KRUGOVAŠI1952 – 1960

- naraštaj pisaca rođenih između 1920. i 1932. koji se okupljaju oko časopisa„Krugovi“ (1952-1958)

- njihovu poetiku najbolje izražava krilatica urednika Vlatka Pavletića Neka bude živost

- afirmiraju duh tolerancije, pravo na razliku i vlastiti izraz- književnost postaje prostorom traženja, kreacije, eksperimenata,

potrage za novim estetskim uporištima- karakteristična je i kozmopolitska orijentacija – HK ponovno se

uključuje u europske literarne tijekove (prevode se Lorca, Eliot, Pound, V. Woolf...)

- prevladava osjećaj duhovnog zajedništva, opredijeljenost za autonomiju i slobodu umj. stvaranja te afirmacija pluralističkog koncepta književnosti

POEZIJA- pjesništvo čini glavninu književne produkcije- krugovaši raskidaju s poezijom društvene estrade, agitacije i

socijalnog angažmana- njihovu poeziju karakterizira širenje tematskih prostora, obnova

artizma te eksperimentiranja na formalnom planu- pjesnički se govor otvara svakodnevici- u poeziju prodire kolokvijalni jezik, slang- metaforika i simbolika se intelektualiziraju, dok je emocionalnost

kontrolirana- racionalnost, analitičnost i intelektualna kontemplacija postupno

potiskuju poeziju srca i sentimenta- poezija se depatetizira i demistificira- sve više dolazi do izražaja svijest o jeziku kao gradivnom materijalu

pjesme

Pjesnici: Nikola Miličević, Slavko Mihalić, Josip Pupačić, Vesna Parun, Jure Kaštelan, Vlatko Pavletić, Ivan Slamnig- u Krugovima objavljuju i stariji pjesnici: Ujević, Cesarić, Šop, Tadijanović, Krklec

PROZA- u prozi prevladavaju ratna tematika, suvremena urbana tematika,

tematika djetinjstva, ruralna tematika- afirmirali su novi tip kratke priče po uzoru na američku „short-

story“ za koju je karakteristično unošenje filmskog dijaloga, subjektivne vizure, stilizirane sirovosti, izbjegavanje metaforike, kolokvijalni gradski jezik i sintaksa

- sve se više djela temelji na introspekciji i psihološkom poniranju u karaktere gl. likova

- središte interesa pomiče se na osamljenog pojedinca, najčešće intelektualca, na njegove etičke dileme, sumnje, komplekse i misaone preokupacije

Pisci: Mirko Božić, Ivan Raos, Vladan Desnica, Vjekoslav Kaleb, Živko Jeličić, Ranko Marinković

DRAMA- dramska produkcija zaostaje za pjesništvom i prozom- najznačajnici dramatičari su Ranko Marinković i Marijan Matković,

Mirko Božić, Ivan Raos, Pero Budak, dok je na kazališnim daskama još uvijek najizvođeniji Krleža

RAZLOGOVCI1961 – 1969

- oni su druga poslijeratna generacija hrv. pisaca- okupljaju se oko časopisa „Razlog“, a riječ je o piscima rođenima

između 1934. i 1941. g.

POEZIJA- i oni pretežno pišu poeziju koju karakterizira pluralizam pjesničkih

koncepcija- okreću se pojmovnom pjesništvu- njihova je poezija nekomunikativna, hermetična i zasićena

filozofskim leksikom i metajezikom- u njoj je akcent na intelektualnoj spoznaji- čest je oblik pjesme u prozi sa zgusnutim, aluzivnim i hermetičnim

jezikom (Danijel Dragojević, Igor Zidić, Zvonimir Mrkonjić)- javljaju se i primjeri grafičke i vizualne lirike (Vladović, Kolibaš)- raspon tematskih interesa je velik – od problematizacije

egzistencijalnih i etičkih situacija, paradoksalnosti svijeta, rasapa stvarnosti, iskustva beznađa i praznine pa do okrenutosti vanjskim životnim manifestacijama, predmetnosti, povijesnoj zbilji i urbanom životu

- Iako je, u ejelini uzevši, u poeziji razlogovskog naraštaja naglasak na semantičkim i idejnim aspektima pjesmotvora, neki se pjesnici ističu i naglašenom sviješću o jeziku i smjelim formalnim eksperimentiranjem (Mrkonjić, Maroević)

- i dalje se njeguje žargonska poezija s urbanom tematikom (Majdak, Majetić)

PROZA- skromno je zastupljena- ističu se ostvarenja Zvonimira Majdaka i Milana Mirića- Posebno valja istaknuti Ranka Marinkovića (roman Kiklop), Ivana Raosa (romanom

Žalosni gospin vrt i zbirkom novela Izabrat ćeš gore), Slobodana Novaka (s kratkim prozama u knjizi Tvrdi grad i romanom Mirisi, zlato i tamjan) te Antuna Šoljana (s romanima Izdajice i Kratki izlet), Krleža (Zastave)

- prozu ovoga vremena karakterizira raznovrsnost tematskih i stilskih oznaka

- može se zamijetiti sve veća zaokupljenost psihologijom suvremenog čovjeka (najčešće intelektualca), njegovim etičkim dilemama te problemima suvremene civilizacije (npr. život u gradu, osamljenost, otuđenost)

- središnji lik najčešće je gubitnik, iskorijenjen čovjek, odbačen od sredine i društva

- fabula u tim djelima dobiva drugorazrednu važnost, a u prvom je planu psihološka analiza i intelektualna meditacija

- šezdesetih se počinje oblikovati i novi tip proze – jeans proza

DRAMA- dramska književnost u znaku je kritike kulta ličnosti, propitivanja

problema vlasti, represivnosti sistema te odnosa između pojedinca i dogme

- javljaju se i drugačiji autorski pristupi:* neverbalni teatar (R. Ivšić)* poetski teatar (V. Parun)* teatar apsurda (Ivica Ivanec)

PROZA U TRAPERICAMA- počinje se oblikovati šezdesetih godina- kao predložak poslužio je roman Lovac u žitu Jeromea D. Salingera- Jeans prozu karakterizira središnji lik buntovnog mladića (koji je

najčešće i pripovjedač), gradskog frajera i marginalca koji se ne uklapa u društvenu sredinu i (malo)građansku kulturu, nego očituje snažnu pripadnost manjoj društvenoj skupini - klapi - s kojom dijeli sve, od svjetonazora i ideala, do kulture i žargona (jezika ulice)

- glavni lik i njegova klapa načinom života i tipom ponašanja osporavaju tradicionalne društvene i kulturne norme

- oni afirmiraju svoju kulturu (zasnovanu na filmu, stripu i rock glazbi), svoj način odijevanja (jeans je za njih i svojevrsni svjetonazor) i svoj jezik (slang)

- pripovijedanje je u jeans prozi nepretenciozno, neusiljeno, komunikativno, lišeno svakog intelektualizma

- zametke ovakvu proznom modelu nalazimo već u ranim romanima Antuna Šoljana (Izdajice, Kratki izlet), ali zlatno doba jeans proze su sedamdesete godine kada nastaju romani Zvonimira Majdaka (Kužiš, stari moj, 1970; Stari dečki, 1975), Alojza Majetića (Čangi off'gottoff; 1970) i Ivana Slamniga (Bolja polovica hrabrosti, 1972).

FANTASTIČARIPavao PavličićGoran TribusonStjepan ČuićDubravko Jelačić BužimskiVeljko Barbieri ...

- odriču se iluzije stvarnosti, slikanja društvene sredine i psihološkog portretiranja

- njeguju svojstveni društveni eskapizam i posve se okreću literarnoj fantastici

- tematiziraju iracionalno i bizarno, kreiraju paralelne svjetove, bave se okultnim, spiritualnim i paralogičnim, a upotrebljavaju, grotesku, hiperbolu i bogatu simboliku

SLAVKO MIHALIĆ- krugovaš koji je možda najjasnije i najdublje opjevao strahove,

osamljenost i nade svoje generacije- javio se 1954. knjižicom Komorna muzika koja sadrži 12 pjesama,

ali gotovo sve imaju antologijsku vrijednost- u njoj se predstavio kao refleksivan pjesnik izrazito

egzistencijalističke inspiracije- glavne teme njegove poezije su čovjekova ugroženost, strah,

tjeskoba, bezizlaznost, osjećaj praznine, pustoši i nemoći- po tome Mihalić je moderan nastavljač Kranjčevićeva pesimizma i

potpune deziluzije- subjekt Mihalićevih pjesama je osamljen i ugrožen čovjek, suočen sa

životom kao trajnim izazovom i neprestanom opasnošću- on strpljivo i dostojanstveno podnosi nesreću i poraz pretvara u

vlastitu pobjedu – u tome i jest njegova veličina- njegov lirski subjekt nije nezainteresirani promatrač, nego aktivni

sudionik u zbivanjima – sve što se zbiva sa čovjekom u suvremenom svijetu, zbiva se i u njemu samom

- u kasnijem pjesničkom razvoju (zb. Posljednja večera, Pohvala praznom džepu, Tihe lomače) sve se više okreće životnoj konkretnosti, svakodnevici i malim ljudima

- Mihalićevo je pjesništvo komunikativno, lišeno eksperimentiranja; velika je pažnja posvećena formi i pjesničkom jeziku; izričaj mu je često kolokvijalan, a asocijativni ritam približava se govornom jeziku

Antologijske pjesme: Majstore, ugasi svijeću, Metamorfoza, Divlji kesten, Čovjek koji je odlučio, Proljeće bez namjere

MARIJAN MATKOVIĆBio urednik časopisa Forum. Prva drama:Slučaj maturanta Wagnera. Sljedećih osam drama uglavnom su jednočinke. Tu su još i dvočinke Na kraju puta i Vašar snova. Napisao je dramski ciklus I bogovi pate (Heraklo, Prometej, Ahilova baština). u čijemu je središtu reinterpretacija antičkih mitova.Matković je autor i nekoliko eseja, uglavnom inspiriranih dramskom književnošću (Držić, Cesarec), njegovom velikom književnom ljubavlju – Matošem, ali i općim kulturno-političkim kontelacijama

Heraklo- drama situacije u 2 čina- u njoj su sučeljeni mit i povijest i to u jednoj osobi – Heraklu- postoji mitski Heraklo kojeg na pozornici predstavlja golemi kip, a

sučelice njemu nalazi se povijesni Heraklo, umorni i reumatični starac koji je Matkovićeva kreacija

- povijesni Heraklo želi pobjeći od nametnute mu uloge polubožanstva jer ga ona dehumanizira i sprečava u obavljanju malih poslova

- budući da ljudi povijesne ličnosti smatraju istinitijima, mitski Heraklo je laž i antagonit, a povijesni je Heraklo istina i protagonist

- no, mitski Heraklo je neuhvatljiv i besmrtan, stalno se obnavlja i spremno dočekuje sve udarce pov. Herakla i na kraju odnosi pobjedu

- pov. Heraklo umire na lomači, a mitologija tako ima završnu riječ- u prvom planu u drami je tijelo naslovnog junaka- presudna razlika između mitskog i pov. Herakla je baš ta tjelesna

razlika- Heraklovo staro, slabo i bolno tijelo demantira sve mitske priče,

pretjerivanja i laži uvjerljivije od bilo koje njegove riječi- stoga je nužno da njegovo tijelo nestane u vatri, njegovim

nestankom govor postaje svemoćan i mitskog Herakla više ništa ne može zaustaviti

SUVREMENA DRAMA= postmodernistička drama

- u njoj je izražen dijalog s tradicijom- dolazi do prevladavanja granica trivijalne i visoke literature- dominiraju individualni projekti i miješanje stilova

Najznačajniji autori: Šnajder: Hrvatski Faust, Kamov, smrtopisMiro Gavran: Kreontova Antigona, ZatočeniciLada Kaštelan: Giga i njeziniČedo Prica: Ostavka

DANIJEL DRAGOJEVIĆzbirke: Kornjača i drugi predjeli

U tvom stvarnom tijeluČetvrta životinjaPrirodopisRazdoblje karbonaZvjezdarnicaHodanje uz prugu

- u književnost je ušao kao pripadnik razlogovaca- već prvom zbirkom „Kornjača i drugi predjeli“ svratio je pozornost

drukčijim odnosom prema predmetu i jezikuOsobine njegove poezije:

poetsko iskustvo traži u aktivnom odnosu prema jeziku problematizira same temelje umjetničkog čina i komunikacije spaja mišljenje, govorenje i djelovanje nekomunikativnost u diskurs uključuje mnoge intertekstualne referencije prevladava dekonkretizacija stvari

individualiziran stil, bogat repertoar vlastitih pjesničkih simbola, izrazita maštovitost

sklonost prema nejasnome, paradoksalnome govoru i novim kodovima

kombinira stvarno i izmišljeno, moguće i nemoguće

DRAGO IVANIŠEVIĆ

Surađivao je i objavljivao književne tekstove u nizu novina i časopisa. Uređivao je časopis Teatar (1955. – 1956). Pisao je eseje, novele i drame, ali najviše pjesme, posebno zanimljive na čakavštini (zbirka Jubav), dok su mu ostale važnije zbirke Zemlja pod nogama, Kotarica stihova, Srž, Igra bogova ili pustinje ljubavi, Vrelo bez prestanka, Ljubav i dr.

Ivanišević je stvorio mnoge antologijske stihove obilježene nadrealističkom i apokaliptičkom vizijom svijeta, jezičnim eksperimentima, začudnim analogijama i metaforama.U prvoj pjesničkoj fazi otkrivamo nadrealističke i hermetističke elemente i utjecaje. U njima ponajprije prepoznajemo postupke i stileme karakteristične za europsku avangardu.Svoju prvu zbirku metonimijski naslovljuje Zemlja pod nogama. Radi se zbirci sa sažetim pjesmama ostvarenim slobodnim stihom.Zbirka Historija obiluje fragmentarnim općeljudskim prizorima otuđenja čovjeka od čovjeka i od društva.Drugi značajan tematski krug inspiriran je europskim gradovima, osobito Parizom, ali i Venecijom, Rimom, Firenzom, Amstedamom, Splitom, Hvarom i Zagrebom.U zbirci Jubav sabrane su Ivaniševićeve čakavske pjesme u kojima je prisutan povratak u djetinjstvo i rodni kraj, što je dodatno stimulirano čakavskim idiomom. Tu su i njegove pjesme-reminiscencije na pjesnike: Stari pisnik (na Umberta Sabu) i Pisnik (na Antu Cettinea) te Tinove metamorfoze i Posljednja Tinova metamorfoza (na Tina Ujevića), kao i mnoštvo ljubavnih pjesama (Na ruci ti sunce, Ali ti si u kiši u vjetru u listu).

Manje je eksponiran prozni i dramski dio njegova opusa. Gotovo sve novelistički radove sabrao je u knjizi Karte na stolu, od kojih treba izdvojiti novele Majdan na dohvat ruke (inače prva njegova objavljena proza). Napisao je i dramu Ljubav u koroti.

Kiklop: dozivljaj povijesti: kruzno kretanje – ponavljaju se nesrece i stradanja. Simbolika imena Melkiora Tresica: bio je 1 od 3 mudraca koji se poklonio Isusu; Tresic – aluzija na hrv pisca Antu Tresica. M.T. osjeca strah za vlastitu egzistenciju. U njemu se prelama jedno povijesno vrijeme i to ostaje dominanta cijeloga djela, sca tragicnost tog vremena prikazana je u njegovoj verziji Kiklopa.

IVAN SLAMNIG- prve je pjesme objavio u Krugovima 1952. godine, a zatim slijede

dvije zbirke 1956. Aleja poslije svečanosti i Odron- bitna svojstva njegove poetike podrazumijevaju ravnopravnost

pjesničkih poticaja dolazili oni iz svijeta književnosti ili zbilje (zbilja i postojeća književnost predložak su na kojem nastaje novi pjesnički tekst)

- poslije pretežito upotrebljavanog slobodnog stiha vraća se vezanom stihu

- opisuje događaje iz svakodnevnog života, naizgled banalne probleme, biblijske, povijesne i književne teme

- često rabi urbani slang, inačice stranog jezika, dijalekte ili pogrešno napisane riječi prilagođene rimi

- koristi i pokretačku dosjetku, pjesničku naraciju- Slamnig redefinira hrv. poeziju i začinje novu gramatikalnost te

odnos prema fonijskoj i prostornoj organizaciji pjesme- autor je i zbirki: Naronska siesta, Limb, Analecta (koja sadrži

njegove rane tekstove), Dronta, Relativno naopako

Antologijske pjesme: Ubili su ga ciglama, Barbara, Evanđelisti, Djetetu sam došo nekad…

intertekstualnost – Slamnigov opus kritičari zovu «citatnim idiolektom» suvremenog hrv. pjesništva, a Slamniga «liričarem parafraze»; ponavljanje, mnogostrukost, isprepletenost, preosmišljavanje

SLAVKO MIHALIĆ- krugovaš koji je možda najjasnije i najdublje opjevao strahove,

osamljenost i nade svoje generacije- javio se 1954. knjižicom Komorna muzika koja sadrži 12 pjesama,

ali gotovo sve imaju antologijsku vrijednost- u njoj se predstavio kao refleksivan pjesnik izrazito

egzistencijalističke inspiracije- glavne teme njegove poezije su čovjekova ugroženost, strah,

tjeskoba, bezizlaznost, osjećaj praznine, pustoši i nemoći- po tome Mihalić je moderan nastavljač Kranjčevićeva pesimizma i

potpune deziluzije- subjekt Mihalićevih pjesama je osamljen i ugrožen čovjek, suočen sa

životom kao trajnim izazovom i neprestanom opasnošću- on strpljivo i dostojanstveno podnosi nesreću i poraz pretvara u

vlastitu pobjedu – u tome i jest njegova veličina- njegov lirski subjekt nije nezainteresirani promatrač, nego aktivni

sudionik u zbivanjima – sve što se zbiva sa čovjekom u suvremenom svijetu, zbiva se i u njemu samom

- u kasnijem pjesničkom razvoju (zb. Posljednja večera, Pohvala praznom džepu, Tihe lomače) sve se više okreće životnoj konkretnosti, svakodnevici i malim ljudima

- Mihalićevo je pjesništvo komunikativno, lišeno eksperimentiranja; velika je pažnja posvećena formi i pjesničkom jeziku; izričaj mu je često kolokvijalan, a asocijativni ritam približava se govornom jeziku

Antologijske pjesme: Majstore, ugasi svijeću, Metamorfoza, Divlji kesten, Čovjek koji je odlučio, Proljeće bez namjere

EGZISTENCIJALNE ROMANE JOS STVARAJU: Dalibor Cvitan (Polovnjak, Ervin i luđaci), Jozo Laušić (Bogumil) i Zvonimir Majdak (Starac, Krevet).