Univerzitet u Bihaću

Pedagoški fakultet

Odsjek za bosanski jezik i književnost

Predmet: Interkulturalno izučavanje južnoslavenskih književnosti

Mara milosnica – žena čiji je identitet narušen

Profesorica: Studentica:

Dr.sc.Šeherzada Džafić, doc. Amila Alibabić

Bihać, 2015.

UVOD

U posljednje vrijeme aktuelno je interkulturalno izučavanje književnosti, a južnoslavenske

književnosti su ''plodno tlo'' za takav vid izučavanja. Pojam kulture je veoma kompleksan i

promjenljiv i definiše se na mnogo različitih načina. Kultura se određuje kao skup

distinktivnih duhovnih, materijalnih i emocionalnih obrazaca nekog društva. Bez obzira na

razlike koje postoje u definisanju pojma kulture, razmišljanje o kulturi uvijek vodi

razmišljanju o odnosu među različitim kulturama, tj.njihovoj interakciji. Kulturu nije moguće

razumjeti kao pojam u jednini – uvijek je riječ o kulturama. Upravo prožimanje dviju i više

kultura, predstavlja interkulturnu bh. književnost. S druge strane imamo interkulturalno gdje

se unutar jedne kulture gleda odraz drugih kultura. Bosna i Hercegovina je od pamtivijeka

sjecište raznih kultura, što joj je omogućilo da bude multietnička, multinacionalna i

multikulturalna država. Odraz takve kulture ponajviše se može uvidjeti u književnosti.

Interkulturalni kontekst uočljiv je u djelima najpoznatijeg našeg/južnoslavenskog nobelovca

Ive Andrića. Kažem našeg/južnoslaveskog jer usitinu samim svojim životom opredijelio se za

više sredina. Bilo je mnogo pokušaja da se ovog autora svrsta u određenu kategoriju i

pridoda mu se atribut 'srpskog', 'hrvatskog' ili 'bošnjačkog pisca, kojega bi se, tako smjestilo

unutar određene književne dijakronije. Andrić je međutim stvorio poziciju nepripadanja koju

je prakticira i izvan teksta.(Škovrc, Lujanović, 2010:37)

Ivo Andrić prikazuje odnose među kulturama u svojim djelima. Površno čitanje etiketira ga

kao islamomrzca i osmanofoba, a za to su kriva pozitivistička i nacionalistička tumačenja

Andrića koji za osnovnu poetiku uzimaju poetiku romantizma sa njenim kultom heroja.

(Kahrović-Posavljak, 2012:123)

U njegovim djelima se osjeti dah Bosne i njenog naroda. '' Kada je Bosna u pitanja, ja nikad

nisam niti bio odsutan. Ustvari, ja se nikad od Bosne ni odvajao nisam. Ono što smatram

svojim duhovnim dosegom – to je dar dobijen od Bosne. Meni je Bosna suđena, što bi se

reklo...''1

Lokalno, pripovijetke Ive Andrića su veza za Bosnu i Hercegoinu, i u njima najviše za život

muslimana i katolika, u jednoj sredini koja je nerazmrsivi splet i spoj kultura.

1 Ivo Andrić: Legenda o pobuni, časopis Život, Sarajevo: 1971, str.656

Oni koji o Andriću znaju sve iako ništa njegovo nisu čitali, a takvi su većina, mogli bi krenuti

od pripovijetke Mara milosnica. (Jergović, 2014)

Nemoćnost žene – Mara milosnica

Proza, pod naslovom Mara milosnica2 pisana je na ijekavici, a pisac je, kao ni druge takve

svoje tekstove, nikada nije ekavizirao, uvjeren da se radi o jednome jeziku i da sve treba ostati

onako kako je prvobitno i napisano. U trenutku njezina objavljivanja imao je trideset četiri

godine. Riječ je o, možda, najbolnijoj pripovijesti naših književnosti. U njoj se Andrić spustio

do samoga dna duše, kao da je pisao autobiografiju. A nije. Mara milosnica oporučni je tekst

bosanskohrvatske kulture.

U Mari milosnici se razvijaju dva plana priče: historijski i intimni, odnosno lična drama

pojedinca i drama jedne sredine. Radovan Vuković u svom djelu Velika sinteza navodi da

sam autor u Mari milosnici prelazi u prednji plan priče, pretvara se u zasebne slike i prizore i

razvija kao posebna radnja. Na tom planu priče Andrić oživljava događaje koji su potresli

Sarajevo sedamdesetih godina prošlog vijeka i vrijeme ulaska austrijskih okupacionih snaga u

Bosnu. (Lešić, 1988:216)

Svrha ove pripovijetke jeste ukazati na različitosti dviju kultura i vjera koje se nalaze na

malom geografskom području. Ustaljeno je mišljenje kako su pripadnici drugih vjera bili u

lošijem položaju nego muslimani zbog raznih nameta koje su morali plaćati.3

Ljudi su na neki način prihvatili tursku vlast, i činjenicu da su Turci na vlasti – ostali narod je

potlačen. Međutim, razlike su uočljive – Andrić, s jedne strane, opisuje s relativno dosta

detalja muslimanske običaje, unutarnja previranja i neke od njihovih stavova spram kršćana, s

druge strane, o kršćanima u interkulturalnom kontekstu daje škrte ali znakovite podatke za

priču. (Frleta, 2009:433)

2 Prvi je put objavljena 1926, u Srpskome književnom glasniku. Radi se o jednoj od dužih Andrićevih pripovijedaka. U kanonskom izdanju njegovih sabranih djela (Svjetlost – Sarajevo, Mladost – Zagreb, Prosveta – Beograd, DZS – Ljubljana i Misla – Skopje) iz 1976, “Mara milosnica” zaprema cijelih osamdeset stranica, a po slobodnoj procjeni, mogao bi to biti tekst od dvadeset pet tisuća riječi. Dužinom, riječ je, dakle, o kratkome romanu, ali koji nikada nije samostalno objavljen. Andrić ga je uklopio u tom naslovljen “Jelena, žena koje nema”, u kojem se nalaze sve same “ženske” priče.3 Raja (...) su svi podanici koji plaćaju porez bez obzira na vjeroispovijest. Kasnije vodi oslobađanju od poreza muslimanske raje u pograničnim krajevima na Banau, pa se termin sve više ograničava na kršćane.(Moačin, 1999:118)

''Otpočinjalo je mirno ljeto sa dobrim izgledima. Ali čaršija je bila zabrinuta i nemirna.

Poslovi su slabili, novca malo, a vrijednost mu nestala, uvoz neredovit i oteščan. Seljak

izbjegava da išta kupi ili da proda za papirnate kajime. Među hrišćanima neka sumnjiva

tišina. Stalno se šire vijesti da je austrijska vojska na Savi, i da samo čeka naređenje da je

pređe. I dok su oni u takvom položaju, pred Carigradom besposliče jesecima četiri bataljona

Bosanaca; drugi se, zarobljeni i raštrkani, javljaju iz Rusije i Vlaške (...) Po dućanima, hodže

okružene zabrinutim i pažljivim slušaocima, čitaju turske novine, prevode ih tumače. U

magazi hadži-Ive Livajića, fra Grgo Martić čita kriomice i prevodi Pester Lloyd, a po

dućanima na Varoši obilazi, sa džepovima punim italijanskih novina, Stevo Petranović, bivši

učitelj u srpskoj školi, a sad u službi italijanskog konzulata. (Andrić, 1977:109)

Hrvati imaju odbojan stav prema Turcima, što možemo uvidjeti u razmišljanjima i

razgovorima određenih likova – nazivaju ih pogrdim imenom Turčin.

Mara nakon što je došla u Veli-pašinu kuću:

''Mučila se samo još noću kad bi je, kao što se često dešavalo, slao da sama spava. Tada bi se

po nekoliko puta budila s jasnom svijesti – kakva samo u mraku može da se javi – o tom šta je

ona i ko je ona sada, i sa ustima punim plača zatiskivala lice između dušeka i jastuka i

grcala: - Tučin...''(1977:101)

''Mali je srkao mršavu čorbu, a nije htio da jede ječmen hljeb, jer je bio tvrd i opor, od brašna

koje je sijano na rijetko isto. Da bi ga zavarala, baba je drobila hljeb u čorbu i kašikom topila

zalogaje na dno. – Ovako Turčin i pakao tone, evo.'' U razgovoru između babe Anuše i

njenoga unuka, očigledno je mišljenje o Turcima.

Andrić opisuje Bosnu kao zemlju koja predstavlja granicu dviju velikih civilizacija,

povijesno križište Istoka i Zapada, a ona kao takva proteže se kroz gotovo sve njegove novele.

Andrić analizira taj etnički i konfesionalno šaroliki bosanski mikrokozmos u dugom razdoblju

koje najčešće obuhvaća vrijeme turske vladavine (Nemec, 2007: 21-22)

Kod Zvonka Kovača možemo pronaći tri parametra: ja i drugi, svoje i tuđe, identitet i razlika

(Kovač, 2001:204) koja su bitna u analizi ove pripovijetke. (...) čovjekov odnos prema

drugom čovjeku, a iz tih odnosa javljaju se mnogi sukobi temeljeni na neprihvaćanju razlika

koje postoje među ljudima, njihovim običajima i kulturama.( Kovač, 2001: 204)

Mara je odbačena od svijeta, ljudi je ne doživljavaju – u sceni kada Mara odlazi u crkvu i ljudi

je ''optužuju'' na način da joj ne žele napraviti mjesto da bi slušala misu, gdje je uočljiv

parametar ja i drugi

'' Još jedna stvar joj je padala teško: što ne ide u crkvu. Nije smjela ni umjela da mu to kaže.

Ali u prikrivenoj i nikad ne izrečenoj uzajamnosti, koja se sve više razvijala između njih, on se

sam sjeti i spomenu joj, jednog petka, da bi trebalo da ide u crkvu. Ona se sva zacrvenje i

samo se jače privi uz njega. A iduće nedjelje je naročit pašin momka doprati do pod crkveni

zid, i tu je opet sačeka poslije svršene mise. Vratila se još niže oborene glave, i sva drhteći do

prigušena jecanja. Ona je dosta puta, danju i noću, mislila na svoj život i svoju sramotu, ali

joj sve to nije nikad bilo ni blizu tako strahovito jasno kao za ta nepuna dva sata koja je

provela u crki. Kad se pomolila na crkvena vrata, sve se glave okrenuše prema njoj. Stare i

mlade žene, ispod crnih ili šarenih marama. Premjeriše je od glave do pete, pa onda još

dublje oboriše glave u molitvu. Zasuše je mržnja i prezir sa svih strana; toliko da se ukoči i

zastade i po crkve. Niko nije htio da se skloni i da joj načini mjesta. Kao u snu pade na

koljena, ne usuđujući se da gleda ni u oltar, na kome je bio naslikan mršav i žut svetac, a ne

mila Gospa kao u njihovoj crkvi u Docu.''(1977:104-105)

Pored toga kod Mare su uzdrmani temelji vjere, jer smatraju da je ona istu izdala.

'' Jela je bila oniska ali krupna, žuta i podbula u licu. Bila je prešla pedesetu godinu, a nije se

nikad udavala. U tome je bila neka tajna koju je ona, pored sve svoje brbljivosti, brižno krila.

Trideset i sedam godina ona služi u Pamukovića. Cijela kuća je na njoj. I ljeti i zimi sva

umotana nekim šamijama i podezama, puna uslova, ona se vrtila po cio dan po mutvaku,

spremala i naređivala. Nju je, kad joj je bilo šesnaest godina, unesrećivo mlađi brat starog

Pamukovića, jedan siloviti i prekrasan mladić koji je poslije otišao u svijet i negdje poginuo.

Otada je ostala u toj kući kao sluškinja. Ne izlazeći nikad iz mutvaka ...'' (1977:141)

Zar sudbina Mare i Jele nije ista ?! Zar Maru nije unesrećio Veli- paša, ostavio i otišao u

Carigrad?

'' Paša se nije prevario. To je bila vrsta ženska koju je on uvijek tražio, i naročito cijenio, i

koja ga je jedino još privlačila. Bilo joj je nepunih šesnaest godina. Imala je velike oči

golubinje boje, ugašena porculanskog sjaja, koje su se polagano kretale ... '' (1977:99)

Jeste, ista je, ali možemo uočiti koliko društvo i društveno okruženje imaju ulogu u

percipiranju kod ljudi. Dolazimo do paramentra svoje i tuđe – društvo je prihvatilo Jelinu

sudbinu jer je to uradio njihov, a sudbina Mare je dugačija jer u njenom slučaju 'onaj koji ju je

unesrećio' je Turčin i samim tim tuđi.

'' Svoje i strano u prostornim dimenzijama najčešće znači samo konkretiziranje naših osjećaja

i misli, predrasuda i zabluda koje nosimo ...'' ( Kovač, 2005:152)

Pozicija Mare milosnice odgovara poziciji Drugoga u postkolonijalnoj kritici, ona je Drugo i

jednostavno joj je ''nužno civiliziranje'' i ''okulturavanje'', Veli-paša kolonizira drugost –vrstu

ženske koja ga još jedino privlači i u njemu provocira ''istraživački duh''. (Gazetić, 2006:100)

Kada je riječ o identitetu, očito je da Mara pokušava pronaći svoj identite u okviru tri

prostora: pomjeranje iz rodnog doma u pašin prostor, njena nemogućnost da istovremeno

pripada crkvi kao semantičkom prostoru i pašinoj kući, i ovo je dio teksta u kom se

problematika identiteta intenzivira, boravak u Pamukovića kući u kojoj je ona samo

milosnica4(obilježena kao milosnica, ta činjenica utjecala je na krah njenog identiteta) Turčina

koji je otišao, dakle nedostojna bilo čega osim milosti koja joj je pružena jer joj je dozvoljeno

da živi i služi u kući Pamukovića.(Kahrović-Posavljak, 2012:15).

'' I ne zatvarajući vrata za sobom, Anđa ga bez riječi obuhvati oko pasa i povuče ga natrag.

Pijanac se pokoleba, ali odmah poče da se otima, mumljajući. Ali je žena bila jača i odvukla

ga je, prigušeno psujući:

- Ovamo dolazi, nesretni sine. Treba ti turska milosnica.''(1977:161)

O identitetu Amin Maalouf kaže '' da je svaki čovjek čuvar dvije baštine. Jedna je „uspravna“,

čine ju preci, tradicija naroda, vjerska zajednica svakog čovjeka, a druga je „vodoravna“ koja

potječe od njegove epohe i savremenika.(Maalouf, 2002:96)

Možemo uočiti da su obje varijable u slušaju Mare narušene, prva ona uspravna, iako je dio

nje, narušena je onom drugom, vodoravnom, narušava je društvo koje ju okružuje i ne

dozvoljava joj svojim nerazumijevanje, da pronađe svoj identitet. Amin Maalouf naglašava da

je za identitet bitnija druga, vodoravna varijabla.

4 Milosnica je riječ koja ima dvojako značenje zavisno od kulture u kojoj se koristi: u islamu to je ''najmilija i prva među zakonitim suprugama'' (Anić, 2002, s.v. milost_milosnica) odnosno u zapadnom svijetu milosnik znači ''ljubavnik'' pa prema tome u ženskom rodu''ljubavnica''.

UMJESTO ZAKLJUČKA

U radu možemo uočiti kako je bitno pronaći svoj identitet u interkulturalnom okruženju,

činjenica je da postoje razlike između odnosa ja i drugi, svoje i tuđe te identitet i razlike. Kad

se na malom prostoru nađe više kultura to u ljudima izaziva nespokoj, jer strah od

nepoznatog, uistinu je čudan strah. Tako se stvara ono što Nemec naziva fatalni trokut mržnje,

straha i zla '' kao akteri nastupaju ljudi različitih društvenih slojeva, nacionalnosti i

vjeroispovijesti, no gotovo svi sudbinski određeni fatalnim trokutom mržnje, straha i

zla.''(2007:17)

Ono što je najbitnije, Andrić je kroz svoje ženske likove uspio prenijeti ne samo položaj žene,

već i odnos društva i sredine prema ženi u određeno vrijeme, a sa tim i sliku samog društva.

Bitno je naglasiti da dvostruki kod čitanja igra bitnu ulogu u razumijevanju pripovijetki Ive

Andrića, koji određuje sudbinu svojim likovima i naglašavajući da predrasude proizilaze iz

neznanja kao što nemogućnost kanonizovanja djela Ive Andrića, prizilazi iz neznanja onih

koji to ne dopuštaju.

Andrić je za života odbijao dati prednost bilo kojem od gradova ili država iz njegova života,

isticao bi kako se smatra stanovnikom svijeta, s povlaštenim položajem neposrednog iskustva

s različitim kulturama i vjerama (...) Ima na malo primera u svetu gde su baš pisci postali

neka vrsta mostova za međusobno povezivanje krajeva i gradova. Kud će lepši zadatak

jednom piscu od onog da ljude zbližava. (Jandrić, 1982:94)

Kada se ne bi trudili da dodamo prisvojne pridjeve ispred imena ovog nobelovca, dopustili bi

da nas mostovi spajaju, a ne da ih sami rušimo.

LITERATURA:

Andrić, Ivo. 1977. Jelena, žena koje nema. Sarajevo: Svjetlost

Fluminensia. 2010. Časopis za filološka istraživanja. Rijeka: Filozofski fakulte Sveučilišta u

Rijeci

Frleta, Zrinka. 2009. Sudbina žene u kontekstu društva i dviju kultura. Zadar: Croatica et

Slavica ladertina

Kahrović-Posavljak, Amila. 2012. Čitanje kao kanonizacija: Metode falsificiranja teksta na

primjeru “Mare milosnice” Ive Andrića. Graz: Anzeiger für Slavische Philologie (XL)

Kovač, Zdenko. 2011. Međuknjiževne rasprave.

Lešić, Zdenko. 1988. Pripovjedači. Sarajevo: Veselin Masleša