Teorije znanosti o odgoju Eckard König, Peter Zedler 

Postoje četiri glavne teorije znanosti o odgoju:

1. Znanost o odgoju kao normativna disciplina (u skripti str. 2-3)

2. Znanost o odgoju kao empirijska znanost o ponašanju (u skripti str. 4-7)

3. Znanost o odgoju kao hermeneutička disciplina (u skripti str. 8-12)

4. Znanost o odgoju na osnovu teorije sustava (u skripti str. 13-14)

1

1. ZNANOST O ODGOJU KAO NORMATIVNA DISCIPLINA

Predstavnici:Johann Friedrich HERBART

- Tuiscon ZILLER- Karl Volkmar STOY- Friedrich Wilhelm DORPFELD- Wilhelm REIN

Glavne teze:

1. Polaznu točku za pedagošku znanost tvori činjenica da postoje različite koncepcije odgoja (Roussov "prirodni" pristup, Lockeov društveni cilj odgoja…)

2. Zadaća pedagogije je pružiti znanstveno obrazloženje praktičnog odgojnog djelovanja.

3. Znanstveno obrazložiti znači svesti praksu na pouzdana načela (polazne točke, principe)

4. Pri utvrđivanju načela Herbart se služi filozofijom, a pri određivanju metoda služi se psihologijom.

5. Filozofija, prema Herbartu, postavlja temeljne norme i vrijednosti za ljudsko djelovanje, koji su osnovica za postavljanje odgojnih ciljeva. Zato kažemo da je po Herbartu pedagogija normativna disciplina koja određuje načela odgojnog djelovanja. To su (Opća praktična filozofija iz 1808.):

a. ideja unutarnje slobode (sloboda odlučivanja)b. ideja savršenstva (svaki čovjek se razvija s ciljem postizanja

savršenstva)c. ideja dobroted. ideja pravae. ideja prikladnosti

6. Psihologija pokazuje putove, mjere i zapreke u ostvarivanju odgojnih ciljeva. Psihologija objašnjava proces spoznaje, što olakšava strukturiranje nastavnog procesa:

a. opažanje (stupanj jasnoće)b. uspoređivanje (stupanj povezivanja)c. apstrahiranje, stvaranje pojmova (stupanj sustava)d. primjena poznatih pojmova na nove predmete (stupanj metode)

Četiri Herbartova stupnja, Rein je dopunio, te se prema njemu nastavni proces odvija:1. priprema s ciljem uvođenja učenika u temu2. prikaz novoga (zornost)3. povezivanje novih sa starim predodžbama (asocijacija)4. sažimanje s ciljem tvorbe apstraktnih pojmova (sustav)5. primjena naučenog na praktična pitanja (metodika).

2

GEORG KERSCHENSTEINER: pokušaj aksiologijskog utemeljenja pedagogije. Ideju odgoja poistovjećuje s temeljnim bezuvjetnim, bezvremenskim, duhovnim vrijednostima:

- istinitost- ljepota- svetost i- ćudorednost

Marian HEITGER i Karl Heinz DICKOPP do vrhovnih načela pedagogije dolaze "iz transcendentalne svijesti". To su: čovječnost, razum i osobni identitet.Walter TROGER tražeći apsolutni početak (sama potvrda života) izvodi vrednote: tolerancija, ljubav, sloboda, pravednost, istinitost iz čega izvodi konkretne odgojne ciljeve: učenje suradnje, solidarnosti, nenasilnosti, izbjegavanje frustracija, agresivnosti itd.

Ludwig KERSTIENS ističe važnost razvoja humanosti, kroz razne norme, kao npr. odgoj savjesti.

Kako se od postavljenih temeljnih normi dolazi do konkretnih preporuka za pedagoško djelovanje?

1. Putem dedukcijeIz nadređenog odgojnog cilja deduciramo konkretne smjernice. Tu se pojavljuje problem: konkretizacija normi ovisi o pojedinačnom shvaćanju pojma koji se koristi. Stoga će osobe različitih shvaćanja vrijednosti izvesti drugačije konkretne norme. Smjernice izvedene na ovaj način ne mogu se primijeniti u svim situacijama. Što sa situacijama u kojima one ne važe?

2. Na temelju postavljenih ciljevaVrhovna načela se definiraju kao odgojni ciljevi. Potom se traže sredstva kojima se mogu postići ti ciljevi. Ako su empirijska istraživanja potvrdila vezu o djelovanju neke metode u odnosu na cilj, tada se mogu koristiti te metode. Ali i tu se postavlja pitanje: vrijede li odgovarajuće empirijske spoznaje za sve pedagoške situacije?

Zbog ovih se problema preporuča donositi odluke o prikladnim sredstvima u konkretnim situacijama uz uvažavanje pojedinačnih situacijskih čimbenika (odgajatelj treba posjedovati "pedagoški takt"). I tu ostaju problemi – možemo li na ovakav način znanstveno usmjeravati odgojne postupke? Kako možemo provjeriti je li izbor određenog sredstva bio primjeren za tu situaciju?

3

2. ZNANOST O ODGOJU KAO EMPIRIJSKA ZNANOST O PONAŠANJU

Pokušaj da se pedagogija zasnuje po modelu prirodnih znanosti.

Prvi je to započeo Ernst Christian TRAPP, a potom Enst MEUMANN i Wilhelm August LAY (eksperimentalna pedagogija), čiji su nasljednici Aloys FISCHER, Peter PETERSEN i Rudolf LOCHNER.

Zajednička osobina pedagoga ovog pravca je kritički odnos prema normativnoj pedagogiji. Oni zahtijevaju empirijsku potvrdu teza. Po njima:

1. Osnovu odgojne znanosti tvore "pedagoške činjenice".2. Do spoznaje činjenica dolazimo opažanjem ili eksperimentom, a ne slučajnim

iskustvima.3. Na temelju pojedinačnih opažanja donose se zaključci o općim zakonima

(načelo indukcije)4. U konačnici, eksperimentalna pedagogija postaje normativna disciplina koja

pruža smjernice za praktično djelovanje. Tako smatraju Lay i Meumann, ali s njima se ne slaže Lochner koji smatra da možemo samo izreći ono što se događa, ali ne i ono što bi se moglo dogoditi.

Temeljne istraživačke metode su PROMATRANJE i EKSPERIMENT.(Eksperiment je promatranje neke pojave koja se provodi u pojednostavljenim uvjetima)

Iz toga izlazi, da je zadaća odgojne znanosti opažanje ponašanja u pedagoškim situacijama. Po Layu i Meumannu, sigurnu spoznaju možemo doseći samo ako koristimo prokušane metode prirodnih znanosti.

Za razliku od Laya i Meumana koji su provodili eksperimente u laboratoriju, Else i Peter PETERSEN razvili su model terenskog istraživanja: promatranje pedagoških situacija odvija se u realnim nastavnim situacijama.

Empirijska znanost o odgoju temeljila se na pretpostavkama da postoje objektivne činjenice koje je moguće spoznati putem promatranja i eksperimenta, te pretpostavka da se analogno prirodnim znanostima mogu iz pojedinačnih opažanja postaviti iskazi o općevažećim zakonitostima.

4

2.1. ZNANOST O ODGOJU U SKLOPU KRITIČKOG RACIONALIZMA

Tijekom 30-tih godina 20. stoljeća, kritički racionalizam doveo je do promjene opće teorije empirijskih znanosti.

Predstavnici: Karl. R. POPPER i Hans ALBERT.

Popper je ukazao na "problem indukcije": nemoguće je iz pojedinačnih zapažanja izvesti općevažeće zakonitosti. Ako opazimo 10 bijelih labudova, to nam ne daje za pravo da zaključimo da su svi labudovi bijeli. Zato opće iskaze "svi labudovi su bijeli", shvaćamo kao hipoteze koje kritički provjeravamo. Postupak provjeravanja je deduktivan. Ako i nakon strogih ispitivanja ne uspijemo opovrgnuti takve teorije, prihvaćamo ih (kažemo da se potvrđuju u praksi), sve dok sustav odolijeva daljnjim provjerama (sve dok se ne dokaže drugačije).

Zadatak je empirijske znanosti, u sklopu kritičkog racionalizma, da daje objašnjenja, predviđanja i tehnološke upute za praktično djelovanje. Ta objašnjenja, predviđanja i tehološke upute odvijaju se uvijek po istoj shemi, koju su razradili Hempel i Oppenheim zbog čega se naziva H-O shema:

Objašnjenje: što je uzrok?

Predviđanje: kakve su posljedice?

traži se

zadan kao cilj

iskazi zakonitosti traži se traži sesporedni uvjeti traži se zadanexplanandum (singularni iskazi)

zadan

70-tih godina dolazi do recepcije kritičkog racionalizma, što je najuočljivije kod Wolfganga BREZINKE, istaknutog pedagoškog praktičara. Kao i ostali pobornici empirijskih znanosti, zamjera normativnoj pedagogiji nedostatak znanstvene utemeljenosti, definira znanost o odgoju kao sustav općih iskaza o odgojnoj stvarnosti, za koje smatra da se mogu koristiti u praksi kao predviđanja i tehnološki naputci za praktično djelovanje. Zahtijeva da iskazi znanosti o odgoju budu vrijednosno neutralni i uspostavlja "praktičnu pedagogiju" koju ne smatra znanošću, već sustavom preporuka za praktično djelovanje.

Predstavnici ovog smjera 80-tih godina zadržavaju za polaznu točku načelo kritičkog provjeravanja. Uvodi se provjeravanje hipoteza u smislu da procjenjujemo kolika je vjerojatnost da slučajno dobijemo rezultat koji odstupa od norme. H-O shema se stoga proširuje i na iskaze vjerojatnosti. Iskazi vjerojatnosti ne moraju sadržavati bezuvjetno točna objašnjenja, predviđanja i naputke. Uvođenje ovih promjena ujedno je i pokazalo da je kritički racionalizam neprikladna teorija za istraživačku praksu.

5

2.2. BIHEVIORISTIČKA ZNANOST O ODGOJU

ISTRAŽIVAČKA METODOLOGIJA biheviorističke znanosti (empirijske) o odgoju izgleda ovako (klasičan primjer su istraživanja Alberta BANDURE):

1. Tvorba hipotezaSvaka hipoteza ima zavisnu i nezavisnu varijablu.Zavisna varijabla je ona vrijednost za koju pretpostavljamo da će se mijenjati ovisno o drugim varijablama.Nezavisna varijabla je ona vrijednost koja se mijenja neovisno o zavisnim varijablama.Uobičajeno je postavljanje 0-hipoteze, koja pretpostavlja da nema uzročne povezanosti između zadanih varijabli.

2. Operacionalizacija nezavisnih i zavisnih varijabliOperacionalizacija je prevođenje pojmova u vidljive oblike ponašanja (npr. potrebno je odrediti što podrazumijeva "agresivno ponašanje": udariti nekoga, vrijeđati…) Operacionalizacija se može napraviti uz pomoć promatranja ili anketnog ispitivanja.

3. KvantifikacijaKvantificiranje jest postupak pridruživanja mjernih veličina pojedinim opažanjima. Pri tome koristimo: nominalne ljestvice, ordinalne ljestvice, intervalne i ljestvice proporcija ili razmjera.

4. Utvrđivanje uzorkaUtvrđivanje osnovnog skupa, uzorka osoba, uzorka ponašanja, koristeći postupke za utvrđivanje reprezentativnih uzoraka: obični slučajni uzorak, stratificirani, cluster ili kvotni uzorak.

5. Utvrđivanje istraživačkog uzorkaTransverzalno istraživanje, longitudinalno, eksperimentalno (pokusna i kontrolna skupina)

6. Provedba predtestiranjaCjeloviti model istraživanja se najprije iskušava na maloj skupini.

7. Provedba ispitivanja

8. Obrada podataka- kodiranje podataka- deskriptivna obrada (izračunavanje postotaka, srednjih vrijednosti,

mjera disperzije…)- interferencijsko-statistička obrada (istraživanje međusobnih veza

između varijabli)

6

Osnovna načela biheviorističke znanosti o odgoju:- Predmet odgoja su vidljive manifestacije ponašanja- Ponašanje se objašnjava pomoću općevažećih iskaza zakonitosti- Na osnovu takvih općih iskaza zakonitosti oblikuju se tehnološki naputci

za praksu.

Po bihevioristima, odgoj je primjena tehnološkog znanja s ciljem promjene ponašanja odgajanika. Predmet prakse je vidljivo ponašanje odgajanika (a ne njihovi unutarnji stavovi). Cilj odgoja je stjecanje stručne kvalifikacije.

Pokušaj primjene empirijske znanja na svakodnevne situacije u pedagoškoj praksi vidljiv je kod THORNDIKEA i SKINNERA (teorija učenja – operantno uvjetovanje, potkrepljivanje određene vrste ponašanja).

Postupak pedagoške modifikacije ponašanja:

1. promatranjem utvrditi određenu vrstu ponašanje (koristeći operacionalizaciju, kvantificiranje i uzorak)

2. izvršiti operacionalizaciju cilja (promjena određene vrste ponašanja: gašenje ili izazivanje)

3. izbor prikladnog potkrepljivača (materijalni – igračke, slatkiši; potkrepljivanje aktivnošću – odlazak na izlet, koncert…; socijalni – pohvala, obraćanje pozornosti; token-potkrepljivači koji se utvrđuju prema unaprijed utvrđenom dogovoru)

4. planiranje potkrepljivanja5. provedba6. kontrola uspjeha (promatranjem)

Uvježbavanje ponašanja je postupak koji se često koristi a području obrazovanja odraslih za vrijeme stručnog usavršavanja. Cilj je usvajanje novog obrasca ponašanja (promjena navika). Tečajevi za roditelje, tečajevi za uvježbavanje komunikacije, management, uvježbavanje prodaje i sl. Postupak se izvodi ovim redoslijedom:

1. utvrđivanje i operacionalizacija cilja učenja2. provedba predtestiranja3. provedba jedinice uvježbavanja4. provjera uspjeha učenja

7

3. ZNANOST O ODGOJU KAO HERMENEUTIČKA DISCIPLINA

Unutar ove znanosti izdvajamo pet pravaca:1. Diltheyeva hermeneutika2. duhovnoznanstvena pedagogija3. kritička teorija4. simbolički interakcionizam i etnometodologija5. kvalitativna istraživanja

3.1. DILTHEYEVA HERMENEUTIKA

Wilhelm DILTHEY je utemeljitelj hermeneutike. On je smatrao da metode prirodnih znanosti nisu prihvatljive za duhovne znanosti, te da im je stoga potrebno vlastito znanstveno-teorijsko utemeljenje. Metode prirodnih znanosti, smatra Dilthey, gube iz vida ono što je za ljudski život najvažnije: ljudske doživljaje, smisao života.

Primjer: dječju igru pomoću prirodnih metoda možemo izmjeriti: njeno trajanje, s čim se i koliko često dijete igra. Ali ne možemo izmjeriti ono što dijete doživljava za vrijeme igre: osjećaj veselja, radoznalost…, a što za dijete ima značenje koje u znatnoj mjeri utječe na dječje postupke.

Cilj duhovnih znanosti je razumijevanje unutarnjih stanja. Na temelju vanjskih znakova, spoznati nutrinu, iz ponašanja djeteta dokučiti njegove misli i namjere. To je poput shvaćanja smisla nekog teksta. Razumijevanje Dilthey opisuje kao "pronalaženje svoga JA u tuđem TI".

Metoda koja osigurava razumijevanje naziva se "hermeneutički krug", koja se razvila u radu na tumačenju tekstova:

Na razumijevanje odlomaka u nekom tekstu prvo djeluje naše predznanje o pojmovima koji se koriste u tekstu. Na osnovu razumijevanja tih odlomaka, preciznije određujemo značenje pojmova o kojima smo imali osnovno predznanje i na taj način ispravljamo prvotno predznanje. Na osnovu novog razumijevanja pojmova, cjelokupan tekst razumijevamo bolje, na drugačiji način. Time nastaje krug razumijevanja između predznanja i razumijevanja teksta.

Taj hermeneutički krug ne predstavlja metodu u pravom smislu riječi, jer nam ne kazuje kada je pripisano značenje ispravno i koliko takvih koraka je potrebno da bi se značenje shvatilo.

8

Primjeri hermeneutičkih iskaza: "Igra nalazi svoje zadovoljenje u samoj djelatnosti. Duševni život djeteta izražava se u igri i mašti." Do ovakvih zaključaka se može doći samo tumačenjem cjelokupnog sklopa ponašanja.

Diltheyeve glavne teze:

1. Ne postoje općenito važeći ciljevi odgoja koji bi vrijedili za sva vremena. Odgojni ciljevi su povijesno i društveno uvjetovani.

2. Prvenstvena zadaća pedagogije je razumijevanje odgojne stvarnosti, postavljanje pitanja o značenju, smislu pojedinih radnji.

3. Na osnovu razumijevanja odgojne stvarnosti moguće je izvesti norme specifične situacije, koje vrijede samo za dotičnu situaciju (npr. Odgajatelj ne smije ograničavati slobodu u dječjoj igri.). Zadaća pedagogije kao znanosti je i utvrđivanje načela prema kojima se odvija proces usavršavanja u razvitku djeteta.

3.2. DUHOVNOZNANSTVENA PEDAGOGIJA

Predstavnici: Hermann NOHL, Eduard SPRANGER, Wilhelm FLITNER, Erich WENIGER, Teodor LITT.

Polazna točka duhovnoznanstvene pedagogije je konkretna, pojedinačna pedagoška situacija (takozvana odgojna stvarnost), koja se promatra kao smislena cjelina. To znači da se osobe promatraju kao djelatni subjekti koji svojoj situaciji pridaju određeno značenje i djeluju na osnovu tog značenja. A zadaća pedagogije je spoznati značenje te odgojne stvarnosti. Da bi ispravno protumačili neku odgojnu stvarnost moramo ju promatrati u povijesnom kontekstu:

- kao povijest društva u kojem se oblikuju određena shvaćanja- kao osobna povijest pojedinca.

Na osnovu takvog promatranja odgojne stvarnosti možemo postaviti obrazovne ideale, trenutno važeće obrazovne ciljeve.

Istraživačku metodologiju hermeneutike možemo nazvati "sudjelujuće promatranje", koje se sastoji od 4 koraka:

1. promatranje konkretne situacije2. posezanje za vlastitim iskustvima3. posezanje za zajedničkim iskustvima4. uvažavanje povijesnog razvitka

Za predstavnike duhovnoznanstvene pedagogije, ciljevi odgoja su slijedeći:

1. Cilj odgoja je obrazovanje, a ne stjecanje stručne kvalifikacije. Pod obrazovanjem podrazumijeva stjecanje temeljnih znanja, sposobnosti i stavova koji su prijeko potrebni za život pojedinca unutar određenog kulturnog prostora.

9

2. Obrazovni ciljevi nisu opće važeći, već su povijesno uvjetovani, određeni društvenim i osobnim čimbenicima (ne postoje opće važeće norme)

Individualna psihologija (Alfred ADLER i Rudolf DREIKURS) također polazi od pretpostavke da ljudsko djelovanje ima značenje, odnosno da se iza svakog oblika ponašanja krije neki cilj.60-tih godina na izobrazbu nastavnika snažno je utjecala "didaktička analiza" Wolfganga KLAFKIJA, postupak pripreme i analize nastavnog procesa. Teme i nastavni sadržaji promatraju se u okviru određene kulture, s procjenom koje značenje imaju za dijete, te koje značenje imaju za budućnost djeteta kao odrasle osobe. Pri tome je razradio metodičku analizu i metodičku obradu pojedinih nastavnih sadržaja.

3.3. KRITIČKA TEORIJA I KRITIČKA ZNANOST O ODGOJU

Predstavnici: Karl MARX, Max HORKHEIMER, Theodor W. ADORNO, Jurgen HABERMAS

Kritička teorija je teza da je znanost dio društvenog rada koji izravno utječe na društvene odnose. Kritička teorija nastoji društvene činjenice objasniti iz društvenog konteksta njihovog nastajanja. To nazivaju "objektivno razumijevanje smisla". Kritička znanost o društvu treba objasniti proces nastanka društvene patologije i na taj način pridonijeti njenom ukidanju.

60-tih godina neki su pedagozi pokušali primijeniti kritičku teoriju na odgoj. Najpoznatiji su: Klaus MOLLENHAUER, Herwig BLANKERTZ, Wolfgang KLAFKI, Herman GIESECKE i Wolfgang LEMPERT.

Kritička znanost o odgoju okreće se protiv biheviorističke i duhovnoznanstvene pedagogije. Ona kritizira postojeće oblike društvenog odgoja. Škola je, po njima, aparat vlasti, a cilj odgoja je emancipacija, a pod emancipacijom se podrazumijeva "oslobađanje za zrelost i samoodređenje". Oni su protiv školske birokracije, traže jedinstvenu školu koja sjedinjuje klasičnu, realnu i stručnu školu u novi, bolji tip škole. S osloncem na nadređeni emancipatorski cilj odgoja, smatraju da učenike treba osposobiti za kritičko sudjelovanje u sadašnjem i budućem životu, kritički pristup.

Kritička znanost o odgoju se definira kao normativna disciplina: Svojim pokušajem da kritizira odgojne norme, ona i sama pretpostavlja što je ispravno, a što pogrešno, pa tako i sama postaje normativna.

Kritička znanost o odgoju povezuje empirijske i hermeneutičke postupke. Pri ispitivanju uzajamnih veza različitih čimbenika upućena je na empirijske postupke. Kada kritički istražuje ideologiju, koristi heremeneutički postupak: iz pedagoških teorija, ustanova ili nastavnih planova, oni pokušavaju izvesti zaključke o društvenim interesima.

10

Kritička znanost koristi i akcijska istraživanja. Ona su upućena na rješavanje praktičnih problema, pri čemu u postupku istraživanja istraživač i ispitanik uspostavljaju odnos dvaju subjekata, a ne objekta i subjekta (npr. istraživač skupa s ispitanicima gradi šumsku kolibu).

3.4. SIMBOLIČKI INTERAKCIONIZAM I ETNOMETODOLOGIJA

Predstavnici: - George Herbart MEAD, Herbert BLUMER, Erving GOFFMAN

(interakcionizam) - Harold GARFINKEL (etnometodologija)

Obje teze počivaju na zajedničkoj pretpostavci da ljudsko djelovanje posjeduje značenje, te da je postupke moguće objasniti na osnovi tog značenja.

Glavne teze:1. Ljudi ne reagiraju na podražaje, već djeluju na osnovi značenja koje pridaju

određenoj situaciji.2. Svi predmeti, osobe i situacije imaju određeno značenje koje je utvrđeno

društvenim pravilima.3. Pri tome, svi predmeti, osobe i situacije imaju i subjektivno značenje, pri čemu

dotična osoba subjektivno interpretira opća pravila.4. Nesigurnost u značenje neke situacije, dovodi do gubitka orijentacije u

praktičnom djelovanju.

Simb. inter. i etnomet. tvrde da se u empirijskoj znanosti kriteriji za istraživanje postavljaju izvana, te da se njima ne mogu dokučiti stvarni motivi ispitanika. Poput duhovnoznanstvene pedagogije, traže razumijevanje osoba, ali pružaju bolje razrađene pojmove, što omogućava točniju analizu značenja. Za razliku od duhovnoznanstvene pedagogije, koja je najviše bila usmjerena na tekstove, simb. inter. i etnomet. usmjereni su na razumijevanje stvarnih situacija i zato su pogodniji za pedagogiju.

Simb. inter. ne postavlja norme, on je vrijednosno neutralan, zbog čega ga je lakše primjeniti, ali s druge strane se time izlaže opasnostima s obzirom na različite ciljeve istraživanja.Simb. inter. primjenjuje se danas samo na nekim izdvojenim područjima: primjerice, interakcionistička igra uloga. Uz pomoć simb. inter. nije moguće, primjerice, pripremiti nastavu, jer nedostaju metode.

3.5. KVALITATIVNO ISTRAŽIVANJE DRUŠTVA

Kvalitativo istraživanje temelji se na hermeneutičkim načelima:

11

- ljudsko djelovanje ima značenje, a ljudi djeluju na osnovi tog značenja- cilj kvalitativnog istraživanja je spoznati to značenje

Kvalitativna istraživanja nemaju jedinstveni koncept, već primjenjuju različite metodološke postupke:

- istraživački program subjektivnih teorijaCilj je spoznati subjektivne konstrukte, subjektivne ciljeve, hipoteze, objašnjenja i strategije dotičnog sugovornika za određenu situaciju.Pri tome se koristi KVALITATIVNI INTERVJU (instrument za ispitivanje subjektivnih teorija). Takav intervju pokušava obuhvatiti značenje koje određeni predmeti, činjenice, situacije ili osobe imaju za ispitnika. Intervju može biti "narativni", gdje ispitanik pripovijeda što je moguće slobodnije i bez utjecaja ili može biti uz pomoć "ometajućih pitanja", gdje ispitivač namjerno dovodi u sumnju ispitanika kako bi točnije utvrdio što ispitanik doista misli. Standardni kvalitativni intervju ima vodeću nit, pri kojem se postavlja niz otvorenih pitanja kroz koja ispitanik pokazuje svoje subjektivno viđenje.

- objektivna hermeneutikaObjektivna hermeneutika ima za cilj spoznati značenje situacije na osnovi važećih društvenih pravila (razlikovanje subjektivnog smisla i objektivnog značenja). Za objektivnu hermeneutiku karakteristična je analiza sekvenci (pojedinih dijelova intervjua) – što znači, tekst se ne interpretira u cjelini, već dio po dio. Analizira se upotreba riječi s ciljem da se pronađe dublje, posebno značenje koje podrazumijeva intervjuirana osoba (analiza latentnih misaonih struktura: konvencionalno ili nekonvencionalno značenje)

- grounded theoryOva se teorija koristi za analizu prikupljenih podataka intervjuima, opažanjem, zapisnicima promatranja i sl. To je sustav pravila za obradu kvalitativnih podataka koji ima za cilj metodološki usmjeravati taj proces te tako omogućiti njegovo razumijevanje i provjeru. U toj se analizi prvo vrši konceptualizacija podataka (pridruživanje pojedinih podataka određenim pojmovima), a potom se utvrđuju nadređene opće kategorije.

12

4. ZNANOST O ODGOJU NA OSNOVI TEORIJE SUSTAVA

4.1. OPĆA TEORIJA SUSTAVA

Predstavnici: Ludwig von BERTALANFFY, Frederik VESTER, Gilbert PROBST.

Sustav je skup međusobno povezanih elemenata. Teorija sustava bavi se prirodom sustava, njegovim sastavnim dijelovima i odnosima unutar dijelova sustava i između različitih sustava. Sustavi su granicom odvojeni od svoje okoline, hijerarhijski su raščlanjeni, teže ravnoteži, a sustave karakterizira "emergencija" (da ima svojstva koja nemaju sastavni dijelovi sustava). Stanje sustava ne proizlazi iz jednog uzroka, već ovisi o brojnim čimbenicima. Stanje sustava se ne može pretkazati niti uspostaviti.

Neki sustavi se mogu matematički izraziti, a mogu se analizirati postupkom vizualizacije složenih procesa u sustavima. Pri tome se pokušavaju utvrditi bitni čimbenici određenog sustava kao i njihovo uzajamno djelovanje.

4.2. SOCIOLOŠKA TEORIJA SUSTAVA

Predstavnici: Talcott PARSONS, Nikolas LUHMANN

Ova teorija nudi pojmovni sustav za opis društvenih procesa:1. Društveni sustavi se definiraju pomoću granice između sustava i okoline.2. Unutar sustava moguće je razlikovati podsustave.3. Temeljni elementi sustava ovise o definiranju granice između sustava i

okoline.4. Društveni sustavi su samoreferencijalni iz čega proizlazi njihova složenost

Luhman ne razvija istraživačku metodologiju, već ostaje na razini metateorije, čime ne doprinosi odgojnoj praksi već znanstveno-teorijskoj raspravi o odgojnoj znanosti.

13

4.3. BATESONOVA TEORIJA SUSTAVA

Predstavnici: Gregory BATESON, Paul WATZLAWICK, Jay HALEY, Virginia SATIR

Glavne teze Batesonove teorije:

1. Elementi društvenog sustava su osobe koje djeluju u tom sustavu.2. Svaka osoba u sustavu tumači zbilju

a. Ne možemo ne komunicirati: svako ponašanje u sustavu se tumači.b. Ljudi se u komunikaciji koriste analognim i digitalnim načinom

(verbalnim i neverbalnim)c. Svaka komunikacija posjeduje sadržaj i odnose (ponašanje se tumači u

odnosu na sadržaj i s obzirom na odnos osoba koje komuniciraju)3. Ponašanje društvenih sustava određeno je društvenim pravilima4. Društveni sustavi imaju kružne interakcijske strukture tako što se određeni

obrasci ponašanja međusobno potkrepljuju.5. Društveni sustavi su granicom odvojeni od okoline.6. Društveni sustavi imaju svoju povijest: početak, razvitak i kraj.

Predstavnici ove teorije nisu razvijali vlastitu istraživačku metodologiju, ali njihovu teoriju moguće je povezati s kvantitativnim i kvalitativnim istraživanjima.

Ova teorija praktično se primjenjuje na području obiteljske terapije, gdje se obitelj promatra kao složeni sustav.

14