"Crnogorski knjievni list", broj 68. Kako je voena hajka na Sava Brkovia

O LINOSTI SAVA BRKOVIA SAVO KRSTOV BRKOVI je ostao zapamen kao jedan od najpostenijih, najdosljednijih i najprincipijelnijih crnogorskih komunista. Jedan je od onih rijetkih u KPCG koji nijednog trenutka nije prestao da rjeenje crnogorskog nacionalnog pitanja smatra velikom obavezom jugoslovenskih i crnogorskih komunista. Brkovic je energicno i dokumentovano vodio borbu i protiv onih u Partiji koji su, i kao komunisti, ostajali emotivno vezani za bjelaski pokret i zloglasnu Podgoricku skupstinu. Poznate su njegove polemike s generalom Milijom Stanisicem i Batricem Jovanovicem, komunistima koji se nijesu

mogli osloboditi velikosrpske ideologije. Kada je vidio kuda ide Savez komunista Crne Gore, i Crna Gora, pobjedom tzv. AB revolucije, Savo Brkovic je Momiru Bulatovicu vratio partijsku knjizicu sa 64 godine upisanog partiskog staza! Brkovic je bio prvi ministar unutrasnjih poslova Socijalisticke Crne Gore, ministar gradjevina, predsjednik Kontrolne komisije a zatim Planske komisije, vd predsjednika Skupstine Crne Gore, predsjednik Saveza boraca Crne Gore. Jedini je medju starim crnogorskim komunistima koji se bavio proucavanjem crnogorskog nacionalnog pitanja: objavio je dvije znacajne knjige - O postanku i razvoju crnogorske nacije i Etnogenezofobija - kao i nekoliko polemickih rasprava i analiza velikosrpskih udzbenika istorije u crnogorskim skolama Krajem devedesetih godina i pocetkom desete decenije dvadesetog vijeka na Sava Brkovica je, zbog istorijskog tumacenja crnogorske nacije, vodjena prava hajka. U predsmrtnom pismu je ostavio zavjet da ne smije biti sahranjen uz vojne pocasti, koje mu kao prvoborcu i narodnom heroju pripadaju! Naravno, da je njegova porodica ispostovala takvu elju: vod vojske i topovski lafet vraceni su ispred stana Sava Brkovica Karaoreva 6. Titograd CKL POBJEDA subota, 7. april 1990. DVANAESTOGODINjICA ISTUPANjA IZ SAVEZA KOMUNISTA SAVA BRKOVIA I KAPETANI NAPUTAJU BRODOVE Jedan od najistaknutijih komunista napustio redove SKJ u znak neslaganja sa politikom koju vodi partijski vrh Crne Gore Poslije duih razmiljanja, rijeih da vam napiem ovo pismo i ukazem na niz gresaka koje ste pocinili i danas cinite. Vi znate, a znaju i mnogi drugi, kako ste nestatutarno dosli na celo Centralnog komiteta SK Crne Gore, a samim tim i na vlast u SR Crnoj Gori. Vas su doveli na vlast ranije formirane militantne grupe po preduzecima, ciji je organizator bio

sa strane van Crne Gore. Izabrani ste na ulici iz tih grupa i onih lakovjernika koji su ih slijedili. U to vrijeme mnogo ste pricali o demokratiji i poboljsanju ekonomskog polozaja naroda u Crnoj Gori, ali pokazalo se da je to vjesta obmana. Pricali ste, takodje, da imate program daljeg privrednog razvoja Crne Gore, ali sva dosadasnja zbivanja pokazala su da ga nijeste imali. Isto tako, vrijeme je pokazalo da vam je jedini cilj bio osvajanje vlasti i da napravite od SR Crne Gore, kako mnogi kau, treu pokrajinu SR Srbije, o emu svjedoi va cjelokupni rad i politika. Otrov mrnje Ovako poinje pismo jednog od najstarijih crnogorskih i jugoslovenskih zivih komunista Sava Brkovica, narodnog heroja i junaka socijalistickog rada, a koje je 26. marta 1990. godine uputio Centralnom komitetu SK Crne Gore, a na koje jos nije dobio odgovor, niti o tome bilo ko sto zna u javnosti. Samo za Oslobodjenje, Brkovic je prilozio kopiju tog pisma u kojem, pored ostalog, stoji: Vasa prica o tzv. antibirokratskoj revoluciji nije nista drugo do staljinisticko-populisticko jednoumlje. Sirili ste i sirite otrov mrznje ne samo protiv onih koje ste naslijedili (a koji su vam, zapravo, to i omogucili svojim kolebljivim i nerazumnim radom), vec i medju clanovima SK i naroda Crne Gore. Vi ste, takodje, zatrovali mrznjom dio Crnogoraca protiv nekih drugih jugoslovenskih naroda. Savo Brkovic u pismu dalje navodi da partijsko rukovodstvo Republike u Crnu Goru priziva Dobricu osia, Matiju Bekovia, Milovana ilasa i druge da vaspitavaju mase. U tom duhu, pod vasim patronatom, i stampa u Crnoj Gori propagira velikosrpstvo, jasnije receno, cetnistvo. Ona, uglavnom, nipodastava sve sto je nastalo u oslobodilackom ratu i narodnoj revoluciji i mnogo toga sto je izgradjeno poslije oslobodjenja. Zalaze se za promjenu imena gradova i ulica koji nose imena istaknutih revolucionara. Ta stampa trazi rusenje spomenika, kao onaj Njegosu na Lovcenu, da bi ispunila zelje Srpske pravoslavne crkve. Siri se teorija da u Jugoslaviji nije bilo rata i revolucije, vec da su se dva tabora borila oko vlasti, a vi pritom cutite. Pothranjujete profesiju mitingasa, pod vasim blagoslovom stvaraju se militantni odredi koji treba da idu na Kosovo da brane Srbe i Crnogorce od albanskih separatista, iako vam je dobro poznato da postoji JNA koja je potpuno spremna, ako se ocijeni potrebnim, da zastiti svaki dio zemlje, pa i red i mir na Kosovu. Ne bez vaseg znanja, vasi ljudi vrse popis Crnogoraca

za ponovnu kolonizaciju Kosova, ionako prenaseljenog sa blizu 150 hiljada nezaposlenih. Vi ste svojim radom orijentisali SK Crne Gore da brani okostalu teoriju populizma i tzv. antibirokratske revolucije koje je vrijeme osudilo na propast. Razbijaka politika Na kraju svog pisma CK SK Crne Gore, Savo Brkovic pie: Zbog svega izlozenog, poslije punih 66 godina neprekidnog partijskog staza, savjest mi ne dozvoljava da i dalje, kao clan SKJ, snosim odgovornost za vasu razbijacku i antiavnojsku politiku, pa vam vracam partijsku knjizicu. Savo Brkovic primljen je u Komunisticku partiju Jugoslavije daleke 1924. godine u februaru, zajedno sa pokojnim Blazom Jovanovicem i drugim poznatim preminulim rukovodiocima. Obavljao je duznost predsjednika Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru, Boku i Sandzak 1939. godine, ucesnik je NOB-a od prvog dana ustanka u Crnoj Gori. Poslije rata obavljao je niz veoma znacajnih politickih funkcija, bio je clan Savjeta Federacije. Bavio se, i bavi se naucno-istorijskim i literarnim radom i izdao je niz znacajnih publikacija. Narodni heroj Savo Brkovi 9. maja puni 84 godine. S. Rackovi OBJANjENjE Povodom objavljivanja pisma Sava Brkovica kojim obrazlaze o napustanju Saveza komunista, duzni smo citaocima jedno objasnjenje. Napominjemo da su prije dva dana pojedina sredstva informisanja obavijestila javnost o Brkovicevoj odluci. On, medjutim, taj svoj dopis nije uputio Redakciji Pobjede. U cilju objektivnog i cjelovitog informisanja javnosti obratili smo se naknadno drugu Brkovicu i zamolili ga da svoje pismo, iako sa odredjenim zakasnjenjem, uputi i nasoj Redakciji radi publikovanja. Savo Brkovic nam nije objasnio zbog cega i nama nije uputio saopstenje o napustanju SK. Rekao nam je, doduse, da kod sebe nema kopiju pisma, vec nas je uputio na pisanje sarajevskog Oslobodjenja. Imajuci u vidu odredjenu politicku tezinu odluke istaknutog revolucionara i dugogodisnjeg komuniste, mi cinimo presedan pa Brkovicevo pismo prenosimo iz druge ruke. Za ovakav

postupak motivisao nas je iskljucivo interes citalaca Pobjede. *** POBJEDA, nedjelja, 15. april 1990. REAGOVANJE SAVA BRKOVIA NA TEKST OKLEVETANA ISTINA NE PLASIM SE OTVARANJA ARHIVA Moje pismo nije bilo uslovljeno samo za Osloboenje. Konatarovom listu Pobjedi nijesam ga poslao, jer ona to nije zasluila U POBJEDI od 8. aprila ove godine na strani 5. Vidoje Konatar objavio je tekst pod naslovom Povodom pisma Sava Brkovica Centralnom komitetu SK Crne Gore i naslovom Oklevetana istina, kojim se vrlo zlobno i veoma uvredljivo komentarise moje obrazlozenje vracanja knjizice SK - predsjedniku Predsjednistva CK SK Crne Gore. Nemam namjeru da polemisem sa Vidojem Konatarom i njegovim advokatisanjem forumu kojem sam se obratio, ali, istine radi, moram ukazati na Konatareve izmiljotine. 1. Nije istina da sam utao ni prije oktobra 1989. godine, ni poslije oktobra te godine. Moje miljenje bilo je i te kako poznato predsjedniku i sekretaru Predsjednitva CK SK Crne Gore. 2. Moje pismo nije bilo uslovljeno samo za Osloboenje. Konatarovom listu Pobjedi nijesam ga poslao, jer ona nije to zasluila, kako u odnosu prema meni, tako i po svojoj orijentaciji prema zbivanjima u Crnoj Gori. 3. Moje ocjene o militantnim grupama nijesu izandjale. To je, svojevremeno istaknuto u Saveznoj i Crnogorskoj Skupstini. Drugo je pitanje sto je kasnijem zasjedanju crnogorske Skupstine to zamagljeno. Odavno je poznato da nema samoorganizovanja naroda, to je izmisljotina. Ono sto se desilo u Crnoj Gori u oktobru 1988. godine i 10. i 11. januara 1989. godine, zaista je bilo staljinisticko-populisticko jednoumlje. U istoriji SKJ nije poznato da mase na ulici biraju i smjenjuju partijska rukovodstva.

4. Onima koji to mogu znati, poznato je da ja nikada nijesam bio ni u Partiji niti u partijskom radu njen slijepi poslusnik. Otvoreno sam iznosio svoje miljenje o raznim problemima, jer je to, po mome misljenju, i najbolja usluga Partiji. 5. Da li sam ja i u raskoraku sa svojim ratnim drugovima, i sa kojima, to Konatar nije kvalifikovan da ocjenjuje. Ali, treba reci da su se neki moji ratni drugovi privoljeli zemaljskom carstvu i zaboravili ono za sta smo se borili prije Drugog svjetskog rata, u toku njega i jedno vrijeme poslije rata. Kriticki sam se bavio naukom i ono sto sam do sada objavio niko nije uspio da argumentovano pobije. Pojedinci su falsifikovali moje tekstove i tako pokusavali da se sa nima obracunaju, ali, u lazi su kratke noge. Izmisljotina je da su moji naucni tekstovi isli na: ...razdiranje i potiranje svih vjekovnih veza Crnogoraca i Srba. Pozivam Konatara da navede takav tekst iz bilo kojeg mog rada. Drugo je pitanje sto Konatar i njegovi drugovi poistovjecuju velikosrbe sa srpskim narodom. Moja naucna teorija nije ni u osnovi nacionalisticko-separatisticka teorija; ona je to samo za one koji su svoju dusu prodali velikosrpskim porobljivacima. Izmisljotina je da ja sijem mrznju na ovim prostorima. Moje pismo predsjedniku Predsjednistva CK SK Crne Gore je iskreno i otvoreno saopstavanje svoga misljenja, koje nije usamljeno. 6. Moje miljenje o oktobru i januaru, sa kojima se vi hvalite, moe biti samo negativno. U to me uvjerava i sve ono sto se zbiva po Crnoj Gori. Dobro bi bilo da Konatar razmisli da sam nije zapao u politiki mamurluk ili neki iracionalni rejting. 7. Za nacelnika OZNE za Crnu Goru postavljen sam u februaru 1945. godine. Za ministra unutranjih poslova izabran sam u aprilu 1946. godine i na toj dunosti ostao sam do 31. decembra iste godine kada sam izabran za ministra pravosua Vlade NRCG. Na toj dunosti sam ostao do 4. februara 1947. godine kada sam bio izabran za ministra graevina. U avgustu 1948. godine izabran sam za predsjednika Komisije dravne kontrole vlade NR CG. Ovo je dovoljan dokaz kako se Vidoje Konatar bavi izmiljanjem moje veze sa ondasnjim radom OZNE u 1948. godini i Golim otokom. Istina je da sam, po zadatku Izvrsnog komiteta PK-a, a poslije I (Osnivackog kongresa) KP Crne Gore, i po zadatku CK KP CG isao na pojedine sastanke partijskih komiteta da ubjedjujem ljude da ne srljaju u izdaju. Unutrasnji poslovi, odnosno DB bila je autonomna oblast i dobijala je direktive od Saveznog ministarstva

unutrasnjih poslova kojemu je stajao na celu Aleksandar Rankovic. Za Goli otok smo culi kasnije, ali ne i sve o zlocinackom postupku prema logorasima. 8. Nijesam jos cuo da je predsjednik Predsjednistva neko bozanstvo, pa da moje pismo o kojemu je rijec, lici na huljenje Boga. Preporucujem Konataru da strpljivo i savjesno razmisli da li njegove idejne haljine kriju ne drukcije, vec lice koje covjecnost dijeli, a ne mnozi. 9. Za one koji crnogorsku nacionalnu bitnost, punu avnojevsku ravnopravnost, prodaju za vlast i karijeru drugima, ja sam, po njima, izasao iz voza buducnosti. Jer oni ne zele da vide da voze u rikverc. Sljedeci dani ce pokazati ko i danas vise priziva popa nego ljekara. 10. Nije istina da ja prigovaram sadasnjem crnogorskom partijskom rukovodstvu: ... da nije nista napravilo na ekonomskom planu. U mome pismu ja sam doslovno napisao: Pricali ste, takodje, da imate program daljeg privrednog razvoja Crne Gore, ali sva dosadasnja zbivanja pokazala su da ga nijeste imali. A sto se tice cinjenja sadasnjeg crnogorskog rukovodstva na ekonomskom razvoju Crne Gore, ono je posmatrac bankrotstva crnogorske privrede. 11. Mi koji smo nastavili djelo oslobodilackog rata i revolucije u Crnoj Gori nijesmo je mogli unazaditi, kako to tvrdi Konatar, ako nas ne okrivljuje i za to sto je u toku rata ucinio fasisticki okupator i njegove sluge - cetnici. Naprotiv, pod rukovodstvom Partije i Tita, crnogorski narod i drugi koji su z ivjeli u Crnoj Gori, ratom opustosenu zemlju su obnovili, pa smo i mi, kao crnogorsko politicko rukovodstvo u tome ucestvovali i dalje je razvijali, uz pomoc jugoslovenske zajednice. To sto je u Crnoj Gori danas, uglavnom je postignuto za nase vrijeme. Da li je bilo moguce vise, Konataru? Dobro bi bilo da to izracunas. Ali novo, tzv. mlado crnogorsko rukovodstvo obecavalo je da ucini vise a ne da priprema kolaps crnogorske privrede. 12. Spreman sam da odgovaram za sve sto sam radio dok sam bio u crnogorskom rukovodstvu i pozivam Konatara da objavi sve sto ima protiv mene, a ne da apstraktno prica o krutorukastvu i sl. 13. Laz je da ja imam ma kakve veze sa Golim otokom i ljudima tamo, odnosno patnjama koje su prezivjeli. Takodje je laz da ja sirim mrznju ili srbofobiju, kako to kaze Konatar. Istina je da ja jos od mladih dana ne

volim velikosrbe, jer su oni nanijeli mnogo zla Crnoj Gori i drugima. Oni jos od Garasanina rade da pomrace svijest crnogorskog naroda o svojoj samobitnosti, a to i danas cine uz pomoc izvjesnih Crnogoraca. 14. Slazem se sa otvaranjem arhiva o Golom otoku. Predlazem da se objavi i sve ono sto govori kako je tzv. mlado rukovodstvo doslo na celo SK Crne Gore i vlast. Savo Brkovi *** POBJEDA, cetvrtak, 3. maj 1990. ODGOVOR SAVA BRKOVIA NA REAGOVANJA TROJICA KA NIJEDAN Borci iz NOB-a nemaju cega da se stide. Oni su nesebicno ratovali za oslobodjenje svoje zemlje i donijeli slobodu i ravnopravnost svim narodima i narodnostima u zemlji U Pobjedi od 15. aprila 1990. godine objavili su tri pamfleta koja su sracunata da pomognu tzv. mladom crnogorskom rukovodstvu. Clankopisci nijesu svjesni da, pisuci lazi o meni, prave medvedju uslugu svojim gospodarima. Jer, u lazi su kratke noge. Eto, nekakav Jovan Colakovic, u clanku Skini zelenu mantiju, pise: Nije ovo jedina Brkoviceva pisanija koja je puna pakosti i neistina na racun Crne Gore i Srbije. Zasto, bez velike nuzde, Colakovicu, pises lazi? Jer, inace, ti bi za tu tvoju tvrdnju ponudio bar jedan dokaz. No razumijem te gdje da ga nadjes kad ga nema! Lako je prisipetljama reci da je moje pismo: ... puno pakosti, neistina i uvreda na racun mladog crnogorskog rukovodstva i radnicke klase Crne Gore pogotovu kad im za to niko ne trazi dokaz. To ti Colakovicu ne sluzi na cast, ako je imas. No, mnogim mangupima su usta puna radnicke klase i naroda, pa s njima manipulisu kao da je to njihova raja. Colakovic dalje veli: ... jer je tesko izbrisati tragove raznih devijacija i drugih necasnih radnji koje su ranije napravljene, a tu je bio i Savo

Brkovic. Zasto Jovane (ako je to tvoje pravo ime) nijesi naveo za mene (Sava Brkovica) bar jedan dokaz koji bi potvrdjivao tvoju pricu? Naravno, nijesi mogao. Colakovic, takodje kaze: Vrijeme je da Savo Brkovic i oni koji dijele njegovo misljenje skinu zelenu mantiju. Nijesam nikada nosio ni zelenu ni bijelu mantiju. Jos od 1924. godine poceo sam da nosim samo crvenu zastavu KPJ. I to sto Colakovic pise o zelenoj mantiji jeste laz. Ni za to on ne nudi nijedan dokaz. Inace, slazem se s njim ... da se otvore dosijei ko je sto radio u Crnoj Gori, pa i oni iz 1989. i ovi na dalje. Navodi bez imena i prezimena Ja sam uvijek kritikovao sve sto sam smatrao da je u suprotnosti sa Statutom i Programom Komunisticke partije Jugoslavije i prilikama u Crnoj Gori. A sto radi Tudjman, Djodan, sto rade Slovenci, sto radi alternativa na Kosovu, vjerujem, nije nista vise moj nego Colakovicev problem. On dalje veli: pitao bih ga da li su Titovo Uzice, Kadinjaca, Valjevo, Kragujevac i mnoge druge grobnice sirom Srbije u Srbiji ili su u Hrvatskoj i Sloveniji? One su u Srbiji, to znaju i osnovci, ali Colakovic zaboravlja da slicnih grobnica ima i u Hrvatskoj i Sloveniji, pa i u Crnoj Gori. Zasto to previdja, zna samo on. U pismu predsjedniku Predsjednistva CK SK Crne Gore napisao sam jasno zasto sam napustio Savez komunista Crne Gore, a to sto u vezi sa tim izmislja Colakovic neka mu je na obraz. Takodje, Colakovic istice: U pismu se navodi kako crnogorsko rukovodstvo siri otrov mrznje sto nije istina. Ja sam u pismu naveo konkretne dokaze, a Colakovic nije nijedan negirao, vec potrze drugu pricu, ali ni za nju ne nudi nijedan dokaz. Zatim Colakovic pise: on (odnosi se na Brkovica) nastoji da zavadi crnogorsko i srpsko rukovodstvo, crnogorski i srpski narod. Neka se Colakovic i njemu slicni ne boji toga, jer sto se tice rukovodstava, njih za sada ne moze niko zavaditi, jer su nastala iz jednog, velikosrpskog korijena, a pritom ovo nase zna i dobro da slusa. A sto se tice srpskog i crnogorskog naroda njih ne moze niko zavaditi. Colakovic tvrdi: Sadasnje rukovodstvo ima i te kakvu podrsku naroda, jer je pokrenulo pitanje odgovornosti za razne promasaje od ranije. Bili zivi, pa vidjeli kolika je ta podrska! Nije tesko, kad imaju vlast, proglasiti sve ranije za promasaje. No sigurno je u visegodisnjem radu bilo i pojedinih promasaja. Ali te promasaje posteno je cijeniti mjerom u vremenu u kome su nastajali. Mihailo Krunic iz Beograda, u tekstu Zalosno i ruzno, veli: Savo

Brkovic pita sto je novo rukovodstvo uradilo za 15 mjeseci, a ne pita sta je on uradio za 45 godina. Nije istina da sam ja takvo pitanje postavio u svom pismu. Procitaj ga ponovo Krunicu, pa ces se uvjeriti da si napisao neistinu. Sto se tice mog rada, on je poznat znatnom dijelu Crnogoraca i ne plasim se njihove ocjene. Naprotiv! Ali, zaista me zanima sta je tebi nekad neko govorio. U Krunicevom tekstu se nalazi i sljedece da: je, jedan crnogorski borac bio (je) jako iznenadjen kada su mu saopstili da je proglasen za narodnog heroja. Ali mu Krunic ne pominje ime, valjda zbog toga da mu se vise vjeruje. Krunic pise i: Zalosno je i ruzno da poslije toliko godina, dolazimo do saznanja da su mnoga odlicja davana po principu ti meni, ja tebi. Ali, opet ne navodi konkretan primjer. A te uopstene tvrdnje ne vrijede ni zrno boba. Optuzbe na osnovu glasina Dalje, Krunic nastavlja: mislim da je junak Savo Brkovic jos davno trebao napustiti brod, a ne sada kada ga je natjerao na hridine, i kada mu nema spasa sem potapanja i to sa nama svim putnicima Jugoslavije. Ja jesam proglasen za junaka, odnosno narodnog heroja od onih koji su za to bili ovlasceni na celu sa Josipom Brozom Titom. To sto ti i slicni tebi pokusavate da ignorisete sve iz proslosti zna se po cijem nalogu cinite. Ipak, uvjeren sam da ce doci dan kada cete se stidjeti toga sto danas radite. Vecina boraca iz NOB-a ne stide se ni onoga, zbog cega bi itekako trebalo pise dalje Krunic. Borci iz NOB-a nemaju cega da se stide. Oni su nesebicno ratovali za oslobodjenje svoje zemlje i donijeli slobodu i ravnopravnost svim narodima i narodnostima u zemlji. Ako ti, Krunicu, places za starom Jugoslavijom ja ti necu brisati suze. Evo jos jednog bisera iz Kruniceve pisanije: Licno ne mislim da su svi borci poput Brkovica, Tintora, Matica i njihovog saborca Tudjmana. Nemam nista protiv sto me uporedjuje sa Tintorom i Maticem. To su casni borci i savjesni gradjani. To sto se s njima ne slaze to je njegova briga. A sto prigovara za Tudjmana, njemu se ne moze poreci da je bio borac u Drugom svjetskom ratu protiv okupatora i domacih izdajnika i poslije rata jedno vrijeme koristan vojni rukovodilac. Kasnije je iznevjerio avnojevske principe i po svojim preokupacijama postao susta slika jednog savremenog srpskog Tudjmana. Posto je gospodin Krunic dao i svoju adresu to cu mu rado odgovoriti na tri postavljena pitanja: 1. Koliko je ljudi sa drugacijim misljenjem posredno poslao na Goli

otok? Nijednog, gospodine Krunicu, ni posredno ni neposredno. A ti dokazi suprotno. 2. pitanje: Gdje je ili pod kakvim uslovima provodio svoje godisnje odmore? Nekad u manjim hotelima, kasnije i u djackim domovima, kao u Baru, a sve za svoj novac. Ima vec skoro petnaest godina u svom stanu u Titogradu. Izvoli, Krunicu, dokazi da je drugacije. I 3. pitanje: Na koji je nacin rjesavao svoje stambene potrebe? Legalnim putem, preko nadleznih ustanova. Stan u kome sada zivim dobio sam prije vise od 23 godine. A ti, gospodine Krunicu, dokazi suprotno. Za sve sto si naveo, nadji makar jedan dokaz da bar neko povjeruje u tvoju pricu. A sto da se kaze o tekstu gospodina pjesnika Momira Vojvodica? Po svemu sudeci, on je napisan po ugledu na tekstove koje je 1942. godine objavljivala cetnicka revija Pakao i komunizam koja je izlazila u Crnoj Gori. Dje ce kruska no pod krusku. Savo Brkovi *** Pismo Slobodana Rackovia CKL-u Sa velikim zadovoljstvom, ali i ogorcenjem, procitao sam u vasem listu od 1. oktobra svjedoanstvo o nezapamcenoj hajci koja je poetkom 90-ih godina proslog stoljeca vodjena protiv jedne od najvelicanstvenijih crnogorskih licnosti naseg doba, narodnom heroju, publicisti i dobrom covjeku Savu Brkovicu. U sjecanju na te mucne i zlosrecne dane crnogorske istorije, kada su ljudski zivoti i sudbine bili jeftiniji od bilo cega, kao schlagwort (slagvort) za temu, iskoristen je i moj tekst pod naslovom I kapetani napustaju brodove, koji sam objavio u sarajevskom Oslobodjenju 6. aprila 1990. godine, povodom izlaska meni vrlo dragog Cika Sava iz KPJ/SKJ, nakon 66 godina predanog i herojskog partijskog rada. Bio je to svojevrsni medijski ekskluzivitet na tada jos jedinstvenom jugoslovenskom informativnom nebu, koji je Cika Savo rezervisao za mene licno i tada najjugoslovenskiji list Oslobodjenje. Steta je samo sto je CKL objavio okrnjeni tekst koji je, nakon rigorozne upotrebe konatarovskih makaza, objavila Pobjeda, a koji ne sadrzi opaske autora clanka izmedju pojedinih pasusa pisma koje je pokojni Savo Brkovic 26. marta 1990. godine uputio Centralnom

komitetu SK CG, a u kojem objavljuje napustanje partijskih redova. Preturajuci po licnoj arhivi, pronasao sam jos jedan tekst koji bi mogao biti dragocjen prilog svjedocanstvu o hajci na narodnog heroja Sava Brkovica. Rijec je o sahrani Cika Sava 10. oktobra 1991. godine, kojoj sam prisustvovao, u drustvu malog broja hrabrih i casnih Crnogoraca, a potom za Oslobodjenje napisao sljedeci nekrolog: HEROJI UMIRU INKOGNITO! - Do juce najstariji clan KPJ u Jugoslaviji, narodni heroj i publicista, najpoznatiji crnogorski politicki disident Savo Brkovic sahranjen, tako reci, ilegalno - Selo Grbe (izmedju Titograda i Danilovgrada), 10 oktobra 1991. g. Ispratiti narodnog heroja Sava Brkovia, do juce najstarijeg lana KPJ/SKJ (od 1924 g.), junaka sa Jelinog Duba, Sutjeske, Neretve i brojnih drugih ratista sirom zemlje u NOB-u, sekretara Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru, Boku i Sandzak, Kosovo i Metohiju u predratnom periodu. U miru clan Savjeta Federacije, uvazeni publicista i istoricar. Do posljednjeg prebivalista na malom seoskom groblju u selu Grbe ispratiti Sava Brkovica granicilo se sa licnom hrabroscu! Medju stotinjak, ili dvjesta, njegovih ukucana, rodjaka, prijatelja, postovalaca, publicista i novinara, nije bilo sluzbenih lica, naravno ako ne racunamo spijune koji su prebrojavali prisutne, pomno registrovali svaku njihovu rijec i grimasu. Uocavamo samo proslavljene narodne heroje i casne osobe Vukicu Micunovic i Vlada Bozovica, a u pokojnikovoj kuci u Karadjordjevicevoj ulici sjenima svog ratnog druga poklonilo se nekoliko nosilaca Partizanske spomenice 1941 i predsjednik SUBNOR-a Crne Gore u ostavci Vlado Kapidzic (i Cika Savo je bio na toj funkciji, prim. S.R). Na malom seoskom groblju bio je i nekadasnji predsjednik Veselin Djuranovic. Svojevremeno je i sam ratovao sa Cika Savom zbog pokojnikovih tvrdih crnogorskih stavova, ali su postovanje prema kolosalnom zivotnom djelu i saosjecanje sa Brkovicevom porodicom izbrisali sve tragove tih nesporazuma. A, kao da je juce bilo kada je Savo Brkovic, pisac famozne Etnogenezofobije priloga kritici velikosrpske politike, polemicke knjige u kojoj se obracunava sa velikosrpskim pamfletima Batrica Jovanovica Crnogorci o sebi licno pozvao titogradsko Dopisnistvo Oslobodjenja i obecao ovom listu zbog njegove jugoslovenske i nepristrasne orijentacije, ekskluzivnu informaciju i intervju. Bilo je to

prije godinu i po dana, kada je Oslobodjenje na drugoj strani objavilo tekst pod naslovom I kapetani napustaju brodove, u kojem Savo Brkovic obznanjuje da zbog pucisticke i velikosrpske politike aktuelnog crnogorskog ryukovodstva, koje u sunovrat vodi Crnu Goru, poslije 66 godina clanstva, napusta KPJ/SKJ. Nakon toga Pobjeda i beogradski listovi prosto se utrkuju u blacenju ovog casnog covjeka i zasluznog ratnika, a Momir Bulatovic i ostali AB revolucionari, zlurado izjavljuju da bi bilo dobro da, poput Sava, i ostali njemu slicni, izadju iz Saveza komunista. A nedavno su ga i sami napustili (promijenili su ime partiji prim S.R)! Savo Brkovic nije, poput nekih crnogorskih junaka i heroja, koji su se po Titogradu i Beogradu zavukli u misje rupe u vrijeme kada bi morali dici svoj glas protiv nacionalistickog zla koje Jugoslaviju vodi u propast, razmisljao o sahrani na lafetima, uz prisustvo hiljada i hiljada obozavalaca, pateticne govore i slavljenje u javnim glasilima. Istorija ce, mozda ne u tako dalekoj buducnosti, zabiljeziti da je ovakva, gotovo ilegalna, sahrana bila casnija od pompeznih ceremonija koje prizeljkuju slavoljubci. Od ovog hronicara jos i ovo: narodni heroj Savo Brkovic preminuo je u 84-oj godini, pri zdravoj pameti i relativno dobrom zdravlju, od srcanog udara. Nema sumnje da je bezdusno komadanje i razaranje Jugoslavije, koju je gradio u najtezim danima svog casnog zivota, srusilo ovu ljudsku i istorijsku gromadu od covjeka. Savo Brkovic je, ipak, umro sa Jugoslavijom! (neposredno nakon povratka sa sahrane Sava Brkovia) Slobodan Rackovi, novinar, Podgorica 13. oktobra 2003. PRIMJEDBA CKL-a Gospodine Rackoviu, rado bismo objavili Vas integralni tekst da smo mogli doi do njega. Zahvaljujemo Vam i na ovom pojasnjenju smrti o sahrane Sava Brkovica.

Slavko Perovi 4. avgusta 2011. na svom blogu o Savu Brkoviu

U izdanju Grafikog zavoda iz ondanjeg Titograda, dananje Podgorice, 1974-te godine pojavila se knjiga Sava Brkovia pod naslovom O postanku i razvoju crnogorske nacije. Za ono, ali na alost, i za dananje vrijeme, ta knjiga je bila revolucionarna ne samo zbog toga to je prezentirala objektivan pogled na stvaranje crnogorske nacije, nego je demistifikovala i raskrinkala najkrupnije bezone i oigledne lai kako su Crnogorci zapravo Srbi, ili, u neto blaem, a jo pokvarenijem obliku, lagala kako su Crnogorci narod srpskog porijekla. Vano je napomenuti da je Brkovi pomenuo i raskrinkao nekoliko najkrupnijih crnogorskih nositelja velikosprske istorije, ali i politike, pri emu mislim na Milovana ilasa, komunistikog nastavljaa paklene lai o srpskom porijeklu Crnogoraca, ali i jednog Rista Kovijania, Slavka Mujukovia, Novicu Rakoevia, Nikolu kerovia, Jovana onovia, oka Pejovia i jo neke druge, ali manje poznate.

Sadrajno, knjiga nije samo bomba, nego je temelj ruenja velikosrpskih lai, a takoe je i in ogromnog ljudskog potenja i ljudske hrabrosti Sava Brkovia i njegovog crnogorskog patriotizma. Podsjeam na godinu pojavljivanja knjige, dakle 1974-u, to svjedoi da se pojavila samo tri godine nakon Titovog bjesomunog i zloinakog obrauna sa Savkom Dapevi Kuar (Hrvatsko proljee) i Latinkom Perovi te Markom Nikeziem (srpski anarholiberali). Mjesto je da se u ovom trenutku kae da je taj Titov obraun zapravo bio obraun za bilo kakvom reformom trulog jugoslovernskog komunizma, taj in je bio faktiko ubijanje Jugoslavije. Devet godina kasnije Tito e umrijeti, a Jugoslavija e odmah poeti da se raspada u paramparad, sve pod uticajem zapadnih obavjetajnih slubi, u prvom redu CIA, koje su irile i otvarale vrata pojavi podivljalih nacinalizama koji nijesu bili nita drugo nego njihovi crni pioni u mranoj igri postizanja cilja: ruenje Jugoslavije i njenog brisanja sa geopolitike karte Svijeta. Tako je i bilo.

Sve navedeno je reeno kako bi se podvukla Brkovieva hrabrost i njegov crnogorski patriotizam koji, u onim godinama, osim kod rijetkih pojedinaca, nije ni postojao. Kad se patriotizma tie, ista je stvar i danas, osim ako patriotama ne smatramo pripadnike mafije koja je Crnu Goru porobila, a stanovnice i stanovnici Crne Gore dobrovoljno su, i sa oduevljem,

prihvatile novo-staro ropstvo smatrajui ga vrhunskim oblikom ivljenja i zadovoljavanja svojih potreba!

Inae, Savo Brkovi roen je 1906-e, a umro je 1991-e. Jedan je od osnivaa komunistike partije u Crnoj Gori, politiar i narodni heroj. Godinu dana, 1945-46, bio je ef OZNE (udbe) u Crnoj Gori, a docnije visoki funkcioner i ministar u crnogorskoj vladi.

Knjiga Sava Brkovia poinje poglavljem Stanovnitvo Duklje, odnosno Zete, to je ondanjoj javnosti predstavljalo eksplozivnu novinu. Naime, sve do pojave LSCG Crnogorci, a ni crnogorski Srbi, o ostalima da i ne govorimo, masovno i redovno pojma s pojmom nijesu imali ni o dravi Duklji, ni o dravi Zeti, a ni o svojim dinastijama: Vojislavljeviima, Baliima i Crnojeviima. Od Petrovia znali su povrno samo o kralju Nikoli, kojeg je bilo opasno pominjati, s obzirom da je od strane Beograda, proglaen izdajnikom srpstva i separatistom, to je ista la, te minimalno znali o Svetom Petru Cetinjskom i Njegou. Sve ostalo je, odmah poslije srpske okupacije Crne Gore osamnaeste, stavljeno u veliki trezor zaborava, kako bi istrulilo samom injenicom da se o sadraju trezora, istinitoj crnogorskoj istoriji, ne smije ni razgovarati, a kamo li to drugo.

Nastalo je vrijeme okupacionog pakla i robovanja Beogradu. Objanjavajui istinu da su se preci Crnogoraca u Crnu Goru doselili u skupinama razliitih slovenskih plemena, Brkovi definitivno raskrinkava najveu velikosrpksu la da su se nai preci u Crnu Goru doselili bjeei ispred turske vojske nakon kosovskog poraza, i to, ada kako drugaije, nego kao Srbi! Za razliku od bjeanja Arsenija arnojevia sa Kosova sa trideset pet h i lj a d a srpskih porodica, o kojem postoje pisani dokumenti, o ovom lairanom naseljavanju Crne Gore Srbima nema ni jednog jedinog dokumenta, a to je nezamislivo, osim u smislu da se radi samo o jednoj stvari oiglednoj istorijskoj lai. Ova la je utkana u temelj konstituisanja Srba kao naroda u Crnoj Gori, njihovog posrbljavanja. Crnogorce nijesu izmislili komunisti, kako tvrdi velkosrpska la, ali crnogorske Srbe jeste izmislila velikosrpska propaganda velikosrpskih istorijskih lai i lana istorija koju su velikosrbi akom i kapom darovali Crnoj Gori.

Naravno, ovakav trend proistekao je i iz dranja Crnogorske pravoslavne crkve koja je, vojnom Nemanjinom okupacijom i razaranjem, i unitenjem katolike Duklje, proistekla iz Srpske pravoslavne crkve, a ova druga je odravala i njegovala sve lai o kosovskom boju farbajui jedan oigledni,

kobni, politiki, vojni i istorijski srpski poraz, u lane boje nepostojee pobjede, ( ko je taj ko pobjedom ulazi u petstogodinje ropstvo, kao to je sluaj sa Srbima? Nema ga nie osim u srpskoj istoriji!) smjetajui Lazara u carstvo nebesko, a ne nikako na zemlju raku- srpsku, kojoj pripada. Rezultati ovog naopakog, pogrenog, suludnog crkvenog, a kasnije i politikog zahvata, vidljivi su i danas na svakom koraku, jer su i oni, ti rezultati dananji suludni! to je bio Slobodan Miloevi sa svojim crnogorskim slugama? Amfilohije bez mantije, i nita drugo!

Snani pojedinci iz bratstava koji su se isticali, u svrhu nadgornjavanja sa konkurencijom, prepravljali su i dopunjavali lai crkve o kosovskoj tradiciji, kitili se tuim lanim perjem, gradei la o njihovom porijeku od srpskih kosovskih junaka, od kojih ogroman broj, istorijski i bioloki, nije ni postojao. Mora se odmah dodati da Crnogorska crkva nije smatrala Crnogorce Srbima, za nju je, kao i za narod crnogorski, pojam Srbin bio sinonim koji oznaava pravoslavca, samo to i nita drugo. Tako je bilo i u narodu. Ovaj vjerski osjeaj Crnogoraca e poeti, zbog svojih nerealnih politikih ambicija da on postane obnovitelj Duanovog carstva, nevieno bezono da zloupotrebljava Nikola Petrovi kreirajui la kako su Crnogorci najbolji Srbi i tako e, nesvjesno, Nikola postati idealnim zastupnikom uasnog tajnog programa Ilije Garaanina koji e, na kraju, i ubiti Crnu Goru Podgorikom skuptinom okotobra osamnaeste! Nikola, kao ni Srbi, o Garaaninovom tajnom planu (1844) nije mogao nita znati sve do 1907-me kad je plan prvi put prezentiran srpskoj javnosti! Ali, ta injenica objave plana, nije uticala na promjenu naopake Nikoline politike. Nije uticala ni na promjenu miljenja crnogorskih Srba i velikosrba kojima je, tek samo jedan pogled na Garaaninov plan mogao otvoriti oi da sagledaju kako su izigrani, nasamareni, zloinaki i krvavo zloupotrebljeni, navedeni na izdaju naroda svog crnogorskog! I jo mnogo ega drugog. Nita od toga, jer je velikosrpstvo bilo dobro plaano sredstvima pristizalim tajno iz Beograda! e su pare, tu su i crnogrski Srbi i Crnogorci. To dokazuje i dananje stanje Crne Gore, sve drugo su bajke!

U narednim poglavljima Brkovi, koji u navedenom poglavlju ne kae ni rije o naim polabskim precima, jer se to jo nije znalo, razvija i otkriva hod nastanka crnogorske nacije. Dolazi Brkovi i do Prvog svjetskog rata, oprezno, ali istinito odslikava lik srpskog pukovnika Petra Peia, glavnokomandujueg crnogorske vojske, sramne osobe jedinstvene u istoiji evropskih ratova, komandanta crnogorske vojske koji je planirano, planski, s predumiljajem, a po nareenju Nikole Paia i regenta Aleksandra, doveo

sopstvenom izdajom do unitenja crnogorske vojske. Vrh izdaje bila je vojno i politiki besmislena Mojkovaka bitka, jer se srpska vojska ve bila povukla, tanije reeno, utekla glavom bez obzira preko rtava crnogorskih junaka koji su joj pruili odstupnicu. Utekla je srpska vojska ostavljajui srpski narod na milost i nemilost okupatoru! Brkovi ne pominje ni sramotnu izdajniku ulogu serdara Janka Vukotia koji je bio oigledni Peiev saradnik, kao i mnogi drugi, ali je krupna istina reena.

Takoe, reena je, makar u naznakama, i istina o crnogorskim komitima, nedohvatnim crnogorskim patriotama , reena je istina o jednom velikom eneralu Radomiru Veoviu, makar povrinski je naeta i uloga Sekule Drljevia. Na kraju mnogo toga je reno u ovoj Brkovievoj knjizi i preporuujem je za itanje. Niko, ama ni jedan jedini od uvenih izdajnika LSCG ni rijeju ne pominje Sava Brkovia ni njegove knjige. ute sramotnici, po ko zna koji put dokazjui da u njima nema ni trunke ljudskog materijala, samo nesojskog i izdajnikog!

Sava Brkovia sam imao ast da upoznam lino, na mene je ostavio velianstven utisak, znao je ogromno. Sve to je uticalo da sam mu, kroz Knjievnu optinu Cetinje, izdao brilijantnu analizu velikosrpstva Etnogenezofobija, prilog kritici velikosrpstva. Zbog pojave te knjige i ja i Savo Brkovi, kao crnogorski nacionalisti i separatisti, izbaeni smo iz komunistke partije Crne Gore, to nam je sluilo i slui na ast, bez obzira to je dananja Crna Gora mafijaka tvorevina koja zloupotrebljava nacionalno da zadovolji svoje zloinake, mafijake interese

Sve to otvoreno podravaju i Crnogorci i crnogorski Srbi!

http://slavkoperovic.wordpress.com/2011/08/04/4-08-2011-g/