OSTA JListopad 2014.; Godina 3; Broj 11

KLOKALNI GLASNIK

BESPLATNO

Život u ovom gradu naučio me je da ne smijem imati prevelika očekivanja od projekata gradske uprave. Odluče se izgraditi putnički terminal, pa on na kraju postane itness centar, novi kontejnerski terminal nema dovoljnu dubinu za veće brodove zbog kojih je i napravljen, u novoj atletskoj dvorani staza za trčanje kraća je od propisane za takmičenja... A sličnih se „uspjeha“ može nabrojiti još. Tako oprezan u očekivanjima stigao sam na svečanost otvaranja novog dječjeg vrtića. Već izvana sve je izgledalo jako dobro, ali najugodnije me iznenadilo unutrašnje uređenje i opremljenost. Projektantima i svima koji su gradili i opremali vrtić svaka pohvala. Obilazio sam prostorije gotovo s nevjericom, sve je izgledalo vrlo impresivno. Kao u onoj reklami: jedino je iznenađenje bilo da nema (neugodnih) iznenađenja. Ipak se za iznenađenje netko pobrinuo jer je novi dječji vrtić adresom smjestio u Mihoviliće, iako svi znamo da se nalazi na Androvom bregu. Ali to je jedna druga priča, o komunikaciji lokalne zajednice i gradske birokracije, a ona se ponovo događa i na jednom drugom dijelu Pehlina – tamo gdje je počela izgradnja novog trening kampa i igrališta HNK Rijeke. Još dok se razmišljalo o Mediteranskim igrama najavljivala se gradnja stadiona na Rujevici, prikazivane idejne skice i virtualne animacije. Kamp HNK Rijeke je potpuno drugi projekt, ali vjerojatno je bilo logično, zadržati ime Rujevica. I sve bi bilo u redu, ali kad je lokacija kampa dospjela u javnost ispostavilo se da se nalazi izvan područja Rujevice. Za neupućene treba pojasniti da niti naselje Lovorka Kukanić nije na Rujevici, nego je istom logikom kao i novi dječji vrtić, dobilo takvu adresu. Sada, kada se krenulo s uređenjem terena zapadno od naselja, Rujevica će se istom logikom i

dalje širiti, valjda će jednog dana stići do Marinića. Ili će se ipak neko raspitati kod onih koji znaju kako se ta lokacija oduvjek zove. Na kraju, o nazivu kampa i igrališta najbolje da odluče navijači.Pitam se, da li se nas koji ovdje živimo uopće o nečemu pita, da li možemo sudjelovati u odlukama koje su vezane za našu lokalnu zajednicu. Trebamo li potpisivati peticije, prosvjedovati, pozivati medije ili bi sustav lokalne samouprave trebao funkcionirati tako da više komunicira s građanima. Nažalost, ta komunikacija često ne funkcionira, naročito ako se radi o potrebama i problemima koje ne prepoznaju ili ne osjećaju oni koji upravljaju mjesnim odborom. Iako mjesni odbor može skladno surađivati s gradskom upravom, to ne znači da ispunjava očekivanja građana. Nisu ista očekivanja na Pehlinu i na Podmurvicama ili Brajdi, da ne nabrajam dalje. Osim rješavanja komunalnih problema (koji su obaveza gradskih komunalnih službi i za koje plaćamo komunalnu naknadu) i drugih redovitih obaveza, dobar mjesni odbor prvenstveno treba biti otvoren prema građanima. Sazivanje zbora građana jednom godišnje sigurno nije otvorenost, a to je jedan od glavih preduvjeta za uspješnost mjesnog odbora i zadovoljstvo građana. No, svako mjesto ima onakav mjesni odbor kakvog je samo izabralo, a kakvog ćemo mi imati u narednom razdoblju - imamo priliku odlučiti na izborima koji se održavaju iduće nedjelje. Izaći na izbore jednom u četiri godine je zapravo najmanje što možemo učiniti za mjesto u kojem živimo, a za očekivati je da - što nas više izađe – imati ćemo i kvalitetniji sastav novog vijeća mjesnog odbora. Dakle, svi na izbore ! Stojte mi dobro

Gordan Srok

Zaustavite Rujevicu !

2

Kada bismo pitali stanovnike Pehlina kako se zove vrhunski sportaš koji živi na Pehlinu, koji je uz to i izuzetan čovjek, entuzijast, volonter, zaljubljenik u svoj kraj i njegovu tradiciju ne vjerujemo da bi mnogi od njih znali odgovor. Pa evo, predastavit ćemo ga, a onda će se mnogi sjetiti i njega i njegove obitelji koja nesebično daje Pehlinu, već desetljećima. Naš sugovornik je: Aljoša BratušaKostanj: Aljoša, rođen si na Pehlinu, tu su ti korijeni. Što danas znači biti „domaći“ što danas znači ljubav za svoje mjesto?Aljoša Bratuša: Za mene to znači tradicija, očuvanje i ljubav prema kraju u kojem san rođen, išao u školu, mjesto gdje su živjele generacije mojih predaka. Uvijek kada s puta dođem na Pehlin meni srce jače zatuče, tu mi je nekako toplije, ugodno, tu je sve ono što se zove DOM. Još tamo 1930. godine su moji nona Ruža (od Kudeji) i nono Josip (od Jelušić) na Pehline odlučili napravit kuću i tako pustiti korjene koje se trudim i ja održati već treću generaciju. Pehlin je veliki dio mene, a to nastojim ugraditi i svom sinu Ivanu jer se nadam da će on tu odlučit živjet.K: Jedan od vidova tradicije su i zvončari. Kako si se našao u njima, a ne u feštarima?A.B.: Puno me ljudi pita zašto nisam u feštarima. Jednostavno u mojem razredu, ma i u školi, nije bilo feštara, to su onda bili puno stariji dečki i zato su zvončari prevagnuli i tako je ostalo do dan danas.K.: Bio si izuzetno uspješan sportaš, ali na Pehlinu to znaju valjda samo tvoji prijatelji?A.B.: Sa 12 godina sam postao član veslačkog kluba ‘’ JADRAN’’ i to je bio sport koji me je u potpunosti ispunjavao. Nije mi bilo teško dizati se u 5 ujutro i odlaziti na treninge dok su moji vršnjaci spavali. Poslije

treninga u 8 je počela škola, a popodne opet trening i tako skoro svaki dan. Godišnje sam znao napraviti od 350 – 410 treninga, tako sam 1998. godine i dobio plaketu kao sportaš sa najviše treninga u toj godini (407). Godišnje bih preveslao oko 3000 kilometara. Upornost i velika žrtva za veslanje dalo je i svojih rezultata pa sam već sa 14 godina postao prvak Hrvatske i tako sedam godina za redom. Za Hrvatsku reprezentaciju sam veslao sedam godina a najveći uspijeh mi je vice prvak svijeta 1995. godine u Poljskoj. K.: Uz svoj redovan posao i obitelj, imaš vremena i za politički rad kojije na neki način i obiteljska tradicija.A.B.: Tata je 16 godina bio predsjednik mjesnog odbora Pehlin, tada nije bio stranački opredjeljen ali po osnivanju Autonomne regionalne Stranke ARS, na poziv Milivoja Brozine i Luciana Sušnja priključio se stranci. Povukao je i mene sa sobom, spontano i neplanirano. Uz tatu i ljude kojima nije bila važna visoka politika već zalaganje za svoj kraj uživao sam radeći u stranci tako da sam prošle godine izabran za predsjednika Rijeke. Takva pozicija mi daje veliku mogućnost da se više založim u gradskim strukturama za potrebe mog Pehlina.K.: Što bi trebalo napraviti na Pehlinu da svi skupa osjetimo ugodniji život u zajednici.A.B.: Investicije u dječja igrališta su hvale vrijedne i zalažem se da ih treba biti čim više. Ali nogometno igralište na Baretićevu ja potpuno zapušteno i neodržavano. Boćalište na Mihovilićima je zatvoreno lokotom koji ne spriječava da se tu noću skupljaju

drogeraši i pijanci koji narušavaju mir mještana toga kraja Pehlina. Često susjedi zovu policiju al očito da vlast u mjesnom odboru nema sluha da se tu nešto promjeni. Boćalište bi trebalo natkriti i dati na korištenje svim mještana a ne samo nekih – odabranih. Ceste po Pehlinu su takve da se po nekima doslovce vozi na vlastitu odgovornost. Vrtić smo dočekali nakon što je 30 godina upućivan zahtjev prema gradu. Možda je došao pravi trenutak da sad započnemo priču o staračkom domu na Pehlinu.Puno udruga koje djeluju na području Pehlina ima potrebe za svojim prostorijama i mjestom gdje bi mogle djelovat i sastajati seK.: I za kraj? A.B.: Za kraj bih svakako dodao da se ponosim povratkom stare užance ‘’ PALJENJA KRESA NA POKLONU ‘’ za 1. maj gdje se svake godine okupi sve više i više ljudi, njih dvjetotinjak ove godine, što samo govori da je takva manifestacija pun pogodak. Damir Konestra

Intervju: Aljoša BratušaS LJUBAVLJU ZA SVOJ KRAJ

3

U matičnoj luci Pehlin, na pristaništu Mihovilići 33, „porinut“ je posve neobičan brod pun razigrane posade. Brod vrtić imenom Mavrica. Na radost djece i njihovih roditelja, na ponos mjesta i grada. Ukrcao je svoje prve putnike. Njih 105 mališana i 15 odraslih, od čega 10 odgojiteljica ili „teta“ kako ih zovu dječica. Poseban događaj i doživljaj s obzirom da je potreba za izgradnjom novog vrtića na Pehlinu trajala dosta godina. No, isplatilo se čekati i tako je novoizgrađeni Podcentar Mavrica postao dio velike obitelji dječjih vrtića našega grada.Sve u životu ima svoj početak. Početak priče o dječjem vrtiću na Pehlinu seže u daleku 1953. godinu, mjeseca prosinca kada je sve i počelo. Možete li zamisliti što je u to vrijeme značio organizirani odgojno - obrazovni rad s djecom prije polaska u školu, kojeg do tada nije bilo? Koliko je znanja, truda, volje, strpljivosti i razumijevanja za realizaciju jedne tako velike i važne odluke, trebalo uložiti ?O svemu tome saznajemo iz dokumenta preuzetog iz arhive PPO Pehlin kojeg je tadašnja učiteljica u Osnovnoj školi Pehlin Cecilija Valenčić, jedna od učesnica inicijative za otvaranje vrtića- male škole, zapisala.Kratka povijest vrtića PehlinRad dječjeg vrtića „Pehlin“ (male škole) započeo je 15.12.1953. godine u prostorijama Doma kulture na prvom katu. Inicijativu za otvaranje dječjeg vrtića dala je uprava OŠ, kao i društvene organizacije u mjestu. Prvom danu rada prisustvovali su svi roditelji djece, kao i tadašnji učitelji Valenčić Cecilija i Nino, a prva odgajateljica bila je Milica Cukrov, kojoj je to bio prvi odgajateljski rad u Rijeci, odnosno na području tadašnje Općine Zamet.Ta zgrada u kojoj se i danas nalazi Dječji vrtić dominirala je pred 20 godine nad ulazom u Pehlin, do kojeg je vodila

neasfaltirana prašnjava cesta. Ovaj dječji vrtić mještani su nazvali „MALA ŠKOLA“. Ona je ubrzo postala omiljena svoj djeci, roditeljima i mještanima, koji su na njega bili ponosni. Suradnja između „Male škole“ i Osnovne škole bila je maksimalno zastupljena. Svi nastupi, priredbe, koordinacija odgojnog rada bile su u to vrijeme jedinstvene sa Osnovnom školom, jer su prvi polaznici vrtića bila djeca koja su naredne godine bili pretežno učenici prvog razreda. Ta mješovita grupa brojila je 30 polaznika. Taj pionirski rad mlade odgojiteljice nije bio i nije mogao u to vrijeme biti lagan, jer je odgojni i obrazovni rad zahtijevao od nje veliku samoinicijativu i snalažljivost u izradi didaktičkih sredstava i pomagala kojih se nije moglo naći u ono vrijeme. Prvi namještaj nije bio novi, već skoro rashodovan i dobiven od Osnovne škole. Prva odgojiteljica kroz četverogodišnji rad razvila je i unaprijedila ovu predškolsku ustanovu na veoma zavidnu razinu usmjerivši odgojno-obrazovni rad i cjelokupnu

djelatnost vrtića na potrebe uzrasta djece i aktivnosti koje su prethodile radu u Osnovnoj školi. Dobrim radom i zalaganjem kao i susretljivošću i razumjevanjem roditelja i mještana „Mala škola“ je postala popularna i od velike pomoći roditeljima i Osnovnoj školi. Njen daljni rad u toj tradiciji sa svakogodišnjim poboljšanjem odgojno-obrazovnog rada i materijalnog položaja bivao je sve veći uz pomoć Društva „Naša djeca“, društveno političkih organizacija i općine.“U prvoj generaciju polaznika bila su djeca rođena 1948.i 1949. godine, a činili su je sljedeći polaznici: Željka Host, Bruna Spinčić, Marijan Glažar, Silvano Rubeša, koji su prvi krenuli u školu, zatim Vesna Tibljaš, Ljilja Širola, Ivanka Host, Gorana Kukanić, Desanka Milić, Miroslav Bogavčić, Vasiljko Mladenić i Ivan Rudanović .Nešto kasnije pridružili su se : Nadija Blečić, Biserka Pilepić, Zorica Host, Igor Bogavčić, Damir Gabrijel, Radovan Saršon, Zvonko Janežić, Ivan Travalja... Bilo je to novo i veliko

MALA ŠKOLA

Silvija Bogavčič, Desanka Puharić, Nadija Blečić, Zorica Host, Ivanka Host, Vesna Tibljaš, Ljilja Širola, Gorana Kukanić, Verica Širola i Biserka Pilepić

BEDENIK

4

iskustvo za djecu, za roditelje, za mjesto i mještane Pehlina. Prolazile su godine. Izmjenjivale se generacije djece. Mijenjala se organizacija rada, radni prostor. Izmjenjivale su se i odgojiteljice. Nakon odgojiteljice Milice Cukrov, rad s djecom nastavlja odgojiteljica Željka Kadijević – Tus koja je u vrtiću Pehlin odradila cijeli svoj radni vijek, ulažući znanje i trud kako bi djeca stekla vještine potrebne za uspješan polazak u školu. Vrtić tada polazi 24 djece koja čine poludnevnu skupinu. Rad se odvija na gornjem katu zgrade u velikoj sobi zaključno s pedagoškom godinom 1999./2000.U međuvremenu se javlja potreba za smještajem većeg broja predškolaca što u pedagoškoj godini 2000./2001. dovodi do reorganizacije rada i prostora. Povećanjem broja djece, povećava se i

broj odgojnih skupina i korištenog prostora. Mala soba koja je do tada služila kao kancelarija, počinje služiti kao prosto r u koji je smješteno 16 predškolaca koji borave u p o l u d n e v n o m vrtiću. U velikoj sobi smještena je mješovita skupina djece, njih 24, od treće do šeste godine života koji polaze cjelodnevni vrtić. Odgojiteljici Željki se te godine u radu pridružuju dvije odgojiteljice čime se nastavlja rad na odgojno – obrazovnom p r i p r e m a n j u djece za školu, uz stalnu suradnju s OŠ“Pehlin“. Te godine djeca vrtića

uključila su se prvi puta u Dječju karnevalsku povorku na Korzu. Nakon prve godine probnog rada, poludnevna skupina je organizirana kao cjelodnevna mješovita skupina. Usluge vrtića tada koristi četrdesetak predškolaca, od treće godine do polaska u školu. Osim promjena i prenamjene unutrašnjeg prostora, promjene su vidljive i na vanjskom prostoru vrtića. uređeno je dvorište, pješčanik i postavljene su dječje sprave, ljuljačke i klackalice. Suradnja s MO odnosno s Pododborom za djecu i mladež provodi se kroz aktivnosti vezane uz proslavu Dana dječje radosti i podjele paketa Djeda Božićnjaka. Suradnja s osnovnom školom postaje sve bogatija, a provodila se kroz razne aktivnosti. Zajednički nastupi

na dječjim karnevalskim povorkama (Halubajski karneval, Dječja reduta u Opatiji, Dječji karnevalski Korzo), organizacija maskiranog plesa za djecu vrtića i škole u Domu kulture Pehlin, prisustvovanjem učiteljica iz škole na roditeljskim sastancima za školske obveznike vrtića, obostranim posjetama i druženjima djece vrtića i škole...U prosincu 2003. vrtić je proslavio 50 godina uspješnog rada u ovom prostoru. Djeca su za tu prigodu pripremila zanimljiv program uz raznovrsnu izložbu. Svečanosti su prisustvovali kao gosti polaznici prve generacije „Male škole“. 55. rođendan vrtića proslavljen je u prostorijama Češkog doma uz Pehinarske feštare, jedne od tradicijske maškarane grupe koja je isto obilježila 55.godina svoga postojanja. U prigodno m programu učestvovali su svojom točkom i polaznici prve generacije vrtića, „Male škole“. (Podaci o radu vrtića preuzeti iz arhive PPO Pehlin)

Svečanosti otvaranja novog vrića odazvala se većina prvih polaznika staroga vrtića: Vesna, Biserka, Gorana, Ivanka,Nadija, Ivan R.,Ivan T., Vasiljko, Silvano, Damir, Marijan... Vidno uzbuđeni i dobro raspoloženi, prisjećaju se svoje prve „tete“, odgojiteljice Milice Cukrov i prvih dana provedenih u društvu svojih vršnjaka i skromnog prostora u kojemu su organizirano boravili, učili igrali se, stjecali prijateljstva i prve simpatije, pripremali priredbe za roditelje... Radost, ponos, osmijeh i zadovoljstvo mogli smo, na svečanosti otvaranja, izčitati s lica dječice, njihovih „teta“ odgojiteljica, njihovih roditelja, uzvanika,gostiju i prisutnih mještana. Na kraju. Ovom neobičnom brodu želimo razigranu i sretnu plovidbu još puno godina. Jasenka Travalja učiteljica u Oš“Pehlin“

Ponovo na istom mjestu

5

Pasala je još jedna Bela nedeja, jedna od stotin ke su već pasale da njin se ni broja ne zna, aš zapravo ni do dana današnjega ni najdeno ki je to bil i kega leta je potpisal promeš da se vaKastve samanj more održat. Morda to tako ni ni bilo, morda je samanj nastal sam od sebe, onako na mićo, a potle se na veće – ki će ga znat. Ma, zna se da je star više od 500 let i da je najveći samanj ne samo va Kastafšćine nego i čuda šire.Od sajma ki se, ki zna od kad, zove Bela nedeja ki se drži prvu nedeju va listopade, nekada su rekli va lučinsken mesece (oktobre), čuda je besed napisano a i pjesmic skantano. Najpoznateja je ona ku je Ivan Matetić Ronjgov zapisal i ka se kantala na ove besede:Bela nedeja beli dan / homo mi skupa na samanj / na samanj va Kastav / na belicu slatku istarsku vodicu /.Najlepče je i najviše od Bele nedeje zapisal Ivo Jardas va Zborniku za narodni život i običaje južnih Slavena ka opišuje Kastafšćinu, govor i običaji.Sako vreme nosi svoje, pa su i Bele nedeje nekada bile posema drugačije od današnjeh, živjenje je bilo posema drugačije, potrebe su bile drugačije, ni bilo auti, ni letrike, ni asfalta.Kakova je Bela nedeja bila za vreme našeh pranonoti i nonoti Ivo Jardas piše:„Na ta samanj je nekada judi i butigeri od seh mileh kraj Istri i Kranjske, a prišli su i Kirci, Boduli i Dormatini.Kastafci su prodavali: bačvi, kabli i si drugi drveni

okruti. Kovači su prodavali koserići i svedrići. Na glase je bila kastafska kotlarija, kastafski postolari i tišjari.Boduli i Dormatini su prodavali vunu i sir a kupovali su rakijni i drugi kotli i bačvi. Istrani suprodavali vino, lan i vunu. Kranjci su prodavali robu, lunbreli, lonci, sita i rešeta, lan i se druge samanjske stvari, klobuki, facoli, mulice, konjići, organi, srca i ičići i se prškarije za decu. Na „Prašćarije“ prodavali su se prasci.Rečani su prodavali belinu, platno, merlići, rikam, svilni facoli i druge stvari od robi.Gospodarice su kupovale vunu, lan, kabli, rešeta, drevene žlice i kuharice, zemjeni lopiži i se ča j trebe va kuću. Muškoj dece su stareji kupili organ, a ženskoj minju ale mulicu. Saki otrok je neč dobil, zato se j malo i veliko veselilo Beloj nedeje.Vavek su do polna na sajme najviše stareji judi, a zapolnen je pun grad mladosti, pak na se bandi tancaju. Zato je i bila nedeja za polnen već za kanat, tanac i veselje lego za kupnjadu.Točilo se j na više stran po vane kastafsko i istarsko mlado vino, pekli su se istarski jaruhi na ražnje. A drugda se va Kastafšćine nikada ne peču. Tanac je bil na Fortice, na Belvedere al na Lončarije, na Crekvine, pod Ložu i po oštarijah. Kade je sopal meh al sopeli, tancali su stareji, a kade j sopla armunika al kranjska muzika,

tancali su mlajuhi fanti i devičini.Okol Zdrave marije svet se j počel z grada rashajat i doma hodit. Po seh cestah je bilo čut kanat.Pundejak za Belun nedejun zovu Beli pundejak, a samanj na ta dan zovu „posajmica“. Na posajmicu j prišlo čuda judi, aš su misleli da te saku stvar ceneje kupit.Na Belu nedeju j nekada va Kastafšćine inilo i počelo za tujicu leto. Do Bele nedeji su seBeči posujevali. Hlapci, doma i va gore, i device su bili pogojeni do Bele nedeji. Paleri, tesači i japneničari su do Bele nedeji va gore inili, pak su na Belu nedeju račun delali.Ćedan za Belun nedejun su judi franjki (porez) platili.“Čitajuć ča je Ivo Jardas zapisal od Bele nedeje nekada (a opiševal je Belu nedeju pred Prvi svetski rat, a to je samo pred sto i neč let), čovek ne more verovat da su se va tako malo let živjenje, ma i navade posensega promenile.Jedino ča je ostalo od vaveki, a valda se neće nikat ni zatrt je tanac i mlado vino.Zapravo, kad se pošne pogovarat od Bele nedeje prvo ča pade čoveku na pamet je mlado vino, aš je zapravo Bela nedeja samanj od mladega vina a potla od sega drugega.Belu nedeju pametin već jako čuda let aš me već kot otroka od sedan, osan let otac pejal hodeć pomalo preko Štefani i Bezjaki na Črni dol pak vanka na Šporovu jamu i Kastav.

BELA NEDEJA

6

Nismo na ten pute bili sami aš je, va ono vreme kad je na Pehine bilo morda četiri, pet auti,to bil glavni put za prit hodeć va Kastav. Neki su se već vrnjali s Kastva a neki su nas i pretečevali aš su brže hodili od nas, pak smo se lepo pozdravjali al na kratko poćakulali i tako je put do Kastva brzo pasal. Kako mi je otac hodil va Učiteljsku školu va Kastve, četira je leta od pundejka do petka spal pul familij va gradu a i prijateval s puno kastavskeh mladići.Najprvo smo obašli se familije pul keh je spal a potla i drugi prijateli po Kastve. Onda je bila užanca d a kastafske familije veći del dana na Belu nedeju budu doma, da se malo više parića za jist i popit za dočekat rod, brati, sestre, sini, kćeri, zeti i si dobri prijateli ki nisu živeli va grade, aš ako nisu celo leto dan bili va Kastve, na Belu nedeju su prišli obać familiju.Kot mladići smo va kompanijah, većeh al manjeh hodili va grad na Belu nedeju već rano zapolne, i onda od Šporove jame pa do Crekvine i nazad delali điri po pet šest puti, rivajuć se med judi a i provujuć mlado vino i išćuć kade je najbojo. Stareji judi, oženjeni, kupjevali su još va ono vreme se neč za potrebu i za decu, a ni se šlo doma bez petešića kemu se vrit puše,al škrebetalnice, al drveneh tići na palice ki su krejutali kad su ih deca rivala po ceste.Na posajmicu, na Beli pundejak do polna va Kastve je najviše bilo domaćeh judi va veleh trajbah ki su za marendu

prihajali va Kastav od veleh reškeh t v o r n i c ,opatijskeh, matujskeh i kastafskeh poduzeć. To se znalo da se na delo ti dan više neće vrnut, ma se to ni nikada za zlo zelo. N a j v i š e k a n t a se baš pundejak već od rana va Kastve čulo.Po pundejkeh smo hodili va Kastav, ne samo za rad tanca nego je bilo manje gnjeti pa smo se nekako brže našli i va većeh kumpanijah bili.Najviše san zapametil jedan Beli pundejak, kad san prišal na Forticu, za malo većen stolon sedela je ne vela pehinarska kumpanija va koj je bil i pokojni Želimir Biškupov, a na stole je bil veli čabar s tri uha od morda 30-40 litar. Kad san jih prišal pozdravit moral san z golice od jeno dve litre otpit malo vina pa još malo i tako san šnjimi ostal. Kanat je brzo počel a pomalo su nan počeli prihajat i drugi Pehinari ki su bili va Kastve. Mesta za stolon više ni bilo, ma se z oštarije prneslo još par stoli i škanji i tako nas je već neku dobu bilo valda trejsetak Pehinari. Saki ki je prišal platil je litru al dve vina ko se zilelo va

čabar. Vino se onda z golicun zajimalo a ona je hodila va krug, i saki je moral otpit i tako z nova. Kantalo se pak valda bez frmat. Kad je prišlo trdo škuro počeli smo se stajat i parićevat za doma, vino se popilo a ostala je golica i čabar.Želimir Biškupov je pital da ako će čabar i golicu ki zet doma, a po ten san razumel da je on napošno kupil jeno i drugo samo za zabavit se i škercat.Kako se ni niki javil da bi to zel, Želimir je golicu stavil va čabar, obrnul se oko sebe i lih preko ograde va graju hitil jeno i drugo. Mi mlaji ti pundejak nismo inili na tance.Čuda je let pasalo od onda, ni više veleh kompanij, judi i običaji se pomalo menjaju, menja se i Bela nedeja, ma ostat će kot kalamita ka z leta va leto z nekakovun velun moći vavek vuče more judi va Kastav. Miljenko Valenčić - Bačurkin

7

Crveni križ na području Rijeke djeluje više od 130 godina, dok Područni ured Pehlin u današnjem obliku djeluje od 90-ih godina, iako je i prije toga postojalo neformalno okupljanje naših mještana kako bi pomagali drugima. Članova je preko 700, a od toga je 25 aktivnih volontera, uglavnom penzionera. Odbor je sastavljen od predsjednice Darinke Jardas, tajnice Agneze Host, blagajnice Sonje Blečić, te Biserke Šepić i Blaženke Blečić. Volonteri i volonterke odaziva ju se akcijama po potrebi, a kao tradicionalne akcije navode «Solidarnost na djelu» u listopadu, prikupljanje novčane pomoći za najpotrebitije pred božićne blagdane prilikom čega im se uručuju paket potrepština kako bi im se olakšalo to blagdansko vrijem, zatim obilazak starijih i nemoćnih kako u kućanstvima tako i u starčkim domovima (u Voloskom, Lopači, Turniću i Marinićima), surađuju s Davaocima krvi odazivajući se akcije darivanja krvi i pomažući na tim okupljanjima dijeleći hranu i piće za dobrovoljne davaoce. Nastoje omogućiti pomoć bolesnima preko ambulante u vidu lijekova i potrepština. Prošle godine sudjelovali su u akciji prodaje božićnih jelki u organizaciji Udruge Pehlin, te zatim u podjeli pomoći potrebitim obiteljima na Pehlinu. Pred Uskrs i Božić organiziraju se razne radionice u Centralnom uredu Crvenog križa, poput izrade kuglica za bor oslikanih decoupage tehnikom za dječji dom. Aktivistice se pridužuju i akciji čišćenja Parka Crvenog križa, a često im se u takvim akcijama pridružuju učenici Osnovne škole Pehlin, što ih posebno veseli jer djeca uče o pomaganju, darivanju i brizi za bližnje.

Kako je u sferi njihovog d j e l o v a n j a prikupljanje pomoći za p o t r e b i t e , tako su se v o l o n t e r k e brzo okupile i organizirale u akciji prikupljanja p o m o ć ipoplavljenoj Slavoniji. Na p o d r u č j u P e h l i n aprikupljanje pomoći u hrani, odjeći i obući, posteljini i ključnim potrepština te igračkama trajala je od 19. do 22. svibnja. Organizirale su se na raznim dijelovima Pehlina. Aktivistice Crvenog križa i mještanke Pehlina pomagale su u sakupljanju i zaprimanju pomoći kod Doma na Pehlinu i ispred trgovine Birota. Volonterke Crvenog križa Podružnice Pehlin ovim se putem zahvaljuju svima koji su sudjelovali u prikupljanju te dobrim ljudima koji su se odazvali akciji svojim donacijama.

Gradsko društvo crvenog križa - podružnica Pehlin

Također se zahvaljuju gospodinu Josipu Bedeniku koji je ponudio pomoć u transportu prikupljene robe i svojim kombijem u više navrata prevezao svu pomoć u centralno skladište Crvenoga križa. Aktivistice su također sudjelovale i u razvrstavanju i pakiranju sakupljene robe u područnim uredima na Mlaki i Pećinama prije slanja paketa pomoći u ugrožena područja u Slavoniji.

Iva Čehić

8

Prišal je i taj dan. Tako, dota j’ složena pul njegoveh, va kamare preko puta svekra i svekrve. A lepo je. Kamara je ona va koj su bili pokojni nono i nona. Bila bin raja da su kupili novu mobiliju, al je svekar rekal d j’ ove škoda i da mu se grusti aš da je još dobra i da ovakovu danas više ne moreš kupit. Po pravice, cela je, samo je pikabitu na nekeh mesteh popucal lak. Barba Andre je popravil britvele ale sejeno vrata još malo vise pa zaškripju. Po vrhe su storeni pomulići i kantunali ka lepota, a posteja. Na znožjen četire batice (aš su dve¸ unjule posteje skupa) saka na jenen kraje. Znad glavi je storeno na okruglo spomulići na krajeh a na sredine rožice. Kušini beli kod sneg, naštikani z velemi črjenemi rožicami i perica mića zelena, na sredine monogram; F.Š. kako i na lancune. Puno rikami je storila Anjula, aš ona zna lepo delat merlići. Storila mi j’ merlići na ištoneh i ineštrineh, keh ću obesit ako bude svekrva otela. Se san kolala i speglala, a kolu mi j’ storila sekrva aš ima lepi beli cvet i zna ga dobro zmešat. Kad će pasat subotu noć, komać čekan da se Zvanić i ja zapremo va kamaru. Bit ćemo sami pod ovemi ponjavami (mama mi ih je oprala i diše na buru i bašeljak), a kolani lancuni će pod nami šušnjat – neč san čula ča se dela, ma….Va sredinu posteje, po dugen, stavila san jenu staru od tarme pojedenu ponjavicu da nas daske ne žule. Gledan i mislin na Zvanića a črjenilo mi prihaja va obrazi.Već osan let hodimo skupa, najprej smo se smo gledali i nasmehevali jedan drugemu. O puste smo počeli pak tancat skupa i kad smo šli doma po skriveć smo se i bušali. Jedan put kad smo šli stanca gladil me j¨ po sisićeh – bilo mi je lepo ma san se prestrašila da ću zustat noseća i nikad mu više to nisan pustila, a otel je. Ki bi tu sramotu podnesal. Ča bi judi rekli, pa mat i otac, morda bi me Zvanić

i pustil aš to bi bila sramota za njega i njegovi, oni su fanj štimani va sele, po pravice ni moji to nebi podnesli.Stresla san se i otprla širon prušijani da sunce vidi tu dišeću lepotu. Z rukun san pasala po psihe i pogledala se va zrcalo, poravnala čentrin, tišlajfer malo naravnala i kantridu rinula malo boje pod stol… bila san

srećna kod nijena ženska na sveteJoš jedanput da obučen veštaju ma j¨ lepa od tata z etaminon i merlići – vel je tanak proziran i dug – najraja bin zitekla vanka kantajuć. Čera, kad san gledala kamaru stavila san va armar jedan pikador na kega ću ju obesit.Ni leh poć aš još me čuda tega danas čekaPo soj kuće je šršur, mama smiron nekega zove i ordineva. Si teču. Sarma do gore lepo diši, juhu su čera skuhali, meso tuču za pohat. Dole va kamarine je se potloh - pošada orehnjače, kogloi, mići baškotini. Pirni kolači je pekarica sama prnesla, zlate se i lašće od masla sken su delani. Ma dišššššee..Va veloj kamare se slažu stoli (posudili smo jih va oštarije) divojke po stolnjakeh ćapevaju pavenke i ružmarin. Pupčići

su va terine i jutra ćemo ih ja i moj muž, moj Zvanićw, raznašat, po sele.Vane su oprani škanji i suše se. Hodin po kuće svojmi misli tako da san va brata Andrića zadela. Armuniku j¨čut. Nasrhnjena stojin. Pome greduStojin zad koltrinun i vidin Zvanića mej prvemi. On i kunpar mu Fagušto, njigov najstareji brat drže se oko vrata i kantaju na vas glas. Si kantaju. Mići Ivić oko njih skače va beloj stomanjice ku su mu kupli za prvu pričest.Naši susedi Benjamin, Tončić, Nino, Dolfo i Etore, va blagdanjsken stoje pod kolonun - čera su je skupa z mojemi prijatelicami delali. Privukli su čuda bršjana i zapleli dva debela kolca, na dasku su z japnon napisali, z vanjske strane DOBRO DOŠLI, a uvdeka znaše ŽIVELI MLADENCI . Ženske su stavile stol i beli štikani stolnjak na njega slašćic, vina i franboba. Na sredine je bilo buke jorjin. Kad su prišli do tuda sej zatihnulo. Dobar dan judi, rekal je to Fagušto onako z debelen glason. Dobar dan, ča je, po ča ste prišli? Po divojku,!Kakovu divojku,? Po Fanu ….i tako su se škercali, natezali i smeli dok ni Zvanić dal neki solad, malo su popili pak su stol maknuli, armunikaj opet zasopla šli su napred kantajućVrata su se od kamare otprla i Zdenka govori: Ala hodi prišli su pote. Krenula san a noge su mi bile drvene, ni skalin nisan mogla storit. Dole na sale san malo počekala aš su Jelicu namaškaranu pred njih rinuli. Ni to ona. Onda su rinuli Cilu z lancunićon preko glavi, ni to ni ona.Sad je name red, neki mej rival a ja san kroz vel ravno va Zvanića gledala. Toj ona, zazijal je, to je ona aš nijena ni ovako lepa- zel mej za ruku i sen pokazalTnalo je bilo puno judi smeli su se neš govorili ma ja nisan niš čula. Dečica su se rivala spreada. Ženske su skuhinje, se črjene i potne prišle, zapjeskale suMama je stala po strane i plakala. Gorana Bratuša

MERLIĆI OD ŠPOŽE

9

Pehlin je dio Rijeke ali nije klasično gradsko naselje. Stoga je i na Pehlinu, gdje mnoge kuće još imaju vrtove ili pak uređene okućnice s puno cvijeća mnogo više biootpada nego u stanovima u neboderima. Kamo s biootpadom često je pitanje koje ne nalazi uvijek adekvatan odgovor. A on se nalazi na samoj granici Pehlina, na nekadašnjem peradarstvu, u tvrtki EFEKTIVNI MIKROORGANIZMI ORIGINALNA TEHNOLOGIJA RIJEKA d.o.o.. Čime se ta tvrtka bavi?Nedjeljko Jovanović, njen direktor govori nam kako je tvrtka ovlašteni zastupnik japanskog EMRO-a, proizvođača takozvanih efektivnih mikroorganizama. Riječ je o bakterijama i sličnim mikrobima koji pospješuju brzu fermentaciju organskog otpada (sve vrste zelenja, svih ostataka hrane i slično), stvaraju humus, i na taj način čiste okoliš, ili naše kante za smeće. Danas se ti mikroorganizmi izvoze u 150 zemalja u svijetu. I svugdje rade istu stvar – kućni otpad pretvaraju u koristan humus! I što je bitno, tako tretiran otpad ne trune, on fermentira, što znači da nema neugodnih mirisa, a kvalitet dobivenog gnojiva daleko je veći.Svi ti mikroorganizmi djeluju na posve prirodan način, a sami nisu genetski modiicirani, te su u poptunosti neškodljivi. Posebno je ta tehnologija atraktivna za kućno kompostiranje.Pitamo našeg sugovornika kako doći do smjese mikroorganizama, takozvane „bokashi“ smjese?-Bokashi smjesa je zapravo mješavina mekinja žitarica i tekućine u kojoj se nalaze mikroorganizmi. Sve to skupa podsjeća na pomalo vlažnu piljevinu. Svaki puta kada odložimo biootpad u posudu za kompostiranje, koja se

također može kušpiti u našoj tvrtki, pospemo malo te smjese preko otpada i zatvori se poklopac konmpostera. I tako naše smeće, odnosno biootpad, umjesto da trune i širi neugodan miris, fermentira i pretvara se u visokokvalitetno gnojivo. Jedno pakiranje dostatno za mjesec dana korištenja košta svega desetak kuna. Postupak se ponavlja kad god imate biootpada, a kada se napuni komposter, cijela se smjesa iz njega istrese negdje u vrtu i prekrije tankim slojem zemlje kako bi se fermentacija privela kraju.Potrebna su, kaže Jovanović, oko dva tjedna da se kompostirana smjesa pretvori u humus. Ali, korist od biootšpada možemo imati i prije. Naime, kao rezultat fermentacije u donjem dijelu kompostera skuplja se tekućina, takozvani „bokashi sok“. Riječ je zapravo o tekućem gnojivu koje je osobito korisno za cvijećnice, lončanice i kao prihrana. Ali ima još jednu važnu komponentu s kojom svako domaćinstvo ima ponekad problema. Taj „sok“ je naime idealno sredstvo za otčepljivanje, bolje reći spriječavanje začepljivanja kanalizacijskih, prije svega kuhinjskih odvoda. Jer sok je pun mikroorganizama kojima je masnoća koja se skuplja u kuhinjskim odvodima prava hrana. Spomenimo i jednu zanimljivost. Više manje svi smo upoznati s kvalitetnim načinom zbrinjavanja kućnog otpada na otoku Krku, gdje se oko 50 posto otpada reciklira, a dobar se dio kompostira. Kompost se radi u zajedničkoj kompostirnici u sklopu tvrtke „Ponikve“ a radi se upravo uz pomoć bokashi smjese. Svaka obitelj na otoku jednom godišnje dobije na poklon humusa srazmjerno količini biootpada kojega je izdvojila u

svojim kontejnerima za razvrstavanje smeća. I ne samo to – na Krku su cijeli kanalizacijski sustav tretirali „bokashi sokom“ i došli su do izvrsnih rezultata – mjesta u moru u koja se ulijeva kanalizacija sada su ekološki čišća, a u njihovu okolišu postepenio se obnavlja i lora i fauna podmorja.Mi u Rijeci još ćemo dugo čekati da se nešto takvo primjeni i u našem gradu. Ali dok čekamo, svatko od nas mogao bi urediti mali komposter za svoje domaćinstvo i osigurati si najkvalitetniji humus i prihranu za svoje biljke. Vrtovi i cvijeće oko kuće izgledat će ljepše, a u našim kontejnerima za smeće bit će puno više mjesta za klasičan otpad i mnogo manje smrada. A trošak nabave bokashi smjese, pokrit ćemo zapravo manjim izdvajanjima za treset i ostalu „zemlju“ koju kupujemo u vrećama, uz kvalitetniji urod krastavaca ili salate u kućnom vrtu. Isplati se. Damir Konestra

Mikrotehnologija za bolji i čišći svijet. RJEŠENJE ZA BIOOTPAD

PREDAVANJE :“Efektivni mikroorgan-izmi - za dva mjeseca do

vrhunskog komposta”- prezentacija kompo-

stiranja uz EM- podjela 1 kg pripravka

s uputama za najjed-nostavnije kompostiranje

DOM KULTURE Pehlin - Minakovo 30 16.10. 2014. u 18 sati

10

Mira Žeželić je nakon maturalnog putovanja još stigla posjetiti Paris, London i Amsterdam / Tatjana Udović je bila u Engleskoj, a što je tamo radila pisati će u idućem Kostanju / Dajana Vrbanić je puno putovala kao izioterapeut ženske nogometne reprezentacije, od Irske do Rusije / Dorian Srok je mjesec dana proveo na studentskoj razmjeni u Lisabonu / Jasna Petrc je stigla čak do Kine / Planinari PD Tuhobića popeli su se na Triglav / Doris Saršon je imala priliku jahati na slonu u Šri Lanki / Petra Čehić nam sa straduna poručuje- bilo kuda s Kostanjon

svuda

BILO NAS JE NA SVE STRANE

11