klaus von beyme – suvremene političke teorije

uvod

a) politička teorija u okviru znanosti o politici

politička znanost se razvila kasno kao samostalna. razna imema: politička znanost = sporno znanstvena politika = još spornije. sugerira neko znanstveno utemeljeno djelovanje u smislu stare

teorije filozofa kraljeva politologija političke znanosti (množina) – iz normativnih teorija. političku znanost se shvaća kao integrativnu

znanost. ovakav stav je tim sporniji što se više politički sistem izdvaja od cjeline društvenog sistema.

danas se više stara definicija: politička znanost = znanost o institucijama i politička socioligija, znanost o političkim procesima, nije održiva.

kaže: znanost o politici se etablirala prije svega u SAD, ali pod utjecajem evropske misli. iako nije, kao sociologija, nastala kao opoziciona znanost, ona ipak nije ni nastala kao puki servis vladajućih. ona naime vrlo brzo preuzima kritičku funkciju.

o političkoj teoriji: bihevioristi su je bili skloni izjednačiti s povijesti političkih ideja i udaljiti je na margine znanosti normativisti obrađuju povijest političkih ideja na način kao da se radi o suvremenicima empiričari razlikuju političku teoriju koja ima vrijednost za naša današnja istraživanja od povijesti

ideja. po mertonu: sistematska teorija = kumulacija samo onih dijelova prijašnjih teorija koje su do sada položile test empirijskog istraživanja.

e sad – pitanje je kriterija po kojem definitivno možemo prihvatiti ili odbaciti neku teoriju. problem je u tome da svaka general theory ima neko sporno mjesto,a koliko god ona bila falsificirana opet se iznova njene postavke može uzeti kao hipoteze. zato je razgraničenje između povijesti ideja i relevantne teorije uvijek samo privremeno.

kaže: nema jedinstvene političke teorije: moramo prihvatiti teorijski pluralizam.

najznačajniji input političkoj teoriji dala je sociologija. naime dok su u političkoj teoriji još prevladavale deskriptivne teorije manjeg dometa, u sociologiji su se već pojavile teorije na prilično visokoj razini apstrakcije (durkheim, weber, parsons)

lehmbruch razlikuje ove vrste teorija:1. deskriptivne = kvanititativno empirijske generalizacije2. sistematske = empirijske pravilnosti u okviru relativno općih apstraktnih postavki3. deduktivne = izvod iz nekih bazičnih aksioma zakona odnošenja4. genetske + funkcionalne = objašnjenja djelomičnih fenomena kao određujuće funkcije za održanje

ili realizaciju određenih elemenata cjelokupnog fenomena

c.j.friedrich svodi tipove teorija na 3:1. morfološke2. genetske3. funkcionalne

1

sve do pojave moderne teorije sistema, uzor za sve društvene znanosti = prirodne znanosti. tako u prirodnim znanostima za svaki ovaj tip možemo naći primjer: kopernik, darwin, newton.

ključno za ove tipove teorija = one se definiraju u suprotnosti prema ideologiji i predstavljaju jednu sistematiziranu cjelinu koja počiva na analizi empirijskih činjenica.

ponekad se potkrada razlikovanje empirije i teorije, ali: empirijsko nije samo egzaktno opisivanje pojedinih činjenica, nego i dedukcija općih stavova iz empirijskih nalaza u formi teorije.

b) politička teorija u hijerarhiji ugleda među disciplinama znanosti o politici

iz biheviorističke perspektive: politička teorija uživa najmanji ugled među područjima:1. komparativna politika2. politički procesi3. internacionalni odnosi4. znanost o upravi5. javno pravo

danas je stvar upravo suprotna – većina uglednih znanstvenika rade na general theory (luhmann, parsons).

klasična podjela znanosti o politici:1. politička teorija2. znanost o vladanju (unutarnja politika + usporedna znanost o vladanju)3. međunarodni odnosi

ovo je loša podjela jer nije izvedena prema jedinstvenom kriteriju: 2. i 3. su određene prema prema predmetu, a 1. je određena prema razini apstrakcije.

kaže: svaka grana političke znanosti treba svoju teoriju. ne postoji znanost koja samo promatra. ona uvijek više-manje svjesno kritički teoretizira (ovaj stav je zasluga analitičke teorije znanosti).

isto tako nema suprotnosti između teorije i prakse (ovo je bilo već i kantu jasno) – nema prakse bez ispravne teorije.

dvije grupe koje pokazuju najveće neprijateljstvo prema teoriji i ističu primat prakse:1. pragmatičari . oni tvrde da rade bez teorije, ali pritom reduciraju kompleksnost pojava na temelju

postavki koje bi mi mogli označiti kao potonulo kulturno dobro: privrednici polaze od liberalizma, a političari od pluralizma.

2. analitičko-liberalna varijanta dijalektičke teorije . ovdje se radi s identifikacijom pojmova: praxis = teorija bitak = svijest akcija = misao uspjeh = sistem

sistematska teorija – logički i strategisko-istraživački gledano, ima prioritet u empirijskom istraživanju. a pritom je teorija jako važna. pokazalo se da je veliko istraživanje rezultat ravnomjerne zastupljenosti teorije, metodologije i empiriskih rezultata.

2

društveni razlozi većeg ugleda teorijskog rada od empirijskog pojedinačnog istraživanja koje svoje hipoteze deducira iz postojećih teorija:

1. dahrendorf kaže: 'intencija iskustvene znanosti je stalno teorijska. naime empirijsko istraživanje je samo instanca kontrole iz teorija izvedenih hipoteza.' neki autori čak tvrde da nema smisla izvoditi ikakva kvanititativna istraživanja dok teorijske predradnje nisu završene. e kaže ovo nije realno očekivati iz nekoliko razloga:a) empiričari ne vode uvijek teorijske predradnje za empirijsko istraživanjeb) kad se uspostave pojmovi koji zadovoljavaju stroge zahtjeve taksonomijskih teoretičara oni će

često empiričaru izgledati kao nedovoljno operacionaliziranic) metodski puristi ocjenjuju vrijednost istraživanja isključivo prema njegovom doprinosu teoriji

(potvrđivanje / falsificiranje). ali kaže: niti možemo sa potpunom sigurnošću reći da nešto doprinosi / ne doprinosi teoriji, niti je jedino doprinos teoriji relevantan pri ocjenjivanju vrijednosti istraživanja (naime postoji i važan izvanznanstveni interes). popper kaže: 'teorija je utoliko bolja što su manje realistične njene predodžbe'. naime ako je falsificiranje jedini kriterij znanstvenosti, onda je općeniti iskaz vredniji – opće postavke imaju u odnosu na iz njih izvedive manje općenitosti uvijek karakter hipoteza.

2. sad tu pokazuje kako danas postojeći sustav znanstvenih i viskoškolskih obrazovnih institucija preferira individualni rad, iako se pokazalo da kolektivni znanstveni rad daje puno bolje rezultate. ali nije jasno na koji način ovo ima veze s većim ugledom teorijskog od empirijskog rada.

3. iako se većina teoretičara pozitivno izjašnjava prema falibilizmu, većina teorija su formulirane tako da budu imune na falsifikaciju i to pomoću ugradnje clausulae rebus sic santibus i navođenja naknadnih uvjeta uz rub. tako se uvijek može reći da naprosto nisu ispravno testirane hipoteze.

4. kritičko- dijalektički istraživači će dati prednost teoriji jer je deskripitvna empirija sa svojim fokusom na detalje u opasnosti da postane afirmativna. za kritičku teoriju je psihološki neizbježna određena udaljenost od empirije kako bi se očuvao kritički impetus.

c) pojam teorije politike u usporedbi s pojmom teorije drugih disciplina

jedna teorija sadrži tri elementa:1. sistem izreka o određenim isječcima političkog realiteta koji se odnosi jedan na drugi2. podatke o pretpostavkama i graničim uvjetima pod kojima bi izreke trebale vrijediti.3. mogućnost da se oblikuju hipoteze o budućim događajima

ovdje je riječ o empirijskim teorijama. iz njih su izvedivi stavovi 'ako-tada'. mnogostruko potvrđena teorija = zakon teorija koja treba daljnje testove = hipotezarigorozni neopozitivizam odbacuje mogućnost da neka teorija bude u potpunosti potvrđena. ona uvijek ostaje podložna falsificiranju.

u društvenim znanostima i političkoj znanosti možemo razlikovati tri stupnja apstrakcije teorija:1. pojedinačne generalizacije. ove su glavni dio studija u znanosti o poitici2. djelomične teorije – npr. o promjenjivim biračima3. opća teorija – npr. o cjelini političkog sistema

kaže: zbog činjenice da politička znanost radi s relativno manje kompleksnim pojmovima nego sociologija (politički sistem je manje kompleksna pojava od društvenog sistema) – neki političkoj znanosti odriču postojanje teorije (parsons). tako je parsons pokazao da politika i privreda zajedno

3

jedva čine četvrtinu društvenog sistema. pri tome je privredi posvetio više pažnje, prije svega što je u ekonomiji lakše primjeniti teoriju racionalnog djelovanja (usprkos tome što su downs i slični pokušavali pokazati suprotno).

weberovi idealni tipovi: kaže: ovaj pojam je pretežno korišten u američkoj znanstvenoj literaturi, a danas je otklonjen od znanstvene teorije kao mistifikacija. naime idealni ili kostruirani tipovi prijete da postanu neprijateljski empiriji ako nisu mišljeni kao verificirane hipoteze i ako se na hvale da odstupanje od konktretnih fakata spsda upravo u njihovu bit.

tako u društvenim znanostima do danas nije uspjelo stvaranje tipova / modela i oblikovanja teorije različito od prirodne znanosti. kako se politička znanost oblikuje po uzoru na prirodnu:1. političkom, kao i prirodi se pripisuje postojanje zakonitosti2. kao i kod prirode, danas je velik interes za praktičnim rješenjem konkretnih pitanja nego za velikim

smislenim tumačenjem3. analitički postupak rastavljanja prirode u male mjerljive dijelove prenesen je na politiku i vodi do

operacionalizacije pojmova koji se pokazuju opravdanima. oni se više ne procjenjuju prema smislu nego prema prikladnosti za rješenje političkih problema.

jedini problem sa prirodnoznanstvenim uzorom političke znanosti = nemogućnost pronalaženja rješenja u situaciji krize.

razni argumenti kojima se pojedinim teorijama osporava karakter teorije: tvrdnja da je neka teorija 'deskriptivna teorija' – što je samo po sebi suprotnost i odbacivanje da

postoji teorija na najnižoj razini apstrakcije kao pojedinačna generalizacija tvrdnja da se ne radi o teoriji nego o analitičkoj shemi (to je prigovor nascholda funkcionalnoj

teoriji društva). problem s ovim prigovorom: njime možemo odbaciti većinu djelomičnih ali i općih teorija.

prigovor oko kozistencije i metodičke egzaktnosti. kaže: neke teorije su bez obzira na usklađenost misaone zgrade, vrlo plodne

kaže: pojedina djela mogu imati razne funkcije u znanstvenoj komunikaciji, zato ih ne treba preoštro kritizirati.

4

I. teorijsko-znanstvene osnove političkih teorija

tri metateorijske ishodišne točke u današnjoj znanosti o politici:1. normativne teorije2. empirijsko-analitičke teorije3. dijalektičko-kritičke teorije

svaka od njih polazi od različite definicije političkog o drugih temeljnih pojmova.

1. normativne teorije

a) klasične političke teorije

središnje mjesto u suprotnosti normativnih teorija i neopozitivističkih empirijsko-analitičkih teorija = prijepor između aristotelovske politike kao praktične filozofije i racionalističkih + empirijskih teorija novog vijeka (machiavelli, bacon, hobbes).

klasična politička znanost od aristotela shvaća se kao znanost o dobrom i pravednom životu. pri tome se ovdje ne radi o znanosti kao spoznaji nužnosti, nego praksi kao svjesnom izboru. o pravednom i dobrom nije moguće ništa zaključiti u području nužnosti. ovdje se radi o phonesisu, prudentiji (cicero) ili prudence (burke).

dakle ovdje pojam politike znači osiguranje dobrog života u slobodi i vrlini. akvinac kaže: ljudi se ne povezuju samo zbog života nego zbog života prema vrlini. dakle nema odvajanja etike i politike.

od machiavellija nadalje dešava se odvajanje etike i politike, vrline i osiguranja života.

b) suvremene normativne teorije

danas normativne teorije u znanstvenim diskusijama nemaju utjecaja, ali je ipak potrebno studirati ih, jer su one potonulo kulturno dobro. dijalektičko-kritičke teorije su normativnima spremne predbaciti fašizam, ali ovo u cjelini ipak nije istina.

neki normativisti: h.arendt, a.bergstraesser, e.voegelin, l.strauss.

normativni pojam politike se često može naći u teorijama srodnih znanosti (filozofija, pravna znanost).

nakon 2.sv. rata – normativne teorije većinom više nisu religiozno fundirane.

zajedničke crte normativnih teorija:1. sve normativne teorije (esencijalističke, ontološko-normativne) su nastankom totalitarnih diktatura

(20. st.) pokušale su se ponovno nastaviti na klasičnu aristotelovu teoriju politike. odbacuje se uskoća pravnika / tehničara. iz ovog proizlazi i velik interes za povijest političkih ideja. naglašavaju se nadvremenske vrijednosti starijih političkih teorija. ovi autori tako nastoje svoje teorije primijeniti, uskladiti, iskušati na teorijama starijih mislilaca.

2. u temelj ovih teorija svjesno je stavljena ontologija. sva područja bitka, svjetsko-onostranog, božanskog priznaje se kao realna. teorije koje smještaju ontološko promišljanje u sferu metafizike, odbacuje se kao neznanstvene. bitna premisa većine normativnih teorija = prihvaćanje postojanja objektivne istine.

5

3. ove teorije su malo doprinijele metodologiji empirijskog istraživanja. normativisti se suprotstavljaju idejama da bi znanost o politici trebala davati egzaktne, mjerljive rezultate. ovdje polazište nije prirodnoznanstveno, nego se kao npr. kod sudstva ili liječništva polazi od pojedinog problema koje se nastoji riješiti pomoću općih pravila i presedana. iz ovog proizlazi i skepsa normativista prema apsraktnim modelima, a posebno prema teoriji sistema.

4. cilj spoznaje normativnih teorija je djelovanje, a ne spoznaja radi spoznaje. ono što se politički treba činiti nije 'dano' nego je 'zadano'. normativisti se protive pozitivističkom razdvajanju bitka i trebanja. u fokusu normativističkih teorija su tako upute za postizanje vrline građana i za mudru upravu, puno više nego za sektor suodlučivanja (parlament, izbori, političko ponašanje masa).

5. normativisti imaju normativno-statički odnos prema jeziku. odbacuje se tehnički vokabular neopozitivista. oni snabdijevaju predmete i probleme drugih znanosti svojom terminologijom da bi se ugurali u etablirane znanosti.

6. normativne teorijske postavke kreću se u empirijskom istraživanju prvenstveno u idejno-povijesnim sferama. u bavljenju konkretnim političkim pitanjima slijedi se problematiku jednog slučaja sve do aristotela. ovdje vlada sklonost prema realizmu pojma (u suprotnosti prema relativizmu, nominalizmu). a kaže: iza ovog povijesno-pojmovnog interesa normativizma skriva se konzervativna politička teorija. lübbe: treba korigirati filozofski preopterećenu upotrebu riječi i to tako da se u historijskoj preradi njegove geneze pojam odredi onim definicijama koje su najjače potvrđene. (ovo je izrazito konzervativan stav).

kaže: postoji i određena dodirna točka normativnih teorija i kritičkih stavova nove ljevice: ljevica preko normativista podržava antipozitivizam.

neke važne zasluge normativističkih teorija:a) normativisti su najvći pokretači studija povijesti političkih ideja. oni svoju političku filozofiju

projiciraju u klasičnu grčku filozofijub) normativisti su dali vrijedne poticaje za empirijsko istraživanjec) normativna teorija je neminovna za napuštanje iracionaliteta u području izričaja o trebanju

2. empirijsko-analitičke teorije

(deduktivno-empirijske, empirijsko-generalizirajuće-induktivne). počivaju na jednoj varijanti neopozitivističke znanstvene logike. kaže: empirijska teorija zaslužuje oznaku 'teorija' samo ako je sistematska (ako je omogućuju formalno neproturječne dedukcije izjava i proricanja događaja).

bitno za pristalice ove teorije: sudovi o vrijednosti i činjenicama moraju biti pojmovno odvojeni, a samo sudovi o činjenicama se priznaju kao znanstveni iskazi.1. znanosti imaju vrijednosnu bazu i one su pod utjecajem vrijednosti2. one moraju analizirati vrijednosti u području svojih objekata, ali ne trebaju sadržati nikakve

vrijednosne sudove u okviru povezanosti svojih sudova

najjasnije objašnjenje ove pozicije pozitivizma je dao popper: naše neznanje je bez granica. to razlikuje analitičke teorije znanosti od teorija koje se pozivaju na apsolutne vrijednosti ili na uvid u povijesni proces. glavna popperova teza: metode društvenih znanosti se sastoje u tome da isprobaju razne pokušaje rješenja svojih problema. rješenja se kritiziraju tako da se pokušavaju opovrgnuti. ako opovrgavanje

6

uspije traži se novo rješenje, a ako je to rješenje otporno na kritiku, prihvaća ga se privremeno i traži se način da ga se opovrgne.

dakle nema konačnog potvrđivanja teorija.

ipak ovaj falsificionizam nije jako omiljen čak ni među analitičkim znanstvenim teorijama. problem je naime da bi radikalni falsificionizam doveo do frustracije u znanosti.

iz analitičke teorije znanosti proizlazi jedna ohrabrujuća poruka znanosti o politici kao novoj znanosti koja traži svoje ograničavanje naspram drugih disciplina: svaka disciplina je samo konstruiran konglomerat problema i ne treba vjerovati da je moguće naći u potpunosti ograničen predmet i metodu.

objektivnost znanosti kod analitičkih teorija ne proizlazi iz objektivnosti znanstvenika, nego iz njihove spremnosti da svoje teorije izlože kritici.

kaže: sloboda od vrijednosti je i sama vrijednost, tako da je zahtjev za bezuvjetnom slobodom od vrijednosti paradoksalan.

a) kritika analitičke teorije znanosti

prigovori neopozitivizmu: 1. iz kritičke teorije: sve svjesne i djelatne automatike čovjeka su već unaprijed iskalkulirane.

selektiraju se samo podaci koji pristaju u unaprijed zadanu mrežu podataka teorije i time se unaprijed osporava zbiljnost povijesti kao upravljenoj mijeni. neopozitivisti odgovaraju: povijesti ne niječu zbiljnost, ali sumnjaju da se telos povijesti može spoznati znanstvenim sredstvima.

2. napredak se zamišlja samo kao poboljšanje teorije, kao proširenje njenog informativnog sadržaja.3. nedostatan odnos prema praksi u pozitivizmu. njegova praktična znanost se degradira na prostu

pomoćnu znanost za racionalnu upravu.

sve varijante pozitivizma stavljaju vrijednost na to da znanost i politika nisu izmiješane.

b) budućnost kritičkog pozitivizma

kritički pozitivizam = donekle odvajanje od pozitivizma. on se danas konfrontira s pet problema:1. instrumentarij analitičke znanstvene teorije je prihvaćen kao najdjelotvornije antimarksističko

oružje. ovo su djelomično prihvatili i normativisti. pozitivističko-kritička pozicija je danas odbacila ovaj instrumentarij. (ovdje priča nešto potpuno nejasno i referira se na stanje na nekom njemačkom sveučilištu sedamdesetih i na to tko se tamo i u kojim argumentacijama opravdano ili neopravdano poziva na poppera i uopće nije jasno koji je to problem s kojim je kritički pozitivizam ovdje navodno konfrontiran.)

2. kritički pozitivizam ne može, a da se ne brine o tome tko će ispuniti jaz između znanstvene teorije i deskriptivne empirije svakodnevnog znanstvenog pojma. merton kaže da su danas moguće samo teorije srednjeg dometa, a autor kaže da ovaj možda ima i pravo jer danas nijedna general theory nema priliku da bude ispitivana, osim marksizma. a ova je pak zbog specifičnih okolnosti mjesta na kojem se ispituje, neprijateljski nastrojena prema falsificiranju

3. znanstveni teoretičari raznih škola predbacuju jedni drugima da iz njihovih teorijskuh stavova nije proizašlo ništa. dva argumenta kojima se ovi prigovori koriste:a) sami znanstveni teoretičari ne rade sa svojim koncepcijama

7

b) znanstveni adepti poznatih metateoretičara nisu radili empirijski s pojmovima znanstvenih teorija.

4. različite znanstvene pozicije prigovaraju jedna drugoj ontologizaciju. ovo je prvo krenulo od funkcionalista prema ostalima, ali su se ubrzo pojavili i marksisti koji istu stvar predbacuju buržoaskoj znanosti.

5. kritički pozitivizam čuva se da između teorije i ideologije ne povuče previše shematiziranu crtu razdvajanja. popper tako ukazuje na korist ideologije za stvaranje hipoteza. kaže: ideologija i znanost nisu tako jednostavno razdvojive kao što bi ti voljeli analitičari.

kritički pozitivizam = krug njemačkih lijevo-liberalnih znanstvenika. popper kao neopozitivist = socijaldemokrat.

3. dijalektičko-kritičke teorije

a) politika u djelu marksističkih klasika

iako kod marxa i engelsa gotovo da i nema eksplicitne političke teorije – oni stoje među najvećim političkim teoretičarima svih vremena. tri razloga za to:

1. marx i engels su istraživali odnos države i društva u raspravi s hegelovom filozofijom države i prava. oni pokazuju kako je građanski, a ne politički život taj koji drži zajedno članove društva. ne drži država građansko društvo zajedno, nego upravo obrnuto, građansko društvo drži državu zajedno. marx tako kritizira prenaglašavanje uloge političkog koje se pojavljuje u njemačkom klasičnom idealizmu i francuskoj filozofiji prosvjećenosti.

2. uzdizanje političkog i države samo prikriva proturječnosti društva. pritom su politika i država samo pojavni oblici nadgradnje društvenih formacija i sukoba koji postoje u njima. marksisitčka znanost tako danas posvećuje više pažnje bavljenju oblicima vladavine nego suvremena kapitalistička znanost, ali pri kategorizaciji ne koristi institucionalne kriterije nego oblike razvrstava prema klasnom sadržaju. marx se ne bavi traženjem idealnog oblika vladavine, nego teži ukidanju države i odumiranju političkog kao jednog oblika otuđenja.

3. marx i engels nikad nisu težli nezainteresiranoj znanstvenoj analizi. politika se istražuje kako bi se dobila osnova za djelovanje. dakle politička teorija je usredotočena na praksu: učenja o strategiji i revoluciji. za razliku od anarhista, marksisti ne smatraju da je država zlo po sebi. ona je samo nadgradnja ekonomske baze. krivnju za sve loše treba tražiti u ekonomskoj bazi – drušvu, a ne političkom. država je naprosto proizvod društva na određenom stupnju razvitka. država = moć koja je proizašla iz društva da bi potisnula konflikte. ta moć se sve više otuđuje od društva.

međutim već engels je uočio da demokratska republika više nije izgrađena na razlikama u bogatstvu. e i sad on tu dokazuje da bogatstvo svoju moć vrši indirektno: korupcijom...

noviji marskisti se do danas bave time da dokažu da u građanskoj demokraciji ne postoje sloboda i jednakost.

lenjin – kad je riječ o državi – njega prije svega zanima njeno odumiranje. on se suprotstavlja odbacivaju politike od strane marksista – zagovara odlučnu akciju.

8

b) politiološka znanost u socijalističkim zemljama

politička znanost ovdje nije samostalna znanost. sovjetsko politološko društvo je društvo pravnika državnog prava. u poljskoj postoji nešto malo, ali se isto pretežno bave državnim pravom, a o političkoj znanosti govore u pluralu.

za sada se u socijalističkim zemljama politološka znanost diskvalificira sa tri argumenta:1. ona je građanska znanost i služi za opravdavanje imperijalističke buržoaske politike. 2. ona osim toga služi da se dođe do spoznaja za praktičnu politiku koja učvršćuje moć buržoazije. 3. na kraju ona još suži za širenje antikomunizma

metodološki prigovori komunista politološkoj znanosti:1. bit politike postavlja ignorirajući klasnu analizu2. politička ponašanja prema državnim organima objašnjava na subjektivistički način

ciljevi politike radničke klase (prema samorazumijevanju komunista):1. osvajanje državne vlasti2. učvršćivanje državne vlasti i gušenje buržoaskog klasnog interesa

po marksistima politika može postati znanost samo pod sljedećim uvjetima:1. ako polazi od zakonomjernosti društvenog razvitka2. kad odražava zahtjeve društvenog života3. kad uzima za svoju osnovu objektivnu analizu odnosa među klasama , odnos snaga među

klasama i predviđa tendencije razvitka odnosa snaga

kriterij za razlikovanje važnih i nevažnih pojava = priznanje da je proturječje proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa osnovna značajka razvitka. pri ovome se zanemaruje empirija.

iz tog zanemarivanja empirije je proizašao i sukob institucionalnih i intelektualnih marksista.

e i tako u socijalističkim zemljama ne postoji diferencijacija društvenih znanosti: postoji samo jedna velika znanost po imenu 'znanstveni socijalizam'. ovo prati i velika zastarjelost političke teorije koja se bavi starijim pojmovima građanske znanosti kojima je naprosto stavila drugi predznak (suverenitet, država).

c) kritičko-dijalektičke teorije u kapitalističkim sistemima

ovdje se kritičko-dijalektička teorija puno brže otvorila prema znanosti o politici. kritička teorija dijeli sa starim marksizmom nepovjerenje prema tehnološki usmjerenoj znanosti o politici.

kritička teorija temelji se na iskustvima socijalizma i fašizma. ovdje se naime po prvi put u okviru marksističke tradicije kritički propituje socijalistički sistem i to kroz teoriju najšireg dometa.

kritička teorija u početku zastupa popularnu teoriju konvergencije, ali s negativnim predznakom: prodiranje instrumentalnig uma u oba poretka.

adorno + horkheimer: prevazilaze marksizam u jednoj točki: marx – vjerovao u ukidanje postvarenja nakon što se ukloni kapitalistički vlasnički sistem. ova dvojica autora se odvajaju od kritike političke ekonomije i šire stvar na kritiku instrumentalnog uma: kritika tehničke civilizacije.

9

ključni moment ove škole: odbacivanje kasnijeg marxa i njegove političke ekonomije i otkrivanje ranih, filozofskih radova. ovaj preokret se dešava po svuda među marksistima:1. h.marcuse 2. l.kolakowski i drugi opozicioni marksisti u socijalističkim zemljama3. zagrebački marksizam grupe praxis4. francuzi: lefèbvre i althusser

ova varijanta marksizma se može nazvati i postrevolucionarnom: naime – odustaje se od revolucije. temelj tome: iskustvo socijalističkih revolucija: one se nisu desile u razvijenim kapitalističkim zemljama; u kapitalističkim zemljama se nije desio razvoj proturječja već su se, upravo suprotno, stabilizirale

habermas – 'marxismus als kritik' – kaže: danas postoje 4 činioca koja govore protiv marxa:1. odvajanje države i društva koje je bilo temelj marxove kritike građanskog društva danas je

zamijenjeno pribilžavanjem – jedinstvo države i stranke2. otuđenje je izgubilo svoj ekonomski oblik: ono se danas odnosi na manipuliranje privatnim

životom, potrošačku prisilu... siromaštvo više nije glavna opasnost3. više ne postoji proletarijat kao revolucionarni subjekt, pa se očajnički traži neku zamjenu (treći

svijet...)4. uspješne socijalističke revolucije su dovele do birokratske kadrovske vladavine

habrmas se suprotstavlja idejama da intelektualna manjina zastupa interese velike većine nepolitiziranih masa. ne može se zamijeniti 'kraljeve filozofe' 'filozofima revolucionarima'.

d) rasprava između neopozitivizma i dijalektičke znanstvene teorije

zajednički principi svih dijalektičkih teorija u konfrontaciji s neopozitivizmom:

1. dijalektičko-kritičke teorije polaze od povijesnosti politike i društva, a svoju glavnu zadaću vide u kritici društva.

2. dijalektičko-kritičke teorije vide mnoštvo pojedinačnih političkih problema u povezanosti s totalitetom. ovu prevlast cijeline nad dijelovima je marx preuzeo od hegela. ovaj pojam totaliteta nije empirijska kategorija (kao što on postoji kod funkcionalista) niti je bezvremenski društveni princip. totalitet je povezan s neslobodnim građanskim društvom. on je kritička kategorija.

3. kritička teorija odbacuje postupak u društvenim znanostima po uzoru na prirodnoznanstveni. čovjek nije objekt istraživanja kao predmet u prirodi. on je subjekt, a društvena struktura je struktura svijesti.

4. za razliku od pozitivističkih koje traže uvjete pod kojima se održavaju politički sistemi i postepeno mijenjaju, dijalektičari traže proturječja. povijest se sastoji od proturječja koja prelaze jedno u drugo. razvitak društva se dešava kroz izmjenu suprotnosti (dijalektički princip).

neopozitivistički prigovori dijalektičko-kritičkoj teoriji (popper):

1. neopozitivisti odbacuju dijalektičku logiku razvitka društvene stvarnosti. oni tvrde da dijalektička shema vodi silovanju društvenih činjenica. dijalektičku se shemu naime može proizvoljno primijeniti kako nam paše (naprimjer na matematiku ili biologiju), ali njena eksplanatorna vrijednost je vrlo mala.

10

2. dijalektičari s jedne strane naglašavaju plodnost proturječja, a s druge ih nastoje ukinuti. bit napretka kod dijalektičara je odluka o neprihvaćanju proturječja teze i antiteze, a s druge strane glavi cilj je harmoničan nekonfliktni model socijalizma. komunizam je logička besmislica.

3. pozitivisti smatraju da je dijalektička teorija miješanje dijalektike i logike u njenom poticanju dogmatizma. dijalektičkoj teoriji se time osprava pridjev 'kritička'. kritička može biti samo teorija koja je antidogmatska, dakle koja je spremna svoje vlastite teze staviti u pitanje.

usprkos kritikama, kritičko-dijalektičke teorije imaju i svoje zasluge:

1. povjesno mišljenje i mišljenje totaliteta pridonosi odstranjenju graničnih crta među znanostima. ovo priznaju i pozitivisti (smatraju da su granice među disciplinama samo konvencije), ali za razliku od dijalektičara, pozitivistima nedostaje ideološki impuls za izvlačenje konktretnih zaključaka iz ovog znanja. ipak – ovaj zaključak dijalektičara vodi k prethodno navedenim problemima društvenih znanosti u socijalističkim državama.

2. dijalektičko-kritičke teorije uspijevaju prevladati nagomilavanje podataka vezano uz pokušaj afirmacije postojećeg političkog sistema

3. naglašava se pozitivna uloga ideologije. ovdje kao i u pozitivizmu postoji pozivanje na racionalitet, ali se priznaje ideološki element.

4. pojam prakse kritičke teorije izazvali su na razmišljanje većinu pozitivista o posljedicama njihovog djelovanja i mogućnostima političkog angažmana.

e) naglašavanje novih područja istraživanja

neomarksisti su razbili okvire institucionalističke znanosti i uveli područja istraživanja koja su dotad bila marginalna.

1. politička psihologija

u većini varijanta kritičke teorije – preuzeti freudovski misaoni tokovi. freud je od ortodoksnih marksista odbacivan kao individualističko-subjektivistički krivoučitelj, a psihoanaliza kao građanaska, ahistorijska i biologizirajuća znanost koja radi intuitivno. sovjetski marksisti vide utjecaj freudovog nauka u marksizmu kao reakciju protiv materijalizma i kao dekadenciju.

tako su zajednička svojstva marksizma i freudizma ostala prikrivena. po prvi put ih je primijetio bernfeld:

1. iako je psihoanaliza ahistorična, ona za razliku od službene psihologije ima historijsko genetičko stanovište. i u marksizmu i u psihoanalizi početak povijesti je označen kao mitološki moment grijeha (ocoubojstvo – prisvajanje vlasništva). obje teorije se nadaju utopijskom kraju tog pogrešnog razvitka.

2. frojdizam s marksizmom dijeli materijalističko stajalište.

3. oba teoretičara su pristalice prosvjećenosti i podržavaju znanstveno vjerovanje u uzročno-mehaničko i deduktivno mišljenje.

11

4. obojica polaze od konfliktnog modela

5. obojica posjeduju neku ljubav-mržnju prema radu. marksisti vjeruju da rad stvaa ljude, a glavni im je cilj ukidanje otuđenja čovjeka od svog rada. za freuda je rad s jedne strane patnja, ali s druge realitet. i marksisti i psihoanalitičari smatraju proizvode kulture sekundarnim fenomenima (nadgradnja / potiskivanje).

6. obojici je čovjek određen hedonistički – principom radosti. prepreke ostvarenju ovog = društveni i ekonomski uvjeti / biopsihička konstitucija

7. obojica se bore protiv principa vladanja koji potiskuje princip radosti. (građanska klasa / patrijarhalni otac). kod obojice su konflikti dihotomijski: buržoazija-proletarijat / princip radosti-realitet.

8. obojca se bore protiv ideološkog ograničavanja radosti: protiv nadgradnje / protiv nad-ja. ovo ograničavanje obojica vide u religiji (kriva svijest / neurotički stadij). obojica su redukcionisti – reduciraju sva područja društva na jednu sferu: ekonomsku / biološku.

razlike koje njihove zaključke čine suprotnima:1. marx misli historijski, a freud ahistorijski2. freud polazi od izoliranosti čovjeka, a marx polazi od grupe jer je povijest za njega povijest klasne

borbe3. marx vjeruje u samooslobođenje čovjeka, a freud je skeptičan u pogledu bilokakve ideje

usavršavanja (ljudski nagoni se ne mogu ukloniti).4. kod marxa je potiskivanje principa radosti moguće ukinuti političkom akcijom koja je vezana uz

mobilizaciju masa, a kod freuda gotovo da i nema manifestnih ideja emancipacije, a ako ih ima suprotne su idejama masovnosti politike: povijest je povijest velikih ljudi.

glavni frojdomarksisti: fromm, sullivan, bernfeld.

glavna zasluga kritičke teorije: recepcija političke psihologije i njeno unaprijeđivanje u odnosu na prethodna razdoblja:1. kritička teorija kritizira suženi pojam otuđenja. međutim, opasnost kod nove političke psihologije =

doktrinarni pojam otuđenja preko koje bi se odnos prema vrijednostima u političkom sistemu mogao lako prikazati kao kriva svijest.

2. u novom području istraživanja vidi se da vlast više nije sam neposredno djelovanje iracionalnih, slučajno nastalih institucija

3. starija politička psihologija se fokusirala prije svega na političku patologiju, novija – kritička politička psihologija usredotočuje se na političku socijalizaciju.

2. politička ekonomija

marksizam, za razliku od građanske tradicije koja odvaja političku znanost i ekonomiju, vidi jedinstvenu disciplinu: politička ekonomija.

prema marksističkom učenju politička ekonomija: istražuje dijalektiku ekonomskih odnosa u proizvodnji društvene nadgradnje i u politici. prema marxu – državni oblici se mogu shvatiti samo iz materijalnih društvenih odnosa. za njega je politička ekonomija historijska znanost jer se ona razlikuje prema tome u kojoj povijesnoj epohi postoji.

12

marksistički udžbenici političke ekonomije se najčešće dijele na dio o kapitalističkoj i socijalističkoj proizvodnji:1. kapitalistička politička ekonomija ima dvije funkcije:

a) ona mora biti znanstvena osnova strategije i taktike radničke klase pri odstranjenju eksploatatorskog sistema

b) ona služi kao osnova nastanku revolucionarne ideologije2. socijalistička ima tri:

a) analiza objektivnih ekonomskih zakona socijalističe proizvodnjeb) istraživanje raznih oblika društvenog vlasništva nad proizvodnim sredstvimac) kolektivni i pojedinačni interes socijalističkih proizvođača

neomarksizam je zaslužan za ponovnu uspostavu skupnog pogleda kroz političku ekonomiju u politološkoj znanosti, ali politička ekonomija još uvijek nije dorasla da postavi pitanje o odnosu baza-nadgradnja u kompleksnosti političkih problema. rezultati dosadašnjih istraživanja iz ove perspektive su još uvijek deskriptivnog karaktera (periodizacije i sl.)

ipak ekonomija je ponegdje prodrla u političku znanost:1. istraživanje područja odlučivanja (downs)2. u istraživanju policies3. u istraživanju konjukturno-političkih utjecaja na politički sustav4. u bavljenju ekonomskom i monetarnom politikom5. u istraživanju interesnih grupa i njihovog utjecaja na politiku6. u bavljenju utjecajima privrednih interesa na međunarodnu politiku

kaže: ne treba pokušavati okupiti sve društvene znanosti pod političkom ekonomijom niti ovu apsolutizirati. ali sve poddiscipline političke znanosti moraju posjedovati znanje o ekonomskim procesima.

f) opasnosti neomarksističkih teorija

jesu:1. kritička teorija se do sada nije potrudila oko ovladavanja empirijsko-pozitivističkim metodama, a

pritom je sklona preuzimanju zaključaka iz teorija i istraživanja koja nemaju veze s tradicijom kritičke teorije i prilagodbi tih zaključaka svojem načinu mišljenja. isto tako kritička teorija sama daje brojne zaključke koji se nikako ne daju falsificirati (jer ne sadrže tvrdnje o uzročnosti, nego samo tendencijama). način prikazivanja dijalektičara je ostao narativan.

2. kritička teorija lako zapada u pojmovni realizam svojstven normativizmu. pojmovi se uzimaju kao magični simboli, zastave za mahanje pred masama. primjer za to: sumnjičenje svakog i svega za fašizam. kaže: usporedba npr. kissingera i franca zamagljuje nam stvarne razlike. ovakvo nedostatno pojmovno razlikovanje je čak protivno i marx/engels – učenjima. ipak – danas su se marksisti malo pomakli od svojih paušalnih lanaca identificiranja tipa: kapitalizam-involucija-fašizam.

3. zaključak dijalektičke teorije o neminovnosti revolucije nikako da dobije potvrdu u zapadnim kapitalističkim zemljama. s druge strane odbacivanje revolucionarstva od strane kritičke teorije i njeno fokusiranje na 'protivljenje' blisko je konzervativnom pesimizmu.

4. refleksije o emancipaciji ljudi često se pokazuju kao pokušaj nagovaranja ljudi na podvrgavanje odgojnoj diktaturi. npr marcuse kaže: ’kako osloboditi robove koji ne znaju da su robovi? treba ih

13

učiti i usmjeravati da budu slobodni!'. ipak marcuse postavlja tri pitanja koja ovakav stav o 'filozofima kraljevima' dovode u pitanje:a) tko će čuvati čuvare?b) kako legitimirati intelektualnu avangardu koja ljude poučava o njihovim stvarnim potrebama?c) kako naći pouzdan kriterij za razlučivanje pravih i krivih potreba? dok god nema odgovora na ova pitanja – nema jamstva da revolucionarne elite neće manipulirati masama sa istom tupošću na koji se to već dešava u socijalističkim društvima

ipak suvremena kritička teorija je daleko od lenjinističkog supstitucionalizma – ideje o revolucionarnoj eliti koja djeluje u (budućem) interesu prosvjećenih masa. ona prihvaća minimalno slaganje oko pravila igre pri iznošenju konflikata:1. političko pravilo neupotrebe sile2. proceduralno pravilo da inovacije mora zastupati većina, a ne neka manjina, elita, avangarda3. znanstveno pravilo da svaki znanstveni iskaz mora biti podložan posupku znanstvene kritike i

kontrole, a ne mu izmicati pomoću strategija imunizacije ili nedajbože ideoloških preduvjerenja tipa: 's klasnim neprijateljem se ne može razgovarati'.

14

II. metodološke postavke politološko-znanstvenog istraživanja

u suvremenom izgrađivanju teorija sve se više razlikuju teorija i metoda.

def metode: sistemi pravila koja usmjeravaju djelatnost istraživanja prema određenom cilju. pritom im cilj daju teorijske i metateorijske postavke. metoda sama ne može dati cilj, a kad se to dešava (npr u radikalnom biheviorizmu) postoji opasnost da se opazivi fenomeni prevedu u pojmove-konstrukcije koje oblikuju rezultat.

teorija ne može bez metode jer ostaje nekorisna / metoda nemože bez teorije jer ostaje bez zaključka

ograničen broj metoda u političkoj znanosti nezavisan je od mnoštva teorija. jedna metoda može proizvesti mnoštvo teorija, a iako je metoda osporena falsifikacijom teorije koju je proizvela, ona nije dovršena.

teorija politike ima 5 postavki: 1. historijsko-genetsku2. institucionalnu3. biheviorističku4. funkcionalno-strukturalnu5. usporednu

ove postavke se međusobno ne isključuju i ne mogu se uzeti ni samo kao teorije ni samo kao metode, nego već prema tome kako ih shvaća pojedini autor.

ove postavke se ne mogu jednoznačno pridružiti prethodno navedenim teorijskim pristupima, ali postoje veze empirijsko-analitičkog s biheviorističkom postavkom, normativnog s historijskom i institucionalnom, a dijalektičko-kritičkog s historijskom

1. historijska postavka

kaže: u nekom trenutku je historijska metoda bila prisvojena od svih društvenih znanosti. to je išlo do te mjere da je izgledalo kao da će povijesna znanost izgubiti svoj jedinstveni predmet. ali tokom šezdesetih desila se dehistorizacija (u BRD).

dva su razloga dehistorizacije političke znanosti:1. razvoj novih metoda2. razlog koji proizlazi iz samog karaktera politološke znanosti kao sistematske znanosti:

sistematska znanost naime polazi od oblikovanja suvremenog društvenog života, a historijska znanost ne nudi mogućnost da se na temelju empirijskih nalaza daju prognoze ili upute za djelovanje.

dva momenta prijelaza od povijesne prema politološkoj znanosti:1. u okviru povijesnih metoda: politička znanost selektira povijesne podatke više prema sistemskim

nego prema kronološkim gledištima, ali ostaje u okvirima povijesnih izvora i oruđa.2. ovdje se sad dešava radikalno odvajanje: znanost o politici počinje proizvoditi vlastite izvore preko

metodoloških pitanja (npr. intervju, dakle bihevioralnom postavkom)

ali kaže: ovo sve ne znači da historijsko-genetska metoda nema nikakvo značenje u okviru političke znanosti i da politička i historijska znanost nemaju ponekad zajednički interes. ovaj zajednički interes postoji na tri područja genetskog istraživanja u okviru znanosti o politici:

15

1. značenje kronologije2. metoda kvantitativnog biografskog istraživanja3. ideološko-kritičko istraživanje

a) značenje i kronologije

važan prigovor analitičko-empirijske znanstvene teorije historijskim iskazima: oni su kvazi-teorija koja odgovara samo na pitanje kako, a ne i zašto. nema kauzalnog objašnjavanja političkih fenomena.

beyme odgovara: upravo funkcionalisti i teorija sistema koji su najveći neprijatelji historijske metode vrlo često odustaju od strogo kauzalnih tumačenja, čak i u većoj mjeri nego sami historičari. pritom oni najviše preziru kronologiju i učenja o periodima, za koje tvrde da ih je nemoguće odrediti.

e ali kaže: sociologija možda i može odbaciti kronologiju u nekoj mjeri, ali politička znanost ne! studij institucija se teško može izvesti bez historijske dimenzije.

istraživanje temporalnih struktura je predmet mnogih znanosti (čak i fizike). sve društvene znanosti rado barataju s dinamičnim modelima tokova: comte, spencer, marx. (iako povjesničari, s druge strane, rijeđe barataju sa statičnim pojmovima).

kaže: periodizirani modeli tokova posebno su omiljeni pri bavljenju konfliktnim pojmovima (revolucije, klase), ali to nije samo marksizam nego npr. i: stadiji stranačkih sustava razvitak ideologija kružni tokovi ustavnih formi sheme razvitka političkih sistema

b) metode kvantitativne biografije

ovdje je riječ o pojedinačnom velikom političaru kao objektu studija. ovo je biheviorizam skroz odbacio. međutim čak i marksizam, koji je zaslužan za ponovno oživljavanje historijske metode, suprotstavlja se biografski orijentiranoj povijesnoj znanosti.

danas je biografska metoda ponovno oživljena, ali s odmakom od individualnih biografija velikih ljudi: pojavilo se kvantitativno vrednovanje biografija prosječnih ljudi.

ovo je rezultat približavanja genetsko-historijske metode i psihoanalize: psihoanalitička biografija.

ekstremni situacionisti odgovaraju na ovo: čovjek kao jedinka u neizmjernim situacijama na koje mora reagirati nije jako pouzdan podatak o političkim procesima. kaže: ovo je donekle istina, ali veza između individualnih psihičkih dispozicija i društvene i političke djelatnosti ostaje neprijeporna.

danas je u biografskom pisanju povijesti starija težnja za stvaranjm dojma umjetničkog djela zamijenjena određenim stupnjem apstrakcije (kvanititativna metoda, tipologije, konstrukcije modela).

kaže: iako je razumljiva odbojnost prema individualizirajućoj analizi kod biheviorista i teoretičara sistema (kao prirodna reakcija na ranije favoriziranje povijesti), mora se priznati da su biografske metode važne za političku znanost jer se ona među ostalim nužno bavi i aktima individualnog stvaranja volje.

16

c) ideološko-kritičko istraživanje

dakle ovdje je riječ o pojmovnoj povijesti.

prigovor političke znanosti (i posebno dijalektičko-kritičke tradicije) povijesnoj znanosti: ona se udubljuje u individualno-privatni, duhovni razvitak pojedinih osoba bez imanja koncepata o idejama koje na njih utječu – dakle nije ideološki kritička. ona stvara svoje pojmove nesistematski i time u najboljem slučaju može doći do ad hoc generalizacija, a nikad do teorija.

povjesničarski odgovor na ovo: društveni znanstvenik stvara svoje pojmove pod izlikom sistematike, bez obzira na provjerenu genezu pojmova. tako pojmovna povijest često stoji u službi teorije ili nedajbože ideolgije (npr. protezanje povijesti radničkog pokreta u službi revolucionarnog poštivanja heroja...)

kaže: bez obzira na ove opasnosti – pojmovna povijest je važna za znanost o politici – posebno u ideološko kritičkoj aktivnosti znanstvenika politologa.

dakle: ova tri područja (uz interes za suvremenu političku povijest i povijest institucija) – bitne su poveznice političke i povijesne znanosti. već danas su se povjesničari počeli služiti metodama i teorijama društvenih znanosti, a jednog dana će se početi služiti i podacima koje skupljaju društvene znanosti.

2. institucionalna postavka

institucionalisti su bili prvi koji su se počeli baviti usporednim studijama. problem s njima: opterećenost konzervativizmom: proglašavanje nekih specifičnih institucija svetima, najboljima (monarhija, dvodomni sistem...)

institucionalizam je nakon rata vrlo brzo izgubio na značenju (pojavom biheviorizma). on se pretežno bavio output-funkcijama države: parlament, uprava, sudstvo, ostale društvene organizacije (npr. duverger stranke)...

institucionalizam nije zainteresiran za input-funkcije sistema vlasti (koji se shvaćenog preko klasičnog nauka o podjeli vlasti)

e.allardt – razlikuje znanost o politici i sociologiju po tome što prva uzima u obzir institucionalni aspekt, a druga aspekt slojevitosti. kaže: ovo ne može vrijediti za sve teorije ovih znanosti.

parsons – ističe veliku važnost institucija. njegova definicija institucija = 'strukturirana očekivanja koja društvu daju čvršću strukturu od one koju joj daju same uloge. institucije su agregati društvenih uloga'.

danas je kod funkcionalista i teoretičara sistema pojam institucije manje omiljen.

zašto su institucije važne: pokazalo se da se jednom uspostavljeni aparati institucija održavaju, bez obzira na političke promjene (a često nadživljuju i same političke sisteme) preuzimanjem novih zadaća. procesi društvenih promjena nemaju nužno za posljedicu institucionalnu promjenu sistema. dakle institucije su vrlo trajne i stabilne.

17

neoinstitucionalno stajalište – razradilo istraživanje zemalja u razvoju. njega zastupa s.huntington. za njega su institucije = pretpostavka stabilnih uzora u rješavanju konflikata suparničkih grupa i njihovih interesa. institucije su nepotrebne tamo gdje nema društvenih sukoba, a nemoguće tamo gdje nema ni minimuma društvene harmonije.

huntington o revolucijama: ovdje se razaraju tradicionalne institucije, ali novi poredak mora stvoriti funkcionalni ekvivalent starim institucijama ako želi opstati. pa kaže dalje: ako se uspostavi jednopartijski sistem, on ne može zadugo zadovoljavati institucionalne potrebe društva u modernizaciji, pa se uskoro stvara neki tip pluralizma.

lipset + rokkan – isto institucionalni argumenti u priči o okoštavanju clevages i partijskih sistema. stranački sistemi se ne mijenjaju pod pritiskom društvenih promjena, pa čak ni diskontinuiteta političkog sustava.

druge društvene znanosti se bave procesima koji se već prema postavljenom pitanju mogu proučavati na bilokojoj populaciji, ako je ona primjereno ograničena. znanost o politici se međutim uvjek bavi ponašanjem (ako se ograničava na masovne fenomene) koje je djelomično ograničeno na uske institucionalne uvjete. zato su institucije – ma što netko rekao protiv institucionalnsta – važan predmet pročavanja političke znanosti.

3. bihevioristička postavka

biheviorizam u političkon znanosti je nastao pod utjecajem e.l.thorndikea i j.p.watsona, a riječ je o odbacivanju prijašnje metode samopromatranja. ponašanje se promatra empirijski kroz kvantifikaciju.

u političkoj znanosti biheviorizam nije postao tako jak kao u psihologiji. kaže: on je više bio privremeno utočište za heterogenu grupu nezadovoljnih tradicionalnom znanošću o politici.

glavni preci biheviorizma u političkoj znanosti = ch.merriam i čikaška škola. osnovni pojam biheviorizma u političkoj znanosti = političko ponašanje. nakon 2. sv. rata bihevioristička škola počinje dominirati u američkoj znanosti o politici: v.o.key, d.truman, r.dahl, h.lasswell, h.simon, g.almond, d.easton.

ovaj pristup je osvojio monopol u područjima istraživanja kao što su: ponašanje birača, istraživanje elita...

ipak u evropi se nije tako ukorijenio kao u SAD.

zajednička obilježja biheviorističkih stavova:

1. znanost o politici može davati objašnjenja i prognoze te ponuditi sistematske analize i to po uzoru na prirodne znanosti, a ne samo davati deskriptivne studije

2. znanost o politici se treba ograničiti na fenomene koje se može promatrati. odbacuje se i institucionalna postavka – institucije se mogu proučavati samo kroz ponašanje u institucijama.

3. poželjno je da podaci budu kvantificirani

4. znanost se treba baviti primjenjenim, a ne čistim istraživanjem – dakle traženjem rješenja za određene probleme ili inovacije

18

5. znanost se treba suzdržati od ocjenjivanja ispravnosti i vrednovanja. ovo se naime ne može znanstveno dokazati.

6. znanost o politici treba da bude interdisciplinarna. neki bihevioristi političkoj znanosti odriču karakter samostalne znanosti. većina biheviorista: rokkan, rose, blondel, dogan su ujedno i sociolozi. samo sartori mrzi političku sociologiju koja reducira političke fenomene na društvene faktore.

početni biheviorizam je bio reduciran na shemu S-R (stimulus-response). kasnije je, povezivanjem biheviorizma s teorijom sistema kod eastona shema se širi na S-O-R (stimulus-organism-response) što omogućuje uvođenje osjećaja, motivacije, normi u objašnjavanje političkog ponašanja.

a) survey-metode

glavna zasluga biheviorističke postavke = razvoj egzaktnih metoda za studij političkog ponašanja. survey-metode = obuhvaćaj sve operacije pomoću kojih se mogu izraditi sistematski podaci o stanovništvu ili sampleu (uzorku) stanovništva: razgovor, face-to-face intervju, telefonski intervju, poštom poslani upitnik...

survey-medode su jedini način da se dođe do labavih hipoteza o povezanosti vjerskih i ideoloških stajališta i djelovanja. neprihvaćanje ovog je najveća greška marksista. oni polaze od toga da klasna pozicija sama po sebi uvjetuje svijest i spremnost za djelovanje, a ako to slučajno nije tako pribjegava se raznim tumačenjima: od prisile do sve kompleksijeg učenja o periodima.

neki predbacuju da rigoroznost biheviorističkih metoda vodi ka neprijateljstvu znanstvenika prema teoriji, ali kaže: nijedna teorija srednjeg dometa ne može na dugi rok bez biheviorističkih metoda.

nedostaci survey- metoda :1. one ponekad zahtijevaju velike troškove koji nisu opravdani rezultatima.2. velika opasnost, bez obzira na razne kontrolne tehnike su sugestivna pitanja. uvijek ostaje velika

kategorija 'bez mišljenja'3. survey-metode su previše individualističke – zakazuju kod grupa i institucija:

stavovi su ovisni o pripadnosti grupama, a mogu se ispitivati samo individualno. survey može pokazati da su svi koji rade u određenoj instituciji nezadovoljni njome, ali ne

može objasniti kako se ta institucija usprkos tome ne mijenja. zato je biheviorizmu nužna nadopuna iz funkcionalne postavke.

4. survey daje informaciju o mišljenjima, ali ne daje mogućnost predviđanja ponašanja u budućnosti. ovdje vlada predrasuda o skladu mišljenja i djelovanja

5. survey ima tendenciju statičkog promatranja: istraživanja su skupa, nemogu se obaviti na cijeloj populaciji i imaju značenje samo u kratkom vremenskom roku. to vodi zapostavljanju historijske dimenzije

6. survey-metode teže zapostavljanju moralno-humane dimenzije političkog ponašanja – ograničavaju se samo na mjerljive podatke.

b) kritika biheviorističke postavke

normativistima, dijalektičarima, pa čak i analitičkoj teoriji sumnjivo je biheviorističko neprijateljstvo prema vrijednostima i tehnološki odnos prema praksi.

kruta metodološka pravila vode sužavanju područja kojim se moguće baviti

19

bihevioristima se predbacuje depolitizacija pitanja kod većine biheviorista, protivno njihovom metodološkom stavu, nekritički ulaze vrijednosni sudovi

– i to prije svega kao vrijednosti anglosaksonske demokracije (almond-verba – civic culture je dobra primjer za to)

zahtjevi i prigovori antibiheviorizma:1. supstancija mora ostati važnija od tehnike istraživanja – bolje biti neodređen nego irelevantan2. biheviorizam prikriva ideologiju empirijskog konzervativizma3. on je izgubio kontakt sa stvarnošću preko usiljene specijalne termnologije4. tehnokratski odnos prema praksi treba zamijeniti odgovornošću intelektualaca: politički angažman

metodološki rigorizam spaja se na neplodan način s prisilama znanstvenog pogona:1. empiristi koji su najzaslužniji za stvaranje informativnih centara imaju snažnu averziju prema

kompleksnih pregleda kakve zahtjeva bihevioristički pristup. to pospješuje udaljavanje istraživača od popularizatora znanosti.

2. kad bihevioristi pišu sinteze one su prije svega deskriptivno-tipologizirajuće3. njihovi znanstveni radovi idu često u smjeru spekulativnog4. kada dolazi do radova većeg opsega često je nužno ograničavati se prema sve užim isječcima

istraživanja, a iz tih se uskih isječaka izvlače preopći zaključci kojima se nadoknađuje tankost podataka.

4. funkcionalistička postavka

a) duhovno porijeklo funkcionalizma

u 19.st. razvila se filozofija društva koja barata s mehaničkim i organskim pojmovima sistema.organizam se ovdje više ne shvaća kao oduhovljeno biće nego kao sistem koji se može adaptirati, koji reagira na promjenjive utjecaje okoline i pokušava vlastitu strukturu održati stabilnom.

moderni pojam sistema u političku znanost dolazi iz etnologije i sociologije. kod etnologa malinowskog se pojam funkcije upotrebljava još uvijek deskriptivno.

najvažnije za politologiju = pojam kulture koji u nju ulazi preko political-culture-istraživanja. on donosi koncepcije cjeline dobivene od društva, a ne od države.

veliki utjecaj na funkcionalizam u znanosti je imala i sociologija e.durkheima npr sa svojom pričom o funkciji religije u društvu.

glavna razlika durkheimovskih funkcionalista od biheviorista koji polaze od individuuma i objašnjavaju psihološki je isticanje fenomena društvenog totaliteta.

20

b) varijante funkcionalističkih postavki

postoje tri funkcionalizma različitog dometa.

1. eklektički funkcionalizam

ovdje se funkcionalistički način promatranja upotrebljava uz strukturalni, institucionalni, historijski i ideološko-kritički. kaže: svi znanstvenici su u nekom smislu funkcionalisti kad se bave odgovorom na pitanje koju funkciju ima nešto. ovakav vid funkcionalizma ne implicira preuzimanje funkcionalističkih metateorijskih postavki.

2. empirijski funkcionalizam

ovo zastupa r.merton: traže se latentne i manifestne funkcije. ovaj funkcionalizam ima ograničene teorijske implikacije. prema mertonu su funkcije = one promatrane konzekvence koje omogućuju adaptaciju i prilagođavanje na dani sistem.

3. strukturalno-funkcionalne analize

ovo zastupaju parsons i lowi. teži se općoj teoriji iz koje se mogu izvesti hipoteze za sve aspekte političkog sistema.

c) funkcionalizam i biheviorizam

funkcionalistička rasuđivanja nisu uvijek nužno direktno povezana s funkcionalističkim metateorijskim postavkama. danas naime funkcionalistički modeli ulaze u empirijska istraživanja i povezuju se s biheviorističkim rasuđivanjima.

prvobitne suprotnosti biheviorizma i funkcionalizma:1. biheviorizam oplazi od mehaničkog, a funkcionalizam od organskog modela2. funkcionalizam polazi od jedinstva sistema, a biheviorizam teži ciljevima manjeg dometa –

nalaženju preciznih odnosa pojedinih dijelova sistema3. funkcionalizam polazi od svrhe cjelokupnog sistema – interesira se za norme koje izvodi iz uloga i

institucija. biheviorizam se ne zanima za općenite svrhe ni svrhe za sistem.4. funkcionalizam se bavi traženjem funkcionalnih ekvivalenata da bi uspoređivao različito, a

kvantifikacija ga ne zanima.

približavanje se dešava povezivanjem eklektičkog funkcionalizma s biheviorističkim metodama. biheviorizam za uzvrat dobiva kompleksnija objašnjenja.

d) od strukturno-funkcionalne do funkcionalno-strukturalne teorije

funkcionalističke teorije su pretežno deduktivno-empirijske.

parsons: pojam strukture je nadređen pojmu funkcije (strukturno-funkcionalna teorija) – istražjuju se doprinosi održanju sistema. 4 problema koje rješava društveni sisiem:1. prilagođavanje (okolini)

21

2. zadovoljenje ciljeva3. integracija4. održanje latentnih uzora i savladavanje napetostistrukture i procesi se kvalificiraju prema koristi u ispunjenju tih zadataka. političko je ovdje u kategoriji 'zadovoljenje ciljeva'. zapravo se iz ovih 4 problema koje obavlja (AGIL – shema) sistem može izvesti parsonsov elitizam: sve ove funkcije obavljaju neke elite.

luhmann – odbacuje ove konzervativne implikacije parsonsove teorije. funkciju nadređuje strukturi (dakle ovo je onda funkcionalno-strukturna teorija).

promjena koja se ovim dešava u funkcionalizmu: sistemi da bi se održali nisu povezani s nekim nužnim rješenjima nego su zamijenjivi s funkcionalno ekvivalentnim rješenjima. kaže: politolog više ne daje recepte kako se nešto radi, nego alternative. dakle ovime funkcionalizam prestaje biti supstancijaliziran.

funkcionalizam ne teži kauzalnim objašnjenjima, nego traži odnose više uzroka ili višđe djelovanja jednih na druge. funkciju, iako se može pomisliti da je sinonim za uzročnost, funkcionalisti izbjegavaju na taj način tumačiti. ovo odbacivanje jednoznačne uzročnosti je zajednička karakteristika dijalektičko-kritičkog pristupa i funkcionalizma.na temelju ovog 'antikauzalnog stava' neopozitivisti funkcionalistima osporavaju valjanost znanstvene metode (ako nema jasnih kauzalnih shema, nema ni falsificiranja).

glavni problemi funkcionalizma: ograničavanje društvenog sistema od okoline – naime društvenom sistemu nije tako lako odrediti

granice kao političkome problem isticanja funkcija: funkcija nije jednoznačan pojam. rabi se u nekoliko smislova:

a) aktivnost strukturab) posljedica strukturac) klase apstrakcije mogućih ponašanja sistemad) odnos struktura

e) zasluge i opasnosti funkcionalističke postavke

zasluge:1. prevladavanje starog ontološko-supstancijalnog mišljenja2. usporedbe dobivene funkcionalnom metodom suvislije su nego u starim institucionalnim

gledanjima. funkcionalne usporedbe zajedno s biheviorizmom i institucionalizmom daju vrijedan doprinos usporedne metode.

3. normativni element ne deducira se prema apstraktnoj metafizici nego se stvara prema jasno danim ciljevima za održanje sistema. iako je funkcionalizam normativan – funkcionalni imperativi nisu jednoznačni i potiču na alternative

4. ova teorija omogućuje klasifikaciju i uspostavljanje suvislih logičkih odnosa mnoštva različitih varijabli.

5. nema više brzopletog prosuđivanja razlika latentnih i manifestnih funkcija6. ova teorija omogućuje predviđanje disfunkcionalnih posljedivca.

opasnosti:1. tendencija zbijanja mnoštva varijabli u jedan sistem. 2. kroz gledanje na čovjeka kao na skup uloga se gubi pogled na njegovu jedinstvanost

22

3. iako se funkcionalisti smatraju vrijednosno neutralnima, često im se potkradaju vrijednost preko nefunkcionalnih objašnjenja

4. visoki stupanj apstrakcije često otežava povezivanje s empirijom, a s druge strane, tu apstrakciju često prate glupavi anegdotalni primjeri (luhmann – 'odluka političara u pauzi za pišanje...')

5. funkcionalizmu se često predbacuje konzervativnost jer se nedovoljno bavi društvenim promjenama. ali ovaj prigovor danas više ne stoji. tako npr. coser govori o funkcijama konflikta.

6. hempel funkcionalizmu zamijera tautologiju. sa svojom visokom razinom apstrakcije, ova teorija je neprijateljski nastrojena prema falsificiranju.

7. funkcionalizam nekritičkih sljedbenika se približava ontološkim postavkama: preko uvjerenja da je cjelina više od zbroja svojih dijelova i preko pojma namjere kojim teleologija opet ulazi u društvene znanosti

8. istražujući uvjete stabilizacije političkih sistema, funkcionalizam često zapad u cinizam – može pokazati kako svaka, pa čak i najgora stvar ima svoju funkciju u stabilizaciji. luhmann kaže: 'politička angažiranost i ideologija nas samo sprečeva da prihvatimo neke funkcionalne ekivialente. tako znanstvenik ili ne treba potpisati niti jedan manifest ili ih treba potpisati sve'

danas je funkcionalizam uz marksizam jedina društvena teorja koja pokušava dati odgovore na sva pitanja društvenog života. marksizam istražuje uzročni odnos između baze i nadgradnje funkcionalizam istražuje povezanosti sistema, funkcionalne ekvivalente i korelacije

5. usporedna metoda

ova metoda, kaže, nema jednaku sistematsku vrijednost kao ostale 4 jer je kompleksnija od njih i jednim dijelom ih obuhvaća.

biheviorističke metode često uključuju usporedbu. problem s ovim – kod surveya i intervjua je često teško naći ekvivalente u raznim jezicima.

kaže: prihvaćanje usporedne metode uključuje prihvaćanje i nekih pretpostavki analitičke teorije.

a) terminologija i zadaci

sad je ovdje pitanje oko pojma same poddiscipline: komparativna vladavina / komparativna politika.kaže: u početku je 'komparativna vladavina' bila shvaćena kao jedna empirijska metoda. danas je to jedno područje politološke znanosti. sporno kod ovog pojma = ograničavanje na unutarnju politiku i sistem vlasti.

komparativna metoda se razvila još u vrijeme pravnog institucionalizma – komparativno pravo. ovo je bilo donekle različito od dotadašnje pravničke tradicije jer se polazilo od određenog stručnog problema i tražilo njegovo rješenje u raznim pravnim sistemima. to znači da se polazi od funkcija pravne norme.

komparativni nauk o sistemima vlasti nakon 2.sv. rata: rasprava između funkcionalista i difuzionista1. difuzionizam: polazi se od jedne zemlje i nekih institucija koje se u njoj smatraju centralnima -

idealnima (npr. engleska – parlamentarizam, dvostranačje), a onda se promatra u kojoj mjeri je to ostvareno drugdje. dakle opisuje se širenje pojava. ovo je zastarjelo.

2. funkcionalizam: u usporedbi se polazi od funkcija koje institucije obavljaju

23

comparative politics je metoda koja prožima cijelu znanost o politici, ali kroz jezičnu upotrebu u americi ona je postala područje znanosti o politici.

b) historizam i usporedna metoda

nepovjerenje prema komparativnoj metodi dolazi iz puno izvora: hegelijanska filozofija: 'usporedba pretpostavlja nepovezanost spoznajućeg subjektiviteta. ona je

nedovoljna za historijske spoznaje' (gadamer). ključni moment njegove kritike: usporedbe su krive ako nasilno teže nekoj vrsti unutrašnje istovremenosti. usporedba je moguća samo u prirodnim znanostima gdje je moguće kvantificirati.

svaka dobra politička teorija sadrži sakupljeno iskustvo usporedbi iz mnogo zemalja. problem s ovom kritikom: brka se teorija i metoda i navodi se na deduktivnu metodu.

troeltsch – historist. ograničeno odobrava komparativnu metodu:usporedba je važna pri shvaćanju posebnosti, ali je u historiji ograničena od slučaja do slučaja. kulturne osnove nisu usporedive. on se suprotstavlja pozitivističkoj filozofiji povijesti (comte, durkheim) koja shvaća sva društva kao usporediva, ako su na istom stupnju razvoja.

neki drugi historicisti odobravaju usporedbu, ali samo kao pomoćnu metodu.

c) teorija i metoda

kaže: alternativa: ograničenje na pojedinačno ili polaženje od općeg je prividan problem. politička teorija koja poriče postojanje različitih sistema i polazi samo od jedinstvene svrhe države ne može biti općepriznata. jer čak i kad prihvatimo da postoji jedinstvena svrha države – to nam ništa ne govori o ratznim sredstvima da se ona postigne.

dakle politička teorija koja usporednu metodu smatra suvišnom.

pet glavnih grupa metoda komparacije sistema vladanja:1. uzročni odnos kao osnova: izolacija pojedinih faktora i njihovo klasificiranje kao varijabli i konstanti2. korelacione analize3. zemljopisni faktor kao osnova: studij pojedinih zemalja i area-studies4. diferencirajuća klasifikacija, stvaranje tipova5. funkcionalna povezanost kao osnova, funkcionalna teorija sistema

d) metode slaganja i diferencije

nema jedinstvenog postupka komparativne metode: mill – razlikuje:

a) konkordancijalnu metodu. kod ove metode nije moguć eksperiment.b) diferencijalnu metodu. ovo je metoda gdje je moguć umjetni eksperimentproblem s ovakvim pristupom = traženje točke u kojoj se pojave slažu ili razlikuju. usporedba se ovdje shvaća kao zamjena za eksperiment koji u društvenim, za razliku od prirodnih znanosti, nije moguć.

24

danas se metoda diferencije i slaganja još uvijek primjenjuje. sve suvremene komparativne metode se daju podvesti pod millova dva pojma: svaka usporedba ide za time da pokaže mjesta slaganja i razlike.

funkcionalna metoda ne traži ni jednako ni različito: ona izrađuje ekvivalentne funkcije. time nejednako postaje usporedivo, ako ispunjava jednake funkcije u raznim sistemima.

schieder razlikuje nekoliko komparativnih metoda:a) paradigmatičneb) analogičnec) generalizirajućed) individualizirajućee) sintetičke

za razliku od povijesne znanosti, komparativna metoda u političkoj znanosti više naginje naglašavanju sličnosti i ekvivalentnosti nego različitosti i neusporedivosti.

e) komparativne metode

1. uzročna povezanost kao osnova: konstanta i varijable

ako se komparativni nauk o vladi shvati kao područje znanosti o politici, onda je 'uzročna povezanost' jedna od njegovih metoda. međutim – tom metodom se zapravo ne uspoređuje ništa.

primjer za to: tocqueville 'demokracija u americi': uzima se jedna strana zemlja, u njoj se nalazi jedan proces kao konstanta (jednakost i demokracija) i onda se pokazuju njegove varijable (dakle: kako taj proces utječe na ostale političke datosti). taj politički proces se najčešće još i shvaća difuzionistički: prati se kako se on širi kroz civilizirani svijet.ovakva metoda je i više nego sporna jer se na neki način proizvoljno osamostaljuje jedna konstanta (nezavisna varijabla) i onda se jednosmjerno prati njezin utjecaj.

ovaj postupak izdvajanja i redukcije političkih pojava na jedan invarijabilni faktor korišten je dugo do u 20.stoljeće.

danas je odvajanje pojedinih faktora i njihova klasifikacija kao zavisnih i nezavisnih varijabli uobičajen postupak u znanosti o politici kojeg je u znanstvenom radu gotovo nemoguće zaobići. kaže: ova metoda je dobra osnova za self-fulfilling prophecy. ipak, ovaj postupak ima smisla ako se ne odabere samo jedan faktor koji determinira cjelokupni sistem vlade.

problem s uzročnom metodom je da se ona ne može odreći jednoznačne kauzalnosti. danas je to donekle ublaženo uvođenjem alternativnih mogućnosti na mjesto jednoznačnih uzročnosti. time se ova metoda približava funkcionalnoj metodi.

2. korelacione analize

u sistematskoj komparativnoj znanosti o politici se relativno rijetko koriste biheviorističke metode (survey i sl.) – prije svega zbog velikih zahtjeva za resursima.

primjer primjene biheviorističkih metoda u komparativnoj politologiji: almond+verba – 'civic culture'. ova studija = problematična:

25

potreban velik broj intervjuista nemoguća standardizacija pitanja zbog razlika u jezicima

zato se komparativna metoda najčešće služi sa unobtrustive measures (suzdržane mjere). ovdje se ograničava na studij ponašanja političkih aktera koji znaju da ih se promatra. tri najvažnija tipa podataka na tom polju:1. podaci kvantitativnih analiza sadržaja – ovo se koristi u analizi međunarodnih odnosa2. društvena pozadina političara – koriste se u istraživanju elita3. skupni podaci (statistike o demografskim, privrednim, političkim događajima). ovdje postoji više

vrsta rada:a) bivariate analysis – istražuje se samo odnos dviju varijabla. problem s ovim: rezultati mogu biti

izobličeni jer se ne vidi utjecaj intervenirajućih varijablib) multivariate analysis – ovu vrstu rada je primijenio lipset u 'political man': uspoređuje stupanj

demokracije političkih sistema s ekonomskim, društvenim i komunikacijskim podacima. ustvrdo je da ekonomski razvitak stoji u korelacji s demokratizacijom tj. utječe na njega. kaže: kod ovakvih studija, međutim, česta su odstupanja (ekonomski razvitak koji nije praćen demokracijom...).

za razliku od genetske metode prikazivanja koja teži odbacivanju generalizirajućih hipoteza ako se pojavi deviant case, kod komparativne metode deviant case nije razlog za odbacivanje hipoteze. odstupajući slučajevi su samo razlog da se traži intervenirajuće varijable koje ograničavaju važenje teorije. time se čuva znanost o poltici od zloupotrebe falsifikacionizma.

najveće opasnosti u postupku sa skupnim podacima:1. uvođenje na potpuno makropolitičku razinu – zapostavljanje manjih jedinica2. odvođenje na nacionalne predrasude – pretpostavlja se da je nacija najpogodnije sredstvo za

usporedbu3. zapostavljanje nekih političkih varijabli koje kod nekih država nije moguće dobiti4. ako se podaci i mogu dobiti postoji teškoća interpretacije latentnih funkcija (posebno kod

diktatura). npr. vojni izdaci koji se djelomično vrše kroz budžet za znanost...5. matematička pseudoegzaktnost nekih korelacijskih analiza. ona je još naglašenija ako je

zapostavljena izgradnja pojmova i tipova. (ovo kaže i sartori)

3. zemljopisni faktor kao osnova, studij pojedinih zemalja i area studies

iako puka deskripcija političkih institucija raznih zemalja nije dovoljna, studij pojedinačnih zemalja je metodski usavršen.

verba preporuča 'disciplinarnu konfigurativnu analizu' – srednji put između pojedinačne deskripcije i shematizirane usporedbe koja polazi samo od formalnih sličnosti dvaju političkih sistema.

prve usporedbe zemalja su bile motivirane optužbama ili opravdanjima za događaje u svojoj zemlji: tocqueville pokazuje opasnosti demokracije u americi i opasnosti takvog razvoja u francuskoj ostrogorski pokazuje opasnosti stranačkog organiziranja preko stranaka u engleskoj

pozitivistička zasluga metodologiji usporedbe: comte – napada nekritičke usporedbe zemalja. uvodi kulturni stupanj kako bi mogau utvrditi koje se zemlje uopće mogu uspoređivati.

area studies: usporedbe unutar većih zemljopisnih jedinica u kojima zemlje imaju zajednička obilježja. u americi je ovo postalo popularno nakon 2.sv. rata. problem s ovim: za areas nema jasnih, neproizvoljnih kriterija koji bi ih jednoznačno odredili. npr:

26

jugoistočna azija je area samo po tome što većinu država tamo čine bivše britanske kolonije. ove zemlje nemaju nikakvih drugih zajedničkih obilježja

njemačko govorno područje – teško je po bilokojem drugom kriteriju, osim jezika, razgraničiti (recimo ekonomski...)

kaže: svaka area zahtijeva donekle drukčije metode. ovo posebno vrijedi za studij zemalja u razvoju. ovo je primijetio almond. ali kaže: znanost ne treba previše usmjeravati prema jednoj određenoj area.najplodniji u ovom području su autori koji se bave studijama kako zapadnih tako i area zemalja u razvoju. kaže: metode kojima su obrađivane zemlje u razvoju mogu biti plodonosne za proučavanje razvijenih. ovdje se naravno daje prednost pojmu comparative politics jer u zemljama u razvoju teško da se može govoriti o comparative government.

4. diferencirajuća klasifikacija, stvaranje tipova

taksonomijski rad je dio teorijskog, ali sam za sebe se ne može nazvati teorijskim radom.

def političke teorije: sistemi sadržajnih iskaza o političkom realitetu.

def taksonomije: formalni kriteriji množine političkih pojava koje treba svrstati prije nego što se formuliraju hipoteze o isječku političke zbilje.

kaže: sve znanosti (ne samo društvene) koje istražuju historijski materijal s općestrukturnog gledišta naginju tipološkoj metodi.

izjednačavanje pojmova tip i sistem: ovim pojmovima je zajedničko da se i jedan i drugi shvaćaju kao strukturirajuća cjelina. zato ih se ponegdje ne razlikuje. međutim, za razliku od sistema tip se dade rastaviti u dijelove koji ga čine, dok se kod sistema ovo ne da smisleno izvesti.tip je ograničeniji – on je tvorevina nižeg stupnja apstrakcije od sistema.

danas je prevladavajuća tendencija prevladavanje institucionalnih, statičnih modela i tipova (nacija, vlada..). njih ze zamjenjuje dinamičkim događajima (politička situacija, društveni pokret).

weberov idealni tip = čisto idealni granični pojam.

bitno kod pojma tipa: uvijek je upućen na protutip.

problem s tipovima: ni u jednoj znanosti nije moguće izvesti totalnu klasifikaciju svih tipova. nitko do sada nije uspio izvesti cjelovitu tipologiju političkih poredaka. nekoliko razloga za to: ona se ne može izvesti po jedinstvenom kriteriju. za klasifikaciju je potrebna određenost pojmova, a neki neodređeni i nejednoznačni pojmovi su se

toliko uvriježili u znanosti, da ih nije moguće izbaciti. u tipologijama često prijeti 'aritmetička prisila', posebno predodžba 'triniteta'. naime možemo vrlo

lako primijetiti da većina tipologija ima 3 članka, a ako ih i ima više, oni se mogu svesti na magična tri! (weberove tri osnove legitimacije; engelsova tri društva, montesquieuova tri tipa vladavine; almond+verba – tipovi političke kulture)

27

historijske tipologije: ovdje je vrlo često prvi ili drugi članak idealno prvobitno stanje, a zadnji (treći) ponovljeno idealno stanje (npr. engels)

comte teološki stadij metafizički stadij pozitivni stadijspencer ratničko društvo industrijsko društvomorgan divljaštvo barbarstvo civilizacijaengels pradruštvo izrabljivačko društvo socijalističko društvomaine status ugovortönnies savez zajednica društvodurkheim mehanički solidaritet organski solidaritet

ahistorijske tipologije:

weber karizmatička vlast tradicionalna vlast racionalna vlastscheler iskupljujuće znanje obrazovno znanje djelotvorno znanje

analogije u tipologijama:

montesquieu despotija monarhija republikamoderno učenje o političkim sistemima

totalitarne diktature sistemi zemalja u razvoju

reprezentativne demokracije

bagehot (elementi ustava)

dignified parts efficient parts

weber (tipovi stranaka) političke sekte svjetonazorske stranke patronage-strankeostrogorski (tipovi stranaka)

slobodne lige disciplinirane stranačke mašine

duverger (najmanje stranačke jedinice)

ćelija, milicija komitet sekcija

apter (tipovi režima zemalja u razvoju)

mobilizacijski sistemi consocional-modeli modernizing autocracy

almond (stilovi agregacije interesa)

absolute value oriented traditionalistic styles pragmatic bargaining style

almond+verba (tipovi političke kulture)

parohijalna podanička građanska

kaže: komparativna metoda je više od biheviorističkog, a manje od funkcionalnog gledišta povezana s postavkama analitičke znanstvene teorije. komparatisti su podložni pozitivističkom prigovoru o miješanju bitka i trebanja, ali ne na način normativista ili dijalektičara – preko nekih metateoriskih postavki o onome što treba da bude, nego preko pokazivanja onog što 'već jest' u drugim sistemima.

nedostaci komparativne metode:1. usporedbe često dolaze na mjesto egzaktnog stvaranja hipoteza. hipoteze su implicirane u

usporedbi, a nisu testirane na materijalu2. iz usporedbi se naginje stvaranju tipologija i skala, a ne nude se dokazi o uzročnosti – dakle pati

teorijski rad3. usporedbe otežavaju ocjenjivanje istraživača orijentiranih na praksu. usporedba omogućuje

opravdavanje lošeg stanja u nekoj zemlji s argumentom da je drugdje 'još gore'. tako komparativna metoda može voditi indiferentnosti.

28

III. osnovni pojmovi političke teorije

svi teorijski, metateorijski pristupi i postavke su pod utjecajem centralne kategorije kojom se bave. ta centralna kategorija se može oblikovati po dvije vrste modela:1. modeli poretka: država, moć, sistem, politička kultura – ovdje se naglašava postojanje

zajedničkog interesa koji se deducira iz pojma zajedničkog dobra, a nejednakost se smatra nužnom u društvu

2. modeli konflikta – ovdje se naglašava različitost interesa, a predodžbe o konsenzusu se smatraju samo zamagljivanjem činjeničnih odnosa. osim teorije elita, ove se teorije stavljaju u službu borbe protiv nejednakosti.

1. modeli integracije i poretka

starija, institucionalistička teorija ističe državu kao centralni pojam sociološki orijentirane teorije – osnovni pojam = moć (weber) danas – najvažniji pojam poretka = politički sistem a onda još i politička kultura demokracija

iako je ovdje riječ o modelima poretka i ravnoteže – sve ove teorije uzimaju u obzir konflikt. ipak – ostaje suprotnost ovih modela poretka i modela konflikta koji polaze od parcijalnih agregata društva.

većini modela poretka za operacionalizaciju potrebni su dodatni pojmovi poretka: država – ustavni mehanizmi ravnoteže politička kultura – stil demokracija – konsenzus, jednakost

a) država

novija teorija se slaže da ovaj pojam potječe iz više izvora: talijanske komune i senjorije evropske monarhije tomističko-aristotelovska tradicija: status vladara (status principis) – vezan uz comunitas kasnije – odvajanje pojmova društva i države – hegel: svrha države = sprečavanje centrifugalnih

tendencija društva marx : država ima svoju svrhu u borbi buržoazije i feudalnih snaga. kad se pojavljuje proletarijat –

država kao vladavina buržoazije postaje sporna. buržoazija je prisiljena državu uzdignuti kao instrument integracije, a ako je nužno i uspostaviti diktaturu. država je dakle ovdje svrgnuta kao prolazna faza

liberalno-građanska teorija: država = formalni okvir, najjače udruženje

tradicionalna definicija: država se definira preko tri elementa:1. državni teritorij2. državni narod3. državna vlast pitanje: kako prema ova 3 kriterija razlikovati državu od drugih udruženja? razlikovanja:1. članstvo u državi = obavezno. iz njega se ne može izaći. kaže: emigracija i samoubojstvo nisu

prave alternative2. moguće je biti članom samo jedne države. ovo je danas donekle ublaženo

29

3. država je ograničena na određeni teritorij4. države posjeduju mnoštvo interesa i posvećuju se zadovoljavanju općih, a ne pojedinačnih

interesa. ovo naravno nije uvijek istina5. država je za razliku od drugih udruženja trajna ustanova6. država je nužna asocijacija – nemoguće je ne živjeti u državi7. država, kako kaže weber, ima monopol legitimne fizičke prinude u provođenju naredbi8. država ima kontrolu nad svim drugim asocijacijama: ona je suverena. ovo određenje danas sve

manje vrijedi.

luhmann: država = neodređen pojam. u taj teorijski vakuum danas ulazi pojam političkog sistema.

u 20. st. – država = ključni pojam konzervativnih teoretičara: c.schmitt. ovi prije svega žale za gubljenjem stare snage države kroz pojavu parlamentarnog režima. država prestaje biti sposobna obuzdavati društvene interese i autoritativno nametati javno dobro.

dodirna točka ljevičara i konzervativaca: kritika demokratskog pluralizma – kapitalistička država je u nemogućnosti da artikulira konkretno opće.

pritom će se konzervativci rado nadovezati na hegelovu definiciju države: 'država je zbiljnost supstancijalne volje koju ona ima u njoj, do općentosti uzdignute osobite samosvijesti, ono po sebi i za sebe umno'

ipak, pojam država danas nije u svim aspektima zastario: on je zanimljiv prije svega u svom dinamičkom aspektu: nation building. pritom se odustaje od institucionalizma, a pitanje se postavlja bihevioristički: kako se iz samovoljno stvorene države pomoću integracionih procesa stvara nacija.

b) moć

prema weberu: 'korištenje svake šanse unutar nekog društvenog odnosa u provođenju vlastite volje makar i s otporom i bez obzira na čemu ta šansa počiva' ona može počivati na: utjecaju nagovoru manipulaciji sili (ako je sila legitimna riječ je o autoritetu).

1. teorije moći

a) psihološke teorije

težnja za moći = temeljni ljudski nagon

hobbes: čovjek neprestano žudi za moći, a to je prije svega zato jer samo dodatna moć osigurava sredstva za ugodan život. s druge strane čovjek ima i nagon za iskazivanje poslušnosti općoj vlasti. naime krajnja svrha čovjeka je ugodan život i zadovoljstvo, a ovo zahtijeva zaštitu preko druge moći.

nietzsche: nagon za užitkom nije glavni pokretač. glavni pokretač je samo težnja za viškom moći.

iz ovog: adler – modifikacija freuda: stavlja nagon za moći iznad libida. iza svake neuroze stoji osjećaj manjka moći.

30

kaže: ovakva psihološka teorija moći nije baš upotrebljiva u političkoj znanosti.

b) supstancijalne teorije moći

supstancijaliziran pojam moći = moć se promatra kao stvar. ovakav pojam moći se najčešće pojavljivao u međunarodnim odnosima – ponegdje ga se čak svodi na ' vojnu sposobnost' da se provede nacionalni interes (silom): kennan, morgenthau.

morgenthau: politika = djelovanje u skladu s interesima definirano pojmovima moći. dakle moć ovdje ima temeljno značenje. ovaj pristup je nazvan realizam. morgenthau malo modificira hobbesov stav, pa kaže da ne teže sve države jednakoj moći, nego već prema okolnostima teže održanju statusa quo ili obrani prestiža. devet odlika u određenju moći (države):1. zemljopisni položaj2. prirodni izvori3. industrijski kapacitet4. stanje vojnog naoružanja5. veličina pučanstva6. nacionalni karakter7. nacionalni moral8. kvaliteta diplomacije9. kvaliteta vlade

c) operacionalni pojmovi moći i tipologije odnosa moći

60-ih je teorija borbe za moć potisnuta teorijom utjecaja. moć se ne shvaća kao supstancijalna nego kao relaciona (dakle moć kao karakteristika odnosa, a ne stvar kojoj se teži).

banfield – vrste utjecaja:1. utjecaj na temelju osjećaja obveze (autoritet)2. utjecaj na temelju prijateljstva i sklonosti3. utjecaj na temelju racionalnog uvjerenja4. utjecaj na temelju prijevare5. utjecaj na temelju sile

bacharach+baratz (funkcionalisti) – pretpostavke odnosa moći:1. interesni konflikt aktera2. prinuda popuštanja jednoj stranki3. mogućnost najmanje jedne stranke da može zaprijetiti sankcijama4. razumijevanje prijetnji protivnika i racionalno odgovaranje na njih

pojam sankcije. kaže: on dopušta razlikovanje odnosa moći:1. odnos moći u užem smislu – karakteriziraju ga prijetnje2. odnos prinude – karakterizira ga provedba prijetnje3. odnos utjecaja – karakterizira ga utjecaj bez prijetnji4. odnos autoriteta5. manipulativni odnosi

pojam manipulacije. (ovo dolazi iz neomarksizma) = utjecaj na ljude u društvenom području za tuđe privredne ili političke svrhe. ona se može provoditi sugestivnim sredstvima koja apeliraju na pritajene želje.

31

etzioni – tri vrste odnosa moći:1. normativno-socijalna moć – moć uvjeravanja (manipulacija)2. brahijalna moć (odnos sile)3. korektivna moć

d) moć kao valuta u komunikacijskom modelu

teoretičari komunikacije kažu da i ovi relacijski pojmovi moći imaju supstancijalni ostatak.

deutsch – moć nije ni bit ni središte politike. ona je jedna od mogućih valuta u politici, mehanizam društvene kontrole koji se koristi kad zakazuju ostali mehanizmi (utjecaj, običaj, dobrovoljna koordinacija), a još uvijek nije potrebna primjena sile.moć se ne nalazi u nekim 'čimbenicima' nego u informacijskom toku društvenog sistema. u idealnom slučaju, moć se uopće ne mora koristiti: nalozi upravljača se slušaju bez otpora, a ako se ne slušaju, onda očito s nalozima nešto ne valja. neki nalozi, bez obzira na to što valjaju, ne mogu se provesti bez moći jer je interes podsistema opstrukcija.

2. pokušaji primjene teorije moći u društveno-znanstvenom istraživanju

iz svih ovih teorija moći – nije se uspjelo izvesti mjerenje, operacionalizacija.

prvi pokušaji: mjerenje ponašanja preko nagrada, kazni, prijetnji i obećanja. kaže: ovo je neizvedivo u međunarodnjim odnosima.

istraživanje elita: ovdje se koristi pozicionalna metoda (moć se pripisuje nosiocima položaja), a to se upotpunjuje reputacionim ispitivanjima.problem s ovim: količina moći ne mora odgovarati formalnom položaju

brams – mjerenje koncentracije moći u jednom sistemu. rezultati:1. koncentracija moći u jednom području ispitivanja tendira povećanju koncentracije moći i u drugim

područjima ispitivanja2. visoka koncentracija moći povisuje ranjivost sistema3. podjela moći korelira s komunikacijskim mrežama preko kojih se vrši vlast. hipoteza: pri većoj

koncentraciji moći postoji tendencija prema pojedinačnom, umjesto prema kolektivnom vodstvu.

ipak – većina istraživanja moći su pokazala kako ona ima malu mogućnost operacionalizacije.

3. redukcija moći

iz ideje da moć kvari – potječu koncepti redukcije moći:

prvi koncepti redukcije moći temelje se na pretpostavci da je poželjna ravnoteža moći – ograničavanje moći drugom moći – sprečavanje koncentracije: teorija miješanog ustava, teorija podjele vlasti.

kasnije se pojavljuje: konstitucionalizam – neka područja (privreda) se mora izuzeti iz vršenja državne moći parlamentarizam i demokracija – međuigra vlasti i opozicije

32

ograničavanje monopola i kartela kao koncentracije privredne moći koja tendira da postane politička

suvremena sredstva za borbu protiv koncentracije moći:1. proces prosvjećivanja o odnosima moći i manipulacije. ovdje je važan doprinos psihologije2. društvena obrana i nenasilna akcija – građanska neposlušnost. ovo je, kaže, u 20.st. stvorilo novu

društvenu moć.3. revolucionarno dokidanje moći

c) politički sistem

opća teorija sistema: nastala između konstrukcija čiste matematike i specifičnih teorija specijaliziranih disciplina. ona je konstrukcija koju discipline moraju popuniti sadržajem.

pojam političkog sistema: razradili funkcionalisti. obuhvatio je novim misaonim sklopom starije pojmove: država i moć. luhmann kaže: teorijski vakuum koji je postojao zbog neodređenosti ovih pojmova ispunio je pojam političkog sistema.

parsons – prvi postavio pojam društvenog sistema: AGIL-shema:1. adaptacija (ekonomski podsistem)2. postizanje cilja (politički podsistem)3. integracija (zakoni, društvene norme)4. učvršćivanje latentnog uzorka (kulturne i motivacijske veze)

dakle ovdje je politički sistem = funkcija zadovoljavanja cilja. parsons je pošao od unaprijed zadanih cijeva koje treba ispuniti, ne uzimajući u obzir da se ciljevi stalno revidiraju. ovo je statički način mišljenja, ahistorijskog karaktera.

marksisti su vrlo kasno prihvatili pojam sistema, jer ne mogu prihvatiti da na nekom razvojnom stupnju postoji cjelovitost odnosa, a još manje da u raznim ekonomsko-društvenim formacijama postoji ekivivalentnost funkcija.

kaže: najveći problem kod parsonsa vezano uz politički sistem: on je nedovoljno određen i podređen je društvenom sistemu (kao podsistem).

dva bitna obilježja pojma sistema:1. međuzavisnost dijelova sistema2. postojanje granice koja sistem dijeli od složene okoline

problem s ovim: ove dvije značajke nas navode da sve shvaćamo kao sistem.ad 1. nastoji se zanemariti proturječne i nevezane fenomene i samovoljno se konstruira sistemsku povezanost.ad 2. podrazumijeva se da je politički sistem ograničen granicama države, ali to ne mora nužno uvijek biti tako.

d.easton – 'politički sistem' – razradio kriterije za razgraničavanje političkog sistema:

33

1. politički sistem je sistem odlučivanja čije odluke imaju relevanciju na temelju činjenice da pogađaju razdiobu dobara – autoritativna alokacija vrijednosti. autoritativno = odluke se moraju respektirati, a za odstupanje stoje na raspolaganju sankcije

2. sankcije su važne za cijelo društvo

almond i finer osporavaju eastonove kriterije: on pri razgraničavanju političkog sistema previše polazi od tradicionalnog poimanja suvereniteta: autoritativna alokacija vrijednosti se ne mora odnositi na sve posisteme jednako, a ni sankcije ne dopiru više do svih podsistema.

deutsch – pokušaj definiranja političkog sistema. dvije značajke:1. kohezija2. kovarijacija (kad se mijenja jedna jedinica mijenjaju se i druge)ali kaže beyme: kovarijacija može biti i negatvna, pa stoga nije naročito pogodna za definiranje političkog sistema. sa ovom definicijom nije moguće razlikovati politički od nekog drugog sistema.

deutsch – izradio skalu od 10 stupnjeva političkog sistema: od pojedinca do OUN. kaže beyme – neki od stupnjeva (gradovi...) su izabrani posve proizvoljno, a i nije jasna njihova definicija.

h.spiro – kvadrat za predočavanje političkog sistema

stabilnost (ustavni problem) fleksibilnost (ekonomski problem)

efikasnost (problem moći) efektivnost (kulturni problem)

kaže: ovo ne vrijedi za zemlje u razvoju, a ni za totalitarne poretke, jer se država i društvo ne daju razgraničiti.

luhmann: 'društveni sistem (a ovo vrijedi i za politički) se ne može shvatiti kao tipski fiksirani organizam. magarac se ne može prilagoditi tako da se pretvori u zmiju, a društveni sistem se može iz temelja promijeniti, a da zadrži identitet'

almond+coleman – analiza unutrašnje složenosti političkih sistema: input i output funkcije. četiri input -funkcije političkog sistema :

1. politička socijalizacija i regrutiranje2. interesna artikulacija (interesne grupe)3. interesna agregacija (stranke)4. politička komunikacija

tri output -funkcije političkog sistema :1. izrada pravila2. primjena pravila3. dodjela pravila(ovo su zapravo neologizmi za tradicionalne tri vlasti)

beyme o input i output-funkcijama: ovo je samo tipologija – nema konzistentne teorije. oni su samo dali popis funkcija, a ne i njihovu povezanost, djelovanje jedne na drugu.

kaže: novost pojma političkog sistema u odnosu na starije teorije države je da politički sistem više ne možemo shvatiti kao sredstvo koje služi svrsi. stabilnost se ne zasniva na nekim trajnim vrijednostima i sadržajima – stabilnost znači mogućnost promjene / prilagodbe.

34

luhmann i drugi sistemski teoretičari – odbacuju supstancijalno etičko mišljenje o nekim prioritetnim sadržajima ili svrhama države. problem s ovim: ovako gledano nije moguće postaviti prioritete na racionalnu osnovu.

luhmann o statusu quo – on pretpostavlja konsenzus. onaj tko predlaže promjene nosi teret i rizik inicijative. ovo je konzervativni element njegove teorije.

kaže: konzervativizam nije nužna konzekvenca sistemske teorije: naschold: dinamički prograsivna sistemska teorija: do tada pretežnom 'modelu preživljavanja sistema' suprotstavlja se 'model cilja sistema'.model cilja sistema = model maksimiranja. jedna varijabla sistema se nastoji maksimirati bez obzira na sporedna djelovanja drugih faktora.beyme kaže na ovo: model cilja sistema nije prava antiteza modelu preživljavanja sistema, jer je preživljavanje također maksimiranje jedne varijable: preživljavanja.

različiti fokusi bavljenja konceptom sistema:1. primjena pojma sistema za deskriptivne iskaze o sistemima i za njih karakterističnm procesima2. objašnjavajuće koncepcije upućene na usmjeravanje, kontrolu i stabiliziranje3. istraživanje promjena sistema: učenje, rast, cilj i dinamika = temeljni pojmovi4. analiza propadanja i rušenja sistema

dinamičke varijante sistemskih teorija

dva načina na koji su sistemske teorije pokušale prevladati statički prigovor:

1. kibernetička varijanta sistemske teorije : ona je bliža biološkoj analogiji nego teorije luhmanna i parsonsa. izvodi se iz ultrastabilnih sustava pogodna je za političku teoriju jer kibernetika prepostavlja postojanje jedne središnje

upravljačke instance u ovoj teoriji (za razliku od teorija društvenog sistema) politika postaje najvažnija razina: razina

odlučivanja, viša sfera društvene odluke. vlast = reguliranje, usmjeravanje konflikata grupa, komunikacije u sistemu dinamička komponenta: sposobnost sistema za inovacije i promjenu cilja izgrađuje se planski.

beyme kaže: preuzimanje kibernetičkih neologizama ne štiti od konzervativnosti: prenaglašava se procese usmjeravanja podcjenjuje se autonomija podsistema (shvaća ih se kao izvršioce zapovijedi) privredni rast se smatra ciljem koji se ne može osporavati

2. teorija aktivnog društva (etzioni). ona je dinamičnija od kibernetičke varijante jer naglašava aktivnu ulogu sistemskih dijelova. glavna greška kibernetičke teorije je ideja neprekidnog rasta outputa bez rasta inputa.

etzioni: prikazuje sistem u kojem efikasnost i participacija rastu istovremeno. prema ovom autoru – svi dosadašnji makroteorijski pristupi se mogu svrstati u dva tipa:a) kolektivističke : polazi se od neplaniranih promjena, a društvo se smatra pasivnim jedinstvom

djelovanja b) voluntarističke : polazi se od usmjeravane promjene, a društvo se shvaća kao hiperaktivnoon svoju teoriju smatra posredovanjem između ove dvije vrste teorija.

35

etzionijeva teorija: naglašava se sposobnost jedinica sistema da se same promijene problem konsenzusa :

o kod kolektivističkih teorija se pretpostavlja konsenzus kao rezultat neplaniranih promjenao kod voluntarističkih je konsenzus rezultat manipulacije od vodstvakod etzionija je konsenzus rezultat procesa u kojem dane preferencije i usmjereni pokušaji promjene utječu jedni na druge. konsenzus se mora uvijek nanovo proizvoditi

dva faktora prema kojima se ova teorija orijentira:o kontrola (moć, informacijski kapaciteti)o konsenzusu raznim društvima su ovi faktori različito zastupljeni – negdje je više kontrole, a negdje više konsenzusa. na taj način uspoređuje socijalistička i kapitalistička društva. beyme kaže: ovo je izgleda teorija konvergencije.

prednost ove teorije: čini dvojbenim automatsko suprotstavljanje nasilne revolucije i mirne evolucije.

kaže: glavni problem sistemskog istraživanja danas je usmjeravanje sistema i njihova planirana promjena: konzervativni individualisti – skeptični su oko mogućnosti racionalnog planiranja: nemogućnost

sređivanja sistema preferencija, nemogućnost koordinacije planirajućih instanci. ali kaže beyme: ovaj problem je manji nego što se čini: potrebe i predodžbe o cilju su unaprijed društveno formirane i pod trajnim su utjecajem obrazovnog i propagandnog rada centralnih instanci. zato preferencije ipak nisu tako različite.

problem s planiranjem = nemogućnost da se kod planiranja promjena složenih sistema dobije jasan pregled povezanosti. ponekad je rezultate planiranja moguće vidjeti tek s veće vremenske i prostorne distance.

d) politička kultura i politički stil

1. nastanak pojmova

pojam kulture – u politologiju došao iz antropologije, a preko biheviorističke pobune – po prvi put kod almonda 50-ih (politička kultura).u znanosti se pojam kulture pojavljuje prije svega kod nijemaca (18.st.). u anglosaksonskom području je prihvaćeniji pojam civilizacije, a u francuskom moeurs. tek kasnije francuzi i englezi preihvaćaju pojam kulture

pojam stila – iz raznih znanosti, a prije svega povijesti umjetnosti. ovaj se pojavljuje još u 19. stoljeću, a prvobitno služi u situacijama kad klasifikacije (oblici vladavine i sl.) više ne mogu odgovoriti na problem. pojam stil se pokazao korisnim u situacijama kad se neki novi fenomen nije mogao uvrstiti u postojeće institucionalne pojmove (npr. parlamentarni stil – označava tendenciju jačanja parlamenta)

politička kultura – za razliku od političkog stila – zadržala je vezu s originalnim pojmom kulture: politička kultura se uvijek proučava iz perspektive opće kulture. odnos kultura-politička kultura je analogan odnosu društveni sistem-politički sistem. kaže: one nemoraju nužno biti istovjetne. moguće su čak i suprotnosti.

36

problem s oba pojma: nedovoljno određeni, nemoguće ih je u potpunosti operacionalizirati. posebno kultura: nije čak ni jasna njena precizna definicija, a s pojmom kulture barataju gotovo sve društvene znanosti. kaže: za nedovoljnu definiciju i pomične granice pojma kulture treba prije svega okriviti nedovoljno razvijenu teoriju etnologije i antropologije.

almond+verba – preuzeli ovaj antropološki pojam kulture i izoštrili ga za potrebe političke znanosti. prema njima politička kultura = psihološko orijentiranje prema društvenim objektima. glavni zaključak: politička kultura je naučena!mnogi ovom pojmu predbacuju neodređenost i mogućnost da u njega uđe sve.

politički stil – ovaj pojam je došao na mjesto ranije 'retorike'. njegova početna upotreba dešavala se spontano, bez znanstvenog promišljanja, a kamoli definiranja. naime prvi koji su govorili o političkom stilu bili su publicisti. tek kasnije je znanost preuzela ovaj pojam. međutim on je do danas ostao potpuno nejasan (i nejasniji od kulture). on tako može biti: individualni stil nacionalni stil stil grupa stil nekog vremena, epohe stil neke regijepritom se ove sve varijante često miješaju (pa recimo nije jasno misli li se na individualni stil ili stil epohe), pa pojam stila postaje gotovo neupotrebljiv.

u politici je pojam stila pretežno primijenjen na proučavanje političkih elita.

kaže: u politici nema potrebe za izučavanjem prema stilskim epohama jer socijalna struktura i institucije daju dovoljno pouzdane klasifikacijske značajke povijesne epohe i oblike vladavine. zato je pojam političkog stila ostao prije svega vezan na proučavanje osoba i institucija.

od pojma stila kakav je razrađen u povijesti umjetnosti, politička znanost ne može imati puno koristi.

2. normativni element

pojmovi politički stil i politička kultura sadrže normativno-integrativnu komponentu koja je pretežno usmjerena na ponašanje elita.

starija funkcionalna teorija: malinowski: kulturu shvaća kao aparat prilagodbe koji vježbom, spremnošću, učenjem o normama i izgradnjom ukusa spaja odgojno i prirodno dano.

almond+verba: normativni element (evaluativne orijentacije) konstitutivan za političku kulturu.

normativna komponenta kod političkog stila: politički stil uvijek sadrži imperativ koji tjera na održanje 'ispravnog stila' – dakle riječ je o očekivanoj ulozi.

kaže: pojam stila u proučavanju političara nije naročito upotrebljiva analitička kategorija. pojam uloge je puno pogodniji za prosuđivanje složenosti ponašanja u institucijama. pojam stila ne dopušta da se nađe egzaktan prikaz mjerila normativnih sudova stila.

čak ni u institucijama argument stila nije uvijek sasvim primjenjiv: nisu sve grupe u institucijama zainteresirane za stabilizaciju i prilagođavanje određenom načinu ponašanja. kaže: dobri maniri nemaju veze s dobrom politikom, a sistemi koji imaju najujednačeniji stil ostavljaju najmanje prostotra za inovaciju.

37

3. tipologija političkih kultura

kaže: pokazalo se da nikome nije uspjelo izvesti upotrebljivu klasifikaciju političkih stilova.

kod političke kulture – desila se suprotna stvar. almond – teoretičar sistema – sklon je povezivati pojam političke kulture i političkog sistema. pritom je politička kultura širi pojam.

prva almondova klasifikacija: 1. predindustrijska2. totalitarna3. anglo-američka4. kontinentalno-evropskabeyme: ovo je naravno slaba klasifikacija jer su pojedini tipovi izvedeni po sasvim različitim kriterijima. ovo je zapravo i dalje tradicionalna podjela na oblike vladavine.

za upotrebljiviju klasifikaciju bilo je potrebno raščlaniti pojam političke kulture. ovo je izvedeno povezivanjem s input- i output-funkcijama političkog sistema koje su izveli almond+coleman. pritom su osobito važne input-funkcije:1. politička socijalizacija + regrutacija – prijelazna stanica od mikropolitičke na makropolitičku analizu2. artikulacija interesa3. agregacija interesa4. politička komunikacijazadnje dvije su vezane uz sređivanje konflikata

klasificiranje političke kulture zemalja u razvoju. dosada se ovo nije moglo vršiti prema nekoj jedinstvenoj tipologiji, nego samo prema pojedinačnim kriterijima: stupanj u kojem su uloge u društvu funkcionalno difuzne stupanj sekularizacije – racionalnost politike stupanj u kojem postoji identitet nacije

eckstein: tipologija političkih kultura zapadnih demokracija:1. sistem konsenzusa (engleska)2. mehanički integracijski sistem (SAD)3. community-system (norveška)

lehmbruch – sužava pojam političke kulture. klasifikaciju vrši na temelju kriterija 'modaliteta političkog reguliranja društvenih konflikata':1. model konkurencije . konflikti se reguliraju uz pomoć odluka većine (teorija parlamentarizma)2. model proporcije . ovdje se konflikti reguliraju 'prijateljskim dogovorom' i proporcionalističkim

izravnavanjem. kasnije je ovo zamijenio modelom konkordancije3. hijerarhijsko-birokratski model . ovdje se konflikti reguliraju autoritativno

lijphart – razvio još jednu tipologiju koja uzima u obzir sljedeće kriterija: vrstu pluralizma mehanizme izglađivanja sukoba odnos između elita i masa.u početku je razradio pojam sistema akomodacije, ali ga je kasnije odbacio i uveo tri tipa demokracije (političke kulture):1. konsocionacijska demokracija (zamijenila raniji sistem akomodacije): grupe su fragmentirane,

pojedinci su dobro organizirani. društvo je snažno fragmentirano, ali postoji ravnoteža između elita koja jamči stabilnosti. (nizozemska)

38

2. centrifugalna demokracija : fragmentirana politička kultura, imobilizam i nestabilnost (4. republika, italija, weimarska njemačka)

3. centripetalna demokracija : homogena politička kultura i jaka stabilnost.

almond+verba 'civic culture' – za razliku od ostalih tipologija koje su se samo implicitno zalagale za određenu političku kulturu (naravno – uvijek britanskog tipa) – u ovom se radu otvoreno zalaže za jedan tip: civic culture. on se nalazi između participativne i apatične političke kulture – sredina između aktivnog i pasivnog građanina. pri ovom svemu – pod civic culture se prije svega podrazumijeva anglosaksonski tip političke kulture.

opasnosti pristupa političke kulture:1. pretvaranje mikroanalize u makroanalizu ne uspijeva na način na koji se teži.2. model građanske (anglosaksonske) kulture kao mjerilo za političke kulture cijelog svijeta3. statistička predrasuda. ovo je inače standardni prigovor biheviorizmu, a kaže da statističkim

metodama ne možemo doći do podataka o promjenama, tj. ako možemo, onda je to preskupo i gotovo neizvedivo.

4. pristranost istraživača na ponašanje elita. almond pretpostavlja da elite i neelite dijele istu političku kulturu jer su izložene istom procesu političke socijalizacije.

5. najteži prigovor = skepsa prema prevelikoj participaciji.

postavka političke kulture je neke od ovih prigovora prevladala, a čini se da bi je i dijalektičko kritička teorija mogla prihvatiti.

zasluga pristupa političke kulture: pomicanje sa čisto institucionalnog shvaćanja politike

4. pojam stila u istraživanju političke kulture

pojam stila je za razliku od pojma političke kulture ostao posve nejasan. upotrebljava ga se ponekad u okviru istraživanja političke kulture.

almond+coleman: pojam stila kao vezni članak između funkcija i struktura: stilovi izvedbe funkcija od struktura.kaže autor: oni previđaju da se pojam stila ne da na isti način precizirati kao funkcija i struktura.

spiro – 4 faze političkog procesa:1. formuliranje2. savjetovanje3. raščlanjivanje odlučnih pitanja4. rješavanje problemapojmom stila on ovdje označava način na koji se ove faze odvijaju i na koji slijede jedna drugu. npr. vlada može imati ideološki stil.

pye+verba – politički stil u okviru učenja političke kulture odnosi se na dva aspekta političkih sistema vjerovanja:1. formalne kvalitete sistema vjerovanja koje su vrstom i načinom predstavljene u vjerovanjima2. neformalne norme interakcije koje reguliraju vrstu u kojoj se primjenjuju temeljna uvjerenja u

politici.

beyme kaže: politička kultura i politički stil trebaju služiti samo kao pomoćne konstrukcije za istraživanje očekivanih uloga u političkom ponašanju. pritom je pojam kulture zadržao poticaj za

39

empirijska istraživanja, a pojam stila prečesto je upotrebljavan u normativističko-restaurativnom smislu – dakle zloupotrebljavan.

kod pojma stila se uvijek teži da ga se prikaže kao mjerilo, normu. problem s ovim je da ga se deducira iz statusa quo uobičajenog ponašanja i stavlja u službu konzerviranja. danas je ovo sve manje dopustivo.

e) demokracija

demokracija danas – možda jedini politički pojam na kojeg se pozivaju svi (režimi, teorije, ideologije). ovo je vrijednosno najopćenitiji model integracije i poretka koji čak i najžešće protivnike normativizma vodi prema traženju normativne teorije demokracije.

građanski liberali su pojam demokracije (jednakost + suverenost naroda) proširili na zahtjeve koji se danas podrazumijevaju pod pojmom demokracije: konstitucionalizam = načela pravodržavnosti (pravne države) predstavnički sistem garancije temeljnih prava zaštita manjina podjela vlasti

pojam demokracije je danas, puno više nego ostali modeli poretka, ostao vezan uz niz drugih pojmova:1. jednakost2. suverenitet

glavni pravci istraživanja:1. domišljanje društvenih pretpostavki demokratskog konsenzusa 2. istraživanje i organizacijsko-teorijsko poboljšanje mogućnosti realizacije narodne volje i

participacije svih građana.

1. statički modeli demokracije

pristupi istraživanju demokracije:

1. povijesno-genetički pristup: slijedi se razvoj pojma demokracije

2. institucionalni pristup: fokusira se na institucionalna sredstva kojima se realizira načelo narodnog suvereniteta.prevlast liberalnog konstitucionalizma ograničilo je sve do 20.st. proučavanje demokracije na proceduralna pitanja:a) mogućnosti artikulacije narodne volje (izborno pravo, referendum)b) pomoćna sredstva artikulacije narodne volje (predstavnički sistem)c) pomoćna sredstva tvorbe volje koja bi bila dovoljna ako se konsenzus kao temelj demokracije

ne očituje u jednoglasnosti (načelo većine i zaštita manjine)kaže: ma koliko danas bio kritiziran ovaj institucionalizam, on ostaje važan.

suvremena lijeva kritika predstavničkog sistema:1. zahtijeva se oživljavanje oblika izravne demokracije

40

2. radikalniji ljevičari traže uvođenje sistema savjeta sa imperativnim mandatima i društvenog vlasništva

kaže: ovo je negativni institucionalizam – precjenjuje se ulogu institucija: kao jedina promjena predlaže se promjena institucija kao pomoćnih sredstava artikulacije narodne volje.

3. bihevioristički pristup: ovo je sasvim nov pristup demokraciji, ali je jednostrano usmjeren na ponašanje birača (a još k tome je vezan i s pristupom političke kulture). glavni normativni aspekt biheviorističkog pristupa demokraciji = ideja o 'stabilizirajućoj apatiji' (ovo je donekle elitistički).

tri važna izvora ideje o stabilizirajućoj apatiji:1. psihoanalitički pravac. aktivnog političara se smatra neurotskim tipom (fromm)2. teorija modernog masovnog čovjeka usamljenog u gomili. (riesmann) 3. teorija stabilnosti. ovdje se na temelju propalih demokracija (weimarska njemačka) izvodi

zaključak da je pretjerana participacija doktrinarnih grupa izvor nestabilnosti (lipset i drugi)iz ovog – ideja istinske 'građanske kulture' kao kombinacije participacije i apatije.

4. funkcionalni pristup: ovdje se istražuju funkcionalne pretpostavke demokracije (60-te godine). područja koja se ovdje istraživalo:

a) socijalno diferenciranje građana – problem jednakosti svi pristupi demokraciji se slažu da je jednakost pretpostavka demokracije. ipak prema realizaciji te jednakosti postoje bitne razlike: starije predodžbe demokracije zalažu se za regresivni put: sprečavanje daljnjeg socijalnog

diferenciranja socijalističke teorije demokracije: revolucija kojom se uspostavlja potpuno egalitarno

društvo srednji put nastao pod izazovom socijalizma: planska državna politika egaliziranja. državne

aktivnosti egaliziranja su:o socijalna politika na temelju ideala srednjeg slojao izjednačavanje mogućnosti obrazovanjao državno financiranje stranaka da bi ih se donekle izjednačiloo zaštita slobode informacija

b) konsenzus građana dakle ovdje se radi o ideji da je demokracija kao pluralizam interesa / mišljenja i iz toga proizlazeći sukob moguć samo ako postoji slaganje oko bitnih načela.

kaže autor: problem je da u većini zemalja (pogotovo malim evropskim zemljama) nije pronađena nikakva naznaka za postojanje konsenzusa, a ipak se radi o stabilnim porecima. zaključak: na razini elita i institucija su razvijena sredstva za izglađivanje konflikata. dakle: konsenzus nije preduvjet stabilnosti. tako je istraživanje konsenzusa od navedenih četiri područja najmanje doprinijelo istraživanju pretpostavki demokracije.

c) društvene i ekonomske pretpostavke demokracije ovo se pokušava proračunati preko skupnih podataka, a staro je koliko i sam pojam demokracije.

rousseau – 4 pretpostavke za demokraciju:1. mala država u kojoj se građani poznaju i mogu se svi okupiti2. jednostavan način života3. jednakost staleža i imetka4. mala ili nikakva raskoš

41

istraživanje socioekonomskih uvjeta demokracije u novije doba – nadahnuto studijama zemalja u razvoju. glavno pitanje: da li je zapadnjačka demokracija za zemlje u razvoju primjeren oblik vlasti?lipset – pronašao korelacije između društvenoekonomskih faktora i demokratskog razvoja. drštveno-ekonomski faktori: blagostanje komunikacijske varijable industrijalizacija urbanizacijana temelju ovih faktora je površno obradio veliki broj država.

beyme: problem s ovim lipsetovim pristupom:1. rijetko je jasno što je nezavisna varijabla (tj. da li su društveno-ekonomski faktori uzrok ili

posljedica demokracije)2. mjerila se stabilnost – sa njenog gledišta, a ne gledišta demokracije. zato su najbolje prošli

pasivni oblici participacije3. pretpostavilo se da su oblici zapadne demokracije cilj razvoja zemalja u razvoju ili čak sam

telos političkog razvojnog procesa.

d) skladnost uzoraka organizacije i izglađivanje konflikata ovo postajezanimljivo u 19.st. najjednostavnija skadnost uzoraka organizacije = predodžba sastavljanja demokracije od

malih lokalnih demokracija, slično rousseauovom idealu. 'teorija stabilne demokracije' h.ecksteina – po prvi put se klasificira uzorke organizacije i

izglađivanja konflikata koji mogu važiti kao pretpostavke stabilne demokracije.

kaže: ovaj pristup istraživanja pretpostavki stabilne demokracije (funkcionalni) je jako pod utjecajem iskustva propasti demokracija između dva rata.

2. dinamički modeli demokracije

ovi navedeni pristupi = statički. dinamočki modeli demokracije su bliži modelima konflikta. ovdje je operacionalizacija nešt drukčija: umjesto načela većine – solidarističko društvo umjesto ustavnih ograničenja i ravnoteže – ideja participacije i pretvaranja narodne volje u

djelovanje države

dakle ovdje je riječ o pozicijama radikalne demokracije 60-ih: demokratizacija poduzeća, sveučilišta, škola...

dva frota sadašnje rasprave dinamičkih modela demokracije:1. dislusija o modelima za demokratiziranje podsistema političkog sistema. fokus =

unutarorganizacijska demokracija (stranačka...). prijedlozi: direktna demokracija, demokracija sovjeta i demokratski centralizam

2. stvaranje organizacijsko-teorijskih pretpostavki za simetrično povisivanje participacije građana i efikasnosti sistema. ovdje donekle postoji implicitna pretpostavka da veća participacija znači veću efikasnost.

luhmannov komentar na ovo: većina pojedinaca nije motivirana za veću participaciju jer ovo ne nosi sa sobom dovoljne nagrade. s druge strane pojedinci nisu dovoljno čvrstida prihvate činjenicu da će

42

više od pola odluka ispasti protiv njihove volje. zato sveopća demokratizacija možda i nije tako vrijedan cilj.

kaže: ova debata zahtijeva eksperimentiranje, a ono dosad nije baš bilo jako izvedivo.

teorijski argumenti protiv proširenja participacije u podsistemima:1. argument koju upućuje na nepolitičku prirodu stručnosti. npr. na bolesničkim krevetu nema

demokracije2. argument stabilizirajuće apatije i demokratskog elitizma3. semantička kritika pojma 'demokratizacija'. npr. ako je minimalni formalni kriteri za pojam

demokracije pravo glasa prema broju glava, onda senat sveučilišta ne može biti demokracija (hennis). ovo širenje političkih pojmova u nepolitičku sferu ruši granicu države i društva

kaže: bilo kako bilo modeli demokratizacije ne funkcioniraju ako previđaju 4 granice demokratizacije1. modeli participacije moraju biti primjereni zahtjevima pojedinačnih sistema – dakle nisu svuda

primjereni isti modeli.

2. organizacije imaju različit potencijal demokratizacije – ovisno o odnosu prema drugim organizacijama. npr. demokratizacija državne administracije dovela bi do nemogućnosti da vlada odgovara za djelovanje administracije. kaže: organizacije koje su dužne drugima na polaganje računa moraju ograničiti participaciju sudionika. radikalni demokrati ovaj problem rješavaju odbijanjem svake hijerarhije.

3. granice demokratizacije postoje na temelju pluraliteta statusnih hijerarhija u društvu – modeli totalne participacije polaze od postojanja dvaju slojeva: posjednika sredstava proizvodnje i radnika. ali suvremeni modeli stratifikacije su složeniji: parsons – stratifikacija na temelju 4 dimenzije:a) moćb) posjedc) prestižd) obrazovanjeiz ovog proizlaze 4 statusne hijerarhije.politička participacija nije jedina, a ni najvrijednija aktivnost, a uspon u političkoj hijerarhiji – povećanje političke moći – nije jedini motiv.

4. ganica demokratizacije koja proizlazi iz pluralizma pripadnosti organizaciji: nije moguće na svim razinama jednako participirati. zato se prije svega potiče participacija u političkoj sferi. a kaže: participaciju u političkoj sferi je moguće opravdati i bez esencijalističkih argumenata: sa stajališta preživljavanja sistema.

teorija demokracije se danas kreće između dva pola:a) ontologiziranje granica moguće participacije s političkim područjem i prizivanjem starog liberalnog

argumenta o razdvajanju države i društvab) nereflektirana romantika participacije koja modele malih grupa prenosi na društvo. najveća

opasnost ovog: prevelika očekivanja i manipulacija od strane totalitarnih grupa. ma koliko zagovornici dinamičkog modela demokracije zagovarali sveopću participaciju, ne mogu ne uzeti u obzir demokraciju kao model poretka kako je opisan u 4 pristupa u prethodnom odjeljku.

43

2. modeli konflikata

u povijesti političkih ideja – prevladavaju modeli konsenzusa i poretka. modeli konflikta – marginalni. konflikt se smatra nevoljom.

u novom vijeku – sve do 20.st. – čest prijezir prema konfliktu: odbacivanje stranaka i različitih interesa kao štetnih.

prvi koji odobrava stranački pluralizam = machiavelli. bolingbroke – iako odobrava stranke, nada se njihovom nestanku – nada se da će njegova

stranka biti posljednja stranka. prva radikalna teorija konflikta = učenje o klasnoj borbi. međutim i ova se nada prevladavanju

konflikta uspostavom besklasnog društva. krajem 19.st. – prvi puta se pojavljuju konfliktne teorije koje posve odbacuju model izlaska iz

sukoba

najvažniji modeli konflikta su vezani uz tri velika ideološka strujanja između 19. i 20. stoljeća:1. liberalno – odbacivanje fikcije jedinstvenosti države. država je samo zbir u njoj postojećih grupa i

interesa. – grupni pluralizam2. socijalističko – izvedeno iz suprotstavljanja države i društva. teorija se bazira na cilju usisavanja

države od samoregulirajućeg društva. – model klasnog konflikta3. autoritarno-konzervativno – kritike liberalne parlamentarističke demokracije. teorija izvedena iz

konflikta elita i masa

kaže: ovi prstupi nisu ostali rezervirani samo za svoje ideološke grupe – preuzeli su ih i drugi.

glavne ishodišne točke ovih teorija – tri pojma:1. grupa2. klasa3. elita

a) grupni pluralizam

stranačke suprotnosti su danas priznate kao korisne u svim zapadnim demokracijama, a nakon 2. sv. rata su i ustavno priznate. međutim s interesnim grupama nije tako.

pojam interesa: do novog vijeka nije mu se pridavalo veliko značenje. smatralo se da država slijedi određeno

dobro i da su time ispunjene sve zamislive svrhe. interes dobiva veće značenje pojmovnim odvajanjem države i društva: interes je princip

društvenih kretanja i vezan je uz suprotnosti; država utjelovljuje težnju za jedinstvom i integracijom. oko ovog pitanja: sukob konzervativne i liberalne misli: liberali odbacuju metafiziku države

bentley (1908) – po prvi put postavio teoriju politike kao grupne borbe. definicija vladanja: ono je proces prilagodbe više interesnih grupa u jednu određenu grupu ili sistem.

beyme – nedostaci bentleyeva učenja:1. svaki agregat se dade protumačiti kao grupa, pa nije moguće razlikovanje institucija i grupa. ipak

ovo se pokazalo donekle korisnim za pokazivanje kako i državne institucije mogu djelovati osamostaljeno i u svom interesu, a ne kao neutralna administracija

2. racionalno djelovanje se kod bentleya pojavljuje samo na temelju samointeresa, a kaže – ne mogu se sva djelovanja objasniti preko pojedinačnog interesa.

44

3. bentley je sklon da ontologizira konflikt, a s druge strane postoji neka predodžba harmonizirajuće ravnoteže i konsenzusa. trudi se da pokaže zašto konflikti grupa ne prekoračuju određenu širinu i srednji izbor.

truman – (sljedeći bentleya) razradio koncept pravila igre i temeljnog konsenzusa. kaže beyme ovaj koncept je primjenjiv samo na ameriku, a ovdje ponekad nije: uvijek ima nezadovoljnih grupa koje ne priznaju pravila igre.

kaže: grupni pristup se razvio kao konfliktna teorija, ali mu se uvijek potkradala ideja o harmoničnoj ravnoteži. samo marksisti su mogli dosljedno razviti teoriju grupnog konflikta. problem s marksistima: samo su se rubno pozabavili grupama za pritisak – tj. istraživali su u kojoj mjeri grupe za pritisak mogu biti korisne za ciljeve radničkog pokreta.

u zapdnoj znanosti je nakon slabljenja utjecaja bentley-trumanovog pristupa dodatno porasla tendencija prema ideologiji ravnoteže:

sistemska teorija (i funkcionalna) promatra grupe u kontekstu input-funkcija političkog sistema. njihovo djelovanje se pokazuje kao funkcionalno.

istraživanje interesnih grupa je napredovalo manje institucionalistički nego istraživanje stranaka, ali je ostalo pretežno deskriptivno. izrađuju se tipologije:1. s najvišom razinom deskripcije:

tipologije determinanti uspjeha utjecaja (eckstein) tipologije stilova interesnih agregacija (almond)

2. s najmanjom razinom apstrakcije: tipologije organizacije (breitling) tipologije adresata i metoda grupa za pritisak (potter, beyme) tipologija shvaćanja uloga aktera u organizacijama adresata prema interesnim grupama

(milbrath, la palombara) tipologija unutarorganizacione tvorbe volje (lipset, naschold)

b) klasne teorije

1. marksistička klasna teorija

neki smatraju da je ovo jedina teorija konflikta koja ne tjera na prenaglo harmonizranje suprotnosti

glavni pojmovi:

1. klasa i stalež. klasa = grupa čiji su članovi povezani istim privrednim i društvenim položajem, te zajedničkim interesima. pojam je u upotrebu ušao u 18.stoljeću kao sinonim za stalež. u 19. stoljeću se počinje koristiti u današnjem smislu (engleska): građanstvo / radništvo kod marxa: u početku klase smatra karakterističnim za industrijsko društvo. kasnije tvrdi da je

cijela povijest povijest klasne borbe.

2. klasa kao ekonomsko-društveni pojam. ovo se pojavljuje kod fiziokrata: razlikovanje ljudi s obzirom na položaj u procesu proizvodnje: quesnay : razlikuje klasu ratara, klasu zemljoposjednika i klasu obrtnika i trgovaca saint simon – razvio prvi model klasa orijentiran na industrijsko društvo: 'francuska revolucija

= prijelaz iz troklasnog u dvoklasno društvo'

45

glavna razlika marksističke teorije u odnosu na ranije teorije klasa: marxa ne zanima opisivanje društva nego tumačenje promjene društvenih oblika: kapitalističko društvo je klasno društvo, a ta činjenica nosi u sebi klicu propasti tog društva. marxova teorija je imala najviše poteškoća sa svrstavanjem određenih grupa u dvije klase (intelektualci, činovnici, malograđani). njegov zaključak: prijelazne klase će kad-tad morati izabrati stranu.

u nedovršenom poglavlju 'kapitala' o klasama marx razlikuje tri klase: vlasnici radne snage (nadnica), vlasnici kapitala (profit), vlasnici zemlje (renta).

kasniji marksisti nisu baš prijatelji ovakvog troklasnog modela, pa nalaze mnoga druga rješenja: buharin: osim dviju klasa definira još nekoliko kategorija:a) međuklasa = ostaci starih klasa: zanatlije i seljacib) miješana klasa = radnici s nešto zemljec) deklasirane grupe = lumpenproletarijat, prosjaci

lenjin – klase = 'velike grupe ljudi koje se razlikuju po mjestu u povijesno određenom sistemu društvene proizvodnje, ulozi u društvenoj organizaciji rada i po vrsti udjela u društvenom bogatstvu.' problem treće klase je riješen tako da se seljake dijeli na one s puno zemlje i njih se ubraja u kapitaliste (kulaci), a za one s malo zemlje se smatra da se proletariziraju.

kaže: iako je ovo donekle silovanje stvarnosti – ono sadrži jednu ispravnost: traženje jedne dominantne podjele. problem je samo u kriteriju za definiranje dviju grupa. opcije: ekonomsko izrabljivanje potčinjavanje vođenje proizvodnog procesa

međutim, uz ove objektivne kriterije marx ima i jedan subjektivni = klasna svijest

3. klasna svijest. kod marxa potčinjena klasa teži mijenjanju društvene stvarnosti, ukidanju sebe kao klase, dakle djelovanju. a to djelovanje nije moguće ako klasa nema svijest o svom položaju iskorištavanih i potčinjenih.

svijest kod marxa je u jedinstvu s bitkom: bez obzira na položaj, klasa ne postoji dok ne postoji svijest o položaju.

razmatranja prije marxa tvrdila su da klasna svijest nastaje tek kad klasa dolazi na vlast. marx kaže: klasna svijest nastaje na putu preuzimanja vlasti – kad klasa spozna svoje interese i odlučuje se za političku borbu.

iz ovog – dvije faze postojanja klase kod marxa:1. klasa po sebi2. klasa za sebe

problem mjerenja klasne svijesti: kako ustanoviti da je klasa postala klasa za sebe? marx: 'klasna svijest postoji kad se klasa identificira s proleterskom partijom'. međutim marx nije bio dovoljno određen oko ovog, pa je kod kasnijih marksista oko ovog nastao spor: jedni vjeruju u klasnu borbu kao dijalektičku nužnost drugi posve odbacuju nužnost nastanka klasne borbe (revizionisti)

lenjin – jedini nosilac klasne svijesti = avangarda profesionalnih revolucionara. proletarijat je sposoban samo za sindikalnu svijest.

46

lukács – povezuje klasu i partiju još više nego marx – partija je čuvarica ispravne svijesti. borba komunističke partije = borba za klasnu svijest. dakle ovdje se proleteri potuno desubjektiviraju. ovo moskovski KP ipak nije prihvatio.

4. klasna borba. ovo je jezgra marksističkog učenja o klasi. ovdje je iz ponašanja društvenog bitka izvedeno treba-da. glavna razlika ovog i svih drugih učenja prije: neizbježnost revolucionarnog razvitka.

diferencijacija marksističke teorije nakon marxa:

1. ortodoksni marksisti. kautsky : klasna borba = neizbježna – ona će se nužno desiti. ovo nije osobno pitanje

(pojedini kapitalist može biti dobar prema svojim radnicima, ali to neće pomoći...) lenjin : nije samo klasna borba nužna nego i revolucija: oslobođenje potčinjenih klasa je

nemoguće bez nasilnog uništenja državnog aparata koji je stvorila vladajuća klasa.

2. revizionisti. neokantisti (bulgakov): klasnu borbu svode na misaonu shemu kojoj ništa ne odgovara u

društvenoj stvarnosti bauer i adler: u nekom trenutku je moguće da nijedna klasa nije dovoljno jaka da drugu

nadvlada. tu nije moguće uspostaviti demokraciju koja odgovara besklasnom društvu, nego se uspostavlja demokracija za prijelazno doba. dakle: klasna borba se odgađa na neodređeni rok.

struve : nakon oktobarske revolucije kritizira pojam klase: on je postao ideološki fetiš koji služi kao opravdanje za destrukciju

3. neomarksisti.habermas: suprotnost društveno-ekonomskih klasa koja i dalje postoji ne može više biti raspirivana do političkog konflikta. naime vladajući sistem je organiziran tako stabilizira antagonizme, dijeli društvene odštete.

ono što je lenjin nazivao 'radničkom aristokracijom' koja je podmićena od kapitalista posebnim olakšicama, danas se proširilo na sve radnike.

habermas – proletarijat je zakazao kao revolucionarni subjekt.neki znanstvenici sad taj revolucionarni subjekt zamijenjuju naprednom inteligencijom u komunikaciji sa sadašnjim i nadolazećim revolucionarnim subjektima trećeg svijeta.

rapoport – klasna borba je danas postala borba oko ideologija

kaže beyme na to: današnji društveni konflikti se ne daju svesti na klasnu borbu.

2. nemarksističke klasne teorije

većina socioloških teorija koje su se bavile pojmom klase na neki su način pod utjecajem marksizma (schmoller, bücher, sombart, schumpeter)

47

prema osowskom postoje tri osnovna modela klasne teorije moderne sociologije:

1. dihotomne klasne teorije. dakle ovdje se radi o učenju o vladajućoj klasi. michels – nema nade u ostvarenje socijalističkih ideala. jedina šansa koju socijalisti imaju je

dolazak na vlast. ali oni se ni po čemu neće razlikovati od prethodnih elita. dakle ovdje se radi o dihotomiji vladajućih i masa

dahrendorf – klase dijeli na one koji posjeduju i one koji ne posjeduju autoritet. ovo je temeljeno i na weberovom shvaćanju klasa: one nisu nužno isključivo privredno determinirane

2. sheme gradacije. klase nisu odnos zavisnosti nego logički sređen odnos. ove sheme se perpoznaju po tome što pretpostavljaju srednju klasu koja se nalazi između proletera i buržoazije. klase se pretežito svrstavaju prema dohodovnim grupama i grupama prestiža manje se ističe klasni antagonizam, a pretpostavlja se socijalnu mobilnost

3. funkcionalni sistemi u kojima klase igraju sporednu ili nikakvu ulogu. 50-ih godina – jedna od glavnih tema sociološke literature = niveliranje klasnog društva. nastaje nova klasa namještenika... croner – 'empirijska klasna teorija'. društvenu grupu možemo nazvati klasom kad ju određuju

tri faktora:a) slični ekonomski odnosib) sličan društveni statusc) slična društvena vrednovanja

linton – osporava generalnost klasnog problema kao konfliktne situacije. pokazuje kako je klasna borba samo rezultat specifičnih situacija nekih društava.

parsons – marginalizira pojam klase: 'društvena klasa = mnoštvo srodnih jedinica čiji su članovi u hijerarhiskom sklopu statusom izjednačeni'

davis+moore 'funkcionalistička teorija raslojavanja': društveno raslojavanje sa svojim selektivnim djelovanjem je funkcionalno za društvo. polazi se od oskudice talenata: manjina talentiranih mora dobiti poticaje materijalnih i moralnih nagrada da bi svoje sposobnosti stavili u službu društva.

lenski – u svojoj teoriji društvenog raslojavanja polazi od dva načela raspodjele:a) nužda – ljudi do mjere koja je nužna za održanje dijele plodove svoga rada i suradnje.b) moć – ona određuje podjelu gotovo sveg viška koje proizvodi neko društvo. kontrola nad

viškom daje privilegije – raslojava.budući da društvo (zbog tehnološkog napretka) proizvodi sve više viška – raslojavanje je nužno sve veće.

većina empirijskih istraživanja klasa na zapadu ciljale su na opovrgavanje marksističkih postavki o zaoštravanju klasnog konflikta. kaže: niveliranje socijalnih konflikata rezultat je: potrošačkog ponašanja svih klasa birokratizacije i razvoja socijalne i porezne politike

ipak, čak i funkcionalisti priznaju postojanje društvenih konflikata, ali ih većinom smatraju funkcionalnima. disfunkcionalni konflikti su samo oni koje nije moguće institucionalizirati.

kaže: u anglosaksonskim zemljama je dihotomno mišljenje puno manje prisutno nego na kontinentu.

pojam klase u političkoj znanosti: danas je sve važniji: u istraživanju političkog ponašanja političke kulture

48

stranačkih sustava. u novijim istraživanjima se pokazalo da je sve manja veza između klasne pripadnosti i stranačkog opredjeljivanja:o u anglosaksonskim zemljama koje se najviše približavaju marksističkoj ideji polarizacije –

nema ideološke polarizacijeo u evropskim višestranačkim sistemima postoji tendencija deideologizacijekaže: u međunarodnim usporedbama se pokazalo da konflikti kojima nije izvor u klasnim suprotnostima utječu jače na postojanje stranačkog sistema nego klasna podjela (religijske i nacionalne suprotnosti).

c) teorije elita

1. razvoj istraživanja elita

najoštrija konftrontacija s marksističkim učenjem – dihotomijski konfliktni model teorije elita. nastala je kod liberala razočaranih parlamentarnim sistemom (mosca).

definiranje pojma elite = skupina koja posjeduje izvanjska sredstva vlasti i priznata je od onih kojima se vlada. pojam je u početku upotrebljavan vezano uz vladavinu najboljih, izabranih, najjačih. na ovaj pojam je u političkoj znanosti utjecao: vrijednosno neutralni pojam elite iz društvenih znanosti vrijednosno obojeni (najbolji, najjači)

machiavelli – na njega se suvremena teorija elita često referira. njegovo polazište: oni nad kojima se vlada nisu naročito zainteresirani za vlast. on je također razradio elementarnu tipologiju elita (zoološka metafora):1. lavovi2. lisice

burnham – sažeo teorije elita mosce, sorela, michelsa i nazvao ih 'makjavelizam': svi društveni procesi se tumače na temelju razlikovanja elite i neelite cilj svake elite je zadržavanje vlasti vladavina elita počiva na nasilju i prevari

kaže beyme – ovakvo vulgarno tumačenje nije svojstveno machiavelliju, ali ni teoretičarima elite.

ključne postavke modernih teorija elite: svevremenost vladavine primat političkog nad ekonomskim (suprotno marksizmu) pesimizam u pogledu ljudske prirode: ljudi žude za moći

mosca, pareto: traže objašnjenja koja mogu vrijediti za sva društva, pa čak i socijalističko. njihova teorija stoji najviše u suprotnosti prema marksizmu: 'povijest je groblje aristokracija'.

teorija elita se prije svega pojavila u državama sa zakašnjelim nacijama (nj, it.), a danas se u tim zemljama, zbog fašističke zlouopotrebe pojma, izbjegava. nakon 2.sv. rata ova teorija je u anglosaksonskim zemljama dobro prihvaćena.

lasswell – dao odlučujići poticaj za moderno istraživanje elita (50-ih) – opsežna istraživanja revolucionarnih elita.

49

dva stava o primjeni pojma elite:1. ograničavanje na određeno razdoblje: o elitama se može govoriti tek kad se vodeći sloj prestaje

obnavljati prema načelu krvi. dakle aristokracija nije elita. ovdje se ograničava pojam elite na moderno industrijsko društvo. elita proizlazi iz kvalifikacije, djelotvornosti. zaključak iz ovog stava: svako društvo efikasnosti ima elitarni karakter.

2. širenje pojma na sva povijesna razdoblja (pareto, mosca). ovaj stav ima i suvremene zagovornike: schluchter – da bi primijenio pojam elite na razna razdoblja on razlikuje:

a) elite vrijednosti – biraju se vrijednosno-tradicionalnob) racionalno-svrhovite elite funkcijec) emocionalno-utilitarističke delegirane elite reprezentacije

kornhauser – tipologija koja primjenjuje pojam elita na sva društvena razdoblja – tipologija društveno-ekonomskih formacija prema kriteriju odnosa elita-masa: dostupnost eliti i njena sposobnost mobiliziranja masa:a) communal society – tradicionalno društvo: elita je nedostupna, ali nije sposobna

mobilizirati maseb) pluralističko društvo – elite su dostupne, ali je manjkava sposobnost mobiliziranja masa jer

su one organiziranje u male grupec) masovno društvo – elite su dostupne svima željnim uspona, a mase su podložne

mobiliziranju.d) totalitarno društvo – elite su nedostupne, a atomizirana masa se lako mobilizira.

kaže: istraživanjem pojedinih političkih kultura ipak se došlo do toga da se suprotstavljanje elita-masa ne može jednako izvesti u svim kulturama.

kao i kod pojma klase – ni za elitu nije dovoljno utvrditi postojanje vodećeg sloja. bitan je subjektivni moment: grupna svijest. međutim istraživanja su pokazala da ne postoji homogenost čak ni kod britanske elite (za koju se smatralo da je najstabilnija). kaže: empirijski nije uspjelo dokazati da ikoja 'elita' postoji kao skupina s osjećajem zajedništva. tako proizlazi da skupine s manje moći, ali jačim zajedništvom imaju veće šanse prvesti svoje želje nego heterogene elite.dahl kaže: iz same činjenice da postoje političke nejednakosti ne možemo zaključiti da postoji jedna vladajuća elita.osim toga: često je najviše mjesto u hijerarhiji manje pogodno za donošenje odluka nego srednje mjesto (deutsch). naime srednja razina u hijerarhiji je najbolje informirana – i odozdo i odozgo.

2. metode istraživanja elita

tri metode istraživanja elita:

1. poziciona metoda – polazi se od pretpostavke da formalni nositelji položaja mjerodavno sudjeluju u odlučivanju. ovo je najjednostavnija metoda

2. reputacijska metoda – pronalaženje stvarnih donositelja odluka, čak i neformalnih (siva eminencija). pokazalo se da ovo baš i nije moguće ustanoviti. ovo je najzahtjevnija metoda jer uključuje dva sloja anketnog rada.

3. decision making pristup – nastoji se pronaći glavne aktere pojedinačnih odluka (ovo je prije svega politološki pristup, za razliku od prethodna dva sociološka)

problem s empiriskim istraživanjem odlučivanja = teško je ustanoviti intenzitet sudjelovanja pojedinih aktera u dijelovima procesa odlučivanja.

50

lasswell – raščlanio proces odlučivanja na 7 faza:1. vijest (informacija i planiranje)2. predlaganje (zagovaranje)3. odredba (zakonodavstvo)4. zahtjev5. primjena 6. vrednovanje7. rezultat

kaže: sociološka teorija je bitno kritičnija prema elitama nego politološka.

3. tipologije i teorije

najveći dio teorije elita barata s tipologijama, a ne teorijama. najvažnije tipologije:1. tipologije sektora elite (npr. birokratska, intelektualna)2. tipologije političkih sistema prema dominantnoj eliti (npr. janowitz: aristokrati, demokrati,

totalitarni i modeli garnizonske države)3. tipologije procesa odlučivanja4. tipologije razumijevanja uloga elita (npr. tipovi ličnosti velikih političara)5. tipologije elita prema njihovu mjestu u sistemu komunikacije (deutsch)

teorije:1. modeli cirkulacije – ovi su teorije jer imaju moć predviđanja:

m.kolabinska – (paretova učenica) – razradila tipove cirkulacije za francuske gornje slojeve: pojedinci iz donjih slojeva ulaze u elitu pojedinci iz donjih slojeva grade novu elitu

paretova teorija: kao i marxova – usmjerena na objašnjavanje revolucija: revolucija nastaje kad se kružni tok elita uspori ili kad se u gornjim slojevima skupljaju elementi s manje vrijednim odlikama. međutim ova teorija nalazi još manje potvrde nego marksistička. ona eventualno može biti korisna za pojedinačne iskaze.

2. burnham – pod utjecajem pareta: teorija o menadžerima: menadžeri razvlašćuju posjednike kapitala i razvijaju svijest koja postoji i u menadžera u socijalističkim državama. menadžer ima svoje tipično ponašanje bez obzira na porijeklo vlasništva. dakle važno je tko kontrolira proizvoda sredstva, a ne tko im je vlasnik

meynaud, ellul – hipoteza tehnokracije: eksperti sa svojom tehničkom stručnosti prijete da ovladaju birokracijom, strankama, organizacijama i da smanje opseg političkog odlučivanja.

3. mills 'teorija elite vlasti' najpoznatija teorija elite nakon 2.sv. rata. pokazuje da postoje veze između vojne, privredne i političke elite, ali zaključuje da ta elita ipak ne odlučuje skroz sama. na njega se nastavljaju mnogi autori: pokazuju kako je moć privredne elite znatno veća nego političke.

4. schumpeter – teorija demokratskog elitizma: reducira demokraciju na slobodnu utakmicu vodećih kandidata za glasove birača.

downs – isforsirao analogiju političkog natjecanja sa zakonomjernostima kapitalističkog tržišta: demokratske stranke se promatra kao poduzetnike koji nude policies i bore se na tržištu glasova.

51

ovdje je izoštrena schumpeterova hipoteza o nesudjelovanju masa u politici, a s druge strane je u razmatranje politike uvedena racionalnost ekonomskog čovjeka.

na tragu ovakvih tumačenja su i ideje o stabilizirajućoj apatiji.

4. elite, pluralizam i demokracija

danas prevladavajuće shvaćanje: pluralizam elita: konkurencija elittnih grupa koja sprečava preuzimanje vlasti od jedne strateške klike. iz ovog proizlazi i nemogućnost da se elite shvate vrijednosno: elita se ne definira preko nekih posebnih kvaliteta niti sposobnosti, a ponajmanje odabranosti. ona je naprosto neka promjenjiva prominencija.

teorija elita i demokracija: teorije elita pareta i michelsa – antidemokratska: demokracija u najboljem slučaju može značiti

vladavinu za narod, ali nipošto vladavinu naroda kasnije teorije elita pokušava odbaciti taj antidemokratizam – najviše s pričama o ravnoteži i

pluralizmu elita

kaže: demokracija ne isključuje vladavinu manjine. isto tako demokracija ne znači da ta manjina ima manje moći. razlika je: elita je odgovornija u demokraciji! osim toga: povećanjem obrazovnih šansi u demokraciji, omogućuje se veća socijalna mobilnost – otvaranje elita.

iako su teorije elita modeli konflikata uz njih su uvijek bili vezani neki harmonizirajući koncepti:1. dahrendorf i drugi: pokazali kako nema homogenosti elita niti velikih poticaja za njeno

jedinstveno djelovanje2. schumpeter – pokazuje kako demokratska procedura stvara konkurenciju među elitama, a ova

pak utječe na odnos elita i neelita3. lasswellov pojam 'protuelita' sugerira da nijedna elita ne može posve koncentrirati vlast jer uvijek

izaziva nastanak protuelite4. istraživanja elita dosad, nisu se ni na koji način povezala s istraživanjem klasa. ovo se dešava tek

s kritičkom teorijom.

52

IV. politička teorija i egzistencija triju svjetova

najveći dio političke teorije = izgrađen za bavljenjem zapadnim demokracijama. pojava fašizma je u ovom promatrana kao odstupanje, a pojava socijalizma u svjetlu sukoba s kapitalizmom. kaže: tek usponom trećeg svijeta politička teorija se počinje proširivati nadopunjavati svoje predodžbe o razvoju.

1. teorije za analizu dvaju svjetova

tri načina na koja se zapadna znanost bavila drugim (socijalističkim svijetom):1. teorije totalitarizma2. teorije konvergencije3. funkcionalne usporedbe

a) teorije totalitarizma

= nastale 50-ih, a dali su ih h.arendt i friedrich brzezinski preko usporedbe institucija fašističkih i komunističkih država.

6 oznaka svih totalitarnih diktatura prema ovim autorima:1. službena ideologija2. jednopartijska država s mobilizacijom masa3. sistem terora4. monopolistička kontrola sredstava masovnog komuniciranja5. monopol upotrebe oružane sile6. birokratsko upravljanje privredom

glavni prigovori ovoj statičko-institucionalnoj definiciji:1. prikrivanje supstancijalno-sadržajnih razlika fašizma i komunizma upućivanjem na formalne

sličnosti2. zloupotreba pojma totalitarizma kao ideološkog sredstva u hladnom ratu3. previđanje konflikata koji se dešavaju u samim totalitarnim društvima

ove teorije previđaju da postoji trend razvoja totalitarnih država prema većoj participaciji: tucker – kao zamjenu za totalitarizam uvodi pojam movement regimes meyer – uvodi pojam birokratske države friedrich , brzezinski, loewenthal – ne odbacuju pojam totalitarizma, ali ukazuju na mogućnost

da se totalitarni režim reformira huntington – ukazuje na krizu jednostranačkih režima.

pokazuje se kako je pojam totalitarizma prejednostavan u objašnjavanju razvoja u socijalističkim zemljama. on eventualno odgovara razdoblju kad je staljinova vlast bila na vrhuncu.

b) teorije konvergencije

teorije totalitarizma polaze od supstancijalne nejednakosti prvog i drugog svijeta. teorije konvergencije, suprotno tome, polaze od supstancijalnog izjednačavanja dvaju sistema koroz socijalno-ekonomske promjene.

53

prve teorije konvergencije: sorokin (sentimentalni ruski emigrant), aron – popularizirao teoriju.

ove teorije su prije svega razvijene na zapadu u kontekstu sukoba dvaju blokova kao dominantnog sukoba.

pretpostavke zapadne teorije konvergencije:1. priznanje socijalizmu da je sposoban za život. ovo danas prihvaćaju svi (osim hayeka i još par

neoliberala) 2. politička koegzistencija. ovo naravno postoji samo uvjetno, jer klasna borba u cijelom svijetu

nužno ostaje cilj komunista3. pretpostavka da socijalističke i kapitalističke zemlje moraju zajednički riješiti probleme trećeg

svijeta4. evolucionistička predodžba – odbacivanje statičkih analiza kao što je totalitarizam5. glavni uzrok promjena se vidi u razvitku proizvodnih snaga (slično marksizmu)6. sistematski karakter društva: pokušaj da se dade konzistentan odgovor na sva društvena pitanja:

ovo je karaktristika marksizma i teorija sistema. pritom marksisti, s pravom, prigovaraju zapadnim znanostima da ne objašnjava kako se slažu međuovisni dijelovi – de ne mogu objasniti ni jednu pojedinačnu silu koja determinira totalitet

7. teorije konvergencije na osnovama teorije sistema su sredstvo usporedbe – po prvi put je pronađena tehika kojom se može uspoređivati socijalizam i kapitalizam

8. teorije konvergencije polaze od postavke da socijalistički i kapitalistički sistemi jedni od drugih uče:a) kapitalizam od socijalizma:

ograničenje privatne potrošnje planiranje korištenje porezne, financijske i privredne politike za preraspodjelu dobara i prihoda

b) socijalizam od kapitalizma: politika novca i kamata specijalizacija i automatizacija produkcije razvitak državnopravnosti i participacija proizvođača

glavna pogreška teorije konvergencije: ona na temelju pojedinačnih konvergencija u određenim područjima smatra da je verificirana teorija. ovo joj je zajedničko s marksistima. marksisti, kaže, na svaku revoluciju, pa i najmanju pobunu reagiraju sa AHA! a na svaki neuspjeh novim kompleksnijim učenjem o periodima.

c) funkcionalne usporedbe

funkcionalističke usporedbe socijalizma i kapitalizma su najmanje ideologizirane. dva sistema se promatraju kao funkcionalni ekvivalenti. pritom ih se smatra inkompatibilnima.

u usporedbi s teorijama totalitarizma i konvergencije: teorija totalitarizma polazi od supstancijalne suprotnosti dvaju sistema teorija konvergencije polazi od supstancijalnog izjednačavanja funkcionalizam odbacuje pojam supstancije i njegovo vrednovanje s vlastitog stajališta

glavno pitanje funkcionalista: kako institucije i ponašanja ovih sistema pridonose njihovoj stabilizaciji i inovaciji.

zadatak empirijskog bavljenja dvama sistemima bi bio: na empirijskom materijalu provjeriti postavke teorije konvergencije. ovo je dosad još uvijek slabo učinjeno.

54

dvije vrste podataka koje su poželjne za preisipitivanje teza konvergencije:1. podaci-intervjui koji iskazuju sklonosti stanovništva. problem s ovim: ove podatke je gotovo

nemoguće dobiti za socijalističke zemlje.2. dodatni podaci o društvenoj povezanosti, strukturama privređivanja, privrednom razvitku

(nacionalne statistike tipa budžeti i sl.)

politička znanost je do sada najviše radila na analizama 5 područja konvergencija i divergencija:1. uloga ideologija2. vladanje i stavovi (problem otuđenja)3. socijalna slojevitost (hipoteza o proburžoaziranju) 4. uloga elita5. pluralizam iznošenja interesa

1. uloga ideologija

50-ih je na zapadu vladala teza da su socijalistički režimi ideološki, a kapitalistički pragmatični.

kaže beyme: ova teza nije održiva:1. zaoštravanjem konflikta uvijek može doći do reideologizacije2. pragmatizam je samo prividno suprotan ideologiji: pragmatičari također koriste ideologije kao

potonula kulturna dobra (npr. neoliberalne predodžbe o ravnoteži.)3. deideologizacija se može promatrati i u socijalističkim zemljama.

usprkos ovim argumentima protiv ideološke divergencije, ne može se govoriti ni o konvergenciji.

2. atitude i stavovi

teorija konvergencije polazi od postavke da proizvodni odnosi u industrijskim društvima stvaraju slične načine ponašanja. u socijalizmu nisu odstranjeni uvjeti otuđenja. problem s ovim: nemamo baš puno podataka o socijalističkim zemljama.

mandel – izvori otuđenja u socijalističkim sistemima:1. produkcija roba i nadnice i dalje idu prema učinku2. i dalje postoji podjela rada i suprotnost grada i sela3. u socijalističkim zemljama se nedovoljno zadovoljavaju potrebe potrošača (nestašice...)4. birokratizacija života u socijalizmu je jednaka kao u kapitalizmu

dakle: konvergencija donekle postoji u negativnom smislu.

3. društveni slojevi

komunisti tvrde da su ukinule klasno društvo: postoje još samo neantagonističke klase: seljaci i radnici.

teorija konvergencije s pozicija teorije sistema, međutim smatra da slojevitost društva ne počiva samo na vlasništvu sredstava proizvodnje.

55

s druge strane marksistički sociolozi pokazuju kako se vlasništvo nad proizvodnim sredstvima i kontrola nad njima u zapadnom kapitalizmu pretvaraju u političku moć, ali tvrde da to ne važi za socijalističke zemlje.

znanje i prestiž se u socijalističkim zemljama pretvara u moć i to stvara društveno raslojavanje. teoretičari konvergencije iz ovog stvaraju zaključak o funkcionalnoj nožnosti raslojavanja.

ipak: raslojavanje u socijalizmu i kapitalizmu se ne može tako jednostavno izjednačiti.

4. uloga elita

iako marksizam odbija teoriju elite i kod njega se razvijaju funkcionalni ekvivalenti pojmu elite: u znanosti učinka i teoriji organizacije.

burham – 'teorija menadžerstva' – pokazuje približavanje socijalističkih i kapitalističkih elita.

h.pross – relativizira ove postavke: menadžer u kapitalizmu s višim primanjima i sami postaju vlasnici kapitala. u socijalizmu se ovo ne može desiti: nemaju čak ni visoka primanja, a njihove pozicije su nestabilne.

kaže: u oba sistema se može promatrati kako elite pretvaraju svoje prednosti u političku moć, ali je to u socijalizmu ipak bitno manje.

beymeova teza o konvergenciji: sistemi konvergiraju samo u negativnome: u oba sistema je slabo razvijena participacija u društvenim podsistemima.

5. pluralizam iznošenja interesa

u socijalističkom društvu sve se više stvara ekvialent interesnih grupa za pritisak: vojna industrija poljoprivreda

artikulacija interesa: u socijalizmu je ona teorijski jednostavnija, ali u stvarnosti, ona je monopolizirana od partije. ovaj

sustav dogmatizacije zajedničkog dobra i nedostatka artikulacije pojedinačnih interesa potiče prikrivanje dispariteta i jednostranih interesa privilegiranih elita funkcionera.

u kapitalizmu prednost imaju interesne grupe vlasnika proizvodnih sredstava, dok grupe poput sindikata najčešće imaju samo neki tip veta.

e pa kaže: ovo je isto negativna konvergencija, a iz nje proizlazi u oba sistema slična tendencija anomičnog protesta (nije baš jasno po čemu je ona tako slična!).

beymeov zaključak o konvergenciji: ona se danas još uvijek dešava samo na negativnom planu: prenaglašavanje principa učinka tendencije birokratizacije konzerviranje slojevitosti zapostavljanje općih interesa koji ne nalaze nikakvu artikulaciju

56

socijalizam je razvio bolji apstrakni model za život u slobodi i jednakosti i sve dalekosežne predodžbe ciljeva koji se postavljaju u kapitalizmu razradili su socijalistički mislioci. međutim kapitalizam se pokazuje fleksibilniji jer su njegove elite manje uvjerene u vlastito poslanstvo.

2. teorije razvitka trećeg svijeta

istraživanje zemalja u razvoju dio je komparativnog nauka u vladama. ovdje se manje preferira institucionalistički pristup u komparaciji. puno više dolaze do izražaja metode političke sociologije. ovo je prije svega zbog slabe razvijenosti institucija u ovim zemljama.

ipak, kaže: latinoameričke institucije, usprkos brojnim prevratima zadržavaju izvjesnu stabilnost:1. predsjednički sistem2. pseudofederalizam3. organizacija odobravajuće legislative4. planska birokracija

pojam zemlja u razvoju: problem s njm je da se pretpostavlja da se zemlje razvijaju s danim telosom: razvoj prema prvom svijetu.

pojam 'treći svijet': danas najprihvaćeniji, međutim i on ima ideološki teret: podrazumijeva se da ove zemlje imaju neki drugi razvoj od komunističkog ili kapitalističkog.

zemljama u razvoju se bave oba modela teorije: integracijska i konfliktna: u okviru modela integracije u istraživanju zemalja u razvoju dominiraju teorije sistema: promjene

se odvijaju uz čuvanje ravnoteže sistema teorije konflikta: više naglašavaju konflikti aspekt ovih društava.

neki sociolozi tvrde da postoje značajne sličnosti teorije sistema i marksistička teorija konflikata (bühl): simetrično gledanje na promjene ne tolerira se predodžba o razviku fragmentiranih društava koji ne bi smjerao evrocentričnim

zakonima razvitka pretpostavlja se totalna povezanost sistema povijest se vidi kao kontinuitet obje teže ukinuću proturječja, ako treba i upotrebom političke i privredne moći

beyme: ali postoji i jedna značajna razlika: polarizirajuća konstrukcija dijalektičke teorije revolucije: shema dviju klasa koja vodi sukobu i na kraju konačnom ukidanju proturječja. nasuprot tome liberalne teorije ne vjeruju u trajno ukidanje proturječja i vide dolazak novih.

maoizam: varijanta marksizma koja zagovara uspostavu specifičnih socijalizama u zemljama u razvoju. ovi socijalizmi, međutim, nisu se pokazali kao pravi socijalizmi.

a) evolucionističke teorije tokova

kaže: evolucionistički optimizam napretka u znanosti je nestao pojavom fašizma, a u americi je evolucionizam definitivno umro 50-ih. samo sovjeti su ostali u vjeri da se sva društva mogu razviti po uzoru na njihovo.

ipak, evolucionističke teorije postoje do danas.

57

pojedine teorije i podjele s evolucionističkim elementom: 19. stoljeće:

o maine : status – ugovoro tönnies : zajednica – društvoo redfield : narod – svjetinao durkheim : mehanički solidaritet (jednakošću i solidarnošću) – organski solidaritet (podjelom

rada)ove teorije su često uvele još jedan srednji element: neki tip tranzicijskog oblika

evolucionistički moment se može naći i kod: parsonsa, smelsera, moorea... d.apter – također polazi od dva osnovna tipa:

a) sekularno liberalni model, nikakva prisilab) svetačko-kolektivistički model, savršena prisila

rostow : pet stadija privrednog razvitkaa) tradicionalna ekonomijab) take-off stadijc) drive to modernityd) modernitete) postmodernitet (masovno potrošačko društvo)ovaj autor je pod utjecajem marksizma, ali ne smatra komunizam zadnjim stadijem nego mogućom varijantom take-off stadija – sredstva za ubrzanu modernizaciju putem planske privrede.

bavljenje nazadovanjem: danas još premalo razvijeno – većina teoretičara modernizacije poima evoluciju, razvoj kao jednosmjeran, ireverzibilan tok.

dva osnovna modela evolucije koja teoretičari modernizacije zastupaju:1. linearna evolucija – najčešće se kao uzrok evolucije vidi samo jedan čimbenik – on se mijenja, pa

se s time mijenja cijelo društvo: razvitak tehnike (semper) razvitak proizvodnih snaga (engels) razvitak stanovništva (kovalewski)

2. modeli promjene – svi dijelovi sistema se podjednako mijenjaju i time se mijenja sistem.

b) definicije i obilježja

većina definicija zemalja u razvoju pretpostavlja jedan dominantan faktor (dakle jedno područje u kojem se zemlja razvija), a ono što zemlji nedostaje za modernitet = agens razvitka.

1. privredna oblilježja . najveći dio teorije zemlje u razvoju definira prije svega preko ovog faktora. nizak dohodak po glavi koji jedva zadovoljava egzistencijalni minimum strukturalna obilježja: previše stanovništva, slaba tržišna organizacija

2. demografska obilježja . rast stanovništva koji poništava rast dohotka po glavi3. socijalna obilježja :

religiozno zasnovana društvena slojevitost slabo razvijeno građanstvo nikakav srednji stalež visok stupanj analfabetizma velike razlike u posjedu

4. politička obilježja : mjere se po kriterijima participacije i mobilizacije: sfera politike nije odvojena od osobnih veza stranke reprezentiraju način života, a ne pogled na svijet

58

nema jedinstvenog sistema komunikacije u društvu oštre pukotine između generacija – onaj tko se nije borio za nezavisnost, nema mjesta u

politici političke rasprave nemaju veze s odlučivanjem: nitko ne vjeruje u mogućnost promjene nema funkcionalno specifičnih uloga i organizacija vodstvo je karizmatično i nediferencirano apelira na publiku postoji tendencija da se stvori vanjskopolitička platforma kojom bi se diskvalificirali unutarnji

protivnici kao neprijatelji nacionalnog interesa.

c) teorijske postavke

svaki od osnovnih pojmova političke teorije je postavljen kao agens razvitka.

heimer – osnovne postavke političkog razvitka (on ih je izveo 21, a beyme ih je sveo na 5):

1. socijalno-psihološka postavka .ovo je povezano s idejom nation-buildinga – stvaranje nacionalne svijesti. pye za nation-building je ključna uspješna organizacija birokracije koja reducira nesigurnost i na taj način djeluje integrirajuće.

2. ekonomska postavka . ovoj postavci daju prednost marksisti, ali i drugi. ključnim se smatra akumulacija kapitala i tehnički razvitak. dvije razine u ovoj raspravi o ekonomskoj postavci:a) rasprava o najracionalnijem putu do privrednog rasta (ova rasprava se vodi izvan političke

znanosti). ovdje je prije svega riječ o raznim teorijama investcija.b) ovdje ulaze politički faktori u raspravu.

3. komunikativno-teorijska postavka .polazi se od pojmova kao što su: povećanje komunokativnosti, urbanizacija, izgradna obrazovnog sistema. lerner: modernizaciju objašanjava preko nastanka empatije među članovima društva koja nije ograničena samo na usku zajednicu. ovo se postiže razvojem komunikacijskih sredstava.

4. institucionalna postavka .ovdje se polazi od kriterija strukturalne diferencijacije. glavna razlika razvijenih i nerazvijenih zemalja po ovom kriteriju: nespecifičan način artikulacije interesa (u okviru input-funkcije sistema) nespecifčan karakter vodećih uloga (u okviru output-funkcije)(almond+coleman)međutim svaka od 7 funkcija u ovom sistemu ima svoj ekivalent

5. postavka teorije elita . istraživanje 'onih koji moderniziraju': u početku se smatra da su ključni subjekti poduzetnici. marksisti smatraju da su ključni revolucionari.

kaže: nemaju sve postavke jednak značaj za razvoj svih zemalja. ali ekonomska je čini se najšire primjenjiva.

glavni problem teorije modernizacije: kako ju postaviti, a da ne bude postavljena na evrocentričnim predodžbama cilja.

d) politološka znanost u zemljama u razvoju i teorije zavisnosti

59

kaže: razvoj smislene političke teorije modernizacije za treći svijet ovisi i o razvoju društvenih znanosti u tim zemljama. zasad su ove znanosti još uvijek jako zavisne od evropske i američke znanosti.

teorija zavisnosti = neka antiimperijalistička teorija znanstvenika trećeg svijeta koja ima svoju kapitalističku i marksističku varijantu ali nije skroz dosljedna.

osvrt

veze između tri znanstveno-teorijska polazišta, pet postavki (pristupa) i osnovnih pojmova (uvjetno):

znanstvene teorije

ontološko-normativne teorije

analitičko-empirijske teorije dijalektičko-kritičke teorije

pristupi (postavke)

historijsko-genetička

institucionalna bihevioristička funkcionalno strukturalna

komparativna

osnovni pojmovi

država moć politički sistem

politička kultura

demokracija

pluralizam grupa

klasna borba

suprotnost elita-masa

60