Kata Mijatovic

Kata MijatovićOdabir / Selected

MKC Split / Dom mladihožujak 2010.

Izložba

DOM MKC 13 katalog.indd 1 2/25/10 11:14 AM

Multimedijalni kulturni centar Split

Dom mladih

Savska bb

ožujak 2010.

slika na naslovnici Dva sna2009.


KATA MIJATOVIĆ

Odabir / Selected


Prepoznatljivost opusa multimedijalne umjetnice Kate Mijatović čini preispitivanje složenosti odnosa svjesnog i nesvjesnog, vidljivih, materijalnih i nevidljivih, unutarnjih svijetova. Umjetnica, kako primjećuje Boris Greiner, gradi svoj autorski rad na odbljescima onostranog. Snovi su jedno od njezinih najtrajnijih sadržajnih preokupacija, kojima je odnedavno pridodala i tematski segment ljudskog krika, ovdje izdvojeno prezentiran na katu galerije. Premda su antipodnih ozračja i manifestacija, jednakopravno se referiraju na dihotomiju racionalnih datosti i iracionalnih psihičkih slojeva. Ukupno gledano, postav MKCa prezentira publici ostvarenja umjetnice nastala u posljednjih pet godina (od 2004.), ali pruža i vrlo temeljiti uvid u samo ishodište ideja njezine umjetničke građe.

Snovi se smatraju prostorom dominantne vladavine nesvje-snog. Takvim sadržajima naša kultura mahom pristupa s aspekta psihologije i psihoanalize, nerijetko ih tretirajući prostorom simptoma bolesti i skrivenih značenja koja valja protumačiti. Oni su istina vrlo bitan segment naše men-talne i emotivne aktivnosti, no njihova je funkcija, vjeruje umjetnica, da nas poput spone koja nedostaje konektiraju s izvornom stvarnošću; oni su movens za buđenje iz stanja uspavanosti i iz naše hipnotičke ukotvljenosti u materijalne svijetove. Trenuci u kojima se jasno suočavamo s rascije-pljenošću vlastite prirode zapravo i nisu svodljivi isključivo na sanjanje. Umjetnica nam skreće pozornost na njihovu prisutnost i njihov pravi značaj, ponekad se koristeći njiho-vim ispreplitanjem i izmjenjivanjem uloga. Tada - kao u videu Vidljivo / nevidljivo, svojevrsnom intru izložbenog postava, vanjski svijet viđen tijekom tramvajske vožnje postaje opa-žajno neprimjetna, tek ritmična maglovita pozadina za san koji je u svojoj enigmatičnosti jasan i upečatljiv. Neovisno držimo li spomenute iskaze iracionalnog, prostorima tzv. više mudrosti ili konfuzije, naša želja da uspostavimo kontakt s tim izvornim univerzumima nalikuje na potragu za idealnim odrazom ili kazano rječnikom bajki, na potragu za vlastitom izgubljenom sjenom.

Rad Kate Mijatović upozorava na dvojnost kojom smo uvje-tovani, na činjenicu da je naša prava priroda prožeta živo-tom nesvjesnih sadržaja, što ponekad sliči fluidnosti koja egzistira i među medijima u kojima umjetnica stvara – između


umjetnosti performansa i video slike. Govoreći o temama koje su transcendentalne Kata Mijatović rabi svedena izražajna sredstva i ograničen registar suptilnih arhetipskih i vlastitih simbola koje nerijetko seli iz rada u rad (voda, mokra ko-šulja, plavi lonac, ljestve...). Kontemplativnost je ugrađena u jednostavne, čiste vizualne strukture prizora, a video radovi - i onda kada ih umjetnica temelji na performansima (Marijanov, Željkov i Markitin san), nadilaze ulogu zapisa, tretiraju oba medija, gotovo jednako, u ulozi posrednika opažajnog i ideje. Sastavni dio likovnih postupaka čini i ponavljanje prizora (koje ne upućuje na apsurdnost, već na potrebitost naših želja i napora) i udvajanje vlastitog lika (odvijanjem performansa ispred video projekcije), a na bipolarnom, simetričnom postojanju svijetova inzistira se i u postavu radova Dozivanje i Grafit iz Firenze, budući da im je polazna točka komunikacije nasuprotna – usmjerena na Izvana odnosno na Unutra. Bilo da imamo potpuno povjerenje u apsolutni racionalizam (taj tzv. kavez iskustva, zdravog razuma i vladavine logike) ili tek u njegovu djelomičnu funkcionalnost, poslije iskustva izložbe na san možemo gledati kao na dio psihičke aktivnosti gotovo jednako bitne kao i java, a vrisak čuti kao poziv na pravu budnost. Neovisno je li riječ o dirigiranom kriku, te neovisno o različitim kontekstima referenci u koja je smje-šten, taj izraz neistražene snage koja također pripada sferi iskonskog, prostoru između neartikuliranosti glasa i jezi-ka, doživjet ćemo vrlo slično snu - u funkciji rasterećenja. Potreba za komunikacijom među rascijepljenim dijelovima, razmišljanje o neskladnom skladu koji nas determinira i kroz vlastitost i kroz druge, u odnosu na vanjski i unutarnje svi-jetove... tek je djelić filozofskog okvira unutar kojeg ćemo čuti radove Kate Mijatović.

Jasna Gluić

Slika Maje Vodanović ima zad


The multimedia artist, Kata Mijatović’s work can be rec-ognized by her re-examining the complexity of relations between the conscious and unconscious, visible material and invisible inner worlds. As Boris Greiner observes, the artist builds her author work upon the reflections of oth-erworldliness. Dreams are one of her longest lasting con-textual preoccupations. She has recently added a thematic segment of human scream to them. It has been presented here separately, upstairs in the gallery. Although of anti-pode atmosphere and manifestation, they equally refer to dichotomy of rational givenness and irrational psychological layers. All in all, the MKC display is presenting to the public the artist’s works created during the past five years (since 2004), offering, however, a very thorough insight in the very origin of her ideas and artistic sources.

Dreams are considered to govern the unconscious dominat-ing in space. Our culture approaches such contexts mainly from the aspect of psychology and psychoanalysis, often treating them as space of disease symptoms and hidden meanings that need to be explained. They are, though, a very important segment of our mental and emotional activ-ity, however their function, as the author believes, is to connect us with the original reality like a bond; they are spiritus movens that awakens from lethargy and from our being hypnotically anchored in material worlds. The moments in which we clearly face our split nature cannot actually be boiled down only to dreaming. The artist turns our atten-tion to their presence and actual importance, sometimes using their interweaving and exchange of roles. Then – as in the video Visible / Invisible, which is a sort of intro of the exhibition display – the outer world seen while riding on the tram becomes unobserved, merely rhythmical foggy background for a dream that is clear and impressive in its mysteriousness. Regardless of whether we consider the afore mentioned statements irrational, spaces of so called higher wisdom or confusion, our wish to make contact with these original universes resembles a quest for an ideal re-flection or – to use the language of a fairytale – a search for one’s own lost shadow.

Kata Mijatović’s work directs attention to duality by which we are determined, to the fact that our actual nature is

Jasna Gluić


imbued with a life of unconscious contents, which some-times reminds on fluidity that also exists among the media in which the artist creates – among the art of performance and video image. Speaking about transcendental topics, Kata Mijatović uses reduced means of expression and lim-ited register of subtle archetype and own symbols, often moving them from work to work (water, wet shirt, blue pot, ladder…). Contemplativeness is built in simple, clean visual structures of the scenes, and the video works – even when the artist founds them upon performances (Marijan, Željko and Markita’s Dream) – they surpass a role of recordings, treat both media almost equally, in the role of a mediator between the percept ional and the idea. The repetition of scenes also makes a constituent part of visual artistic pro-cedure (not directing to absurdity, but to necessity of our wishes and efforts). The same is with doubling one’s own image (by doing the performance in front of the video pro-jection); in the display of the works Crying out and Graffito from Florence also insists on bipolar, symmetric of worlds, as their starting point of communication is opposite – directed Outwards or Inwards. Whether we fully trust the absolute rationalism (this so called cage of experience, common sense and the rule of logic) or merely its partial functionality, after having the experience of this exhibition, we can look upon a dream as a part of psychological activity almost equally important as reality, and hear a scream as a cry out for actual aware-ness. Regardless of whether it is a controlled scream, and regardless of different reference contexts of placing, this expression of unsearched power that also belongs to the sphere of the primordial, the space between inarticulate voice and language, we will experience similarly to a dream – in function of relaxation. The need for communication be-tween the split parts, thinking about disharmonious har-mony, which determines us both through singularity, and through the others, in relation to outer and inner worlds… is merely a small part of the philosophical frame inside which we will hear Kata Mijatović’s works.

Jasna Gluić

Jasna Gluić


001 Vidljivo / Nevidljivo, video, 26’, 2007.

Rad stavlja u odnos dva doživljaja svijeta, dvije ‘’stvarnosti’’; jedna je banalna, svakodnevna, vidljiva (vožnja tramvajem), a druga transcendentalna, nevidljiva, posredovana snom tj. tekstom sna koji se uzastopno ispisuje i nestaje na video snimci nedjeljne vožnje tramvajem od Ljubljanice do Borongaja.

Vožnja tramvajem u funkciji je nosača teksta, ali ima i simboličko značenje stalnog kretanja ljudskih života u vremenu i prostoru. Suprotnost tomu je situacija iz sna koju vidim kao pogled u onostrano, izvan vremena i prostora. Zlatnu boju dječakovih očiju u snu sam doživjela kao najviši princip duhovnosti koji objedinjuje oba svijeta, i vidljivi i nevidljivi. San o dječaku zlatnih očiju, jedan je od mojih zapisanih snova iz 1991. U jednoj od bezbrojnih vožnji zagrebačkim ulicama sjetila sam se tog sna.


001 Visible / Invisible, video, 26’, 2007

The work puts in relation two experiences of the world, two “realities”, one of them being trivial, everyday, visible (riding on the tram), and the other transcendental, invisible, mediated by a dream i.e. text of a dream being written and disappearing consecutively in the video recording of the Sunday driving on the tram from Ljubljanica to Borongaj.

The tram ride functions as the text carrier, however it also has a symbolic meaning of human life perpetual moving in time and space. Opposed to this is the situation from a dream, which I see as a look into the otherworldliness, beyond the time and space. The boy’s golden eyes in the dream I felt as the highest principle of spirituality that combines worlds, the visible and the invisible one. The dream about the boy with golden eyes is one of my recorded dreams from 1991. In one of innumerable drives along the streets of Zagreb, I remembered the dream.


002 Crying out, video, 26’, 2009 The video is a continuation of the series of works in which I set the communication relationship between two opposed psychological spaces, so called conscious, rational, outward directed (that seemingly controls our behaviour) and unconscious, irrationally inward directed. In a single-frame video recording I cry out to myself, pronounce my name in uneven time intervals and intonation, standing at the entrance to a dimmed, unidentified room. Crying out is an unsuccessful attempt of communication between the “actual self” and the “lost self”. My intention was to refer to the life situations in which – due to excessive rational constructions of ego, constant hurriedness, attachment to visible – we stay captured in such constructions, losing the connection with other psychological spaces (in the video it is the crying out self), which possess the essential knowledge about us and the world we exist in, and which are mainly inaccessible to our conscious, logical, rational self.

002 Dozivanje, video, 26’, 2009. Video se nastavlja na seriju radova u kojima postavljam u komunikacijski odnos dva suprotstavljena psihička prostora, tzv. svjesno, racionalno, usmjereno na vani (koje naizgled upravlja našim postupcima) i nesvjesno, iracionalno usmjereno na unutra. U video zapisu iz jednog kadra dozivam samu sebe, izgovaram vlastito ime u nejednakim vremenskim intervalima i nejednakom intonacijom, stojeći na ulazu u zatamnjeni, neidentificirani prostor. Dozivanje je neuspješan pokušaj komunikacije između ‘’pravog ja’’ i ‘’izgubljenog ja’’. Namjera mi je bila referirati se na životne situacije u kojima uslijed predimenzioniranih racionalnih konstrukcija ega, stalne užurbanosti, vezanosti za vidljivo, ostajemo zarobljeni u takvim konstrukcijama, gubeći kontakt sa drugim psihičkim prostorima (u videu je to ja koje doziva) koja posjeduju bitna znanja o nama i o svijetu u kojem postojimo, a uglavnom su nedostupna našem svjesnom, logičnom, racionalnom ‘’ja’’.


003 Grafit iz Firenze, video, 14’, 2009.

Video Grafit iz Firenze nastao je iz dijela video dokumentacije istoimenog performansa / instalacije (Hram, Galerija Prsten HDLU Zagreb, 2009.). Performans sam svakodnevno ponavljala za vrijeme trajanja izložbe; na samostojeći zid u prostoru ispisivala sam vodom i kistom rečenicu Il dio c’e (bog postoji). Rečenica je ostajala vidljiva na zidu u određenom vremenskom intervalu, a zatim je ishlapjela budući da je ispisivana vodom.Grafit iz Firenze nadahnut je navedenim natpisom / grafitom Il dio c’e sa pročelja jedne stambene zgrade u Firenzi, s kojim sam se gotovo svakodnevno susretala tijekom boravka u tom gradu od 1991. do 1993. god. U radu, koji je svojevrsna interpretacija tog natpisa, voda kojom ga ispisujem, prije svih drugih značenja sadrži značenje drugog elementa (u odnosu na zrak koji udišemo), drugog stanja svijesti, u kojem gotovo da i ne možemo živjeti, možemo ga možda posjećivati kao što ronioci posjećuju morske dubine. Istodobno voda se uvijek i svagdje pojavljuje gdje je i život. Svakodnevno ispisivanje vodom Il dio c’e svakodnevno je potvrđivanje tog iskaza i istodobno uprizorenje njegovog opetovanog nestajanja, ishlapljenja. U videu to se ponavljanje događa s jednom snimljenom situacijom (ispisivanja rečenice i njenog nestajanja) postavljenom u beskonačni loop, koji je ovdje - u skladu s prirodom medija, zamjenio svakodnevnu radnju iz performansa.

003 Graffito from Florence, video, 14’, 2009

The video Graffito from Florence emerged from the video recording of the same-name performance / installation (Hram, Galerija Prsten HDLU Zagreb, 2009). I repeated the performance every day during the exhibition; using a paintbrush and water, I wrote down the sentence Il dio c’e (there is God) on a freestanding wall. Written down in water, the sentence remained visible on the wall for a certain time interval, and then evaporated. Graffito from Florence was inspired by the above stated inscription / graffito Il dio c’e from a dwelling house façade in Florence, which I faced almost every day during my stay in the city between 1991 and 1993. In my work, which is a sort of interpretation of the inscription, the water in which I write it, before anything else, contains the second element meaning (regarding the air we breathe), the other state of consciousness, almost impossible for us to live in, which we may visit in the way divers visit sea depths. At the same time, water appears wherever and whenever there is life. Writing down Il dio c’e in water every day is a daily confirmation of the statement and, at the same time, staging its repeating disappearance, evaporation. In the video, this repetition happens with single situation (writing the sentence and its disappearance) set in an infinite loop, which in this case – in accordance with the media nature – replaces the everyday activity from the performance.


004 005 006 Video zapisi performansa: Markitin san, 2004., Studio MSU, Zagreb Željkov san, 2004., Galerija Karas, Zagreb Marijanov san, 2005., Insert, Zagreb

Izvedeni performansi pripadaju seriji radova u kojima koristim tekstove snova svojih prijatelje i poznanika (Izabrani snovi) kao osnovni sadržajni i konstruktivni materijal.U performansima Markitin san i Željkov san osnovna radnja je gotovo identična; uživo ponavljam radnju koja se događa na projekciji; kistom i vodom, odjevena u prethodno namočenu košulju, ispisujem tekst sna po zidu u formatu projekcije, a zatim audio zapis sna slušam zajedno sa publikom. Kao i u ostalim performansima u kojima koristim ‘’dvojnicu’’ s projekcije, osnovna intencija rada je učiniti vidljivim i naglasiti dvojnost svjesno / nesvjesno, san / java. U tom smislu, u performansu je nesvjesno projekcija, sanjač, a svjesno budno ‘’ja’’ realna je prisutnost izvođača. Radnja performansa Marijanov san, također, uključuje ‘’dvojnicu’’ s projekcije. Međutim, radnja se ponešto mijenja, a naglasak je na slušanju sna sa drugima, sa publikom. Za slušanje sna kreirala sam situaciju u kojoj se penjem i silazim sa ljestava. Ljestve sugeriraju transcendentalnu, mističnu prirodu sna; mokra košulja i ‘’dvojnica’’ koja ponavlja radnju - kao i u prethodna dva performansa, označava pokušaj komunikacije svjesnog ‘’ja’’ sa nesvjesnim u odgonetanju sna.


004 005 006 Video recordings of the performances: Markita’s Dream, 2004, Studio MSU, Zagreb Željko’s Dream, 2004, Galerija Karas, Zagreb Marijan’s Dream, 2005, Insert, Zagreb

The carried out performances belong to a series of works in which I use texts of my friends’ and acquaintance’s drams (Chosen Dreams) as basic contextual and constructive material.In the performances Markita’s Dream and Željko’s Dream the basic plots are almost identical. I perform live repetition of the plot going on in the projection. Using a paintbrush and water, dressed in previously drenched shirt, I write down the text of the dream on the wall in the projection format, and then, together with the audience, I listen to the audio recording of the dream. Like in other performances in which I use my “double” from the projection, my basic intention of the work is to make visible and emphasise the duality conscious / unconscious, dream / reality. In this sense, in the performance the unconscious is the projection, the dreamer, and the conscious awaken “me” is the actual presence of the performer. The plot of the performance Marijan’s Dream also includes the “double” from the projection. The plot, however, somewhat changes, and the emphasis is on listening to the dream with the others, the audience. For listening to the dream, I have created a situation in which I climb up and down a ladder. The ladder suggests transcendental, mystical nature of a dream; wet shirt and the “double” repeating the action – like in the previous two performances, mean the attempt of the conscious-self communication with unconscious one to solve the dream.


007 Dva sna, video zapis performansa / ulične akcije, Dani performansa – Osijek, 2009. Festival performansa ‘’Dopust’’, Split, 2009.

Performans / ulična akcija Dva sna izveden u Osijeku, sastojao se u dijeljenju letaka s tekstovima dva sna: Markite Franulić i Snježane Klarić. Letke su dijelile dvije mlade djevojke na raznim lokacijama u gradu, odjevene u bijelu i crnu T-shirt majicu s natpisima: Markitin san, Snježanin san. Tekstovi snova isprintani su na crno bijelom papiru formata A5.

Markitin san i Snježanin san na neobično podudaran način govore o iskustvu smrti. Ti snovi kao da nadilaze osobnost sanjača i žele nam poručiti kakva je smrt uopće, kao zajedničko iskustvo svih živih bića. Djeljenjem letaka (koje obično vezujemo uz kupoprodajne aktivnosti, a i obično ih dijele mlade djevojke) naglašava se kontrast između dnevno / trivijalnog tzv. svakodnevnog života i noćnog, duboko spoznajnog iskustva koje je prisutno u snovima.


007 Two Dreams, performance / street activity video recording, Days of performance – Osijek, 2009

Performance / street activity Two Dreams took place in Osijek. It consisted of giving away leaflets with texts of the two dreams: Markita Franulić and Snježana Klarić’s. Two young girls dressed in black and white T-shirts with the inscriptions passed out the leaflets at different locations in the city: Markita’s dream, Snježana’s dream. The dream texts are printed on A5 format black and white paper.

Markita’s dream and Snježana’s dream talk about an experience of death in an unusually corresponding way. The dreams as though going beyond the dreamers’ personality wishing to send us the word about what the death, as mutual experience of all living beings, is actually like. By handing out the leaflets (which we usually connect with selling and buying activities, and which are usually handed out by young girls), the contrast between so-called everyday / trivial life and the deep and cognitive nightly experience present in dreams is emphasised.


Jasna Gluić

008 Zbor, video zapis performansa, MSU Zagreb, 2009.

Performans su izvele učenice zagrebačke Pete gimnazije. Grupa od tridesetak djevojaka izvodila je jednokratne skupne vriskove u trajanju od desetak sekundi na različitim lokacijama u MSU.

Vrištanje mladih djevojaka u performansu Zbor za mene je prispodobivo iznenadnom prodoru svjetlosti koji poziva na budnost, usredotočenost na ovdje i sada. Doživljavam ga i kao krik pobune, nepristajanja na konvencije. U zen budizmu sličnim se postupcima služe učitelji kako bi probudili apsolutnu pažnju učenika i oslobodili energetske tokove tijela i uma (na primjer, udarac štapom po leđima učenika iznenada i bez ikakva povoda tijekom podučavanja).

Vjerujem, također, da je magična energija ženskog krika u novootvorenom prostoru MSU-a proizvela i svojevrsno energetsko, inicijacijsko čišćenje prostora.


Jasna Gluić

008 Choir, video recording of the performance, MSU Zagreb, 2009

Two Fifth Grammar School students from Zagreb carried out the performance. A group of about thirty girls pronounced one-time group screams lasting about ten seconds at various locations in the MSU.

Screaming of young girls in the Choir performance to me compared to a sudden breakthrough of the light crying out for awareness, focusing to here and now. I also feel it as a scream of rebellion, non- consenting to conventions. The teachers in Zen Buddhism use similar procedures to arise the absolute attention of their students and release the body and mind energy flows (e.g. during teaching striking a student on his back by a club suddenly and without any provocation).

I also believe that the magical energy of a woman scream in the newly opened MSU venues created a kind of energetic, initiating cleaning of the space.


Jasna Gluić

009 010 Vrištanje, video, 6’, 2009. Luka i Matej iz Branjinog Vrha, video, 4’, 2008. Vrisak - kao pokušaj artikulacije najdubljih slojeva našeg bića, zaobilazi jezik i koristi glas kao direktan elementarni način izražavanja neke snažne emocije. Najčešće ga vezujemo uz tjeskobu i ljudsku patnju, za što je u umjetnosti sinonim epohalni Munchov Krik. Djeca koja vrište u nesputanoj dječjoj zaigranosti (kako je zamišljeno u ovim radovima) na suprotnoj su strani od Munchovog krika. Njihovo vrištanje doživljavam kao objavu čistog užitka postojanja, kao elementarnu potvrdu vlastite egzistencije u svijetu s kojim su još uvijek ‘’jedno’’. Vjerujem da energija, vibracije koje nastaju iz takvog kolektivnog dječjeg vrištanja - zbog maksimalne koncentracije budnosti i usredotočenosti na vlastito biće ovdje i sada, djeluje na one koji ga slušaju iscjeljujuće. Njihovo vrištanje je i skretanje pažnje, upozorenje da je ovaj svijet namijenjen upravo njima. Vrištanje je realizirano sa grupama djece u tri dječja vrtića.

Video Luka i Matej sniman je u maniri kućnog videa fotografskim aparatom. Riječ je o mojim nećacima iz Baranje. Važno je napomenuti da su obojica poslijeratna djeca, te da njihova biblijska imena i mjesto rođenja dodatno definiraju rad.


Jasna Gluić

009 010 Screaming, video, 6’, 2009 Luke and Mathew from Branjin Vrh, video, 4’, 2008 A scream – as an attempt of articulating the deepest layers of our being – is a roundabout language that uses voice as direct and elementary way of expressing a powerful emotion. We most often relate it with anxiety and human suffering, for which the synonym in art is the epochal Munch’s The Scream. Children screaming in their uninhibited fascination (as conceived in these works) stand opposite the Munch’s scream. I feel their screaming as announcement of pure pleasure of being, as the elementary confirmation of their own existence in the world with which they still make “one being”. I believe that energy, vibrations originating from such collective child screaming – due to maximum concentration of awareness and focusing on their own being here and now – heals those listening to it. Their screaming is also drawing attention, the warning about this world being intended exactly for them. Screaming has been realised with groups of children in three kindergartens.

The video Luke and Mathew has been shot in home video manner by a photographic camera. It is about my nephews from Baranja. It is important to mention that both of them were born after the war, and that their Biblical names and their place of birth additionally define the work.


životopis biography

Kata Mijatović

1956 rođena u Branjini, Hrvatska born in Branjina

1988/1991 članica neformalne umjetničke grupe Močvara

member of informal art group The Swamp, Baranja

1991/1993 studij slikarstva na Accademia di belle arti u Firenci, Italija

studied painting at the Academy of Fine Arts, Florence, Italy

1993/1996 studij slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu

studied painting at the Academy of Fine Arts in Zagreb

Živi i radi u Zagrebu Lives and works in Zagreb

Izlagala na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu

Participated in numerous solo and group exhibitions at home and abroad


životopis biography

Kata Mijatović

1956 rođena u Branjini, Hrvatska born in Branjina

1988/1991 članica neformalne umjetničke grupe Močvara

member of informal art group The Swamp, Baranja

1991/1993 studij slikarstva na Accademia di belle arti u Firenci, Italija

studied painting at the Academy of Fine Arts, Florence, Italy

1993/1996 studij slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu

studied painting at the Academy of Fine Arts in Zagreb

Živi i radi u Zagrebu Lives and works in Zagreb

Izlagala na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu

Participated in numerous solo and group exhibitions at home and abroad

Samostalne izložbe, performansi, projekti

Individual exhibitions, performances, projects

2009 Zbor Choir, performance, MSU, Zagreb

Vrištanje Screaming, Galerija Prsten, HDLU, Zagreb

Dva sna Two Dreams, performance, DOPUST, Split

2008 Vidljivo Nevidljivo Visible Invisible, Mali salon, Rijeka

Luka i Matej iz Branjinog Vrha Luke and Mathew from Branjin Vrh, Galerija Prozori, Zagreb

2007 Jeka The Echo, with Zoran Pavelić, Galerija Moria, Stari Grad, Otok Hvar

Kunst ist ein deutsches Wort, with Zoran Pavelić, Studioausstellung,

Dusseldorf, Germany

Vidljivo Nevidljivo Visible Invisible, Galerija Bačva, Dom HDLU, Zagreb

2006 Posjet Visit, MMC, Kuglana, Koprivnica

Resume, performance, MM Centar, Zagreb

2005 Arhiv snova The Archive of Dreams, web project

2004 Zidanje Building, Galerija Križić-Roban, Zagreb

Markitin san Markita’s Dream, performance, Studio MSU, Zagreb

Željkov san Željko’s Dream, performance, Galerija Karas, Zagreb

Izabrani snovi – stvarniji od stvarnosti Selected Dreams – More Real than Reality

Galerija Karas, Zagreb

2003 Izabrani snovi Selected Dreams, Galerija Ghetto, Split

Robertova poruka Robert’s Message, performance, Galerija Miroslav Kraljević, Zagreb

Forsythia, Galerija Matice hrvatske, Križevci

2002 Privremeni smještaj Temporary Accommodation, Studio MSU, Zagreb

Izabrani snovi Selected Dreams, performance, Klub Močvara, Zagreb

2001 Mreža snova Network of Dreams, web project, Galerija Miroslav Kraljević, Zagreb

Snovi - 1991 Dreams – 1991, ( K+Z) Galerija umjetnina, Art radionica Barutana, Slavonski Brod

Povratak iz nesvjesnog A Return from the Unconscious, Galerija Kazamat, Osijek

2000 Zaboravljeni san A Forgotten Dream, Galerija SC (javni prostor), Zagreb

Nisam svjesna I am not conscious, performance, Galerija SC,(javni prostor), Zagreb

1999 Povratak iz nesvjesnog A Return from the Unconscious, performance,

Galerija Miroslav Kraljević, Zagreb

Ugljen iz podsvijesti The Coal from the Sub-consciousness, Galerija SC, Zagreb

Kako je u nesvjesnom? What’s It Like in the Unconscious?, Galerija Gradska, Zagreb

1998 Pripreme Preparations, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb

1997 Radovi na površini Surface Interventions, Galerija PM, Zagreb

Traklov život Traklo’s Life, Galerija Nova, Zagreb

Žudnja Desire, Galerija Otok, Art radionica Lazareti, Dubrovnik


kontakt

adresa Žitnjak 53

10000 Zagreb / Croatia

e-mail [email protected]


impressum

izdavač / publisher

MKC Split

Savska bb

www.mkcsplit.hr

za izdavača / for the publisher

mr.sc. Dubravka Kukoč

predgovor / preface

Jasna Gluić

grafičko oblikovanje / graphic design

Damir Gamulin

prijevod / translation

Marija Vujošević Carić

tehnička služba MKC Split / technical service

Joško Lovrić

postav izložbe / exhibition display

Kata Mijatović, Jasna Gluić, Zoran Pavelić

zahvale / acknowledgements

Boris Greiner

tisak / press

Dalmacija papir

naklada / print run

300



Documents

Kata Mijatovic