8 istraoutdoor

kale

nd

ar

LIPANJ

Štriga! Istrian rogaine challenge16. lipnjaBuzetRogaining je orijentacijski sport na duge staze, uključuje strategije kretanja i navigaciju između kontrolnih točaka koristeći razne tipove zemljovida. Timovi mogu imati između 2 i 5 članova

Jug na dva kotača16. lipnjaŠišanRekreativna biciklistička vožnja

Istralandia run & slide23. lipnjaBrtonigla, Aquapark IstralandiaZabavna utrkaTrči se 5 km kroz kompleks vodenog parka i okolnim stazama, no pravo iznenađenje slijedi na cilju. Najveća novost ove godine je dječja utrka.Prijave: do 15. lipnjaKotizacija: 100 kuna odrasli, 50 kuna djeca

SRPANJ

Marići trail21. srpnjaMarići (Kanfanar)Trail utrkaUtrke Marići trail u večernjim satima 21. srpnja, u dužini od 5 ili 10 km, bit će pravi doživljaj za vas

MTB Radini22. srpnjaRadini (Brtonigla)18. ljetna biciklijadaRuta vijuga okolicom Brtonigle i priobaljem sjeverozapadne Istre, duga je oko 30 kilometara i kreirana tako da sudionici upoznaju svu raznolikost lokalnog kraja

Rekreativna biciklijada28. srpnjaKanfanarPopularna dječja biciklistička rekreativna manifestaciju u povodu tradicionalne pučke fešte Jakovlja. Staza je duga 10 km, vozi se asfaltiranom cestom. Prijave se vrše putem e-adrese grafika@pu.t-com.hr ili neposredno prije početka biciklijade

gradske trenutke provesti skupa?! Ako nekome baš i treba mir, uvijek može otići u kamper ispred zgrade, ali to se još nije dogodilo. Zapravo, mislim da je ovaj današnji stav da svatko treba svoju privatnost, svoj stan, svoju garažu, svoj televizor to-talno promašio poantu.

Najispunjeniji dan

Najispunjeniji dani su mi oni koje provedem s ljudima od zore do su-mraka. Dani kad imamo toliko vre-mena da možemo pročešljati sve du-bine i pličine tema. Dani kad znam da možemo ostati razgovarati dok ne utonemo u san i sutra nastaviti. A kako li se samo to rijetko danas događa? Ljudi se sastaju na kavi, na proslavi, ponekad na nekom izletu, ali nitko nikoga ne može tolerirati više od jednog dana. Svi imamo neke svoje navike kojih se nismo spre-mni odreći i malo prilagoditi drugo-me. E, pa ja ne želim tako. Na sre-ću, dosad nesvjesno nisam željela tako, a od danas svjesno ne želim tako. Možda svoju Mateju ne vidim svaki tjedan, ali njena su mi vrata u Schladmingu uvijek otvorena i onog trena kad dođem ulazimo u naš su-život koji smo gradile godinama. Ur-škina je kuća glavno prihvatilište za cijelu ekipu i nerijetko se događalo da je u gostima toliko ljudi da i nje-nim roditeljima netko slučajno zavr-ši u krevetu. Čak i Sandra koja po-nosno samuje sa svojim mačkama može prijeći preko svih svojih pravila i dozvoliti da joj razbarušimo stan i kampiramo u bilo kojoj prilici. Conny nam u Innsbrucku ključeve ostavlja ispod tepiha, njeni roditelji u Mün-chenu u garaži, a Baša jedva doče-ka ugostiti nas u centru Bratislave.

Moguće smo, baš zato što smo iz različitih gradova, bile prisiljene na-učiti se na suživot i tu dragocjenu vještinu sad brižno njegujemo. Ne-kako mi se čini da ju je teško vrati-ti natrag jednom kad se izgubi. Koli-ko sam samo puta čula rečenicu da će se sve to promijeniti jednom kad muževi i djeca uđu u priču. E, pa sve nove pridošlice naše družine su se samo pripojile i naša druženja ostala su uglavnom neokrhnuta. Da, hvala, prihvatit ću svačiji poziv, doći u tuđu privatnost, čekati u redu za jutarnji wc, ometati se u kuhinji i onda ne-primjetno uklopiti.

Sjeme o kojem maštam

Privatnost kod nas nije označe-na prostorom, privatnost je nešto što drugi osjete da trebaš i osta-ve te na miru dok tiho sjediš u kutu sobe i prčkaš po telefonu, čitaš knji-

Tjedan bez prevelikih vanjskih aktivnosti je idealno vrije-me za moj filozofski kutak. Tako to i nekako ide kad ni-sam u pokretu i odmor mi dopušta da misli slobodno

vrludaju. Mama sigurno nije mislila da će nas ovako često imati u go-stima u posljednje vrijeme, ali što mogu kad šepavi mora na terapije i nikako da dođe k sebi. Naša je no-vonastala komuna zapravo divna, a mamina redovita planinarenja su nam postala nekako prečesta. Par smo se puta ulovili u šali da bi svatko drugi vjerojatno bio presretan da ima stan za sebe, ali ne i nas dvoje. Mi ima-mo sve šume, vode i livade za sebe, ali u Zagrebu nam moja mama če-sto i fali. Nostalgično se ovih dana prisjećamo večeri kad su ona i Igor skupa ispravljali njene školske te-stove, na internetu gledali videe i kad smo joj se redovito rugali kako je zavoljela dlakavog Zvončija i ča-sti ga svim mogućim izljevima ljuba-vi. A gdje je ona sad? Ima sve više energije i stalno je na nekim izleti-ma, stalno je u nekim planinama i ne može ju čovjek uloviti. Hoda, hoda i ne staje. Počela se vraćati u ka-snim večernjim satima i odlaziti u ranim, a nas je troje sve ljubomor-no ispraćamo i dočekujemo. I dok tako djeca uglavnom bježe od svo-jih dosadnih majki, nas dvoje trčimo za mojom i nikako da ju ulovimo. Po-nekad je jedini znak da je bila doma frižider pun voća i povrća da njeni privremeni podstanari slučajno ne bi ostali gladni. Nakon malo razmi-šljanja tko je ovdje lud, shvatila sam da je ova komična situacija zapra-vo divna. I tako smo svi stalno po-svuda, di ćeš veće sreće nego ove

impressumGlavni urednik: Robert FRANKUrednik: Nenad JANKOVIĆGrafičko oblikovanje: Dean PAUS

Izdavač: Glas Istre novine d.o.o. PulaPrilog izlazi jednom tjedno

www.croatia.hr

gu ili gledaš u zid. I ne, ja nisam neka jako druželjubiva osoba, trebam do-sta vremena za sebe i priličan sam introvert, a opet, biti s ljudima me ispunjava više od ičega.

I tako naše zagrebačko društvo sad sjedi na terasi moje mame i vri-jeme je da posadim sjeme o kojem već dugo maštam. “Što kažete vi na to da mi kupimo neku zemlju u Istri i da na razumnoj udaljenosti svat-ko složi svoju minijaturnu nastam-bu? OK, znam da Ivan trenutno hen-dla sva klizišta Hrvatske, da Jelena ne može tek tako ostaviti posao u zatvoru, ali Mario, recimo, radi svaki drugi mjesec, Nina koreografira ple-sne showove za istarske hotele, a nas dvoje možemo gdje hoćemo. Di-jelit ćemo zajedničku ‘prostoriju’ na otvorenom i družiti se kad nam se i koliko želi bez sata. Zašto ne bismo imali samo jedan stan u Zagrebu i koristili ga po potrebi, i koji zajed-nički auto, a ne baš svatko svoj koji ne koristi svaki dan? Možda sam se malo previše zadubila u Mumfordove utopije, ali jesam li ja stvarno jedina kojoj to zvuči kao dobra ideja?!”

Ostatak večeri provodimo u na-gađanjima što bi se i kako odvijalo, kako bismo uspostavili hijerarhiju, kako glasali za razvoj zajednice i dok mi je moja buduća komuna smišlja-la konflikte do kojih bi moglo doći, niti jedan mi se nije činio dovoljno čvrst da me obeshrabri. Nitko ne mora tamo ostati, niti je ikome išta dužan, svakome po volji. Zar ne bi bilo divno da kad ti netko treba pri-čuvati psa ili dijete možeš prošeta-ti stotinjak metara kroz šumu i za-moliti nekoga? Da kad se posvađaš s nerazumnijom polovicom, možeš oko vatre naći nekoga tko će te od-mah uživo poslušati? I znam da nije sve tako šareno kako zamišljam, ali nije li mogućnost ovakvog postoja-nja vrijedno truda i treninga svači-je tolerancije? Hvala na slušanju… vaš novonastali hippie Ana :)

SNOWBORDERICA ANA I PUSTOLOV IGOR život u pokretu

Kad misli mi vrludaju…

kale

nd

ar

Što kažete vi na to da mi kupimo neku zemlju u Istri i da na razumnoj udaljeno-sti svatko složi svoju minijaturnu nastambu? Zašto ne bismo imali samo jedan stan u Zagrebu i koristili ga po potrebi, i koji zajednički auto, a ne baš svatko svoj koji ne koristi svaki dan? Možda sam se malo previše zadubila u Mumfor-dove utopije, ali jesam li ja stvarno jedina kojoj to zvuči kao dobra ideja?!