1O tobonjem pravu na laganje iz ovjekoljublja

Immanuel Kant (1724-1804)

U spisu: Francuska, u godini 1797, esti dio, Br. 1: O politikim protuuincima, od Benjamina Constanta, na str. 123 sadrano je sljedee:

udoredno naelo: da je dunost rei istinu, kad bi se uzelo bezuvjetno i pojedinano, svako bi drutvo uinilo nemoguim. Dokaz za nj imamo u veoma neposrednim zakljucima to ih je jedan njemaki filozof izveo iz toga naela, koji ide dotle da tvrdi: da je la naspram nekog razbojnika koji bi nas zapitao, nije li na prijatelj to ga on progoni u naoj kui naao utoite, bila zloin.

Francuski filozof na str. 124 nijee to naelo na sljedei nain:

Dunost je da se kae istina. Pojam dunosti nerazdvojiv je od pojma prava. Dunost je to pri jednom biu odgovara pravima drugoga. Ondje gdje nema prava, nema ni dunosti. Rei istinu, dakle, jest dunost; ali samo spram onoga koji ima pravo na istinu. No nijedan ovjek nema pravo na istinu koja drugome kodi.

Prton pseudos lei ovdje u stavu: Rei istinu jest dunost, ali samo spram onoga koji ima pravo na istinu.

Ponajprije valja primijetiti da je izraz: pravo na istinu bez smisla.Naprotiv mora se rei: da ovjek ima pravo na svoju vlastitu istinoljubivost(veracitas), tj. na subjektivnu istinu u svojoj osobi. Jer objektivno imati pravo na neku istinu rei e toliko kao: da uope kao pri Mojemu i Tvojemu, ovisi o njegovoj volji treba li neki dani stav da bude istinit ili laan, to e onda pruiti neku udnu logiku.

Izvornik: Immanuel Kant, ber ein vermeintes Recht aus Menschenliebe zu lgen (1797).

Hrvatski tekst Kantova spisa, u prijevodu Danila Pejovia, preuzet je iz: Danilo Pejovi, Veliki uitelji

miljenja (Naprijed, Zagreb 2002), str. 249-256. I. D. Michaelis u Gttingenu to je udno mnijenje zastupao jo prije nego Kant. Da je Kant

filozof o kojemu ovo mjesto govori, rekao mi je sam pisac toga spisa. K. Fr. Cramer

Da sam ja to na nekom mjestu, no kojega se vie ne mogu sjetiti, zbilja rekao, ovime priznajem.

I. Kant

2No sada je prvo pitanje: da li ovjek, u sluajevima kada odgovor s Da ili Ne ne moe izbjei, ima ovlast (pravo) da bude neistinoljubiv. Drugo je pitanje: nije li ak obvezan, u stanovitom iskazu kojemu ga prisiljava neopravdana prisila, da bude neistinoljubiv, kako bi sprijeio neko prijetee zlodjelo prema sebi ili prema drugome?

Istinoljubivost u iskazima, to se ne moe zaobii, formalna je dunost ovjeka prema svakome, makar njemu ili drugome odatle proizila ma kako velika teta. I premda onome koji na nepravedan nain prisiljava na iskaz ne inim nepravdu ako ga (taj iskaz) krivotvorim, ipak takvim krivotvorenjem to se stoga takoer (makar ne u smislu jurista) moe nazvati la, u najbitnijoj stvari dunosti uope inim nepravdu. To e rei, koliko je do mene, ja inim da iskazi (deklaracije) uope nemaju uvjerenje, a time i sva prava to se temelje na ugovorima otpadaju i gube svoju snagu. To je nepravda koja se nanosi ovjeanstvu uope.

La dakle, definirana naprosto kao namjerno neistinita deklaracija prema drugom ovjeku, ne treba dodatka da drugome mora koditi, kao to juristi zahtijevaju za svoju definiciju (mendacium est falsiloquium in praeiudicium alterius). Jer ona svagda kodi drugome, ako i ne drugom ovjeku, onda ipak ovjeanstvu uope, budui da izvor prava ini neupotrebljivim.

Ova dobrohotna la pak moe takoer postati kanjivim sluajem(casus), prema graanskim zakonima. No ono to naprosto sluajem izmakne kanjivosti, moe se kao nepravo takoer osuditi prema vanjskim zakonima. Ako si naime upravo sada nekoga u bijegu s predumiljajem pomou lai sprijeio na djelu, onda si za sve posljedice to bi odatle slijedile na pravni nain odgovoran. Ako si pak strogo uzevi ostao pri istini, onda ti javna pravednost nita ne moe nakoditi; nepredviena posljedica moe biti koja mu drago. Ta nemogue je da nakon to si zloincu, na pitanje je li onaj to ga on progoni kod kue, poteno odgovorio s Da a ovaj ipak neprimjetno izaao, kako zloincu ne bi doao na dohvat, pa se in dakle ne bi dogodio. Ako si pak lagao i rekao da on nije kod kue i on je takoer zbilja (premda ti toga nisi bio svjestan) izaao, a zloinac ga je u odlasku susreo i svoje djelo na njemu poinio, onda s pravom moe biti optuen kao zaetnik njegove smrti. Jer da si rekao istinu, ukoliko si je znao, zloinac bi moda u potrazi za svojim neprijateljem od dotralih susjeda bio uhvaen i in bi bio sprijeen. Tko dakle lae, ma kako dobrohotan on pritom i bio, mora za posljedice toga

Ovdje ne moram zaotriti naelo dotle da kaem: Neistinoljubivost je povreda dunosti

prema samome sebi. Jer ono pripada etici; ovdje je pak rije o pravnoj dunosti. Nauka o krepostima

gleda u onom prijestupu samo na neasnost, koji prijekor laljivac pribavlja samome sebi.

3odgovarati i okajavati ih, ak i pred graanskim sudom, ma kako nepredviene one bile. Jer istinoljubivost je dunost koja se mora smatrati osnovom svih dunosti to se imaju temeljiti na ugovoru, iji zakon, ako se napravi ak i najmanja iznimka, biva poljuljan i beskoristan.

Sveta je dakle, bezuvjetno vaea zapovijed uma, koja se ne da ograniiti nikakvim konvencijama: u svim izjavama biti istinoljubiv(poten).

Dobronamjerna je i u isti mah ispravna primjedba g. Constanta o propisivanju takvih strogih naela to se navodno gube u neizvodljivim idejama, a time bivaju nedostojna. Svaki put (kae na str. 123 i dalje) kad se neko kao istinito dokazano naelo ini neprimjenljivim, to dolazi odatle to ne poznamo posredno naelo koje sadrava sredstvo primjene. On navodi (str. 121) nauk o jednakosti kao prvu kariku to tvori drutveni lanac:Da naime (str. 122) nijedan ovjek ne moe biti vezan drugaije nego takvim zakonima, tvorbi kojih je on sam pridonio. U nekom drutvu stisnutom na uski prostor to se naelo moe primijeniti na neposredan nain, i ne treba nikakva srednjeg naela da bi ono postalo obino. No u nekom veoma brojnom drutvu mora se onome dodati jedno novo naelo koje emo ovdje navesti. To je srednje naelo: da pojedinci tvorbi zakona mogu pomoi ili u vlastitoj osobi ili pomou zastupnika. Tko bi prvo naelo htio primijeniti na neko mnogobrojno drutvo a da pritom za to ne uzme srednje naelo, neizbjeno e dovesti do njegove propasti. No ta okolnost to samo svjedoi o neznanju i nespretnosti zakonodavca, nita nee dokazati protiv naela. Na str. 125 on zakljuuje ovako: Neko naelo primati kao istinito od toga se ne smije dakle nikada odustati: makar se ini da odatle vreba opasnost. (A ipak je dobar ovjek napustio samo bezuvjetno naelo istinoljubivosti, zbog opasnosti to ga ono nosi za drutvo. Jer nije mogao otkriti nikakvo srednje naelo to bi sluilo da se ta opasnost sprijei, i tu se zbilja nikakvo naelo ne da ugurati.)

Ako se imena osoba kako su ovdje navedena hoe zadrati, onda francuski filozof zamjenjuje djelovanje kojim netko nekome drugome kodi (nocet) ukoliko istinu, ije priznanje ne moe zaobii, kae s onim djelovanjem kojim se drugome nanosi nepravda (laedit). Bio je to naprosto sluaj (casus) da je istinoljubivost iskaza kodila stanovniku kue a ne slobodni in (u juristikom znaenju). Jer iz jednoga prava od nekoga drugoga zahtijevati da u njegovu korist lae slijedit e zahtjev koji protuslovi svakoj zakonitosti. Svaki ovjek pak ima ne samo pravo nego i najstrou dunost prema istinoljubivosti u iskazima, koju ne moe zaobii, kodila ona njemu samome ili drugima. On sam dakle onome koji od toga trpi time zapravo ne ini tetu, nego nju uzrokuje sluaj. Jer onaj u tome uope nije slobodan da bira, zato to je istinoljubivost (ako jednom mora

4govoriti) bezuvjetna dunost. Njemaki filozof dakle nee prihvatiti stav (str. 124): Istinu govoriti je dunost, ali samo prema onome koji ima pravo na istinu kao svoje naelo. Ponajprije zbog nejasne formulacije toga stava, budui da istina nije posjed na koji nekoga pravo ovlauje, ali se drugima moe uskratiti. Zatim pak, prije svega, jer dunost istinoljubivosti (o kojoj je ovdje jedino rije) ne pravi razliku izmeu osoba spram kojih tu dunost imamo, ili koje se takoer moemo odrei, nego zato to je tobezuvjetna dunost koja vai u svim odnosima.

Kako bi se od jedne metafizike prava (to apstrahira od svih iskustvenih uvjeta) dospjelo do nekog naela politike (to primjenjuje te pojmove na iskustvene sluajeve), i posredstvom ovoga do razrjeenja jedne zadae potonje, shodno sveopem principu prava, filozof e postupiti na sljedei nain: 1) Postaviti aksiom, tj. apodiktiki-izvjestan stav koji proizlazi neposredno iz definicije vanjskoga prava (podudaranja slobodesvakoga pojedinca sa slobodom svakoga prema opemu zakonu); 2) Izvesti postulat (vanjskoga javnog zakona, kao ujedinjene volje svih prema principu jednakosti, bez koje se sloboda svakoga ne moe odrati). 3) Zadati problemkako se moe udesiti da se u nekom ma kako velikom drutvu ipak odrava sloga prema principima slobode i jednakosti (naime posredstvom jednog reprezentativnog sistema). to e onda biti naelo politike kojega e priredba i naredba sadravati samo dekrete, koji izvedeni iz iskustvene spoznaje ljudi smjeraju samo na mehanizam pravne uprave i kako se ovaj ima svrsishodno urediti. Pravo se nikada ne mora prilagoavati politici, zacijelo pak svagda politika pravu.

Neko kao istinito priznato (ja dodajem: a priori priznato, dakle apodiktino) naelo ne mora se nikada napustiti, kae autor. Samo to se ovdje ne mora razumjeti opasnost da se nakodi, nego da se uope ini nepravda. To e se pak dogoditi ako dunost istinoljubivosti, to je u potpunosti bezuvjetna i u iskazima sainjava najvii pravni uvjet, uinim uvjetnom i jo drugim obzirima podlonom. I premda ja stanovitom lai zapravo nikome ne inim nepravdu, ipak povreujem princip prava u pogledu svih nezaobilazno nunih iskaza uope (formaliter, premda ne materialiter, inim nepravdu). To je pak mnogo gore nego spram bilo koga poiniti nepravednost, jer takav in pretpostavlja ne ba uvijek neko naelo toga u subjektu.

Onaj koji upit to mu ga upuuje drugi: hoe li on u svom iskazu, to ga sada treba dati, biti istinoljubiv ili nee ve ne prihvaa nevoljko zato to je time spram njega oitovana sumnja da bi on zacijelo mogao biti i laljivac, nego sebi izmoljava doputenje da se tek podsjeti na mogue iznimke, ve je laljivac (in potentia). Jer on pokazuje da istinoljubivost ne priznaje kao dunost samu po sebi, nego sebi pridrava iznimke od pravila,

5to prema svojoj biti ne doputa nikakve iznimke, budui da ono time samo sebi protuslovi.

Sva pravno-praktina naela moraju sadravati strogu istinu, a ovdje takozvana srednja naela mogu sadravati samo pobliu odredbu svoje primjene na postojee sluajeve (prema pravilima politike), ali nikada iznimke od njih. Jer ove ponitavaju openitost, zbog koje jedino ona nose ime naela.

Knigsberg.