoe povijesni i arheoloki izvori.43 Ruica Dre-chsler-Bii opisuje granice Japoda ovako: Na osnovu svih do sada do-bivenih rezultata, granice japodske teritorije treba postaviti na slijedeinain: Zapadna je morala biti negdje oko dananje Vinice i u dijelu Belekrajine. Dalje prema jugu i istoku japodski teritorij obuhvaao bi Liku,Ogulinsko-plaku zavalu, dio Gorskog kotara i Korduna, te podruje sje-verozapadne Bosne sa srednjim tokom rijeke Une (Cazinska i Bihakakrajina). Na jugu, prema Liburnima, prirodnu granicu ine masiv Vele-

napomenuo da su Histri bili izloeni utjecajima i jaoj infiltraciji nositelja kulturearnih polja iz Podunavlja ve od kasnog bronanog doba, a da su njihovi kulturni idrugi dodiri s Venetima takoer bili i normalni i trajni. Prema Bencu, zajednica Hi-stra sastojala se od niza manjih plemena (npr. Catali, Menoncaleni, Subocrini) meukojima je romanizacija bila jaa nego u drugim krajevima. (A. Benac, O etnikimzajednicama. U: Praistorija jugoslavenskih zemalja. V., str. 776.)

42 M. Sui,Zadar u starom vijeku. Filozofski fakultet u Zadru. Zadar, 1981., str. 225 -228.

43 Boris Oluji, Oktavijanov pohod protiv Japoda. Grad Otoac, sv. 7., Otoac 2003.,

Izd. Katedra akavskoga sabora pokrajine Gacke Gacko puko otvoreno uiliteOtoac, str. 28, 30.


45/359

45

bita i rijeka Zrmanja. Za sada je jo uvijek sporno pitanje izlaska Japodana more, jer podatke historijskih izvora, zbog slabe istraenosti ovog po-druja, nije mogue potvrditi arheolokim nalazima.44

Granice Japoda, prema Batoviu, nisu dopirale do Jadrana, ve na

zapad do Gorskog kotara, a na sjeveru do Kupe.45 Da su Japodi iz ju-ne Like ovdje izbijali na Zrmanju, ini se ipak presmionim nagaanjem,ne samo zbog tekih planinskih prolaza nego i zbog injenice da se, ko-liko mi je poznato, niti japodsko prisustvo oko izvorita Une, Zrmanjei Krke ne moe ni pokazati ni razgraniiti.46Meutim u rimsko doba,kada Japudija s Japodima postaje dio rimske provincije, od te veliinenije ostalo gotovo nita, rimska Japudija predstavlja tek reliquiae reliqu-iarum nekada monog i ekspanzivnog naroda, kojega je matina postoj-

bina bila reducirana uglavnom na prostoru izmeu velebitskih izdanakai vijenca Bebijskih alpi (Kapele i Pljeivice), dakle na podruju dananjeLike, Gacke i Krbave.47

Sredinom II. stoljea ime Liburnija nije oznaivalo samo podru-je gdje su ivjeli Liburni nego se proirilo i na podru je Japoda. ire-nje imena Liburnije bilo je posljedica injenice to su Japodi zajedno sLiburnima bili uklopljeni u onaj sudbeni okrug rimske provincije Dal-macije ije je sjedite bilo u Skardoni. Liburnija je u tom stoljeu obu-

hvaala i krajeve nekih drugih ilirskih plemena na istoku. Na svretkuII. st. provincija Liburnija je obuhvaala podruje skardonitanskoga ju-ridikog okruga priblino u granicama koje je on imao prilikom osnut-ka u Augustovo doba. Pri kraju tridesetih godina III. st. Liburnija je bilaukljuena u provinciju Dalmaciju, ali je ipak i u to vrijeme bila tretiranakao specifina cjelina. Ona se bitno razlikovala i drugaije tretirala odjunog dijela provincije Dalmacije.48

44 Ruica Drechsler-Bii,Japodska grupa . U: Praistorija jugoslavenskih zemalja. V.,str. 393. Usp. i Dubravka Balen-Letuni,Japodi. MH, Ogranak, Ogulin, 2006., str.100.

45 . Batovi,Aleksandar Stipevi, str. 178.46 S. ae, Poloaj Telavija. Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, sv. 27, Zadar,

1988., str. 75-76.47 M. Sui,Arheoloka kretanja u vezi s antikim Japodima. U: Arheoloka problema-

tika Like. Znanstveni skup Otoac 22-24. IX. 1974. Hrvatsko arheoloko drutvo,

Split, 1975., str. 110.48 J. Medini, Provincia Liburnia, str. 364, 384-385, 391-392.


46/359

46

2.

itelji priobalnog zalea ivjeli su stoljeima gotovo na isti nain ba-vei se preteno stoarenjem,49 ali jedan sloj dijela starosjeditelja balkan-

sko-jadranskog zalea posjedovao je i vlastitu pismenost za svoje potre-be ve u antiko doba. U vrijeme rimske vlasti slubeni jezik u Dalmaci-ji, odnosno Panoniji, bijae latinski za sve etnike u dravi. Sloj stanovni-tva za ije su potrebe sastavljani prvenstveno nadgrobni natpisi sluio se isvojim posebnim slovima za glasove kojih nije bilo u latinskomu jeziku.Karl (Carl) Patsch otkrio je i u vie navrata objavio tri nadgrobna spome-nika iz IV. stoljea (Lisiii kod Konjica, Hercegovina) i o tome zakljuio:"Da latinski alfabet domaim glasovima nije potpuno odgovarao, moe-

mo raspoznati iz natpisa iz Lisiia, u konjikom kotaru, u kome su se udaleko carsko vrijeme odrali Iliri i Kelti. Ovdje se pojavljuje dvaput (utreem retku) u dva nerimska imena jedan strani znak za glas, koji se posvoj prilici moe drati za konzonantskoj." U dva natpisa tri puta se nala-zi nepoznato slovo koje Patsch oznaava kao "j". U tekstu treega spome-nika iz Lisiia u zadnjemu retku natpisa Patsch je naao ime u kojemu jenepoznato slovo. Neobino je na spomenicima iz Lisiia pisanje slova "f"koje se jednom navodi kao normalno latinsko slovo "f".50 Navedena slova

dokazuju da se pismeni sloj starosjediteljskog stanovnitva sluio ne samolatinskim slovima, nego da je imao i svoja prava slova za oznaku onih gla-sova svoga jezika kojih nije bilo u latinskom jeziku.

49 Ivo Rendi Mioevi,Hrvatski identitet: trajnost i fluidnost: uporedba Kvarnerai gorske Dalmacije. Adami, Rijeka, 2006., str. 48 - 49.

50 Carl (Karlo) Patsch, ZbirkarimskihigrkihstarinauB.-H. Zemaljskommuzeju.Naklada Bos. - Herc. Zemaljskog muzeja, Sarajevo 1915., str. 89. Usp. C. Patsch,Historische Wanderungen im Karst und an derAdria. Verlag des Forschungsinstitu-

tes fr Osten und Orient, Wien, 1922., str. 169. Demal eli natpise na grobovimaiz Lisiia kod Konjica datira u III. stoljee i istie da su to nova slova stvorena zaneke glasove neuobiajene u latinskom jeziku. (Demal eli, Tokovi pisane rijeiu Bosni i Hercegovini. U: Pisana rije u Bosni i Hercegovini. Veselin Maslea,Sarajevo, 1982

Documents

Ivan Muzic - Hrvatska povijest IX stoljeća