Br. 4. / God. IV. / BOŽIĆ, 2010.

ISSN 1847-070X

List Župe Gospe Sinjske

List Župe Gospe SinjskeBožić, 2010.

3

Uvodna riječ

dragi župljani!

Župni list kojega držite u ruci izašao je na svjetlo dana u sveto božićno vrijeme. Božićni je dar svakoj našoj obitelji. Štoviše, dar je jer nas sve može i treba potaknuti da više i predanije služimo Bogu, kao pojedinci i kao župna zajednica.

Krist Gospodin i njegovo sveto Porođenje početak je posebne povijesti odnosa između Boga i čovjeka. Ta se poruka ne mije-nja. Ona se jednostavno treba svake godine iznova proživjeti. Zašto? Zato što se mi ljudi mijenjamo, mi koji smo pozvani i koji želimo svake godine autentično slaviti ovo slavlje. Slavljenje Božića jest slavlje osobnog i zajedničkog događaja, a nikako slavlje povijesnog sjećanja. Kad bi rođenje Isusa Krista bilo slavlje sjećanja, onda bismo na Božić imali komemoraciju života i djela Isusa iz Nazareta koji nema dodira sa današnji-com. Ali Božić i ove godine jest i bit će samo onda ako nije ponavljanje, nego nov pokušaj uprisutnjenja Boga u mom i tvom osobnom životu.

Božićni dani, dragi župljani, prigoda su da, kao i proteklih godina, sagledamo i vrednujemo rad i aktivnosti naše župne zajednice kroz proteklu 2010. godinu. To već četvrtu godinu činimo u obliku božićnog župnog lista. Sadržaj ovogodišnjeg broja u mnogočemu je odredilo slavlje svećeničke godine, prisutno u sveopćoj i mjesnoj Crkvi, a k tomu i u ovoj župnoj zajednici. Stoga u prvom dijelu župnog lista, poslije prigodne meditacije, kronološki su doneseni važniji događaji u župi i Svetištu. Tu spominjemo proslave i važnije susrete, osvrćemo se na blagdanske dane Velike Gospe, te krunu ovogodišnjeg slavlja svećeničke godine; zlatnu misu dvojice braće svećenika, komemoraciju mučeničke smrti 18 fratara iz Cetinske krajine i posjetu uzoritog kardinala Angela Sodana Svetištu i Župi

4

Gospe Sinjske. U drugom dijelu župnog lista donesen je pri-kaz pastoralnog djelovanja, s osobitim naglaskom na pastoral obitelji, karitativni rad u župi (10 godina djelovanja Caritasa), te pastoral putem medija. Osobito je vrijedan rad članova Fra-me koji su donijeli statistiku župe od 1950. do 2009. godine. U trećem dijelu lista obrađena su posvećena stajališta u župi (kapelice, križevi i mjesta Gospinih pozdravljenja), a u četvr-tom dijelu vrijedna su razmišljanja rubrike Vjera u životu. Kao prilog župnom listu donosimo i obljetnice sjećanja na svijetle likove svećenika koji su osobito obilježili ovu župnu zajednicu.

Neka dobri Bog, po zagovoru nebeske Majke, udijeli svoj bla-goslov velikom broju samozatajnih duša koje svojim predanim radom obogatiše župno djelovanje, svim našim obiteljima i dič-nom cetinskom kraju. Na dobro vam došlo sveto Gospodinovo Porođenje i blagoslov Božji bio nad svima u Novoj 2011. godini.

fra Nikica Ajdučić .......................................................................................... župnik

5

Kronologija događaja U žUpi i SvetištU

Uz proslavu svećeničke godine: poslanje prezbitera

Svećenici (prezbiteri) nisu jedno-stavno predstavnici ljudi, izabrani za religiozne funkcije. Oni su ljudi koje je Bog izabrao (usp. Hebr 5,1), preko Crkve, koji “se posvećuju po sakramentu reda, na sliku Krista, vrhovnog i vječnog svećenika, da propovijedaju Evanđelje i da pasu vjernike i da vrše službu Božju, kao pravi svećenici Novog zavjeta” (LG 28). Svećenstvo je dakle služenje, služenje Bogu i služenje Crkvi. Iz toga proizlaze svećenička poslanja:

odgojitelji Crkvene zajednice

Prezbiteri, kao članovi kršćanske zajednice, pozvani su na ispunjenje posebne službe. Navještaj Riječi i slavljenje sakrame-nata zahtijevaju susret i dijalog s osobama, njihovo animiranje i formiranje te učvršćivanje u vjeri braće i sestara. Ukratko rečeno, prezbiteri su pozvani na “predsjedanje”, “vodstvo” kršćanske zajednice u životu i u kultu, da Crkva bude ono što jest, onakva kakvu ju je Krist želio. Sabor potiče prezbitere da se brinu „kao oci u Kristu za vjernike koje su duhovno rodili krštenjem i poučavanjem. Dragovoljno postavši uzori stada (1 Pt 5,3), neka svojom mjesnom zajednicom uprav-ljaju i služe joj, da se ona dostojno može zvati onim imenom

Koncelebrirana sv. misa u Svetištu

6

kojim se označuje cijeli Božji narod, to jest Božjom Crkvom“ (LG 28). Specifična je karizma prezbitera predsjedati, biti na čelu, voditi, imati zadnju odgovornost.

Prezbiter se, ni u jednom trenutku, ne može osjećati „gospodarom“ za-jednice kojoj predsjeda, nego samo njezinim slugom. Prezbiter, nadalje, nije čuvar vrata zajednice, prokura-tor zajednice, nego se radije treba reći da je zajednica njegov oblik živo-ta. U eklezijalnoj zajednici ne postoje „administratori“ (prezbiteri) svetih

datosti s jedne strane i „klijenti“ (laici) koji se njima koriste s druge strane. Čitava je, naime, zajednica aktivni subjekt kul-tualnog djelovanja, naravno svatko prema primljenoj karizmi.

odgojitelji riječju

Svećenički se identitet uklapa unutar spasenjske Božje volje, koji u Kristu želi stići do svakog čovjeka, svih vremena i mje-sta. Svećeničko se služenje može protumačiti samo u svjetlu radikalne poslušnosti Evanđelju, u izlaganju Riječi Božje i u slavljenju iste Riječi u sakramentima.

Prezbiter je svjestan da se spasenje rađa iz vjere, a vjera se rađa iz naviještene i življene Riječi Božje. Čitavo se crkveno propovijedanje treba hraniti i regulirati Svetim pismom.

Tom primatu Riječi suprotstavljaju se mnogi rizici u kojima prezbiteri duboko sudjeluju: zaborav ili marginalizacija sveto-ga teksta, instrumentalizacija smisla, moralističko tumačenje, apstraktnost i neprilagođenost životu vjernika, odvojenost od konteksta samog slavlja. Iz toga se lako može uočiti velika odgovornost onoga tko propovijeda. Homilija treba sačuvati

Kađenje Gospine slike

7

biblijskoj poruci njezin karakter „radosnog navještaja“ spa-senja kojega Bog nudi čovječanstvu. Središte navještaja jest Isus Krist, jer propovijedati Riječ Božju, znači propovijedati Isusa Krista. To je točno naznačena i teška zadaća koja se traži od prezbitera. Nije riječ o lakom putu, ali od tog navještaja Riječi današnji svijet ima krajnju potrebu. Moći danas naviještati Isusa Krista za prezbitere znači participirati, na izravan način, nabremenjeni riječi-ma nade, u najvećoj drami koju živi čovječanstvo. Čovječanstvo koje stoji pred dva izbora: zatvoriti se u neprobojni krug samodostatnosti, u ugušujuću ograničenost postojanja zatvorenoga u obzorje vremenito-ga, ili se otvoriti traženju lica Boga živoga, darovatelja života. Biti pro-povjednik Riječi, koja je Krist, znači živjeti duboki osjećaj povijesti ljudi.

odgojitelji središnjosti liturgije

O središnjosti Liturgije može se govoriti bilo u životu i u poslanju Crkve, bilo u postojanju i djelovanju prezbitera. Sabor to na divan način izriče: “Stoga je svako liturgijsko slavlje… u najpotpunijem smislu sveto djelo i s njim se, s obzirom na isti naslov i isti stupanj, po djelotvornosti ne može izjednačiti ni jedan drugi čin Crkve” (SC 7). I još: “Liturgija je ipak vrhunac kojemu teži djelatnost Crkve i ujedno izvor iz kojega proističe sva njezina snaga… Iz liturgije dakle, osobito iz euharistije, izlijeva se na nas mi-lost te se s najvećim uspjehom postizava posvećenje ljudi i proslava Boga u Kristu, prema čemu se, kao prema svojoj svrsi, stječu sva druga djela Crkve” (SC 10).

Duboki poklon pred Gospodinom

8

Kao što je Liturgija u središtu života i poslanja Crkve, tako na poseban i vlastiti način stoji u središtu postojanja i djelovanja prezbitera. To znači da se Liturgija stavlja u srce duhovnog života prezbitera i kršćanina kao bitni, središnji i nezamjenjivi element na putu prema svetosti. Postoji dakle nerazdvojna i plodna veza između Liturgije i svetosti koja iziskuje istinsku pripravu prezbitera, službujućih kao i sudionika.

odgojitelji vjere

Daljnja, hitna i teška zadaća koja je stavljena u prezbiterske ruke, jest praćenja i odgajanja vjere njegovih suvremenika, da bi oni susreli Boga. Jedna od bitnih karakteristika sveće-nikove osobnosti jest ta da može pratiti današnjega čovjeka u avanturi vjere, preko putova koje je on sam već prošao, a da se ne prepusti obeshrabrenju zbog napora, neshvaćanja i sumnji svih poteškoća.

Prvotna zadaća prezbitera odnosi se na formaciju savjesti preko mudrosti Riječi Božje, iz koje on izvlači svaki dan konkretne podsjetnice u iščita-vanju povijesti i ljudskih događaja. U otajstvu vjere svećenik ne smije nikada zaboraviti da je prvotna na-petost njegova života izvršavanje duhovnog očinstva koje se izvršava praćenjem osoba u odgoju savjeti i u iskustvu kršćanskog misterija. Duhovno vodstvo koji čini Božji čo-vjek dopušta mu da, unutar osobne

povijesti svakoga čovjeka, otkrije pobudu kršćanske ljubavi koja se priljubljuje na velike potrebe svijeta, i koja olakšava nadvladavanje samoće u vjeri. Prvotna je zadaća prezbitera is-puniti potrebu slušanja, dijaloga, shvaćanja, duhovne potpore, posebno u temeljnim pitanjima života vjernika.

Propovijednik odgaja

9

odgojitelji molitve

Odgoj u molitvi, kao i svaki autentični odgoj, zahtjeva ne toliko naučiti moliti, koliko moliti zajedno, pratiti druge molitvom i podijeliti molitvu. Učenici su zaneseni Isusom koji moli, i govore mu: „Gospodine, nauči nas moliti!“ (Lk 11,1). Vjerni-ci žele vidjeti prezbitere kao „znakove“ molitve. Nužno je, s njihove strane, izvjesna „vidljivost“ u molitvi. Vjernici imaju pravo vidjeti primjer svojih svećenika. Žele ih vidjeti u crkvi, u molitvi, a ne samo u trci za „svete funkcije“.

Osim odgoja osoba, prezbiteri su pozvani na djelo kojemu je svrha zajednica kao takva. Upravo u tom smislu blagopo-kojni Papa predlaže točno određen objekt: „Da, draga braćo i sestre, naše kršćanske zajednice trebaju postati autentične škole molitve, gdje se susret s Kristom ne izražava samo u zazivanju pomoći, nego i u izricanju hvale, zahvale, klanjanja, kontemplacije, slušanja, ….“ (Ulaskom u novo tisućljeće, 33).

Prije nego što ih Bog šalje u svijet, traži od prezbitera da slušaju njegov glas. Samo ona apostolska aktivnost, koja se temelji na kontemplaciji, ne gubi iz vida pravi cilj, koji se sastoji u tome da vodimo zajednicu Bogu. Prezbiter je čovjek Duha kojega potiče, nadahnjuje i podržava dubina molitve koja je za njega središte svega.

.......................................................................... fra Ante Čovo

imati srca za bolesne, invalide i za djecu s posebnim potrebama

Blagdan Gospe Lurdske, 11. veljače 2010., prvi je i važniji datum početkom godine, koji je crkvu Gospe Sinjske ispunio osobito dragim štovateljima. To su naši bolesnici, osobe s in-validitetom i djeca s posebnim potrebama. Gospu se u našem

10

narodu od davnina zaziva “Ljekarnicom nebeskom hrvatskoga naroda”. Stoga je u tom duhu proslavljen njezin blagdan u njezinu Svetištu. Katolička društva, liječničko i sestrinsko, u

svijetu su najčešći nositelji velikog broja aktivnosti posvećenih bolesni-cima i osoba s posebnim potrebama. Jednako tako, civilne udruge koje u svojim programima imaju brigu za potrebne, planiraju aktivnosti i crpe nadahnuća u ovom Gospinu blagdanu.

Proslava ovog blagdana u našoj je župi upriličena s nakanom da pro-budi snažniju svijest i interes za te posebne skupine naših župljana. “Iskustvo bolesti i trpljenja škola je nade”, naglašava Papa u enciklici Spes salvi i dodaje kako “ne ozdrav-

lja čovjeka izbjegavanje trpljenja, bijeg od boli, već sposobnost prihvaćanja i sazrijevanja u njoj. Važno je naći smisao po

sjedinjenju s Kristom, koji je patnje podnosio s beskrajnom ljubavlju.”

Često se čuje i sugerira kako patnja život čini nekvalitetnim i konačno besmislenim. Patnja je širi pojam od bolesti, ona je složenija i dublje ukorijenjena u ljudsku narav. Tako razlikujemo tjelesne (bol tijela) i mentalne (bol duše) patnje. Ona je temeljno ljudsko iskustvo, univerzal-na je i dodiruje temelje egzistencije, poznaje se iskustveno. Patnja izolira čovjeka, osamljuje ga, odvaja od dru-gog, njegovog bližnjeg. Svoju patnju

Članovi UTIS-a pred Gospom

Dragi gosti u Svetištu

11

nemoguće je prenijeti drugome, bol podiže zid između čovjeka pritisnuta bolima i svih drugih. Ljude patnja ne privlači, ona im je odbojna. No, ono što je čovjeku odbojno, ući u patnju i s njom se suočiti, to Boga privlači, on je privučen ljudskom patnjom. Ali ne zbog patnje, nego zbog čovjeka koji pati. Nje-gova želja jest osloboditi čovjeka patnji, od trpljenja, od boli koje nisu “snimili” ni najsuvremeniji medicinski aparati i koje nikakva kombinacija “svemoćnih” lijekova ne može izliječiti. Nego, najbolji je lijek i najsnažnije sredstvo pomoći, za bilo koji oblik patnje i nevolje, ljudsko srce – naše srce. Potrebno je znati prignuti se nad osobe koje su u kušnji i pružiti im potporu u obliku konkretne solidarnosti, po primjeru “dobrog Sama-ritanca” što ga evanđelje spominje. Svaki je kršćanin pozvan, u razli-čitim i uvijek novim okolnostima, osobito u vlastitom životu, provoditi u djelo prispodobu o milosrdnom Samaritancu.

Ljudska briga za bolesnike i za oso-be s posebnim potrebama velik je i požrtvovan rad, težak i stručan, od-govoran i nadasve human. Uza sve zlato medicine, temeljno je načelo ljubavi i solidarnosti, s kojim se svi slažemo: “čovjek je čovjeku najbolji lijek”. A tko je jednom doživio taj dragocjeni čin darivanja, taj će uvijek ići tim putem.

U želji da budemo više bližnji našim potrebnim župljanima, s našom bolesnom braćom i sestrama, sa svima koji bodre i pomažu bolesnike, slavljen je blagdan Gospe Lurdske. Bijele i plave uniforme, svu medicinsku opremu, dijagnostiku i lije-kove, sve postupke zdravstvene njege i sva pomagala – bila su prožeta milošću i zagovorom Majke od milosti. Njezin blagi pogled pratio je u tekućoj 2010. godini svakog našeg bolesnika

Djeca s posebnim potrebama hodočaaste Gospi

12

i potrebnoga, sve one koji se često ne čuju i ne vide od naše buke i žurbe, one koji su prepušteni sami sebi.

Molitva i pjesma, predvođena Dječjim zborom naše župe, to-plina Božjeg hrama i blagi pogled Čudotvorne Gospe Sinjske sjedinili su se sa svim dušama koje su ispunile sinjsku crkvu. Neka se produži i nastavlja u svim aktivnostima i djelovanju kroz iduću godinu, i svaki dan našega života!

.............................................................Mira Talaja i suradnici

Biblijske večeri - rast u spoznaji Boga

“Od stoljeća sedmoga”, kako naš župljanin ponosno pjeva, Hrvati na ovomu prostoru dišu. Od toga stoljeća datiraju i prvi kontakti naših predaka s kršćanstvom, a dosljedno tomu i s Riječju Božjom. Znalci kažu da u svojoj kulturnoj i religioznoj povijesti svaki kršćanski narod ima svoj “biblijski put”. To je ona njegova vlastita povijesnost Biblije, boravak Riječi Božje u njemu. Taj put i ta povijesnost počinju od onog trenutka kad

je Riječ Božju primio u liku Biblije, a događa se njezinim širenjem, pre-pisivanjem i tiskom (T. Vojnović).

Prisutnost Biblije kao knjige u naše-mu je narodu zadovoljavajuća. Me-đutim, njezina prisutnost kao Božje riječi koja snagom svoje bogoduhe poruke pokreće Crkvu, naše živote i svijet oko nas, još je nedovoljna. Kako bi dali svoj doprinos u mije-njanju takve zbilje, naši su svećenici i tekuće 2010. g. kroz jaka vremena crkvene godine - korizmu i došašće - organizirali u župi biblijske večeri, U svijetlu Božje riječi

13

pod vodstvom našeg župljanina dr. fra Domagoja Runje, pro-fesora Svetoga pisma na KBF-u u Splitu.

Biblijske večeri pohađalo je oko 40 aktivnih sudionika. Susreti su se održavali utorkom ili srijedom na-večer, prema shemi: molitva, izla-ganje teme i diskusija. U došašću su obrađivane starozavjetne teme, s osobitim naglaskom na proročku literaturu, dok se u pet korizmenih susreta obrađivao uvod u Novi za-vjet: sinoptička evanđelja, Djela apo-stolska i Crkva, Pavlov(i)ski spisi, Katoličke poslanice i Ivanovski spisi.

Znamo da kvaliteta ima prednost pred kvantitetom, ali s obzirom na broj župljana, ipak nam je žao što odaziv na biblijsku formaciju nije izazvao više in-teresa. Činjenično stanje govori o zahtjevnosti rada na “njivi Božjoj”. Tako je jedan svećenik rekao da nije lako biti “sijač riječi”. Osobito ne u ovo vrijeme kad izgleda da ima više “sija-ča kukolja” koji su, i uz manje truda, puno uspješniji. Vjernici kao da se boje da u njihovoj osobnoj povijesti, u svagdašnjem životu, odjekne riječ Svetoga pisma. A kršćaninom se postaje tek onda kada sjeme Riječi počne klijati u našemu životu, kada počne rasti na tlu naših župnih zajednica (I. Šporčić).

Svake nedjelje svećenik naviješta Riječ Božju, čini je razumlji-vom. Međutim, nerijetko se događa da nas ta Riječ ne pogađa, ne dodiruje nas u našoj zbilji te ostaje neprimijenjena u osob-nom životu. To se ne događa u biblijskim skupinama. U njima nitko ne može ostati po strani, netaknut od Riječi koja traži da se utjelovi u život i djelovanje. U riječi Svetoga pisma događa se susret s Božjim zovom koji zahtijeva čovjekov odgovor. Ta nas Riječ izaziva, potiče i odgaja. Ona je kao ogledalo u kojem se

Fra Domagoj poučava o Bibliji

14

valja ogledati, stvaralačka snaga koja oblikuje Božjega čovjeka, mjera po kojoj se treba ravnati naš svagdašnji život.

Božja riječ hrana je ljudskom duhu, a konzumira se osobnim čitanjem i razmatranjem, tako da oni prerastaju u živi dijalog s živim Bogom. Nažalost, mnogi vjernici, ubrajajući i naše župljane, nisu izgradili vlastiti odnos prema Riječi Gospodnjoj. Nisu se sprijateljili s Biblijom, udomaćili u njenim tekstovima i ne hrane se dostatno njenim bogatstvom. Stoga su upravo biblijske večeri prigoda da se dogodi nešto pozitivno na tom planu. Cilj je takvih okupljanja potaknuti na gorljivo čitanje Biblije i otkrivanje što ona nama danas znači, i što nam go-vori; tako da Biblija ne ostane samo knjiga na polici, nego da postane knjiga života, pomoćnik na životnom putu, svjetlo u tmini života u kojoj često hodimo. “Takvo čitanje pridonosi dozrijevanju vjere i moralnog življenja, drukčijeg gledanja na zajednicu i zajedništvo i zauzetijeg napora u promjeni društvenih struktura, u smislu da [nas] čini bližima projektu kraljevstva Božjega” (M. Vidović).

Biblija je hrana kršćanske meditacije i molitve. Prema riječima sv. Ambrozija: “Njemu govorimo kad molimo, Njega slušamo kad čitamo božanske poruke”. A sv. Jeronim je bio još izravniji: “Ne poznavati Pisma, to znači ne poznavati Krista”. Dosljedno riječima našega Dalmatinca, može se reći da svatko tko je odlu-čio upoznati Gospodina i rasti u njemu treba odvojiti vrijeme za čitanje Biblije koje se može nazvati moljenje ili slušanje Isusa kroz Bibliju. Kad ju vjernik razmatra ima osjećaj kao da mu Isus govori, upozorava ga na grijehe, savjetuje ga na putu spasenja, osnažuje svojim Duhom, ozdravlja, itd.. Onaj koji o Božjoj riječi misli (meditira) dan i noć “on je kao stablo zasađeno pokraj voda tekućica što u svoje vrijeme donosi plod. Lišće mu nikada ne vene, sve što radi dobrim urodi!” (Ps 1,3).

............................................................s. Natanaela Radinović

15

veliki petak u Sinju – nekada i danas

Današnji naraštaj ne zna kako se nekada u Sinju slavio Veliki petak. Danas je to sve drukčije nego je pri je bilo. Iza drugog Vatikanskog sabo ra, Crkva je preuredila način slavlje nja tog velikog dana za svakog kršća nina. U obredima je ostalo dosta starog. Mnogo se toga prikratilo. Određeno je točno vrijeme započinjanja svetih obreda.

Prije liturgijske reforme obredi Ve-likog petka bili su razdijeljeni. Pro-pisani dijelovi držali su se u sinjskom svetištu izjutra. Korizmeni propo-vjednik, u tom sklopu, održao bi propovijed o Muci Isusovoj. Tog dana, osim sve ćenika predvoditelja obreda, nitko ni je smio primiti sv. pričest. Na toj funkciji sinjska crkva nije nikada bila prepuna svijeta.

Čitava sinjska župa spremala se na večernju pobožnost. Bilo je ne što izuzetno što se od 18.st. na taj dan uvečer slavilo u svim glavnim mjestima Dalmacije. Svako mjesto imalo je nešto posebno s čime se je razlikovalo od drugih. Ti obredi ima ju svoj korijen u zavjetu naših pre đa. Kad je u 18.st. harala kuga po veneci-janskom teritoriju, ljudi su se zavjetovali da će u pokorničkoj proce siji Velikog petka okajavati svoje gri jehe i moliti Božje milosrđe. Tko god je mogao ići, našao bi se u toj procesiji, koja je započinjala u sumrak. U sinjskoj procesiji, svake godine, su djelovalo bi nekoliko ti suća osoba. Polazila bi iz crkve, išla Pijacom, Livanjskom ulicom, Štalijom i vratila bi se ponovno preko Alkarskog trkališta u crkvu.

Poslije prvog svjetskog rata nestali su iz procesije »flagelanti«. To su bi li pokornici, obučeni u duge crne ha ljine s prekrivenim

Isusov pad pod križem (na Gradu)

16

licem. Kroz rukave su im bile provučene duge drvene letve. To je bila velika pokora, jer su više od dva sata držali raširene ruke. Takvih je znalo biti i po ne koliko. Glavni je bio pokornik s kri žom. Jednako obučen i maskiran no sio je veliki teški križ, posebno iz rađen za ovu prigodu. Ti flagelanti bili su posebna atrakcija te pobožnosti. Njihova su imena javnosti bila ne-poznata. Dugo bi se iza Velikog Petka nagađalo tko su bili ti

pokor nici. Središnja točka čitavog procesijalnog obreda, a i onog ka-snijeg u cr kvi, bio je Presv. Oltarski Sakrament. Nosio ga je svećenik pod nebnicom u pratnji svih fratara iz samostana. Pred njim je u laganom maršu išla probrana vojnička četa, a iza je stupala počasna vojnička četa. Procesiju su oživljavale dvije gla zbe: Vojna i Gospe Sinjske. Obje su svira-le korizmene popijevke i poseb ne za tu prigodu skladane tužne marševe. Sudjelovalo bi također i po ne koliko

pjevačkih zborova, raspoređenih u određenim razmacima. Dolaskom u Sinj dr. fra Ivana Glibotića za voditelja crkvenog pjevanja i glazbe Gospe Sinjske, zborovi su pjevali uz pratnju glazbe. Dugo se spremalo, da bi to sve lijepo i sklad no izgle-dalo i zvučalo.

U predratno vrijeme Sinj bio je bio slabo osvijetljen s elek-tričnim sv jetlom. Čarobnost procesiji pružala je svijetlost nekoliko tisuća voštanica. Gorjele su u rukama pobožnih vjerni ka i na prozorima građana. Prozori su se kitili sagovima i voštanicama.

Procesija je postepeno ulazila u rasvijetljenu sinjsku crkvu. Kod ulaza je bilo gužve. Svatko je želio prisustvovati završnim svečanostima. Crkva je bila premala, da bi mogla primiti svu masu svijeta. Dobar dio bi ostajao van crkve, na Pijaci.

Pobožnost Muci Gospodinovoj

17

U starija vremena pjevači su se razmještali na pokrajnje oltare; od govarali bi jedni drugima. U kasnije doba, psalam »Ispovidite se« pjevao bi dobro izučeni zbor, pred velikim oltarom. Tako se čini i sada. »Jer je preveliko milosrđe njegovo”, odgovarala bi pjevajući čitava crkva. U odgovaranju su se uvijek isticali pojedinci. Oni bi započinjali, a prihvaćao bi cijeli narod. Dugi niz godina bio je poznat Frano Zec, sinjski gostioničar. Svojim tankim glasom predvodio bi razdraganu masu.

Za Sveti tjedan u Sinju su nastali posebno lijepi napjevi, s ko-jima se i danas pjevaju pojedini dijelovi svetih obreda. Odatle su preneseni i u druga dalmatinska mjesta. Za njihovu su obradu zaslužni: fra Ivan Barbarić, Ivan Ocvirk i dr. fra Ivan Glibotić. Obredi koji su se od davnine svečano obavljali poslije procesije u crkvi Gospe Sinjske i danas su sačuvani u svojoj pobožnosti i ljepoti.

........................................................................ fra Vjeko Vrčić

proslava svećeničke godine

Nakon sretno završene godine sveto-ga Pavla, Sveti Otac Benedikt XVI., 19. lipnja 2009. otvorio je sveće-ničku godinu. Obilježavala se do svetkovine Srca Isusova 2010. go-dine u cijeloj Crkvi. I naša je župna zajednica i Svetište Gospe Sinjske u tom vidu pastoralno djelovalo. Već na Veliki četvrtak, 1. travnja 2010., molitve su Kristu Gospodinu bile osobito upravljene za svećenike Cr-kve. U Svetištu je svečano proslavlje-na Misa Večere Gospodnje, na kojoj Slavlje “Zlatne mise”

18

su sudjelovali fratri cijele samostanske obitelji, pod vodstvom gvardijana fra Bože Vulete.

Na svetkovinu Srca Isusova, 11. lipnja 2010., u Svetištu je upri-ličena središnja proslava svećeničke godine. Četvorica članova Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja: fra Ante Anić, fra Kruno Bekavac, fra Bernardo Dukić i fra Stanko Prcela pro-

slavili su 50. obljetnicu svećeničke službe. Proslava svećeničke godine i Zlatne mise započela je vigilijom uoči same svetkovine. Vjernici su pred Presvetim Sakramentom, cijelo poslijepodne, obavljali pobožnost euharistijskoga klanjanja. U molitvi su zazivali Isusa – Dobroga Pastira da blagoslovom prati svoje svećeni-ke. Pobožnost je zaključena slavljem sv. mise, poslije koje su bogoslovi imali svjedočanstva o svećeničkom pozivu. Na samu svetkovinu, večer-nji je molitveni program započeo

u 18.30 sati molitvom krunice za svećenike-franjevce, koju su predmolili franjevački bogoslovi. Svečanom euharistjom započelo je slavlje u 19 sati koje je, u koncelebraciji s trideset pet svećenika, predvodio dr. fra Željko Tolić, provincijal.

Poslije ljetne pauze i blagdana Velike Gospe, u Svetištu je nastavljeno obilježavanje svećeničke godine. Tako je 16. rujna 2010. održan znanstveni skup o uglednom sinjskom franjevcu fra Ivanu Markoviću, pod nazivom: “Fra Ivan Marković – nje-govo i naše doba”. Skup je održan u prigodi 100. obljetnice smrti, s ciljem da taj svijetli svećenički lik bude primjer i poticaj današnjim svećenicima u radu na slavu Bogu i dobru duša.

Spomen slavljem obilježavanja mučeničke smrti 18 fratara Cetinskog kraja – žrtava komunističkog i fašističkog režima

Pristup Božjem žrtveniku

19

(1942.–1948.), u petak 26. studenoga 2010. zaključeno je obilježavanje svećeničke godine u župi i Svetištu Gospe Sinjske. Odabrano je to slavlje jer puno govori i ima snažni poticaj. Bra-ća franjevci-svećenici nesebično su i neustrašivo svjedočili vjeru i postigli krunu slave kod Milosrdnoga Boga. Postali su znak ohrabrenja i nade vjernom narodu i svojoj braći svećenicima. Isto je činiti i današnjem vjerniku i svećeniku, bez obzira gdje djelovao i kakvim kušnjama i progonima bio udaran, potaknut ohrabrenjem Učitelja Krista: “Tko želi biti moj učenik, neka danomice uzme svoj križ i neka ide za mnom” (Lk 14, 27).

................................................................... fra Nikica Ajdučić

U danima pred veliku gospu: klapski festival i “opsada Sinja”

U okviru alkarskih svečanosti i pri-preme za 300. obljetnicu čudesne obrane Sinja, a na čast naše Gospe Sinjske, 6. kolovoza 2010.g., u dvori-štu franjevačkog samostana, održan je 2. festival marijansko-duhovne klapske pjesme „Klape Gospi Sinj-skoj“. Festival je otvorio Luka Bebić, predsjednik Hrvatskoga sabora pod čijim pokroviteljstvom se održavaju pripreme za proslavu velike i zna-čajne obljetnice, kao i festival. Među više od tisuću posjetitelja bili su i uvaženi gosti: dr. Emilio Marin, hrvatski veleposlanik u Vatikanu, mons. Ivan Čubelić, generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije, Luka Brčić, dožupan Splitsko-dalmatinske županije, gradonačelnik Sinja Ivica Glavan i mnogi Sinjani koji žive izvan Sinja. Izvođenjem po dvije kompozicije predstavile su nam se klape: Versi, Praska,

Nastup klape Sinj

20

Filip Dević, Reful i Šufit iz Splita, Štorija iz Kaštel Kambe-lovca, Kumpanji iz Blata na Korčuli, Mareta iz Dubrovnika, Kampaneli iz Donjih Kaštela, Luka iz Rijeke i Vokalisti Salone iz Solina. Izvan konkurencije pjevale su domaće klape Sinj (prošlogodišnja pobjednica) i Hrvace. Program je vodila Lejdi Oreb, a nadahnute uvode za svaku skladbu napisao je Jakša Fiamengo, majstor stiha i dalmatinske milozvučne riječi.

Na prošlogodišnjem festivalu izvo-đene su nove skladbe s marijanskom tematikom, a na ovogodišnjem smo slušali već poznate pučke marijanske pjesme u novoj obradbi, prilagođe-noj klapskom načinu pjevanja. Pre-ma prosudbi stručnog ocjenjivačkog suda nagrada za najbolju izvedbu dodijeljena je klapi Šufit, nagrada za najbolji aranžman pripala je Kre-šimiru Magdiću, a nagrada prema glasovanju publike klapi Kampaneli.

Nakon podijeljenih nagrada, u ime Organizacijskog odbora, ravnatelj festivala gosp. Igor Vitić zahvalio se svim sudionicima i sponzorima koji su omogućili održavanje ove ugodne duhov-no-glazbene večeri kao uvoda u proslavu blagdana Uznesenja Marijina, tj, Velike Gospe. Sav prihod od ulaznica namijenjen je Fondu Gospe Sinjske. Iz Fonda se financijski pripomažu nadareni studenti iz Sinja i Cetinske krajine čija obitelj iskazuje objektivnu oskudicu financijskih sredstava, bilo poradi većeg broja djece na školovanju ili nedostatka zaposlenja, a time i novčanih sredstava.

Građani Sinja i Cetinske krajine gotovo tri stoljeća, sasvim opravdano i razložno, štuju Gospu Sinjsku i “striljaju” Alku. Zalaganjem većeg broja građana, ponaosob Velimira Borkovi-ća, umirovljenog gimnazijskog profesora, oživjelo je sjećanje na najveću i najznačajniju povijesnu pobjedu iz 1715.g., koju

Scenski prikaz “Opsada Sinja”

21

je izvojevalo 700 hrabrih branitelja Sinja protiv mnogobrojnih turskih osvajača. Velika sinjska pobjeda nad Turcima odjeknula je u svim hrvatskim krajevima, i to u prvom redu kao dar Neba. Ovjekovječena je i na slikarskom platnu. Jedna se slika čuva u Sinju, druga u Omišu, a treća u Brelima. Velimir Borković, po nagovoru pok. fra Ante Josipa Solde, prihvatio se zadaće da napiše dramski tekst za kazališnu izvedbu tog povijesnog doga-đaja. I tako je Opsada Sinja, drama u dva čina, uprizorena po 4. put, oživjela tu slavnu bitku. Taj kulturno umjetnički događaj zbio se 11. kolovoza 2010., u organizaciji sinjske Turističke za-jednice. Scenski prikaz Opsade lociran je na dva mitska mjesta ; ispred crkve na Pijaci, dakle pod zidinama sinjske tvrđave, i na samoj tvrđavi Grad. Režiju scenskog prikaza potpisuje, i već tri puta višestruko obogaćuje Rade Perković, glumac, redatelj i nekadašnji intendant splitskog HNK. U ovogodišnjoj predstavi sudjelovalo je 70-tak glumaca amatera; većinom članovi sinjskog Pučkog kazališta, kulturno-umjetničkih društava s područja Sinja i Trilja, sinjske mažoretkinje, članovi jahačkih klubova, pa čak i četiri člana Hrvatske gorske službe spašavanja. Zanimanje pu-blike i gostiju grada je izuzetno veliko. Tako ovo naše kazalište na otvorenom svake godine okuplja sve veći broj gledatelja, pa nije pretijesna samo tvrđava, nego i sinjska Pijaca.

.................................................................... fra Tino Labrović

U slavlju svetkovine velike gospe

Majka! To je riječ koja u srcu budi ljubav i toplinu, nježnost i zahvalnost, a takvi osjećaji posebno nas obuzimaju kad smo u njezinoj blizini, kada smo pred našom nebeskom majkom Marijom. Na njezine blagdane naše su crkve prepune, a naše ceste i putovi prepunu hodočasnika koji hrle prema svetištima. Prema nekim istraživanjima, najviše hodočasnika, na svetkovi-nu Velike Gospe, okupi se 15. kolovoza u svetištu Čudotvorne

22

Gospe Sinjske. Hodočaste joj ne samo Cetinjani, nego silno mnoštvo iz cijele Dalmacije te Bosne i Hercegovine. Tako je bilo i ove godine.

Tradicionalna pobožnost devetnice Gospi Sinjskoj počela je 6. kolovoza, a istovremeno su počela i tradicio-nalna zavjetna hodočašća okolnih mjesta naše župe. Čast da, svake godine, hodočaste prvoga dana, imaju vjernici Glavica, a potom se izredaju vjernici ostalih mjesta. Pri-je sv. mise vjernici su uobičajeno pristupali sakramentu sv. ispovijedi. Jutarnje sv. mise predvodili su: don Hrvoje Dragun, don Jozo Gojsalić, don Vlado Strikić, fra Josip Gotovac i fra Kristijan Stipanović.

Prvih šest dana večernje sv. mise predvodio je dominikanac fra Frano Prcela, koji je kroz svoje propovijedi nastojao približiti nam sadržaj i zna-čenje pojmova kao što su: devetnica, hodočašće, svijeća, zavjet i pobož-nost. Zadnja dva dana devetnice naše je slavlje uzveličao msgr. Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački, koji je poticao vjernike na solidar-nost i ljubav u brizi za spasenje.

Na dan Alke, tradicionalnu sv. misu na Gradu, ove godine, 8. kolovoza, predvodio je msgr. Vlado Košić, bi-skup sisački. U procesiji do Grada nošena je replika Gospine slike bez

Mons. Vlado Košić na Gospinu gradu

Najljepša slika Sinja

23

nakita. Nakon sv. mise ta slika je postavljena na preuređeni oltar u zavjetnoj crkvi. Inače, toga dana u Sinj su hodočastili vjernici Rame koji su na poseban način vezani za našu Gospu Sinjsku, i vjernici Imotske krajine.

Gospin žežen, dan uoči blagdana Uznesenja Marijina, i sama svetko-vina, dani su kada najviše vjernika hodočasti u Sinj. Mnogo ih u svetište dolazi pješice. Umor, bol i neispa-vanost nestaju kada se stane pred njezin blagi lik i osjeti majčinska ljubav Maje od Milosti – Čudotvorne Gospe Sinjske. Mnogi od njih žele, osim svojim srcem, dotaknuti njezin lik svojom rukom ili cvijećem, i na taj način iskazati joj svoju ljubav. Procesija u Sinju je veličanstveno sudioništvo u javnom čašće-nju Nebeske Zaštitnice koje se ne iskazuje pukim hodom za slikom - to je hod za Majkom koja vodi prema Sinu. To je hod ispunjen molitvom, pjesmom i biblijskim raz-mišljanjima. Cijeli grad pretvara se u jedan prekrasni molitveni skup. U toj svečanosti sudjeluju sve župske i civilne udruge, alkari i alkarski momci, mnogi gradski i županijski dužnosnici, župski zbor, gradska glazba,vojska i policija, brojni sveće-nici i časne sestre, nositelji barjaka iz filijalnih i drugih župa. Nadasve su sretni nositelji slike Čudotvorne Gospe Sinjske. Početak procesije označen je pucanjem mačkula, također i mjesta gdje se slikom udjeljuje blagoslov vjernom puku i gradu.

Slavlje na dan Velike Gospe, 2010.

Gospa i njezin narod

24

Procesiju i misu predvodio je naš nadbiskup msgr. dr. Marin Barišić. U propovijedi nadbiskup je govorio o važnosti pohodâ. Pohodi nam u svagdanji život unose radost, oslobađaju nas od osamljenosti, stvaraju zajedništvo, obnavljaju obzorja, potiču, ohrabruju, nadahnjuju. Jednostavno rečeno: pohodi znače

život. Susret otvorena srca rađa ra-dost, i istinska radost rađa se samo zbog radosti drugoga.

Vjerujemo da su mnogi, u pohodu našem Svetištu, doživjeli duhovni susret s Gospom i Njenim Sinom, te otišli svojim domovima radosniji i snažniji, odlučniji u suočavanju sa nedaćama svakodnevnog života. S tom radošću i snagom, osvajati će srca ljudi. Neka ih u tom prati zagovor one koja je posrednica svih milosti!

.................................................................... fra Tino Labrović

Kardinal angelo Sodano u svetištu čudotvorne gospe Sinjske

U utorak, 5. listopada 2010., svetište Čudotvorne Gospe Sinj-ske posjetio je kard. Angelo Sodano, dekan kardinalskog zbora i bivši državni tajnik Svete Stolice. Uzoriti kardinal je došao u pratnji splitsko-makarskog nadbiskupa msgr. dr. Marina Barišića, a na ulazu u samostan dočekali su ga – uz svečanu zvonjavu zvona – dr. fra Željko Tolić, provincijal Provincije Presvetog Otkupitelja i fra Bože Vuleta, gvardijan i upravitelj Svetišta; kao i mnogi drugi franjevci, svećenici, časne sestre, bogoslovi, sjemeništarci te gradonačelnik Sinja gosp. Ivica

“Opsada Grada” u kadru

25

Glavan, članovi gradskog vijeća grada Sinja, kao i alkari. To je najviši dužnosnik Svete Stolice koji je posjetio naše svetište i samostan. Ulazeći u samostan, kardinal Sodano je rekao: “Viva San Francesco” – Živio sv. Franjo!

Nakon dolaska u crkvu, msgr. Ma-rin Barišić je izrazio dobrodošlicu kardinalu te izrazio zahvalnost za sve što je kardinal učinio za slobodu hrvatskoga naroda i međunarodno priznanje Republike Hrvatske. Za-tim je uslijedila pjevana Večernja, koju je predvodio kard. Sodano. Nakon pjevane molitve, pozdravnu riječ uputio je fra Željko Tolić, koji je uputio riječi dobrodošlice gos-podinu kardinalu, izrazivši veliku radost u ime cijele Provincije što su franjevci i narod Cetinske krajine doživjeli ovako veliki dan. Također, provincijal je prikazao povijest i aktualno stanje u našoj franjevačkoj provinciji.

Nakon pozdravnih riječi o. provincijala, Klapa Sinj je otpje-vala pjesmu, a potom je uzoritog kardinala pozdravio fra Bože Vu-leta, gvardijan i upravitelj Svetišta, koji je rekao: … “u ovom pozdravu, uzoriti kardinale, čujte pozdrav sto-tina tisuća štovatelja Gospe Sinjske koji s nama dijele radost što je - ovo nama najsvetije mjesto - pohodio tako visoki predstavnik Svete Stoli-ce… Ponesite zahvalnost svih nas i naše najljepše želje, a nadasve želi-mo da Vas prati zagovor Čudotvorne Gospe Sinjske”.

U molitvi pred Gospom

Uzoriti kardinal i franjevci u Svetištu

26

Na kraju se svim okupljenima obratio kardinal Angelo Soda-no, rekavši na hrvatskom jeziku: “Braćo i sestre, dragi fratri, pozdravljam vas od srca. Neka vas Bog blagoslovi!”, a zatim je

nastavio na talijanskom jeziku: “Bra-ćo i sestre u Gospodinu, s velikom sam radošću primio poziv vašega nadbiskupa Marina Barišića i vaših dragih fratara da dođem moliti s vama u ovo svetište Gospe Sinjske. Već sam znao vašu marijansku vjeru ali slušajući vas kako pjevate s toli-kim oduševljenjem pjesmu O Gospe Sinjska, uvjerio sam se u vašu ljubav prema Gospi. Nastavite imati veliku ljubav prema Mariji, Majci Kristovoj i Majci Crkve. Isus nam je s križa dao Mariju za Majku i kao Majku je vi osjećate, kao Majku ste je osjećali u trenutcima radosti, i u posljednje

vrijeme u velikim tragedijama vaše zemlje u trenucima boli kada vam je ona uvijek bila blizu. Ljubite uvijek Crkvu. Ona je Majka koja nam je dala milosni život po krštenju. I naravno, ljubeći Crkvu ljubimo vrhovnog pastira opće Crkve, danas Be-nedikta XVI. koja ga je providnost postavila na vodstvo Crkve. Ljubeći Crkvu ljubimo naše biskupe, naše svećenike, sve Božje službenike koji je vode. Ljubeći Crkvu ljubimo svu našu braću i sestre koje susrećemo oko oltara Gospodnjeg. Crkva je, osim što je Božja kuća, kuća ljudi koji su postali braća i sestre”.

Potom je kardinal Sodano svim okupljenima udijelio blago-slov i kratko se zadržao u molitvi pred slikom Gospe Sinjske. Neka Gospodin, po zagovoru naše nebeske Majke i sv. Franje Asiškog, poživi uzoritog kardinala, da i dalje bude na službu Bogu i čovjeku. Tako neka bude!

................................................................Fra Šimun Markulin

Kardinal Sodano kadi Gospinu sliku

27

Seminar kršćanske duhovnosti u župiOd studenoga 2010.

Čovjek je po svojoj naravi i pozivu religiozno biće. Od Boga dolazi i Bogu je upravljen. On je stvoren za život u zajedništvu s Bogom i u njemu nalazi vlastitu sreću. Čovjek može biti vjernik zbog tradicije, zbog straha od smrti ili da se zašti-ti. Može vjerovati iz humanističkih razloga, ili da se spasi, ili da bude različit. Istinski čin vjere proizlazi iz razloga što Bog postoji.

Pretpostavka Boga odgovara izvor-noj strukturi čovjeka. Ako čovjekova narav nepokolebljivo traži odgovor, ako je to neiscrpno i neodoljivo pi-tanje u samoj strukturi čovjeka, guši pitanje onaj tko ne prihvati postoja-nje odgovora. Taj odgovor može biti samo nedokučiv. Čovjek je nezasitan prosjak i ono što mu odgovara jest nešto što nije on sam, što sam sebi ne može dati, izmjeriti, ni posjedovati.

Svrha kršćanske duhovnosti

Kršćanska se duhovnost danas sve više smatra uvođenjem u iskustvo vjere. Kršćansko je iskustvo, poseban oblik onog iskustva vlastitog bitka i apsolutnoga koji je po sebi zajednički svim ljudima. Duhovno je iskustvo zato bitni element za pot-puno očovječenje, koje dodiruje najdublje točke svakoga bića.

Fra Ante Čovo i sudionici seminara

U molitvenom stavu

28

Kršćanska je duhovnost, kao upućivanje u to iskustvo života, znanost koja analizira same temelje očovječenja čovjeka u svjetlu antropologije, objave i teologije.

Svaka teologija treba služiti životu i konkretnoj zbilji svakog povijesnog razdoblja. To na poseban način vri-jedi za duhovnu teologiju. U njoj sva pojašnjenja dogmatske i moralne teologije, koja se odnose na čovjeka u njegovu odnosu sa svijetom, sa samim sobom i s Bogom, kondenzi-raju se sve do zadnje konkretnosti i praktičnosti.

U poslanici Korinćanima čitamo “I ja, braćo, nisam mogao govoriti vama kao duhovnima, nego kao tje-

lesnima, kao nejačadi u Kristu” (1 Kor 3,1). Govoreći braći u Koritu, stigmatizirajući grijeh njihove podjele i usmjeravajući istodobno njihovu karizmatsku umišljenost, nije zasigurno imao nakanu postaviti temelje neke teološke discipline. Ali, ako malo dublje pogledamo, svi su temelji tu. Pavao stvara termin duhovni čovjek koji ima temeljnu važnost u označavanju ideala kršćanskoga postojanja. U suprotnosti s “tjelesnim” čovjekom (usp. 1 Kor 2,14; 3,13), duhovni je čovjek onaj koji dopušta Duhu Božjemu da u njemu boravi i da ga vodi.

Duh je Sveti prva ključna riječ kršćanske duhovnosti jer se ona zbilja bavi iskustvenom analizom “života po Duhu”. Duh Sveti jest počelo i duša duhovnoga života. On nas čini sinovima u Sinu, uzdižući na sudjelovanje u božanskom životu, sve do blažene visine koju duhovna tradicija naziva oboženje. On je taj koji nas potiče i vodi prema cilju svetosti.

Svetost je druga ključna riječ kršćanske duhovnosti. To je ono što je oduvijek označavalo duhovnost, a danas pronalazi

Prosvjetni djelatnici na predavanju

29

posebnu naglašenost u pastoralu. U apostolskom pismu Ula-skom u novo tisućljeće čitamo: “Perspektiva u koju treba smjestiti čitav pastoralni hod je svetost”. Ovim riječima, bla-gopokojni Papa, dao je točno određenu i zahtjevnu uputu putu Crkve. Doista nije riječ o nekoj novosti, ali jeste riječ o ponovnom povratku na teme u terminima posebnoga zalaganja i pastoralnoga djelovanja. Na taj izazov su pozvani svi kao i sveukupna teologija, a posebno duhovna teologija. Ne samo u smislu da se svetost pretvori u objekt promišljanja, nego da se svetost i duhovnost shvate kao put svetosti, animirajući teologa i njegovu teologiju.

Iskustvo jest treća ključna riječ puta koji želimo prevaliti. Tom pojmu, danas veoma raširenom u svijetu mladih, i pripadajućoj stvarnosti, teologija daje sve više prostora. Snažni je poticaj u tom smislu došao od prepoznatog primata Riječi Božje koja se smješta u temelj teološkog razmišljanja. Jer, vjera je ono, vlastito, posebno, iskustvo koje svatko ima od spasenjskog čina.

Svrha seminara kršćanske duhovnosti u Sinju

U svijetu mnogih promjena, kriza, izazova, ali i mnogih obeća-nja, nauka i ideologija nisu dovoljne. Potreban je duh da bismo zagospodarili životom i poviješću. Potrebno je primjereno duhovno rasuđivanje. Zato je nužno sjedinjenje duha i prakse. Praksa je bez duha uvijek pod prijetnjom da skrene krivo, a duh bez prakse ostaje neodređen, otuđen, preširok. To je put izvana unutra, novo i jasnije samoupoznavanje i identifikaci-ja s najdubljim vrednotama sebe samoga i povijesti ljudi. U pismu Vjernici laici čitamo: “Život po Duhu, kojega je plod posvećenje pobuđuje i zahtijeva od svih i od svakoga krštenika nasljedovanje Isusa Krista, u prihvaćanju njegovih Blaženstava, u slušanju i meditiranju riječi Božje, u svjesnom i aktivnom sudjelovanju u životu Crkve, u osobnoj, obiteljskoj i zajedničkoj molitvi, u gladi i žeđi za pravednošću, u prakticiranju zapovijedi

30

ljubavi u svim situacijama života i u služenju braći, posebno ako su maleni, siromašni i patnici”.

Nije mali broj ljudi u potrazi za autentičnim oblicima religi-oznosti u skladu s vremenom u kojemu žive i s problemima koji ih svakodnevno tište. Traženje lica Božjega, ili život po Duhu, nije nimalo lako i lagodno, nego zahtjevno, puno rizika i neočekivanih obrata. Općenito se može reći da je naš duhovni život izvrgnut dvjema opasnostima: ukrućivanje u struktural-nim kalupima koji ga dovode do mlitavosti, što je bila sudbina tradicijskog kršćanstva, i druga da se pretvori u čistu emociju, gubljenje osobnog identiteta, ugodnu duhovnost, te izgubi si-gurnu svijest svoga središta. U oba slučaja duhovni život ostaje na površini, osuđen na vegetiranje, bez ikakve znakovitosti.

Poseban izazov kršćanskoj duhovnosti tvori zavodljivost suvre-menih duhovnih ponuda. U svijetu doista postoji velika glad za Bogom. U mnogim dušama postoji duboka praznina. One vape za ispunjenjem. Svi koji lutaju novim religioznim područjima valja najprije vidjeti kao osobe gladne Boga. Njihovo je traženje iskreno. Njihova se glad ne može zasititi onim što im se nudi.

Svjesni tih stvarnosti, odlučili smo se na održavanje seminara kršćanske duhovnosti s nadom da se svi zajedno odgojimo u zdravoj kršćanskoj duhovnosti.

.......................................................................... fra Ante Čovo

Savjetovalište za duhovnu pomoćOtvoreno od studenoga 2010.

Čovjek nije unaprijed zadano i dovršeno biće. Kao slika Bož-ja on je dinamičko biće. Bog mu je ostavio mogućnost da se izgrađuje i usavršava. Premda često dezorijentiran, razbijen u samom sebi, nalazi se u unutrašnjim sukobima i nemoguće

31

mu je prepoznati ono najbolje za njega. Grijeh kojim je čovjek pogođen još je više raskolio i oslabio njegovu narav. U čovjeku leže stalna pitanja “kamo ići i što izabrati?” Zato se čovjek mora boriti da uoči, spozna i izabere dobro.

Na putu ostvarenja kršćanskog iden-titeta postoji silna opasnost: ići na-prijed sami, iako dobro znamo da smo mi sami, i u dobru i u zlu, naj-gori sudci nas samih. Postoje osobe duboko označene negativnim i pesi-mističkim pogledom prema samima sebi, zbog čega vide svoju stvarnost crnjom nego što bi ona to bila. S druge pak strane, postoje osobe s potpuno suprotnim ponašanjem: one stvarnost uvijek vide pozitivno, imaju o njoj previše optimistički po-gled. Takvi uvijek imaju opravdanje: najprije učine izbor, zatim mu nađu opravdanje, a da se nikada potpuno ne stave u diskusiju. Ili su obilježene površnošću da ne primjećuju pogreške, nadasve na području propusta.

Mnogi ljudi vape za tim da ih netko razumije, sluša, potiče, tj. vape za razgovorom i dijalogom koji ima smisao. Zatvorenost koja nas sve okružuje, u čovjeku rađa nemir i strah da, ako se nekome povjeri, postaje bolestan ili još gore nesposoban boriti se sa teškoćama.

Nije rijetkost da današnji čovjek ima stav, mišljenje po kojem on sam sebe precjenjuje, ostajući tako zarobljen u iluziji da mu se ništa ne smije dogoditi, da ga život ne smije povrijediti, da mora biti najbolji, najljepši, najzdraviji, najjači, uvijek po-bjednik. A život mu učini baš suprotno.

32

Mnoge osobe imaju manjak stvarne krivnje i osjećaj krivnje. Mnogi osjećaji krivnje ne označavaju istinsku krivnju, nego su manjak povjerenja u samoga sebe. Mnogi se osjećaju krivima jer ih njihov super ja osuđuje. Usvojili su zapovijedi i vrednote roditelja do te mjere da ih se ne uspijevaju osloboditi Netko, tko je u djetinjstvu bio prisiljavan na neprestani rad, može imati osjećaj krivnje ako si dopusti malo odmora. Drugi se osjećaju krivima ako ne uspiju zadovoljiti očekivanja drugih: bračnog druga, zaručnika, roditelja, prijatelja, kolege s posla ... .

Drugi se opet osuđuju zbog osjećaja mržnje i zavisti koju osjećaju unutar sebe. Kažnjavaju se osjećajima krivnje ako uočavaju agresivnost unutar sebe. Umjesto da je prihvate, uključe u svoj život, okreću je protiv sebe.

Zato, utjelovljena i povijesna situacija čovjeka, zahtijeva da se njegov ljudski život ostvaruje preko posredništva. Bog stiže čovjeku preko posrednika, a isto tako čovjek se približava Bogu preko posredništva. Isus Krist, u čijoj je službi posred-nika između Boga i ljudi ostvareno najuzvišenije izražavanje, ustanovio je Crkvu da bi i ona, preko duhovne pomoći, imala posredničku ulogu.

Duhovna pomoć nema kao objekt opraštanje grijeha, nego razvi-janje milosti. Neposredni je objekt duhovne pomoći napredova-nje u nutarnjem životu, kojeg treba ostvariti u životu molitve, u razvijanju primljene milosti, u vježbanju svake krijeposti. Njego-vo je područje veoma široko: zahvaća svako čovjekovo moralno djelovanje, tj. sve ono što ga čini odgovornim pred Bogom, pred drugima, pred stvorenim i pred samim sobom. Svrha je duhovne pomoći da potiče napredovanje duše pod svim vidovima, tj. očišćenje, prosvjetljenje i sjedinjenje. Konačna je svrha duhovne pomoći postizanje punog sjedinjenja s Bogom, izvorom svake svetosti. Objekt su, dakle, pomoći svi oni izbori koji zanimaju neku osobu na religioznom, moralnom i asketskom području.

......................................................................................... FAČ

33

naša župna hodočašća

Odlazak na hodočašće jest radostan događaj za one koji svoj život žele iznova evaluirati, koji prihvaćaju duhovnu ruku što im se pruža, koji se nadaju lju-bavi, koji otvaraju predrasudama zabrtvljena vrata svoga srca, koji su spremni učinit zadovoljštinu za nepravdu, nerad ili propust. Hodo-častiti znači i hoditi tragom moguće mijene, te dopuštati da te „dotakne“ životno djelo i nauk svetca, svetice, blaženika ili blaženice što nam ih je podario Spasitelj, a Crkva ih kroz povijest prepoznaje kao časne ljude i Božje ugodnike.

Hodočašće je najčešće jednodnevno preispitivanje prakti-ciranja vlastite vjere, vrijeme poniranja u dubinu vjerskih osjećaja. Jer, mi smo samo ljudi, kojima je ‘biti’ između neba i zemlje, ljudi koji teže k novom obzorju. Voljno suočavanje sa životnom stvarnošću, detektiranje počinjenih propusta i pogrešnih koraka, otvara i moguće načine odgovora na izazo-ve sadašnjice. Hodočašće zna biti jedan od putova na kojima možemo, makar djelomično, dobiti odgovore na bitne upite: Tko smo? Što smo? Kamo idemo? Hodočašće zna biti ugodno provedeno vrijeme, ali iznad svega to je vrijeme pokore i žrtve koje rezultira smirajem. Tada se promišljeno i polako iščitavaju znakovi vjere. Oživljava u nama ono iskonsko – spoznaja da bi svatko od nas mogao biti anđeo za one koji nas trebaju, anđeo koji nema krila, ali ih može davati drugima.

Tijekom 2010. godine Župa Gospe Sinjske organizirala je više hodočašća za duhovni rast župljana. To bijaše vrijeme zajed-ničkog i osobnog produbljivanja vjere i pripadnosti župnoj zajednici i Crkvi.

Župnik i župljani na hodočašću

34

Kraljici Mira u Međugorje, 20. ožujka 2010. - hodočastilo je oko 300 župljana, u 6 autobusa, zajedno s duhovnim vodite-ljima: fra Nikicom, fra Tinom, fra Pericom i časnim sestrama.

Uz zajedničku molitvu krunice, slije-dom postaja križnog puta, pohodili smo Podbrdo. Na mjestu Gospina ukazanja zadržali smo se u osobnoj molitvi i tišini. Poslije smo u mjesnoj crkvi slavili zajedničku sv. misu. Veli-ki broj naših hodočasnika iskoristio je prigodu i pristupio sv. ispovijedi. Hodočasnici si rado uzmu vremena za osobnu pobožnost obilazeći po-staje križnog puta u neposrednoj blizini crkve. Posebno se zadrže u meditativnom raspoloženju pored kipa raspetog i uskrslog Krista, kojeg

kao sjena prati franjevački znak Tau. U hodočasničkoj dvorani mnogi su nazočili poticajnim vjerničkim svjedočanstvima o uslišanim molitvama Kraljice Mira.

U Italiji - Molitveni vijenac Kraljice Obitelji (MVKO) zajedno s prijateljima i župnikom fra Nikicom, hodočastio je od 20. do 23. svibnja 2010. u marijansko svetište u Loreto, gdje su, prema legendi, anđeli prenijeli nazaretsku kućicu. Razgledali su i Lanciano, svetište u kojemu se zbilo euharistijsko čudo pretvorbe kruha u ljudsko tkivo (dijelovi srčanog mišića). Središnji dio hodočašća bijaše San Giovani Rotondo, veliko talijansko svetište i crkvu Svetog Padra Pija. Posjeta ovom svetištu bijaše duša hodočašćenja. Sv. Padre Pio (1887.-1968.), franjevac konventualac, veliki je stigmatizirani svetac Katoličke crkve, koji je velikodušno sudjelovao u Kristovim patnjama, silno volio i silno se žrtvovao za slavu Oca i dobro ljudskih duša. Biti u Svetištu sv. Pia, zastati pred Svečevim sarkofa-gom i pomoliti se, nešto je što svatko treba doživjeti. Poslije

U pohodu Kraljici Mira u Međugorju

35

razgledavanja San Giovanni Rotonda, pohodili smo još jedno veliko talijansko svetište, posvećeno sv. Mihovilu Arhanđelu, na brdu Gargano. Tu se izdiže stara bazilika, izgrađena u spilji, na čijem se ulazu, nakon hodočasničkog puta, zaustavio i sv. Franjo. Idući nadalje prema jugu Italije, zaustavili smo se u Bariju. Tu smo pohodili dominikansku crkvu u kojoj je grob sv. Nikole Putnika, svetca kojega rado časte pripadnici Istočne i Zapadne Crkve. Na povratku, u dubrovačkoj crkvi Male braće slavili smo nedjeljnu sv. misu i u Vepricu izmolili zahvalnicu Majci Božjoj za sretan završetak hodočašća.

Gospi u Ramu, 8. rujna 2010. - Ce-tinski puk svake godine rado hodo-časti Maloj Gospi u zavičaj svojih predaka. Posebice ih veže lik Gospe od Milosti ili Čudotvorne Gospe Sinjske. Predvođeni o. gvardijanom fra Božom i fra Tinom, oko 110 vjernika hodočasnika uputilo se da bi sudjelovali na središnjem mi-snom slavlju uz crkvu Male Gospe na Šćitu. Poslije sv. mise uslijedilo je narodno veselje tamošnjih vjernika kojemu su se pridružili. Dakako, bilo je i vremena i poticaja za osob-nu molitvu, za razgledavanje Svetišta, u sklopu kojega je mali muzej s etnološkom zbirkom i bogata knjižnica. Uživalo se u predivnom krajobrazu jezera i pejzažima čudesno lijepe Rame.

Crkvi Hrvatskih mučenika u Udbini, 11. rujna 2010. - U prigodi blagoslova crkve Hrvatskih mučenika na Udbini, o. župnik je poveo pedesetak vjernika hodočasnika na to narodno i euhari-stijsko slavlje. Crkva izgledom podsjeća na tvrđavu s pogledom prema Krbavskom polju gdje su naši prethodnici, u neravnoprav-noj borbi s turskim osvajačima, 9. rujna 1493. ponijeli svoj i naš križ. Kroz vjekove bilo je mnogo takvih događaja koji ukazuju

Sinjani ispred crkve u Udbini

36

na veliku žrtvu ali i na braniteljski karakter naše povijesti, a graditeljski predložak po crkvi sv. Križa u Ninu ukazuje da baštinimo i dio bizantske umjetnosti čime se simbolično pribli-žavaju vjerske prakse i drugih crkava na hrvatskom prostoru. Ideja da memorijalni centar i crkva budu na Krbavi, poveznici sjevera i juga Hrvatske, sazrela je pozivom pape Ivana Pavla II.

da cijeli kršćanski svijet popiše svoje svjedoke vjere, svoje mučenike, kako bi se to dragocjeno blago žrtve za vjeru i čovjekoljublje prenijelo preko praga u treće tisućljeće, i idućim ge-neracijama poslužilo za uzor. Crkva Hrvatskih mučenika nastala je kao izraz naše vjekovne vjere i kulture, s ciljem čvršće privezanosti hrvatskim korijenima. Ona sabire sva mjesta našeg nacionalnog stradanja, naše duboko poštovanje i odanost prema svim žrtvama. U nazočnosti mnoštva naroda iz svih krajeva Lijepe naše središnje misno slavlje i blagoslov, u zajedništvu s većinom hrvatskih biskupa, predvodio je kardinal Vinko Puljić, sarajevski nadbiskup. Poslije

mise uslijedilo je pučko veselje kojem su se pridružili i naši hodočasnici. Zaista, potrebito je vidno iskazivati i buditi ljudski i kršćanski osjećaj zahvalnosti svima koji su časno čuvali kr-šćanstvo, i žrtvovali se za narodnu slobodu na ovom prostoru. Očiti su znakovi da nismo dovoljno zahvalni ni onima koji su nas izravno, u nedavnoj prošlosti, zadužili žrtvom svoga života.

Bl. Mariji Petković u Blato, 16. listopada 2010. - Stotinjak žu-pljana, predvođeno o. župnikom, po prvi put u povijesti našeg Svetišta i Župe, organizirano je hodočastilo u Blato na Korčuli blaženici iz našega naroda Mariji od Propetoga Isusa Petković

Naš revni župljanin Ante Klarić sa zavjetnim križem za Visoku

37

(1992.-1966.). Prilikom trećeg posjeta Hrvatskoj, papa Ivan Pa-vao II. proglasio ju je blaženom, u Dubrovniku, 6. lipnja 2003. i time Domovinsku Crkvu obogatio prvom hrvatskom blaženicom. Blaže-nica, podrijetlom iz ugledne obitelji, u duhu poniznosti i blagosti, sav svoj život je posvetila brizi i suosjećajno-sti prema siromašnima. Siromašna djeca bila su joj osobito draga briga. Na blagdan sv. Franje 4. listopada 1920.g. utemeljila je Družbu Kćeri Milosrđa. Otvarala je kuće za siro-mahe diljem Domovine i djelovala u misijama. Tijelo joj je 1998. prenese-no iz Rima u rodno Blato i pokopano u kripti kapelice Krista Kralja u Kući matici. U toj kapelici, u zajedništvu s hodočasnicima iz Metkovi-ća, slavili smo sv. misu. Sestre, čuvarice ovog Svetišta, priredile su nam srdačan doček. Predstavile su nam život blaženice i provele nas kroz njezin muzej. Okrijepile su nas duhovno i tjelesno. Poslije osobnih molitva uz grob, posjetili smo grad Korčulu i razgledali gradske znameni-tosti i drevnu korčulansku katedralu. Povratak je uvijek radostan u pjesmi i molitvi.

Bože koji nas nalaziš ako za Tobom čeznemo, usadi u naše srce želju da svojemu životu damo drugačije usmjerenje. Daj da u Tvojem pogledu ljubavi pronađemo put iz takvih stanja, da promičemo mir s Tobom i s braćom ljudima,, onako kako nas je poučio sv. otac Franjo iz Asiza.

........................................................................................... Iva

Na grobu bl. Marije Petković u Blatu

Zagledani prema križu Kristovu

38

žUpni paStoralni rad

najmlađi nas oduševljuju

U sklopu redovitog godišnjeg rasporeda važnijih događanja u župi i Svetištu, na radost svima jesu događaji koje obilježa-

vaju naši najmlađi: prvopričesnici, članovi brojnog Dječjeg zbora i mi-nistranti. Tako bijaše i kroz 2010. godinu. Dostojno je da tako bude, jer župa Gospe Sinjske – hvala Bogu – diči se mnoštvom svojih najmlađih župljana. Oni su budućnost naših obitelji, naše župe, cetinskoga kraja i hrvatskog naroda.

Vjera, oduševljenje i kreativnost naše djece mogu biti i jesu velika pouka i primjer za nas starije. Ako sagledamo molitveno-liturgijski pro-

gram župnog djelovanja, djeca su tu na važnom mjestu: u pobožnostima rado sudjeluju; u karitativnom radu bivaju vrlo

srdačni; na hodočašćima i izletima su najradosniji…

Prvi veći skup naših najmlađih na početku nove 2010. godine jest igra novogodišnje tombule. To je nagra-da i poticaj za što radosnije sudjelo-vanje u životu naše župe. To je sveza zajedništva jedne velike obitelji. U korizmi 2010. godine djeca sinjske župe bila su prepoznatljiva po ra-dosnom i brojnom sudjelovanju u

Dječja korizma

Jedna od grupa sinjskih prvopričesnika

39

pobožnosti dječjeg križnog puta (petkom u 13 sati) te u izradi pri-godnih ”panoa” za sve posjetitelje Svetišta (ručno izrađeni zavjetni kri-ževi). Njihovi radovi često pronalaze svoje mjesto i u dječjem vjerskom listu Mak. Poslije uskrsnih blagdana najsvečaniji je dan slavlje prve sv. Pričesti (u 2010. godini je bilo 195 prvopričesnika). Poslije tog slavlja djeca se pripremaju za obilježavanje Majčina dana u svibnju. Rado dolaze sa svojim roditeljima i na pobožno-sti krunice i klanjanja Presvetom oltarskom Sakramentu (svakog če-tvrtka poslije večernje mise). Pred kraj školske i vjeronaučne godine slijede zasluženi jednodnevni izleti. Tako su u tekućoj godini djeca iz pjevačkog zbora posjetili Zadar, a ministranti Otok.

Tijekom ljetnih praznika nastupaju godišnji raspusti, no ne može se kazati da naša djeca prekidaju sa svojim aktivnostima. Na nedjeljnim slavljima (dječja misa u 9 sati) znaju svoja zaduženja: čitanje i ministrira-nje. Osobito radosno proživljavaju slavlje Velike Gospe. Nagrada svima jest svečana misa blagoslova i posve-te djece Čudotvornoj Gospi Sinjskoj u nedjelju poslije svetkovine.

Na početku nove školske godine naši najmlađi priređuju, pod vodstvom

Blagoslov u školi Ivana Lovrića

Dani kruha u Svetištu

Dječji zbor u Zadru

40

svojih voditelja, poučno-poticajne krasoslove i molitvene zazive za blagoslov nove školske godine. Ne može ostati nezapa-

žena nedjelja zahvalnosti za Božja dobročinstva i plodove zemlje, što naša djeca priređuju svake godine u našem Svetištu. I najposlije, kao kruna jednogodišnjeg dječjeg stva-ralaštva i pastoralnog djelovanja u župi, božićna je predstava ili koncert Dječjeg zbora. Tu se, kroz jednosat-no upriličenje u čast Novorođenomu Kristu, uviđa radost i bogatstvo što imamo našu djecu – najmlađe naše župljane koji nas oduševljavaju i uče mnogočemu.

Na kraju, ne može se ne izraziti za-hvalnost i zasluga za dječji doprinos u župi njihovim voditeljima. To su: s. Jelena Mijić, vjeroučiteljica i orgulja-šica; fra Jure Župić, zborovođa; fra Tino Labrović, župni vikar te naš župnik fra Nikica Ajdučić.

Neka Bog i u novoj 2011. godini udije-li našoj župi mnoštvo nove djece, koja su naša blagoslovljena sutrašnjica.

..................................................................................Suradnik

Frama gospe Sinjske

Već dugi niz godina u našoj župi djeluje zajednica mladih - Frama (Franjevačka mladež). Članovi se okupljaju u dvije grupe petkom navečer: jednu grupu čine srednjoškolci, a drugu studenti, tj. mladi koji su završili srednju školu. Na

Naši najmlađi u molitvi

Pogled na Kaštelanski zaljev

41

tjednim susretima obrađuju se razne teme, bilo iz svakodnevnog života, bilo duhovne naravi, s naglaskom na franjevačku duhovnost.

Jednom mjesečno obje grupe sastaju se na zajedničkoj duhovnoj obnovi. Također nastoje na svoje sastanke pozivati druge predavače, koji su spremni mladim ljudima prenositi svoja iskustva i znanje te im biti od pomoći u prevladavanju mladenač-kih problema i poteškoća.

Susreti su obogaćeni izmjenom isku-stava, šalom, pjesmom, živim ra-spravama i sve se odvija u radosnoj i opuštenoj atmosferi.

Svake godine framaši sudjeluju na nacionalnom susretu mladih, a i sami organiziraju izlete i djelovanja. Hvale je vrijedno njihovo karitativ-no djelovanje na raznim župe, a to se posebno očituje na Božićnom humanitarnom sajmu gdje mladi izrađoju prigone suvenire, peku sla-stice i sve to nude kao svoj doprinos najpotrebnijima. Prošle su godine bili angažirani oko izrade kolača i prodaje istih te su tako pomogli najpotrebnijima. Također bijahu od pomoći djelatnicama Caritasa u bo-žićnom vremenu, kao i u Svetištu za vrijeme devetnice i same svetkovine Velike Gospe.

Mladi framaši na misnom slavlju

Obred primanja u Frami

Obred obećanja u Frami

42

Frama u tekućoj 2010. godini broji oko 60-ak članova koji se trude po primjeru sv. Franje iskrenije ljubiti Krista, unositi u svoj život vrjednote evanđelja i širiti na druge oduševlje-nje, uz franjevačku karizmu mira i dobra. To uvijek nije lako, ali Gos-podin poziva da budemo ustrajni i hrabri. Dao nam milost da takvi svi budemo i ostanemo.

.....................................Sudionik

FSr: savršenstvo ljubavi u svjetovnom staležu

Franjevački svjetovni red (FSR) potječe od nadahnuća sv. Fra-nje Asiškoga, kojemu je Svevišnji objavio evanđeosku bit života u bratskom zajedništvu. Njegov život i djelo privlači ljude već 800 godina. Štovatelji FSR-a u svojim su srcima prepoznali

poziv na dublje življenje Evanđelja, sukladno Pravilu i konstitucijama Franjevačkog svjetovnog reda, odo-brenima od Crkve.

Međusobno se nazivaju braća i se-stre, a vezani su malim bratstvima uz samostane i župe. Svako bratstvo ima svog duhovnog asistenta koji je najčešće redovnik-svećenik.

Pri samostanu i župi Gospe Sinj-ske FSR djeluje od druge polovice 19. stoljeća. Njegova duga povjesna odrednica sačinjavala je i uspone

Frama Gospe Sinjske

FSR na mjesečnoj skupštini

Trećoredci pred oltarom sv. oca Franje

43

i padove u životu i djelovanju. Velikim dijelom zajednica je napredovala pod ozbiljnim vodstvom na mjesnoj razini.

Početkom 2010. godine (30. siječnja) za duhovnog je asistenta FSR-a u Sinju imenovan župnik fra Nikica Ajdučić. Na mje-sečne skupštine, uz starije dugogodišnje članove, započeli su pristizati i mlađi simpatizeri, što je dalo poticaj i nadu da ova zajednica ima budućnost. Skupštine se održavaju zadnje subote tekućega mjeseca, a svaki član je obavezan na njima prisustvovati, poradi životnosti i djelovanja FSR-a.

Osnovni cilj FSR-a jest posvećenje članova, rast u otvaranju župnoj zajednici i sudjelovanje u životu i poslanju Crkve. Spremnost na svako dobro djelo, osobito u pomaganju siromašnima –povlašten je način dje-lovanja FSR-a. Članovi se po svom identitetu nadalje opredjeljuju u širenje pravednosti i mira, njeguju ekumenizam, podržavaju sva na-stojanja za čistoću i ljepotu prirode i ljudskog okoliša.

Članom FSR-a može postati svaki krštenik koji ima želju živjeti svoja krsna obećanja dublje i odgovorni-je, izdižući se iznad svakodnevne osrednjosti.

FSR naše župe i Svetišta aktivno su-djeluje u karitativnom radu. Osobito su se članovi u 2010. godini pozaba-vili izradom prigodnih suvenira na kojima dominira slika Gospe Sinjske. Sve izrađene slike su prodane za dane Alke i Velike Gospe, a s radom se nastavlja i dalje, za Božićni humanitarni sajam.

44

Osim karitativnog djelovanja FSR-a u tekućoj godini, zajedni-ca je aktivna i prepoznatljiva u životu župe i na druge načine (aktivno sudjelovanje u sv. misama, u danima Velike Gospe članovi obavljaju dežurstva na Gospinu gradu – na uslugama su hodočasnicima i tomu slično).

Zajednica prigodno upriličuje za svoje članove (otvorenost i drugim vjernicima) duhovne obnove. To je jako dobro prihvaćeno. Tako treba spomenuti nezaboravne odlaske na Visovac, 18. travnja, na Gljev 6. lipnja i u Split 7. studenoga.

U nedjelju 6. lipnja 2010. godine članovi FSR-a na Gljevu su (crkva sv. Jeronima) imali obred primanja ili uvođenja u FSR. Braća i sestre (14) primljeni su u bratstvo FSR-a prema nauci i primjeru sv. Franje

Asiškog sa željom da služe Božjoj slavi i ispunjavaju Njegovu zapovijed ljubavi prema ljudima ostajući u svom staležu. Na poklon je svaki član dobio lančić s privjeskom – medaljon s likom sv. Franje ili znak ”TAU”.

Svima nam je živa želja da po ovoj zajednici u Crkvi braća i sestre FSR-a budu potaknuti Duhom Svetim da postignu savršenstvo ljubavi u svjetovnom staležu (humanim životom i radom), da žive Evanđelje poput sv. Franje sudjelujući u sakramentalnom životu Crkve, u Euharistiji i pridruživanju liturgijskoj molitvi i na taj način proživljavaju iznova otajstvo Kristova života.

............................................................... Mara Filipović Grčić

FSR na proslavi blagdana bl. A. Stepinca u Svetištu

45

Karitativno djelovanje: 10. obljetnica

Caritas: tko, što i zašto?

U Djelima apostolskim postoji izvještaj o stvaranju i poslanju Caritasa, kada apostoli izabiru đakone koji će se brinuti o po-trebnima unutar zajednice. Dakle, od samih početaka Crkve prisutan je Caritas kao oblik udruženog apostolata koji radi na dobrobit svijeta i čovjeka, a izvire iz Kristove evanđeoske ljubavi i brige za svakog čovjeka.

Volonterima Caritasa župe Gospe Sinjske nikako nije i ne može biti cilj hvaliti se svojim zaslugama, ali deset godina biti u kontaktu s ljudima u potrebi, zaslužuje nekoliko rečenica.

Župni Caritas osnovan je 2000. go-dine na inicijativu tadašnjeg župnika fra Tomislava Dukića. Nas nekolici-na smjelih volontera (franc. volonta-ire označava osobu koja besplatno obavlja neku službu) s velikim entu-zijazmom i vjerom, s ponešto znanja i informacija, otisnuli smo se u susret potrebnima. I tim putem hodimo već deset godina.

Ono što smo iskusili značilo je više od ijednog priručnika. Učili smo od naših korisnika i prema njima oblikovali svoje djelovanje. Toliko smo radosti proživjeli u obitelji dvoje staraca kod kojih osim nas nije nitko svraćao. Blagoslivljale su nas starice s bolesničke postelje, zahvalnost izražavale majke kojima smo pomagali u liječenju djece.

Spomenut ćemo neke sitnice. Majka čiji je sin trenirao nogomet nije imao kopačke – pronašla ih je u Caritasu; majka kojoj je dijete pošlo u školu trebalo je torbu – i to je riješila u Caritasu;

Mladi volontiraju za potrebe Fonda

46

netko nije imao štednjak, krevet, zimski kaput ili cipele… – tu je bio Caritas. Osim ovih sitnica rješavali smo i ozbiljnije stvari. Tješili smo tužne, hrabrili uplašene, poticali nesigurne, savjetovali potrebne savjeta, smijali se s onima koji se znaju nositi s životnim problemima…Ljudi koji su nam dolazili znali su reći da jedva čekaju ponedjeljak kad smo im otvarali vrata iza kojih je ispričano puno ljudskih sudbina. Naravno, bilo je i nerješivih situacija, nerealnih zahtjeva i nemogućih misija koje nismo uspjeli riješiti. Naša upornost, mudrost naših voditelja i snaga Božje ljubavi činili su male stvari s puno ljubavi.

Karitativno djelovanje prihvatili smo kao vjeru na djelu, vjeru koja je kroz ovo razdoblje doživljavala uspone i padove. Tražili smo se kroz različite načine djelovanja, surađivali s mnogima, kucali na mnoga vrata, pomagali u onoj mjeri koliko smo mogli. Cijelo vrijeme učili smo da je Caritas ljubav i mi-losrđe za svakog čovjeka

Put koji je vodio ljude u Caritas nije bio jednosmjeran. Mi volonteri če-sto smo se osjećali kao prometnici

usmjerujući ljude u smjeru Onoga koji nas sve čeka.

Koje je polje Caritasova rada?

Pomažemo u zadovoljavanju osnovnih životnih potreba katego-rijama korisnika koji se nalaze u socijalno-zaštitnoj potrebi, a čiji problemi nisu dovoljno ili uopće nisu obuhvaćeni važećim zakonima, prvenstveno Zakonom o socijalnoj zaštiti RH.

Pomoć pružamo na različite načine i u različitim prigoda-ma. Naši korisnici su samci ili obitelji koje nemaju dovoljno

S. Jelena potiče djecu na dobrotvornost

Znakovi koji potiču na zajedništvo

47

sredstava za podmirenje osnovnih životnih potreba, a nisu ih u mogućnosti ostvariti svojim radom ili prihodom od svoje imovine ili iz drugih izvora.

Skrbimo za više od 50 obitelji kojima jednom mjesečno ili pri-godično dijelimo pakete hrane, higijenske potrepštine, odjeću i obuću. Osjetljivost pokazujemo prema obiteljima s više djece slabijih materijalnih prilika te im pomažemo u hrani i odjeći. Novčanim prilozima i kupovinom lijekova pomažemo oboljelima od težih bolesti. Pružamo i savjetodavnu pomoć razgovorima, obilaskom bolesnih i potrebnih tople ljudske riječi i utjehe. Prihvaćamo pomoć u donacijama rabljene odjeće i obuće, kućanskih aparata, namje-štaja i sl.

naše redovite akcije

Caritas u suradnji sa župnim zajed-nicama i udrugama Grada (Frama, Neokatekumeni, FRS, Molitveni vi-jenac, Marijina legija, Srma, UTIS, Novi put) već petu godinu zaredom početkom Došašća organizira Božićni sajam od kojeg sav pri-hod ide za potrebe rada Caritasa. Kako sajam donosi značajna financijska sredstva, svake godine nastojimo raditi pomake u kvaliteti organizacije i ponude. Tako je prošlogodišnji sajam bio obilježen uključivanjem velikog broja pekarnica koji su nam donirali svoje proizvode, a mi smo ih prodavali po popularnim cijenama. Božićni humanitarni sajam svake godine pokaže da je lanac dobrote onih koji doniraju i onih koji kupuju čvrsto po-vezan i stoga ga nemamo namjeru prekidati i sljedećih godina.

48

Već više godina Frama organizira uskršnju prodaju kolača te na taj način aktivno pridonosi u prikupljanju financijskih sredstva za Caritas. Prilozi građana osobno ili kroz milodare

u crkvenoj škrabici također su izvor iz kojeg nalazimo sredstva za rad.

Kako je 2010. godina bila Europska godina borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti imali smo ak-ciju potpomognutu Nadbiskupijskim caritasom u kojoj smo jednoj obitelji pomogli u obnovi kuće. Izražavamo žaljenje što nismo u mogućnosti po-magati i više jer u našoj sredini ima puno potrebnih. Također smo pre-ko Instituta za kulturu mira jednoj

obitelji s više djece pomogli u rješavanju stambenog pitanja.

No, bez obzira na akcije, projekte, osnivanje udruga i nasto-janja u našoj lokalnoj zajednici, siromaštvo i socijalna isklju-čenost i dalje su velik problem današnjice. Neprihvatljivo nam je i teško oko sebe gledati ljude koji ostaju bez posla, prijatelje koji ne mogu vraćati dugove, obitelji koje ne mogu plaćati troš-kove liječenja, umirovljenike koji od svoje mirovine ne mogu pristojno živjeti, bolesne ili jednostavno drugačije ljude od kojih neki okreću glavu. Znajući za ovo želimo bar malo promijeniti stvarnost i doprinijeti nekim pozitivnim pomacima. U svom radu prvenstveno ljudima nastojimo pokazati da se osjećaju prihvaćenima.

Iako smo zadnjih par godina uočavali potrebu otvaranja puč-kog blagovališta, u ovoj godini to nije bilo moguće ostvariti. No tu ideju nismo napustili, već i dalje pronalazimo putove za pokretanje ovog projekta.

Ove godine našoj ekipi pridružio se fra Duje Botteri koji se odmah angažirao u radu i kao dobra duša uronio u Caritasovu

Nastup koji razveseljuje

49

problematiku. Želimo mu iskrenu dobrodošlicu u nadi da će pridonijeti kvaliteti rada naše male zajednice.

što o Caritasovu radu misle korisnici?

J.K.: „O Caritasu mislim sve najbolje. Što god dobijem, dobro dođe. Ljubazni ste. Bili ste mi od koristi u onim stvarima koje su mi bile potrebne. Sve mi dobro dođe, ali nitko mi ne može dati onoliko koliko meni treba za mjesec dana. Često puta mi se dogodilo da sam čekala ponedjeljak da u kuću donesem ulje ili prašak koje danima nisam imala.“

P.M.: „Zašto za vas nitko ne zna? Za sve se udruge zna, a za vas se ne čuje.“ Sa zahvalnošću ističe: “Ono što ja ne mogu riješiti u 2 godine, vi riješite za 2 sata. Puno mi znači što ovdje ima netko s kim mogu popričati.“

što i kako dalje?

Kao volonteri i dalje ćemo ustrajati u predanom služenju i pomaganju prema mogućnostima koje to do-puštaju. Želimo i u budućnosti biti most između onih koji su voljni po-magati i onih kojima je pomoć po-trebna. Nastojat ćemo i dalje raditi vođeni Isusovim riječima: „Što ste učinili mojoj najmanjoj braći, meni ste učinili“.

U ozbiljnim smo planovima oko reali-zacije projekta otvaranja pučkog bla-govališta. To je neophodno za grad i župu. Mnogima bismo vratili nadu i bolji život. Taj bi projekt uvelike preustrojio rad Caritasa.

Namjera nam je ustrajati u akcijama prikupljanja novčanih prihoda kroz božićni humanitarni sajam i akcije u korizmeno

Naši najmlađi volonteri Caritasa

50

vrijeme. Prioritet u pomoći i dalje će imati bolesni i nemoćni te obitelji s više djece koje se nalaze u težim materijalnim prilikama.

U svojim redovima očekujemo nove članove volontere koji će donijeti nove ideje i energiju.

Želimo da svijet zaista bude odraz Kraljevstva Božjeg, svijet bez dis-kriminacije, nasilja, nesnošljivosti i nečovječna siromaštva; svijet u kojem vladaju pravda, mir, istina, sloboda i solidarnost, u kojem svi, posebno najsiromašniji i margina-lizirani, nalaze nadu i snagu da u punini ostvare svoje čovještvo kao dio globalne zajednice. Nadamo se da ćemo ovim ciljevima i sami dati svoj skromni doprinos.

Prisjetit ćemo se i ove lijepe izreke: „Svaka vjernost treba proći kroz najzahtjevniju kušnju, kušnju postojanosti. Lako je biti dosljedan jedan dan, nekoliko dana. Teško je i važno biti dosljedan kroz cijeli život (Ivan Pavao II).

Nastojat ćemo odolijevati svim iskušenjima i biti tu sve dotle dok smo potrebni.

Uzor ćemo tražiti u biblijskim tekstovima, kao npr.: „Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje i zaobiđe ga. A tako i levit: prolazeći onuda, vidje i zaobiđe ga. Neki Samarijanac putujući dođe do njega vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane, zalivši ih vinom i uljem. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče – pobrini se za

Najzaslužniji za caritasov rad u župi

51

njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad budem vraćao.“ (Lk 10, 30-36)

Molimo se Svevišnjemu da nas i dalje vodi i prati te nam udi-jeli snagu i vjeru da ne posustanemo na životnim putovima. Dao Bog da i dalje u Caritasu uzmognemo činiti male stvari s puno ljubavi.

.................................................................Caritasovi volonteri

na gospinu gradu

Oni koji su putovali svijetom mogu potvrditi kako mnoštvo gradova i gradića ima neko svoje posebno istaknuto mjesto. Obično je to mjesto i geografski istaknuto, kao neka uzvisina, brijeg. I mnogi će potvrditi kako su te lokacije obogaćene svje-tovnim i duhovnim sadržajem i kako upravo tamo rado odlaze i domaći i gostujući ljudi. Takvo mjesto ima Sinj. To je naš Grad, odnedavno prozvan Gospin grad. Takvo divno ime dobio je nakon što je na onoj vjetrom šibanoj, ledom ispucanoj i suncem obasjanoj stijeni Gospin kip našao svoje mjesto. Odozgo Ona majčinskim okom i srcem bdije nad cijelim cetinskim krajem.

Sinj u svojoj prepoznatljivosti ima ono dragocjeno i toliko vrijedno, da za to zna cijeli svijet. Ništa ma-nje! Na svim kontinentima znaju za Gospu Sinjsku. Prepoznaju Njezin lik koji privlači nekom mističnom silom sve one koji su bili pred nje-zinim oltarom, makar jedan put. Mnogi kažu – tko je jednom vidi, nikada je ne zaboravlja. Mole joj se za pomoć i zahvaljuju joj, ne samo u Sinju, u Dalmaciji i u Hrvatskoj, Uspon na Gospin grad

52

nego svuda po svijetu i gdje god je zakoračila noga našega čovjeka. Rasulo se stado progonjeno životom, ali Majku nikad ne zaboravlja.

Baš na zidinama stare tvrđe, prije skoro 300 godina Gospa je uslišala vapaj puka svog i svojim zagovorom i ukazanjem čudesno spasila iscr-pljene i prestrašene žitelje tadašnjeg Sinja. To je jedna od prvih lekcija koju nauče naša djeca, da se nikad ne zaboravi. Usađujemo im osjećaj ponosa i jedinstvenosti Sinjske alke, vezanost vjere i tradicije. Neka znaju tko su i što su. Neka ne sagibaju gla-vu i koljeno pred jeftinim i besmisle-

nim stvarima kojima ih svakodnevno guše mediji. Neka znaju da imaju duboke korijene, vrijednu tradiciju satkanu od časti, vjere i junaštva. Nedavno je Alka stavljena pod UNESCOVU zaštitu. Znači da smo prepoznatljivi! Neka idu ponosno svije-tom i kažu – ja sam iz Sinja.

Gospin Grad jest uistinu posebno mjesto. Pritisnuti svakod-nevnicom možda i ne stignemo razmišljati o tome. Prije tri go-dine, na sam dan Alke, uzoriti je kardinal Vinko Puljić održao svečano misno slavlje na Gradu i tom prigodom blagoslovio Gospin kip. On je, koliko se zna, poslije splitskog nadbiskupa Stjepana Cupillija (1716.) i barskog nadbiskupa fra Šimuna Milinovića (1887.) treći visoki crkveni velikodostojnik koji na tom povijesnom mjestu predvodio misno slavlje. Između ostalog je uputio riječi potpore da štujemo Gospin grad kao sveto i blagoslovljeno mjesto. Ne zaboravimo, gore nas uvijek čeka Gospa, blaga i smjerna. Naše je samo da je pohodimo. Tekuće 2010. godine na Gradu je sveto misno slavlje predvodio još jedan crkveni pastir, sisački biskup mons. Vlado Košić. Sve nam to ukazuje na posebnost Grada.

Pobožnost na Gradu

53

Imam sreću da čitav život stanujem u podnožju Gospina grada. Iz djetinjstva pamtim, a i sada često vidim, prašnjava i krvava stopala vjernika koji se polako, u ritmu molitve, penju prema zavjetnoj crkvi. Baš je ta mala, zavjetna crkva mjesto gdje se svakog petnaestoga u mjesecu slavi sv. misa zahvalnica. Naime, u onim prošlim vremenima, teškim za Crkvu i vjernike, dogo-dilo se nešto strašno. Bilo je to u burno vrijeme nakon Hrvat-skog proljeća, kada je ponovno grubo ugušen hrvatski glas, a komunistički režim je opet htio silom ukrasti dušu naroda. U tom vremenu 1972. godine našao se netko, neshvatljivo zao i bezuman i obeščastio je Gospinu crkvicu na Gradu. Kakva je to morala biti očajno izgubljena duša, toliko udaljena od svega ljudskoga, moralnog i svetog, da se usudila učiniti takav čin. Promišljanje o tom činu ispunjava me strahom. Nakon tog nemilog događaja tadašnji je župnik fra Vlado Tadić 25. ožujka 1972. na blagdan Blagovijesti, uz potporu i su-djelovanje velikog mnoštva župljana i štovatelja, Gospinu crkvu ponovno blagoslovio. Tada je i odlučeno da se svakog 15. u mjesecu u crkvici na Gradu održava zavjetna sveta misa. Rečeno, učinjeno! Od 15. travnja 1972. do danas, i vjerujemo dok nas bude, na Gospinu Gradu slavi se Boga i časti Gospu. Crkvica je uvijek premalena za hodočasnike koji dođu na bogoslužje.

Posljednjih godina prof. fra Ante Čovo upriličuje i bdijenje pred Presvetim oltarskim Sakramentom u predvečerje blagdana Velike Gospe. Čini se da molitva, pjesma, svjetlost svijeća u crkvi i zvijezda na nebu plešu zajednički ples u iščekivanju blagdana. Mirni svećenikov glas izgovara riječi vjere, hrani dušu novom nadom, budi osjećaj predanosti Bogu. To su zaista iznimni trenuci molitve.

Na križnom putu

54

Da biste došli do crkve na Gospinu gradu možete birati dvije mogućnosti. Onu sjenovitu sjevernu stranu, naročito povoljnu ljeti kad vas borove grane štite od prejakog sunca, ili onu južnu, kroz jednu od najstarijih ulica Sinja, kroz Borićevac. I dok se vjerna duša polako uspinje strmom cestom i promišlja o svom bremenu koje nikako da se smanji, nego se samo sadržajno mijenja, eto već i mjesta gdje se vidi prva postaja križnog puta.

Isusa osuđuju, Isus prima križ, Isus pada prvi put pod križem... Isuse moj, koji jesi Bog, ako se to moglo dogoditi Tebi, zašto se onda ne bi smjelo dogoditi i meni? Zašto mene ne bi osudili? Zašto ja ne bih imala križ? Zašto ja ne smijem pasti? Ti si prihvatio sve jer si sama Ljubav. Učiš nas da prihvaćamo život kakav god da je. Nad svakim križem, nad svakim padom, u svakoj ostavljenosti i tjeskobi konačnu riječ ima Ljubav. Križni put na Gradu je mjesto gdje mnoga naša pitanja nalaze odgovor.

Hodajući od postaje do postaje razumjet ćemo svrhu patnje: gubitak može postati prosvjetljenje, izgubljenost može naći izlaz, smrt može postati spasenje, mržnja i ogorčenost mogu prerasti u praštanje, nesigurnost u konačnu odluku, hladnoća srca i in-diferentnost u ljubav. S Bogom je sve moguće. Zaista je moguće premiještati planine. Mjesto događanja je srce, a pokretač vjera.

Navedeno razmišljanje je podsjetnik na bogatstvo i važnost Gospina grada. Duhovna dimenzija sadržaja nadmašuje naša ograničena znanja, pa često nismo ni svjesni što imamo. Ono što se nudi na tom svetom tlu, ne može se naći nigdje drugdje na svijetu. To je tlo natopljeno krvlju naših predaka. Ona nas veže kamo god krenuli. Tu je temelj naše vjere.

...................................................Tanja Kodžoman – Križanac

Djeca okružuju Gospin kip

55

pastoral posredstvom medija

”vjerske dimenzije” na Hit-radiju

”Mir vam i dobro, poštovani slušatelji!” Tim pozdravnim rije-čima već dvadeset godina započinju naše emisije s duhovnom porukom preko Radio postaje Sinj.

Radio Sinj (od 1. 9. 2006. godine Hit radio) od svoga osnutka (kolovoz 1991.) do danas bio je i ostao otvoren za duhovnu misao, prigodnu religioznu poruku ili pastoralnu obavijest za brojne slušatelje. Možemo slobodno ustvrditi da je ova postaja revno pratila najveća zbivanja u vjerskom životu naše župe i Cetinske krajine. Od mise ponoćke za Božić 1991. koja je zbog ratne opasnosti slavljena na improviziranom oltaru u studiju Ra-dio Sinja, božićnih i uskrsnih slavlja, proslave blagdana Velike Gospe, devetnice za Veliku Gospu te koriz-menih petaka.

Već u jesen 1991. na valovima ove postaje počinje tjedno emitiranje radio emisije pod nazivom ”Vjerske dimenzije“, koja traje sve do danas. Čovjek se osjeti malo zatečenim kad promisli da je do danas broj emitira-nih emisija daleko odmakao od brojke tisuću.

Okvir emisija koji je postavljen na samom početku, uz male preinake, ustalio se sve do danas. Tri su bitna dijela emisije: prigodna poruka, religiozno-pedagoško razmišljanje te čitanje nedjeljnog Evanđelja i homilija na evanđeosku temu.

Sadržaj prvog dijela emisija ponekad se mijenjao, ovisno o prili-kama i raspoloženjima, ponekad uvjetovan diktatom vremena,

U osluškivanju Svetoga

56

katkada sukladno liturgijskom kalendaru, a katkada nekoj drugoj prigodi u životu Crkve. Tako smo imali seriju emisija koje su predstavile župne zajednice našeg dekanata. Posebno

smo posvetili pažnju posjetima sv. oca pape Ivana Pavla II. našj domo-vini, kao i proslavi velikog jubileja 2000 godina od Kristova rođenja. Prigodom proglašenja blaženim Alojzija Stepinca, Ivana Merca te Marije Petković posvetili smo seriju emisija i njihovim likovima. Obilje-žili smo nizom razmišljanja i godinu sv. Pavla apostola…

Neizostavne su bile i teme o sakra-mentalnom životu, molitvi, Božjim zapovijedima. Isto tako, stotinjak emisija bilo je obilježeno pedagoš-kim temama, kojima je bio cilj po-taknuti slušatelje na razmišljanje o osobnoj izgradnji kao i odnosu

prema članovima obitelji i društvu u kojem živimo.

Za dugi niz godina emitiranja ove emisije zaslužni su vjerni slušatelji koji svojim poticajima i izjavama, što im znači ova emisija, jednostavno nisu dali pravo da posustanemo. Oslušku-jući pojedina svjedočenja možemo ustvrditi, kako su ponekim vjernim slušateljima ”naše“ radio postaje upravo spomenute emisije bile jedina komunikacija s religioznim.

Zahvalnost u pripremi i realizaciji ove emisije zaslužuju mnogi suradnici, od njezinih početaka do danas. Teško ih je sve spomenuti, no Helenina postojanost sa svojim prilogom u zadnjih desetak godina kao i Petrova tehnička podrška ne mogu se izostaviti.

............................................................................................ SŠ

Mješoviti zbor u Primoštenu

57

jutarnja duhovna misao na Hit-radiju

Kršćanski se misterij uvijek izvršava između vječnosti i povijesti iz koje svakodnevno preuzima znakove i kontradikcije. Premda su nepromjenjive karakteristične crte kršćanina, sporedni su i promjenjivi načini povijesnoga izvršavanja. Ti načini bi izgubili djelotvornost ako se hrabro ne suoče sa „znakovima vremena“, s kulturom, s načinima mišljenja i djelovanja svijeta. To ne znači da naša kršćanska aktivnost treba slijepo preuzeti kul-turne domete, nego treba neprestano izvršavati svoju kritičku funkciju. Želeći aktivno sudjelovati u životu svijeta, preko sredstava priop-ćavanja koja dobrano stvaraju i šire kulturna obilježja, nudimo svima, posebno onima koje možda nikada ne susrećemo, svakodnevnu duhov-nu misao. Ne želimo govoriti samo bližnjima, nego i onima dalekima. Ne želeći biti „usidjelice“ i čekati, izlazimo u eter koji nam daje mo-gućnost izlaska i dolaska mnogima. Razlozi su sljedeći:

Naša je kultura označena jakim opadanjem razumnosti u korist „razložnosti“. Razložno nema pretenziju da upozna stvari u njihovom zadnjem značenju, nego želi neposredno naslutiti parcijalna, privremena i subjektivna značenja, koja su dovoljna pojedincu za djelovanje na način koji se njemu sviđa ili mu se nešto čini istinsko. Bog je čovjeka obdario razumom da se njime koristi, da se pita zašto. Današnji se čovjek zalijepio za vanjske događaje, a ne razumije da nije bitan događaj ili događanje, nego njegov smisao. Duhovno zreli čovjek ima snagu i sposobnost da sve što se oko njega događa ispuni vrijednošću i smislom.

Aktualna je kultura nijekanja apsolutne, objektivne, sveopće istine na korist uzvisivanja individualnih ili djelomičnih istina.

Detalj s dječje mise

58

Time iz čovjeka iščezava svaka polazišna točka koja je u stanju utemeljiti različitost, autoritet, hijerarhiju, prvenstvo. On se oslobodio svega onoga što označava središte prema kojemu se treba usmjeriti. Odbacio je svako uporište u povijesnom sjećanju. Izgubio je modele, razvijajući, baš suprotno, svaki tip subjektivnosti, spontanosti i samopotvrđivanja. Cijela čo-vjekova struktura, od tjelesnih osjetila i organa, preko psihe do duha, stvorena je za raspoloživost Kristu. Tek u Duhu Svetom koji ga vodi, njegova osobna svojstva, talenti i mogućnosti, dospijevaju do potpunog procvata.

Danas se pretjerano vrednuju osje-ćaji i emocije, tj. one sastavnice za-sigurno važne za osobnost, koje su dugo bile nepoznate ili oskudno vrjednovane. Nema sumnje da svijet osjećaja i emocija ima veliku važ-nost u strukturi osobnosti. Dojam je, međutim, da naša aktualna kul-tura teži razdraživanju tog otkrića emocionalne sfere, dajući prostora približavanju stvarnome na emocio-nalni način, što se u nekim slučaje-

vima odnosi i na vjeru. Činjenica je da se danas umnožavaju iskustva vjere koja mogu upasti u rizik emocionalizma, jer nose sa sobom teret pun spontanosti i sentimentalnosti, što smanjuje snagu vjere, posebno kada je treba spustiti u stvarna ponašanja života. Čovjek prihvaća pitanja, mjeri ih i usklađuje s osjećajem, ali sve to bez osobnog zalaganja, bez angažira-nja vlastite slobode. Dok ga prijeka potreba otvara životu u njegovoj konkretnosti i potpunosti, ne može se zaustaviti na pola puta uživajući u emotivnom iskustvu koje postaje bijeg i rasipanje. Potrebno je osjećaje, da bi zadobili svoju istinsku ulogu, podrediti razumu prosvijetljenu vjerom i volji vođenoj ljubavlju.

Dio ovogodišnjih krizmanika u Sinju

59

U suvremenoj je kulturi veoma prisutno i traženje osobnoga samoostvarenja. U svojem negativnom obliku takvo kulturno ponašanje može dovesti do izrazitog oblika individualizma. To se posebno zbiva kada se subjektivno samoostvarenje događa bez nužne uravnoteženosti između srca i razuma, dajući pristup život-nim modelima racionalističkoga ili sentimentalističkoga tipa. Traženje je osobnoga samoostvarenja među-tim pozitivna vrjednota, jer svatko je pozvan da ostvari poziv na koji ga je Gospodin pozvao po imenu i koji ljubi svakoga na poseban način. Čovjek ne može izbjeći ovu alterna-tivu: ili je rob ljudi, stvari i samoga sebe ili je subjekt ovisan o Bogu. Ne postoji ništa sukladnije čovjekovoj naravi od njegove izvorne ovisnosti jer čovjek je stvoreno biće. Čovjek ostvaruje samoga sebe kad potpuno odustane od samoga sebe i dopusti Drugome da zauzme nje-govo mjesto. Kada Bog postane sve u čovjeku, tada postaje pravi, istinski čovjek.

Duhovna misao na Hit radiju, utemeljena na evanđeoskoj mudro-sti, želi biti nova pažnja na duhovni život osobe, na njezine vred-note, na njezine mogućnosti i na njezino potpuno očovječenje.

............................................................................................fač

internetska stranica Svetišta i župe gospe Sinjske

Razvoj suvremenih računalnih tehnologija doveo je do prila-gođavanja gospodarstava država tehnološkim promjenama, uvodeći suvremeniji način komuniciranja između poslovnih subjekata i potrošača. Suvremeno tržišno komuniciranje putem

Svijeće za Vukovar

60

interneta otvorilo je u gospodarstvu neograničene oblike i na-čine napredovanja ne samo na lokalnom, već i na inozemnom tržištu. Putem interneta poslovni subjekt može doći do svih bitnih informacija koje su od velikog značaja za njegov razvoj, postaviti svoj položaj u odnosu na konkurenciju, a sve s ciljem stjecanja vodeće konkurentske prednosti na tržištu svojim uslugama ili plasmanom svojih proizvoda.

Gdje smo mi vjernici u ovom suvre-menom svijetu? Posebno se pitam gdje smo mi vjernici u odnosu na svoju „konkurenciju“ na tržištu ži-vota? Ovaj današnji digitalni svijet velikim naporom i radom tijekom godina stvarao je čovjek. Kao re-zultat razvijene su nove tehnologije koje predstavljaju veliko bogatstvo za čitavo čovječanstvo i za čovjeka pojedinca.

Razvoj suvremenih načina komuni-ciranja otvorio je nama vjernicima neograničene mogućnosti u poslov-

nom svijetu, bilo da smo u ulozi predstavnika ili sudionika poslovnih subjekata ili pak u ulozi potrošača. Tu govorimo o svijetu u kojem priskrbljujemo materijalno potrebno našim obiteljima, svijetu koji zauzima sve veći dio našeg ukupnog svijeta. Naši životi postali su dio svijeta različitih informacija, digitalnog svijeta koji nama ljudima pruža bezgraničnu moć izražavanja otvarajući nam put prema mnogobrojnim moguć-nostima i perspektivama.

Ipak, ostaje pitanje: znamo li u moru „informacija“ prepoznati naš put? Gradimo li naše ljudske odnose na pravilan način? Uspostavljamo li dijalog s drugima na pravilan način? Prona-lazimo li svoje osobno zadovoljstvo u digitalnom svijetu?

Naša web stranica

61

Mjesto susreta i dijaloga je i internetska stranica župe i svetišta Čudotvorne Gospe Sinjske: www.gospa-sinjska.hr. Na stranici možemo pronaći detaljne informacije o Svetištu i Samostanu, aktivnostima, događajima i okuplja-njima vjernika u našoj župi. Veliko bogatstvo pruža duhovna misao za svaki dan, nedjeljna poruka i molitve Gospi Sinjskoj.

Svatko od nas pristupa internetskoj stranici župe Gospe Sinjske iz svoga razloga. Netko sa željom pronaći svoj unutarnji mir i poruku za svakodnevi-cu, netko radi pronalaska informacije o događanjima u Svetištu, netko iz radoznalosti, a budući posjeti-telj Sinju radi planiranja svog dolaska.

Nadam se kako će uskoro svi udruženi vjernici u našoj župi predstaviti svoje aktivnosti na internetskoj stranici Svetišta kako bi potakli na dobro ostale ljude, kako bi izgradili zajednicu koja će svjedočiti u današnjem svijetu. Današnji čovjek vapi za dobrim svjedočanstvima, za odgovornošću i zajedničkom zauzetošću za izgradnju boljega društva, za osjećajem zajedništva.

Svjedoci smo kako su naša djeca i mladi osjetljivi u vremenu u kojem živimo. Približimo se njihovom osjetljivom svijetu, potičimo i ojačajmo međusobni dijalog koristeći „njihove“ računalne tehnologije. I kada se osjećamo da nismo dovoljno osposobljeni za rad s današnjim digitalnim tehnologijama, mladi nam mogu biti učitelji. Svojom željom za znanjem i upor-nošću mladi lakše savladavaju sve prepreke novih tehnologija u digitalnom svijetu. Uključimo ih!

Koristimo mogućnosti „digitalnog“ doba, kako bismo potakli cjelovit čovjekov razvoj, promičući kulturu poštivanja dosto-janstva i vrijednosti svake osobe!

.............................................................................. Ivana Pavić

Na dječjoj misi zahvala za kruh

62

podrUčne CrKve žUpe

Brnaze: “od nikole do nikole”

Na blagdan sv. Nikole, 15. studenoga 2009. preuzeo sam službu župnog vikara u Brnazama. U zajedništvu s o. gvardijanom fra Božom nazočio sam svečanom slavlju u čast nebeskoga zaštitnika Brnaza. Sveto misno slavlje započelo je procesijom oko crkve. U procesiji i za vrijeme sv. mise pjevala je cijela crkva, predvođena velikim crkvenim zborom pod glazbenom pa-licom gospođe Majde Krolo. Taj prvi

susret s brnaškom vjerničkom zajednicom bio mi je više nego dojmljiv. Kroz proteklu godinu postalo je jasno i zašto; očevid-no je da su se prethodnici potrudili i na duhovnom i odgojnom

planu ove kršćanske zajednice. Ovom prigodom iskreno zahvaljujem svima, osobito fra Frani. Koliko su radili u pastoralu najbolje se vidi po zauze-tosti vjernika oko uređenja crkve i njezina okoliša. Za takve vjernike – suradnike - postoje samo riječi hvale i zahvale. I na duhovnom se planu veoma dobro radilo. Pokazatelji su dva zbora, božićni koncert, pobož-nosti križnog puta i prvih petaka, vjeronaučne poduke i drugo.

Nadasve, treba spomenuti proslavu Prve sv. pričesti i proslavu sv. krizme u Sinju. Zapažen je i rad s mladim ministrantima,

Brnažani svetkuju

Fra Luka i njegovi prvopričesnici

Nova zajednica FSR-a u Brnazama

63

pohodi bolesnicima (tri puta godišnje), kao i redovita predbo-žićna i uskrsna sv. ispovijed za sve mještane.

Uz taj redoviti duhovno-pastoralni rad, osjetio sam potrebu da Brna-žanima ponudim opsežniji duhov-ni sadržaj. Radosna srca započeli smo svake prve nedjelje u mjesecu blagoslov s Presv. Oltarskim Sa-kramentom. Od nove šk. godine 2010./2011. uvedena je redovita žu-pna kateheza za sve osnovnoškolce. Moji župljani su iskazali zanimanje za Franjevački svjetovni red (FSR) pa smo se odvažili i osnivali i tu vjerničku zajednicu u Brnazama. Uz blagoslov župnika, to se dogodilo 11. listopada 2010. Prvi susret u crkvi sv. Nikole je održan pod vodstvom fra Frane Doljanina, područnog duhov-nog asistenta FSR-a. Brnaški FSR trenutno broji 15 aktivnih članova.

Naši su ministranti sudjelovali na kvizu koji je organiziran u Otoku, u svibnju 2010. Za osvojeno drugo mjesto, između de-set natjecateljskih ekipa, nagrađeni su trodnevnim ljetovanjem u zaostroškom samostanu. Za petoricu nagrađenih to je bilo lijepo i ugodno provedeno ljetno vrijeme. To bijaše poticaj i drugim ministrantima za aktivnije sudjelovanje unutar župskih obveza.

U ljetnim mjesecima Brnaze su obogaćene s tri velika kulturna događaja: Brnaški dernek (na kojem se, uz druge igre, trči dječja alka), Marića dječja alka i najpoznatija Vučkovića dječja alka. Vučkovića dječja alka oduševljava sve prisutne, prije svega svojom dobrom organizacijom. A zašto? Možda zato što svoje

64

slavlje započinju na svetom mjestu - na brnaškom groblju sv. Nikole - polažući vijence i cvijeće na grobove svojih predaka i slaveći sv. misu za pokoj njihovih duša, a osobito molitvom odrješenja za sve iz plemena Vučković. To bi moglo i trebao biti poticajan primjer organizatorima drugih dječjih alka u Brnazama.

Ovogodišnju proslavu sv. Niko-le, 14. studenoga 2010. proslavili smo svečano: trodnevnicom koju je predvodio dr. fra Ante Čovo, te na sam dan svečanom sv. misom koju je predvodio fra Gabrijel Jurišić. Poruka slavlja jesu poticajne rije-či da u ovome vremenu predanije slijedimo Krista, po uzoru na sv. Nikolu, i po uzoru svih svetaca koji su kroz dugu povijest djelovali na prostorima Lijepe naše.

Na kraju, ne mogu ne istaknuti je-dan problem o kojem se više godina govori. To je crkva sv.

Nikole. Sadašnja crkva nije ni pro-storno dostatna, ni adekvatna za pastoralno djelovanje. Nadam se da Brnažani, aktivno sudjelujući u životu svoje župske zajednice, žele, mogu i hoće aktivno sudjelovati u rješavanju toga problema. I da o tom problemu ozbiljno promišljaju. Zato se, kao i moji prethodnici u službi, zauzimam u traženju rješenja, i rea-lizaciji najpotrebnijega. Dao Bog da se to i ostvari!

.................................. Fra Luka NK

Gospi na zavjet

Brnaški pjevački zbor

65

Karakašica/Suhač: pod okriljem sv. leopolda

“vidjeti Boga”

Koliko smo puta poželjeli vidjeti Boga ne sluteći da nam se otkriva i pokazuje kroz mnoge događaje, susrete, u ljepoti prirode, ”zvuku i muku” rekao bi pjesnik. Poseban su-sret s Bogom osobno sam doživjela kroz prvu sv. Pričest svoje kćeri. U strci i zbrci oko priprema za prosla-vu tog velikog dana, potisnula sam misao o važnosti proslave Boga koji taj dan pohodi moje dijete u neizre-civoj tajni bijele Hostije. Ali, Bog je učinio svoje. Ulaskom u crkvu nestala je svaka misao koja je daleko od Njega. Cijelim bićem osjećala sam Njegovu prisutnost tako snažno da sam mogla samo zaplakati. Ne od tuge, nego neizmjerne radosti što me blagoslovio najprije mojim djetetom, zatim trenutkom njene Pričesti. Svi biblijski tekstovi, predivne pjesme i stihovi, zvuk klavira poput nebeske simfonije davali su slavu Bogu kojeg se moglo vidjeti, dotaknuti i čuti. Kroz lice djeteta smiješio mi se On, Emanuel – s nama Bog. Njegove riječi – „Pustite malene k meni” – zasjale su poput sunca u dnu moga bića, a u nastavku rečenice stajale su riječi – „mama, i ti trebaš učiti od svog djeteta, ono ti pokazuje put do mene”.

Zahvaljujem Gospodinu što je po tko zna koji put blagoslovio moju obitelj svojom svečanom prisutnošću. Zapravo je uvijek tu, ali neki Njegovi Prvopričesničko slavlje

Zvonik crkve sv. Leopolda

66

posjeti ipak su posebni jer daju snagu i poticaj za ustrajanje u dobru. Poput sv. Augustina mogu samo reći: “Velik si Gospodine i nemirno je srce moje dok se ne smiri u Tebi!”

......................................................................... Helena Balajić

proslava sv. leopolda

Na blagdan sv. Leopolda Mandića, 16. svibnja 2010. svečano je bilo u Karakašici i Suhaču. Za blagdan se pripremalo trodnev-nicom. Sveto je misno slavlje na dan proslave, u zajedništvu sa fra Jozom i fra Karlom, predvodio fra Joško Kodžoman. Ista-

knuo je poruku i značenje kontrasta kojeg je utjelovljivao sv. Leopold: „S jedne strane, fizički malen čovjek pa-tuljastog rasta i propovjednik slabih govorničkih sposobnosti, a s druge strane duhovni gorostas koji bi u duhovnom razgovoru za svakoga pronašao pravu riječ, veliki rodoljub i domoljub. Fizička pojava i duhov-ni profil sv. Leopolda značajniji su utoliko, što danas živimo u vremenu koje karakterizira prenaglašena go-tovo fetišistička briga oko vlastitog izgleda, dok se istovremeno ispod

blještavog plašta kriju kukavičluk, frustracija, depresija, za-vist, laž i još mnoge druge „kvalitete” suvremenog vjernika. Upravo se najbolje na liku sv. Leopolda pokazuje i potvrđuje velika spoznaja naše vjere – da je svaki čovjek jedinstveni i neponovljivi izraz Božje ljubavi i milosrđa. Božja se ljubav i milosrđe po svakom čovjeku izlijevaju u svijet i zadatak je svakog čovjeka da otkrije u sebi dar po kojem je jedinstven i potreban u svijetu. Nažalost, mnogi naši suvremenici nisu u stanju prepoznati niti se trude otkriti tu svoju vrijednost,

Na zavjetnom danu

Fra Jozo i njegovi ministranti

67

koju neosporno imaju, bez obzira na to tko su u svijetu, što i koliko posjeduju, koju ulogu obnašaju. Previše je brodova koji samo što nisu potonuli u osjećaju vlastite bezvrijednosti. Blagdan sv. Leopolda javni je poziv svakom vjerniku da se ne izručuje vrebajućim pogledima Sotone, koji će nam u zamjenu za dušu sve u svijetu predati: čast, moć, ugled, snagu... Suvremeni je čovjek izgubio kriterije i mjerila za procjenu svoje stvarne vrijednosti, koja izvire iz činjenice da je ljubljeno stvorenje Božje. Svoju vrijednost suvremeni čovjek mjeri kroz ono što posjeduje, svoje dostojanstvo izručuje dobrim i lošim namjerama ljudi oko sebe. Naš suvremenik ovisi o tuđem mi-šljenju, pohvali, priznanju... A što bi se dogodilo sa sv. Leopoldom da je ovisio o onome što o njemu kažu oni s kojima je živio ili da je dopustio da ga prezir zbog fizičkog izgleda odvede u osjećaj bezvrijednosti. Samodostatnost i samodopadnost jednako su pogubni kao i osjećaj bezvrijednosti. Neka nas zagovor sv. Leopolda izvuče iz mreže u koju se zaplićemo i neka taj isti zagovor oslobodi u nama snagu za radosno i dostojanstveno življenje.” – poručio je propovjednik.

........................................................................ fra Jozo Zrnčić

na ”Zlatnoj harfi”

U subotu 5. lipnja Dječji zbor sv. Leopolda iz Karakašice i Suhača pošao je na natjecanje ”Zlatne harfe” u Vinjane pred-vođen svojom dragom voditeljicom s. Krunom Grgat. Dugo je

Dječji zbor sv. Leopolda na Zlatnoj harfi

68

vremena, truda i požrtvovnosti trebalo uložiti za taj događaj. Naš zbor broji 15 članova: 12 djevojčica i 3 dječaka. Na na-tjecanje smo krenuli ujutro u 8 sati. Naš fra Jozo je poslao če-

tiri gospođe iz Zbora da budu naša pratnja. Časnu Krunu je pratila nje-zina poglavarica s. Stefanija. Sestra Kruna ih je lijepo predstavila svima nama kao naše ”zaštitare”. Putem do Vinjana pripremali smo se za nastup, molili smo i potiho pjevali. Sudjelovali smo u svetoj misi. Imali smo čast čitati čitanje i sudjelovati u molitvi vjernika. Malo smo se i pre-pali jer su drugi zborovi bili brojniji od našega (npr. zbor iz Otoka broji

79 članova). Naša tematska pjesma zvala se ”Svećenik”, au-torice stihova gospođe Ankice Svirač. Glazbu je napisao don

Miso Prović. Izvukli smo pjesmu ”Svi kliknimo Kristu”, a redni broj nastupa bio je devet. Usprkos našem strahu, nastup je bio savršen, bez greške. Prvi smo dobili priznanje za nastup. Bili smo jako ponosni. Kad smo svi završili, domaćini su nas počastili kolačima i sokom. Naš župnik fra Jozo Zrnčić kupio je po-sebno hranu i piće za nas.

U Imotskom smo svratili u park fra-njevačkog samostana. Kad smo se okrijepili, razgledali smo crkvu, mu-zej, Modro i Crveno jezero. Na po-vratku kući svratili smo se u centar ”Cenakolo” u Ugljanima. Divili smo se prekrasnom dvorištu, kapelici

Na dan sv. krizme

69

za molitvu i stajama u kojima se nalaze različite životinje. Svi smo primijetili da su momci iz zajednice sretni i to nam je bilo drago, štoviše jer su odlučili potražiti pravi put, put koji je sam Isus. Na odlasku su nam svima podijelili krunice. Mi smo sa svoje strane ostavili njima sve što smo imali.

Taj dan nikada nećemo zaboraviti jer je bio savršen za sve članove našeg zbora iz Karakašice i Suhača.

...................................................................... Andrea Gaurina

lučane: na riječi i djelu

Tijekom protekle godine u Lučanima se zbilo mnoštvo do-gađaja, na duhovnom i materijalnom polju, i zaslužuju biti zabilježeni. Zbog ograničenosti prostora kronološki ćemo ih nabrojiti, uz malo teksta neke i slikovno predstaviti..

Božićna čestitka

Na blagdan Sveta Tri Kralja naš mali dječji zbor s desetak božićnih pje-sama čestitao je vjernicima Božić, i zaslužio dugi pljesak prepune crkve Svete Kate.

Uređenje prostora ispred crkve

Od 11.–23. svibnja 2010. ostva-rili smo ono o čemu su sanjale

S. Kruna i njezini pjevači

Pjevački zbor sv. Kate nastupa

70

generacije. Uredili smo prostor ispred crkve Svete. Kate. Rado-vi su se odvijali u tri faze. Prva faza bila je u pravom smislu rad prožet molitvom i strahopoštovanjem. Uz suglasnost svih naših

mještana, iz starih grobova prenijeli smo kosti pokojnika u nove grobni-ce. Kosti onih za koje nismo znali kome pripadaju pohranili smo u zajedničku kosturnicu, za čiji ćemo pokoj svake godine u nedjelju prije sv. Leopolda slaviti sv. misu.

U drugoj fazi, s kamenim kocka-ma uredili smo stazu i dio prostora ispred crkve, a u trećoj fazi drugi dio prostora pretvorili smo u zele-nu površinu i obogatili je različitim

ukrasnim trajnicama - grmovima.

Majčin dan

Treće svibanjske nedjelje proslavljen je majčin dan. Opet je u prvom planu bio Dječji zbor koji je s desetak pjesama izrekao “HVALA” zemaljskim majkama, nebeskoj majci – Gospi i majci Domovini.

radovi na putu sv. Kate

Od 27. svibnja do 5. lipnja odvijali su se radovi na asfaltiranju puta od kapele sv. Ante do crkve, na par-kiralištu, kao i radovi na uređenju perivoja i drvoreda. To se moglo izvesti jer su mještani “mejašnici” velikodušno ustupili dio svog ze-mljišta u korist zajedničkog dobra. Hvala im!

Rad može započeti

Svi daju svoj doprinos

71

Blagoslov novog kipa sv. ante

Na blagdan sv. Ante, 13. lipnja, sla-vila se svečana sv. misa na kojoj se okupilo veliko mnoštvo vjernika. Na kraju sv. mise Lučanjani su jednogla-sno sv. Antu, koji se od pamtivijeka na poseban način časti u Lučanima, izabrali kao svoga suzaštitnika. Posli-je mise iz crkve je krenula procesija u kojoj se nosio novi kip sv. Ante, praćena pjesmom i slavljenjem zvo-na. Na kraju procesije župnik fra Nikica je blagoslovio i postavio novi kip u uređenu i obogaćenu kapelu.

asfaltiranje puta

Od 19.-22. srpnja položen je asfalt na Put sv. Kate, na parki-ralište, kao i dio asfalta na Putinama.

Blagoslov zavjetnog križa

U popodnevnim satima, 4. kolovoza, zbio se najvažniji ovogodišnji doga-đaj. U prisutnosti najvećeg skupa vjernika, što ga Lučanjani pamte, blagoslovljen je zavjetni križ koji je lučanjski puk podigao na ulazu u mjesno groblje. Blagoslovu križa prethodila je sv. misa koja se slavila na novouređenom prostoru ispred crkve. Uz sudjelovanje sedmorice svećenika misu je predvodio dr. fra Šimun Bilokapić, profesor na KBF-u u Splitu. U propovijedi je nadahnuto

Blagoslov novog kipa sv. Ante

Blagoslov zavjetnog križa u Lučanima

72

govorio o ljudskoj i kršćanskoj dužnosti koja izvire iz same ljud-ske naravi - zahvalnosti, s posebnim naglaskom na zahvalnost prema poginulim i živim vitezovima Domovinskog rata, koji su

nam milošću Božjom, i predvođeni prvim hrvatskim predsjednikom, da-rovali poklon - slobodnu Hrvatsku.

U kanonu sv. mise fra Frano je proči-tao imena dvanaestorice Lučanjana koji su poginuli u Domovinskom ratu ili su se zbog posljedica rata preselili u vječnost. Također, kao domaćin, fra Frano je na kraju sv. mise uputio besjedu zahvale svima koji su na bilo koji način pridonijeli ovom ostvarenju.

Poslije je uslijedio svečani mimohod do zavjetnog križa, mi-mohod ukrašen zastavama, vijencima, svijećama i šarenilom

narodnih nošnji. Svečani blagoslov zavjetnog križa obavio je fra Bože Vuleta, gvardijan. Blagoslovne su se molitve izmjenjivale s pjevanjem cijeloga puka, predvođenog zborom sv. Kate i otočkom klapom”Sveti Luka”, koja nam je uzveličala naše slavlje.

Poslije blagoslova križa fra Nikica je blagoslovio hranu i piće koju su mje-štani u izobilju pripremili za stotine uzvanika, za sebe i svoju rodbine i prijatelje, koji su iz raznih krajeva došli na ovu proslavu.

Družilo se do svitanja, blagovalo, razgovaralo, igralo sinjsko kolo, a nadasve pjevalo. Odzvanjala je na daleko poznata

Na najljepšem trgu

Perivoj sv. Kate

73

lučanjska rera, i muška i ženska. Sve je prošlo u savršenom redu, kako netko primijeti: “ni plastična se čaša nije zgnječila”.

Sav taj velebni posao izveli su sami mještani Lučana i kroz 71 radni dan, u velikom zanosu i ljubavi, uljepšali su okoliš sv. Kate. U tom povijesnom ostvarenju materijalno su pomogli Grad Sinj i pojedini donatori, no najveći materijalni prinos dali su sami Lučanjani.Hvala svima i neka ih prati Božji blagoslov i zagovor sv. Kate.

proslava sv. Kate

Ni kiša nije spriječilo mnoštvo vjer-nika da na svečan način proslave blagdan svoje zaštitnice, sv. Kate. Sv. misu, propovijed i procesiju do-stojanstveno je predvodio prof. fra Joško Kodžoman. Poslije sv. mise fra Ante Čovo je podijelio sakrament sv. krštenja: Stipi Baraću, Klari Vu-čemilo i Josipu Baraću. Bogu hvala!

..................................................................................Sudionik

pjesma lučanjskomu slavlju

Na dan slavlja nebeske zaštitnice

Slavilo se u našemu mistu Za sve triba zahvaliti Kristu To je ponos a i naša dika Što imamo sad dva zaštitnika

Zaštitnica naša sv. Kata Od Boga nam ona je poslana Suzaštitnika našeg sv. Antu Slavit ćemo sad uz sv. Katu

Svijeće gore tamjanom se kadi Ljiljan nose i stari i mladi Zvona slave procesija kreće

Pred sv. Antu stavit će se svijeće

Kapelica na raskrižju puta Prema svakom lijepo okrenuta Svak taj prolaz uvijek dobro pamti Krstio se našem sv. Anti

74

Sveti Ante sad je stiga novi

Naš ga župnik lijepo blagoslovi

On će sada uvijek da nas štitit

A mi ćemo se pred njime krstiti

To je samo naš početak slavlja

Kasnije se sve opet nastavlja

Naš svećenik dobri naš Fra Frane

Neće samo na tome da stane

On akciju pokreće i dalje

Svima u selu poruka se šalje

Nek svak dade od sebe što može

Najbolje je da se ljudi slože

Izdao je svima naređenje

Oko crkve izvest uređenje

Ta akcija nikad nije stala

Dva mjeseca ona je trajala

Skupio je i stare i mlade

Svi su došli da nešto urade

Imalo se dosta dobre volje

Zato se je radilo još bolje

Oko crkve sad imamo mijesta

Tu je nova i asfaltna cesta

Pomogla nam je i općina naša

I zato se je naš Fra Frane snaša

Sada crkva ima novo lice

Napraviše nove se grobnice

Tu su kosti od naših predaka

Crna zemlja nek im bude laka

Kao spomen na viteške dane

I naše slavne junačke obrane

Novi križ se na našem groblju blista

U ime svih palih i u ime Krista

Na njemu su ispisana slova

U čast borbe i naših pradjedova

Sve je lijepo i dobro rečeno

Navik on živi tko zgine pošteno

Svoj blagoslov svećenik je dao

Za pokojne misu održao

Dva su vijenca pod križ položena

Ta svečanost bit će nastavljena

Iza toga slavit se počelo

Dosta hrane tu se donijelo

Pivalo se i točilo piće

Uz janjetinu i mlade kozliće

Dosta svita i dosta uzvanika

Za druženje baš prava prilika

Na više se je mijesta govorilo

I dogodine ovako nama bilo

Svima nama od srca je drago

Starina naša kulturno je blago

Čuvat ćemo stare običaje

Lučanjane po tom se poznaje

...........................................................................Jozo Petković

75

poSvećena Stajališta U žUpi goSpe SinjSKe

Kapelice

Kapelica gospe Sinjske – Brnaze

Kapelica je smještena na Čarića gla-vici u Brnazama, uz glavnu cestu Sinj-Trilj. Izrađena je 1938. godine, inicijativom župnika fra Andrije Zjačića, da bude mjesto odmora i molitve hodočasnicima koji putuju u svetište Gospe Sinjske. Kapelica je zavjetni dar vjernice Ivke Čarić iz Brnaza. Radove je izvodio majstor Luka Šušnjara. Blagoslov je obavio fra Krsto Kržanić, 14. kolovoza 1938.

Kapelica je 8. kolovoza 1988. ob-novljena nakon 50 godina zaslugom kapelana fra Mate Matića. Posljednje njezino temeljito obnav-ljanje učinjeno je 2009., zauzimanjem kapelana fra Frane Pupi-ća Bakrača. Tada je ispred kapelice uređen i mali perivoj.

Kapelica presv. Srca isusova – Brnaze

Kapelica je podignuta darovima vjernika kao spomen na 1900. obljetnicu Spasiteljeve muke, smrti i uskrsnuća 1933. godine. Zasluge su to župnika fra Špira Živkovića U čast Srcu Isusovu

U čast Nebeskoj Majci

76

i vjernih župljana. Blagoslovljena je 2. travnja 1934. na sami završetak Svete godine. Tom je prigodom iz crkve Gospe Sinj-ske do kapele u procesiji prenesen kip Presv. Srca Isusova, uz slavljenje zvona i zvukova glazbe. Od tada, a pogotovo kroz cijelo ratno vrijeme, kapela je bila mjesto gdje su mnogi prola-znici zastajali i molitvom se obraćali Božanskom Srcu Isusovu.

Poradi potrebe rekonstrukcije puta i širenja ulazne ceste u Sinj, kapelica je srušena 1978. godine. Uz novu cestu u nepo-srednoj blizini stare lokacije podignuta je nova 1979. godine (istog oblika i dimenzija). Kapelica je predana na čašćenje na blagdan Srca Isusova u lipnju 1981. godine.

Kapelica sv. nikole putnika – u zidu brnaškog groblja

Kapelica sv. Nikole Putnika smješte-na je uz vanjski zid mjesnog groblja u Brnazama, uz glavnu prometnicu Sinj–Split. Prema kazivanju najsta-rijih mještana, izgrađena je kad je mjesno groblje obzidano kamenim zidom, za vrijeme Austro-Ugarske uprave. Podignuta je u čast Sveca - zaštitnika putnika i prolaznika.

Inicijativom župnika fra Alberta Bukića i zauzetih župljana 1930. godine, kameni je zid groblja zami-jenjen betonskim i tada je kapelica temeljito obnovljena. U njoj je sve do 1950.-ih bio kip sv. Nikole, koji je potom zamijenjen slikom Sveca. Uslijed komunističke bezbožne vla-

sti, kao i na drugim mjestima, kapelica je bivala oštećivana i slika sv. Nikole otuđivana. Vjerni župljani za kapelicu su se svesrdno brinuli. Poradi nedostatka slike sv. Nikole u njoj se

Zaštita za putnike i prolaznike

77

nalazila Gospina slika. Tako je duži niz posljednjih godina u kapelici bila slika Gospe od Zdravlja. Godine 2010. kapelica je obnovljena i u nju je postavljena nova slika sv. Nikole Putnika, da i dalje brani i zagovara sve putnike i prolaznike.

Kapelica Bezgrješnog začeća – kod Boke

Kapelica je smještena uz glavnu prometnicu Sinj – Knin. Podignuta je zauzimanjem gosp. Bariše Boko 1883. godine. On i njegova obitelj doselili su se u sinjsku župu 1881. i odmah su željeli u blizini svoje kuće podignuti kapelicu u čast Gos-pi kojoj su se stavili pod zaštitu. Naravno, kapelicu su, u dogovoru sa svećenicima, postavili na mjesto gdje će svim vjernicima i putnicima biti mjesto zaustavljanja i molitve. U nju je postavljen kip bezgrešne Gospe i njoj je posvećena.

Zauzetošću obitelji Boko, kapelica i Gospin kip obnavljani su i do danas čuvani s doličnim poštovanjem.

Kapelica sv. ante – glavice/Sinj

Nalazi se na križanju ceste koja iz Sinja vodi za Gornje i Do-nje Glavice, na raskrižju “kod svetog Ante”. Prema kazivanju najstarijih mještana, podignuta je pred I. svjetski rat, kao trajan spomen utočišta i zaštite starih i mladih sv. Anti Pado-vanskomu. U kapelicu je postavljen svečev kip i pred njim su vjerni župljani neprestano palili uljanice i zastajali u molitvi. U komunističko vrijeme kapelica je stradavala od bezbožnih

Najstarija kapelica u župi

78

pojedinaca kojima je smetala. Oštećivan je i kip, tako da je jedno vrijeme bio zamijenjen slikom.

Krajem 1970. godine, inicijativom sinjskih gradskih vlasti, započeli su pregovori o premještanju kapeli-ce sv. Ante sa svog starog mjesta na novu lokaciju uz cestu prema Sinju. Razlog tomu jest podizanje spomenika partizanskim borcima. Prema kazivanju fratara, prijenos kapelice bio je uvjet općinske vlasti za izdavanje građevinskih dozvola za crkve u Glavicama i Brnazama. To je učinjeno u lipnju 1971. i ka-pelica je tako, poslije dugog niza

godina, premještena na drugo mjesto uz glavnu cestu iznad tvornice Dalmatinka (kod Malore). Gvardijan fra Jerko Lovrić blagoslovio je novu kapelicu sv. Ante, 6. prosinca 1971. godine. Premda nije više na tako vidljivom mjestu, pobožne duše rado usmjeruju svoj pogled prema njoj i utječu se za pomoć dragom Svecu svega svijeta. Rado bismo ga svi željeli vidjeti na njegovu staromu mjestu, na raskrižju ceste koje nije promijenilo svoj naziv “kod svetoga Ante”.

Kapelica sv. ante – lučane

Kapelica je podignuta 1936. godine, nedaleko od crkve sv. Kate na križanju glavnog puta u selu. Podignuta je kao zavjetni spomen Lučanjana poslije izvršenih obnoviteljskih radova na mjesnoj crkvi sv. Kate (interijer crkve i sakristija) u ozračju proslave 700. obljetnice smrti sv. Ante (1231.-1931.).

Temeljito je obnovljena 2005. prigodom obnove crkve sv. Kate, zauzimanjem mještana i župnog vikara fra Luke Banića. Poslije četiri godine kapelica je dodatno uređena, opasana kovanom

Sv. Ante, moli za nas!

79

ogradom te je u nju postavljen novi kip sv. Ante. To je, prema sjećanju naroda, treći Svečev kip. Blagoslov-ljen je 13. lipnja 2009. Stari je kip postavljen u nišu crkve sv. Kate. Narod je tada jednoglasno prihvatio inicijativu pojedinaca da sv. Ante i službeno postane suzaštitnik mjesta. U ime župe su župni vikar fra Frano Pupić Bakrač i župnik fra Nikica Ajdučić prihvatili i odobrili tu želju vjernika Lučana.

Zavjetni križevi

glavice: križ iznad dinarina

U Glavicama – na brežuljku iznad Dinarina nazvanom Križ - od starine se izdizao zavjetni kameni križ. Nakon drugog svjetskog rata u vremenu komunističkog režima porušen je i uklonjen taj stari križ. Inicijativom župnog vikara fra Frane Pupića Bakrača i uz svesrdni anga-žman glavičana 1996. godine podi-gnut je novi zavjetni križ na istom brežuljku Križ. Visok je 9,50 m, sa bogatim podnožjem, dimenzija 4,20 X 4.20 m. Križ je obložen granitom “Bjanko sardo”, a njegovo podnožje mramorom “Carrara” na kojem su zaslugom kipara N. Lešine i B. Vre-kalo, a po nacrtu akad. slikara Petra Jakelića, izrađene reljefne figure. Iznad reljefnih figura na četiri strane ispisane su biblijske i domoljubne

U čast svome suzaštitniku

Slava tebi križu sveti

80

poruke. Sve su one objedinjene središnjim natpisom: “U osvrt trećeg tisućljeća kršćanstva, na čast Isusu Kristu Otkupitelju čovjeka i u spomen svima koji položiše život za slobodu Domo-vine Hrvatske, ovaj križ vjerni Glavičani sa svojim franjevcima podigoše A.D. 1996.”.

Križ je u svečanom slavlju na kojem je sudjelovalo veliko mnoštvo vjernih Glavičana i njihovih gostiju blagoslovio sinjski gvardijan fra Eugen Poljak. Tako su Glavice, poslije crkve sv. Ivana, dobile svoje drugo sveto mjesto s kojega puca pogled na pitomu Sinjsku krajinu.

lučane: križ na mjesnom groblju

U predvorju mjesnog groblja sv. Kate u Lučanima, željom i nastojanjem naroda i župnog vikara fra Frane Pupića Bakrača, 2010. godine podignut je zavjetni križ. Riječ je o monumental-nom križu, visine 3,16 m, izrađenom po nacrtu arhitekta ing. Stipe Kodžomana. Nastao je u klesarskoj radionici u Pazinu od istarskog kamena “Kanfanar” pod budnim okom gosp. Josipa

Baraća pok. Pankracija. Na križu su ispisani natpisi: “U križu je spas”; “Naša je Domovina na nebesima”; “Navik on živi ki zgine pošteno”; te središnji natpis: “Svima koji su sanja-li, koji su željeli i koji su svojom krvlju stvarali slobodnu Državu Hrvatsku, posvećuje puk Lučana, na obljetnicu Oluje, 5. kolovoza G.G. 2010.”. Križ je blagoslovljen 4. kolovoza 2010. godine, poslije svečane mise, uz ra-zdragano mnoštvo naroda i fratara. Postavljen je kao sveti znamen naro-da - vjernoga Svemogućemu Bogu i svom hrvatskom rodu.U čast našim braniteljima

81

radošić: križ na visokoj

Zavjetni križ podignut je na brdu Visoka iznad Radošića u godini pro-slave 1900. godišnjice Spasiteljeve muke, smrti i uskrsnuća 1933. godi-ne. Križ (visok 13 m) blagoslovljen je 1. listopada 1933. Vidi se iz svih sela Cetinske krajine kao zaštita i blagoslov. Kronika Svetišta bilježi da je 1. X. 1933. uz slavljenje zvona iz crkve Gospe Sinjske pošla procesija vjernika i popela se na vrh Visoke da bi prisustvovali blagoslovu križa i sv. misi koja se održala podno križa. Vjernici su se poklonili križu na kojemu je bio natpis: “Isusu Otkupitelju svijeta, na spomen 19. stoljetnice Njegove muke i smrti, podiže ovaj križ vjera i ljubav o. Živkovića, župnika i njegovih vjernika”.

Pred Staru godinu, 30. prosinca 1974. uragansko nevrijeme i bura srušila je kameno-betonski križ na Visokoj. Svi koji su vidjeli polomljeni križ zapazili su da je bio vezan za postolje slabim betonom i bez željeza. Župljani, osobito vjernici Rado-šića, odmah su se živo zauzeli za obnovu križa te je novi križ pod vodstvom Luke Šušnjare podignut u lipnju 1975. Križ visok 11 metara bijaše podignut u rekordnom roku. Svečano ga je blagoslovio župnik fra Josip Matić 24. kolovoza 1975. Svake godine u nedjelju uoči blagdana sv. Križa na Visoku hodoča-sti veliki broj pobožnih vjernika koji podno zavjetnog križa obnavljaju svoju krsnu vjernost Bogu i svetoj Katoličkoj crkvi.

Sinj: križ na gradskom groblju

Podignut je na gradskom groblju sv. Franje u Sinju kao sveti znamen našega spasenja i opstanka kroz burnu prošlost. Mjesto je molitve i počasti svim pokojnicima, osobito svim

Na ovom je mjestu od 1933.

Blagoslov zavjetnog križa u Sinju

82

braniteljima koji su svoj život ugra-dili u stvaranje i obranu neovisne domovine Hrvatske.

Zavjetni je križ svečano podignut željom župljana, zaslugama grad-skog poglavarstva i gradonačelnika gosp. Jure Bitunjca te umjetničkim izražajem gosp. Marija Čelika. Bla-goslovio ga je sinjski gvardijan fra Eugen Poljak 1. studenoga 1994.

Danas je on središnji križ na grad-skom groblju u Sinju i mjesto pred kojim vjernici u molitvama zasta-ju, a gradski dužnosnici i članovi udruga u raznim prigodama polažu vijence i pale svijeće u spomen dra-gim pokojnicima, osobito poginulim braniteljima.

Mjesta gospinih “pozdravljenja”

Prostrana župa Gospe Sinjske, osim grada Sinja, obuhvaća i osmokraki prsten okolnih sela, a svako od njih ima po jedno ili više mjesta Gospina pozdravljenja ili Gospina poklona. Ta se mjesta redovito nalaze na položaju s kojega se, približava-jući središtu župe, otvara lijep pogled prema gradu i Gospinu svetištu. Za Brnaze su to mjesta uz cestu - u blizini današnje crkve sv. Nikole i kod kapelice Srca Isusova; za Radošić i Lučane - Gornji i Donji Klanac; za Suhač i Karakašicu - kape-lica Bezgrješnog začeća kod Boke; za Čitluk i dio Karakašice (Runjići) - navrh Brekine gore; za Jasensko - navrh Petrade i za Glavice – uz kapelicu svetoga Ante.

83

Običaj je da se na tim mjestima zastane, pokloni i kratko pomoli ili barem prekriži okrenut prema gradu. U vrijeme kada su sprovodi išli iz pokojnikove kuće, ta mjesta bila su i počivališta na kojima se sprovodna povorka zaustavljala i molio se Anđeoski pozdrav.

Danas, kada se i za najmanje uda-ljenosti sjeda u auto, ta se mjesta pomalo zaboravljaju i zapuštaju te osim onih na kojima se nalazi kape-lica, nisu ničim obilježena. Možda to nije ni potrebno jer se oči prolaznika na tim mjestima ne spuštaju, nego se upravljaju prema Gospi. No, možda bi ih i trebalo obilježiti baš zato što se u suvremenom načinu života, u kojem putevima vladaju brza pro-metna sredstva, na ta mjesta sve rjeđe staje vlastitim nogama. To je šteta jer se na taj način gubi i ona radost koju je nadahnuti psalmist u Svetome pismu izrazio riječima: “Obradovah se kad mi rekoše: ‘Hajdemo u Dom Gospodnji!’ Eto, noge nam već stoje na vratima tvojim, Jeruza-leme” (Ps 122,1-2). Slikovito rečeno, ta “vrata Jeruzalema” za župljane župe Gospe Sinjske, kao i za sve druge mnogobrojne hodočasnike, nalaze se na mjestima Gospina pozdravljenja na kojima treba zastati i okrenuti se prema Uzroku naše radosti.

................................................................... fra Nikica Ajdučić

Pozdrav Gospi s Petrade

84

StatiStičKi pregled žUpe (1950. – 2009.)

Matične knjige župe

Matične knjige su relevantan izvor za proučavanje prošlosti. Prve vijesti o matičnim knjigama sežu u III. stoljeće. Kršćani su u biskupskim crkvama vodili posebne imenike krštenih i umrlih vjernika. Sredinom VI. stoljeća car Justinijan je naredio da se u crkvenim arhivima trebaju čuvati akti o obavljenim vjenčanjima.1

Tridentinski sabor koji je započeo 1545. godine, a završio 1564., donio je odredbe prema kojima župnici moraju upisati u posebne knjige čin krštenja i vjenčanja i te knjige moraju bri-žljivo čuvati. Rimski ritual 1614. godine upotpunio je odredbe Tridentinskog koncila. Osim knjige krštenih i vjenčanih svaki župnik treba voditi još i knjigu krizmanih i knjigu Status ani-marum, tj. neku vrstu anagrafa po obiteljima i knjigu umrlih.2

Sredinom 1948. godine od župskih ureda po Dalmaciji pre-uzete su matične knjige. Mjesni odbori za svoju uporabu za-držali su novije matične knjige (od početka 20 st.). Starije od tog vremena (za područje Dalmacije) nalaze se u Državnom arhivu u Splitu i Zadru.3

U župskom uredu u Sinju danas imamo ukupno 22 matične knjige. Od toga 12 matica krštenih (1946.–2010.), 5 matica vjenčanih (1946.–2010.) te 5 matica umrlih (1816.–1830; 1949.–2010.). Uz navedene matične knjige, u župskom uredu u Sinju pohranjene su i knjige Stanja duša.

1 STRGAČIĆ Ante, Inventar fonda matičnih knjiga državnog arhiva u Zadru, Arhivski vjesnik, 2/1959., str. 485-486.2 Isto, str. 486.3 Isto, str. 490.

85

Statistika krštenih

Upisi u maticu rođenih i krštenih pisani su hrvatskim jezikom u tabelarnoj formi. Upisi sadržavaju: naziv župe, općine, kotara i biskupije; dan rođenja i krštenja, spol i ime djeteta, je li dijete zakonito ili nezakonito; ime, prezime i prebivalište roditelja, dan i mjesto vjenčana, vjeroispovijest i zanimanje; ime, prezime, prebivalište i zanimanje kumova i svjedoka te na kraju bilješke.

Kršteni po godinama

U razdoblju od 1950. do 2009. ukupno je kršteno 19 185 osobe. Prosječno je godišnje kršteno 319,73 osoba.

God. S

1950 314

1951 290

1952 318

1953 298

1954 311

1955 297

1956 288

1957 276

1958 323

1959 3471960 347

1961 335

1962 333

1963 330

1964 374

God. S

1965 390

1966 369

1967 341

1968 308

1969 288

1970 313

1971 330

1972 355

1973 288

1974 309

1975 300

1976 276

1977 303

1978 290

1979 285

God. S

1980 298

1981 284

1982 355

1983 274

1984 347

1985 282

1986 303

1987 267

1988 337

1989 412

1990 361

1991 374

1992 547

1993 476

1994 385

God. S

1995 340

1996 339

1997 365

1998 3611999 3202000 3022001 2782002 2432003 2332004 2672005 2742006 2682007 2632008 2512009 253

S 19185

Tablica 1: kršteni po godinama

86

Najviše krštenih bilo je 1992. godine (547), a najmanje 2003. (233). U razdoblju od 1950. do 1990. nema velikih oscilacija u broju krštenih što je vidljivo iz sljedećeg grafikona.

Grafikon 1: kršteni po godinama

Međutim, jasno je vidljiv izrazit uspon broja krštenih u prvoj polovici devedesetih čemu je razlog izlazak iz komunističkog režima i osamostaljenje Republike Hrvatske. Od druge polo-vice devedesetih na ovamo vidljiv je lagani pad broja krštenih.

Spolna struktura

U razdoblju od 1950. do 2009. kršteno je 9 655 muških i 9 529 ženskih, odnosno 50,33% muških u odnosu na 49,67% ženskih.

Grafikon 2: omjer krštene djece po spolovima

87

Sljedeći grafikon pokazuje da tijekom promatranog razdoblja ne postoje veće oscilacije u spolnoj strukturi broja krštenih.

Grafikon 3: kršteni po godinama i spolu

Statistika vjenčanih

Matica vjenčanih pisana je hrvatskim jezikom u tabelarnoj formi. Ženidbeni upisi sadržavaju: godinu, mjesec, dan i mjesto vjenčanja; prezime, ime, zanimanje i vjeroispovijest zaručnika i zaručnice, mjesto rođenja i stanovanja, datum rođenja, brač-no stanje; prezime, ime i vjeroispovijest roditelja i svjedoka; prezime, ime i služba onoga koji je obavio vjenčanje, datum i mjesto navještenja te bilješke.

vjenčani po godinama

Matična knjiga vjenčanih sadrži 6 919 upisa vjenčanja. U razdoblju od 1950. do 2009. prosječan broj vjenčanih iznosi 115,32 godišnje.

88

god. S

1950 68

1951 57

1952 76

1953 72

1954 114

1955 99

1956 86

1957 82

1958 95

1959 911960 91

1961 92

1962 92

1963 94

1964 92

god. S

1965 98

1966 93

1967 92

1968 61

1969 711970 91

1971 97

1972 103

1973 80

1974 98

1975 92

1976 102

1977 102

1978 92

1979 106

god. S

1980 86

1981 102

1982 109

1983 91

1984 115

1985 140

1986 108

1987 156

1988 143

1989 1631990 151

1991 154

1992 184

1993 180

1994 175

god. S

1995 148

1996 162

1997 176

1998 165

1999 1582000 156

2001 134

2002 132

2003 149

2004 144

2005 145

2006 130

2007 143

2008 115

2009 126

S 6919

Tablica 2: vjenčani po godinama

Najviše vjenčanja sklopljeno je 1992. (184), a najmanje 1951. (57).

Grafikon 4: kretanje broja vjenčanih po godinama

89

Nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata broj vjenčanih je u porastu sve do početka osamdesetih. Od druge polovice osamdesetih do kraja devedesetih zapaža se nagli porast broja vjenčanih što se može objasniti slabljenjem utjecaja komu-nizma na katoličku vjeru nakon 1981. godine i stvaranjem hrvatske države. Od kraja devedesetih pa do danas vidljiv je pad broja vjenčanih. Može se pretpostaviti da je spomenuti pad uzrokovan novim trendovima te krizom, kako gospodarskom tako i duhovnom.

godine ulaska u brak

Sljedeća tablica pokazuje da su žene ulazile u brak sa prosječ-nih 24,58 godina, dok su muškarci brak sklapali sa prosječnih 28,03 godina.

god. ž ♀ M ♂1950 25,33 28,00

1951 27,05 30,69

1952 25,28 30,64

1953 24,63 28,31

1954 24,71 27,76

1955 24,81 27,34

1956 25,81 28,24

1957 24,09 27,48

1958 25,32 26,69

1959 24,86 28,20

1960 25,49 28,81

1961 25,57 29,73

1962 25,38 28,93

1963 24,33 27,14

god. ž ♀ M ♂1964 24,31 28,04

1965 24,65 28,11

1966 24,61 28,28

1967 24,59 28,91

1968 23,11 27,26

1969 25,27 31,071970 23,33 26,69

1971 22,42 26,01

1972 23,02 27,41

1973 24,53 28,94

1974 23,21 27,52

1975 24,28 27,37

1976 23,15 27,45

1977 24,73 28,56

god. ž ♀ M ♂1978 23,33 26,93

1979 22,80 26,25

1980 22,94 26,07

1981 22,84 26,41

1982 22,96 26,09

1983 23,25 26,56

1984 23,12 26,68

1985 22,60 26,43

1986 24,10 27,32

1987 23,64 27,65

1988 23,71 26,99

1989 23,88 27,621990 24,77 28,39

1991 24,25 28,12

90

god. ž ♀ M ♂1992 24,81 27,68

1993 24,29 28,32

1994 25,00 28,68

1995 23,61 27,45

1996 24,30 27,95

1997 24,89 28,58

god. ž ♀ M ♂1998 25,46 29,62

1999 26,33 29,83

2000 24,75 28,78

2001 25,72 29,16

2002 25,67 29,21

2003 25,95 28,93

god. ž ♀ M ♂2004 25,15 28,96

2005 26,30 28,74

2006 26,25 29,95

2007 25,97 29,55

2008 26,84 29,94

2009 27,33 30,57

Σ 24,58 28,03

Tablica 3: prosjek životne dobi pri ulasku u brak

Napominjemo da je 3 061 muškarac ušao u brak između 25. i 29. godine života, što odgovara prosječnim godinama ulaska u brak kod muškaraca. Između 25. i 29. godine života u brak su ušle 1 744 žene, dok je broj žena koje su ušle u brak između 18. i 24. godine života dva puta veći (4 134). U dva slučaja bilježimo ulazak u brak maloljetnih muškaraca dok kod žena to nije bio rijedak slučaj (91).

razdoblje 0-17 18-24 25-29 30-39 40+ nepoznato Ukupno

1950-1959 1 274 355 121 76 13 840

1960-1969 0 247 406 155 65 3 876

1970-1979 0 381 371 158 49 4 963

1980-1989 1 381 615 194 21 1 1213

1990-1999 0 374 742 472 63 2 1653

2000-2009 0 273 572 441 87 1 1374

Ukupno 2 1930 3061 1541 361 24 6919

Tablica 4: broj muškaraca po godinama ulaska u brak

91

razdoblje 0-17 18-24 25-29 30-39 40+ nepoznato Ukupno

1950-1959 11 464 234 99 23 9 840

1960-1969 24 512 188 112 32 8 876

1970-1979 28 687 140 71 34 3 963

1980-1989 14 870 256 57 15 1 1213

1990-1999 8 963 448 194 36 4 1653

2000-2009 6 638 478 209 39 4 1374

Ukupno 91 4134 1744 742 179 29 6919

Tablica 5: broj žena po godinama ulaska u brak

Grafikon 5: broj žena (lijevo) i muškaraca (desno) po godinama ulaska u brak

Najviše brakova sklopljeno je među zaručnicima čija dobna razlika ne prelazi 3 godine. Takvih brakova sklopljeno je 3 426 što je gotovo 50% ukupno sklopljenih brakova. Zaručnici dobne razlike od 4 do 9 godina čine drugu statistički značajnu cjelinu koja iznosi gotovo 43%. Ostali brakovi sklopljeni su među zaručnicima čija dobna razlika prelazi 10 godina.

92

Grafikon 6: dobna razlika zaručnika pri ulasku u brak

Sljedeći grafikon pokazuje da se dobna razlika među zaručni-cima tijekom godina smanjuje.

Grafikon 7: kretanje dobnih razlika zaručnika pri ulasku u brak

U većini sklopljenih brakova zaručnik je stariji od zaručnice što pokazuje brojka od 5 499 brakova naspram 841 braka gdje su zaručnice starije.

93

Grafikon 8: omjer brakova gdje je jedno od zaručnika starije

Mješovite žendibe

U navedenom razdoblju (1950. – 2009.) u župi je sklopljeno sveukupno 40 mješovitih ženidbi ili brakova po različitoj vjeri,

što je 0,58% od ukupno sklopljenih brakova.

Grafikon 9: mješovite ženidbe

Prema grafikonu je vidljivo da je najviše miješanih brakova sklopljeno poslije 1995. godine.

94

Stanje umrlih

Knjiga umrlih pisana je hrvatskim jezikom u tabelarnoj formi. Upisi u maticu sadrže: godina, mjesec, dan i mjesto smrti; prezime, ime i zanimanje, prezime, ime, zanimanje i vjerois-povijest roditelja, mjesto rođenja i stanovanja, datum rođenja, uzrok smrti, ime svećenika koji je podijelio svete sakramente, mjesto i vrijeme pokopa, ime i prezime svećenika koji je obavio pokop te bilješke.

Umrli po godinama

U razdoblju od 1950. do 2009. umrlo je ukupno 7 185 osoba, odnosno u prosjeku 119,75 osoba godišnje. Najviše umrlih je 1998. (184), a najmanje 1966. (55).

god. Σ1950 118

1951 1011952 1041953 1321954 1051955 841956 741957 691958 821959 861960 801961 591962 891963 661964 58

god. Σ1965 711966 551967 781968 941969 1151970 871971 1121972 981973 1051974 991975 1061976 1121977 1021978 1171979 108

god. Σ1980 1421981 1111982 1141983 1171984 1501985 1181986 1301987 1331988 1341989 1461990 1401991 1761992 1661993 1641994 143

god. Σ1995 1561996 1751997 1721998 1841999 1502000 1432001 1322002 1322003 1812004 1492005 1702006 1552007 1412008 1392009 156

Σ 7185

Tablica 6: broj umrlih po godinama

95

Sljedeći grafikon pokazuje broj umrlih po godinama. Iz njega je vidljiv osjetan pad broja umrlih za razdoblje do kraja šez-desetih čemu je pogodovao smanjen broj stanovništva nakon Drugog svjetskog rata. Od početka sedamdesetih broj umrlih je u osjetnom porastu sve do 2000. godine, nakon čega se tendencija broja umrlih stabilizira.

Grafikon 10: kretanje broja umrlih po godinama

Spolna struktura

U promatranom razdoblju umrlo je 3 793 muškarca i 3 392 žene, odnosno 52,79% muškaraca u odnosu na 47,21% žena.

Grafikon 11: broj umrlih po spolu

96

Sljedeći grafikon pokazuje kretanje broja umrlih po godinama prema spolnoj strukturi.

Grafikon 12: umrli po godinama i spolu

dob umrlih

Prosječna dob umrlih iznosila je 66,95 godina. Žene su do-življavale dublju starost od muškaraca, tj. prosječna životna dob žena iznosila je 70,23 godine, dok je za muškarce iznosila 63,98 godina.

God. Ž ♀ M ♂ Σ1950 36,36 36,70 36,541951 42,83 47,85 45,521952 44,45 46,28 45,301953 56,93 52,58 54,631954 40,73 49,41 46,131955 51,80 46,51 48,831956 58,42 56,35 57,331957 52,65 55,07 54,131958 54,60 52,34 53,501959 60,60 61,64 61,081960 62,66 60,63 61,461961 64,53 59,52 62,251962 70,68 68,75 69,571963 70,31 62,11 65,71

God. Ž ♀ M ♂ Σ1964 68,67 71,75 70,241965 70,41 67,32 68,661966 64,35 66,68 65,491967 69,17 68,52 68,731968 68,13 65,48 66,371969 64,34 67,19 65,941970 68,82 71,19 70,261971 66,59 66,71 66,671972 72,85 66,08 69,361973 71,04 67,05 69,131974 72,00 61,28 65,851975 70,94 68,72 69,931976 77,36 66,22 71,031977 69,55 66,06 67,15

97

God. Ž ♀ M ♂ Σ1978 72,71 64,02 68,091979 71,02 59,15 65,141980 73,61 66,93 70,321981 75,55 65,51 70,771982 69,81 63,46 67,041983 73,00 68,02 70,441984 68,69 68,08 68,371985 73,92 69,33 71,331986 73,25 71,18 72,091987 76,49 69,56 73,531988 73,94 65,65 69,701989 76,92 67,84 72,631990 73,76 66,28 70,291991 75,31 61,56 68,361992 77,91 62,54 70,511993 72,73 63,57 67,781994 73,30 65,38 69,68

God. Ž ♀ M ♂ Σ1995 73,85 60,95 67,011996 75,77 67,11 71,191997 73,97 65,29 69,071998 74,20 65,39 69,321999 74,79 69,41 72,172000 74,57 64,43 68,762001 73,74 61,69 67,892002 76,53 67,74 72,672003 75,86 65,83 71,202004 74,64 66,95 70,872005 76,38 65,34 70,992006 75,80 68,48 71,742007 75,52 69,18 72,112008 74,17 68,27 70,732009 74,97 68,76 71,54

Σ 70,23 63,98 66,95

Tablica 7: prosjek godina života

Sljedeći grafikon pokazuje jasnu tendenciju rasta životne dobi populacije što možemo objasniti boljom zdravstvenom zašti-tom te smanjenjem broja smrtnosti dojenčadi i djece.

Grafikon 13: prosječna životna dob po godinama

98

Smrtnost dojenčadi i djece razlog je vrlo niskoj životnoj dobi populacije u razdoblju od 1950. do 1960. vidljivoj na prethod-nom grafikonu, što se može očitati iz sljedeće tablice.

razdoblje 0-20 21-41 42-62 63-83 84+ nepoznato Ukupno

1950-1959 243 58 151 361 91 51 955

1960-1969 49 38 117 428 110 23 765

1970-1979 38 61 145 555 170 77 1046

1980-1989 30 43 231 688 267 36 1295

1990-1999 36 85 337 774 366 28 1626

2000-2009 19 68 255 867 289 0 1498

Ukupno 415 353 1236 3673 1293 215 7185

Tablica 8: broj umrlih po desetljećima i životnim razdobljima

Iz prethodne tablice te još više iz sljedećeg grafikona može se vidjeti da se s vremenom smanjuje smrtnost dojenčadi, a povećava smrtnost osoba u zreloj životnoj dobi.

Grafikon 14: broj umrlih po desetljećima i životnim razdobljima

U razdoblju od 1950. do 1959. smrtnost osoba do 20 godi-na starosti iznosila je 25,44%, dok je smrtnost osoba zrele životne dobi od 63 do 83 godine iznosila 37,80%. Ako ove vrijednosti usporedimo sa vrijednostima pola stoljeća kasnije dobit ćemo sljedeće rezultate: smrtnost osoba do 20 godina

99

starosti iznosila je 1,26%, dok je smrtnost osoba zrele životne dobi od 63 do 83 godine iznosila 57,87%.

Grafikon 15: broj umrlih po životnim razdobljima

Umrli bez sakramenata

Nerijetko se događalo da su osobe umirale bez primljenog sakramenta bolesničkog pomazanja i posljednje pričesti. Ovo se uglavnom odnosi na osobe koje su preminule iznenadnom smrću. Takvih primjera bilo je 1 968, od toga 1 320 muškaraca i 648 žena.

Grafikon 16: umrli bez sakramenata

100

Najviše osoba koje su umrle bez sakramenata su osobe zrele životne dobi (45,33%), potom osobe u razdoblju od 42 do 62 godine starosti (25,30%).

Grafikon 17: dob umrlih bez sakramenata

Zaključak

Podaci iz ove studije pokazuju da je stanje u župi Gospe Sinjske u periodu od 1950. do 2009. slično stanju u ostatku domovine, pri čemu se najviše misli na odnos nataliteta i mortaliteta te produženju životne dobi stanovništva.

Međutim, gledajući brojke od 19 184 rođenih naspram 7 185 umrlih, ne možemo doći do zaključka o visokom natalitetu jer je na teritorij sinjske župe došlo mnogo obitelji iz drugih župa cetinskog kraja pa su se njihovi potomci u sinjskoj župi i krstili. Naprotiv, većina doseljenika nije pokapana u ovoj župi, nego u svojim matičnim župama. Stoga i podaci o smrti i ukopu nisu zabilježeni u matičnim knjigama župe Sinj.

Broj vjenčanja u župi dosegnuo je vrhunac u prošlom desetljeću dok je danas u blagom padu. Tijekom godina smanjuje se i dobna razlika među zaručnicima. Brojka od samo 40 miješanih brakova u zadnjih 60 godina pokazuje da je rijetko dolazilo do sklapanja braka među zaručnicima različitih vjeroispovijesti, iz razloga većinskog katoličkog stanovništva.

101

Što se tiče smrtnosti u župi treba spomenuti da se povećava. Razlog tome je povećanje broja stanovništva. Najposlije, treba spomenuti i to da se tijekom vremena životna dob stanovništva povećava, što se može objasniti boljom zdravstvenom zaštitom te nižom smrtnošću djece i dojenčadi.

Nadamo se da smo ovim radom pridonijeli boljem upoznava-nju stanja u župi te da navedeni prikaz može biti dobar temelj svima koji ga žele produbiti i znanstveno obraditi.

................................................ Toni Mastelić i Antonija Matić

102

vjera U životU

Kršćani i svijet u kojem žive

Kakva je vjera koja nema konkretne primjene u životu definirao je sv. Ja-kov: «Vjera bez djela je mrtva». Ni jedan čovjek ne može živjeti sam. Jednako tako ni jedno ljudsko djelo nije bez utjecaja na društveni život. Zauzetost kršćana za dobro društvene zajednice od Drugoga vatikanskoga koncila sažeto je u tri osnovna po-dručja: pravda, mir i skrb za stvoreno.

Vrijednosti pravde, mira i skrbi za stvoreno sastavni su dio kršćanskog

života. Isusova je programska izjava u 4. poglavlju Lukinog evanđelja: Duh Gospodnji na meni jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođe-nje, vratiti vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.“

Završni dokument Sinode biskupa iz 1971. godine ističe: „Zau-zimanje za pravdu i sudjelovanje u poboljšanju stanja u svijetu u cijelosti je temeljna dimenzija naviještanja Evanđelja.“ Te vrijed-nosti ne smiju ostati tek slovo na papiru; one se moraju ostvariti na konkretan način, u našem svakodnevnom životu. Zadatak postaje tim teži u svijetu koji je sve više kompleksan i nasilan.

Božji pozivi na zauzimanje za pravdu i mirPravda, mir i skrb za sve stvoreno poglavito su vrednote kra-ljevstva Božjeg. Dapače, Sveto pismo nas uči da se sam Bog

Vjernost Bogu ne prestaje

103

uključio i zauzeo za pravdu i mir u svijetu. Kroz cijelu biblijsku povijest Bog se javlja kao onaj koji je blizak svom narodu: (Izl 3,7-12, Pnz 26,5-11); u slavlju saveza između Boga i ljudi (Izl 19,3-69); u djelima i poruci proroka (Iz 52,7-10; 55,1-3); na povratku iz izgnanstva (Iz 9,1-6, 55,20-25). Bog se otkriva se kao onaj koji štiti, oslobađa, koji je pun milosrđa (Ps 103) koji štiti siromašne, udovice i siročad (Ps 72), koji vodi narod u budućnost nade, mira i pomirenja (Iz 2,1-5).

Po Isusu Kristu Bog otkriva svoju želju da obnovi ljudski rod i sva stvorenja. Isusova bliskost sa siromašnima i malenima otkriva Božju volju da bude Emanuel - Bog s nama. Isus se predstavlja kao onaj koji posvećen Duhom da donese radost žalosnima, da najavi slobodu potlačenima, da vrati vid slije-pima i da proglasi godinu milosti Gospodnje (Lk 4,16-19). To su znakovi kraljevstva Božjega među ljudima.

U Govoru na Gori Isus naviješta blaženstvo onima koji su gladni i žedni pravednosti, i onima koji su radi toga proganja-ni, jer „njihovo je Kraljevstvo nebesko“ (Mt5,6.10). Isto tako blagoslovljeni su „mirotvorci: oni će se zvati sinovima Božjim“ (Mt 5,9). Isus jasno ističe što je važno u kršćanskom životu: „Tražiti Kraljevstvo Božje i njegovu pravednost“ (Mt 6,33).

Spasenje koje Isus nudi uključuje sva područja ljudskog života. On liječi ljude duhovno i fizički, oprašta grijehe, okuplja ljude u zajedništvo i prakticira zajedništvo za stolom sa grešnicima i onima s rubova društva, potiče na davanje, približava se gubavcima i dodiruje ih. Isus raskrinkava licemjerje i protur-ječnosti vlastodržaca i moćnika, vjerskih i političkih autoriteta, uvažava i vraća dostojanstvo ženama i djeci. On poziva svakoga na obraćenje, da vjeruje u Boga Oca i da ima milosrđa prema siromašnima. On također poziva i siromahe da čuju Radosnu vijest i da je primijene je u svom životu, da ljube čak i svoje neprijatelje i progonitelje.

104

Pravda koju prakticira i propovijeda Isus povezana je s mi-losrđem. Mir koji on nudi nije od ovoga svijeta, nego je plod iskrenog dubokog pomirenja. Uskrsli Krist je paradigma novog čovječanstva. To je zajedništvo braće i sestara koji su otvoreni prema ljudima svih rasa, kultura i naroda.

I sav stvorenja imaju udjela u Kristovu spasenju: “Jer i stvorenje će se osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje“ (Rim 8,21).

poticaji Crkve za pravdu, mir i skrb za sve stvoreno

Drugi vatikanski sabor usmjerio je cijelu Crkvu i svakog kr-šćanina da služi svijetu gradeći kraljevstvo Božje među nama. Ova orijentacija opisana je u čuvenoj izjavi kojom započinje dokument Gaudium et Spes: „Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našega vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika“(GS 1).

Sukladno tome, papa Pavao VI. osnovao je Papinsku komisiju Pravda i mir (Justita et Pax) 1967. godine. Dvadesetog travnja 1967. godine, Pavao VI. obratio se tek imenovanoj papinskoj komisiji za pravdu i mir: „Vi predstavljate ostvarenje posljednjeg glasovanja Sabora (GS90). Danas, kao i u prošlosti, kada se gradi Crkva ili je zvonik završen, na krov se stavlja pijetao kao simbol budnosti, za vjeru i za cijeli kršćanski život. Kao sličan model ova komisija je stavljena na vrh duhovne građevine sabora i njeno poslanje nije drugo doli „držati otvorenima oči Crkve, njeno srce milosrdnim, a njenu ruku pripravnom za karitativni rad koji je pozvana ostvariti u svijetu…“

Nakon desetogodišnjeg eksperimentalnog razdoblja Pavao VI. definirao je status Komisije u Motu propriu Justitiam et Pacem od 10. prosinca 1976. Kada je apostolskom konstitucijom

105

Pastor Bonus od 28. 06. 1988. godine reorganizirana Rimska kurija, papa Ivan Pavao II. promijenio je ime komisije u Pa-pinsko vijeće iustitia et pax.

Papinsko vijeće za pravdu i mir bavi se sa svim što je povezano s druš-tvenom pravdom, uključujući rad, probleme vezane uz međunarodnu pravdu kao i probleme vezane za razvoj, posebno za socijalnu dimen-ziju razvoja. Također potiče etička razmišljanja vezana za ekonom-sko-financijske sustave, uključujući njihov utjecaj na okoliš, te potiče na odgovorno korištenje prirodnih resursa.

Isto Vijeće potiče i čitav niz pitanja vezanih uz ratna zbivanja, razoružanje i trgovinu oružjem, međunarodnu sigurnost, nasilje u njegovim različitim oblicima (terorizam, ekstremni nacionalizam, itd.). Također se bavi i pitanjima političkih su-stava kao i ulogom katolika u političkoj areni. Odgovorno je i za promidžbu Svjetskog dana mira.

Ta problematika ima sve veću važnost u poslanju Crkve. Kato-lički socijalni nauk prepoznaje i ističe dostojanstvo čovjeka kao osnovu promicanja i obrane neotuđivih prava svakoga čovjeka.

Ekološka problematika na počecima rada papinske Komisije, odnosno Vijeća, bila je veoma malo zastupljena. No, slično možemo reći i za društvo općenito šezdesetih godina proš-loga stoljeća. Prva konferencija UN-a o ekologiji održana je u Stockholmu 1972.godine. Knjiga Granice rasta objavljena je iste godine i alarmirala cijeli svijet. Za vrijeme pontifikata pape Pavla VI. tema ekologije još uvijek nije bila prisutna. Tek za vrijeme pape Ivana Pavla II., Crkva je razvila veću senzi-bilnost za taj problem. Zapravo, Ivan Pavao II. intenzivno se

U školi riječi Božje

106

bavio ekologijom u svome naučavanju. Naglašavao je potrebu zauzimanja Crkve, svih vjernika, za očuvanje Božjega djela u prirodi. Ova problematika veoma se intenzivirala 80-tih godi-

na, a svoju najvišu točku dosegla je 1992. na samitu o ekologiji i razvoju, održanom u Riju.

Važan trenutak u kršćanskom svije-tu bila je prvi europski ekumenski skup u Baselu 1989. godine, što je sadržano u završnoj izjavi pod na-slovom Pravda i mir za sve stvoreno. Drugi takav skup održan je u Gazu, u Austriji 1997. a treći u Sibiu, u Bugarskoj, 2007. Sva tri skupa su veliku pozornost posvetila potrebi razvoja kršćanske osjetljivosti za

ekološke probleme suvremenoga svijeta i za očuvanje Božjega djela u prirodi. Zahvaljujući tim i drugim skupovima koje je organiziralo Svjetsko vijeće crkava populariziran je izričaj integritet, tj. cjelovitost stvorenja.

Kratki opis nekih pojmova koji obuhvaćaju društveni angažman kršćana

Katolički socijalni nauk je brižljivo izrađena formulacija rezul-tata pomnog razmišljanja o složenoj zbilji ljudske egzistencije u društvu i na međunarodnoj razini, i to u svjetlu vjere i crkvene predaje. Njegov je glavni cilj da tu zbilju protumači, pri čemu ispituje da li je u skladu ili ne sa smjernicama evanđeoskog učenja o čovjeku i o njegovom zemaljskom, a ujedno i tran-scendentnom pozivu, te da na temelju toga pruži putokaz kršćanskog življenja.

Naše svetinje se ne zaboravljaju

107

Utjelovljena duhovnost je duhovnost koja vodi ljude da budu potpuno uključeni u ljudske i svjetske tijekove kao konkretan znak zauzetosti za izgradnju Kraljevstva Božjega.

Integralni ili cjeloviti razvoj uključuje sve vidove osobe. Izbje-gava ekonomski razvoj koji ne uzima uz obzir cjelovitost ljudske osobe sa svim vrijednostima te socijalnim, kulturnim, političkim, religioznim i inim dimenzijama.

Integralna ili cjelovita evangelizacija cilja na sve dimenzije ljudske osobe. Pretpostavlja da bi djelo evangelizacije trebalo dotaknuti sve aspekte ljudskog života kao što su religiozni, socijalni, ekonomski, politički i duhovni.

Integritet stvorenja je poimanje stvorenoga svijeta kao među-sobno povezane egzistencije. Stvorena bića nisu odvojena jed-na od drugoga, nego su na komplementaran način ujedinjena. Integritet stvorenja također znači da su sve vrste međuovisne tako da uništenje jednoga stvorenog bića ima posljedice na integritet drugoga. Jednako tako, ako je ugroženo jedno biće to se odražava i na druga.

Socijalna zauzetost je čvrsto opredjeljenje za primjenu evanđe-oske vrijednosti bratske ljubavi u svijetu. To obvezuje na potpu-no uključivanje u ljudsku i svjetsku problematiku, primjerice, izgrađivanje boljih sustava skrbi za potrebe najsiromašnijih, zauzimanje za ljudska prava i ekološku pravednost.

Lobiranje ili zagovaranje je aktivnost kojoj je cilj utjecanje na javne službenike osobito članove zakonodavnih tijela da pri-hvate određene zakone ili projekte koji će pridonijeti cjelovitoj dobrobiti čovjeka, društva i prirode. U političkom kontekstu to je „zagovornička grupa“ (lobi) je organizirana skupina ljudi koji nastoje utjecati na političke odluke, a da ne traže izbor u javne službe. U društvenom kontekstu to je osobno ili grupno utjecanje na javno mnijenje i na pojedina zbivanja i tijekove u društvu.

108

Temeljna ljudska prava obuhvaćaju među ostalim, pravo na život, pravo na slobodu mišljenja i izražavanja i jednakost pred zakonom.

Socijalna pravda je oblik uređivanja društvenih odnosa prema kriterijima obdržavanja zakona. Socijalna pravda vodi računa o socijalnim, političkim, ekonomskim aspektima društva. Iznad svega ona vodi brigu o strukturalnoj dimenziji problema i njihovih rješenja.

Zajedničko dobro je zbir svih društvenih uvjeta koji omogućuju pojedincima i grupama da potpunije i jednostavnije dosegnu svo-je ispunjenje. Zajedničko dobro pretpostavlja poštovanje prema osobi, zahtijeva postojanje društvenog dobra, razvoj grupe, traži mir, stabilnost i sigurnost. Od pojedinca i grupa očekuje se pak maksimalna odgovornost prema zajedničkom dobru.

Ulaganje zajednice je podskup društveno odgovornih ulaganja koja omogućuju ulagačima da pomognu zajednici u potrebama dok sami ostvaruju zaradu od svog uloga. To nisu donacije. Brojna ulaganja zajednice usmjerena su prema bankama za razvoj u zemljama u razvoju ili u područja s nižim prihodima u razvijenim zemljama.

Inkulturacija je uključivanje novih vrijednosti u nečije nasljeđe ili svjetonazor. Ovaj proces odnosi se na sve ljudske dimenzije života i razvoja. Unutar suvremenog kršćanstva inkulturacija označava pokret koji se prema lokalnim kulturama i njihovim vrijednostima služi kao temeljnim instrumentom i moćnim sredstvom za predstavljanje i življenje kršćanstva. Tijekom ovog procesa događa se učinkovit dijalog između kršćanstva i lokalnih kultura. To je pošten pokušaj da Krist i njegova radosna vijest spasenja budu razumljivije svim kulturama u svakom vremenu.

Ideologija je skup ideja koje odražavaju socijalne potrebe i nadanja pojedinaca, grupe, klase, kulture ili epohe. Orijentacija

109

koja karakterizira mišljenje grupe ili nacije. Viđeno negativno, to je mišljenje koje brka stvarnost s prividnostima, pojedi-načno s univerzalnim. U tom kontekstu, ideologija je stvorila totalitarne režime koji su bili odgovorni za genocid i mnoge druge nepravde.

Supsidijarnost određuje da zajedni-ca višeg reda ne bi trebala miješati u unutarnji život zajednice nižeg reda, oduzimajući ovoj zadnjoj njene funkcije, nego prije da je podupire u slučaju potrebe i pomaže koordi-nirati njene aktivnosti s ostatkom društva, uvijek s pogledom na za-jedničko dobro.

Solidarnost je čvrsta i postojana odlučnost zauzeti se za opće dobro. Odlučnost stajati uz osobu, grupu ili slučaj. Solidarnost se događa kako na međusobnoj tako i na strukturalnoj razini. Drugim riječima, solidarnost je djelatna osjetljivost za dobro drugoga.

Socijalno odgovorno investiranje je kombiniranje tradicional-nih kriterije sa socijalnim i ekološkim kriterijima u odabiru investicijskih mogućnosti. Kriteriji su usko povezani s pitanjima socijalne pravde, ekonomskog razvoja, mira i okoliša. Ono je također instrument koji se koristi za kanaliziranje štednje u proizvodne djelatnosti i u sektore kojima pristup kreditima otežan. Ono potiče borbu protiv siromaštva, malo poduzet-ništvo. zaštitu okoliša, itd.

Održivi razvoj je razvoj koji zadovoljava potrebe sadašnjih ge-neracija a da ne stavlja na kocku mogućnost budućih generacija da zadovolje svoje potrebe. Ovaj razvoj poštuje ograničene kapacitete ekosustava čime se sužuju ljudske aktivnosti koje imaju negativne posljedice.

Pomirenje s Bogom u ispovijedi

110

Aktivno nenasilje je proces koji teži rješavanju sukoba na hu-man način. Ide za kidanje spirale nasilja i stvaranjem humanijih alternativa za rješavanje sukoba. U suvremenoj etičkoj misli, nenasilje je filozofija i strategija, koja potiče aktivno, a ne smrtonosno suprotstavljanje zlu. Pri tom se poštuje osobnost čak i neprijatelja. Ide za okončavanjem zla u društvu kao što su ugnjetavanje, nepravda, invazija itd.

Ljubav je jedna od tri teološke krepo-sti (uz vjeru i ufanje). Tradicionalno, ljubav je pozivala na prakticiranje tjelesnih djela milosrđa, primjerice, nahraniti gladnog, zaodjenuti golog, pružiti utočište beskućnicima, itd. Uz to, u socijalnom nauku Crkve ljubav uključuje socijalne, strukturalne kao i političke komponente. Pored zau-zetosti za djela milosrđa, ljubav je također aktivna i operativna obveza

prema radu za pravedniji i bratskiji svijet s posebnom brigom prema potrebama najsiromašnijih.

Ekologija je znanost o odnosima između organizama i njiho-vog okoliša. Istovremeno je to ogranak sociologije koji se bavi odnosima između ljudskih grupa i njihovih fizičkih i društvenih okruženja. Ekologijom se smatra i znanost o štetnim učincima moderne civilizacije na okoliš s ciljem iznalaženja načina i sredstava prevencije i promjene ponašanja.

Ekološko obraćenje je poziv na obraćenje ne samo od grijeha protiv Boga i bližnjega, nego također i protiv prirode (Božjeg djela u prirodi). Među tim grijesima su eksploatacija, mani-pulacija i uništavanje prirode iz ljudske pohlepe i egoizma.

Ekološki otisak je mjerenje koliko je potrebno zemlje i vod-nih područja za ljudsku populaciju koja bi bila dostatna za proizvodnju hrane i zbrinjavanje otpada s adekvatnim

Molitva nas tješi i obogaćuje

111

tehnologijama. Tako se zapravo procjenjuje utjecaj koji spe-cifičan način življenja ima na planet zemlju i njegov stupanj održivosti.

Ekološka pravednost je izričaj koji povezuje ekološke koncepte i socijalnu pravdu. Osvjetljava snažne veze koje postoje izme-đu ekoloških pitanja, problema pravde, mira i obrane prava pojedinaca i čovječanstva. Ona poziva na pravično postupanje prema svim rasama, kulturama i razinama obrazovanja kao i na razmjeran razvoj i jačanje zakona o okolišu. Ugroženost okoliša širom svijeta u stvarnosti ugrožava siromašne.

Etičke banke su bankovne institucije koje svojim klijentima nude redovne bankovne usluge, ali koje na financijskom tržištu rade prema etičkim i socijalnim načelima. One primjenjuju ova načela na svoj izbor ulaganja i svoje korištenje štednje. Neke etičke banke mogu funkcionirati u području mikrokredita, pru-žajući male kredite s niskom kamatom klijentima koji imaju po-teškoća u dobivanju sredstava od tradicionalnih banaka. Etičke banke pružaju klijentima maksimum transparentnosti vezano za to gdje je uložen njihov novac i kako se s njim raspolaže.

Etički investicijski fondovi su društveno odgovorni uzajamni fondovi iz kojih su sredstva namijenjena kompanijama za koje su sigurni da su privržene socijalnim, moralnim, vjerskim i okolišnim normama. Kako bi omogućili da se određene zalihe podudaraju s mogućnostima fonda, kompanije poduzimaju pažljivi proces odabira. Njihov cilj je promicanje boljih uvjeta života u društvu i održivi razvoj na zemlji.

Pravedna trgovina je pokret koji je nastao 1960-tih godina na konferenciji pod pokroviteljstvom UN-a na temu Trade not Aid/Trgovina nije pomoć . Način trgovine koji se promiče ovim pokretom olakšava pristup proizvođača s južnog tržišta prema sjevernom. On jamči plaćanje robe po pravičnoj cijeni i jednakim uvjetima solidarnosti prema radnicima. Odgovorni potrošač je osoba svjesna činjenice da se iza potrošnje nalazi

112

kompleksan sustav proizvodnje i distribucije i da sam čin potrošnje može poticati ili proširiti određene nejednakosti.

Odgovorni potrošač uvažava niz etičkih kriterija pri odluci kupovanja robe i uzima u obzir socijalnu vrijednost robe koja se kupuje.

Interkulturacija je dinamičan proces u kojem se ljudi različitih kultura međusobno potiču da uče i propituju o kulturama jedni drugih. Vremenom to može dovesti do kulturne promjene. Ona prepoznaje nejednakosti na radu u društvu i potrebu da ih se prevlada. To je proces koji zahtijeva međusobno uvažavanje i upoznavanje ljudskih prava.

Restitutivna pravda je oblik obnove pravde kojom se prava povrijeđene osobe popravljaju nadoknadnim da-vanjem, odnosno kompenzacijom vrijednosti za prouzročeni gubitak, oštećenje ili povredu. Na apstrak-tnoj razini obnavljajuću pravdu u temelju zanima obnavljanje odnosa uspostavljanje ili ponovnim uspo-stavljanjem društvene jednakosti u odnosima. Na konkretnijoj razini, obnavljajuća pravda uključuje žrtvu,

nasilnika i zajednicu u traženju rješenja koja obećavaju po-pravak, pomirbu i povratak sigurnosti. Objedinjujući koncept obnavljajuće pravde je obnavljanje odnosa.

.........................................................Priredio: fra Bože Vuletaprema Priručniku Franjevačkoga instituta za kulturu mira.

Zavjet vjernosti

113

Božićna meditacija jednog studenta

Božić - mali Bog. Narod mu tako dade ime, jer ga vidi u obličju djeteta. No, nije li taj isti Bog nešto kasnije rekao da je dječje srce najveće u Kraljevstvu Nebeskom (usp. Mt 18, 1-5)? To je Božanska logika. U toj logici, Božić koji se rodio u tijelu čo-vjeka, tada je postao najveći Bog, i u istom trenutku pokazao da biti najveći znači - služiti. Pretkazao je kakva je Njegova ljubav za čovjeka i kakva će se o muci ostvariti: to je ljubav koja se daje, u potpunosti.

Tko je bio najljući zbog Isusova ro-đenja? Herod? Ne! Herod je samo oličenje. Oličenje onoga koji se naj-više ljuti i znak kolika je njegova ljutnja. A taj netko jest Sotona. Nitko u svemiru nije u tom trenutku bio lju-ći. On, koji nije imao srca razumjeti Božansku logiku ljubavi, logiku slu-ženja, rekao je “neću služiti!” i time postao Sotona, jer nije htio služiti čovjeku - on sad gleda još veći slom svoje logike. Razdire se od mržnje i ne manje od čuđenja, jer opet ne može razumjeti što je tom Bogu? Najprije je htio da on kao anđeo služi čovjeku, tjelesnom biću, a sada Bog ide toliko daleko da sam služi čovjeku, dajući svome Sinu ljudsko tijelo. Pa što Bog to radi? Sebe, Boga, oblači u čovje-kovo tijelo - u tijelo!? Zašto? Zašto se Bog toliko ponižava? Zašto služi, a ne mora služiti?

Zamislimo koja je to ljutnja i nepodnošljivost kad ga netko pobjeđuje baš njegovom slabošću!? On je zbog „neću služiti“ pao u pakao, a Bog sada njega pobjeđuje baš služenjem, svojim „hoću služiti“. I to još nije konačan udarac. Konačan je udarac potpuno predanje u muci, potpuno služenje smrću, koje će tek uslijediti, a o kojem on ne može ni sanjati.

Dođi, Gospodine Isuse!

114

I što on radi? Razdire se u mržnji, luduje, divlja. Šalje svoje pale anđele više nego ikad do tada. Bog je došao na zemlju i Đavao mora reagirati. I u svom djelovanju otkriva svoju bit, a to je mržnja. Ubija, i to one najnemoćnije - nevinu dječicu. Kolika mržnja! Zar je to samo ono nekoliko stotina dječice pobijene nakon Isusova rođenja? Nije on prestao divljati. Promislimo, koliko se nevine i nerođene dječice ubija pobačajem u ovom trenutku u svijetu?

S druge strane, tko je bio najradosniji zbog Isusova rođenja? Njegov Otac nebeski. Otac sa sinom povezan u Duhu Svetom, u neizmjernoj ljubavi, u otajstvu Trojstva, a bit je te ljubavi i tog otajstva - služenje. To je, iz Isusova života vidimo, unutar-nja logika Boga, jednog trojstva. Svaka božanska osoba služi ostalim dvjema i u služenju su jedno. To je ono što u svom padu Sotona nije mogao dokučiti: da je ljubav u služenju i da je služenje u ljubavi.

U rođenju svoga Sina, Bog sada ispunja svoju bit, bit svoje lju-bavi. Ostvaruje sebe, potpunu ljubav, u čovjekovu tijelu. Nije mu to problem, nedokučiv kao Sotoni. Njemu je to radost jer On je ljubav, a ljubav je za njega u služenju. Bog u rođenju svoga Sina počinje spasenje i otkupljenje čovjeka, pokazuje mu koliko ga ljubi i koliko je vrijedan, ali time zadaje do tada najveći udarac Sotoni. I zbog svega toga Otac se raduje zajedno s cijelim nebom, raduje se božanskom, potpunom radošću, jer je najradosniji u izražavanju ljubavi, a utjelovljeni Bog, mali Isus jest sama ta izražena ljubav. Pokušajmo samo zamisliti radost cijelog neba u trenutku Božjeg utjelovljenja! Zamislimo slavu svih korova anđeoskih u trenutku neizmjerne radosti njihova i našega Boga...

Sada, zastanimo malo! Stavimo te dvije strane na njihovo mjesto. Neizmjerna gorčina i mržnja nasuprot bezgranične radosti i ljubavi. Pakao i raj, vatra mržnje i vatra ljubavi, Sotona i Bog. Trećega nema. Neutralnoga nema. Između - nema. Dvije

115

strane. U vrijeme Sotonina pada, u vrijeme Adamova pada, u vrijeme Isusova rođenja, u naše vrijeme... uvijek: samo su dvije strane i najveća je varka da postoji samo jedna strana, ili da ih je više od dvije. To je jedina vječna borba i što prije to shvatimo, prije ćemo rat i dobiti.

Konačno, netko će sigurno upitati: zašto nam ovaj kvari idilu Božića? U vrijeme radosti i veselja, on se našao pričati o ratu, borbi, Sotoni, paklu...? Da, jer to je glavna pozor-nica, pozornica naših duša. A ta je pozornica danas posebno opusto-šena u vrijeme Božića, bar kako se meni čini. Jer današnji čovjek, čo-vjek konzumacije i materije gotovo više nego ikad, čovjek je koji ne vidi da ga se odvlači s pozornice života. Ispravka - da mu netko tu pozornicu zamagljuje, krije. Krije mu je ovim svijetom i njegovim slastima. Radost iz dubine njegove duše izvlači na površinu njegova tijela.

I što danas možemo vidjeti? Božić dolazi na ulične natpise, na reklame prodajnih centara, na kuće, jelke i boriće, u pijat i čašu - al’ u srcu ga fali! Kako i ne bi, u svoj toj trci da se zado-volji ono vanjsko, da sve svijetli, da se sve okiti, da sve sjaji. A najmanje srce, jako često.

Zastanimo sada, drugi put. Zamislimo. U tolikoj borbi i još više radosti na nebeskoj pozornici, radosti neizmjernoj i veličanstve-noj, mi potpuno zaboravimo cijelu tu pozornicu i brinemo da okitimo svojih par kvadrata u kojima živimo ovo malo života, svoju pozornicu ovoga svijeta!? Koliko čovjek može biti jadan!? Koliko čovjek može biti slijep i zaslijepljen, počevši od mene prvoga!? Koliko nam se daje - pa sam Bog! - a što mi uzimamo!?

Djeca pred jaslicama u Svetištu

116

Svoja srca možemo okititi vječnom radošću i pravim životom, a mi često kitimo samo tijelo, kuće, aute... vanjsko i prolazno, za što nas nitko neće pitati kad pred Boga stanemo.

Da se razumijemo, davati slavu Bogu i na izvanjski način nije loše. Okititi kuću - samo po sebi nije loše. Okititi borić, nije loše, iako ga Isusu nitko okitio nije. Skuhati poseban i bogat ručak za Božić - nije loše. Sve to mogu biti znakovi davanja slave Bogu. Međutim, sve je to potpuno sporedna stvar i Bog se niti malo neće ljutiti ako i svi ti znakovi izostanu, a ako je ono iza znakova pravo, a to je radost srca. Radost potpuna i predana, radost Božja, radost spasenja i radost Božje pobjede. Radost rađanja Boga cijelom čovječanstvu i mome srcu! Radost koja ne može izdržati, a da cijelo srce ne zaslavi: slava Bogu na visini! Svet, Svet, Svet! Puna su nebesa i zemlja Tvoje slave!

Pročistimo dakle srca da možemo dati slavu Bogu i spasiti dušu, jer to je jedino što je zaista bitno postići ovim životom. Pogledajmo u nebo, pogledajmo u svoje srce i pogledajmo u borbu dviju strana. I, što prije izaberimo jednu od dvije stra-ne, jer treće nema. Što god činili u životu, ili smo na jednoj ili na drugoj strani. Pogledajmo mržnju i radost i pogledajmo što nam svijet i sav njegov sjaj daje. Lako će biti uočiti, samo treba gledati. I konačno: radujmo se u slavi Božjoj već na ze-mlji, radujmo se u slavi Sina koji služi i time neizmjerno ljubi, radujmo se u slavi cijeloga neba jer Spasitelj dolazi na zemlju, radujmo se svim srcem i svom dušom što možemo okusiti dio neba na zemlji, radujmo se u potpunosti Božjoj pobjedi koja dolazi, radujmo se u Bogu i slavu mu dajmo! Neka nam se srce u takvoj radosti raduje, i radosti naše nitko nam oteti neće!

...................................................................... Mislav Cvitković

Nadbiskup fra Šimun Milinović

117

oBljetniCe i Sjećanja

Fra šimun Milinović - dobrotvor gospina Sinja

U tekućoj 2010. godini navršilo se 100. godina od smrti fra Šimuna Mi-linovića, sinjskog profesora i revnog župnika, buditelja narodne svijesti te barskog nadbiskupa.

Rodio se u Lovreću (Opanci), 24. veljače 1835. Od pobožnih kršćan-skih roditelja s majčinim je mlijekom usisao duboku vjeru i ljubav prema Bogu i bl. Djevici Mariji - dvije glavne karakteristi ke njegova kasnijeg re-dovničkog i svećeničkog života. Tako odgojen, lako se opredijelio da pođe stopama svojih stričeva i postane fra-njevac. Kako je bio umno nada ren, brzo je napredovao u dobi, znanju i dobroti. Posli je završene gimnazije u Sinju i novicijata u Živogošću, teolo-giju je učio u Šibeniku i Makarskoj. Kao mlad svećenik god. 1859. imenovan je pomoćnim nastavni-kom gimnazije u Sinju. Na filozofskom fakultetu u Beču kroz tri godine završio je studij povijesti, zemljopisa i slavistike “s najboljim uspjehom”. Godine 1866. povratio se iz Beča u Sinj i tu kao profesor ostaje sve dok ga papa Leon XIII. nije imenovao barskim nadbisku pom, 1886. godine. Umro je u Baru, 24. ožujka 1910. uz opću žalost stanovniš tva cijele Crne Gore.

Fra Šimun je kao gimnazijalac i bogoslov svjesno nastojao razvi ti svoje lijepe duševne sposobno sti. Uz savjesno vršenje

118

svojih školskih dužnosti njegovao je pobožnost prema bl. Djevici Mariji, svjestan da bez toga neće moći ostvariti svoj franjevački i svećenički ideal, a ideal mu je bio: služiti Bogu u franjevačkom redu i koristiti svome narodu. Istodob no je tako našao u svom zvanju mir i zadovoljstvo, kako se razabire iz njegove prve biskup ske poslanice: “Zadovoljan sam u sebi kao rijetko tko na svijetu; zadovoljan svojim redovničkim zvanjem u redu serafskog sv. Franje; zadovoljan toliko sa svo jim položajem, da ga ama sa budi kojim ne bi bio zamijenio.” Kao takav mogao je u svom životu činiti samo dobro.

Kao mlad svećenik zagrijao se za narodni preporod koji je imao za cilj: ujedinjenje Dalmacije s banskom Hrvatskom, uvođenje hrvatskog jezika u urede i škole, pro svjetno i ekonomsko uzdizanje naroda koji je bio izrabljivan i zapostavljen od tuđinaca. Milinović je kao žarki rodoljub odgajao svoje učenike u rodolju bnom duhu. Jedan je njegov učenik napisao: “Neće nam i ne može nam s pameti sići ljubezni lik našega učitelja: zujit će nam vazda u ušima ono oblo, znan stveno i zanosno predočivanje i tumačenje svjetskih događaja” i krvavih stranica hrvatske povi jesti. Upoznavao ih je s hrvat skom prošlošću Dalmacije, oduševljavao za učenje hrvatske nacionalne povijesti i njegovanje hrvatskog jezika u duhu Preradovićevih stihova: “Ljubi, rode jezik iznad svega; u njem živi, umiri za njega!”

Milinović je, prema vlastitom priznanju, uživao u Sinju i sinj-skoj krajini “općenito pouz danje, čast i ljubav”. To je postigao prije svega svojim uzor nim redovničkim i svećeničkim životom. Po naravi uvijek vedar znao je sva koga opčiniti i privući. Sva-komu je znao pristupiti, reći lijepu riječ, dati savjet ili, ako se radilo o siromahu, pružiti materijalnu pomoć. To je on naročito činio kao dvogodišnji sinjski župnik (1868.-1870.). U općenju s vjer nicima bio je nenamješten, priro dan. Rado bi ih saslušao i odmah udovoljio njihovim duhovnim potrebama. Žalosne je tješio, bolesne pohađao i krijepio svetim sakramentima, siromahe je materijalno pomagao. Savjesno se spremao za kateheze i propo vijedi. Govorio je iz srca k srcu tako lijepo

119

i uvjerljivo da su ga svi bez razlike rado slušali. Zato, kad se potkraj 1870. počelo govoriti da bi s novom godinom 1871. imao doći drugi župnik mjesto Milinovića, ugledniji Sinjani (njih 54), 1. prosinca 1870. pismeno mole splitski Ordina rijat da im Milinovića ostavi i dalje za župnika. U molbi ističu kao njegove vrline: “revnost u obavljanju župskih dužnosti, lju bav prema vjernicima bez razlike tko je tko, neobična uglađenost u primanju stranaka, spremnost da udovolji željama župljana...” Te njegove svećeničke odlike bile su dobro poznate papi Leonu XIII. i papa ga je zbog njih imenovao barskim nadbiskupom.

Što je Milinović bio za Sinj i Sinjsku krajinu, još su bolje i de-taljnije ocrtali sinjski načelnik J. Vrdoljak i šestorica općinskih posjednika u prigodi njegove smrti. U znak poštovanja i zahval-nosti priredili su mu 14. travnja 1910. svečane zadušnice i u prigodnom oglasu na građane istakli: “Sinjani! Ime ovog uzoritog muža među nama napose ostavlja dubokog pošto vanja i žarke ljubavi vrijednu uspomenu… Njegov trideseto godišnji boravak u Sinju kao svećenika i župnika, profesora ravnatelja prve hrvatske gimnazi je u Dalmaciji, ubilježen je u srcima svih nas. Vrhu njegova rada, dobrote i ljubavi, koje je krajini i mjestu pokazao, vama, Sinjani, ne treba govoriti. Bio vam je dobrotvor i otac, brat, drug, prijatelj i savjetnik. Svako me jednak, pa zato pred dvade set i četiri godine, kad nas je pri odlasku u kamenitu Crnu Goru plačnim glasom pozdrav ljao, od nas se opraštao, blistala je suza na oku prvih sinjskih građana, kao i na onome bijednih siromaha.”

To je bio razlog da ga je općinsko vijeće u Sinju 1887. “proglasilo prvim počasnim građaninom op ćine sinjske” i da ga Odbor za proslavu 200. obljetnice pozvao kao svoga “najboljeg prijatelja” da svojom nazočnošću uzveliča njihovo slavlje. To je on rado učinio i na jubilarnoj proslavi 14., 15. i 16. kolovoza 1887. predvodio sve glavnije obrede u Gospinu Svetištu i na sinjskoj tvrđavi (Gradu).

................................................................... fra Karlo Kosorpreuzeto iz glasila “Gospa Sinjska” (1977.)

Sin našega kraja

120

Fra ivan Marković - gospin pisac

Sinj je proslavio 100. obljetnicu smrti još jednog franjevca, rođenog sinjanina, fra Ivana Markovića.

Fra Ivan Marković bio je prvo dijete Marka Markovića i Ane r. Mandinić. Rodio se u Sinju 22. listopada 1839. Od djetinjstva je pokazivao bistrinu uma, dobro pamćenje i jaku volju u djelovanju. Ta njegova rano pokaza-na svojstva pratila su ga čitav život. Pučku školu pohađao je u rodnom Varošu. U nauku i vladanju bio je uvijek prvi među svojim i vršnjaci-ma. Pošto je završio pučku školu, upisao se u Franjevačku klasičnu gimnaziju s namjerom i da postane franjevac svećenik. Tu njegovu na-mjeru pozdravili su od srca njegovi dobri i pobožni roditelji. Filozofske i teološke nauke učio je u Šibeniku, Makarskoj i Zadru. Obdaren izvan-

rednim svojstvima uma i srca, stekao je solidno filozofsko i teološko obrazovanje, tako da su ga profesori smatrali sebi ravnim. To je potaklo poglavare da su ga, poslije svećenič-kog ređenja i mlade mise, imenovali profesorom teologije u Šibeniku. Za svećenika je bio zaređen i služio prvu sv. misu u Sinju na Gospinu oltaru, 1862. Profesorom teologije bio je jedanaest godina. Prisiljen bolešću 1874. se odrekao prof. službe i zbog zdravstvenih razloga bio je premje šten iz Šibenika u Sinj, gdje je uz kraće prekide proboravio sve do smrti, 23. listopada 1910. godine.

Fra Ivan je, može se reći, čitav život gladovao za znanjem. Taj glad činio ga je da je kao prof. teologije i kao član samostanske

121

obitelji u Sinju neprestano učio, čitao i prou čavao različite teološke proble me. Svrha mu je bila da svojim znanjem što više koristi svojim slušačima, mladim bogoslovima i da svojim djelima što više razjasni različita teološka pitanja i njima obo-gati inače tada siromašnu teološku literaturu na hrvatskom jeziku. Jedino se tako može razumjeti kako je Marković mogao napisati i objelodaniti tolika i tako opsežna znanstvena djela iz različitih teoloških disciplina i shvatiti zašto ga je sam papa Leon XIII. proglasio doktorom teologije.

Među Markovićevim djelima ističu se dva koja je napisao s veli-kom ljubavlju i više ih cijenio negoli sva ostala, iako po opsegu idu u red njegovih kraćih djela. To je u prvom redu njegova “Gospa Sinjska”, koju je objavio u Zagrebu 1886. i 1899. Djelo je napisao u povodu proslave 200. obljetnice dolaska sinjskih franjevaca s Gospinom Prilikom i Cetinskim pukom iz Rame u Sinj i Cetinu. Napisao ga je na temelju arhivske građe da iskaže “svoju harnost prema milostivoj Gospi Sinjskoj” i da svim svojim silama proslavi njezinu čast i pošte nje.

Za piščev odnos prema M. Božjoj vrlo je važan uvod u to djelo. Tu je on očitovao svoje veliko teološko znanje o Majci Božjoj, a što je najvažnije, i svoju veliku sinovsku ljubav prema njoj kao odabranoj kćeri Boga Oca i dobroj majci Kristovih vjernika. On tu, između ostaloga, piše o Mariji: “Što je god ugodna, ljupka i mila; što je god plemenita, dobra i sveta igda bilo, jest ili će ikada biti u zgoljnim Božjim stvore njima, što se vide i što se sve mogu vidjeti na nebu i na zemlji, sve to, ali neizmjerno izobil-nije, daleko savršenije nego bi stvoreni razum mogao zamisliti, sveznani i svemogući Stvoritelj, svojom blagodarnom rukom, izlio je u presvetu i prečistu Djevicu Mariju.” Zbog svega toga pisac joj kliče: “Zdravo, Marijo! Ovdje te i ja siromah i ništ, pozdravljam s anđelom Gabrijelom . . . Zdravo, slavna Majko Božja! ... Ali si ti naša Mati . . . Zdravo, mila Majko naša! Ti si uz Isusa suotkupiteljica naša.”

122

Marković je ljubio i štovao sve što ga je podsjećalo na Mariju. To je u prvom redu bila čudotvorna njezina prilika - Gospa Sinjska. Pred njom je on rado i često molio. Na njezinu oltaru redovito je služio sv. misu. O njezinim milostima skupljao je po datke i objavljivao ih u Gospi Sinjskoj. Ta njegova knjižica bila mu je draža nego sva druga njegova djela jer ga je ona podsjećala na dobrotu i milosti Majke Božje koje je ona preko svete Prilike očitovala Sinju i Cetinjanima kroz dva stoljeća. Zato je želio da se s njom nakon smrti pokopa, i ta mu je želja bila ispunjena.

Drugo djelo o Sinju i Gospi Sinjskoj napisao je kao spomen-knjigu na veliku proslavu 200. obljetnice dolaska iz Rame u Sinj i Cetinu. Sam je bio član odbora koji je planirao, pri premao i rukovodio proslavom. Kao sudionik i očevidac priku pio je sve podatke o proslavi. Na temelju tih i arhivskih podataka objavio je vrlo dokumentarno djelo “Sinj i njegovo sla vlje”, 1887. godine. Djelo ima dva dijela. U prvom se prikazuje kro-nološkim redom povijest Sinja i Gospe Sinjske, a u drugom opisuje trodnevno slavlje 200. obljetnice od 14. do 16. kolovoza 1887. I ovo djelo Marković je napisao s ljubavlju prema Majci Božjoj, što se očituje iz njegove stilizacije. S ova dva djela Marković je udario temelje kritičkom pisanju povi jesti Gospe Sinjske, njezinih milosti i različitih zgoda i nezgoda iz burne prošlosti Sinja i Cetine.

................................................................... fra Karlo Kosorpreuzeto iz glasila “Gospa Sinjska” (1975.)

Fra Metod Vezilić, mučenik

123

Fra Metod vezilić – dušobrižnik i mučenik

Fra Metod Vezilić rođeni je Sinjanin, varoško dijete. Rodio se ispod Žan-kove Glavice, 26. 3. 1883.

Odlikovao se marljivim i savjesnim radom, besprijekornim svećeničkim i redovničkim životom. To se jasno uviđalo od prve njegove službe u sinjskom samostanu i gimnaziji, do same smrti. Uz predani rad u sjeme-ništu i Franjevačkoj gimnaziji, svoju je ljubav rado prenosio i na sinjsku mladost prije Prvog svjetskog rata i poslije. Stoga je u javnosti kolao glas da je fra Metod imao dvije ljubavi: sinjske seljake i mlade gimnazijalce. Za njih je osnovao glazbu Kongregacije “Gospe Sinjske”, koja se proslavila i u Zagrebu, ali je ipak najviše bila cijenjena u Dalmaciji. To je potvrdio i profesor Dušan Žanko, s ponosom ističući kako je »zavitlao sinjskom mladošću i sinjskim javnim mišljenjem…, mi smo uza Te rasli, širili krila, filozofirali i izgrađivali u sebi duhovnu mu-ževnost i ćudoredni karakter, a sve onako usput preko volje«. Osnovao je i malo kazalište kako bi sinjsku mladost oteo ulici i njezinim zamkama, ljenčarenju i porocima, u želji da od mladih izgradi vrijedne ljude i karakterne osobe, da ih pripremi za život. Kada je u Sinju osnovana anticrkvena omladinska orga-nizacija »Jugoslavenski sokol«, za jugoslavenski orijentiranu mladež, crkveno društvo »Orao« željelo je paralizirati njezin rad, unositi novi duh i svježinu u javni život Sinja i Cetinske krajine, u čemu se posebno isticao fra Metod. Povjereno mu je bilo i vodstvo Marijine kongregacije s kojom je bio duboko povezan, o čemu svjedoči njegovo pismo upućeno članovima Kongregacije iz Louvaina u rujnu 1910. godine. U početku

124

Prvog svjetskog rata fra Metod je bio pozvan u vojsku kao vojni svećenik. Iz vojske se povratio radosna srca u dragi rodni Sinj, primivši profesorsku i gvardijansku službu, što nije bilo bez poteškoća. Bio je sretan kada je na provincijskom kapitulu u Splitu 19. svibnja 1919. bio oslobođen svih važnih služba u samostanu te ostao članom sinjskog samostana sa službom ispovjednika, profesora na gimnaziji i diskreta.

Prestankom profesorske službe imenovan je 1925. župnikom u Bajagiću, odakle je premješten u župu Potravlje. Poslije žu-pnikovanja u Potravlju, 1927. godine izabran je za definitora Provincije i imenovan gvardijanom na Visovcu. Poslije Visovca godinu je dana župnik na Unešiću te potom, po drugi put, u Bajagiću. Tu je sagradio novu crkvu, 1937. godine. Iz Bajagića je došao za župnika u župu Gala-Gljev i na njoj je ostao do svoje mučeničke smrti.

Godine Drugog svjetskog rata postajale su sve teže i nesigurni-je, a zveckanje oružja naviještalo je da je mir među sukobljenim vojskama i politikama nemoguć, dok jedna strana ne bude poražena. Partizani su prisiljavali narod na odlazak u šumu i pristupanje partizanskom pokretu. Takvim su postupcima držali u strahu pučanstvo i putem organiziranih pljački i terora prisiljavali narod da im se prikloni. Zbog toga su se mnogi žu-pnici povlačili na sigurnija, zaštićenija skloništa ili, najčešće, u franjevački samostan u Sinju, ako su željeli sačuvati živu glavu. Oni koji su uza sve opasnosti ostajali na župama, proživljavali su »u strahu i pogibelji, teška sudbonosna vremena«. U ratnoj nesigurnosti o. Grabić, provincijal, savjetovao mu je da se povuče u sinjski samostan, a on je ipak ostao vjeran svome stadu. Uza sve opasnosti bio je odlučan dati svoj život za ovce svoje. Kako se fra Metod bavio lovom, posebno dok je bio na župi u Bajagiću, oko njega su se okupljali lovci, a on ih je smatrao svojim prijateljima. Posebno nije mogao ni zamisliti da mu oni mogu postati i najveći neprijatelji. Budući da se nije osjećao krivim, niti je komu naškodio, štoviše, oko sebe

125

je širio ljubav i povjerenje, odlučio je ostati na župi. Kako su njegovi bivši drugovi lovci otišli u partizane, zvali su i njega da se priključi partizanskom pokretu i prijeđe na njihovu stranu, da im se »svojevoljno« pridruži u šumi. Kako on nije pristajao na njihove pozive i prijetnje, naumili su ga najprije zastrašiti, a potom su zaključili da ga treba i likvidirati. On je, ipak, radije išao u smrt nego da popusti ili pogazi svoje ljudsko i svećeničko dostojanstvo. Budući da je odvažno odbio partizanske ponude i prijetnje, po partizanskoj je logici trebao biti nemilosrdno kažnjen, nestati s lica zemlje.

Prema svjedočanstvima svjedoka i poznavatelja ondašnjih prilika, partizani su nasilno provalili u župnu kuću u Gali 30. travnja 1944. (nedjelja) i uhitili ga. Odatle su ga vodali i mu-čili po raznim partizanskim planinskim mjestima, dok ga na koncu nisu doveli na Vrdovo i strijeljali. Najžalosniju vijest o smrti strijeljanjem saopćio je o. fra Krsto Kržanić o. Grabiću, provincijalu, ovim riječima: “Dobili smo partizansku osudu našega nezaboravnoga fra Metoda. Optužuju ga: da je s olta-ra odvraćao svijet da ne ide u šumu; da je bio ustaški špijun krvnika Selaka i da je kazivao gdje partizani stavljaju mine po putovima, te da je krivac pokolja sa strane Nijemaca i četnika!!! Strijeljali su ga na Uzašašće 18. svibnja”. Ta optužba, međutim, nema nikakva temelja da bi joj se moglo povjerovati. Spome-nuti stravični zločin nad civilima koji je počinjen u selu Otoku i u potkamešničkim selima Rudi, Rožama, Podima, Voštanima 28. i 29. ožujka 1944. godine, počinili su pripadnici III. bojne 14. puka 7. SS divizije “Prinz Eugen” zajedno s četnicima. Taj stravični zločin počinile su navedene postrojbe od pravca Hana prema selu Otoku i dalje, izvijestila je ustaška posada na Hanu. Odgovornost snose i zapovjednici partizanskih postrojbi, jer su duže vrijeme držali područje stradanja u svojoj nadležnosti, koristili kuće i ostalu imovinu od lokalnog stanovništva te se hranili o njihovome trošku. Lokalno stanovništvo nisu štitili, iako su mogli očekivati da će druga strana postupiti prema

126

njemu kao neprijateljima. Iako je rat bjesnio na raznim po-dručjima Hrvatske, teško je pronaći tako težak i krvav zločin nad nevinim stanovništvom.

Za smrt o. fra Metoda ne treba tražiti krivce među stranima osobama. One su iz kruga njegovih gostiju. S njegovim slu-čajem svakako je nečasno povezana uloga Duje Bilođerića, kako su zapisali P. Bezina i drugi. Naime, on ga je u pratnji svojih istomišljenika partizana iz Sinja i Glavica često po-sjećivao. Partizani su fra Metodu ubrojili u grijeh i njegovu ljubav prema domovini, koja je zaista bila istinska, ali je nije vezao uz ideologiju nacizma i fašizma, ali ni s partizansko-komunističkom ideologijom koja se borila za boljševičku Hrvatsku, a ne za njezino nacionalno oslobođenje od bilo kojeg okupatora i stvaranje slobodne i nezavisne države Hrvatske. Bio je ponosan što je nepokolebljivo branio svoje životne ideale, ne dopuštajući da ih potamne prijetnja i smrt. Stoga je partizanima postao neprijatelj kojega treba uništiti. Dušan Žanko, uvjeren u neporočnost fra Metodova života, s pravom se pitao zbog čega je on trebao tragično završiti: “Kome je trebala Tvoja smrt! Kakav je strašan morao biti Tvoj krvnik? Je li to uopće mogao učiniti čovjek? U ime koje ideje je trebalo oduzeti život Tebi, najčednijem, pustinjački neznatnom sinu Franje Asiškoga?”

Fra Metodova subraća franjevci opisuju ga kao izrazito vri-jednog i kreposnog redovnika i svećenika. Njegov konačni životni svršetak bio je tragičan, jer je bio prekinut nasilnom smrću - strijeljanjem. Možemo ga s pravom nazvati mučeni-kom, jer je ubijen iz mržnje prema vjeri i hrvatskom narodu. Ponosni smo što se nije dao slomiti partizanskim prijetnjama i praviti nečasne kompromise, nego je radije izabrao odlučan herojski čin koji mu je pribavio mučeničku smrt stupivši tek u 62. godinu života.

................................................................ dr. fra Stjepan Čovo

127

Sadržaj

Uvodna riječ

Kronologija događaja u župi i SvetištuUz proslavu svećeničke godine: poslanje prezbitera ................................5Imati srca za bolesne, invalide i za djecu s posebnim potrebama ...............9Biblijske večeri - rast u spoznaji Boga .................................................12Veliki petak u Sinju – nekada i danas ................................................. 15Proslava svećeničke godine ............................................................... 17U danima pred Veliku Gospu: klapski festival i “Opsada Sinja” .............. 19U slavlju svetkovine Velike Gospe ...................................................... 21Kardinal Angelo Sodano u svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske ...............24Seminar kršćanske duhovnosti u župi .................................................27Savjetovalište za duhovnu pomoć ......................................................30Naša župna hodočašća ....................................................................33

Župni pastoralni radNajmlađi nas oduševljuju .................................................................38Frama Gospe Sinjske ......................................................................40FSR: savršenstvo ljubavi u svjetovnom staležu .....................................42Karitativno djelovanje: 10. obljetnica .................................................45Na Gospinu gradu .......................................................................... 51Pastoral posredstvom medija ............................................................55

Područne crkve župeBrnaze: “od Nikole do Nikole” .........................................................62Karakašica/Suhač: pod okriljem sv. Leopolda ......................................65Lučane: na riječi i djelu ....................................................................69

Posvećena stajališta u župi Gospe SinjskeKapelice .......................................................................................75Zavjetni križevi ..............................................................................79Mjesta Gospinih “pozdravljenja” .......................................................82

128

Statistički pregled župe (1950. – 2009.)Matične knjige župe ........................................................................84Statistika krštenih ...........................................................................85Statistika vjenčanih .........................................................................87Stanje umrlih .................................................................................94Zaključak ....................................................................................100

Vjera u životuKršćani i svijet u kojem žive ............................................................102Božji pozivi na zauzimanje za pravdu i mir .......................................102Poticaji Crkve za pravdu, mir i skrb za sve stvoreno ............................104Kratki opis nekih pojmova koji obuhvaćaju društveni angažman kršćana 106Božićna meditacija jednog studenta ................................................. 113

Obljetnice i sjećanjaFra Šimun Milinović - dobrotvor Gospina Sinja .................................. 117Fra Ivan Marković - Gospin pisac ....................................................120Fra Metod Vezilić – dušobrižnik i mučenik .......................................123

Izdavač: Župa i Svetište Čudotvorne Gospe Sinjske,

Fratarski prolaz 4, HR - 21230 Sinj, tel. 021/707-010; tel/fax.: 021/823-100;

e-mail: franjevacki.samostan.sinj1@st.t-com.hr,www.gospa-sinjska.hr

Glavni urednik: fra Nikica Ajdučić

Uredničko vijeće: fra Bože Vuleta, fra Nikica Ajdučić, Iva Kolak, Tanja Kodžoman-Križanac, fra Tino Labrović

Korektura: Hrvoje Markulin i Iva Kolak

Grafička obrada: Silvio Družeić

Fotografije: župni i samostanski arhiv

Tisak: Jafra-print d.o.o., Solin