1 IVAN MUI SLAVENI, GOTI I HRVATI 2 DJELA IZ HRVATSKE DUHOVNE I KULTURNE BATINE: KNJIGA 2. Recenzenti ranijih izdanja: prof. dr. uro Basler (Sarajevo), prof. dr. Leo Magnino (Rim), prof. dr. eljko Rapani (Split), prof. dr. Aleksandar Stipevi (Zagreb), prof. dr. Mate imundi (Maribor). Ranija izdanja ove knjige lektorirali su: prof. don Mate Metrovi i prof. Vlatko Pavleti. Nove dijelove ove knjige (IV. i V. izdanje) lektorirao je prof. Ivan Bokovi. I. izdanje Podrijetlo Hrvata. NZ Matice hrvatske, Zagreb, 1989. II. (dopunjeno) izdanje Podrijetlo i pravjera Hrvata. NZ Matice hrvatske - Kai u Splitu, Zagreb- Split, 1991. III. (dopunjeno) izdanje Autoctonia e prereligione sul suolo della provincia Romana di Dalmazia. Accademia Arheologica Italiana, Roma, 1994. Urednik: dr.Vlado Nui Tehniki urednik: Ognjen Bulj Likovno rjeenje (prema ranijim izdanjima): Maja Krsti Kompjuterski slog i prijelom priredio: Mladen Vui Korektor: Lada Iveli Nakladnik: Naklada Nediljko Dominovi Trnjanska 54 a, 10001 Zagreb, p.p. 555 Tel.: 01/ 61-15-949; Fax: 61 14 240 Za izdavaa: Nediljko Dominovi Tisak: Slobodna Dalmacija, Split Copyright: Ivan Mui, Split, iovska 2 3 IVAN MUI SLAVENI, GOTI I HRVATI na teritoriju rimske provincije Dalmacije V. DOPUNJENO IZDANJE Split, 1997. 4 5 KORIJENI NAE AUTOHTONOSTI (Predgovor I. izdanju) Kao u malo kojoj historiografiji nekog europskog naroda, u hrvatskoj ne nedostaju teorije i teze o doseljenju Hrvata u njihovu historijsku postojbinu u zapadnom dijelu Balkanskog poluotoka. Prve teze o podrijetlu i doseljenju Hrvata nalazimo ve u djelima naih najstarijih humanista, da bismo u djelu naeg Trogiranina Ivana Luia zatekli ve znanstveno formulirano stajalite. Od tada su nastale mnoge druge teorije koje veinom ive jo i danas (pa i one bizarnije kao to je na primjer teza o iranskom podrijetlu Hrvata), uz neke druge iz najnovijega vremena, koje doseljenje Hrvata smjetaju u posljednje decenije VIII. st. Sve su ove teorije impozantna literarna cjelina koja obvezuje i bez koje se ne moe pristupiti prouavanju podrijetla Hrvata, njihove dijaspore u ranom srednjem vijeku. Zaista moramo zavidjeti mnogim i u povijesti znamenitim narodima Europe koje takva problematika ne preokupira niti ih moe zaokupiti. Naime, nitko ne moe postaviti pitanje odakle su se doselili Francuzi, Talijani, panjolci, Englezi i mnogi drugi narodi. Svi su se oni odreda formirali kao samostojne etnike zajednice na svome povijesnom teritoriju. Najranija nacionalna povijest tih naroda usmjerena je na istraivanje procesa u kojima su ti narodi stekli svoju samobitnost. Posrijedi su tu procesi etnogeneze pojedinih naroda kojima suvremena povijesna znanost posveuje sve veu pozornost. To vrijedi i za istraivanja starije hrvatske povijesti. Jedan od vjesnika novije orijentacije jest i djelo koje je pred nama, iz prokuanog pera Ivana Muia. Kako je navedeno u naslovu knjige, rije je o problemu nae autohtonosti na ovom prostoru. Trai se odgovor na pitanje: koji su elementi isezlih etnija i kultura s ovoga tla i podneblja tijekom stoljea preivjeli na ovim prostorima, da bi konano bili ugraeni u hrvatski etniki i kulturni sklop. Naoko jednostavan zadatak. Ali, veoma teko izvediv. U prouavanju starijih naroda i kultura: predantikih, antikih i ranosrednjovjekovnih, stalno se suoavamo s pomanjkanjem izvorne grae, bilo literarne bilo materijalne (arheoloke). A bez izvora nema povijesti. S druge strane, danas postoje ve itave biblioteke s radovima u kojima se tretiraju pitanja iz starije povijesti evropskih, pa i naih, kulturnih i etnikih skupina, nerijetko s oprenim stajalitima o pojedinim problemima, koji se esto promatraju iz kuta razliitih znanstvenih disciplina, pa esto tu 6 disciplinarnu meuzavisnost i nije lako znanstveno eksploatirati. Pogotovu e velik napor i znanje iziskivati pokuaj, da se etnogenetski procesi obrade u cjelini kao povijesna sinteza. Ovih nekoliko openitih misli trebalo je moda izrei da bi se mogao shvatiti i ocijeniti uloeni trud i postignuti uspjeh I. Muia u ovom djelu. Iz sadraja, kompozicije i primijenjenog pristupa pitanju pojam autohtonosti proizlazi da autor nije prethodno konstruirao temeljne zakljuke, a zatim ih pojedinano dokazivao. Takve apriornosti ovdje ne nalazimo. Autohtonost je njegova ideja vodilja, on je postupno gradi od poglavlja do poglavlja, da bi se na kraju sve teze sastale kao osnova opem zakljuku i podloga vlastitoj sintezi. Odabir tih poglavlja i teza stvar su pristupa i afiniteta autorova prema problemima i njihovoj ulozi u odnosu spram glavne teme. U prvom dijelu knjige, nakon predgovora autor, u uvodu raspravlja o ilirskim narodima (Delmati, Japodi, Liburni i dr.) koji su ostavili vrijednih svjedoanstava o svojoj materijalnoj i duhovnoj kulturi, da bi nakon toga preao u rani srednji vijek, s raspravama o Gotima i Slavenima. Nakon toga povijesnog okvira Mui prelazi na obradu teme koje se izravno dodiruju s osnovnom problematikom koja ga zaokuplja. Zanimaju ga pitanja kontinuiteta, kako je i razumljivo, jer autohtonost se jedino i moe potkrijepiti identifikacijom kulturnih preitaka, retencija u duhovnoj i materijalnoj sferi (pa i u biolokoj, fiziko-antropolokoj na koju se takoer osvrnuo), u emu se oituje uloga kulturnog supstrata u duim i kraim kulturnim suivljavanjima na ovim prostorima. U tom smislu autor valorizira kontinuitet naselja i ukopnih mjesta te naina pokapanja na tlu nekadanje rimske provincije Dalmacije i od XII. do XVI. st. Sva se ta poglavlja, kao posebne teme, izravno integriraju u osnovnu tematiku djela, ali bi mogla isto tako biti i vrijedne odvojene tematske cjeline. Ovome valja dodati odlike Muieva zanata, odnos prema pisanim izvorima, kao to je npr. djelo Konstantina Porfirogeneta, Kronika popa Dukljanina ili djelo Tome Arciakona i drugo u prilozima na kraju djela. Pritom se na autor esto daje voditi priznatim autoritetima koji su interpretirali i eksploatirali ove historijske izvore. Dobrim dijelom to vrijedi i za arheoloku, kulturno-umjetniku i kulturno-historijsku grau koja je predmet njegovih razmatranja. Znanstvena fundiranost ovoga vrijednog djela ogleda se osobito u kvaliteti i kvantiteti upotrijebljene strune literature. To je zaista aparat vrijedan pozornosti, na kojemu bi autoru mogli pozavidjeti i ue usmjereni strunjaci. Sav je taj aparat u funkciji, a posebna mu je odlika da sadri i najnovija djela iz svjetske literature do kojih je ponekad i teko doi (vidi Bibliografiju na kraju knjige). Teze, miljenja i domiljanja naeg autora utemeljeni su na prouavanju ovog opsenog opusa, pa je i time on obavio uistinu vrijedan znanstveni pothvat koji e prethoditi daljnjim istraivanjima problema etnogeneze uope, a hrvatske napose. 7 Kako je navedeno, Mui je obradio samo neke teme koje su u izravnoj ili neizravnoj vezi s problematikom kulturno-etnikog kontinuiteta u starijoj prolosti Dalmacije. Prema tome, djelo ne moe pretendirati na cjelovitost relevantne materije. Ono, dakako, ne moe pretendirati ni na ispravnost svih tumaenja i zakljuaka o pojedinim pitanjima, a o mnogima od njih i u naim i u svjetskim znanstvenim krugovima ima razliitih stajalita. Za strunjake uih usmjerenja djelo e biti zanimljivo zbog mogueg izazova i prilike za daljnju kritiku obradu pojedinih pitanja, a posebno, kako je navedeno, zbog obavljenog posla kojim je Mui pripremio problematiku za daljnju obradu. Kako autor nije sputan profesionalnom ljuskom, djelo e izborom tema, zanimljivim pristupom, stilom i odabranim sadrajima biti vrlo prihvatljivo i prosjeno obrazovanu itatelju, te e u tom smislu uspjeno obaviti svoju kulturnu misiju. U naoj pak historiografiji Muievo djelo o kontinuitetu ivljenja i elementima autohtonosti na naem hrvatskom prostoru jest i bit e jo dugo ostvarenje s odlikama prvenca suvremenog usmjerenja u naoj i u svjetskoj povijesnoj znanosti. Prof. dr. Mate Sui 8 9 PREDGOVOR II. IZDANJU ( s dopunama ) 1. Nada Klai je 1971. istiui kako raspravljanje o problemu doseljenja Hrvata nije zavreno jer se ne raspolae jo nekim izvorima zakljuila da prva stranica hrvatske povijesti jo nije do kraja napisana.1 Ona je tako, makar i posredno, poteno priznala da sva dosadanja kritika historiografija, poevi od Luciusa pa do nje, nije rijeila ovu problematiku, pa ni probleme velikog dijela prvog tisuljea hrvatske povijesti. Raspravljanja o staroj povijesti Hrvata uglavnom su se svodila na pretpostavke. Tako su jedni tvrdili da se Hrvata doselilo oko sedam tisua (Kerubin egvi), a drugi da ih se doselilo tristo tisua (Dominik Mandi). Oni pak koji su vjerovali u doseljenje Hrvata nisu se slagali gdje bi im bila pradomovina, u kolikom su se broju i kada bili doselili, kojim su jezikom govorili i kakav su odnos imali sa starosjediteljima u novoj postojbini. U toj literaturi najvie se raspravljalo o vremenu doseljenja Hrvata. Pisalo se mnogo, osobito do svretka drugoga svjetskog rata, i o podrijetlu Hrvata. Izredale su se dakle kod tumaenja imena Hrvat najraznolinije teorije: ista slavenska, bilo u vezi s Karpatima bilo neovisno od njih; indoevropsko slavenska; ista germanska, germansko-karpatska, germansko-gotska; karpatsko-ilirska, karpatsko- traka, karpatsko-alarodijska; iranska, iransko-kavkaska ili osetska, alanska; kavkasko-alarodijska.2 Hrvatski i strani povjesniari i lingvisti slagali su se i slau se i danas samo u tome da hrvatsko ime nije slavenskog podrijetla. Poslije muka, koji je trajao vie desetljea, tek nakon drugoga svjetskog rata, o autohtonosti u hrvatskoj historiografiji prvi je Stjepan Bu u inozemstvu, iznio svoje miljenje da su Hrvati nastali stapanjem starosjediteljskog ilirskog elementa i pridolih Gota. Njegov 1 Nada Klai, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku. Ed. kolska knjiga, Zagreb, 1975, s. 139. 2 Stjepan Krizin Saka, Historijski razvoj imena Hrvat od Darija I. do Konstantina Porfirogeneta (522. Pr. Kr. Do 959. Posl. Kr.). ivot, XXIII/1942, l, 6. 10 zakljuak glasi:...nije selidba odnekle iza Karpata... ila prema Jadranu nego je to seljenje ilo iz Ilirika prema sjeveroistoku.3 Zanimljivost Bueva priloga lei i u tome to je on ponovno upozorio na vrijednost starih kronika o iseljivanju nekih skupina s juga, kao njihove postojbine, na sjever.Sva navedena miljenja i u suvremenoj inozemnoj historiografiji ipak se vezuju najvie za hrvatsko ime, kao da ime svakog naroda nije samo povijesna kategorija, koja ba zato ne moe biti oduvijek, ni nepromjenjljiva, a ni trajno istoga etnikog sadraja. Problematiku stare hrvatske povijesti, posebice one od VI. do XI. st. iskomplicirali su pisci koji su esto ispravne rezultate tue ili svoje analize detalja s aspekta jedne struke primjenjivali na velika povijesna razdoblja ili to na drugi nain poopivali. Neki povjesniari upadali su u greke samo zato to nisu dovodili u sumnju historiografsku dogmu o seobi naroda kao prijelomnom trenutku i iz prijelaza nae antike u srednji vijek. Dakako, oni nisu vodili rauna da se ta ablona ba na hrvatskom prostoru nije uope mogla dokazati. Drei se svoga preduvjerenja, naivno su vjerovali da se i na podruju nekadanje rimske Dalmacije pojavio potpuno novi etnos s kojim je poela i potpuno nova povijest u kojoj, prema njima, gotovo vie nisu postojali starosjeditelji ni njihova batina. U hrvatskoj historiografiji XIX. i XX. st. zavladalo je apriorno vjerovanje da su se Hrvati doselili s europskog sjevera u svoju dananju postojbinu u VII. st. Ovo miljenje temeljilo se na djelu De administrando imperio, koje je naalost drugorazredni izvor. Miho Barada je dokumentirao kakve su potpuno kontradiktorne zakljuke, na temelju toga izvora izvlaili istraivai o Bijeloj Hrvatskoj i seobi Hrvata, pa je logino zakljuio: Zato u pitanju seobe Hrvata traiti rjeenje u samim vijestima Porfirogenita uzaludna je svaka muka i nastojanje; treba pustiti vijesti careve potpuno po strani i nastojati pronai drugovdje utvrene povijesne injenice te pomou njih odreivati vrijeme, nain i put seobe Hrvata u Dinaride.4 injenice koje su mijenjale ustaljena gledanja u historiografiji priznavane su tekom mukom. Zato su i znanstveni autoriteti, kao to su bili Josip Koroec i Miho Barada, tvrdili da su u gomile, kojih ima mnogo, pokapani samo Iliri. Tek onda kada je, na poticaj Ante kobalja (koji u to miljenje nije vjerovao), jedan struni institut sveuilita u Bernu izvrio 1959. analizu starosti kostiju u podruju Poljica, dokazano je da su se u stare gomile poljikog primorja pokapali i Hrvati u XIII. st. Ili, drugi primjer: graevne nepravilnosti starohrvatskih crkvica svi su tumaili, pa i Ljubo Karaman, neukou provincijalnih graditelja, sve dok nije Mladen Pejakovi 1978. mjerenjima 3 Stjepan Bu, Problemi etnogeneze Hrvata. Hrvatska revija, XX/1970, 4/80, 924. 4 Miho Barada, Hrvatska dijaspora i Avari. Starohrvatska prosvjeta, III serija, sv. 2, 1952, s. 8. 11 pokazao da su te nepravilnosti posljedica svjesne odluke majstora temeljene na savrenom poznavanju zemljopisno-astronomske (solarne) datosti pojedinoga kultnog mjesta. Dakako, i ovi su primjeri potvrdili da se samo rezultatima multidisciplinarnih istraivanja, kritikim preispitivanjem najautoritativnijih ablona i oslobaanjem od postojeih motiva profesionalne zavisti moe doi do tonog miljenja, pa i do takva da opstoji nadmoni etniki kontinuitet starosjeditelja kao bitan imbenik za tumaenje povijesti hrvatskoga naroda. Prevladavanje odreenoga etnikog kontinuiteta starosjeditelja na sadasnjem hrvatskom prostoru od kasnoga eljeznog doba pa sve do turskog naseljavanja drugih etnosa ne pokazuju samo povijesni izvori. Taj kontinuitet uz antropoloke potvrde dokazuje i neprekinuti slijed iste duhovne i materijalne kulture starosjeditelja, posebice do njihova pokatolienja.5 Nositelj takva kontinuiteta moglo je biti samo isto stanovnitvo; tj. ono koje se etniki, posebno tijekom navedenog razdoblja nije bitno mijenjalo. Ovo shvaanje znai da hrvatska povijest ne poinje kako se dosad pogreno tvrdilo, tek s pojavom sklavinskog, aliter hrvatskog imena. U hrvatskom imenu na dananjem hrvatskom prostoru postupno su apsorbirane prolosti svih autohtonaca. Sui je s pravom naglasio da se problem etnikog formiranja Hrvata ne moe osvijetliti bez uzimanja u obzir onoga to je ovo tlo dalo kroz stoljea prije dolaska Hrvata. Ponovit emo i ovdje ono to smo ve u jednoj drugoj prilici kazali, uz opasnost da i sada budemo krivo shvaeni: u dilemi da li je vanije znati odakle je doao jedan narod ili kako je neki narod nastao, mi smo dali prednost ovom drugom pitanju. To nikako ne znai da potcjenjujemo pitanje podrijetla i vremena doseljenja pojedinih etnikih skupina.6 Poslije provale germanskih naroda u prevladajui autohtoni etnos pretopili su se i Goti, koji se, kako moemo zakljuiti prema Prokopiju, nisu poslije uspostavljanja istonorimske prevlasti iselili iz naih krajeva. Sve ovo bi drugim rijeima znailo da u hrvatsku povijest na tlu rimske provincije Dalmacije ide i prolost Dalmata, Japoda i Liburna. Ime Dalmati postalo je sinonim za ime Hrvati ve pri svretku hrvatske narodne dinastije. 5 Ejnar Dyggve je ustvrdio npr. da izmeu starokranskih tipova kapela i kultnih graevina koje su koristili Hrvati postoji zapanjujua slinost i da se u starohrvatsko vrijeme upotrebljavao itav niz razliitih tipova crkava starijih od seobe, i to u tolikoj mjeri da se moe kazati kako su izravno kopirane. ( E. Dyggve, Izabrani spisi. Ed. Knjievni krug, Split, 1989, s. 113). 6 M. Sui, Pristupna razmatranja uz problem etnogeneze Hrvata. Referat napisan za simpozij Etnogeneza Hrvata u ranom srednjem vijeku odran u Zavodu za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, rukopis, s. 9. 12 Dakako, u tu povijest ide i prolost autohtonog stanovnitva u ostalim hrvatskim pokrajinama, posebno na podruju jednog dijela nekadanje Panonije. Tema je ovog rada ograniena, meutim, samo na prevladavanje etnikog kontinuiteta starosjediteljskog puanstva u samostalnoj hrvatskoj dravi na podruju nekadanje rimske provincije Dalmacije. Nastojao sam dati, prvenstveno na temelju neospornih rezultata pojedinih znanstvenih disciplina, sintezu koja otvara novi pristup ranoj hrvatskoj povijesti. Nepobitna je injenica da je hrvatski narod nastao mijeanjem razliitih etnikih elemenata, uostalom kao i drugi dananji narodi: Nijemci, panjolci, Englezi, Francuzi i Talijani.7 Etniki je element starosjeditelja u antropolokom i duhovnom smislu gotovo neusporedivo vei u odnosu na sve doseljenike na teritorij rimske Dalmacije. uro Basler je to u jednom pismu autoru stilizirao ovako: Vama ve sada mogu rei da mi arheolozi u Sarajevu tvrdimo da je nakon invazije Slavena i Avara u zemlji ostalo najmanje 85 posto starog stanovnitva, a da slavenska komponenta nee biti vea od 10 do 12 posto. To miljenje zastupa i dr. Zdravko Mari.8 Moje je djelo u biti samo obrazloenje navedenog miljenja. Tekst sam izlagao u obliku iznoenja grae na nain da mogu postojati netoni detalji ili poneko pogreno interpretiranje, ali je temeljno zakljuivanje nepobitno. Posebno je idiotska i sama pomisao da su doseljenici poznati u izvorima kao Sklavini mogli starosjediteljima na teritoriju rimske provincije Dalmacije nametnuti svoj jezik. Svi oni, od poetka tzv. seobe naroda do kraja VIII. st. u odnosu na starosjeditelje, nisu bili sposobni ostaviti gotovo nikakav trag u antropolokom i kulturno- duhovnom nasljeu. Tijekom navedenoga razdoblja ne moe se njihovo postojanje ni arheoloki dokazati. Povijest su na teritoriju rimske provincije Dalmacije i od IV. do IX. stoljea stvarali, uz starosjeditelje jo samo doseljene organizirane druine ratnika. No, i oni su u Dalmaciji zbog svoje malobrojnosti morali prihvatiti jezik starosjediteljske veine, a to je mogao biti samo onaj isti govor kojim se i danas govori na tom istom prostoru. Od tzv. ilirskog jezika znamo, zahvaljujui sv. Jeronimu, samo za rije sabaja , koja je praslavenska rije (zobaja = pie od zobi). Od drugih ilirskih rijei imamo samo niz antroponima i toponima, ali uglavnom u prijevodu na latinski, tako da iz toga materijala ne moemo nita zakljuivati o ilirskom jeziku. Primjer kako se prevodilo s jednog jezika na drugi imamo sauvan iz antikog doba u kripu na Brau na primjeru gdje se domorodako ime Veselia prevelo na latinski kao Felicetas. Upravo se Katii oajniki trudi obezvrijediti ovaj 7 Usp. Rudolf Kjellen, Drava kao oblik ivota. MH, Zagreb, 1943, s. 94-95. 8 . Basler u pismu koje je uputio autoru iz Sarajeva dne 24.travnja 1989. 13 krunski dokaz tvrdnjom da je grekom pisara napisano Veselia umjesto Visellia.9 Primjer je dilentatizma misliti da su pisar i klesar mogli u pisanju jedno ime na kamenom spomeniku namijenjenom javnosti, dakle i onima koji su dobro znali latinski, poiniti dvije pogreke. Mogunost da se u antiko doba (i kasnije) na teritoriju dananje Albanije i nekim njoj susjednim podrujima govorilo neslavenskim ilirskim jezikom ne spada u problematiku ove knjige. 2. Posebno je jalovo razdoblje u hrvatskoj historiografiji bilo u komunistikoj jugoslavenskoj dravi. Znalo se da su neki intelektualni poslunici, koje je zbog njihove ropske udi komunistiki reim tijekom svoje 45-godinje strahovlade birao za sveuiline profesore i akademike, irili u hrvatsku kulturu mrak vlastitoga balkanskog provincijalizma. Stjepan Antoljak, poznat kao najbolji poznavalac hrvatske historiografije, to stanje opisuje ovako: Tada je hrvatska historiografija u bivoj tzv. socijalistikoj Jugoslaviji, bila stalno i vjeto prosijavana kroz partijsko-marksistiko sito, pa je stoga tek tu i tamo dala od sebe nekad slabije, a rijetko jae znakove o svojoj izrazitoj hrvatskoj samobitnosti u znaku hrvatske dravnosti. Usporedno s time izrasli su i brojni povjesniari, koji su nastojali to vie minorizirati i ak ugasiti srednjovjekovnu povijest hrvatskog naroda i postaviti na marksistiki prijesto ono razdoblje, u kojem je dominiralo jugoslavenstvo i komunistiki credo, prikazujui ga nezamjenjivim i vjenim. U takvim politikim prilikama, gotovo cjelokupna hrvatska historiografija (i ime Hrvat) trebala je poi onim putem koji joj je dirigirao svemoni jednopartijski sustav, iji se valovi ipak nisu osjeali u tolikoj mjeri i u ostalim republikim i pokrajinskim historiografijama u tzv. Jugoslaviji, jer im se nije stavljalo nikakve zahtjeve i izazivalo smetnje za njihov daljnji razvoj i uspon. Sve je ovo uzrokovalo da je hrvatska historiografija iskoila iz zapadnoeuropskih historiografskih tranica i jedva se sauvala od toga da prestane biti znanost...Ovakvim stavom bili su oteeni oni rijetki nai povjesniari, koji su se borili protiv mitomanije, fetiiziranja i nekorektnosti u pisanju o zbivanjima iz pojedinih razdoblja hrvatske povijesti...Da zaokruimo, tadanja historiografija djelomino je postala ideologija pod lanom znanstvenom maskom kojoj su kumovala istraivanja najnovije prolosti."10 Navedena stvarnost snano se oitovala i u 9 Katii, Ivan Mui o podrijetlu Hrvata, ibid., s. 214. 10 Stjepan Antoljak, Renesansa hrvatske historiografije. Ed. Naa sloga, Pazin, 1996, s. 21-23. 14 tzv. Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti, a posebno u djelovanju njezina vodstva.11 Zbog izloenog nije bilo preveliko iznenaenje kada je jedan hrvatski tjednik iznio da je u posjedu dokumenata o tome kako je jedan ugledni lan te akademije, inae poznat kao hrvatski jezikoslovac, dugi niz godina djelovao kao profesionalni pijun jugoslavenske tajne policije (UDB-e).12 (Uzgred: znakovita je mogunost da su u hrvatskoj dravi lanovi HAZU izabrali za svoga predsjednika Ivana Supeka. Supekova publicistika ostvarenja ne ulaze u povijest hrvatske knjievnosti, a eventualni kvalitet njegovih znanstvenih pokuaja tek treba istinski vrednovati. Supek je inae poznat ne samo kao ljeviar, nego kao i uzorno poten ovjek, ije je hrvatsko rodoljublje oduvijek bilo bez raunice. Meutim, samo ta injenica ne moe biti kriterij za izbor u akademiju jer bi onda na stotine tisua Hrvata prema istoj logici trebali postati akademici!). Intelektualna i druga javnost bila je eljna novih pristupa hrvatskoj povijesnoj problematici, koji su utemeljeni na najnovijim znanstvenim israivanjima u zemlji, a posebno u svijetu. Zbog toga je razloga knjiga Podrijetlo Hrvata izdana u nakladi od 7.000 primjeraka potkraj prosinca godine 1989. ve do svretka travnja 1991. bila gotovo u cjelosti rasprodana.13 U toj knjizi potovao sam samo dosadanja znanstvena utvrenja, a ne nikakve autoritete. Tako sam se osvrnuo nekoliko puta i na Katiieve izlete u historiografiju, zamaskirane lingvistikom, i dokazao da on nema dovoljno interdisciplinarnog znanja da moe mjerodavno suditi o problematici u koju se uputa. Radoslav Katii je nakon pojave knjige, poto se osjetio osobno pogoen, gotovo trenutno napisao ocjenu za Obavijesti Hrvatskoga arheolokog drutva u kojoj je najavio svoj opirni osvrt na moju knjigu koji je pripremio za Starohrvatsku prosvjetu.14 U toj kratkoj ocjeni naglasio je da je za veinu to knjiga koje se treba uvati i od koje koristi 11 Usp. Miroslav Brandt, ivot sa suvremenicima. Vjesnik br. od 11.sijenja 1997., s. 11. 12 Nacional (Zagreb), br. 72 od 2. travnja 1997., s. 1-4. 13 Dnevni tisak je zabiljeio golem interes itatelja za ovu knjigu, tako da je vie tjedana bila bestsellerom. Usp. Vjesnik od 17. oujka 1990. (est tjedana na listi knjiga koje se u Zagrebu najvie kupuju); Borbina Osmica broj 523 od 5. travnja 1990.; Slobodna Dalmacija od l6. travnja 1990. Nedjeljna Dalmacija objavila je prema toj knjizi poseban podlistak u est nastavaka u sijenju i veljai 1990., po naslovom Podrijetlo Hrvata. U tijeku sijenja 1991. objavljene su u hrvatskom dnevnom tisku i prve vrlo pozitivne recenzije. Usp. Slobodna Dalmacija od 14. 1. 1990., s. 42, Veernji list od 31.1.1990., s. 30. 14 Katii nije mogao ekati da izae Starohrvatska prosvjeta, pa je taj svoj, za normalnu ocjenu neuobiajeno opiran rukopis, umnoio u veem broju primjeraka te ga podijelio u Zagrebu i nekim drugim gradovima svojim znancima. 15 mogu imati samo upueni.15 U duhu Katiieva pisanja javio se i Neven Budak u travnju 1990. u zagrebakom tjedniku Danas.16 Danas je tono prenio moja stajalita, osim to je iz moga odgovora koji sam poslao iz Splita 18. travnja 1990. izostavio ovaj zavretak:Ljudi se ne raaju jednaki ni po prirodnoj inteligenciji, a tijekom ivota razlikuju se i po steenom znanju. Mislim da itateljima, a osobito strunjacima nee biti teko usporediti Budaka i mene u navedenom smislu, a na temelju naih objavljenih radova. Nakon ove polemike neki anonimus iz odreena zagrebakog klana otkrio je u cijeloj mojoj knjizi rasistiki duh.17 Da su miljenja R. Katiia i N. Budaka ostala samo njihova miljenja, dotino da ih drugi nisu prihvatili dokazom je i ocjena koju je objavio povjesniar Milko Brkovi. Ovdje navodim njegov sljedei zakljuak: U takvu pristupu (Mui) koristi obilje raznovrsne literature, ak i oprene, kojom omoguuje itatelju da se i sam uvjeri u njegovu tenju za objektivnou. Stoga se s pravom moemo sloiti s tvrdnjom akademika Mate Suia da ovo Muievo djelo, o kontinuitetu ivljenja i elementima autohtonosti na naem hrvatskom prostoru, jest i bit e dugo ostvarenje s odlikama prvenca suvremenog usmjerenja u naoj i svjetskoj povijesnoj znanosti.18 U meuvremenu su u bratskoj suradnji Wolfgang Kessler i Radovan Katii u prvim mjesecima 1990. sprijeili objavljivanje moje knjige u Njemakoj. W. D. Kessler je onaj isti pojedinac koji me je 1985. u povodu izdanja moje knjige o masonstvu optuio da sam katoliki klerikalac i antijugoslaven. (Das Buch ist ein typisches Beispiel antifreimaurerischer literatur klerikal-katholischer Observanz vermischt mit offenen antijugoslawischen Affekten.)19 Kessler je u povodu prijedloga da recenzira 15 Obavijesti Hrvatskoga arheolokog drutva, XXII/1990, 2, 60-62. 16 Usp. Danas, IX/1990, 426, 42-43; IX/1990, 431, 32. Budaku sam odgovorio, takoer u Danasu IX/1990, 428, 32-33; IX/1990, 433, 32. 17 Vjesnik od 23. lipnja 1990., str. 18-19. 18 Milko Brkovi, Zadarska revija, XXXIX/1990, 4, 544. 19 Sdost-Forschungen, sv. XLIV, Mnchen, 1985, s. 361-364. (Zanimljivo je da me 1969. komunistiki javni tuilac Ljubo Prvan u povodu jedne moje knjige optuio u Vjesniku gotovo istom stilizacijom. Istim rijeima kao Kessler o meni su sudili i agenti jugoslavenske tajne policije u svojim pismenim izvjetajima!).Odgovorio sam Kessleru da ne zna dovoljno hrvatski i da ne ulazim u subjektivne motive njegova pisanja a posebno u to, da li on misli da mu je ovo preporuka za stvaranje masonske karijere. (I. Mui, Masonstvo u Hrvata. Maruli (Zagreb), XIX/1986, 6, 761-762.) Sigurno na veliku alost V. Kesslera knjiga Masonstvo u Hrvata doivjela je i V. izdanje, koje je vie mjeseci bilo u Hrvatskoj prema izvjetajima tiska, radija i televizije jedna od najtraenijih knjiga. ( Vidi:Kulturni obzor Veernjeg lista svake nedjelje od 2. oujka 1997. do 15. lipnja 1997.- dana ulaska ove knjige u tisak, kao i emisije iz kulture Radio Splita vie tjedana 16 moju knjigu odgovorio dne 31.sijenja 1990. profesoru Dirlmeieru kako on slabo pozna srednjovjekovnu hrvatsku povijest. (leider kenne ich mich in der frhmittealterlichen Geschichte der Kroaten recht wenig aus.) Neovisno od ovog priznanja da nije kompetentan suditi o toj problematici on ipak savjetuje da se knjiga ne prevede na njemaki i to zato jer sam ja kao autor hrvatski kleronacionalist. (Der Verfasser ist im Grunde seines Wesens kroatischer Nationalist mit einigen klerikalen Zgen.) Kao konkretan prigovor naveo je kako toboe tvrdim da su Hrvati prije Srba doli u Dalmaciju. (Er ist ein historischer Publizist, der in der langen Reihe kroatischer Publizisten steht, die zu beweisen suchen, da die Kroaten frher als die Serben in Dalmatien waren.) Ovo je dakako Kesslerova infantilna izmiljotina jer ja problematiku tog detalja nisam ni spomenuo. Radovan Katii u pismu, koje je uputio 20.oujka 1990. iz Bea prof. Viktoru Pschlu istie kako je pripremio osvrt na moju knjigu u kojoj ja toboe zastupan avanturistiku tezu o autohtonosti Hrvata u Dalmaciji. On je na kraju zakljuio kako bi za znanost bilo loe objaviti takvu knjigu. U jednom (od ukupno dva pisma koja sam iz Splita uputio Katiiu) i to u onome od 28. svibnja 1990. napisao sam mu i ovo: Informiran sam da ste svojom negativnom recenzijom sprijeili izdavanje moje knjige na njemakom. Na ovaj nain ste se oitovali kao osoba koja bolje pozna povijest od Stipevia, Rapania, Suia i Baslera, to je dokaz Vae skrajnje umiljenosti i prepotentnosti. Bitna je ipak injenica da moja knjiga do temelja rui teze koje Vi zastupate u historiografiji i to tako da Vas osobno navodim, pa nije bilo ni malo asno od Vas da se prihvaate davati miljanje o knjizi kada je u pitanju prijevod s obzirom da ste Vi zainteresirana stranka. Iz moje knjige proizlazi da ste Vi kao lingvist uli amaterski u podruje historiografije i da ste na tom podruju dokazali samo koliko imate pjesniku fantaziju. Kessler i Katii u svom bratskom tretiranju moje knjige najvjerojatnije nisu pretpostavljali da u ja doi u posjed takvih izljeva njihove intime. Komentar njihova ponaanja preputam sudu normalnih itatelja. Dr. Helmuth-Zdenko Wantur, kao osoba koja je bila detaljno upoznata s ovim sluajem, njihovo je ponaanje u pismu koje mi je uputio 27. travnja 1990. iz Heidelberga ovako komentirao:Na osnovu ovih miljenja, odustali su profesori Dirlmeier i Pschl od preporuka za izdavanje Vae knjige u Njemakoj. Meni je vrlo ao, da se moj podhvat izjalovio i nije doveo do eljenog rezultata. Nezavisno od toga, jeli se jedan znanstvenik slae sa iznesenom predpostavkom ili ne, mora se po mome miljenju tijekom proljea 1997. Usp. i recenzije u Vjesniku od 2. oujka 1997., s. 7, i u Slobodnoj Dalmaciji od 25. oujka 1997., s. 7.) 17 omoguiti izdavanje jednog tako temeljito obradjenog djela, kao to je Podrijetlo Hrvata. Mnogostranost i oprenost predpostavki i miljenja su temelj za razvitak nauke i klju za pronalaenje istine ili objektivnog zakljuka. Katiiu uz to nije bila dovoljna ni objavljena ocjena u Obavijestima ni irenje njegova rukopisa za Starohrvatsku prosvjetu, pa je u zagrebakome Vjesniku objavio, u nekoliko nastavaka u sijenju 1991., podlistak o podrijetlu Hrvata gdje pokuava obraunati s mojom knjigom, koju inae ne spominje, i to na sebi svojstven nain, da tumai izvore onako kako njemu odgovaraju. Katiiu je konano njegov razvuen i dosadni tekst, esto bez sveze s mojom knjigom, objavljen u ljetu 1991. u Starohrvatskoj prosvjeti, ali uz moj odgovor na njegove primjedbe. Katii je suoen s mojom poraznom kritikom njegovih teza, traio od urednitva Starohrvatske prosvjete mogunost da makar ukratko odgovori na moj odgovor. Je li se Katii (inae ve u godinama), radei na takav nain, ponio kao razmaeni djeak, koji uvijek mora biti u pravu, mislim da itateljima nee biti teko ocijeniti. Kao primjer njegove nedosljednosti, koja se oituje i zbog prevage emocionalnog nad racionalnim u njegovu pisanju, navodim ovo: Pri kraju recenzije prvog izdanja moje knjige on je napisao i sljedee:Ovdje su se razmatrali samo neki vidovi Muieva razlaganja, uglavnom oni koji su za njegovu autohtonistiku tezu temeljni, a uz to jo i takva pitanja o kojima ovaj recenzent ima ta konkretna rei. To su takve toke u kojima se ne slae s autorom. Izostalo je mnogo toga u em se on s njime potpuno slae, ali i mnogo toga s ime ne, jer bi ovaj kritiki prikaz bio znatno dulji nego ve jest da se recenzent osvrtao na sve emu u toj knjizi po njegovu miljenju valja prigovoriti. U prethodnim poglavljima iznesene su i obrazloene primjedbe na slabosti Muieve knjige. Njezine su se dobre strane spominjale tek usput. Zato je ovdje potrebno istaknuti upravo njih, i to s obzirom na cjelinu djela. Muieva je zasluga na prvom mjestu to to je u sredite pozornosti postavio pitanje o podrijetlu Hrvata, opseno i cjelovito kako to od iia nitko vie nije uinio, zahvaajui i ire i dublje od njega, iako s mnogo manje smisla za skladan sintetski prikaz, i unosei nova gledita u rasuivanje o tom predmetu. U iia su neki elementi autohtonistikog modela implicitno prisutni, ve time to on svoju Povijest Hrvata u doba narodnih vladara poinje Ilirima, ali to nigdje nije eksplicitno i nigdje se ne postavlja kao problem. Daljnja je velika Muieva zasluga to je proradio i ekscerpirao silno opsenu literaturu relevantnu za njegov predmet, to s njom upoznaje itatelja, prikazuje mu je, referira i citira opirne odlomke iz nje. Naalost, kako se u prethodnim poglavljima pokazalo na mnogim primjerima, on u tome nije uvijek pouzdan i korektan. Zbog toga ta knjiga moe vrlo korisno posluiti, ali samo upuenima, dok je opasna svima koji se samo na nju mogu 18 osloniti. A kako je to knjiga koja e ba slabije upuenima biti osobito privlaiva, u tome je vjerojatno i njezin najtei nedostatak. Za veinu je to knjiga koje se treba uvati... Kada se povue crta, zbroji i oduzme sve, najvea je vrijednost Muieve knjige to razmiljanjima o podrijetlu Hrvata daje novo usmjerenje, to ih upuuje na autohtonizam, koji je uza sve rezultate novijih istraivanja ostajao zanemaren, osobito u kulturnoj svijesti irokih krugova...Prilog toj raspravi neka bude i ova recenzija, a njezin pisac izrie ovime Ivanu Muiu pred svom znanstvenom javnosti svoju zahvalnost za bogate, mnogostruke i izazovne poticaje to ih je dobio od njega da ju napie.20 Meutim, isti je taj Katii razbjenjen mojim odgovorom na njegovu recenziju u istom broju Starohrvatske prosvjete zapisao i ovo: A Muia pozivam da se, iz razloga gospodarskih, radi tednje papira i tiskarskih trokova iz razloga ekolokih, radi uvanja istoe intelektualnoga okolia, i nadasve iz razloga njegovih osobnih, radi uvanja njegova vlastita ugleda, prestane javljati oko takvih znanstvenih pitanja valjanu rasuivanju o kojima nije dorastao.21 Citirana je Katiieva stilizacija vrlo vana jer iz njezina nemonog bjesnila moe i svaki laik tono dijagnosticirati stanje njezina autora. injenica je da se u svome prilogu Katii ne osvre na Borovu lingvistiku argumentaciju koju sam ja citirao, osim to tvrdi da je o tome iznio Bogo Grafenauer sve to treba. Koliko je Katii ljubitelj objektivnosti, dokazuje i njegov primjer pozivanja na Grafenauera: on se pozvao na Grafenauera, ali nije spomenuo kako je Ivan Tomai odgovorio Grafenaueru i njegovim pristaama.22 Katii u svojem odgovoru ponavlja neke teze, na primjer o Tomi arhiakonu koje sam mu ve ranije pobio, a na moje opirno pozivanje na najnovija antropologijska ispitivanja uope se ne osvre. Oito, on je u toj materiji potpuna neznalica i zato je njegova utnja o tome pohvalna, ali je prepotentno od njega da se takvim neznanjem bitnog dijela ove interdisciplinarne problematike usuuje o njoj donositi zakljuke. Ako antropologijska istraivanja potvruju kontinuitet stanovnitva na naim prostorima, onda je bilo ije prigovaranje protiv autohtonosti samo brbljanje. Iz ovog primjera oito je koliko je Katii nejak i u znanstvenoj metodologiji. Iz svega je jasno da je moja knjiga postala Katiiu opsesija kojoj on uzaludno posveuje vrijeme i prostor, ali se nadam da e moi shvatiti kako se moja citirana - u Danasu neobjavljena - poruka Budaku odnosi i na njega. 20 R. Katii, Uz poetke hrvatskih poetaka. Ed. Knjievni krug, Split, 1993, s. 229-230. 21 R. Katii, Jo jednom o Muiu. Starohrvatska prosvjeta, ser. III, sv. 19, Split, 1989, s. 287. 22 Usp. I. Tomai, Z Veneti v novi as Odgovori-Odmevi-Obravnave. Be-Ljubljana, 1990, s. 366. U ovoj Tomaievoj knjizi objavljen je i mali izvod iz moje vee rasprave o slavenskom jeziku u rimskoj provinciji Dalmaciji, koja je inae objavljena u Rimu, u proljee 1991., na talijanskom jeziku. 19 Katiieva neznanstvena metodologija oituje se i na pokuaju njegova obraunavanja s H. Kunstmannom. On je analizirao Kunstmannovu tezu o migracijama Slavena s juga na sjever i istiui kako nitko na Zapadu ne osporava toga njemakog znanstvenika o tome zakljuio ovo: A to se Kunstmanna tie, nije sve samo u navedenim okolnostima. K tomu je on, po svemu se ini, osobito drag ovjek. Kolega ga ne cijene samo nego ga i vole. U malom mjestu Raiten ima gostoljubiv dom, a njegova gospoa Gertruda takva je osoba i domaica da se svatko u njih dobro osjea i postaje odanim prijateljem. Nije lako radi apstraktnih probitaka znanosti mutiti bistre i lijepe ljudske odnose. Kunstmannova dobronamjernost tako je oita da njemu, uglednom znanstveniku i uitelju, nije lako podijeliti gorku lekciju koja je tu potrebna."23 Navedeno Katiievo miljenje je primjer uzorne kominosti jer u sebi sadrava nemoguu pretpostavku da svi njemaki, europski i drugi znanstvenici posjeuju Kunstmannov dom zbog ega ne mogu objektivno pisati o njegovim raspravama. Objavljivanje II. izdanja moje knjige stvorilo je i laiku lako prepoznatljivu dubinsku neurozu u Katiia, koji o tome osobno svjedoi ovom stilizacijom: itatelj se toj knjizi, ako sam nije dobro upuen u predmet o kojem se u njoj pie, ne moe s povjerenjem prepustiti da ga vodi! Ovdje se spominje radi potpunosti i jer upuenu itatelju moe biti i korisna.24 Napominjem da su gotovo samo pojedinci iz Katiieva ueg kruga pozdravili njegovu knjigu sakupljenih lanaka pod naslovom Uz poetke hrvatskih poetaka (Split, 1993.). Tako je njegov kolega Petar imunovi u lako prepoznatljivom tonu udvaranja naveo kako se Katii suprotstavio u toj knjizi autorima koji kao Mui i Kunstmann zastupaju autohtonost i kontinuitet. On je umjesto da prijateljski Katiiu preporui kako treba jo bolje nauiti latinski radi ispravnog shvaanja izvora zakljuio: Oba navedena autora (I. Mui i H. Kunstmann) stekli su svojim djelima podosta poklonika, zagovornika i sljedbenika, inei dodatne smutnje u hrvatskoj historiografiji ranoga srednjeg vijeka. Ova Katiieva osporavanja i 23 R. Katii, Kunstmannovi lingvistiki dokazi o seobi Slavena s juga na sjever.Starohrvatska prosvjeta, ser. III, sv. 20, Split, 1990, s. 235. Autoru ove knjige je posebna ast to mu je sveu. prof. dr. Heinrich Kunstmann u pismu od 2. lipnja 1991. iz Raitena napisao da u njegovoj knjizi o podrijetlu Hrvata nije uspio otkriti ni jednu bitnu netonost. Uzgred napominjem da je Nada Klai priznala kako je upoznavanje s Kunstmannovim radovima o seobama s juga na sjever za nju bilo pravo otkrie. Ona je odmah prihvatila njegove rezultate istiui Kunstmannovo golemo znanje slavistike problematike i literature. (N. Klai, Eine erfolgreiche neue Theorie ber die Frhgeschichte der Slaven. Ars Philologica Slavica Festschrift fr Heinrich Kunstmann. Verlag Otto Sagner, Mnchen, 1988, s. 231-238.) 24 R. Katii, Na ishoditu. Matica hrvatska, Zagreb, 1994, s. 127. 20 razlaganja, pisana znanstvenom akribijom i snagom argumenata, bila su nuna da se ponovno upoznamo kako zapravo stvari stoje i kako tekstovi izvjeuju, te da se svrate mnoga zabludjela poimanja iz najranije hrvatske povijesti u prave tijekove hrvatske povjesnice.25 U svezi s tim imunovievim hvalopojkama treba upozoriti kako je sam Katii (u svojem pobijanju Kunstmannovih radova) nagovijestio mogunost potpune kapitulacije nekih svojih dosadanjih temeljnih polazita i to ovim jasnim rijeima: Ovdje nije pobijana misao da su se u ranom srednjem vijeku Slaveni mogli seliti s juga na sjever. S tom mogunou treba uvijek raunati, a izneseni su i ozbiljni razlozi za to da je to u pojedinim sluajevima i moglo biti tako. Prema svim argumentima koji se donose u tom smislu treba biti otvoren i pozorno ih odvagivati. Koliko god to danas izgledalo nevjerojatno, moda se ipak jednoga dana pokae ak i da je glavni smjer tih seoba bio upravo takav. Ovdje se tvrdi i obrazlae samo to da Kunstmann svojim etimolokim istraivanjima takvoj argumentaciji nije pridonio nita.26 U meuvremenu je, a oito na veliku alost ponekih Katiia i imunovia, objavljeno god. 1994. u Rimu na talijanskom jeziku III. dopunjeno izdanje moje knjige. Godine 1996. tiskano je opet dopunjeno IV. izdanje knjige pod novim naslovom Slaveni, Goti i Hrvati i to s predgovorom povjesniarke prof. Benedikte Zeli-Buan. Ovo izdanje je postalo odmah po izlasku iz tiska jedna od najtraenijih knjiga u Hrvatskoj kako je to zabiljeeno u dnevnom tisku, radiju i televiziji.27 Knjiga je ve u prvim mjesecima 1997. rasprodana i zato se pojavljuje ovo novo i znatno dopunjeno V. izdanje. Poetkom treeg tisuljea dakako ako zatreba i ako da Bog (onaj jedini pravi kranski!) moe se pojaviti i VI. izdanje. 3. 25 Petar imunovi, Poticaj. Forum, XXXIII/1994, 1-2, 138. Rijetki su i publicisti koji bez rezerve prihvaaju Katiievo pisanje. Kada se pojavio jedan takav, koji inae nije objavio ni jedan spomena vrijedan znanstveni tekst, odgovorio sam mu na odgovarajui nain u dnevnom tisku. Usp. Vjesnik, LVII/1996, 17664, 11. (Broj od 17. prosinca 1996.). 26 R. Katii, Kunstmannovi lingvistiki dokazi..., ibid., s. 236. 27 Lista najprodavanijih knjiga u anketi emisije Pola ure kulture (HTV) i Kulturnog obzora Veernjeg lista. (Veernji list od 1., 8., i 15. prosinca 1996.) Usp. i niz emisija posveenih kulturi na radio Splitu tijekom prosinca 1996. i recenziju u Kulturnom prilogu Slobodne Dalmacije u broju od 26. studenoga 1996. 21 injenica je da su srpski arheolozi u najnovije vrijeme osobito na temelju arheologijskih istraivanja prvi poeli sve jasnije odbacivati dosadanju tezu o doseljenju Slavena u VI. ili nekome kasnijemu stoljeu. To je razlogom da su srpski znanstvenici moju knjigu pozdravili.28 Tako mi sveu. prof. dr. ore Jankovi ovako pie: Napokon sam proitao Vau zanimljivu knjigu. Mislim da bi Va osnovni zakljuak mogao biti taan... Sve ove napomene ne osporavaju osnovnu nit Vae knjige, da su Hrvati jednim svojim slovenskim delom autohtoni. Vano je da se istraivai oslobode ablona, davno izgraenih predubeenja, da se kritiki sagleda sva graa, i otvore nove mogunosti za reavanje takvih pitanja. Tu Vaa knjiga moe da odigra veliku ulogu.29 Shvaanje dijela srpske sredine objavljeno je u veoj ocjeni u beogradskome dnevniku Politika. Tu se, izmeu ostalog zakljuuje i ovo: Poivajui na impresivnim antropolokim i istorijskim, etnolokim i etnogenetskim istraivanjima, Podrijetlo Hrvata izvodi kopernikanski prevrat u naoj nauci. Re je o delu koje nizom posrednih i neposrednih dedukcija te pozitivnih dokaza pobija rasprostranjenu i uvreenu teoriju o seobi Slovena na Balkansko poluostrvo... Muiev rad razvija i dovodi do potpunih zakljuaka mnoge nagovetaje i intuicije velikih prethodnika, od ure Szaboa i Vladimira Dvornikovia do Jakova Baia i Nade Klai. Pokazanoj erudiciji i istraivakoj odlunosti te po sposobnosti za tanane analize i smele sinteze - Mui se Podrijetlom Hrvata dokazuje kao obnovitelj magistralnog puta nae nauke koji je bio zatamnjen ratom i odgovarajuim socrealistikim varvarstvom. Katastrofalne posledice tog varvarstva i vie decenijsko debil-usmerenjatvo onemoguuje iroj javnosti da spozna znaenje i znaaj Muieve studije.30 Dakako da se i u hrvatskoj znanstvenoj literaturi poelo na drugi nain vrednovati iznesena problematika. Ti znanstvenici shvaaju kako ja ne tvrdim da su Hrvati autohtoni na Balkanu, nego kako istiem da u dananjih Hrvata u antropolokom i duhovnom smislu prevladava autohtoni element (nekadanjih starosjeditelja). Dr. Aleksandar Stipevi je to tono izrazio ovako:Autor s pravom konstatira, da starosjedilaki element nije nestao zahvaljujui svojem gotovo neiscrpnom biolokom potencijalu. Sve to danas znamo o duhovnoj i materijalnoj kulturi Hrvata, posebice onih u Dalmatinskoj zagori, 28 U takvom smislu pisali su mi: prof. dr. Relja Novakovi u pismu iz Beograda od 27.I.1990.; prof. dr. Radivoje Pei u pismu iz Beograda od 8. veljae 1991. Oito je da meu znanstvenicima u srpskoj sredini ne prevladava zavist, koja se na primjer u zagrebakoj sredini naziva: hrvatski jal. 29 Citat iz pisma . Jankovia koje uputio iz Beograda autoru 8. II.1991. 30 Politika od 7. travnja 1990., str. 19. Gotovo u istom smislu pisao je i beogradski asopis za popularizaciju znanosti Galaksija u broju za kolovoz 1990, str. 69-71. 22 Hercegovini, ali i svih drugih koji ive u teko pristupanim krajevima (npr. u Lici) nesumnjivo govori o vrlo ivim ostacima iz prapovijesnog vremena. Govori takoer na svoj nain i o etnikom kontinuitetu, ali ne svih Hrvata, nego samo jednog njihovog dijela. Koliki je postotak ako se tako moe rei s obzirom na velika mijeanja stanovnitva tijekom mnogih stoljea zajednikog ivota starosjedilakog stanovnitva u odnosu na Hrvate teko da emo ikada saznati, ali da je taj postotak vrlo znaajan u to danas ne moe biti nikakve sumnje. U tom smislu se dakle, moe govoriti i o autohtonosti Hrvata. Problemi koje je autor obradio u ovoj knjizi su mnogobrojni i teko rjeivi. Na njih e znanost odgovoriti s veom ili manjom sigurnou u budunosti. Trud autora Muia se, meutim, isplatio jer je najvei dio problema fiksirao, sistematizirao i time aktualizirao jedan od najzamrenijih, ali ujedno i najzanimljivijih problema paleobalkanistike. Treba naglasiti, da nitko dosada nije tako sveobuhvatno i tako sustavno obradio problem odnosa starosjedilakog substrata i Hrvata... Vjerujem da e Muieva knjiga pridonijeti da se neki problemi stare hrvatske povijesti pokuaju rjeavati na drukiji nain, a da e pojava Muieve knjige potaknuti istraivae, da se revnije nego dosada pozabave predslavenskom komponentom u kulturi Hrvata.31 Zanimljivo je da ak i prof. Neven Budak u novije vrijeme zakljuuje ovako: Starija je historiografija vjerovala da je to starosjedilako stanovnitvo bilo veim dijelom istrijebljeno i protjerano, a da su se posljednji ostaci sauvali u nepristupanim planinskim krajevima i priobalju. Nakon suvremenih istraivanja na razliitim podrujima, danas znamo da je starosjedilako stanovnitvo preivjelo vrijeme seoba u veoj mjeri no to se ranije pretpostavljalo. Ti su starosjedioci nastavili ivjeti izmijeani s doljacima, te su se s vremenom stopili u isti etnos. Neki se istraivai, primjerice akademik Mate Sui, zalau za to da tek od tog vremena govorimo o Hrvatima, koji su, eto, nastali stapanjem novopridolih Slavena i starosjedilakih romaniziranih Ilira.32 Boe Mimica je pojavu novih shvaanja u historiografiji izrazio ovako:Neki nai i strani znanstvenici razlinih profila suprotstavljaju se vladajuem miljenju u historiografiji o seobi Slavena i Hrvata. U osporavanju slubene teorije najvie se u nas istie Ivan Mui, koji je u svojoj knjizi Podrijetlo i pravjera Hrvata (Split 1991) pokuao dokazati autohtonost u hrvatskoj etnogenezi na podruju rimske provincije Dalmacije. On tvrdi da se raspre i polemika sueljavanja o starijoj hrvatskoj povijesti 31 Iz recenzije A. Stipevia napisane 3. srpnja 1989. 32 Iz razgovora N. Budaka s novinarom. Slobodna Dalmacija broj od 13.sijenja 1997, s. 5. 23 svode preteno na pretpostavke i nagaanja. Stoga do danas nisu rasvijetljene neke bitne injenice, nepoznanice i praznine u vezi s problematikom seobe i pradomovine Hrvata. Pri rasvjetljavanju tih nepoznanica i praznina Mui se oslanja na priznate autoritete i koristi se raznovrsnim povijesnim, arheolokim, antropolokim i drugim izvorima.33 Starosjeditelji su prema rezultatima interdisciplinarnog istraivanja najvanija etnika masa u hrvatskoj etnogenezi. Ivo Rendi Mioevi je savreno shvatio bit te problematike i na nju ovako upozorio: Napadaa je doista bilo malo (ovaj zakljuak odnosi se na barbare koji su napadali Rimsko Carstvo, ali i Kinu), te je nemogue pretpostaviti da su u VII. stoljeu Srbi i Hrvati kao skupine odreenoga socijalnog (vojnog ili drugog) karaktera mogli u potpunosti ispuniti velika prostranstva Ilirika. Ta podruja osim toga nisu bila nenapuena, iako se stanovnitvo u doba krize Carstva smanjilo naroito zbog kuge koja je bila vrlo esta do VI. stoljea, a vrlo jaka bila je epidemija u VII. stoljeu. Osim kuge, u obzir valja uzimati i epidemije malarije. Prema tome, valja zakljuiti da malobrojni Srbi i Hrvati nisu mogli demografski popuniti cijeli prostor koji tradicionalna historiografija svojata za jedne ili za druge. Mui navodi podatak da je nakon navale Slavena i Avara preostalo 85 posto starog stanovnitva te da slavenska komponenta nije vea od 10-12 posto. U autohtono stanovnitvo utopili su se i Goti koji su u doba seobe ostali u rimskoj provinciji Dalmaciji. Ako prihvatimo tezu o dvije seobe, pri emu se smatra da je masa Slavena s Avarima dola u Ilirik prije Hrvata (i Srba), stvar postaje jo nejasnija. Naime, valjalo bi pretpostaviti da je u jednom povijesnom trenutku na podruju rimskog Ilirika postojala udna viejezinost. Valjalo bi najprije raunati s ilirskim jezikom starosjedilaca, zatim uzeti u obzir romanski govor gradova i romaniziranih starosjedilaca i konano staroslavenski jezik doljaka iz prve seobe i moda neslavenski jezik pridolih Srba i Hrvata. Dakako, ne bi trebalo zanemariti ni gotski jezik. Moderni jezici na podruju Rimskog Carstva u mnogim su sluajevima jezina mjeavina (npr. engleski jezik). Te mjeavine u Iliriku poslije seobe nema, ve posvuda prevladava jedan jezik slavenski. Iznimka su dalmatinski gradovi i stoari Vlasi koji su dugo odrali svoj romanski jezik dok se u moderno vrijeme nisu ukljuili u korpus srpskog (u veini) ili hrvatskog (u manjini) naroda. Gdje je nestao jezik ilirskih starosjedilaca? Na ovo pitanje teko je odgovoriti, a Mui zastupajui tezu da seobe nije ni bilo, ak zakljuuje kako se u nas i u doba Rimskog Carstva govorilo istim jezikom kojim narod i danas govori. R. Katii se kao filolog ne slae s tim miljenjem jer nema tragova slavenskog jezika u onome to su nam ostavili 33 Boe Mimica, Numizmatika na povijesnom tlu Hrvatske Rani srednji vijek. HAZU u Zagrebu Vitagraf u Rijeci, Rijeka, 1995, s. 282. 24 Histri, Liburni, Japodi i drugi narodi Ilirika...I. Mui je nesumnjivo zasluan za to to se, uz pomo bogate literature, prihvatio tekog problema postavljajui znanosti mnoga pitanja na koja je pokuao odgovoriti, a ako u tome uvijek nije uspio, potaknuo je druge istraivae da pokuaju na njih odgovoriti. U tome je velika vrijednost pitanja...Jesu li Muievi zakljuci presmioni? Historiari ih teko prihvaaju, ali oni su, ako nita drugo, sasvim ravnopravni zakljucima koji proizlaze iz nedovrenih diskusija o doseljenju koje nisu mnogo napredovale od poetnih analiza naih historiara iz XIX. stoljea. Autohtona sastavnica hrvatstva ipak se sve jae naglauje u znanosti. Veliki poznavalac nae antike M. Sui s pravom smatra da je mnogo vanije protumaiti formiranje hrvatskog naroda na njegovu dananjem prostoru i otkriti to je autohtono asimilirano nego uporno (ali bezuspjeno) istraivati odakle su Hrvati doli. Sui zastupa teoriju autohtonosti, ali ne u smislu da Hrvati nisu niotkud doli, nego da su asimilirali autohtono koje se taloilo stoljeima.... Kada gledamo Klievaki idol iz bronanog doba odmah zapaamo kapu koja je ista kao crvenkapa iz Hercegovine, Like, Dalmacije i Crne Gore kakva se nosi i danas. Porijeklo te kape valja traiti ak u neolitu. I drugi dijelovi nonje Klievakog idola podsjeaju na noviju narodnu nonju sa ireg podruja Ilirika. Dakako, ovaj primjer moe biti vrlo zanimljiv, ali nam sam ne moe biti dokazom kontinuiteta ivota i obiaja od prastarih vremena (ak od neolita!) do XX. stoljea. Meutim, dokazi o kontinuitetu autohtone kulture na podruju Ilirika zaista su brojni. Pozivajui se na bogatu literaturu, Mui je lako uspio pokazati da postoji kontinuitet naselja, ukopnih mjesta i naina pokapanja na podruju Dalmacije od VI. do IX. stoljea, ali je takoer obasnio iste pojave na podruju dananje Bosne od antike do IX. stoljea. Evo kraeg pregleda Muieve analize. Znaajno je zapaanje . Batovia i O. Otri o hrvatskom naseljavanju veine sredita ilirskih opinskih zajednica. Organizacija Hrvata uglavnom se poklapa s ilirskom, a ilirska su naselja pretvorena u sjedita upa. Sistem naselja bitno remete tek turske provale. Z. Vinski je utvrdio da mnoga groblja VI. i VII. stoljea na alpskom i predalpskom tlu, naroito u Istri, rimskim provincijama Dalmaciji, Panoniji i Meziji pripadaju starosjedilakom stanovnitvu, iako se zapaa i ostavtina Germana. . Batovi i O. Otri istiu da su veze ranohrvatskih groblja i smjetaj uz prijanje spomenike vrlo esti, to se zapaa naroito u koritenju ranijih nekropola. D. Jelovina u kontinuitetu smjetaja i izgledu naselja te naina pokapanja i u grobnoj arhitekturi vidi tragove ilirsko-rimske kulture u hrvatskoj kulturi. Kontinuitet slian dalmatinskom zapaa se i u Bosni pa se moe zakljuiti da je tu za rimske vladavine prebivalo neprekidno isto autohtono stanovnitvo na koje kranstvo nije jako utjecalo. Starosjedioci na podruju Bosne prevladavaju i u ranom srednjem vijeku, to uz ostalo potvruje kontinuitet naseljenih mjesta 25 i nekropola. Osim sumarno spomenutih autohtonih elemenata koji su preli u hrvatsku kulturu, ima ih jo mnogo koji bi mogli biti znaajni za nae budue analize. Istraivanja C. Rihtmana npr. ukazuju na ilirsko porijeklo narodnoga glazbenog izraza u Bosni i Hercegovini...Dakako, prethodna analiza hrvatske autohtonosti ne moe biti ograniena samo na podruje na kojemu se oblikuje hrvatski narod. Moemo zakljuiti da je ilirska komponenta imala veliku ulogu u formiranju Junih Slavena. U poetku ne moemo apriori govoriti o hrvatskom ili srpskom narodu ve samo o autohtonoj masi i na njoj nadograivanom slavenskom stratumu.34 Hrvatska e historiografija morati zauzeti jasno stajalite u odnosu na injenicu da su starosjeditelji najvaniji imbenik hrvatske etnogeneze. Jedan nepovjesniar o tome je s potpunim pravom pouio neke hrvatske znanstvenike ovako: Tako Talijani ne dijele svoju povijest na rimsku i talijansku, niti to ine Francuzi na galsku i francusku, Nijemci na germansku i njemaku, Grci na helensku i grku. Dodue, ti europski narodi dijele spomenutu povijest svoga tla na njima svojstvena razdoblja, ali je to sve njihova povijest, njihove nacionalne geneze kao jedne cjeline.Nama Hrvatima nametnut je povijesni model Ilira i drugih na naem tlu i Hrvata od estoga, pa i sedmoga stoljea kao dvije neistosti. To znai da mi Hrvati ne priznajemo etnogenezu Ilira i odriemo se ilirske krvi u svojim ilama...Polazei od takvoga stranoga modela za Europu, u kojoj elimo politiki biti, mi na primjer ne pripisujemo hrvatstvo Svetom Jeronimu, a za razliku od nas Nijemci pripisuju nijemstvo Svetom Severinu mnchenskom biskupu iz petoga stoljea, jedva neto mlaem suvremeniku naega Jerka...Samo tako gledano povijesnim oima i zakljuivano povijesnom logikom mi imamo pravo pripisati hrvatskom nacionalnom i kranskom biu sve to je bilo sveto, mueno i zasluno na hrvatskom tlu prije pojave slaveno-hrvatske geneze, ako i ova nije ivjela tu od pamtivijeka, kako tvrde neki povjesniari u Americi.35 Na kraju: Utjeno je to se u biti razmiljanja nekih pojedinaca, koji od vremena Boguslawskoga u ime glumljene uenosti dijele lekcije protiv gotovo svakog zakljuivanja o autohtonosti na Balkanu, otkriva samo veliko neznanje intelektualnih mediokriteta. A u t o r 34 Ivo Rendi Mioevi, Zlo velike jetre Povijest i nepovijest Crnogoraca, Hrvata, Muslimana i Srba. Knjievni krug, Split, 1996, s. 37-40. 35 Dragan Hazler, Europski narodi ne dijele povijest svojega tla kao mi Hrvati... Vjesnik broj od 22. prosinca 1996, s. 20. 26 PREDGOVOR III. (TALIJANSKOM) IZDANJU Ivan Mui, autor mnogih dragocjenih povijesnih rasprava, daje nam ovim svojim novim djelom - koje se pojavljuje prvi put na talijanskom jeziku - znaajan doprinos studiju pravjere Ilira i podrijetlu Hrvata na teritoriju rimske provincije Dalmacije. Ovaj nam njegov rad otvara nove, iroke vidike, navedene povijesne i etnografske problematike. Htio bih posebno istaknuti kako ovo djelo oznaava i novi putokaz za bolje poznavanje Ilira i Hrvata. Ve iz naslova knjige moemo shvatiti bit Muieva pisanja. On je prijeporno pitanje pravjere Ilira i autohtonosti u rimskoj Dalmaciji iznio ne kao nesigurnu i diskutabilnu tezu, ve kao problem koji je sada u svojim bitnim elementima dovoljno razjasnio. Mui ovo djelo, koje sadrava zadivljujuu veliinu istraivanja, temelji na iscrpnom izlaganju mnogobrojnih, ponekad suprostavljenih, ali i vjerno iznesenih teza. Autor na taj nain dolazi do objektivnih zakljuaka, koji teko mogu ostati neprihvaeni. Problem pravjere Ilira i podrijetla Hrvata u suvremenoj znanstvenoj historiografiji, koja je nastala u posljednje doba u raznim mediteranskim zemljama, jedan je od najprijepornijih. On je dao povoda kontradiktornim rjeavanjima povjesniara i etnologa. Muiev rad objanjava ali istodobno i rjeava sve sumnje i probleme iz te problematike... Uvjeren sam da nova Muieva knjiga mora privui panju svih onih koji se bave povijesnim i etnografskim studijama. Njegovo djelo iscrpno odgovara na mnogobrojne probleme, koji su dosada ostali nerijeeni. Zbog toga na kraju ovoga kratkog proslova rado ponavljam prosudbu prof. Mate Suia - svjetski priznatog strunjaka za antiku povijest, da e ovo Muievo djelo ostati jo mnogo vremena znaajno ostvarenje hrvatske i svjetske historiografije. Prof. dr. Leo Magnino (Rim) 27 PROBLEMATIKA POSTANKA I POKRTENJA HRVATSKOG NARODA (Predgovor uz IV. izdanje Muieva djela) 1. O doseobi i naseljenju Hrvata u pokrajinu Dalmaciju (zajedno s Prevalitanom) imamo vijesti iz vie izvora, ali se oni meusobno ne slau ni u nekim bitnim pojedinostima. Najstariji izvor koji govori o doseobi Hrvata u Dalmaciju je spis De administrando imperio (dalje samo DAI) bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta. Kako to nije dovreno djelo, nego preteno zbir podataka iz raznih izvora i raznog vremena, to su vijesti u tom djelu ponekad i o istom predmetu razliite, pa i protivurjene. Tako u glavi 31., koja je posveena najstarijoj povijesti Hrvata, car pripovijeda da su Hrvati doli u Dalmaciju iz sjeverne, Bijele Hrvatske, s onu stranu Turske (t.j. Ugarske) na poziv cara Heraklija (dakle u prvoj pol. VII. st.) da odatle istjeraju Avare, te su se nakon pobjede nad Avarima, opet po carevoj zapovijedi, ili barem doputenju, u njoj i naselili i bili podloni bizantskim carevima. U glavi 30. ( O Dalmaciji) uope se ne spominje car Heraklije kao neki agens u doseobi i naseljavanju Hrvata. U tom poglavlju se samo kae da su Hrvati, iza kako su Avari zavladali Dalmacijom, doli iz svoje ondanje domovine s onu stranu Bagibarije (t.j. Bavarske), gdje su sada (t.j. u pievo doba) Belohrvati. Dolo je sedam odlinih rodova pod vodstvom petero brae (Klukas, Lobel, Kosjenc, Muhlo i Hrvat) i dviju sestara (Tuga i Buga). U Dalmaciji su nekoliko godina ratovali s Avarima, na kraju su ih pobijedili i podloili svojoj vlasti. Iz Dalmacije se pak jedan dio Hrvata odselio u Panoniju i u Ilirik, te su i oni imali svoje vladare i bili su stalno u prijateljskim odnosima s vladarima Hrvatske (t.j. one na tlu Dalmacije, B.Z.). Te osnovne podatke o doseobi Hrvata potvruju, a djelomice i dopunjuju, i dva kasnija domaa pisca - Pop Dukljanin (XII. st.) i splitski arhiakon Toma (XIII. st.). Zanimljivo je da oba ta domaa pisca najstariju 28 povijest Hrvata u njihovoj novoj domovini u Dalmaciji povezuju s Gotima. Oni zapravo Gote i Hrvate uzimaju kao sinonime, kao dva imena za isti narod. Tako ve u uvodu svojeg Ljetopisa Dukljanin kae da je odluio na nagovor mnogih s hrvatskog jezika (ex sclavonica littera) prevesti na latinski jezik djelce pod nazivom Libellus Gothorum, to bi se latinski kazalo Regnum Sclavorum (Kraljevstvo Hrvata), u kojem su opisana sva djela i ratovi njihovih (t.j. gotskih ili hrvatskih, B.Z.) kraljeva. On u prvih nekoliko poglavlja i opisuje samo povijest Gota u Dalmaciji poevi od brae Brusa, Totile i Ostroila koji su doli sa sjevernih strana u Dalmaciju, u doba pape Gelasija i cara Anastazija, te u vrijeme sv. Benedikta, pak sve do kralja Satimira (germ. Swinthimereis ?). Tek od IX. poglavlja, od kralja Svetopeleka, pripovjeda o kraljevima Hrvata, ponajvie onima u junoj Crvenoj Hrvatskoj ali i onima u sjevero-zapadnoj, Bijeloj Hrvatskoj. I Toma Arhiakon u nekim poglavljima svoje povijesti salonitansko-splitske crkve poistovjeuje Gote i Hrvate. On tono odreuje pradomovinu tih Gota-Hrvata smjetajui ju u Poljsku njegova vremena, a to je isto kao i s onu stranu Turske (Ugarske) Konstantina Porfirogeneta. I on, kao i car, kae da je dolo sedam ili osam plemenitih rodova, ali je po Tomi njih doveo Totila, dakle jedan od poglavica Gota. O nekoj kasnijoj doseobi slavenskih plemena pod hrvatskim imenom ta dva pisca nita ne kazuju. Poradi toga neki povjesniari dre da je moda jedan dio Gota doao u Dalmaciju pod pobliim nacionalnim hrvatskim imenom. Osim istonih Gota ni jedan drugi germanski narod nije prolazio Dalmacijom, a nakon odlaska Gota Dalmaciju su bili zauzeli Avari a njih su prema DAI pokorili Hrvati, koji su posljednji doselili u Dalmaciju. Kad se u nekim bitnim pojedinostima izvjetaj u DAI o doseobi Hrvata ne bi podudarao s pisanjem popa Dukljanina i Tome Arhiakona o doseobi Gota-Hrvata, mogli bismo ostati u historiografskom uvjerenju da se radi o dvije vremenski odjelite doseobe: najprije su krajem V. st. u Dalmaciju provalili Goti, a negdje u VII. st. su u savezu s Bizantom ili neovisno od njega doselili Hrvati. No kako i Tomini Goti dolaze iz istog kraja, iz krajeva Poljske, dolo ih je sedam ili osam rodova, a po DAI doli su iz kraja s onu strane Turske (Ugarske) i dolo ih je sedam rodova, DAI ne spominje Gote, a Toma i Dukljanin ne spominju Avare, postavlja se pitanje radi li se o jednoj ili o dvije doseobe, dvaju razliitih naroda, germanskih Gota i slavenskih Hrvata. Ili se, pak s obzirom na navedene istovjetne pojedinosti, radi o jednoj seobi, seobi Gota koji su zapravo Hrvati iz Bijele Hrvatske na sjeveru, ili su i Hrvati o kojima govore vijesti u DAI zapravo bili grana Gota? Ako pak dademo povjerenje DAI i prihvatimo njegove tvrdnje da Hrvati dolaze mnogo poslije Gota, najranije u prvoj polovici VII. st. (za cara Heraklija), a moda i kasnije, i da su oni zaista pridonijeli konanom istjerivanju Avara iz Dalmacije i Panonske nizine, postavlja se 29 pitanje koje su sve etnike zajednice Hrvati nali u Dalmaciji kod svojeg dolaska i od kojih je sve etnikih komponenti nastao hrvatski narod u novoj domovini. 2. Ako uope moemo vjerovati izvjestitelju u 30. glavi DAI da u Hrvatskoj njegova doba ( X. st.) jo ima Avara i da se oblijem razlikuju od Hrvata, onda je zasigurno ostao i jedan dio Gota i nakon njihova iseljenja u Italiju. A da su Goti zatekli u Dalmaciji brojno starosjedilako iteljstvo svjedoe o tome spisi dvaju crkvenih sabora u Saloni godine 530. i 533., gdje su bili nazoni biskupi desetak biskupija. Toliki broj biskupija predpostavlja i brojno iteljstvo. Prilikom provale novih doseljenika i za trajanja avarsko-hrvatskog ratovanja ( o kome jedino pria Konstantin Porfirogenet ) zasigurno su mnogi od starosjeditelja izginuli ili iselili, ali je ipak najvei dio preivio. Toma lijepo opisuje kako su se malo po malo izbjeglice iz dalmatinskih gradova vratili u svoja stara naselja i nastavili zajedniki ivot s osvajaima - Gotima-Hrvatima. Ali tko su bili ti starosjeditelji? Slubeni, diplomatski jezik, kao i jezik Crkve, prije i poslije doseljenja Hrvata u novu domovinu bio je, kao i svuda na Zapadu, latinski jezik. Ipak iz kasnog antikog vremena imamo podatke o slavenskom jeziku i pismenosti na ovim prostorima. Svjedoe o tome sauvane neke nedvojbeno slavenske rijei: cerna (crna), bog Dobrat, pie medos i dr., kao i pojedina nelatinika slova u osobnim imenima na nadgrobnim spomenicima koja su inae klesana slubenim latinskim jezikom. Jedan poznati spis Hrabana Maura iz prve polovice IX. st. svjedoi o tome da je kozmograf Etik (Aethicus), po narodnosti Skit (tako su esto nazivali Slavene, op. B.Z.) izumio posebno pismo koje je sv. Jerolim proirio zajedno sa svojim spisima. Iz najranijeg srednjeg vijeka imamo pisana svjedoanstva i sauvane spomenike pisane posebnim hrvatskim pismom glagoljicom. To sve dokazuje da se u ranom srednjem vijeku, pa i u kasno antiko doba, u Hrvatskoj pisalo ne samo diplomatskim i crkvenim latinskim jezikom i pismom, nego je u narodu i u Crkvi usporedno ivio i bio u upotrebi i narodni hrvatski jezik i njegovo posebno pismo. No, ta injenica nas stavlja pred jednu zagonetku koju dugo vremena nije mogla razrijeiti ni povijesna ni jezikoslovna znanost. Naime, iz povijesnih izvora znademo da su u 30 nekadanjim rimskim pokrajinama Dalmaciji i Panoniji (a to je dananja itava Hrvatska zajedno s BiH, te Crnom Gorom) ivjela brojna po imenu nam poznata ilirska plemena, meu kojima su sredinje mjesto zauzimali Delmati. O njihovu politikom ivotu, o njihovim dugotrajnim borbama s Rimljanima, do konane rimske prevlasti godine 9. poslije Kr. imamo dosta podataka. Ali o jeziku tih Ilira stari pisci nita ne kazuju, a nije sauvan ni jedan spomenik na njihovu jeziku, za koji su poev od druge polovice XIX.st. jezikoslovci (Jagi) bez ikakva znanstvena dokaza tvrdili da je bio poseban jezik indoeuropske jezine skupine, ali od njega nam do danas nije ostao nikakav trag.Dok je starija povijesna i jezikoslovna znanost Ilire, Venete, Vende, kako su sve stari pisci nazivali starosjeditelje rimskih pokrajina Dalmacije i Panonije, smatrale Slavenima, a Hrvate njihovim potomcima, nije bilo problema oko pitanja podrijetla i postanka hrvatskog naroda. No, otkad se poelo tvrditi o posebnosti Ilira, o njihovoj potpunoj latinizaciji pod rimskom vlau, otkad se i te navodno latinizirane, odnosno romanizirane Ilire zajedno s doseljenim rimskim graanima, koji su u ovim pokrajinama obavljali upravnu i vojniku slubu i naseljavani kao vojni veterani, poeli zajednikim imenom nazivati Romanima ili Latinima, kojih je jezik bio latinski, postavlja se pitanje kako to da su malobrojni Hrvati, ako su oni bili jedini Slaveni u ovim pokrajinama, uspjeli svoj jezik nametnuti mnogobrojnijim romanskim starosjediteljima. Tako se to nije dogodilo nigdje na tlu Zapadnoga Rimskog Carstva. Nigdje germanska plemena (Langobardi, Istoni i Zapadni Goti, Franci i dr.) romanskim starosjediteljima osvojenih pokrajina, u kojima su organizirali svoje drave, nisu nametnuli svoj jezik, pa su tako panjolci, Francuzi, Talijani i Rumunji po jeziku romanski narodi. Slino tome ni uralsko-altajski Bugari koji su osvojili rimske pokrajine na istonom dijelu Balkana, koje su prije njih masovno naselili Slaveni prelazei preko donjeg tijeka Dunava, nisu pokorenim Slavenima nametnuli svoj jezik, nego su ga od njih prihvatili, ali su dravi, narodu i jeziku dali svoje nacionalno bugarsko ime. Zato bi Hrvati u tom pogledu bili iznimka? To vie to se ne moe tvrditi da je onih sedam plemena Hrvata koji su u prvoj polovici VII. st. zauzeli rimsku pokrajinu Dalmaciju i sami bili po jeziku Slaveni, jer dva stara domaa pisca, Pop Dukljanin (XII. st.) i Toma Arhiakon (XIII. st. ), govore o njima kao o Gotima. Da nisu bili Slaveni, ili barem ne do kraja slavizirani, svjedoe i imena njihovih voa: Klukas, Lobel, Kosjenc, Muhlo i Hrvat. Kako i Konstantin Porfirogenet i Toma Arhiakon te Hrvate (ili Gote Hrvate) dovode iz istog kraja, Konstantin iz Bijele Hrvatske iza Karpata, a Toma Arhiakon iz Poljske njegova doba, znai da se zaista radi o istom narodu. To dvojstvo u imenu Goti-Hrvati neki suvremeni kao i stariji povjesniari tumae tako da je jedan ogranak Gota nosio kao pobliu nacionalnu oznaku 31 ime Hrvati. A moglo bi biti i tako, da su Hrvati koji su, selei tijekom stoljea iz Irana preko Azovskog mora do Zakarpaa, bili u susjedstvu s Gotima od njih mogli prihvatili njihovu vjeru (arijevsko kranstvo), a moda djelomino i jezik. Tamo su organizirali svoju dravu, Bijelu Hrvatsku, koja je zasigurno postojala jo u X. st. Kod razrjeavanja pitanja postanka hrvatskog naroda moramo uzeti u obzir jo jednu injenicu. Stari grki pisci opirno piu o masovnim prijelazima Slavena preko donjeg Dunava i njihovu naseljavanju u istone pokrajine Bizantskog carstva (Meziju i Trakiju), a nema nikakva spomena o slinim naseljavanjima Slavena u zapadne pokrajine Balkanskog poluotoka. I to bi potvrivalo istinitost podataka o slavenskom karakteru starosjeditelja u tim pokrajinama,a koje su stari pisci nazivali razliitim imenima: Veneti, Vendi, Iliri, Kureti. Budui da su oni prema doljacima i osvajaima Hrvatima (bili ovi Goti ili ne) bili veina, sasvim je prirodno da su ivei stoljeima zajedno u istoj dravi Hrvati prihvatili slavenski jezik starosjeditelja. Slijedi zakljuak da je hrvatski narod poput veine europskih naroda nastao simbiozom (sljubljivanjem) starosjedilaca i osvajaa. U naem sluaju to su bili slavenski i romanski starosjedioci i osvajai iransko-gotski Hrvati. Hrvati su kao organizatori drave toj novoj dravi, jeziku i narodu dali svoje nacionalno ime hrvatsko. 3. Oduvijek je povjesniarima bila velika zagonetka kako to da se ne moe znati kad su zapravo Hrvati kao narod primili sv.krtenje, a zna se ne samo vrijeme, nego i toan datum poetka pokrtavanja od Rima udaljenih slavenskih naroda Rusa, eha, Poljaka. Naime, kao datum poetka pokrtenja tih naroda uzima se datum krtenja njihovih vladara, koji su prvi primili krtenje i zajedno s njima i velik dio naroda, doim u pogledu krtenja Hrvata takvih podataka nema u sauvanim povijesnim izvorima. Povijesni izvori koji govore o pokrtenju Hrvata (car Konstantin Porfirogenet , Toma arhiakon te papinski i franaki izvori) govore o tome razliito i u pogledu vremena pokrtenja i u pogledu vjerovjesnika koji su radili na pokrtenju naega naroda. Zbog toga su povjesniari vrijeme pokrtenja datirali razliito, od VII. pak do poetka IX. st. Po jednima je to pokrtenje poteklo prvenstveno iz 32 primorskih gradova, ve u VII. st., a po drugima iz franake Akvileje potkraj VIII. i poetkom IX. stoljea. Jo veu pomutnju u ovo za svaki narod vrlo vano pitanje iz njegove najstarije povijesti unosi injenica to su svi povjesniari govorei i piui o pokrtenju Hrvata kod toga uvijek mislili samo na onaj dio naroda koji je pod imenom Hrvati doao sa sjevera u rimsku pokrajinu Dalmaciju i tu organizirao svoju dravu. Ako pak uzmemo u obzir injenicu da hrvatski narod, kakav nam se javlja u spomenicima (pisanim i kamenim) od IX. stoljea dalje, ne potjee samo i jedino od tih doseljenika sa sjevera, od sedam plemena Hrvata, nego da je postao mijeanjem doseljenika i starosjeditelja, kao to je nastala i veina europskih naroda, pogotovo onih koji su nastali na podruju nekadanjega velikoga Rimskog Carstva, tada i na pitanje pokrtenja Hrvata moramo gledati sa sasvim drukijeg motrita, ne kao na jedinstven, nego i vremenski i sadrajno dva razliita procesa. Znamo sasvim sigurno da su starosjeditelji na tlu kasnije hrvatske drave u vrijeme dolaska hrvatskih i neslavenskih plemena sa sjevera ve odavna bili krani. Svjedoe o tome brojni kranski muenici iz vremena progona krana iz Dalmacije i Panonije, iz biskupija splitske, sisake i srijemske (Dujam, Venancije, Irenej, Demetrije, Donat, Kvirin i dr.). Ve smo, govorei o postanku hrvatskog naroda, naveli injenicu da je u VI. st. na podruju kasnije hrvatske drave bilo desetak biskupija, kao to to svjedoe spisi pokrajinskih crkvenih sabora 530. i 533. u Saloni kao sjeditu metropolije. Ti starosjeditelji krani, koji su preivjeli avarsko-hrvatsko viegodinje ratovanje, u postanku hrvatskog naroda ine svakako znatnu, brojano vjerojatno i premoniju sastavnicu. Prema tome, znatan dio naih predaka primao je kranstvo postupno ve od prvih stoljea kranstva. to se pak tie one druge sastavnice hrvatskog naroda, onih sedam plemena Hrvata i njihovih potomaka u novoj domovini, tu se i povijesni izvori i povjesniari koji ih tumae razilaze. Najvei dio povjesniara na osnovi podataka iz DAI smatra da su ti Hrvati doli u novu domovinu kao pogani i ovdje primili krtenje, ali se ne slau u pogledu vremena i crkvenih sredita odakle su im misionari dolazili. Ipak veina uzima kao najvjerojatnije da je pokrtavanje zapoelo ve u drugoj polovici VII. st. i nastavilo se postupno tijekom itava VIII. st. da se zavri poetkom IX. st. preko misionara iz Franake, nakon to su Hrvati pali pod politiku vlast Franaka. Ipak, dva povijesna izvora, i to dvaju domaih pisaca, barski nadbiskup Grgur (pop Dukljanin) iz druge pol. XII. st. , te splitski arhiakon Toma iz druge pol. XIII. st., slono tvrde da je onih sedam-osam plemenitih rodova Hrvata gotskog podrijetla, a Goti su zasigurno ve u staroj svojoj domovini 33 bili krani arijevske sljedbe. Toma uz to i izriito tvrdi da su Hrvati-Goti doli u novu domovinu kao krani, ali su ispovijedali arijevsko krivovjerje. Za odgovor na pitanje jesu li Hrvati, odnosno potomci onih sedam plemena Gota-Hrvata u novoj domovini bili s poganstva obraeni na kransku vjeru, ili su kao krani krivovjerci ovdje bili tek pokatolieni, osobito je vano to o tome svjedoi arhiakon splitske crkve Toma. O pokrtenju, odnosno pokatolienju Gota-Hrvata, on govori u tri poglavlja svoje povijesti, VII., XI. i XIII., i svaki put tvrdi da su oni bili krani, ali arijevski krivovjerci i u novoj domovini odrekli su se toga krivovjerja. Tako on u VII. poglavlju, u kojem opirno govori o propasti grada Salone, za onih sedam ili osam plemenitih rodova Gota koji su doli iz poljskih strana (sjetimo se da car Konstantin Porfirogenet kazuje da je s onu stranu Turske - dolo sedam plemena Hrvata, radi se dakle o istom narodu i istoj pradomovini!) kazuje da su sprva tlaili starosjeditelje, ali su se vremenom s njima stopili u jedan narod. Pa iako su bili opaki i divlji ipak su bili krani, ali vrlo neotesani. Bili su takoer poprskani arijevskom kugom. U XI. poglavlju, govorei o pastoralnoj djelatnosti prvog nadbiskupa obnovljene Salonitansko-splitske nadbiskupije, Ivanu iz Ravene kazuje da je obilazio krajeve Dalmacije i Slavonije i malo pomalo okrutne narode pridobivao katolikom shvaanju - ad informationem catholicam attrahebat. Nije ih, dakle, pokrtavao nego odvraao od krivovjerja i pridobivao za istu katoliku kransku vjeru!. Jo jednom, u poglavlju XIII. izriito tvrdi da su misionarskim djelovanjem nadbiskupa Ivana Ravenjanina i njegovih nasljednika kneevi Gota i Hrvata bili oieni od zaraze arijanske hereze. Tako triput ponovljena tvrdnja u razliitu kontekstu ne moe biti izmiljena. A moramo znati da je Toma kao visoki slubenik splitske crkve imao uvid i u one crkvene dokumente koji su do naih dana zametnuti ili uniteni. Ipak su hrvatski povjesniari, izuzevi K. egvia i M. Baradu, odbacivali te Tomine tvrdnje. Odbacivali su ih ponajvie stoga to uglavnom iz politikih razloga nisu prihvaali Tominu i Dukljaninovu tvrdnju o gotskom podrijetlu Hrvata. No ako odbacimo te politike razloge, tada nema nikakva znanstveno utemeljena razloga da Tomi ne vjerujemo. Iz svega navedenog moemo o pitanju pokrtenja hrvatskog naroda zakljuiti: Kao to je hrvatski narod ve u srednjem vijeku oblikovan u jedinstven narod od dvije temeljne etnike (narodnosne) sastavnice, starosjeditelja slavenskoga i latinskog jezika, te kasnije doseljenih Gota-Hrvata, tako se i njihovo pokrtavanje, odnosno prilaenje u Katoliku crkvu odvijalo dvojako. Starosjeditelji su se poeli obraati na kransku vjeru iz poganstva ve u prvim stoljeima kranstva i do dolaska Gota-Hrvata bili su ne samo pokrteni, nego su imali i ureenu crkvenu organizaciju sa salonitanskim nadbiskupom na elu i desetak podreenih mu biskupija. Onaj 34 drugi sastavni dio hrvatskog naroda, Goti-Hrvati doli su u novu domovinu kao krani, ali su bili pripadnici arijevske krivovjerne sljedbe. U novoj domovini su se ponajprije djelovanjem splitskih nadbiskupa obratili od krivovjerja na istu kransku vjeru. Zbog toga je ispravnije kazati da je pokrtavanje hrvatskog naroda kao cjeline zapoelo ve u prvim stoljeima kranstva. Posljednji in u tom procesu bio je pokatolienje Hrvata-Gota, odnosno njihovo odricanje od arijevske hereze i stupanje u Katoliku crkvu. A u vrijeme franake politike prevlasti (prva polovica IX. st.) zasigurno spada novo ustrojstvo crkve u Hrvatskoj i osnutak posebne hrvatske biskupije u Ninu. Prof. Benedikta Zeli 35 PREDGOVOR V. IZDANJU Slaveni, Goti i Hrvati u europskoj su poviesti krupna i zahtjevna i zamrena pitanja. U podnaslovu dotine knjige pisac ih je podruno i vrjemenski omeio na prostor rimske pokrajine Dalmacije. A rimska je pokrajina Dalmacija sezala od Jadranskoga mora do rieke Save.Budui da su Slaveni, Goti i Hrvati prebivali i izvan rimske Dalmacije, to se pisac istih doticao i na iremu prostranstvu u mijeri, koja bijae nudna, kako bi se objasnila i dopunila stanovita pitanja unutar dogaanja u rimskoj Dalmaciji. Ve je na poetku sliedea tvrdnja: Problematika podrijetla, pradomovine i seoba Slavena jo nije rijeena. Witold Hensel je nabrojio do 1973. postojanje osam glavnih teorija o slavenskoj pradomovini. L. Leonard navodi da je temeljno pitanje u povijesti Slavena jesu li oni selili sa sjevera na jug ili s juga na sjever (27.). Sve su to ipak teorije, premda se u svakoj manje ili vie podastiru i stanoviti dokazi u prilog miljenju, to ga zastupaju pojedini povjestniari. Ne treba sumnjati, da stari Slaveni bie pokretni kano uostalome i svi njihovi suvremenici u Euroaziji. Najprie se tvrdilo, kako se Slaveni selili s juga na sjever, za to obstoje i pisani navodi, potom u XIX. st. prevladava u poviestnoj znanosti, da se pradomovina starih Slavena sterala iza Karpata, izmeu rieke Labe (Elbe) i Visle. Bio bi veoma dug popis jednih i drugih znanstvenika, to zastupahu miljenja, da su Slaveni stigli s juga na sjever, jednako i onih, to su dokazivali suprotno. Kako, ponavljam, od XIX. st. veina smatra, da se Slaveni s prostora izmeu Labe i Visle razselili i zaposjeli dananja prostranstva, a navest u tek dvojicu poznatih jezikoslovaca, koji uvjerljivo dokazuju s pomou obilne onomastike grae, da je upravo spomenuto tlo slavenska pradomovina, s kojega se razili na jug i iztok. Kao najizrazitijega navodim poljskoga slavista Tadeusza Lehra Splawinskoga. Meu najsuvremenije spada Crnogorac Vojislav Nikevi. U svojoj obirnoj knjizi naslovljenoj Crnogorski jezik (l993.) na uzporedan onomastiki nain uztvruje, kako su predci dananjih Crnogoraca dospjeli iz Pomeranije, dakle s prostora sjeverne Njemake. On dobrano proiruje tvrdnje T. Splawinskoga. I na prvi mah njihovi se dokazi mogu prihvatiti bez zadrka. Meutim, cielo se pitanje jednako tako moe postaviti i obrnuto, tj. ni su li iz drugih krajeva doselili Slaveni na meurieje izmeu spomenutih rieka, jednako i iz Crne Gore? Ovo najvie stoga, to ne postoje poviestni podatci, koji bi jasno 36 svjedoili o vrjemenskome redosliedu kretanja starih Slavena sa sjevera na jug i iztok, niti pak u obratnu pravcu. Kada se na uzporednoj osnovi obrauje slavenska onomastika, u svakome se kraju nae prilino istih podataka, primjerice u Bjelorusiji, Bugarskoj, Luicama, Poljskoj, Sloveniji i dr., da se odatle mogu izvlaiti viestrani zakljuci. A takvi postupci nikada ne vode ka konanu rjeenju. A konano je rjeenje, svakako, svrha i cilj osbiljna znanstvena djela. Ivan Mui, dakako, doputa pomicanja i seobe starih naroda, takoer i Slavena, ali se poglavito zanima Slavenima, tonije Sklavenima u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini, donekle i Crnoj Gori, od njihovih prvih poetaka na pragu Staroga vieka te daljih skoro tisuu godina. Pisac je svjestan spomenuta zaarana kruga, da se podrietlo hrvatskoga naroda moe izvoditi iz zakarpatskoga prostora i obratno. On ostaje na izkonskome hrvatskome tlu, to e rei, kako zastupa izvornost (autohtonost) davnih Sklavena na hrvatsko-bosansko-hercegovakome prostranstvu, jer tu poinje sklavensko/slavensko-hrvatska poviest.! A to bijae do tada, ostaje tek predmetom nagaanja i predpostavka. K tomu, poznato je, da su se pojedine skupine kretale s juga prema sjeveru. A nakon nekoliko stoljea bilo je doseljivanja sa sjevera. Pisac je sretno postupio, to je uzporedno obuhvatio Slavene, Gote i Hrvate. Naime sva tri se ova naroda izprepliu u prvome tisuljeu na prostorima rimske pokrajine Dalmacije. Primjerice, cjelovito predstavljati Sklavene/Hrvate bez Gota jedva da bi bilo mogue. Isto tako uspjeno prikazati Gote bez Sklavena/Hrvata ne bi se mogla stvoriti njihova podpuna slika. Uz to, mnogo bi smetao i podatak, to je vie starih povjestniara poistovjeivalo Hrvate s Gotima. Naravski, to je stvaralo dodatnu tekou i unosilo veliku pometnju. Na taj je nain Mui izbjegnuo neugodnu zamku razmrsivi taj vor. Dalje, najstariji je naziv Sklaveni (gr. Sklabenoi). Glasovno je promijenjen u Sloveni, ali je u Hrvata Slaveni prema ruskome izgovoru. Od Sklavena su nastali svi slavenski narodi, a naziv Sklaven/Slaven ve je jedno tisuljee tek poviestni ostatak. (Uzgredice reeno, njegovo znaenje ni je poznato). Istodobno su Slaveni bili jo imenovani Anti i Veneti. Takoer ni je poznato ni znaenje ovih etnonima. Do sada se pojavila etiri izdanja naslovljena djela. I svako je izdanje dopunjeno. Ovo, peto, doivjet e najmanje izmjene. Gledajui popis upotriebljene strukovne literature, - na hrvatskome i tuim jezicima - uztvrditi je, da se pisac koristio svakim poznatijim djelom, u kojemu su obraena pitanja starih Slavena, Hrvata i Gota, to ivljahu u rimskoj Dalmaciji. Dakako, toj je literaturi pristupio strogo prosudbeno (kritiki), to njegovu djelu daje jau vriednost. Taj odsjek hrvatske poviesti, jednako i gotske u 37 Dalmaciji, Mui je u velikoj mjeri osvietlio viestrano i utemeljeno odgovorio na sva najvanija pitanja, koja ekahu odgovor. Od IV. st. i dalje u rimskoj su Dalmaciji prebivali Goti. Skupa su ivjeli sa starosjediteljima, manjom skupinom Kelta i Latinima. S vrjemenom svi