Funkcionalna raslojenost leksika

1. LEKSIKOLOGIJALeksikologija je grana jezikoslovlja koja prouava leksik. Leksikologija se bavi opeuporabnim leksemima kao jedinicama leksikoga sustava prirodnoga jezika.

Leksik hrvatskoga jezika ine svi leksemi hrvatskoga jezika.

Leksem je ukupnost svih oblika i znaenja neke rijei. Leksem se, kao i svaki drugi jezini znak, sastoji od plana izraza i plana sadraja.

Leksemi mogu biti jednoznani ili vieznani. Meusobno ulaze u leksiko-semantike odnose.

Osnovni su odnosi meu leksemima: hiperonimija/hiponimija, sinonimija, antonimija, homonimija.

HIPERONIMIJA/HIPONIMIJA

Hiperonimija/hiponimija je odnos izmeu dvaju leksema od kojih jedan ima ire znaenje (hiperonim ili znaenjska nadreenica), a drugi je znaenjski ui i dodatno specificira znaenje prvoga leksema (hiponim ili znaenjska podreenica). Dva ili vie hiponima koji imaju isti hiperonim nazivaju se kohiponimi ili znaenjske supodreenice.

Primjerice, leksem ptica hiperonim je leksemima kos, vrabac, roda, pingvin, lastavica koji su njegovi hiponimi. Leksemi su kos, vrabac, roda, pingvin, lastavica kohiponimi jer imaju isti hiperonim.

SINONIMIJA

Sinonimija je odnos izmeu dvaju leksema razliita izraza, a istoga ili slinoga sadraja. Dva leksema u odnosu sinonimije nazivamo sinonimski par (glazba muzika), a tri ili vie sinonimnih leksema nazivamo sinonimski niz (veseo radostan sretan).

Sinonimi iji se sadraj u potpunosti preklapa i koji su zamjenjivi u svim kontekstima nazivaju se potpuni sinonimi ili istoznanice (knjinica bibilioteka, ljekarna apoteka).

Sinonimi iji se sadraj preklapa samo djelomino i koji su zamjenjivi samo u nekim kontekstima nazivaju se djelomini sinonimi ili bliskoznanice (svjetiljka lampa, kua dom).

Brojni lingvisti negiraju postojanje potpunih sinonima i smatraju da izmeu svakoga para sinonimskih leksema postoji barem mala znaenjska razlika.

Kada se govori o sinonimskim leksemima, obino se podrazumijevaju leksemi koji pripadaju hrvatskome standardnome jeziku. Sinonimski leksemi od kojih jedan pripada standardnome jeziku, a drugi nekom od dijalekata nazivaju se kontaktni sinonimi (boja farba pitura, arapa bjeva tunf, rajica paradajz pomidor). Isto vrijedi i za sinonimske lekseme od kojih jedan pripada standardnomu jeziku, a drugi razgovornomu jeziku ili argonu (djevojka riba treba komad, muzika mjuza zika).

Sinonimi nadalje mogu biti opejezini i individualni. Opejezine sinonime svi govornici nekoga jezika mogu prepoznati kao sinonime izvan konteksta. Individualni su sinonimi sinonimi samo unutar odreenoga konteksta, zbog ega se nazivaju i kontekstualnim sinonimima.

ANTONIMIJA

Antonimija je odnos izmeu dvaju leksema suprotnoga znaenja. Dva leksema suprotna znaenja ine antonimski par (velik malen, vjenati se razvesti se, gladan sit) .

Antonimi se razlikuju po podrijetlu, po naravi znaenjske opreke i po stupnju socijalizacije (usvojenosti).

Po podrijetlu antonimi mogu biti primarni (raznokorijenski: lijevo desno, topao hladan) i tvorbeni (istokorijenski: moralan nemoralan, otvoriti zatvoriti).

Po naravi znaenjske opreke antonimi mogu biti binarni, stupnjeviti i obratni.

Binarni su antonimi oni koji zajedno u cijelosti pokrivaju jedan leksiko-semantiki mikrosustav. Znaenje konteksta s jednim antonimom potpuno iskljuuje znaenje tog istog konteksta s njegovim antonimskim parnjakom, npr.

mukarac ena, istina la, djeak djevojica, iv mrtav

Reenica Marko je iv. u potpunosti iskljuuje reenicu Marko je mrtav.

Stupnjeviti su antonimi krajnje toke leksiko-semantikog mikrosustava izmeu kojih postoji jo najmanje jedna, sredinja toka koja oznaava normalnu vrijednost od koje se mjeri suprotnost prema jednome ili drugome parnjaku. Stupnjeviti se antonimi meusobno ne iskljuuju, npr.

topao hladan, malen velik, visok nizakIzmeu vru i hladan postoji jo barem onaj koji je srednje temperature, mlak.Obratni su antonimi oni koji oznaavaju isti odnos gledan iz dviju suprotnih perspektiva, npr.

kupiti prodati, iznad ispod, dati primitiPo stupnju socijalizacije antonimi mogu biti opejezini i individualni (kontekstualni).

Antonimija moe biti viestruka ili djelomina. Ovo njezino svojstvo proizlazi iz injenice da leksemi mogu biti jednoznani ili vieznani. Kada je vieznaan leksem suprotan drugomu leksemu samo jednim svojim znaenjem, govorimo o djelominoj antonimiji. Kada je vieznaan leksem jednim svojim znaenjem suprotan jednom leksemu, a drugim svojim znaenjem drugom leksemu, govorimo o viestrukoj antonimiji.

Djelomina antonimija:

dan ('vrijeme od izlaska do zalaska sunca' no)

Ali dan u znaenju 'vrijeme koje je potrebno da se Zemlja jednom okrene oko svoje osi' nije suprotno leksemu no.

Viestruka antonimija:bogat siromaanbogat skromanHOMONIMIJA

Homonimija je odnos izmeu dvaju leksema istoga izraza, ali razliitoga sadraja (znaenja).

Leksemi jednakih izraza nazivaju se homonimi, a dva leksema s istim izrazom, ali razliitim sadrajem nazivamo homonimski par.

Homonimi mogu biti leksiki ili oblini.

Oblini ili morfoloki homonimi nastaju zbog izjednaavanja oblika uslijed dobivanja oblinih nastavka u deklinaciji ili konjugaciji:

npr. oblik n moe znaiti:

1. G jd. imenice na2. N jd. imenice na3. A jd. imenice na4. V jd. imenice na5. 3. l. jd. prezenta glagola eniti.

Leksiki homonimi nastaju:

1. tvorbom rijei: istupiti (iz- + tupiti; iz- + stupiti) = tvorbeni homonimi2. posuivanjem: br ('zimzeleno stablo') br ('kemijski element')3. glasovnim promjenama u prolosti: bti ('postojati') bti ('tui')4. udaljavanjem znaenja vieznanice: list ('dvije strane papira') list ('dio biljke')

Homografi (istopisnice) su leksemi koji se isto piu, ali razliito izgovaraju: lk lk, kpiti kpiti.

Homofoni (istozvunice) su leksemi koji se razliito piu, ali isto izgovaraju: Br br, Jgoda - jgoda2.FUNKCIONALNA RASLOJENOST LEKSIKA

Hrvatski jezik mora svojim govornicima sluiti u razliitim situacijama. Nisu svi leksemi jednako pogodni u svakom kontekstu, isti je leksem u jednoj situaciji sasvim uobiajen, dok je u drugoj vrlo rijedak i stilski obiljeen. Funkcionalnu uporabu jezinih jedinica prouava stilsitika.

Prema zajednikim je karakteristikama izdvojeno pet funkcionalnih stilova hrvatskoga standardnog jezika. To su:1. knjievno-umjetniki stil otvoren leksemima iz svih leksikih slojeva (leksemi karakteristini za pjesniki podstil: POETIZMI, npr. lijer, dad, cjelov), subjektivan, obiljeava ga uporaba brojnih stilskih sredstava (figura, tropa)

2. publicistiki stil blizak je i knjievno-umjetnikomu stilu (individualnost u nainu izlaganja), ali i znanstvenomu stilu (objektivnost, saetost)

3. znanstveni stil struni nazivi pojedini znanosti (TERMINI), objektivan, impersonalan

4. administrativni stil saet, impersonalan, ogranien izbor leksema, karakteristine konstrukcije

5. razgovorni stil karakteristian za usmenu komunikaciju, KOLOKVIJALIZMI (leksemi izmeu standardnoga jezika i dijalekata), VULGARIZMI (leksemi ija se uporaba smatra neprimjerenom, prostake rijei), ARGONIZMI (leksemi koje koriste pripadnici odreene, zatvorene drutvene skupine).

Svaki funkcionalni stil ima nekoliko podstilova. Neki su podstilovi na granici izmeu dvaju funkcionalnih stilova pa se nazivaju hibridni podstilovi. Primjerice, esejistiki podstil pripada knjievno-umjetnikome i publicistikome stilu.3. PODRUNA RASLOJENOST LEKSIKA

Podruno su ogranieni leksemi: lokalizmi, regionalizmi i dijalektizmi.

Lokalizmi su leksemi jednoga mjesnoga govora, odnosno leksike znaajke nekoga mjesta. Njihova je podruna rasprostranjenost najmanja.

Primjerice, dubrovaki su lokalizmi gospar (gospodin), pla (plat).

Regionalizmi su leksemi karakteristini za veinu govora ili sve govore iste skupine govora. Rasprostiru se na irem podruju nego lokalizmi, ali na uem nego dijalektizmi.

Standardnojezinome tednjak odgovara vie regionalizama: paret, poret, paher, parhet, paker.

Dijalektizmi su leksemi karakteristini za cijelo podruje nekoga narjeja. U hrvatskome su jeziku to akavizmi, kajkavizmi i tokavizmi. Dijalektizmi mogu biti:

1. potpuni leksiki od standardnojezinih se leksema potpuno razlikuju izrazom:vanjku, kuin jastuk2. leksiko-semantiki leksemi kojima se u standardnome jeziku pridruuje jedan, a u dijalektu drugi sadraj:jezero u standardnome jeziku oznaava vodu stajaicu, a u kajkavskome glavni broj tisuu (1000)3. tvorbeni od standardnojezinih se leksema razlikuju afiksom (prefiksom ili sufiksom):kruhek krui4. fonoloki dijalektizmi koji se razlikuju fonolokim i prozodijskim znaajkama od standardnojezinih leksema:mleko, mliko mlijeko5. etnografski leksemi koji imenuju stvari ili pojave karakteristine za pojedine hrvatske krajeve:trukli, kulen, gemit, brikula

Standardni jezik + podruno ogranien leksik = leksiko blago hrvatskoga jezika

4. FRAZEMI SU VIELANE jezine jedinice koje se u govornom aktu uvijek reproduciraju kao cjelina. Primjerice, frazem trn u peti znai biti nekome na velikoj smetnji.

Frazeme prouava posebna jezikoslovna disciplina koja se zove Frazeologija.

etiri su uvjeta koje neka veza leksema mora ispuniti da bi bila frazem:

1.) Da se ta veza leksema reproducira u govornom inu kao postojana veza ije lanove nije mogue zamijeniti ni isputati ( npr. imati slobodne ruke - slobodno odluivati; ne moemo ispustiti element slobodno, jer veza imati ruke nije frazem ).

2.) Da se ta postojana veza sastoji od najmanje dviju punoznanica.

3.) Semantiki uvjet; bar jedna punoznanica "rtvuje" glavninu svog leksikog znaenja da bi se moglo oblikovati novo posebno znaenje frazema, npr. ivi Bogu iza lea znai da ivi vrlo daleko, u nekoj zabiti.

4.) Da se frazemi kao leksike jedinice mogu u kontekstu aktualizirati u svim sintaktikim funkcijama u kojima se pojavljuju leksemi. npr frazem bila je trn u peti po sintaktikoj je funkciji predikat, a leksem Bogu iza lea, po funkciji je prilona oznaka

5. NEZAVISNO SLOENE REENICE

VEZNICI

1. sastavne reenice i, pa ,(pak), te, ni, niti, nego i, no i, ve i

2. rastavne reenice ili

3, suprotne reenice a, ali, no, nego, ve

4, zakljune reenice dakle, zato, stoga

5, iskljune reenice samo, samo to, tek, tek to, jedino, jedino to, osim,

osim to

ZAVISNO SLOENE REENICE

(po mjestu uvrtavanja)

VEZNICI

1. predikatne reenice tko, to, koji, da

2. subjektne reenice koji, tko, to, da, gdje, kako, kamo, tko

3. objektne reenice tko, to, koji, iji, da, gdje, kad, kako

4. prilone reenice

5. atributne reenice koji, iji, kakav, kolik, to, da, kako, neka, tko, koji,

iji, kakav, kako

6, apozicijske reenice

ZAVISNO SLOENE REENICE

(po sadraju uvrtavanja)

VEZNICI

1. odnosne reenice tko, to, koji, iji, kakav, kolik, to

2. mjesne reenice gdje, kamo, kuda, otkuda, odakle, dokle

3. poredbene reenice kako, kao to, kao da, to, nego, nego li, nego to, nego

da

4. nainske reenice kako, kako god, kao to, kao da

5. vremenske reenice kada, dok, poto, im, prije nego, otkada, kad god, dok

god

6. uzrone reenice jer, to, budui da, kako, kada

7. namjerne reenice da, eda, kako li, neka

8. posljedine reenice da, te

9. pogodbene reenice ako, kada, li, da

10.dopusne reenice iako, ako, ako i, makar, mada, premda, neka

-re koje se slau u veu re nazivaju se sure ili klauzama

-sloene re- sastoje se od dviju ili vie sure., a sure. su dijelovi sloene re.

-glavna sure- re koja u svoje ustrojstvo prima drugu re, ona je nadrenena zavisnoj

-naini sklapanja sloenih re:

1.POVEZIVANJEM-nezavisno sloene (koordinirane), povezuju se veznicimasindetske

re

2.UVRTAVANJEM- zavisno sloene- kada se jedna sure uklapa u reenino

ustrojstvo druge sure

3.NIZANJEM- nastaje reenini niz, povezuju se zarezom- asindetske re

UPUTA ili instrukcija- skup pravila za obavljanje kakva posla, za nain ponaanja pri uporabi

kakva sredstva, za nain ponaanja u drutvujedan od najstroih tipova teksta, pojavljuje se

iskljuivo kao objektivni tip teksta

-nezavisno sloene re dijele se po odnosu zavisne sure prema dijelovima glavne

-sastavne re=kopulativne- nez slo re kojih se sadraji sastavljaju, spajaju, nadovezuju

i- temeljni veznik, ima najire sastavno znaenje, povezuje sure ija se radnja odvija

istovremeno ili se radnja druge sure odvija poslije radnje prethodne sure, dolazi i u ulozi

reeninog priloga isticanja

pa-znai iskljuivo poslijevremenost (radnja druge sure dogana se nakon radnje prve sure

te-znai istovremenost i poslijevremenost radnje, dolazi u re gdje se esto upotrebljava i i to

u posljednjoj re

ni, niti- ni zamijenjuje i, i dolazi samo uz zanijekane predikate

-ne samo, ne samo danego i, no i, ve i

-rastavne re=disjunktivne- kod kojih se sadraji sure rastavljaju, odvajaju, ne povezuju

-suprotne=adverzativne- kod kojih se sadraj jedne sure suprotstavlja sadraju druge sure

-iskljune=ekskluzivne, izuzetne- iz sadraja jedne sure iskljuuje se sadraj druge

-zakljune=konkluzivne- sadraj druge sure dade se logiki izvesti iz sadraja prve sure,

sadraj druge dolazi kao zakljuak prve

-zavisno sloene re- re u kojima se zavisna re odnosi prema glavnoj kao jedan njezin lan

njezinog ustrojstva

-predikatna- zavisna sure uvrtava se na mjesto imenske rijei imenskog predikata glavne sur

-upuivake rijei kao to su takav, ono, taj, onaj nemaju puno leksiko znaenje nego

ine cjelinu sa zavisnom re

-subjektne- se po sadraju koji se unosi u glavnu sure dijele na odnosne (koji, tko, to),

izrine (da, gdje, kako)-uz obezliene gl i zavisno upitne (tko, koji, kamo)

-objektne- odnosne(tko, to, koji, iji, kakav, kolik), izrine (da, kako, gdje), zavisno upitne

(kako, kad, to)

-prilone- zavisna se sure odnosi prema glavnoj kao prilona oznaka prema predikatu

-atrubutne- zavisna se uvrtava na mjesto atributa uz neku imensku rije u glavnoj sure

-odnosne (koji, iji, kakav, kolik), izrine (da, kako, neka), zavisno upitne (tko, to, koji,

iji, kakav, kako)

-odnosne=relacijske- kod kojih se zavisna sur pridruuje imenicama, zamjenicama, prilozima,

prijednlonim izrazima u glavnoj sure i cijelim svojim sadrajem proiruje svoj sadraj.

Veznike rijei ne lsue samo povezivanju zavisne s glavnom nego na neki nain zamjenjuju

rije ili re dio iz glavne sure tj odnose se na dio glavne sure

-mjesne=lokalne-mjesne su i one re u kojima u glavnoj sure stoji suodnosan (korelativan)

zamjeniki prilog: tamo, dotle, ondje

-vremenske=temporalne- dok izrie istovrmenost, a poto prije, a kad sve troje

-nainska=modlna-

poredbena=komparativna- kako, kao totako; toto

-uzrona=kauzalna

-posljedina=konsekutivna

-namjerna=finalna

-pogodbene=kondicionalne- realne (samo se navodi pod kojim uvjetom se moe ostvariti

radnja glavne sure ali se nita ne kazuje je li se taj uvjet ostvario- ako, li, ukoliko), irealne (u

kojoj se navodi uvjet pod kojim se ne moe ostvariti radnja glavne sure- da, da i, kad) i

potencijalne ili mogue (navodi se uvjet kao mogunost da se ostvari sadraj glavne sur- ako,

kad)

-dopusne=koncesivne-uvijek se istie suprotnost

UPRAVNI GOVOR- navonenje tuneg govora upravo onako kako je izgovoren u obliku nez

slo re

NEUPRAVNI GOVOR- sadraj tueg govora ne navodi se onako kako je izgovoren nego kao zav. slo. re.SLOBODNI NEUPRAVNI GOVOR- tui govor prenosi se tako da se posve preuzme u

RJENICI

GLOSARI prvi rukopisni popisi leksemaANEKSNI RJENICI rjenici kao dodaci na kraju knjiga

-1415.-1453. Nicolo Roccabonella: Liber de simplicibus (Knjiga o ljekovitome bilju), prvi viejezini, terminoloki i slikovni rjenik u Hrvata, u rukopisu.

-1527. Petar Lupis Valentijan: Talijansko-hrvatski rjenik, mali rjenik na svega 8 str.

-1595. Faust Vrani: Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum Latinae,Italicae, Germanicae, Dalmaticae et Ungaricae, Venecija (Rjenik pet najplemenitijih europskih jezika), polazini jezik je latinski, osnova akavska, ima oko 5000 rijei i prvi je tiskani rjenik u nas.-1592. u Grazu - Jeronim Megiser: Dictionarium quatuor linguarum (rjenik njemakog, latinskog, talijanskog i ilirskog ili slavonskog jezika), vie ukljuuje slovenske, a manje hrvatske rijei. 1606. Thesaurus polyglottus.

-Oko 1600. u Rimu nastaje nepotpisani rukopisni hrvatsko-talijanski rjenik koji je najvjerojatnije sastavio Bartol Kai kao dopunu svojoj gramatici.

-1649.- 1651., Loreto Ancona Jakov Mikalja: Blago jezika slovinskoga (Thesaurus linguae illyricae sive Dictionarium illyricum), tokavica, latinske i tal. istovrijednice slovinskim rijeima(prvi rjenik koji donosi hrv. rijei na 1.mjestu), a u rjeniku donosi i kratku gramatiku: Od ortografije jezika slovinskoga ili naina od pisanja, koju je sastavio po Kaievoj gramatici.

-1670. Juraj Habdeli: Dikcionar ili rei slovenske (hrvatsko-latinski), kolski rjenik za polaznice isusovake gimnazije, 12000 rijei, prvi kajkavski rjenik.-1728. Ardelio Della Bella: Dizionario italiano, latino, illyrico, Venecija(Talijansko-latinsko-hrvatski rjenik), osnovica mu je tokavska, donosi dokumentiranu grau s navodima iz dubrovake i dalmatinske knjievnosti- prvi na jezinopovijesni rjenik, rjeniku je na poetku dodao gramatiku, koja se smatra najboljom gramatikom 18. st.

-1740. Ivan Belostenec: Gazophylacium seu latino-illyricum onomatum aerarium (Riznica ili blago latinsko-ilirskih imena), u osnovi je kajkavski, namijenjen govornicima svih triju narjeja, objavljen 65 god. nakon Belosteneve smrti.Najvanije djelo starije leksikografije.

-1742. Andrija Jambrei & Franjo Sunik: Lexicom latinum interpretatione illyrica, germanica et hungarica locuples, Zagreb (Latinski rjenik s obilatim tumaenjem na ilirskome,njemakome i maarskome), osnovica je kajkavska

-u 18. st. Pavao Ritter Vitezovi sastavio je oko 1710. Lexicon latino-illyricum koji je ostao u rukopisu, a latinsko-ilirski rjenik se izgubio.Vitezovi je direktni pretea LJ. Gaja po svojim grafijskim rjeenjima.

-1679., 1704. i 1732.(godine redakcije rukopisnog rjenika) Ivan Tanzlinger Zanotti: talijansko-hrvatsko-latinski rjenik

-izmeu 1772. i 1779. Adam Patai napisao je rukopisni leksikon Dictionarium latino-illyricum et germanicum

-Joakim Stulli: 1. Lexicon latino-italico-illyricum, Budim, 1801.; 2. Rjeosloje ilirsko-italijansko-latinsko, Dubrovnik, 1806.;

3. Vocabolario italiano-illirico-latino, Dubrovnik, 1810. Uzimao je grau iz djela dubrovakih, dalmatinskih, bosanskih, slavonskih i istarskih pisaca, iz kajkavske i glagoljeke knjievnosti te iz drugih slavenskih jezika

-1803. Josip Voltiggi (Volti): Rioslovnik ilirikoga, italijanskoga i nimakoga jezika s jednom pridpostavljenom gramatikom ili pismenstvom, rjenik koji je otvoren svim narjejima i govorima

-1842. Ivan Maurani & Jakov Uarevi: Deutsch-illirisches Wrterbuch (Njemako-ilirski slovar)40 000 natuknica, prvi suvremeni hrvatski rjenik ija se naela u oblikovanju rjenika i danas primjenjuju.

-Bogoslav ulek autor je nekoliko vanih rjenika:

1. Njemako-hrvatski rjenik(Zagreb,1860.)

2. Hrvatsko-njemako-talijanski rjenik znanstvenoga nazivlja osobito za srednja uilita (Zagreb, 1874.-75.)- prvi na terminoloki rjenik;3. Jugoslavenski imenik bilja (Zagreb, 1879.)

-1901. Dragutin Pari: Rjenik hrvatsko-talijanski, Zadar uz uleka, uvodio je nove rijei u hrvatski jezik.

-1880. - 1976. Rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika/Akademijin rjenik (97 svezaka izilo). Ureivala su ga 6-orica urednika: uro Danii (prvi), Matija Valjavec, Pero Budmani, Tomo Mareti, Stjepan Musulin i Slavko Pavei. 250 000 natuknica. Mana rjenika je to se isprva prikupljala graa samo iz tokavskog narjeja (hrvatski vukovci), a tek puno kasnije poelo se prikupljati iz kajk. i ak. narjeja.

- 1901. Franjo Ivekovi & Ivan Broz: Rjenik hrvatskoga jezika (rijei iz Karadievih i Daniievih djela--- hrvatski vukovci)

GRAMATIKE I JEZIKOSLOVNA DJELA

-1604. Bartol Kai: Institutionum linguae illyricae libri duo, Rim (Dvije knjige temelja ilirskoga jezika)- prva hrvatska gramatika. Kai je i autor prvog cjelovitog prijevoda Biblije koji je ostao u rukopisu.

- 1761. Bla Tadijanovi: Svata po malo iliti kratko sloenje imena i rii u ilirski i njemaki jezik gramatika pisana slavonskom ikavicom (daje osnove njem. jezika)

- 1767. Matija Antun Relkovi: Nova slavonska i nimaka gramatika -1808. Franjo Marija Appendini: Grammatica della lingua Iillirica tokavska ikavica -ime Starevi: Nova rioslovica ilirika, Trst, 1812. naglaava upotrebu jedinstvenog hrv. stand. jezika, zasnovanog na tok narjeju; u ovoj gramatici prvi put je uspjenbo opisan novotokavski etveronaglasni sustav.- 1830. Ljudevit Gaj: Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja, Budim- predlae tildu umjesto dijakrtitikih znakova, a dijakritike znakove uvodi po Vitezovievom djelu De orthographia illyricana u lanku Pravopisz, objavljenom 1835. u Danici.

- Vjekoslav Babuki autor je dviju gramatika: 1836. Osnova slovnice slavjanske narjeja ilirskoga (koristi po prvi put Gajev slovopis, osnovica je tokavska, stari padeni nastavci), 1854. Ilirska slovnica

- Antun Maurani takoer autor dviju gramatika: 1839. Temelji ilirskoga i latinskoga jezika za poetnike, 1859. Slovnica hervatska

- Ignac Kristijanovi borio se protiv uvoenja tokavtine i za kajkavtinu

- Ante Kuzmani(ZD filoloka k.: Stjepan Ivievi, Ignjat Alojzije Brli i ime Starevi) protiv Gajeve reforme, borio se za ikavicu kao temelj hrv. jeziku.

- Fran Kurelac (RI filoloka k.) zalagao se za arhaine oblike radi pribliavanja ostalim Slavenima.

- Adolfo Veber Tkalevi (ZG filoloka kola) u sklopu kole zalagao se za starije mnoinske oblike u imenskoj sklonidbi, pisanje er za slogotvorno r i pisanje na mjestu jata. Napisao je prvu znanstveno utemeljenu i u zasebnoj knjizi objavljenu sintaksu hrv. jezika 1859. Skladnja ilirskoga jezika za srednja uilita, Be i cjelovitu gramatiku 1871. Slovnica hrvatska za srednja uilita, Zagreb.

- HRVATSKI VUKOVCI; novotokavski dijalekt; predstavnici su Tomo Mareti: 1899.(II. izd. 1931.) Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskog knjievnog jezika, Pero Budmani (prvi u svojoj gramatici upotrijebio termin srpsko-hrvatski):1867. Grammatica della lingua serbo-croata, Be; Ivan Broz: 1892. Hrvatski pravopis(prvi pravopis po fonolokom naelu), Franjo Ivekovi. Hrv. vukovci stand. jezik poistovjeuju sa tok. narjejem.

HRVATSKI JEZIK U XX. STOLJEU

DO 1918. GODINE

- Od 1906. godine Brozov pravopis za tisak prireuje Dragutin Borani

-1904. Vatroslav Roi: Barbarizmi u hrvatskom jeziku (protiv novotvorenica, kajkavizama i akavizama)

-1911.Nikola Andri: Brani jezika hrvatskoga (dokazuje da hrv. jezik nije srpski)

OD 1918. DO 1941. GODINE

- 1921. Dragutin Borani: Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika (pravopis je bio u uporabi do 1956., s prekidom od 1943. do 1945.)

- 1924. Tomo Mareti: Hrvatski ili srpski jezini savjetnik (uvod pisan ekavicom, a savjeti ijekavicom; protivi se kajkavizmima i neologizmima; iz jezika izbacuje sve rijei koje ometaju ideju jezinog ujedinjenja Hrvata i Srba)

- 1929. D. Borani: Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika (obvezatan u kolstvu)

-1929. za vrijeme estojanuarske diktature slubeno se u Hrvatskoj uvodi Pravopis srpskohrvatskog jezika Aleksandra Belia (tzv. oktroirani pravopis), koji je na snazi do 1939. god.

-1936. osnovano je Drutvo "Hrvatski jezik" (predsjednik: Tomo Mati), koje je 1938. izdavalo asopis Hrvatski jezik, koji je ureivao Stjepan Ivi.

-1938. Nikola Andri & Iso Velikanovi: ta je ta (prvi slikovni rjenik hrvatskog jezika)

-1940. Petar Guberina & Kruno Krsti: Razlike izmeu hrvatskoga i srpskoga jezika, Zagreb (prvi razlikovni rjenik)

-1941. iziao prvi svezak Hrvatske enciklopedije, a ureivao ju je Mate Ujevi (do slova E, rad je prekinut 1945.)OD 1941. DO 1945. GODINE

- Osnovan je Hrvatski dravni ured za jezik(1941.), uveden morfonoloki pravopis. U uredu za hrv. jezik sastavljeni su 1942. Koriensko pisanje kao privremeni i 1944. Franjo Cipra & Adolf Bratoljub Klai: Hrvatski pravopis kao cjelovit pravopisni prirunik po morfonolokim naelima.

- Josip Florschtz: 1943. Hrvatska slovnica(=1905.-1950.Gramatika hrvatskog jezika) za srednje kole, a za visokokolsko obrazovanje Bla Jurii: Nacrt hrvatske slovnice (I. dio 1944., II. dio 1992.)

OD SVIBNJA 1945. DO 1990. GODINE

-Ponovo u uporabu vraen Boraniev Pravopis

-1953. Matica srpska iz Novog Sada pokree u Ljetopisu anketu o jezinim i pravopisnim pitanjima

- 8. 10. prosinca 1954. sastanak MH i MS NOVOSADSKI DOGOVOR(jedan jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca, dva izgovora: ije-e, dvolano ime jezika, ravnopravna oba pisma)

-1960. Pravopis hrvatskosrpskoga knjievnoga jezika

-1968. Rjenik hrvatskosrpskoga knjievnog jezika u izdanju MH i MS, izila dva sveska (A-K)

- 17. oujka 1967. DEKLARACIJA O NAZIVU I POLOAJU HRVATSKOGA KNJIEVNOG JEZIKA(ravnopravnost hrv. jezika s ostalima i uvoenje hrv. jezika kao slubenog u Hrvatskoj)

- Stjepan Babi & Boidar Finka & Milan Mogu: 1971. Hrvatski pravopis na fonolokim naelima, naziva se londonac (1972.u Londonu objavljen kao fototipsko izdanje.)

- 1952. Hrvatsko filoloko drutvo izdaje u Zagrebu asopis za kulturu hrv. knji. Jezika Jezik- 1952. Ivan Brabec & Mate Hraste & Sreten ivkovi: Gramatika hrvatskoga ili srpskoga jezika

-1964. Ljudevit Jonke: Knjievni jezik u teoriji i praksi(povijest hrv. stand. jezika, savjetnik)

-1966. Stjepko Teak & Stjepan Babi: Pregled gramatike hrvatskosrpskoga jezika

-1966. Bratoljub Klai: Veliki rjenik stranih rijei

-1971. 1973. Petar Skok: Etimologijski rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika

- 1971. Jezini savjetnik s gramatikom uredio Slavko Pavei

- 1971. Ljudevit Jonke: Hrvatski knjievni jezik 19. i 20. stoljea (povijest jezika)

- 1971. Ljudevit Jonke: Hrvatski knjievni jezik danas - zabranjena

- 1973. Stjepko Teak & Stjepan Babi: Pregled gramatike hrvatskoga knjievnog jezika zabranjena

-1978. Zlatko Vince: Putovima hrvatskog knjievnog jezika (povijest hrv. jezika)

-1979. Eugenija Bari & Mijo Lonari & Dragica Mali & Slavko Pavei & Mirko Peti & Vesna Zeevi & Marija Znika: Priruna gramatika hrvatskoga knjievnog jezika (danas nosi naslov: Hrvatska gramatika, 1991., 1995., 1997.)

-1986. (1991.)Radoslav Katii: Sintaksa hrvatskog knjievnog jezika (nacrt za gramatiku)-1986. (1991.)Stjepan Babi: Tvorba rijei u hrvatskom knjievnom jeziku (nacrt za gramatiku)-1986. Vladimir Ani & Josip Sili: Pravopisni prirunik hrvatskoga ili srpskoga jezikaOD 1990. GODINE

-1991. Vladimir Brodnjak: Razlikovni rjenik hrvatskoga i srpskoga jezika

-1991. Stjepan Babi & Dalibor Brozovi & Milan Mogu & Slavko Pavei & Ivo kari & Stjepko Teak: Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga knjievnog jezika

-1991. (1994., 1998., 2003.)Vladimir Ani: Rjenik hrvatskoga jezika

-1996. Josip Sili & Branko Ranilovi & Slaven Batnoi: Hrvatski raunalni pravopis (normativni program za raunalo)

-1999. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje: Hrvatski jezini savjetnik

-2000. Rjenik hrvatskoga jezika(Leksikografski zavod M. Krlea & kolska knjiga, uredio: Jure onje)

-2000. S. Babi & B. Finka & M. Mogu: Hrvatski pravopis (normativni)

-2001. Vladimir Ani & Josip Sili: Pravopis hrvatskoga jezika (normativni)

-2002. Sanda Ham: kolska gramatika hrvatskoga jezika (normativna)

-2003. Stjepko Teak & Stjepan Babi: Gramatika hrvatskoga jezika (normativna)

- O pravnom nazivlju pisao je dr. Mile Mami ( a u prolosti Vladimir Maurani)

PAGE 8