Karem Zaimovi Tajna dema od malina

SADRAJ

Nigel Breen5

ovjek sa iljinim licem 16

A godine su prolazile30

udo nevieno ................................................................... 47

Tajna Nikole Tesle 62

Invazija krava77

Tajna dema od malina 84

Oni su meu nama!95

Sarajevski trag106

Sarajevski nevidljivi ovjek Amir Amri120

(Bez naslova)135

Pogovor (Ozren Kebo)147

NIGEL BREEN

Uskoro se navrava punih devedeset godina od roenja Nigela Breena, nesumnjivo jednog od najveih knjievnika ovog stoljea, a vjerovatno nisu daleko od istine ni oni to ga svrstavaju meu najvee sa anglosaksonskog govornog podruja. Naalost, naa redakcija jo uvijek nije u mogunosti da za prijevod na bosanski jezik obezbijedi bar neku od Breenovih novela, za ta nas je pitao veliki broj itatelja. Dobro su poznate komplikacije nastale usljed Breenovog udnovatog ieznua, tako da jo uvijek nije regulirano pitanje zaostavtine njegovih autorskih prava. No, pripremajui se za dostojno obiljeavanje te obljetnice, koja e svakako zapremiti jo dosta prostora u sljedeim brojevima naeg asopisa, ovaj put emo vas, bar u opim crtama, podsjetiti na ivotni put ovog knjievnog velikana, jednako intrigantan i dojmljiv kao bilo koje od njegovih knjievnih djela.

2.

Nigel Breen roen je estog maja 1903. godine u ribarskom mjestacu Malingale na obalama Cornwa-lla. Otac mu bijae prvi oficir na kitolovcu "Jonina utroba", a majka seoska uiteljica. Poslije e Breen priati kako se oca gotovo i ne sjea, jer je on tokom skoro itave godine plovio sjevernim morima, prokrstarivi svijet od obala Nove Engleske pa sve do Ognjene Zemlje. Jedini djeakov kontakt sa ocem, izuzmu li se oni rijetki trenuci kada je gosp. Breen boravio na kopnu, bila su duga pisma to ih je prilino redovno slao porodici i koje je Nigelova majka Banshv po vie puta iitavala djeaku.

Rano djetinjstvo uglavnom je proveo sa svojom bakom po oevoj strani, koja je djeakovu matu pregnirala starim legendama i priama kakvim je obilovao cornwallski kraj. Mnogi Breenovi biografi miljenja su, a takvo neto je i sam Breen dao vie puta naslutiti, da su legende to ih mu je iz dana u dan priala njegova, tada ve gotovo poluslijepa baka Miranda bile kljuni elemenat koji je u djeaku pobudio ljubav prema fantastici, ali i zaetke njegova budueg literarnog talenta. "Baka mi je voljela priati", prisjeat e se mnogo godina kasnije, "da sam 'nedjeljno dijete' i da stoga posjedujem neke moi, kako ih je ona nazivala, koje druga djeca, roena u ostale, 'obine' dane, nemaju". Baka Miranda tvrdila je kako tu "mo" djeci roenoj u prvoj nedjelji u mjesecu dariva vilinski soj Gvarget Anun, to je naseljavao oblasti centralnog Walesa, ali se, po legendi, u bijegu pred krvolonim hordama Andulin Alikira, jedan dio sklonio u guste ume priobalnog Cornwalla, gdje su postali zatitnicima djece i pomoraca.

esto je mali Nigel izjutra pored kreveta zaticao svjee umske kupine ili kakvu novu igraku od vornovatog ostrvskog drveta. Tada je vjerovao bakinim rijeima da mu te poklone ostavljaju njegovi vilinski zatitnici, koji su ga posjeivali dok je spavao. "Mogao sam tada imati etiri ili pet godina i vjerovao sam u to sa pravom djeijom iskrenou", kazat e Breen docnije, "i nisam se obazirao na majine prijekore prema takvim bakinim priama i postupcima. Poslije, kada sam malo odrastao, shvatio sam kako je sama baka ostavljala te stvari pored mog kreveta, elei svoje pripovijesti uiniti jo stvarnijim. Ali, ak i kada sam postao svjestan toga, nisam elio da baka shvati kako znam prirodu tih Vilinskih' poklona. Uostalom, jednim dijelom svog bia elio sam i dalje da vjerujem kako je to istina."

Za desetogodinjeg Nigela bio je teak udarac kada mu je prvo umrla baka, a nedugo potom nesretno stradao i otac, iji je amac prevrnuo i potopio strani kit Kovper, tada strah i trepet Atlantika. Mnogo decenija iza toga, prisjeajui se tih dogaaja, Breen e ak ustvrditi da je u pitanju ista neman koja je inspirirala Melvillea za njegovu maestralnu kreaciju Moby Dicka. Naravno, tu tvrdnju ne moemo uzeti zaozbiljno, znajui da je Melville svoje remek-djelo objavio vie od pola decenije ranije nego je ime Kovpera, gigantskog bijelog kita, postalo legendarno meu mornarima s obje strane Atlantika. Kako god, vijest o smrti kapetana Edwarda Breena stigla je Nigelu i njegovoj majci ak mjesec dana prije oevog posljednjeg pisma, napisanog i otposlanog svega pet dana prije smrti. To pismo Nigelova majka nikada nije ni otvorila, uvijek ga uvajui uz sebe kao neku vrstu relikvije.

Ostavi bez namjetenja kao uiteljica nakon velikog poara to je samu kolu i itavi Malingale zbrisao sa lica zemlje, ostavi bez sredstava za ivot, mlada udovica se sa sinom odselila u Dublin. I samoj Irkinji porijeklom, pomo su joj ponudili roaci iz klana O'Dannon, uticajne trgovake porodice u katolikom, irskom dijelu Dublina. Nigel e bolno podnijeti to preseljenje iz neukroene, predivne cornwallske prirode u mrani Dublin pod britanskom stegom, ali se u narednim godinama taj prelazak pokazao sudbonosnim po njegovu karijeru.

3.

"Dublin je tada bio najsliniji realiziranom komaru nekog loeg viktorijanskog kroniara", zapisao je kasnije u svojoj znamenitoj knjizi "aba koja je znala da pjeva", kojoj e dosljedno iznijeti odlomke sjeanja na dublinske godine. "Prenapuene, poluzatrpanim mravinjacima

sline radnike etvrti, nastanjene ljudima poluslijepim od napornog rada u mranim skladitima britanskih kolonijalnih tvrtki i dvadesetogodinjim djevojkama to su usljed tegobnog ivota izgledale i dva puta starije, inile su nevjerovatan kontrast raskonim rezidencijalnim kvartovima engleskih inovnika i oficira. Takve stvari, ali i injenica da sam kao dijete bez oca najvie odrastao na ulici, doprinijele su tome da vrlo rano osjetim svu teinu socijalnih nepravdi i razvlatenost katolike irske zajednice naspram vladajue engleske protestantske manjine", saznajemo iz jo jedne njegove vrsne autobiografske knjige "Svjetlost lutalica".

Ipak, ni u jednoj od ovih knjiga ne pominje svoj revolucionarni zanos kada je kao petnaestogodinjak stupio u redove irske organizacije "Sinn Fein". Tome je svakako doprinijelo to da je jedan od tadanjih efova "Sinn Feina" bio Thomas O'Learry, drugi mu njegove majke, za kojeg se ona udala 1915. Ali ovaj put, umjesto oca dobija nacionalnog heroja, koji je, za razliku od kapetana Edwarda, umjesto sa harpunom, sve svoje vrijeme provodio sa flaom Molotovljevog koktela u jednoj i pitoljem u drugoj ruci. Godina 1919. prijelomna je po tome to Nigel svoje prve pjesme objavljuje u poluilegalnom listu "Gelska zvijezda", ureivanog od strane znamenitog irskog pjesnika i borca za slobodu Simusa Flanertija. Iako su te prve pjesme obojene mladievim patetinim revolucionarnim zanosom, ve je primjetan njegov osebujni talenat. Radi otvorenog napada na britansku vladu, izreenog u tim pjesmama, Nigel biva iskljuen sa Dublinskog dravnog koleda.

Sljedea je godina ponovo bila teka po mladog Bre-ena. Njegov ouh biva ubijen pri pokuaju dinamitake diverzije na dublinski zamak gdje je bilo sjedite engleske policije, a majka uhapena i strijeljana pod optubom da je ukljuena u pripremanje atentata na prijestolonasljednika britanskog trona koji je u martu 1920. trebao

izvriti smotru britanskih jedinica u dublinskoj luci. Potjernica se izdaje ak i za Nigelom, koji se ipak uspijeva skriti pred policijskim potragama. Tada se sudbina pojavljuje u liku pomorca Corta Maltesea, starog prijatelja njegovog oca. Nigel se jednog maglovitog februarskog jutra, na obalama Londonderijskog zaljeva ukrcao na jedrenjak kapetana Maltesea. Brza barka ga prebacuje do obala Francuske, a zatim vozom putuju do Pariza. Corto Maltese ga tu ostavlja uglednoj idovskoj porodici Stein. Dugujui uslugu Malteseu jo od ranije, Steinovi spremno preuzimaju skrb o tom natmurenom, utljivom mladiu to je ve tada, sa nepunih osamnaest godina, na dui nosio neizbrisive oiljke.

4.

Naredne godine vraaju mladog Breena u onaj ivotni mir kakav je osjetio jo samo u doba svog djetinjstva. Hugo Stein, uspjeni bankar i oboavatelj klasinih antikih epova, Nigelu je pronaao zaposlenje u odvjetnikom uredu svog brata. Istovremeno je fmansijski potpomogao Breenov studij povijesti umjetnosti, kojeg mladi upisuje na Sorboni. To e biti i doba potpunijeg Breenovog sazrijevanja, ljudskog i umjetnikog. Ono to su u Dublinu bili prvi, nesigurni koraci jednog nadarenog pjesnika, u parikim godinama postaje senzacionalnim ulaskom na velika vrata tamonje knjievne scene, u gradu koji se, oporavljen od ratnih napora, ponovo vraao bezbrinom mirnodopskom ivotu. Svoju prvu knjigu Breen konano objavljuje 1922, u svojoj devetnaestoj godini. Poznato je na kakav je izuzetan prijem od strane uglednih kritiara naila ta knjiga pod imenom "Jutarnji razgovori", zbirka od devet pripovjedaka iz perioda njegovog studentskog ivota u gradu svjetlosti. Dok ga neki kritiari smjelo proglaavaju novim Jalduem, na jednaku

zapaenost je knjiga naila i kod italake publike, pa je svega tri mjeseca nakon prvog izdanja ve tiskano novo. Ohrabren tim prvim velikim uspjehom i uvjerivi se u stvarne mogunosti svog talenta, ve naredne godine objavljuje "abu koja je znala da pjeva", fantazmagorinu minucioznu mjeavinu irskog i cornvvallskog folklora i njegovih godina djetinjstva u Dublinu. No, iako je to knjiga koja danas slovi kao jedno od kljunih mjesta moderne evropske literature, tadanja kritika, nespremna za takav knjievni eksperiment, obruila se na mladog pisca sa jednakom estinom s kojom su pozitivno doekali njegov prvijenac. Ali to kao da nije posebno zabrinjavalo Breena. Izmeu ostalog, posredstvom Gertrude Stein, srodnice njegovog mentora, doao je u kontakte sa Ernestom Hemingwayem i Ezrom Poundom. Mnogo vie nego u kapricioznom i vjeno natmurenom Poundu, Breen sudruga nalazi u Hemingwayu, koji se istovremeno sve vie afirmira kao zapaen pisac. Legendarnim ostaju njihovi lumperaji i zabave, kao primjerice pijanka oktobra 1923, kada su tri dana bez prestanka slavili roenje Hemingwayevog prvog sina Johna.

"Bijasmo poput pijanih lukih radnika koje su ene istjerale iz kua. ivot nam je nalikovao na beskrajno more najslaeg alsakog vina i u njega je trebalo uroniti jo samo dublje i intenzivnije, a s vremena na vrijeme poneto i napisati", zapisao je Hemingway 1958. u jednoj dnevnikoj zabiljeci. Meutim, ini se kako je Hemingway svoj knjievni rad ipak shvatao daleko ozbiljnije i izmeu njihovih lumperaja pronalazi dovoljno vremena da predano pie i gradi karijeru. Za razliku od njega, Breen se ubrzo naao bez novca, ve zaboravljen od itatelja i kritiara. Raskinuo je prijateljstvo sa Hemingwayem nakon jedne estoke svae koja je te 1924. dovela do toga da se njih dvojica, potpuno pijani, potuku pred stepenicama parike Vijenice. Zavrili su u bolnici sa lakim povredama. Nakon toga, a sve do kraja Hemingwayevog ivota, njih dvojica nikada vie nisu niti progovorili.

5.

Pitanje je da li bi tu bio i kraj Breenove karijere da u njegov ivot nije stupila Julliette Antoanne, kerka generala Marcela Antoannea, francuskog jednorukog heroja sa Marne. Upoznali su se sluajno, poetkom 1924. godine, u jednom parikom pozoritu. Nema nikakve sumnje da se izmeu mladog pisca, ve isuvie ogrezlog u naivnoj, ali i samounitavajuoj boemtini, i devetnaestogodinje Julliette, razmaene, no inteligentne gradske ljepotice, stvorila trenutna ljubav. Sam Breen bio je krt na rijeima kada je trebalo opisati taj period. Ali, sudei po nekim fotografijama koje se danas uvaju u arhivama Dravnog muzeja pisane rijei, u pitanju je bila takva ljubav kakva je potakla Breena da napravi drastian zaokret u svom ivotu. Prestaje da provodi vrijeme u kafanama, ili bar ne samo u njima, i ponovo se grozniavo bacio na pisanje. Naao je privremeno zaposlenje, omoguivi sebi da u rekordnom roku zavri studije kao jedan od najboljih studenata u povijesti Sorbone. Istovremeno, sve ee je vidan u Julliettinom drutvu. Ona mu naklonost uzvraa u potaji pred strogim okom njenog oca, tada naelnika vie tabne kole.

Te iste godine Breen je objavio i svoj prvi roman "Znamenje Dannana", dvotomnu sagu o dvije generacije jedne irske familije u Sjedinjenim Dravama. Knjiga je klasine forme, ali potpuno modernistike strukture. Kritika ga je ponovo slavila u nepodijeljenom miljenju kako se radi o istinskom remek-djelu, a prilina finansijska dobit omoguila mu je da podmiri dugove, da otkaz i zaprosi Julliette. Meutim, to samo izaziva bijes njenog oca - stari je general bio spreman ii i dotle da je ak unajmio plaene ubojice da ga u tajnosti uklone. Zahvaljujui srei, ali i refleksima sauvanim iz dublinskih dana, izbjegao je klopku i zajedno sa Julliette pobjegao prvo u Alir, pa u Maroko. Tu provode dvije godine, ekajui povoljan trenutak da izau iz anonimnosti i vjenaju se. Do toga, naalost, nije nikada dolo. Julliette umire u svojoj dvadeset i prvoj godini od zatrovane vode. Polulud zbog gubitka, Nigel se, nakon neuspjelog pokuaja samoubojstva, prijavio u Legiju stranaca, gdje provodi naredne etiri godine. Taj period pievog ivota i do danas je ostao prekriven velom nejasnoa i kontroverzi koje ne moe razbistriti ni njegova knjiga "etiri pustinjska pejzaa" iz 1931. Kao dio legionarskih uspomena, objavio ju je po povratku u Evropu, u Italiju, gdje se odluuje nastaniti na neko vrijeme.

Iako sljedeih nekoliko godina provodi kao neko ko je raistio sa svojom prolou i pred kim se otvaraju novi vidici, ivei povueno u unutranjosti Lombardije, novim knjigama i intrigantnim ponaanjem nije prestao privlaiti panju javnosti. Pravu medijsku senzaciju je izazvala njegova odluka da 1935. opremi ekspediciju sa kojom e krenuti u potragu za mitskim Ostrvima Sretnika, legendarnim i prihvaeno imaginarnim arhipelagom to ga nastanjuje vilinski rod Tir Nan Og. Breen je, naime, tvrdio da je tokom boravka u Africi pronaao neke mape iz fenianskog perioda koje nedvojbeno potvruju ne samo postojanje vilinskog roda, nego i uspostavljanje trgovakih veza izmeu raznih vilinskih naroda i civilizacija antike Afrike. Iako nikome nije elio otkriti gdje bi se zaista trebala nalaziti Ostrva Sretnika, procurila je vijest da je prvo odredite ekspedicije lokalitet Shetlandskih ostrva. I tako je na dan njegovog roenja, estog maja 1935, grupa od etiri preureena tegljaa isplovila iz Bambridgeskog zaljeva. Tri pune godine niko nije znao nita o sudbini Breena i dvadeset sedam mornara, koliko je za visoke nadnice pristalo da ga prati u toj udnovatoj, mnogi su govorili i suludoj ekspediciji.

Za vrijeme tog odsustva, interes za njegovim djelima ni najmanje ne jenjava. tavie, pokazalo se da je, pored toga to je veliki pisac, Nigel Breen jednako sjajan trgovac. Svome je izdavau prije odlaska ostavio u rukopisu ak tri knjige. Njihovim frekventnim objavljivanjem ne samo da je odran interes za pievo literarno ime, nego i njegovo ime povezano sa misterioznou ekscentrine ekspedicije sve bolje omoguava trinu prou svakojakim, ali ponajee banalnim suvenirima tipa majica, postera i slinih marketinkih infantilnosti. Sve tri knjige, pogotovo "Noni dodiri", otkrivaju nam, meutim, jednog gotovo potpuno novog pisca. Znatno teeg i hermetinijeg, no i dalje zanimljivog i ulnog prozaistu koji sva svoja ivotna iskustva beskompromisno pretae u knjige.

Potpuno iznenadno, u osvit novog svjetskog rata, jednog jutra se pojavio na ulazu u brisbanesku luku sa dva broda od etiri s kojima je isplovio. Ta je vijest u momentu obila itavu planetu i nevjerovatna novinarska bulumenta je pohrlila u taj australski luki centar. Meutim, Breen se, kao i itava njegova posada, povlai u dobrovoljnu viemjesenu izolaciju, tako da se u javnosti nita ne saznaje o sudbini itavog putovanja, a jo manje o dva nestala broda. Dok zanimanje medija i znatieljnika ne jenjava, Breen je prodao i dva preostala broda i isplatio posadu, koja se, izbjegavi dodire sa novinarima, razila na sve strane svijeta. Tek nekoliko godina kasnije neko je primijetio zanimljivu injenicu da se nikada zapravo nije saznao pravi identitet niti jednog od lanova pieve posade. Kako je Breen i dalje tvrdoglavo odbijao da prui bilo kakvo prihvatljivo objanjenje o sudbini preostalih brodova i mornara, biva pozvan da o itavoj aferi svjedoi pred meunarodnim pomorskim sudom. Iako je pokrenut i krivini postupak, usljed nedostatka bilo kakvih dokaza

ili konkretnih fakata, Breen je bio osloboen.

Dok se jo uvijek nije stiala sva pompa oko itavog sluaja, Breen odmah po oslobaanju odlazi za paniju gdje nemilice bjesni graanski rat. Odbivi He mingwayevu licemjernu poziciju novinskog izvjetaa Breen se kao obian borac prikljuio republikansko armiji. Tek teko ranjavanje 1939. natjeralo ga je da se povue iz aktivne borbe i ode u SAD na rehabilitaciju, Poto mu amerika vlada nakon kraeg procesa odbija zahtjev za dravljanstvo, povlai se u Junu Ameriku, u Brazil, gdje od ogromnog bogatstva, nakupljenog u meuvremenu prodajom autorskih prava, gradi ogromnu rezidenciju na obalama Amazona, u dubokoj, nepristupanoj praumi. Jo jednom, povukao se u dobrovoljnu osamu koja e potrajati sve do 1955.

A od sredine pedesetih godina ide ve onaj dio Bre-enovog ivota i literarnog stvaralatva koji se moe nai u svakom ozbiljnijem udbeniku knjievnosti. Klasikom su danas knjige iz tog perioda: "Dubinska vrelina", "Put za Koandu", "Poraz", "Groznica" i mnoge druge prevedene do danas na vie desetina svjetskih jezika, objavljene u milionskim tiraima. Istovremeno, njegovu sve senzacionalniju knjievnu slavu ponovo su pratile nove privatne bure, esto izrastajui u skandale, kao onda kada je nabusitog Johna Waynea bacio u jezero Zanuckove vile poslije promocije filma "Rio Bravo". Iz tog vremena pamtimo i njegov propali boravak u Hollywoodu kada se pokuao afirmirati i kao filmski scenarista, no puno vie se pamti kratka i burna veza sa Audrev Hepburn, odbijanje Nobelove nagrade za knjievnost, kockarske avanture u Monte Carlu...

Onaj pozni, vjerovatno i najsretniji dio pievog ivota poeo je 1959, kada se eni brazilskom slikarkom Emandom Dodir. S njom e se konano skrasiti u velikoj vili nadomak Los Angelesa. Taj dio njegovog ivota ostat e upamen kao umjetniki najplodonosniji, mada za

biografe i novinare eljnih senzacija najmirniji. Sljedee dvije decenije izgleda da je Breen konano stavio taku na sve svoje avanture, postavi na kraju, iako protiv svoje volje, etabliranom veliinom, knjievnim klasikom, kojeg su tada, ba kao i danas, imitirale na stotine pisaca irom svijeta. A onda, rano ujutro estog maja 1973. njegovo ime ponovo se nalo na svim naslovnim stranicama svjetskih listova. Naime, tog jutra, na svoj sedamdeseti roendan, Breen je nestao bez traga i glasa. O njegovom nestanku nisu mogli nita rei ni njegova supruga ni neko od njegovo etvoro djece. Jednako iznenaeni time kao i sav svijet, ekali su narednih nekoliko godina ne bi li uli bilo ta o njemu. Izmoreni iekivanjem, ali i brojnim spekulacijama, Breenova familija ga naposljetku zvanino proglaava mrtvim 1989. Time je, bar formalno, zauvijek bila stavljena taka na ivot i stvaralatvo Nigela Breena.

U godinama koje su dole nakon Breenovog nestanka bilo je mnogo onih koji su nudili razne verzije o njegovoj sudbini nakon estog maja 1973. Neke od tih pria bile su potpuno sumanute, kao one koje nudi amerika vjerska sekta "Iekivaoci skorog Sudnjeg dana" koja je Breena proglasila drugim Boijim sinom, koji se, poto je obavio posao na ovom svijetu, ponovo vratio na nebesa. Druge, tek neto vie prizemnije prie govore o tome da se Breen na kraju u tajnosti vratio u Irsku, gdje je naao izgubljeno pleme Tauta De Danan, vilinske kraljevstvo koje se krije u dubinama irskih brda. Tu Breen, kau takvi, ivi svoj ivot u miru i srei, pripovijedajui mladim naratajima vilenjakog soja o pokvarenosti i hladnoi vanjskog svijeta, a oni mu zauzvrat vraaju mladost i snagu svojim uvenim smeim pivom, za kojim su toliko eznuli i sam Shakespeare i Henrik VIII.

I pored primamljivosti takvih verzija, danas je prihvaena ona o Breenovom samoubojstvu. Naime, ostarjeli pisac nije vie mogao podnijeti ivot.

OVJEK SA ILJINIM LICEM

Ovo je pria o Jakobu Esaloviu. ovjeku sa iljinim licem. Jo uvijek u sarajevskim arhivama paljiviji istraiva moe nai iscrpnu dokumentaciju: zastraujue precizno faktografsko svjedoenje o Jakobovu ivotu. Ponegdje, onima to utonu u razmotavanje niti ije krake kaimo od jednog do drugog podatka, ta e dokumentacija biti zaprepaujua - moda to i jeste svojevrsna opomena da se takvo neto nikada vie ne desi. Bar ne u ovom gradu.

Jakob Esalovi bijae ovjek od krvi i mesa, stvorenje to je iz majine utrobe izalo da na ovome svijetu spozna samo patnju, surovost i nerazumijevanje. Jakob bijae obiljeen. Obiljeen na najstraviniji zamisliv nain - Siljinim licem. Zahvaljujui viemjesenom istraivanju i uz svesrdnu pomo upravnika Instituta za historiografsku analizu, dr Jaarija, u stanju smo da vam u ovom broju ponudimo nevjerovatnu slagalicu ivotnog puta Jakoba Esalovia, ovjeka koji se rodio i umro u ovom gradu. U Sarajevu.

Roenje i djetinjstvo

Mada spominjemo da je dokumentcija vezana za pokojnog Esalovia vrlo iscrpna, izvori oko tanog datuma njegovog roenja poneto su kontroverzni. Dok izvodi iz Matinog ureda, pohranjeni u arhivi Gradskog suda, kao datum Esalovievog roenja navode 18.3.1893., u spisima Vie policijske uprave nailazimo na 23.5.1893. Kako god, i pored ove neodreenosti, oba izvora su saglasna u ostalim opim podacima. Jakob bijae roen kao prvo dijete Egona Esalovia i Akamice Rizalovi.

Ve samo Jakobovo roenje bijae izazvalo pogolemu pozornost sarajevske arije, pogotovo rijetkih doktora ili ljudi sklonih nauci. Naime, mali Jakob faktiki je bio roen bez lica - tek sa siunim prorezima namjesto usta i nosa. No, i kao takvo, novoroene je uspjeno prebrodilo roenje i, prema izvjetaju Hamdije Sranovia, tada naelnika Pedijatrijskog odjela u Zemaljskoj bolnici u Sarajevu, nije pokazivalo nikakve znake zdravstvenih problema. Njegovi roditelji su ga prihvatili takvog kakav jeste, odgajajui malog Jakoba uz najveu roditeljsku brigu i panju.

Ipak, problemi su poeli u dobi kada je Jakob mogao imati oko pet godina. Postepeno, a zatim sve bre i nepredvidljivije, djeakovo lice poelo se formirati. Ali kako! Dovoljno je pogledati iz tog perioda sauvanu jedinu fotografiju malog Jakoba, koja, i pored poutjele emulzije nagrizene vremenom, donekle pribliava njegov lik iz faze kada je formiranje djeakovog zakanjelo pojavljenog lica bilo ve okonano. Kada smo prvi put vidjeli tu fotografiju, bilo nam je teko povjerovati kako u pitanju nije neija neukusna ala ili fotomontaa. Meutim, analize fotografskih strunjaka potvrdile su autentinost snimka.

Na toj fotografiji vidimo Jakobovo lice strahovito izoblieno, no ipak ne bez nekog skrivenog reda, koji je mogao samo da izazove muninu u stomaku. Umjesto nosa izraslo mu je jedno dugako ispupenje, zavravajui se nosnicom veliine kestena, bljetee crne boje. Oi mu bijahu oble, jajasto nasaene iznad nosa to, avaj, bio je tek predvorjem djeakovih udnovatih usta. Lice mu je ve tada izdueno, bez kose, ali sa tamnijim prelivima iznad ela i pored uiju koje predstavljaju moda najbizarniji dio Jakobovog lica. Ui su mu ovdje izduene, poput nekoritenih rukava padajui ispod lica, sve do ramena.

Prema iskazima doktora Jovia, koji nam je ostavio prvo potpunije vjetaenje novoizraslog Jakobovog lica, to je bio fenomen kojem se nije moglo nai pandana u poznatoj historiji medicine i kojeg on, i pored doktorske disertacije branjene u Beu, nije bio kadar objasniti. U svakom sluaju, formiranje Jakobovog lica bilo je zavreno do njegove desete godine. I tada, time kao da poinje njegovo ivotno prokletstvo. Ubrzo potom, nesretnim sluajem gine njegova majka kada je sa jedne graevinske skele pravo na njenu glavu skliznuo bolk maltera. Tada je Jakob po prvi, po njegovu alost ne i zadnji put, osjetio bol gubitka.

Krstaki rat pred Jakobom

Nakon tog preranog odlaska njegove majke, Jakob se povlai u sebe i biva izbaen iz sarajevske puke kole, emu je, vjerujemo, mnogo vie presudilo praznovjerje njegovih uitelja i razrednih drugova, nego to

je bilo stvarnih razloga za donoenje tako drastine odluke. U isto vrijeme arijom se poinju raznositi ogovaranja i prie. Da li kao posljedica svega toga, Jakobov otac ubrzo gubi namjetenje raunovoe u trgovakoj tvrtki "Kohn i sinovi", a prema svjedoenju njihovih komija sa Alifakovca, gdje se Jakob sa ocem preselio nakon majine smrti, oko i u njihovoj tronoj kui se poinju deavati svakojake neobine stvari.

Nou su se mogli uti neobini zvukovi, kroz prozore je dopirala neprirodna svjetlost. Tek poslije, saznalo se da je to bila posljedica djelovanja stanovitog Angelica Domianija, udnovatog doljaka za kojeg se ubrzo saznalo da je bio prijatelj Jakobovog oca iz mladosti. Otac Angelico Domiani - tada na studijskom putovanju kroz Bosnu -bio je u svom vremenu na glasu kao najperspektivniji vatikanski egzorcista. Naalost, punija dokumentacija o ocu Domianiju, ak i uz nae veze u Vatikanu, ostala nam je nedostupna i neprovjerena, pa tako jedini izvor podataka za ovu epizodu nalazimo u hronikama tadanjih novina. ini se da se Jakobov otac pozvao na prijateljstvo sa Domianijem, te zamolio oca Angelica da nad malim Jakobom izvri obred istjerivanja avola za kojeg je tada ve potpuno rastrojeni Esalovi stariji vjerovao da dri njegovog sina u vlasti.

Naravno, bile su to besmislice. No, ipak, neto se tu krilo. U malom Jakobu krila se izvjesna mo koju ne treba pripisivati neistim silama. Ta mo impresionirala je oca Domianija koji, uasnut, nakon tri dana naputa kuu na Alifakovcu i vraa se u Vatikan gdje se odmah povukao u meditaciju. Nikada otac Angelico nije htio razgovarati o tome ta je doivio i otkrio u ta tri dana. Jedino je, mnogo decenija docnije, u svojim poznatim memoarima "Moj krstaki rat" o svemu tome napisao samo jednu jedinu reenicu: "Samo jednom u ivotu osjetio sam pravi strah i uas. Samo jednom!" Dugo vremena su razni tumai krajnje kontroverznog djela i ivota oca Domianija pokuavali da objasne ovu reenicu. Nikad u tome niko nije uspio.

Rani jadi

U daljnjim godinama Jakobovog odrastanja, njegov otac, nakon neuspjeha sa egzorcizmom, u potpunosti zaputa sina, kao i svoj ivot. Strastveno se odaje kockanju i pijanenju, i iz tog perioda nemamo pouzdanijih dokumenata koji bi posvjedoili o posljedicama koje je na Jakobovu pubertetsku psihu ostavio ovakav slijed dogaaja. Ali, naili smo na jedno pismo datirano iz 1903. godine kojeg je Erdal Utrubi,

jedan od tadanjih istaknutih sarajevskih slikara-pejzaista, inae praki student i Vankin dobar kolega, poslao u Pariz Jean Giraffeu Stoulloneu, svome prijatelju i docentu na Sorboni. U pismu je Jako-bovo ime spomenuto na krajnje intrigirajui nain.

Naime, sudei po ovom pismu, mladi Jakob, osamljen u svojoj izolaciji i preutnom izgnanstvu u kojeg ga baci sarajevska arija, odu-ak je pronaao u slikarstvu. Sasvim sluajno, Utrubi je nabasao na neke Jakubove radove i u njima prepoznao izvorni, ali neukrotivi talenat. Meutim, neki pasusi iz Ultrubieva pisma Stoulloneu mjestimino imaju vrlo uznemirujui kontekst. Stoga, citirajmo upravo jedan od takvih fragmenata:

"... Talenat udesne imaginacije, ali i zastraujue vizije podjednako izbijaju sa slika mladog Jakoba Esalovia. Kao to ti rekoh, Jeane, mladi je najvei talenat kojeg sam ikada sreo, takav i toliko da se ja sada pitam jesam li vie od neukog djeteta pred onim to donose Jakobove slike. Uz malo kontrole i dodatnog rada, momak bi mogao postati senzacionalan. Ali, krasi ga udan i nepredvidiv karakter. Motivi i vizije to ih oblikuje su neopisivi, dragi Jeane. Zastraujui, nagovjetavajui, opominjui, ak morbidni, rekao bih, te kao takvi neupotrebljivi za prezentaciju irim krugovima. Mladi Jakob ima vrlo udne psihike svjetonazore i uporno tvrdi da na svojim slikama zapravo prikazuje dogaaje koji e se tek desiti u budunosti, da su to njegove vizije iz sna. Ne znam ta da ti kaem o svemu ovome. Ja lino pokuat u da uinim sve ne bi li se Jakobov talenat izbrusio i izveo na pravi put, ali, bojim se, anse za takvo to male su."

Eto, tako je Utrubi komentirao neke rane Jakobove radove. Naalost, iz ovog pisma ne saznajemo nita vie o samim motivima sa Jakobovih radova. Pa ipak, udesna igra historije htjede da nam ostavi jednu bizarnu zabiljeku bar o jednom Jakobovom radu iz tog perioda. Ezra Siledar, trgovac slikarskim materijalima, kod kojeg se Jakob snabdijevao bojama, kistovima i platnima, toliko je bio impresioniran jednom Jakobovom slikom da je napravio kratku biljeku na unutranjoj strani korica svoje raunovodstvene knjige. Prenosimo je u cjelosti:

"Grandiozna slika... veliki format, dramatina kompozicija. Prikazuje mnotvo svijeta u panici. Nikada ne vidjeh takvu realnost

u prikazivanju emocija. U sredini guve je veliki automobil. Na cesti, pored vozila, opruena su dva tijela: mukarac u uniformi i ena u skupocjenoj, sveanoj haljini. Oboje kao da na tijelu imaju rane od metaka. Dok posmatrah ovu slikariju, obuze me strahotni uas. Svakog asa sam oekivao da se platno rascijepi te i ja uletim unutra, ili da prizor sa slike jednostavno iscuri - toliko je sve to bilo zastraujue, realno, mada ne dokuih ta ova slika zapravo predstavlja."

Ovako je pisao trgovac Ezra Siledar i pitao se ta slika predstavlja. Nije trebalo ekati mnogo pa da to i spozna. Nekoliko godina kasnije, 1914., na ulicama Sarajeva ubijen je prijestolonasljednik Austro-Ugarske Monarhije. Ve i povrni pregled foto-dokumentacije sa mjesta zloina upuuje na srodnost sa opisanom Jakobovom slikom. Sluajnost?

Dani ludila

Pitanje je ta bi dalje bilo sa Jakobom i njegovim slikarskim radom da se ne desi nesrea koja e zauvijek i nepovratno izmijeniti njegov ivot. Na dan estog maja te 1912., njegov otac se, kao i obino, te veeri kasno vratio kui, totalno pijan. Dok je palio kandilo, ispala mu je ibica i vatra odmah uhvatila tronu i neodravanu kuicu na Ali-fakovcu. Kompletna kua nestala je u vatrenoj havariji, a s njom se okona i bijedni ivot Jakobova oca. Ali ono to je Jakoba definitivno oinulo kao surova igra sudbine bijae injenica da je vatra unitila sve njegove slike na kojima je briljivo radio godinama i koje su predstavljale sve to je imao od svog ivota. Takav udarac nije mogao prebroditi.

Zapao je u neizrecivo stanje oka i najprije biva priveden u Okruni zatvor u cilju zatite graana od iznenaujue agresivnosti koju je poinjao iskazivati. Potom je prebaen u psihijatrijski sanatorij na Koevu. Iz ovog perioda nalazimo vrlo malo podataka o Jakobovoj da-Ijnoj sudbini, no, znajui kakvi su uslovi tada vladali u sarajevskom zdravstvu, teko je pretpostaviti kako je ovaj boravak u ludnici Jakobu mogao donijeti iega dobroga.

Ve iz 1918. posjedujemo dokumentaciju koja nam jasno pojanjava daljnja deavanja u Jakobovu ivotu. Nakon kapitulacije austrijskog carstva, u Sarajevu je dolo do kraeg rasula prije nego to su snage novooformljene Kraljevine Jugoslavije zauzele na grad. Svi pacijenti

Psihijatrijske klinike, iskoristivi opu pometnju u gradu, razbjeae se iz ludnice i razmilie po Sarajevu.

Jakob, kao jedan od takvih, sa svojim zastraujuim licem, preko kojeg je stalno morao nositi masku, ipak nije moga proi nezapaeno. Dani anarhije, straha i bezvlaa vladali su gradom i pitanje je ta bi se tada desilo, da li bi Jakob postao rtvom raspomamljene sarajevske rulje, da ga u zatitu nije uzeo Douglas Simpkins, dopisnik lista "Pari Sorem", koji je itavi Prvi svjetski rat proveo izvjetavajui sa balkanskih ratita. No, Simpkinsova dobra volja uskoro se pokazala dvolinom. Uspio je Jakoba prokrijumariti prvo iz Sarajeva, a potom i Bosne, i prebacio ga u Sjedinjene Drave. Da bi shvatili Esalovievu situaciju, dovoljno je spomenuti kako ga je za vrijeme transporta Simpkins drao u kavezu.

Konano, iz tog perioda ponovo nalazimo konkretniju faktografiju. Kapetan prekookeanskog broda "Abraham", koji je do obala Nove Engleske prevezao Simpkinsa i Jakoba, Eristis Rostopulovi, u svom brodskom dnevniku - to se danas uva u britanskom Kraljevskom pomorskom instititu (zato ba tu, znaju oni koji se sjeaju ivotne prie o samom Rostopuloviu) - dao je detaljan opis svog nesvakidanjeg putnika zatoenog u kavezu. Kao da je elio tim iskrenim i dirljivim svjedoenjem umiriti vlastitu savjest glede toga to je za dobru novanu nadoknadu postao suuesnikom u ovom duboko nemoralnom inu. Opis kapetana Rostopulovia ne samo da nam jo jednom priziva udovini Jakobov izgled, ve nairoko pripominje koliko je Esalovi tada bio jedno neuraunljivo, gotovo divlje stvorenje, ije je sve rjee trenutke lucidnosti Simpkins osujeivao drogama i sedativima, ubacujui ih u hranu nesretnog stvorenja.

Poto su se iskrcali u SAD, Douglasu Simpkinsu nije trebalo mnogo da bi ostvario plan roen jo u Sarajevu, u prvom mahu kada je upoznao Jakoba. Kao ovjek eljan brze zarade i slave, koju mu njegovo prilino amatersko pisanje nije nikada moglo pribaviti, Simpkins je ubrzo preduzeo turneju irom Amerike, prikazujui Jakoba u cirkuskoj atri, drei ga u lancima i u kavezu. U reklami za ovu bizarnu predstavu bijae reeno da je Jakob zvijer, izopaenje prirode, Boija kazna za udrugu sa sotonom. Dakako, to jesu bile besmislice, no primitivna publika je hrlila pod atru i ve za koju godinu nalazimo Simpkinsa kao vrlo bogatog i slavnog ovjeka. Treba li posebno naglasiti kako Jakob od svega toga nije imao ni najmanje koristi? Usamljeniji i ponie-niji nego ikada ranije, tavorio je u kavezu, nadajui se, sa jo moda onim preostalim djeliem zdravog uma, smrti kao jedinom spasenju.

Godine sree?

Godine su tako prolazile. Pod imenom "udesna taka doktora Simpkinsa sa udovitem ulovljenim u pustinjama afrikih prostranstava", Simpkins je i dalje naokolo vodao Jakoba, prikazujui ga poput obine ivotinje. No, tokom jedne od predstava u Los Angelesu, Jakoba je vidio jedan mladi crta i animator imenom Walter Disnev. Poznat kao veliki humanista, a zgaen ovakvim postupanjem sa jednim, ipak, ljudskim stvorenjem, podigao je na noge lokalnu javnost sa zahtjevom da se Jakob oslobodi i Simpkinsu bude onemogueno daljnje bogaenje na tuoj muci.

Na sreu po Jakoba, akcija mladog Disneva bila je uspjena. Godine 1921., Senatski sud Californije oduzeo je Jakoba Simpkinsu, zaplijenio mu svo bogatstvo i podigao optunicu protiv ovog opakog mani-pulatora tuom mukom. I pored novosteene slobode, zatiemo Esa-lovia ponovo u neizvjesnoj situaciji, jer mu je prijetio odlazak u novi sanatorij ili ludnicu. Ali Walter, koji u to vrijeme postie prve vee animatorske uspjehe sa serijom crtanih filmova o zecu Oswaldu, odluuje da zakonski preuzme Jakoba pod svoju skrb. O toj epizodi, mada turo, moe se proitati i u Disnevjevim posthumno objavljenim memoarima.

Ono to Disnev tu ne pominje jeste Jakobov brzi duhovni i fiziki oporavak, koji je uslijedio u naredne dvije godine, i injenica da je ponajvie bio uslovljen panjom to ju je Esaloviu ukazivala Disnevjeva sinovica Emillia. Tu moemo samo nagaati. Da li je Jakob po prvi put osjetio ljubav, koja mu je toliko nedostajala itavog ivota? Da li je to bila ona sklopka u njegovoj tajanstvenoj psihi koju je trabalo okrenuti da bi Jakob, nakon svega to je proao, ponovno imao pravo izbora da bude normalan, obian ovjek?

Kako god, ve 1923. Jakoba nalazimo kao jednog od animatora u Disnevjevim californijskim studijima, gdje posao luaki cvjeta nakon stoje Disnev promovirao svog novog filmskog junaka Mickeva Mousea. Jakob je tokom oporavka pokazao svoje udesne crtake sposobnosti i nakon zaposlenja u studiju ubrzo je sa mjesta pomonog animatora uznapredovao do jednog od Disnevjevih najbliih asistenata. inilo se da stvari u njegovom ivotu konano funkcioniraju kako treba; imao je posao u kojem je naao potpunu zadovoljtinu, zaboravivi na one strane vizije koje su nekada, u Sarajevu, zaokupljale njegovu imaginaciju.

Krio je svoju, kako pretpostavljamo, ljubav prema Disnevjevoj si-novici Emiliji, jer takav nakaz kakav ve jeste bio, plaio se da bi javno

iskazivanje takve naklonosti izazvalo podsmijeh i prezir okoline. No, zaokupljen radom na animaciji, Jakob nije primjeivao zavist koja je bujala meu njegovim kolegama, koji nisu mogli podnijeti ni njegov pogled, ali ni njegov fascinantni talenat i sposobnosti.

Ono to se zbilo poetkom jeseni 1925. teko je sa sigurnou razjasniti ak i sa ovolike vremenske distance, bez obzira na sve izvore i dokumentaciju koju konsultiramo. Ono to jedino znamo jeste da je jadni Jakob opet nastradao. Neko je bio silovao Emiliju, potom je i zadavio. Dodue, neki potencijalni tragovi su vodili do Jakoba, ali je prije za vjerovati da je itava afera bila plod smiljene urote, nego da je ovjek sa iljinim licem bio u stanju da poini jedan ovako opak zloin. U svakom sluaju, za njim je raspisana policijska tjeralica, ali ni nakon to se u potragu ukljuio FBI, nije mu se uspjelo ui u trag. Skrhani Disnev, muen sumnjom u Jakobovu nevinost, dugo vremena nije mogao preboljeti ovaj dogaaj. Ipak, mnogo godina kasnije, prema sjeanjima na Jakobov lik, stvara ilju, crtanog junaka. Time se definira konana i moda najvea bizarnost: lice jednog sudbinom muenog ovjeka postalo je prototip za linost jednog crtanog tupavog smotanka. Jakob Disnevju nije ostao duan za ovo. Mnogo godina nakon filmske premijere ilje, svom nekadanjem mentoru potom je poslao jedan od svojih vizionarskih crtea. Na crteu, Disnev je prikazan u santi leda. Devet godina nakon toga, muen tekom boleu, Walter Disnev je po vlastitoj elji bio zaleen nakon smrti.

Tajanstveni gost

ta je sa Jakobom bilo dalje, nakon njegovog izmicanja policijskim pravosudnim organima, niko ne zna. O tom dijelu njegova ivota pre-ostaju tek pekulacije. Najvjerovatnija je solucija da se vratio u Evropu, a potom i u rodnu Bosnu. Nakon onog to mu se desilo u Americi, Sarajevo je bilo jo jedino mjesto na svijetu koje je poznavao dovoljno dobro da bi se u njemu mogao sakriti: A tada je jo samo to preostalo Jakobu Esaloviu, ovjeku sa licem ilje, bivem slikaru, nakazom u putujuem cirkusu i uspjenom hollywoodskom animatoru - da se krije, da, razoaran u sve sem u vlastiti odraz u ogledalu, potrai neko mjesto gdje bi mogao biti siguran.

I zbilja, sudei po novinskim napisima iz poznih dvadesetih godina, primjeujemo izuzetno interesiranje sarajevske arije za izvjesnog misterioznog neznanca koji se pojavio u naem gradu. Taj stranac, vrlo bogat i tajnovitog ponaanja, zakupio je cijeli jedan sprat u hotelu

Evropa, a da ponekad po itavih deset dana nije izlazio iz svog apartmana. Po nama, prilino je vjerovatno ustvrditi kako se ovdje radi o Jakobu. Sudei po zakljucima Johnatanove komisije koja je u Californiji jo uvijek istraivala sluaj ubistva Emilije, odbjegli Jakob uspio je sa sobom odnijeti i svu svoju uteevinu koja tada i nije bila ba mala, pogotovo za sarajevske uslove.

Konanu potvrdu ovakvih prepostavki, ime se one ponovo pomaljaju kao dovoljno vrsta istraivaka struktura, dobili smo izvatkom jednog starog hotelskog rauna koji se sve do ovoga rata mogao pronai u arhivama hotela Evorpa, a kojeg se, usljed njegove neobinosti, i danas vrlo dobro sjea gospodin Marko Akamija, penzionirani recepcioner, danas pripadnik logistike opinskog CZ-a. Ovaj raun kazuje da se misteriozni posjetitelj upisao pod imenom Jason E, i da je nabavljao velike koliine slikarskog materijala, dovlaei ga u svoj apartman.

ta je Jakob - jer vie neme sumnje da je to zaista bio on - slikao tih dana, to ne znamo. Moda je i bolje to ne znamo. Jer, iz tog vremena se sauvala, mada neprovjerena, ali po nas indikativna pria o hotelskom namjeteniku Ivanu R. Jednog je jutra Ivan R. sluajno naiao na nezakljuana vrata tajanstvenog gosta. Znatielja je potje-rala ovog poznatog palanakog pjevaa starogradskih pjesama da ue unutra i baci tek jedan pogled. Ali i taj pogled na ono to je Jakob slikao bijae dovoljan da sirotog pjevaa i hotelskog namjetenika baci u daljnje doivotno lutanje po psihijatrijskim ustanovama, a da nikada nije uspio suvislo prepriati ta je vidio u sobi.

Za tadanje lijenike nije mnogo znaila nepovezana pria poludjelog hotelijera o stravinim slikama, koje su, kada je uao u sobu, sa svih strana "nasrnule" na njega, obasule ga svojim jezivim predska-zanjima. Ako je Ivan R., meutim, doista poludio pod uticajem Jakobo-vih novih slika, onda one mora da su zaista bile zastraujue i neopisive. U tom trenutku svog ivota Jakob bijae ovjek koji nije imao vie ta da oekuje. Zdravlje mu se rapidno pogoravalo i moda su ga u ivotu odravale jo jedino proroanske vizije koje je snagom talenta uobliavao na slikama kojih je tada moralo biti na desetine.

Apokalipsa

Kako bi se na kraju okonala ova povijest Jakoba Esalovia? ta bi bilo sa njegovim slikama koje su predskazivale budue prijelomne dogaaje koje je Jakob, ovjek sa Siljinim licem, mogao snagom svojih spomenutih ula obuhvatiti i prenijeti ih na platno takvom snagom da

su ovjeka mogle otjerati u bestijalno ludilo? Da su slike bile prezentirane javnosti, da li bi bile shvaene kao stvarna opomena ili ismijane kao djelo luaka sa deformiranim licem? Sta bi bilo sa Jakobom Esa-loviem, ovjekom po kojem je Disnev oblikovao Silju, lik sve popularniji u Kraljevini Jugoslaviji? Da li bi, dakle, bio slavljen kao mesija ili zatvoren kao luak?

To ne znamo!

Isti plamen koji je poput jahaa apokalipse prije toliko godina unitio Jakobovu kuu i njegove rane slike, ponovno je ispruio ognjenu ruku sveproimajueg unitenja. U kobnoj noi izmeu 25. i 26. novembra 1927. veliki poar zahvatio je zdanje hotela Evropa. Izvori iz tog vremena nagovjetavaju da se radi o poaru ogromnih razmjera, da se "plaviasti dim dizao desetinama metara visoko u sarajevsko nebo proarano snijegom i pokojom zvijezdom, a da se iza plamenog zida, iz gorueg zdanja hotela mogla uti uasna vika i zapomaganje, kao da su unutra zatoene desetine ljudi dok umiru najgorom i naj-uasnijom smru" ("Narodna rije", 28. novembar 1927.).

Meutim, nakon brze i uspjene intervencije vatrogasne brigade, a kada je osvanulo jutro, pokazalo se da je poar mnogo manje zahvatio hotel nego se to inilo prethodne veeri. Tanije, stradalo je ba ono krilo u kojem je odsjeo tajanstveni gost, nama poznatiji kao Jakob Esalovi. U zgaritu apartmana nije naeno njegovo tijelo, niti bilo ta drugo to bi moglo uputiti na uzroke poara. Vrlo brzo, taj sprat bio je opravljen i rekonstruiran, te ponovno puten u upotrebu.

Jo neko vrijeme sarajevska je mahala prevakavala taj dogaaj. U nekoliko navrata javljao bi se poneki smioniji pojedinac, u dugim ljetnim noima dok se sjedilo u batama pod vrbama bendbakih kahvana, i iznosio tezu da je tajanstveni gost hotela Evropa, taj koji je, kako se sumnjalo, izazvao poar, bio niko drugi do njihov davno zaboravljeni sugraanin Jakob Esalovi. No, ostali bi se tek nasmijali i prebacivali priu na neke mnogo bitnije dogaaje koji su tih godina nagovjetavali predstojeu kataklizmu rata. Da je Jakobova pria pretoena u neku sevdalinku, da je ostao neki zapis, palanaka legenda. Ne, ba nita nije ostalo da posvjedoi o njemu, njegovu ivotu i udesnom biljegu sudbine.

Epilog

Danas je hotel Evropa ponovo zgarite. Nema vie niega. Zaboravljene su ak i one prie to pripovijedaju o hotelskom duhu ije se tiho

brundanje esto ulo, a ponekad i blijeda, tihom, gotovo sjetnom svjetlou optoena silueta, s vremena na vrijeme - tako kau neki - mogla vidjeti dok luta hotelskim hodnicima. Navodno, tokom Olimpijade 1984. nakon jednog takvog prikazanja, Juan Antonio Samaranch traio je smjetaj u drugom hotelu. Izgubljena je i veina dokumentacije koja bi bacila vie svjetlosti na neke dijelove Jakobovog ivota, no i ovako ova pripovijest izgleda dovoljno zastraujue i opominjue.

Dopustite, na kraju, da malo odemo u imaginaciju i da pokuamo izgraditi vjerovatnu verziju o tome kako je dolo do poara. Moda je Jakob, noen jednom od svojih vizija, naslikao sebe kako nestaje u vatrenoj stihiji. Moda je to bio finalni udarac njegovoj psihi, trenutak pomuenja u kojem je, recimo, prevrnuo svijeu ili napravio neki kratki spoj sa strujom. Moda...

A moda Jakob i nije stradao u poaru. Moda je ostao iv, nastavio da slika i opominje. Zato, dobro pogledajte na tavanima, prevrnite podrume. Moda, ali samo moda, naete neko od izgubljenih Jako-bovih djela. Za nekog to bi bila ulaznica za raj, mogunost spoznavanja budunosti. Ali, mnogo prije, to moe da bude ponor do pakla ludila, istog u koje se izgubio Sarajlija Jakob Esalovi. ovjek sa iljinim licem.

A GODINE SU PROLAZILE..

Potovani gospodine urednie,

Bila sam vrlo sretna kada sam vidjela da stranice Vaeg cijenjenog asopisa niste rezervirali samo za, da tako kaem, etablirana pera, ve i da ste jednake spremni za suradnju sa nama, Vaim itateljima, ime e list, nadajmo se, biti jo ljepi. Dirnuta nekim oa ispovijesti itatelja to ste ih objavili ve u prvom broju, odluila sam da i ja pokuam neto slino napisati, sa najdubljom nadom da e moje pismo nai mjesto u drugom broju. Kao to to ve i sam naziv Vaeg asopisa govori, preferirate ljubavne teme. Pa zar nije, uostalom, pjesnik rekao da bez ljubavi nema ivota. A ne kae se ni uzalud da ivot pie romane. Dakle, ovo pred Vama je roman moga ivota, moje neusliene ljubavi, mojih nadanja i strepnji.

Unaprijed zahvalna,

Vaa odana itateljka i suradnica

Dugo toplo ljeto

Upoznala sam ga na moru. Dok je sumrak sa horizonta ispisivao svoju priu od sjenki po jo toplom pijesku zasipanom tiho umoreim valovima, on je sjedio na plai sa drutvom. Svirao je gitaru. Odmah sam ga primijetila i moje je srce zadrhtalo, lupajui jae kada se moj zbunjeni pogled susreo sa njegovim oima. Da li je i on mene primijetio, to nisam znala. Ali, istog trenutka bilo mi je jasno da ga ludo volim. U narednim danima pratila sam ga svuda, trudei se da budem neprimjetna. Da mu priem, dovoljno hrabrosti nisam imala. U kafani sam uvijek bila za susjednim stolom, na plai pokuavala nai mjesto to blie njemu i njegovim plavim oima. On me i dalje nije primjeivao, ali sam bila uporna. Luda nada titrala je u mom enjom muenom srcu. Drugarice su me odgovarale, govorile da on nije pravi ovjek za mene, pa ak i ako bude neto izmeu nas da e me on brzo ostaviti i nai neku novu, kao to je to inio svako drugo vee. Ali, uzalud. Moje srce je napravilo izbor i ja sam ga slijedila. Kriomice sam skupljala podatke o njemu, plaala brkatom i uvijek polupijanom ulinom portretisti da ga kriom nacrta, a zatim taj crte nalijepila na zid mog atora. Poela sam da mu piem pjesme, duga, topla i njena pisma. Podmetala sam mu ih ispod atora ili ostavljala na pekiru na plai dok bi on zanosno surfao po talasima koji su se u zamuenim daljinama razbijali o visoke litice podno malog gradia gdje smo ljetovali. Pisma nisam smjela potpisati. Da li je shvatio da sam ba ja ta koja mu ih aljem, to ne znam. Da li je to bila tek uobrazilja mog usplahirenog srca, ili sam jedne veeri, dok je orkestar na terasi restorana svirao neku rnelanholinu meksikansku melodiju, u njegovom sluajnom pogledu zaista srela iskru poude, nisam mogla razaznati svojim pomuenim ulima. Ali, u tom asu, jasno sam odluila da e se moj ivot i moja ljubav od sada pa za vjenost moi zvati samo imenom njegovim. Da u ga zauvijek pratiti, ii za njim i do kraja svijeta, pa makar i nikada ne bila njegova. Ako je sudbina tako namijenila, pa neka bude.

No, svemu doe kraj. Ljeto se bliilo smiraju i ve je jesen eznutljivo zamirisala. atori su se pakirali, morala sam se vratiti kui, u kolu. Dvije suze ostadoe te posljednje veeri poput okamenjenih spomenika mom zavjetu, kapajui niz hladno stijenje hridina na alu. Ostadoe jo samo da more i rakove to milili su naokolo podsjete na jedno ljeto, na jednu neuzvraenu ljubav.

Posrnue

Vratila sam se u grad. Uskoro je kola ponovo poela i inilo se kako se stvari ipak vraaju u ivotnu rutinu. Ali tako bi samo naizgled. Sve je za mene bilo prazno, sve je bilo tek sjenka njegovih osmijeha i pogleda. Osta sivilo i praznina svuda, da me podsjete na to da sam, moda, mogla biti njegova. Jo mu nisam uspjela saznati ime, jesen ga je vratila njegovom domu i ivotu u kojem ne bi mjesta za moju ljubav. Popustila sam u koli, poela izostajati sa asova i druiti se sa loim drutvom. Ostajala sam do kasno vani, pokuavajui da oaj utopim u alkoholu i drogi to mi postae jedinim sudruzima u samotnoj patnji. ivot mi se nalazio na rubu ponora.

Ali, ipak, jednog sumornog oktobarskog popodneva, dok je kia lila oplakujui moju bol, etajui preko mosta i odsutno razmiljajui da li da se bacim u rijeku i jadni ivot prepustim presudi podivljalih talasa, opet ugledah njega! Bijae tu, ba ispod mosta, krmanei amcem za veslaki klub lokalnog univerziteta. Iako nebo bijae tmurno, presvueno olovnim oblacima, sunce se javi, sunce njegova osmijeha, da ponovo obasja moj, jo do maloprije tako bijedan ivot. Shvatila sam da je i on ovdje, ba u mome gradu! Ah, luda mladosti! Nakon ovog saznanja nije mi bilo teko izvui se iz pakla alkohola i droge. Loe navike i besprizorno drutvo ostali su iza mene. Poela sam marljivo uiti, upisala kurs za estetsko oblikovanje tijela, ponovo posveivala panju izgledu. Ne vie samo sivo danas, sada je i sutra opet postojalo u mom ivotu. Imala sam emu da se nadam, za njega da ivim, radosno kliem svakom novom svanuu.

Preko starijih drugarica sa fakulteta saznala sam mnogo o njemu. To kako vrijedno studira iako je iz siromane radniko-seljake porodice, kako je jedan od najboljih sportista, najomiljeniji medu kolegama. Svirao je i gitaru. Uskoro je sa svojim ansamblom poeo drati lokalne koncerte. Uvijek sam bila u prvom redu. Pa mada sam ga mogla dodirnuti, ostajao je tako dalek. Za njega nisam mogla biti nita vie od jedne medu mnogim klinkama to su ga oboavale. On je birao neke druge, neke ljepe i elegantnije, ali neka, rekoh sebi, ivot je preda mnom, a da ekam, imam i strpljenja i volje. Kada bi mu se zavravala predavanja, uvijek bih bila u dvoritu, zaklonjena za drvetom ili automobilom, gledala ga kako se ali i veseli sa ostalim djevojkama. Tako sam udila da budem njegova bar na djeli sekunde, jedan kratki i obini, ali koji bi me zauvijek ispunio ivotnom iskrom.

Godine su neumitno prolazile. Zavrila sam gimnaziju i upisala fakultet. Sada smo se sretali na hodnicima. Ponekad bi me odsutno pozdravio u prolazu, ili je i to bila moja uobrazilja, i to je bilo sve. Ali, nisam se predavala. Kupila sam foto-aparat sa teleobjektivom i pratila svaki njegov korak. Slikala sam ga stalno, ba kao da je svaka od tih fotografija, izlijepivi njima zidove svoje djevojake sobe, po jedan djeli njegove due, njegovog srca 1 pogleda to ostajahu nedokuivi za ljubav jedne priproste djevojke.

Ratni komar

Ali, neki zli ljudi ne htjedoe da nam daju ansu. Rastavie nas a da nam nisu ni dali priliku da budemo skupa. Te kobne nedjelje, dok su, nabranih bora na elima, ljudi sjedili u parkovima, zbijeni u tihe gomile, i itali jutarnja izdanja novina, ili ostajali kui uz radio, te nedjelje poeo je rat. On se meu prvima prijavio u vojsku. Uskoro je otiao u elitnu jedinicu i proslavio se kao heroj. Novine su objavljivale njegove slike, reportae

0tome kako unitava neprijateljske avione i tenkove,kako u svojoj letjelici obara desetine neprijateljskihbombardera. Postao je uzorom za itavu dravu. A javie ne mogoh izdrati, guiti patnju i enju. Vie nisambila tek neka zaluena glupaa, ve zrela djevojka,dorasla vizionarskom zadatku da ga probam nai u tombestijalnom ratnom komaru, da obavijem ruke okonjegovog vrata umotanog u avijatiarski al, da mukonano priznam koliko ga ludo volim.

Prijavila sam se kao bolniarka u sanitetski bataljon

1traila da me prebace na jug, tamo gdje je on sa svojimjedinicama razbijao neprijateljske formacije. Ali, zlehudase sudbina opet poigra. Birokracija me rasporediladvadeset kilometara sjeverno od njegove baze, i iako takoblizu, opet je bio tako dalek. Utjehu sam pokuala naiposvetivi se svom poslu, predavi mu se svom energijomi voljom. Po dvadeset sati znala sam ne izai iz bolnikogpaviljona, pomaui ranjenicima, bila im utjeha kad venjemu nisam mogla. Bijasmo tek male, naivne i krhkeigrake u rukama historije to nije marila za moju ljubav.

Godine su ile. On je dospio do ina pukovnika, ja sam postala glavna sestra bolnice pri Generaltabu. ekala sam i dalje, ubijedena da e nas kad-tad sudbina ipak spojiti. No, ona nije tako mislila. tavie, uskoro mi je priredila najstranije razoarenje kakvo sam mogla slutiti. Bio je teko ranjen u jednoj akciji i prebaen u jnostranstvo na dalje lijeenje. Ni u poslu vie nisam mogla nai utjehu. Pokuavala sam ga zaboraviti sa drugim momcima. No niti jedan od njih nije mogao biti ak ni obina sjenka onoga ta mi je on znaio. Sve sam probala, mijenjajui noima jednog po jednog, upustila se u grupni seks i orgije, ali nita nije moglo izbrisati njegov pogled iz sjeanja. Preko veze u Ministarstvu zdravlja pratila sam podatke o njegovom oporavku. Zdravlje mu se poboljavalo i ak je ubrzo prohodao. Te rijetke vijesti bile su jo jedini traci sree u mom ponovo sve zapu-tenijem ivotu.

A onda su jednog jutra bacili bombu na nau bazu. Krv, jauci, krikovi, sve se to neartikulirano vinulo u jesenje jutro zamueno dimom eksplozije. Preivjela sam, neozlijeena, ali doivjela nervni slom. Otila sam na dopust, imajui dovoljno vremena da polagano i razborito promislim o svemu. Spoznah da to to sam nepo vrij edena preivjela eksploziju nije moglo biti tek tako. Prihvatila sam to kao provienje koje me time tjeralo da sagledam itav ivot, dalo mi jo jednu ansu da okrenem novi list i krenem iz poetka.

Udarci sudbine

Uspjela sam se zaposliti u Ministarstvu inostranih poslova i otii u zemlju u kojoj je bio na lijeenju. Opet smo se sreli. On, cijenjeni heroj rata, i ja, obina, gotovo beznaajna slubenica u ambasadi, nismo imali nikakvih dodirnih taaka. Klasne razlike bile su to to nas je sada razdvajalo. Prihvatila sam to stoiki, kao samo jo jedan novi udarac sudbine. Mogla sam ga posmatrati kako na primanjima u ambasadi plee sa mladim ljepoticama iz diplomatskog kora, zamiljajui kako sam ja ta koju dri u naruju, da mene elegantno okree u ra-spusnim ritmovima crnakog orkestra iji su taktovi sambe i rumbe u moje pometene misli donosili sjeanje na ono davno ljeto kada ga prvi put sretoh.

Jo jednom pokuala sam utjehu pronai u poslu. Vie sam se angairala u Ministarstvu i to nije prolo nezamijeeno. Ubrzo sam poela raditi i u obavjetajnoj slubi. Danju i nou gorjela je lampa u mome kabinetu, na stolu pretrpanom pismima i dokumentima; litrima kafe drala sam koncentraciju budnom na sluaju kojim sam se bavila, sve da iz misli istisnem njegovo uvijek vedro i nasmijano lice. I, trud se isplatio. Zahvaljujui mojim otkriima, razbijena je protivnika obavjetajna sluba infiltrirana u ambasadu i dolo se do mikrofilmova sa mapama obalske odbrane neprijatelja. Uz ova otkria mogli smo izvriti invaziju na neprijatelja i uskoro ga pobijediti. Sloboda je bila opet medu nama, svijet je odjekivao sreom i veseljem. Komar rata bio je zauvijek zavren.

Ali, ja opet nisam mogla biti sretna. Sjedila sam u stanu, sama i gluha na usklike radosti i pjesmu to je dopirala sa ulica. ak i u ovom novom, vrlom svijetu i dalje nije bilo radosti za mene. On je u meuvremenu postao general, najmlai u historiji, i komandirao zavrnim operacijama za slamanje neprijatelja. Nije mogao znati da sam ba ja bila ta koja mu je svojim otkriima to omoguila. No, neka, ipak je bilo najvanije da je on iv doekao kraj rata. I dalje sam bila strpljiva, drei se kao utopljenik za slamku, u nadi da e jednom svanuti dan kada u ga pogledati pravo u oi i rei mu: volim te!

ivot pie romane

Poslije rata ivot krenu dalje. Osloboeni svijet obnavljao se i gradio sa novom energijom. Dala sam otkaz u Ministarstvu i od male penzije nastavila sa povuenim ivotom u inostranstvu. Teka srca odluih da ga poto-poto zaboravim. Da sva osjeanja uvezem u gorki vor, duboko ga pokopam u ruevinama napaenog srca.

Posvetila sam se pisanju jer mi je to jo od kole ilo od ruke. No za no, sjedila sam i pisala uzbudljive stranice o ljubavi, boli, avanturi, misteriji i trileru, dje-limino nadahnute i mojom ivotnom priom. Ipak je nisam mogla drati skrivenu. Ali, od stalne pogrbljenosti za stolom, uskoro sam dobila tee zapaljenje kime i od zadnjeg novca otila na lijeenje. I, konano, dok sam leala u mirnoj banji podno umovitih obronaka sjevernjakih gleera, srea mi se osmjehnula. Jedan od izdavaa, kojem sam gotovo u oaju poslala rukopis, odluio se da u svojoj depnoj ediciji objavi moj roman o ratu. Roman je uskoro postao bestseler. Preselila sam se u Ameriku i poela da vodim mondenski ivot. inilo se da sam ga, naposljetku, ipak zaboravila i preboljela. Uslijedila su primanja, balovi, broadwayske premijere, krstarenja dalekim arhipelazima gdje crnoputi uroenici zaranjaju u kristalne dubine u potrazi za biserima. ampanjac je tekao u izobilju i mogla sam si sve priutiti. Ali, u samoj dubini, moje prokleto srce ostajalo je ledeno.

Uskoro, Hollywood otkupljuje prava za filmovanje mog romana. Bila sam glavna, poasna zvanica na premijeri u Apollo Odeonu. O, prefrigana sudbina, kakvo je samo iznenaenje ona uvala za mene. Bio je to ok kada njega, ba njega ugledah na platnu! Neto se prelomi u meni. Istrala sam iz sale u suzama, sa grem na licu otila do prve kafane. Tamo, uz flau viskija, od brbljivog kineskog barmena saznala sam da je on u meuvremenu postao glumac, nakon to se sa generalskim inom povukao iz aktivne slube. Kako o tome nisam nita znala, zaluena bogatstvom i ignorancijom prema svemu ostalom? Pa ak ni o tome da je producent njemu povjerio ulogu lika iz mog romana nastalog ba po njemu! Koja Prokleta ironija. Prilino pijana vratila sam se na Premijeru koja je doivjela ovacije. Ve na startu proricali su filmu snagu klasika, nebruenog sineastikog remek-djela. Svi su estitali njemu, reiseru i producentu. Na mene svi bijahu zaboravili. Ostala sam da sjedim sama u uglu ogromne bljetave dvorane, uz flau praznu kao i samo moje srce. A onda me jedan meki, barunasti glas trgnuo. Okrenuh se. On je stajao pored mene. Da li je to bilo od alkohola, ili usljed bujice osjeanja to divlje nahrupi mi u svijest, tek nisam bila u stanju ni da progovorim, a kamoli maknem se. Priao je i estitao mi na romanu. Zatim se nasmijeio, okrenuo i otkoraao iz sada ve prazne sale. Ovo je ve bilo previe. Razbila sam flau i komadiima stakla prerezala vene na rukama. Sve to sam eljela bila je smrt, zaborav dubok i iskupljujui, vjeniji i od te proklete ljubavi.

Hah, ak ni u ovom nisam imala sree. Nali su me istai sale i prebacili do najblie bolnice gdje mi je ivot spaen u posljednji tren. Na izriiti zahtjev mog advokata, koji mi je istovremeno bio i literarni agent, prebaena sam u jedan ugledni sanatorijum, na psihiko lijeenje. Zato je taj neugledni, proelavi debeljko, uvijek utih zuba i odurnog, prepredenog osmijeha, toliko insistirao na tome, shvatila sam tek dva mjeseca kasnije, poto sam otputena iz sanatorij uma. Taj bezobzirni ovjek u meuvremenu je pronevjerio sav moj novac i pobjegao u Australiju. Po ko zna koji put opet sam ostala sama, oinuta ivotom, bez novaca i posla.

Nedugo nakon toga, sasvim sluajno, dok sam sjedila u parku i odsutno posmatrala bezbrino plutanje patki po velikom jezeru, iznova sebi postavljajui apsurdno pitanje kuda one zapravo odu kada se voda zaledi, prieljkujui da i ja pobjegnem zajedno sa njima, u odbaenim novinama pokraj klupe ugledah senzacionalni naslov. On, ljubav mog ivota, bivi heroj rata i hollywoodska zvijezda, bio je uhapen nakon velikog skandala kada je policija u njegovoj vili pronala trideset i pet kila nepreraenog kokaina. Uspio je pobjei iz zemlje dva dana kasnije, zahvaljujui kauciji to ju je poloio njegov advokat. Gdje je otiao i pod kojim se imenom skrio, to niko nije znao. Shvatih, i meni je vrijeme da poem. Nije vie bilo nikakvog smisla doekivati jo jednu zimu u Hollywoodu. Krenula sam za patkama, divljim patkama, u slobodu.

Zavijena u pijesku

Tu ulazimo u najmraniji dio mog ivota. Ali, ni njega se ne stidim, jer elim Vam moju ispovijest dati onakvu kakva je i bila. Bez uljepavanja, bez dodavanja. Pratei trag oglasa u nekim treerazrednim veernjim novinama, otila sam za Afriku. Tu sam dobila posao trbune plesaice u zabavljakoj trupi to je prireivala programe za bogate eike. Bijahu to godine posrnua. Izlagala sam tijelo poudnim pogledima tih pohotnih jareva dok su usta punih mesa i datula izvikivali svakojake skarednosti, odobravajui moj goliavi ples. Bila sam loe plaena, taman toliko da preivim. Stalno sam trpjela nasrtaje menadera nae trupe i uvrede ostalih plesaica. Izrugivale su mi se svaki put kada bih utjehu traila u jedinom preostalom suveniru mog ranijeg ivota, u jednoj njegovoj fotografiji, koja je uvijek, pa i kada sam plesala, bila skrivena u mojim njedrima, odmah do srca to je odbijalo prestati da pulsira u ritmu njegova imena.

A o njemu se, meutim, i dalje nije nita ulo i samo sam mogla nagaati gdje je sve mogao pobjei. Zdravlje nu je bilo sve gore. Vreli pustinjski pijesak uvlaio mi se

1 sve pore, puteni miris Orijenta opijao mi duu nostalgijom za rodnim poljanama raspupale trave i umskih mirisa, za asfaltom mog grada to bi ga jo samo ponekad vidjela u prospektima turistikih agencija.

Nisam imala snage ni za ta, ak ni da prekinem ovo Zatito, polagano i neumitno ubijanje sebe. A onda, opet to onda i sve iz poetka. Ugledala sam ga u Abu Dabiju. Vidjela sam njegovu sliku izlijepljenu po itavom gradu. Nosio je sada novo ime i izgledao drugaije, ali sam, dakako, odmah znala da je to on. Ove slike bijahu potjernice za njim. Saznala sam kako je pod novim imenom postao voda pobunjenih pustinjskih plemena, vodei ih svojom vizijom ujedinjenja u svearapsku domovinu i prikljuenja pokretu nesvrstanih zemalja. Jo jednom - a zar sam smjela sumnjati? - uvjerila sam se da jednom davno, onog ljeta, moje srce nije bilo pogrijeilo u svom izboru, i da je on doista jedini, onaj pravi ovjek kojeg volim. Bijae idealista, jedan od posljednjih to se nisu htjeli odrei svojih vizija. A njegova bijae velianstvena, radi nje su hiljade hrabrih pustinjskih boraca juriali u smrt, izvikujui njegovo ime ve proslavljeno legendom.

Ali, moja radost to sam ga nala bijae kratkog vijeka. Uskoro on bi uhvaen i doveden u Abu Dabi, gdje je osuen na smrtnu kaznu razvlaenjem udova devama. Takvo neto nisam smjela dopustiti! Odmah sam se povezala sa lokalnim beduinskim pokretom otpora i uz pomo novca dobijenog za pruanje usluge izvjesnom nezasitom eiku, potplatila uvare u zatvoru i organizirala njegov spektakularni bijeg, u kojem je likvidirao pedeset eikovih vojnika, onesposobio dva mitraljeska gnijezda i unitio skladite municije. Nikada nije saznao da sam ja bila ta koja mu je omoguila bijeg. U nanosima pustinjske oluje, zavaljane slanim vjetrovima Sueckog kanala, uspio se domoi luke i pobjei za Junu Ameriku. Beduinima je pak ostavio viziju slobode. A meni - zar sam smjela neto vie oekivati? - samo novu bol gubitka.

U zemlji slonovae

I pored sveg truda, nije se moglo saznati kuda je tano otiao. A i nije bilo mnogo vremena. Morala sam i ia bjeati iz Abu Dabija. Domogla sam se Rodezije i poela zaraivati za ivot kao kopa dijamanata u velikom krateru ugaenog vulkana na ivicama Simonovog jezera. Da bih dobila ovaj nezahvalni i mukotrpni posao morala sam se pretvarati da sam mukarac. Bile su to godine napornog rada, seksualnog uzdravanja i sa-moodricanja. Afriko sunce peklo je estoko, znojem oblijevalo tijela hiljada ljudi, crnih, bijelih i utih, dok su poput pometenih mrava danonono preturali pijucima po pepeljastim naslagama vulkanskog grotla. Smrt je bila na svakom koraku, a za njom i sve mogue bolesti, glad, rasno izrabljivanje, grubost. Spavali smo pod malim, zaguljivim atorima. Morala sam se pretvarati da sam poput ostalih mukaraca, prljavih, morbidnih i nekulturnih. Nauila sam da psujem i pljujem, da se tuem i jaem konje.

Da li je tada sudbina konano ublaila svoje nepredvidivo iivljavanje i poslala mi novu nadu, ili je to bila obina sluajnost? Kako god, pronala sam dijamant. Ali kakav! Najvei to je ikada ovdje iskopan, tako da je mogao biti karta za novi ivot. No, bez obzira na trenutnu sreu, bila je pusta ta radost bez njega u blizini. Morala sam ga nai. Angairala sam najpoznatije svjetske detektive, sve samo sa jednim ciljem: da naem njega. Konano sam imala dovoljno kurai da ga pogledam pravo u oi i izreknem sve slatke tajne to su tolike godine poivale u mom srcu. I opet ta bezduna igra sudbine! Uspjeli su ga nai, to da. Ali, avaj, prekasno bijae. Sve ove godine on je proveo kao nadzornik na plantaama eera u Boliviji. Radei naporno i varajui na kartama, ubrzo je zapoeo i sa vlastitim biznisom. Brzo se obogatio -r je na zemljitu novokupljene farme pronaao ilu ura-flijuma. Kao bogat i ugledni industrijalac, opet se vratio u Ameriku. Tu se ukljuio u program svemirskih istraivanja zahvaljujui uranijumu darovanom amerikoj vladi. Tjeilo me samo to to je i on jo bio sam. Nije se enio, niti imao neku stalniju vezu. Jo samo to me dralo u tihoj nadi. Konano, napisala sam mu pismo pregnanmo mojim najdubljim osjeanjima i poslala mu ga. ekala sam. Mjeseci su se monotono nizali u samoi moje kongoanske vile dok sam provodila besane noi uz udaljenu riku slonova, uz opominjui huk sova koji me podsjeao da stvari nee moi tek tako glatko da idu. Odgovor nije stizao. To me pogaalo u dubinu samog srca, taj njegov prezir gori od bilo koje otvorene uvrede ili definitivnog odbijanja. Po prvi put osjetila sam nekontrolirani bijes i mrnju kakvu jo samo velika ljubav moe iznjedriti. Iz inata, otila sam u SSSR i poklonila sav novac ruskim kosmikim istraivanjima, sve u nadi da u mu napakostiti time to bih onemoguila njegov projekat. Rusi su me objeruke prihvatili i poela je trka u pripremanju programa to je jednoj ili drugoj strani mogao donijeti neslueni presti i politiku dominaciju. Moja se mrnja mogla mjeriti samo sa onom ljubavlju to je nekad imadoh. Mrnja me ta ve toliko bila zatrovala da je bilo kasno za povratak kada sam saznala da grekom afrikih Ujedinjenih pota moje pismo nikada i nije stiglo do njega i da je to jedini razlog to mi nije odgovorio. Kao to rekoh, ve je bilo kasno. Rusi su poslali u kosmos svoju prvu raketu nove generacije, a ameriki projekat je propao. Nakon kraha, on je opet pao u nemilost State Departmenta i morao napustiti zemlju u roku od 24 sata. Oajna, pokuavala sam odsudni bijeg iz SSSR-a. Ali, uhvatie me na granici sa Finskom i poslae u gulag u Sibir. To je kraj, gotovo je, pomislih dok me parni voz odvlaio preko kavkaskih stepa u ta snijena bespua.

Zagrljaj bijele smrti

U sibirskom logoru provela sam tri godine. Bilo je grozno, neopisivo. Svuda samo snijeg, pusto i osorni, komunistikom ideologijom isprani uvari, koji se u svojim iivljavanjima nisu libili ni od najgrozomornijih stvari. Ali ostala sam snana i preivjela. Drala me jo samo ta neutaiva ljubav prema njemu, nada da u ga opet vidjeti i zamoliti ga da mi prui jo jednu ansu, da se opravdam za ono to sam mu nanijela svojom suradnjom sa Rusima.

ekanje se isplatilo. Sa jo dvije zatvorenice uspjela sam pobjei i preko zaleenih pustoi Bajkalskog jezera pole smo prema finskoj granici. Putovanje prevazilazi sav mogui opisivi uas. Kada je bilo irvasa, jele smo irvase. Kada nije bilo irvasa, jele smo snjene zeeve. Kada nije bilo zeeva, jele smo rijetko korijenje. Kada vie nije bilo ni korijenja, jele smo led. A kad nije njega bilo, preivljavale smo hranei se obinim snijegom. Taj prokleti snijeg, svuda samo on, bez ivota, bez zvuka. Ne znam koliko smo tano putovale. Izgubile smo svaki osjeaj za vrijeme i prostor, tresui se od zime i dalekih, onespokojavajuih vuijih zavijanja. Nikakva potraga nije krenula za nama, toliko su nam malo ansi davali da preivimo! Moje dvije jadne drugarice u meuvremenu su umrle od bijele smrti. Ja sam nastavljala, vritei ili se suludo cerei dok sam na izderanim koljenima puzala preko zaleenog bijelog pokrivaa. I kada sam ve pala u stanje snjenog ludila, pronala me je patrola finske pogranine strae. Bila sam spaena, ali su dvije godine leanja u helsinkoj bolnici bile potrebne da skroz ozdravim.

Za vrijeme lijeenja ponovo sam se posvetila svojoj staroj strasti - pisanju. Napravila sam jo jedan bestseler, vaj put o mom prelasku preko sibirske pustoi. A on?

Eh da, ni taj vjetrogonja nije mirovao. U meuvremenu je odluio da se negdje u Evropi zaredi kao svestenik, ali je i u redovima crkve napravio munjevitu karijeru. Dok sam ja kao zarobljenica radila u gulagu, on je postajao jednim od kljunih ljudi u vatikanskoj hijerarhiji. Dok sam se jo oporavljala u Helsinkiju, on se u prijestolnici Finske naao pratei Papu na turneji po skandinavskim zemljama. Kako sam samo patila tog jutra kada ga ugledah na televiziji, jo tako lijepog, kao i onog ljeta. Ali, sada je bilo definitivno kasno. On je svoja osjeanja zavjetovao neem mnogo veem i viem nego to moja ljubav moe biti. Ophrvana tom spoznajom, shvatila sam da vie nemam ta traiti u svjetovnom ivotu. Zaredila sam se i ja, pristupila asnim sestrama, trudei se svim silama da me prebace u Italiju, u Vatikan, gdje bih mu bila to blie, sjedinjeni zajedno u novoj duhovnoj misiji, kada ve nije bilo drugog naina. Ali, ta sudbina, ta gorka sudbina! Uskoro je dolo do afere, velike afere u Vatikanu kada je talijanska policija unutar crkvenih redova bliskih Svetom Ocu pronala neoborive dokaze o pronevjeri golemih svota novca. Nakon skandala, kao jedan od najodgovornijih, on je morao da istupi iz svetenikih redova. Bijae to novi udarac. A zar sam mogla ita bolje oekivati nakon svega proivljenog!? Ostadoh sama, u svom malom manastiru u vrletima Pirineja, traei utjehu u predanoj slubi Boijoj.

Jesen naeg ivota

Godine su prolazile. Vodila sam mirni, povueni redovniki ivot. Ipak, to ne bi ono to sam zaista htjela. Nakon nekog vremena istupam iz reda. Sa malom penzijom vratila sam se u rodni grad i kupila skromnu garsonijeru na periferiji. Dane sam dokono provodila u javnim bibliotekama i itaonicama, prevrui poutjele stranice periodike, pokuavajui da mu uem u trag nakon to je napustio Vatikan. No, uzalud. Ovaj put je izgleda i on ve bio toliko umoran i od svega zasien, da se i sam, najvjerovatnije, povukao u osamu. Moda se negdje konano skrasio? Iako sam opet bila slobodna da ivim svoj ivot onako kako to elim, sve je bilo uzalud. Ponekad bih se ak i zapitala nisam li svoj ivot protraila uzalud, da li je moja ljubav prema njemu zapravo bila samo jedna neuzvraena iluzija? No, ipak, ne, nije to tako. Bio je to, sve u svemu, jedan lijep i ispunjen ivot, pregniran tom silnom ljubavi koja je ostala vitalna i u ovoj jeseni mog ivota.

Godine su, dakle, prolazile u laganom ritmu mojih starijih godina. Nauila sam kako da opet pronaem sitna zadovoljstva u svakodnevnim stvarima: u odlasku na pijacu, u gledanju televizije ili kukianju, u sviranju harfe, radi ega sam postala izrazito omiljena u komi-luku, u peglanju i kuhanju. No, polagano sam ulazila u one godine kada mi vie nije lako brinuti se sama o sebi. Prodala sam stan i stvari, a od dobijenog novca uplatila boravak u jednom lijepom, tihom i ugodnom starakom domu, smjetenom na samom ulazu u grad. Prieljkivala sam samo jo jednu jedinu stvar: da ga bar na as vidim pred smrt koju sam sve bliom slutila.

A ta nada ostvarila mi se na najnezamisliviji mogui nain. Tog jutra, grijui se na bljedunjavom, no ugodnom suncu, sjedei na klupi pod starim empresom i itajui Shakespearove Sonete, ugledala sam njega! Bio je u grupi novih lanova naeg starakog doma, jedne mirne i skladne zajednice prijatnih ljudi. A zatim, ba kao nekada u ludoj mladosti, poela sam ga kriom promatrati. Gledala sam ga jutrom dok igra ah u kantini, boca se u dvoritu ili naveer gleda televiziju. Oh, samo da ga vidite kako je sladak i miran kada mu glava klone u san, nemoan da ostane budan uz kasne veernje kvizove. esto on, nakon doruka, pripovijeda ostalim, okupljenim uz solju tople okolade i voni keks, o avanturama i doivljajima svoje ttuadosti. Svi mu se tada podsmjehuju, misle da je to tek suludo buncanje jednog istroenog starca. Naravno, ja znam da to nije tako. Jer ja sam bila ona to ga je tiho pratila uvijek jedan korak iza, bila neprimjetni svjedok svih njegovih ivotnih uspona i padova.

I sada, dok piem ovo, sjedei pod kronjom velikog hrasta to granje prua sve do iznad terase i gledajui ga kako se na jutarnjem suncu boca sa kolegama, pitam se zato je ta udna sudbina namijenila da se konano sretnemo ba sada i ba ovdje? A moda je, opet, ba ovo taj jedini i pravi trenutak, moda je sve to do sada bilo samo svojevrsno iskuenje moje ustrajnosti. Vrijeme potrebno da se stekne ivotno iskustvo da nau eventualnu vezu ujedini zrelou i trajnom vrstinom?

Zato Vas pitam, potovani urednice, ta mi Vi savjetujete? Da li da mu priem i otvoreno kaem sva moja osjeanja? Ili da ekam, a nau se opet neki zli ljudi da nas rastave? Oh, bila bih tada zaista oajna. A u oajanju ovjek moe svata da uini. Ja bar to znam. Da li, moda, da prvo ispipam njegovo raspoloenje nekim pisamcetom ili porukom preko drugarica koje s njim odravaju kontakt (oh, kako im samo zavidim!).

Molim Vas, odgovorite mi, pomozite mi. Jer ko zna ta sutra, ta ta sudbina moe donijeti, koju sada novu klicu udnovatog posijati.

UDO NEVIENO

(Nenadmana sudbina nekog sreskog pisara dva puta ispriana)

Naknadnim klasificiranjem onih knjiga to su ipak izmakle velikom poaru u Vijenici, ispostavilo se kako se u tom nekadanjem spomeniku pisanoj rijei mogao pronai i izvjestan broj naslova koji ne samo da nam bijahu malo poznatim ve i takvi za ije je postojanje, pored njihova pisca, znao moda jo samo onaj ko ih je nekada preuzeo na uvanje. Preuzeo, pa ih pohranio i zaveo u spise, prepustio ih tami nekog zaboravljenog rafa. Koliko je takvih knjiga doista bilo, moemo jo samo da nagaamo. Poar je unitio dokumentaciju i o onim mnogo poznatijim i uvenijim naslovima, pa zapravo tek na primjeru usamljenih sluajeva moemo pretpostaviti kakve je sve nepoznate - namjerno ili nepanjom, od javnosti sklonjene knjige - uvala biva Univerzitetska biblioteka. Ba kao to e njihova osebujnost i raznolikost vjerovatno zauvijek ostati izgubljenim za nas.

Jedna od upravo takvih knjiga, svjedoka toj alosnoj injenici, jeste i knjiica skromnog obima i udna naslova, porijekla na prvi pogled zagonetna i nejasna. "Kabal: potraga za jednim vampirom", njen je naziv, uz jednako intrigirajui podnaslov: "Po sopstvenim doivljajima istinita pripovijest iz ljeta Gospodnjeg 1914, zabiljeena od strane sreskog pisara Dobroslava Mihia". Ta knjiica, debela jedva nekih pedesetak stranica i listova uveliko iskrzanih d godina protavorenih u kakvom zaboravljenom kutku Vijenice, u mojim se rukama nala ljeta 1992. Tada mi ju je predao gospodin Ivan Lovrenovi, doavi do knjige nakon akcije spaavanja onoga to se vatri jo dalo oteti, preduzetoj od strane brojnih sarajevskih pisaca. Poznavajui moju naklonost prema tivima ije je polazite u fantastinom i fantazmagorinom prosedeu, taj na poznati knjievnik i publicista smatrao je kako e ova knjiga kod mene svakako ostati sauvanom, pa moda i kritiki biti obraena u kakvom asopisu. Gledano sa ove distance, nakon svih onih nevjerovatnih dogaaja ijim je uzronikom bila upravo ta knjiga, slobodno mogu kazati kako mi je gospodin Lovrenovi napravio "medvjeu uslugu", no ostajem svjestan njegovih, svakako samo najboljih namjera.

Knjigu je, sudei po prvim informacijama sa unutranjosti omota, napisao i o sopstvenom troku izdao u Sarajevu godine 1915. stanoviti Dobroslav Mihi. Pod takvim, svakoj povijesti bosanskohercegovake knjievnosti nepoznatim imenom (pa u prvi mah ak posumnjah da nije rije o pseudonimu), detaljno se opisuje navodni lov na i borba sa "Sarajevskim vampirom", kako pisac imenuje glavnog protagonistu. Oito nastala pod izrazitim uticajem Bram Stockerovog klasinog romana "Dracula", Mihieva se knjiga u prvi mah doimala kao prilino poetniko djelo, mada pisano ambiciozno i u prvom licu.

Naime, autor vrsto tvrdi kako je itava tu opisana pria istinita, da je u periodu izmeu 1913. i 1914. Sarajevom zaista harao vampir, mitsko bie ija se egzistencija i vjeni ivot zasnivaju na sisanju tue krvi. Autor gorljivo pripovijeda da se vampir imena Kabal skrivao pod identitetom izvjesnog Karla Josefa Hirschfitza, porunika grenadirskog konjikog puka austrougarskog garnizona u Sarajevu. Zatim potanko prepriava kako je on lino otkrio vampirov stvarni identitet i krenuo u dvogodinji lov na "demonskog porunika" - kako ga ne jednom Mihi naziva, detaljno prepriavajui svoju potragu sve do obrauna u samo praskozorje sarajevskog atentata.

Knjigu proitah odmah nakon to sam je dobio, kratei vrijeme i strah u dugim, detonacijama granata nemiravanim noima tog prvog ratnog ljeta. Ve sama po sebi, knjiga mi se bila uinila dovoljno zanimljivom bar iz dva razloga. Prvi je svakako taj to se za njeno postojanje praktiki nije ni znalo. Naime, paljivim pregledom Zbornika tampanih radova u Sarajevu iz perioda od 1910. do 1915, pod rednim brojem 472. moe se nai zavedena i Mihieva knjiga (str. 28, red 9), ali uz kasniju napomenu, pridodatu rukom kakva savjesna inovnika, da se u tampariji Eze Rahina, svega dva dana nakon tampanja "Kabala", zbio veliki poar. Ista napomena kazuje kako je tom nesretnom prilikom izgorio cjelokupan tira, svih petsto primjeraka koliko je Mihi od svoje plate bio u stanju finansirati.

Primjerak kojim sam raspolagao jedan je, dakle, od onih nekoliko to su ipak izmakli vatri. A s obzirom na decenije minule u meuvremenu, lako je mogue da sam, tavie, u rukama imao posljednji sauvani primjerak knjige. Istovremeno, neobinost te, u grubim crtama prethodno spomenute fabule navela me da prvenstveno iz obine knjievno-istraivake radoznalosti posvetim neto vie panje i vremena utvrivanju toga koliko u Mihievoj prii ima eventualnog uporita u stvarnosti. Da li je njen osnov moda mogao biti skriven u kakvoj lokalnoj legendi, izmakloj budnosti ovdanjih etnologa? Traganje koje je poelo kao bizarno ubijanje ratne nervoze i apatije uskoro je preraslo u kontroverzno, neke bi kolege upotrijebile i pojam senzacionalno, otkrie, nenaslutivo i najivljom matom kojom se razmetahu sarajevski umovi u tadanjem oekivanju skore vojne intervencije i pobjede.

Dobroslav - lik i djelo

Prvi logian korak bio je da pokuam utvrditi stvarni identitet i ivotni put Dobroslava Mihia. Nakon prve runde istraivanja, u mnogome limitirane ogranienou raspoloive dokumentacije, uspio sam doi do prilino turih podataka. No, povezani u cjelinu sa biografskim naznakama to ih sam Mihi nudi u uvodu knjige, ipak su donekle osvijetlili njegov ivotopis.

Roen osamdesetih godina prolog stoljea u Varadinu, 1905. je stigao u Sarajevo. U poetku radi kao pripravnik u advokatskoj kancelariji svog ujaka Vinka Devlia, u to vrijeme poznatog i cijenjenog sarajevskog odvjetnika. Nezadovoljan sporom karijerom u sjeni ujaka, s kojim se, izgleda, nije ni najbolje slagao, uskoro je preao u dravnu slubu i zaposlio se kao vii sreski pisar u Kalajevoj vladi Bosne i Hercegovine, anektiranog istonog pipka tada ve podobro trule Austro-Ugarske Monarhije. Na toj poziciji ostaje sve do poetka Prvog svjetskog rata, kada biva mobiliziran. Prema podacima u iju vjerodostojnost, dodue, ne moemo biti potpuno sigurni, Dobroslav Mihi je poginuo 1917. na venecijanskoj fronti, kao autant u povijesti mnogo znanijeg pukovnika Rehdla. Kao opravdan zakljuak nametnula mi se pretpostavka da je ova knjiga bila njegov jedini literarni pokuaj, te da on sam zapravo nikada nije ni imao stvarnih spisateljskih ambicija. Tim prije to uporno tvrdi da je "Kabal" istinita kronika, a nipoto rezultat knjievne uobrazilje. Evo onda ukratko preprianog sadraja Mihieve knjige, takvog kakvog ga rekonstruiram prema onome to sam uspio sauvati u vlastitim biljekama.

Pisac knjigu zapoinje izvjetajem o tome kako se krajem 1913. u Sarajevu zbio niz nerazjanjenih ubojstava za koje se policija trudila da ne dospiju do javnosti. Ili, bar, da ne dospiju u svom stvarnom obliku. Ipak, nakon svakog novog lesa naenog u jarcima Miljacke ili jednostavno baenog u gusti gradskog parka, itava bi arija naveliko brujala o tome, dodajui svako pri tome malo od svoje verzije i vlastitog miljenja, pa nije ni udo da u tom mahalskom naklapanju istina osta zagubljenom. Primjera radi, u vrijeme kada je Mihi krenuo sa svojim istraivanjem, tana brojka od osam ubijenih u naroda se prometnu u odista onespokojavajuih dvadeset i etvero. Za itavu priu Mihi se zainteresirao sasvim sluajno, na jednoj od brojnih sjedeljki u batama kahvana podno Bendbae, gdje je kao neoenjen i bez porodine obaveze, a drutva eljan bekrija, esto odlazio. Njegov poznanik doktor Bjeljani, zamjenik naelnika tadanje mrtvanice u sarajevskoj bolnici, izlanu se jedne veeri pod dejstvom alkohola, pa ispria Mihiu o stravinim unakaenjima rtava kakve im je policija, uz naredbu da ih niti najblia rodbina ne smije vidjeti, dovozila sve ee. Po Bjeljanijevim tvrdnjama, svi leevi su na vratovima imali tragove dubokih uboda, a pri samoj autopsiji utvreno je kako je svaki od tih osam pokojnika umirao od nedostatka krvi. Manjkala bi im ak dobra treina potrebnih zaliha.

Iako bi ovakva pria kod mnogih u najmanju ruku izazvala skepsu, Mihi se odmah zainteresirao za sluaj. Jer, kako nam to navodi, njegov djed Joakim Firsch, maarski Jevrej, bijae u svoje vrijeme poznati kabalista i demonolog, ovjek koji je, ako emo povjerovati Mihiu, svoj itavi ivot posvetio borbi protiv demonskih sila na ovom svijetu. Da bi itatelja uvjerio u ovo, u sljedeih nekoliko pasusa Mihi sa arom vrsnog upuenika navodi sve "poznate manifestacije zlih sila", bitno istiui vampirsko postojanje. O njemu, dapae, zbori gotovo itavu stranu. Ve tada je on bio uvjeren da lanac tajanstvenih sarajevskih ubojstava nije bio nita drugo do posljedica vampirske djelatnosti.

Voen takvim, mada vrlo klimavim pretpostavkama, i zapoinje sveobuhvatno istraivanje. Kao odluujui niornenat istrage navodi povezivanje sa Ezrom Toledanom, rabinom i mistikom iz Kordove. Toledano, veliki poznavalac habale, bijae stari prijatelj Mihievog djeda, jo od Vremena kada su obojica bili uenici uvenog mistikog vidovnjaka Abrahama ben Samuela Abulafie, o ijim mistinim vizijama jo uvijek krue vrlo prisutne legende irom podzemnog ezoterinog toka novije evropske povijesti. Mihi i Toledano stupili su u prepisku iji je rezultat bio niz savjeta dostatnih da se u relativno kratkom vremenu "Sarajevski vampir" identificira kao porunik Karl Josef Hirschfitz. Dodue, o nainu kako je stigao ba do Hirschfitza, Mihi ne govori opirnije. Moda je to usljed prikrivanja tih drevnih nauka i metoda kojim se po Toledanovim uputama koristio, mada, moram priznati, u tom sam se momentu itanja knjige ozbiljno zapitao o suvislosti Mihievog uma.

Ipak, u onome to na stranicama "Kabala" nabacuje kao niz turih i katkada potpuno nepovezanih podataka, moe se razaznati da je lociranje "Sarajevskog vampira" kao porunika Hirschfitza najprije rezultat Mihievog detektivskog rada i uvida u neke dokumente to su mu kao vladinom inovniku mogli biti dostupni. Nije zgoreg pripomenuti da se, dok je tekla prepiska, desilo jo nekoliko ubojstava isisavanjem krvi. U potpunosti zateene ovakvom misterij om, lokalne vlasti su sve bezuspjeni]e pokuavale zatakati itavu stvar, pa se o ovim uznemirujuim dogaajima doulo ak i do Bea i Pete. Narednih sedmica Mihi sve svoje vrijeme posveuje praenju Hirschfitza i, kako tvrdi, dolazi do "nepobitnih dokaza" o porunikovoj krivnji. Indicije se konano potvruju poto je tokom jednog od nonih uhoenja i sam zamalo postao rtvom Hirschfitza i njegovog vampirskog ujeda. Ali, izgleda da je Hirschfitz bio iz reda niih vampira, jer njegov ujed nije nesretne rtve pretvarao u nove pripadnike tog demonskog soja, ve ih je odmah usmrivao, tako da bi jadnici izdisali u najveim mukama.

Nakon tog neposrednog iskustva susreta sa sarajevskim vampirom, Mihi na neko vrijeme naputa grad i odlazi u inozemstvo da skupi snagu za odluujui duel sa Hirschfitzom, ija se djelatnost nesmetano nastavila i nakon opominjueg susreta sa svojim progoniteljem.

Stoga se do njihovog sljedeeg kontakta broj vampirovih navodnih rtava popeo na dvadeset i sedam ubijenih osoba, na j razliiti je starosne dobi i oba spola. Ali, ni Mihi nije mirovao. Svoje putovanje po Evropi iskoristio je da rekonstruira ivot porunika Karla Josefa Hirschfitza i konano dozna korijene njegovih vampirskih devijacija.

Hirscbfitz - lik i djelo

Evo skraene verzije onoga to je Mihi doznao. Karl Josef Hirschfitz roen je 1883. u alpskom seocetu Wusensbriigel kao jedini potomak ugledne austrijske nieposjednike porodice. Nakon uspjeno zapoete lijenike karijere, mladi Karl se prijavljuje u aktivnu vojnu slubu i uskoro kao sanitetski porunik biva prebaen u Maarsku, u Peuj. Upravo taj period Mihi smatra kljunim. Uporednim prouavanjem dokumentacije doznao je kako je u vrijeme Hirschfitzovog slubovanja u Peuju, u okolini tog pitoresknog grada zabiljeeno uznemirujue djelovanje "neistih sila", to se ogledalo u estim nestancima ljudi iz tog kraja i stravinim, misterioznim pokoljima stoke. No, nemone lokalne vlasti nisu ni pokuavale da prikriju ta dogaanja. Jednostavno, Maarska je oduvijek bila zemlja puna raznovrsnih legendi i sa folklorom vezanim za mitoloka bia kao to su razni vukodlaci ili akrepi, pa je tajanstveni noni posjetitelj udaljenih salaa ubrzo postao poznat kao "Peujski vukodlak".

I konano, kockice slagalice poinju da nalijeu jedna u drugu kada Mihi, iz svjedoenja nekadanjeg Hirschfitzovog oficirskog kolege, doznaje o nikada razjanjenom nestanku etvorice vojnika tokom izvoenja Jedne od manevarskih vjebi u okolini Peuja. Indikativno je da je do nestanka dolo na straarskom mjestu pod komandom porunika Hirschfitza. On sam jedini je pronaen iv neto kasnije, u bunju jedva kojih desetak metara od straarskog mjesta i u bunilu koje e ga drati jo deset dana. Nakon toga, tek oporavljenom poruniku stigao je novi premjetaj, ovaj put u Sarajevo. Mihi smatra da je Hirschfitz u toku incidenta na strai jedini preivio susret sa "Peujskim vukodlakom", a o ijoj nam daljoj eventualnoj sudbini pisac ne daje vie informacija. Posljedica ovog susreta znaila bi da je ujed peujskog monstruma obiljeio porunika kao stvorenje slino samom vukodlaku, odnosno vampiru. Dakako, ta dva pojma ni u kojem sluaju ne treba mijeati, ali Mihi uspostavlja smionu tezu o posebnosti Karla Josefa kao specifinog mutanta, rijetkog ak i u relacijama takvih bia izopenih od prirodnih i Boijih zakona. Kao dokaz tome, Mihi navodi da su se sva Hirschfitzova ubojstva deavala u noima punog mjeseca, kada bi pod uticajem kosmikih sila njegova neista krv prokljuala i zavladala tim inae uzoritim i estitim vojnikom. tavie, po nekim Mihievim pretpostavkama, Hirschfitz moda i nije bio svjestan svoje dualistike prirode. Ipak, to ga u progoniteljevim oima nikako nije oslobaalo odgovornosti.

Godine 1914, oporavljen i snabdjeven izvjesnim mistikim pomagalima iji nam karakter ne otkriva, Mihi se vratio u Sarajevo, odluan da zada posljednji udarac "Sarajevskom vampiru". Na stranicama gdje opisuje povratak i pripreme, Mihi nam zapravo po prvi put daje puniji Hirschfitzov opis. Mada knjiga vie nije u mom posjedu, iz razloga to e vam jasnijim postati kasnije, taj Mihiev opis me pri prvom itanju toliko dojmio da sam ga odmah prepisao. Prenosim vam ga, dakle, takvog kakav je i meni ostao.

"Visok, crnokos, naoitog dranja, u kojem se ogledahu vojnika elegancija i aristokratska nadmenost, Hirschfitz bijae jedan od najomiljenijih asnika sarajevskog garnizona. Bio je i miljenik ovdanjih drutvenih krugova kojima se nametnu svojim sjajnim poznavanjem klasine umjetnosti, pogotovo u muziciranju na glasoviru, pa su esti i vrlo posjeeni bili njegovi koncerti u asnikom klubu. Ipak, ispod te estitosti, te hinjene umiljatosti kolonijalnog oficira, krilo se grozno udovite, demonsko bie, ni ovjek ni ivotinja, stvorenje to nije niti od ega prezalo da zadovolji svoju e za krvlju. Ja, beznaajni pisar, bijah usamljeni borac, sam protiv te nemani, sam da uz Boiju pomo naem lijepom gradu vratim onaj mir. Moradoh stoga i ja postati bie tajne i mraka, skrivati svoje znanje od onih to ga razumjeli ne bi, ve bi me ak i ludim proglasili, kao to nekada proglasie jadnog Jakoba sa Alifakovca. Na mojoj je dui taj zadatak, ta kunja da idem protiv zla demonskog, pa ta i kako bude meni, bit e i ovom gradu", zavrava Mihi taj zbrkani i prilino nepismeni pasus.

Krug se zatvara

Do odluujueg obrauna izmeu Mihia i njegovog vampirskog protivnika dolo je svega nekoliko dana pred sarajevski atentat. Neki istraivai vie skloni pekulacijama, iskoristili bi podudarnost ta dva dogaaja za izvlaenje kakvih ishitrenih zakljuaka o njihovoj eventualnoj povezanosti. Ali je i sam Mihi takvo to smatrao krajnje izlinim. Mnogo vie panje nego dnevnoj politici, u zavrnici knjige posveuje okolnostima finalnog obrauna. Potanko opisuje kako je namjestio klopku za Hirschfitza, u noi punog mjeseca, dok je porunik, zakrvavljenih oiju i neljudskog hroptaja to dopirao je !Z dubine njegovih demonskih grudi, izbezumljeno tragao 2a novim rtvama.

Mihi tvrdi da je do tog finalnog obrauna dolo u Pasau zgrade u kojoj je danas smjeten Kamerni teatar 55. Meutim, kako je ovaj dio pisan neposredno nakon tih odsudnih dogaaja, stoga je on jo zbrkaniji i nedoreeniji. Jednom rijeju, malo ta se zbilja konkretnog dalo tu shvatiti u prvi mah. Jednako nejasnim ostaje i nain kojim je Mihi namjeravao, odnosno pokuao usmrtiti Hirschfitza. Da itava stvar bude jo gora, vatra u Vijenici imala je toliko snage da oprlji nekoliko posljednjih stranica knjige, uinivi ih ne samo