1

KO�JIČKE DŽAMIJE

Esad Bajić

2

KO�JIČKE DŽAMIJE

Esad Bajić

-RADNA VERZIJA- Sva prava pridržana

3

SADRŽAJ

UVOD 5 DŽAMIJE U GRADU KO�JICU 13

DJEVOJAČKA DŽAMIJA 15 MESDŽID AHMEDA TABANICE TAJICE 16 REPOVAČKA DŽAMIJA 17 ČARŠIJSKA (JUNUZ ČAUŠEVA) DŽAMIJA 35 TEKIJSKA (MEHMED ČAUŠEVA) DŽAMIJA 49 PRKANJSKA /SULEJMANBEGOVA/ DŽAMIJA 61 VARDAČKA HUSEIN-BEGOVA DŽAMIJA 63 TEKIJE U KONJICU 67 MEDRESA U KONJICU 69 NOVA GRADSKA DŽAMIJA U KONJICU 73 MAPA DŽAMIJA 75

DŽAMIJE I VJERSKI OBJEKTI U OKOLI�I KO�JICA 77

JASENIK 79 KRUŠČICA 83 SOLAKOVA KULA 88 GORANI 91 STUDENČICA 99 SEONICA I OKOLINA 101 PARSOVIĆI 111

DŽANIĆI 115 BUTUROVIĆ POLJE 119

PODHUM 121 NEVIZDRACI 123 LISIČIĆI 125 GRABOVCI 127 REPOVCI 131 TUHOBIĆ 133 ŠUNJI 135 BRĐANI 137 ZUKIĆI 139 PODORAŠAC 141 ČELEBIĆI 143 ORAHOVICA 147 IDBAR 149

RIBIĆI 151 GLAVIČINE I BIJELA 153 GLAVATIČEVO 157 BJELIMIĆI 161 DŽEPI 167 ČUHOVIĆI 169

4

LUKOMIR 171 GORNJE POLJE 173 SPILJANI 177 DŽAJIĆI 181 DUBOČANI 182

PREGLED DŽEMATSKIH ODBORA

�A PODRUČJU IZ-e KO�JIC 183

BIBLIOGRAFIJA 187

5

UVOD

Priču o džamijama na području Medžlisa IZ-e Konjic možemo početi historijski ili

geografski. Historijski bi bilo da je započnemo od prve sagrađene džamije na ovim

prostorima a geografski da je počnemo od Bjelimića na sjeveroistoku pa do Jasenika,

Kruščice i Studenčice 130 kilometara dalje, na zapadu, poštujući adet i tradiciji da se

Istoku da prednost.

I jedan i drug način neumitno podrazumijeva priču o gradu Konjicu koji je i

geografski a većim dijelom i historijski centar ovog područja a i odrednica kojom se ovaj

prostor pa i džamije o kojima hoćemo govoriti imenuju.

Kako svaka priča treba imati svoj okvir, a okvir ove priče je svakako prostor

Konjica, prisjetićemo se ukratko osnovnih informacija o gradu Konjicu.

Konjic leži na rijeci Neretvi, 60 km od Sarajeva neposredno uz Jablaničko jezero.

Nalazi se na granici Hercegovačko - Neretvanskog i Sarajevskog kantona, okružen

najvećim planinskim masivima u Bosni i Hercegovini: Prenj (2102m), Bjelašnica (2067m)

i Bitovinja (1744m). Konjička opština geografski predstavlja jednu od najvećih po površini

u BiH, zahvata 1101 km2. Grad je 1991. brojao oko 14.500, a općina blizu 45.000

stanovnika. Gustina naseljenosti stanovništva je niska i iznosi oko 30 stanovnika po km2.

Oko trećine stanovnika živi u gradu i prigradskima naseljima, a dvije trećine stanovništva

čini seosko stanovništvo. Nadmorska visina gradskog područja iznosi 268 m, a seoska

naselja dosežu i do 1000 m nadmorske visine. Posebnost ovog područja čine velike

količine vodotoka sa rijekom Neretvom i njenim pritokama, zatim prirodnim ledničkim

Boračkim jezerom i velikim vještačkim Jablaničkim jezerom, kao i velike površine

šumovitih predjela.

U mlađem kamenom dobu na mjestu današnjeg Konjica postojalo je ljudsko naselje,

a prvi poznati narod na području Konjica bili su Iliri. Pouzdano je utvrđeno da su ilirska

plemena Ardijejaca i Antarijata, uz Dalmate najjača i najmnogobrojnija, živjela u okolici

današnjeg gradskog jezgra Konjica.

6

Od 360. do 840. godine prije naše ere ova plemena su se međusobno borila zbog

slanih sela u današnjoj Orahovici, selu nadomak grada. Pobijedili su Autarijati, a posebno

je dragocjen podatak da su vijesti o ovim borbama sačuvali grčki pisac Strabon i rimski

pisac Apijan. Tada se prvi put u historiji spominje mjesto s područja današnjeg Konjica.

Početkom naše ere stigli su Rimljani. U doba cara Augusta ostalo je zabilježeno da su

Rimljani na ovom području počeli da izgrađuju puteve. O tom svjedoči natpis sa imenom

cara Augusta na miljokazu koji je pronađen u konjičkom selu Podorašac.

Jedan od glavnih puteva koji je vezao Rim i Dalmaciju sa Podunavljem išao je kroz

Konjic. Taj put je polazio od Narone (današnjeg Metkovića), pa preko Nevesinjskog polja,

Boraka, Konjica, Ivan-sedla i Sarajevskog polja i vodio je u Srebrenicu i dalje u

Singidunum, današnji Beograd.

Na tom prometnom putu, i to na mjestu na kojem je cesta prelazila Neretvu, tamo

gdje je današnji grad Konjic, brzo se stvorila velika naseobina. Glavni dio tadašnjeg

naselja ležao je na desnoj obali Trešanice. Na tom prostoru su pronađeni ostaci zidina,

rimske krovne cigle i krečni malter.

Iznad konjičke željezničke stanice, na obronku Repovice, krajem četvrtog stoljeća,

postojao je hram Boga sunca – Mitrasa. Ovo svetište zatrpano je velikom zemljanom

lavinom.

Međutim, mnogi predmeti, prilikom otkopavanja 1897. godine, nađeni su u relativno

dobrom stanju. Tada je u hramu pronađen kameni žrtvenik sa natpisom iz koga se vidi da

ga je podigao izvjesni Vaterius Lucius. Pronađen je i kameni reljef sa slikom obreda

mitreista i dio hramske blagajne sa metalnim novčićima iz drugog, trećeg i četvrtog vijeka

naše ere.

Reljef sa prikazom boga Mitrasa spada među najdragocjenije eksponate. On svjedoči

da je među tadašnjim stanovništvom Konjica, većinom romaniziranih Ilira, bilo doseljenika

i sa Dalekog Istoka (kult boga Mitrasa potiče iz Perzije).

Dugo je vremena prošlo, a o Konjicu nikakvog pisanog traga. Na području današnje

konjičke općine, u rano doba srednjeg vijeka, postojala je teritorijalno-politička

organizacija pod nazivom župa Neretva. Tada Neretva nije bila u sastavu Bosne, ni u

sastavu Humske zemlje, već je bila samostalna župa. Prvi pisani dokument u kom se ova

župa spominje u sastavu Bosne je povelja ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV iz 1244.

godine u kojoj se iznosi spisak bosanskih župa.

7

Prvi pisani dokument u kome se spominje naselje na tlu današnjeg Konjica potiče iz

1356. godine. Naselje je na desnoj strani Neretve i nosi njen naziv. Nosit će ga gotovo do

kraja turskog perioda. A 16. juna 1382. godine, tako stoji u arhivu grada Dubrovnika, jedna

trgovačka karavana je išla preko Konjica u Dubrovnik. Poslije se spominje i Biograd,

srednjovijekovni grad, smješten na zapadnoj strani današnjeg Konjica. U petnaestom

stoljeću Konjic je jedan od najvećih centara bosanske crkve. Otuda današnjih 125

lokaliteta na kojima se nalaze nekropole stećaka, srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika

građenih od kamena.

Još za rimskog cara Augusta izgrađene su komunikacije što su preko današnjeg

Konjica povezivale jadransku obalu s centralnom Bosnom i Podrinjem.

Rimska usputna postaja sa kasnoantičkim refugijem u određenom su, do danas

nedovoljno sagledanom kontinuitetu, nastavili da žive i u srednjem vijeku; podignuta je

nova utvrda na rimskim temeljima, ali znatno proširena, u arhivskim izvorima poznata kao

Biograd, u osmanskim izvorima kao Belgrad. Razvio se suburbium, a trgovačke karavane

iz Dubrovnika i šire sa Mediterana putuju na sjever preko Konjica, gdje se u XV vijeku

nalazila i carinarnica.1

Iz niza dokumenata tog vremena vidi se da je Neretva bila ne samo snažan vodotok

koji je trebalo preći na putu s mora u unutrašnjost Balkana, već i granica između feudalnih

posjeda gospodara Huma Sandalja Hranića i njegova sinovca i nasljednika Hercega

Stipana Vukčića Kosače s jedne, i bosanske kraljevske kuće s druge strane.2 Ovakvu

podjelu zatekle su svojim dolaskom i zadržali je i u svojoj administrativnoj podjeli sve do

1865. godine.

Lijeva obala rijeke pripadala je nahiji Neretvi-Hercegovačkoj, a desna obala kao

posebna nahija (također Neretva) bila je u sastavu Bosanskog, odnosno u periodu 1337-

1806, Kliškog sandžaka, pa godine 1826-1865, u Bosanskom.

1 Prema do danas poznatim pisanim spomenicima, Konjic kao naselje na desnoj obali Neretve, prvi put se spominje u jednom dubrovačkom dokumentu od 16. jula/srpnja 1382. godine. Ali, u literaturi ima navoda i iz ranijih godina. 2 O Konjicu u srednjem vijeku vidjeti: Anđelić, P.: Kulturno-historijski spomenici Konjica i okoline, Konjic, 1975.

8

U vrijeme osmanske uprave Konjic se u XVI. stoljeću razvio u kasabu koja je dobila

ime �eretva koja je dugo vremena rijekom Neretvom bila razdijeljena između dva

sandžaka. Konjic je bio saobraćajni čvor i usputna stanica na Carigradskom drumu koji je

vodio dolinom Neretve prema moru. Osmanske vlasti su na lijevoj obali Neretve izgradile

novo naselje, kojem su dale status kasabe i naziv Belgraddžik. Godine 1585. kasaba je

imala tri muslimanske i jednu nemuslimansku mahalu (Mulić, 2003, str. 27.).

Godine 1633. pominje se samostalan kadiluk Belgraddžik (Mali Biograd) a njegovo

sjedište je bilo u Konjicu, koji se od tada zove Belgraddžikom (Mujezinović, 1998, str.

422.).

Sredinom XVIII. stoljeća je kroz Konjic prolazio putopisac Evlija Čelebija koji

navodi da Konjic u to vrijeme ima šest mahala (na obje strane Neretve), osam džamija,

dvije medrese, dvije derviške tekije, tri mekteba, jedno manje kupatilo i dva svratišta

(hana), od kojih je jedno bilo u čaršiji. Čelebija, također navodi da se na suprotnu stranu

rijeke prelazilo velikim drvenim mostom3 (Čelebija, 1996, str. 477.).

Godine 1833. dvije nahije su dobile status kaza (srezova) pod nazivima Neretva i

Konjice (Konjiće). Prilikom osnivanja Bosanskog vilajeta 1865. godine obje su objedinjene

u jednu kazu pod nazivom Sa �eretvom Konjice (Mea �eretva Konjiće), a od 1867. godine

samo Konjiće. Tada su objedinjene i dvije kasabe u jednu pod nazivom Konjiće. Tako je

ostalo sve do dolaska Austro-Ugarske 1878. godine. Odmah po dolasku austrougarske

vlasti su kazu Konjiće preimenovale u kotar pod nazivom Konjica, a kasabu Konjiće u

grad pod nazivom Konjica (Mulić, 2003, str. 27.).

Na desnoj obali rijeke Neretve, koja se u osmanskom periodu zvala Neretva ili

Konjice, nalazile su se sljedeće džamije: Mesdžid Ahmeda (Tabandže) Tabanice,

Djevojačka (Činovnička) džamija, Repovačka džamija i džamija Ahmeda Tajice (Mulić,

2003, str. 159.).

3 Čelebi navodi: ”Ta se kasaba nalazi u hercegovačkom sandžaku. Ona je domeno (hass) njegovog paše. �jom upravlja pašin vojvoda. To je ugledan kadiluk u rangu kadiluka od sto pedeset akči. Ima spahijskog ćehaju, janjičarskog serdara, ajane, prvake, načelnika grada, povjerenika za harač, tržnog nadzornika i baždara... Ima šest mahala. Ima šest stotina pločama pokrivenih kuća. To nisu velike kuće, ali imaju mnoge vinograde. Ima osam džamija, dvije medrese, tri osnovne škole, dvije derviške tekije, jedno kupalište, dva svratišta (hana). Tu ima sedamdeset i pet dućana. To su većinom kovački dućani jer je gvožđe koje se ovdje obrađuje poznato i čvrsto. Štaviše, ima jedna takva mahzumijska sablja koju nazivaju konjička sablja. Ona je takva da se sva savije kad se njome udari, pa se opet ispravi. Oni izrađuju savijene mačeve, mesarske noževe, raznovrsno ratno oružje i oruđe, jer u njihovim planinama ima gvozdeni mejdan, a u brdima ima vrlo mnogo ćumura. Kako tu vlada klima gorske visoravni, to kod njih ne uspijevaju smokve, grožđe, maslina i nar onako kao u Mostaru. Stanovnici su predusretljivi prema strancima, a većinom su zanatlije i trgovci.

9

Složen kompleks sadržaja uz Mehmed-Čauševu ili Tekijsku džamiju na lijevoj obali,

na oko 200 m uzvodno od Starog mosta, kompleks koji je obuhvatao tekiju sa

musafirhanom, imaretom, mektebom, pa čak i hamamom, odgovara sličnim cjelinama na

Bendbaši, na Skenderiji u Sarajevu ili na vrelu Bune u Blagaju (uglavnom XV.

vijek/stoljeća). Sama džamija mogla je nastati i nešto kasnije,4 no indikativno je da se

naziva Tekijskom, što upućuje na mogućnost da je tekija već postojala kao institucija kad

je sama džamija sagrađena.

Sve brojnije stanovništvo i sve više islamizirano, opet po uhodanim načelima

balkansko-orijentalnog urbanizma, aglomeriralo je u stambenim naseljima-mahalama, koje

su se, s obzirom na konfiguraciju terena mogle razviti uzvodno i nizvodno od čaršije. U

jezgrima mahala, kako je to inače bilo uobičajeno, grade se mesdžidi i džamije, svakako

prije kraja XVII vijeka/stoljeća. Tri mekteba i dvije medrese, locirani uz džamije, te još

jedna tekija na do sada neidentifikovanom mjestu u gradu, sastavni su dio složene urbane

strukture u koju se srednjevjekovni Konjic potpuno transformirao najkasnije do polovine

XVII vijeka/stoljeća. Zbog toga je i razumljivo da se 1605. godine a možda i ranije

spominje samostalan kadiluk Belgradžik, a imao je sjedište u već utemeljenoj kasabi

Belgraddžik.

U najstarijim popisima na širim prostorima Konjica i okoline navodi se 18 džamija,

od kojih je svakako pet bilo u samom Konjicu. Za nešto podrobnija saznanja o

njihovom stanju i arhitektonskim karakteristikama zanimljivi su statistički podaci o

džamijama u Bosni i Hercegovini u 1933. godine5 iz kojih se vidi sljedeće.:

Na području tadašnjeg sreza Konjic tada su postojale čak 23 džamije, od kojih je

samo šest bilo u solidnom građevnom stanju, četrnaest poluruševine i tri ruševne. Od njih

samo osam imale su kamene munare, bilo ih je deset sa drvenim, te pet bez munare.

Podatak o džamijama s drvenim munarama arhitektonski je posebno zanimljiv, jer su takve

munare karakteristika Bosne, na čitavom mostarskom muftiluku (Hercegovina) bilo ih je u

tom trenutku dvadeset, a polovina dakle na konjičkom srezu. Pod olovnim pokrovom bila

je samo jedna (svakako Muhammed (Mehmed)-čauševa ili Tekijska), pod pločom ili

4 Mujezinović M.: N.dj. 427-428. i Ayverdi E.H. n.dj. 212. 5 GVIS, I, 1933.; 7.; 52-55.

10

crijepom sedamnaest, a pod šindrom pet (što je opet karakteristično za bosansku regiju).

Njih četrnaest imale su harem, a devet ne.

Već spominjani turski putopisac Evlija Čelebi (Evlija Čelebija) proputovao je

Bosnom i Hercegovinom u dva navrata, i o tome ostavio pisane zapise, povezane u jednu

cjelinu.

Dijelovi toga putopisa koji se odnose na zapažanja Evlije Čelebije o konjičkom

kraju prilikom njegovog drugog puta po Bosni i Hercegovini 1664. godine daju se u

cjelini:6

Ta se kasaba nalazi u Hercegovačkom sandžaku. Ona je domeno (hass)

njegovog paše. �jom upravlja pašin vojvoda. To je ugledan kadiluk u rangu

kadiluka od 150 akči. Ima spahijskog ćehaju (sipahi kethuda jeri),

janičarskog serdara, ajane, prvake, načelnika grada (šehir-kethudasi),

povjerenika za harač (haradž emini), tržnog nadzornika (muhtesib) i

baždara.

Leži na prostranom, brdovitom i krševitom mjestu s vinogradima i vrtovima

na obali rijeke �eretve. Varoš koja se prostire s obje strane rijeke predstavlja

poseban vojvodaluk i pripada Kliškom sandžaku.

�a suprotnu stranu rijeke prelazi se velikim drvenim mostom. Obje strane

imaju 6 mahala.Ima 600 pločama pokrivenih kuća. to nisu velike kuće

(zandan), ali imaju mnoge vinograde.

Ima osam džamija (mihrab); jedna je impozantna i divna džamija s munarom.

Dalje ima dvije medrese, tri osnovne škole, dvije derviške tekije (hanikah),

jedno maleno javno kupatilo (hamam) i dva svratišta (han,), od kojih se jedan

nalazi u čaršiji. Tu ima 75 dućana. To su većinom kovački dućani (demirdži),

jer je gvožđe koje se ovdje obrađuje poznato i čvrsto. Štaviše, ima jedna takva

mahzumijska sablja koju nazivaju Konjička sablja. Ona je takva da se sva

savije kad se njome udari, pa se opet ispravi; oni izrađuju savijene mačeve

(pala kilič), mesarske noževe, raznovrsno ratno oružje i oruđe, jer u njihovim

planinama ima gvozdeni majdan, a u brdima ima mnogo ćumura.

6 Čelebi, Ev.: Putopis, Sarajevo, 1958, 470.

11

Kako tu vlada klima gorske visoravni, to kod njih ne uspijevaju smokve,

grožđe, maslina i nar onako kao u Mostaru. Stanovnici su predusretljivi

prema strancima, a većinom su zanatlije i trgovci.

Ovdje se svršava Hercegovački sandžak.

Evlija Čelebija spominje u Konjicu osam mihraba. Uz Musallu i pet danas postojećih

konjičkih džamija, ovamo treba pribrojati već spominjanu i porušenu Djevojačku džamiju,

te možda još neki mesdžid, ili možda i simahanu one druge tekije čiji nam položaj u

naselju također nije poznat. No svakako su sve te muslimanske bogomolje postojale u

današnjem Konjicu 1664. godine.

Prvi za sada poznati putopisac koji je proputovao kroz Konjic i to u objavljenom

putopisu registrovao bio je Englez Piter Munej (Peter Muny). On je kroz Konjic

proputovao 17. juna/lipnja 1620. godine i o tome, između ostalog, zabilježio sljedeće:7

Došli smo u Konjic (Coneetza) nakon pređenih 8 milja. To je prijatan grad

kraj kojeg teče lijepa rijeka zvana �eretva (�eretria), bistra, zelenkasta i vrlo

brza. Ona pravi veliku buku prolazeći kroz brda. �astavili smo dalje pored

rijeke do Lisičića (Leeseecheechee), udaljenih 2 milje, gdje smo objedovali, a

onda produžili opet pored pomenute rijeke dobar dio puta do mjesta gdje ona

skreće i gdje se u nju ulijeva rijeka Rama.

Šest godina nakon Muneja, kroz Konjic su 1626. godine proputovala dvojica

Mlečana.8 Njihov zadatak bio je da utvrde strateški pložaj utvrđenja i vatrenu moć

pojedinih gradova, izraženu brojem topova i muškaraca sposobnih za baratanje

puškom na području Bosanskog pašaluka. Tom prilikom oni su naveli da trg Konjic

pripada Hercegovačkom sandžaku u rangu kadiluka, označavajući ga sa Cog(n)ichi

kroz koji prolazi Neretva sa 600 kuća. Za desnu obalu Neretve, odnosno selo Neretvu

navode da se nalazi u Kliškom sandžaku i da u okolini ima 2000 muškaraca sposobnih

da nose pušku.

7 Templ, Carnac, R.: The Traveles of Peter Muny in Europe and Asia 1608-1687; Tom I, Traveles in Europa 1608-1628, Cambridge and London, 1907 (prevod dijela putopisa od dr Omera Hadžiselimovića objavljen u feljtonu lista Oslobođenje 22.8.1985., str. 11). 8 Rački, Fr.: Prilozi za geografsko-statistički opis Bosanskog pašaluka, JAZU, Starine, XIV, 1882., 173 i 176.

12

Biskup Marijan Maravić obavio je vizitaciju župa Bosanske vikarije u

periodu1646-1650. godine, pa je između ostalog posjetio i Konjic 1649. godine o

čemu je ostavio samo kraću crticu:9

Konjic na �eretvi, kuća turskih 400, džamija 5.

Očito je da Maravić pod nazivom Konjic podrazumijeva oba dijela grada, i na lijevoj

i na desnoj obali Neretve, što je u to vrijeme kod putopisaca bio rijedak slučaj.

Zanimljiv je i zapis kojeg je ostavio francuski putopisac M. Kikle (M. Quiqlett) 1658.

godine:10

�akon što smo strahom sišli s brda, stigosmo rijeci �eretvi koja dolazi

(!) od Mostara i ide (!) u Konjic te ulazi u more kroz Dubrovačko zemljište.

Tamo vidjesmo kulu Glavatičevo, gdje ima dosta lijepa mala džamija...

Iz ovog zapisa se jasno vidi da je u ovo vrijeme već postojala i džamija u

Glavatičevu.

Još su dvije džamije koje su nastale u XVII stoljeću/vijeku: Prkanjska i Vardačka.

Skromnih dimenzija i izvedbe, pod četverovodnim krovovima pokrivene pločom, očito su

tvorevine domaćih majstora, a nastajale su kao mahalski mesdžidi u stambenim zonama

lijeve obale Neretve, prva uzvodno, a druga nizvodno od Starog mosta.

O arhitekturi prosvjetnih i kulturnih institucija - mekteba, medresa, tekija - ne može

se konkretnije govoriti, jer ti objekti nisu sačuvani, odnosno, ono što je sačuvano (napr.

medresa uz Čaršijsku džamiju) toliko je u poslijeosmanskom periodu izgubilo svoj

autohtoni izraz da se neki posebni zaključci ne mogu izvlačiti.

***

Kao što se vidi iz prethodnog teksta prva muslimanska mahala u Konjicu registrirana

je 1516. god. A već 1574. godine u Konjicu su postojale tri muslimanske mahale koje su

formirane oko džamija.

9 Horvat, K.: Novi istorijski spomenici za povijest Bosne i susjednih zemalja, GZM, XXI, 1909, 68-75. 10 Truhelka, Ć.: Opis Dubrovnika i Bosne iz 1658., GZM, XVII, 1905, 424-425.

13

DŽAMIJE U GRADU KONJICU

14

15

DJEVOJAČKA DŽAMIJA

Prema rekonstrukciji podataka koje nam pružaju sudski sidžili11 zbirni kata-starski

popisi za Kliški sandžak kome je pripadao dio današnjeg Konjica na desnoj obali Neretve,

najstarija džamija je Djevojačka džamija. Ovaj spomenik kulture nestao je za vrijeme

Prvog svjetskog rata kada je pogođen bombom. Taj podatak je Nametak 12 dobio u samom

gradu prilikom razgledanja historijskih spomenika kulture 1939. godine. Znatno kasnije ,

1967.god. Derviš Buturović je na osnovu sidžila (protokola) sarajevskog kadije, a poznato

je da je dio Konjica na desnoj obali Neretve pripadao u XVI vijeku Sarajevskom kadiluku,

otkrio da je ova džamija podignuta 1565.godine, da joj je ktitor13 ujedno bio i prvi imam i

hatib. Djevojačka džamija je bila locirana 50 m. nizvodno od starog kamenog mosta, na

desnoj obali Neretve, znači negdje otprilike na lokaciji današnjeg srednjoškolskog centra.

Sagrađena od kamena i pokrivena pločama.

11 Sudski sidžili-sudski protokoli; 12 Alija Nametak-književnik, ro|en u Mostaru 1906.god., pisao je pripovjetke, bavio se istraživanjem prošlosti BiH i njene kulturne baštine.Sve do smrti živio je u Sarajevu; 13 Ktitor- utemeljitelj, osnivač zadužbine, donator;

16

MESDŽID AHMEDA TABA�ICE TAJICE

U Kliškom katastarskom defteru iz 1537. godine, spominje se mahala pod imenom

Mahala mesdžid Ahmeda Tajice u Konjicu. Ime mahale dokazuje da je u njoj postojao

mesdžid koga je napravio neki Ahmed Tajica. Što se tiče lokaliteta i datuma gradnje

mesdžida, o njima se može pretpostaviti sljedeće: upredjelu Donja Trešanica, vakuf je

posjedovao gradilište pod imenom Muslimansko groblje.

Između 1921 i 1025 gradilište je prodato, po svoj prilici porodici Pasarić. Na osnovu

ovoga a s obzirom da u drugim mahalama Kliškog dijela Konjica14 (desna strana Neretve)

nema ovakvih islamskih tragova, može se pretpostaviti, da je spomenuti mesdžid bio

smješten na navedenom gradilištu.15

Ovaj mesdžid je nestao sigurno još prije XIX vijeka, jer u vrijeme prodaje “Muslimanskog

groblja”, tu više nije bilo tragova nadgrobnim spomenicima. Takođe, zbog nedovoljno

podataka ništa sa sigurnošću ne mogu tvrditi za ovu džamiju. Znamo samo da je ona

postojala i da je podigao Ahmed Tabanica (Tajica). Dr. Jusuf Mulić u svoj knjizi Konjic i

njegova okolina u vrijeme turske vladavine“ navodi kako je na mjestu ovog mesdžida

kasnije sagrađena Djevojačka džamija o kojoj smo govorili u pretohdnom poglavlju.

14 Od godine 1537, kada je osnovan Kliški sandžak, pa do 1850, kada je uvedena Tanzimati hajrija, naselje današnjeg Konjica, koje se prostire na desnoj strani Neretve, pripadalo je navedenom sandžaku, dok je ono naselje koje je smješteno na lijevoj obali Neretve pripadalo hercegovačkom sandžaku. Naselje na desnoj obali zvanično se zvalo Neretva a na lijevoj obali Belgraddžik (Mali Beograd) U oba ova naselja sjedile su nahijske kadije. 15 Interesantno je ukazati da se brežuljak koji se naslanja na Donju Trešanicu zove Vrtaljica, što navodi na pomisao da mu je ime moglo nastati spajanjem dvije riječi ranijeg naziva-Vrh Tajica

17

REPOVAČKA DŽAMIJA

Prva prava džamija na desnoj obali Neretve je Repovačka džamija. Prve podatke o

Konjicu u vrijeme osmanske vlasti susrećemo u popisu hercegovačkog sandžaka za 1477.

godinu, a zatim u popisu kliškog sandžaka za 1537. godinu. 16

Prema predanju, Repovačka džamija je najstarija džamija u Konjicu17. Prema

vakufnami koja je napisana između 24. 8 i 22. 9. 1579. godine, objekat je sagrađen prije

1579. godine. U Gazi Husref-begovoj biblioteci u Sarajevu nalazi se original ove

vakufname čiji je donator (hair-sahibija) bio Muhamed (Mehmed)-beg sin Alijin, poznat

16 Čelebija navodi: ”Ta se kasaba nalazi u hercegovačkom sandžaku. Ona je domeno (hass) njegovog paše. Njom upravlja pašin vojvoda. To je ugledan kadiluk u rangu kadiluka od sto pedeset akči. Ima spahijskog ćehaju, janjičarskog serdara, ajane, prvake, načelnika grada, povjerenika za harač, tržnog nadzornika i baždara... Ima šest mahala. Ima šest stotina pločama pokrivenih kuća. To nisu velike kuće, ali imaju mnoge vinograde. Ima osam džamija, dvije medrese, tri osnovne škole, dvije derviške tekije, jedno kupalište, dva svratišta (hana). Tu ima sedamdeset i pet dućana. To su većinom kovački dućani jer je gvožđe koje se ovdje obrađuje poznato i čvrsto. Štaviše, ima jedna takva mahzumijska sablja koju nazivaju konjička sablja. Ona je takva da se sva savije kad se njome udari, pa se opet ispravi. Oni izrađuju savijene mačeve, mesarske noževe, raznovrsno ratno oružje i oruđe, jer u njihovim planinama ima gvozdeni mejdan, a u brdima ima vrlo mnogo ćumura.Kako tu vlada klima gorske visoravni, to kod njih ne uspijevaju smokve, grožđe, maslina i nar onako kao u Mostaru. Stanovnici su predusretljivi prema strancima, a većinom su zanatlije i trgovci." 17 U literaturi nailazimo na različite informacije vezano za donatora (hair-sahibiju) Hudaverdi Bosna kao i za datum izgradnje njegove zadužbine (vakifa) Repovačke džamije.

18

kao Hudaverdi Mehmed-čauš Bosna. On je za izdržavanje Repovačke džamije uvakufio

140.000 srebrenih dirhema u prisutnosti mutevelije Alije, sina Mustafina i 26 uglednih

ljudi (među njima i četiri njegova sina). Vakufnamu je registrovao kadija za Sarajevo i

Brod, Bali, sin Jusufov. Vakufnamu su potvrdili: Redžep, sin Mustafin, vojni kasam za

bosanski sandžak i neretvanski kadija Nurudin. Iz ovoga se vidi da je to bila veoma bogata

zadužbina, čiji su se prihodi obnavljali a iz njih se održavala džamija

Tekst vakufname slijedi u cijelosti:

VAKUF�AMA HODAVERDIJE, SI�A ALIJE

Sarajevo, redžepa 987 = 24. augusta - 22. septembra 1579.

Original:Gazi Husrev-begova biblioteka u Sarajevu, br. 169.

Opis: Vakufnama je napisana na veoma tankom papiru koji se previja, na korektnom

arapskom jeziku, sa manjim brojem grešaka.

Veličina: 135 x 21 cm.

Izdanja: Vakufnama nije do sad izdavana.

.

19

Prevod ovjere vakufname sarajevskog i brodskog kadije i muftije Jusufa

Sadržina ove časne isprave u skladu je s istinskim šerijatom pa sam donio odluku

kojom potvrđujem njenu punovažnost i provođenje u pojedinostima i cjelini, mada su mi

poznata razmimoilaženja koja postoje između najranijih šerijatsko-pravnih učenjaka,

časnih mudžtehida u vezi s nekim pitanjima vezanim za uvakufljenje i striktno vodeći

računa o propisima vezanim za proceduru o registraciji (uvakufijenja), kojih se treba

pridržavati, po mišljenju.

- ja, rob upućeni na Allaha uzvišenog, Jusuf, muftija i kadija u zaštićenom Saraju i

Brodu, blagodareći Allahu!

(pečat)

(Ubogi Bali, sin Jusufov)

Prevod ovjere kadije �urudina u kadiluku �eretva:

Pošto sam se upoznao sa sadržinom ove šerijatske listine i utvrdio da je sačinjena na

propisan način, osnažio sam je i stavio svoj potpis

- ja, ubogi Nurudin, sin Džaferov, kadija u Neretvi

(pečat nečitak)

Prevod ovjere vojnog kasama Redžepa za područje vilajeta Bosna:

Pošto mi je pokazana ova dragocjena isprava, utvrdio sam da je u saglasnosti sa

istinskim šerijatom i u skladu s osnovnim odredbama i propisanim uvjetima o

uvakufljenju, pa sam je osnažio i stavio svoj pečat, a onda proveo u život, nakon što sam

prethodno striktno vodio računa o svim momentima kojih se treba pridržavati u vezi sa

uvakufljenjem, koje propisuju najraniji šerijatsko-pravni učenjaci.

Ovu klauzulu je napisao ubogi Redžep, sin Mustafin, vojni kasam, u vilajetu Bosna i

područjima koja joj pripadaju - Neka im se obadvojici oprosti!

(pečat nečitak)

20

Prevod vakufname

Svaka hvala Allahu, koji zna skrivene tajne, koji razotkriva mračnjaštvo nasilja

svjetlom vjerovjesničkog šerijata, koji razjašnjava šerijatske odredbe uzvišenim dokazima i

koji objašnjava što je vjerom dopušteno (halal), a što je vjerom zabranjeno (haram) ajetima

uzvišenim, koji je potpomogao islam svojim vjerovjesnikom Muhamedom, najboljim

među ljudima - neka Allah izlijeva svoj blagoslov na nj i njegov rod, jutrom i večeri!

U ime Allaha, istinskog boga, kome su podređeni perčini poglavica, uz čije ime (ako

se spominje) ne može doći ni do kakve štete ni na zemlji ni na nebu, onoga koji izlijeva

neizmjerne, časovite ili trajne blagodati.

Ovo je valjana isprava, zasnovana na šerijatskim prancipima i institucijama, izričiti

dokumenat, kojega se treba u svim elementima pridržavati, a njegova sadržina izražava i

ukazuje da je dobrotvor i dobročinalac, ponos slavnih a štedrih, ponos uvijek sretnih,

Hodaverdi, sin Alije18, koji je poznat kao gulami šah Muhamed-beg, pošto je spoznao da je

ovaj svijet prolazan, a drugi svijet trajan a da, sve što čovjek pojede, to uništi, a što obuče

to pohaba, a što da u dobrotvorne svrhe to ga ovjekovječi19 - to je uvakufio a izuzeo iz

prometa - u iskrenoj namjeri a čistoj nakani da bi dobio nagradu veliku i bio kazne

pošteđen njegove bolne na dan kad neće nikakvo blago, a ni sinovi biti od koristi samo će

onaj koji Allahu srca čista dođe spasen biti 20 dok je bio u zdravlju i mogao valjano

raspolagati svojom imovinom i davati milostinju i poklone, (uvakufio je) iz svog čistog

imetka i onoga što je pošteno dobio, svotu od stotinu četrdeset hiljada srebrenih dirhema,

koji su u opticaju, od čega jednu polovinu, u iznosu od sedamdeset hiljada dirhema,

predstavljala potvrda glavnice.

Pošto je tu svotu novca izdvojio i na stranu stavio od svoga imetka, predao ju je licu

koje je postavio za muteveliju, u svrhu registracije, a to lice se zove Alija, sin Mustafe.

Nakon toga, navedeni vakif je - neka ga Allah sačuva od ovozemnih nesreća - odredio da

se naznačena svota novca daje na interes (murabeha) i da se koristi putem lica koja budu

mutevelije, a na način kako je to određeno šerijatom, ali tako da svako davanje novca na 18 Poznat je kao Hodaverdi Bosna Mehmed-beg, jedan od najkrupnijih bosansko-hercegovačkih feudalaca u XVI stoljeću. Po narodnoj predaji, jedno vrijeme zauzimao je položaj bosanskog valije. Njegovi potomci nose različita prezimena već prema tome kako se ta velika porodica tokom vremena razvijala i granala (Ajanović, Alibegović, Avdibegović, Dautbegović, Ferhatbegović, Hasanbegović, Hašimbegović, Hisejinbegović i Repovac. (Vidi Hamid Hadžibegić i Derviš Buturović, Berat Hudaverdi Bosna Mehmed-bega od 1593. godine. Prilozi za orijentalnu filologiju, XII-XIII, str. 151-174). 19 Hadis. 20 Kur'an, XXVI 88-89

21

interes bude uz jak zalog i sigurna jamca, odnosno uz jedno od to dvoje, već prema

prilikama, s tim da se na svakih datih deset (dirhema) obračunava po jedan i po dirhem,

stalno, a da (to obračunavanje) ne smije da bude veće, odnosno manje od određenog.

Novac koji bude dobiven na taj način, u jednoj godini iznosiće dvadeset i jednu hiljadu

dirhema.

Određeno je da se od toga daje kako slijedi:

- licu koje bude imam u džamiji, što ju je sagradio (vakif) u kasabi Konjic, po devet

dirhema svakog dana;

- licu koje bude hatib po četiri dirhema;

- lucu koje bude vaiz, po šest dirhema;

- kajimu, po dva dirhema svakog dana;

- džabiji21, po dva dirhema svakog dana;

- za svijeće i hasure, po dva dirhema svakog dana;

- za obavljanje devra, petkom, za pet lica, određeno je po dva dirhema svakog dana;

- za svako od pet lica koja svakodnevno budu učila po jedan džuz časnog Kur'ana, po

jedan i po dirhem;

- starješini džuz-hana, po jedan dirhem svakog dana;

- za učenje ezana i tarifa, po sedam dirhema svakog dana;

- licu koje bude mutevelija, po šest dirhema svakog dana;

On je (također) odredio da se novac, što preostane nakon isplate pobrojanih funkcija,

utroši za potrebe navedene džamije, već prema prilikama, a uz dobiveno mišljenje kadije o

tome.

(Vakif je) isto tako odredio da (sve navedene funkcije), izuzev dužnosti mutevelije,

obavljaju lica koja budu sposobna i dostojna da ih obavljaju, između njegovih najčestitijih

sinova, s koljena na koljeno i iz generacije u generaciju, a onda njihovi oslobođeni robovi,

a zatim njihovi sinovi i sinovi njihovih sinova do (njihovog) izumiranja, a tada da se ta

stvar prepusti nahođenju kadije.

21 Džabija . osoba koja ubire vakufske prihode

22

(Vakif) je odredio da izmjene i promjene (odredaba ove vakufname), kao i

povećanje, odnosno smanjivanje (izvjesnih cifarskih vrijednosti u ovoj vakufnami (može

vršiti) isključivo on sam dok je živ.

(Navedenu svotu novca vakif je uvakufio) valjano u skladu sa šerijatskim propisima i

(postavio navedene odredbe) izričito pa se njih treba pridržavati.

Pošto su pitanja (koja su predmet ove vakufname) utvrđena na izloženi način, to je

kadija - čiji se potpis nalazi na početku ove isprave, koji se nada da će (ovim) zadobiti

zadovoljstvo svoga gospodara - donio odluku kojom se ustanovljuje valjanost ovoga

uvakufljenja i odredaba koje su ovim utvrđene, kao i njegovo (izvršavanje) i regule koje

zastupaju neki šerijatsko-pravni učenjaci o tretiranju ove vrste uvakufljenja na način na

koji se tretiraju i ostala uvakufljenja.

Kad je spomenuto uvakufljenje bilo obavljeno, navedeni vakif je htio da odustane od

izloženog uvakufljenja, držeći se mišljenja da uvakufljenje (novca) nije valjano kod

najvećeg broja istaknutih šerijatskih pravnika, ali se navedeni mutevelija usprotivio tome.

Tako su njih dvojica došli u međusobni spor i u vezi s tim obratili sa spomenutom kadiji,

koji je izdao odluku o valjanosti toga uvakufljenja, shodno mišljenju što ga prenosi imam

Al-Ansari neka ga milost Stvoritelja obaspe - od imam Zufera - neka mu se Allah uzvišeni

smiluje - da je (po šerijatu) dozvoljeno uvakufljenje novca.

Nakon toga, vakif je (ponovo) htio da odustane od uvakufljenja, motivišući to

(činjenicom) da (uvakufljenje novca) nije podobno prema mišljenju najvećeg šerijatsko-

pravnog znalca22, ali (ni ovoga puta) navedeni mutevelija nije pristao na to. Kad su se njih

dvojica u ovom sporu obratili spomenutom kadiji - neka ga Allah obaspe svojim

blagodatima - on je donio odluku da se može provesti navedeno uvakufljenje novca, kako

u pojedinostima, tako i u cjelini shodno mišljenju dvojice uglednih, šerijatsko-pravnih

znalaca23 pa je navedeno uvakufljenje postalo valjano, izvršivo, registrovano, trajno

zasnovano na jednoglasnom stavu svih vodećih šerijatskih pravnika, tako da ne može biti

ničije vlasništvo, a niti može biti dato u vlasništvo, ne može se dati u poklon, a ni primiti

22 Aluzija na imama Abu Hanifu 23 Aluzija na imama Muhammeda i imama Abu Jusufa

23

kao poklon, ne može se dati u nasljedstvo, a ni naslijediti sve dok Allah ne bude naslijedio

Zemlju i ono što je na njoj, a on je najbolji od onih koji nasljeđuju24. Za to ko bude to

izmijenio nakon što čuje, da je zabranjeno, grijeh za to snosiće oni koji to budu izmijenili,

a Allah je sveznajući i sve čuje25. Darežljivi Allah nagradiće vakifovo djelo.

To je napisano i o tome su priloženi dokazi mjeseca redžepa devetstotina osamdeset i

sedme godine (po hidžri). (24. augusta 22. septembra 1579).

Svjedoci čina:

Ibrahim-beg, sin Abdurahmanov, gulami šah; mevlana Hasan-halifa, hatib; Osman,

sin Huseinov, mujezin; Mustafa, mujezin; Ahmedčelebi, sin Ali-bega Dugalića; Hasan, sin

Mustafe, mujezin, Emir šah-ćehaja, sin Jusufov; Nezir, sin Mustafe; Mustafa, sin Junusov,

imam; Valija, sin Abdullahov, poznat pod imenom Ašik; hadži Bali, sin Ilijasov; Sulejman,

sin Mustafe; Ruhan, sin Alije; Ahmed, sin Abdulganijev; Jahja, halifa u mektebu;

Muhamed, sin hadži-Abdije, Pir Alija, sin Turhanov; Behram, sin Abdullahov; Osman, sin

Emir šaha-ćehaje; Husein-beg, sin navedenog vakifa; Murat, sin Abdullahov; Mustafa-beg,

sin navedenog vakifa; Muhamed-beg, sin navedenog vakifa i Džafer-ćehaja.

Aneks vakufnami:

Zatim je navedeni vakif uvakufio, izuzeo iz prometa i iz svoga najčistijeg imetka i

onoga što je pošteno dobio, darivao novac u iznosu od hiljadu šest stotina i četrdeset

srebrnih dirhema, koji su u opticaju za musalu26, što ju je podigao vakifov brat Lutfi-

hodža, sin umrlog Alije, u blizini kasabe Konjic. On je odredio da mutevelija ovoga vakufa

bude isto lice koje bude mutevelija (gore) navedenih vakufa. (Također) je odredio da se

(naznačeni novac) daje na interes u skladu sa šerijatskim propisima, a na način koji je

izložen za ranije spomenute vakufe. On je (također) odredio da se novac što se bude

24 Kur'an, XIX, 40 25 Kur'an, II, 131 26 Najvjerojatnije je da je ovdje riječ o musali na kojoj su se sve do drugog svjetskog rata, s desne obale rijeke Neretve, iznad današnje zgrade Gimnazije, obavljale bajramske molitve i molitve petkom pod vedrim nebom, kad god su to dopuštale vremenske prilike. Ako je to tačno, onda je neobično da se u tekstu vakufname kaže da se ta musala nalazi u blizini kasabe, a ne u kasabi. Naime, prema današnjem shvatanju taj dio, na kojem se nalazila musala, predstavlja sastavni dio grada Konjica. Uz to, vjerujem da je i u momentu sastavljanja ove vakufname kraj na kojem je uspostavljena musala takoder bio u sastavu samog gradskog naselja koje se, najvjerojatnije, prostiralo s obje strane rijeke Neretve, bez obzira na to da li je u tom kraju bilo kuća ili nije. To, prije svega, zbog toga što je poznato da je već 1570. godine postojao most na Neretvi, u Konjicu, koji je povezivao lijevu obalu rijeke s desnom.

24

dobivao od interesa, i to na datih svakih deset (dirhema) od te sume po dirhem i po,

svagda, daje kako slijedi:

- licu koje bude vršilo dužnost hatiba na spomenutoj musali, na dva Bajrama, po

dvadeset dirhema na Bajram;

- obojici mujezina po deset dirhema na Bajram;

- licu koje bude učilo kur'ansko poglavlje al-Mulk, uoči svakog petka, na grobu

njegovog ranije spomenutog umrlog brata i za dušu njegovog brata po četrdeset i osam

dirhema svake godine;

- na licu koje bude učilo kur'ansko poglavlje al-Mulk, na navedeni način na grobu

supruge njegovog ranije spomenutog brata, kojoj je ime Šerifa, kći Alađoza, za njenu dušu,

ista svota novca koja se daje ranije spomenutom licu, tako da ukupan iznos novca koji je

fiksiran (kao nagrada) za učenje ta dva lica iznosi devedeset i šest dirhema.

Novac što bi preostao (nakon toga) od dobiti, od naznačene svote (vakif) je odredio

da se utroši za popravak navedene musale.

Kadija je, nakon što je provjerio da li postoje (svi) uvjeti (potrebni) za valjano

uvakufljenje, donio odluku kojom je osnažio valjanost uvakufljenja naznačene sume novca

i njegovo provođenje, pa je odluka postala valjana i zasnovana na šerijatu, a onda ju je po

šerijatu unio u sidžil. Tako je uvakufljenje postalo izvršivo i zasnovano na stavu svih

vodećih šerijatskih pravnika i trajno, tako da je nedopustivo da se isto poslije toga

iskrivljuje, anulira, mijenja ili, pak, da doživljava izmjene, ma u kojem vidu i ma iz kojeg

razloga. Zato, onaj ko to bude izmijenio, a zna kako glasi, pa grijeh za to pada na one koji

to mijenjaju; a Allah, zaista sve zna i sve čuje.

Darežljivi Allah nagradiće vakifovo djelo.

To je napisano i o tome su pridoneseni dokazi, mjeseca redžepa devetstotina i

osamdeset i sedme godine( 24. VIII - 23. IX 1579).

Svjedoci čina: Gore spomenuti

(Vakufname Bosne i Hercegovine XV i XVI vijek, 1985., str. 187. – 192.)

Godine 1983. Hivzija Hasandedić je u svom radu o hercegovačkim vakufima i

vakifima potvrdio da je Repovačku džamiju 1579. godine sagradio Hudaverdi Mehmed-

čauš Bosna a da on potiče iz begovske porodice Repovac.

25

Fehim Nametak u svom radu Kulturni razvoj Konjica za vrijeme osmanske vlasti,

kojeg je objavio 1991. godine, navodi da je Repovačka džamija sagrađena 1574. godine.

Prema Muliću, Repovačka džamija je mogla nastati između 1658. i 1664. godine

(Mulić, str. 165.).

Vjerojatno zbog nemogućnosti da se izgradi na desnoj strani, munara je izgrađena

sa lijeve strane od ulaza u objekat27 po čemu se Repovačka džamija razlikuje od drugih

džamija.

U periodu austrougarske vladavine, muslimansko stanovništvo je prešlo da živi na

lijevu obalu rijeke Neretve. Islamska zajednica je objekat džamije izdala garnizonu

austrougarske vojske koja ga je koristila kao skladište.

Godine 1924. nakon obnove džamije i povratkom muslimanskog stanovništva na

desnu obalu Neretve, džamija je ponovo služila svojoj svrsi.

Za vrijeme drugog svjetskog rata 1943. godine Nijemci su džamiju pretvorili u

skladište. Nakon drugog svjetskog rata u džamiji je i dalje bilo smješteno skladište a harem

je pretvoren u stočnu pijacu.

Godine 1990. izvršena je restauracije objekta nakon čega je Repovačka džamija

dobila današnji izgled.

Za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini (1992. – 1995.) krov džamije je bio pogođen

artiljerijskim projektilima kao i džamijski zidovi. Nakon završetka rata oštećenja na

objektu su sanirana. Tom prilikom izgrađen je krov iznad sofa, sagrađena abdesthana u

dvorištu i ograđen harem.

27 Za izgradnju munare na lijevoj strani od ulaza u Repovačku džamiju, kao i za izgradnju džamije postoji legenda prema kojoj je Hudaverdi-beg nakon smrti žene Lejle i kćerke Jasmine naložio da se munara na Repovačkoj džamiji izgradi na lijevoj strani, strani srca u znak ljubavi prema njima dvjema. („Kabes“ broj 5, str. 63.)

26

Opis

Repovačka džamija u Konjicu pripada tipu jednopro-stornih džamija pokrivenih

četverovodnim krovom, sa natkrivenim trijemom i kamenom munarom prislonjenoj na

lijevoj strani od ulaza (na sjeveroistočnoj strani objekta).

Džamijski harem je na jednom dijelu ograđen kamenim a na drugom betonskim

zidom. Postoje dva ulaza u harem džamije, na sjeveroistočnoj i sjeverozapadnoj strani. Na

sjevernom dijelu harema smješten je manji zidani objekat abdesthane, novije izrade.

Vanjske dimenzije džamijskog objekta bez sofa iznose cca 10,55 x 11,16 metara.

Zidovi su kameni i njihova debljina u prosjeku iznosi cca 75 cm. Malterisani su iznutra i

izvana produžno - cementnim malterom i bojeni bijelim krečom. Džamija je pokrivena

četverovodnim krovom. Pokrov je izrađen od kamenih ploča, a krovna konstrukcija je

drvena.

Unutrašnjost džamije se sastoji od jednoprostornog molitvenog prostora pravokutne

osnove sa stranicama dimenzija 9,05 x 9,66 m. Na sredini molitvenog prostora nalazi se

drveni stub dimenzija 23 x 19 cm na kome se oslanja drvena gredu približno istih

dimenzija koja ide od zida do zida u pravcu sjeverozapad – jugoistok i oslanja se na

zidove. Okomito na glavnu gredu na razmaku od 50 cm su oslonjene stropne grede manjih

profila preko kojih je izrađen pokov od drevnih dasaka. Visina od poda do stropa iznosi

5,5m.

Na sjeverozapadnoj strani objekta nalazi se trijem sa kamenim sofama dimenzija

13,34 x 4,48 metara, sa prolazom prema ulaznim vratima širine 2,18 metara. Od razine

terena sofe su podignute u prosjeku za cca 60 cm. Sofe su natkrivene trovodnim krovom

koji je izrađen od drvene krovne konstrukcije a prekriven je kamenim pločama. Trijem je

oslonjen na 11 drvenih stupova dimenzija 12 x 12 cm koje imaju kamenu bazu. Stupovi su

međusobno povezani drvenom gredom kao i sa objektom džamije. Unutrašnja strana krova

prema sofama je izrađena od daščanih letvica.

Izvorno, pod Repovačke džamije bio je izrađen od kamenih ploča, a 1924. godine su

kamene ploče zamijenjene drvenim podom.

27

Mihrab je jednostavno profiliran, bez naglašene dekoracije samo se u gornjem dijelu

nalaze pločice sa natpisima iz Kur'ana. Širina mihraba iznosi cca 192 cm a sastoji se od

polukružne mihrapske niše čiji prečnik iznosi 96 cm. Njegova visina iznosi cca 308 cm.

Mihrapska niša je sa tri strane uokvirena kamenim ramom koji je, u odnosu na ravan

džamijskog zida izvučen za 30 cm. Njegova širina iznosi cca 25 cm a visina cca 360 m.

Mahfil i mimber su novije izrade.

Minber se nalazi desno od mihraba a svojom

dužom stranom je prislonjen na jugozapadni

zid džamije. Dimenzije mimbera su 80 x 307

cm, a visina iznosi cca 6,15 m. Minber je

izrađen od drveta i sastoji se od ulaznog

dijela koji čini masivni ram, stepenište i

baldahin sa piramidalnim krovom. Stepenište

se sastoji od 10 -12 stepenika sa podestom ili

pijedestalom na vrhu. Sa obje strane

mimberskog stepeništa nalazi se visoka

drvena ograda sa dekoracijom – izrađenim

duborezom. Sa bočnih strana stepenište je

zatvoreno.

28

Mahfil Repovačke džamije zauzima cijeli prostor sjeverozapadnog zida, iznad

ulaznih vrata sa isturenim mjestom za mujezina. Njegova konstrukcija je drvena i

oslonjena je na dva pravokutna drvena stupa čije dimenzije iznose cca 15 x 15 cm.

Dimenzije mahfila iznose 9,66 x 2,70 m. Pod mahfila je daščani i nalazi se na visine od 2,0

m. Ograda mahfila je drvena i njezina visina iznosi cca 85 cm. Okomita komunikacija do

mahfila je ostvarena preko uskih zavojitih stepenika munare.

Na džamiji se nalazi ukupno 13 drvenih prozora, raspoređenih na sve četiri fasade

objekta, koji su postavljeni u dva nivoa. U donjem nivou objekta nalazi se 7 dvokrilnih

prozora a na gornjem 6, raspoređenih tako da se na svakoj fasadi nalazi po 4 prozora osim

na sjeverozapadnoj fasadi gdje se nalazi jedan pravokutni prozor. Prozori su pravokutni u

donjem dijelu a na vrhu su završeni prelomljenim lukom. Izrađeni su od drveta i bojeni

prirodnom zaštitnom bojom. Dimenzije ovih prozora iznose cca 110 x 210 cm. Svi prozori

donjeg nivoa imaju demire izrađene od kovanog gvožđa. Prozori gornje razine su izrađeni

od drveta u 9 polja i završavaju se prelomljenim lukom. Njihove dimenzije iznose 90 x 144

cm. Postavljeni su u istim okomitim osovinama kao i prozori prve razine. Na vanjskoj

zidnoj plohi sjeverozapadnog zida, na visini iznad pravokutnog prozora, smještene su niše

sa prelomljenim lukom.

29

Portal džamije je jednostavan, izvučen u odnosu na sjeverozapadni zid oko 20 cm.

Portal se sastoji od punih hrastovih dvokrilnih vrata koja su pravokutnog oblika i ukrašena

floralnim i geometrijskim duborezom. Njihova širina iznosi cca 1,45 m, a visina 1,90 m.

Munara je deseterostrana kamena prigrađena lijevo od ulaza u džamiju, uz njezin

sjeveroistočni zid. Munara je relativno niska cca 19 m. Građena je od kamena sedre,

malterisana i bojena bijelom bojom. Šerefe je izrađeno od kamenih ploča. U munaru se

ulazi iz molitvenog dijela prostora džamije na dijelu ispod mahfila. U unutrašnjosti

munare je postavljeno kameno spiralno stepenište kojim se dolazi do mahfila i šerefe. Baza

munare je pravokutne osnove dimenzija 2,2 x 2,2 m. Prijelaz sa baze na tijelo munare je

izveden u vidu trapezoidne prizme na kome se nalazi kameni vijenac. Tijelo munare ima

poligonalnu osnovu (deseterostrana) čija je širina u donjem dijelu 175 cm a u gornjem 171

cm. Ograda šerefe je kamena bez dekoracije visine 90 cm. Krov munare je u obliku kupe i

prekriven je bakrenim limom (izvorno olovnim). Na vrhu munare je alem, izrađen od

bakra.

30

Harem uz Repovačku džamiju

Oko Repovačke džamije se nalazi prostran harem u kojem su nekad bili mezari sa

nišanima. Prema usmenom kazivanju tu su bili ukopani Zulfi hodža i Mehmed-beg, sinovi

Alijini. Većina nišana je uništena, ostao je samo jedan jednostavne izrade bez natpisa za

kojeg se pretpostavlja da je donesen sa druge lokacije.

Harem džamije je ograđen na jednom dijelu kamenim zidom a na drugom betonskim

blokovima prosječne visine oko 1,5 m.

31

Radovi na očuvanju džamije

Na Repovačkoj džamiji su vršene manje intervencije u nekoliko navrata, ali objekat

nije imao bitne, dispozicijske izmjene.

U vrijeme austrougarske vladavine Islamska zajednica je iznajmila objekat džamije

vlastima i oni su ga koristili kao skladište. Prva obnova je bila 1924. godine i nakon toga je

služila svojoj svrsi. Tada je izvršena zamjena poda, skinute su kamene ploče i postavljen je

drveni pod.

Za vrijeme drugog svjetskog rata od 1943. godine, Nijemci su koristili objekat

džamije kao skladište. Repovačke džamija je bila u takvom stanju da dugo vremena nije

mogla biti korištena kao molitveni prostor.

Godine 1986. izrađen je Projekat rekonstrukcije Repovačke džamije u Konjicu, koji

je izradio Regionalni Zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode Mostar u septembru

1986. godine.

Projektom rekonstrukcije Repovačke džamije predviđeni su i urađeni sljedeći radovi:

- saniranje temelja džamije,

- popravak podne, stropne i krovne konstrukcije,

- izmjena dotrajalog krovnog pokrivača novim kamenim pločama,

- obijanje maltera sa vanjskih i unutrašnjih zidova i ponovno malterisanje,

- otvaranje zazidanih prozorskih otvora,

- ugradnja novih prozora i vrata,

- izrada novog mimbera,

- saniranje sofa,

- saniranje šerefe na munari.

Godine 1990. su završeni građevinski radovi na Repovačkoj džamiji i džamija je

ponovo otvorena nakon dugog vremena.

U posljednjem ratu u BiH u periodu od 1992. do 1995. godine, artiljerijskim

projektilima je bio pogođen krov Repovačke džamije, tako da su osim krova bili oštećeni

zidovi objekta i uništen enterijer džamije. Nakon rata oštećenja su otklonjena i objekat je

renoviran.

32

33

U sastav džemata Repovačke džamije spadaju i naselja Homolje i Ovčari u kojima se

također nalaze mesdžidi.

Mesdžid u Homlju

34

Mesdžid u Ovčarima

35

ČARŠIJSKA (JU�UZ ČAUŠEVA) DŽAMIJA

Čaršijska ili Junuz-čauševa džamija vjerovatno je najstarija i, prema poziciji u

urbanom tkivu naselja, najznačajnija džamija u Konjicu. Prema tradiciji, gradnja ovog

objekta se pripisuje izvjesnom Junuz-čaušu, a datira se u XVI vijek, mnogo prije 1579.

godine, kada je sastavljena vakufnama, odnosno prije popisa Hercegovačkog sandžaka iz

1585. godine28.Podaci o ovoj džamiji su poznati još iz popisa Hercegovačkog sandžaka

1585. godine kao džamiji smještenoj u mahali džemata muslimana. Tada su u njoj bili

zaposleni imam i hatib, te mujezin (Mulić, str. 173).

Iznad ulaznog portala se nalazi tarih koji kazuje da ju je podigao ili obnovio izvjesni

Ibrahim29 1033. hidžretske (1623/24) godine. Originalni tarih koji bi ukazivao na vrijeme

njene gradnje nije pronađen.

Dragocjeni podaci o vakufima i vakifima, upraviteljima vakufa i njihovim

zamjenicima, te službenicima u bogomoljama, mualimima i njihovim pomoćnicima u

28 Jedan nišan bez natpisa koji se nalazi u haremu džamije tradicija pripisuje Junuz-čaušu. 29 Ibrahim – sin hadži Abdijin i bratučed hair sahibije Tekijske džamije Mehmed-bega, carskog čauša.

36

sibjan-mektebima, muderisima u medresama se nalaze u tzv. ruznamče defterima30 .

Posebno su značajni podaci o vakufima i vakifima konjičkih džamija. O Čaršijskoj džamiji

u defteru je bilo ukupno pet zabilješki od kojih se jedna odnosila na imenovanje mualima u

džamijskom sibjan-mektebu, jedna na imenovanje vaiza, dvije na imenovanje mualima i

imama i jedna na imenovanje imama:

� Mjesto mualima (učitelja) u džamijskom mektebu je ostalo upražnjeno. Na zahtjev

Ali ef. Kadje izdat je carski berat 1123. H (1711/12) godine, Ibrahimu, sinu

Muhammedovom;

� Dužnost vaiza obavljao je Mustafa ali za to mjesto nije izdat carski berat. Na

zahtjev naiba Ahmeda, to mu je mjesto potvrđeno carskim beratom iz 1183. H

(1769/70) godine;

� Dužnost imama i mualima (učitelja) u mektebu je obavljao Abdullah, ali je te

dužnosti razriješen, pa je mjesto ostalo upražnjeno. Na zahtjev naiba kadije Ali ef.

na to mjesto je carskim beratom iz 1183. H (1769/70) godine imenovan njegov sin

Ibrahim;

� Dužnost imama i mualima (učitelja) obavljao je Osman halifa, koji je umro, pa je

mjesto ostalo upražnjeno. Na zahtjev naiba kadije Ali ef. na to mjesto je carskim

beratom iz 1186. H (1772/73) godine imenovan Mehmed halifa;

� Dužnost imama i mualima (učitelja) obavljao je Mehmed halifa, koji je ovu dužnost

samovoljno napustio, pa je to mjesto ostalo upražnjeno. Na zahtjev naiba Ali ef. na

to mjesto je carskim beratom iz 1187. H ( 1773/74) godine imenovan Husein halifa.

Vakuf Čaršijske džamije sastojao se od sljedećih nepokretnosti: dvije brijačnice,

dvije pekare, dva dućana i jedne aščinice koji su izdavani pod kiriju. Od prihoda koji je na

ovaj način dobijen podmirivane su plate imama džamije, muderisa, mualima, kao i

naknade za učenje hatmi i mevluda, te ostali sitni troškovi. U proračunu za 1913. godinu je

navedeno da je to vakuf Husein- bega Hadžihuseinovića, ali je sastav nepokretnosti ostao

isti.

Godine 1917. austrougarska vojna vlast je skinula olovni krov sa džamije a svod je

premazala katranom. Džamija je temeljito obnovljena 1922. godine, kada je kameni pod

zamijenjen drvenim, a krov ponovo pokriven limom.

30 (5) Ovi podaci se čuvaju u Arhivu Generalne direkcije vakufa u Ankari (Vakuflar Umum Müdürlügü Arşivi – VUMA). Za potrebe Orijentalne zbirke ANUBiH deftere je fotografski snimio Adem Handžić. Prije izvjesnog vremena ova ustanova ustupila ih je OIS-u i nalaze se pod šifrom 46 (ima ukupno 620 listova).

37

Posljednji put prije početka rata džamija je obnovljena 1989. godine. U vrijeme rata u

Bosni i Hercegovini (1992-1995) džamija je više puta pogođena artiljerijskim granatama.

Oštećeni su bili krovna konstrukcija, enterijer i zidovi objekta, a munara je pogođena više

puta direktnim hicima.

38

Opis

Čaršijska džamija u Konjicu pripada tipu jednoprostornih džamija pokrivenih

četvorovodnim krovom, sa unutrašnjom drvenom kupolom31 i kamenom munarom

prislonjenom uz objekat. Locirana je na parceli koja je ograđena niskim kamenim zidom.

Ulazi u harem džamije se nalaze na sjeveroistočnoj i sjeverozapadnoj strani parcele.

Džamija ima dimenzije 10,50x14,90 metara. Sastoji se od jednoprostornog

molitvenog prostora kvadratne osnove sa stranicama čije su dimenzije 8,50x 8,50 m,

trijema sa sjeverozapadne strane i kamene munare sa jugozapadne strane. U enterijeru

džamija je natkrivena osmougaonom drvenom kupolom, a sa spoljne strane je pokrivena

kosim četvorostrešnim krovom.

Sa sjeverozapadne strane objekta nalazi se trijem sa sofama čije su dimenzije

10,65x4,35 metara, sa srednjim prolazom čija je širina 2,27 metara. Od nivoa terena sofe

su podignute u prosjeku za 68 cm. Trostrani krov trijema nosi ukupno 10 drvenih stubova

od kojih osam ima osmostraničnu osnovicu, a dva, koja su prislonjena uz sjeverozapadni

zid džamije, imaju šest stranica. Dimenzije presjeka stubova iznose od 23x23 pa do 25x25

cm. Širina svake stranice iznosi prosječno 10 cm. Karakteristično je da pojedini stubovi

trijema džamije imaju različite baze – kod nekih su baze četvorostranične, kod nekih

osmostranične, a pojedini uopšte nemaju baza. Stubovi su međusobno povezani drvenom

gredom. Između stubova su postavljeni prelomljeni (vitičasti) lukovi sa ispunom od

dijagonalno složenih drvenih letvica sličnih drvenom mušepku. Centralnim dijelom

prostora sofa dominira profilisani kameni portal izvučen iz ravni džamijskog zida 30 cm.

Širina ulaza u džamiju iznosi 1,23 metra. Kamene dovratnike, širine 25 i debljine 16 cm,

povezuje nadvratnik sastavljen od pet kamenih blokova - pravilnih lučnih segmenata sa

srednjim kamenom visine 34 i širine 30 cm sa gornje, odnosno 20 cm sa donje strane.

Kameni prag džamije je visok 15 cm.

Iznad ulaza u džamiju se nalazi natpis u stihovima na arapskom jeziku uklesan u

kamenu ploču veličine 70x40 cm. Tekst natpisa, mjestimično vokalizovan, smješten je u

šest elipsastih polja, pisan nesh-pismom.

31 Ove džamije predstavljaju poseban tip džamija. Ovom tipu pripadaju Šarića, Roznamedžijina i Tabačica džamija u Mostaru. Najljepšu džamiju u ovoj grupi predstavlja Roznamedžijina džamija u Mostaru sa izuzetno lijepom munarom (Pašić, 1989, str. 32).

39

Natpis glasi:

„Ibrahim je u ime Allaha,

Utrošio imetak i oživio (obnovio) džamiju,

A u trošenju je prednjačio nad ostalim svijetom,

Pa neka ga poživi i zadovolji Stvoritelj svjetova.

Prigodom oživljavanja njezina (džamije), izrekoh joj kronogram:

Ovo je svrha dobrih ljudi i dom onih koji ničice padaju.“

(1033. H.=1623/24)

Godina hronograma nije ispisana brojkama, nego je izražena samo u ebdžedu u

posljednjem stihu.

40

Centralni molitveni prostor predstavlja kubus dimenzija 8,50x8,50 metara. Visina zida do

krovnog vijenca iznosi približno 5,90 metara.

Uz cijeli sjeverozapadni zid postavljen je mahfil kome se pristupa preko stepeništa

munare. Dimenzije mahfila iznose 8,50x2,64 metra. Sastoji se od dva pravougaona dijela

postavljena uz sjeverni i zapadni ugao džamije. Dimenzije svakog pravougaonog dijela

mahfila iznose 3,37x2,64 metra. Ova dva dijela međusobno su povezana pasarelom

dimenzija 2,00x0,86 metara. Ukupna površina mahfila iznosi 20,0 m². Drvena konstrukcija

mahfila se oslanja na hatulu postavljenu u sjeverozapadnom zidu i na konstrukciju koju

sačinjavaju kamene grede, debljine 15 cm, oslonjene na šest kamenih osmostraničnih

stubova visine 2 metra. Stubovi su završeni jednostavnim kapitelom visine 14 cm. Ograda

mahfila, visine 67 cm, takođe je od kamena, a njena debljina iznosi 7 cm. Gornja stranica

ograde ima jednostavnu profilaciju. Pod mahfila je daščani. Konstrukcija mahfila (gledano

sa donje strane) bila je sakrivena drvenim daskama, dekorisanim geometrijskim ukrasima

sačinjenim od niza drvenih letvica. Rubne daske su bile oslikane biljnim ornamentom.

Prema načinu iscrtavanja, kao i vrsti ornamenta, dekoracija može da se datira u vrijeme

izgradnje džamije. Dio mahfila smješten uz sjeverni ugao džamije u nekom ranijem

periodu je urađen od betona (stubovi, grede i ograda).

Prostor mihraba ima širinu 2,00 m i visinu oko 3,20 metara. Izvučen je iz ravni zida

za 15 cm. Profilisani okvir ima širinu od 56 cm, a sedmostrana mihrapska niša je široka 88

cm.

Kameni minber ima dimenzije 2,90x0,77 m sa visinom od približno 4,50 m

(mjereno do vrha krova). Sastavljen je od tri dijela:

- portala sa stepeništem i kamenom ogradom,

- gornjeg dijela koji nose četiri stuba povezana vitičastim lukom i

- bočnih trouglastih stranica.

Visina portala minbera iznosi 1,92 metra. Kamena ograda je profilisana, kao i

dijelovi bočnih trouglastih ploha. Visina ograde iznosi 90 cm. U podnožju bočnih stranica

se nalaze jedna veća i dvije manje niše završene plitkim vitičastim lukom. Veća niša, čija

širina iznosi 50 cm, a visina 1,60 metara, predstavlja prolaz ispod minbera. Do 2004.

godine ovaj prolaz je bio zatvoren drvenim mušepkom. Minber je bio bojen kao i ostali

dijelovi džamije urađeni od kamena.

41

Ispod četvorovodnog krova džamije se nalazi potkonstrukcija u vidu osmougaone

kupole. Osmougaona osnova formirana je pomoću dijagonalnih greda. Iz svakog ugla

takve osmougaone osnove izlaze remenate, koje su na vrhu konstrukcije upete u tjemeni

prsten. Na taj način je formirana kriškasta kupola koja je sa donje strane pokovana

daskama. Prelaz iz ravne tavanice u kupolu je dodatno naglašen dekoracijom u vidu rešme

(dekorisana čeona daska).

Prozorski otvori na džamiji su postavljeni u dva pojasa osim sa sjeverozapadne

(ulazne) strane, gdje su gornji prozorski otvori pri nekoj od intervencija zazidani, ali su

ostala vidljiva njihova mjesta. U prvom horizontalnom pojasu na svakoj od fasada džamije

su postavljena po dva pravougaona prozorska otvora (dimenzija 90x146 cm/širina x

visina). Prozori na jugoistočnom mihrapskom zidu su drugačiji od ostalih prozora, jer se na

njima, iznad natprozornika, nalazi otvor svijetlih dimenzija 110x60 cm, iznad koga je

izveden kameni prelomljeni luk. Tragovi tranzena nisu vidljivi. Kod ostalih prozorskih

otvora do 2004. godine dio iznad prozora je bio zazidan i naglašen prelomljenim lukom

izvedenim u malteru. U intervenciji koju su izvele džematlije po uzoru na prozorske otvore

42

mihrapskog zida dio iznad ostalih prozora je probijen i izveden je svojevrstan prelomljeni

luk. Svijetle dimenzije ovog novog elementa iznose 112x62 cm.

Prozorski okviri u enterijeru džamije su izvedeni od pješčara sa bogatijim i složenijim

profilacijama. Na njima su vidljiva mjesta za postavljanje demira. Iz ovoga može da se

zaključi da su ovi elementi prilikom neke od intervencija prebačeni u enterijer objekta

(možda u vrijeme njene prve obnove) ili potiču sa neke druge džamije. Prozorski otvori na

sofama su bogatije dekorisani od ostalih prozorskih otvora. Debljina kamenog okvira

iznosi od 20 do 22 cm. Sa spoljne strane prozora su postavljeni demiri od kovanog gvožđa,

a sa unutrašnje su bili postavljeni drveni kapci. Prozori drugog horizontalnog pojasa imaju

dimenzije 88x178 cm (visina do tjemena luka), postavljeni su u istim vertikalnim

osovinama kao i prozori prvog. Prozori imaju završetak, takođe, naglašen prelomljenim

lukom. Sa obje strane prelomljeni luk je uvučen prosječno 5 cm u odnosu na ravan zida.

43

Zidovi džamije su urađeni od krečnjaka sa krečnim malterom kao vezivnim

sredstvom i njihova debljina iznosi u prosjeku 75 cm. Sa spoljne strane zidovi su danas

omalterisani produžno - cementnim malterom. U enterijeru zidovi su, takođe, omalterisani

i okrečeni. Džamija je pokrivena četvorovodnim krovom. Pokrov je od pocinčanog lima, a

krovna konstrukcija ispod pokrivača drvena. Izvorno džamija je bila pokrivena olovnim

limom.

Visina kamene munare bez alema iznosi 30 metara (Mulić, str. 178). Munara je

izvedena od kamena, a sastoji se od postolja, poligonalnog (dvanaestostraničnog) tijela

munare, šerefe, kace i završne kupe sa metalnim alemom. Šerefa nije dekorisana. U

unutrašnjosti munare je postavljeno kameno stepenište. Pojedini blokovi su urađeni od

sedre. Ulaz u munaru se nalazi u zapadnom uglu džamije.

44

Harem

U haremu džamije Mujezinović je pronašao dvadesetak nišana. Među njima se

nalaze i nišani nad navodnim mezarom Junuz-čauša, za koga se pretpostavlja da je osnivač

konjičke džamije. Na nišanima nema nikakvog natpisa. Urađeni su od mermera. Uzglavni

nišan sa turbanom na prevoj visok je 1,25 metara, ima osnovu dimenzija 18x18 cm. Nožni

nišan je izrađen u obliku stele visine 1,18 metara sa osnovom čije su dimenzije 32x10 cm.

Na ovom nišanu je uklesana rozeta. Ovaj spomenik je najstariji u haremu.

Natpise imaju sljedeći nišani:

�išan Ferhat-bega:

Na uzglavnom nišanu, koji ima formu ulemanskih nišana, uklesan je sljedeći natpis

smješten sa dvije strane nišana.

„1255 (1839/40). (Bože) koji praštaš grijehe

i pokrivaš ljudske mane,

oprosti mi grijehe i pokrij moje mane tvojom milošću.

Umrli i upokojeni Ferhat-beg, sin Ahmed-bega.

Za njegovu dušu (prouči) Fatihu.

Kada mu je stigao poziv 'Vrati se' odazvao se sudiji svih robova (ljudi).

Predao je dušu…“

�išan Derviš-paše (Dedage) Čengića32

Nad grobom Čengića je masivan i ukrašen kameni sarkofag na koji su postavljena

dva nišana. Uzglavni nišan je završen plitkim fesom i kićankom, a nožni je ukrašen lozom

sa grozdovima. I na vrhu nožnog spomenika se nalazi ukrašeno ispupčenje. Spomenik se

nalazi u posebnoj gvozdenoj ogradi. Na uzglavnom nišanu na dvije strane je uklesan

sljedeći hronogram u pjesmi na turskom jeziku sa talik-pismom:

32

Derviš-paša, zvani Dedaga Čengić, turski zborni zapovjednik, umro je u Konjicu na putu iz Gacka u Sarajevo 1272. hidžretske godine (1874). U borbama sa Crnogorcima teško je ranjen.

45

„On (Allah),

Ugledna ličnost, ešraf I hanedan live Gacka,

�jegova ekselencija, junak, Čengić Dede Paša,

Volio je potomstvo vjerovjesnika Mustafe (Muhameda) i pomagao vjeru.

Ovaj borac za vjeru u Hercegovini,

�ajiskrenije se zalagao za unapređenje vjere.

Da bi pomogao u borbi, odlučio se i krenuo

Prema �ikšiću gdje se razbolio.

I ne izliječivši se predao je dušu,

A na smrtnom času

preporuči dvojici svojih sinova strpljivost

Taj iskreni i junačni borac.

Drugu polovinu kronograma čitaj na drugoj strani:

On (Allah)

Pogledaj moje stanje i iz njeg crpi pouku,

Pa nemoj imati pouzdanja u ovaj svijet,

Jer je on bez ikakve stalnosti i milosti,

Zato neka te život ne zavede i iskoristi ga na putu istine,

A na tom putu najbolje djelo je borba (na božjem putu).

Borbu je preporučivao i Allahov vjerovjesnik,

Djeco i prijatelji ne zanemarujte borbu,

Jer je borba...

�akon ove preporuke izgovori Hu (Allah)

i predade dušu vječnosti,

..

Bože neka je Dedo-paši mjesto u dženetu Meva.

Godina 1292.“ (1874)

Ispod ovog natpisa je i sljedeći tekst u latinici:

„Derviš-paša Čengić

Otomanski zborni zapovjednik

Umro godine 1874.“

46

Ostali datirani nišani u groblju uz Čaršijsku džamiju pokazuju da su u haremu

sahranjeni:

- Omer, sin Mula Mehmeda, umro 1252. hidžretske (1836/37) godine;

- Abdulah, sin hadži Mustafe Prohe, 1278. hidžretske (1861/62) godine;

- Almasa, kći hadži Jusuf-age, 1278.hidžretske (1861/62) godine;

- Fatima, kći Avdage Prohe, supruga Kadića Nedžib-efendije, umrla 1285.

hidžretske (1868/69) godine.

Kao prateće objekte ove džamije Čelić i ostali autori navode medresu i mekteb.

Medresa je bila smještena južno od džamije, van ograde harema, na mjestu današnje

zgrade Medžlisa.

U haremu džamije uz istočni dvorišni zid džamije se nalazi nova česma izvedena

od kamena. Sastoji se od korita i tijela završenog šatorastim krovom. Na zidu česme se

nalazi ploča sa upisanom godinom njene izgradnje (1987).

Džamija je, prema Mulićevom mišljenju, obnavljana 1633. godine. Džamija je i

poslije toga više puta obnavljana.

U vrijeme rata u Bosni i Hercegovini (1992-1995) džamija je više puta pogođena

artiljerijskim granatama. Tom prilikom su bili oštećeni krovna konstrukcija i zidovi

objekta, a munara je pogođena više puta direktnim hicima. Kasnije su rekonstruisani gornji

dio munare i šerefe, objekat je omalterisan i okrečen, te pokriven. Radove je finansirala

IGASA – Svjetska islamska humanitarna organizacija iz Saudijske Arabije.

U periodu od 2004. do 2006. godine na objektu je izvršeno mnogo intervencija od

kojih su neke narušile njegovu izvornost. U prvom redu to se odnosi na intervencije u

enterijeru. Od posljednjeg obilaska lokacije i objekta (2004. godine) izvršeno je sljedeće:

- demontiran mahfil i skinuti dekorisani elementi; mahfil je kasnije vraćen ali bez

dekoracija;

- u enterijeru je izbetonirana greda iznad samog ulaza u objekat koja podupire mahfil;

- iz nepoznatih razloga dodata je betonska greda na donji kameni okvir prozora koji se

nalazi uz ulaz na munaru (jugozapadni zid džamije);

- sa svih kamenih elemenata mihraba je skinuta boja; mihrab je prekrečen;

- sa svih kamenih elemenata minbera je skinuta boja;

47

- sa svih kamenih elemenata mahfila (horizontalne grede, stubovi, kapiteli, baze,

ograda) je skinuta boja;

- dio iznad natprozornika je probijen, izvedena konstrukcija luka sa drugačijom

geometrijom od geometrije luka iz 2004. godine;

- sva stolarija, osim ulaznih spoljnih vrata, zamijenjena je;

- džamija je omalterisana u enterijeru i prekrečena.

48

49

TEKIJSKA (MEHMED ČAUŠEVA) DŽAMIJA

Džamiju je sagradio Muhamed-Mehmed-čauš, sin hadži Abdijin, koji je porijeklom

iz Konjica. Za ovu džamiju je napisana vakufnama 1622. godine (hidžretske godine 1031).

Za podizanje ove zadužbine od svog imetka Mehmed-čauš je izdvojio 700 hiljada

srebrnih akči. Pretpostavlja se da je od vakifa jedna polovina bila namijenjena za gradnju

džamije, a druga za njeno izdržavanje (Mulić, 2003, str. 168).

Džamija je dobila naziv Tekijska zato što je uz nju postojala tekija helvetijskog reda,

što je navedeno u vakufnami Mehmed-bega:

«U haremu Tekijske džamije će biti jedna kuhinja, drvarnica i tekija sa deset odjeljenja za

siromahe i derviše. Tekija treba imati svoga starješinu (šejha).... »

Prevod natpisa na ploči koja se nalazi na ulazu džamije ispisan je u stihovima na turskom

jeziku koji glasi:

Mehmed-beg tražeći Božije zadovoljstvo

�ije žalio truda ni imetka i podigao je ovo veliko djelo

Zato za dobrotvora dom učiniše svi anđeli nebeski

I rekoše džamiji kronogram:

«�eka je od Boga primljeno ovo dobro djelo».

1058/1648/1649/

(Mujezinović, 1998, str. 427-428)

Ne zna se tačna godina izgradnje Tekijske džamije u Konjicu, ali na osnovu podataka

koji su pronađeni o tome postoje različita mišljenja pojedinih autora.

Neki od autora (Kreševljaković, Hasandedić, Mujezinović) tvrde da je prvu džamiju

sagradio Hudoverdi33 čauš 1579. godine, a Mulić smatra da on nema veze sa Tekijskom

džamijom.

33 Hudoverdi Bosna Muhamed-beg, sin Alijin, bio je carski sluga i unaprijeđen je u carskog čauša, ali on nema veze sa Tekijskom džamijom. Postoji njegova vakufnama iz 1579. godine koju je napisao za nepoznatu džamiju (Mulić, 2003, str. 170).

50

Tekijska džamija

Vakufnama Muhameda-čauša je napisana 1622. godine, a kao godina izgradnje džamije na

natpisu koji se nalazi na njoj je 1648. Vremenska razlika između godine nastajanja

51

vakufname i godine navedene na natpisu iznosi 27 godina. O tome je Mujezinović napisao

sljedeće:

«S obzirom da je sačuvana vakufnama iz koje saznajemo da je Tekijska džamija

podignuta 1579. godine, možemo tvrditi da se natpis na tarihu odnosi na njenu

opravku koja je bila većih razmjera. Vjerovatno je prva džamija koju je sagradio

carski čauš (Hudoverdi čauš) Mehmed, koji je po predanju bio iz Konjica, izgorjela

ili na neki drugi način porušena, pa ju je ponovo sagradio Mehmed-beg 1648/1649.

godine» (Mujezinović, 1998, str. 427-428).

Prema Mulićevom mišljenju, džamija je najvjerovatnije sagrađena između 1622. i

1648/49. godine. Mulić pretpostavlja da su, nakon dužeg niza godina od izgradnje džamije,

vjernici odlučili da u znak zahvalnosti podignu pomen-ploču Mehmedu-čaušu i na ploči

naveli godinu kada su ploču postavili.

Godine 1848. Ali-paša Rizvanbegović je obnovio Tekijsku džamiju.

Godine 1917. austrougarske vlasti su skinule olovni pokrov sa džamijske kupole, a

1922. godine džamija je ponovo obnovljena (Bajić, 1999, str. 23).

Usljed bombardovanja 1944. godine, džamija je bila oštećena (Bajić, 1999, str. 23).

U toku rata u Bosni i Hercegovini 1992-1995. godine objekat je pretrpio dvadesetak

direktnih pogodaka, i to u munaru, kupolu i bočne zidove (podatak dobiven od

predstavnika IVZ Konjic).

52

Opis

Tekijska (Muhamed-čauševa) džamija je jedina potkupolna džamija u Konjicu.

Tekijska džamija pripada tipološkoj grupi jednoprostornih potkupolnih džamija.

Džamija ima centralni molitveni prostor koji je natkriven kupolom, natkrivene spoljne

sofe i vitku kamenu munaru. U džamiju se ulazi preko poluotvorenih kamenih sofa koje

imaju drveni pod. Dimenzije sofa su 13,35 X 4,20 m. Sofe su natkrivene kosim trostrešnim

krovom čiji je pokrov bakreni lim. Izvorno, i kupola i sofe su bile pokrivene olovnim

limom. Krov trijema se oslanja na dvanaest drvenih stubova. Stubovi imaju dimenzije oko

18 X 18 cm i oslanjaju se direktno na kamen sofa, čija je visina otprilike 60 cm.

Tekijska džamija s naseljem Orašje

Spoljni gabariti džamije su oko 10,0 m X 10,0 m bez sofa. Unutrašnji centralni prostor

džamije ima približno kvadratnu osnovu dimenzija oko 8,20 X 8,20 m. Zidovi su kameni,

debljine otprilike 80 cm, malterisani iznutra i izvana.

Svi volumeni spoljnog oblika džamije završeni su profilisanim kamenim vijencima

koji se javljaju na mjestima na kojim je pokrov prepušten preko vertikalne ravni zida. Sve

53

kupole, kosi krovovi, opšavi, kao i krov munare na ovoj džamiji su prekriveni bakrenim

limom.

Kupola leži na osmougaonom tamburu. Prelaz iz kvadratne osnove u tambur ostvaren

je preko četiri trompe. Svaka trompa se sastoji od tri kriške koje su na vrhu naglašene

lukom. Ovi lukovi zajedno sa četiri slijepa luka čine friz lukova i nalaze se u zoni ispod

tambura. U svakom slijepom luku nalazi se po jedan okulus. Sa unutrašnje strane tambur

ima ovalni oblik, a njegova spoljna strana ima osmougaonu formu. U svakom polju

tambura nalazi se po jedan prozor, ukupno osam prozora. Zidovi osmougaonog tambura na

uglovima, sa spoljne strane, ojačani su pilastrima.

Sve unutrašnje zidne površine džamije su malterisane i bojene, i to žutom,

svijetložutom, bijelom, zelenom i svijetlozelenom bojom, a kupola plavom bojom34.

Izvorno, pod u džamiji je bio izrađen od kamenih ploča, a 1922. godine je zamijenjen

drvenim. Današnji pod je daščani i skoro postavljen (podatak dobiven od predstavnika IVZ

Konjic).

34 Od predstavnika IVZ Konjic dobili smo informaciju da su fasada i unutrašnjost objekta bojeni u periodu od 1999. do 2004. godine i da je tom prilikom zadržana izvorna dekoracija.

54

Mihrab Tekijske džamije se nalazi na jugoistočnom zidu džamije okrenut prema

kibli. Širina mihraba je otprilike 2,10 m, sastoji se od polukružne mihrapske niše čiji

prečnik iznosi 50 cm, a njegova visina (od poda džamije do vrha mihrapske krune) iznosi

oko 3,20 m. Otvor niše se stepenasto završava stalaktitnim ukrasima poredanim u pet

pojaseva. Stalaktitni ukrasi se postepeno sužavaju, tako da zatvaraju udubljenje niše i

završavaju se mihrapskom krunom na vrhu. Mihrapska niša je sa tri strane uokvirena

kamenim ramom koji je, u odnosu na ravan džamijskog zida, izvučen za otprilike 20 cm.

Njegova širina iznosi oko 30 cm, a visina oko 3,85 m. Ram i donji dio mihrapske niše su

bojeni tamnozelenom bojom. Između kamenog rama i mihrapske niše je polje bojeno

svijetlozelenom bojom bez dekoracije. Ovaj dio je odvojen od prostora niše profilisanim

kamenim vijencem, širine 25 cm, bojenim tamnozelenom bojom.

Minber se nalazi na jugoistočnom zidu džamije, i to desno od mihraba. Od mihraba

je udaljen 1,25 m, a od jugozapadnog zida 0,95 m. Dimenzije minbera su: dužina oko 2,90

m, širina oko 0,75 m, a visina sa alemom na vrhu iznosi otprilike 6,15 m. Minber je izrađen

od kamena i sastoji se od ulaznog dijela koji čine masivni ram, kameno stepenište i

baldahin sa piramidalnim krovom. Krov minbera nosi osmougaoni tambur koji se oslanja

na četiri drvena stubića koji su povezani prelomljenim lukovima. Stepenište se sastoji od

10 -12 stepenika sa podestom ili pijedestalom na vrhu. Sa obje strane minberskog

stepeništa nalazi se visoka kamena ograda koja ima dekoraciju - geometrijske otvore sa

strane i masivni rukohvat. Sa bočnih strana stepenište je zatvoreno, a ispod ćursa je otvor

za prolaz. Minber je bojen naizmjenično bijelom i svijetlozelenom bojom.

Mahfil Tekijske džamije zauzima cijeli prostor sjeverozapadnog zida, iznad ulaznih

vrata. Njegova konstrukcija je drvena i oslonjena je na dva pravougaona drvena stuba, čije

dimenzije iznose otprilike 15x13 cm. Dimenzije mahfila su: dužina oko 8,20 m, a širina

oko 2,60 m. Pod mahfila je daščani. Ograda mahfila je drvena i njena visina iznosi

otprilike 80 cm. Na mahfil se ulazi preko uskih zavojitih stepenika munare.

Na džamiji se nalazi ukupno 26 prozora, raspoređenih na sve četiri fasade objekta,

koji su postavljeni u četiri nivoa. U donjem nivou objekta nalazi se 8 dvokrilnih prozora

raspoređenih tako da se na svakoj fasadi nalaze po dva prozora. Prozori su pravougaoni,

drveni, novije izrade, napravljeni od drveta munike i bojeni prirodnom zaštitnom bojom.

Dimenzije ovih prozora iznose oko 90 h 145 cm. Ovi prozori imaju kameni ram debljine

55

oko 23 cm i prelomljeni luk u gornjem dijelu. Na prozorima donjeg nivoa, osim prozora

koji se nalaze na jugoistočnoj (mihrapskoj) strani, sačuvani su stari drveni kapci koji se

nalaze na unutrašnjoj strani. Kapci su izrađeni od punog orahovog drveta u tri polja a u

prostoru između polja se nalaze gvozdeni ukrasi u obliku toka. Svi prozori donjeg nivoa

imaju demire sa čvorovima izrađene od kovanog gvožđa.

U drugom nivou nalazi se 6 jednokrilnih prozora koji su postavljeni u istoj osovini

kao i prozori donjeg nivoa. Raspoređeni su tako da se na svakoj fasadi, osim

sjeverozapadnoj, nalaze po dva prozora. Gornji dio prozora ima oblik svoda. Izrađeni su

od drveta munike, novije su izrade, bojeni prirodnom zaštitnom bojom. Ispod lučnog dijela

u prozorskoj niši nalaze se ukrutne grede. Ovi prozori su manjih dimenzija nego prozori

donjeg nivoa, ali su gotovo istih dimenzija i oblika kao i prozori koji se nalaze na tamburu.

Iznad ovih prozora drugog nivoa smješteni su okrugli prozori, okulusi. Njih ima ukupno

četiri, i to na svakoj fasadi po jedan okulus. Na tamburu se nalazi osam prozora koji

završavaju lučno. Ovi prozori imaju ukrutnu gredu ispod prelomljenog luka.

Portal džamije je jednostavan, izvučen u odnosu na sjeverozapadni zid oko 40 cm.

Portal se sastoji od punih hrastovih dvokrilnih vrata koja su pravougaonog oblika. Vrata su

uokvirena lučnim kamenim ramom debljine oko 28 cm. Njihova širina iznosi otprilike 2,25

m, a visina 2,20 m. Iznad vrata se nalazi kamena tabla veličine 72 h 45 cm sa natpisom.

56

Visoka vitka dvanaestostrana kamena munara prigrađena je desno od ulaza u

džamiju, uz njen jugozapadni zid. Munara je visoka oko 36 m. Građena je od kamena

sedre, malterisana i bojena bijelom bojom. U munaru se ulazi iz molitvenog dijela prostora

džamije, i to na dijelu ispod mahfila, na jugozapadnom zidu. Baza munare je poligonalne

osnove. Prelaz sa baze na tijelo munare je izveden u vidu trapezoidne prizme sa plitkim

profilisanim kamenim vijencem i romboidnim ukrasima koji su bojeni zelenom bojom.

Munara ima šerefe čija je ograda kamena. Krov munare je u obliku kupe i prekriven je

bakrenim limom (izvorno olovnim). Na vrhu munare je alem, izrađen od bakra.

57

Sjeveroistočno od džamijskog objekta nalazi se manji noviji objekat abdesthane. To

je prizemni objekat dimenzija oko 2,50 h 7,00 m koji je sagrađen 2003. godine.

Dvorište džamije je ograđeno kamenim zidom prosječne visine oko 2,0 m, i to sa

dvije strane. Duža strana graniči sa Ulicom dr Safeta Mulića, a na kraćoj sjeveroistočnoj

strani nalazi se kapija kroz koju se ulazi u džamijski prostor.

Harem uz Tekijsku džamiju

Harem uz Tekijsku džamiju se nalazi jugozapadno od objekta džamije. Prema

Mujezinovićevom mišljenju, u groblju pored Tekijske džamije nalazilo se pedesetak nišana

manjih dimenzija dosta jednostavne obrade, bez oznaka, a većina ih je bila i bez natpisa.

Nišani sa epitafima, jednostavnim kratkim tekstovima, pokazuju da su tu sahranjeni:

- Ismail, sin Alije, umro 1237. (1821/22)

- Mula Mehmed, sin Osmana Alagića, 1264. (1847/48)

- Ago Alagić, sin Džafera, 1271. (1854/55)

- Dževahira, kći Mula Saliha, 1293. (1876)

- Hadži Muhamed Alagić, 1318. (1900)

(Mujezinović, 1998, str. 428).

Danas u haremu Tekijske džamije ima oko dvadeset nišana manjih dimenzija

jednostavne izrade bez natpisa.

Prostornim planom Bosne i Hercegovine do 2002. godine Tekijska džamija u

Konjicu je evidentirana kao spomenik III kategorije.

58

59

Konzervatorsko-restauratorski radovi

Na Tekijskoj džamiji su vršene intervencije u nekoliko navrata:

� Godine 1848. Ali-paša Rizvanbegović je obnovio Tekijsku džamiju;

� Godine 1917. austrougarske vlasti su skinule olovni pokrov sa džamijske kupole;

� Godine 1922. džamija je obnovljena a kameni pod zamijenjen drvenim. Tada je i

kupola prekrivena limom;

� Godine 1934. nabujala rijeka Neretva je odnijela donji haremski zid i oštetila džamijski

zid;

� Godine 1944. džamija je bila oštećena usljed bombardovanja;

� Godine 1965. Zavod za zaštitu spomenika Mostar izvršio je restauraciju ulaznog

trijema (prostor sofa) i popravio dvorišni zid.

U toku rata u Bosni i Hercegovini 1992-1995. godine objekat je pretrpio dvadesetak

direktnih pogodaka, i to u munaru, kupolu i bočne zidove.

Od 1999. do 2004. godine vršene su veće popravke na džamiji, a sanirana su oštećenja koja

su nastala usljed njenog granatiranja:

� zamijenjen je postojeći olovni lim bakrenim na kupoli, trostrešnom trijemu, munari,

kao i na svim opšavima na objektu,

� obnovljena je fasada i obojen enterijer,

� postavljen je novi daščani pod u džamiji,

� zamijenjena je postojeća borova stolarija novom od munikova drveta,

� postavljena su dvokrilna vrata od bijelog bora na ulazu u džamiju,

� postavljena su nova dvokrilna hrastova vrata u trijemu džamije,

� ustakljen je trijem (prostor sofa),

� izgrađen je prizemni objekat abdesthane sa toaletom u dvorištu džamije.

Evidentni su negativni spoljni uticaji za vrijeme kišnog perioda koji mogu da ugroze

spomenik. Tada se poveća nivo rijeke Neretve, koja poplavi harem i time ugrožava

objekat džamije.

60

* * *

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika svojim odlukama Repovačku,

Čaršijsku i Tekijsku džamiju proglasila je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

Na nacionalni spomenik primjenjuju se mjere zaštite utvrđene Zakonom o sprovođenju

odluka Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika uspostavljene shodno Aneksu 8 Opšteg

okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (“Službene novine Federacije BiH” br.

2/02, 27/02 i 6/04).

61

PRKANJSKA /SULEJMANBEGOVA/ DŽAMIJA

Džamija u Prkanju, danas je poznata kao Prkanjska džamija, u nekim spisima

nalazimo da ju je podigao izvjesni Hadži – Zulfikar, ali, Dr. Jusuf Mulić pak tvrdi u svojoj

knjizi „Konjic i njegova okolina u vrijeme osmanske vladavine“ da je ovu džamiju

sagradio Sulejmanbeg, pa je po njemu naziva Sulejmanbegova džamija. Prkanjska džamija

je prvotno bila pokrivena pločom da bi nakon ponovnog vraćanja islamskoj zajednici krov

radi trošnosti bio izmjenjen i umjesto ploča pokriven ciglom. I ova džamija je kao i mnoge

u gradu Konjicu, oštećena u agresiji, a oštećenja su otklonjena po završetku agresije.

Potrebno je napomenuti da je ova džamija gotovo dvadeset i pet godina nakon rata bila

zatvorena i služila kao magacin. Uz džamiju je 1998. godine urađena i mala abdesthana.

62

63

VARDAČKA HUSEIN-BEGOVA DŽAMIJA

Ova džamija je svakako bila jedna od osam molitvenih mjetsa koje je spomenuo Evlija

Čelebija u svom “Putopisu”. Prema Evliji Čelebiji ova džamija je već postojala

1664.godine, ali se tačna godina izgradnje ove džamije nigdje ne spominje.

Vardacka dzamija

Dr. Jusuf Mulić u knjizi "Konjic i njegova okolina za vrijeme

osmanske vladavine" navodi da je ovu džamiju sagradio

Husein-beg buljugbaša, sin Mehmed-bega /Navedeno djelo

str 156/ I Vardačka, kao Tekijska, Prkanjska i Čaršijska

džamija locirana je na lijevoj obali Neretve, s tim što se ona

nalazi uzvodno od novog a ne starog Konjičkog mosta koji je

izgrađen 1946.godine. Kao i većina Konjičkih džamija i

Vardačka džamija je priličito oštećena u agresiji na Konjic,

Odnosno čitavu Bosnu i Hercegovinu. Eksplozivnim

64

sredstvima je uništen dio munare od šerefeta (mjesta na kom mujezin stoji dok uči ezan,

poziv na molitvu) pa naviše. Prilikom obnavljanja vođeni idejom da munara ove džamije

bude znak spomena na vakat koji nam se desio predstavnici Islamske zajednice su odlučili

da restaurirajući ovu džamiju i munaru ne obnavljaju dio koji je porušen tako da je ovo

danas jedna od rijetkih džamija u Bosni i Hercegovini koja nema vrh munare. Nedavno je

urađeno nekoliko radova na ovoj džamiji. Angažovanjem imama ove džamije Ahmed ef.

Zatege i džematlija džamija je proširena, promjenjen je krov i urađena lijepa i prostrana

abdesthana. Pored toga urađen je i novi veoma lijep mihrab. Ova džamija je sve do 1971

godine a od kraja rata bila pretvorena u magacin od strane onih vlasti. Od 1971 do 1975 se

renovirala a od tada se u njoj klanja svih pet vakata namaza.

Mihrab i mimber Vardačke džamije

65

66

67

TEKIJE U KONJICU

Uloga tekije u širenju islamske kulture i uopće u islamizaciji naših krajeva već je

prilično osvjetljena.Većina putopisaca je pisala o ulozi i značaju tekija, i došli su do

zaključka da su se tekije ili zavije prvenstveno starale o sigurnosti putnika, prestavljale su

konačišta i musafirhane.35 Evlija Čelebija bilježi da u Konjicu postoje dvije tekije ne

navodeći precizno kojim redovima pripadaju.Za jednu od te dvije tekije nije sporno ni ko

ju je, ni kada osnovao, gdje se nalazila i kome je redu pripadala, dok za drugu jeste.To je

halvetijska36 tekija sagrađna uz Tekijsku džamiju, vjerovatno iste godine kad i sama

džamija. Osnivač ove tekije kao i cijele zadužbine koja je obuhvatala samu tekiju, banju,

mekteb i džamiju u Konjicu, kameni most na rijeci Bijeloj i han u Glasincu, je Mehmed –

Čauš, sin Hadži – Alije37 iz Konjica. Kako je tekija, pored toga što je bila bogopoštovana

ustanova, služila i kao obrazovna , pa i socijalna ustanova, ova Mehmed- Čauševa tekija,

koja se nalazila u haremu, spomenute Tekijske džamije, imala je deset soba namjenjenih

za siromahe i derviše. Sve osoblje tekije, bilo namještenici ili gosti imali su besplatnu

hranu o čemu se brinuo kuhar ove zadužbine. Višak hrane dijelio se sirotinji Konjica.

Najraniji podatak o šejhovima ove tekije datira tek iz XVII vijeka. Sredinom tog vijeka

pročelnik ove tekije bio je Šejh Muhammed Džumhur (umro 1679.god.) koji je bio učenik i

sljedbenik poznatog Šejha Hasana iz Užica. Jedini pouzdan podatak o šejhovima ove tekije

je ferman sultana Mustafe iz 1767. god. kojim se potvrđuje dato mjesto Šejhu Mustafi,

koji je istovremeno bio propovjednik u Mehmed –Čauševoj džamiji i profesor u medresi u

Konjicu.Nakon njega, spominje se također Šejh Alija Džumhur (umro 1818/19) i Arif ef.

Buturović (umro 1941) za kog se također kaže da je vodio zikr. Na osnovu ovih podataka

rahmetli Džemal Ćehajić38 pokušao je da rekonstruira genealogiju ; Šejh Muhamed (umro

1679.), Abdulkerim (1722) , Muhamed (1784), Šejh Ali (1818/19), Salih (1832/33),

Abdulah (1880/81), i Arif (1941.).

Sa smrću posljednjeg od ovih pročelnika nestalo je i zikra. Postoji više indicija da je

druga tekija u Konjicu, koju spominje Evlija Čelebija, bila mevlevijskog reda. S obzirom

da je Konjic imao takvu strukturu obrazovanih (osam imama, osam hatiba,a povremeno i

35 Musafirhana- vakufska zadužbina za musafire (putnike); 57 Halvetije - derviški red osnovan u XIV vijeku, odigrali su vidnu ulogu u kulturi naših krajeva (poznati šejhovi, profesori, pjesnici itd.) 37 U nekim izvorima sin Abdije 38 Džemal ]ehajić; “Derviški redoviu jugoslovenskim zemljama, Sarajevo 1986, str 99

68

dvojicu kadija, itd) ne iznenađuje postojanje mevlevijske tekije, koja je okupljala

obrazovani svijet. Za sada se ne zna ni ko ju je osnovao, gdje je bila sagrađena, ko su joj

bili šejhovi, kada je prestala sa radom , ali samo njeno postojanje upotpunjuje sliku o

kulturnoj prošlosti Konjica.

69

MEDRESA U KONJICU

Kao što smo već naveli u Putopisu Evlije Čelebije se navodi da je Konjic u vrijeme

dok je on prolazio njime (Juni 1665) imao pored džamija, tekije i drugog i dvije medrese.

Kao i u mnogim bosanskohercegovačkim kasabama i u Konjicu su izgrađene prve medrese

krajem XVI i početkom XVII stoljeća kada su ove kasabe doživjele i svoj najveći razvoj u

osmanskom periodu. Jedna od prvih medresa bila je medresa konjičkog dobrotvora

Ibrahim – age za kojeg Dr Ismet Kasumović u svom djelu:”Školstvo i obrazovanje u

bosanskom ejaletu za vrijeme osmanske uprave” tvrdi da je identičan Junuz Čaušu.

Ukoliko je ovo tačno onda su i današnja Čaršijska džamija i medresa pored nje sagrađene

1623. godine, a ako nije onda ostaju dvije mogućnosti. Prva da je Junuz Čauš napravio

džamiju i medresu ranije a Ibrahim-aga oboje obnovio ili da je, možda džamiju obnovio a

medresu napravio nanovo39. Na osnovu teksta Refika Hadžimehanovića u Glasniku VIS-a

iz 1976 godine br. 5 str 484-487 nalazimo slijedeće podatke o ovim medresama, onako

kako ih je iznio gore spomenuti autor:”Jedna medresa je bila pokraj Mehmed-čauš džamije

39 Vidjeti navedeno djelo Dr Kasumovića u bibliografiji str.225

70

u Gornjoj mahali uz koju je bila i derviška tekija. 1881. godine ukinuta je medresa kod

Tekijske džamije40. Druga medresa se nalazila u blizini Junuz-čauš džamije u Čaršiji, a

ispod same Glavice i ona (njena zgrada) i danas postoji. Ovo je uglavnom i bila glavna

medresa u Konjicu, koju su pohađali mahom mještani, iz grada i okoline, a kasnije i iz

drugih mjesta hercegovine. Ova medresa je pred drugi svjetski rat bila i jedina medresa u

cijeloj hercegovini.

Svakako da je zgrada bila dotrajala, pa Mujaga Proho, da bi učinio neki hajrat,

obnovi ovu medresu 1860.godine koja se prozva po njegovom ocu Junuzagi: MEDRESA

Junuzage Prohe. Ova medresa je je ponovo doživjela temeljitu adaptaciju 1935. godine.

Ovdje ćemo ukratko navesti kako je ona izgledala prije te adaptacije. Bila je kvadratnog

oblika, zidana od kamena u krečnom malteru s tim što se u sredini nalazio slobodan ne

natkriven prostor (popločana avlija). Krov je na sve četiri strane bio na dvije vode i

pokriven pločom. Prozori su bili dosta mali. Bilo je nekoliko soba među kojima jedna

poveća koja je služila kao učionica i jedna nešto manja koja je služila kao dershana

(predavaonica). Nastava se odvijala od kasne jeseni do ranog proljeća. U medresi se učio

ahlak, akaid, učenje Kur’ana, tedžvid, tefsir, arapski i turski jezik.

40 Bosna ve hersek vilayeti Salnamesi, Def’ a I, sene 1300 (1882)

71

Veličina zgrade je bila po svemu sudeći 14 X 11 metara, a visina oko tri metra.

Umjesto stropa bilo je šiše, a u sobama zemljane peći, ili kahve pdžaci u koje se ložilo

preko zime.

Kao što već rekoh, poslije 1935 godine medresa je temeljito adaptirana i prostorije

prilagođene savremenom izgledu, pa je tako izmjenjen i krov i stavljen crijep. Ugrađeni su

novi i veći prozorui s krilima, izmjenjena sva vrata, podovi, a umjesto šišeta postavljen

plafon. Medresa je tada reorganizovana i uvedeni su svjetovni predmeti, zemljopis,

povijest, srpsko-hrvatski jezik, matematika, higijena i još neki drugi. Svake sedmice su

dolazili profesori iz Sarajeva rahmetli hazim Tulić i Salim Ćatić i predavali honorarno,

pored muderrisa i redovnih nastavnika.

Među Konjičkim muderrisima bili su: Omer ef. Humo, Ali ef. Borić, Salih ef. Gačo,

Agan ef. Kojić, Mustafa ef. Salihbegović, Hasan ef. Smajlović, Rustem ef. Rustempašić,

Nezir ef. Hadžiomerović , hafiz Džemal ef. Kršlaković.

Poslije smrti Hadžiomerovića, nekako 1940. godine medresa je ostala bez muderrisa i

učenici se počeli rasipati. Koncem 1941. godine došao je za muderrisa hafiz Džemal

Kršlaković, ali uslijed ratnog stanja medresa nije radila. On je bio samo imam u Junuz-

čauševoj džamijii matičar. Za vrijeme rata u zgradu medrese se uselila milicija talijanske

vijske koja se 1942 godine pod naletom partizana raspršila a u zgradu se uselili muhadžiri.

U tom periodu je zgrada veoma oštećena. Nakon 1945 zgrada je nabrzinu adaptirana i

pretvorena u poslovnu, a kasnije u stambenu zgradu.

Prema godišnjaku “Mektebi Salnami” iz 1908/9 godine u medresu Prohe Junuzage u

Konjicu bilo je 96 softi, a 1935/36. godine 53 softe.

1958. godine država je nacionalizovala (oduzela) zgradu medrese od IZ-e i time

onemogućila Iz-u da medresu koristi za svoje potrebe.

Od 1960 –1970. godine Islamska zajednica obraćala se u pet navrata općinskim

organima za vraćanje medrese u vlasništvo IZ-i čemu isti organi nisu udovoljili . Za to

vrijeme zgrada medrese je uslijed neodržavanja propadala.

Jula mjeseca 1975, godine Odbor IZ-e ponovo se obrati SO sa zahtjevom za povrat

zgrade medrese u njeno vlasništvo no i na ovaj zahtjev nije bilo pozitivnog odgovora tako

72

da je IZ-a u maju 1976. godine ponovo ponovila svoj zahtjev nakon kojeg je došlo do

nekoliko sastanaka organa IZ-e i SO koji su urodili plodom i u oktobru 1976.g. dobijeno je

riješenje o vraćanju zgrade medrese u vlasništvo Islamskoj zajednici. Ovo je kod vjernika

na našem području izazvalo veliko oduševljenje koje su potvrdili u kasnijoj opravci i

nadogradnji samog objekta.

Nakon povrata zgrade odmah se moralo prići rekonstrukciji iste zbog lošeg stanja u

kojem se nalazila.

Tako su 1882.g. predvođeni svojim imamima dobrovoljnim akcijama i prilozima

muslimani Konjica izgradili ovaj objekat koji je u to vrijeme, a dobrim djelom je i danas

jedan od najuređenijih objekata IZ-e u BiH.

73

NOVA GRADSKA DŽAMIJA U KONJICU

Gradnja nove gradske džamije u Konjicu na lokalitetu pored Trga državnosti Alija

Izetbegović (Ispod robne kuće) počela je 2009.godine. s tim da je kamen temeljac

postavljen 2008.godine. Planirano trjaanje gradnje je četiri godine. U trenutku pisanja ove

knjige završeni su radovi na vanjskim zidovima i munari a u toku su radovi na izgradnji

kupole.

Na slijedećim slikama možete vidjeti budući izgled ove džamije. Slike su izrađene na

osnovu idejno-projektne dokumentacije za izgradnju ove džamije.

74

75

76

77

DŽAMIJE I VJERSKI OBJEKTI U OKOLI�I KO�JICA

78

79

JASE�IK

Jasenik se nalazi na krajnjoj sjevernoj periferiji konjičke opštine u podnožju Zec

planine. Ovo je mjesto staro i u njemu odavno žive muslimani. Najstariji su Kozići koja je

porodica dala nekoliko junaka i učenih ljudi kroz historiju.Ovdje je u prvoj polovini 18 st.

živio Omer ef. Kozić koji je naukovao u Istanbulu. Poginuo je u Rusiji pod Ozijom

(Odžakov) i tamo sahranjen.

U Jaseniku, na sredini sela, postojala je mala džamija s drvenom munarom koja je

bila okovana pocinčanim limom. Iznad njenih ulaznih vrata bio je natpis :”El mu minu fil

mesdžidi kessemeki fil mai, sene 1190”. Što znači: Pravi vjernik se osjeća u džamiji kao

riba u vodi, godine 1190 (1776). Na temelju ovog natpisa može se utvrditi da je džamija

sagrađena 1776.godine i da su je podigle džematlije. Da je zadužbina kakva vakifa njegovo

ime bi sigurno bilo spomenuto u tarihu.

stara džamija u Jaseniku Nova džamija u Jaseniku

80

81

Na mjestu stare džamije džematlije su 1987. godine podigli novu, veću džamiju sa lijepom

betonskom munarom. Ova džamija je svečano otvorena tek 17.7.2010.g.

I mamsku dužnost u ovom mjestu vršio je 1817. godine neki Ahmed hodža. Hasan hodža

Rustić iz Bara vršio je također niz godina imasku službu u ovom mjestu. Za nj se pričalo

da je bio učen čovjek i da je imao više djela i rukopisa na orijentalnim jezicima. Poslije

njega dugo vremena ovu dužnost pretežno vrše članovi porodice Ćosić: Mustafa ef. Ćosić,

Ahmed ef. Ćosić, Nijazi ef. Veliju porijeklom iz Makedonije, Ferid ef. Perva (bez

postavljenja), Muhjidin ef. Bećoja, Senahid ef. Zukan. A iz ovog mjesta potiče i veliki broj

imama koji imamske i druge psolove obavljaju širom Bosne i Hercegovine: Bajro ef.

Perva, Omer ef. Kozić, Numan ef. Ćosić i dr.

U neposrednoj blizini Jasenika, u podnožju Zec planine, nalazi se Crni vrh. Ovdje na

lokalitetu “kod džamije” postojala je džamija za koju se na zna ko ju je i kada sagradio.

Mujaga Omerović (Habibija) iz Kruščice pričao je Hifziji Hasandediću 1938. godine da je

u Crnom Vrhu bila džamija u koju je petkom i bajramima dolazilo po 70 sedlanika to jest

ljudi na osedlanim konjima. Ova i ona u Goranima bile su najstarije džamije u dolini

Neretvice. U predjelu Zagra|e na lokalitetu “ tursko groblje”, preko kojeg danas vodi put,

postoji s obje strane groblje u površini od oko dva dunuma u kome još ima nišana bez

natpisa.

Na lokalitetu Bilići nalazila se Eminagića kula od tri sprata pokrivena kupolastim krovom

koja je imala velike prozore i više puškarnica. Za Eminagiće se priča da su bili bezi i da su

ovdje doselili iz Travnika. Pričase da su pored njih živili i bezi Bešići, Dugalići i Pašići

koje je kuga pomorila.

82

Unutrašnjost džamije u Jaseniku

83

KRUŠČICA

Kruščica se nalazi na sjevernoj periferiji konjičke opštine oko sahat hoda južno

romantičnih sjenikosa Blazina. Priča kaže da je ovo mjesto veoma staro i da je prvi ovdje

naselio Habib Erđugli, starenik porodice Habibija. Kada je sultan Mehmed drugi Fatih

1463. godine zauzeo Bosnu s njim je tada iz Anadolije došlo više paša, vezira i drugih

visokih dostojastvenika. S ovima je došao i jedan paša iz Erđuglije, imenom Habib

Erđugli, kome sultan podjeli visoke posjede u Kruščici i okolini i dade mu berat na njih ( U

turskoj enciklopediji Kamusul-alam od Šemsudin Samije ovo nije spomenuto te se ne

može tvrditi puna istinitost ove priče). Kaže se dalje da je Habib sa sobom poveo i svog

ličnog terziju koji se također ovdje naselio i čiji su potomci prozvani Terzići.

U Kruščici se od islamskih spomenika danas nalaze dvije džamije i mekteb.

Habibijina džamija je situirana u naselju Habibije a sagrađena je kako vidimo iz natpisa na

njoj godine 1888 (1306). Po sjećanju starijih ljudi postojala je do 1888 oko dvadesetak

metara sjeverozapadno od ove, jedna starija džamija koja je bila zadužbina Habibija ali

niko ne zna kada je sagrađena. Dijelom je kako sjećanje kaže bila sagrađena od kamena

donešenog od srušene džamije u Crnom Vrhu. Pošto je bila dotrajala srušio ju je Salih

84

Habibija i od njenog materijala sagradio uz pomoć mještana niže nje novu džamiju s

drvenom munarom. Džematlije ove džamije su 1987.godine, sagradile umjesto drvene

novu kamenu munaru.

Džamija u zaseoku Habibije

Godine 1965. Sagrađena je u Kruščici u naselju Mustafići, još jedna džamija uz koju

je 1968 podignuta drvena munara okovana pocinčanim limom. 2006. godine džematlije su

ovu munaru zamjenuli betonskom munarom i izvršili kompletnu rekonstrukciju

unutrasnjosti džamije.

85

86

Sadašnji izgled džamije u Mustafićima

Unutrašnji izgled džamije u Mustafićima

87

Uz ove podatke bilo bi interesantno napomenuti i još neke zanimljivosti koje nisu vezane

za naslov naše teme ali će čitaocima biti svakako interesantne. Naime, za turske uprave i

sve do prolaska željeznice dolinom Neretve 1891.godine, kroz Kruščicu je prolazio put

(džada) koji je išao od Sarajeva preko Ivan planine, Repovaca , Seonice i Solakove Kule u

Prozor i dalje. Ovdje je za turske uprave postojala Habibijina kula u kojoj su nekada

stanovali stražari koji su čuvali spomenutu džaduŠ1Ć Između Kruščice i Solakove Kule

nalazio se za vrijeme turske uprave han, na mjestu Hanovi, koji je bio vlasniđštvo

livanjskih begova Atlagića. Kada je Mijat harambaša (Mihovil Tomić) polovinom 17

stoljeća sa svojom družinom ovuda hajdukovao, zapalio je ovaj han koji se tada nalazio u

posjedu Habibija. Priča se da je kuća Abdullaha Habibije sagrađena od materijala koji je

donešen do porušenog hana. U njoj je uzidana ploča na kojoj piše da je sagrađena 1781/2

(1196). Za Mijata harambašu se kaže da je logorovao na Blazinama više Kruščice. Kada su

stanovnicima dojadila Mijatova nasilja potuže se ono paši u Travniku. Paša se tada spremi

i pođe s vojskom put Blazina. Prešavši Zec planinu i popevši se na gorje nedaleko od kojeg

izvire Vrbas, zastao je s vojskom i tu se sa njom posavjetovao (divan učinio). Zato je ovo

gorje koje je duko nekoliko kilometara prozvano Divanom. Paša je od Divana pošao prema

Blazinama na koje je pred mrak srigao, kod vrela čadore razapeo i tu s vojskom prenoćio.

Zato je ovo vrelo prozvano Pašino vrelo ili Pašine vode, Pašinac. Rano ujutro pošao je paša

prema Mijatovoj Glavi na kojoj ga je čekala utaborena harambašina vojska. Mijatovom

glavom zove se jedan brežuljak koji je od Pašina vrela udaljen jedno kilometar. Spram

Mijatove glave nalazi se Balina kosa koja je ovaj naziv dobila po tome što je Mijat

harambaša za vrijeme borbe vikao pašinoj vojsci koja je s Baline kose napadala : Udri

balija ne šali se! Između Mijatove glave i Baline kose nalazi se mjesto Popala dobilo naziv

po tome što su se tu vojske sudarile i izginule (popadale). Mijatova glava najverovatnije

dobila je ime na osnovu toga što mu je tu i ostala. Imamsku dužnost u ovoj džamiji vršili

su: Habib hodža oko 1817. godine, Šejh Sulejman Mustafić u drugoj polovini prošlog

stoljeća, Ibrahim ef. Terzić, Sulejman ef. Mustafić, Mehmed ef. Kozić, Vehbi ef.

Radmanić, Mustafa ef. Zlomušica, Mesud ef. Ćosić, Agan ef. Memić, Azem ef. Čomor.

88

SOLAKOVA KULA

Solakova kula nalazi se jedan kilometar južno od Kruščice. Prošlost ovog naselja

vezana je za ličnost nekog Solaka (leksičko značenje riječi solak je “ljevak”. U prošla

vremena se pod ovim imenom podrazumjevao izvježban strijelac koji je bio vješt rukovati

lukom i strijelom s obje ruke. Spahija Solak Skender i sin mu Hasan posjedovali si

1574.godine, čifluk (posjed) u Goranima a u to doba su stanovali na Selu,oko pet

kilometara sjeverno od Gorana, gdje je neki njihov pred polovinom 18 stoljeća sagradio

kulu od pet spratova, pa ovo mjesto od tada umjesto Selo nosi naziv Solakova Kula. Prema

narodnom predanju kula je podignuta oko 1578.godine, a Solak koji ju je gradio imao je u

ovom kraju velike posjede i neograničenu vlast.

Priča se da su padine ispod njegove kule pa sve do Neretvice nekada bile zasađene

vinovom lozom. Ne zna se tačno kako je završio svoj život Solak graditelj kule ali se

pretpostavlja da nije umro u ovim krajevima jer bi se spomen na njega vjerovatno očuvao.

Predaja kaže da iza sebe nije ostavio muških potomaka pa su njegov ogromni imetak

naslijedile njegove kćeri. Veliki dio njegove imovine danas se nalazi u posjedu Dura pa se

može zaključiti ili, da su bili rod , ili da se neko od Dura oženio Solakovom kćerima.Kula

je bila građena od tesanog i lomljenog kamena i za bazu je imala pravougaonik sa

stranicama 5,5 x 5 metara.U prizemlju kule nalazila se je tamnica koja je dobrim djelom

bila smještena u zemlji. Na kuli su se nalazila samo jedna vrata i to na prvom spratu južnog

zida. Bila su građena na ćemer i bila visoka 1, 65 metara. Svaki boj (sprat) je bio visok po

1, 90 m pa je kula s prizemljem bila visoka 11, 40 metara. Solak je doveo vodu do svoje

kule iz daljine od dva i po sahata hoda sa Hodina, najboljeg vrela u ovom kraju.Ne zna se

kako je Solak skončao svoj život ali najvjerovatnije je da je umro daleko od ovih krajeva

čim nema nikakve predaje niti biljega o tome.

89

Mesdžid u Solakovoj Kuli

90

91

GORA�I

Gorani su udaljeni od Ostrošca 12 km i leže pod obroncima Bokševice planine na

desnoj strani donjeg toka Neretvice. Bokševac je bio u srednjem vijeku glavna tvrđava u

Neretvi koju su turci zauzeli 1643.godine. U Bukovici kod Gorana nalazila se

srednjovjekovna sudačka stolica koja je bila umjetnički izrađena i reljefima bogato

ukrašena41

Gorani se u poznatim izvorima prvi put spominju1574.godine. Spahija Skender Solak

i sin mu Hasan posjedovali su prema dokumentima u to doba zeljišne posjede u selu

Gorani42.

U Goranima na lokalitetu Velije postojala je 1979.godine stara džamija sa kamenom

munarom koju je po predanju sagradio neki Hadži Šahman 1575.godine. Iznad njenih

ulaznih vrata bila je ova godina uklesana u ploču, što opet, treba primiti s rezervom budući

da nema nikakve vakufname kojas je sačuvana i koja bi ovaj podatak potvrdila.

41 (Kulturna istorija BiH od najstarijih vremena do početka turske vladavine, (grupa autora), Sarajevo 1966, str. 439.) 42 Derviš Buturović. Osvrt na nekolikovažnih pitanja iz prošlosti nahije Neretve u Kliškom sandžaku. Glasnik VIS-a, Sarjevo 1969. Broj 9-10. Str. 414.)

92

Predanja kažu da su ova i džamija koja se nalazila na Crnom Vrhu najstarije u ovim

krajevima. Džamija je u prošlosti više puta obnavljana a 1979 je do temelja srušena i na

njenom mjestu izgrađena veća džamija sa kamenom munarom visokom oko 35 metara i sa

dvije šerefe.

Uz Hadži Šahmana postoji i priča koja lahko može biti istinita koja veli kako je

Hadži Šahman imao dva sina i dvije kćerke i da je stanovao u selu Duboko na mjestu

Tvrdešići, tri kilometra sjeverno od Gorana. Pošto u to vrijeme nigdje tu nije bilo džamije

on je jednog bajrama zajedno sa sinovima otišao u Šćipe, tada najbližu džamiju, na bajram.

Uskoci iz dalmacije su u to vrijeme došli u Duboko i odveli mu obje kćeri.

Izgled džamije do 1979.godine.

Kad se vratio i čuo šta se desilo pošao je sa sinovima i mještanima u potjeru. Pričase

da su mu kod sovičkih vrata, dvadeset kilometara sjeverno od Jablanice, oba sina sa

uskocima u borbi poginula. Hadži Šahman je tada ostavši bez djece dao svoj imetak u

vakuf i izgradio džamiju u Goranima kako se ovaj kraj ne bi morao napuštati radi

zajedničkih namaza.Prvi poznati imam ove džamije bio je Lukšija iz sela Lukšije, oko šest

kilometara sjeverno od Gorana.

93

94

U ovaj džematski odbor spadaju još, kako smo naveli prethodno, Oteležani u kojima se

nalazi mekteb, Čelina, također s mektebom , Blučići i Pačarani. Godine 1971. sagrađeni su

mesdžidi u Blučićima, Čelini i Oteležanima. Zemljište za gradnju mesdžida u Blučićima

dali su Mujo i Sulejman Teletović i Hamdo Omerović, a podigle su ga džematlije i do njeg

dovele vodu i napravili tri česme43. Zemljište za gradnju mesdžida u Čelini dali su Mujo i

Derviš Zukić a podigle su ga također džematlije ovog sela.

Stari mesdžid u Oteležanima bio je situiran na jednoj velikoj stijeni i imao je

dimenzije oko 7 X 7,5 metara. Moralo se najprije popeti na ovu stijenu pa tek onda ući u

mesdžid. Ne zna se ko je i kada sagradio ovaj mesdžid. Priča se da je sagrađen u isto

vrijeme kada i stara džamija u Goranima, dakle prije više od 400 godina. Džematlije su

1970.godine sagradile novi mesdžid na zemljištu ispod navedene stijene i uz njega

gasulhanu.

43 Preporod, Sarajevo, 1973. br. 10/65, rubrika vijesti

95

Mesdžid u Blučićima

96

Mekteb u Čelini

97

Mekteb Oteležani

98

99

STUDE�ČICA

Na području Medžlisa IZ-e Konjic pored džamije u Glavatičevu 1993. godine

spaljena je i porušena i džamija u Studenčici koja je obnovljena tek 2008.godine. Stara

džamija u Studenčici je napravljena u periodu između Prvog i Drugog svjetskog rata,

najvjerojatnije na temeljima mesdžida iz 19.stoljeća. Svečano otvorenje obnovljene

džamije u Studenčici održalo se 19.9.2010.g. u prisustovu mnogobrojnih gostiju.

Stari izgled džamije u studenčici

100

Obnovljena džamija u Studenčici

101

SEO�ICA I OKOLI�A

Seonica je udaljena od željezničke stanice u Ostrošcu 12 km. i s njim preko

Buturović polja povezana asfaltnim putem.

Smještena je u kanjonu riječice Seončice i sastoji se od mahala:Donje, Gornje i

Poretka. Ranije je ovdje postojala i mahala Šašići čiji su stanovnici poslije 1945. godine

otišli.

Seonica je u 15 stoljeću bila rezidencija bogumilskih gostova koji su bili viši

funkcioneri u hijerarhiji bosanske crkve. Ovdje je 1422. godine živio gost Radin Butković

koji je u to doba bio najbogatiji bogumil u Bosni. Njegov testament čuva se u historijskom

arhivu u Dubrovniku i veoma je važan izvor za izučavanje bogumilskih pitanja kod nas.

Svojim nasljednicima ostavio je u Seonici i okolini veliki pokretni imetak. Među njima se

naručito ističe gost Radin Seničanin koji je doživio pad bosanske samostalnosti i dolazak

Turske.44

Uspomena na bogumile bila je u Seonici do nazad 70 godina veoma živa. Priča se da

je na mjestu donjomahalske džamije bila u predtursko doba bogumilska crkva čije je

zvono navodno zakopano negdje u haremu oko džamije.Priča se također da su bogumili

prvi počeli saditi kesten u ovim krajevima. Uspomenu na njih čuvaju brojne nekropole

stećaka, imena sela (Gostovići, Dobrigošće i Ugošće), lokaliteta (Gostovljak) i prezimena

(Potur, Goastevčić i Pataronović45)

U Seonici se od islamskih spomenika nalaze dvije džamije i mekteb, a ranije je ovdje

radila i jedna tekija i bilo više konaka.

U Seonici postoje, kao što rekoh, dvije džamije. Jedna u Gornjoj i jedna u Donjoj

mahali.

Kada je u ljeto 1936. godine srušena stara džamija u Donjoj mahali nađena je u zidu

iznad ulaznih vrata jedna velika ploča sa natpisom : “Ja fettah sene 1073”, što znači:O

veliki osvajaču godine 1073 (1662/63). Do ove godine je po svoj prilici završena

islamizacija bogumila u ovim krajevima koji te godine ruše svoju bogumilsku crkvu i na

njenom mjestu, vjerovatno od istog materijala prave džamiju. Ta je džamija bila malih

dimenzija, građena od stećaka i lomljenog kamena, pokrivena četverostrešnim krovom pod

pločom i imala malu drvenu munaru. Na njenim temeljima džematlije su 1936 godine

44 Dr ]iro Truhelka, Testament gosta radina Butkovića, i još nešto o gostu Rainu, Glasnik Zemaljskog muzeja, sarajevo 1911. i 1913. str;374. 45 Ovo je prezime izumrlo

102

sagradile novu, veću džamiju sa oko 15 metara visokom munarom koja je do džamijskog

krova građena od kamena a odatle do alema od drveta. Od stare džamije je ostao samo

prednji zid dok su ostala tri porušena.Godine 1961, džematlije su ponovo porušile staru

munaru i podigle novu od kamena. Dijelom je ova nova munara ozidana od kamena

munare u Ostrošcu koja je akumulacijom Jablaničkog jezera potopljena. Priča se da je

staru džamiju sagradio, uz pripomoć mještana, Šaban Numan ef. Malkoč i da su oni bili

prva muslimanska porodica koja se doselila nakon islamizacije.

Derviš Buturović, rođeni Seoničanin napisao je na temelju turskih izvora nekoliko

radova o seonici i njenim porodicama. On je na temelju berata (dekreta) sultana Mehmeda

IV od 7 Muharrema 1066 (6. novembra 1655) utvrdio da su donjomahalsku džamiju pravili

neki Malkočevići. Berat je izdan povodom smrti Mehmeda, imama i hatiba ove džamije i

postavljanja na njegovo mjesto sina mu Ahmeda. U drugom beratu stoji da je ovu džamiju

podigao neki Ferhat hodžas Buturović zvani Malkočević i da je on bio njen prvi imam46.

Neki Nuh bio je 1127 (1715) hatib, a neki Muharem ef. 1254 (1838) godine ima ove

džamije47. Smrću mula Alije popstavljen je 21, ševvala 1258 (35 novemar 1842)

46 Derviš Buturović, Povodom jedne vakufname, Glasnik VIS-a Sarajevo ,1952, br.1-4, str.57. 47 Dokument broj XIX u kolekciji turskih dokumenata Hifzije Hasandedića

103

privremeno na njegovo mjesto neki Muharrem iz Seonice48. Služba imameta i hatibeta s

koljena na koljeno sve do XIX stoljeća prenosila se od ranije spomenutog Muharrema do

Muharrem age Alikadića njegovog potomka.

Islam sin Mehmedov iz zaseoka Raotići uvakufio je 6000 akči srebrenog novca i

svojom vakufnamom od 1 rebia 1089 (23.4.1678) odredio sljedeće:

-Da mutevelija daje svake godine ovaj iznos na interes (priplod tako da svakih deset

akči donosi godišnje 11 akči i dvije pule.

-Da mutevelija njegova vakufa bude Ahmed ef. imam dćamije u Seonici i da mu za

vršenje ove dužnosti daje godišnje 210 akči. Poslije njegove smrti ovu će dužnost vršiti

potomci s koljena na koljeno. Kad oni izumru onda će mutevelija biti onaj koji bude imam

džamije. Mutevelije su dužne svaki dan proučiti za vakifovu dušu poglavlje “Mulk” i

svako uoči petka i ponedjeljka jedan odlomak (ašere) iz Kur’ana49.

Vakif, po svoj prilici potiče iz stare porodice Zatega koji i danas žive u ovom

mjestu.50

unutrasnjost džamije u Seonici

48 Dokument broj 3009 u Gazi husrevbegovoj biblioteci 49 Isto kao fus nota 21 str 6o 50 U ovom selu su ranije živjele i Šilje koji su izumrli. Na njih danas podsjećaju lokaliteti Šiljići, izme|u Raotića i Jukića. Šiljino guvno i Šiljino groblje koje je davno napušteno i u kome se do danas sačuvalo nekoliko nišana bez natpisa.

104

U Gornjoj mahali nalazi se džamija s drvenom munarom. Sagrađena je oko 1880.

godine a zadužbina je Bege (Begajete) Begeta kćeri Omer – begove a udove Muharema

Buturovića. Za izdržavanje džamije uvakufila je čiftluk Bjelovčine kod Konjica i Podine u

Seonici. Za ovo uvakufljenje napisala je vakufnamu koja se nije sačuvala. Prvi mutevelija

njenog vakufa bio je njen brat Osman Nuri a prvi imam džamije bratić Muhammed ef.

Poslije njega imami su bili: Osman–beg Buturović i sin mu šejh Ahmed –beg.

105

Ova džamija pripada tipu džamija sa četvorovodnim krovom i drvenom munarom.

Sastoji se od jednoprostornog molitvenog dijela kvadratne osnove, dimenzija 9,37x6,50

metara, i trijema koji se nalazi sa sjeverozapadne strane. Džamija je podignuta na vrlo

strmom terenu, tako da visinska razlika njene jugoistočne i sjeverozapadne strane iznosi

više od 3 metra. Zidani dio objekta i trijem pokriveni su jedinstvenom krovnom

konstrukcijom sa kamenom pločom. Lokalitet sa koga je vađena ploča nalazi se u

neposrednoj blizini Buturović Polja (Gorica), oko 3 km južno od Seonice.

Trijem sa sofama ima dimenzije 6,63 x 2,25 metara sa srednjim prolazom širine 1,51

metar. Krovnu konstrukciju objekta nose drvena podvlaka i četiri drvena stuba

pravougaone osnovice. Dimenzije stubova u prosjeku iznose 18/16 cm. Stubovi leže na

jednostavnim četvorostraničnim kamenim bazama. Sofe se trenutno, zbog velike količine

nasutog materijala, nalaze u ravni terena i nije poznato da li su i čime bile popločane. Drvo

koje je korišćeno za izgradnju džamije je, uglavnom, hrastovina (drvene hatule), odnosno

pitomi kesten (stubovi) i potiče iz šume koja se nalazi u neposrednoj blizini sela.

Ulaz u džamiju se nalazi sa sjeverozapadne strane. Njegova širina iznosi 1,25 metara,

a visina 2,50 metara. Završen je ravnom hrastovom gredom i na njemu nema nikakvih

dekorativnih elemenata. Na džamiji nema tariha, niti nekog drugog natpisa koji bi ukazivao

na vrijeme njene gradnje ili na graditelja.

Unutrašnji molitveni prostor, približno kvadratne osnove, ima dimenzije:

jugozapadni zid - 5,75 metara, sjeverozapadni zid - 5,56 metara, sjeveroistočni zid - 5,78

metara i jugoistočni zid - 5,42 metara. Prostor je zatvoren ravnom drvenom tavanicom sa

vidljivom krovnom konstrukcijom. Drvenih šišeta nema. Korisna visina unutrašnjeg

prostora, mjereno od poda džamije do greda, iznosi oko 5,50 m. Nosiva konstrukcija krova

je oslonjena na spoljni jugozapadni i sjeveroistočni zid. Zbog velike težine krovnog

pokrivača od kamenih ploča, upotrijebljen je veliki broj rogova različitih presjeka i

dimenzija.

Cjelokupan enterijer džamije je omalterisan krečnim malterom i okrečen u bijelo. Na

sondama, koje su uzete prilikom istraživanja vrste i kvaliteta veziva, uočen je vrlo mali

procenat biljnih vlakana. Pijesak koji je korišćen prilikom malterisanja džamije je vrlo

sitne granulacije i različitog je mineraloškog sastava. Pod džamije je urađen od drvenih

dasaka i velikim dijelom je propao usljed velike količine vlage.

106

Uz sjeverozapadni zid džamije se nalazi prednji drveni mahfil kom se pristupa preko

drvenog stepeništa smještenog u sjevernom uglu džamije. Širina stepeništa iznosi 75 cm.

Dimenzije drvenog mahfila iznose 5,56 x 2,30 metara, tako da njegova ukupna površina

iznosi oko 13 m². Konstrukcija mahfila, koju sačinjavaju grede dimenzija presjeka 8 x 8

cm, oslanja se na drvenu hatulu koja se nalazi na spoljnom sjeverozapadnom zidu i drvenu

podvlaku dimenzija presjeka 20x18 cm, postavljenu u pravcu jugozapad-sjeveroistok

(paralelno sa sjeverozapadnim zidom), koja se oslanja na spoljne zidove – jugozapadni i

sjeveroistočni. Unutrašnjih stubova na koje bi se eventualno oslanjala ova konstrukcija

nema. Cijelom dužinom mahfila je položena niska drvena ograda sa ispunom od

kestenovih daski debljine 1,25 cm. Gornja i donja ivica ograde imaju vrlo jednostavnu

profilaciju. Sa prostora mahfila, uz jugozapadni zid, nalazile su se stepenice kojima se

penje na munaru džamije. U istom uglu džamije se nalazi drveni stub dimenzija presjeka

20x20 cm, koji pridržava horizontalnu konstrukciju drvene munare.

Mihrab je urađen od sedre i sa unutrašnje strane je omalterisan krečnim malterom.

Njegova širina u donjem dijelu iznosi 0,87 metara. Na visini od oko 2 metra stranice

mihraba iz vertikalnog pravca lome se jedna prema drugoj i završavaju formom

prelomljenog luka. Okvir mihraba je širok 10 cm i iz ravni zida je izvučen za oko 5 cm.

Minber je jednostavne izrade i u cjelini je izveden od drveta bez ikakvih posebnih

dekoracija. On je djelo nekog od lokalnih majstora. Njegova širina iznosi 60-70 cm.

Džamija ima zidove debljine 0,50 m - jugozapadni i sjeveroistočni zid i 0,61 metara

- jugoistočni i sjeverozapadni. Zidovi džamije su urađeni od kamena crvene i plavo-zelene

boje sa krečnim malterom kao vezivom. Crveni kamen najvjerovatnije predstavlja jednu od

brojnih podvrsta konglomerata sa vidljivom sitnozrnom strukturom, a plavo-zeleni kamen

je ujednačene strukture i sjajnog presjeka. Prema riječima mještana, potiče sa lokaliteta

Budišnja ravan. Karakteristično je, takođe, da su mještani skidali kamen sa pojedinih

starijih objekata i ugrađivali u nove pošto je cijelo selo nekada, prema kazivanju mještana,

bilo ograđeno kamenim zidom.

Na uglovima objekta upotrijebljena je sedra iz majdana koji se nalazi u blizini sela.

Sa spoljne strane zidovi su omalterisani i okrečeni. Prozorski otvori su postavljeni u dva

107

pojasa osim na jugoistočnom mihrapskom zidu, gdje postoje prozori samo u gornjoj zoni.

Donji prozori su u enterijeru završeni polukubetom, a gornji imaju ravne završetke. U

sjeverozapadnom zidu objekta prozorski otvori imaju dimenzije 0,70x1,22, na

sjeveroistočnom zidu 0,79x1,20 i jugozapadnom 0,80 x 1,22 metara.

Munara džamije ima osmougaonu osnovu. Izvorno je bila omalterisana.

Potkonstrukcija je drvena gdje su preko daščane oplate pokovane drvene daščice koje služe

kao podloga za krečni malter. Usljed dugogodišnjeg neodržavanja, cjelokupan malter je

otpao. Munara je završena šatorastim krovom koji je pokriven limom.

Džamija je zatvorena 1920. godine. I kako niko o njoj nije vodio adekvatnu brigu

nalazila se u veoma ruševnom stanju. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na

osnovu člana V stav 4 Aneksa 8 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini

i člana 39 stav 1 Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, na

sjednici održanoj od 16. do 22. maja 2006. godine donijela je odluku da se ova džamija u

Gornjoj mahali, Seonica, Opština Konjic, proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i

Hercegovine. Sredstvima Komisije ova džamija je 2008.godine u potpunosti renovirana.

108

Tekija u Seonici

Pored dviju džamija u Seonici je postojala i tekija u koj se je do 1912. godine zikr

činio. Zadužbina je Šejh Osman Nuri Begete koji je rođen u Seonici u prvoj polovini

prošlog stoljeća gdje je pred svojim ocem Omer – begom stekao temeljno

obrazovanje.Kasnije je nekoliko godina učio u u medresi u Fojnici pred muderisom Arif

Sidki ef. Kurdom (zelejnkom), poznatim nakšibendijskim prvakom. Polovinom prošlog

stoljeća išao je u Istanbul i tamo dobio idžazet (diplomu) da može vršiti dužnost šejha. Po

povratku iz Istanbula živio je do smrti u Seonici.

Oko 1883. godine sagradio je kod svoje kuće tekiju koja je bila nakšibendijskog reda.

Sastojala se od dvije prostorijeod kojih je veća imala mihrab. Svako uoči petka i uoči

ponedjeljka klanjala se dženatile jacija u tekiji i iza jacije bi se proučio zikr na koji su

dolazile i žene. Šejh Osman Nuri je bio prvi šejh ove tekije i tu jed užnost do smrti vršio.

Umro je oko 1890 godine i pokopan u malom mezarju pred predvorjem tekije.

Ovaj Šejh je vršio i imamsko muallimsku dućnost u Seonici. Pripovjedalo se da je

znao perzijski i da je dobro poznavao perzijsku književnost i filozofiju. Osim toga znao je

još arapski i turski jezik. Ostavio je iza sebe tri sina: Numana, Muhameda i Abdullaha.

Numan i Muhamed su učili u Sarajevu i pred Prvi svjetski rat su otselili u Tursku i tamo

umrli. Abdulah je umro 1937. u 83-ćoj godini života i sahranjen u mezarju pred tekijom.

Poslije smrti Šejh Osman Nurije za šejha ove tekije postavljen je Šejh Ahmed-beg

Buturović koji je ovu dužnost vršio do njenog zatvaranja 1912.godine. Poslije smrti oca

mu Osman-bega bio je i imam gornjomahalske džamije sve do njenog zatvaranja

1920.godine.

Šejh Ahmed-beg je kod svoje kuće, oko dvije stotine metara zapadno od tekije imao

prostran konak s prizemljem i spratom. U prizemlju su se vezali konji a na spratu su bile tri

prostorije i velika divanhana gdje su dolazili musafiri.

109

Djevojačka džamija u Seonici prije i nakon rekonstrukcije

110

111

PARSOVIĆI

Parsovići se nalaze na oko četiri kilometra od Buturović polja, na desnoj obali

Neretvice. Nad ulazom u staru džamiju u ovom selu stajao je sljedeći natpis:”Dobrotvor

hadži Mustafa Sarajlić. Godina 1310.” (1892) iz čega se jasno zaključuje da je džamija

napravljena 1892. godine a da je sve ili većinu radova platio spomenuti Mustafa Sarajlić.

2005. godine džematlije ovog džemata pokrenuli su akciju gradnje nove džamije

nekoliko metara niže od stare džamije. Nova džamija je završena i svečano otvorena

2.8.2008.g. Prije otvora Nove džamije u Parsovićima zgrada stare džamije je uklonjena.

Izgled stare džamije u Parsovićima

112

Nova džamija u Parsovićima

113

Zanimljivost

Uzajamna imigracija Neretljana i Sarajlija

Kako je Sarajevo bilo kulturni centar Bosne i Hercegovine već onamo od šesnaestog

vijeka, u njeg su dolazili mladići iz gradova i sela da uče nauke ili zanate. In’am defteri

(defteri o oslobađanju čifluka od tekalifa) dokazuju da su mnoge sarajlije raznih profesija

imale posjede u nahiji Neretvi. Iz ove činjenice da se izvesti zaključak da su ti pojedinci

porijeklom iz iste nahije, te da je emigracija iz nje bila česta.

Nekad je bila u upotrebi krilatica : ”Nahija Neretva je sarajevska nahija”. Naravno da

ne začuđuje odlazak neretljana u Sarajevo ali je čudno da su i ljudi iz Sarajeva selili u

spomenutu nahiju. Poznate su mnoge porodice koje su porijeklom iz Sarajeva a danas žive

u ovom području:Osmanovići, Crvenci i Čomage u Seonici, Sarajlići u Parsovićima, Šoljići

u Solakovoj Kuli . Interesantno je navesti i porodice koje su odselile u Sarajevo i tamo vrlo

brzo postigle veliki ugled: Muhibići51, Sokolovići52, Defterdarije (Buturovići53) ,

Čohadžići54 i Mujagići55.

51 Osnivač ove porodice je hadži Mustafa Muhibija. M.E. Kadić tvrdi da je Muhibija porijeklom iz sela Dusine u nahiji Neretvi, Kronika 25, str. 158. Me|utim kako ovu svoju tvrdnju nije dokumentovao ne može se pouzdano primiti. U posjedu spomenutog pisca nalazi se tapu-nama od 1834. godine prema kojoj je isti

114

Detalj sa svečanosti nakon otvorenja novosagrađene džamije u Parsovićima

Muhibija prodao Mustafi Šoljiću svoje mulk i mirije nekretnine koje su se nalazile u selu Plavuge. Po ovom zaključujemo da je porijeklom iz ovog sela, dakle iz Nahije Neretve. 52 Osnivač ove porodice je Abdullah ef. Sokol iz sela Buščaka u nahiji Neretvi 53 Osnivač ove porodice je hadži Husejn beg Buturović iz Seonice 54 Ne zna se tačno ko je osnivač ove porodice, osim da je posjedovala imovinu u selu Gorani 55 Osnivač ove porodice je hadži Omer ef. Mujagić iz Čažnja

115

DŽANIĆI

Džanići su smješteni u strani na lijevoj obali kanjona Neretvice. U ovom selu se

nalazi džamija s drvenom munarom i oko nje prostrano mezarje.

Priča se da je džamiju sagradio neki hadži Muhibija iz sarajeva u isto vrijeme kada je

podizana i džamija u Tuhobiću. Vakif je možda identičan sa hadži Mustafom Muhibijom

koji je 1834. godine imao posjede u Plavuzima i od kojeg vuku porijeklo sarajevski

Muhibići56. Neki mula Omer, imam iz Buljine potpisan je kao svjedok na hudžetu kadije

neretvanske nahije. Ovaj Omer se spominje kao imam ove džamije 1817. godine.

56 Vidi: Derviš Buturović: Osvrt na nekoliko važnih pitanja iz prošlosti Nahije Neretve u Kliškom sandžaku, Glasnik VIS-a Sarajevo 1969. godina, broj 9-10, str;415

116

Džamija je više puta obnavljana. Nakon rata urađena je betonska munara i izvršena

rekonstrkcija ove džamije.

117

U sastav ovog džemata ulaze naselja: Slavkovići, Bukovlje, Lipovci, Redžići, Lokve, Dobričevići i Donji Čažanj.

Mekteb u Donjem Čažnju

118

Slavkovići /slika gore/ Lipovo i Donji Čažanj /slika ispod/

119

BUTUROVIĆ POLJE

Džamija u Buturović polju je započeta 1989. godine a radovi na njenom završetku

privodeni su kraju 2000.godine.

120

121

PODHUM

U sklopu ovog džemata sada je i Podhum koji je prije bio zaseban džemat. U njemu

se nalazi i džamija.. Po kazivanju Osmana Begluka džamija u Podhumu sagrađena je

1888. godine. Uz ovu džamiju se nalazi odvjeni mejtef (mekteb) koji je 2005.godine

nanovo izgrađen. Na džamiji se nalazi drvena munara opkovana limom. Džamiju su

sagradile džematlije.

122

123

NEVIZDRACI

U džematski odbor Nevizdracima spadaju Nevizdraci, Boždarevići, Treboje-Bolobani

i Gradac. U ovom džematskom odboru trenutno još nema džamije. Vjerski obredi vrše se

u mektebima u Treboju uz koji je izgrađen i imamski stan. Imam u Nevizdracima je Čorbo

ef. Elvedin. Krajem ove (2006) godine u Treboju je počela izgradnja nove džamije. U isto

vrijeme su obnovljeni svi mejtefi na području ovog džemata (Gradac i Boždarevići)

Džamija u izgradnji u Treboju

124

Mesdžid u Treboju

Mesdžid u Nevizdracima

125

LISIČIĆI

Neolitsko naselje u Lisičićima je jedno od najvažnijih nalazišta iz spomenutog

perioda na sjeveroistočnom Balkanu. Sasvim se pouzdano zna da je područje Lisičića bilo

naseljeno preko četiri hiljade godina.Pretpostavlja se da su tadašnji stanovnici Lisičića bili

mediteranskog porijekla i da je naselje brojalo nekoliko stotina stanovnika. Sva ova

nalazišta otkrivena su prilikom istraživanja u vezi sa izgradnjom hidroelektrane u Jablanici

čija je voda pokrila područje starih Lisičića.

Među objektima koji su akumulacijom Jablaničkog jezera potopljeni nalazila se i

Džamija u Lisičićima. Od kamena te stare džamije sagrađena je nova džamija na obali

Jablaničkog jezera na području novog sela Lisičići. Za staru džamiju se ne zna tačno kada

je napravljena, pretpostavlja se da je to bilo 1820. godine. Nova džamija je sagrađena

1963. godine. Zemljište za nju uvakufio je Lihić Ramo.

Imami u ovom džematu bili su; Mulamehmed ef. Mujić, hamid ef. Lepara, Muharem

ef. Mehić, Avdo ef. Lepara, Salko ef. Lepara, Salko ef. Borić, Fazlo ef. Halilović, Agan

ef. Memić, Salih ef. Halilović, Omer ef. Kozić, Mesud ef. Ćosić i sadašnji imam Ćamil ef.

Pindžo.

U sastav ovog džemata ulaze još Memidžani i Kralupi gdje je izgrađen novi mesdžid.

126

Mihrab džamije u Lisičićima

127

128

Mesdžid u Kralupima

129

GRABOVCI

Džamija u Grabovcima je naprevljena 1991. Prvobitno je bio samo mekteb koji je

izgrađen, nakon nacionalizacije starog mekteba, 1968. godine a onda je navedene

1991.godine izrađena munara. U sklopu džamije prije nekolike godine izgrađen je i

imamski stan.

130

131

REPOVCI

Repovci su udaljeni od Bradine oko sahat i po hoda. Smješteni su na prostranoj i

valovitoj zaravni pod brdom Lisinom, ogrankom Bitovinje planine. Mjesto je vrlo staro i

po prvi put se u izvorima spominje 10. Oktobra 1392. godine pod imenom Podlisje

(Fermendžin, Acta Bosnae, Zagreb, 1892, str. 51). Ovdje su živjeli čuveni bezi Repovci

koji su se vremenom razgranali u nekoliko porodica i dali više državnika, velikih junaka i

vakifa.

Kao što smo naveli Gulam Šah Hadaverdi Bosna Mehmed Čauš iz Repovaca

sagradio je prije 980. (1579) godine džamiju na desnoj obali Neretve u Konjicu koja danas

nosi naziv Repovačka džamija. On je u Repovcima imao kulu od pet spratova za koju se ne

zna kada je srušena.

U Repovcima se od islamskih spomenika nalazi džamija, turbe i ruševine dviju starih

kula. Džamija je locirana u sredini sela na mjestu Mlinište , gdje su nekada bili mlini

Beglerovića i Huseinbegovića. Sada je to zemljište vakufsko vlasništvo. Džamija je

sagrađena oko 1850.godine, a zadužbina je Mustajbega Alibegovića koji ju je započeo

graditi a džematlije dovršile zajedničkim sredstvima. Džamija je više puta opravljana a

132

zadnji put je 1985 temeljno opravljena kada je srušena drvena munara i na istom mjestu

sagrađena nova od betona visoka oko 18 metara.

2008.godine, na džamiji u Repovcima također su izvršeni neophodni rekonstrukcijski

radovi i potpuno novi enterijer džamije.

Džamija u Repovcima

133

TUHOBIĆ

Tuhobići su smješteni u uvali oko dva kilometra niže

od Repovaca uz put za Bulatoviće. Ovdje na Rijeci,

Između Repovačkog i Lađa potoka, nalazi se mala

džamija koja je prvotno bila pločom pokrivena i imala

drvenu munaru. Džamija je sagrađena kako se vidi iz

natpisa tušom na njenoj minberi 1722/23.godine.

Podignuta je na Jusufbegovića zemljištu. Sagradio ju

je Muhamed beg Repovac koji je umro u Reopovcima

polovinom 18 stoljeća i sahranjen u turbetu. Godine

1938 uklonjena je drvena munara koja je bila

dostarjela te je džamija do 1957 bila bez munare. 1957

godine džamija je opravljena i uz nju urađena mala munara od betona. Krajem 2008.godine

na ovoj džamiji je izgrađena sofa.

134

Sadašnji izgled /iznad/ i nekadašnji /ispod/

135

ŠUNJI

Džamija u Šunjima je izgrađena 1967/68 godine. 2010.godine počela je potpuna

rekonstrukcija ove džamije. Umjesto običnog krova urađena je kupola te izvršeni

neophodni restauratorski radovi na zidovima i unutrašnjosti džamije.

136

Rekonstrukcija džamije u Šunjima. Džamija će dobiti novi izgled.

Na području ovog džemata 2008.godine izgrađena je a temeljima nekadašnjeg

mesdžida džamija u Brđanima a 08.08.2009.godine otvorena je i džamija u Zukićima.

Imami u džamiji u Šunjima od njenog podizanja do danas bili su: Mustafa ef. Bešlić, Ahmed ef. Zatega, Numan ef. Ćosić, Bajro ef. Bandić, Ahmed ef. Hasković i današnji imam Nihad ef.Sinanović.

137

BRĐA�I

Mekteb u Brđanima je izgrađen 1969. godine. 19. aprila 2007.g. postavljen je kamen

temeljac za novu džamiju, a ista je završena i svečano otvorena 9.avgusta 2008.g.

138

Unutrašnjost džamije u Brđanima

139

ZUKIĆI

Džamija u Zukićima izgrađena je i svečano otvorena u 2009.godini. Svečano

otvorenje bilo je 08.08.2009.godine.

140

Detalj s otvorenja

141

PODORAŠAC

Džamija u Podorašcu je podignuta 1987. godine a radovi na njoj trajali su od 1980.

godine. Do podizanja ove džamije Podorašac je bio u sastavu Džematskog odbora Šunji.

Pored ove džamije urađena je gasulhana i abdesthana. Pored ove džamije Podorašcu se

nalaze dva mesdžida: u Pirićima i Vrbljanima.

Imamsku dužnost u podorašcu vršio je Alija ef. Drkić, a nakon njega sadašnji imam

Alić ef. Enes.

U periodu od 20. juna do 12. avgusta 2006.g. izvršena je rekonstrukcija džamije u

Podorašcu. Zamijenjeni su prozori i vrata i postavljena nova aluminijska bravarija,

izvršeno je krečenje džamije i farbanje kako unutarnje tako i vanjske fasade. Akciju na

spomenutim poslovima vodio je imam ove džamije Alija ef. Drkić.

142

143

ČELEBIĆI

Čelebići, Idbar i Orahovica su duži niz godina sačinjavali jedan džematski odbor, da

bi se 2000.g. podjelili na zasebne odbore. U Čelebićima je odprije u zaseoku Lape postojao

mesdžid a 1990. godine udareni su temelji džamiji koja je svečano otvorena 25.08.2007.g.

Džamija se nalazi na obali Jablaničkog jezera. Imam u ovom džematu je Salih ef.

Jusupović, koji je zamjenio Salih ef. Nefera koji je nekoliko godina bio imam u ovom

džematu, priej i ut oku gradnje džamije.

144

Džamija u Čelebićima, pogled s ulazne kapije u dvorište džamije

145

Detaljs mevludskog rpograma u džamiji u Čelebićima.

146

147

ORAHOVICA

Džamija u Orahovici je podignuta 1968. godine zajedničkim ulaganjem džematlija a

munara sa dvije šerefe je podignuta 1989/90. godine. U agresiji na našu zemlju nekoliko je

puta pogođena i lakše oštećena. Štete su sanirane nakon rata.

Imamsku dužnost u ovom džematu obavlja Omer ef. Kozić.

148

Džamija u Orahovici

Mihrab i minber džamije u Orahovici

149

IDBAR

Idbar se nekada zvao Dbar a rijeka Bašćica Dbarčica. Dana o8. aprila 1411. godine

bosanski kralj Stjepan ostoja izvještavajući Dubrovčane o nekom poslu navodi kako je

pismo pisano u “Dbari na Neretvi”. Ovdje je na lokalitetu Gradina bio smješten stari grad

Dbar o čijem nastanku nema nikakvih podataka. Pod dolasku Turaka jedno vrijeme ga je

koristila Turska vojska.

U ovom mjestu je 1967 . godine na temelju prijašnjeg mekteba izgrađena džamija. I

ona je kao i drugi objekti bila izložena tokom agresije neprijateljskim projektilima ali su

štete nakon rata sanirane.

150

2008. godine pokrenuta je kacija potpune rekonstrukcije džamije u Idbru, radovi su

privedeni kraju i džamija je svečano otvorena u ljeto 2009.godine.

Prije i nakon rekonstrukcije

151

RIBIĆI

Ribići su selo koje se nalazi kod Konjica, između Konjica i Jablanice. U srednjem

vijeku Ribići su bili općina, manja teritorijalno politička jedinica. Naselje je imalo svoje

manje utvrđenje. Ribići su značajni zbog dvije ostave srednjovjekovnog bosanskog novca

koji su pronađeni u blizini naselja.

Na primjeru Ribića narodne priče o nalaženju ćupova sa blagom dolaze u

potpunosti do izražaja. Na jedan kilometar od utvrđenja 1904. je pronađen zemljani vrč sa

1422 komada srebrnog novca bosanskih vladara Tvrtka II Tvrtkovića i Stjepana Tomaša.

Od toga je 1266 primjeraka smješteno u Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine u Sarajevu.

Na 100-200 metara bliže utvrđenju 1983. pronađen je manji zemljani lonac pun

srebrenjaka istih bosanskih vladara, a 1368 primjeraka je smješteno u isti muzej. U oba

slučaja nalazači su oklijevali u prijavi svojih nalaza, dijelili nalaze prijateljima i rodbini,

nešto i prodavali i tek uz odgovarajuću nadoknadu ponuduli su nađene srebrenjake

Zemaljskom muzeju. U ostavama su bili groševi, dinari i poludinari. Na aversima su

kraljev naslov i lični grb, rjeđe grb države, a na reversu lik zaštitnika Bosne svetog Grgura

Nazijanskog.

U Ribićima je 1970 godine napravljen mesdžid. Imam u ovom džematu bio je Sakib

ef. Kovačević. Do 1997. godine Ribići su bili u sastavu Džematskog odbora Ostrožac koji

je do tada iako na području Općine Jablanica pripadao Medžlisu IZ-e Konjic. U Ribićima

je u fazi izgradnja imamskog stana a urađena je projektna dokumntacija za džamiju u

Ribićima koja je izlijevanjem temelja počela da se gradi na mjestu nekadašnjeg mekteba.

Imam u Ribićima je Amer ef. Bubalo.

152

Izgled buduće džamije u Ribićima

153

GLAVIČINE I BIJELA

Džamija u Glavičinama je izgrađena 1988. godine. U ratu je bila dosta oštećena ali

su oštećena nakon rata zalaganjem džematlija otklonjena. 2008.godine izvršeni su dodatni

radovi na ovoj džamiji tom prilikom je izgrađena i abdesthana uz džamiju.

Glavičine

Imam u Glavičinima je Vrače ef. Mumin

154

U okviru džematskog odbora Glavičine nalazi se i naselje Bijela u kojem je u

septembru 2009.g. postavljen kamen temeljac za novu džamiju. 27.juna 2010.godine, uz

prisustvo velikog broja zvaničnika i džematlija svečano je otvorena novosagrađena džamija

u naselju Bijela. Ova džamija ima dimenzije 7,50 x 10,25m. Visina objekta je 9,00m.

Visina minareta je 19,90. Svijetla visina je 2,60m i 5,20m. Objekat se sastoji od

prizemlja i galerije-mahvila sa učionom .

U prizemnom dijelu objekta bili bi smješteni sljedeći sadržaji: predprostor, ulazni

hol sa stepeništem, molitveni prostor, abdesthana i sanitarni čvor.

155

Detalj sa svečanog otvorenja džamije u Bijeloj

156

157

GLAVATIČEVO

U ovom džematu je 1658.godine već postojala džamija. Kako smo već naveli to

svjedoči zapis kojeg je ostavio francuski putopisac M. Kikle (M. Quiqlett) 1658. godine:57

�akon što smo strahom sišli s brda, stigosmo rijeci �eretvi koja dolazi (!) od

Mostara i ide (!) u Konjic te ulazi u more kroz Dubrovačko zemljište. Tamo vidjesmo

kulu Glavatičevo, gdje ima dosta lijepa mala džamija...

Ova džamija je nekoliko puta popravljana i proširivana. Za vrijeme ustanka protiv Austro-

Ugarske 1882. godine ova džamija je bila zapaljena zajedno sa drvenom munarom. Nakon

toga ponovo je izgrađena i umjesto drvene munare izrađena mala zidana munara. 1967 je

prilozima Kašić Kade i Emine te ostalih mještana podignuta veća munara od sedre.

57 Truhelka, Ć.: Opis Dubrovnika i Bosne iz 1658., GZM, XVII, 1905, 424-425.

158

Pored ove džamije je pred sami rat uređeno dvorište i veoma lijep mekteb sa abdesthanom.

U ratnim razaranjima džamija je prvo nekoliko puta pogađana, pri čemu je munara bila pri

vrhu srušena a kasnije i zapaljena tenkovskim projektilom.

Ulaskom agresorskih snaga na ovo područje ostaci džamije su minirani. Donacijom

Visokog Saudijskog komiteta na mjestu ove stare džamije podignuta je nova i ljepša

džamija pored koje je podignuta i munara.

Izgled dzamije Glavatičevu prije 100 godina

159

Stanje džamije 1992-1995.g.

Imamsku dužnost u džematu Glavatičevo

već nekolike decenije obavlja Salih ef. Ćesir

160

Sadašnji izgled džamije u Glavatičevu

161

BJELIMIĆI

Bjelimići su mjesto koje se nalazi na jugoistočnom dijelu općine Konjic, između

planina Visočice, Treskavice i Crvnja te nešto manje od trideset kilometara od Boračkog

jezera. Bjelimići, to je ustvari Mjesna zajednica. Naziv Bjelimići često se pogrešno

poistovjećuje i zamjenjuje sa centralnim dijelom ovoga kraja, sa selom Odžaci. Tako

nerijetko može se čuti da stanovništvo perifernih bjelimićkih sela ide u školu ili u

prodavnicu u Bjelimiće. Sam naziv Bjelimići vjerovatno ima veze sa bijelim snježnim

pokrivačem jer se snjegovi zadrže u ovom kraju nešto duže nego u susjednim mjestima

Glavatičevo i Župa Zagorska.

Međutim u istraživanjima i sam dr. Pavao Anđelić ostavlja mogućnost da se naziv

Bjelimići može povezati i sa srednjevjekovnim prezimenom Bjelim odnosno Bjelimlić. Ti

Bjelimlići su još za vrijeme turske odselili. Da to ima neke veze pokazuje i veći broj

stećaka u mjestu Police u sred Visočice, a i jedan predio u selu Ježeprosina u srcu

Bjelimića “bez ikakva razloga” zove se Bjelim. Bjelimići su kraj koji popunjava prostor

između Visočice i rijeke Neretve.

Bjelimići su zajednički nazivnik za 17 seoskih naselja u gornjem toku rijeke Neretve.

Centar ovih naselja je naselje Odžaci, koje se često poistovjećuje sa nazivom Bjelimići. Tu

spadaju sela: Argud, Dindo, Doljani, Gradeljina, Luka, Ljubuča, Ljuta, Mokro, Ocrkavlje,

Odžaci, Sitnik, Sopot, Svijenča, Tinje, Veluša, Zabrđani

Džamija u Bjelimići nalazi se na lokalitetu Odžaci. Za njenu gradnju vezano je

nekoliko priča ali zbog neposjedovanja tačne dokumentacije ne može se za sada utvrditi ni

kad je ni ko je napravio. Ono što se sa sigurnošću može tvrditi na osnovu načina njene

gradnje jeste da je nastala najvjerojatnije krajem 18 ili početkom 19. st. Uzme li se u obzir

da su Turci u ove krajeve došli veoma rano za pretpostaviti je da se negdje u ovim

krajevima i prije nalazila džamija.

Sve do 1998.godine imala je drvenu munaru zaštićenu limom a 1998. godine

napravljena je nova betonska munara.

22.6.2007.g. u Bjelimićima počeli radovi na kompletnoj rekonstrukciji džamije.

Svečano otvorenje rekonstruisane džamije obavljeno je 20. juna 2010.godine.

162

unutrašnjost obnovljene džamije u Bjelimićima

163

Džamija u Bjelimićima

164

Džamija u Bjelimićima prije rekonstrukcije

Imam u ovoj džamiji je Nazif ef. Kurtović a prije njega su imami bili: Zejnil ef. Biber,

Rašid ef. Trnka, Efendija Bandić i drugi.

Na području Bjelimića, (Ocrkavlje) na desnoj obali Neretve nalazio se davno grad Veletin.

U pisanim izvorima se spominje pet puta a prvi put 1442. godine i to kao već razvijen

grad.

Bjelimići su za vrijeme Austrougarske djelovali kao Kotarska ispostava pod čijom su

administrativno-upravnom nadležnošću bila 32 naselja na području Bjelimića i Župe. Ova

uprava sa radom je prestala 1916. godine.

U okviru ovog džemata nalazi se i džemat Ljuta u kojem je 2006 godine sagrađen mesdžid

sredstvima džematlija ovog kraja na radu u inostranstvu, a u toku 2008 godine završena je

i munara te je džamija u Ljutoj svečano otvorena 18.07.2010.godine.

165

Džamija u Ljutoj

166

167

DŽEPI I VRDOLJE

Jevto Dedijer ime sela Džepi izvodi od albanske riječi djepe-djep, što znači kolijevka,

bešika58. Ovakvo izvođenje ima smisla, jer udolina u kojoj su smješteni sela Džepi i

Vrdolje upravo podsjeća na kolijevku. Iznad Džepa uzdižu se ostaci starog grada Črešnjeva

ili Trešnjevca. U ovom gradu kako govore turski dokumenti 1463, bila je postavljena

turska posada sa dizdarom na čelu. Sadašnji zaselak Grad zabilježen je i 1895 .g. prilikom

popisa žiteljstva BiH, kao Trešnjevac po čemu je vjerovatno dobila i ime riječica

Trešanica. Džamija u Džepima je naprevljena u periodu od 1967 – 1969. godine.

58 Dr Jevto Dedijer: HERCEGOVINA iz XII knjige Etnografskog zbornika SKA, Beograd, 1909, str, 105)

168

Džamija Džepi (zimski period)

Džepi i Vrdolje

169

ČUHOVIĆI

Džamija u čuhovićima podignuta je sredstvima i radom džematlija tridesetih godina

prošlog stoljeća. Na džamiji su periodično po potrebama vršene popravke.

Imami u ovoj džamiji bili su: Zejnil ef. Trešnjo, hodža Jelovac, Ahmed ef. Bandić,

Uzeir ef, Bandić i današnji imam Džemail ef. Delić.

U neposrednoj blizini Čuhovića, na lokalitetu Blaca, planina Zvekuša, nalaze se

ostaci građevine a koju predaja kaže da je nekad bila džamija, ali osim upečatljivog detalja

u zidu porušene građevine koji upućuje d abi mogao biti mihrab nekadašnje džamije druge

pisane izvore nsiam našao.

170

Čuhovići

171

LUKOMIR

Lukomir je planinsko selo koje se nalazi na južnim obroncima Bjelašnice na 1495 metara nadmorske visine, što ga čini najvišim naseljenim mjestom Bosne i Hercegovine i jedinim preko 1300 m. Na osnovu stećaka koji se nalaze u selu i koji potiču iz 14. i 15. vijeka, vjeruje se da je selo bilo naseljeno i prije više stotina godina. Današnji stanovnici sela potomci su ovčara iz hercegovačkih sela Kamen i Žulj iz okolice Stoca, koji su zbog iznimno bogatih pašnjaka ovdje ljeti čuvali velika stada ovaca. Gradeći prvo sezonska naselja (stanove), koja su poslije prerasla u današnje selo, najvećim su se dijelom ovdje naseljavali ljudi iz plemena Čomora i Masleša, koji su i danas najbrojnije porodice u Gornjem Lukomiru.

Džematski odbor Lukomir formiran je 1968. godine kada je i završavan mesdžid u ovom selu (svečano otvorenje bilo je 08. maja 1969. godine). Prvi imam ovog mesdžida bio je Derviš ef. Čomor (2 godine) zatim Salem ef. Vatrić (5 godina) pa zatim imam Abdulah ef. Bandić. Zanimljivo je da su u ovom selu imami dvadesetak godina radili bez novčane pomoći. Plaća za njihov trud ugađala se tako što su im mještani izimljavali 20/30 brava o svom trošku. U zadnjih nekoliko godina Lukomir je uz pomoć međunarodnih organizacija obnovljen te je u sklopu te obnove i mekteb u ovom selu obnovljen. Brigu o vjerskom životu u Lukomiru trenutno vodi Halil ef. Čomor.

Džamija u Lukomiru

172

Lukomir, ljetna i zimska panorama

173

GORNJE POLJE

Gornje Polje je prigradsko naselje Konjica, udaljeno tri kilometra od centra Konjica.

20.07.2008.godine nakon pet godina gradnje, svečano je otvorena džamija u Gornjem

Polju. U početku je imamsku dužnost vršio penzionisani imam Ahmet ef. Biber, inače

džematlija ovog džemata, a poslije njega dužnost je preuzeo Delić ef. Refik.

174

175

Unutrašnjost džamije u Gornjem Polju

176

177

SPILJANI

Džamija u Spiljanima vakuf je braće Maksumića. Otvorenjem ove džamije

28.09.2003.g. Spiljani su postali zaseban džemat.

178

Detalj sa svečanog otvorenja

Unutrašnjost džamije

179

180

Detalji sa svečanog otvorenja džamije u

Spiljanima.

U sastav ovog džemata ulaze Džajići,

Dubočani i Ljuta u kojima se također

nalaze vjerski objekti. Prvi imam u

Ovom džematu bio je Delić ef. Refik. A

nakon njega, sadašnji imam, Čorbo ef.

Elvedin

181

DŽAJIĆI

Džamija u Džajićima nakon nešto više od jedne godine radova na izgradnji i

uređenju svečano je otvorena 5.7.2009.g. uz prisustvo visokih zvaničnika Muftijstva

mostarskog i Medžlisa IZ-e Konjic.

Detalj sa otvorenja džamije u Džajićima

182

DUBOČANI

U Dubočanima je još u prošlom stoljeću izgrađen mesdžid. Prije deset godina je zbog

dotrajalosti uklonjen a 2009.godine počli su radovi na njegovoj obnovi. Prilikom obnove

na krovu mesdžida izgrađena je i mala munara.

Imamsku dužnost u ovom mesdžidu skoro čitav svoj životni vijek obavlja Arif ef.

Macić.

183

PREGLED DŽEMATSKIH ODBORA NA PODRUČJU IZ-e KONJIC

Medžlis IZ-e Konjic obuhvata kompletno područje Općine Konjic.Čine ga slijedeći

džematski odbori:

1. Džematski odbor Bjelimići59

2. Džematski odbor Glavatičevo60

3. Džematski odbor Glavičine61

4. Džematski odbor Čuhovići

5. Džematski odbor Džepi62

6. Džematski odbor Podorašac

7. Džematski odbor Šunji63

8. Džematski odbor Repovci i Tuhobić64

9. Džematski odbor Gornje Polje

10.Džematski odbor Grabovci65

11.Džematski odbor Lisičići66

12.Džematski odbor Nevizdraci67

13.Džematski odbor Seonica68

14.Džematski odbor Buturović Polje69

15.Džematski odbor Parsovići70

16.Džematski odbor Džanići71

17.Džematski odbor Jasenik72

18.Džematski odbor Kruščica73 59 Bjelimići su zajednički nazivnik za 17 seoskih naselja u gornjem toku rijeke Neretve. Centar ovih naselja je naselje Odžaci, koje se često poistovjećuje sa nazivom Bjelimići. U ovaj Džematski odbor spadaju sela: Argud, Dindo, Doljani, Gradeljina, Luka, Ljubuča, Ljuta, Mokro, Ocrkavlje, Odžaci, Sitnik, Sopot, Svijenča, Tinje, Veluša, Zabr|ani. 60 Džematski odbor Glavatičevo okuplja slijedeća mjesta: Biskup, Dudle, Dužani, Glavatičevo, Grušča, Lađanica, Razići, Ribari, Kašići, Krupac 61 S naseljem Lupoglava i Bijela 62 Džepi i Vrdolje su jedan džemat 63 U Džematskom odboru Šunji okupljeni su Brđani, Zukići i Bale. 64 U ovom Džematskom odboru sadržana su i slijedeća mjesta: Hasanovići, Barmiš,Stojkovići,Gobelovina i Bulatovići. 65 U ovaj Odbor spadaju još Herići i Koto. 66 Ovdje spadaju Kralupi , Memidžani i Hondići 67 Ovdje spadaju Treboj, Bolobani, Boždarevići i Gradac. 68 Ovdje spadaju još Trusina, Sultići, Višnjevice, Raotići.. 69 Sa Podhumom u kom se nalazi džamija i Goricom. 70 ovdje gravitiraju sela Kale, Prijeslop, Bušćak. 71 Sa selima Slavkovići, Bukovlje, Lipovci, Redžići, Lokve, Dobričevići i Donji Čažanj. 72 Sa Barama.

184

19.Džematski odbor Gorani74

20.Džematski odbor Ribići

21.Džematski odbor Idbar

22.Džematski odbor Čelebići

23.Džematski odbor Orahovica

Džematski odbori na području grada: 5 gradskih Džematski odbori Repovačke

džamije, Čaršijske džamije, Tekijske džamije,Vardačke džamije i Prkanjske džamije75

73 Sa Solakovom Kulom i Gornjim Čažnjem. 74 Sa Oteležanim, Čelinom, Blučićima i Pačeranima. 75 Džematski odbor Repovačke džamije obuhvata sva mjesta na desnoj obali Neretve dok džematski odbori ostalih džamija obuhvataju mjesta koja se nalaze uz džamiju

185

PRILOZI UZ K�JIGU:

Prilog ovoj knjizi je DVD slijedećeg sadržaja:

- dokumentarni film o konjičkim džamija rađen prema materijalu iz ove knjige

- foto galerija konjičkih džamija sa bogatim izborom kvalitetnih fotografija svih

džamija na području Medžlisa Konjic.

186

187

Bibliografija:

1. Konjic i njegova okolina u vrijeme Austrougarske vladavine; Konjic, mart

1990. godine. Grupa autora

2. Historijski spomenici Konjica i Okoline; dr Pavo Anđelić. Konjic 1975. godina.

3. Hamdija Kapidžić: “Ustanak u Hercegovini 1882. godine.” “ Veselin Masleša”

Sarajevo 1958. godina str. 162/64

4. Šefko Hodžić; Glavatičevo- monografija. 1975.godina

5. Islamska epigrafika u BiH, M. Mujezinović;

IRO “Veselin Masleša” Sarajevo 1981. godina, Knjiga III; 422.440 str.

6. Preporod godište 1972– islamski informativni časopis –Tekstovi Refika

Hadžimehanovića o Konjicu (u nastavcima)

7. Arhiva Medžlisa IZ-e u Konjicu

8. Ahmed Mehmedović;.”Tako je govorio Resulullah” ; Grafičar, Tuzla 1991.

godina

9. Abdulah Škaljić, “Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku” , Svjetlost Sarajevo

1966. godina.

10. Evlija Čelebija, “Putopis” Svjetlost, Sarajevo 1973. godina.

11. Husein \ogo, “Novi Behar” Sarajevo 1936. godina

12. Ogledalo nasilja-Centrala SDA Sarajevo- podaci o nastradalim vjerskim objektima

u ratu od 1992-1996.god. na području koje je kontrolisala Armija BiH

13. Dr A. Benac - D. Sergejevski i Ć.Muslić; “Kulturna historija Bosne i

Hercegovine”, Sarajevo 1955.g.

14. Dr Ismet kasumović: školstvo i obrazovanje u bosanskom ejaletu za vrijeme

osmanske uprave, Islamski kulturni centar, Mostar 1999

15. Anali GHB- Sarajevo, 1987.g. knj. XIII-XIV

16. Anali GHB-Sarajevo 1983.g. knj. IX-X

17. Anali GHB –Sarajevo 1983.g. knj. IX-XVI

18. Anali GHB – Sarajevo 1990.g. knj XV-XVI

19. Bećirbegović Madžida; Džamije s drvenom munarom u BiH, Veselin Masleša,

sarajevo 1990.g.

20. Ćehajić Džemal: Derviški redovi u jugoslovenskim zemljama, Sarajevo 1986.g.

21. Hajrudin Ćurić; Muslimansko školstvo u BiH do 1918, Sarajevo 1983

188

22. Muharem Omerdić: Autobiografija Sejfulah ef. Prohe, Islamska misao str 16, br

85-86, goidna 1986

23. Dr Fehim Nametak; Kulturni razvoj Konjica za vrijeme osmanske vlasti I,

Islamska misao broj 148-i drugi dio u Broju 149; Godina 1991

24. R. Hadžimehanović: Mehmed Čauš (tekijska) džamija u Konjicu, Takvim 1983,

str 219

25. Derviš Buturović; Povodom jedne vakufname; Glasnik VIS-a 1-4 /1951

26. Refik H. Hafizi u Konjicu ; Glasnik VIS-a str 620 , br 6/1976.g.

27. H.Hasandedić; Islamski spomenici u Seonici i okolini, Glasnik VIS-a ;Broj

2/1987.g.; str 217

28. H. Hasandedić; Hadži Šahmanova džamija u Goranima; Glasnik VIS-a ; Br.

3/1987.g. ;str. 346.

29. H. Hasandedić: Hadži Muhibijina džamija u Džanićima; Glasnik VIS-a

br.6/1986.g. ; str 662.

30. H. Hasandedić; Džamije u Donjem Crnom Vrhu i Jaseniku –Džamije u

Repovcima i Tuhobićima; Glasnik VIS-a br.6/1986; str. 665.

31. Derviš Buturović; Osvrt na nekoliko važnih pitanja iz prošlosti nahije �eretve ;

Glasnik VIS-a čitavo godište 1969 ( u nastavcima).

32. Muhamed Traljić; Ibrahim beg Repovac ; Glasnik VIS-a br.4/1980.g. str:147.

33. Refik H.;Medresa Junuzage Prohe u Konjicu ; Glasnik VIS-a br.5/1976.g.

str;484.

34. Derviš B.; Dvije konjičke vakufname ; Glasnik VIS-a Br.7-8/1966.g. Str:305.

35. Abdurahman Nametak: Hrestomatija bosanske alhamijado književnosti,

Sarajevo 1981.g.

36. H.Mehmed Handžić; Islamizacija Bosne i Hercegovine i porijeklo bosansko –

hercegovačkih muslimana, Sarajevo 1940. Islamska dionička štamparija.

37. Hamih Hadžibegić i Derviš Buturović; Berat hadaverdi Bosna Mehmed – bega

od 1953. godine. Prilozi za orijentalnu filologiju, XII-XIII,

38. Orijentalni institut u sarajevu “Vakufname iz Bosne i hercegovine” (XV i XVI

vijek), Sarajevo 1985..g.

39. Vojislav Bogićević; Memoari Mehmedi – Faika Alagića iz Konjica, Sarajevo

17.06.1894.g.

40. Povijest jedne porodice; Mehmedi – Faik Alagić

189

41. Bajro Perva: Živio da umre – umro da živi, (Povodom 17.godišnjice smrti H. ef.

Razića), TAKVIM 1985.g. str; 211

42. Dr. Jusufa Mulić, Konjic i njegova okolina za vrijeme Osmanske vladavine,

Konjic 2006.g.