Pravni fakultet u Zagrebu

Katedra za građansko procesno pravo

Izborni predmet Organizacija pravosuđa

Marko Elijaš

PRAVO NA SUĐENJE U RAZUMNOM ROKU

mentor: prof. dr. sc. Alan Uzelac

Zagreb, travanj 2006.

SADRŽAJ

1. UVOD . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1

2. ZAŠTITA PRAVA NA SUĐENJE U RAZUMNOM ROKU. . . . . . . 3

2.1. ZAŠTITA PRED USTAVNIM SUDOM . . . . . . . . . . 3

2.1.1. PRAKSA USTAVNOG SUDA . . . . . . . . . . . 6

2.1.2. STATISTIČKI PODACI. . . . . . . . . . . . 11

2.1.3. PROBLEMI OVOG SUSTAVA . . . . . . . . . . 12

2.2. ZAŠTITA PO NOVOM ZAKONU O SUDOVIMA . . . . . . 13

2.2.1. PROBLEMI I DVOJBE NOVOG SUSTAVA . . . . . 15

3. ZAKLJUČAK . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18

LITERATURA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19

1. UVOD

Pravo na suđenje u razumnom roku je pravo stranke u

sudskom postupku da sud o njezinim pravima i obvezama odnosno

o optužbi za kažnjivo djelo odluči bez nepotrebnog

odugovlačenja.

Ovo pravo zajamčeno je Konvencijom za zaštitu ljudskih

prava i temeljnih sloboda, sklopljenom u Rimu 4. studenog

1950. godine.1 Republike Hrvatska je Konvenciju ratificirala 5.

studenog 1997. godine, čime je u Hrvatskoj također prihvaćena

obveza poštivanja tog prava.2

Konvencija pravo definira u članku 6. pod nazivom ''Pravo

na pošteno suđenje'', i to u stavku 1. sljedećim riječima:

''Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili

u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega

svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i

nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita

njegov slučaj.''

To pravo je ustavnim izmjenama od 9. studenog 2000. godine

uneseno i u Ustav Republike Hrvatske, kao čl. 29.: ''Svatko

ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud

pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i

obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.''3

Vidljivo je da je odredba hrvatskog Ustava analogna onoj iz

1 Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori, broj 18/97, pročišćeni tekst – Narodne novine, br. 6/99, ispravak pročišćenog teksta – Narodne novine, br. 8/99); u daljnjem tekstu: Konvencija 2 Zakon o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i protokola br. 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori, br. 18/97); akt o ratifikaciji položen je 5. studenog 1997. godine 3 Promjena Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 113/00); pročišćeni tekst Ustava - Narodne novine, br. 41/01, ispravak – Narodne novine, br. 55/01; u daljnjem tekstu: Ustav

Konvencije, osim dijela koji se odnosi na garanciju javnosti.

Na tu garanciju je već prilikom potvrđivanja Konvencije

Hrvatska stavila rezervu jer ne može jamčiti održavanje javne

rasprave kad Upravni sud odlučuje o zakonitosti pojedinačnih

akata upravnih vlasti jer on u pravilu odlučuje u nejavnoj

sjednici.4 S druge strane, može se reći da pravo na pošteno

suđenje Ustav određuje za širi krug postupaka, jer umjesto

kaznenog, govori o kažnjivom djelu, koji je genus proximum (po

toj interpretaciji, ustavno pravo odnosilo bi se i na postupke

pred prekršajnim sudovima). Najvažnije za ovu temu jest da je

time pravo na suđenje u razumnom roku uzdignuto na razinu

ustavnog prava (jer prava koja proizlaze iz odredaba

Konvencije, kao i odredbe ostalih međunarodnih ugovora su po

svojoj pravnoj snazi iznad zakona, ali ispod Ustava, kao

temeljnog i najvišeg pravnog akta5).

Duljina trajanja sudskih postupaka u Hrvatskoj jest velik

i značajan problem pravosuđa,6 pa je zaštita prava na suđenje u

razumnom roku vrlo važno pravno i političko pitanje.

4 Zakon o upravnim sporovima (Narodne novine, br. 53/91, 9/92, 77/92), čl. 34. st. 1.: "O upravnim sporovima sud rješava u nejavnoj sjednici" 5 Ustav, čl. 140.: ''Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona. Njihove se odredbe mogu mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na način koji su u njima utvrđeni, ili suglasno općim pravilima međunarodnog prava.'' 6 Uzelac, Alan: Vladavina prava i pravosudni sustav: sporost pravosuđa kao prepreka pridruživanju, Pridruživanje Hrvatske Europskoj Uniji: Izazovi institucionalnih prilagodbi, Zagreb, 2004., str. 100.: ''problem suđenja u razumnom roku je isplivao na površinu kao najkonkretniji i najeklatatniji problem na putu punog ostvarenja pravne države i vladavine prava.''

2. ZAŠTITA PRAVA NA SUĐENJE U RAZUMNOM ROKU

2.1. ZAŠTITA PRED USTAVNIM SUDOM

Pravo na suđenje u razumnom roku, uvedeno Konvencijom i

Ustavom, nije u prvim godinama nakon stupanja na snagu u

Hrvatskoj bilo zaštićeno prikladnim unutarnjim pravnim

sredstvom, koje Konvencija zahtijeva (svatko ima pravo na

djelotvoran pravni lijek pred domaćim državnim tijelom za

zaštitu prava i sloboda priznatih Konvencijom7). Međutim, sama

Konvencija ustanovljuje Europski sud za ljudska prava radi

osiguranja poštovanja obveza koje su države preuzele

Konvencijom i dodatnim protokolima.8 Nadležnost Europskog suda

proteže se na sve predmete glede tumačenja i primjene

Konvencije i dodatnih protokola: kako na međudržavne sporove,

tako i na pojedinačne zahtjeve osoba čija su prava iz

Konvencije povrijeđena.9 Ključan uvjet dopuštenosti za

podnošenje zahtjeva Europskom sudu jest iscrpljenost domaćeg

pravnog puta.10 U slučaju povrede prava razumnog roka, Europski

sud je smatrao kako u hrvatskom pravnom sustavu nema

adekvatnog pravnog sredstva, te je osobama koje su tvrdile da

im je pred hrvatskim sudovima povrijeđeno to pravo omogućen

izravan pristup Europskom sudu.

U svjetlu navedenih činjenica i zbog povećanog broja

slučajeva iz Hrvatske koji su se našli pred Europskim sudom,

24. rujna 1999. godine donesen je novi Ustavni zakon o

7 Konvencija, čl. 13. 8 Ibid., čl. 19.; u daljnjem tekstu: Europski sud 9 Ibid., čl. 34.: '' Sud može primati zahtjeve bilo koje fizičke osobe, nevladine organizacije ili skupine pojedinaca koji tvrde da su žrtve povrede prava priznatih u ovoj Konvenciji ili dodatnim protokolima što ih je počinila jedna visoka ugovorna stranka. Visoke ugovorne stranke obvezuju se da ni na koji način neće sprječavati djelotvorno vršenje toga prava.'' 10 Ibid., čl. 35. st. 1.: '' Sud može razmatrati predmet samo nakon što su iscrpljena sva raspoloživa domaća pravna sredstva, u skladu s općeprihvaćenim pravilima međunarodnog prava''

Ustavnom sudu11 koji u čl. 59. st. 4. predviđa kako ''Ustavni

sud iznimno može pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije

negoli je iscrpljen pravni put ako utvrdi da je potpuno

razvidno da se pobijanim aktom, odnosno nedonošenjem akta u

razumnom roku grubo vrijeđaju ustavna prava ili slobode i da

bi nepokretanjem postupka za podnositelja tužbe mogle

nastupiti teške i nepopravljive posljedice''. Ovo rješenje

Europski sud nije priznao kao djelotvorno nacionalno pravno

sredstvo12: razlozi su prvenstveno u tome što dopuštenost ovisi

o ocjeni Ustavnog suda, a postupak se dopušta samo iznimno i

to ispunjenjem nekoliko vrlo teških uvjeta na strani

podnositelja. Ustavni sud također nije imao na raspolaganju

druge sankcije izvan pukog određivanja povrede.13

Zaštita prava na suđenje u razumnom roku u hrvatskom

pravnom sustavu uvedena je novelom Ustavnog zakona o Ustavnom

sudu od 23. ožujka 2002. godine, kao poseban ustavnosudski

postupak.14 Čl. 63. st. 1. UZUS-a15 kaže: ''Ustavni sud će

pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je

iscrpljen pravni put, u slučaju kad o pravima i obvezama

stranke ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela nije u

razumnom roku odlučio sud...''. Ovo je bio temeljni način

zaštite prava na suđenje u razumnom roku do kraja 2005.

godine.

11 Ustavni zakon o Ustavnom sudu (Narodne novine, br. 99/99, pročišćeni tekst Ustavnog zakona o Ustavnom sudu - Narodne novine, br. 49/02), u daljnjem tekstu: UZUS 12 što se vidi iz obrazloženja presude u slučaju Rajak protiv Hrvatske od 28. lipnja 2001. godine, u povodu zahtjeva br. 49706/99; te presuda u slučaju Horvat protiv Hrvatske od 26. srpnja 2001. godine, o zahtjevu 51585/99 (za presude i odluke Europskog suda vidi Database of the case-law of the European Convention on Human Rights: http://cmiskp.echr.coe.int/tkp197/, hrvatski prijevodi odluka i presuda u kojima je tužena Republika Hrvatska dostupni su na internetskim stranicama Ministarstva pravosuđa: http://www.pravosudje.hr/default.asp?ru=241&sid=&akcija=&jezik=1) 13 Uzelac, op. cit. (bilj. 6.), str 113. 14 Ustavni zakon o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 29/02) 15 čl. 59a po originalnoj numeraciji

Navedeno rješenje jest način zaštite ljudskih prava i

temeljnih sloboda u postupku povodom ustavne tužbe, kojim se

pred Ustavnim sudom štiti ustavno pravo (ljudsko pravo ili

temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno

pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu).16 Ovo

sredstvo Europski sud ocijenio je kao učinkovito nacionalno

pravno sredstvo zaštite prava na suđenje u razumnom roku

(dakle ono mora biti iskorišteno, kao uvjet dopuštenosti

obraćanja Europskom sudu).17

Pravo na suđenje u razumnom roku jest pravo u sklopu prava

na pošteno suđenje i spada pod navedenu definiciju ustavnog

prava. Međutim, specifičnost ovog načina zaštite jest u tome

što se ustavna tužba može podnijeti i prije uobičajenih

sredstava pravne zaštite.18 Upravo je nedonošenje odluke u

razumnom roku, dakle nemogućnost iscrpljivanja pravnog puta

ratio sužavanja pretpostavaka za podnošenje ustavne tužbe po

ovoj osnovi.

Odlukom kojom Ustavni sud usvaja ustavnu tužbu, odredit će

nadležnom sudu rok za donošenje akta kojim će taj sud

meritorno odlučiti o pravima i obvezama ili o sumnji ili

optužbi zbog kažnjivog djela podnositelja.19

Također, Ustavni sud određuje primjerenu naknadu koja

pripada podnositelju zbog povrede njegova ustavnog prava koju

je sud učinio kada o pravima i obvezama podnositelja ili o

16 UZUS, čl. 62. st. 1. 17 Europski sud je u odluci u predmetu Slaviček protiv Hrvatske od 4. srpnja 2002. godine (Odluka o zahtjevu, br. 20862/02) utvrdio da je novi ustavnosudski postupak učinkovito nacionalno pravno sredstvo za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, a u odluci u predmetu Nogolica protiv Hrvatske od 5. rujna 2002. godine (Odluka o dopuštenosti zahtjeva, br. 77784/01) zauzet je stav da to sredstvo mora biti iscrpljeno kao pretpostavka dopuštenosti obraćanja Europskom sudu 18 iscrpljen pravni put je jedna od pretpostavki podnošenja ustavne tužbe Ustavnom sudu 19 UZUS, čl. 63. st. 2.; o ovome se više govori infra kroz primjere iz prakse

sumnji ili optužbi zbog njegova kažnjivog djela nije odlučio u

razumnom roku.20 Naknada se isplaćuje iz državnog proračuna u

roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva stranke za

njezinu isplatu.

Dakle, možemo razlikovati dva aspekta ovog posebnog

ustavnosudskog postupka: onaj koji se odnosi na ubrzanje

sudskog postupka, te drugi koji se odnosi na obeštećenje osobe

čije je pravo povrijeđeno. Oba elementa analiziraju se kroz

primjere iz ustavnosudske prakse.

2.1.1. PRAKSA USTAVNOG SUDA

U ovom dijelu rada, kroz primjere ću prikazati vrste

odluka koje Ustavni sud donosi u odnosu na ustavne tužbe u

kojima se podnositelj poziva na povredu prava na suđenje u

razumnom roku.

Prema rješenju Ustavnog suda broj: U-IIIA-4396/2005,

ustavna tužba se odbacuje. Razlog tomu jest činjenica, kako

stoji u obrazloženju, da je postupak okončan prije podnošenja

ustavne tužbe (ustavna tužba je podnesena 5. listopada 2005.

godine, a rješenje o nasljeđivanju u ostavinskom postupku,

donio je Općinski sud u Pazinu 31. kolovoza 2004. godine, koje

je postalo pravomoćno 13. listopada 2004. godine). Dakle, ako

je sudski postupak okončan prije podnošenja ustavne tužbe,

Ustavni sud će ustavnu tužbu rješenjem odbaciti.

Odlukom broj: U-IIIA-2203/2004, Ustavni sud odbija kao

neosnovanu ustavnu tužbu podnesenu radi duljine ovršnog

20 Ibid., čl. 63. st. 3.; također, vidi infra

postupka. Kroz obrazloženje ove odluke, vide se razlozi koje

Ustavni sud uzima kao relevantne pri odlučivanju21:

• duljina sudskog postupka22 (u navedenom slučaju, ovršni

postupak je trajao dvije godine, osam mjeseci i

devetnaest dana),

• postupanje nadležnog suda23 (Općinski sud u Opatiji je

rješenjem odredio ovrhu na nekretninama, te je proveo

vještačenje i donio više zaključaka te dva meritorna

rješenja, a Županijski sud u Rijeci je odlučujući o

žalbama stranaka i trećih osoba donio rješenje kojim je,

u jednom dijelu, predmet vratio sudu prvog stupnja na

ponovni postupak, a nakon toga prvostupanjski je sud

donio rješenje o upućivanju trećih osoba na pokretanje

parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom),

• ponašanje podnositelja ustavne tužbe24 (ovrhovoditelj u

sudskom ovršnom postupku svojim ponašanjem nije doprinio

duljini postupka),

• složenost sudskog predmeta25 (s obzirom na brojne

prigovore trećih osoba i provedeno vještačenje, te

činjenicu da je provođenje ovrhe uvjetovano rezultatom

parničnog postupka koji je pokrenut radi proglašenja

ovrhe nedopuštenom, Ustavni sud ocjenjuje da se radi o

složenoj pravnoj stvari).

Prosudbom svih navedenih kriterija, Ustavni sud je ocijenio da

se trajanje ovog sudskog postupka ne može smatrati

prekoračenjem razumnog roka. Zaključak koji se može izvesti

jest taj da razumni rok nije fiksna, striktno određena

21 ''povredu ustavnog prava na donošenje sudske odluke u razumnom roku, Ustavni sud razmatra u svjetlu osobitih okolnosti svakog pojedinog slučaja'', odluka Ustavnog suda broj: U-IIIA-2203/2004, stranica 3. 22 i to primarno od dana ratifikacije Konvencije, vidi infra 23 primjeri odgovornosti države: spora dostava premeta među sudovima, neodržavanje rasprave kroz dulje vrijeme, nepotrebno ili predugo izvođenje dokaza itd. 24 podnositelj, međutim, ima pravo iskoristiti sve postupovne mogućnosti koje mu zakoni pružaju i to se neće samo po sebi smatrati otezanjem postupka 25 u postupovnom smislu ili s obzirom na meritum spora

veličina, već da je riječ o standardu koji sud procjenjuje

zasebno u svakom konkretnom slučaju, prvenstveno rabeći

navedene parametre.26 Uz kriterije navedene u primjeru kao i u

ostalim odlukama Ustavnog suda koje dalje navodim, daljnji

putokazi pri donošenju odluke također su: važnost predmeta za

podnositelja zahtjeva te posebne okolnosti koje mogu opravdati

produženje postupka.27 Sljedeći kriterij je vrsta spora.28

Postupak se sagledava kao cjelina, što je važno u slučaju kad

je drugostupanjski sud svojim ekspeditivnim djelovanjem

osigurao da postupak ne traje nerazumno dugo, iako je

prvostupanjski sud prešao granicu razumnog roka.

Primjer odluke Ustavnog suda kojom se ustavna tužba

usvaja, predstavlja odluka broj: U-IIIA-3414/2003. Riječ je o

radnom sporu radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i isplate.

Dakle, riječ je o hitnoj vrsta spora, koji je usto nedvojbeno

i od velike važnosti za podnositelja. Postupak nije pravomoćno

okončan u razdoblju od šest godina, deset mjeseci i deset dana

do podnošenja ustavne tužbe 29. listopada 2003. godine (a pet

godina, jedanaest mjeseci i dvadesetčetiri dana od

potvrđivanja Konvencije). Iz ovoga se vidi da razumni rok teče

od dana podnošenja tužbe (odnosno prijedloga ili drugog

zahtjeva kojom se pokreće određeni sudski postupak, a u

kaznenom postupku od dana pokretanja kaznenog postupka29) do

dana podnošenja ustavne tužbe.30 Ustavni sud u obrazloženju

26 koji su u najvećoj mjeri preuzeti od Europskog suda, više o kriterijima Europskog suda vidi: Vajić, Nina: Duljina sudskog postupka u Hrvatskoj i praksa Europskog suda za ljudska prava, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 51:5/2001, str. 981.-990. 27 Crnić, Jadranko: Komentar Ustavnoga zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, Zagreb, 2002. 28 u odluci broj: U-IIIA-1038/2005, Ustavni sud pri usvajanju ustavne tužbe obrazlaže kako je za osnovanost ustavne tužbe važno imati u vidu da je riječ o radnom sporu 29 donošenja rješenja o provođenju istrage ili podizanja optužnice, ili optužnog prijedloga, ili privatne kaznene tužbe, odnosno od dana uhićenja, ako je uhićenje prethodilo pokretanju kaznenog postupka 30 tu Ustavni sud odstupa od prakse Europskog suda koji procjenjuje razumnost s obzirom na stanje predmeta na dan donošenja odluke o osnovanosti zahtjeva

posebno raščlanjuje aktivnosti suda do 5. studenoga 1997.

godine i nakon tog datuma. Iz ovog obrazloženja vidi se kako

je za ispitivanje povrede prava na razuman rok

pravnorelevantno razdoblje od stupanja Konvencije na snagu

(jer od tada je to pravo zajamčeno i dio unutarnjeg pravnog

poretka Republike Hrvatske), međutim određenu važnost ima i

trajanje postupka do navedenog datuma (prvenstveno kod

popravljanja štete, ali se aktivnosti do tog datuma ne

analiziraju detaljno). Navodi se da je drugostupanjski sud (u

ovom slučaju Županijski sud u Splitu) iskazao dugogodišnju

neaktivnost u žalbenom postupku (žalba je podnesena 13. srpnja

1998. godine, a Županijski sud je donio presudu i rješenje 18.

studenog 2005. godine). U dijelu osporene odluke

prvostupanjskog suda koji je ukinut, spis je vraćen

prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Postupak je u tijeku

pred prvostupanjskim sudom. Sud utvrđuje da podnositelj

ustavne tužbe kao tužitelj u parničnom postupku nije doprinio

duljini postupka. U predmetu nema elemenata složenosti.

Ocjenom svih navedenih okolnosti, Ustavni sud donosi odluku

kojom se ustavna tužba usvaja. Ustavni sud nalaže nadležnom

Općinskom sudu u Splitu donijeti odluku u predmetu u najkraćem

mogućem roku, ali ne duljem od šest mjeseci.31 Kod ovog

rješenja, također se moram zaustaviti i napomenuti da je

navedena formulacija gotovo standardna u odlukama Ustavnog

suda. Dakle, ako je pravo na suđenje u razumnom roku

povrijeđeno, kao najduži rok za donošenje odluke u predmetu

ostavlja se šest mjeseci.32 U navedenom slučaju, s obzirom da

je ustavna tužba usvojena, Ustavni sud je odredio i primjerenu

naknadu (u iznosu od 9.000,00 kuna).

31 rok se računa od prvoga idućeg dana nakon objave odluke u Narodnim novinama 32 s tim da je nadležni sud dužan Ustavnom sudu dostaviti pisanu obavijest o datumima donošenja i otpreme odluke u roku osam dana od otpreme, a najkasnije osam dana od isteka roka od šest mjeseci propisanog u izreci odluke Ustavnog suda

U odluci broj: U-IIIA-1038/2005, Ustavni sud usvaja

ustavnu tužbu, ali samo donosi odluku o obeštećenju, budući da

je za vrijeme trajanja ustavnosudskog postupka nadležni sud

donio odluku. Visina naknade u ovom slučaju iznosi 7.500,00

kuna. Visinu naknade zbog povrede ustavnog prava na donošenje

sudske odluke u razumnom roku Ustavni sud određuje uzimajući u

obzir okolnosti svakog pojedinog slučaja, uz istodobno

uvažavanje gospodarskih i socijalnih prilika u Republici

Hrvatskoj. Radi se o popravljanju neimovinske štete33, koja se

naknađuje zbog nerazumno dugog trajanja postupka nakon 5.

studenog 1997. godine, ali se u određenoj mjeri uzima i

trajanje duljine postupka prije tog datuma. Naknada se

određuje u višem iznosu ako je riječ o hitnom postupku.34

Naknada se umanjuje ako postoji doprinos podnositelja dugom

trajanju postupka. Iz prakse Ustavnog suda može se uočiti

postupno povišenje iznosa ovih novčanih satisfakcija.35 Uz

novčanu satisfakciju, neimovinska šteta se popravlja i

moralnom satisfakcijom, što predstavlja objava odluke o

povredi prava (kroz objave odluka Ustavnog suda o povredi

prava na razumni rok u Narodnim novinama).36 Druga važna

činjenica koja je vidljiva iz navedene prakse jest u tome da

Ustavni sud može odlučivati o obeštećenju samo podnositelja

ustavne tužbe čiji je postupak okončan za ustavnosudskog

33 Ustavni sud u ovom slučaju također usvaja shvaćanje Europskog suda po kojem se radi o neimovinskoj šteti, kaja se po novom Zakonu o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05) definira kao povreda prava osobnosti; u ovom slučaju posljedice su frustracija, neizvjesnost, čekanje, stres, te fizičke i duševne patnje koje proizlaze iz te povrede temeljem kojih se određuje visina pravične novčane naknade 34 u navedenom primjeru to jest slučaj, jer se radi o radnom sporu; specifičan primjer visokog obeštećenja jest odluka broj: U-IIIA-2113/2003 kojom je u statusnoj stvari utvrđivanja očinstva naknada dosuđena u iznosu od 12.500,00 kuna 35 Potočnjak, Željko: Zaštita prava na suđenje u razumnom roku – neki prijedlozi za unapređenje hrvatskog sustava na temelju stranih iskustava, Hrvatska pravna revija, travanj 2005., str. 5. 36 točka V. izreke odluke Ustavnog suda, kao primjer odluke kojom se ustavna tužba usvaja, broj: U-IIIA-3414/2003 nalaže: ''Ova odluka objavit će se u Narodnim novinama.''; temelj je čl. 29. st. 1. UZUS-a: '' odluke i rješenja doneseni u ustavnosudskim postupcima za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom objavljuju se u Narodnim novinama''

postupka37, ali ne i glede podnositelja ustavne tužbe čiji je

sudski postupak već prije podnošenja iste završen.38

Meritorne odluke Ustavnog suda kojima se ustavna tužba

usvaja ili odbija, Ustavni sud donosi na temelju ustavne

tužbe, očitovanja suda na tužbu i preslike spisa predmeta.

Očitovanje i presliku spisa Ustavni sud traži od nadležnog

suda kojem se prigovara neopravdano odugovlačenje s postupkom.

Praksa pokazuje da već samo traženje očitovanja od nadležnog

suda djeluje na ubrzanje sudskog postupka (a ako postupak bude

okončan prije ustavnosudskog, tad se Ustavni sud u svojoj

meritornoj odluci ograničava, kako je već rečeno, na

određivanje novčane satisfakcije).39

2.1.2. STATISTIČKI PODACI

Sljedeći podaci su prikaz rada Ustavnog suda u razdoblju

od 2000. godine do 2005. godine, dok je to tijelo bilo jedino

nadležno za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku:

• od ustanovljenja ustavne tužbe kao sredstva zaštite prava

na suđenje u razumnom roku (dakle, od novele UZUS-a iz

2002. godine) do kraja 2005. godine Ustavnom sudu je

podneseno oko 3300 ustavnih tužbi zbog povrede tog prava,

od kojih je 1700 riješeno, a u više od 800 predmeta

utvrđena je povreda prava na suđenje u razumnom roku,

37 takvu praksu Ustavni sud provodi od 5. svibnja 2004. godine, prije kojeg datuma je ovakve tužbe odbacivao zbog nepostojanja pretpostavki za odlučivanje u biti stvari 38 u tim predmetima može se predmet iznijeti neposredno pred Europski sud (u roku šest mjeseci od okončanja postupka), s tim da je razlika Konvencije u odnosu na UZUS u tome što Europski sud može, prema potrebi, dosuditi pravičnu naknadu (čl. 41.), dok Ustavni sud to redovito čini 39 Potočnjak, op. cit. (bilj. 35.), str. 5.

• predmeti zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku

imaju najbržu stopu rasta (22,4 puta više ustavnih tužbi

u 2005. godini u odnosu na 2000. godinu), u

• u 2005. godini podnesene su 1433 ustavne tužbe (724 su

riješene) zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku,

te su dosegle udio od 27,4% svih zaprimljenih predmeta

Ustavnog suda,

• uočava se porast broja usvojenih ustavnih tužbi (6

odnosno 4% usvojenih 2002. godine, u odnosu na 493

odnosno 68% usvojenih 2005. godine),

• iznosi obeštećenja koji se dosuđuju u slučajevima kad je

utvrđena povreda prava na suđenje u razumnom roku rastu

(prosječna naknada u 2005. godine iznosi 7.400,51 kunu,

dok je 2003. godine iznosila 4.754,24 kuna; sveukupno je

dosada isplaćeno 8.029.555,00 kuna iz državnog proračuna

Republike Hrvatske na ime ove naknade).

2.1.3. PROBLEMI OVOG SUSTAVA

Iz podataka navedenih u prethodnom potpoglavlju, vidljiv

je konstantan porast priljeva predmeta zbog povrede razumnog

roka. Takav trend rezultirao je prevelikim opterećenjem

Ustavnog suda koji se našao u situaciji da ne bi sam mogao

odlučivati o iznesenim mu predmetima poštujući razumni rok, a

s druge strane, postoji opasnost glede sposobnosti Ustavnog

suda da rješava druga pitanja iz svoje nadležnosti

(prvenstveno apstraktnu kontrolu ustavnosti i zakonitosti).40

Također, vidljivo je kako Ustavni sud ne može rješavati

40 kako Ustavni sud upozorava u Izvješću Hrvatskom saboru U-X-835/2005 od 24. veljače 2005. godine

podnesene ustavne tužbe adekvatnom brzinom (riješi otprilike

polovicu godišnje pristiglih). Visok postotak usvojenih

ustavnih tužbi ukazuju na opravdanost zahtjeva podnositelja,

odnosno kako je pravo na suđenje u razumnom roku ugroženo u

hrvatskom sudskom sustavu. Ustavni sud stoga 2005. godine

traži da se pri donošenju novog Zakona o sudovima osigura

sudjelovanje redovitih i specijaliziranih sudova u zaštiti

prava na suđenje u razumnom roku.

2.2. ZAŠTITA PO NOVOM ZAKONU O SUDOVIMA

9. prosinca 2005. godine, donesen je novi Zakon o

sudovima.41 U općim odredbama tog zakona, također se navodi

jamstvo na pošteno suđenje42, koje uključuje i pravo na suđenje

u razumnom roku43. Novina koju donosi ZS jest u tome što

drukčije uređuje pravni mehanizam zaštite toga prava, u glavi

III. pod naslovom ''Zaštita prava na suđenje u razumnom

roku''.

Naime, prema odredbama zakona, stranka koja smatra da

nadležni sud nije odlučio u razumnom roku o njezinom pravu ili

obvezi (odnosno o sumnji ili optužbi za kažnjivo djelo), može

neposredno višem sudu uputiti zahtjev za zaštitu prava na

suđenje u razumnom roku44, koji odlučuje u hitnom postupku45.

Ako se zahtjev odnosi na postupak koji je u tijeku pred

Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, Visokim

prekršajnim sudom Republike Hrvatske ili Upravnim sudom

41 Zakon o sudovima (Narodne novine, br. 150/05); u daljnjem tekstu: ZS 42 Ibid., čl. 4. st 1.: ''Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.'' 43 stari Zakon o sudovima (Narodne novine, br. 3/94) govori o ''pravu suđenja bez neosnovanog odgađanja'' 44 ZS, čl. 27. st. 1. 45 Ibid., čl. 27. st. 3.

Republike Hrvatske o zahtjevu će odlučiti Vrhovni sud

Republike Hrvatske.46

Dakle, prema novom uređenju, za zahtjeve u vezi povrede

razumnog roka nadležni su sudovi i to neposredno viši sud

(odnosno Vrhovni sud u odnosu na visoke specijalizirane

sudove). Taj sud sada odlučuje o osnovanosti zahtjeva, te ako

nađe da je do povrede prava došlo određuje rok u kojem sud

pred kojim je postupak u tijeku mora odlučiti o pravu ili

obvezi (odnosno o sumnji ili optužbi za kažnjivo djelo

podnositelja zahtjeva), te također određuje primjerenu naknadu

podnositelju zahtjeva koja mu pripada zbog povrede njegovog

prava na suđenje u razumnom roku.47 Dakle, obje komponente

zaštite: ubrzanje postupka i obeštećenje sudionika nerazumno

dugog postupka su u nadležnosti sudske vlasti. Sud bi o njima

trebao odlučivati u hitnom i sumarnom izvanparničnom postupku

koji je akcesoran glavnom postupku.48 Stajalište Ustavnog suda

je da bi se sudovi trebali služiti već utvrđenim mjerama i

kriterijima iz bogate trogodišnje prakse tog tijela.

Sljedeće pravno sredstvo koje stoji na raspolaganju

podnositelju zahtjeva jest žalba protiv rješenja donesenog u

navedenom postupku koja se upućuje Vrhovnom sudu Republike

Hrvatske u roku 15 dana.49

Tek korištenjem ovih pravnih sredstava iscrpljuje se

pravni put zaštite prava na suđenje u razumnom roku, te se

nakon njega može podnijeti ustavna tužba.50 Dakle, ustavna

tužba se podnosi isključivo u odnosu na rad Vrhovnog suda:

bilo na njegovo drugostupanjsko rješenje (kojim odlučuje o 46 Ibid., čl. 27. st. 2. 47 Ibid., čl. 28. st. 1. 48 valja napomenuti da kao posljedica ovog tumačenja ZS-a, dakle korištenje postupovnih odredaba izvanparničnog postupka, isključuje se dopuštenost revizije 49 ZS, čl. 28. st. 3. 50 što ZS izrijekom navodi u čl. 28. st. 3.

žalbi uloženoj na rješenje prvostupanjskog, neposredno višeg

suda51), ili na njegovo prvostupanjsko rješenje (kojim odlučuje

o zahtjevu podnijetim na zaštitu razumnog roka u odnosu na

sudove za koje je Vrhovni sud neposredno viši sud52, ili je

izrijekom ovlašten53), odnosno na nerazumno dugo trajanje

postupka pred samim Vrhovnim sudom. Razlika jest što u zadnjem

slučaju nema roka za podnošenje ustavne tužbe, dok u ostalim

slučajevima se ona podnosi u roku od 30 dana od dostave odluke

Vrhovnog suda.54 Eventualna iznimka od navedenog bila bi u

slučaju kad bi sam postupak zaštite prava na suđenje u

razumnom roku pred nadležnim sudom trajao nerazumno dugo.55

Ono što je traženo i postignuto novim sustavom jest u tome

da se nadležnost u vezi pitanja uz povredu prava na razumni

rok zadržava primarno unutar okvira sudbene vlasti te da je

pritisak koji je opterećivao jedno tijelo disperziran na

dvadesetpet nadležnih sudova (županijski, Visoki prekršajni

sud, Visoki trgovački sud i Vrhovni sud Republike Hrvatske),

koji zadržavaju jednake ovlasti kakve je imao Ustavni sud.

Poseban naglasak je na ulazi Vrhovnog suda, koji ovim sustavom

dobiva mogućnost da i u okviru prava na suđenje u razumnom

roku osigurava jedinstvenu primjenu zakona kao najviši sud.

2.2.1. PROBLEMI I DVOJBE NOVOG SUSTAVA

Kakva je nova praksa? Nakon stupanja na snagu novog ZS-a,

Ustavni sud je ustavne tužbe u kojima se podnositelj poziva na

51 dakle, rješenje županijskog, Visokog trgovačkog ili Visokog prekršajnog suda u odnosu na zahtjev podnijet glede zaštite razumnog roka u postupku pred općinskim, trgovačkim ili prekršajnim sudom 52 županijski sudovi 53 Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske i Upravni sud Republike Hrvatske 54 UZUS, čl. 64.: '' Ustavna se tužba može podnijeti u roku od 30 dana računajući od dana primitka odluke.'' 55 što je ustvari ista relacija kao i kod prijedloga Europskom sudu kod nerazumno dugog postupka pred Ustavnim sudom

čl. 63. UZUS-a počeo dopisom prosljeđivati sudu koji je

nadležan po čl. 27. ZS-a (dakle, neposredno višem sudu,

odnosno Vrhovnom sudu). Radi se o jednom zanimljivom rješenju.

Naime, po načelu lex posterior derogat legi priori, odredbe

ZS-a trebale bi imati primat nad odredbama UZUS-a, te bi

Ustavni sud morao odbaciti ustavnu tužbu podnesenu nakon

stupanja ZS-a na snagu.56 Međutim, istovremeno se postavlja

pitanje mogu li odredbe ZS-a derogirati odredbe UZUS-a budući

da je riječ o zakonu koji Hrvatski sabor donosi postupkom

određenim za promjenu Ustava.57 UZUS je pravni izvor po snazi

iznad ''običnog'' zakona te iz ovog svega proizlazi da novim

uređenjem postoje ustvari dvije opcije, odnosno dva pravna

puta zaštite prava na suđenje u razumnom roku.58 To znači da bi

Ustavni sud ostao nadležan kod ustavnih tužbi koje stranke

podnose i bez prolaska pravnog puta neposredno višeg suda, te

zatim Vrhovnog suda.59

Međutim, Ustavni sud nije takvog mišljenja. Stajalište

koje Ustavni sud zauzima jest da je pravni put predviđen novim

ZS-om pretpostavka dopuštenosti ustavne tužbe zbog povrede

razumnog roka, a da je Ustavni sud zadržao svoja ovlaštenja iz

čl. 63. UZUS-a kao zadnja instanca nacionalnog pravnog

poretka.60 Takvo stajalište Ustavnog suda jest razumljivo, jer

je upravo Ustavni sud prvenstveno upozoravao na potrebu

vlastitog rasterećenja glede ovog tipa ustavne tužbe. Tako

56 UZUS, čl. 32.: '' Ustavni sud će rješenjem odbaciti ustavnu tužbu ako nije nadležan za odlučivanje...'' 57 Ustav, čl. 131. st. 2., te čl. 144.: '' O promjeni Ustava odlučuje Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika.'' 58 odnosno, u gorem slučaju, da su članci 27. i 28. ZS-a neustavni 59 tako tumači i Crnić, Jadranko: Razmišljanje u (ne)ustavnosti nekih odredaba (novog) Zakona o sudovima, Informator, br. 5405-5408/2006, str. 30. 60 Potočnjak, Željko: Zaštita prava na suđenje u razumnom roku nakon stupanja na snagu novog Zakona o sudovima, Hrvatska pravna revija, travanj 2006., str. 18.; te str. 20.: ''Mišljenja smo da odredbama ZS-a nije uspostavljen usporedni postupak zaštite prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na onaj predviđen UZUS-om, već da se radi o sukcesivnim postupcima, pri čemu postupak utvrđen ZS-om mora prethoditi onom koji je uređen UZUS-om.''

Ustavni sud sada koristi jedno srednje rješenje, koje se teško

može opravdati u postupovnom smislu, jer Ustavni sud ne donosi

nikakve odluke, niti proceduralne niti meritorne, već ustavnu

tužbu samo prosljeđuje neposredno višem sudu (kojem se ne može

podnositi ustavna tužba, već zahtjev za zaštitu prava na

suđenje u razumnom roku61). Od stupanja ZS-a na snagu (29.

prosinca 2005. godine) do datuma pisanja ovog rada (28.

travnja 2006. godine) Ustavni sud već je proveo 192 takva

ustupa pismima.62 Ratio takvog postupanja je, prema Ustavnom

sudu, kako se ne bi dalje opterećivalo podnositelja zahtjeva,

koji je ionako već u poziciji da zahtijeva zaštitu zbog

povrede razumnog roka (a statistike supra pokazuju koliko

često su ti zahtjevi opravdani), procesnim formalnostima.63 U

svakom slučaju, rješenje jest ekonomično i, nadajmo se, samo

privremeno. Trenutna situacija definitivno ne pridonosi

harmonizaciji sustava vlasti i vladavini prava. Rješenje treba

tražiti ponovo u zakonodavnom postupku i to novelom UZUS-a,

kojom će se brisati dio odredbe čl. 63. st. 1. koji omogućava

podnošenje ustavne tužbe zbog povrede razumnog roka i prije

iscrpljenosti drugog pravnog puta. Pravnotehnički to rješenje

smatram najopravdanijim i onim kojem po svom cilju teži

reforma zaštite prava na suđenje u razumnom roku u hrvatskom

pravnom sustavu.

61 nešto više o formalnim uvjetima podneska vidi infra 62 npr. pismo Ustavnog suda br. Su-RR-20-5/2006 od 20. siječnja 2006. godine upućeno Županijskom sudu u Splitu 63 oko procesnih pretpostavki kod podnošenja ustavne tužbe zbog povrede razumnog roka Ustavni sud je u praksi postavljao vrlo niske formalne zahtjeve: prvenstveno naznaku podnositelja i oznaku sudskog postupka za koji se tvrdi da traje nerazumno dugo

3. ZAKLJUČAK

Spomenutom novelom ZS-a došlo je do stvaranja sustava u

kojem je pravo na suđenje u razumnom roku dobilo jedan

relativno složen pravni put zaštite. Novelom UZUS-a došlo bi

do nužnog ujednačavanja i otklanjanja nejasnoća i manjkavosti

sustava. Ono što je jasno vidljivo jest geneza sustava u kojem

je Republika Hrvatska u osam godina od stupanja Konvencije na

snagu razvila sustav zaštite prava na suđenje u razumnom roku

u kojem sudjeluje prvenstveno sama sudbena vlast, zatim

Ustavni sud, te na kraju i Europski sud. Normativno, riječ je

o sustavu koji zadovoljava kriterije čl. 13. Konvencije glede

pravnog lijeka, te je sličan nekim poredbenopravnim rješenjima

koja je Europski sud okarakterizirao učinkovitima.64 Međutim za

njegovu valorizaciju ključna će biti djelotvornost, odnosno

rezultati primjene novog sustava. Oni će odgovoriti na pitanje

radi li se doista o efikasnom sredstvu i, što je najvažnije,

hoće li se njime konačno (barem djelomično) popraviti stanje u

pogledu prava na suđenje u razumnom roku, jednog od

najugroženijih ljudskih prava u Hrvatskoj danas. Jer, primarni

cilj nije u postojanju efikasnog sustava za zaštitu prava na

suđenje u razumnom roku. To je ipak samo sredstvo, jedan

akcesoran postupak, za postizanje konačnog cilja u stvaranju

efikasnog sudskog sustava zaštite subjektivnih prava čija je

važna odrednica i prihvatljive vremenske granice postupka.

64 npr. sustavi u Austriji i Poljskoj, detaljnije u: Potočnjak, op. cit. (bilj. 35.), str. 7. i 10.

LITERATURA

Crnić, Jadranko: Komentar Ustavnoga zakona o Ustavnom sudu

Republike Hrvatske, Zagreb, 2002.

Crnić, Jadranko: Razmišljanje u (ne)ustavnosti nekih odredaba

(novog) Zakona o sudovima, Informator, br. 5405-5408/2006

Gerkman-Rudec, Renata: Odlučivanje u razumnom roku u praksi

Ustavnog suda Republike Hrvatske, Godišnjak 9. Hrvatskog

društva za građanskopravne znanosti i praksu, Zagreb, 2002.

Potočnjak, Željko: Zaštita prava na suđenje u razumnom roku –

neki prijedlozi za unapređenje hrvatskog sustava na temelju

stranih iskustava, Hrvatska pravna revija, travanj 2005.

Potočnjak, Željko: Zaštita prava na suđenje u razumnom roku

nakon stupanja na snagu novog Zakona o sudovima, Hrvatska

pravna revija, travanj 2006.

Sokol, Smiljko; Smerdel, Branko: Ustavno pravo (Zagreb, 1998.)

Uzelac, Alan: Vladavina prava i pravosudni sustav: sporost

pravosuđa kao prepreka pridruživanju, Pridruživanje Hrvatske

Europskoj Uniji: Izazovi institucionalnih prilagodbi, Zagreb,

2004.

Vajić, Nina: Duljina sudskog postupka u Hrvatskoj i praksa

Europskog suda za ljudska prava, Zbornik Pravnog fakulteta u

Zagrebu, 51:5/2001