EBRD/IDLO PROJEKAT PODRŠKE ZA SUDIJSKU

OBUKU O PRIVREDNOM PRAVU

U CRNOJ GORI

Izvršenje sudskih odluka u Crnoj Gori i EU

Projekat finansira Republika Italija

Svi materijali sadržani u ovom priručniku su namijenjeni Isključivo za našu ličnu, nekomercijalnu upotrebu.

Oni su zaštićeni autorskim pravom i u vlasništvu ili pod kontrolom IDLO-a ili lica koje je navedeno kao autor određenog dijela.

Međunarodna organizacija za razvoj prava (IDLO) želi izraziti svoju zahvalnost Evropskoj banci za obnovu i razvoj (EBRD) za financijsku i

materijalnu podršku.

Molimo, imajte na umu da je ovaj dokument (izvještaj, materijal za obuku itd.) pripremljen isključivo za EBRD i treba da služi samo kao

ilustracija. EBRD ne daje nikakve izjave ili garancije, izričite ili implicitne, u pogledu tačnosti i potpunosti ovog dokumenta. EBRD nije

nezavisno provjerio informacije sadržane u ovom izvještaju i ne prihvaća nikakvu odgovornost u pogledu bilo kojih informacija, pogreška ili

propusta. Ovaj izvještaj ostaje u vlasništvu EBRD-a.

© International Development Law Organization (IDLO) Viale Vaticano, 106 00165 Rome, Italy

Tel: (39) 06 40.40.32.00 Fax: (39) 06 40.40.32.32

E-mail: eeca@idlo.int

2

PREGLED SADRŽAJA

Pregled Obuke ...................................................................................................................................................4

Eksperti ..............................................................................................................................................................8

Zakon o Izvršenju i obezbjeđenju – OPŠTI DIO .............................................................................................9

Izvršenje i obezbjedjenje u Crnoj Gori - odnos javnog izvršitelja i suda .................................................... 16

Postupak po prigovorima .............................................................................................................................. 23

Sredstva i predmeti izvršenja ........................................................................................................................ 28

Priznavanje stranih sudskih odluka .............................................................................................................. 39

Privremene mjere .......................................................................................................................................... 42

Primjeri iz sudske prakse ............................................................................................................................... 51

Priznavanje i izvršenje presuda u Evropskoj uniji (Brisel I preinačena) ...................................................... 52

Evropski nalog za izvršenje za neosporena potraživanja............................................................................ 64

Evropski platni nalog ..................................................................................................................................... 75

Evropski postupak za sporove male vrijednosti .......................................................................................... 82

Evropski postupak za sporove male vrijednosti .......................................................................................... 92

Evropski nalog za blokadu računa .............................................................................................................. 102

3

Pregled obuke

MODUL A

Zakon o IzvršenjU i obezbjeđenjU – OPŠTI DIO

Zakon o izvršenju i obezbjeđenju Crne Gore uređuje postupak izvršenja i obezbjeđenja i kao novinu je uveo izvršenja od strane Javnih izvršitelja, posebne službe sa javnim ovlašćenjem, koji je rezultat reforme zakonodavstva u oblasti izvršenja, čime je napušten sistem sudskih izvršenja. Zakon afirmife najznačajnija načela izvršnog postupka kojima se postiže efikasnost, skraćenje dužine trajanja postupka i pojednostavljuje realizacija potraživanja. Sadržinom zakona su uređeni pokretanje, nadležnost Javnog izvršitelja u postupku odlučivanja i sprovođenja, novine u pogledu dostavljanja,uvođenja novih izvršnih i vjerodostojnih isprava i postupak sprovođenja izvršenja.

Zakon je nedavno izmijenjen i dopunjen donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama ZIO od 14.04.2015.godine.

MODUL B

Izvršenje i obezbjedjenje u Crnoj Gori - odnos javnog izvršitelja i suda

Odnos javnog izvršitelja i suda regulisan je Zakonom o izvršenju i obezbjeđenju i Zakonom o Javnim izvršiteljima koji je stupio na snagu i u primjeni je od 01.01.2012.godine. Iako Javni izvršitelj obavlja službu kao samostalnu djelatnost profesionalno i nezavisno, zakonitost donošenja odluka Javnog izvršitelja preispituje se u postupku pred nadležnim sudovima. U ovom modulu dati su razlozi za uvođenje Javnih izvršitelja, kratak prikaz zakona,navedeni uslovi za obavljanje izvršiteljske djelatnosti. Objašnjeni su organizacija Javnih izvršitelja,obaveznost u postupanju,razlozi za prestanak obavljanja djelatnosti, obaveza izvršitelja na vođenje knjiga, upisnika, rad kancelarije, pravo na nagradu za rad i naknadu troškova. Odnos Javnog izvršitelja i suda prisutan je i kroz disciplinski postupak i nadzor nad radom Javnih izvršitelja, kroz odluke suda u drugom stepenu i odlučivanje po predlogu za otklanjanje nepravilnosti nastalih radnjama Javnih izvršitelja.

MODUL C

Postupak po prigovorima

Prigovor kao pravni lijek može se izjaviti protiv rješenja o izvršenju na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave, druga rješenja prvostepenog suda i Javnog izvršitelja, određena Zakonom o izvršenju i obezbjeđenju.

Postoje i druga pravna sredstva: prigovor dužnika izvršnog dužnika, prigovor trećeg lica, prigovor po isteku roka, zahtjev za otklanjanje nepravilnosti u postupku sprovođenja izvršenja, protivizvršenje, osporavanje potraživanja u toku postupka, prodaja pokretnih i nepokretnih stvari, kao i predlog za povraćaj u pređašnje stanje.

Načelo dvostepenosti je jedno od temeljnih načela, koje opšte prihvaćeno u sudskim postupcima. Odluke o prigovoru u drugom stepenu donosi sudija pojedinac, odnosno Vijeće suda.

Prigovor trećeg lica je posebno pravno sredstvo trećeg lica, koje tvrdi da u pogledu predmeta izvrešenja ima pravo da spriječi izvršenje.

Učešće dužnika izvršnog dužnika nije obavezno i zavisi od volje izvršnog povjerioca. Izvršni povjerilac svoje potraživanje može tražiti naplatom iz sredstava izvršnog dužnika, a može ga tražiti na pravima i potraživanjima koji izvršni dužnik ima prema tećim licima.

4

MODUL D

Sredstva i predmeti izvršenja

Zakon o izvršenju i obezbjeđenju je u odnosu na ZIP CG iz 2004.godine uveo je značajne novine a jedna od njih je da predmeti i sredstva izvršenje ne moraju biti navedeni u predlogu za izvršenje koji se podnosi JI, kao i da pokretne stvari ne moraju biti bliže navedene u predlogu , i uveo mogućnost da se stranke i založni povjerioci mogu sporazumjeti o nižoj prodajnoj cijeni za prodaju pokretnih stvari na Prvom Javnom nadmetanju. Zakon je skratio je rokove za zakazivanje Javnog nadmetanja i uveo novinu u pogledu dogovaranja prodajne cijene nakon tri Javna nadmetanja za koju se ne traži saglasnost izvršnog dužnika.Takođe je Zakonom o izmjenama i dopunama ZIO precizirana mogućnost prodaje pokretnih stvri nakon Drugog Javnog nadmetanja ispod procijenjene vrijednosti ali ne ispod visine potraživanja izvršnog povjerioca , kao i prodaju ispod procijenjene vrijednosti bez ograničenja ali samo uz prethodnu saglasnost izvršnog i založnog povjerioca.

Zakon o izvršenju i obezbjeđenju sadrži taksativno nabrojana sredstva izvršenja, radi ostvarivanja novčanog potraživanja izvršnog povjerioca. Izvršenje na novčanim potraživanjima predstavlja najčešći vid sprovođenja izvršenja odluka sudova, što je sasvim razumljivo, kada se ima u vidu da je novac najčešći oblik plaćanja. Izvršenje se sprovodi sredstvima i na predmetima koji su navedeni u predlogu za izvršenje, a ako nisu navedeni Javni izvršitelj sprovodi izvršenje sredstvima i na predmetima za koje smatra da su najcjelishodniji i da će se time obezbijediti najpovoljnije namirenje izvršnog povjerioca. Izvršenje na nepokretnosti sprovodi se upisom rješenja o izvršenju u katastar nepokretnosti, utvrđivanje vrijednosti nepokretnosti, prodaja nepokretnosti i namirenje izvršnog povjerioca, odnosno povjerilaca, iz iznosa dobijenog prodajom. Izvršenje na nepokretnosti određuje se na idealnom dijelu nepokretnosti na kojoj je izvršni dužnik suvlasnik. Poslije upisa rješenja o izvršenju, ne može se za namirenje drugog potraživanja, istog ili drugog povjerioca, sprovesti poseban postupak izvršenja na istoj nepokretnosti. Pokrenutom postupku izvršenja može se pristupiti do donošenja zaključka o dodjeli nepokretnosti kupcu. Utvrđivanju vrijednosti nepokretnosti pristupa se nakon donošenja rješenja o izvršenju. Javni izvršitelj pristupa namirenju povjerilaca, odmah nakon izvršene prodaje nepokretnosti, odnosno nakon prijema prodajne cijene.

MODUL E

Priznavanje stranih sudskih odluka

Zakonom o međunarodnom privatnom pravu uređuju se pravila za određivanje mjerodavnog prava u privatno-pravnim odnosima, sa međunarodnim elementom, pravila o nadležnosti sudova i drugih organa za raspravljanje tih odnosa i pravila postupka, kao i pravila za priznavanje stranih sudskoh odluka i odluka drugih organa.

Privredni sud Crne Gore, odlučuje o priznanju stranih sudskih odluka koje su donijeli sudovi nadležni za rješavanje privrednih stvari, kao i stranih arbitražnih odluka.

Strana sudska odluka izjednačava se sa odlukom suda Crne Gore i proizvodi pravno dejstvo u Crnoj Gori samo ako je prizna sud u Crnoj Gori.

Priznati i izvršiti stranu sudsku presudu znači prihvatati je kao pravosnažnu odluku i kao izvršni naslov, znači izjednačiti je u dejstvima sa domaćim odlukama.

Moguća su samo dva rješenja: da se prizna strana odluka onakva kakva jeste, ili da joj se uskrati priznanje.

MODUL F

Privremene mjere

Zakon o izvršenju i obezbjeđenju bavi se postupkom obezbjeđenja, uslovima za određivanje privremenih mjera, načinom odlučivanja, poklaganjem jemstva umjesto određivanja privremene mjere. Zakon je precizirao trajanje

5

privremene mjere i slučajeve u kojima se ista ukida. Detaljno je obuhvaćen postupak određivanja i vrsta privremenih mjera. Navedeni su uslovi za određivanje privremene mjere za obezbjeđenje novčanog potaživanja i vrste privremenih mjera radi obezbjeđenja nenovčanog potaživanja, a ovim zakonom je ustanovljna nova vrsta privremene mjere na akcijama i udjelima u privrednom društvu.

Sud je isključivo nadležan da odlučuje o predlogu za određivanje obezbjeđenja, a obezbjeđenje sprovodi sud ili Javni izvršitelj, u zavisnosti od vrste i karaktera spora. Privremene mjere su jedno od sredstava obezbjeđenja i mogu se odrediti, radi obezbjeđenja novčanog ili nenovčanog potraživanja. Mogu se odrediti prije pokretanja i u toku sudskog ili upravnog postupka, kao i po okončanju tih postupaka, sve dok izvršenje ne bude sprovedeno. Zakonom o izvršenju i obezbjeđenju propisani su uslovi za određivanje privremenih mjera, vrste privremenih mjera, jemstvo kao uslov za određivanje privremene mjere, odnosno umjesto privremene mjere, vrijeme za koje se određuje privremena mjera, kao i ukidanje privremene mjere.

Zakonom o arbitraži uređuje se arbitraža, priznanje i izvršenje arbitražnih odluka, kao i nadležnost i postupanje sudova u vezi sa arbitražom.

Privredni sud Crne Gore je isključivo nadležan da određuje i sprovodi izvršenja i obezbjeđenja na brodovima, bez obzira na svojstvo stranaka. Radi obezbjeđenja potraživanja, sud može osnovati založno pravo na brodu, izdati predhodnu mjeru i izdati privremenu mjeru. Privremena mjera zaustavljanja broda sastoji se u zabrani odlaska broda iz luke, odnosno pristaništa.

MODUL G

Primjeri iz sudske prakse

Primjerima iz sudske prakse se bliže prikazuje primjena zakonskih odredbi na uređenje pravnih odnosa stranaka i njihova zaštita, kako u postupku donošenja odluka kroz određivanje izvršenja, promjenu sredstva izvršenja, sprovođenja izvršenja na pokretnim stvarima, akcijama i udjelima.Kroz primjere se prikazuje postupanje suda po Zahtjevu za otklanjanje nepravilnosti u postupanju Javnog izvršitelja i prikazuju efekti obezbjeđenja kroz usvajanje i određivanje privremenih mjera.

MODUL H

Priznavanje i izvršenje presuda u Evropskoj uniji (Brisel I preinačeno)

Regulativa o nadležnosti i priznanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i privrednim stvarima nedavno je izmijenjena. Jedna od glavnih promjena u oblasti izvršenja odnosi se na ukidanje egzekvature, odnosno postupka proglašavanja inostrane presude izvršnom (treba imati na umu da jedan dio literature koja se koristi u okviru ovog kursa datira od vremena prije izmjena i zbog toga još uvijek upućuje na egzekvaturu kao uslov u skladu sa Regulativom). Ovaj amandman slijedi primjer nekih drugih propisa EU u oblasti građanskog prava i zasniva se na principu uzajamnog povjerenja u sudove, koje bi trebalo da karakteriše odnose između država članica EU. Posljedice ukidanja egzekvature o postupku izvršenja (direktno izvršenje), odnosno potvrda koja je potrebna za izvršenje i mogucnost prijavljivanja za odbijanje izvršenja u skladu sa Regulativom ključna su pitanja koja ce analizirati u ovom modulu. Nacionalni režimi izvršenja, koji ostaju relevantni u skladu sa Regulativom, takođe ce biti uzeti u obzir.

Treba imati na umu da su pravila o nadležnosti u ovoj Regulativi relevantna za neke druge evropske instrumente u sistemu građanskog prava. Na primjer, Regulativa o platnom nalogu upućuje na ovu Regulativu u članu 3 i 6, dok se Regulativa o sporovima male vrijednosti na ovu Regulativu poziva u članu 3 (2).

MODUL I

Evropski nalog za izvršenje za neosporena potraživanja

6

Regulativa o evropskom nalogu za izvršenje odnosi odnosi se na izvršenje novčanih potraživanja u prekograničnom kontekstu i obezbjeđuje minimalne procesne standarde koje treba poštovati u cilju izvršnosti. Novčana potraživanja treba da budu neosporena, što znači da Regulativa obuhvata sve situacije u kojima dužnik ne osporava prirodu ili nivo materijalnog potraživanja za koje je sud donio presudu. Iako se za svrhe izvršenja u drugoj državi članici može tražiti potvrda o evropskom nalogu za izvršenje, on ne mora nužno prikazavati međunarodni element. Posebno nije neophodno da jedna od strana ima prebivalište ili mjesto stalnog stanovanja u inostranstvu, niti se mora pokazati da će se izvršenje obaviti u inostranstvu.

Neka od ključnih pitanja koja ce se analizirati u ovom modulu su uslovi za potvrđivanje evropskog naloga za izvršenje i nivo do kojeg ova Regulativa i dalje predstavlja korisnu alternativu izvršenju na osnovu Regulative Brisel I (preinačena) nakon ukidanja egzekvature u njoj.

MODUL J

Evropski platni nalog

Regulativa kojom se uvodi postupak za izdavanje evropskog platnog naloga bavi se neosporenim novčanim potraživanjima određenog iznosa u prekograničnom kontekstu. Međutim, razlika u odnosu na Regulativu obrađenu u modulu I je u tome što u ovom slučaju nije potrebna presuda domaćeg suda države članice EU. Ako dužnik ima mjesto stalnog stanovanja ili prebivalište u državi članici koja nije država članica u kojoj se nalazi nadležni sud, podnosilac koji nije iz EU može podnijeti zahtjev za izdavanje evropskog platnog naloga. Regulativa takođe propisuje pravila postupka koja treba poštovati da bi se pribavio evropski platni nalog (pisani postupak bez sudske rasprave). Ključna pitanja koja će biti obrađena u ovom modulu su postupak za pribavljanje platnog naloga, vrste potraživanja na koja se ova Regulativa odnosi i dokumentacija neophodna za pribavljanje platnog naloga.

MODUL K

Evropski postupak za sporove male vrijednosti

Evropski postupak za sporove male vrijednosti može se koristiti u prekograničnim kontekstima, kako za osporena tako i za neosporena potraživanja. Maksimalan iznos potraživanja je 2.000 eura. Tužilac sa mjestom stalnog stanovanja ili prebivalištem u državi koja nije članica EU može da koristi evropski postupak za sporove male vrijednosti protiv tuženog koji ima mjesto stalnog stanovanja ili prebivalište u EU, i to u državi članici koja nije država članica u kojoj se nalazi nadležni sud. Regulativa sadrži odredbe procesne prirode (npr. u vezi sa usmenom raspravom i izvođenjem dokaza) i pruža alternativu za domaće postupke slične prirode (ali, naravno, samo u prekograničnim kontekstima). U ovom modulu biće analizirana procesna pravila i potvrda koje je neophodna za izvršenje u skladu sa Regulativom.

MODUL L

Evropski nalog za blokadu računa

Evropski nalog za blokadu računa (koji će se primjenjivati počev od 2017. godine) omogućava izvršenje presuda u državama članicama EU. Ima za cilj zamrzavanje bankovnih računa dužnika pomoću jedinstvenog naloga kojeg izdaje sud ili država članica koji stupa na snagu u svim državama članicama istovremeno. U ovom modulu biće analiziran postupak za pribavljanje naloga za blokadu računa u skladu sa Regulativom. Pored toga, biće razmotrene sljedeće teme: primjenjivost Regulative, nadležnost, sadržina, i izvršenje naloga kao obaveze povjerioca.

7

Eksperti

Cornelis Hendrik van Rhee Email adresa: remco.vanrhee@maastrichtuniversity.nl Profesor, Pravni fakultet, Maastricht Univerzitet Profesor C.H. van Rhee je međunarodno priznati stručnjak u oblasti uporednog parničnog postupka i sudske organizacije. Predaje na Maastricht Pravnom fakultetu u Nizozemskoj i na raznim stranim institucijama. Služio je kao stručnjak u raznim projektima Vijeća Europe i Europske unije. Objavio je brojne članke i knjige na temu uporednog parničnog postupka. Trenutno, on je predsjednik radne grupe Evropskog pravnog instituta i UNIDROIT-a za razvoj evropskih pravila o parničnom postupku.

Nataša Sekulić Email adresa: natasa.sekulic@sudstvo.me

Sudija, Privredni sud Crne Gore

Natasa Sekulić je završila Pravni fakultet 1979. godine i položila pravosudni ispit 1984. godine. U periodu od 1981. do 2000. godine radila je kao stručni saradnik u Okružnom Privrednom sudu Podgorica. Za sudiju Privrednog suda Podgorica bila je izabrana u oktobru 2000. godine, gdje i danas obavlja funkciju. Radi u građanskoj i izvršnoj materiji. Također radi kao medijator u Centru za medijaciju i arbitar u Privrednoj komori Crne Gore.

Marina Đurović Email adresa: marina.djurovic@sudstvo.me Sudija, Privredni sud Crne Gore Marina Đurović je završila Pravni fakultet 1980. godine i položila pravosudni ispit 1985. godine. U periodu od 1982. do 2005. godine radila je kao stručni saradnik i sekretar suda u Okružnom Privrednom sudu Titograd, gdje i danas obavlja funkciju. Za sudiju Privrednog suda Podgorica izabrana u avgustu 2005. godine. Radi u građanskoj i izvršnoj materiji. Majka je dvoje djece.

8

Modul A

Zakon o Izvršenju i obezbjeđenju – OPŠTI DIO

I. Istorijat izvršenja - kratak pregled

-ZIO CG iz 27.07.2011.godine sa izmjenama i dopunama

Naplata potraživanja kroz izvršni postupak u Crnoj Gori je uređena Zakonom o izvršenju i obezbjeđenju Crne Gore koji reguliše materiju izvršenja i obezbjeđenja u postupku prinudne naplate ostvarenja potraživanja, te Zakonom o Javnim izvršiteljima. Na taj način se pravnim subjektima i fizičkim licima obezbjeđuje naplata i obezbjeđenje potraživanja.

Zakon je objavljen u Sl.RCG 36/11 od 27.07.2011.godine,a primjenjuje se od 27.09.2011.godine. Najvažniji razlozi za donošenje Zakona o izvršenju i obezbjeđenju je reforma postojećeg zakonodavstva u oblasti izvršenja,jer je u toku primjene prethodnog Zakona o izvršenju donijetog 2004.godine, zaključeno da pojedini pravni instituti ne omogućavaju brzu i jednostavnu realizaciju potraživanja povjerioca.

Naime, pomenuti Zakon o izvršenju objavljen u Sl.RCG 23/04 koji je bio u primjeni od 13.07.2004.godine, u vrijeme donošenja je ocijenjen kao moderan i uspio je da stvori balans između izvršnog povjerioca i dužnika , ali se u njegovoj primjeni pokazalo da nakon vođenja parnice i dobijene izvršne isprave stranke se suočavaju sa drugim izvršnim postupkom, gdje se često izvršenje nije moglo sprovesti.

Osnovni cilj reforme je:

• postizanje efikasnosti,

• pojednostavljenje realizacije potraživanja,

• skraćenje dužine trajanja postupka,

te na taj način smanjenje značajnog broja nezavršenih predmeta koji su naročito opterećivali rad sudova, što će

Do kraja ovog modula, učesnici će moći:

Iscrpno opisati odredbe Zakona o izvršenju.

Pružiti sveobuhvatan pregled izvršenja i obezbjeđenja u Crnoj Gori.

Unaprijediti svoje znanje o odredbama Zakona o izvršenju i obezbjeđenju.

Raspravljati o načinu dostavljanja po ZIO.

Navesti vrste izvršnih i vjerodostojnih isprava.

Opisati postupak odlučivanja po predlogu za izvršenje.

9

doprinijeti rasterećenju i efikasnijem funkcionisanju sudskog sistema. Rezultat reforme je uvođenje Javnih izvršitelja ,službe sa javnim ovlašćenjem,što predstavlja radikalnu novinu u ZIO, kao novog instituta radi unapređenja izvršenja. Donošenjem ZIO 2011.godine,Crna Gora se odlučila za napuštanje sistema sudskih izvršenja iako ne u potpunosti, i prenošenja ovlašćenja za sprovođenje i određivanje izvršenja na Javne izvršitelje.

Izvršenje mora biti uređeno sa jasnim pravnim okvirom, pravilma, obavezama, odgovornostima i mogucnostima svih učesnika u izvršnom postupku

Osnovni razlog za napuštanje koncepta sudskih izvršenja je prvenstveno bila neefikasnost zbog velikog broja predmeta, neažurnog rada sudskih izvrsitelja usled nedovoljnih materijalnih resura i nedovoljnog broja stručnog osoblja , loseg sistema dostavljanja, otezanog pristupa informacijama o imovini izvršnih duznika, kao i procesnih odredbi koje su omogućavale niz zloupotreba u svrhu odugovlačenja postupka.

Prilikom izrade Zakona o izvršenju i obezbjeđenju i Zakona o Javnim izvršiteljima, zakonodavac je nastojao da u ove zakone ugradi najbolje standarde Evropske unije i Savjeta Evrope posebno one iz preporuke Rec 17/2003, Vijeća Evrope, kao i smjenicama za bolje sprovođenje postojećih preporuka Savjeta Evrope o izvršnom postupku usvojenim od strane CEPEJ-a na 14 plenarnom zasijedanju u Strazburu 2009.godine, kao i u skladu sa Uredbom EU 1393/2007 o dostavljanju dokumenata sa kojom je u skladu odredba ZIO o dostavi sudskih akata od strane Javnih izvršitelja. Zakon je dobio veoma pozitivno mišljenja eksperata Savjeta Evrope.

II. Načela izvršnog postupka

Obzirom da izvršenje predstavlja poslednju ali izuzetno značajnu fazu u postupku realizacije određenog prava, u ZIO su ugrađena najznačajnija načela a to su :

• Načelo formalnog legaliteta

• Načelo pravnog interesa

• Načelo dispozicije

• Načelo oficijelnosti

• Načelo efikasnosti i ekonomičnosti

• Načelo dvostepenosti

• Načelo zaštite izvršnog dužnika

Centralno mjesto u ZIO ima načelo formalnog legaliteta jer je njegovo pravno dejstvo glavno obilježje u izvršnom postupku. Suština načela je da se u izvršnom postupku postojanje potraživanja izvršnog povjerioca i legitimacija stranaka (aktivna i pasivna), može dokazivati samo izvršnom ispravom ili vjerodostojnom ispravom. To znači da su Sud i Javni izvršitelj dužni da donesu rješenje o izvršenju kada izvršni povjerilac podnese predlog za izvršenje na osnovu perfektne izvršne isprave, koja je podobna za izvršenje. U ovom slučaju to znači da mora postojati identitet iz obaveze iz izvršne isprave i traženog izvršenja. U izvršnom postupku Sud, ni JI, nijesu ovlašćeni da se upuštaju u razmatranje pravilnosti i materijalne zakonitosti izvršne isprave koja je dostavljena na sprovođenje. U suprotnom to bi značilo novo suđenje o presuđenoj stvari, jer se izvršenje sprovodi na osnovu pravosnažne i izvršne odluke.

Osim ovog načela dominira i načelo pravnog interesa jer izvršni postupak može voditi samo ono lice - povjerilac, koje ima pravni interes koji dokazuje postojanjem izvršne i vjerodostojne isprave.

Načelo dispozicije takođe dominira u izvršnom postupku jer izvršni povjerilac disponira svojim pravom kada je u pitanju:

• Pokretanje postupka

• Da li će tražiti sprovođenje izvršenja u cjelosti ili djelimično

• Izbor JI koji određuje i sprovodi izvršenje

• Sredstva i predmet izvršenja

• Sporazum izvršnog povjerioca i izvršnog dužnika o namirenju u ratama

• Odlaganje izvršenja

10

• Povlačenje predloga.

Zastupljeno je načelo oficijelnosti jer JI i Sud moraju odlučiti po predlogu za određivanje i sprovođenje izvršenja, preduzimanje izvršnih radnji, predlogu za promjenu sredstva izvršenja i predlogu za izricanje novčanih kazni.

Primjenom načela efikasnosti i ekonomičnosti omogućava se realizacija potraživanja na najbrži način, sa najmanje mogućih troškova, uz primjenu načela hitnosti, što se postiže skraćenjem rokova u izvršnom postupku u cilju zaštite interesa povjerioca. Posebno se insistira na hitnosti postupka u slučajevima:

• smetanja državine

• predaje djeteta

• vraćanje radnika na rad

• predaje predmeta sklonih kvaru

• predaje zemljišta prije sjetve

Procesne radnje pri odlučivanju i sprovođenju izvršenja i obezbjeđenja se preduzimaju u cilju najbržeg sprovođenja izvršenja, kako izvršni dužnik ne bi bio u mogućnosti da osujeti ili oteža realizaciju potraživanja .

Evropski Sud za ljudska prava smatra da pravo na pravično suđenje, shodno čl.6 Konvencije o ljudskim pravima, obuhvata i obavezu države da omogući pravovremeno i djelotvorno izvršavanje sudskih odluka. Ako postoji povreda prava i odugovlačenje izvršnog postupka, koju je utvrdio Evropski Sud, obavezaće državu članicu da podnosiocu tužbe isplati pravičnu naknadu zajedno sa troškovima postupka.

Posebno treba pomenuti načelo dvostepenosti, koje je garancija za zaštitu prava i poštovanje zakona i štiti stranke od grešaka prvostepenog suda i JI. Dvostepenost je mjera zaštite od zloupotreba, korupcije, lokalnih uticaja i sl. Stranke mogu u postupku po prigovoru pobijati prvostepenu odluku i pokušati da izmijene situaciju u drugostepenom postupku pred nadležnim sudom koji ima mogućnost potvrđivanja prvostepene odluke, njenog djelimičnog ili potpunog ukidanja, kao i preinačenja.

Iako je izvršni povjerilac dokazao osnovanost svog potraživanja prilikom određivanja izvršenja, zastupljeno je i načelo zaštite izvršnog dužnika jer se izvršenje mora sprovesti na način da postoji:

• srazmjernost obaveze i sredstva izvršenja

• dužni obzir prema izvršnom dužniku i njegovoj porodici, uz humano postupanje sa što manje posledica

• ograničenja i izuzimanja izvršenja predviđena zakonom.

U izvršnom postupku su takođe zastupljena načela ustavnosti i zakonitosti, pismenosti, prvenstva namirenja, javnosti i tajnosti, savjesnog korišćenja procesnih prava i dr.

III. Sadržina zakona

Zakon o izvršenju i obezbjeđenju uređuje postupak prinudnog ostvarivanja potraživanja na osnovu domaće ili strane izvršne ili vjerodostojne isprave i obezbjeđenje potraživanja koji se sprovodi u skladu sa zakonom, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno.

ZIO se primjenjuje i na prinudno izvršenje:

• odluka donijetih u upravnom postupku koja glasi na ispunjavanje novčane obaveze ako se izvršenje sprovodi na nekretninama, akcijama i udjelima članova u privrednom društvu

• prinudno izvršenje notarskih akata i drugih isparava propisanih zakonom

• na izvršenje i obezbjeđenje na brodu i vazduhoplovu , samo ako je to posebnim zakonom određeno

-Pokretanje postupka, nadležnost, vrste odluka

Izvršni postupka se sastoji iz dvije faze- faza odlučivanja po predlogu za izvršenje i faza sprovođenja izvršenja.

Postupak izvršenja pokreće izvršni povjerilac podnošenjem predloga JI i Sudu. Postupak se pokreće po službenoj dužnosti kada je to zakonom određeno. Najznačajnija novina u ZIO se odnosi na određivanje nadležnosti suda i

11

Javnog izvršitelja. Sud je isključivo nadležan za određivanje i sprovođenje izvršenja sudskih odluka radi predaje i oduzimanja djeteta, vraćanja zaposlenog na rad i sudskih odluka po kojima je izvršni dužnik dužan da učini određenu radnju koju umjesto njega po zakonu ili pravnom poslu ne može da učini drugo lice. Takođe sud je nadležan da odlučuje o predlogu za protivizvršenje i zahtjevu izvršnog povjerioca za plaćanje sudskih penala. Za sve druge slučajeve za koje nije propisana isključiva nadležnost suda, nadležan je javni izvršitelj.

U pravnim stvarima u kojima je predviđena nadležnost suda postupak u prvom stepenu vodi sudija pojedinac a odluke po prigovoru u drugom stepenu donosi sudija pojedinac i Vijeće od 3 sudije prvostepenog suda. Odluke koje donose sud i JI su rješenja i zaključci. Zaključkom se određuje sprovođenje pojedinih radnji i odlučuje o pitanjima upravljanja postupkom.

Protiv rješenja u postupku izvršenja i obezbjeđenja može se izjaviti prigovor, dok protiv zaključka prigovor nije dozvoljen.

Izvršenje se određuje i sprovodi u obimu koji jer potreban za namirenje, odnosno obezbjeđenje potraživanja, a ukoliko ima više izvršnih povjerilaca koji ostvaruju potraživanja prema istom dužniku i na istom predmetu, redosled namirenja se utvrđuje redom kojim su stekli pravo da se namire. Zakonom je propisano izvršenje na osnovu strane izvršne isprave ako ona ispunjava zakonom ili međunarodnim ugovorom propisane uslove za priznanje i izvršenje, dok se na imovini druge države ili međunarodne organizacije u Crnoj Gori ne može odrediti izvršenje ili obezbjeđenje bez prethodne pisane saglasnosti organa državne uprave, nadležnog za spoljne poslove, osim u slučaju izričitog pisanog pristanka na izvršenje, odnosno obezbjeđenje.

-Osnov za izvršenje - izvršne i vjerodostojne isprave

Osnov za određivanje izvršenja su izvršna i vjerodostojna isprava.

-Izvršne isprave su:

• izvršna sudska odluka i sudsko poravnanje

• odluka i poravnanje koji su kao izvršne isprave propisane posebnim zakonom

• ugovor o hipoteci, odnosno založna izjava sačinjena saglasno propisima kojima se uređuje hipoteka

• notarski akt koji predstavlja izvršnu ispravu u skladu sa zakonom

• strani notarski akt ako sadrži sve elemente neophodne za izvršenje

• i druga isprava koja je zakonom određena kao izvršna isprava.

U smislu čl.19 ZIO sudske odluke su presuda, rješenje, rješenje o obezbjeđenju, platni i drugi nalog suda, odluke arbitraže, sudsko poravnanje, odluke u upravnom postupku – rješenje i zaključak organa državne uprave i drugog državnog organa kao i privrednog društva i drugog pravnog lica donesenim u vršenju javnih ovlašćenja i poravnanja u upravnom postupku.

Uslov za određivanje izvršenja je da je izvršna isprava postala pravosnažna i izvršna, odnosno da je protekao rok za dobrovoljno ispunjenje obaveze izvršnog dužnika, da je podobna za izvršenje (ako su u njoj naznačeni izvršni povjerilac,izvršni dužnik, predmet, vrsta, obim i rok ispunjenja obaveze).

Izvršenje se određuje i na osnovu vjerodostojnih isprava, a to su jednostrani ili dvostrani pojedinačni pravni akti koji su najčešće izdati od strane izvršnog povjerioca,osnosno izvršnog dužnika ili od strane i povjerioca i dužnika, u obliku propisanim zakonom.

-Vjerodostojne isprave precizno navedene u čl.25 ZIO, su :

• mjenice i ček

• obveznica i druga hartija od vrijednosti koja imaocu daju pravo na isplatu nominalne vrijednosti

• faktura(račun) sa otpremnicom ili drugim pisanim dokazom da je izvršni dužnik obaviješten o nastaloj obavezi

• izvodi iz poslovnih knjiga za izvršene komunalne usluge električne energije, telefonske i druge slične usluge

• bankarska garancija

12

• akreditiv

• ovjerena izjava izvršnog dužnika kojim ovlašćuje banku da sa njegovog računa izvrši prenos novčanih sredstava na račun izvršnog povjerioca

• obračun kamata sa dokazima o osnovu dospjelosti i visini potraživanja

• ovjerena privremena ili okončana situacija u vezi sa izvršenim građevinskim radovima

Vjerodostojna isprava je podobna za izvršenje ako su u njoj naznačeni izvršni povjerilac, izvršni dužnik, predmet, vrsta, obim i rok ispunjenja obaveze. Ako se dospjelost ne vidi, izvršenje se određuje ako je izvršni povjerilac podnio pisani dokaz da je izvršnog dužnika pozvao da ispuni dospjelu obavezu u ostavljenom roku.

-Predlog za izvršenje - sadržina i odlučivanje po predlogu

U predlogu za izvršenje moraju biti naznačeni svi elementi, stranke, izvršna isprva, obaveza izvršnog dužnika, sredstvo i predmet izvršenja i drugi podaci potrebni za sprovođenje izvršenja. U predlogu za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave mora biti sadržan i zahtjev da se obaveže izvršni dužnik da u roku od 8 dana, a u mjeničnim i čekovnim sporovima u roku od 3 dana, namiri potraživanje sa troškovima postupka.

Sadržina predloga za izvršenje koji se podnosi Javnom izvršitelju razlikuje se od predloga koji se podnosi sudu, jer u njemu ne moraju biti naznačeni sredstva i predmeti izvršenja. Ukoliko je izvršenje predloženo na pokretnim stvarima, one ne moraju biti bliže navedene u predlogu – čl.37 ZIO. Naime, jedna od novina u ovom zakonu da izvršni povjerilac može zahtijevati od JI da bez ograničenja preduzima sve radnje u postupku izvršenja ili da uslovi preduzimanje pojedinih radnji svojom prethodnom saglasnošću. U svakom slučaju, JI sprovodi izvršenje sve dok izvršni povjerilac ne bude namiren na onom predmetu i sredstvu koje je najpovoljnije za namirenje.

O predlogu za izvršenje sud, odnosno Javni izvršitelj dužan je da odluči u roku od pet dana od dana podnošenja predloga.

JI, odnosno sud, donose :

• rješenje kojim se usvaja u cjelini ili djelimično predlog za izvršenje

• rješenje kojim se predlog za izvršenje potpuno ili djelimično odbija

• rješenje kojim se predlog za izvršenje potpuno ili djelimično odbacuje.

-Dostavljanje rješenja

Jedan od razloga zbog kojih je napušten koncept sprovođenja izvršenja od strane sudova je i problem dostavljanja sudskih pismena, što je doprinosilo odugovlačenju postupka a samim tim i smanjenju efikasnosti izvršenja. Članom 43.ZIO propisan je način dostavljanja pismena od strane JI.

Dostavljanje pismena koja proizilaze iz okvira rada Javnog izvršitelja, vrši se neposrednim predavanjem ili preko pošte, a propisana je mogućnost da javni izvršitelj vrši dostavljanje i sudskih pismena, u skladu sa zakonom kojim se uređuje parnični postupak.

Ako Javni izvršitelj ne može da izvrši uredno dostavljanje pismena iz okvira svog rada neposredno ili putem pošte ili mu je nepoznato prebivalište ili boravište odnosno sjedište stranke, dostavljanje će izvršiti javnim objavljivanjem u medijima u dva uzastopna broja i Službenom listu Crne Gore. Javno objavljivanje, osim naziva stranaka, poslednje poznate adrese, broja predmeta, osnova izvršenja i roka u kojem stranka treba da se obrati Javnom izvršitelju, sadrži i upozorenje da se takav način dostave smatra urednom dostavom i da stranka sama snosi negativne posledice. Dostava se smatra izvršenom danom poslednjeg objavljivanja. Sva pitanja koja nisu uređena odredbama ZIO shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku.

Rješenje o izvršenju dostavlja se strankama a uz rješenje o izvršenju dostavlja se i predlog za izvršenje. Rješenje o odbacivanju i odbijanju predloga dostavljaju se samo izvršnom povjeriocu. Rješenje o izvršenju na novčanom potraživanju dostavlja se i dužniku izvršnog dužnika a rješenje o izvršenju na sredstvima na računu izvršnog dužnika dostavlja se i banci.

Rješenje o izvršenju na pokretnim stvarima dostavlja se izvršnom dužniku neposredno prije preduzimanja prve

13

izvršne radnje.

Rješenje o izvršenju doneseno na osnovu vjerodostojne isprave dostavlja se banci kad postane pravosnažno, osim ako je izvršenje određeno na osnovu mjenice.

IV. Sprovođenje izvršenja - prije pravosnažnosti i nakon pravosnažnosti

Druga faza izvršnog postupka je sprovođenje izvršenja. Kada je izvršenje određeno na osnovu izvršne isprave, sprovodi se prije pravosnažnosti rješenja o izvršenju, osim ako je drukčije određeno zakonom. Izvršenje određeno na osnovu vjerodostojne isprave ne može se sprovesti prije pravosnažnosti rješenja o izvršenju.

Novina u Zakonu se odnosi i na vrijeme sprovođenja izvršenja, tako što je propisano da se izvršenje može sprovesti svakog dana u vremenu od 8 do 21 čas. Termin iz ranijeg zakona “danju” je izbrisan iz razloga preciznosti i jasnoće norme a 21 čas je primjerno vrijeme koje ne dovodi u nezavidan položaj izvršnog dužnika.

Pored toga precizno su utvrđene obaveze Javnog izvršitelja u postupanju prilikom sprovođenja izvršenja, koji mora voditi računa o dostojanstvu izvršnog dužnika i članova domaćinstva a ukoliko izvršni dužnik ne prisustvuje sprovođenju izvršenja, ni njegov punomoćnik ili član domaćinstva, moraju prisustvovati dva punoljetna građanina. Takođe, izvršenje u poslovnoj prostoriji izvršnog dužnika sprovodi se u toku radnog vremena, u prisustvu lica koje odredi izvršni dužnik, a ukoliko je prostor zaključan, a izvršni dužnik nije prisutan ili ne pristaje da otvori prostoriju, moraju biti prisutna 2 punoljetna građanina u sprovođenju izvršenja. Zakonodavac je u cilju ubrzanja postupka propisao obavezu izvršnom dužmiku, drugim fizičkim i pravnim licima, državnim organim i organima državne i lokalne uprave, da na zahtjev JI ili suda dostave podatke o imovini izvršnog dužnika i prihodima na kojima se može sprovesti izvršenje. Nepostupanjem po Zahtjevu za dostavljanje podataka o imovini izvršnog dužnika sankcionisano je novčanim kaznama i to ne samo po predlogu JI već će sud odlučiti i po službenoj dužnosti o takvom nepostupanju. Novčane kazne su propisane u rasponu od 200€ do 2000€ za fizička lica, i od 2000€ do 20000€ za pravno lice, preduzetnika ili organa prave. Ovakav vid kazne je značajan jer se izrečena novčana kazna uvećava sve dok izvršni dužnik ili pomenuta lica ne dostave tražene podatke.

Takođe, je propisana obaveza policije da pruži pomoć u sprovođenju izvršenja a u slučaju nepostupanja Uprave policije po zahtjevu, sud odnosno JI su dužni da obavijeste ministarstvo nadležno za poslove policije.

Veoma je značajna novina u zakonu koja propisuje da se stranke mogu sporazumjeti da se potraživanje namiri u ratama, što je relativno česta pojava u izvršnom postupku, pa se sprovođenje izvršenja odlaže do isteka roka određenog Sporazumom o namirenju u ratama.

Izvršni postupak se okončava izmirenjem potraživanja, povlačenjem predloga za izvršenje jer izvršni povjerilac može, bez saglasnosti izvršnog dužnika povući predlog za izvršenje djelimično ili u cjelosti, u kojem slučaju se izvršenje obustavlja i ukidaju sve sprovedene izvršne radnje, pod uslovom da se time ne dira u stečena prava trećih lica. Ukoliko je povlačenje uslijedilo nakon što je izvršenje započeto, a povlačenje izaziva štteu za izvršnog dužnika, izvršni povjerilac je dužan da tu štetu naknadi.

Izvršni postupak se okončava i obustavljanjem izvršenja po službenoj dužnosti u slučajevima kada je :

• izvršna isprava pravosnažno ukinuta, preinačena ili stavljena van snage i ukinuta potvrda o izvršnosti i

• potraživanje prestalo usljed propasti predmeta izvršenja, smrti fizičkog lica kao stranke ako nema naslednjika, prestankom pravnog lica koje nema pravnog sljedbenika, prebijanja potraživanja i u drugim sličnim slučajevima.

14

Prijedlozi za dodatno čitanje

1. ZIO CG, Sl.CG 36/11 od 27.07.2011.godine

2. Izmjene i dopune ZIO , Sl.CG 20/15 od 14.04.2015.godine.

3. ZPP CG , Sl.RCG 22/2004 i 28/2005

4. Zakon o izmjenama i dopunama ZPP-a SL.CG 47/2015

5. Zakon o sudovima CG Sl.CG 11/2015

6. Komentar Zakona o izvršenju i obezbjeđenju, Beograd 2012.godina - D.Lazarević

7. Komentar Zakona o izvršenju i obezbjeđenju, Beograd 2016.godine- prof.dr Nebojša Šarkić

8. Građansko procesno pravo, Beograd 1976.godine- Borivoje Poznić

9. Sudsko izvršno pravo , Zagreb 1980.goidne- S.Triva, M.Dika, S.Bjelajac

15

Modul B

Izvršenje i obezbjedjenje u Crnoj Gori - odnos javnog izvršitelja i suda

I. Zakonska regulativa

-Pravni propisi - ZIO CG sa Zakonom o izmjenama i dopunama od 14.04.2015.godine i Zakon o Javnim izvršiteljima od 01.01.2012.godine

Zakonom o JI SLCG 61/11 koji je stupio na snagu 1.1.2012. država je povjerila određivanje i sprovođenje izvršenja Javnim izvršiteljima. Donošenjem ZIO Crna Gora se odlučila za napuštanje sistema sudskih izvršenja, iako ne u potpunosti, i prenijela ovlašćenja za sprovođenje i određivanje izvršenja na Javne izvršitelje, što predstavlja radikalnu novinu u ZIO. Time je zaokružena reforma izvršnog postupka.

-Razlozi za uvođenje JI

Razlozi za uvođenje JI su višestruki: efikasniji, brži i kraći postupak izvršenja, rasterećenje sudova, stručnije obavljanje poslova izvršenja, bolju opremljenost, zbog nedovoljnih ,materijalnih resursa i broja stručnog osoblja u sudovima, otežanog pristupa informacijama o imovini izvršnih dužnika, kao i lošeg sistema dostavljanja pismena. Napušten je model sudskog izvršenja, osim kada je u pitanju isključiva nadležnost suda i zbog procesnih odredbi koje su omogućavale odugovlačenje postupka.

-Definicija

Javni izvršitelji vrše poslove u postupku određivanja i sprovođenja izvršenja i obezbjeđenja, kao javnu službu koja je povjerena licima dostojnim javnog povjerenja, kao samostalnim i nezavisnim nosiocima službe. JI obavljaju djelatnost profesionalno i kao isključivo zanimanje u skladu sa zakonom kojim se uređuje izvršenje i obezbjeđenje i ne mogu vršiti druge poslove osim bavljenja naučnom, nastavnom, kulturnom, umjetničkom i sportskom djelatnošću i mogu sticati prihode od autorskih i sličnih prava, intelektualne i industrijske svojine. U svom radu JI su potpuno samostalni, nezavisni od bilo kojeg interesnog ili političkog uticaja, ne smiju postupati u interesu povjerilaca, već isključivo u interesu što bržeg namirenja potraživanja donošenjem rešenja i sprovođenjem izvršenja na području za koje je imenovan.

Do kraja ovog modula, učesnici će moći:

Unaprijediti svoje znanje o odnosu javnog izvršitelja i suda.

Navesti nadležnost Javnog izvršitelja i suda.

Raspravljati o organizaciji rada javnih izvršitelja.

Opisati postupak odlučivanja po Zahtjevu za otklanjanje nepravilnosti.

16

II. Kratak prikaz zakona o Javnim izvršiteljima od 01.01.2012.godine

- Organizacija JI

U dijelu organizacije JI uređeno je službeno područje, broj mjesta JI, ustanovljen zamjenik JI, određeno radno vrijeme i pravilnik o vođenju knjiga Javnog izvršitelja.

• Službeno područje Javnog izvršitelja je područje na kojem obavlja izvršiteljsku djelatnost, na službenom području koje je vezano za područje Osnovnog Suda u kojem se nalazi sjedište JI. Na osnovu izvršne isprave Privrednog Suda, izvršenje određuje i sprovodi JI čije se službeno sjedište nalazi na području Privrednog suda koji je donio izvršnu ispravu. JI može preduzimati radnje van službenog područja prilikom sprovođenja izvršenja i obezbjeđenja i kada Ministar Pravde odredi na predlog Komore JI da Javni izvršitelj vrši poslove van službenog područja zbog objektivnih potreba stanovništva(čl.5).

• Broj mjesta JI određuje Ministarstvo Pravde tako da za teritoriju opštine na svakih započetih 25.000 određuje po 1 mjesto JI a izuzetno u zavisnosti od potreba ako se poveća br.predmeta, može odrediti veći br.mjesta JI. Ako zbog malog br.stanovnika i malog br.predmeta na određenom području nije opravdano imenovanje JI ili nema kandidata, Ministar će odrediti izvršitelja sa drugog područja.

• Zamjenik JI može imati jednog ili više zamjenika i može obavljati sve poslove u vezi izvršenja i obezbjeđenja kao JI.

• Radno vrijeme propisuje Ministarstvo, a po potrebi JI može obaviti službenu radnju i van utvrđenog radnog vremena.

• Pravilnik: Članom 9 Zakona je propisano da Ministarstvo Pravde podzakonskim aktom uređuje vrstu, oblik, sadržaj, način vođenja i čuvanje upisnika, knjiga i spisa i druga pitanja u vezi organizacije i unutrašnjeg poslovanja JI.

- Imenovanje i uslovi za obavljanje izvršiteljske djelatnosti:

-Za JI može biti imenovano lice :

• koje je crnogorski državljanin

• koje ima opštu zdravstvenu i poslovnu sposobnost

• koje je diplomirani pravnik

• 5 godina radnog iskustva na pravnim poslovima

• položen ispit za JI ili pravosudni ispit

• koje nije osuđivano za krivično djelo na kaznu zatvora od najmanje 6 mjeseci ili za krivično djelo koje ga čini nedostojnim za obavljanje djelatnosti ili se protiv njega ne vodi krivični postupak za djelo koje se goni po službenoj dužnnosti

• nad kojim se kao preduzetnikom, ortačkim društvom čiji je član ili komanditnim društvom čiji je član ne vodi stečajni postupak.

Navedeni uslovi omogućavaju izvršiteljima pravilno i zakonito obavljanje službe sa javnim ovlašćenjima, što znači da posjeduju znanje ne samo na području izvršnog prava, već i stvarnog, obligacionog, građanskog i trgovinskog prava uz poštovanje načela izvršnog postupka i savjesnog korišćenja procesnih ovlašćenja.

Imenovanje se vrši na osnovu javnog konkursa Ministarstva Pravde, koji se objavljuje u SLCG, čime se obezbjeđuje potpuna transparentnost i dostupnos. Odluku o izboru donosi Ministar, ista je konačna i protiv nje se može pokrenuti upravni spor. Nakon imenovanja JI polaže zakletvu najkasnije u roku od 30 dana od dana imenovanja. Takođe, prije početka obavljanja djelatnosti JI mora obezbijediti poslovni prostor, opremu za rad kancelarije, zaključiti ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu za koju odgovara cjelokupnom svojom imovinom, koju je prouzrokovao nezakonitim i nepravilnim radom. Jedan od uslova je dokaz o otvaranju posebnog računa kod banke na koji se uplaćuju sredstva naplaćena od izvršnog dužnika i deponovanju otiska službenog pečata i svog

17

ovjerenog potpisa.

JI može primiti u radni odnos zamjenika čiji su uslovi za imenovanje isti kao za JI koji postupa u ime JI, ima sopstvenu legitimaciju i odredbe koje se odnose na JI shodno se primjenjuju i na zamjenika.

Vršilac dužnosti JI postupa i privremeno preuzima poslove JI u slučaju duže spriječenosti da obavlja djelatnost zbog bolesti ili odsustva iz reda zamjenika ili drugih izvršitelja, o čemu odlučuje Ministar Pravde, a u slučaju smrti JI ili privremenog udaljenja Ministar Pravde po službenoj dužnosti, po pribavljenom mišljenju Komore određuje vršioca dužnosti između drugih JI ili njihovih zamjenika sa istog službenog područja.

Izuzeće JI: Za izuzeće JI Zakon je odredbom čl.28 propisao shodnu primjenu odredaba ZPP-a, koje se odnose nas izuzeće sudije. Stranka može staviti Zahtjev za izuzeće u prigovoru, a o zahtjevu odlučuje predsjednik suda na čijem području se nalazi službeno sjedište JI. Protiv odluke o izuzeću nije dozvoljen prigovor, a ukoliko zahtjev bude usvojen izvršni povjerilac će povjeriti predmet drugom JI.

Obaveznost postupanja u svim predmetima je imperativna - propisana odredbom čl. 29 Zakona,što znači da je JI dužan da izme predmet u rad, osim u slučaju izuzeća iz čl. 28 i kad podnosilac predloga nije uplatio predujam troškova. Javni izvršitelj je ovom odredbom obavezan uzimati sve predmete u rad, bez mogućnosti da odbije stranke i bira predmete jer bi na taj način mogao da povlašćuje određene stranke, a ukoliko odbije uzimanje predmeta ili uskraćivanje bilo koje radnje bez opravdanog razloga, stranka ima pravo da podnese pritužbu Komori, u kojem slučaju Komora će odrediti drugog JI , čime će se obezbijediti postupanje po predlogu stranke. Javni izvršitelj, njegovi zamjenici i zaposlena lica, kao i lica koja imaju pristup službenim podacima dužni su da ih čuvaju kao poslovnu tajnu čime se obezbjeđuje njihova povjerljivost i potpuna zaštita.

- Prestanak obavljanja djelatnosti i razrješenje

Javni izvršitelj prestaje sa obavljanjem djelatnosti u sledećim slučajevima:

• sticanjem uslova za penziju

• na lični zahtjev

• ako bude osuđen na bezuslovnu kaznu zatvora u trajanju dužem od šest mjeseci i

• razrješenjem.

U navedenim slučajevima, Ministar pravde na osnovu obavještenja Komore donosi Odluku o prestanku obavljanja izvršiteljske djelatnosti, a ukoliko JI podnese lični zahtjev, Ministar pravde u odluci o prestanku određuje rok za prestanak djelatnosti.

-Zakon je predvidio da se JI razrješava dužnosti u sledećim slučajevima:

• ako se utvrdi da ne ispunjava uslove za obavljanje svoje djelatnosti

• ako vrši drugu djelatnost

• ako mu je izrečena disciplinska mjera trajna zabrana obavljanja djelatnosti

• ako je osuđen za krivično djelo koje ga čini nedostojnim za vršenje poslova javnog izvršitelja

• ako zbog bolesti postane trajno nesposoban za obavljanje izvršiteljske djelatnosti.

Odluku o razrješenju donosi ministar i oglašava je u “Službenom listu Crne Gore”, s tim što u odluci istovremeno određuje vršioca dužnosti javnog izvršitelja, ista je konačna i protiv nje se može pokrenuti upravni spor.

- Upisnik, knjige i računi

Zakonom je propisana obaveza vođenja upisnika u kojem se upisuju svi primljeni predmeti, vođenje finansijskih knjiga i dnevnika, kako bi se obezbijedilo da se u svakom trenutku mogu utvrditi prava i obaveze JI, uz obavezu čuvanja knjiga trajno , a u slučaju prestanka rada kancelarije upisnici se predaju Komori izvršitelja.

U odnosu na upravljanje i raspolaganje novčanim sredstvima propisano je da, javni izvršitelj prije početka rada otvori odvojene račune za: novčana sredstva naplaćena u postupku izvršenja, račun za polaganje jemstva i račun za rad kancelarije, s tim što je obavezan da novčana sredstva sa posebnog računa odmah prebaci na račun izvršnog povjerioca, najkasnije prvog sledećeg radnog dana , osim u slučaju opravdanih razloga ili bolesti, ali u svakom slučaju najkasnije u roku od 15 dana od dana uplate. U slučaju eventualnog manjka propisana je obaveza

18

nadoknade istog i odgovornost Javnog izvršitelja, a ukoliko isti ne nadoknadi manjak sredstva sa posebnog računa iz čl.41 st.1 alineja 1 se proporcijalno isplaćuju povjeriocimna srazmjerno njihovim potraživanjima. Sredstva sa posebnog računa ne mogu biti predmet izvršenja radi namirenja dugova Javnog izvršitelja.

-Nagrada za rad i naknada troškova

-Javni izvršitelj ima pravo:

• na nagradu za rad i

• naknadu troškova,

shodno Uredbi o tarifi Javnih izvršitelja koju je donijela Vlada uz pribavljeno mišljenje Komore,i objavljena u Sl.CG 3/16 od 15.01.2016.godine, koja je u primjeni od 25.01.2016.godine ( Uredba o tarifi Javnih izvršitelja Sl.CG 28/13 i 14/14 prestala da važi). JI ima pravo da traži predujam troškova i nagrade i nije dužan postupati ako mu se zatraženi predujam ne plati.

Nagrada za rad se sastoji od nagrade za pripremanje predmeta, nagrade za preduzete radnje i nagrade za sprovedeno izvršenje, a nakada troškova JI obuhvata naknadu sudskih i administrativnih taksi, i ostale stvarne troškove kao što su naknada za čuvanje stvari, troškove prevoza, izdavanje uvjerenja i potvrda, i sl.

- Komora

Zakonom je propisana organizacija komore kao profesionalnog udruženja svih javnih izvršitelja i njihovih zamjenika, koja ima svojstvo pravnog lica.

-Organi komore su:

• skupština,

• izvršni odbor i

• predsjednik.

-Zakonom su propisani i prihodi Komore, kao i kontrola rada Javnih izvršitelja od strane Komore, a podzakonskim aktima Komore su uređeni bliže poslovanje Komore, sastav i način izbora njenih organa.

-Propisano je da Javni izvršitelj mora da podnese godišnji izvještaj o svom radu Komori.

- Disciplinska odgovornost i disciplinski postupak

Radi pravne sigurnosti stranaka Zakonom o JI je precizno uređena disciplinska odgovornost javnog izvršitelja, disciplinske povrede i mjere, disciplinska Komisija i postupak pred Komisijom, privremeno udaljenje javnog izvršitelja i zastara za pokretanje i vođenje disciplinskog postupka.

-Predviđene disciplinske mjere su:

• opomena i javna opomena,

• novčana kazna od 500 do 5000 eura,

• privremena zabrana obavljanja djelatnosti od tri mjeseca do jedne godine i

• trajna zabrana obavljanja djelatnosti javnog izvršitelja.

Disciplinsku Komisiju imenuje ministar na period od četiri godine, odluka Komisije je konačna i protiv nje se može voditi upravni spor.

Javnom izvršitelju kojemu je izrečena disciplinska mjera trajna zabrana obavljanja djelatnosti briše se iz Registra javnih izvršitelja, izrečena mjera se objavljuje u „Službenom listu Crne Gore“, kao i zabrana obavljanja djelatnosti u trajanju od tri mjeseca do jedne godine.

- Nadzor nad radom javnih izvršitelja

19

Nadzor nad radom javnih izvršitelja preduslov je njihovog zakonitog funkcionisanja. Nastojalo se izbjeći da se vršenje nadzora povjeri samo jednom tijelu, pa su nadzorna ovlašćenja data kako Komori tako i Ministarstvu pravde.

-Nadzor nad zakonitošću rada JI i Komore, vrši Ministarstvo pravde :

• po službenoj dužnosti,

• na predlog predsjednika suda,

• na predlog predsjednika Komore i

• inicijativu stranaka.

Službeno lice ministarstva može naložiti mjere za otklanjanje nedostataka u određenom roku.

III. Nadležnost Javnog izvršitelja i suda

Najznačajnija novina u Zakonu o izvršenju i obezbjeđenju odnosi se na određivanje nadležnosti za određivanje i sprovođenje izvršenja od strane JI i suda.

-Nadležnost javnog izvršitelja

Zakon o izvršenju i obezbjeđenju je odredio nadležnost Javnog izvršitelja za odlučivanje i sprovođenje u postupku izvršenja i sprovođenje obezbjeđenja, osim u slučajevima isključive nadležnosti suda.

Javni izvršitelj određuje i sprovodi izvršenje na osnovu:

• izvršne isprave suda ili organa čije je sjedište na području za koje je JI imenovan,

• na osnovu vjerodostojne isprave nadležan je izvršitelj na čijem se području nalazi prebivalište, odnosno sjedište izvršnog dužnika,

• takođe je određena nadležnost za sprovođenje obezbjeđenja Javnog izvršitelja koji je imenovan za područje suda koji je donio rješenje o obezbjeđenju.

ZIO je dao mogućnost Javnom izvršitelju da preduzima radnje sprovođenja izvršenja i obezbjeđenja i van područja za koje je imenovan i to lično ili preko drugog javnog izvršitelja sa drugog područja. Uglavnom, JI određuje i sprovodi izvršenja na svim predmetima i sredstvima, a u isključivoj nadležnosti suda je ostao mali broj postupaka.

-Nadležnost suda :

-određivanje i sprovođenje izvršenja u slučajevima :

• odluka koja glase na radnju koju može izvršiti samo izvršni dužnik,

• vraćanje zaposlenog na rad,

• oduzimanje i predaja djeteta,

- odlučivanje:

• o predlogu za određivanje mjera obezbjeđenja,

• predlogu za protivizvršenja i

• zahtjevu za plaćanje sudskih penala, u kojim slučajevima izvršenje sprovodi JI.

Osim ZIO, nadležnost Privrednog suda za postupanje u postupku izvršenja i obezbjeđenja određena je i Zakonom o sudovima koji u smislu odredbe

- čl.18.st.2.tač.2. koji predviđa da ovaj sud određuje i sprovodi izvršenje kada je to posebnim zakonom propisano:

- Sud sprovodi izvršenje i obezbjeđenje na brodovima i vazduhoplovima, bez obzira na svojstvo stranke, uz primjenu ZPUP.

- Tačkom 4. propisano je da ovaj sud odlučuje o priznanju stranih sudskih odluka koje su donijeli sudovi nadležni za rešavanje privrednih stvari kao i stranih arbitražnih odluka, uz primjenu Zakona o međunarodnom

20

privatnom pravu. Odredbe čl.141. - 158. (u vanparničnom postupku)

- Ovaj sud odlučuje i kada je to posebnim Zakonom određeno na primjer: po predlozima za oduzimanje predmeta zaloge na osnovu Zakona o zalozi kao sredstvu obezbjeđenja potraživanja i po predlogu za oduzimanje predmeta lizinga po Zakonu o finansijskom lizingu .

- Sudovi odlučuju u drugom stepenu po prigovorima izjavljenim na rješenje Javnih izvršitelja i suda u smislu odredbe čl. 48. koji je Zakonom o izmjenama i dopunama Sl.CG 20/15 OD 24.04.2015.godine izmijenjen, o čemu će biti detaljnije riječi u drugom modulu.

Ukratko,navedena izmjena se odnosi na funkcionalnu nadležnost za odlučivanje po prigovorima na odluke Javnih izvršitelja donijetih na osnovu izvršne isprave o kojima u drugom stepenu odlučuje sudija pojedinac u roku od 8 dana i odlučivanje o prigovorima na rješenja koja je donio JI na osnovu vjerodostojne isprave o kojima u drugom stepenu odlučuje tročlano Vijeće suda za čije područje je JI imenovan, u roku od 15 dana.

Kroz odlučivanje suda po prigovorima na rješenja JI vrši se kontrola nad pravilnošću i zakonitišću rada JI. Odnos suda i JI vidi se i kroz odlučivanje suda u sledećim slučajevima:

• Odlučivanje o prigovoru po isteku roka čl.52. - sve dok izvršenje ne bude sprovedeno, samo iz razloga nastalih nakon proteka roka za izjavljivanje prigovora, u kojem slučaju sud može usvojiti prigovor i ukinuti rješenje o izvršenju ili odbaciti prigovor koji se zasniva na razlozima koje je već isticao ili mogao isticati u izjavljenom prigovoru;

• Odlučivanje po prigovoru trećeg lica čl.67. - u kojem slučaju sud po predlogu trećeg lica koje tvrdi da ima pravo koje sprečava izvršenje i traži da se izvršenje na tom predmetu proglasi nedopuštenim odlučuje na dva načina. Odbacuje prigovor ako treće lice ne učini vjerovatnim navode iz predloga ili rješenjem upućuje treće lice čije pravo ocijeni vjerovatnim ( koje je izvršni povjerilac osporio ili se o njemu nije izjasnio) , da pokrene parnični postupak radi proglašenja da je izvršenje na tom predmetu nedopušteno.Povreda prava trećeg lica povodom predmeta (stvari ili prava) zahvaćenog izvršenjem postoji ako je kvalitte prava trećeg lica takav da ono sprečava izvršenje na tom predmetu.To su prije svega stvarna prava ( prvenstveno svojina ) i druga apsolutna prava ( industrijska svojina, autorska prava). Takođe, obligaciona prava imaju kvalitet koji sprečava izvršenje naročito predaja stvari izvršnom dužniku po osnovu Ugovora o komisionu, otpremi , prevozu, ostavu, skladištenju, zakupu i drugih ugovora nezavisno od toga da li je treće lice vlasnik stvari. Kada izvršni dužnik drži stvari na osnovu nekih od ovih ugovora i iz tog pravnog odnosa ima obavezu da ih vrati saugovorniku- trećem licu ili da ih preda nekom po nalogu ovog lica, pravo trećeg lica se mora poštovati u izvršnom postupku. Treće lice ostvaruju zaštitu svojih prava prigovorom i izlučnom tužbom.U slučaju da izvršni dužnik osporava pravo na predmetu izvršenja trećem licu, i ono mora biti obuhvaćeno tužbom radi utvrđenja tog prava.Međutim, podnošenje prigovora ne sprečava dalje sprovođenje izvršenja;

• Odlučivanje po predlogu za odlaganje trećeg lica čl.72., 73. i 74. - ako je treće lice pokrenulo parnični postupak sud će u tom slučaju rješenjem odložiti izvršenje samo pod uslovom ako ocijeni da bi to lice pretrpjelo znatniju štetu i odrediti polagaje jemstva u visini potraživanja i to u roku od 8 dana od dana dostavljanja rješenja i to je jedini način da JI dalje ne sprovodi izvršenje;

• Odlučivanje po predlogu za odlaganje izvršnog dužnika čl.71. - uslovi za odlaganje su taksativno nabrojani ali samo uz uslov da izvršni dužnik učini vjerovatnim da bi sprovođem izvršenja pretrpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, u slučajevima kada su po zahtjevu izvršnog dužnika donijete prvostepene odluke kojima je: poništena odluka arbitražnog suda na osnovu koje je određeno izvršenje, usvojen zahtjev za ukidanje potvrde izvršnosti, stavljena van snage izvršna isprava, utvrđeno da je izvršenje nedopušteno, i to do pravosnažnog okončanja parničnog ili drugog postupka.Odlaganje je uslovljeno polaganjem jemstva, a sud može odložiti izvršenje kada za to postoje naročito opravdani razlozi, kao što su teži oblici zdrastvene i socijalne ugroženosti i to samo jednom, ne duže od 90 dana;

• Odlučivanje po Zahtjevu za otklanjanje nepravilnosti – koji se podnosi sudu, u roku od 3 dana od dana saznanja za nepravilnosti , a najkasnije 15 dana od dana okončanja izvršenja (ne zadržava sprovođenja)

Odredbom čl.65. ZIO propisano je da stranka ili učesnik u postupku može podnijeti Zahtjev za otklanjanje nepravilnosti nadležnom sudu, ako smatra da su prilikom sprovođenja izvršenja učinjene nepravilnosti i to u roku od 3 dana od dana saznanja za nepravilnosti, a najkasnije u roku od 15 dana od dana okončanja izvršenja. Zakonodavac je predvidio obavezu dostavljanja Zahtjeva za otklanjanje nepravilnosti strankama i učesnicima u

21

postupku i Javnom izvršitelju na koga se zahtjev odnosi.

Kada je podnijet Zahtjev, izvršitelj dostavlja nadležnom sudu original spise predmeta i nastavlja sprovođenja izvršenja na osnovu kopije spisa.

Po zahtjevu odlučuje sudija pojedinac u roku od 3 dana od dana prijema zahtjeva , što znači da je postupak hitne prirode. Podnošenje zahtjeva ne zadržava sprovođenje izvršenja pa stranka ili učesnik u postupku koji je podnio Zahtjev za otklanjanje nepravilnosti ne može da zahtijeva da se zastane sa sprovođenjem izvršenja, jer je takav predlog nedozvoljen. Ovo važi i u slučaju kada je donijeto rješenje o otklanjanju nepravilnosti jer se procesno i materijalno-pravno gledajući ne radi o redovnom postupku izvršenja u kome bi mogli da se koriste redovni pravni ljekovi.

Prilikom odlučivanja sud može odlučiti da sasluša JI, stranke ili učesnike u postupku.

Svrha ovog pravnog sredstva, koji nije pravni lijek, je otklanjanje nepravilnosti nastalih odlukama i radnjama suda, odnosno Javnog izvršitelja u toku sprovođenja izvršenja, kao što su propuštanje da se preduzme potrebna radnja, odugovlačenje sprovođenja izvršenja, nepotrebno preduzete radnje koje su nepovoljne za izvršnog dužnika ili su sprovedene na nedozvoljeni način u vremenu, prostoru, bez svjedoka i sl.. Nepravilnosti mogu da se odnose na popis i procjenu pokretnih stvari npr. da li neka stvar može da bude predmet popisa, da li je popisano više stvari nego što je potrebno za ostvarenje potraživanja, kojima se mogu otkloniti-ispraviti učinjene nepravilnosti stavljanjem van snage preduzetih radnji.

Ako nađe da je Zahtjev za otklanjanje nepravilnosti osnovan, sud će rješenjem utvrditi učinjene nepravilnosti, staviti van snage preduzete izvršne radnje i naložiti otklanjanje nepravilnosti nastalih odlukama i radnjama suda, odnosno JI. U praksi, nekada nije moguće naložiti otklanjanje nepravilnosti ali u tom slučaju sud će, ako nađe da je Zahtjev osnovan, rješenjem samo utvrditi nepravilnosti učinjene u toku sprovođenja izvršenja npr. kada je izvršenja prodaja pokretne stvari javnom prodajom i stvar prodata kupcu koji je preuzeo i postao njen vlasnik, tada se ne može više sa uspjehom zahtijevati otklanjanje nepravilnosti koje je izvršitelj učinio prilikom procjene i prodaje pokretne stvari.

Sud će u slučaju usvajanja Zahtjeva obavijestiti Ministarstvo pravde o nepravilnostima u radu JI.

Protiv Rješenja o usvajanju Zahtjeva za otklanjanaje nepravilnosti može se izjaviti prigovor Vijeću istog suda koji ne zadržava sprovođenje izvršenja, odnosno prema pravnom stavu Vrhovnog suda CG od 15.06.2015 na sva rješenja suda povodom predloga za otklanjanje nepravilnosti u postupku sprovođenja izvršenja dozvoljen je prigovor. Kontrola, kao specifična vrsta nadzora koja kroz otklanjanje nepravilnosti, koju učini izvršitelj u preduzimanju radnje izvršenja je izuzetno značajna i ova vrsta kontrole zadržava značajnu ulogu suda u postupku izvršenja jer sud zadržava poslednju riječ.

Saradnja izvršitelja i suda postoji u slučaju kada sud odlučuje po predlozima za plaćanje sudskih penala a donijete odluke sprovodi Javni izvršitelj čl.219. , kao i u slučajevima kada JI sprovodi Rješenje o obezbjeđenju.

Nadzor nad radom JI postoji i u slučaju kada Predsjednik suda za čije područje je JI imenovan :

• podnese predlog Ministarstvu pravde za vršenje kontrole i

• predlog za pokretanje disciplinskog postupka.

Od tri člana Disciplinske komisije koje imenuje Ministar pravde , dva člana su iz reda sudija.

Prijedlozi za dodatno čitanje

1. ZIO CG sa Zakonom o izmjenama i dopunama od 14.04.2015.godine

2. Zakon o Javnim izvršiteljima od 1.01.2012.godine

3. Zakon o parničnom postupku SL.RCG 22/2004 i 28/2005 saZakonom o izmjenama i dopunama ZPP-a SL.CG 47/2015

4. Zakon o svojinsko pravnim odnosima

5. Komentar Zakona o izvršenju i obezbjeđenju, Beograd 2016.godine- prof.dr Nebojša Šarkić

6. Komentar zakona o izvršnom postupku , Beograd 2007.godine, B.Starović

22

7. ETIČ KI KODEKS ARBITARA ARBITRAŽNOG SUDA PRI PRIVREDNOJ KOMORI CG

23

Modul C

Postupak po prigovorima

I. Pravna sredstva u izvršnom postupku

a) Opšte odredbe

Protiv rješenja u postupku izvršenja i obezbjeđenja može se izjaviti prigovor u skladu sa Zakonom o izvršenju i obezbjeđenju. U postupku izvršenja i obezbjeđenja sud i Javni izvršitelj donose rješenje i zaključak. Rješenjem se odlučuje o predlogu za izvršenje ili obezbjeđenju, o prigovoru i drugim slučajevima određenim zakonom. Zaključkom se određuje sprovođenje pojedinih radnji i odlučuje o pitanjima upravljanja postupka. Protiv zaključka nije dozvoljen prigovor, a ako je izjavljen, odbaciće se rješenjem.

Vanredni pravni ljekovi, revizija i ponavljanje postupka, nisu dozvoljeni.

b) Vrste pravnih sredstava

Postoje i druga pravna sredstva: prigovor dužnika izvršnog dužnika, prigovor trećeg lica, prigovor po isteku roka, zahtjev za otklanjanje nepravilnosti u postupku sprovođenja izvršenja, protivizvršenje, osporavanja potraživanja u toku postupka prodaje nepokretnih ili pokretnih stvari radi namirenja novčanog potraživanja, kao i predlog za povraćaj u pređašnje stanje.

II. Prigovor kao pravni lijek

Prigovorom se pobija: rješenje donijeto po predlogu za izvršenje, na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave, druga

Do kraja ovog modula, učesnici će moći:

Detaljno opisati postupak po prigovorima.

Ovladati načinima rješavanja u postupku po prigovoru.

Unaprijediti znanje o odlukama po prigovoru,

Saznati o vrstama pravnih sredstava,

Navesti razloge za prigovor na rješenje na osnovu izvršne i vjerodostojne isprave.

24

rješenja prvostepenog suda ili Javnog izvršitelja, određena Zakonom o izvršenju i obezbjeđenju.

a) Rok za podnošenje prigovora

Na rješenje o izvršenju, rješenju o odbacivanju, odnosno odbijanju predloga za izvršenje, može se izjaviti prigovor u roku od 5 dana, od dana dostavljanja rješenja. Prigovor se podnosi sudu, odnosno Javnom izvršitelju, koji je odlučivao o predlogu za izvršenje.

b) Prigovor na rješenje o izvršenju na osnovu izvršne isprave i razlozi za prigovor

Izvršna isprava je javna isprava na kojoj se po zakonu može tražiti prinudno izvršenje. Član 18 Zakona o izvršenju i obezbjeđenju, propisuje koje su to izvršne isprave. Da bi se moglo tražiti izvršenje na osnovu izvršne isprave, potrebno je da ona ima potvrdu izvršnosti. Ta odluka postaje izvršna istekom roka za dobrovoljno ispunjenje obaveze, s tim što pojedine odluke mogu postati izvršne tek pošto su postale pravosnažne, u situaciji kada pravni lijek suspenduje dejstvo, ili pojedine odluke mogu postati izvršne, iako nijesu postale pravosnažne (privremene mjere), jer pravni lijek nema suspenzivno dejstvo.

Prigovor na rješenje o izvršenju donijetog na osnovu izvršne isprave mogu podnijeti izvršni dužnik i izvršni povjerilac. Rješenje o izvršenju izvršni povjerilac može pobijati u dijelu koji se odnosi na troškove izvršenja. Protiv rješenja o odbacivanju, odnosno odbijanju predloga za izvršenje, prigovor može podnijeti izvršni povjerilac.

Razlozi za podnošenje prigovora su oni koji sprečavaju izvršenje, dakle, to su oni razlozi koji ukazuju na nepravilnost ili nezakonitost rješenja o izvršenju, pa time dovode u pitanje njegovo postojanje kao punovažnog pravnog akta – odsustvo opštih procesnih pretpostavki, koji ne dozvoljavaju određivanje izvršenja, pogrešna primjena materijalnog prava. Izvršni dužnik bi se tada našao u poziciji da trpi sprovođenje nepravilnog, ili nezakonito određenog izvršenja, pošto nema na raspolaganju druga redovna pravna sredstva zaštite. Izvršni dužnik treba u prigovoru da navede sve razloge pobijanja rješenja o izvršenju i da priloži sve dokaze na kojima se prigovor zasniva. Razlozi za prigovor su navedeni u članu 50 Zakona o izvršenju i obezbjeđenju. Nakon proteka roka za prigovor, nije dozvoljeno iznošenje novih činjenica i predlaganje novih dokaza. Propisima ovog člana je izričito uskraćeno izvršnom dužniku, da po isteku roka za prigovor, a prije donošenje odluke, upotpuni prigovor ili priloži dalje dokaze.

c) Prigovor po isteku roka

Izuzetno iz razloga predviđenim članom 50 Zakona o izvršenju i obezbjeđenju, izvršni dužnik može izjaviti prigovor protiv rješenja o izvršenju po isteku roka za prigovor, sve dok izvršenje ne bude sprovedeno. Prigovor po isteku roka može se izjaviti samo iz razloga koji su nastali nakon proteka roka za izjavljivanje prigovora protiv rješenja o izvršenju. Sud će odbaciti prigovor koji se zasniva na razlozima koje izvršni dužnik već isticao, ili mogao isticati u ranije izjavljenom prigovoru.

Ovim pravnim lijekom uspostavlja se ravnoteža interesa stranaka u postupku, ne dozvoljava se da se tim pravnim lijekom obuhvate svi razlozi za prigovor, i da se tim ugroze priznati interesi stranaka, koji bi se morali uvažavati. Prigovor po isteku roka može se podnijeti sve dok izvršenje ne bude sprovedeno, do preduzimanja radnje u namirenju izvršnog povjerioca ili do obustavljanja izvršenja. Zbog ograničenja i same prirode ovog lijeka, on mora biti obrazložen. Od momenta izvršnosti izvršne isprave, pa dok izvršenje nije sprovedeno, mogu nastupiti činjenice, koje izazivaju prestanak potraživanja. Te činjenice, odnosno prestanak potraživanja usled takvih činjenica, jesu osnov da se uloži prigovor po isteku roka i da se traži obustava izvršenja. To su prvenstveno ispunjenje obaveze, oproštaj duga, apsolutna zastarjelost (prestaje ovlašćenje da se zahtjeva sudsko ostvarivanje potraživanja), kompezacija, novacija, nemogućnost izvršenja obaveze i drugi osnov. Po članu 77 Zakona o izvršenju i obezbjeđenju, u nekim od ovih situacija, sud po službenoj dužnosti treba da obustavi izvršenje. Rješenjem o obustavi izvršenja ukinuće se sve sprovedene izvršne radnje, ako se time ne dira u stečena prava trećih lica.

25

d) Prigovor na rješenje o izvršenju na osnovu vjerodostojne isprave i razlozi za prigovor

Izvršenje radi ostvarivanja novčanog potraživanja određuje se i na osnovu vjerodostojne isprave. Vjerodostojne isprave su taksativno navedene u članu 25 Zakona o izvršenju i obezbjeđenju.

Vjerodostojna isprava je podobna za izvršenje, ako su u njoj naznačeni izvršni povjerilac i izvršni dužnik, predmet, vrsta, obim i rok ispunjenja obaveze.

Rješenje o izvršenju donijeto na osnovu vjerodostoje isprave sadrži dvije dispozicije različite pravne prirode.

Prvom dispozicijom rješenjem o izvršenju, obavezuje se izvršni dužnik da isplati izvršnom povjeriocu određeni iznos potraživanja i troškova postupka, u roku od 8 dana, a na osnovu mjenice čeka u roku od 3 dana, od dana dostavljanja rješenja. Javni izvršitelj iz priložene vjerodostojne isprave, utvrđuje obavezu izvršnog dužnika, na plaćanje novčanog iznosa i nalaže mu da u datom roku potraživanje isplati izvršnom povjeriocu. Izvršnom dužniku dati rok za dobrovoljno ispunjenje obaveze počinje teći po dostavljanju rješenja o izvršenju.

Drugom dispozicijom se određuje samo izvršenje radi prinudnog namirenja, utvrđenog u prvoj dispoziciji, ukoliko izvršni dužnik dobrovoljno ne ispuni tu obavezu.

Izvršenje određeno na osnovu vjerodostojne isprave, ne može se sprovesti prije pravosnažnosti rješenja.

Razlozi za prigovor navedeni su u članu 58 Zakona o izvršenju i obezbjeđenju.

Izvršni dužnik je dužan da u prigovoru navede sve razloge pobijanja, i priloži sve dokaze na kojima se prigovor zasniva, a u slučaju da to ne učini, gubi pravo da naknadno iznosi činjenice i predlaže dokaze.

e) Prigovor trećeg lica

Prigovor trećeg lica je posebno pravno sredstvo trećeg lica.

Treće lice je lice koje tvrdi da u pogledu predmeta izvršenja ima pravo da spriječi izvršenje, sve do okončanja postupka izvršenja i izjavi prigovor prvostepenom sudu, kojim traži da se izvršenje na tom predmetu proglasi nedopuštenim.

Od ovog treba distancirati zaštitu koje treće lice ima po članu 65 Zakona o izvršenju i obezbjeđenju, podnošenjem zahtjeva da se otklone nepravilnosti u sprovođenju izvršenja, u svojstvu učesnika u postupku (lica koja ostvare neko svoje pravo ili pravni interes, a nije stranka u postupku). Ovo pravno sredstvo nije u protivnosti sa drugim pravnim sredstvima koja stoje na raspolaganju trećem licu. Rješenje o prigovoru je ovdje po izričitoj zakonskoj odredbi proceduralne prirode (nije meritorna odluka), i nije prepreka vođenju parničnog postupka u toj pravnoj stvari.

Sud će rješenjem odbaciti prigovor, ako treće lice ne učini vjerovatnim da, u pogledu predmeta izvršenja, ima pravo koje sprečava izvršenje, i protiv tog rješenja ne može se izjaviti prigovor.

Sud može u toku cijelog postupka, treće lice, čije pravo ocijeni vjerovatnim, a koje je izvršeni povjerilac osporio ili se o njemu nije izjasnio, rješenjem uputiti da, u roku od 15 dana, od dana dostavljanja rješenja pokrene parnični postupka, radi proglašenja da je izvršenje na tom predmetu nedopušteno.

Podnošenje prigovora ne sprečava dalje sprovođenje izvršenja (član 67 stav 7 Zakona o izvršenju i obezbjeđenju). Ovim se ipak ne uskraćuje pravo trećem licu da traži odlaganje izvršenja iz člana 72 Zakona. Stvar je procjene trećeg lica da li će izjaviti prigovor ili odmah podnijeti tužbu parničnom sudu, uz rizik da ne uspije na vrijeme da spriječi sprovođenje izvrešnja na predmetu čije izuzimanje traži.

Podnošenjem prigovora trećeg lica je priznat pravni interes trećeg lica. Pretpostavka za podizanje tužbe trećeg lica je da izvršni dužnik osporava to pravo, ili na drugi način dovodi u pitanje postojanje prava trećeg lica. Pravo trećeg lica za naknadu štete, zbog toga što se predmet izvršenja ne može više izuzeti, ne može se ostvariti po pravilima izvršnog postupka, to pravo treće lice može ostvariti po pravilima obligacionog prava.

f) Prigovor dužnika izvršnog dužnika

26

Dužnik izvršnog dužnika je lice koje ima neku obavezu prema izvršnom dužniku koju nije izmirilo. Učešće dužnika izvršnog dužnika u izvršnom postupku nije obavezno i zavisi od volje izvršnog povjerioca. Naime, izvršni povjerilac svoje potraživanje može tražiti naplatom iz sredstava izvršnog dužnika, a može ga tražiti i na pravima i potraživanjima, koje izvršni dužnik ima prema trećim licima.

Izvršenje na novčanom potraživanju izvršnog dužnika, sprovodi se zabranom i prenosom potraživanja, ako Zakonom o izvršenju i obezbjeđenju nije drukčije određeno.

Dužnik izvršnog dužnika nema pravo prigovora na rješenje o zabrani.

Prenosom potraživanja radi naplate, izvršni povjerilac se ovlašćuje da traži od dužnika izvršnog dužnika isplatu iznosa naznačenog u zaključku o prenosu potraživanja, ako je taj iznos dospio, da vrši sve radnje koje su potrebne, radi očuvanja i ostvarivanja prenesenog potraživanja i da koristi prava u vezi sa zalogom koje je dato za obezbjeđenje tog potraživanja. Izvršnom povjeriocu na koga je preneseno potraživanja, radi naplate, dužnik izvršnog dužnika može istaći prigovor, koji bi mogao istaći prema izvršnom dužniku.

III. Odluke po prigovoru

a) Postupak po prigovoru

Jedno od temeljnih načela koje je opšte prihvaćeno u sudskim postupcima je načelo dvostepenosti. Načelo dvostepenosti je uvedeno kao jedan od oblika zaštite ljudskih prava i garancija pravičnog postupanja sudova, ali i drugih državnih organa. Dakle, drugi stepen treba da provjeri odluku koju je donio prvostepeni organ i da na bazi argumenata iznijetih u prvostepenoj odluci, argumenata prigovora i odgovora na prigovor, pravilno donese pravosnažnu odluku.

Odluke po prigovoru u drugom stepenu donosi sudija pojedinac, odnosno Vijeće suda.

Prigovor protiv rješenja o izvršenju dostavlja se izvršnom povjeriocu, koji može u roku od tri dana, od dana dostavljanja prigovora, da podnese odgovor na prigovor.

Sud ne pristupa odlučivanju po prigovoru do prijema odgovora, ili do proteka tog roka. Odgovor na prigovor, koji je podnijet po proteku roka, mogao bi se razmatrati, ako to dozvoljava tok postupka i ako sud ocijeni da zadocnjenje nije bilo neopravdano.

Rješenje o izvršenju donijeto na osnovu vjerodostojne isprave, izvršni dužnik može da pobija prigovorom, kako u pogledu prve, tako i u pogledu druge dispozicije. Ako se rješenje o izvršenju pobija samo u dijelu kojim je određeno izvršenje, dalji postupak nastaviće se kao postupak po prigovoru protiv rješenja o izvršenju donesenog na osnovu izvršne isprave.

Ako izvršni dužnik, priloženim dokazima, učini vjerovatnim navode iz prigovora, kojim rješenje pobija u cjelini ili u dijelu kojim je obavezan da namiri potraživanje, Vijeće suda će staviti van snage rješenje o izvršenju u dijelu kojim je određeno izvršenje, i odrediti da se postupak nastavi kao povodom prigovora protiv platnog naloga.

Ako ocijeni da je prigovor izvršnog dužnika, kojim rješenje pobija, u dijelu kojim je određeno izvršenje, osnovan, Vijeće suda će usvojiti prigovor ukinuti rješenje, obustaviti rješenje u cjelini ili djelimično i ukinuti sprovedene radnje.

Prigovor odlaže izvršenje rješenja, osim kad je rješenje donijeto na osnovu mjenice.

O prigovoru na rješenje o izvršenju, kao i prigovoru na rješenje o odbacivanju, odnosno odbijanju predloga koje je donio sud, u drugom stepenu, odlučuje Vijeće istog suda. O prigovoru na rješenje o izvršenju, rješenje o odbacivanju, odnosno odbijanju predloga, koje je donio Javni izvršitelj, na osnovu izvršne isprave, u drugom stepenu odlučuje sudija pojedinac suda za čije područje je Javni izvršitelj imenovan. O prigovoru na rješenje o izvršenju, rješenje o odbacivanju, odnosno odbijanju predloga, koji je donio Javni izvršitelj, na osnovu vjerodostojne isprave, u drugom stepenu, odlučuje Vijeće suda za čije je područje Javni izvršitelj imenovan.

b) Odluke o prigovoru u prvom stepenu

Kad ocijeni da je prigovor izvršnog dužnika osnovan, sudija koji je donio rješenje o izvršenju, prigovor može

27

usvojiti, ukinuti rješenje o izvršenju, obustaviti izvršenje u cjelini ili djelimično, i ukinuti sprovedene izvršne radnje. Kad ocijeni da je prigovor izvršnog povjerioca osnovan, sudija koji je odlučivao u prvom stepenu, prigovor može usvojiti, ukinuti rješenje i ponovo odlučiti o predlogu i troškovima postupka.

c) Odlučivanje po prigovoru u drugom stepenu

Sudija pojedinac, odnosno Vijeće suda će po prigovoru, u drugom stepenu, rješenjem odbaciti kao neblagovremen, nepotpun ili nedozvoljen prigovor. Sudija pojedinac, odnosno Vijeće suda će po prigovoru izvršnog dužnika, protiv rješenja o izvršenju, ako ocijeni da je prigovor osnovan, usvojiti prigovor, ukinuti rješenje, obustaviti izvršenje u cjelini ili djelimično i ukinuti sprovedene radnje. Sudija pojedinac, odnosno Vijeće suda će po prigovoru izvršnog povjerioca, ako ocijeni da je prigovor osnovan, usvojiti prigovor, ukinuti rješenje i predmet vratiti na ponovno odlučivanje. Ako sudija pojedinac, odnosno Vijeće suda nađe da ne postoje razlozi zbog kojih je prigovor izjavljen, prigovor će odbiti kao neosnovan.

Prijedlozi za dodatno čitanje

1. Zakon o izvršenju i obezbjeđenju (Službeni list CG br.36/2011, i Zakon o izmjenama i dopunama iz 2015 godine),

2. Komentar Zakona o izvršnom postupku (Profesor doktor Nebojša Šarkić i Mladen Nikolić iz 2006),

3. Komentar Zakona o izvršnom postupku (dr Borivoje Starović iz 2007 godine),

4. Komentar Zakona o izvršenju i obezbjeđenju (prof. dr Nebojša Šarkić iz 2016).

28

Modul D

Sredstva i predmeti izvršenja

I. Sredstva i predmeti izvršenja

Zakonom o izvršenju i obezbjeđenju je data precizna definicija sredstava i predmeta izvršenja u čl.26 ZIO-u, pa su sredstva izvršenja definisana kao izvršne radnje kojima se potraživanje po zakonu privremeno ostvaruje i navedena su sredstva radi ostvarivanja novčanog potraživanja, a predmeti izvršenja su definisani kao stvari i prava na kojima se po zakonu može sprovesti izvršenje radi ostvarivanja potraživanja.

U odnosu na ZIP iz 2004.godine novina je da predmeti i sredstva izvršenja ne moraju biti navedeni u predlogu izvršenja koji se podnosi Javnom izvršitelju, kao i da pokretne stvari na kojima je predloženo izvršenje ne moraju biti bliže navedene,a javni izvršitelj u svakom konkretnom slučaju mora voditi računa da izvršenjem ne budu obuhvaćeni predmeti koji su u smislu čl.26 stav 4 i 5 izuzeti od izvršenja(stvari van prometa,objekti,oružije i oprema namijenjeni odbrani i bezbijednosti države.Dakle JI mora voditi računa o ograničenjima na predmetima izvršenja propisanim zakonom,kao što je to slučaj kod pokretnih stvari ili noivčanih sredstva kod kojih postoje ograničenja.

Ovakvim rješenjem je učinjen veliki pomak u odnosu na raniji zakon jer je ranije povjerilac odlučivao o redosledu po kojem će Sud postupati(s tim što je sud po službenoj dužnosti ograničavao izvršenja samo na nekim sredstvima izvršenja koja su dovoljna za ostvarenje potraživanja a sada javni izvršitelj sprovodi izvršenje onim sredstvima i na predmetima koji su najcjelohodniji i najpovoljniji za namirenje izvršnog povjerioca.

Mora voditi računa i da po predlogu za izvršenje na imovini druge države ili međunarodne organizacije na teritoriji ne CG ne smije odrediti obezbjeđenja i izvršenje bez prethodne saglasnosti organa državne uprave nadležnog za spoljne poslove.

Znači kada ocijeni da je predlog za izvršenje osnovan javni izvršitelj rješenjem usvaja u cjelini ili djelimično predlog za izvršenje u slučaju kada je nadležan.Inače povjerilac može bez ograničenja predlagati sve radnje u postupku izvršenja.

Do kraja ovog modula, učesnici će moći:

Saznati veliki broj primjera iz sudske prakse Privrednog suda u Podgorici u vezi sa izvršenjem i obezbjeđenjem na akcijama, udjelima, pokretnim stvarima i sl.

Unaprijediti svoje znanje o mogućim sredstvima i predmetima izvršenja.

Opisati postupak popisa i procjene pokretnih stvari.

Navesti način procjene i prodaje akcija.

Unaprijediti svoje znanje o mogućim sredstvima i predmetima izvršenja.

Opisati postupak prodaje nepokretnosti.

29

-Sredstva izvršenja radi naplate novčanog potraživanja su:

• prodaja pokretnih stvari

• prodaja nepokretnosti

• prenos novčanog potraživanja

• prenos potraživanja za prodaju pokretnih stvari i nepokretnosti

• unovčavanje drugih imovinskih prava

• prenos sredstava koja se vode na računu kod banke

• prodaja akcija

• prodaja udjela u privrednim društvima.

Prinudna naplata potraživanja u praksi je najčešća radi naplate novčanog potraživanja izvršenjem na pokretnim stvarima,izvršenjem na nepokretnostima,prenosom sredstava koja se vode na računu kod banke kao i prodajom akcija i udjela u privrednim društvima.

-Sredstva izvršenja radi ostvarivanja nenovčanog potraživanja prilagođena su prirodi tih potraživanja, a to su :

• određivanje i sprovođenje plaćanja sudskih penala,

• izvršenje radi predaje pokretnih stvari,

• izvršenje radi ispražnjenja i predaje nepokretnosti ,

• izvršenje kada postoji obaveza na činjenje, nečinjenje i trpljenje,

• izvršenje predajom i oduzimanjem djeteta (novo sredstvo izvršenja,

• izvršenje radi vraćanje zaposlenog na rad,

• izvršenje radi zasnivanja prava na nepokretnosti upisom u Katastar nepokretnosti,

• izvršenje diobom zajedničke stvari.

II. Izvršenje na pokretnim srtvarima

-Izuzimanje od izvršenja

ZIO je propisao ograničenja prilikom sprovođenja izvršenja na pokretnim stvarima,i u čl.81 precizirao da predmet izvršenja ne mogu biti :

1) odjeća, obuća, rublje i drugi predmeti neophodni za ličnu upotrebu, posteljne stvari, posuđe, kućni aparati, namještaj koji je neophodan izvršnom dužniku i članovima njegovog domaćinstva;

2) hrana i ogrijev za potrebe izvršnog dužnika i članova njegovog domaćinstva za tri mjeseca;

3) gotov novac izvršnog dužnika koji ima stalna mjesečna primanja do mjesečnog iznosa koji je po zakonu izuzet od izvršenja, srazmjerno vremenu do sljedećeg primanja;

4) ordenje, medalje, ratne spomenice i drugi znaci odlikovanja i priznanja, lična pisma, rukopisi i drugi lični spisi izvršnog dužnika, kao i porodične slike;

5) pomagala koja su licu sa invaliditetom neophodna za obavljanje njegovih životnih funkcija;

6) poštanska pošiljka ili poštanska novčana doznaka upućena izvršnom dužniku, prije nego što mu se uruči.

Izmjena u ZIO se odnosi na predmete koji su izuzeti od izvršenja jer više nijesu izuzete radna i rasplodna stoka,dok su ostali izuzeti predmeti izvršenja ostali isti i uglavnom su ograničeni na predmete neophodne izvršnom dužniku za zadovoljavanje potreba domaćinstva što se procjenjuje u svakom konkretnom slučaju.

30

-Izvršne radnje

Za određivanje i sprovođenje izvršenja shodno odredbama ZIO nadležan je JI kojem se podnosi predlog za izvršenje. Izvršenje na pokretnim stvarima sprovodi se u tri faze:

• popis i procjena

• prodaja stvari

• namirenje izvršnog povjerioca iz iznosa dobijenog prodajom

-Popis i procjena stvari

Popis je prva faza koja obuhvata izvršne radnje koje preduzima JI. On je obavezan da obavijesti izvršnog povjerioca o vremenu kada će se popis izvršiti. Javni izvršitelj prije nego što pristupi popisu predaje rješenje o izvršenju izvršnom dužniku i poziva ga da plati izvršnu tražbinu u cjelosti, zajedno sa kamatama i troškovima, što se konstatuje u zapisniku koji se obavezno sastavlja u toku prije popisa. Znači da se rješenje o izvršenju na pokretnim stvarima ne dostavlja izvršnom dužniku prije nego što JI ne izađe na lice mjesta radi popisa i procjene u cilju onemogućavanja zloupotreba od strane izvršnog dužnika skrivanjem ili otuđenjem pokretnih stvari.

Novina je u zakonu ostavljanje rješenja o izvršenju koje se nije moglo predati izvršnom dužniku prilikom popisa stvari na mjestu gdje se popis vrši - član 83 stav 2. Ukoliko stranke ne prisustvuju popisu to ne sprečava JI da pristupi popisu, što znači da postojanje pravosnažnosti rješenja o izvršenju nije uslov za vršenje popisa i procjene, pa se te radnje mogu izvršiti prije pravosnažnosti rješenja.

U rješenju o izvršenju kojim je usvojen predlog za prodaju pokretnih stvari nije nužno da pokretne stvari budu navedene, kako je to i navedeno odredbom čl. 37 st.5 ZIO. Popisuju se stvari koje su pronađene u stanu odnosno kući izvršnog dužnika ili poslovnom prostoru pravnog lica a JI je ovlašćen da popiše one stvari koje su dovoljne za namirenje. Ukoliko izvršnim radnjama u stanu izvršnog dužnika isti ne prisustvuje, ni njegov punomoćnik ili odrasli član domaćinstva,to nije smetnja da se izvrši popis, ali u tom slučaju popisu moraju prisustvovati dva punoljetna lica. Na isti način JI mora postupati kada se popis treba sprovesti u zaključanoj prostoriji u odsustvu dužnika, potrebno je prisustvo dva građanina kako bi se obezbijedila veća zakonitost prilikom sprovođenja i smanjili prigovori stranaka i trećih lica u ovoj fazi postupka. Obavezno je sastavljanje zapisnika o popisu koji se odnosi na pokretne stvari koje su u državini izvršnog dužnika ili dužnikove stvari koje su državini izvršnog povjerioca ili trećeg lica.

Takođe u slučaju popisa pokretnih stvari trećeg lica koje se nalaze u državini izvršnog dužnika novina je da ako treće lice ne obavijesti javnog izvršitelja i ne dokaže svoje pravo na pokretnoj stvari,smatra se da prava trećeg lica ne postoje i da izvršni dužnik vlasnik stvari koje su njegovoj državini (Čl.84 stav 2 ZIO).

Kod popisa nije odlučujuće ko je vlasnik pokretnih stvari nego državina jer se smatra da pokretne stvari koje se nalaze kod izvršnog dužnika ili u njegovoj nepokretnosti ili poslovnom prostoru pripadaju izvršnom dužniku.

Kada su u pitanju bračni odnosno vanbračni supružnici smatra se da su suvlasnici na jednakim djelovima, na svim pokretnim stvarima koje se zateknu u njihovoj kući, stanu ili poslovnoj prostoriji pa nema smetnji da se izvrši popis. JI prilikom popisa obuhvata onoliko stvari koliko je potrebno za namirenje, uzevši u obzir procijenjenu vrijednost i da se popisuju stvari koje se mogu najlakše prodati. JI je svakako u obavezi da vodi računa o obimu izvršenja i u srazmjeri potraživanja. Naknadno se može sprovesti izvršenje da drugoj stvari ako postoji znatna nesrazmjera između vrijednosti popisane stvari i iznosa potraživanja kako je propisano odredbom čl.85. Zakona.

Javni izvršitelj ima ovlašćenja da odlučuje o načinu čuvanja i skladištenja popisanih stvari, koje može ostaviti na čuvanje izvršnom dužniku uz vidnu naznaku da su iste popisane, a ukoliko su popisane stvari ostavljene na čuvanje izvršnom povjeriocu, on snosi rizik od oštećenja i propasti osim ako to nije posledica više sile. JI se predaju na čuvanje gotov novac, hartije od vrijednosti i dragocjenosti kao i stvari veće vrijednosti.

Popis je izvršna radnja kojom povjerilac stiče zakonsko založno pravo na popisanim stvarima, na osnovu zapisnika o popisu. Riječ je o sudskoj zalozi po Zakonu o svojinsko-pravnim odnosima. To pravo je nekada bezdržavinsko kada popisane stvari ostanu na čuvanje kod izvršnog dužnika, a ako se stvar oduzme od izvršnog dužnika i preda izvršnom povjeriocu ili trećem licu na čuvanje, tada je izražen publicitet založnog prava u držanju stvari. Založno pravo daje izvršnom povjeriocu prvenstvo da zahtijeva naplatu potraživanja prije ostalih izvršnih povjerilaca, bez

31

obzira kod koga se nalazi založena stvar.

U slučaju kada je popis izvršen u korist više povjerilaca red prvenstva založnog prava određuje se prema danu kad je predlog za izvršenje primljen, a ako su predlozi primljeni istog dana, njihova založna prava imaju isti red prvenstva.

Zabranjeno je raspolaganje popisanim stvarima a zabrana se unosi u zapisnik o popisu uz upozorenje izvršnom dužniku na krivično pravne posledice. Zabrana se odnosi na pravno raspolaganje kao što su različiti načini otuđenja prava svojine i faktičko raspolaganje, uništenje i oštećenje stvari, sakrivanje i davanje na poslug

Javni izvršitelj ima ovlašćenje da može ponavljati popis koji je bio bezuspješan i bez predloga izvršnog povjerioca.(čl.89 stav 2) a i uveden je kraći rok od 30 dana u kojem izvršni povjerilac može predložiti ponovno sprovođenje popisa(ranije je bilo tri mjeseca). Ako izvršni povjerilac u navedenom roku ne predloži ponovni popis, izvršenje će se obustaviti.

Javni izvršitelj istovremeno vrši procjenu stvari preko stručnog lica koje odredi ili pribavljanjem izvještaja ocijeni od odgovarajućih organa i institucija. Zakon predviđa da izvršni povjerilac i dužnik mogu sporazumno utvrditi vrijednost stvari.

-Prodaja

Prodaja popisanih stvari sprovodi se nakon pravosnažnosti rešenja o izvršenju, osim ako to predloži izvršni dužnik ili na predlog povjerioca pristane da se prodaja izvrši ranije ili su u pitanju stvari podložne kvarenju ili im se ože znatno smanjiti vrijednost.

Javni izvršitelj određuje način prodaje putem usmenom javnog nadmetanja ili neposrednom pogodbom vodeći računa da se postigne najpovoljnije unovčenje stvari, a značajna novina je što se izvršni povjerilac i izvršni dužnik tokom cijelog postupka mogu sporazumjeti o prodaji neposrednom pogodbom i uslovima takve prodaje.

Na prvom javnom nadmetanju popisane stvari se ne mogu prodati ispod procijenjene vrijednosti ali je uvedena značajna novina da se stranke i založni povjerioci mogu sporazumjeti izjavom datom na zapisnik kod javnog izvršitelja, da se popisane stvari mogu prodati na prvom javnom nadmetanju za cijenu nižu od procijenjene vrijednosti (čl.95 st.2).

Takođe je izmjena u pogledu roka u kojem se određuje drugo javno nadmetanje koji ne može biti kraći od 15 niti duži od 30 dana, i na kojem se stvari mogu prodati ispod procijenjene vrijednosti ali ne ispod trećine određene vrijednosti.

Ako nije bilo prodaje ni na drugom javnom nadmetanju JI će odrediti novo nadmetanje u roku ne kraćem od 15 ni dužem od 30 dana, na kojem se stvari mogu prodati ispod procijenjene vrijednosti ali ne ispod visine potraživanja izvršnog povjerioca kako je propisano izmjenama i dopunama ZIO. Radi zaštite povjerilaca, takođe je propisano da ako je procijenjena vrijednost stvari manja od visine potraživanja, a prodaja na drugom javnom nadmetanju nije uspjela, stvari se mogu prodati bez ograničenja samo uz saglasnost izvršnog i založnog povjerioca. (VIDI)

Takođe je novina da ako se prodaji neposrednom pogodgom pristupi nakon tri javna nadmetanja, prodajna cijena je predmet dogovora između ugovornih strana i za nju se ne traži saglasnost izvršnog dužnika.(čl.95 st.6).

Kupac je dužan da cijenu plati i odmah preuzme stvari a javni izvršitelj nakon isplate cijene pristupa namirenju.

-Namirenje

-U fazi namirenja JI donosi:

• Zaključak o namirenju jednog ili više povjerilaca i

• Zaključak kojim utvrđuje da prodajna cijena isplaćena na osnovu koje kupac može zahtijevati brisanje založnog prava(čl.99 ZIO)

Prilikom namirenja JI zaključkom određuje da se iz prodajne cijene izmire redom troškovi postupka izvršenja, troškovi iz izvršne isprave, kamata do dana unovčenja i glavno potraživanje( ukoliko je samo jedan povjerilac) a

32

višak cijene predaje se izvršnom dužniku.

U slučaju namirenja više izvršnih povjerilaca,oni se namiruju redom kojim su stekli založno pravo, s tim što JI uzima u obzir samo ona potraživanja u kojima je rješenje postalo pravosnažno.Nakon ove radnje slijedi donošenje zaključka kojim se utvrđuje da je prodajna cijena isplaćena i briše se založno pravo.

Povjerilac ima mogućnost namirenja dodjelom stvari što znači da ukoliko se stvar nije mogla prodati na drugom javnom nadmetanju ili neposrednom pogodbom, JI će stvar dodijeliti izvršnom povjeriocu, na njegov zahtjev, čime se smatra da je izvršni povjerilac namiren u visini koja odgovara iznosu procijenjene vrijednosti stvari.

III. Izvršenje na akcijama

Sprovođenje izvršenja na akcijama i drugim hartijama od vrijednosti i udjelu u Privrednom društvu regulisano je odredbama čl. 137. do 144. ZIO, odredbama Zakona o hartijama od vrijednosti, a u skladu sa Zakonom o privrednim društvima.

Hartija od vrijednosti je isprava koja vlasnicima daje prava u odnosu na emitente, u skladu sa Zakonom , a to su: akcije, obveznice, certifikati o depozitu, Ugovor o opciji za sticanje ili raspolaganje bilo koje hartije od vrijednosti, Fjučers, Jedinice u kolektivnim investicionim šemama i drugi finanasijski instrumenti u smislu Zakona o hartijama od vrijednosti. U poslovnom prometu najčešće hartije od vrijednosti su Akcije. One se emituju, prenose i čuvaju u dematerijalizovanom obliku i postoje u elektronskoj formi, kao elektronski zapisi u Registru Centralne Depozitarne Agencije i u praksi je najčešće sprovođenje izvršenja na Akcijama.

Prava i obaveze iz hartija od vrijednosti nastaju momentom registrovanja kod Centralne Depozitarne Agencije, pa se vlasnikom dematerijalizovane hartije od vrijednosti smatra vlasnik računa kod CDA i isključivi dokaz o vlasništu je izvod iz Registra CDA (čl.100 ZHOV) a prenos vlasništva vrši se prenosom sa računa na račun registrovan kod CDA.

Akcije odnosno hartije od vrijednosti su veoma pogodan i efikasan instrument u poslovanju , a posebno su pogodne za uspostavljanje dužničko- povjerilačkih odnosa, kako između pojedinih pravnih lica, tako i između pravnih i fizičkih lica i uspostavljanje svojinskih odnosa, a samim tim i za sprovođenje izvršenja. To su prenosivi elektronski dokumenti kojima se trguje na finansijskom tržištu i glase na dio osnovnog kapitala akcionarskog društva.

Akcije mogu biti i predmet zaloge, koje se stiče na osnovu Ugovora o zalozi i u određenim slučajevima na osnovu sudske odluke.

Postupak izvršenja na akcijama iako su u nematerijalizovanom obliku analogan je postupku izvršenja na pokretnim stvarima sa određenim razlikama.

-Izvršne radnje

-Izvršenja na akcijama sprovodi se:

• upisom rješenja o izvršenju,

• plenidbom,

• procjenom ,

• prodajom i

• namirenjem izvršnog povjerioca.

JI određuje izvršenje radi pljenidbe, procjene i prodaje akcija izvršnog dužnika koje izvršni povjerilac mora precizno označiti u predlogu za izvršenje.Rješenje o izvršenju dostavlja izvršnom povjeriocu, izvršnom dužniku, Centralnom Registru i Depozitariju CDA i istovremeno eminentu akcija.

-Plenidba akcija

Plenidbu akcija vrši CDA upisom izvršenja odmah po prijemu Rješenja o izvršenju, upisom zabilježbe izvršenja na

33

vlasničkom računu izvršnog dužnika u Centralnom Registru i Depozitariju CDA i od tog trenutka akcije se smatraju zaplijenjenim.

Registar dematerijalizovanih HOV je centralna baza u kojoj se HOV vode kao vlasničke pozicije na računima, pa upisom rješenja na vlasničkom računu izvršnog dužnika, Vlasnička Pozicija dobija status Založene Pozicije – član 15. Pravila CDA.

Upis izvršnosti ima pravno dejstvo od momenta samog upisa i tom plenidbom izvršni povjerilac stiče založno pravo na akcijama, a izvršni dužnik ne može rasplagati zaplijenjenim akcijama (član 138. stav 1. i 2. 3. 4. ZIP-a.). Takođe se zabranjuje CDA da na zaplijenjenim akcijama vrši bilo koji upis na osnovu raspolaganja izvršnog dužnika. Od trenutka upisa treća lica ne mogu biti savjesna u odnosu na postojanje založnog prava izvršnog povjerioca.

-Procjena i prodaja akcija

Na procjenu i prodaju akcija shodno se primjenjuju odredbe Zakona o hartijama od vrijednosti i Pravila CDA.

Članom 139. ZIO razrađen je postupak procjene i prodaje akcija.JI utvrđuje tržišnu vrijednost akcija, u zavisnosti od toga da li se akcije kotiraju na Berzi ili ne.

Berza je tržište hartija od vrijednosti, koja učesnicima omogućava da u istom trenutku mogu prodavati, odnosno kupovati hartije od vrijednosti pod jednakim uslovima, čime se obezbijeđuje pravilno i pošteno trgovanje hartijama od vrijednosti.

Prilikom utvrđivanja vrijednosti akcija pravi se razlika da li se akcijama trgovalo na tržištu hartija od vrijednosti ili nije.

• Ako se akcije kotiraju na Berzi njihova vrijednost se utvrđuje tako što JI pribavlja mišljenje od ovlašćenog učesnika koji obavlja brokerske poslove, o vrijednosti predmetnih akcija na osnovu berzanskog izvještaja o prosječnoj cijeni akcija u poslednjih 30 dana.

• Ako se akcije ne kotiraju na Berzi ili se njihova vrijednost ne može utvrditi , Javni izvršitelj može angažovati stručno lice radi procjene vrijednosti, koje je isti dao u skladu sa pravilima svoje struke i na osnovu toga se utvrđuje ukupna vrijednost založenih akcija .

Nakon donošenja Zaključka o utvrđivanju akcija, vrši se prodaja akcija. Posredovanje u kupovini i prodaji akcija vrši se preko ovlašćanih učesnika koji obavljaju brokerske poslove ( u svoje ime , a za račun klijenta) što u praksi znači da Javni izvršitelj na predlog povjerioca Zaključkom određuje prodaju izborom berze i ovlašćenog brokera.

Zaključak o prodaji dostavlja se osim strankama, založnim povjeriocima, učesnicima u postupku i licima koja imaju upisano ili zakonsko pravo preče kupovine. Prodaja se obavlja na berzi preko ovlašćenog brokera, a akcije se ne mogu prodati ispod vrijednosti utvrđene navedenim Rješenjem o izvršenju. Ukoliko stranka učini vjerovatnim da se vrijednost akcija izmijenila od dana predhodnog utvrđivanja vrijednosti do dana prodaje, JI će na predlog stranke ponovo utvrditi vrijednost akcije. CDA će novčana sredstva od prodatih akcija prenijeti na poseban račun JI . Ako se akcije ne prodaju po utvrđenoj vrijednosti , dalja prodaja vrši se pod uslovima uz primjenu odredaba čl.90. - 101. ZIO , kao prodaja pokretnih stvari.

Postupak sprovođenja izvršenja na akcijama okončava se donošenjem Zaključka o namirenju iz vrijednosti prodatih akcija i to na isti način kao i kod prodaje pokretnih stvari.

-Izvršenja na drugim hartijama od vrijednosti vrši se plenidbom potraživanja i prenosom - čl.140. , a plenidba potraživanja zasnovana na haratiju od vrijednosti koja se prenosi indosamentom, sprovodi se oduzimanjem hartije od izvršnog dužnika , a prenos potraživanja je sproveden kada JI na tu hartiju stavi izjavu o prenosu i predaje izvršnom povjeriocu.

IV Izvršenje na udjelima u privrednom društvu

-Sticanje založnog prava i plenidba

34

Izvršenje novčanog potraživanja na udjelu u privrednom društvu sprovodi se plenidbom udjela, upisom založnog prava na udjelu, procjenonm vrijednosti i prodajom udjela radi namirenja izvršnog povjerioca.

Rješenje o izvršenju na udjelu u privrednom društvu organizovanom kao DOO, OD ili komanditnom društvu dostavlja se izvršnom povjeriocu, dužniku, CRPS i registru zaloga.

Plenidba udjela u društvu sprovedena je kada se rješenje o izvršenju dostavi CRPS i registru zaloga koji bez odlaganja vrši upis rješenja. Plenidbom udjela, odnosno upisom navedenog rješenja, izvršni povjerilac stiče založno pravo na udjelu koji je predmet izvršenja.

Rješenje o plenidbi dostavlja se privrednom društvu na čijem je udelu i određena plenidba a od momenta upisa izvršni dužnik ne može raspolagati zaplijenjenim udjelom.

Postupak plenidbe i posledice sprovodene plenidbe su iste kao u slučaju plenidbe akcija, stim što se upis založnog prava vrši u CRPS koja vrši zabilježbu pokretanja postupka radi prodaje udjela.

-Procjena i prodaja

Na procjenu vrijednosti i prodaju udjela shodno se primjenjuju odredbe o izvršenju na pokretnim stvarima. Javni izvršitelj obavještava društvo i članove društva o prodaji udjela, uz poziv da se u roku od 15 dana od dana prijema obavještenja, izjasne o postojanju interesa za kupovinu udjela.Pravo preče kupovine udjela imaju preostali članovi društva shodno odredbi čl. 74 Zakona o privredim društvima, pa ukoliko članovi društva i društvo u roku od 15 dana od dana prijemnog obavještenja ne iskažu interes za kupovinu udjela, udio se prodaje u skladu sa odredbama ZIO.

Vrijednost udjela utvrđuje se vještačenjem, radi procjene kapitala privrednog društva. Udjeli imaju svoju nominalnu vrijednost, a Statutom se može ograničiti njihov prenos.

IV. Opšte odredbe o sredstvima i predmetima izvršenja

Predmeti izvršenja su stvari i prava na kojima se po zakonu može sprovesti izvršenje, radi ostvarivanja potraživanja.

Predmeti izvršenja ne mogu biti stvari van prometa, kao ni druge stvari koje su zakonom izuzete od izvršenja. Predmeti izvršenja ne mogu biti objekti, oružje i oprema namijenjeni odbrani i bezbjednosti države. Prilikom ocjene da li neka stvar ili pravo može biti predmet izvršenja, ili izvršenje na nekoj stvari ili pravu, može biti organičeno, uzimaju se u obzir okolnosti u vrijeme podnošenja predloga za izvršenje, ako zakonom nije drukčije izričito određeno.

Sredstva izvršenja su metodi direktne i indirektne prinude na izvršnog dužnika ili drugih lica, kao način ostvarivanja izvršne pravne zaštite, manifestovan radnjama suda preduzetim u izvršnom postupku, radi namirenja potraživanja izvršnog povjerioca. Razlika između sredstava izvršenja, radi namirenja novčanog potraživanja u odnosu na sredstva izvršenja nenovčanog potraživanja je u tome što je za namirenje novčanog potraživanja propisano više načina, odnosno sredstava izvršenja, kojim se takvo potraživanje može ostvariti. Nenovčano potraživanje se namiruje onako kako ono jeste, pa zato ovdje ne može biti više sredstava izvršenja.

Izvršenje na novčanim potraživanjima predstavlja najčešći vid sprovođenja izvršenja odluka sudova, što je sasvim razumljivo kada se ima u vidu da je novac najčešći oblik plaćanja, te da se i većina pravnih poslova utvrđuje, ili iskazuje kroz novčane ekvivalente.

V. Sredstva izvršenja radi naplate novčanog potraživanja

Zakon o izvršenju i obezbjeđenju sadrži taksativno nabrojana sredstva izvršenja, radi ostvarenja novčanog potraživanja izvršnog povjerioca i to su: prodaja pokretnih stvari, prodaja nepokretnosti, prenos novčanog potraživanja, prodaja akcija, prodaja udjela u privrednom društvu, prenos potraživanja za predaju pokretnih stvari ili nepokretnosti, unovčenje drugih imovinskih prava, prenos sredstava koji se vode na računu kod banke. To znači da se, osim navedenih sredstava, nijedno drugo sredstvo, radi naplate novčanog potraživanja, ne može odrediti.

35

Izvršenje se sprovodi sredstvima i na predmetima koji su navedeni u predlogu za izvršenje. Ako sredstva i predmeti izvršenja nisu navedeni u predlogu za izvršenje, Javni izvršitelj sprovodi izvršenje sredstvima i na predmetima za koje smatra da su najcjelishodniji i da će se time obezbijediti najpovoljnije namirenje izvršnog povjerioca. Ako izvršni dužnik po izvršnoj ispravi ima pravo da bira između više predmeta svoje obaveze, izvršni povjerilac je dužan da u predlogu za izvršenje naznači predmet kojim obaveza treba da bude ispunjena. Izvršni dužnik ima pravo izbora sve dok izvršni povjerilac ne primi potpuno ili djelimično predmet koji je u predlogu zahtijevao.

VI. Izvršenje na nepokretnosti

a) Opšta pravila

Izvršenje na nepokretnosti sprovodi se: upisom rješenja o izvršenju u katastar nepokretnosti, utvrđivanje vrijednosti nepokretnosti, prodaja nepokretnosti i namirenje izvršnog povjerioca, odnosno povjerilaca iz iznosa dobijenog prodajom. Rješenje o izvršenju je pravni akt koji čini osnov upisa zabilježbe. Da se zabilježba sprovede, nije potrebno da rješenje o izvršenju postane pravosnažno, jer se odmah po donošenju rješenja nalaže upis. Ova zabilježba je sredstvo koje omogućuje izvršnom povjeriocu da spriječi eventualni pokušaj izvršnog dužnika, da otuđenjem nepokretnosti osujeti realizaciju povjeriočevog potraživanja, a izvršni povjerilac na osnovu nje ima pravo da svoje potraživanje namiri iz nepokretnosti i ako treće lice stekne pravo svojine na toj nepokretnosti posle zabilježbe rješenja o izvršenju. Zabilježbom rješenja o izvršenju, izvršni povjerilac stiče založno pravo na nepokretnost.

Uz predlog za izvršenje na nepokretnosti potrebno je da izvršni povjerilac podnese izvod iz katastra nepokretnosti, kao dokaz o tome da je nepokretnost upisana kao svojina izvršnog dužnika. Ako nepokretnost nije upisana u Katastar nepokretnosti, izvršni povjerilac uz predlog za izvršenje mora podnijeti isprave na osnovu kojih se može izvršiti upis, odnosno, prenijeti tu obavezu na Javnog izvršitelja, a Javni izvršitelj će ih bez odlaganja dostaviti organu uprave nadležnom za upis u katastar nepokretnosti i zastati sa postupkom izvršenja, dok postupak upisa ne bude okončan.

b) Nepokretnost u susvojini

Izvršenje na nepokretnosti određuje se na idealnom dijelu nepokretnosti na kojoj je izvršni dužnik suvlasnik. Uz saglasnost svih suvlasnika, osim izvršnog dužnika, izvršenje se može odrediti prodajom cijele suvlasničke nepokretnosti trećem licu ili nekom od suvlasnika. U tom slučaju iz cijene ostvarene prodajom nepokretnosti ostali suvlasnici će se namiriti, prije namirenja izvršnog povjerioca, i prije naknade troškova izvršnog postupka, srazmjerno vrijednosti svog suvlasničkog dijela. Prodajom nepokretnosti ne dira se u pravo preče kupovine suvlasnika. Ova odredba u izvršnom postupku je povoljna za izvršnog povjerioca, jer je uvijek daleko atraktivnije za prodaju nepokretnosti kada se prodaje cijela nepokretnost, nego ako se prodaje suvlasnički, odnosno idealni dio nepokretnosti. Međutim, potrebna je izričita saglasnost svih preostalih suvlasnika. Ukoliko svi suvlasnici izričito daju ovu saglasnost jedanput, više tu saglasnost ne bi mogli opozvati, u protivnom bi vodilo zloupotrebama i manipulacijama u izvršnom postupku, a takođe odugovlačenju i otežavanju prava izvršnog povjerioca da namiri potraživanje. Suvlasnik može raspolagati svojim suvlasničkim dijelom, bez saglasnosti ostalih suvlasnika, a ono što se mora ispoštovati i u slučaju prodaje cijele suvlasničke nepokretnosti, i u slučaju prodaje samo idealnog dijela, jeste pravo preče kupovine ostalih suvlasnika.

c) Određivanje izvršenja drugim sredstvima ili na drugoj nepokretnosti

Javni izvršitelj može odrediti da se izvršenje sprovede na drugoj nepokretnosti, a ne na onoj na kojoj je izvršni povjerilac predložio izvršenje, ili drugom sredstvu izvršenja, ako postoji znatna nesrazmjera između vrijednosti nepokretnosti i iznosa potraživanja, a druga nepokretnost ili sredstvo izvršenja su dovoljni za ostvarivanje

36

potraživanja. Ako je određeno drugo sredstvo izvršenja, upis rješenja o izvršenju na nepokretnosti ostaje na snazi sve do namirenja potraživanja izvršnog povjerioca.

d) Pristupanje izvršenju

Poslije upisa rješenja o izvršenju, ne može se za namirenje drugog potraživanja, istog ili drugog izvršnog povjerioca, sprovesti poseban postupak izvršenja na istoj nepokretnosti. Izvršni povjerilac za čije je potraživanje kasnije određeno izvršenje na istoj nepokretnosti stupa u već pokrenuti postupak izvršenja. Interesi procesne ekonomije sprečavaju da se na istom predmetu jednog izvršnog dužnika istovremeno vodi više izvršnih postupaka, bilo za naplatu drugog potraživanja istog izvršnog povjerioca, bilo potraživanje koje pripada nekom drugom izvršnom povjeriocu. Propisano je zato, da novi zahtjev izvršnog povjerioca, po čijem je predlogu pokrenut izvršni postupak, ili zahtjevi drugih izvršnih povjerilaca, radi namirenja novčanog potraživanja, na istoj nepokretnosti izvršnog dužnika, podnijeti poslije upisa rješenja o izvršenju, ne dovode do posebnih izvršnih postupaka. Drugi izvršni povjerioci, pa i isti izvršni povjerilac sa novim zahtjevom, dužni su da pristupe već tekućem izvršnom postupku, ne mogu da pokrenu posebni samostalni izvršni postupak povodom iste nepokretnosti. Međutim, njihovo pravo na namirenje i tu uspostavljeno založno pravo ima rang, kao da je pokrenut poseban izvršni postupak, od dana zabilježbe rješenja o izvršenju donosenog po njihovom predlogu.

Pokrenutom postupku izvršenja može se pristupiti do donošenja Zaključka o dodjeli nepokretnosti kupcu, u slučaju prodaje putem neposredne pogodbe, odnosno do donošenja zaključka o predaji nepokretnosti, u slučaju prodaje javnim nadmetanjem. O pristupanju postupka izvršenja, javni izvršitelj će obavijestiti izvršnog povjerioca, u čiju je korist ranije izvršen upis rješenja o izvršenju.

e) Utvrđivanje vrijednosti nepokretnosti

Utvrđivanju vrijednosti nepokretnosti pristupa se nakon donošenja rješenja o izvršenju. Vrijednost nepokretnosti se utvrđuje tako što se utvrđuje njena tržišna vrijednost. Zavisno od vrste nepokretnosti, sud će radi utvrđivanja vrijednosti, angažovati vještaka građevinske struke, kada se utvrđuje vrijednost stana, kuće ili druge građevine, ili vještaka poljoprivredne struke, kada se utvrđuje vrijednost zemljišta. Vrijednost nepokretnosti sud utvrđuje zaključkom. Po utvrđivanju vrijednosti nepokretnosti, Javni izvršitelj donosi zaključak o prodaji nepokretnosti, kojim se određuje način i uslovi prodaje, kao i vrijeme i mjesto prodaje i vremenski period u toku dana, u kome će se omogućiti razgledanje nepokretnosti, ako se prodaja vrši putem Javnog nadmetanja. Zaključak o prodaji objavljuje se u medijima i dostavlja se strankama, založnim povjeriocima, učesnicima u postupku i licima koja imaju upisano zakonsko pravo preče kupovine. Od objavljivanja zaključka o prodaji do dana prodaje, ne može proteći manje od 15 dana, niti više od 30 dana.

Lice koje ima zakonsko pravo preče kupovine nepokretnosti, koja je predmet izvršenja prodajom, ima prvenstvo pred napovoljnijim ponuđačem, ako na javnom nadmetanju, odmah po njegovom zaključenju, izjavi da nepokretnost kupuje pod istim uslovima (član 170 stav 1 Zakona o izvršenju i obezbjeđenju). Lice koje ima ugovorno pravo preče kupovine ostvariće ga pod uslovima iz navedenog člana, ako nije postojalo zakonsko pravo ili ga nosilac tog prava nije koristio.

f) Postupak prodaje

Prodaja nepokretnosti vrši se putem usmenog javnog nadmetanja, ili neposrednom pogodbom.

Izvršni povjerilac i izvršni dužnik se tokom cijelog postupka javnog nadmetanja mogu sporazumjeti o prodaji neposrednom pogodbom i o uslovima prodaje.

Javno nadmetanje za prodaju nepokretnosti održava se u kancelariji Javnog izvršitelja, ako Javni izvršitelj nije drukčije odredio. U Javnom nadmetanju mogu učestvovati samo lica, koja su prethodno položila jemstvo, koje iznosi jednu desetinu (1/10) utvrđene vrijednosti nepokretnosti. Polaganja jemstva oslobođeni su izvršni povjerilac i založni izvršni povjerilac, ako njihova potraživanja dostižu iznos jemstva i ako bi se, s obzirom na njihov red prvenstva i utvrđenu vrijednost nepkretnosti, taj iznos mogao namiriti iz kupovne cijene.

37

Ročište za usmeno javno nadmetanje Javni izvršitelj će održati, ako su ispunjeni uslovi za održavanje, odnosno, ako su uredno pozvana sva lica kojima treba uručiti zaključak o prodaji nepokretnosti. Javno nadmetanje za prodaju nepokretnosti održaće se i kad prisustvuje samo jedan ponuđač. Na ročištu Javni izvršitelj objavljuje da se pristupa prodaji, pošto su uslovi ispunjeni, ili zakazuje drugo ročište, s tim što se drugo ročište mora zakazati za najmanje 30 dana, od dana zakazivanja prvog. Učesnici u nadmetanju su dužni da stave ponudu za kupovinu nepokretnosti u visini vrijednosti utvrđene zaključkom. Ako se nepokretnost nije mogla prodati na prvom javnom nadmetanju, Javni izvršitelj će zakazati drugo nadmetanje na kojem se nepokretnost može prodati ispod utvrđene vrijednosti, ali ne ispod 50% te vrijednosti. Ako se nepokretnost nije mogla prodati na drugom javnom nadmetanju, Javni izvršitelj će zakazati novo nadmetanje, na kojem se nepokretnost može prodati ispod 50% utvrđene vrijednosti, ali ne ispod visine potraživanja izvršnog povjerioca. Ako je procijenjena vrijednost manja od visine potraživanja, a prodaja na drugom javnom nadmetanju nije uspjela, nepokretnost se može prodati ispod utvrđene vrijednosti bez ograničenja, samo uz predhodnu saglasnost izvršnog i založnog povjerioca.

Lice kome je nepokretnost dosuđena obavezno je da, u roku naznačenom u zaključku, uplati iznos za koji mu je nepokretnost dosuđena na žiro račun Javnog izvršitelja, a ukoliko to ne učini u naznačenom roku, Javni izivršitelj će proglasiti da je prodaja nepokretnosti tom ponuđaču bez pravnog dejstva i pozvati drugog po redu ponuđača da kupi nepokretnost. Ako ni taj ponuđač ne položi cijenu koju je ponudio u određenom roku, Javni izvršitelj primjenjuje ista pravila i na trećeg ponuđača. Iz položenog jemstva izmiriće se troškovi nove prodaje i nadoknaditi eventualna razlika između cijene postignute na ranijoj i novoj prodaji.

Ako je kupac izvršni povjerilac, čije potraživanje ne dostiže iznos postignute cijene na javnom nadmetanju i ako bi se, s obzirom na njegov red prvenstva, mogao namiriti iz cijene, dužan je da na ime cijene položi samo razliku između potraživanja i postignute cijene.

g) Predaja nepokretnosti

Po uplati cijene u roku, Javni izvršitelj donosi zaključak kojim se određuje da se nepokretnost preda kupcu, i da se u katastar nepokretnosti upiše pravo svojine u njegovu korist. Zaključak o predaji nepokretnosti dostavlja se svim licima kojima se dostavlja i zaključak o prodaji nepokretnosti, kao i organu uprave nadležnom za poreske poslove. Protiv ovog zaključka može se podnijet zahtjev za otklanjanje nepravilnosti, o kojem odlučuje sud rješenjem, u skladu sa članom 65 Zakona o izvršenju i obezbjeđenju. Rješenje o osnovanosti zahtjeva ne utiče na izvršenu prodaju, a može biti osnov za naknadu štete.

Predajom nepokretnosti izvršni dužnik gubi pravo državine nepokretnosti i dužan je da nepokretnost preda kupcu, odmah nakon dostavljanja zaključka o predaji nepokretnosti, ako zakonom ili sporazumom sa kupcem nije drukčije određeno. Nakon donošenja zaključka o predaji nepokretnosti, Javni izvršitelj će naložiti izvršnom dužniku zaključkom da nepokretnost isprazni i preda kupcu.

h) Namirenje izvršnog povjerioca

Javni izvršitelj pristupa namirenju izvršnih povjerilaca, odmah nakon izvršene prodaje nepokretnosti, odnosno, nakon prijema prodajne cijene. Iz prodajne cijene namiruje se izvršni povjerilac, po čijem predlogu je određeno izvršenje, založni izvršni povjerioci, i kad nijesu prijavili svoja potraživanja i lica koja imaju pravo na naknadu za lične službenosti. Višak prodajne cijene koji preostane nakon namirenja, predaće se izvršnom dužniku, ako za to nema smetnji. Ako prodajna cijena nije dovoljna za potpuno namirenje, više potraživanja koja imaju isti red prvenstva, namiruju se srazmjerno visini tih potraživanja. Lice koje ima pravo na namirenje iz prodajne cijene, može osporiti potraživanje drugog lica, koje ima pravo na namirenje u cjelini ili djelimično, ili red tog drugog lica u namirenju. To osporavanje može se učiniti najkasnije, u roku od 15 dana, od dana donošenja zaključka o namirenju.

Iz prodajne cijene namiruju se prvenstveno i to sledećim redom: troškovi postupka izvršenja, potraživanja po osnovu zakonskog izdržavanja, ako se dokazuju izvršnom ispravom, i ako su prijavljena najkasnije na javnom nadmetanju za prodaju. Nakon namirenja pomenutih potraživanja, namiruju se potraživanja obezbijeđena založnim pravom, potraživanja naknade za lične službenosti i stvarne terete, koji se prodajom gase, ako su nastali prije pokretnja postupka izvršenja i potraživanja izvršnih povjerilaca, po čijem je predlogu određeno izvršenje.

38

Založni povjerioci se namiruju po redu upisa založnog prava, odnosno stvarnog tereta u katastar nepokretnosti, ili drugu odgovarajuću javnu evidenciju, odnosno po redu sticanja prava službenosti. Troškovi i kamate za poslednje tri godine do donošenja zaključka o predaji nepokretnosti kupcu, određeni izvršnom ispravom, namiruju se po istom redu prvenstva kao i glavna potraživanja.

Zaključkom o namirenju potraživanja, Javni izvršitelj će odrediti da se iz katastra nepokretnosti, ili drugih javnih evidencija brišu upisana prava i tereti, osim prava i tereta koji ostaju na nepokretnosti i posle predaje nepokretnosti kupcu ili koje kupac preuzeo.

i) Vansudska prodaja

Kako je u praksi veoma česta i vansudska prodaja nepokretnosti, po Zakonu o svojinsko pravnim odnosima, to se shodno primjenjuju odredbe Zakona o izvršenju i obezbjeđenju, ako zakonom, kojim se uređuju svojinsko-pravni odnosi, nije drukčije određeno.

Hipotekarni povjerilac može ovlastiti Javnog izvršitelja, advokata ili registrovanu Agenciju za promet nepokretnostima, da izvrši prodaju nepokretnosti u skladu sa zakonom.

Prijedlozi za dodatno čitanje 1. Zakon o privrednim društvima Sl.CG 6/02 i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o privrednim društvima

od 12.06.2011.godine 2. Zakon o zalozi kao sredstvu obezbjeđenja potraživanja 3. Zakon o hartijama o vrijednosti 4. Pravila CDA 5. Zakon o izvršenju i obezbjeđenju (Službeni list CG br.36/2011, i Zakon o izmjenama i dopunama iz 2015

godine), 6. Zakon o parničnom postupku ( Službeni list CG br.47/2015), 7. Zakon o svojinsko pravnim odnosima (Službeni list CGbr.19/2009), 8. Komentar Zakona o izvršnom postupku (prof. dr Nebojša Šarkić i Mladen Nikolić iz 2006), 9. Komentar Zakona o izvršnom postupku (dr Borivoje Starović iz 2007 godine), 10. Komentar Zakona o izvršenju i obezbjeđenju (prof. dr Nebojša Šarkić iz 2016).

39

Modul E

Priznavanje stranih sudskih odluka

I. Osnovne odredbe i zakonska regulativa

Zakonom o međunarodnom privatnom pravu uređuju se pravila za određivanje mjerodavnog prava u privatno pravnim odnosima, sa međunarodnim elementom, pravila o nadležnosti sudova i drugih organa za raspravljanje tih odnosa i pravila postupka, kao i pravila za priznavanje stranih sudskoh odluka i odluka drugih organa.

Privredni sud Crne Gore, odlučuje o priznanju stranih sudskih odluka koje su donijeli sudovi nadležni za rješavanje privrednih stvari, kao i stranih arbitražnih odluka.

Strana sudska odluka izjednačava se sa odlukom suda Crne Gore i proizvodi pravno dejstvo u Crnoj Gori samo ako je prizna sud u Crnoj Gori.

Stranom sudskom odlukom smatra se i odluka drugog organa, koja je u državi, u kojoj je donešena, izjednačena sa sudskom odlukom, odnosno sudskim poravnanjem, ako se tom odlukom regulišu odnosi iz člana 1 Zakona o međunarodnom privatnom pravu.

II. Postupak priznanja strane sudske odluke

a) Uslovi za priznanje

Priznati i izvršiti stranu sudsku presudu znači prihvatati je kao pravosnažnu odluku i kao izvršni naslov, znači izjednačiti je u dejstvima sa domaćim odlukama. Ima presuda koje se mogu samo priznati, koje nemaju dejstvo izvršnosti, to su odluke u statusnim stvarima, ili odluke kojima se odbija tužbeni zahtjev. Međutim, treba reći i to da su, djelovi tih presuda podobni za izvršenje, i to one u kojima se odlučuje o troškovima postupka.

Kada su u pitanju uslovi za priznanje stranih odluka, treba poći od toga, da bi mogla biti priznata i proglašena izvršnom, strana sudska odluka treba da udovolji određenim uslovima koje navodi naš pozitivni propis. To su pretpostavke koje se tiču: nadležnosti stranog suda, pravosnažnosti, odnosno izvršnosti odluke, prava odbrane, odsustva pravosnažne domaće odluke i ranije započetog postupka u istoj stvari i javnog poretka. Strana sudska odluka koja pretenduje da bude priznata kod nas treba da bude pravosnažna, a ako se postavi pitanje njenog izvršenja, onda treba da bude i izvršna. Pravosnažnost i izvršnost se dokazuje potvrdom nadležnog stranog suda, koju je dužno da podnese lice koje traži priznanje, odnosno izvršenje strane odluke. Da li je jedna inostrana odluka

Do kraja ovog modula, učesnici će moći:

Postupati efikasno u konkretnim slučajevima.

Primijeniti postupke priznanja stranih sudskih odluka.

Snalaziti se bolje u konkretnim slučajevima, kao i u postupku priznanja stranih sudskih odluka.

Unaprijediti znanje o postupku priznanja stranih sudskih odluka i uslovima za priznanje.

40

pravosnažna i izvršna, cijeni se prema normama zemlje u kojoj je odluka donijeta.

Važno je istaći da se strana sudska odluka ne može preinačavati, niti se može ukinuti i vratiti stranom sudu na odlučivanje. Moguća su samo dva rješenja: da se prizna strana odluka onakva kakva jeste, ili da joj se uskrati priznanje. Iz ovoga slijedi da se domaći sud (sud zemlje priznanja), ne postavlja u položaj višeg suda u odnosu na sud zemlje odluke.

Sud Crne Gore odbiće priznanje strane sudske odluke, ako povodom prigovora lica, protiv koga je ta odluka donesena, utvrdi da to lice nije moglo učestvovati u postupku, zbog nepravilnosti u postupku. Naročito će se smatrati da lice protiv koga je donesena strana sudska odluka nije moglo učestvovati u postupku, zbog toga što mu poziv, tužba ili rješenje, kojim je započet postupak, nije bilo lično dostavljeno, odnosno što uopšte nije pokušano lično dostavljanje ili što mu nije ostavljeno dovoljno vremena za pripremu, osim ako se to lice na bilo koji način upustilo u raspravljanje o glavnoj stvari u provstepenom postupku.

Strana sudska odluka neće se priznati ako u predmetnoj stvari postoji isključiva nadležnost suda ili drugog organa Crne Gore, kao i ako je strani sud zasnovao svoju međunarodnu nadležnost na činjenicama koje pravo Crne Gore, ne predviđa za zasnivanje međunarodne nadležnosti suda Crne Gore za rješavanje istog spora; ako je u istoj stvari sud ili drugi organ Crne Gore donio pravosnažnu odluku, ili ako je u Crnoj Gori priznata neka druga strana sudska odluka koja je donesena u istoj stvari; ako bi dejstvo priznanja te odluke očigledno bilo suprotno javnom poretku Crne Gore.

Pored uslova koji se tiču proceduralne strane inostrane odluke, postoji jedan uslov koji dopušta izvjesno proispitivanje merituma. To je uslov poštovanja javnog poretka. Priznaće se strana odluka, iako je njeno meritorno rješenje drugačije od onog koje nudi naše materijalno pravo, ali ako je strana odluka suprotna našem javnom poretku, tolerancije više ne može biti, te će se odbiti priznanje izvršenja strane sudske odluke. Na povredu javnog poretka sud pazi po službenoj dužnosti, a prema njegovom sadržaju u momentu donošenja odluke o priznanju.

Postupak priznanja strane sudske odluke pokreće se podnošenjem predloga. Uz predlog za priznanje ili oglašavanje izvršnom strane sudske odluke prilažu se: odluka u izvorniku ili ovjerenom prepisu, potvrda da je odluka pravosnažna po pravu države u kojoj je donijeta; potvrda da je odluka izvršna po pravu države u kojoj je donijeta, ako se zahtijeva oglašavanje odluke izvršnom.

Ukoliko strana sudska odluka ili njen ovjeren prepis, nisu sačinjeni na službenom jeziku ili jeziku u službenoj upotrebi suda, stranka koja traži priznanje mora podnijeti i ovjeren prevod strane sudske odluke.

Ukoliko sud utvrdi da nema prepreka za priznanje strane sudske odluke, donijeće rješenje o priznanju strane odluke. Rješenje o priznanju će se uručiti suprotnoj strani, odnosno drugim učesnicima u postupku, uz pravnu pouku da protiv tog rješenja može podnijeti prigovor, u roku od 30 dana, od dana uručenja izvršenja. O prigovoru odlučuje sud koji je donio rješenje o priznanju, u Vijeću od troje sudija. Protiv rješenja kojim sud odbije predlog za priznanje strane sudske odluke, i protiv rješenja kojim sud odlučuje o prigovoru, dozvoljena je posebna žalba drugostepenom sudu, u roku od 30 dana, od dana uručenja rješenja.

Protiv rješenja o priznanju ili oglašavanju izvršnom strane sudske odluke koja je ukinuta po vanrednom pravnom lijeku, u državi u kojoj je donijeta, može se podnijeti predlog za ponavljanje postupka.

Ako se pred sudom Crne Gore priznanje ili oglašenje strane odluke postavi kao prethodno pitanje, sud Crne Gore nadležan je da odluči o njenom priznanju, odnosno oglašavanju izvršnom, u postupku u kome odlučuje o glavnom zahtjevu povodom koga se pitanje postavlja.

Prijedlozi za dodatno čitanje 1. Zakon o međunarodnom privatnom pravu (Službeni list CG br.1/2014), 2. Zakon o parničnom postupku (Službeni list CG br.47/2015), 3. Komentar Zakona o izvršnom postupku (prof. dr Nebojša Šarkić i Mladen Nikolić iz 2006 godine) i 4. Komentar Zakona o izvršnom postupku (dr Borivoje Starović iz 2007 godine).

41

Modul F

Privremene mjere

I. Privremene mjere

a) Opšte odredbe Privremenim mjerama se , kao sredstvima obezbjeđenja, obezbeđuju novčana i nenovčana potraživanja povjerilaca.

Privremena mjera može se odrediti prije pokretanja i u toku sudskog ili upravnog postupka, kao i po okončanju tih postupaka, sve dok izvršenje ne bude sprovedeno. Međutim, shodno odredbi čl.280 ZIO obezbjeđenje privremenom mjerom nije dopušteno ako postoje uslovi za određivanje prethodne mjere kojom se može postići ista svrha. Posmatrano u relaciji sa prethodnim mjerama, primjećuje se da su vrste prethodnih mjera taksativno nabrojane- čl.272. ZIO, dok su vrste privremenih mjera egzemplarno navedene- čl.288.ZIO. To znači da će u nekim situacijama, i pored mogućnosti da se odredi prethodna mjera, biti opravdano predlaganje privremene mjere jer se daje šira sloboda izvršnom povjeriocu i ovlašćenju suda u određivanju privremene mjere.

b) Nadležnost

Određivanje privremene mjere je u isključivoj nadeležnosti suda propisano odredbom čl.4 ZIO.

Do kraja ovog modula, učesnici će moći:

Pružiti detaljan opis privremenih mjera koje su tipične za predmete pred Privrednim sudom.

Unaprijediti svoje znanje o privremenim mjerama karakterističnim u predmetima pred Privrednim sudom.

Navesti koja potraživanja se obezbjeđuju privremenim mjerama.

Opisati uslove za određivanje privremene mjere.

Identifikovati vrste privremenih mjera radi obezbjeđenja novčanog potaživanja.

Savjetovati predlagača obezbjeđenja o prihvatanju polaganju jemstva umjesto privremene mjere.

Unaprijediti svoja znanja o privremenim mjerama karakterističnim u predmetima pred Privrednim sudom.

Navesti vrste privremenih mjera i uslove za obezbjeđenje nenovčanog potraživanja.

Opisati uslove za određivanje privremenih mjera u postupku izvršenja i obezbjeđenja na brodovima, kao i u postupku arbitraže.

42

Zavisno od toga da li je sudski ili upravni postupka pokrenut, ocjenjuje se i nadležnost suda za odlučivanje o privremenij mjeri. ZIO je propisao da je za odlučivanje o predlogu za obezbjeđenje privremenom mjerom, u slučaju u kojem parnični ili drugi sudski postupak nije pokrenut, mjesno je nadležan sud koji bi bio nadležan za odlučivanje o predlogu za izvršenje, a ako je parnični ili drugi postupak pokrenut, za odlučivanje o predlogu za obezbjeđenje privremenom mjerom nadležan je sud pred kojim je postupak pokrenut.Sud koji je bio nadležan za odlučivanje o predlogu za izvršenje po izvršnoj ispravi donesenoj u upravnom postupku nadležan je i za odlučivanje o predlogu za određivanje privremene mjere, nakon okončanja tog postupka.

c) Odlučivanje o predlogu za određivanje privremene mjere

U predlogu za određivanje privremene mjere moraju biti naznačeni vrsta privremene mjere, njeno trajanje, i predmet kojim se ona izvršava.O predlogu sud odlučuje rješenjem kojim :

• odbacuje predlog za određivanje privremene mjere • odbija predlog za određivanje privremene mjere i • usvaja predlog za određivanje privremene mjere.

Sud odbacuje predlog za određivanje privremene mjere ako ne sadrži sredstvo i predmet izvršenja, donosi rješenje o odbijanju u slučaju kada nijesu ispunjeni uslovi za određivanje privremene mjere. Rješenjem o usvajanju privremene mjere, pored opštih elemenata, mora biti naznačeno potraživanje koje se obezbjeđuje , vrsta privremene mjere , sredstvo i predmet obezbjeđenja. Rješenje mora biti obrazloženo a posebno je važna pouka da prigovor ne odlaže izvršenje, obzirom da je to jedno od osnovnih svojstava ovakve odluke.Ovo rješenje se izvršava prije pravosnažnosti, čime se naglašava načelo hitnosti, efikasnosti i ekonomičnosti postupka.

d) Jemstvo

• Umjesto privremene mjere,predlagač obezbjeđenja može u predlogu za određivanje privremene mjere ili naknadno izjaviti da, prihvata polaganje od strane protivnika obezbjeđenja određenog iznosa na ime jemstva, pri čemu polaganje jemstva umjesto privremene mjere može se odrediti i na predlog protivnika obezbjeđenja. Ako protivnik obezbjeđenja položi jemstvo, sud će obustaviti postupak obezbjeđenja i ukinuti već sprovedene radnje. Vrstu jemstva određuje predlagač obezbjeđenja, a takav predlog može staviti naknadno tokom trajanja privremene mjere jer je davanje jemstva u sferi voljnog raspolaganja stranka. Ako je protivnik obezbjeđenja položio jemstvo, predlagač obezbjeđenja nad njim stiče založno pravo.

• Sud može odrediti privremenu mjeru i kad predlagač obezbjeđenja nije učinio vjerovatnim postojanje

potraživanja i opasnost, ako prethodno položi, u ostavljenom roku, iznos koji sud odredi kao jemstvo za štetu koja bi protivniku obezbjeđenja mogla biti nanesena određivanjem i sprovođenjem privremene mjere, kao i u slučaju kad je predlagač obezbjeđenja učinio vjerovatnim postojanje potraživanja i opasnosti. Dok se ne položi jemstvo privremena mjera se ne izvršava, a ako se u ostavljenom roku položi jemstvo sud obustavlja postupka obezbjeđenja. Jemstvo može uplatiti i izvršni povjerilac, a ono je obezbjeđenje dužnika za eventualnu štetu koju bi mogao pretrpjeti određivanjem privremene mjere jer je svrha jemstva u ovom slučaju naplata nastale štete protivniku obezbjeđenja.

Sud može, na predlog predlagača obezbjeđenja, odrediti i više privremenih mjera, ako je to potrebno.Sud ne može odrediti više privremenih mjera ako je predlagač predložio samo jednu privremenu mjeru.Kada je izvršni povjerilac predložio više privremenih mjera ili na više poredmeta, sud će po službenoj dužnosti ili na predlog protivnika, ograničiti obezbjeđenje samo na neke privremene mjere koje su dovoljne za obezbjeđenje.

43

e) Trajanje privremene mjere

Kada sud odredi privremenu mjeru, u rješenju o određivanju privremene mjere dužan je odrediti njeno trajanje.

Kada je privremena mjera predložena u postupku koji je već pokrenut tj. u postupku radi utvrđivanja potraživanja,ona se određuje obično do pravosnažnog okončanja postupka koji je pokrenut ili do nastupanja uslova da se traži izvršenje odluke.

Ako je predlog za određivanje privremene mjere podnijet prije pokretanja postupka za utvrđivanje prava povjerioca i obaveze dužnika, sud će u rješenju odrediti rok u kojem povjerilac mora podnijeti tužbu, odnosno pokrenuti drugi postupak radi opravdanja privremene mjere, pa u tom slučaju privremena mjera najčešće traje do pravosnažnog okončanja postupka koji mora da pokrene povjerilac.

Ukoliko povjerilac ne pokrene postupak radi opravdanja, dužnik može zahtjevati da se privremena mjera stavi van snage, odnosno da njeno dejstvo prestane. Prije isteka roka do kojeg će trajati privremena mjera, na predlog povjerioca, sud će ako i dalje postoje uslovi za njeno trajenje, odrediti da se trajanje privremene mjere produži, pri čemu zahtjev za produženje mora biti podnijet prije nego što šrotekne vrijeme za koje je određeno da privremena mjera traje.

f) Ukidanje privremene mjere

Kao što smo već naveli, privremena mjera ima svoje trajanje, i ako je određena prije pokretanja postupka mora se opravdati. Ako je u rješenju povjeriocu ostavljen rok da pokrene odgovarajući postupak kojim bi opravdao privremenu mjeru, a taj postupka nije pokrenut, sud će, na predlog dužnika obustaviti postupka i ukinuti privremenu mjeru. Na isti način sud će postupiti ukoliko je rok trajanja privremene mjere protekao, a povjerilac nije tražio da se produži trajanje. Takođe, postupak obezbjeđenja će se na predlog izvršnog dužnika obustaviti i privremena mjera ukinuti ukoliko se promijene okolnosti koje su postojale u vrijeme donošenja privremene mjere, a ona više nije neophodna za obezbjeđenje povjeriočevog potraživanja. Na isti način će sud postupiti i u slučaju kada dužnik položi u depozit suda iznos u vrijednosti potraživanja koje se privremenom mjerom obezbjeđuje zajedno sa kamatom i troškovima, kako i kada učini vjerovatnim da je potraživanja povjerioca u trenutku donošenja rješenja o izvršenju već bilo naplaćeno ili na drugi način dovoljno obezbijeđeno, ili je pravosnažno utvrđeno da potraživanje povjerioca prema dužniku nije ni nastalo ili je prestalo.

Protiv rješenja o određivanju privremene mjere protivnik obezbjeđenja može izjaviti prigovor o kojme odlučuje Vijeće nadležnog suda.

Protivnik obezbjeđenja ima pravo na naknadu štete koja mu je nanesena neosnovanom privremenom mjerom prema predlagaču obezbjeđenja.

g) Vrste privremenih mjera

Postoje privremene mjere za obezbeđenje:

• novčanog potraživanja i • nenovčanog potraživanja.

II. Privremene mere za obezbeđenje novčanog potraživanja

a) Uslovi za određivanje privremene mjere za obezbjeđenje novčanog potraživanja

-Privremene mjera za obezbjeđenje novčanog potraživanja može se odrediti ako su ispunjana kumulativno dva uslova:

• da je predlagač obezbjeđenja učinio vjerovatnim postojanje potraživanja i

• opasnost da će se inače ostvarenje potraživanja osujetiti ili znatno otežati.

44

Izvršni dužnik ne mora dokazivati opasnost ako učini vjerovatnim da bi predloženom mjerom izvršni dužnik pretrpio samo neznatnu štteu.

-Smatra se da opasnost postoji naročito:

• ako bi se potraživanje trebalo ostvariti u inostranstvu.

Prije donošenja odluke o privremenoj mjeri, sud u svakom konkretnom slučaju ocjenjuje da li su ispunjeni uslovi. Teret dokazivanja je na povjeriocu- predlagaču , a kao dokazno sredstvo mogu služiti razne isprave, s tim što je stepen dokazivanja postojanja potraživanja niži nego u parničnom postupku jer se izražava samo kroz vjerovatnost potraživanja.

U pogledu činjenja vjerovatnim opasnosti od osujećenja potraživanja , nisu dovoljne samo tvrdnje povjerioca, nego mora biti riječ o zaista konkretnim radnjama dužnika čija je posledica da se osujeti, odnosno znatno oteža ostvarenje potraživanja povjerioca. Npr. radnje koje ugrožavaju buduću naplatu potraživanja su rasprodaja robe po niskim cijenama, sakrivanje stvari, zanemarivanje čuvanja ili održavanja stvari. Postojanje opasnosti nije potrebno dokazivati do stepena istinitosti, već do stepena vjerovatnosti. Traži se subjektivna opasnost koja pretpostavlja ne samo aktivne radnje već i propuštanja protivnika obezbjeđenja čime se umanjuju izgledi da će predlagač moći da naplati svoje potraživanje , odnosno efekat radnji izvršnog dužnika npr.davanje poklona, nestručno poslovanje,preuzimanje tereta, veće zaduživanje, izdavanje stvari u višegodišnji zakup.

Predlagač obezbjeđenja ne mora dokazivati opasnost, ako učini vjerovatnim da bi predloženom mjerom protivnik obezbjeđenja pretrpio samo neznatnu štetu, te je tada u obavezi samo da učini vjerovatnim postojanje svog potraživanja.

Smatra se da opasnost postoji ako bi se potraživanje trebalo ostvariti u inostranstvu, koju činjenicu nije potrebno dokazivati , jer se smatra da ona postoji već na osnovu same činjnice što bi se naplata imala vršiti u inostranstvu.

b) Vrste privremenih mjera radi obezbjeđenja novčanog potraživanja Radi obezbjeđenja novčanog potraživanja može se odrediti svaka mjera kojom se postiže svrha takvog obezbjeđenja, a naročito:

• zabrana protivniku obezbjeđenja da raspolaže pokretnim stvarima, kao i čuvanje tih stvari; • zabrana otuđenja i opterećenja akcija ili udjela u privrednom društvu, uz upis zabrane u odgovarajuću

evidenciju; • zabrana protivniku obezbjeđenja da otuđi ili optereti svoje nepokretnosti ili stvarna prava koja su na

nepokretnosti upisana u katastar nepokretnosti u njegovu korist, uz upis te zabrane u katastar nepokretnosti;

• zabrana dužniku protivnika obezbjeđenja da isplati protivniku obezbjeđenja potraživanje ili da mu preda stvari, kao i zabrana protivniku obezbjeđenja da primi stvari, da naplati potraživanje i da njima raspolaže;

• nalog banci da protivniku obezbjeđenja ili trećem licu, po nalogu protivnika obezbjeđenja, uskrati sa računa protivnika obezbjeđenja isplatu novčanog iznosa za koji je određena privremena mjera.

U zakonskom tekstu privremene mjere za obezbjeđenje novčanog potraživanja navedene su kao primjer a predlagač može predložiti i druga sredstva kojima se obezbjeđuje naplata novčanog potraživanja ( zabrana oštećenja stvari, zabrana promjene namjene i dr), s tim što se ne smije odrediti obezbjeđenje koje bi dovelo do namirenja izvršnog povjerioca. Stvari i prava zahvaćeni privremenom mjerom su i dalje u pravnom prometu i mogu biti predmet raspolaganja pravnim poslovima i aktima protivnika obezbjeđenja i trećih lica, stim što se dejstva privremenih mjera prostiru i na treća lica , na njihova prava stečena na stvarima i pravima protivnika obezbjeđenja povodom kojih su određene privremene mjere, jer se izlažu riziku da se sticanja proglase bez dejstva prema predlagaču obezbjeđenja i da dođe do pobijanja pravnih radnji protivnika obezbjeđenja.

45

Rješenje o određivanju privremene mjere ima dejstvo rješenja o izvršenju.Smatra se da je izvršenje dozvoljeno donošenjem rješenja, a izvršenje rješenja sprovodi se dostavljanjem organu nadležnom za upis prava, odnosno banci. Privremenom mjerom se ne stiče založno pravo, što kao posledicu ima da se na stvarima, odnosno potraživanjima koja su predmet privremene mjere, može voditi i sprovoditi postupka izvršenja a ti drugi povjerioci se mogu naplatiti prije povjerioca u čiju korist postoji privremena mjera. Izuzetak od pravila da se privremenom mjerom ne stiče založno pravo, jeste kada sud odredi, da se zbog postojanja pretpostavljene opasnosti, privremenom mjerom stiče privremeno založno pravo. Trajanja založnog prava u ovom slučaju ograničeno je na vrijeme trajanja privremene mjere.

III. Postupak obezbjeđenja

a) Opšte odredbe

Sud je isključivo nadležan da odlučuje o predlogu za određivanje obezbjeđenja, a obezbjeđenje sprovodi sud ili Javni izvršitelj, u zavisnosti od vrste i karaktera spora. Postupak obezbjeđenja pokreće se na predlog stranke, saglasno načelu dispozicije i na predlog drugih lica i organa samo kada je to zakonom određeno. Rješenje o obezbjeđenju sadrži odluku o sredstvu obezbjeđenja, obrazloženje razloga za usvajanje predloga za obezbjeđenje i pouku o tome da li prigovor zadržava izvršenje rješenja i pravnu pouku. Rješenje o obezbjeđenju ima dejstvo izvršenja i izvršava se prije pravosnažnosti. To znači da je podobno za prinudno izvršenje i da predstavlja odluku kojom se, s jedne strane mjera određuje, a sa druge, određuje se njeno prinudno sprovođenje. Činjenica da se sprovodi prije pravosnažnosti znači da pravni lijek nema suspenzivno dejstvo. Protiv rješenja u postupku obezbjeđenja, može se izjaviti prigovor, u roku od tri dana, od dana dostavljanja rješenja. Prigovor se ne dostavlja na odgovor. O prigovoru protiv rješenja o obezbjeđenju, kao i o prigovoru protiv rješenja kojim se predlog za obezbjeđenje odbacuje, ili odbija, odlučuje Vijeće suda koji je donio rješenje.

b) Sredstva obezbjeđenja

Kao sredstva obezbjeđenja mogu se odrediti: založno pravo na nepokretnostima na osnovu izvršne isprave, založno pravo na nepokretnostima i pokretnim stvarima na osnovu sporazuma stranaka, prethodne mjere i privremene mjere.

IV. Privremene mjere za obezbjeđenje nenovčanog potraživanja

a) Nadležnost

Privremene mjere su jedno od sredstava obezbjeđenja i mogu se odrediti radi obezbjeđenja novčanog ili nenovčanog potraživanja. Mogu se odrediti prije pokretanja i u toku sudskog, ili upravnog postupka, kao i po okončanju tih postupaka, sve dok izvršenje ne bude sprovedeno. Za odlučivanje o predlogu za obezbjeđenje privremenom mjerom, u slučaju kojem parnični ili drugi sudski postupak nije pokrenut, mjesno je nadležan sud koji bi bio nadležan za odlučivanje o predlogu za izvršenje. Ako je parnični ili drugi postupak pokrenut, za odlučivanje o predlogu za obezbjeđenje privremenom mjerom nadležan je sud pred kojim je postupak pokrenut.

46

b) Vrste privremenih mjera

Kao i kod privremenih mjera, radi obezbjeđenja novčanog potraživanja, tako i kod privremenih mjera, radi obezbjeđenja nenovčanog potraživanja, moguće je odrediti svaku privremenu mjeru kojom se postiže svrha obezbjeđenja. Vrste privremenih mjera, dakle, nisu ograničene. U članu 290 Zakona o izvršenju i obezbjeđenju, nabrojane su vrste privremenih mjera koje se mogu naročito odrediti. Međutim, sud pri odlučivanju o vrsti privremene mjere nije vezan onim koje su navedene u tom članu. Ovo je važno navesti zbog toga što se zakonom ne mogu predvidjeti svi mogući slučajevi privremenih mjera, jer vrsta privremene mjere koju će sud odrediti, zavisi od sadržine nenovčanog potraživanja. Naime, moguće je da nijedna od navedenih privremenih mjera ne bude odgovarajuća sadržini potraživanja povjerioca, odnosno, da se nijednom od njih ne može postići prava svrha obezbjeđenja potraživanja. Privremena mjera služi kao sredstvo obezbjeđenja potraživanja, a nije u svrsi realizacije prinudnog izvršenja obaveze. Ne može se tražiti da sud odredi privremenu mjeru kojom bi tužbeni zahtjev bio iscrpljen, jer parnica u tom slučaju ne bi imala svrhu. Privremene mjere su izuzetno značajne, njima se na brz i efikasan način može privremeno riješiti određeni sporni odnos.

c) Uslovi za određivanje privremene mjere

Privremene mjere za obezbjeđenje nenovčanog potraživanja određuju se ako predlagač obezbjeđenja dokaže do stepena vjerovatnosti da postoji potraživanje, povodom kojeg traži obezbjeđenje, i opasnost da će se ostvarivanje potraživanja, bez određivanja takve mjere osujetiti ili znatno otežati. U postupku određivanja privremene mjere činjenice se dokazuju u određenom stepenu zahtijevane istine, koja se izražava pojmom vjerovatnosti. Dakle, predlagač obezbjeđenja mora da učini vjerovatnim postojanje potraživanja i opasnost, kao uslove za određivanje privremene mjere. Insistira se na postojanju subjektivne opasnosti, da je do osujećenja naplate potraživanja došlo aktivnim radnjama, odnosno propuštanjem protivnika predlagača, koje su preduzete svjesno radi ugrožavanja namirenja predlagača, jer za to nije dovoljna tvrdnja predlagača koja nije potkrijepljena dokazima. Predlagač obezbjeđenja se oslobađa dokaza opasnosti, ako učini vjerovatnim da bi predloženom privremenom mjerom protivnik predlagača pretprio samo neznatnu štetu, ili da štetu uopšte ne trpi i ako bi se potraživanje trebalo ostvariti u inostranstvu. Traženje da se utvrdi da postoji opasnost, zamjenjuje dokaz vjerovatnosti da je privremena mjera potrebna da bi se spriječila upotreba sile i nastanak nenadoknadive štete (rušenje zgrade, oštećenje zajedničke prostorije, privremena mjera, po članu 442 Zakona o parničnom postupku, u sporovima zbog smetanja posjeda). Privremena mjera u sporovima zbog smetanja posjeda određuje se radi otklanjanja hitne opasnosti, protivpravnog oštećenja, sprečavanje nasilja ili otklanjanje nenadoknadive štete, a isto i po članu 435 Zakona o parničnom postupku, u sporovima iz radnih odnosa (radi sprečavanja nasilnog postupanja ili radi otklanjanja nenadoknadive štete). Privremene mjere u porodičnim sporovima, ako se odnose na nasilje u porodici, dijete ili roditelji koji vrše roditeljsko pravo.

d) Jemstvo

Pravila o polaganju jemstva umjesto dokaza o vjerovatnom postojanju potraživanja i opasnosti, dozvoljeno je ako predlagač obezbjeđenja prethodno položi jemstvo, iznos koji sud odredi za štetu, koja bi protivniku obezbjeđenja mogla biti nanešena određivanjem i sprovođenjem privremene mjere. Jemstvo može biti uslov za određivanje privremene mjere ili se može odrediti umjesto privremene mjere. Predlagač obezbjeđenja može u predlogu za određivanje privremene mjere, ili naknadno, izjaviti da umjesto privremene mjere, prihvata polaganje, od strane protivnika obezbjeđenja određenog iznosa na ime jemstva. Polaganje jemstva umjesto privremene mjere, može se odrediti i na predlog protivnika obezbjeđenja, u tom

47

slučaju sud će obustaviti postupak obezbjeđenja, i ukinuti sve sprovedne radnje, ako protivnik obezbjeđenja položi jemstvo.

e) Vrijeme za koje se određuje privremena mjera

U rješenju kojim se određuje privremena mjera odrediće se vrijeme trajanja te privremene mjere, a ako je

mjera određena prije podnošenja tužbe, ili pokretanja drugog postupka, odrediće se i rok, u kojem predlagač obezbjeđenja mora podnijeti tužbu, odnosno predlog za pokretanje drugog postupka, radi opravdanja privremene mjere.

Sud može na predlog predlagača obezbjeđenja, produžiti vrijeme trajanja privremene mjere, pod uslovom da se nijesu promijenile okolnosti pod kojima je ta mjera određena.

f) Ukidanje privremene mjere

Ako predlagač obezbjeđenja, u određenom roku, nije podnio tužbu, odnosno nije pokrenuo drugi

postupak radi opravdanje privremene mjere, ili je vrijeme za koje određena privremena mjera, isteklo, sud će, na predlog protivnika obezbjeđenja obustaviti postupak obezbjeđenja i ukinuti sprovedene radnje. Sud će obustaviti postupak obezbjeđenja na predlog protivnika obezbjeđenja, ako su se okolnosti, zbog kojih je mjera određena, kasnije promijenile, tako da više nije potrebna. Postupak obezbjeđenja će se obustaviti i u slučaju kada protivnik obezbjeđenja položi kod suda iznos potraživanja; učini vjerovatnim da je potraživanje u vrijeme donošenja rješenja o određivanju predhodne mjere bilo naplaćeno, ili dovoljno obezbjeđeno, i da je pravosnažno utvrđeno da potraživanje nije nastalo ili da je prestalo.

Posledice nepoštovanja privremene mjere, radi obezbjeđenja nenovčanog potraživanja, jesu da izvršni povjerilac prema licu koje nije poštovalo zabranu ili nalog iz privremene mjere, a bilo je dužno da je poštuje, može zahtijevati naknadu štete, koju je pretrpio zbog nepoštovanja, i to u parničnom postupku, a dodatna posledica je i novčano kažnjavanje prema članu 219 Zakona o izvršenju i obezbjeđenju. Izvršni dužnik, odnosno protivnik predlagača ima prema predlagaču pravo na naknadu štete, koja mu je nanesena privremenom mjerom za koju je utvrđeno da je bila neosnovana, ili koju predlagač nije opravdao.

V. Privremene mjere u postupku arbitraže

a) Nadležnost

Zakonom o arbitraži (Službeni list Crne Gore broj 47/2015 od 18.08.2015.godine), uređuje se arbitraža, priznanje i izvršenje arbitražnih odluka, kao i nadležnost i postupanje sudova u vezi sa arbitražom.

Privredni sud Crne Gore u prvom stepenu određuje i sprovodi izvršenje kad je to zakonom propisano ako je izvršnu ispravu donio Privredni sud ili arbitraža kad je to posebnim zakonom propisano.

b) Uslovi za određivanje privremenih mjera

Prilikom određivanja privremene mjere u arbitražnom postupku, sud postupa u skladu sa pravilima

postupka izvršenja i obezbjeđenja, bez obzira da li je sjedište arbitražnog tribunala na teritoriji Crne Gore, pri čemu će voditi računa o posebnim svojstvima međunarodne arbitraže. Arbitražni tribunal može, na zahtjev stranke, ako se staranke nijesu drukčije sporazumjele, da odredi privremenu mjeru. Privremena mjera određuje se u obliku odluke, ili u drugoj formi. Stranka koja zahtijeva određivanje privremene mjere, dužna je da arbitražnom tribunalu dokaže: da će, ako privremena mjera ne bude određena vjerovatno nastati šteta, koja neće moći na odgovarajući način da bude nadoknađena, i da će takva šteta biti znatno veća od štete koju trpi stranka, protiv koje se privremena mjera određuje; da postoji mogućnost,

48

da će stranka koja zahtijeva privremenu mjeru uspjeti u sporu, pri čemu ova mogućnost neće uticati na slobodu odlučivanja arbitražnog tribunala u donošenju kasnijih odluka.

c) Obezbjeđenje

Arbitražni tribunal može odlukom obavezati stranku, koja predlaže određivanje privremene mjere, da položi odgovarajuće obezbjeđenje. Stranka koja zahtijeva određivanje privremene mjere odgovorna je za sve troškove i štetu prouzrokovanu tom mjerom drugoj stranci, ukoliko arbitražni tribunal kasnije utvrdi da u tom slučaju određivanje privremene mjere nije bilo potrebno, o čemu može odlučiti u bilo kojoj fazi postupka.

VI. Privremene mjere u postupku izvršenja i obezbjeđenja na brodovima

a) Nadležnost i zakonska regulative

Na postupak izvršenja i obezbjeđenja na brodovima, primjenjuje se Zakon o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi (objavljen u ''Službenom listu SRJ broj 12/98, 44/99 i 73/2000'', koji je, shodno Ustavnoj povelji, na snazi u Crnoj Gori i nakon proglašenja nezavisnosti 2006 godine). Shodno se primjenjuju i odredbe Zakona o izvršenju i obezbjeđenju, ako Zakonom o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi nije drukčije određeno - član 906 stav 5 Zakona o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi. Privredni sud Crne Gore je isključivo nadležan da određuje i sprovodi izvršenja i obezbjeđenja na brodovima, bez obzira na svojstvo stranaka.

b) Mjere obezbjeđenja

Radi obezbjeđenja potraživanja sud može: osnovati založno pravo na brodu, izdati prethodnu mjeru i izdati privremenu mjeru. Prije pokretanja ili u toku parničnog, izvršnog ili upravnog postupka sud može, na predlog predlagača, dozvoliti privremene mjere zabrane otuđenja ili raspolaganja brodom, čuvanja i zaustavljanja broda radi obezbjeđenja novčanog potraživanja predlagača, ako predlagač učini vjerovatnim postojanje svog potraživanja i postojanje opasnosti da će bez određene privremene mjere protivnik otuđenjem broda, njegovim prikrivanjem, uklanjanjem ili na drugi način osujetiti ili znatno otežati kasnije ostvarivanje predlagačevog potraživanja. Privremene mjere radi obezbeđenja predlagačevog nenovčanog potraživanja dozvoliće se i kad je to potrebno radi sprečavanja nasilja ili otklanjanja nenaknadive štete.

c) Privremene mjere i uslovi za određivanje

Privremena mjera zaustavljanja broda sastoji se u zabrani odlaska broda iz luke, odnosno pristaništa. Može biti zaustavljen svaki brod koji je u svojini istih ličnih dužnika, odnosno na kome ovi dužnici imaju pravo svojine ili koji je za potraživanje za koje se traži zaustavljanje opterećen zakonskim ili ugovornim založnim pravom ili drugim založnim pravom stranog prava, kao i za druga potraživanja iz člana 916 stav 3 Zakona koja se na ovaj brod odnose. Ako je protivnik predlagača zakupac broda ili naručilac- koji prema pravu koje se primjenjuje u ugovornom odnosu između njega i vlasnika broda ili brodara sam odgovara trećim licima, može da se zaustavi ovaj brod ili bilo koji drugi brod na kome zakupac ili naručilac imaju pravo svojine, odnosno koji je u svojini zakupca ili naručioca. Isto se primjenjuje u svim drugim slučajevima kad brodar ili naručilac koji je lični dužnik, a nije i vlasnik broda, sam odgovara za potraživanja za koja se traži zaustavljanje broda. Po zahtjevu koji se odnosi na svojinu, suvlasništvo i založno pravo na brodu može se zaustaviti samo onaj brod na koji se zahtjev odnosi.

49

Ako se privremene mjere određuju radi obezbjeđenja novčanih potraživanja, sud može da oslobodi brod zaustavljanja ili čuvanja kad budu data obezbjeđenja ili druge imovinske vrijednosti u visini iznosa potraživanja za koje se traži zaustavljanje, pod uslovom da su ta obezbeđenja, odnosno druge imovinske vrijednosti raspoložive i prenosive u korist povjerioca. U rješenju kojim se određuje privremena mjera, sud će odrediti vrijeme njenog trajanja. Ako sud dozvoli zaustavljanje broda prije pokretanja parničnog, izvršnog ili upravnog postupka, predlagač privremene mjere dužan je da dokaže u roku od 15 dana da je pokrenuo parnični, izvršni, odnosno upravni postupak. Ako predlagač privremene mere to ne dokaže sud će na predlog protivnika predlagača ukinuti dozvoljenu privremenu mjeru. Ako vrijeme na koje je mjera određena protekne prije nego što budu ispunjeni uslovi za izvršenje ili obezbjeđenje uknjižbom ili predbelježbom založnog prava, sud će, na predlog predlagača privremene mjere, produžiti vrijeme njenog trajanja, pod uslovom da se nisu izmijenile okolnosti pod kojima je mjera određena. Ako se ne ispune ti uslovi sud će na predlog protivnika predlagača obustaviti postupak obezbjeđenja i ukinuti izvršne radnje. Troškove održavanja broda i izdržavanja posade za vrijeme zaustavljanja, snosi vlasnik broda ili brodar, a ako ta sredstva nisu dovoljna, sud će predlagaču privremene mjere narediti da predujmi potreban iznos za izdržavanje posade. Troškove čuvanja broda snosi predlagač privremene mjere. Kad sud dozvoli privremenu mjeru zabrane otuđenja ili raspolaganja brodom, narediće istovremeno da se ova mjera zabelježi u upisnik brodova u koji je brod upisan, a kad sud pravnosnažno ukine privremenu mjeru, naredit će da se izvrši brisanje zabelježbe iz upisnika. Radi obezbjeđenja novčanih potraživanja, kao i radi obezbjeđenja nenovčanih potraživanja predlagača privremene mjere protiv lica koje je ovlašćeno da raspolaže teretom koji se nalazi na brodu, sud može da dozvoli privremenu mjeru koja se sastoji u tome što će se odrediti iskrcanje tereta sa broda i njegovo čuvanje u javnom skladištu ili na drugom pogodnom mestu, ako predlagač privremene mjere plati brodaru cijelu ugovorenu vozarinu koja mu još nije plaćena i naknadi mu sve troškove koje je ovaj imao, a koji nisu uključeni u vozarinu. Ako se predaja tereta traži u luci, odnosno pristaništu u kome se teret prema ugovoru o prevozu nije morao predati, sud će dozvoliti privremenu mjeru samo pod uslovom da se teret može iskrcati bez opasnosti za bezbjednost broda i ostalog tereta, da zbog iskrcanja ne nastane veće zadržavanje u dolasku broda ili poremećaj u redu plovidbe, da se time ne nanosi šteta ostalim licima koja su ovlašćena da raspolažu teretom i da iskrcanje nije protivno drugim važnim razlozima.

Prijedlozi za dodatno čitanje

1. Zakon o izvršenju i obezbjeđenju CG 2. Komentar Zakon o izvršnom postupku, Beograd 2007,Borivoj Starović 3. Komentar Zakona o izvršnom postupku ,Beograd 2000.godine, Mr.Svetislav Vuković 4. Komentar Zakona o izvršenju i obezbjeđenju, Beograd 2016.godine, prof.dr Nebojša Šarkić 5. Zakon o izvršenju i obezbjeđenju (Službeni list CG br.36/2011, i Zakon o izmjenama i dopunama iz 2015

godine), 6. Zakon o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi (objavljen u ''Službenom listu SRJ broj 12/98, 44/99 i 73/2000'',

koji je, shodno Ustavnoj povelji, na snazi u Crnoj Gori i nakon proglašenja nezavisnosti 2006 godine), 7. Zakon o arbitraži (Službeni list CG br.47/2015). 8. Zakon o parničnom postupku (Službeni list CG br.47/2015). 9. Komentar Zakona o izvršnom postupku (prof. dr Nebojša Šarkić i Mladen Nikolić iz 2006 godine), i 10. Komentar Zakona o izvršnom postupku (dr Borivoje Starović iz 2007 godine). 11. Komentar Zakona o izvršenju i obezbjeđenju (prof. dr Nebojša Šarkić iz 2016).

50

Modul G

Primjeri iz sudske prakse

Primjerima iz sudske prakse se bliže prikazuje primjena zakonskih odredbi na uređenje pravnih odnosa stranaka i njihova zaštita, kako u postupku donošenja odluka kroz određivanje izvršenja, promjenu sredstva izvršenja, sprovođenja izvršenja na pokretnim stvarima, akcijama i udjelima.Kroz primjere se prikazuje postupanje suda po Zahtjevu za otklanjanje nepravilnosti u postupanju Javnog izvršitelja i prikazuju efekti obezbjeđenja kroz usvajanje i određivanje privremenih mjera. Primjeri iz sudske prakse za Modul C - Postupak po prigovorima:

I.br.880/15, ODBACUJE SE prigovor izvršnog povjerioca, izjavljen na rešenje ovog suda I.br.5553/12 od 20.01.2014.godine, kao nedozvoljen.

I.br.1315/16, USVAJA SE prigovor izvršnog dužnika, pa se ukida rešenje Javnog izvršitelja B. S. iz K., pos.broj I.br.2491/2015 od 16.10.2015 godine, postupak obustavlja i ukidaju sprovedene izvršne radnje.

I.br.1894/15, USVAJA SE prigovor izvršnog dužnika, pa se ukida rešenje Javnog izvršitelja D. R. iz B. pos.broj I.br.1030/2015 od 18.05.2015 godine, izvršenje obustavlja u cjelini i ukidaju sprovedene izvršne radnje.

I.br.2940/16, USVAJA SE prigovor izvršnog povjerioca, pa se ukida rešenje Javnog izvršitelja V. L. iz C., pos.broj I.br.228/2016 od 23.03.2016 godine, i predmet vraća istom na ponovni postupak.

IP.2780/16, ODBIJA SE prigovor izvršnog dužnika, izjavljen na rešenje Javnog izvršitelja M. M. iz U. Iv.br.397/2016 od 11.04.2016.godine, kao neosnovan.

IP.2791/16, ODBIJA SE prigovor izvršnog dužnika, izjavljen na rešenje o izvršenju Javnog izvršitelja A. N. iz B., poslovne oznake I.br.128/16 od 12.02.2016 godine, kao neosnovan.

IP.2826/16, ODBIJA SE prigovor izvršnog dužnika, izjavljen na rešenje Javnog izvršitelja M. M. iz U. Iv.br.603/2016 od 25.05.2016.godine.

IP.2848/16, USVAJA SE prigovor izvršnog dužnika, pa se rešenje o izvršenju Javnog izvršitelja M. Đ. iz H. N. Iv.br.172/2016 od 27.05.2016.godine, STAVLJA VAN SNAGE u dijelu u kojem je određeno izvršenje i postupak nastavlja kao povodom prigovora protiv platnog naloga.

Predlog za izvršenje ima se smatrati tužbom.

Do kraja ovog modula, učesnici će moći:

Primijeniti odgovarajuće propise na dosljedan način kako bih ujednačili sudsku praksu.

Biti osposobljeni da jedinstveno primjenjuju propise i ujednačavaju praksu.

Opisati postupak obezbjeđenja novčanog potraživanja zabranom raspolaganja potraživanjem koje predlagač ima prema dužniku protivnika obezbjeđenja.

Navesti kojim sredstvima se može obezbijediti novčano potraživanje protivnika obezbjeđenja.

Moći izraditi rješenje o određivanju privremene mjere radi obezbjeđenja novčanog potraživanja.

51

Spise predmeta zavesti u upisnik "Mal". Primjeri iz sudske prakse za Modul D – Sredstva i predmeti izvršenja:

I.br.5689/2014, rješenje Javnog izvršitelja, određeno na osnovu izvršne isprave Ugovora o hipoteci na nepokretnostima izvršnog dužnika.

Iv.br.870/15, Javni izvršitelj donio rješenje o promjeni sredstva izvršenja, radi naplate novčanog potraživanja izvršnog povjerioca prodajom nepokretnosti izvršnog dužnika.

Primjeri iz sudske prakse za Modul E - Priznanje strane sudske odluke:

Rs.br.23/15, PRIZNAJE SE strana sudska odluka-presuda Okružnog suda u K., S. Pg.br. 203/2012 od 08.07.2014.godine.

Primjeri iz sudske prakse za Modul F - Privremene mjere:

I.br.949/14, ODBIJA SE kao neosnovan predlog za određivanje privremene mjere, kojom je traženo da se naloži protivnicima obezbjeđenja M. N., generalnom s. S. s. Crne Gore i S. s. C. G., da uklone fizičko obezbjeđenje ispred prostorija SSCG, u Ul.N. M. br.29/1 P. i da im se zabrani vršenje svih radnji, kojim se predlagači sprečavaju da vrše redovne poslove i zadatke, a posebno da sprečavaju predlagače da koriste predmetne poslovne prostorije, kao i da imaju pristup službenim pečatima i službenoj dokumentaciji, sa vremenom trajanja privremene mjere do pravosnažnog okončanja parničnog postupka, koji će predlagač obezbjeđenja pokrenuti u roku, po određenju suda.

I.br.5053/12, USVAJA SE predlog predlagača obezbjeđenja i ODREĐUJE privremena mjera, radi obezbjeđenja novčanog potraživanja u iznosu od 335.555,96€, zaustavljanja i zabrane isplovljenja broda MB „A. Q.“ iz luke B.

52

Modul H

Priznavanje i izvršenje presuda u Evropskoj uniji (Brisel I preinačena)

Brisel I (preinačena): uvod1 Unutar EU, za izvršne povjerioce će doći do određenih poboljšanja sa revidiranim Regulativom (EU) br. 1215/2012 od 12. decembra 2012. o nadležnosti i priznanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i privrednim stvarima (“Brisel I Regulativa 2012”, takođe poznata kao Brisel I (preinačena)). Za sudske odluke koje su donijete u pravnom postupku pokrenutom na dan ili nakon 10. januara 2015. godine, novi propis ukida zahtjev egzekvature. Radi se o prelaznom sudskom postupku koji ima za cilj da proglasi inostrane sudske odluke izvršnim prije samog izvršenja a u 93% slučajeva u pitanju je formalnost. Ukidanje postupka egzekvature predstavljalo je glavni cilj Evropske komisije u reviziji Brisel I Regulative iz 2001. U ovom dokumentu predstavljen je osnovni mehanizam izvršenja inostrane sudske odluke prema Regulativama Brisel iz 2001. i 2012, kao i razlozi za egzekvaturu i njeno ukidanje. Zatim se više pažnje posvećuje praktičnoj strani izvršenja sudske odluke prema Regulativama Brisel iz 2001. i 2012, odnosno pitanju koliko ce se toga zaista promijeniti za izvršne povjerioce i izvršne dužnike shodno revidiranoj Regulativi. U Regulativama Brisel I iz 2001. i 2012. pravi se razlika između priznanja i izvršenja inostrane sudske odluke. Mehanizmi priznavanja sudske odluke ostali su nepromijenjeni u Regulativi Brisel I iz 2012: za sudske odluke čije izvršenje povjerilac ne zahtijeva nije potreban zahtjev za priznanje, iako je moguće podnijeti takav zahtjev. Inostrane sudske odluke kojima se odbacuje zahtjev ili odobrava deklarativna presuda, na primjer, stoga se priznaju automatski. Za sudske odluke čije izvršenje zahtijeva povjerilac, u Regulativi Brisel I iz 2001. zahtijeva se izjava o izvršnosti (egzekvatura) prije nego što se može pristupiti mjerama izvršenja. Sud ili organ izdaju egzekvaturu ex parte, odnosno bez prethodne najave dužniku i bez preispitivanja osnova za odbijanje priznanja i izvršenja. Izvršni dužnik se potom može žaliti na egzekvaturu i obezbijediti razmatranje osnova za odbijanje priznanja i izvršenja. Izvršni povjerilac može pristupiti mjerama izvršenja samo ako i kada se izvršni dužnik ne žali ili kada se žalba odbije. U međuvremenu, izvršni povjerilac je ograničen na mjere obezbjeđenja.

1 Izvodi iz: D. Schramm, ‘Enforcement and the Abolition of Exequatur under the 2012 Brussels I Regulation’, Yearbook of Private International Law, Vol. 15 (2013–2014), str. 143-174.

Do kraja ovog modula, učesnici će moći:

identifikuju vrste sudskih odluka koje se mogu izvršavati u skladu sa Regulativom Brisel I (preinačena); daju kratku prezentciju o pravilima koja uređuju primjenu izvršenja; daju kratku prezentaciju o postupku izvršenja u skladu sa Regulativom; diskutuju o mehanizmu Regulative za prijavljivanje za odbijanje izvršenja; identifikuju slučajeve u kojima se u skladu sa Regulativom može dozvoliti odbijanje izvršenja; napišu kratak memorandum o glavnim razlikama u nacionalnim režimima izvršenja koji ostaju na

snazi u skladu sa Regulativom.

53

Prema Regulativi Brisel I iz 2012. godine, izvršni povjerilac može direktno podnijeti zahtjev za izvršenje kao da je presuda donijeta u državi izvršenja. Međutim, nikakve mjere izvršenja se ne preduzimaju prije nego što se izvršni dužnik obavijesti o zahtjevu za izvršenje. Izvršni dužnik može sudu podnijeti zahtjev za odbijanje izvršenja, u kom slučaju nadležni sud ima diskreciono pravo da ograniči izvršenje do pravosnažne odluke o zahtjevu. U svakom slučaju, izvršni povjerilac ima pravo na mjere obezbjeđenja. Razlozi za egzekvaturu i njeno ukidanje u okviru Regulative Brisel I iz 2012. godine Egzekvatura ima tri glavna cilja: (1) da autorizuje djelovanje organa za izvršenje, (2) da organima za izvršenje da instrukcije kako da djeluju, i (3) da preispita inostranu sudsku odluku. Prvi cilj egzekvature je da autorizuje djelovanje organa za izvršenje (title import). Ova funkcija nije naročito važna u sadašnjem evropskom okviru i ne opravdava zadržavanje postupka egzekvature. U slučajevima kada nacionalni zakon o izvršenju predviđa da sud mora odobriti sve izvršne radnje (kao što je to u Njemačkoj), takav uslov se može zadržati pod uslovom da jednako važi i za domace i za strane sudske odluke. Druga svrha egzekvature je da razjasni kako organi za izvršenje treba da djeluju. Taj cilj je relevantan prije svega u dvije situacije. Prvo, strane sudske odluke mogu sadržavati nedovoljno informacija koje treba dopuniti (title supplementation). Neki uobičajeni primjeri za to su sudske odluke kojima se naređuje tuženom da plati novac sa kamatom po zakonskoj stopi koja je nepoznata stranim izvršnim organima, odnosno sudske odluke kojima se tuženom naređuje da izvrši placanje u ratama bez navođenja broja i vremena dospijeća rata. Problemi se u takvim situacijama mogu riješiti tako što će se od suda koji je donio odluku tražiti da pruži više informacija u potvrdi shodno Regulativi Brisel I. Shodno tome, Direktiva Brisel I iz 2012. uključuje proširenu potvrdu sa detaljnim informacijama. Ta proširena potvrda daje organima za izvršenje dovoljnu podršku i informacije, dok se deklaracijom o izvršnosti ne dodaje ništa. Druga situacija nastaje u situaciji kada inostrana presuda sadrži naredbu ili mjeru nepoznatu državi izvršenja; ta naredba ili mjera mora se transformisati u instrument koji se može izvršiti raspoloživim mjerama za izvršenje (title transformation). Neki primjeri su koncept plodouživanja, ili privremene mjere u vidu globalnih naloga za zamrzavanje ili naloga za pretres koji ne postoje u svim državama članicama. Što se tiče ove druge situacije, u Regulativi Brisel I iz 2012. godine uvedena je izričita obaveza nadležnog organa države izvršenja da prilagodi “u mjeri u kojoj je to moguce, [...] takve mjere ili naloge mjeri ili nalogu koji su poznati u pravu te države članice a koji imaju jednakovrijedne efekte i koji ispunjavaju slične ciljeve i interese.” Organi za izvršenje mogu imati problema da prilagode inostranu presudu, što bi moglo ukazati na korist zadržavanja egzekvature. Međutim, u slučaju poteškoca i neslaganja, Regulativa Brisel I iz 2012. godine predviđa da svaka stranka može osporiti prilagođavanje pred sudom. Time se obezbjeđuje dovoljna zaštita za obje strane. Čak i ako organi za izvršenje mogu imati poteškoća da prilagode inostrane mjere u određenim slučajevima, to ne preporučuje egzekvaturu za sve slučajeve. U svakom slučaju, čak i bez egzekvature, transformacija instrumenta nije problem u zemljama poput Njemačke, gdje sudovi moraju odobriti sve izvršne radnje za sve sudske odluke (domace i strane). U tom okviru, sudovi mogu istovremeno prilagoditi presudu kada je to potrebno. Treci cilj egzekvature je da preispita, bar u izvjesnoj mjeri, inostrane presude (title inspection). Ovakvo preispitivanje služi svrsi zaštite dužnika. Međutim, sama egzekvatura nije potrebna za preispitivanje inostrane presude od strane suda. U stvari, prvostepeni sud koji proglašava egzekvaturu ne ispituje osnov za preispitivanje ni po Regulativi Brisel I iz 2001. godine; takvi razlozi ispituju se samo po žalbi dužnika na odluku egzekvature. Drugim riječima, postojeci postupak egzekvature ispunjava svrhu kontrole instrumenta samo po žalbi. Prema tome, pravni lijek se može zadržati i uz odbacivanje prvostepenog postupka bez ikakvih gubitaka, i to je ono što je urađeno Regulativom Brisel I iz 2012. godine. Ukratko, nijedan od ciljeva egzekvature nije opravdavao zadržavanje tog postupka. Ti ciljevi ostvaruju se putem drugih sredstava. Razlozi za ukidanje egzekvature Motivi u odnosu na ukidanje egzekvature su uzajamno povjerenje i slobodno kretanje sudskih odluka u okviru EU. Sve države članice i velika vecina aktera podržala je cilj slobodnog kretanja sudskih odluka tokom procesa konsultacija, a postojala je i opšta podrška za ukidanje egzekvature kao sredstva za postizanje tog cilja, pod uslovom da postoje određeni zaštitni mehanizmi za izvršnog dužnika. Međutim, dok postoji podrška principu slobodnog kretanja sudskih odluka, postoje različiti stavovi o njegovom značaju. Neki su mišljenja da “bi [...] bilo kontradiktorno samo po sebi ako na unutrašnjem tržištu i u jedinstvenoj oblasti prava presude ne bi mogle cirkulisati slobodno kao što bi to mogle u jednoj državi.” Međutim, situacija u SAD i Kanadi (obje države su integrisana tržišta sa različitim jurisdikcijama) navodi druge da zaključe da ideja o egzekvaturi i nekom obliku

54

preispitivanja nedomacih sudskih odluka nije strana tim tržištima. Ostavljajuci takva pitanja principa po strani, najbolji razlozi za ukidanje egzekvature su praktični i zasnovani na analizi isplativosti. Ukidanje egzekvature može ojačati prekograničnu trgovinu i promovisati širu upotrebu unutrašnjeg tržišta. Praktični aspekti izvršenja inostrane sudske odluke prema Regulativama Brisel I iz 2001. i 2012. godine Iako je mnogo pažnje posveceno principu ukidanja egzekvature, nije uvijek očigledno kakvu će to praktičnu razliku napraviti za izvršnog kreditora i dužnika. U izvjesnoj mjeri, praktične razlike između izvršenja prema Regulativi Brisel I iz 2001. godine i izvršenja prema Regulativi Briselu I iz 2012. godine zavisiće od nacionalnog zakonodavstva države izvršenja. Taj zakon reguliše postupak egzekvature prema Regulativi Brisel I iz 2001. godine i postupak izvršenja prema Regulativi Brisel I iz 2012. godine. Međutim, Regulative Brisel I iz 2001. i 2012. postavljaju pravni okvir i sadrže niz procesnih pravila i uslova. Egzekvatura ili zahtjev za izvršenje izvršnog povjerioca Sadržaj zahtjeva Prema Regulativi Brisel I iz 2001. godine, izvršni povjerilac mora zatražiti egzekvaturu prije prelaska na konkretno izvršenje. Zahtjev mora propisivati uslove koje nadležni sud ili organ ispituju po službenoj dužnosti. U praksi, preporučuje se da izvršni povjerilac zahtijeva preduzimanje mjera obezbjeđenja, i to ili odmah ili prilikom odobravanja egzekvature. Prema Regulativi Brisel I iz 2012. godine, izvršni povjerilac može direktno tražiti mjere izvršenja bez bilo kakve deklaracije o izvršnosti. Zahtjev mora propisivati uslove koje nadležni sud ili organ ispituju po službenoj dužnosti. U praksi, izvršni povjerilac bi trebalo da zahtijeva preduzimanje mjera obezbjeđenja odmah i ex parte, prije nego što se potvrda i sudska odluka (ukoliko prethodno nijesu dostavljene) dostave izvršnom dužniku. Dokumenta i prevodi koji se podnose uz zahtjev Mjera u kojoj izvršni povjerilac mora sakupiti i prevesti dokumenta kako bi se prijavio za egzekvaturu ili prekogranično izvršenje u značajnoj mjeri utiče na trajanje i troškove pripreme zahtjeva. Regulativom Brisel I iz 2012. uvode se neke promjene koje za cilj imaju da zaštite izvršnog dužnika. Prema Regulativama Brisel I iz 2001. i 2012. godine, izvršni povjerilac sudu mora dostaviti dva dokumenta u prilog svom zahtjevu za egzekvaturu ili izvršenje: (1) primjerak sudske odluke koja ispunjava uslove potrebne za utvrđivanje njene vjerodostojnosti; i (2) potvrdu izdatu od strane suda porijekla na standardnom obrascu datom u prilogu Regulative Brisel I (Potvrda Brisel I). Potvrda Brisel I sadrži znatno više informacija prema Regulativi Brisel I iz 2012. u odnosu na Regulativu Brisel I iz 2001. godine. Dok Regulativa Brisel I iz 2001. omogucava egzekvaturnom sudu da izostavi potvrdu, takva mogucnost ne postoji u Regulativi Brisel I iz 2012. Naprotiv, Potvrda Brisel I iz 2012. mora se dostaviti izvršnom dužniku prije prve mjere izvršenja. Regulativa Brisel I iz 2012. godine povecava zaštitu izvršnog dužnika u odnosu na prevode. Prema Regulativi Brisel I iz 2001. godine, izvršni povjerilac mora podnijeti prevod i sudske odluke i Potvrde samo ukoliko to zahtijeva sud ili organ države izvršenja. Regulativa Brisel I iz 2001. godine ne sadrži pravo izvršnog dužnika da zahtijeva prevod sudske odluke. Prema Reuglativi Brisel I iz 2012. godine, organ izvršenja može tražiti transliteraciju ili prevod Potvrde, ali može zahtijevati prevod sudske odluke samo ako nije u mogucnosti da nastavi bez takvog prevoda. Međutim, Regulativa Brisel I iz 2012. godine daje pravo izvršnom dužniku sa stalnim nastanjenjem u državi članici koja se razlikuje od države porijekla da zahtijeva prevod sudske odluke ako je ona napisana na jeziku koji ne razumije i koji nije službeni jezik u mjestu njegovog stalnog nastanjenja. Dok izvršni dužnik ne dobije traženi prevod, mogu se preduzeti samo mjere obezbjeđenja, ne i mjere izvršenja. Ovaj amandman predstavlja važnu zaštitu izvršnog dužnika na račun izvršnog povjerioca. Uslov adrese za dostavu u državi članici izvršenja Regulativa Brisel I iz 2001. godine zahtijeva od izvršnog povjerioca ili da obezbijedi adresu za dostavu na području nadležnosti egzekvaturnog suda ili da imenuje svog predstavnika ad litem. Ovaj de facto uslov postojanja lokalnog advokata za postupak egzekvature nailazio je na prigovore, jer vecina nacionalnih zakona ne zahtijeva pravnog

55

zastupnika u ovoj vrsti postupka. Regulativa Brisel I iz 2012. godine ukida zahtjev postojanja poštanske adrese ili ovlašcenog zastupnika u državi izvršenja, pomažući na taj način u smanjenju troškova. Države članice su međutim slobodne da zahtijevaju ovlašcenog zastupnika ako se taj uslov primjenjuje bez obzira na državljanstvo ili mjesto stalnog stanovanja stranaka, odnosno, ako se taj uslov odnosi i na izvršne postupke za domace sudske odluke. Razmatranje suda ili organa koji je pokrenuo postupak Djelokrug razmatranja suda ili organa koji je pokrenuo postupak Regulativa Brisel I iz 2012. godine ne sadrži bitne promjene u odnosu na ono što nadležni sud ili organ razmatra po službenoj dužnosti. Po zahtjevu izvršnog povjerioca za egzekvaturu (Regulativa Brisel I iz 2001. godine) ili zahtjevu za izvršenje (Regulativa Brisel I iz 2012. godine), sud ili organ koji je pokrenuo postupak u razmatranje po službenoj dužnosti uzima sljedece uslove: (a) mjesna i predmetna nadležnost suda ili organa; (b) podnošenje vjerodostojnog primjerka sudske odluke i Potvrde Brisel I; (c) sudska odluka koja potpada pod Regulativu Brisel I, a posebno: (i) da je odluka sudska odluka u smislu Regulative Brisel I, (ii) da je sudska odluka izrečena u državi članici, i (iii) da je sudska odluka izrečena u odnosu na građansko ili privredno pitanje (potvrđeno u Potvrdi Brisel I); (d) Izvršnost sudske odluke u državi porijekla (kao što je potvrđeno Potvrdom Brisel I); (e) drugi uslovi prema nacionalnom zakonodavstvu koji se primjenjuju na sve sudske odluke, bez obzira na njihovo porijeklo, pod uslovom da isti nijesu nekompatibilni sa osnovama za odbijanje izvršenja shodno Regulativi Brisel I iz 2012. Prema Regulativi Brisel I iz 2012. godine, svaki organ za izvršenje bi trebalo da može da razmotri ove uslove bez vecih problema. Vecina uslova je ili jasno vidljiva u okviru (nove) Potvrde Brisel I, ili se čini jednostavnom za razmotriti, ili se svakako mora razmotriti i u slučaju domacih sudskih odluka. Iz tog razloga, neke države članice shodno Regulativi Brisel I iz 2001. godine predviđaju prostu registraciju inostranih sudskih odluka i dodjeljuju nadležnost za egzekvaturu sekretarima ili sudskim službenicima. Ako su ispunjeni uslovi koji su navedeni u tekstu iznad, nadležni sud ili organ ce uraditi sljedece: – shodno Regulativi Brisel I iz 2001. godine, nadležni sud proglašava inostranu sudsku odluku izvršnom. Osnovi za odbijanje priznanja i izvršenja ispituju se samo ako i kada izvršni dužnik podnese žalbu na egzekvaturu. Ako se to zatraži, nadležni sud ce sprovesti mjere obezbjeđenja, i na kraju mjera izvršenja onda kada žalba na egzekvaturu više nije moguca ili kada je ista odbijena. – Shodno Regulativi Brisel I iz 2001. godine, nadležni sud ili organ ce, u zavisnosti od slučaja, pristupiti mjerama obezbjeđenja (ako su zatražene) i / ili dostaviti Potvrdu i sudsku odluku (ukoliko prethodno nijesu dostavljene) izvršnom dužniku prije prve mjere izvršenja. Osnovi za odbijanje izvršenja razmatraju se samo ako i kada izvršni dužnik podnese zahtjev za odbijanje izvršenja. Sadržaj i prilagođavanje inostrane sudske odluke Sadržaj inostrane sudske odluke određuje koje će mjere obezbjeđenja i / ili izvršenja preduzeti sud ili organ koji je pokrenuo postupak. Potvrda Brisel I iz 2012. godine pruža detaljne informacije o sadržaju sudske odluke, za razliku od Potvrde Brisel I iz 2001. godine. Iz tog razloga, Regulativa Brisel I iz 2012. godine olakšava izvršnom sudu ili organu preduzimanje odgovarajucih mjera obezbjeđenja i / ili izvršenja, dok se sud porijekla dodatno opterecuje. U slučaju novčanih potraživanja, Potvrda Brisel I iz 2012. propisuje sljedece informacije: (a) kratak opis predmeta spora; (b) dužnika i povjerioca isplate i, u slučaju više dužnika, da li se cijeli iznos može naplatiti od bilo koga od njih; (c) valutu placanja; (d) glavnicu za isplatu, te da li predstavlja jednokratno plativi iznos, iznos plativ u više rata (zajedno sa informacijama o iznosu i datumu dopsijeća svake rate) ili redovno plaćanje (zajedno sa informacijama o učestalosti placanja); (e) ugovornu i / ili zateznu kamatu koju treba platiti, uključujuci iznos, kamatnu stopu ili zakonsku osnovu, datum / događaj početka i kraja, i da li će se i kako kamata kapitalizovati. Za sudske odluke koje nijesu novčane sudske odluke, Potvrda Brisel I iz 2012. godine propisuje kratak opis predmeta spora i odluke suda. U slučaju privremenih mjera, Potvrda Brisel I iz 2012. takođe utvrđuje da li je mjeru naredio sud koji je nadležan za predmet stvari. Za sudske odluke ili naloge, osim novčanih sudskih odluka, može biti neophodno prilagođavanje inostrane odluke ako nalog ili mjera nijesu poznati zakonu države izvršenja. Nadležnost i postupak za prilagođavanje inostranih odluka podliježu nacionalnim zakonima. Vrijeme dostavljanja zahtjeva izvršnom dužniku Ključna karakteristika egzekvature prema Regulativi Brisel I iz 2001. godine je efekat iznenađenja, jer izvršni dužnik dolazi u saznanje o zahtjevu poverioca za egzekvaturu tek prilikom prijema odluke o egzekvaturi. To sprečava

56

izvršnog dužnika da blokira buduće izvršenje prije nego što izvršni povjerilac može djelotvorno pribaviti mjere obezbjeđenja. Prema Regulativi Brisel I iz 2012. godine, Potvrda i inostrana sudska odluka (ako nijesu prethodno dostavljeni) dostavljaju se izvršnom dužniku u razumnom roku prije prve mjere izvršenja. Na sudovima je (uključujuci ESP) da utvrde šta predstavlja razuman vremenski period. U skladu sa ovim uslovom, Regulativa Brisel I iz 2012. godine prepušta domacem zakonodavstvu da odredi kada će se zahtjev za izvršenje dostaviti izvršnom dužniku. U svakom slučaju, mjere obezbjeđenja su na raspolaganju čim sudska odluka postane pravosnažna u državi porijekla i bez potrebe za dostavljanjem Potvrde Brisel I iz 2012. i inostrane sudske odluke prije pribavljanja takvih mjera. Vrijeme pribavljanja mjera obezbjeđenja Privremene mjere (obezbjeđenja) služe balansiranju interesa izvršnog povjerioca i interesa izvršnog dužnika. Izvršni povjerilac ima interes da obezbijedi efikasno izvršenje sudske odluke, na primjer, zamrzavanje sredstava neophodnih za izvršenje. Izvršni dužnik, s druge strane, ima interes da ne bude definitivno lišen svoje imovine u slučaju da ima osnova da odbije izvršenje sudske odluke. Trenutak kada mjere obezbjeđenja postaju djelotvorno dostupne je stoga važan. Prema Regulativi Brisel I iz 2001. godine, nadležni organi moraju odobriti zahtjev za mjerama obezbjeđenja kada se egzekvatura odobrava u prvom stepenu. Prije tog vremena, pa čak i bez ikakvog postupka egzekvature, izvršni povjerilac ima pravo da podnese zahtjev za mjerama obezbjeđenja u okviru nacionalnog zakonodavstva država članica. Međutim, u Izvještaju iz Hajdelberga primjecuje se da ta odredba u Regulativi Brisel I iz 2001. godine nije često primjenjivana, i da njeno tumačenje i primjena u nacionalnim zakonima država članica predstavlja oblast koja nije riješena zakonima. Prema Regulativi Brisel I iz 2012. godine, situacija je detaljnije uređena. Čim sudska odluka postane pravosnažna u državi porijekla, nadležni organi u drugim državama članicama moraju pribjeći, ako i kada se to traži, svim mjerama obezbjeđenja koje postoje u njihovom nacionalnom pravu. Ovo isključuje bilo kakve nacionalne zahtjeve kao što su hitnost ili uverljivost da je izvršenje u opasnosti. Regulativa Brisel I iz 2012. godine time praktično osnažuje položaj izvršnog povjerioca. Mjere obezbjeđenja određuju se bez dostavljanja Potvrde Brisel I iz 2012. godine izvršnom dužniku. To znači da se mjera obezbjeđenja mora narediti ex parte (odnosno bez ikakvog prethodnog obavještenja izvršnom dužniku), čak i ako nacionalni zakon generalno predviđa obavještavanje dužnika o zahtjevu. Efekat iznenađenja prema Regulativi Brisel I iz 2001. godine, koja izričito predviđa obavještenje izvršnom dužniku tek onda kada je odobrena egzekvatura, treba zadržati i prema Regulativi Brisel I iz 2012. godine. Nije neophodno da izvršni povjerilac podnosi zahtjev za izvršenje prije ili zajedno sa svojim zahtjevom za mjerama obezbjeđenja. Vrijeme pribavljanja mjera izvršenja Prema Regulativi Brisel I iz 2001. godine, izvršni povjerilac može dobiti djelotvorno izvršenje tek nakon što je prošao rok za podnošenje žalbe na odluku o egzekvaturi ili, u slučaju žalbe, nakon što je žalba odbijena. Izvršni povjerilac tako može dobiti izvršenje najranije mjesec dana nakon dostavljanja odluke o egzekvaturi ako dužnik ima mjesto stalnog nastanjenja u državi izvršenja, ili dva mjeseca nakon dostavljanja odluke o egzekvaturi ako dužnik ima mjesto stalnog stanovanja na drugom mjestu. Na taj način, Regulativom Brisel I iz 2001. godine izvršnom dužniku se automatski daje „grejs period“. Prema Regulativi Brisel I iz 2012. godine, ne postoji takav automatski „grejs period“. Izvršni dužnik mora – i može – preduzeti aktivne korake da odloži izvršenje. Prije prve mjere izvršenja, Potvrda Brisel I iz 2012. i sudska odluka (ako nijesu prethodno dostavljeni) moraju biti dostavljeni izvršnom dužniku. Izvršni dužnik sa mjestom stalnog stanovanja u državi članici koja se razlikuje od države porijekla može zahtijevati prevod sudske odluke, ako ista nije napisana na jeziku koji izvršni dužnik razumije ili na službenom jeziku u mjestu gdje izvršni dužnik ima mjesto stalnog stanovanja, ili ako sudsku odluku ne prati takav prevod. Ukoliko izvršni dužnik zatraži takav prevod, ne mogu se preduzeti nikakve mjere izvršenja osim mjera obezbjeđenja sve dok on ne primi prevod. Mjere izvršenja nijesu automatski isključene ako izvršni dužnik podnese zahtjev za odbijanje izvršenja. Međutim, na zahtjev izvršnog dužnika, nadležni sud ima diskreciono pravo da ograniči izvršenje na mjere obezbjeđenja, učini izvršenje uslovnim u odnosu na pružanje obezbjeđenja, ili obustavi izvršenje u cjelini ili djelimično. Pri vršenju svog diskrecionog prava, nadležni sud ce uzeti u obzir ozbiljnost prigovora izvršnog dužnika na izvršenje. Sud ili organ za izvršenje nema takvu diskreciju ako je izvršnost sudske odluke obustavljena u državi članici porijekla: u tom slučaju, sud ili organ za izvršenje mora obustaviti izvršni postupak na zahtjev izvršnog dužnika.

57

Preispitivanje inostranih sudskih odluka na zahtjev izvršnog dužnika Jedan od glavnih ciljeva egzekvature prvobitno je bila kontrola inostrane sudske odluke, odnosno ispitivanje određenih osnova za preispitivanje. To preispitivanje dio je vaganja odgovarajucih interesa izvršnog povjerioca i izvršnog dužnika. Dok s jedne strane brz, jeftin i efikasan sistem izvršenja sudskih odluka širom Evrope služi interesima izvršnog povjerioca, s druge strane i izvršni dužnik ima legitiman interes u zadržavanju zaštitnih mehanizama koji treba da ga zaštite od kršenja njegovih osnovnih prava. U poređenju sa Briselskom konvencijom iz 1968, Regulativa Brisel I iz 2001. godine pomjerila je balans prema interesima izvršnog povjerioca odlaganjem ispitivanja osnova za preispitivanje sve do žalbe na odluku o egzekvaturi. Ukidanje egzekvature prema Regulativi Brisel I iz 2012. godine održava ovu ravnotežu i ne prebacuje je dalje ka interesima izvršnog povjerioca. Samo nekoliko izmjena je izvršeno u odnosu na osnove za preispitivanje inostrane sudske odluke i postupak preispitivanja u odnosu na Regulativu Brisel I iz 2001. godine. Osnovi za preispitivanje Regulativa Brisel I iz 2001. godine predviđa sljedece osnove za preispitivanje: povrede procesnog i materijalnog javnog poretka, neadekvatno dostavljanje dokumenata kojima se pokreće postupak u slučaju sudskih odluka donešenih zbog nedolaska na ročište, nekompatibilnost sa drugim sudskim odlukama i kršenje određenih odredbi o nadležnosti. Prema Komisiji, izvršni dužnici najčešce se pozivaju na nedostatak adekvatnog dostavljanja u slučaju sudskih odluka zbog nedolaska na ročište, iako u tome rijetko uspijevaju. Često se poziva i na procesni javni poredak, ali uz rijetko prihvatanje, a odbrana na osnovu materijalnog javnog poretka izuzetno je rijetka. Rijetka su pozivanja na druge razloge za odbijanje priznanja i izvršenja (i podjednako rijetko prihvacena). Vecina osnova za preispitivanje prema Regulativi Brisel I iz 2012. godine ostala je nepromijenjena u odnosu na Regulativu Brisel I iz 2001, kao što je kratko i naznačeno u tekstu. Pored osnova za preispitivanje prema Regulativi Brisel I iz 2001. godine, izvršni dužnik može se pozvati na osnove za odbijanje izvršenja koji su mu na raspolaganju po nacionalnom pravu, pod uslovom da ovi nijesu nekompatibilni sa osnovima za preispitivanje prema Regulativi Brisel I. Jedan tipičan primjer je prigovor da je tužbeni zahtjev ispunjen nakon što je sudska odluka donijeta. Izvršni dužnik se može – a prema određenim tumačima zakona i mora – pozivati na takve dodatne nacionalne osnove za odbijanje izvršenja uz osnove iz člana 45. Regulative Brisel I iz 2012. godine. Povreda procesnog javnog poretka Regulativa Brisel I iz 2001. godine predviđa da inostrana sudska odluka neće biti priznata ako bi takvo priznanje bilo očigledno u suprotnosti sa javnim poretkom države izvršenja. Ovaj osnov za preispitivanje ostao je nepromijenjen i u Regulativi Brisel I iz 2012. godine. Uobičajeno je da se smatra da pojam javnog poretka obuhvata i procesni javni poredak i materijalni javni poredak. Procesni javni poredak obuhvata naročito pravo okrivljenog bude saslušan. U praksi, na procesni javni poredak često se poziva u slučajevima korupcije, procesnih prevara ili u drugim teškim povredama procesne pravičnosti u toku postupka. Dok je Prijedlog Komisije Brisel I iz 2010. godine predlagao uvođenje jedinstvenog evropskog standarda za procesni javni poredak, te izmjene nijesu usvojene u Regulativi Brisel I iz 2012. Tako, sudovi države izvršenja ce i dalje imati pravo da primijene svoj nacionalni koncept javnog poretka. Međutim, oni to mogu učiniti samo u određenim evropskim okvirima, koji su inspirisani članom 6 (1) Evropske konvencije o ljudskim pravima (EKLJP). To znači da sudovi imaju pravo da odbiju izvršenje samo ukoliko prekršeni princip nacionalnog javnog poretka ima dovoljnu težinu prema evropskim standardima, a naročito prema standardima Evropske konvencije o ljudskim pravima. Evropski sud pravde (ESP) je prihvatao odbijanje izvršenja u slučajevima kada je sud porijekla odbijao da sasluša zastupnika tuženog kada se tuženi nije pojavljivao lično, a gdje je sud porijekla isključio tuženog iz daljeg učešca u postupku i na taj način očigledno i nesrazmjerno ugrozio njegovo pravo da bude saslušan. Međutim, ako procesno pravo dato članom 6 (1) Evropske konvencije o ljudskim pravima ne pripada nacionalnom procesnom javnom poretku države izvršenja, država izvršenja nije dužna da odbije priznanje i izvršenje po ovom osnovu. Tako, Evropski sud pravde u odnosu na Regulative Brisel I iz 2001. i 2012. razmatra samo da li nacionalni sud može odbiti izvršenje po konkretnom procesnom osnovu, a ne da li nacionalni sud mora odbiti izvršenje.

58

Povreda materijalnog pravnog poretka Shodno Regulativi Brisel I iz 2001. godine, priznavanje inostrane sudske odluke može se odbiti ukoliko je takvo priznanje očigledno u suprotnosti sa materijalnim javnim poretkom države izvršenja. Izvršni dužnici su se uspješno pozivali na pitanje materijalnog pravnog poretka veoma rijetko. Prema odluci Evropskog suda pravde u slučaju Renault v. Maxicar, sud izvršenja ne može odbiti priznanje i izvršenje inostrane sudske odluke čak i ako smatra da je zakon Zajednice pogrešno primijenjen. Nedostatak propisnog dostavljanja u sudskim odlukama zbog nedolaska na ročište U slučaju sudskih odluka zbog nedolaska na ročište, stranke se najčešce protive izvršenju na osnovu nedostataka u dostavljanju dokumenta o pokretanju postupka. Ovaj osnov za preispitivanje podlijegao je izmjenama tokom tranzicije od Briselske konvencije iz 1968. do Regulative Brisel I iz 2001. Prema Briselskoj konvenciji iz 1968, izvršni dužnik – subjekt presude donešene zbog nedolaska na ročište mogao je odbiti izvršenje ako dokument o pokretanju postupka „nije bio propisno dostavljen [...] dovoljno vremena unaprijed da omoguci [tuženom] da organizuje svoju odbranu.“ Regulativa Brisel I iz 2001. napustila je koncept „propisnog dostavljanja“ i izvršnom dužniku dala osnov za odbijanje izvršenja ako dostavljanje nije izvršeno „dovoljno vremena unaprijed i na takav način da mu omoguci da organizuje svoju odbranu“. Ova jezička formulacija ostala je nepromijenjena u Regulativi Brisel I iz 2012. Formulacija čini jasnim da se usaglašenost sa važecim odredbama o pravilnom dostavljanju ne ispituje. Jedino pitanje koje se razmatra jeste da li je dostavljanje djelotvorno omogucilo tuženom da postane svjestan postupka i da pripremi svoju odbranu. Datum dostavljanja naznačen je na Potvrdi i iz 2001. i iz 2012. godine. Regulativa Brisel I iz 2012. isto tako zadržava ograničenja uvedena Regulativom Brisel I iz 2001. godine (ali bez primjene u Švajcarskoj), da se izvršni dužnik ne može pozivati na osnov za odbijanje ukoliko „je propustio priliku da započne postupak osporavanja sudske odluke kada je bilo moguce da to učini.“ Ovaj izuzetak zahtijeva da izvršni dužnik bude upoznat sa sadržajem sudske odluke jer mu je dostavljena dovoljno vremena unaprijed da mu se omoguci da pripremi svoju odbranu. Nekompatibilnost sa drugim sudskim odlukama Prema Regulativi Brisel I iz 2001, priznavanje inostrane sudske odluke može se odbiti ako je inostrana sudska odluka neuskladiva bilo sa (a) sudskom odlukom u stanju izvršenja u sporu između istih stranaka ili (b) ranijom prepoznatljivom sudskom odlukom donešenom u drugoj državi u sporu između istih stranaka i sa istim povodom za postupak. Ograničeno preispitivanje u odnosu na nadležnost Shodno Regulativama Brisel I iz 2001. i 2012, sud države izvršenja ne može, u principu, preispitivati nadležnost suda porijekla. Jedini izuzetak odnosi se na preispitivanje pojedinih jasno definisanih odredbi o nadležnosti. Međutim, izvršni dužnici se rijetko pozivaju na ovaj osnov za preispitivanje. Njegova praktična relevantnost je ograničena jer su utvrđene činjenice suda porijekla obavezujuce za preispitujući sud. Regulativa Brisel I iz 2012. obuhvata dvije izmjene u pogledu ograničenog preispitivanja u odnosu na nadležnost. Prvo, preispitivanje nadležnosti odnosi se ne samo na pravila o isključivoj nadležnosti i na odredbe o nadležnosti iz ugovora o osiguranju i potrošačkih ugovora, već sada obuhvata i odredbe o nadležnosti za pojedinačne ugovore o radu. Drugo, Regulativa Brisel I iz 2012. godine bolje implementira svrhu zaštite tipično slabije strane u osiguravajucim, potrošačkim i radnim ugovornim pitanjima. Dok je formulacija u Regulativi Brisel I iz 2001. godine omogucavala obično jačoj strani da se odupre priznanju i izvršenju, u Regulativi Brisel I iz 2012. pojašnjava se da se preispitivanje nadležnosti primjenjuje samo ako je tuženi neka od sljedecih osoba: nosilac polise, osiguranik, korisnik ugovora o osiguranju, ošteceni, potrošač ili zaposleni. Postupak preispitivanja Prema Regulativi Brisel I iz 2001. godine, osnovi za preispitivanje se ispituju po žalbi izvršnog dužnika na odluku o egzekvaturi. Regulativa Brisel I iz 2001. godine predviđa dva nivoa žalbe i shodno tome dvije instance koje ispituju

59

osnove za preispitivanje. Iako Regulativa Brisel I iz 2001. godine propisuje da će apelacioni sud „donijeti odluku bez odlaganja“, trajanje žalbenog postupka znatno varira između država članica. Prema Regulativi Brisel I iz 2012. godine, sudovi ispituju osnove za preispitivanje na zahtjev izvršnog dužnika je za odbijanje izvršenja. Kao i kod Regulative Brisel I iz 2001, sud ce odlučiti „bez odlaganja“. Do dva nivoa žalbe su dostupna na prvostepenu odluku o zahtjevu, što u nekim državama članicama može dovesti do toga da tri instance ispituju osnove za preispitivanje. Ova izmjena u odnosu na Regulativu Brisel I iz 2001. stvara rizik od dužih zastoja u stvarnom izvršenju, štu sudovi mogu djelimično ublažiti omogucavajuci izvršenje djelimično ili uz mjere obezbjeđenja. Regulativa Brisel I iz 2012. godine predviđa da samo „osoba protiv koje se traži izvršenje“ ima pravo da podnese zahtjev za odbijanje izvršenja. Na prvi pogled, ovo djeluje kao da sprečava izvršnog dužnika da podnese takav zahtjev kao mjeru predostrožnosti prije nego što izvršni povjerilac i zatraži izvršenje. Međutim, Regulativa Brisel I iz 2012. pruža širu mogucnost za „bilo koje zainteresovane strane“ da se prijave za odbijanje priznavanja sudske odluke. Izvršni dužnik koji ima mjesto stalnog stanovanja ili imovinu u nadležnosti adresiranog suda ima legitiman interes za apliciranje za odbijanje priznavanja inostrane sudske odluke. To je zbog toga što bi uspješan zahtjev spriječio bilo kakve mjere obezbjeđenja protiv izvršnog dužnika, kao što je zamrzavanje imovine. Izvršni dužnici su tako slobodni da se prijave za odbijanje priznanja i izvršenja inostrane sudske odluke čak i prije nego što je izvršni povjerilac tražio izvršenje. Po zahtjevu za odbijanje priznavanja, razmatraju se isti osnovi za preispitivanje i važe iste procedure kao kod zahtjeva za odbijanje izvršenja. Zaključak Regulativa Brisel I iz 2012. donosi određena poboljšanja za izvršnog povjerioca, ali uključuje i neka poboljšanja za izvršnog dužnika. Generalno, amandmani ne predstavljaju kvantni skok u odnosu na ravnotežu između interesa izvršnog povjerioca i interesa izvršnog dužnika. Ukidanje egzekvature učinjeno Regulativom Brisel I 2012. važan je napredak za izvršnog povjerioca koji ce pomoci u smanjenju troškova. Izvršni dužnik ostaje zašticen zahtijevanim dostavljanjem (detaljnije) Potvrde Brisel I i inostrane sudske odluke u razumnom roku prije prve mjere izvršenja. Još jedan značajan pomak za izvršnog povjerioca je ukidanje automatskog „grejs perioda“ prije izvršenja koji je postojao shodno Regulativi Brisel I iz 2001. godine. Međutim, izvršni dužnik još uvijek može odložiti izvršenje, naročito traženjem prevoda sudske odluke (ukoliko su ispunjeni uslovi za ovaj zahtjev) i zahtjevom za odbijanje izvršenja. U ovom drugom slučaju, međutim, sudovi imaju veću slobodu nego što je to bio slučaj shodno Regulativi Brisel I iz 2001, da dozvole da se izvršenje nastavi, uz ograničenje izvršenja ili mjere obezbjeđenja. U praksi, važan napredak za izvršnog povjerioca je jasan osnov za dobijanje ex parte privremenih mjera nakon šti inostrana sudska odluka postane izvršna u državi članici porijekla. Nasuprot tome, u Regulativi Brisel I iz 2001. godine, pravo povjerioca na mjere obezbjeđenja generalno se prihvata tek nakon odluke o egzekvaturi. Ovo kašnjenje u dobijanju mjera obezbjeđenja djelimično kompenzuje činjenica da se izvršni dužnik o zahtjevu za izvršenje obavještava tek nakon odobravanja egzekvature, ali Regulativa Brisel I iz 2001. godine još uvijek daje izvršnom dužniku više vremena za rasipanje sredstava. Poboljšanja za izvršnog dužnika uključuju njegovo pravo na prevod sudske odluke ako ima mjesto stalnog stanovanja u državi članici koja se razlikuje od države porijekla, i ako je sudska odluka napisana na jeziku koji ne razumije i koji nije službeni jezik na mjestu njegovog stalnog stanovanja. Ostala poboljšanja uključuju činjenicu da države članice mogu obezbijediti ukupno tri sudske instance za razmatranje osnova za preispitivanje – što može dovesti do dužeg kašnjenja stvarnog izvršenja – i dostupnost ograničenog preispitivanja u odnosu na nadležnost i u slučaju pojedinačnih ugovora o radu. Konačno, Regulativa Brisel I iz 2012. sadrži poboljšanja za sudove i organe u državama izvršenja, čiji rad ce biti značajno olakšan detaljnijim Potvrdama. Međutim, sud porijekla mora nositi teret ovog poboljšanja. Dok ce Regulativa Brisel I iz 2012. stupiti na snagu 10. januara 2015. godine, njene odredbe o izvršenju ce se primjenjivati samo na odluke koje su donijete u pravnim postupcima pokrenutim na dan ili nakon 10. januara 2015. Stoga ce i dalje biti potrebno neko vrijeme dok nove odredbe ne polože test u praksi.

60

VJEŽBANJA

I. SLUČAJ

Kompanija A, sa sjedištem u Crnoj Gori, sklapa ugovor sa kompanijom B, sa sjedištem u Holandiji. Shodno odredbama ugovora, kompanija B ce izgraditi dva kruzera za kompaniju A, koji treba da se isporuče u roku od dvije godine u Holandiji (kao što je navedeno u ugovoru). Dva mjeseca nakon zaključenja ugovora, kompanija A obavještava kompaniju B da želi da otkaže narudžbinu zbog izmijenjenih ekonomskih okolnosti. Po kompaniju B nastali su značajni troškovi koje kompanija A odbija da plati. Zbog toga, kompanija B dobija sudsku odluku holandskog suda koji naređuje kompaniji A da nadoknadi štetu. Kompanija A ima sredstva u Francuskoj. Kompanija B razmišlja o tome da izvrši holandsku sudsku odluku nad tim sredstvima. Učesnici kursa podijeljeni su u dvije grupe. Jedna grupa djeluje kao zastupnik kompanije A, a druga grupa kao zastupnik kompanije B. Svaki zastupnik sastavlja izveštaj, koji treba predstaviti usmeno na času. U ovom izvještaju, obrađena su sljedeca pitanja: 1. Prodiskutujte o tome da li je Brisel I (preinačena) primjenjiv u ovom slučaju. 2. Ako sudska odluka spade u djelokrug Regulative Brisel I (preinačena), koje je korake potrebno preduzeti da bi sudska odluka holandskog suda bila izvršena u Francuskoj? 3. Postoji li mogućnost da kompanija A podnese zahtjev za odbijanje izvršenja u Francuskoj? Ako postoji, gdje je potrebno podnijeti zahtjev za odbijanje? Koji osnovi (ako ih ima) se mogu navesti u zahtjevu?

II. PITANJA

Pitanja su zamišljena tako da omoguće učesnicima da provjere da li su shvatili materiju. Na času je potrebno izvijestiti samo o onim pitanjima za koja učesnici nalaze da su teška za odgovoriti.

A. Opšta

a. Kako treba postupati po sudskoj odluci donijetoj u jednoj državi članici u drugoj državi članici kada se traži priznavanje ili izvršenje prema Regulativi Brisel I (preinačena)? b. Da li je relevantno ako osoba protiv koje se traži priznavanje ili izvršenje prema Regulativi Brisel I (preinačena) nema stalno mjesto stanovanja u državi članici?

B. Oblast primjene

a. Kako se definiše “sudska odluka” u okviru Regulative Brisel I (preinačena)? b. Koje vrste sudskih odluka se mogu priznati i izvršiti prema Regulativi Brisel I (preinačena)? c. Koje vrste sudskih odluka izlaze iz djelokruga Regulative Brisel I (preinačena)? d. U kojoj mjeri vrijeme igra ulogu kada su u pitanju sudske odluke koje se mogu izvršiti prema Regulativi Brisel I (preinačena)?

C. Priznavanje

a. Kakva je procedura, ako uopšte takva procedura postoji, propisana Regulativom Brisel I (preinačena) za priznavanje u državi članici sudske odluke donijete u drugoj državi članici? b. Ko, prema Regulativi Brisel I (preinačena), može zahtijevati odluku da nema osnova za odbijanje priznavanja sudske odluke donijete u drugoj državi članici? Postoji li konkretna procedura opisana za takav zahtjev? c. Koje su dužnosti stranke koja se poziva na sudsku odluku donijetu u drugoj državi članici pred sudom države članice prema Regulativi Brisel I (preinačena)? d. Koja su ovlašcenja suda ili organa države članice pred kojim dolazi do pozivanja na sudsku odluku donijetu u drugoj državi članici prema Regulativi Brisel I (preinačena)? e. Kada i na osnovu čega se priznavanje sudske odluke može odbiti u skladu sa Regulativom Brisel I (preinačena)? (Član 45 (1)). Da li postoji razlika u odnosu na osnove za odbijanje izvršenja?

61

f. Može li sud u državi članici u kojoj se traži priznavanje preispitivati osnove za nadležnost suda porijekla? g. Kako bi trebalo sačiniti zahtjev za odbijanje priznavanja?

D. Izvršenje

a. Kakav je postupak, ako uopšte postoji, propisan za proglašenje odluke donesene u drugoj državi članici izvršnom u državi članici prema Regulativi Brisel I (preinačena)? b. Kakav je status mjera obezbjeđenja koje su naređene u sudskoj odluci iz druge države članice a koje treba izvršiti u državi članici prema Regulativi Brisel I (preinačena)? Mogu li se takve mjere izvršiti, i ako mogu, pod kojim uslovima? c. Koja je procedura za stvarno izvršenje u državi članici sudske odluke donijete u drugoj državi članici prema Regulativi Brisel I (preinačena)? d. Koji je status osnova za odbijanje ili obustavu izvršenja navedenih u zakonu države članice u kojoj se traži izvršenje prema Regulativi Brisel I (preinačena)? e. Kada nacionalni zakon države članice u kojoj se traži izvršenje može zahtijevati postojanje ovlašcenog zastupnika stranke koja traži izvršenje? f. Može li se zahtijevati poštanska adresa u državi članici izvršenja? g. Koja dokumenta moraju biti obezbijeđena od strane podnosioca koji traži izvršenje sudske odluke iz druge države članice u datoj državi članici i kome ta dokumenta treba uputiti? (Čl. 42) Ko izdaje neophodnu potvrdu? h. Da li postoje ikakvi dodatni / alternativni zahtjevi ako sudska odluka nalaže privremene mjere, uključujuci mjere obezbjeđenja? i. Koja ovlašcenja ima sud u državi članici izvršenja ako je podnešen zahtjev za odbijanje izvršenja sudske odluke prema Regulativi Brisel I (preinačena)? j. Šta treba da se uradi u državi izvršenja ako se izvršnost sudske odluke obustavi (suspenduje) u državi članici porijekla? k. Ko i na osnovu čega može podnijeti zahtjev za odbijanje izvršenja? Kom organu se treba obratiti? l. Koji postupak treba pratiti za takav zahtjev? m. Da li je prema Regulativi Brisel I (preinačena) moguće uložiti žalbu na odluku o zahtjevu za odbijanje izvršenja? n. Pod kojim uslovima sud kojem je podnijet zahtjev za odbijanje izvršenja može obustaviti postupak? o. Može li sud države članice u kojoj se traži izvršenje preispitivati materijalne aspekte sudske odluke donijete u državi članici porijekla? p. Šta je potrebno uraditi i od strane koga ako sudska odluka sadrži mjeru ili naredbu koja nije poznata u zakonu države članice u kojoj se traži izvršenje? Može li ono „što se uradi“ biti osporeno i, ako može, gdje? q. Može li se od stranke koja traži izvršenje zahtijevati mjera obezbjeđenja po osnovu toga da je strani državljanin ili da nema smjesto stalnog stanovanja ili prebivalište u državi članici u kojoj se traži izvršenje? r. Gdje se mogu naći informacije o nacionalnim pravilima i procedurama koje se tiču izvršenja?

III. NACIONALNI REŽIMI IZVRŠENJA

Pripremite power point prezentaciju o različitim nacionalnim režimima izvršenja koji postoje u Evropskoj uniji (maks. 10 slajdova). Možete grupisati slične režime izvršenja zajedno. Iskoristite tekst o nacionalnim režimima izvršenja koji je dat u ovom modulu (u tekstu iznad, „Izvršenje i izvršnost“), kao i evropski portal E-Justice, odnosno, ako je neophodno, dodatne internet izvore.

IV. KONSTRUKCIJA SLUČAJA OD STRANE UČESNIKA

Učesnici treba da napišu esej, opisujući slučaj: a. U kojem je Regulativa Brisel I (preinačena) primjenjiva na izvršenje sudske odluke; b. U kojem postoji jedan ili više osnova za odbijanje izvršenja; U svom eseju, učesnici treba da predstave okvir postupka za dobijanje izvršenja prema Regulativi Brisel I (preinačena) u svom konkretnom slučaju do trenutka priznavanja postojanja osnova (ili više njih) za odbijanje. Esej treba da bude predmet diskusije i komentara od strane drugih učesnika. V. PREZENTACIJE

62

a. Napravite kratku prezentaciju pravila kojima se uređuje zahtjev za izvršenje. b. Napravite kratku prezentaciju o postupku izvršenja prema Regulativi.

Prijedlozi za dodatno čitanje

1. Regulativa (EU) br. 1215/2012 od 12. decembra 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u

građanskim i privrednim stvarima (preinačena), dostupna na: http://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/ALL/?uri=celex%3A32012R1215

2. A. Dickinson & E. Lein, The Brussels I Regulation Recast, Oxford: OU 2015, ISBN 978-0-19871428-6, str. 403-432

3. C.H. van Rhee & A. Uzelac, Enforcement and Enforceability: Tradition and Reform, Intersentia: Antwerp 2010. Vidi naročito str. xxi-xxix.

4. Judicial Cooperation in Civil matters in the European Union: A Guide for legal practitioners, str. 111-114, dostupno na https://publications.europa.eu/en/publication-detail/-/publication/a9da11b8-0a6a-491e-8ae9-a0ff9d7e8535/language-en

63

Modul I

Evropski nalog za izvršenje za neosporena potraživanja

Evropski nalog za izvršenje za neosporena potraživanja: uvod2 Šta je evropski nalog za izvršenje? Evropski nalog za izvršenje je potvrda koja prati sudsku odluku, sudsko poravnanje ili vjerodostojan instrument i koja slobodno kretanje te sudske odluke, poravnanja ili instrumenta u Evropskoj uniji. Evropski nalog za izvršenje potreban je za izvršenje, u državi članici, donešene sudske odluke, odobrenog sudskog poravnanja od strane ili zaključenog pred sudom ili vjerodstojnog instrumenta izrađenog u drugoj državi članici i koji se odnosi na neosporeni zahtjev. Kada se dobije evropski nalog za izvršenje, nema potrebe da se dobija izjava o izvršnosti u državi članici u kojoj se traži izvršenje sudske odluke, sudskog poravnanja ili vjerodostojnog instrumenta. Na nivou Zajednice, postoje dva načina za traženje izvršenja u inostranstvu sudske odluke, sudskog poravnanja ili vjerodostojnog instrumenta. Povjerilac koji zahtijeva izvršenje u inostranstvu sudske odluke, sudskog poravnanja ili vjerodostojnog instrumenta može birati:

• Ili da pribavi evropski nalog za izvršenje u državi članici u kojoj je izdata / sačinjena sudska odluka, sudsko poravnanje ili vjerodostojan instrument; ili

• Da sprovede izvršenje u drugoj državi članici u skladu sa postupkom predviđenim u Regulativi Brisel I (preinačena).

2 Izvodi iz dokumenta Practice Guide for the Application of the Regulation on the European Enforcement Order, dostupnog na: http://ec.europa.eu/civiljustice/publications/docs/guide_european_enforcement_order_en.pdf.

Do kraja ovog modula, učesnici će moći:

Izrade kratak rad o minimalnim procesnim standardima koji su uspostavljeni Regulativom; Urade kratku prezentaciju o postupku dobijanja evropskog naloga za izvršenje za neosporena

potraživanja (razlikovanje između sudskih odluka koje će se donijeti i postojecih sudskih odluka); Izrade spisak stvari koje sud treba da provjeri prilikom odlučivanja o izdavanju evropskog naloga za

izvršenje; Analiziraju bilo kakve dodatne provjere koje sud mora učiniti u slučaju da dužnik nije izričito pristao na

zahtjev; Savjetuju podnosioca predstavke šta on može da uradi ako se evropski nalog za izvršenje odbije ili ako

sadrži grešku; Savjetuju dužnika šta on može da uradi ako se protivi evropskom nalogu za izvršenje koji se izdaje; Analiziraju do koje mjere Regulativa predstavlja korisnu alternativu izvršenju u odnosu na Regulativu

Brisel I (preinačena).

64

Evropski nalog za izvršenje može se dobiti samo za neosporena potraživanja. Takav nalog bice odobren samo ako su ispunjeni određeni uslovi. Sudska odluka, sudsko poravnanje ili vjerodostojan instrument koji treba da se potvrdi kao evropski nalog za izvršenje mora se odnositi na neosporeno novčano potraživanje u građanskom ili privrednom pitanju. To može uključivati i obavezu održavanja. Potvrda o evropskom nalogu za izvršenje može se dobiti za sudske odluke, sudska poravnanja i vjerodostojne instrumente koji su izdati, zaključeni, odobreni ili izrađeni od strane ili pred sudom ili nadležnim organom u svim državama članicama Evropske unije, sa izuzetkom Danske. Potvrda o evropskom nalogu za izvršenje dostavlja se na zahtjev povjerioca. Postupak za dobijanje evropskog naloga za izvršenje razlikovaće se prema tome da li je potvrda zatražena u odnosu na:

• Sudsku odluku koja treba da se donese • Sudsku odluku koja je već donijeta • Vjerodostojan instrument • Sudsko poravnanje.

Sudske odluke koje treba da se donesu Na ovom mjestu govorićemo samo o sudskim odlukama koje treba da se donesu. Povjerilac može zahtijevati potvrdu o evropskom nalogu za izvršenje u odnosu na sudsku odluku koja treba da se donese, bilo u vrijeme pokretanja sudskog postupka ili u bilo kom trenutku u toku sudskog postupka. Kada se nalog zahtijeva na početku sudskog postupka, moguce je napraviti zahtjev u okviru prijave koja se podnosi sudu (npr. u dokumentu kojim se uvodi u postupak). U kojim slučajevima povjerilac može tražiti evropski nalog za izvršenje? Potraživanje koje je predmet spora mora biti potraživanje za placanje određenog iznosa novca koji je dospio za plaćanje (vidi čl. 4 (2)). Potraživanje se mora odnositi na građansko ili privredno pitanje. Evropski nalog za izvršenje ne može se dobiti u odnosu na sljedeca pitanja:

• Prihodi, carine ili upravne stvari ili odgovornost države za činjenje i nečinjenje u vršenju državne vlasti („acta iure imperii“);

• Status ili pravno svojstvo fizičkih lica, prava na imovinu koja proizilaze iz bračnog odnosa, testamenata i sukcesije.

Izvršenje u drugoj državi članici Potvrda o evropskom nalogu za izvršenje može se tražiti u svrhu izvršenja sudske odluke u drugoj državi članici. Međutim, nije potrebno nužno prikazavati međunarodni element. Posebno nije neophodno da jedna od strana ima prebivalište ili mjesto stalnog stanovanja u inostranstvu, niti se mora pokazati da će se izvršenje obaviti u inostranstvu. Naravno, potvrda će na kraju biti korisna samo u slučaju izvršenja u drugoj državi članici. Zahtjevi koji se moraju ispunjavati u vrijeme pokretanja postupka o meritumu Povjerilac koji želi da dobije potvrdu o evropskom nalogu za izvršenje treba da obezbijedi ispunjenost sljedećih procesnih uslova. Konkretno, dokument kojim se pokreće postupak o meritumu mora biti dostavljen dužniku i mora sadržavati propisane informacije za dužnika.

65

Obavezne informacije Dužnik mora primiti informacije propisane članovima 16 i 17 Regulative, odnosno: Propisno obavještenje dužniku o potraživanju (čl. 16) Dokument na osnovu kojeg se pokreće postupak o meritumu mora uključivati:

• imena i adrese stranaka; • iznos potraživanja; • ako se potražuju kamate, kamatnu stopu i period za koji se traži kamata, osim ako se, u skladu sa

propisima države članice u kojoj se sudska odluka donosi, zakonske kamate automatski ne obračunavaju na glavnicu;

• obrazloženje potraživanja. Dužne informacije o procesnim koracima neophodnim za osporavanje potraživanja (čl. 17) Uz to, dužnik mora biti obaviješten o tome koje procesne korake treba da preduzme kako bi osporio potraživanje. Te informacije mogu biti sadržane u dokumentu na osnovu kojeg se pokreće postupak ili u pratećem dokumentu. Isto tako, mogu biti sadržane u bilo kojem naknadnom pozivu na sudsko ročište. Te informacije moraju uključivati:

• procesne uslove za osporavanje potraživanja, uključujući vremenski okvir za osporavanje potraživanja u pisanoj formi ili vrijeme sudskog ročišta (što god da je primjenjivo);

• ime i adresu ustanove kojoj treba uputiti odgovor ili pred kojom se treba pojaviti (što god da je primjenjivo);

• podatak o tome da li je obavezno imati pravnog zastupnika; • posljedice odsustva prigovora ili nedolaska, a naročito, tamo gdje je to primjenjivo, mogućnost da sudska

odluka bude donešena ili izvršena protiv dužnika i odgovornost za troškove vezane za sudski postupak. Dostavljanje dokumenta na osnovu kojeg se pokreće postupak i poziva na sudsko ročište Dokument na osnovu kojeg se pokreće postupak kao i poziv za sudsko ročište moraju biti dostavljeni na način priznat Regulativom. Načini dostavljanja koji su prihvatljivi su navedeni u čl. 13 i 14. U principu, moguća su dva tipa dostave: ili dostavljanje uz dokaz o prijemu od strane dužnika (član 13) ili dostavljanje bez dokaza o prijemu od strane dužnika (član 14). Dostavljanje uz dokaz o prijemu od strane dužnika ili zastupnika dužnika Načini dostavljanja uz dokaz o prijemu navedeni su u čl. 13. Iscrpan spisak tih načina može se naci u tom članu. Ukratko, tim načinima se omogućava:

• lična dostava s potvrdom o prijemu koju potpisuje dužnik; • izjava od strane nadležnog lica koje je izvršilo dostavu da je dužnik primio dokument ili odbio da ga primi

bez ikakvog pravnog opravdanja; • dostavljanje poštom potvrđeno potvrdom o prijemu potpisanom od strane dužnika; • elektronska dostava sa potvrdom o prijemu potpisanom od strane dužnika.

Dostavljanje bez dokaza o prijemu od strane dužnika ili zastupnika dužnika Dostavljanje dužniku može se obaviti i bez dokaza o prijemu, na jedan od načina koji su navedeni u čl. 14. Ti načini mogu se koristiti samo ako adresa dužnika nije poznata sa sigurnošcu. Oni isključuju bilo kakav oblik fiktivne dostave (npr. remise au parquet). Ukratko, ovi postupci omogucavaju:

• dostavu na adresi dužnika licima koja žive u istom domacinstvu kao i dužnik, ili su tamo zaposleni. U slučaju samozaposlenih ili pravnih lica, dostava se može izvršiti i u poslovnim prostorijama dužnika licima koja su zaposlena od strane dužnika. U ovim slučajevima, dostava se mora potvrditi:

o bilo potvrdom o prijemu potpisanom od strane osobe kojoj je dostava izvršena; ili o dokumentom potpisanim od strane osobe koja je izvršila dostavu, u kojem se ukazuje na način

66

dostave koji se koristio, datum dostave, kao i na ime osobe koja je primila dostavu te njegov / njen odnos sa dužnikom.

• ostavljanje dokumenta u poštanskom sandučetu dužnika ili u pošti ili kod nadležnog državnog organa. U

slučaju ostavljanja u pošti ili kod nadležnog organa, u poštansko sanduče dužnika mora se ostaviti pismeno obavještenje o takvoj dostavi, gdje se jasno navodi priroda dokumenta kao sudskog dokumenta ili pravno dejstvo obavještenja koje se smatra obavljenom dostavom i početkom curenja roka u smislu vremenskih rokova koji se primjenjuju. U tim slučajevima, dostava mora biti potvrđena dokumentom potpisanim od strane osobe koja je izvršila, u kojem se ukazuje na način dostave koji se koristio, datum dostave, kao i na ime osobe koja je primila dostavu te njegov / njen odnos sa dužnikom.

o poštansku dostavu bez dokaza o prijemu kada dužnik ima adresu u državi članici u kojoj se odlučuje o meritumu slučaja; ili

o dostavu elektronskim sredstvima koje prati automatska potvrda isporuke, pod uslovom da je dužnik izričito prihvatio ovaj metod dostave unaprijed.

Pred kojim sudom Zahtjev za evropski nalog za izvršenje mora se uputiti nadležnom organu u državi članici porijekla. U principu, to je sud koji pokreće postupak o meritumu. Zahtjev mora biti u skladu sa nacionalnim zakonom suda koji pokreće postupak. Zahtjev se može podnijeti u bilo kom trenutku kada ili nakon što postupak je pokrenut. Odluka o potvrđivanju Da bi izdao evropski nalog za izvršenje, sud ce popuniti standardni obrazac dat u Aneksu I. Pritom, sud se mora uvjeriti da se potraživanje odnosi na građansku ili privrednu materiju, kao i da se zahtjev odnosi na novčani iznos koji je dospio za plaćanje. Potvrda o evropskom nalogu za izvršenje može pokriti i iznos troškova koji se odnose na sudski postupak a koji su uključeni u sudsku odluku, ako se dužnik nije izričito usprotivio svojoj obavezi da snosi te troškove u toku sudskog postupka, u skladu sa zakonom države članice porijekla (vidi čl. 7). Potraživanje ostaje neosporeno Potraživanje se smatra neosporenim u sljedećim situacijama:

• dužnik se izričito saglasio sa potraživanjem prijemom (vidi čl. 3(1)(a)) • dužnik nikada nije osporio potraživanje, u skladu s odgovarajućim procesnim pravilima, prema pravu

države članice porijekla, u toku sudskog postupka (vidi čl. 3(1)(b)). U situaciji kada dužnik nikada nije osporio potraživanje, sud se mora uvjeriti da se njegovo ćutanje ili neaktivnost mogu smatrati prećutnim prihvatanjem potraživanja prema pravu države članice porijekla. Tipični primjeri takve situacije su sudske odluke donešene zbog odsustva sa ročišta ili nalozi za plaćanje.

• dužnik je izostao s ročišta ili nije bio zastupljen na ročištu o predmetnom potraživanju, nakon što je prvobitno osporio potraživanje tokom sudskog postupka, pod uslovom da takvo postupanje podrazumijeva prećutno priznavanje potraživanja ili činjenica koje navodi povjerilac u skladu s pravom države članice porijekla (vidi čl. 3(1)(c)). Takva situacija dešava se kada je dužnik učestvovao u postupku i osporio potraživanje, ali se više nije pojavljivao ili više nije imao zastupnika na narednim ročištima koja su se odnosila na potraživanje. U toj situaciji, sud se mora uvjeriti da se ponašanje tuženog može smatrati prećutnim prihvatanjem potraživanja ili činjenica prema pravu države članice porijekla.

Izvršnost sudske odluke Sudska odluka koja se potvrđuje kao evropski nalog za izvršenje mora biti izvršna. Međutim, potvrda se može izdati i kada je sudska odluka privremeno izvršna.

67

Nadležnost Ako se sudska odluka koja treba da se donese odnosi na pitanje osiguranja, sud se mora uvjeriti da sudska odluka nije u suprotnosti sa pravilima o nadležnosti, kako je propisano u Regulativi Brisel I (preinačena). Ako se sudska odluka koja treba da se donese odnosi na in rem in ili na stanovanje u nepokretnoj imovini, određena pitanja iz kompanijskog prava, javne registre, prava industrijske svojine, izvršenje, za koja Regulativa Brisel I (preinačena) propisuje isključiva pravila o nadležnosti, sud se mora uvjeriti da sudska odluka nije u suprotnosti sa ovim pravilima. Dodatne provjere u slučaju da se dužnik nije izričito saglasio sa potraživanjem Ako se dužnik nije izričito saglasio sa potraživanjem, odnosno u goreopisanim situacijama, sud mora provjeriti: Nadležnost Ako se sudska odluka koja treba da se donese tiče potrošačkih ugovora a odluka se donese protiv potrošača, sud se mora uvjeriti da potrošač ima stalno mjesto stanovanja / prebivalište u državi članici suda u smislu Regulative Brisel I (preinačena). Minimalni standardi Sud mora provjeriti:

• Da li je dužnik obaviješten u skladu sa čl. 13 do 15. Ako dokument na osnovu kojeg se pokreće postupak pokretanja postupka ili bilo koji poziv za sudsko ročište nije dostavljen dužniku u skladu sa čl. 13 ili 14, sud ipak može potvrditi sudsku odluku kao evropski nalog za izvršenje ukoliko se ponašanjem dužnika u sudskom postupku dokaže da je lično primio dokument koji je trebalo da mu se dostavi dovoljno vremena unaprijed da organizuje svoju odbranu (vidi čl. 18 (2)).

• Da li je dužnik uredno dobio informacije propisane u čl. 16 i 17. Ako minimalni standardi za dostavu i pružanje informacija nijesu ispunjeni, takvo nepoštovanje može se ispraviti a sud može izdati potvrdu ako se desi sljedece:

o Dostavljanje sudske odluke dužniku u skladu sa zahtjevima prema čl. 13 ili 14; i o Dužnik ima mogućnost da ospori sudsku odluku putem kompletnog preispitivanja i uredno je

obaviješten u okviru ili zajedno sa sudskom odlukom o procesnim zahtjevima za takvo preispitivanje, uključujuci ime i adresu institucije kojoj takav zahtjev mora da se podnese, i, gdje je to primjenjivo, rok za takav postupak; i

o Dužnik je propustio da ospori sudsku odluku u skladu sa relevantnim procesnim zahtjevima. Pored toga, ako dokument na osnovu kojeg se pokreće postupak ili bilo koji poziv za sudsko ročište nije dostavljen u skladu sa članom 13 ili 14, sud ipak može izdati potvrdu ukoliko se ponašanjem dužnika u sudskom postupku dokaže da je lično primio dokument koji je trebalo da mu se dostavi dovoljno vremena unaprijed da organizuje svoju odbranu. Preispitivanje u izuzetnim slučajevima (čl. 19) Država članica suda koji je donio sudsku odluku dužniku mora ponuditi pravo da aplicira za preispitivanje sudske odluke onda kada:

• je dokument na osnovu kojeg se pokreće postupak ili ekvivalentni dokument ili, tamo gdje je to primjenjivo, poziv na sudsko ročište, dostavljen na jedan od načina predviđenih članom 14; i

• dostava nije izvršena dovoljno vremena unaprijed da mu se omoguci da se pobrine za svoju odbranu, bez ikakve krivice sa njegove strane; ili

• je dužnik spriječen da ospori potraživanje zbog više sile, ili zbog vanrednih okolnosti bez ikakve krivice sa njegove strane.

68

Šta tuženi može uraditi ako se evropski nalog za izvršenje odbije ili ako isti sadrži grešku Ako sud odbije da izda potvrdu o evropskom nalogu za izvršenje zbog nedostatka propisne dostave dokumenta na osnovu kojeg se pokreće postupak ili bilo kog poziva na sudsko ročište shodno čl. 13 ili 14 ili zbog nedovoljnog pružanja informacija iz čl. 16 ili 17, takvo nepoštovanje minimalnih standarda može se ispraviti, a tužilac može sudu dostaviti novi zahtjev za evropski nalog za izvršenje nakon izrečene sudske odluke ako se desi sljedeće:

• Dostavljanje sudske odluke dužniku u skladu sa zahtjevima prema čl. 13 ili 14; i • Dužnik ima mogućnost da ospori sudsku odluku putem kompletnog preispitivanja i uredno je obaviješten

u okviru ili zajedno sa sudskom odlukom o procesnim zahtjevima za takvo preispitivanje, uključujuci ime i adresu institucije kojoj takav zahtjev mora da se podnese, i, gdje je to primjenjivo, rok za takav postupak; i

• Dužnik je propustio da ospori sudsku odluku u skladu sa relevantnim procesnim zahtjevima. Ukoliko su ispunjeni ovi uslovi, sud može izdati potvrdu o evropskom nalogu za izvršenje. Ako je izdavanje potvrde o evropskom nalogu za izvršenje odbijeno iz drugih razloga Tužilac ima dvije mogućnosti:

• Ili da se žali na odbijanje izdavanja evropskog naloga za izvršenje ukoliko takva mogućnost postoji prema nacionalnom pravu;

• Ili da zahtijeva izvršenje sudske odluke u drugoj državi članici, u skladu sa Regulativom Brisel I (preinačena).

Ako evropski nalog za izvršenje sadrži grešku Ako postoji neslaganje između sudske odluke i potvrde o evropskom nalogu za izvršenje koje je posljedica materijalne greške, tužilac može zahtijevati od suda koji je izdao potvrdu ispravku potvrde (vidi čl. 10 (1)(a)). Tužilac pritom može koristiti standardni obrazac utvrđen u Aneksu VI. Postupak za takvo ispravljanje rukovodi se nacionalnim pravom. Šta dužnik može uraditi ako je izdat evropski nalog za izvršenje U principu, nije moguća žalba protiv izdavanja potvrde o evropskom nalogu za izvršenje (vidi čl. 10(4)). Međutim, dužnik može preduzeti sljedeće radnje u državi članici u kojoj je donešena sudska odluka:

• Ako postoji neslaganje između sudske odluke i potvrde o evropskom nalogu za izvršenje koje je posljedica materijalne greške, dužnik može zahtijevati od suda koji je pokrenuo postupak o meritumu potraživanja ispravku potvrde (vidi čl. 10 (1)(a)). Dužnik pritom može koristiti standardni obrazac utvrđen u Aneksu VI. Postupak za takvo ispravljanje rukovodi se nacionalnim pravom.

• Ako je evropski nalog za izvršenje izdat uz kršenje uslova propisanih u Regulativi, dužnik može zahtijevati od suda koji je pokrenuo postupak o meritumu potraživanja povlačenje potvrde o evropskom nalogu za izvršenje (vidi čl. 10(1)(b)). Dužnik pritom može koristiti standardni obrazac utvrđen u Aneksu VI. Postupak za takvo povlačenje rukovodi se nacionalnim pravom.

• Ako je sudska odluka prestala da bude izvršna ili je njena izvršnost obustavljena ili ograničena po zakonu države članice u kojoj je sudska odluka donešena, dužnik može sudu koji je sudsku odluku donio podnijeti zahtjev za izdavanje potvrde kojom se ukazuje na nedostatak ili ograničenje izvršnosti (vidi čl. 6 (2)). Dužnik može koristiti standardni obrazac utvrđen u Aneksu IV.

Žalba na sudsku odluku Dužnik može osporiti sudsku odluku u odnosu na meritum u skladu sa nacionalnim procesnim pravom države članice u kojoj je sudska odluka donijeta. Ako je osporavanje neuspješno i presuda po žalbi postane izvršna, tužilac može pribaviti zamjensku potvrdu koristeci standardni obrazac dat u Aneksu V (vidi čl. 6 (3)). Preispitivanje u izuzetnim slučajevima

69

Dužnik može zatražiti posebno preispitivanje sudske odluke pred nadležnim sudom države članice u kojoj je sudska odluka donijeta u sljedecim okolnostima (vidi član 19 (1)):

• je dokument na osnovu kojeg se pokreće postupak ili ekvivalentni dokument ili, tamo gdje je to primjenjivo, poziv na sudsko ročište, dostavljen na jedan od načina predviđenih članom 14; i

• dostava nije izvršena dovoljno vremena unaprijed da se dužniku omoguci da se pobrine za svoju odbranu, bez ikakve krivice sa njegove strane; ili

• je dužnik spriječen da ospori potraživanje zbog više sile, ili zbog vanrednih okolnosti bez ikakve krivice sa njegove strane.

Prilikom zahtijevanja ovog posebnog preispitivanja, dužnik mora djelovati brzo. Postupak za ovo preispitivanje propisan je u nacionalnom procesnom pravu države članice gdje je sudska odluka donijeta. Šta dužnik može uraditi u državi članici izvršenja Dužnik u državi članici izvršenja može preduzeti sljedece radnje, iako te mogucnosti nikada ne mogu dovesti do preispitivanja izvršenja materijalnih aspekata sudske odluke ili njenog potvrđivanja kao evropskog naloga za izvršenje u državi članici izvršenja (vidi čl. 21 (2)). Dužnik ima mogucnost da podnese zahtjev za odbijanje izvršenja sudske odluke (vidi član 21) ako je sudska odluka koja je potvrđena kao evropski nalog za izvršenje neuskladiva sa ranijom sudskom presudom donešenom u bilo kojoj državi članici ili u trecoj zemlji, pod uslovom da:

• Ranija sudska odluka uključuje isti povod postupka i iste stranke; i • je ranija presuda donešena u državi članici izvršenja ili da ispunjava uslove neophodne za njeno priznanje

u državi članici izvršenja; i • Neuskladivost nije i ne bi mogla biti pokrenuta kao prigovor u sudskom postupku u državi članici porijekla.

Dužnik može podnijeti zahtjev za obustavljanje ili ograničenje izvršenja sudske odluke u sljedecim okolnostima (vidi član 23):

• Dužnik je osporio sudsku odluku potvrđenu kao evropski nalog za izvršenje, uključujuci i zahtjev za preispitivanje u smislu čl. 19; ili

• Dužnik je podnio zahtjev za ispravku ili povlačenje potvrde o evropskom nalogu za izvršenje u skladu sa čl. 10.

U takvim slučajevima, nadležni sud ili organ u državi članici izvršenja može:

• ograničiti izvršni postupak na mjere obezbjeđenja; ili • učiniti izvršenje uslovnim u odnosu na pružanje takvih mjera bezbjednosti, utvrđenih po svom nahođenju;

ili • u izuzetnim okolnostima, obustaviti izvršni postupak.

Nakon što tužilac pribavi potvrđivanje sudske odluke, vjerodostojnog instrumenta ili sudskog poravnanja kao evropskog naloga za izvršenje, on / ona može podnijeti zahtjev za izvršenje u državi članici izvršenja, bez potrebe da dobije izjavu o izvršnosti u toj državi. Sudska odluka, sudsko poravnanje ili vjerodstojan instrument potvrđen kao evropski nalog za izvršenje tretira se kao da je donijet u državi članici izvršenja i izvršava se na isti način kao domaća sudska odluka, sudsko poravnanje ili vjerodstojan instrument. Postupak za izvršenje je utvrđen u nacionalnom pravu države članice izvršenja, ne prejudicirajući sljedeće: Nadležni sud ili organ Tužilac mora podnijeti zahtjev za izvršenje sudu ili organu nadležnom za izvršenje presude, vjerodostojnog instrumenta ili sudskog poravnanja potvrđenog kao evropski nalog za izvršenje u državi članici izvršenja. Kako bi u državi članici zatražio izvršenje sudske odluke, vjerodostojnog instrumenta ili sudskog poravnanja potvrđenog kao evropski nalog za izvršenje u drugoj državi članici, tužilac treba da obezbijedi sljedeca dokumenta (vidi član 20):

70

• primjerak sudske odluke, vjerodostojnog instrumenta ili sudskog poravnanja koje zadovoljava uslove neophodne za utvrđivanje njegove vjerodostojnosti; i

• primjerak potvrde o evropskom nalogu za izvršenje koji zadovoljava uslove neophodne za utvrđivanje njegove vjerodostojnosti; i

• tamo gdje je to neophodno, transkripciju potvrde o evropskom nalogu za izvršenje ili njen prevod na službeni jezik države članice izvršenja ili, ukoliko postoji nekoliko službenih jezika u toj državi članici, službeni jezik ili jedan od službenih jezika suda u mjestu gdje se traži izvršenje, u skladu sa zakonom te države članice, ili na neki drugi jezik koji je država članica izvršenja definisala kao prihvatljiv. Prevod mora biti ovjeren od strane lica kvalifikovanih za to u jednoj od država članica.

Organi za izvršenje Organi za izvršenje moraju provjeriti da li je tužilac dostavio potrebna dokumenta za izvršenje. Ako su neophodna dokumenta obezbijeđena, sudska odluka, vjerodostojni instrument ili sudsko poravnanje potvrđeni kao evropski nalog za izvršenje biće izvršeni pod istim uslovima kao sudska odluka, vjerodostojni instrument ili sudsko poravnanje donijeto u državi članici izvršenja. Naročito:

• materijalni aspekti ili potvrda kao evropski nalog za izvršenje nikada ne mogu biti preispitivani u državi članici izvršenja (vidi čl 21 (2));

• nikakva mjera obezbjeđenja, obveznica ili depozit, kako god opisani, ne može se zahtijevati od tužioca na osnovu toga što je on / ona strani državljanin ili što on / ona nema mjesto stalnog stanovanja ili prebivalište u državi članici izvršenja.

Ograničenja izvršenja Nadležni organi za izvršenje:

• moraju odbiti izvršenje sudske odluke koja je potvrđena kao evropski nalog za izvršenje ako, nakon zahtjeva dužnika, smatraju da je sudska odluka neuskladiva sa ranijom sudskom odlukom donijetom u bilo kojoj državi članici ili u trecoj zemlji;

• mogu obustaviti ili ograničiti izvršenje sudske odluke, vjerodostojnog instrumenta ili sudskog poravnanja potvrđenog kao evropski nalog za izvršenje ako je dužnik osporio sudsku odluku, instrument ili poravnanje ili podnio zahtjev za ispravljanje ili povlačenje potvrde o evropskom nalogu za izvršenje.

Bez obzira na gorenavedeno, osnovi za odbijanje ili obustavu izvršenja prema nacionalnom pravu nastavljaju da se primjenjuju. Na primjer, dužnik može da se suprotstavi izvršenju na osnovu toga da je dug vec placen.

71

VJEŽBANJA I. SLUČAJ

II. PITANJA Pitanja su zamišljena tako da omoguće učesnicima da provjere da li su shvatili materiju. Na času je potrebno izvijestiti samo o onim pitanjima za koja učesnici nalaze da su teška za odgovoriti.

A. Opšta

a. Šta je evropski nalog za izvršenje? b. Kako se u Regulativi o evropskom nalogu za izvršenje definiše sudska odluka? c. Da li Regulativa o evropskom nalogu za izvršenje poznaje uslov egzekvature? d. Kako prema Regulativi o evropskom nalogu za izvršenje treba postupati sa sudskom odlukom iz jedne države članice u drugoj državi članici? e. U kojoj mjeri Regulativa o evropskom nalogu za izvršenje predstavlja korisnu alternativu izvršenju u odnosu na Regulativu Brisel I (preinačena) nakon ukidanja egzekvature?

B. Oblast primjene

a. U kojim pitanjima se primjenjuje Regulativa o evropskom nalogu za izvršenje za neosporena potraživanja? b. Koja pitanja su isključena u Regulativi o evropskom nalogu za izvršenje? c. Koje vrste potraživanja su kvalifikovana za izvršenje putem evropskog naloga za izvršenje? d. Kada se potraživanje smatra neosporenim? e. Koji uslovi treba da su ispunjeni za potvrđivanje kao evropski nalog za izvršenje?

C. Potvrđivanje

a. Kako se vrši potvrđivanje kao evropski nalog za izvršenje? b. U kojoj državi / od strane kojeg suda neosporeno potraživanje treba da bude potvrđeno kao evropski nalog za izvršenje?

G-din A, francuski državljanin sa mjestom stalnog stanovanja u Ruenu je pred sudom Tribunal de Grande Instance u Parizu podnio tužbu (potraživanje) protiv g-dina B, francuskog državljanina sa mjestom stalnog stanovanja u Parizu. Sud Tribunal de Grande Instance je potvrdio potraživanje g-dina A. G-din B ima vikendicu u Švarcvaldu u Njemačkoj. Vi ste zastupnik g-dina A. Treba da napišete memorandum u kojem raspravljate o tome da li i u kojim okolnostima g-din A može izvršiti parišku sudsku odluku na vikendici u Njemačkoj. Navedite u svom memorandum da određene ključne informacije za primjenjivost Regulative o evropskom nalogu za izvršenje nedostaju u opisu slučaja. Osvrnite se donekle i na nedostajuće informacije. Bi li situacija bila drugačija da je g-din A crnogorski državljanin?

72

D. Minimalni procesni standardi

a. Koji minimalni procesni standardi treba da budu ispunjeni za potvrđivanje kao evropski nalog za izvršenje? b. Da li Regulativa podrazumijeva obavezu država članica da prilagode svoje nacionalno zakonodavstvo minimalnim procesnim standardima propisanim u njoj? c. Može li se ispunjenost minimalnih procesnih standarda preispitivati u državi članici gdje sudska odluka treba da se izvrši? d. Prodiskutujte o minimalnim procesnim standardima u Regulativi o evropskom nalogu za izvršenje koji treba da garantuju da je dužnik obaviješten o sudskom sporu protiv njega. e. Zašto i u kojoj mjeri su načini dostavljanja na koje se upućuje u čl. 13 i 14 Regulative o evropskom nalogu za izvršenje drugačije tretirani u Regulativi? f. Da li su fiktivni načini dostavljanja dovoljni za potvrđivanje kao evropski nalog za izvršenje? g. Osvrnite se na informacije koje je potrebno obezbijediti dužniku kako bi se garantovalo da je propisno obaviješten o potraživanju. h. Može li neispunjenost minimalnih standarda iskazanih u Regulativi o evropskom nalogu za izvršenje biti ispravljena?

E. Odbijanje, ispravljanje i žalba na potvrđivanje

a. U kojim slučajevima nadležni sud u državi izvršenja može odbiti izvršenje sudske odluke koja je potvrđena kao evropski nalog za izvršenje? b. U kojem slučaju se izdaje samo djelimična potvrda o evropskom nalogu za izvršenje? c. Može li potvrda o evropskom nalogu za izvršenje biti ispravljena ili povučena, i ako može, koji je postupak za to? d. Je li moguća žalba na izdavanje potvrde o evropskom nalogu za izvršenje? F. Izvršenje a. Kako se na osnovu evropskog naloga za izvršenje vrši stvarno izvršenje sudske odluke? b. Koja dokumenta povjerilac treba da obezbijedi nadležnim organima za izvršenje u državi izvršenja? c. Kada i od strane koga se izvršenje može odbiti prema Regulativi o evropskom nalogu za izvršenje? d. Kada se izvršenje može obustaviti ili ograničiti prema Regulativi o evropskom nalogu za izvršenje?

III. PRAVNI MEMORANDUM

Vi ste mladi advokat u međunarodnoj advokatskoj firmi. Vaš nadređeni od vas traži da sačinite kratak pravni memorandum (2 strane) u kojem dajete savjet (možete birati):

a. tužiocu o tome šta može uraditi ako se evropski nalog za izvršenje odbije ili ako sadrži grešku; b. dužniku o tome šta može uraditi ako se protivi izdatom evropskom nalogu za izvršenje.

Na vaš memorandum komentar će dati drugi učesnik.

IV. RAD, PREZENTACIJA, PRAVNO MIŠLJENJE

Učesnici su podijeljeni u četiri grupe. Svaka grupa bira jedan od sljedećih zadataka. Komentare na svaki zadatak daje jedna od preostalih grupa. a. Sačinite kratak dokument o minimalnim procesnim standardima koji se uspostavljaju Regulativom. b. Napravite kratku prezentaciju o postupku pribavljanja evropskog naloga za izvršenje neosporenih potraživanja (praveći razliku između sudskih odluka koje treba da se donesu i postojećih sudskih odluka). c. Dajte savjet tužiocu o tome šta može uraditi ako se evropski nalog za izvršenje odbije ili ako sadrži grešku. d. Dajte savjet dužniku o tome šta može uraditi ako se protivi izdatom evropskom nalogu za izvršenje.

73

DODATNA LITERATURA 1. Regulativa (EC) br. 805/2004 Evropskog parlamenta i Savjeta od 21. aprila 2004. godine o uvođenju

evropskog naloga za izvršenje za neosporena potraživanja, dostupna na: http://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/?uri=URISERV%3Al33190

74

Modul J

Evropski platni nalog

REGULATIVA O EVROPSKOM PLATNOM NALOGU (EPN): UVOD3 Postupak za izdavanje evropskog platnog naloga je uveden kao prvi istinski evropski postupak i stupio je na snagu 12. decembra 2008. godine. EPN se izdaje u jedinstvenom postupku koji je jednak u 27 država članica Evropske unije (izuzev Danske). Na pitanja koja nisu regulisana Regulativom o EPN-u primjenjuje se domaće zakonodavstvo primjenom načela supsidijarnosti. Na osnovu Regulative u praksi se primjenjuje načelo uzajamnog priznavanja presuda u građanskim predmetima. Njen osnovni cilj je da pojednostavi i ubrza prekogranično priznavanje i izvršenje prava povjerilaca u Evropskoj uniji. U tom smislu, ona doprinosi izgradnji istinskog pravosudnog područja u Evropskoj uniji i funkcionisanju unutrašnjeg tržišta. EPN može da se koristi samo za novčana potraživanja konkretnih iznosa koja su u trenutku kada je zahtjev podnešen dospjela na naplatu. EPN ne predviđa održavanje sudske rasprave jer se postupak odvija samo u pisanom obliku, osim ako se EPN osporava ili mu se izražava prigovor; u tom slučaju može se održati sudska rasprava u skladu sa domaćim procedurama. Postupak za izdavanje EPN-a je samo mogućnost u smislu da je na podnosiocu zahtjeva da odluči da li će radije iskoristiti taj postupak nego neke druge raspoložive načine na koje je moguće podnijeti taj isti tužbeni zahtjev. Teritorijalno područje primjene Regulativa o EPN-u primjenjuje se na sve države članice osim Danske. To znači da u Danskoj niko ne može podnijeti zahtjev za izdavanje EPN-a pred danskim sudom i da se EPN neće izvršavati u Danskoj.

3 Izvodi iz Praktičnog vodiča za primjenu Regulative o evropskom platnom nalogu, dostupno na https://e-justice.europa.eu/content_order_for_payment_procedures-41-en.do.

Do kraja ovog modula, učesnici će moći:

ukratko predstave procesni okvir postupka za izdavanje evropskog platnog naloga; navedu spisak vrsta potraživanja koja mogu biti predmet izvršenja u skladu sa Regulativom; ukratko predstave dokumentaciju potrebnu za pribavljanje evropskog platnog naloga; diskutuju o načinima dostave tuženom koji su dozvoljeni u skladu sa Regulativom; obavijeste tužioca o tome šta može da uradi ako je zahtjev za evropski platni nalog nepotpun, ako

sadrži greške, ako ga je neophodno izmijeniti ili je odbijen; obavijeste dužnika o tome šta može da uradi u državi članici porijekla kada je izdat evropski platni

nalog.

75

Materijalno područje primjene Postupak za EPN se primjenjuje na građanske i privredne stvari u prekograničnim predmetima, bez obzira na prirodu suda ili tribunala. Predmete koji zadovoljavaju uslove iz Regulative mogu rješavati sudovi koji su u datoj državi članici određeni kao nadležni. Sama Regulativa ne definiše prirodu građanske i/ili privredne stvari. Međutim, iz svog područja primjene izričito isključuje sljedeće kategorije predmeta: prihode, carine i upravne stvari, kao i odgovorost države za činjenje i nečinjenje u sprovođenju ovlašćenja države. Evropski sud pravde je dosljedno smatrao da se terminu „građanske i privredne stvari” mora dodijeliti autonomno značenje proisteklo iz cilja i programa relevantnog zakonodavstva Zajednice i opštih načela na kojima počivaju nacionalni pravni sistemi u cjelini. Sud je ustanovio da su dva elementa važna za odlučivanje o tome da li je spor ima karakter građanske ili privredne stvari:

• Predmet spora; i • Priroda odnosa između uključenih strana.

Prekogranični predmet Regulativa o EPN-u primjenjuje se samo na prekogranične predmete. U članu 3 Regulative o EPN-u se takav predmet definiše kao onaj u kojem najmanje jedna od strana ima mjesto stalnog stanovanja ili prebivalište u državi članici koja nije država članica u kojoj se nalazi sud pred kojim je pokrenut postupak. U određenim situacijama, ova odredba omogućava i podnosiocima koji nisu iz država članica EU (odnosno, onima koji nemaju ni mjesto stalnog stanovanja niti prebivalište u nekoj od država članica) da imaju pristup postupku za izdavanje evropskog platnog naloga: ako dužnik ima mjesto stalnog stanovanja ili prebivalište u državi članici koja nije država članica u kojoj se nalazi nadležni sud moguće je i da podnosilac koji nije iz EU podnese zahtjev za izdavanje EPN-a jer su zadovoljeni uslovi iz člana 3 koji se odnose na strane. Pored toga, povjerilac koji ima mjesto stalnog stanovanja ili prebivalište u državi članici koja nije država članica u kojoj se nalazi nadležni sud može podnijeti zahtjev za izdavanje evropskog platnog naloga protiv tuženog koji ima mjesto stalnog stanovanja ili prebivalište izvan EU. Ovo se primjenjuje samo ako tuženi posjeduje imovinu u jednoj od država članica EU u kojoj je EPN primjenjiv. Prebivalište treba određivati na osnovu Regulative Brisel Ia (preinačene). Nadležnost Nadležnost za tužbene zahtjeve podnešene u okviru postupka za izdavanje EPN-a se utvrđuje u skladu sa Regulativom Brisel I (preinačenom), sa jednim izuzetkom. Kada se ugovor odnosi na potrošački ugovor i potrošač je tuženi, nadležnost mora da ima država članica u kojoj tuženi ima mjesto stalnog stanovanja. Iznos koji se potražuje i kamata U skladu sa članom 7 stav 2 tačka b Regulative, u zahtjevu treba naznačiti iznos potraživanja, uključujući glavnicu i, gdje je to primjenjivo, kamatu, ugovorne kazne i troškove. Iznos glavnice potraživanja i drugih ugovornih sankcija treba da bude onaj koji je dospio na naplatu u vrijeme kada je zahtjev podnešen i treba ih naznačiti u obrascu A u odjeljcima 6 i 8. U odjeljak 7 obrasca A unose se detalji o kamati i periodu za koji se kamata potražuje. Ne postoji zahtjev da se navodi iznos kamate. U Smjernicama za popunjavanje obrasca A je navedeno da posljednje polje treba ostaviti praznim ako se kamata potražuje za period do datuma sudske odluke. U obrascu E sud mora navesti ukupan iznos koji jedan ili više tuženih duguju na datum naveden u nalogu. Regulativom nije uređeno da li se kamata može potraživati nakon tog datuma. Detalji o svim troškovima dospjelim na naplatu se unose u odjeljak 9 obrasca A. Iako su glavni troškovi koji su ovdje predviđeni sudski troškovi, u smjernicama za popunjavanje obrasca A je navedeno da ti drugi troškovi mogu

76

da obuhvate naknade tužiočevog punomoćnika ili troškove nastale prije parničnog postupka. U skladu sa članom 25, sudski troškovi mogu obuhvatiti troškove i naknade koji se plaćaju sudu, a čiji iznos se utvrđuje u domaćem zakonodavstvu. U smjernicama se takođe pojašnjava da podnosilac zahtjeva, ako ne zna koji je iznos sudskih troškova, može ostaviti praznim polje u koje se upisuje iznos, a to polje kasnije popunjava sud. Uzrok postupanja i opis dokaza U skladu sa članom 7, u zahtjevu za izdavanje EPN-a mora se navesti razlog podnošenja, uključujući opis okolnosti na koje se kao osnov poziva tužbeni zahtjev i, prema potrebi, kamate koje se potražuju. Takođe se mora uključiti opis dokaza kojima se potkrjepljuje tužbeni zahtjev. Regulativom nije propisan način na koji sud treba da razmatra tužbeni zahtjev. Međutim, jasno je propisano da razmatranje zahtjeva za izdavanje EPN-a ne mora da obavlja sudija i da, u skladu sa članom 8 Regulative, to razmatranje može da se obavi putem automatizovanog postupka. Sudovi moraju razmotriti zahtjev na osnovu informacija datih u obascu zahtjeva. Prilikom popunjavanja zahtjeva, podnosilac treba da obezbijedi dovoljno informacija kako bi omogućio tuženom da bude u poziciji da, na osnovu dobre informisanosti, odluči da li će se suprotstaviti tužbenom zahtjevu ili ga neće osporavati. Takođe treba da postoji dovoljno informacija kako bi se sudu omogućilo da prima facie razmotri osnovanost tužbenog zahtjeva i da inter alia isključi očigledno neosnovane tužbene zahtjeve ili neprihvatljive zahtjeve. Iz tog razloga, standardni obrazac A iz Priloga I je osmišljen tako da uključuje iscrpnu listu mogućih vrsta dokaza koji se obično iznose da bi se potkrijepila novčana potraživanja. Sve dok sud može da razmatra zahtjev samo na osnovu obrasca zahtjeva, ne postoji nijedan dio Regulative koji bi mu dozvoljavao da zahtijeva propratnu dokumentaciju. Međutim, da bi se to postiglo podnosilac mora da obezbijedi da se u zahtjevu nalazi dovoljno informacija kojima se obezbjeđuju ispunjenost uslova iz Regulative i osnovanost tužbenog zahtjeva. Nadležni sudovi Nadležni sudovi za odlučivanje o EPN-u su oni koje su odredile države članice i o kojima je Komisija zvanično obaviještena. Sva obavještenja se objavljuju u Evropskom pravosudnom atlasu za građanske i privredne stvari (vidi portal Evropsko e-pravosuđe, eng. European e-Justice). Ako se zahtjev podnese sudu koji nije nadležan, u skladu sa domaćim zakonodavstvom se određuje koje radnje taj sud treba da preduzme. Kako se podnosi zahtjev? Svaka država članica mora da dozvoli da se zahtjevi za izdavanje EPN-a podnose u papirnom obliku. Države članice takođe prihvataju druge načine za dostavljanje zahtjeva, uključujući dostavu elektronskim putem. Sprovođenje postupka pred sudom Sud će razmotriti zahtjev, ali neće biti ocjenjivanja dokaza. Postaraće se da bude ispunjeno sve što je propisano u članu 7. Ako je tužbeni zahtjev očigledno neosnovan ili je zahtjev neprihvatljiv, sud će podnosiocu dati priliku da dopuni ili ispravi zahtjev, a kada je neophodno može da koristi i obrazac B. Odbijanje zahtjeva Sud odbija zahtjev, primjenom obrasca D, ako:

• uslovi iz člana 2, 3, 4, 6 i 7 nisu zadovoljeni; ili • je tužbeni zahtjev očigledno neosnovan; ili • tužilac nije poslao svoj odgovor na predlog suda da izmijeni zahtjev u roku koji je odredio sud; ili • podnosilac zahtjeva nije poslao odgovor u roku koji je odredio sud ili odbija predlog suda, u skladu sa

77

članom 10. Nije moguće uložiti žalbu na odbijanje zahtjeva. Popunjavanje obrasca E Kada se podnese zahtjev (obrazac A) i, ako je potrebno, isti valjano izmjeni ili ispravi na zahtjev suda, sud izdaje EPN na obrascu E kao što je utvrđeno u Prilogu V kada su, ako je to primjenjivo, plaćeni sudski troškovi. Tuženi biva obaviješten da je nalog izdat samo na osnovu inormacija koje je dostavio tužilac i da ih sud nije provjeravao; da će nalog postati izvršan, osim ako se sudu ne podnese prigovor (član 16); i da će, u slučaju da prigovor bude podnešen, postupak biti nastavljen pred nadležnim sudom države članice porijekla („automatski prenos predmeta”) u skladu sa pravilima redovnog građanskog postupka, osim ako podnosilac zahtjeva izričito ne zahtijeva da se u tom slučaju postupak prekine. Izdavanje evropskog platnog naloga – Vremenski rokovi U skladu sa članom 12 stav 1, ako su ispunjeni uslovi za podnošenje zahtjeva za izdavanje EPN-a (član 8), sud izdaje nalog što je prije moguće, obično u roku od 30 dana od podnošenja zahtjeva. Kada evropski platni nalog postaje izvršan? EPN ne postaje konačan čim se izda. U EPN-u, tuženi dobija obavještenje da može da isplati tužiocu iznos potraživanja ili da ga ospori tako što će podnijeti prigovor pred sudom porijekla. U skladu sa članom 12 stav 4 tačka b, nalog postaje izvršan ako se pred sudom porijekla ne uloži prigovor. Dostavljanje tuženom EPN mora biti dostavljen tuženom u skladu sa domaćim zakonodavstvom države članice porijekla. Međutim, takav način dostavljanja mora da zadovolji uslove koje Regulativa postavlja kao minimalne procesne standarde (članovi 13 do 15). Uopšteno posmatrano, moguća su dva načina dostave: dostava sa dokazom o preuzimanju od strane dužnika ili dostava bez dokaza o preuzimanju od strane dužnika. Prigovor na evropski platni nalog Tuženi može podnijeti prigovor na EPN pomoću obrasca F u skladu sa članom 16. Tuženi ne mora da iznosi razloge za podnošenje prigovora. Prigovor treba da bude poslat u roku od 30 dana od dostave naloga tuženom. U skladu sa članom 17 stav 1, ako tuženi dostavi prihvatljiv prigovor postupak se nastavlja pred nadležnim sudovima države članice porijekla u skladu sa pravilima redovnog građanskog postupka, osim ako tužilac nije izričito zatražio da se postupak okonča u tom slučaju. U skladu sa članom 17 stav 2, prenos na redovni građanski postupak uređuje zakon države članice porijekla. Izvršnost Ako se prigovor ne podnese u roku od 30 dana, EPN postaje izvršan pod uslovom da sud dozvoli dovoljno vremena za prijem prigovora. Sud će koristiti obrazac G da bi proglasio da je EPN izvršan i šalje ga tužiocu. U skladu sa članom 18 stav 2, formalne zahtjeve izvršnosti uređuje zakon države članice porijekla. EPN koji je proglašen izvršnim u državi članici porijekla mora, u skladu sa članom 19, biti priznat i izvršan u drugoj državi članici bez potrebe da se izvršnost proglašava u drugoj državi članici i uz mogućnost da se izjavi prigovor priznavanju. Izvršenje se može odbiti samo u skladu sa odredbama člana 22. Preispitivanje u izuzetnim slučajevima u državi članici porijekla (član 20 stav 1) Kada istekne rok od 30 dana za podnošenje prigovora, tuženi ima pravo da podnese zahtjev za preispitivanje

78

EPN-a pred nadležnim sudom države članice porijekla ako: 1. je nalog dostavljen na jedan od načina propisanih u članu 14 (bez dokaza o preuzimanju od strane tuženog), a dostava nije obavljena tako da mu se ostavi dovoljno vremena da pripremi odbranu, bez njegove krivice ili 2. je tuženi bio spriječen da uloži prigovor na tužbeni zahtjev zbog više sile ili vanrednih okolnosti bez njegove krivice (npr. boravak u bolnici), pod uslovom da u oba ova slučaja postupa bez odlaganja. Preispitivanje u državi članici porijekla u kojoj je evropski platni nalog pogrešno izdat (član 20 stav 2) Kada istekne rok od 30 dana za podnošenje prigovora, tuženi ima pravo da zatraži preispitivanje EPN-a pred nadležnim sudom države članice porijekla u kojoj je zahtjev očigledno pogrešno izdat, uzimajući u obzir zahtjeve iz Regulative, ili zbog vanrednih okolnosti. IZVRŠENJE Opšta načela EPN koji postane izvršan u državi članici porijekla – odnosno u državi članici u kojoj je izdat – je jednako izvršan u svakoj drugoj državi članici. Nema potrebe da se pribavlja potvrda o izvršnosti (egzekvatura) u državi članici izvršenja. Organi države članice izvršenja ne mogu preispitivati okolnosti ili postupke koji su doveli do izdavanja naloga osim u situacijama predviđenim u članovima 22 and 23. U državi članici izvršenja nije dozvoljeno preispitivanje sadržine. Postupak izvršenja uređuje zakon države članice izvršenja, ne dovodeći u pitanje odredbe Regulative. Podnošenje zahtjeva za izvršenje Tužilac mora da podnese zahtjev za izvršenje sudu ili organu nadležnom za izvršenje u državi članici gdje se izvršenje traži. Ti organi se razlikuju od jedne države članice do druge. Detalje o nadležnim sudovima i organima moguće je pronaći na stranicama Evropske pravosudne mreže u građanskim i privrednim stvarima i na Evropskom portalu e-pravosuđa (European e-Justice). Tužilac treba nadležnom sudu ili organu da dostavi primjerak naloga, kojeg je sud porijekla proglasio izvršnim, a koji zadovoljava uslove potrebne za utvrđivanje njegove vjerodostojnosti, kao i potvrdu o izvršnosti (obrazac G). Odbijanje izvršenja u izuzetnim okolnostima Tuženi može preduzeti sljedeće radnje u državama članicama izvršenja, iako te mogućnosti nikada ne mogu dovesti do preispitivanja sadržine EPN-a u državi članici: Odbijanje izvršenja Tuženi ima mogućnost da podnese zahtjev za odbijanje izvršenja (vidjeti član 22) ako je nalog nespojiv sa ranijom odlukom ili nalogom izdatim u bilo kojoj od država članica ili zemlji koja nije članica, pod uslovom da:

• se ranija presuda odnosi na isto činjenično stanje i ako je donešena između isth strana; i • ranija odluka ili nalog ispunjavaju uslove neophodne za njihovo priznavanje u državama članicama

izvršenja; i • nespojivost nije mogla da se navede kao prigovor u sudskom postupku u državi članici porijekla.

Izvršenje se, na zahtjev, takođe odbija ako i u mjeri u kojoj je tuženi platio tužiocu iznos koji je naznačen u EPN-u.

79

Obustava ili ograničenje izvršenja Tuženi može da podnese zahtjev za obustavu ili ograničenje izvršenja EPN-a (vidi član 23) kada je tuženi podnio zahtjev za preispitivanje u skladu sa članom 20. U tim slučajevima, nadležni sud države članice izvršenja može da:

• ograniči izvršni postupak na mjere obezbjeđenja; ili • naloži da izvršenje bude uslovljeno polaganjem jemstva kojeg sam odredi; ili • obustavi postupak izvršenja, u izuzetnim okolnostima.

VJEŽBANJA

I. SLUČAJ

II. PITANJA

Pitanja su zamišljena tako da omoguće učesnicima da provjere da li su shvatili materiju. Na času je potrebno izvijestiti samo o onim pitanjima za koja učesnici nalaze da su teška za odgovoriti.

A. Opšta pitanja

a. Za koje vrste potraživanja je moguće zatražiti evropski platni nalog? b. Šta je prekogranični predmet u skladu sa Regulativom o evropskom platnom nalogu? c. Zašto podnosilac zahtjeva iz države koja nije članica EU može da podnese zahtjev za izdavanje evropskog platnog naloga ako dužnik ima mjesto stalnog stanovanja ili prebivalište u državi članici koja nije država članica u kojoj se nalazi nadležni sud? d. Da li je postupak za izdavanje evropskog platnog naloga obavezan ako su su ispunjeni uslovi za njegovo pokretanje? e. Da li je zastupanje advokata obavezno u postupku za izdavanje evropskog platnog naloga?

B. Podnošenje zahtjeva za izdavanje naloga

a. Kako se određuje koji sud je nadležan za izdavanje evropskog platnog naloga? b. Kako neko može podnijeti zahtjev za izdavanje evropskog platnog naloga? c. Koje informacije treba navesti u zahtjevu? d. Šta i kako treba da razmatra sud koji je pokrenuo postupak za izdavanje evropskog platnog naloga? e. U kojim okolnostima postoji mogućnost da se upotpuni ili ispravi nepotpun ili netačan zahtjev za izdavanje evropskog platnog naloga? f. Koji su osnovi za odbijanje izdavanja evropskog platnog naloga? g. Da li je moguće uložiti žalbu protiv odbijanja zahtjeva da se izda evropski platni nalog? h. Da li je moguće podnijeti novi zahtjev za izdavanje evropskog platnog naloga ako je raniji zahtjev odbijen?

A. Povjerilac (društvo za poštansku isporuku porudžbina) ima sjedište u Francuskoj. B, dužnik, sa mjestom stalnog stanovanja u Holandiji je kupio pametni telefon i-phone od društva za poštansku isporuku porudžbina, ali odbija da plati iznos koji duguje (800 eura). Društvo za poštansku isporuku porudžbina podnosi pred nadležnim sudom zahtjev za izdavanje evropskog platnog naloga. a. Koji sud je nadležan za izdavanje evropskog platnog naloga u ovom slučaju? b. Šta taj sud treba da razmotri prije nego što izda evropski platni nalog? c. Kako dužnik može da spriječi izvršenje evropskog platnog naloga?

80

C. Platni nalog

a. U kom roku je poželjno da evropski platni nalog bude izdat? b. Koje informacije se unose u platni nalog u korist tuženog?

D. Minimalni procesni standardi

a. Koje minimalne procesne standarde sadrži evropski platni nalog? b. U kom obimu Regulativa o evropskom platnom nalogu dozvoljava načine dostave naloga koji su zasnovani na pravnoj fikciji? c. Da li je egzekvatur neophodan za izvršenje evropskog platnog naloga?

E. Prigovor

a. Kako, kada i na koji način tuženi može da podnese prigovor na evropski platni nalog? b. Koja su dejstva podnošenja prigovora na evropski platni nalog?

F. Priznavanje i izvršenje

a. Da li je moguće podnijeti prigovor na priznavanje evropskog platnog naloga? b. Kako i kada se evropski platni nalog proglašava izvršnim? c. Da li je egzekvatur neophodan za izvršnost? d. Koja pravila uređuju izvršenje? e. Koja dokumenta tužilac mora da dostavi da bi se nalog mogao izvršiti u drugoj državi članici?

G. Preispitivanje i odbijanje izvršenja

a. Koje su mogući osnovi za preispitivanje platnog naloga? b. U kojim okolnostima sud države članice izvršenja može da odbije izvršenje platnog naloga? c. Može li sud da to učini sua sponte? d. Da li je moguća obustava ili ograničenje izvršenja?

III. PREZENTACIJA, PRAVNO MIŠLJENJE

Učesnici se dijele u tri grupe. Svaka grupa bira jedan od sljedećih zadataka. Svaki zadatak komentariše jedna od druge dvije grupe. a. Ukratko predstaviti koja su dokumenta potrebna za pribavljanje evropskog platnog naloga. b. Obavijestiti tužioca o tome šta može da uradi ako je zahtjev za izdavanje evropskog platnog naloga nepotpun, ako sadrži greške, ako ga je neophodno izmijeniti ili je odbijen. c. Obavijestiti dužnika o tome šta može da uradi u državi članici porijekla kada je izdat evropski platni nalog.

PREDLOG DODATNIH MATERIJALA

1. Regulativa (EZ) br. 1896/2006 o uvođenju postupka za evropski platni nalog, dostupna na: http://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/?uri=URISERV%3Al16023

81

Modul J

Evropski postupak za sporove male vrijednosti

EVROPSKI POSTUPAK ZA SPOROVE MALE VRIJEDNOSTI (EPSMV): UVOD4 U kontekstu ciljeva garantovanja sudske zaštite i nastojanja da se uspostavi područje slobode, bezbjednosti i pravde u EU, evropski postupak za sporove male vrijednosti teži da pojednostavi i ubrza parnični postupak u prekograničnom kontekstu u EU u vezi sa sporovima male vrijednosti kako bi se smanjili troškovi parničnih postupaka na nivou između država članica (vidi član 1 i uvodne izjave 1, 7, 8 and 36). Regulativa se primjenjuje na sve države članice osim na Dansku počev od 01. januara 2009. godine. Područje primjene Regulative — Materijalno područje primjene Uopšteno gledano, u područje primjene spadaju tužbeni zahtjevi čiji sadržaj spada u opšti opis „građanskih i privrednih stvari”, s tim da se ipak primjenjuje određeni broj ograničenja i izuzeća. Finansijsko ograničenje Postoji ograničenje vrijednosti potraživanja u okviru EPSMV-a koja je trenutno je na nivou od 2.000 eura tako da su potraživanja čija vrijednost prevazilazi navedenu vrjednost izuzeta iz okvira postupka. Sadržina — Novčana i nenovčana Nenovčana potraživanja mogu biti predmet tužbenog zahtjeva u okviru EPSMV-a i to je omogućeno podnošenjem obrasca zahtjeva sadržanog u Dijelu 7. Kada se radi o nenovčanim potraživanjima, tužilac može, na primjer, zatražiti nalog da bi spriječio neku nezakonitu radnju, recimo nezakonit ulaz na posjed ili nanošenje štete

4 Izvodi iz Praktičnog vodiča za primjenu evropskog postupka za sporove male vrijednosti, dostupno na: https://e-justice.europa.eu/content_small_claims-42-en.do.

Do kraja ovog modula, učesnici će moći:

ukratko predstave osnovne odlike postupka za sporove male vrijednosti uređenog Regulativom; diskutuju o sadržini koja ne može biti predmet evropskog postupka za sporove male vrijednosti; uporede prednosti i nedostatke evropskog postupka za sporove male vrijednosti u odnosu na

nacionalni sistem za sporove male vrijednosti, bilo u EU bilo izvan EU (npr. Crna Gora) procijene u kom obimu Regulativa takođe može da se primjeni na tužioce koji nisu iz EU; ukratko predstave odnos između Regulative o evropskom platnom nalogu i ostalih instrumenata EU; obavijeste stranku o osnovama za odbijanje i ograničavanje izvršenja u skladu sa Regulativom

82

imovini, ili može nastojati da obezbijedi izvršenje obaveze kao što su isporuka robe ili neka druga obaveza iz ugovora. U slučaju nenovčanog potraživanja mora se navesti vrijednost koja spada u finansijski okvir EPSMV-a. Izuzeti subjekti – Opšte informacije Neke stvari u Regulativi su konkretno izuzete iz materijalnog područja primjene EPSMV-a, za koje bi se inače moglo pretpostaviti da spadaju u „građanske i privredne stvari”. Radi se o prihodima, carinama i upravnim stvarima, kao i odgovornosti države za činjenja ili nečinjenja u sprovođenju državnih ovlašćenja, što je poznato i pod nazivom iure imperii. Subjekti konkretno izuzeti na osnovu člana 2 stav 2 Pored toga, u Regulativi se navodi da se ona ne primjenjuje na određene konkretne stvari za koje bi se inače smatralo da spadaju u okvir koncepta građanskih i privrednih stvari. Ta izuzeća su obimnija i nisu u potpunosti slična onima navedenim u regulativama o evropskom nalogu za izvršenje i evropskom platnom nalogu. Prekogranični predmeti — Opšte informacije EPSMV se primjenjuje samo na građanske i privredne predmete koji su definisani kao „prekogranični” odnosno predmete u kojima najmanje jedna strana ima mjesto stalnog stanovanja ili prebivalište u državi članici koja nije država članica u kojoj se nalazi sud ili tribunal koji je pokrenuo postupak; definiciju potražiti u članu 3 stav 1. U skladu sa članom 3 stav 3, predviđa se da je bitan trenutak za utvrđivanje da li se radi o prekograničnom predmetu datum kada je nadležni sud ili tribunal primio obrazac tužbenog zahtjeva. Treba imati na umu da činjeničnu osnovu ovog uslova treba navesti u tužbenom zahtjevu, i to u stavu 5 obrasca tužbenog zahtjeva A. Tužioci izvan EU S obzirom na definiciju „prekograničnog”, i imajući u vidu dejstvo odredbi o nadležnosti iz Regulative Brisel I, u određenim okolnostima je moguće da tužilac koji ima mjesto stalnog stanovanja ili prebivalište u državi koja nije članica EU iskoristi EPSMV protiv tuženog koji ima mjesto stalnog stanovanja ili prebivalište u EU. To bi bio slučaj onda kada tuženi ima mjesto stalnog stanovanja ili prebivalište u državi članici koja nije država članica u kojoj se nalazi nadležni sud jer onda ta strana nije u istoj državi kao i sud i samim tim su ispunjeni uslovi člana 3 stav 1. Tuženi izvan EU Isto tako, tužilac koji ima mjesto stalnog stanovanja ili prebivalište u državi članici EU koja nije država članica u kojoj se nalazi sud može da iskoristi EPSMV protiv tuženog koji ima mjesto stalnog stanovanja ili prebivalište izvan EU. Osnov po kojem sud u EU može da preuzme nadležnost za ovu svrhu će biti utvrđen u relevantnom instrumentu EU, na primjer u Regulativi Brisel I (preinačenoj). Regulativa Brisel I (preinačena) Regulativa o EPSMV-u ne sadrži pravila o nadležnosti i stoga se na ustanovljavanje nadležnosti sudova i tribunala na nivou između različitih država članica EU i u pogledu država koje nisu članice EU primjenjuju pravila iz Regulative Brisel I (preinačene). Domaće procesno zakonodavstvo Domaće zakonodavstvo igra određenu ulogu u EPSMV, i to na dva načina. Prvo, što se tiče samog postupka, Regulativom je jasno propisano da je EPSMV uređen procesnim zakonodavstvom države članice u kojoj se postupak sprovodi, osim ako u Regulativi nije utvrđeno drugačije. Drugo, u Regulativi je sadržana posebna odredba prema kojoj se domaće zakonodavstvo primjenjuje na određene faze u postupku; na primjer, da li je moguća žalba na presudu donešenu u EPSMV-u i situacija u kojoj protivtužba prelazi finansijsko ograničenje postavljeno za evropski spor male vrijednosti.

83

Tužilac mora da navede osnov za nadležnost u obrascu tužbenog zahtjeva Pravila prema kojima se određuje kojem sudu ili tribunalu treba poslati tužbeni zahtjev u okviru EPSMV-a se mogu naći na nivou EU i na nivou država. Pravila EU o nadležnosti određuju u kojim državama članicama sud ili tribunal ima nadležnost, dok u okviru svake države članice nacionalna, domaća pravila određuju kojem sudu ili sudovima treba poslati zahtjev za sprovođenje evropskog postupka za sporove male vrijednosti. Ovo je važno pitanje za tužioce jer se, u skladu sa članom 4 stav 1 Regulative, obrazac tužbenog zahtjeva mora poslati sudu ili tribunalu koji ima mjesnu i stvarnu nadležnost za rješavanje tužbenog zahtjeva. Tako tužilac mora da popuni dio 4 obrasca tužbenog zahtjeva u kojem navodi po kom osnovu je izabrana nadležnost; praktična pomoć u popunjavanju obrasca treba da bude na raspolaganju u svim državama članicama jer se od njih traži da u skladu sa članom 11 obezbijede da se strankama pruži pomoć u popunjavanju obrasca tužbenog zahtjeva i ostalih obrazaca. Nadležnost u predmetima koji uključuju potrošače U skladu sa Regulativom Brisel I (preinačenom) postoje posebna pravila o nadležnosti koja se primjenjuju na predmete koji uključuju potrošače. Potrošač se definiše kao lice koje ne postupa u poslovne svrhe. Vrlo je važno znati koja pravila iz Regulative Brisel I se primjenjuju na ustanovljavanje nadležnosti za rješavanje tužbenog zahtjeva potrošača podnešenog protiv, na primjer, nekog privrednog društva. U određenim okolnostima potrošač može imati pravo da podnese tužbeni zahtjev sudu države članice u kojoj on ili ona ima mjesto stalnog stanovanja ili prebivalište i koji je nadležan za preuzimanje evropskog postupka za sporove male vrijednosti u skladu sa domaćim nacionalnim pravilima. U mnogim slučajevima to će biti sud u njegovom ili njenom rodnom gradu. To je važno i za druge vrste predmeta koji se tiču potrošača uključujući tužbene zahtjeve koje protiv potrošača podnosi privredno društvo, one koje pojedinačni „potrošač” podnosi protiv drugog potrošača, kao i tužbeni zahtjevi koje jedno privredno društvo podnosi protiv drugog. Domaća ili „nacionalna” pravila o nadležnosti Kada je tužilac odlučio koje pravilo iz Regulative Brisel I (preinačene) se primjenjuje i, samim tim, koji sudovi i u kojim državama članicama imaju nadležnost, da bi odlučio u kom sudu će pokrenuti EPSMV tužilac takođe treba da uzme u obzir interna pravila države članice čiji sudovi ili tribunali imaju nadležnost u skladu sa pravilima EU kako bi saznao koji sud ili sudovi mogu biti, u skladu sa domaćim nacionalnim propisima, nadležni za rješavanje predmeta. Primjena obrasca tužbenog zahtjeva Namjera evropskog postupka za sporove male vrijednosti je da to u suštini bude postupak u pisanom obliku. Stoga postupak treba pokrenuti pomoću obrasca tužbenog zahtjeva koji je propisan Regulativom i koji se može naći kao obrazac A u njenom Prilogu 1. Iznošenje tužbenog zahtjeva Procjena osnova i iznosa tužbenog zahtjeva je neophodna u popunjavanju obrasca A iz Dijela 8 - „Detalji tužbenog zahtjeva” u kojem se navodi tužbeni zahtjev – i određivanju da li tužbeni zahtjev u stvari spada u okvir finansijske granice postavljene za EPSMV. Činjenični osnov tužbenog zahtjeva koji treba navesti u polju 8 obrasca tužbenog zahtjeva treba potkrijepiti sa što više pisanih materijala jer je to neophodno sudu koji prima tužbeni zahtjev za određivanje vrijednosti tužbenog zahtjeva, osnova tužbenog zahtjeva i dokaza koji potkrjepljuju tužbeni zahtjev. Vrijednost tužbenog zahtjeva Što se tiče vrijednosti tužbenog zahtjeva, treba imati na umu da se finansijska granica primjenjuje tako što se izuzmu svi troškovi, isplate i kamate koje se dodaju na glavnicu potraživanja.

84

Prilozi uz obrazac tužbenog zahtjeva S obzirom da je namjera da EPSPV bude u suštini postupak u pisanom obliku neophodno je uz obrazac tužbenog zahtjeva priložiti propratni meaterijal u obliku dokumentovanih dokaza. Taj materijal je neophodan da bi se potkrijepili vrijednost tužbenog zahtjeva, osnov tužbenog zahtjeva i izvedeni dokazi kada se iznose argumenti u odbranu tužbenog zahtjeva imajući u vidu činjenicu da se EPSMV primjenjuje kako na osporene, tako i na neosporene predmete. Sve ovo je propisano u članu 4 stav 1 Regulative i u Dijelu 8 obrasca tužbenog zahtjeva. Slanje tužbenog zahtjeva sudu U članu 4 stav 1 Regulativa jasno propisuje da se tužbeni zahtjev može poslati poštom i drugim sredstvima komunikacije kao što su faks ili elektronska pošta koji su prihvatljivi za državu članicu u kojoj je pokrenut EPSMV. Ispravka ili popunjavanje tužbenog zahtjeva od strane tužioca Prva stvar koju sud mora da uradi po prijemu obrasca tužbenog zahtjeva i propratnih materijala, i prije nego što dostavi dokumenta tuženom, je da provjeri da li je obrazac valjano popunjen u skladu sa zahtjevima Regulative. Ako to nije slučaj i osim ako sud od početka ne zauzme stav da je tužbeni zahtjev neosnovan ili potpuno neprihvatljiv, u kom slučaju se tužbeni zahtjev može odbaciti, sud može zatražiti da tužilac upotpuni ili ispravi obrazac tužbenog zahtjeva ili da dostavi dodatne informacije ili dokumenta. Tužilac može tražiti pomoć prilikom popunjavanja obrasca tužbenog zahtjeva S obzirom da je u proces ispravke potrebno uložiti dodatno vrijeme, uvijek je u interesu tužioca da prilikom prvog dostavljanja valjano popuni obrazac i pošalje ga sudu zajedno sa svom neophodnom propratnom dokumentacijom. U tom pogledu, tužilac treba da bude u mogućnosti da zatraži pomoć u popunjavanju obrasca, a države članice da je pruže u skladu sa članom 11. U mnogim državama članicama pomoć pružaju sudski službenici, ali postoje i drugačija rješenja. Slanje obrasca tužbenog zahtjeva tuženom Kada sud odluči da određeni tužbeni zahtjev može da se rješava kao evropski spor male vrijednosti, bez obzira da li se radi o izvornom obliku kojeg je dostavio tužilac ili ispravkama unešenim u obrazac tužbenog zahtjeva, ili je tužilac dostavio dodatne informacije ili dokumentaciju, sud šalje tuženom primjerak obrasca tužbenog zahtjeva i propratnu dokumentaciju zajedno sa obrascem C za dostavljanje odgovora u kojem sud mora da popuni prvi dio. Sud je u obavezi da ih pošalje tuženom u roku od 14 dana od prijema valjano popunjenog obrasca tužbenog zahtjeva podnešenog u svrhu EPSMV-a. Dostava poštom sa potvrdom o preuzimanju — Član 13 stav 1 Na osnovu člana 13 stav 1 sud mora poštom da pošalje obrazac C zajedno sa obrascem tužbenog zahtjeva i propratnom dokumentacijom, uz obavezu izdavanja potvrde o preuzimanju u kojoj se navodi datum preuzimanja. Ako dostava poštom na ovaj način nije obavljena Regulativa predviđa da se dostava za svrhe EPSMV-a može obaviti na bilo koji od načina predviđenih Regulativom o evropskom nalogu za izvršenje. Ova pravila – koja se podrazumijevaju – možete pronaći u članovima 13 i 14 Regulative o evropskom nalogu za izvršenje. Šta tuženi može da uradi po prijemu obrasca tužbenog zahtjeva Po prijemu obrasca tužbenog zahtjeva, tuženi može da:

• odgovori u roku od 30 dana od dostave obrasca sa tužbenim zahtjevom: o popunjavanjem Dijela II obrasca C za dostavljanje odgovora i njegovim dostavljanjem sudu

zajedno sa odgovarajućom propratnom dokumentacijom; ili o bez korišćenja obrasca za dostavljanje odgovora, na neki drugi prikladan način;

• ne odgovori — u kom slučaju će sud donijeti presudu o tužbenom zahtjevu po isteku perioda od 30 dana

85

od datuma dostave. Tuženi, u svakom odgovoru, može, između ostalog da:

• prizna tužbeni zahtjev ili ga ospori djelimično ili u cjelini; • ospori osnov nadležnosti na kojem se tužbeni zahtjev zasniva; • ospori tužbeni zahtjev iznošenjem argumenata:

o da je isti izvan područja materijalne primjene EPSMV-a zbog sadržine — stav I dijela II obrasca C za dostavljanje odgovora sadrži prostor za ovu svrhu; ili

o da se ne radi o prekograničnom predmetu u smislu člana 3 Regulative; o da vrijednost tužbenog zahtjeva, ako se radi o nenovčanoj vrijednosti, prelazi granicu

ustanovljenu za EPSMV; o da osporava tužbeni zahtjev na osnovu sadržine ili iznosa koji se; o da navede, primjenom stava 2 Dijela II obrasca za dostavljanje odgovora, koje svjedoke treba

pozvati i koji dokaz izvesti i da priloži svu odgovarajuću propratnu dokumentaciju, o da zatraži usmenu raspravu na osnovu stava 3obrasca za dostavljanje odgovora; i o da podnese protivtužbu primjenom obrasca tužbenog zahtjeva A i da je dostavi zajedno sa

odgovarajućom propratnom dokumentacijom, uz obrazac za dostavljanje odgovora. NB. Od tuženog se ne zahtijeva da šalje bilo kakva dokumenta tužiocu; to radi sud u skladu sa uslovima iz člana 5 stav 4 i člana 6 stav 6 Regulative. Sud preduzima inicijativu u utvrđivanju činjenica Osnovna uloga suda je da utvrdi činjenice u sporu koje su navedene u tužbenom zahtjevu ili protivtužbi u okviru EPSMV-a. Razlog je to što je u odgovarajućim članovima regulative — član 4 stav 4, član 7 stav 1 i član 9 stav 1 — propisana obaveza suda da to radi i da preduzima inicijativu u obavještavanju strana o tome koje informacije sud od njih traži kako bi mogao donijeti odluku o spornoj stvari. Sud treba da navede načine izvođenja dokaza i prirodu dokaza Iz ovog razloga, članom 9 je propisano da sud treba da utvrdi način izvođenja dokaza i da izvodi dokaze usmenim iskazom i putem svjedočenja vještaka samo ako je to neophodno za donošenje odluke. U članu 5 stav 1 je propisano da sud odlučuje da li će održati usmenu raspravu radi utvrđivanja činjenica, ali je usmena rasprava stvar izbora i sud može da odluči da izvede dokaze bez održavanja usmene rasprave. Sud treba da održi usmenu raspravu samo ako je to neophodno Kao što je već navedeno, sud odlučuje da li će održati usmenu raspravu radi utvrđivanja činjenica. To je u skladu sa načelom iz člana 5 stav 1 prema kojem je EPSMV u suštini pisani postupak i sud odlučuje da će održati usmenu raspravu samo ako smatra da je to neophodno da bi se moglo odlučiti o spornim činjeničnim pitanjima koja ne može riješiti na neki drugi način, kao što je traženje dodatnih informacija od jedne ili obiju strana ili ako je jedna od strana to zatraži. Izvođenje dokaza U skladu sa članom 9 stav 1, sud je bez sumnje taj koji odlučuje na koji način će se izvesti dokazi i koji je obim dokaza potreban da bi se donijela presuda. Odluke o ovim stvarima se moraju donijeti u skladu sa pravilima o prihvatljivosti dokaza koji su dio zakona primjenjivog na postupke u datom sudu i samom tim su dio njegovog domaćeg procesnog prava. Sud određuje postupak Osnovni ciljevi EPSMV-a su, kao što je navedeno u članu 1 Regulative, da ubrza, pojednostavi i smanji troškove parničnog postupka u sporovima male vrijednosti u prekograničnim predmetima u okviru EU i da na taj način

86

obezbijedi sudsku zaštitu. U postizanju ovih ciljeva, sudovima je dodijeljena ključna uloga da preduzimaju inicijativu kako bi kontrolisali i određivali postupak koji se sprovodi u okviru EPSMV-a, te da bi shodno tome primjenjivali nacionalni postupak. Pored određivanja obima dokaza i načina njihovog izvođenja, sud uopšteno gledano mora da upravlja postupkom u skladu sa načelima akuzatornog postupka i pravom na pravično suđenje u datom predmetu. Nadalje, u skladu sa članom 12 stav 3 sud ima obavezu da traži, kad god je to prikladno, poravnanje između strana i ta obaveza nije ograničena na usmenu raspravu, već se proširuje na cijeli postupak pokrenut po tužbenom zahtjevu ili protivtužbi. Sud informiše strane o procesnim pitanjima Obaveza suda da kontroliše i određuje postupak u EPSMV je naglašena u članu 12 stav 2 prema kojem sud takođe ima obavezu da pruža podršku stranama u procesnim stvarima tako što će ih informisati o procesnim pitanjima, a iz uvodne izjave 9 slijedi da na taj način sud mora jednako postupati prema stranama kako bi obezbijedio pravičnost postupka. Donošenje presude Presuda o tužbenom zahtjevu u okviru EPSPV-a se donosi u sljedećim slučajevima: Kada rasprava nije održana Ako sud donosi odluku o sadržini predmeta bez održavanja rasprave nakon što primi odgovor tuženog na tužbeni zahtjev, ako je isti dostavljen, ili nakon što je zatražio dodatne informacije u određenom roku i primio te informacije, onda sud treba da donese presudu u roku od 30 dana od prijema tih informacija. Nakon rasprave Ako sud održi usmenu raspravu mora donijeti presudu u roku od 30 dana od datuma održavanja rasprave. Podrazumjeva se da će sud dobiti sve neophodne informacije i pribaviti dokaze neophodne za donošenje odluke o sadržini tužbenog zahtjeva ili protivtužbe, ako ista postoji, do zaključenja rasprave i nema odredbe prema kojoj sud treba da traži dodatne informacije ili dokaze od strana kada se rasprava završi. Presuda treba da bude u pisanom obliku da bi se dostavila stranama Iako Regulativom nije propisano da presuda mora biti u pisanom obliku, a pravni sistemi država članica se razlikuju u tome da li se za sporove male vrijednosti donosi presuda u pisanom obliku ili ne, podrazumjeva se da presuda u evropskom sporu male vrijednosti mora biti u pisanom obliku jer se mora dostaviti stranama. U Regulativi nisu propisani konkretan oblik i sadržina presude i, u skladu sa članom 19, njih određuje zakon države članice u kojoj se nalazi sud u kojem je održana rasprava. Presuda se dostavlja stranama U članu 7 stav 2 je propisano da presudu, kada je donešena, sud mora dostaviti stranama na jedan od načina dostavljanja propisanih Regulativom. Preispitivanje u evropskom postupku za sporove male vrijednosti U članu 18 Regulative se propisuje da je moguće podnijeti zahtjev za preispitivanje presude donešene u EPSMV-u. To je moguće ako je presuda donešena protiv tuženog u korist tužioca ili ako je, nakon što je tuženi podnio protivtužbu, sud donio presudu protiv tužioca. Osnov za preispitivanje Tuženi ili, kada je protivtužba dovela do donošenja presude u korist tuženog, tužilac imaju pravo da podnesu

87

zahtjev za preispitivanje presude donešene u okviru EPSMV-a pred nadležnim sudom države članice u kojoj je donešena presuda:

• kada je obrazac tužbenog zahtjeva ili poziv na usmenu raspravu dostavljen bez dokaza o ličnoj dostavi i dostava nije izvršena blagovremeno zbog čega tuženi ili, zavisno od slučaja, tužilac nije imao vremena da spremi odbranu, bez svoje krivice; ili

• tuženi ili tužilac nije mogao da uloži prigovor na tužbeni zahtjev zbog više sile ili vanrednih okolnosti bez njegove krivice;

pod uslovom da u oba slučaja tuženi ili, gdje je primjenjivo, tužilac postupa blagovremeno. NB. Preispitivanje presude donešene u EPSMV-u u skladu sa članom 18 može da se obavi samo u državi članici u kojoj je presuda donešena bez obzira na to gdje presuda treba da bude izvršena. Žalba U skladu sa članom 17, pitanje da li je žalba na presudu moguća u državi članici u kojoj je donešena presuda uređeno je domaćim zakonodavstvom države članice. Ako je žalba moguća, pravila koja se primjenjuju na troškove važe i za žalbu, kao i za prvobitni postupak po tužbenom zahtjevu. Priznavanje i izvršenje: Ukidanje egzekvature Presuda o tužbenom zahtjevu ili protivtužbi u okviru EPSMV-a koja je izvršna u državi članici u kojoj je donešena je jednako izvršna u bilo kojoj državi članici. Na osnovu člana 20, nema potrebe da se pribavlja potvrda o izvršnosti u državi članici izvršenja i ne postoji mogućnost podnošenja prigovora priznavanju presude donešene u EPSMV-u. U svakom slučaju, u državi članici izvršenja nije dozvoljeno preispitivanje sadržine. Presuda je izvršna bez obzira na mogućnost ulaganja žalbe. Međutim, treba imati na umu da lice koje želi da izvrši presudu koju je donio sud u EPSMV-u ima mogućnost da iskoristi postupke iz Regulative Brisel I (preinačene). Izvršni postupak — Mjerodavno pravo Na osnovu člana 21 izvršni postupak uređen je zakonodavstvom države članice izvršenja, u skladu sa odredbama Regulative o izvršenju, a presudu donešenu u EPSMV-u treba izvršiti u istim uslovima kao i presudu donešenu u državi članici u kojoj se traži izvršenje. Zahtjevi EPSMV — Izvršni postupak Da bi se započeo proces koji bi mogao da dovede do izvršenja presude donešene u EPSMV u skladu sa Regulativom, lice koje traži izvršenje treba da pribavi potvrdu od suda porijekla čije izdavanje je uređeno članom 20 stav 2. U skladu sa članom 21, ta potvrda mora se poslati odgovarajućem izvršnom organu u državi članici izvršenja zajedno sa primjerkom presude. Primjerak presude mora biti ovjeren ili mora zadovoljiti uslove neophodne za utvrđivanje njegove vjerodostojnosti u skladu sa zakonodavstvom države članice izvršenja. U istom članu je izričito propisano da strana koja traži izvršenje ne mora imati ovlašćenog zastupnika ili poštansku adresu u državi članici izvršenja osim kada se radi o punomoćniku kojeg je ta strana ovlastila za konkretan postupak izvršenja. Takođe se od strane u državi članici izvršenja ne traže nikakvo jemstvo, obveznica ili neki drugi depozit prije sprovođenja izvršenja. Obrazac D Obrazac potvrde o presudi, odnosno obrazac D, je propisan u Dodatku IV Regulative. Tu potvrdu mora da izda sud koji je donio presudu u EPSMV-u na zahtjev jedne od strana. Taj zahtjev može se podnijeti na početku postupka, za koji postoji prostor u stavu 9 obrasca tužbenog zahtjeva, obrasca A i, iako to nije izričito izraženo u Regulativi, u bilo kojoj fazi nakon donošenja presude. Poželjno je da lice koje traži izvršenje presude u sklopu EPSMV-a predvidi da postoji potreba za tom potvrdom i da od suda zatraži što je prije moguće da je izda. Nadalje, sud treba da bude oprezan u popunjavanju potvrde jer je to dokument na kojem će se zasnivati izvršenje. Posebno je važno da sve relevantne informacije budu unešene kako bi se izvršiteljima zaduženim za konkretno

88

izvršenje i ostalima koji mogu biti uključeni kao što su zaposleni u banci, ako se zamrzavaju sredstva na bankovnom računu, omogućilo da vide i razumiju uslove naloga, detalje o licu protiv kojeg je isti donešen i iznose koji su dodijeljeni u presudama, a za sve to je obezbijeđen prostor u obrascu D. Odbijanje izvršenja u izuzetnim okolnostima Na osnovu člana 22, sud u državi članici izvršenja odbija izvršenje presude ako je ona nespojiva sa ranijom presudom donešenom u državi članici ili zemlji koja nije članica pod uslovom da:

• se ranija presuda odnosi na isto činjenično stanje i ako je donešena između istih strana i ispunjava uslove potrebne za njeno priznavanje u državi članici izvršenja; i

• nespojivost presude sa ranijom presudom nije bila i nije mogla nastati kao prigovor u EPSMV u državi članici u kojoj je donešena.

Postupak za osporavanje izvršenja Regulativom nije predviđen postupak podnošenja zahtjeva sudu kojim se osporava izvršenje presude na osnovu nespojivosti i ovo pitanje treba urediti procesnim zakonodavstvom date države članice. Slično tome, takođe je obično moguće da sud države članice u skladu sa domaćim zakonodavstvom odbije ili okonča izvršenje ako i u obimu u kojem su iznosi dodijeljeni presudom EPSMV isplaćeni ili je presuda na neki drugi način zadovoljena. Obustava ili ograničenje izvršenja Na osnovu člana 23 kada je strana, protiv koje je presudom u EPSMV-u naloženo izvršenje, osporila presudu ili je to osporavanje još uvijek moguće ili je strana podnijela zahtjev za preispitivanje presude u skladu sa Regulativom, sud ili drugi nadležni organ u državi članici izvršenja, na zahtjev te strane, može da:

• ograniči izvršni postupak na mjere obezbjeđenja, kao što su „zamrzavanje” bankovnog računa ili zarada i doprinosa;

• uslovi izvršenje polaganjem jemstva kojeg sam odredi; ili • u izuzetnim okolnostima, obustavi izvršni postupak, odnosno da obustavi dalji postupak tokom

određenog ili ograničenog perioda. Koraci u izvršenju Dobijanje presude ili potvrde u EPSMV-u je prvi korak u samom izvršenju obaveze u odnosu na koju je presuda donešena. Kako bi se obezbijedilo izvršenje date obaveze treba preduzeti dalje korake da bi se obezbijedilo plaćanje ili izvršenje obaveze u slučaju da lice protiv kojeg je presuda donešena samovoljno ne postupa u skladu sa presudom u pogledu izvršenja uplate ili preduzimanja odnosno nepreduzimanja radnje koju je naložio sud, pri čemu postaju nužne konkretne mjere izvršenja presude. Trenutno je sve ovo uređeno domaćim zakonodavstvom i postupcima država članica. Izvršni organi i agencije Da bi se obezbijedilo izvršenje presude, neophodno je dati uputstva organima ili agencijama države članice izvršenja koji su nadležni za preduzimanje mjera izvršenja. To može obuhvatiti slanje dokumenata ili uputstava sudu u onim državama članicama u kojem se izvršenje obavlja u sudu, ili upućivanje izvršiteljma pri čemu oni prihvataju uputstva direktno u ime stranaka i traže izvršenje presuda. Detalje o izvršiteljima u različitim državama članicama i informacije o izvršenju presuda moguće je pronaći na internim vebsajtovima država, kao i u Evropskom pravosudnom atlasu, Evropskoj pravosudnoj mreži ili sajtovima portala e-Justice.

89

VJEŽBANJA

I. SLUČAJ

II. PITANJA Pitanja su zamišljena tako da omoguće učesnicima da provjere da li su shvatili materiju. Na času je potrebno izvijestiti samo o onim pitanjima za koja učesnici nalaze da su teška za odgovoriti.

A. Opšta pitanja

a. U kojim slučajevima se može sprovesti evropski postupak za sporove male vrijednosti? b. Da li je evropski postupak za sporove male vrijednosti obavezan u predmetima koji ispunjavaju uslove za njegovo pokretanje? c. Da li je strankama u evropskom postupku za sporove male vrijednosti potrebno pravno zastupanje? d. Ako stranke ne zastupa advokat u evropskom postupku za sporove male vrijednosti, da li one mogu dobiti pomoć tokom sprovođenja postupka? e. Šta se smatra prekograničnim slučajem u kontekstu evropskog postupka za sporove male vrijednosti? f. Objasniti zašto tužilac koji ima mjesto stalnog stanovanja ili prebivalište u državi koja nije članica EU može da koristi Evropski postupak za sporove male vrijednosti protiv tuženog koji ima mjesto stalnog stanovanja ili prebivalište u EU, i to u državi članici koja nije država članica u kojoj se nalazi nadležni sud.

B. Pokretanje

a. Opisati gdje i kako se može pokrenuti evropski postupak za sporove male vrijednosti. b. Šta se dešava ako tužbeni zahtjev ne spada u područje primjene Regulative?

C. Postupak

a. Opisati evropski postupak za sporove male vrijednosti koji je propisan Regulativom. b. Da li je moguće uložiti žalbu protiv presude donešene u evropskom postupku za sporove male vrijednosti? c. Da li je moguće preispitivanje presude donešene u evropskom postupku za sporove male vrijednosti i, ako jeste, gdje i po kom osnovu?

D. Izvršenje

a. Da li je egzekvatur neophodan za izvršenje presude u evropskom postupku za sporove male vrijednosti u drugoj državi članici? b. Da li žalba utiče na izvršnost presude donešene u evropskom postupku za sporove male vrijednosti? c. Kako je izvršni postupak uređen u okviru evropskog postupka za sporove male vrijednosti? d. Koji su osnovi za odbijanje izvršenja? e. Da li sud može odbiti izvršenje sua sponte?

A., povjerilac, sa mjestom stalnog stanovanja u Crnoj Gori, posjeduje kuću za odmor u Holandiji. U julu 2016. godine, B, dužnik, državljanin Njemačke sa mjestom stalnog stanovanja u Njemačkoj, uzeo je u zakup nekretninu na period od dvije sedmice u iznosu od 1.500 eura. Kao što je ugovoreno, polovina zakupnine mora se platiti krajem perioda zakupa, ali iz nepoznatih razloga B odbija da plati. A želi da pokrene parnicu putem evropskog postupka za sporove male vrijednosti. a. Koji sud je nadležen u ovom slučaju? b. Može li se u ovom slučaju sprovesti evropski postupak za sporove male vrijednosti?

90

f. Pod kojim okolnostima je moguća obustava ili ograničenje postupka?

III. PREZENTACIJA, PRAVNI SAVJET

Učesnici se dijele u tri grupe. Svaka grupa bira jedan od sljedećih zadataka. Svaki zadatak komentariše jedna od druge dvije grupe. a. Ukratko predstaviti osnovne odluke postupka za sporove male vrijednosti propisanih Regulativom. b. Ukratko predstaviti odnos između Regulative o evropskom platnom nalogu i ostalih instrumenata EU. c. Obavijestiti klijenta o osnovama za odbijanje i ograničenje izvršenja u skladu sa Regulativom.

DODATNA LITERATURA

1. Regulativa (ES) br. 861/2007 Evropskog parlamenta i Savjeta od 11. jula 2007. godine o uvođenju postupka za sporove male vrijednosti, dostupna na: http://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/ALL/?uri=CELEX:32007R0861.

91

Modul K

Evropski postupak za sporove male vrijednosti

EVROPSKI POSTUPAK ZA SPOROVE MALE VRIJEDNOSTI (EPSMV): UVOD U kontekstu ciljeva garantovanja sudske zaštite i nastojanja da se uspostavi područje slobode, bezbjednosti i pravde u EU, evropski postupak za sporove male vrijednosti teži da pojednostavi i ubrza parnični postupak u prekograničnom kontekstu u EU u vezi sa sporovima male vrijednosti kako bi se smanjili troškovi parničnih postupaka na nivou između država članica (vidi član 1 i uvodne izjave 1, 7, 8 and 36). Regulativa se primjenjuje na sve države članice osim na Dansku počev od 01. januara 2009. godine. Područje primjene Regulative — Materijalno područje primjene Uopšteno gledano, u područje primjene spadaju tužbeni zahtjevi čiji sadržaj spada u opšti opis „građanskih i privrednih stvari”, s tim da se ipak primjenjuje određeni broj ograničenja i izuzeća. Finansijsko ograničenje Postoji ograničenje vrijednosti potraživanja u okviru EPSMV-a koja je trenutno je na nivou od 2.000 eura tako da su potraživanja čija vrijednost prevazilazi navedenu vrjednost izuzeta iz okvira postupka. Sadržina — Novčana i nenovčana Nenovčana potraživanja mogu biti predmet tužbenog zahtjeva u okviru EPSMV-a i to je omogućeno podnošenjem obrasca zahtjeva sadržanog u Dijelu 7. Kada se radi o nenovčanim potraživanjima, tužilac može, na primjer, zatražiti nalog da bi spriječio neku nezakonitu radnju, recimo nezakonit ulaz na posjed ili nanošenje štete imovini, ili može nastojati da obezbijedi izvršenje obaveze kao što su isporuka robe ili neka druga obaveza iz ugovora. U slučaju nenovčanog potraživanja mora se navesti vrijednost koja spada u finansijski okvir EPSMV-a. Izuzeti subjekti – Opšte informacije Neke stvari u Regulativi su konkretno izuzete iz materijalnog područja primjene EPSMV-a, za koje bi se inače

Do kraja ovog modula, učesnici će moći:

ukratko predstave osnovne odlike postupka za sporove male vrijednosti uređenog Regulativom; diskutuju o sadržini koja ne može biti predmet evropskog postupka za sporove male vrijednosti; uporede prednosti i nedostatke evropskog postupka za sporove male vrijednosti u odnosu na nacionalni

sistem za sporove male vrijednosti, bilo u EU bilo izvan EU (npr. Crna Gora) procijene u kom obimu Regulativa takođe može da se primjeni na tužioce koji nisu iz EU; ukratko predstave odnos između Regulative o evropskom platnom nalogu i ostalih instrumenata EU; obavijeste stranku o osnovama za odbijanje i ograničavanje izvršenja u skladu sa Regulativom

92

moglo pretpostaviti da spadaju u „građanske i privredne stvari”. Radi se o prihodima, carinama i upravnim stvarima, kao i odgovornosti države za činjenja ili nečinjenja u sprovođenju državnih ovlašćenja, što je poznato i pod nazivom iure imperii. Subjekti konkretno izuzeti na osnovu člana 2 stav 2 Pored toga, u Regulativi se navodi da se ona ne primjenjuje na određene konkretne stvari za koje bi se inače smatralo da spadaju u okvir koncepta građanskih i privrednih stvari. Ta izuzeća su obimnija i nisu u potpunosti slična onima navedenim u regulativama o evropskom nalogu za izvršenje i evropskom platnom nalogu. Prekogranični predmeti — Opšte informacije EPSMV se primjenjuje samo na građanske i privredne predmete koji su definisani kao „prekogranični” odnosno predmete u kojima najmanje jedna strana ima mjesto stalnog stanovanja ili prebivalište u državi članici koja nije država članica u kojoj se nalazi sud ili tribunal koji je pokrenuo postupak; definiciju potražiti u članu 3 stav 1. U skladu sa članom 3 stav 3, predviđa se da je bitan trenutak za utvrđivanje da li se radi o prekograničnom predmetu datum kada je nadležni sud ili tribunal primio obrazac tužbenog zahtjeva. Treba imati na umu da činjeničnu osnovu ovog uslova treba navesti u tužbenom zahtjevu, i to u stavu 5 obrasca tužbenog zahtjeva A. Tužioci izvan EU S obzirom na definiciju „prekograničnog”, i imajući u vidu dejstvo odredbi o nadležnosti iz Regulative Brisel I, u određenim okolnostima je moguće da tužilac koji ima mjesto stalnog stanovanja ili prebivalište u državi koja nije članica EU iskoristi EPSMV protiv tuženog koji ima mjesto stalnog stanovanja ili prebivalište u EU. To bi bio slučaj onda kada tuženi ima mjesto stalnog stanovanja ili prebivalište u državi članici koja nije država članica u kojoj se nalazi nadležni sud jer onda ta strana nije u istoj državi kao i sud i samim tim su ispunjeni uslovi člana 3 stav 1. Tuženi izvan EU Isto tako, tužilac koji ima mjesto stalnog stanovanja ili prebivalište u državi članici EU koja nije država članica u kojoj se nalazi sud može da iskoristi EPSMV protiv tuženog koji ima mjesto stalnog stanovanja ili prebivalište izvan EU. Osnov po kojem sud u EU može da preuzme nadležnost za ovu svrhu će biti utvrđen u relevantnom instrumentu EU, na primjer u Regulativi Brisel I (preinačenoj). Regulativa Brisel I (preinačena) Regulativa o EPSMV-u ne sadrži pravila o nadležnosti i stoga se na ustanovljavanje nadležnosti sudova i tribunala na nivou između različitih država članica EU i u pogledu država koje nisu članice EU primjenjuju pravila iz Regulative Brisel I (preinačene). Domaće procesno zakonodavstvo Domaće zakonodavstvo igra određenu ulogu u EPSMV, i to na dva načina. Prvo, što se tiče samog postupka, Regulativom je jasno propisano da je EPSMV uređen procesnim zakonodavstvom države članice u kojoj se postupak sprovodi, osim ako u Regulativi nije utvrđeno drugačije. Drugo, u Regulativi je sadržana posebna odredba prema kojoj se domaće zakonodavstvo primjenjuje na određene faze u postupku; na primjer, da li je moguća žalba na presudu donešenu u EPSMV-u i situacija u kojoj protivtužba prelazi finansijsko ograničenje postavljeno za evropski spor male vrijednosti. Tužilac mora da navede osnov za nadležnost u obrascu tužbenog zahtjeva Pravila prema kojima se određuje kojem sudu ili tribunalu treba poslati tužbeni zahtjev u okviru EPSMV-a se mogu naći na nivou EU i na nivou država. Pravila EU o nadležnosti određuju u kojim državama članicama sud ili tribunal ima nadležnost, dok u okviru svake države članice nacionalna, domaća pravila određuju kojem sudu ili

93

sudovima treba poslati zahtjev za sprovođenje evropskog postupka za sporove male vrijednosti. Ovo je važno pitanje za tužioce jer se, u skladu sa članom 4 stav 1 Regulative, obrazac tužbenog zahtjeva mora poslati sudu ili tribunalu koji ima mjesnu i stvarnu nadležnost za rješavanje tužbenog zahtjeva. Tako tužilac mora da popuni dio 4 obrasca tužbenog zahtjeva u kojem navodi po kom osnovu je izabrana nadležnost; praktična pomoć u popunjavanju obrasca treba da bude na raspolaganju u svim državama članicama jer se od njih traži da u skladu sa članom 11 obezbijede da se strankama pruži pomoć u popunjavanju obrasca tužbenog zahtjeva i ostalih obrazaca. Nadležnost u predmetima koji uključuju potrošače U skladu sa Regulativom Brisel I (preinačenom) postoje posebna pravila o nadležnosti koja se primjenjuju na predmete koji uključuju potrošače. Potrošač se definiše kao lice koje ne postupa u poslovne svrhe. Vrlo je važno znati koja pravila iz Regulative Brisel I se primjenjuju na ustanovljavanje nadležnosti za rješavanje tužbenog zahtjeva potrošača podnešenog protiv, na primjer, nekog privrednog društva. U određenim okolnostima potrošač može imati pravo da podnese tužbeni zahtjev sudu države članice u kojoj on ili ona ima mjesto stalnog stanovanja ili prebivalište i koji je nadležan za preuzimanje evropskog postupka za sporove male vrijednosti u skladu sa domaćim nacionalnim pravilima. U mnogim slučajevima to će biti sud u njegovom ili njenom rodnom gradu. To je važno i za druge vrste predmeta koji se tiču potrošača uključujući tužbene zahtjeve koje protiv potrošača podnosi privredno društvo, one koje pojedinačni „potrošač” podnosi protiv drugog potrošača, kao i tužbeni zahtjevi koje jedno privredno društvo podnosi protiv drugog. Domaća ili „nacionalna” pravila o nadležnosti Kada je tužilac odlučio koje pravilo iz Regulative Brisel I (preinačene) se primjenjuje i, samim tim, koji sudovi i u kojim državama članicama imaju nadležnost, da bi odlučio u kom sudu će pokrenuti EPSMV tužilac takođe treba da uzme u obzir interna pravila države članice čiji sudovi ili tribunali imaju nadležnost u skladu sa pravilima EU kako bi saznao koji sud ili sudovi mogu biti, u skladu sa domaćim nacionalnim propisima, nadležni za rješavanje predmeta. Primjena obrasca tužbenog zahtjeva Namjera evropskog postupka za sporove male vrijednosti je da to u suštini bude postupak u pisanom obliku. Stoga postupak treba pokrenuti pomoću obrasca tužbenog zahtjeva koji je propisan Regulativom i koji se može naći kao obrazac A u njenom Prilogu 1. Iznošenje tužbenog zahtjeva Procjena osnova i iznosa tužbenog zahtjeva je neophodna u popunjavanju obrasca A iz Dijela 8 - „Detalji tužbenog zahtjeva” u kojem se navodi tužbeni zahtjev – i određivanju da li tužbeni zahtjev u stvari spada u okvir finansijske granice postavljene za EPSMV. Činjenični osnov tužbenog zahtjeva koji treba navesti u polju 8 obrasca tužbenog zahtjeva treba potkrijepiti sa što više pisanih materijala jer je to neophodno sudu koji prima tužbeni zahtjev za određivanje vrijednosti tužbenog zahtjeva, osnova tužbenog zahtjeva i dokaza koji potkrjepljuju tužbeni zahtjev. Vrijednost tužbenog zahtjeva Što se tiče vrijednosti tužbenog zahtjeva, treba imati na umu da se finansijska granica primjenjuje tako što se izuzmu svi troškovi, isplate i kamate koje se dodaju na glavnicu potraživanja. Prilozi uz obrazac tužbenog zahtjeva S obzirom da je namjera da EPSPV bude u suštini postupak u pisanom obliku neophodno je uz obrazac tužbenog zahtjeva priložiti propratni meaterijal u obliku dokumentovanih dokaza. Taj materijal je neophodan da bi se potkrijepili vrijednost tužbenog zahtjeva, osnov tužbenog zahtjeva i izvedeni dokazi kada se iznose argumenti u

94

odbranu tužbenog zahtjeva imajući u vidu činjenicu da se EPSMV primjenjuje kako na osporene, tako i na neosporene predmete. Sve ovo je propisano u članu 4 stav 1 Regulative i u Dijelu 8 obrasca tužbenog zahtjeva. Slanje tužbenog zahtjeva sudu U članu 4 stav 1 Regulativa jasno propisuje da se tužbeni zahtjev može poslati poštom i drugim sredstvima komunikacije kao što su faks ili elektronska pošta koji su prihvatljivi za državu članicu u kojoj je pokrenut EPSMV. Ispravka ili popunjavanje tužbenog zahtjeva od strane tužioca Prva stvar koju sud mora da uradi po prijemu obrasca tužbenog zahtjeva i propratnih materijala, i prije nego što dostavi dokumenta tuženom, je da provjeri da li je obrazac valjano popunjen u skladu sa zahtjevima Regulative. Ako to nije slučaj i osim ako sud od početka ne zauzme stav da je tužbeni zahtjev neosnovan ili potpuno neprihvatljiv, u kom slučaju se tužbeni zahtjev može odbaciti, sud može zatražiti da tužilac upotpuni ili ispravi obrazac tužbenog zahtjeva ili da dostavi dodatne informacije ili dokumenta. Tužilac može tražiti pomoć prilikom popunjavanja obrasca tužbenog zahtjeva S obzirom da je u proces ispravke potrebno uložiti dodatno vrijeme, uvijek je u interesu tužioca da prilikom prvog dostavljanja valjano popuni obrazac i pošalje ga sudu zajedno sa svom neophodnom propratnom dokumentacijom. U tom pogledu, tužilac treba da bude u mogućnosti da zatraži pomoć u popunjavanju obrasca, a države članice da je pruže u skladu sa članom 11. U mnogim državama članicama pomoć pružaju sudski službenici, ali postoje i drugačija rješenja. Slanje obrasca tužbenog zahtjeva tuženom Kada sud odluči da određeni tužbeni zahtjev može da se rješava kao evropski spor male vrijednosti, bez obzira da li se radi o izvornom obliku kojeg je dostavio tužilac ili ispravkama unešenim u obrazac tužbenog zahtjeva, ili je tužilac dostavio dodatne informacije ili dokumentaciju, sud šalje tuženom primjerak obrasca tužbenog zahtjeva i propratnu dokumentaciju zajedno sa obrascem C za dostavljanje odgovora u kojem sud mora da popuni prvi dio. Sud je u obavezi da ih pošalje tuženom u roku od 14 dana od prijema valjano popunjenog obrasca tužbenog zahtjeva podnešenog u svrhu EPSMV-a. Dostava poštom sa potvrdom o preuzimanju — Član 13 stav 1 Na osnovu člana 13 stav 1 sud mora poštom da pošalje obrazac C zajedno sa obrascem tužbenog zahtjeva i propratnom dokumentacijom, uz obavezu izdavanja potvrde o preuzimanju u kojoj se navodi datum preuzimanja. Ako dostava poštom na ovaj način nije obavljena Regulativa predviđa da se dostava za svrhe EPSMV-a može obaviti na bilo koji od načina predviđenih Regulativom o evropskom nalogu za izvršenje. Ova pravila – koja se podrazumijevaju – možete pronaći u članovima 13 i 14 Regulative o evropskom nalogu za izvršenje. Šta tuženi može da uradi po prijemu obrasca tužbenog zahtjeva Po prijemu obrasca tužbenog zahtjeva, tuženi može da: • odgovori u roku od 30 dana od dostave obrasca sa tužbenim zahtjevom: o popunjavanjem Dijela II obrasca C za dostavljanje odgovora i njegovim dostavljanjem sudu zajedno sa odgovarajućom propratnom dokumentacijom; ili o bez korišćenja obrasca za dostavljanje odgovora, na neki drugi prikladan način; • ne odgovori — u kom slučaju će sud donijeti presudu o tužbenom zahtjevu po isteku perioda od 30 dana od datuma dostave. Tuženi, u svakom odgovoru, može, između ostalog da: • prizna tužbeni zahtjev ili ga ospori djelimično ili u cjelini;

95

• ospori osnov nadležnosti na kojem se tužbeni zahtjev zasniva; • ospori tužbeni zahtjev iznošenjem argumenata: o da je isti izvan područja materijalne primjene EPSMV-a zbog sadržine — stav I dijela II obrasca C za dostavljanje odgovora sadrži prostor za ovu svrhu; ili o da se ne radi o prekograničnom predmetu u smislu člana 3 Regulative; o da vrijednost tužbenog zahtjeva, ako se radi o nenovčanoj vrijednosti, prelazi granicu ustanovljenu za EPSMV; o da osporava tužbeni zahtjev na osnovu sadržine ili iznosa koji se; o da navede, primjenom stava 2 Dijela II obrasca za dostavljanje odgovora, koje svjedoke treba pozvati i koji dokaz izvesti i da priloži svu odgovarajuću propratnu dokumentaciju, o da zatraži usmenu raspravu na osnovu stava 3obrasca za dostavljanje odgovora; i o da podnese protivtužbu primjenom obrasca tužbenog zahtjeva A i da je dostavi zajedno sa odgovarajućom propratnom dokumentacijom, uz obrazac za dostavljanje odgovora. NB. Od tuženog se ne zahtijeva da šalje bilo kakva dokumenta tužiocu; to radi sud u skladu sa uslovima iz člana 5 stav 4 i člana 6 stav 6 Regulative. Sud preduzima inicijativu u utvrđivanju činjenica Osnovna uloga suda je da utvrdi činjenice u sporu koje su navedene u tužbenom zahtjevu ili protivtužbi u okviru EPSMV-a. Razlog je to što je u odgovarajućim članovima regulative — član 4 stav 4, član 7 stav 1 i član 9 stav 1 — propisana obaveza suda da to radi i da preduzima inicijativu u obavještavanju strana o tome koje informacije sud od njih traži kako bi mogao donijeti odluku o spornoj stvari. Sud treba da navede načine izvođenja dokaza i prirodu dokaza Iz ovog razloga, članom 9 je propisano da sud treba da utvrdi način izvođenja dokaza i da izvodi dokaze usmenim iskazom i putem svjedočenja vještaka samo ako je to neophodno za donošenje odluke. U članu 5 stav 1 je propisano da sud odlučuje da li će održati usmenu raspravu radi utvrđivanja činjenica, ali je usmena rasprava stvar izbora i sud može da odluči da izvede dokaze bez održavanja usmene rasprave. Sud treba da održi usmenu raspravu samo ako je to neophodno Kao što je već navedeno, sud odlučuje da li će održati usmenu raspravu radi utvrđivanja činjenica. To je u skladu sa načelom iz člana 5 stav 1 prema kojem je EPSMV u suštini pisani postupak i sud odlučuje da će održati usmenu raspravu samo ako smatra da je to neophodno da bi se moglo odlučiti o spornim činjeničnim pitanjima koja ne može riješiti na neki drugi način, kao što je traženje dodatnih informacija od jedne ili obiju strana ili ako je jedna od strana to zatraži. Izvođenje dokaza U skladu sa članom 9 stav 1, sud je bez sumnje taj koji odlučuje na koji način će se izvesti dokazi i koji je obim dokaza potreban da bi se donijela presuda. Odluke o ovim stvarima se moraju donijeti u skladu sa pravilima o prihvatljivosti dokaza koji su dio zakona primjenjivog na postupke u datom sudu i samom tim su dio njegovog domaćeg procesnog prava. Sud određuje postupak Osnovni ciljevi EPSMV-a su, kao što je navedeno u članu 1 Regulative, da ubrza, pojednostavi i smanji troškove parničnog postupka u sporovima male vrijednosti u prekograničnim predmetima u okviru EU i da na taj način obezbijedi sudsku zaštitu. U postizanju ovih ciljeva, sudovima je dodijeljena ključna uloga da preduzimaju inicijativu kako bi kontrolisali i određivali postupak koji se sprovodi u okviru EPSMV-a, te da bi shodno tome primjenjivali nacionalni postupak. Pored određivanja obima dokaza i načina njihovog izvođenja, sud uopšteno gledano mora da upravlja postupkom u skladu sa načelima akuzatornog postupka i pravom na pravično suđenje

96

u datom predmetu. Nadalje, u skladu sa članom 12 stav 3 sud ima obavezu da traži, kad god je to prikladno, poravnanje između strana i ta obaveza nije ograničena na usmenu raspravu, već se proširuje na cijeli postupak pokrenut po tužbenom zahtjevu ili protivtužbi. Sud informiše strane o procesnim pitanjima Obaveza suda da kontroliše i određuje postupak u EPSMV je naglašena u članu 12 stav 2 prema kojem sud takođe ima obavezu da pruža podršku stranama u procesnim stvarima tako što će ih informisati o procesnim pitanjima, a iz uvodne izjave 9 slijedi da na taj način sud mora jednako postupati prema stranama kako bi obezbijedio pravičnost postupka. Donošenje presude Presuda o tužbenom zahtjevu u okviru EPSPV-a se donosi u sljedećim slučajevima: Kada rasprava nije održana Ako sud donosi odluku o sadržini predmeta bez održavanja rasprave nakon što primi odgovor tuženog na tužbeni zahtjev, ako je isti dostavljen, ili nakon što je zatražio dodatne informacije u određenom roku i primio te informacije, onda sud treba da donese presudu u roku od 30 dana od prijema tih informacija. Nakon rasprave Ako sud održi usmenu raspravu mora donijeti presudu u roku od 30 dana od datuma održavanja rasprave. Podrazumjeva se da će sud dobiti sve neophodne informacije i pribaviti dokaze neophodne za donošenje odluke o sadržini tužbenog zahtjeva ili protivtužbe, ako ista postoji, do zaključenja rasprave i nema odredbe prema kojoj sud treba da traži dodatne informacije ili dokaze od strana kada se rasprava završi. Presuda treba da bude u pisanom obliku da bi se dostavila stranama Iako Regulativom nije propisano da presuda mora biti u pisanom obliku, a pravni sistemi država članica se razlikuju u tome da li se za sporove male vrijednosti donosi presuda u pisanom obliku ili ne, podrazumjeva se da presuda u evropskom sporu male vrijednosti mora biti u pisanom obliku jer se mora dostaviti stranama. U Regulativi nisu propisani konkretan oblik i sadržina presude i, u skladu sa članom 19, njih određuje zakon države članice u kojoj se nalazi sud u kojem je održana rasprava. Presuda se dostavlja stranama U članu 7 stav 2 je propisano da presudu, kada je donešena, sud mora dostaviti stranama na jedan od načina dostavljanja propisanih Regulativom. Preispitivanje u evropskom postupku za sporove male vrijednosti U članu 18 Regulative se propisuje da je moguće podnijeti zahtjev za preispitivanje presude donešene u EPSMV-u. To je moguće ako je presuda donešena protiv tuženog u korist tužioca ili ako je, nakon što je tuženi podnio protivtužbu, sud donio presudu protiv tužioca. Osnov za preispitivanje Tuženi ili, kada je protivtužba dovela do donošenja presude u korist tuženog, tužilac imaju pravo da podnesu zahtjev za preispitivanje presude donešene u okviru EPSMV-a pred nadležnim sudom države članice u kojoj je donešena presuda: • kada je obrazac tužbenog zahtjeva ili poziv na usmenu raspravu dostavljen bez dokaza o ličnoj dostavi i dostava nije izvršena blagovremeno zbog čega tuženi ili, zavisno od slučaja, tužilac nije imao vremena da spremi

97

odbranu, bez svoje krivice; ili • tuženi ili tužilac nije mogao da uloži prigovor na tužbeni zahtjev zbog više sile ili vanrednih okolnosti bez njegove krivice; pod uslovom da u oba slučaja tuženi ili, gdje je primjenjivo, tužilac postupa blagovremeno. NB. Preispitivanje presude donešene u EPSMV-u u skladu sa članom 18 može da se obavi samo u državi članici u kojoj je presuda donešena bez obzira na to gdje presuda treba da bude izvršena. Žalba U skladu sa članom 17, pitanje da li je žalba na presudu moguća u državi članici u kojoj je donešena presuda uređeno je domaćim zakonodavstvom države članice. Ako je žalba moguća, pravila koja se primjenjuju na troškove važe i za žalbu, kao i za prvobitni postupak po tužbenom zahtjevu. Priznavanje i izvršenje: Ukidanje egzekvature Presuda o tužbenom zahtjevu ili protivtužbi u okviru EPSMV-a koja je izvršna u državi članici u kojoj je donešena je jednako izvršna u bilo kojoj državi članici. Na osnovu člana 20, nema potrebe da se pribavlja potvrda o izvršnosti u državi članici izvršenja i ne postoji mogućnost podnošenja prigovora priznavanju presude donešene u EPSMV-u. U svakom slučaju, u državi članici izvršenja nije dozvoljeno preispitivanje sadržine. Presuda je izvršna bez obzira na mogućnost ulaganja žalbe. Međutim, treba imati na umu da lice koje želi da izvrši presudu koju je donio sud u EPSMV-u ima mogućnost da iskoristi postupke iz Regulative Brisel I (preinačene). Izvršni postupak — Mjerodavno pravo Na osnovu člana 21 izvršni postupak uređen je zakonodavstvom države članice izvršenja, u skladu sa odredbama Regulative o izvršenju, a presudu donešenu u EPSMV-u treba izvršiti u istim uslovima kao i presudu donešenu u državi članici u kojoj se traži izvršenje. Zahtjevi EPSMV — Izvršni postupak Da bi se započeo proces koji bi mogao da dovede do izvršenja presude donešene u EPSMV u skladu sa Regulativom, lice koje traži izvršenje treba da pribavi potvrdu od suda porijekla čije izdavanje je uređeno članom 20 stav 2. U skladu sa članom 21, ta potvrda mora se poslati odgovarajućem izvršnom organu u državi članici izvršenja zajedno sa primjerkom presude. Primjerak presude mora biti ovjeren ili mora zadovoljiti uslove neophodne za utvrđivanje njegove vjerodostojnosti u skladu sa zakonodavstvom države članice izvršenja. U istom članu je izričito propisano da strana koja traži izvršenje ne mora imati ovlašćenog zastupnika ili poštansku adresu u državi članici izvršenja osim kada se radi o punomoćniku kojeg je ta strana ovlastila za konkretan postupak izvršenja. Takođe se od strane u državi članici izvršenja ne traže nikakvo jemstvo, obveznica ili neki drugi depozit prije sprovođenja izvršenja. Obrazac D Obrazac potvrde o presudi, odnosno obrazac D, je propisan u Dodatku IV Regulative. Tu potvrdu mora da izda sud koji je donio presudu u EPSMV-u na zahtjev jedne od strana. Taj zahtjev može se podnijeti na početku postupka, za koji postoji prostor u stavu 9 obrasca tužbenog zahtjeva, obrasca A i, iako to nije izričito izraženo u Regulativi, u bilo kojoj fazi nakon donošenja presude. Poželjno je da lice koje traži izvršenje presude u sklopu EPSMV-a predvidi da postoji potreba za tom potvrdom i da od suda zatraži što je prije moguće da je izda. Nadalje, sud treba da bude oprezan u popunjavanju potvrde jer je to dokument na kojem će se zasnivati izvršenje. Posebno je važno da sve relevantne informacije budu unešene kako bi se izvršiteljima zaduženim za konkretno izvršenje i ostalima koji mogu biti uključeni kao što su zaposleni u banci, ako se zamrzavaju sredstva na bankovnom računu, omogućilo da vide i razumiju uslove naloga, detalje o licu protiv kojeg je isti donešen i iznose koji su dodijeljeni u presudama, a za sve to je obezbijeđen prostor u obrascu D.

98

Odbijanje izvršenja u izuzetnim okolnostima Na osnovu člana 22, sud u državi članici izvršenja odbija izvršenje presude ako je ona nespojiva sa ranijom presudom donešenom u državi članici ili zemlji koja nije članica pod uslovom da: • se ranija presuda odnosi na isto činjenično stanje i ako je donešena između istih strana i ispunjava uslove potrebne za njeno priznavanje u državi članici izvršenja; i • nespojivost presude sa ranijom presudom nije bila i nije mogla nastati kao prigovor u EPSMV u državi članici u kojoj je donešena. Postupak za osporavanje izvršenja Regulativom nije predviđen postupak podnošenja zahtjeva sudu kojim se osporava izvršenje presude na osnovu nespojivosti i ovo pitanje treba urediti procesnim zakonodavstvom date države članice. Slično tome, takođe je obično moguće da sud države članice u skladu sa domaćim zakonodavstvom odbije ili okonča izvršenje ako i u obimu u kojem su iznosi dodijeljeni presudom EPSMV isplaćeni ili je presuda na neki drugi način zadovoljena. Obustava ili ograničenje izvršenja Na osnovu člana 23 kada je strana, protiv koje je presudom u EPSMV-u naloženo izvršenje, osporila presudu ili je to osporavanje još uvijek moguće ili je strana podnijela zahtjev za preispitivanje presude u skladu sa Regulativom, sud ili drugi nadležni organ u državi članici izvršenja, na zahtjev te strane, može da: • ograniči izvršni postupak na mjere obezbjeđenja, kao što su „zamrzavanje” bankovnog računa ili zarada i doprinosa; • uslovi izvršenje polaganjem jemstva kojeg sam odredi; ili • u izuzetnim okolnostima, obustavi izvršni postupak, odnosno da obustavi dalji postupak tokom određenog ili ograničenog perioda. Koraci u izvršenju Dobijanje presude ili potvrde u EPSMV-u je prvi korak u samom izvršenju obaveze u odnosu na koju je presuda donešena. Kako bi se obezbijedilo izvršenje date obaveze treba preduzeti dalje korake da bi se obezbijedilo plaćanje ili izvršenje obaveze u slučaju da lice protiv kojeg je presuda donešena samovoljno ne postupa u skladu sa presudom u pogledu izvršenja uplate ili preduzimanja odnosno nepreduzimanja radnje koju je naložio sud, pri čemu postaju nužne konkretne mjere izvršenja presude. Trenutno je sve ovo uređeno domaćim zakonodavstvom i postupcima država članica. Izvršni organi i agencije Da bi se obezbijedilo izvršenje presude, neophodno je dati uputstva organima ili agencijama države članice izvršenja koji su nadležni za preduzimanje mjera izvršenja. To može obuhvatiti slanje dokumenata ili uputstava sudu u onim državama članicama u kojem se izvršenje obavlja u sudu, ili upućivanje izvršiteljma pri čemu oni prihvataju uputstva direktno u ime stranaka i traže izvršenje presuda. Detalje o izvršiteljima u različitim državama članicama i informacije o izvršenju presuda moguće je pronaći na internim vebsajtovima država, kao i u Evropskom pravosudnom atlasu, Evropskoj pravosudnoj mreži ili sajtovima portala e-Justice.

99

VJEŽBANJA I. SLUČAJ

II. PITANJA Pitanja su zamišljena tako da omoguće učesnicima da provjere da li su shvatili materiju. Na času je potrebno izvijestiti samo o onim pitanjima za koja učesnici nalaze da su teška za odgovoriti.

A. Opšta pitanja

a. U kojim slučajevima se može sprovesti evropski postupak za sporove male vrijednosti? b. Da li je evropski postupak za sporove male vrijednosti obavezan u predmetima koji ispunjavaju uslove za njegovo pokretanje? c. Da li je strankama u evropskom postupku za sporove male vrijednosti potrebno pravno zastupanje? d. Ako stranke ne zastupa advokat u evropskom postupku za sporove male vrijednosti, da li one mogu dobiti pomoć tokom sprovođenja postupka? e. Šta se smatra prekograničnim slučajem u kontekstu evropskog postupka za sporove male vrijednosti? f. Objasniti zašto tužilac koji ima mjesto stalnog stanovanja ili prebivalište u državi koja nije članica EU može da koristi Evropski postupak za sporove male vrijednosti protiv tuženog koji ima mjesto stalnog stanovanja ili prebivalište u EU, i to u državi članici koja nije država članica u kojoj se nalazi nadležni sud.

B. Pokretanje

a. Opisati gdje i kako se može pokrenuti evropski postupak za sporove male vrijednosti. b. Šta se dešava ako tužbeni zahtjev ne spada u područje primjene Regulative?

C. Postupak

a. Opisati evropski postupak za sporove male vrijednosti koji je propisan Regulativom. b. Da li je moguće uložiti žalbu protiv presude donešene u evropskom postupku za sporove male vrijednosti? c. Da li je moguće preispitivanje presude donešene u evropskom postupku za sporove male vrijednosti i, ako jeste, gdje i po kom osnovu?

D. Izvršenje

a. Da li je egzekvatur neophodan za izvršenje presude u evropskom postupku za sporove male vrijednosti u drugoj državi članici? b. Da li žalba utiče na izvršnost presude donešene u evropskom postupku za sporove male vrijednosti? c. Kako je izvršni postupak uređen u okviru evropskog postupka za sporove male vrijednosti? d. Koji su osnovi za odbijanje izvršenja? e. Da li sud može odbiti izvršenje sua sponte?

A., povjerilac, sa mjestom stalnog stanovanja u Crnoj Gori, posjeduje kuću za odmor u Holandiji. U julu 2016. godine, B, dužnik, državljanin Njemačke sa mjestom stalnog stanovanja u Njemačkoj, uzeo je u zakup nekretninu na period od dvije sedmice u iznosu od 1.500 eura. Kao što je ugovoreno, polovina zakupnine mora se platiti krajem perioda zakupa, ali iz nepoznatih razloga B odbija da plati. A želi da pokrene parnicu putem evropskog postupka za sporove male vrijednosti. a. Koji sud je nadležen u ovom slučaju? b. Može li se u ovom slučaju sprovesti evropski postupak za sporove male vrijednosti?

100

f. Pod kojim okolnostima je moguća obustava ili ograničenje postupka?

III. PREZENTACIJA, PRAVNI SAVJET

Učesnici se dijele u tri grupe. Svaka grupa bira jedan od sljedećih zadataka. Svaki zadatak komentariše jedna od druge dvije grupe. a. Ukratko predstaviti osnovne odluke postupka za sporove male vrijednosti propisanih Regulativom. b. Ukratko predstaviti odnos između Regulative o evropskom platnom nalogu i ostalih instrumenata EU. c. Obavijestiti klijenta o osnovama za odbijanje i ograničenje izvršenja u skladu sa Regulativom.

DODATNA LITERATURA 1. Regulativa (ES) br. 861/2007 Evropskog parlamenta i Savjeta od 11. jula 2007. godine o uvođenju postupka za

sporove male vrijednosti, dostupna na: http://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/ALL/?uri=CELEX:32007R0861.

101

Modul L

Evropski nalog za blokadu računa

Evropski nalog za blokadu računa: Uvod5 Područje teritorijalne primjene Regulativom su obavezane sve države članice EU izuzev Danske i Ujedinjenog Kraljevstva koji se nisu priključile. Povjerioci sa stalnim mjestom stanovanja u državi članici koja nije obavezana Regulativom ili u državi koja nije članica EU ne mogu da iskoriste ovaj postupak čak iako se nadležni sud ili račun ili računi vode u državama članicama koje jesu obavezane. Nalog za blokadu računa može se sprovesti samo protiv bankovnih računa koji se vode u jednoj ili više država članica obavezanih Regulativom iako računi ne moraju da budu u banci koja ima sjedište u EU pod uslovom da ih u tom slučaju void filijala koja se nalazi u EU. Primjena naloga za blokadu računa je ograničena na prekogranične predmete. Prekogranični predmet je onaj u kojem se bankovni račun ili bankovni računi koji će biti predmet naloga vode u državi članici koja nije država članica u kojoj se nalazi sud u kojem se vodi postupak za primjenu naloga ili državi članici u kojoj povjerilac ima prebivalište. Područje materijalne primjene i dostupnost Postupak se može sprovoditi za novčana potraživanja i privredne sporove. Postoje neka izuzeća od područja primjene koja su slična onima iz Regulative Brisel I. Pored toga, postupak se ne može sprovoditi za obezbjeđivanje sredstava sa računa banaka koje imaju imunitet od zaplijene u skladu sa domaćim zakonodavstvom, niti na računima koje vode ili koji se nalaze u centralnim bankama koje postupaju kao monetarni organi. Postupak može da koristi povjerilac prije ili nakon pribavljanja naloga. Takođe se može koristiti za izvršenje obaveze navedene u

5 Izvodi iz Pravosudne saradnje u građanskim stvarima u Evropskoj uniji: Vodič za pravne praktičare, str. 102-114, dostupno na https://publications.europa.eu/en/publication-detail/-/publication/a9da11b8-0a6a-491e-8ae9-a0ff9d7e8535/language-en

Do kraja ovog modula, učesnici će moći:

analiziraju kojim konkretnim problemima u prekograničnom izvršenju se bavi Regulativa; ukratko predstave postupak kojeg treba sprovesti u skladu sa Regulativom da bi se pribavio evropski

nalog za blokadu računa; ukratko predstave različite elemente koje treba uključiti u obrazac propisan Regulativom za pribavljanje

evropskog naloga za blokadu računa. ukratko predstave nadležnost uređenu Regulativom; diskutuju o izvršenju naloga; napišu kratak memorandum o odgovornosti povjerioca.

102

vjerodostojnoj ispravi ili sadržane u sudskom poravnanju. Postupak ustanovljen Regulativom je na raspolaganju povjeriocima kao alternativa postupcima koji su već na raspolaganju u skladu sa domaćim zakonima država članica. Nadležnost Sudovi države članice koji imaju nadležnost za predmet mogu izdati evropski nalog za blokadu računa (ENBR) kada povjerilac treba tek da dobije presudu, sudsko poravnanje ili vjerodostojni instrument. Postoje i posebna pravila za potrošače koji su dužnici pri čemu je samo onaj sud na čijem području potrošač ima prebivalište nadležan da postupa u odnosu na povjerioca. Nakon što je povjerilac dobio presudu, sudsko poravnanje ili vjerodostojni instrument, nadležnost imaju sudovi država članica u kojima su donešene presude, postignuta sudska poravnanja ili izdati autentični instrumenti. Pribavljanje ENBR-a: Priroda postupka Postupak za pribavljanje ENBR-a je postupak ex parte jer ima za cilj da obezbijedi da dužnik ne dobije upozorenje o namjerama povjerioca prije izdavanja naloga i kako bi se spriječilo da dužnik koji je upozoren ukloni sredstva. Nalog uvijek mora da izda sud. Sud načelno postupa u skladu sa pisanim dokazima koje je dostavio povjerilac u ili sa zahtjevom. Ako sud zatraži dodatne dokaze od povjerioca, iste treba dostaviti u dokumentovanom obliku. Sud može održati usmenu raspravu kako bi saslušao povjerioca, vještake ili svjedoke uključujući putem primjene sredstava komunikacionih tehnologija. Prilikom izdavanja naloga, sud je obavezan određenim vremenskim rokovima propisanim u Regulativi. Uslovi koje treba da zadovolji povjerilac U svim predmetima nalog se izdaje samo ako je povjerilac dostavio dovoljno dokaza kojima pokazuje da je za njegova potraživanja neophodno obezbijediti hitnu sudsku zaštitu. Povjerilac mora da uvjeri sud da postoji stvarni rizik da će izvršenje njegovog potraživanja biti onemogućeno ili otežano u slučaju da nalog ne bude izdat. Kada se zahtjev podnosi prije nego što je povjerilac dobio presudu, on takođe mora da uvjeri sud da postoji velika vjerovatnoća da će njegov predmet biti uspješno riješen. U uvodnim izjavama se pojašnjava da izvršenje može biti onemogućeno ili značajno otežano zbog postojanja stvarnog rizika da će dužnik potrošiti, sakriti ili uništiti imovinu, ili da će raspolagati imovinom ispod njene vrijednosti u neuobičajenoj mjeri ili kroz neuobičajene aktivnosti. Činjenica da su finansijske okolnosti dužnika nepovoljne ili da se pogoršavaju ne treba sama po sebi da predstavlja dovoljan osnov za izdavanje naloga. Međutim, sud može uzeti u obzir ove faktore u sveukupnoj procjeni postojanja rizika. Polaganje jemstva Sud može zatražiti od povjerioca da položi jemstvo da bi se obezbijedilo da se dužniku u nekoj kasnijoj fazi nadoknadi šteta uzrokovana nalogom za blokadu računa. Sud treba da ima diskreciono ovlašćenje u određivanju iznosa jemstva. U nedostatku konkretnih dokaza u vezi sa iznosom moguće štete, sud treba da razmotri iznos na koji će nalog biti izdat kao smjernicu za određivanje iznosa jemstva. Polaganje jemstva treba da bude pravilo u slučajevima kada povjerilac još nije dobio presudu, kada nije postignuto sudsko poravnanje biti izdat vjerodostojni instrument kojim se dužniku nalaže da plati potraživanje povjerioca. Međutim, sud može u izuzetnim slučajevima da se ne poziva na ovaj zahtjev, ili da traži da se položi jemstvo u nižem iznosu, ako smatra da je to jemstvo neprikladno za okolnosti slučaja, na primjer ako povjerilac ima posebno čvrste argumente, ali nema dovoljno sredstava da položi jemstvo. U slučajevima kada je povjerilac već dobio presudu, sudsko poravnanje ili vjerodostojni instrument, o polaganju jemstva odlučuje sud u okviru svog diskrecionog ovlašćenja. Polaganje jemstva može, na primjer, biti prikladno kada presuda na kojoj se zasniva ENBR još uvijek nije ili je privremeno izvršna jer je u toku žalbeni postupak. Postupak i vremenski rokovi Zahtjev se podnosi na obrascu kojeg će ustanoviti Komisija. Povjerilac ne mora da daje tačne detalje o računu ili

103

računima koje treba blokirati, kao što su broj jednog ili više računa. Dovoljno je da povjerilac navede banku ili banke u kojima se vodi račun ili računi. Zahtjev i svu propratnu dokumentaciju moguće je dostaviti elektronskim putem ako to dozvoljavaju procesna pravila države članice u kojoj se isti podnosi. Zavisno od okolnosti, na odluku o zahtjevu za ENBR primjenjuju se različiti vremenski rokovi. Kada povjerilac tek treba da pribavi izvršnu ispravu, sud donosi odluku do kraja desetog radnog dana od dana podnošenja zahtjeva. Kada se održava usmena rasprava odluku treba donijeti u roku od pet dana od dana održavanja rasprave, a sličan vremenski rok se primjenjuje na odluku o tome da li povjerilac treba da nađe jemstvo. Ako je povjerilac u obavezi to da uradi, odluka o primjeni ENBR-a se donosi čim povjerilac obezbijedi jemstvo. Pristup informacijama o bankovnim računima Kao što je već navedeno, povjerilac ne mora da ima podatke o brojevima računa dužnika, već su imena i adrese relevantnih banaka dovoljne. Ako povjerilac ne zna u kojoj banci dužnik ima račun u određenoj državi članici, na raspolaganju mu je poseban postupak za pribavljanje informacija o računu ili računima dužnika u kojem podnosi zahtjev pred sudom pred kojim je podnešen zahtjev za izdavanje naloga. Obično se ovaj postupak za pribavljanje informacija može sprovoditi samo ako je povjerilac dobio izvršnu ispravu, bilo da se radi o presudi, sudskom poravnanju ili vjerodostojnom instrumentu kojom se od dužnika zahtijeva da povjeriocu isplati potraživanje. Ako je on u posjedu isprave koja još nije izvršna, može podnijeti zahtjev za dobijanje informacija o računu samo ako je iznos koji treba blokirati značajno visok i ako povjerilac može pokazati da postoji hitna potreba za tom informacijom jer postoji rizik da bi bez te informacije njegov položaj mogao biti ugrožen i da bi to moglo dovesti do značajog pogoršanja njegovog finansijskog stanja. Da bi se izbjegla saslušanja suprotne strane, povjerilac mora da potkrijepi svoje uvjerenje da dužnik ima račune u datoj državi članici. Šta se dešava kada se izda ENBR Postupak za ENBR ima niz inovativnih odlika. Pored ex parte prirode prvobitnog postupka podnošenja zahtjeva, izvršenje naloga mora da se desi bez odlaganja i uz najveću moguću efikasnost. Ovo je prvi postupak u kojem EU omogućava neposredno izvršenje presuda i zato su ključne odlike ENBR-a od izuzetnog značaja. Obrazac naloga ENBR se izdaje na standardnom obrascu sastavljenom iz dva dijela koji sadrži informacije propisane Regulativom. Sredstva ostaju blokirana sve dok je nalog na snazi i u skladu sa svakom izmjenom, ograničavanjem, kao i do opoziva ili prekida izvršenja naloga. Nalog se izvršava, bez odlaganja, u skladu sa pravilima primjenjivim na ekvivalentne naloge u datim državama članicama. Nije potrebna potvrda o izvršnosti. Dostavljanje banci Nalog se dostavlja datoj banci ili bankama zajedno sa praznim obrascem potvrde kojeg popunjava banka. Postupak dostave zavisi od toga da li nalog treba da bude izvršen u istoj državi članici u kojoj se nalazi i sud koji ga je izdao ili u nekoj drugoj državi članici. U prvom slučaju, dostava se vrši u skladu sa procesnim zakonodavstvom date države članice. U drugom slučaju, nalog će biti dostavljen nadležnom organu države članice izvršenja uz, ako je neophodno, prevod na odgovarajući službeni jezik te države. Odgovor banke Svaka banka kojoj se dostavi ENBR mora da ga sprovede bez odlaganja. Banka mora da blokira iznos naveden u nalogu tako što će obezbijediti da isti ne bude prenešen ili povučen, osim na poseban račun za blokirana sredstva. U roku od tri dana od sprovođenja naloga, banka šalje potvrdu o blokadi sredstava povjeriocu ili, ako je nalog izdat u državi članici koja nije država članica izvršenja, nadležnom organu odgovarajuće države članice koja je zatim prosljeđuje povjeriocu. Dostava dužniku

104

Potom povjerilac odnosno nadležni organ države izvršenja dostavlja nalog dužniku zajedno sa potvrdom, zahtjevom i propratnom dokumentacijom. Kada dužnik ima prebivalište u državi članici koja nije država članica u kojoj je nalog izdat, dostava se vrši u roku od tri radna dana od prijema potvrde od banke. Dokumentacija koju treba dostaviti se podnosi nadležnom organu države članice u kojoj dužnik ima prebivalište i taj je organ potom dostavlja dužniku u skladu sa zakonom te države članice. Ako dužnik ima prebivalište u državi koja nije članica dokumenta se dostavljaju u skladu sa pravilima međunarodne dostave primjenjivim na državu članicu u kojoj je nalog izdat. Pravni lijekovi i ostale odredbe o zaštiti interesa dužnika S obzirom da se ENBR izdaje bez saslušanja dužnika, Regulativom se dužniku stavlja na raspolaganje niz različitih pravnih lijekova protiv naloga za blokadu ili njegovog izvršenja. Pravni lijekovi koji su na raspolaganju dužniku su, pored uslova za izdavanje naloga i odgovornosti povjerioca za kršenje nekih od njih, predstavljaju ključni element Regulative u uspostavljanju ravnoteže između interesa povjerioca i dužnika. Dužnik može zatražiti preispitivanje naloga za blokadu ako nisu zadovoljeni zahtjevi iz Regulative, na primjer ako sud koji ga je izdao nije bio nadležan ili potraživanje povjerioca nije postojalo ili je postojalo u nižem iznosu, ili nije postojala potreba da se potraživanje povjerioca hitno zaštiti pomoću ENBR-a. Dužnik može zatražiti preispitivanje ako su se promijenile okolnosti koje su dovele do izdavanja naloga na način da nalog više nije opravdan, odnosno zato što je u međuvremenu potraživanje isplaćeno. Pravni lijek je takođe na raspolaganju ako nalog nije valjano dostavljen dužniku ili dokumentacija nije prevedena na jezik koji on razumije ili jezik države članice u kojoj on boravi, pri čemu ove greške u dostavi nisu bile uklonjene u datom vremenskom roku. Komisija će propisati obrazac koji treba da se koristi prilikom podnošenja raznih pravnih lijekova. Žalbu je moguće uložiti protiv svake odluke u skladu sa pravnim lijekovima iz Regulative. Dužnik takođe može podnijeti zahtjev za deblokadu sredstava ako sudu koji je izdao nalog dostavi dovoljno jemstvo ili garanciju u skladu sa domaćim zakonodavstvom zemlje u kojoj se nalazi sud. Regulativa takođe sadrži određeni broj dodatnih odredbi kojima se štite interesi dužnika. Tako je određene iznose moguće izuzeti iz izvršenja naloga ako su oni izuzeti u skladu sa zakonom države članice izvršenja bilo na zahtjev dužnika bilo na drugi način u skladu sa tim zakonom; to će se odnositi na iznose potrebne za izdržavanje dužnika i lica koja oni izdržavaju. Pored toga, povjerilac snosi odgovornost za štetu nanešenu dužniku nalogom za blokadu zbog krivice povjerioca; u određenim situacijama krivica se pretpostavlja. I konačno, povjerilac je u obavezi da zatraži deblokadu gorenavedenih sredstava u iznosu naznačenom u nalogu ako je na osnovu ENBR-a ili njemu ekvivalentnog naloga izdatog na nacionalnom nivou blokirano više računa.

105

VJEŽBANJA I. SLUČAJ

II. PITANJA

Pitanja su zamišljena tako da omoguće učesnicima da provjere da li su shvatili materiju. Na času je potrebno izvijestiti samo o onim pitanjima za koja učesnici nalaze da su teška za odgovoriti.

A. Opšta

a. Koji je cilj evropskog naloga za blokadu računa? b. Kako se u Regulativi o evropskom nalogu za blokadu računa definiše prekogranični predmet? c. Da li je korišćenje evropskog naloga za blokadu računa obavezno ako su ispunjeni svi uslovi za njegovu primjenu? d. Da li je obavezno zastupanje advokata?

B. Primjenjivost

a. Za koje vrste potraživanja se može pribaviti evropski nalog za blokadu računa? b. Koje vrste potraživanja su isključene iz Regulative o evropskom nalogu za blokadu računa? c. U kojim okolnostima se može podnijeti zahtjev za evropski nalog za blokadu računa? d. Kada se može podnijeti evropski nalog za blokadu računa? e. Da li je moguće podnijeti zahtjev za evropski nalog za blokadu računa prije nego je donešena presuda u datom predmetu?

C. Nadležnost

a. Koji sudovi imaju nadležnost da izdaju evropski nalog za blokadu računa? b. Šta povjerilac mora da demonstrira sudu kada podnosi zahtjev za evropski nalog za blokadu računa? c. Šta sud koji ima nadležnost da izdaje evropski nalog za blokadu računa provjerava prije nego izda nalog u slučaju kada presuda još nije donešena?

D. Postupak za podnošenje zahtjeva za evropski nalog za blokadu računa

a. Da li dužnik mora da bude obaviješten o pokretanju postupka za izdavanje evropskog naloga za blokadu računa?

I. A, povjerilac, ima mjesto stalnog stanovanja u Austriji. On želi da podnese tužbu sudu protiv B,

dužnika, koji ima mjesto stalnog stanovanja u Holandiji u vezi sa isplatom iznosa od 100.000 eura. Povjerilac želi da osigura da će njegov predmet biti riješen putem evropskog naloga za blokadu računa. B ima bankovne račune samo u Holandiji.

II. C, povjerilac, ima mjesto stalnog stanovanja u Njemačkoj. On podnosi tužbu sudu u Njemačkoj u vezi sa isporukom pokvarenih mašina za pranje veša. Nakon što je presuda donešena u njegovu korist, on želi da osigura putem evropskog naloga za blokadu računa da će dosuđeni iznos biti isplaćen. D, dužnik, ima nekoliko bankovnih računa u Njemačkoj. Diskutovati o tome da li A i C mogu pribaviti evropski nalog za blokadu računa kako bi osigurali uspješan ishod njihovog predmeta odnosno isplatu dosuđenog iznosa.

106

b. Da li se jemstvo može pribaviti prije izdavanja evropskog naloga za blokadu računa? c. Koje informacije povjerilac treba da obezbijedi kada podnosi zahtjev za evropski nalog za blokadu računa? d. Kako povjerilac pribavlja informacije o bankovnom računu svog dužnika? e. Na koji način se izvode dokazi u postupku za podnošenje zahtjeva za evropski nalog za blokadu računa? f. Može li se uložiti žalba protiv odbijanja da se izda evropski nalog za blokadu računa? Ako može, koji je vremenski rok? g. Koje pravne lijekove dužnik može da uloži protiv izdavanja evropskog naloga za blokadu računa? h. Kada treba pokrenuti postupak o meritumu stvari nakon izdavanja evropskog naloga za blokadu računa?

E. Sadržina naloga za blokadu računa

a. Diskutovati o sadržini evropskog naloga za blokadu računa.

F. Izvršenje naloga

a. Kako se evropski nalog za blokadu računa dostavlja dužniku? b. Diskutovati o izvršnosti evropskog naloga za blokadu računa u drugoj državi članici. Da li je potreban egzekvatur? c. Diskutovati o obavezama banke u sprovođenju evropskog naloga za blokadu računa. d. Koje pravne lijekove dužnik može da uloži protiv izvršenja evropskog naloga za blokadu računa? e. Koji iznosi su izuzeti iz blokade? f. Da li postoji pravo da se umjesto blokade obezbijedi jemstvo?

G. Odgovornost povjerioca

a. Diskutovati o pravilima o odgovornosti povjerioca u Regulativi o evropskom nalogu za blokadu računa.

III. PREZENTACIJA I MEMORANDUM

Učesnici se dijele u tri grupe. Svaka grupa bira jedan od sljedećih zadataka. Svaki zadatak komentariše jedna od druge dvije grupe. a. Ukratko predstaviti različite elemente koje treba uključiti u obrazac propisan Regulativom o evropskom nalogu za blokadu računa. b. Ukratko predstaviti nadležnost uređenu Regulativom. c. Napisati kratak memorandum o odgovornosti povjerioca.

DODATNA LITERATURA 1. Regulativa (EU) br. 655/2014 Evropskog parlamenta i Savjeta od 15. maja 2014. godine o

uspostavljanju postupka za evropski nalog za blokadu računa kako bi se pojednostavila prekogranična naplata duga u građanskim i privrednim stvarima, dostupna na: http://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/?uri=CELEX%3A32014R0655

107