Odobrenje suda za zatvaranje kunskog računa u vlasništvu maloljetnika

Obiteljski zakon ("Narodne novine", broj 75/14 )

Članak 5.Članak 97. stavak 3.Članak 101. stavak 1.

Žalba je opravdano navela kako intencija zakonodavca propisujući odr čl. 97. st.3. Obiteljskog zakona (Narodne novine br. 75/14, ) nije bila da se prihodi od imovine djeteta mogu koristiti samo za liječenje i školovanje, već za uzdržavanje djeteta u širem smislu, u što zasigurno po mišljenju ovog suda spada i osigurati djetetu životni prostor adekvatan njegovim potrebama

Županijski sud u Zadru, po sucu _________, kao sucu pojedincu, u izvanparničnom predmetu predlagatelja Ž. R., iz B., radi odobrenja suda potrebnog za zatvaranje kunskog računa u vlasništvu maloljetnika, odlučujući o žalbi predlagatelja izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Zadru poslovni broj R1-330/2014 od 8. prosinca 2014. godine, dana 29. lipnja 2015. godine,

r i j e š i o j e

Preinačuje se rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj R1-330/2014 od 8. prosinca 2014. godine i odlučuje na način da se prihvaća kao osnovan prijedlog predlagatelja Ž. R. kojim traži odobrenje suda za zatvaranje kunskog računa u vlasništvu maloljetnika.

Obrazloženje

Uvodno označenim rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

"Odbija se kao neosnovan prijedlog predlagatelja kojim traži odobrenje suda za zatvaranje kunskog računa u vlasništvu maloljetnika."

Protiv navedenog rješenja žalbu je izjavio predlagatelj iz svih žalbenih razloga uz prijedlog da se pobijano rješenje preinači i prihvati prijedlog predlagatelja, a podredno isto ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje. U žalbi navodi da se pobijano rješenje ne može ispitati jer ne sadrži valjane razloge, pa je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP. Ističe da je definicija uzdržavanja ispunjenje osnovnih životnih potreba, pa uzimajući u obzir dob djeteta u te potrebe zasigurno spada i potreba za životnim prostorom, za mirom privatnošću, koje potrebe su trenutno ugrožene, a koje bi predmetnim novčanim sredstvima bile zadovoljene, jer mlt. M. trenutno živi u istoj sobi sa sestrom u dobi od 22 godine. Iz navedenog proizlazi da sud usko tumači odredbu čl. 97. st.3. Obz i sud nije vodio računa o najboljem interesu djeteta kao osnovnom načelu propisanim odredbom čl. 5. Obz.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba je osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu ovaj drugostupanjski sud nalazi da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, u svezi s čl. 380. ZPP, a na koju ukazuje žalba, jer je sud u obrazloženju pobijane odluke dao razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni te se ista odluka može ispitati. Također, nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

Iz stanja spisa predmeta proizlazi da je predlagatelj dana 09. listopada 2014. godine podnio prijedlog radi odobrenja suda potrebnog za zatvaranje kunskog računa u vlasništvu maloljetnika navodeći da je maloljetni M. R., zastupan po predlagatelju kao svom zakonskom zastupniku, dana 02. travnja 2009. godine zaključio Ugovor o kunskom računu po viđenju broj 2402003-10______________ s E bank d.d. Rijeka. Namjera predlagatelja kao roditelja i zakonskog zastupnika mldb. M. R. bila je osigurati novčana sredstva za svoje dijete koja će mu koristiti u budućnosti, a mjesečno imati dostatan priliv od kamata. Iz tog razloga su roditelji darovali svom sinu novce koje su položili na tekući račun u vlasništvu sina i svakom prilikom odvajali od sebe i davali na njegov račun. U međuvremenu su predlagatelj i njegova supruga osjetili posljedice recesije te su njihovi prihodi se znatno smanjili zbog čega nisu više u mogućnosti izdvajati veće iznose za štednju sina niti za njegove osobne potrebe. Kako je njihov sin sada napunio 12 godina i potreban mu je veći životni prostor, to su roditelji namjeravali krenuti u adaptaciju i nadogradnju obiteljske kuće kako bi sinu napravili sobu. Radi se o dvanaestogodišnjem dječaku kojem je nužan prostor, a trenutno dijeli sobu sa sestrom. Kako njihova obitelj broji pet članova, dvoje djece i baka, a uzdržavaju se samo od prihoda iz obrta roditelja to nje moguće izvesti građevinske radove bez sredstava na spornom računu. Kako je vlasnik računa mldb. M. R. to nije moguće otkazati ovaj ugovor o računu bez odobrenja suda u izvanparničnom postupku i pisane suglasnosti majke, sukladno čl. 101. Obiteljskog zakona. Majka djeteta J. R. rođ. F. živi zajedno s predlagateljem i mldb. M. R. u njihovoj obiteljskoj kući pa se njezina suglasnost presumira sukladno čl. 99. ObZ. Posebno se naglašava i to su u međuvremenu druge poslovne banke izašle s novim ponudama štednje koje daju puno veće pogodnosti i bolje oblike štednje nego što bi predlagateljev maloljetni sin dobio iz ovakvog ugovora. Stoga i iz tog razloga je potrebna suglasnost za otkaz postojećeg ugovora. Stoga se predlaže donijeti rješenje kojim se odobrava Ž. R., da kao zakonski zastupnik mldb. M. R., otkaže / raskine Ugovor o kunskom računu po viđenju broj 2402003-10____________ od 20. 04. 2009. godine zaključen s E. bank d.d. Rijeka i prenese sredstva s tog računa u cijelosti na tekući račun predlagatelja, s tim da je majka J. R. navela da je suglasna sa prijedlogom predlagatelja jer su točni navodi istoga.

Nadalje, iz spisa predmeta, točnije potvrde E. banke od 07. listopada 2014. godine (l.s. 6) slijedi da potvrđuju da M. R., ima otvoren kunski štedni račun broj 8_________ po kojem gospodin Ž. R., ima punomoć kao zakonski zastupnik, a račun je otvoren dana 20. 04. 2009. godine.

Iz stanja spisa predmeta proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o novčanom iznosu od 70.000,00 kuna, koje roditelji mlt. djeteta imaju namjeru uložiti u adaptaciju nekretnine u kojoj živi peteročlana obitelj i to upravo kako bi se znatno poboljšali uvjeti života djece na način da mlt. M. dobije svoju sobu, što je po mišljenju ovog suda od velikog značaja za dijete

u dobi od 12 godina budući je za njegov psihofizički razvoj poželjno da ima svoju sobu u kojoj može nesmetano učiti i boraviti, a ne dijeliti istu sobu sa sestrom koja je znatno starija od njega i ima drugačije životne navike i potrebe.

Osim toga, ovaj sud je mišljenja da iznos od 70.000,00 kuna, koji su naravno upravo roditelji stavljali na račun svog maloljetnog djeteta govori u prilog činjenici da se radi o roditeljima koji vode računa o budućnosti i općenito boljitku svoje djece te zasigurno nisu štedjeli da bi u konačnici taj isti novac nerazumno potrošili.

Konačno, navedeni iznos se mogao podizati u iznosima od po 10.000,00 kuna, pa se nameće logično pitanje zbog čega se u toj situaciji ne vodi računa o interesima i dobrobiti djeteta, odnosno treba li i u tim slučajevima kontrolirati roditelje u što se ti iznosi troše.

Ovaj sud drži, a s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, da prije svega iznos od 70.000,00 kuna, koji se uostalom bez ičije suglasnosti, odnosno odobrenja, mogao podizati mjesečno po 10.000,00 kuna, predstavlja prihod koji će koristiti uzdržavanju mlt. M. na način da će ovaj dobiti svoj životni prostor u kojem će imati kvalitetniji život, a što će zasigurno imati utjecaja na kvalitetu njegovog razvoja te je žalba opravdano navela kako intencija zakonodavca propisujući odr čl. 97. st.3. Obiteljskog zakona (Narodne novine br. 75/14, dalje ObZ) nije bila da se prihodi od imovine djeteta mogu koristiti samo za liječenje i školovanje, već za uzdržavanje djeteta u širem smislu, u što zasigurno po mišljenju ovog suda spada i osigurati djetetu životni prostor adekvatan njegovim potrebama.

Stoga je sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbu čl. 101. st. 1. ObZ, kad je odbio prijedlog kao neosnovan.Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke na temelju odredbe čl. 380.t.3. ZPP.

Županijski sud u Zadru Gž-122/15 od 29. lipnja 2015. godine

OVRŠNO PRAVO

Predstečajna nagodba

Ovršni zakon ("Narodne novine", broj 112/12, 25/13 i 93/14,)

Članak 84.

Zakon o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi ("Narodne novine", broj 108/12, 144/12, 81/13 i 112713)

Članak 56.stavak 1.

Članak 70. stavak 1.

Ovrhovoditelj je na temelju navedenih jakih pravnih posljedica zabilježbe ovrhe u zemljišnoj knjizi stekao razlučno pravo koje se sastoji u pravu na namirenje iz nekretnine pobliže opisane u izreci ovog rješenja u trenutku kada je rješenje o ovrsi stiglo zemljišno-knjižnom sudu tako da se i zabilježbom ovrhe u zemljišnoj knjizi stječe mogućnost odvojenog namirenja ovrhovoditelja prema pravilima ovršnog, a ne predstečajnog prava, pa za slučaj otvaranja predstečajnog postupka nad ovršenikom na taj način razlučni vjerovnici imaju pravo na odvojeno namirenje svoje novčane tražbine izvan postupka predstečajne nagode (v. mutatis mutandis odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 221/2013, Gzz 54/2001 i Revt 55/2006).

Županijski sud u Zadru, po sucu toga suda _________, kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja L.-MONT d.o.o. V., protiv ovršenika E. d.o.o. iz I., radi naplate novčane tražbine, odlučujući o žalbi ovršenika protiv rješenja o ovrsi Općinskog suda u Zadru od 16. rujna 2014.godine poslovni broj Ovr-2227/14, dana 30. listopada 2014. godine,

r i j e š i o j e

Odbija se žalba ovršenika E. d.o.o. kao neosnovana i potvrđuje rješenje o ovrsi Općinskog suda u Zadru od 16. rujna 2014.godine poslovni broj Ovr-2227/14, s time da se odbija zahtjev ovrhovoditelja za naknadom troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

Osporavanim rješenjem o ovrsi sud prvog stupnja je, na temelju zadužnice potvrđene po javnom bilježniku pod poslovnim brojem OV-2099/14, radi naplate novčane tražbine u iznosu od 118.878,08 kuna i troškova ovrhe, sve s pripadajućim zakonskim zateznima kamatama, odredio ovrhu na nekretnini u vlasništvu ovršenika i to: 53. suvlasničkom dijelu: 67/10000 Etažno vlasništvo (E-53) 1. Poslovni prostor PP-7 u suterenu i prizemlju, ukupne površine 26,22 m2, upisan u poduložak 53 zk. ul. 13198 k.o. Z., koji dio je neodvojivo povezan sa odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine čk.br. 5212/16, stambena zgrada, dvor, ukupne površine 1194 m2, od čega zgrada 1081 m2 i dvor 113 m2, zabilježbom ovrhe u zemljišnoj knjizi, utvrđenjem vrijednosti, prodajom i namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom. Protiv gornjeg rješenja žalbu je izjavio ovršenik ističući žalbene razloge iz čl. 50.st.1. točka 3.,7. i 10. Ovršnog zakona («Narodne novine», broj 112/12, 25/13 i 93/14 - dalje OZ), s prijedlogom da se rješenje ukine i prijedlog odbaci.

U odgovoru na žalbu osporeni su žalbeni prigovori i predloženo odbijanje žalbe.

Žalba nije osnovana.

Naime, iz spisa predmeta proizlazi da je citiranim pravomoćnim rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, radi naplate iste novčane tražbine, bila određena izvansudska ovrha protiv ovršenika na novčanim sredstvima putem FINE.

Također, nije sporno da se ovrha naprijed navedenim sredstvima nije mogla provesti izvansudska ovrha pa je sud prvog stupnja na prijedlog ovrhovoditelja odredio sudsku ovrhu na nekretnini ovršenika i kraj takvog stanja stvari pravilno primijenio materijalno (ovršno) pravo kada je odredio sudsku ovrhu u skladu s prijedlogom ovrhovoditelja.

Što se tiče žalbenih prigovora kazati je da isti nisu ostvareni, jer je očito da postupak predstečajne nagodbe nema generalno za posljedicu prekid ovršnog postupka (prekid postupka ne nastaje po sili zakona zbog same činjenice da je objavljeno rješenje o otvaranju postupka predstečajne nagodbe), jer su Zakonom o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi ("Narodne novine", broj 108/12, 144/12, 81/13 i 112713 dalje - ZFPPN) normirane određene tražbine, odnosno vjerovnici na koje taj postupak ne utječe.

U konkretnom slučaju ovrhovoditelj opravdano tvrdi da je zabilježbom ovrhe koja je provedena, odnosno upisana u zemljišnoj knjizi, u smislu odredbe čl. 84. OZ, na temelju rješenja broj Z-13069/14 od 22.rujna 2104.godine, prije otvaranja postupka predstečajne nagodbe 29.rujna 2014.godine stekao razlučno pravo, tj. pravo na odvojeno namirenje u ovršnom postupku, u smislu čl.56.st.1. ZFPPN, prema kojoj odredbi su razlučni vjerovnici oni vjerovnici koji imaju založno pravo ili pravo na namirenje na kojoj stvari ili pravu, koji su upisani u javnoj knjizi (zemljišnoj knjizi, upisniku brodova, zrakoplova, intelektualnog vlasništva i sl.).

Suprotno žalbenim navodima pravilno je pravno shvaćanje ovrhovoditelja izraženo i u odgovoru na žalbu da se razlučno pravo na nekretnini stječe upisom zabilježbe ovrhe u zemljišnim knjigama pošto takav pravni zaključak proizlazi iz sadržaja i smisla odredbe čl. 84. OZ kojom je propisano u st. 1. da će sud po službenoj dužnosti čim donese rješenje o ovrsi, zatražiti da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba ovrhe i da (st. 2.) tom zabilježbom ovrhovoditelj stječe pravo da svoju tražbinu namiri iz nekretnine (pravo na namirenje) i u slučaju da treća osoba kasnije stekne vlasništvo te nekretnine. Stavkom 6. iste zakonske odredbe propisuje se da ovrhovoditelj koji je predložio ovrhu, a nije prije stekao založno pravo, stječe zabilježbom ovrhe pravo da se iz nekretnine namiri prije osobe koja na toj nekretnini kasnije stekne založno pravo ili pravo na namirenje.

Tom imperativnom odredbom propisuje se da će sud čim se donese rješenje o ovrsi po službenoj dužnosti zatražiti da se u zemljišnoj knjizi upiše ovrha, a zabilježbom ovrhovoditelj stječe pravo da svoju tražbinu namiri iz nekretnine (pravo na namirenje) i u slučaju da treća osoba kasnije stekne vlasništvo te nekretnine.

Stoga je ovrhovoditelj na temelju navedenih jakih pravnih posljedica zabilježbe ovrhe u zemljišnoj knjizi stekao razlučno pravo koje se sastoji u pravu na namirenje iz nekretnine pobliže opisane u izreci ovog rješenja u trenutku kada je rješenje o ovrsi stiglo zemljišno-knjižnom sudu tako da se i zabilježbom ovrhe u zemljišnoj knjizi stječe mogućnost odvojenog namirenja ovrhovoditelja prema pravilima ovršnog, a ne predstečajnog prava, pa za slučaj otvaranja predstečajnog postupka nad ovršenikom na taj način razlučni vjerovnici imaju pravo na odvojeno namirenje svoje novčane tražbine izvan postupka predstečajne nagode (v. mutatis mutandis odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 221/2013, Gzz 54/2001 i Revt 55/2006).

Glede žalbenih navoda kazati je i to da je ovrhovoditelj ipak uspio steći status razlučnog vjerovnika doduše u vremenskom tjesnacu i na temelju novela ZFPPN koje su mu išle u prilog o vremenu stjecanja razlučnog prava prije otvaranja postupka predstečajne nagodbe i ograničenju privremene mjere samo na novčana sredstva dužnika, no pravo pripada budnima - vigilantibus iura - pa se posljedično ne primjenjuje odredba čl. 70. st. 1. ZFPPN kojom je propisano da se parnični, ovršni, upravni i postupci osiguranja, pokrenuti protiv dužnika prije otvaranja postupka predstečajne nagodbe prekidaju na prijedlog dužnika, nakon otvaranja postupka predstečajne nagodbe (objave rješenja o otvaranju postupka) niti odredba čl.48.st.3., 4. i 5. ZFPPN o privremenoj mjeri budući se tom odredbom regulira samo nalog Financijskoj agenciji da zastane s provedbom ovrhe na novčanim sredstvima po računu ovršenika što ovdje nije slučaj.

Slijedom navedenog obrazloženja, kako nisu ostvareni žalbeni razlozi na koje se ukazuje u žalbi niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je temeljem čl. 380. točka 2. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11 i 25/13) u svezi čl. 21 st. 1. OZ odbiti žalbu ovršenika i potvrditi prvostupanjsko rješenje, s time da je odbijen zahtjev ovrhovoditelja za naknadom troška odgovora na žalbu budući ta radnja ipak nije bila potrebna za vođenje ovog drugostupanjskog postupka.

Županijski sud u Zadru Gž-3129/14 od 30. listopada 2014. godine

Upisana hipoteka-dopuštena ovrha protiv novog vlasnika

Ovršni zakon ("Narodne novine", broj 112/12 i 25/13)

Članak 74.Članak 80.Članak 83.

Ako se promijeni osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnik nekretnine nakon što je ovrhovoditelj na nekretnini upisom u zemljišnu knjigu stekao založno pravo ili koje drugo pravo koje ga ovlašćuje da namiri određenu tražbinu njezinom prodajom, ovrhovoditelj ima pravo, na temelju ovršne isprave protiv osobe koja je bila vlasnik nekretnine u vrijeme kad je stekao to pravo i izvatka iz zemljišne knjige kojim se dokazuje prijenos vlasništva s ranijeg vlasnika na novog vlasnika, zatražiti ovrhu izravno protiv novog vlasnika radi naplate osigurane tražbine.

Županijski sud u Zadru, po sutkinji _________, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja P. Banke Zagreb d.d., protiv ovršenika: 1) T. P. iz Z., 2) M. O. iz N. i 3) R. P. iz Z., radi naplate novčane tražbine, odlučujući o žalbi ovršenice pod 3) protiv rješenja o ovrsi Općinskog suda u Zadru poslovni broj Ovr-205/2014 od 30. siječnja 2014. godine, dana 18. studenog 2014. godine,

r i j e š i o j e

Odbija se žalba ovršenice pod 3) R. P. kao neosnovana i potvrđuje rješenje o ovrsi Općinskog suda u Zadru poslovni broj Ovr-205/2014 od 30. siječnja 2014. godine.

Obrazloženje

Uvodno označenim rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

"Temeljem ovršne isprave- Ugovora o kreditu od 03.11. 2006. potvrđenom po javnom bilježniku dana 03.11.2006. (dalje Ugovor) i izvatka iz poslovnih knjiga P. banke Zagreb d.d. Zagreb od 13.12.2013., te izvatka iz knjige položenih ugovora k.o. Z., br. Poduloška 10593 od 16.12.2013., radi prisilne naplate dospjele novčane tražbine ovrhovoditelja prema ovršeniku ad. 1. kao korisniku kredita, ovršeniku ad.2. kao solidarnom dužniku, a ovršeniku ad.3. kao založnom dužniku, u iznosima:

-183.482,87 CHF zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 14.12.2013. god. do isplate po godišnjoj stopi od 12%, au slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi koja se određuje prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena,

-5.956,66 CHF zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 24.01. 2014. god. do isplate, po godišnjoj stopi od 12%, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi koja se određuje prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena.

-15.121,85 CHF,

Sve navedeno plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste P. banke Zagreb d.d. Zagreb važeće na dan plaćanja (čl. 7.2. Ugovora),

Kao i radi naplate troškova ovog ovršnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata, po stopi obračunatoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, koja kamata teče od donošenja ovog rješenja o ovrsi pa do namirenja ovrhovoditelja

Određuje se

A) ovrha

-na nekretnini ovršenika ad.3. i to:

Stanu na trećem katu ukupne površine 120,08 m2 koji se sastoji od četiri sobe, kuhinje s nusprostorijama sa zajedničkim dijelovima u uređajima zgrade u drvarnice, u zgradi u Z., M. P. 9, sagrađenoj na čest. 10157 k.o. Z., broj poduloška 10593, zk. uložak 12917, knjige položenih ugovora katastarske općine Z.,

-zabilježbom ovrhe u zemljišnoj knjizi- poduloška 10593, zk. uložak 12917 knjige položenih ugovora katastarske općine Z., utvrđenjem vrijednosti navedene nekretnine, prodajom iste i namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa prodajom- uplatom na račun ovrhovoditelja br. Broj: HR64 2________ 0001 3, poziv na broj HR05 _________-9012069408,

B) ovrha

- na novčanoj tražbini po računima solidarnih ovršenika ad.1. i ad.2.,

Naplata će se obaviti sa svih računa solidarnih ovršenika ad.1. i ad.2. kod banaka u isto vrijeme tako da se sa svakog naplati jednaka svota, s tim da zbroj tih svota ne smije prijeći iznos ovrhovoditeljeve ovršne tražbine. Ako na računima ovršenika ad.1. i ad.2. nema dovoljno novca da se naplata provede odjednom, naplaćivat će se bilo s kojeg od tih računa prema zakonu kojim se uređuje provedba ovrha na novčanim sredstvima tako da se ovrhovoditeljeva tražbina što prije namiri.

-nalaže se Financijskoj agenciji (dalje agencija) da bankama izda nalog da iznos za koji je ovrha određena prenesu sa svih računa koji se vode pod osobnim identifikacijskim brojevima solidarnih ovršenika ad.1. i ad.2. na račun ovrhovoditelja br. HR64 2___________ 000103,

poziv na broj HR05 __________- 901269408.

- ovo rješenje o ovrsi ima učinak rješenja o ovrsi koji su određeni zapljena novčane tražbine i prijenos radi naplate.

-rješenje o ovrsi istodobno će se dostaviti Agenciji, ovrhovoditelju i ovršenicima ad.1. i ad.2.

-Ako Agencija u roku trideset dana od dana kada joj je dostavljeno nepravomoćno rješenje o ovrsi ne primi rješenje o odgodi ovrhe ili rješenje o ukidanju rješenja o ovrsi ili obustavi ovrhe, naložit će prijenos zaplijenjenog iznosa na navedeni račun ovrhovoditelja."

Protiv citiranog rješenja o ovrsi žalbu je izjavila ovršenica pod 3) zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se isto preinači i prijedlog za ovrhu odbije kao neosnovan, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak, a podredno da se ovršenica pod 3) uputi u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

U žalbi ovršenica pod 3) navodi da predmetni Ugovor o kreditu nije ovršna isprava u odnosu na nju, budući da predmetni stan predstavlja bračnu stečevinu ovršenice pod 3) i M. P., koji je u predmetnom ugovoru založni dužnik, budući da je stečen radom za vrijeme trajanja bračne zajednice. Naime, obzirom da se radi o bračnoj stečevini, na kojoj su bračni drugovi suvlasnici, da M. P. nije bio ovlašten založnim ugovorom dati pristanak da se radi osiguranja vraćanja kredita osnuje hipoteka na predmetnoj nekretnini. Stoga da je isti založni ugovor

ništav i ne proizvodi pravne posljedice. Stoga da kasnijim ugovorom o darovanju, kojim je M. P. raspolagao u korist ovršenice pod 3), ista ne može stupiti u položaj založnog dužnika. Konačno, da je ista u mirovini i teško bolesna, te da bi joj provedbom ovrhe nastala nepopravljiva šteta.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba ovršenice pod 3) nije osnovana.

Ispitujući pobijano rješenje sukladno čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 381. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst i 25/13, dalje: ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem čl. 21. st. 1. OZ, ovaj drugostupanjski sud nalazi da nisu počinjene bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP, na postojanje kojih povreda pazi po službenoj dužnosti.

Iz stanja spisa slijedi da je temeljem Ugovora o kreditu broj 9012069408 od 3. studenog 2006. godine solemniziranom po javnom bilježniku iz Zadra, dana 3. studenog 2006. godine, koji je postao ovršan dana 15. travnja 2013. godine, kojeg su sklopili ovrhovoditelj kao davatelj kredita, ovršenik pod 1) kao korisnik kredita, ovršenica pod 2) kao solidarni dužnik te pravni prednik ovršenice pod 3) M. P. kao založni dužnik, ovrhovoditelj stekao založno pravo na stanu u vlasništvu M. P. za cijelo, na adresi M. P. 9, Z., na trećem katu stambene zgrade sagrađene na čest. zem. 10157, upisane u zk. ul. 208 k.o. Z., a koji stan je upisan u poduložak 4, površine 120,08 m2. Navedenim ugovorom pravni prednik ovršenice pod 3) dao je svoj pristanak da se radi osiguranja naplate tražbine ovrhovoditelja iz Ugovora o kreditu uknjiži založno pravo u korist ovrhovoditelja na navedenom stanu. Isto založno pravo upisano je dana 3. studenog 2006. godine, za iznos glavnice od 198.587,40 CHF, s ugovornim naknadama, troškovima i kamatama po promjenjivoj stopi od 4,35%. Konačno, iz ovjerovljenih poslovnih knjiga ovrhovoditelja proizlazi da prema ovršeniku pod 1) po osnovi predmetnog Ugovora o kreditu ima nepodmirenu tražbinu u iznosu od 204.561,38 CHF.

Prema odredbi čl. 74. OZ, ovrha radi ostvarenja novčane tražbine određuje se i provodi u opsegu koji je potreban za namirenje te tražbine.

Sukladno čl. 80. OZ, ovrha na nekretnini provodi se zabilježbom ovrhe u zemljišnoj knjizi, utvrđenjem vrijednosti nekretnine, prodajom nekretnine i namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenoga prodajom.

Prema ocjeni ovog suda, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo prihvativši prijedlog za ovrhu na nekretnini u vlasništvu ovršenice pod 3).

Neosnovano ovršenica pod 3) ističe da predmetni ugovor u odnosu na nju nije ovršna isprava.Naime, kako je ovrhovoditelj na predmetnom stanu stekao založno pravo dana 3. studenog 2006. godine, a ovršenica je isti stan stekla ugovorom o darovanju kasnijeg datuma, ista je stekla nekretninu opterećenu založnim pravom u korist ovrhovoditelja, zbog čega promjena vlasnika nije od utjecaja na njegovo pravo na svoju tražbinu namiri iz vrijednosti založene stvari.

U konkretnom slučaju bračni drug ovršenice pod 3), koji je u vrijeme sklapanja založnog ugovora bio upisan kao vlasnik stana za cijelo, dao je pristanak za zasnivanje založnog prava

u korist ovrhovoditelja, nakon čega je darovnim ugovorom istim stanom raspolagao u korist ovršenice pod 3). Međutim, iako je primila nekretninu opterećenu založnim pravom, ista nikad nije pobijala predmetni založni ugovor, već se upisala kao vlasnik stana za cijelo, te tek nakon podnošenja prijedloga za ovrhu iznijela prigovor da isti predstavlja bračnu stečevinu.

U ovakvoj situaciji žalbeni prigovori ovršenice pod 3) su bespredmetni, budući da je stekla stvar opterećenu založnim pravom, dok pitanje bračne stečevine nije odlučno, obzirom da ista nikad nije pokrenula postupak radi utvrđenja te okolnosti, dok je sada upisana kao vlasnik stana za cijelo.

Prema odredbi čl. 83. OZ, ako se promijeni osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnik nekretnine nakon što je ovrhovoditelj na nekretnini upisom u zemljišnu knjigu stekao založno pravo ili koje drugo pravo koje ga ovlašćuje da namiri određenu tražbinu njezinom prodajom, ovrhovoditelj ima pravo, na temelju ovršne isprave protiv osobe koja je bila vlasnik nekretnine u vrijeme kad je stekao to pravo i izvatka iz zemljišne knjige kojim se dokazuje prijenos vlasništva s ranijeg vlasnika na novog vlasnika, zatražiti ovrhu izravno protiv novog vlasnika radi naplate osigurane tražbine.

Obzirom da je udovoljeno pretpostavkama iz citirane odredbe, pri čemu je posebno za istaknuti da je ovršenica pod 3) znala da je nekretnina, koju uz to stječe besplatnim pravnim poslom, opterećena upisanim založnim pravom, postupajući nesavjesno, ne može s uspjehom isticati prigovor nedopuštenosti ovrhe.

U odnosu na prijedlog da se ovršenicu pod 3) uputi u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, valja istaknuti da žalba nije podnesena ni iz jednog razloga zbog kojega će sud sukladno čl. 52. OZ ovršenika uputiti u parnicu, a niti se radi o prigovoru treće osobe, budući da izlučni prigovor (prigovor da u pogledu predmeta ovrhe ima takvo pravo koje sprječava ovrhu) može podnijeti samo osoba koja nije stranka u postupku, dok takav prigovor ne može podnijeti ovršenik.Konačno, prema ocjeni ovog suda, pravilno je prvostupanjski sud temeljem čl. 14. st. 4. OZ donio odluku o troškovima postupka.Slijedom navedenog, valjalo je temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP u vezi s čl. 21. st. 1. OZ odbiti žalbu ovršenice pod 3) kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje suda prvog stupnja.

Županijski sud u Zadru Gž-1245/14 od 18. studenog 2014. godine

Naplata novčane tražbine prodajom nekretnine

Ovršni zakon ("Narodne novine", broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 88/05 i 67/08)

Članak 89. stavak 1.

Članak 89. stavak 3.

Odredbom čl. 89. st. 3. OZ propisano je da će sud, prema okolnosti slučaja,

ocijeniti je li prodaja svrhovita s obzirom na vjerojatnu visinu iznosa djelomičnoga namirenja ovrhovoditelja koji je predložio ovrhu, što je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima, i učinio utvrdivši da potraživanje založnog vjerovnika koji ima prava na namirenje prije ovrhovoditelja premašuje utvrđenu vrijednost nekretnine, koja je prema zaključku o prodaji od 16. listopada 2014. godine utvrđena u iznosu od 833.384,00 kn, iz čega proizlazi da utvrđena vrijednost nekretnine ne pokriva ni djelomice iznos tražbine ovrhovoditelja.

Županijski sud u Zadru, po sutkinji _________, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja: 1) H.-leasing steiermark d.o.o. Zagreb, i 2) E. d.d. P., protiv ovršenika A. I., vl. Poljoprivrednog gospodarstva B. iz Z., radi naplate novčane tražbine prodajom nekretnine, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja pod 1) protiv rješenja Općinskog suda u Zadru poslovni broj Ovr-2768/11 od 19. veljače 2015. godine, dana 21. srpnja 2015. godine,

r i j e š i o j e

Odbija se žalba ovrhovoditelja pod 1) H.-leasing steiermark d.o.o. Zagreb kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj Ovr-2768/11 od 19. veljače 2015. godine u odnosu na tog ovrhovoditelja.

Obrazloženje

Rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

"U gornjem ovršnom predmetu djelomično se obustavlja provedba ovrhe i to na nekretnini ovršenika oznake čest.br. 2730/21, u naravi kuća površine 132 m2 i dvor površine 512 m2, ukupno površine 644 m2, upisana u zk. uložak 2679 k.o. C., određena rješenjima Trgovačkog suda u Zadru poslovnog broja Ovr-477/10 od 26. rujna 2011. godine i Ovr-786/11 od 22. studenog 2011. godine."

Protiv citiranog rješenja žalbu je izjavio ovrhovoditelj pod 1) H.-leasing steiermark d.o.o. Zagreb (dalje: ovrhovoditelj pod 1)) pobijajući ga zbog bitne povrede odredaba ovršnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijano rješenje stavi izvan snage, podredno da se isto rješenje ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak. U žalbi ističe da založni vjerovnik nije u prijedlogu za obustavu naveo temeljem čega zaključuje da se nekretnina ovršenika neće prodati za iznos viši od procijenjene vrijednosti, a u kojem slučaju bi došlo do namirenja barem dijela tražbine ovrhovoditelja. Stoga da je prvostupanjski sud propustio utvrditi odlučne činjenice za donošenje predmetnog rješenja i to da založni vjerovnik uz prigovor nedostatka pokrića nije predočio niti jedan dokaz u smislu odredbe čl. 89. st. 3. Ovršnog zakona. Popisuje trošak sastava žalbe.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba nije osnovana.

Ovrhovoditelj pod 1) u žalbi ne konkretizira bitnu povredu odredaba ovršnog postupka, a ovaj drugostupanjski sud pazeći po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. u vezi čl. 381. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), a sve u vezi čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 88/05 i 67/08 - dalje OZ) na bitne povrede odredaba ovršnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP, ne nalazi da bi takve povrede bile počinjene pred sudom prvog stupnja.Iz spisa predmeta proizlazi da je, na temelju ovršne isprave i to Izjave o zaplijeni računa od 12. siječnja 2004. godine, rješenjem o ovrsi Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj 477/10 od 26. rujna 2011. godine određena ovrha na nekretnini u vlasništvu ovršenika i to čest. br. 2730/21 k.o. C. zabilježbom ovrhe, utvrđivanjem vrijednosti nekretnine, prodajom iste i namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom.

Temeljem prijedloga založnog vjerovnika H. A. – A. – Bank d.d. za obustavom ovrhe, prvostupanjski sud je pobijanim rješenjem u predmetnom ovršnom postupku djelomično obustavio provedbu ovrhe na predmetnoj nekretnini sukladno odredbi čl. 89. st. 1. OZ.

Prema odredbi čl. 89. st. 1. OZ svaka osoba koja se ima pravo namiriti iz prodajne cijene nekretnine, a koja po redu prvenstva dolazi ispred ovrhovoditelja, može predložiti da se ovrha obustavi ako utvrđena vrijednost nekretnine ne pokriva ni djelomice iznos tražbine ovrhovoditelja, koji prijedlog se po odredbi stavka 2. istoga članka može podnijeti u roku od osam dana od dana dostave zaključka o prodaji.

Iz zemljišnoknjižnog izvatka za predmetnu nekretninu proizlazi da pravo na namirenje prije ovrhovoditelja ima založni vjerovnik H. A. – A. – Bank temeljem upisanog založnog prava od 11. ožujka 2004. godine radi osiguranja tražbine u iznosu od 160.000,00 EUR, čija tražbina prema specifikaciji potraživanja na dan 22. listopada 2014. godine iznosi 979.253,45 kn.

Kako je založni vjerovnik zaključak za prvu dražbu primio 20. listopada 2014. godine, a prigovor nedostatka pokrića podnio neposredno prvostupanjskom sudu 27. listopada 2014. godine, to je prijedlog za obustavu ovrhe u smislu odredbe čl. 89. st. 2. OZ podnio u zakonskom roku.

Odredbom čl. 89. st. 3. OZ propisano je da će sud, prema okolnosti slučaja, ocijeniti je li prodaja svrhovita s obzirom na vjerojatnu visinu iznosa djelomičnoga namirenja ovrhovoditelja koji je predložio ovrhu, što je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima, i učinio utvrdivši da potraživanje založnog vjerovnika koji ima prava na namirenje prije ovrhovoditelja premašuje utvrđenu vrijednost nekretnine, koja je prema zaključku o prodaji od 16. listopada 2014. godine utvrđena u iznosu od 833.384,00 kn, iz čega proizlazi da utvrđena vrijednost nekretnine ne pokriva ni djelomice iznos tražbine ovrhovoditelja.

Stoga je prvostupanjski sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo prilikom donošenja pobijanog rješenja.

Slijedom iznesenog valjalo je temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP u vezi čl. 21. st. 1. OZ, odbiti žalbu ovrhovoditelja pod 1) kao neosnovanu i potvrditi rješenje suda prvog stupnja.

U odnosu na ovrhovoditelja pod 2) E. d.d., koji nije izjavio žalbu, rješenje suda prvog stupanja ostaje neizmijenjeno.

Županijski sud u Zadru Gž-935/15 od 21. srpnja 2015. godine

KAZNENO PRAVO I KAZNENI POSTUPAK

1. OBRANA OKRIVLJENIKA KAO NEZAKONITI DOKAZ

Općinsko državno odvjetništvo u Zadru je podiglo optužnicu broj K-DO-442/14 od 26. siječnja 2015. godine protiv I. okr. AV i II. okr. MC zbog počinjenja kaznenog djela protiv zdravlja ljudi – neovlaštene proizvodnje i promet drogama iz čl. 190. st. 2. u svezi st. 1. i čl. 36. st. 2. KZ/11. U odgovoru na optužnicu I. okrivljenik je putem braniteljice MB, odvjetnice iz P predložio da se iz spisa predmeta kao nezakoniti dokaz izdvoji zapisnik sa snimkom o prvom ispitivanju I. okrivljenika AV, uz koji odgovor je priložen i transkript snimke prvog ispitivanja (l.s. 160-168).

Optužno vijeće Općinskog suda u Zadru je provelo prethodno suđenje o zakonitosti dokaza sukladno odredbi čl. 351. st. 2. ZKP/08 te je rješenjem broj Kov-45/15 od 08. travnja 2015. godine odbilo prijedlog I. okrivljenika da se iz spisa izdvoji kao nezakoniti dokaz zapisnik o prvom ispitivanju I. okrivljenika zajedno sa DVD snimkom pred Županijskim državnim odvjetništvom u Zadru dana 26. srpnja 2014. godine (l.s. 55-57) jer da se radi o zakonitom dokazu.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio I. okrivljenik putem braniteljice MB, odvjetnice iz P, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. i 3. Zakona o kaznenom postupku

(Narodne novine br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/11 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13 i 145/13 – dalje u tekstu: ZKP/08) s prijedlogom da se žalba prihvati, pobijano rješenje preinači na način da se prihvati prijedlog I. okrivljenika kao osnovan i iz spisa predmeta izdvoji kao nezakoniti dokaz zapisnik o prvom ispitivanju I. okrivljenika AV zajedno sa DVD snimkom.

Spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetniku u Zadru na dužno razgledanje, a sukladno odredbi čl. 474. st. 1. u svezi čl. 495. ZKP/08.

Županijski sud u Zadru je rješenjem prihvatio žalbu I. okrivljenika AV, preinačio pobijano rješenje, na način da se na temelju čl. 10. st. 2. t. 3. u svezi čl. 276. st. 5. ZKP/08 kao nezakonit dokaz izdvaja zapisnik o prvom ispitivanju I. okrivljenika zajedno sa DVD snimkom, pred Županijskim državnim odvjetništvom dana 26. srpnja 2014. godine (l.s. 55-57). Žalba je osnovana.

U pravu je žalitelj kada navodi da je prvo ispitivanje I. okrivljenika pribavljeno povredama odredbama ZKP/08 o ispitivanju okrivljenika. Naime, prilikom pregleda snimke prvog ispitivanja I. okrivljenika AV od 26. srpnja 2014. godine, pa i korektno sačinjenog transkripta te snimke kao privitak žalbe (l.s. 163), razvidno je da je I. okrivljenik u spontanom izlaganju iznosio jednu obranu – o tome da je drogu marihuanu posjedovao za svoju uporabu za pet dana i da ju nije imao namjeru prodavati, a nakon što mu je državni odvjetnik kroz pitanja počeo govoriti "..nitko nije ovdje naivac, mi svi znamo o čemu je ovdje stvar, nemojte mi…za vas je u interesu jer, ne znam, ako nećete reći…neću ja vas ni na što nagovarati…vi znate da postoji istražni zatvor vam prijeti i tako dalje, ako budete govorili i surađivali to bolje za vas…" I. okrivljenik je iznio drugu obranu iz koje bi proizlazilo kako bi možda prodao paketić-dva. Potom kad je državni odvjetnik predočio I. okrivljeniku potvrde o privremenom oduzimanju raznih vrsta droga, postavlja mu pitanje "…a vi mi govorite da je to samo za vas, a ne govorite da ste namjeravali prodati…ja vas neću ništa", I. okrivljenik je dodao da je "kupio 93,7 grama za pušiti…možda bi bio prodao paketić-dva". Nakon toga mu je državni odvjetnik rekao: "e tako. Pa recite…neće ništa biti, glava vam neće pasti s ramena…" Nakon predočenja potvrde o privremenom oduzimanju mobilnog telefona, državni odvjetnik je pitao I. okrivljenika: "je li bi tili u istražni zatvor sad? Sad da vas zatvorimo? Da vas zatvorimo malo…dakle jedan dio ove droge, a ne znam koja količina da li je bila za prodaju? Rekli ste prije, jeli?", nakon čega je I. okrivljenik rekao "valjda" te da mora ići u ponedjeljak raditi.

Iz izloženog tijeka o prvom ispitivanju I. okrivljenika jasno je da je državni odvjetnik načinom ispitivanja navodio I. okrivljenika da prizna kako bi možda od droge za koju je u početku tvrdio da ju je posjedovao za svoju uporabu, prodao paketić-dva. Prije tog navoda državni odvjetnik je govorio I. okrivljeniku kako ga neće ništa nagovarati, ali da je u njegovom interesu "jer ne zna ako nećete reći…" navodeći dalje "..vi znate da postoji istražni zatvor, ako budete govorili i surađivali to bolje za vas".

Prema tome, u pravu je I. okrivljenik da je zapisnik o njegovom prvom ispitivanju pribavljen povredama odredaba ZKP/08 o načinu ispitivanja I. okrivljenika iz čl. 6. st. 2. u svezi čl. 276. st. 5. ZKP/08, pa je sukladno odredbi čl. 10. st. 2. t. 3. ZKP/08 valjalo zaključiti da se radi o nezakonitom dokazu.

Stoga je valjalo prihvatiti žalbu I. okrivljenika, preinačiti pobijano rješenje na način da se iz spisa izdvoji zapisnik o prvom ispitivanju I. okrivljenika zajedno sa DVD snimkom koji predstavlja nezakoniti dokaz.

Temeljem odredbe čl. 351. st. 4. ZKP/08 izdvojeni dokaz ne može se razgledati ni upotrijebiti pri odlučivanju u kaznenom predmetu.

Slijedom iznijetog, na temelju čl. 494. st. 3. t. 3. ZKP/08, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

Županijski sud u Zadru, poslovni broj: 9 Kž-191/15 od 10. srpnja 2015. godine

2. KAZNENO DJELO NEOVLAŠTENE PROIZVODNJE I PROMETA DROGAMA IZ ČL. 190. ST.2. KZ/11

Presudom Općinskog suda u Zadru broj575/14 od 27. ožujka 2015.g. I-okrivljenik OB, II-okrivljenik MJ i III-okrivljenik BČ proglašeni su krivima zbog kaznenog djela iz čl. 190. st. 2. KZ/11 i to:I-okrivljenik OB kojemu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 2 godine i 6 mjeseci te mu se na temelju čl. 58. st. 1. KZ/11 opozvala uvjetna osuda iz presude Općinskog suda u Zadru broj K-389/10 od 11. prosinca 2012. g. koja je postala pravomoćna istoga dana zbog kaznenih djela iz čl. 129. st. 2. i 3. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97) i čl. 335. st. 1. KZ/97 te se kao utvrđena uzima prema toj presudi izrečena kazna zatvora u trajanju od 1 godine i 3 mjeseca, pa je na temelju čl. 51. st. 2. KZ/11 I-okrivljenik OB osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine. Na temelju čl. 54. KZ/11 I-okrivljeniku OB će se u izrečenu kaznu zatvora uračunati vrijeme od uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 3. rujna 2014. g. pa nadalje, te mu se na temelju čl. 69. KZ/11 izrekla sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti od droge koja može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, s time da će sudac izvršenja svakih šest mjeseci preispitati postoje li uvjeti za njenim nastavkom ili obustaviti izvršenje mjere ako su prestali razlozi zbog kojih je izrečena ili ako je njezino dosadašnje i daljnje provođenje bezizgledno. Na temelju čl. 190. st. 8. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13 i 145/13 – dalje u tekstu: ZKP/08) oduzeti će se i uništiti opojna droga heroin oduzeta na temelju Potvrde o privremenom oduzimanju predmeta Policijske uprave zadarske, Službe kriminalističke policije broj 724496 od I-okrivljenika OB. Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08 nalaženo je I-okrivljeniku OB podmiriti troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 3.680,00 kn u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe. II-okrivljenik MJ je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 godine te mu se na temelju čl. 55. st. 1. KZ/11 izrečena kazna zatvora u trajanju od 1 godine zamjenjuje radom za opće dobro na način da se na temelju čl. 55. st. 2. KZ/11 jedan dan zatvora zamjenjuje sa dva sata rada, te se stoga II-okrivljeniku MJ 1 godina zatvora zamjenjuje sa radom za opće dobro u trajanju od 730 sati rada. Na temelju čl. 55. st. 5. KZ/11 rad za opće dobro izvršit će se u roku koji će

pobliže odrediti nadležno tijelo za probaciju, a koji rok ne može biti kraći od 1 mjeseca, a niti dulji od 2 godine, računajući od početka rada za opće dobro. Na temelju čl. 55. st. 6. KZ/11 ako se II-okrivljenik MJ u roku od 8 dana od dana za koji je pozvan ne javi nadležnom uredu za probaciju ili mu se poziv nije mogao dostaviti na adresu koju je dao sudu ili ne da pristanak, nadležno tijelo za probaciju će o tome obavijestiti nadležnog suca izvršenja. Na temelju čl. 55. st. 7. KZ/11 ako II-okrivljenik MJ svojom krivnjom u cijelosti ili djelomično ne izvrši rad za opće dobro u roku koji mu odredi nadležno tijelo za probaciju sud će donijeti odluku kojom određuje izvršenje izrečene kazne u cijelosti ili neizvršenom dijelu. Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08 u vezi čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08 nalaženo je II-okrivljeniku MJ podmiriti paušalni trošak kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 1.000,00 kn u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.III-okrivljenik BČ je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine te će mu se na temelju čl. 54. KZ/11 u izrečenu kaznu zatvora uračunati vrijeme od uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 10. rujna 2014. g. pa nadalje. Na temelju čl. 4. st. 1. Zakona o oduzimanju imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem utvrđeno je da novčani iznos od 11.000,00 kn predstavlja imovinsku korist koju je III-okrivljenik BČ ostvario ovim kaznenim djelom, novčani iznos od 11.000,00 kn je imovina Republike Hrvatske. Nalaže se III-okrivljeniku BČ da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 11.000,00 kn te da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 11.000,00 kn u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe. Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08 u vezi čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08 nalaže se III-okrivljeniku BČ podmiriti paušalni trošak kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 1.000,00 kn u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. Na temelju čl. 189. st. 3. ZKP/08 jedan ključ od automobila sa oznakom VW koji pripada vozilu marke VW "Passat" reg. oznake ZG 9742-AI oduzet na temelju potvrde o privremenom oduzimanju predmeta Policijske uprave zadarske, Službe kriminalističke policije broj 724492 od II-okrivljenika MJ, mobilni aparat marke Iphone, crne boje, imei broja: 013266008295760, s pripadajućom sim karticom pozivnog broja 0997003730 oduzet na temelju potvrde o privremenom oduzimanju predmeta Policijske uprave zadarske, Službe kriminalističke policije broj 724495 od II-okrivljenika MJ, mobilni uređaj marke Nokia crne boje, imei broja 358121-05-727704-0, sa pripadajućom karticom tele 2 serijskog broja 89385024110013742125, pozivnog broja 0955631400 oduzet na temelju potvrde o privremenom oduzimanju predmeta Policijske uprave zadarske, Službe kriminalističke policije broj 724497 od I-okrivljenika OB, jedna pvc samoljepljiva traka smeđe boje i jedna pvc samoljepljiva traka zelene boje oduzete na temelju potvrde o privremenom oduzimanju predmeta Policijske uprave zadarske, Službe kriminalističke policije broj 724498 od I-okrivljenika OB, mobitel marke Samsung imei broja 35837404443812 s pripadajućom sim karticom mobilnog operatera T-Mobile pozivnog broja 0994541112 oduzet na temelju potvrde o privremenom oduzimanju predmeta Policijske uprave splitsko-dalmatinske, Službe kriminaliteta droga broj 901828 od III-okrivljenika BČ, jedan mobilni aparat marke LG, crne boje, imei broja 353999033900503, sa pripadajućom karticom pozivnog broja 0996574851 oduzet na temelju potvrde o privremenom oduzimanju predmeta Policijske uprave zadarske, Službe kriminalističke policije broj 724500 od Lorijane Bacalja vratiti će se vlasnicima, ako oni to zatraže u roku od godine dana nakon pravomoćnog okončanja kaznenog postupka. Ako vlasnici u tome roku ne zatraže povrat predmeta, predmeti će se predati kriminalističkom muzeju ili uništiti.

Protiv te presude žalbu je podnio I-okrivljenik OB po branitelju GN, odvjetniku u Zadru zbog "bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, zbog odluke o kazni i zbog odluke o troškovima postupka"

s prijedlogom pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Protiv iste presude žalbu je podnio III-okrivljenik BČ osobno zbog "bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja", s prijedlogom pobijanu presudu ukinuti.

Žalbu je podnio i branitelj po službenoj dužnosti III-okrivljenika BČ, JM, zbog "svih žalbenih razloga" s prijedlogom "pobijanu presudu ukinuti, preinačiti presudu ili podredno ukinuti presudu i uputiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje".

U skladu s odredbom čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis predmeta dostavljen je Županijskom državnom odvjetništvu u Zadru na dužno razgledanje.

U odgovoru na žalbu Općinsko državno odvjetništvo u Zadru predlaže žalbe okrivljenika odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku odluku.

Županijski sud u Zadru je presudom odbio žalbe I-okrivljenika OB i III-okrivljenika BČ kao neosnovane i potvrdio prvostupanjsku presudu.

Žalbe I-okrivljenika OB i III-okrivljenika BČ nisu osnovane.

U odnosu na žalbe okrivljenika zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka

Bitne povrede odredaba kaznenog postupka I-okrivljenik B vidi u tome što u pobijanoj presudi nisu dani valjani razlozi u odnosu na dio činjeničnog opisa predmetnih kaznenih djela pod toč. I. izreke optužnice gdje je navedeno da je isti okrivljenik inkriminiranu količinu heroina kupio "…dijelom za osobnu uporabu, a dijelom radi daljnje prodaje…". Jednovremeno, III-okrivljenik Č bitnu povredu odredaba kaznenog postupka vidi u tome što su izostali razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno izloženi razlozi su nejasni i proturječni. Iako to okrivljenici izrijekom ne navode, tako izložene bitne povrede odredaba kaznenog postupka sadržane su u čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. Suprotno ovim tvrdnjama, prvostupanjski je sud jasno naveo razloge zbog kojih je našao utvrđenim da je unutar ukupne količine inkriminirane kupljene droge heroin u masi 47,35 grama dio iste I-okrivljenik B kupio za sebe, a dio za daljnju prodaju. Štoviše, slijedom tog i takvog utvrđenja ispravno je prvostupanjski sud izvršio i odgovarajuću korekciju činjeničnog opisa ovog kaznenog djela iz petita optužnice, ne dovodeći time u pitanje identitet djela iz optužbe sa istim u toč. I. izreke presude. Jednovremeno, razlozi koje je prvostupanjski sud dao u obrazloženju svoje odluke su jasni i protivno žalbenim navodima lišeni proturječnosti, tako da pobijana odluka ne sadržava nedostatke na koje po ovoj žalbenoj osnovi upiru I-okrivljenik i III-okrivljenik. Isto tako, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude, prvostupanjski sud počinio neku drugu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka ili povredu zakona na štetu okrivljenika (čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08).

III-okrivljenik bitnu povredu nalazi i u činjenici da bi I-okrivljenik davao za njega tereteći iskaz u prigodi prvog ispitivanja protivno odredbi čl. 600. st. 2. i 3. ZKP/08. Žalitelj nije u pravu već stoga što je neprijeporno da odredba čl. 600. st. 2. i 3. ZKP/08 zabranjuje tijelima kaznenog progona odnosno sudu primjenjivati medicinske intervencije ili sredstva kojima bi se utjecalo na volju okrivljenika prilikom davanja iskaza, jer takvo što u postupku očito nije

bio slučaj. Ukoliko pak isti žalitelj pledira na to da je svoju obranu u prigodi prvog ispitivanja I-okrivljenik dao pod utjecajem droge, za istaknuti je argumente koje je u obrazloženju svoje odluke dao prvostupanjski sud – i mimo iznošenja obrane u prigodi prvog ispitivanja, koju je dao pod svim procesnim jamstvima, I-okrivljenik je i u raspravnoj fazi postupka ostao pri njezinom sadržaju.

U odnosu na žalbe okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja

I-okrivljenik i III-okrivljenik ć unutar žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja neosnovano ističu da sud nije utvrdio činjenice glede svog zaključka da bi I-okrivljenik dio droge kupio za vlastitu uporabu i čašćenje II-okrivljenog, a preostali dio za prodaju na ilegalnom narko-tržištu. III-okrivljenik problematizira vrijednost dokaza koji je sadržan kroz njegov telefonski broj na komadiću papira, što je privremeno oduzeto od I-okrivljenog i sadržaj kojeg papirića je izveden na raspravi čitanjem. Nadalje, isti okrivljenik problematizira rezultat provedenog prepoznavanja od strane I-okrivljenika i dovodi u pitanje valjanost zaključka prvostupanjskog suda o tome zašto ga I-okrivljeni nije prepoznao u toj prigodi.

Zaključno, isti okrivljenik upire i na činjenicu da je prvostupanjski sud odustao od izvođenja dokaza ispitivanjem svjedoka B, B i C, a na okolnosti izlova i prodaje tune, što je prema navodima njegove obrane bio predmetom njegovog sastanka sa I-okrivljenim . Međutim, ispravno je prvostupanjski sud izložio u pobijanoj odluci sadržaje svih na raspravi izvedenih dokaza, te je cijenio iste po svom slobodnom uvjerenju, ali ih je pri tom dovodio i u međusobnu vezu i kontekst. Na tako izvedenim i ocjenjenim dokazima isti sud je posve zakonito i utemeljeno izveo zaključke o krivnji I-okrivljenika i III-okrivljenika. U tom smislu je isti dao i valjane te potpune razloge o tome zašto je I-okrivljenik u prigodi izvedenog prepoznavanja zanijekao poznanstvo sa III-okrivljenikom te su dati razlozi posve okolnosni, logični i uvjerljivi. Štoviše, isti su poduprti i sadržajem same obrane I-okrivljenika koji je već u prigodi prvog ispitivanja pred tužiteljem, a potom i na raspravi pred vijećem, identificirao upravo III-okrivljenika kao prodavatelja droge. Tu valja respektirati i činjenice koje su u postupku utvrđene i dokazane na nesporan način, a to su: okrivljenici su se nesporno kritičnog dana sreli u Splitu na inkriminiranom mjestu, nesporno je također da je inkriminiranu količinu droge heroin baš u toj prigodi kupio I-okrivljenik za iznos od 11.000,00 kn. Spornu činjenicu je li istu kupio upravo od III-okrivljenika valjano je prvostupanjski sud razriješio prihvaćajući terećeću obranu I-okrivljenika, jer prvostupanjski sud nije našao bilo kakvih razloga po osnovi kojih bi I-okrivljenik neosnovano teretio III-okrivljenika.

Štoviše, kada u žalbi III-okrivljenik napada ovakvo činjenično utvrđenje inzistiranjem na točnosti svoga imena kao Boris, a ne Bore, na samoj sjednici drugostupanjskog žalbenog vijeća replicirao mu je upravo I-okrivljenik navodeći da ga pozna i kao Boru i kao Bubija. Ovakav aspekt navedenog treba se staviti u slijed također nesporne činjenice da se ova dvojica okrivljenika od prije poznaju, jer su se sreli u prigodi izdržavanja ranijih zatvorskih kazni. Stoga, niti žalbeni navod III-okrivljenika da on jeste osuđivan ali nikad zbog droge, te da bi sigurnije bilo ilegalno prodavati drogu na drugom mjestu, a ne u Splitu kao mjestu počinjenja djela, ne dovode u pitanje ispravnost izvedenih zaključaka prvostupanjskog suda. Jednostavno je u pitanju drugačije viđenje stanja stvari od strane stranaka, što je, međutim, irelevantno s aspekta utvrđivanja krivnje u predmetnoj kaznenopravnoj stvari. Isto tako, takva utvrđenja ne dovodi u sumnju niti činjenica koju ističe III-okrivljenik u svojoj obrani o tome da pretragom njegovog doma nije pronađena droga niti kakvi drugi predmeti koji bi ga dovodili u vezu sa istom, odnosno novac.

U odnosu na žalbeni navod I-okrivljenog da bi se njegovo ponašanje moglo podvesti jedino pod inkriminaciju davanja droge II-okrivljeniku, a ne kao neovlaštena kupovina, posjed radi daljnje prodaje, ovaj drugostupanjski sud je također u cijelosti prihvatio sva utvrđenja prvostupanjskog suda s tim u svezi. Naime, takva utvrđenja se ne dovode u sumnju činjenicom da je I-okrivljenik prethodno kritičnom vremenu dobio novac po osnovi naknade štete za neosnovano lišenje slobode, odnosno pritvaranja, pa da mu u tom kontekstu ne bi trebala droga radi daljnje prodaje. Pri tom se svjesno zanemaruje činjenica da je isti okrivljenik nesporno platio 11.000,00 kn za predmetnu drogu, te da je u međuvremenu izvjesno imao i druge vrste životnih troškova, pa kada se sve to stavi u kontekst provedenog psihijatrijskog vještačenja, valjano je prvostupanjski sud ocijenio i utvrdio koja je to količina droge koja je potrebna okrivljeniku, a koja količina je preostala za ilegalnu prodaju.

S pravom je, a ne vrijeđajući prava obrane, prvostupanjski sud odustao od ispitivanja predloženih svjedoka B, Bi C i za takvu svoju odluku dao je valjano obrazloženje, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

U odnosu na žalbe okrivljenika zbog povrede zakona

Neosnovano I-okrivljenik u žalbi ističe povredu zakona radi opoziva uvjetne osude. Ovo stoga što je predmetnom presudom isti okrivljenik osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 godine, nakon što je osuđen za učin predmetnog kaznenog djela na kaznu zatvora u trajanju od 2 godine i 6 mjeseci, a opozvana mu je uvjetna osuda za ranije kazneno djelo za koje mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 1 godine i 3 mjeseca, radi toga što je predmetno kazneno djelo počinio u vremenu provjeravanja. U takvoj konstalaciji odnosa stekli su se zakonski uvjeti tzv. obveznog opoziva uvjetne osude iz čl. 58. st. 1. KZ/11, koja odredba opoziv uvjetne osude ne čini ovisnim o vrsti počinjenog kaznenog djela već o visini izrečenih zatvorskih kazni.

U odnosu na žalbe okrivljenika zbog odluke o kaznenim sankcijama

Iako se I-okrivljenik ne žali izrijekom temeljem žalbene osnove iz čl. 467. toč. 4. ZKP/08, ovaj drugostupanjski sud je uvažavajući odredbu čl. 478. ZKP/08 postupajući povodom žalbe istog okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pobijanu presudu ispitivao i u aspektu odluke o kazni. Pri tom je utvrdio kako je prvostupanjski sud u potpunosti i točno utvrdio sve činjenice koje su odlučne glede izbora vrste i mjere izrečenih kazni u smislu odredbe čl. 47. st. 1. KZ/11, pri čemu je vodio računa i o svrsi kažnjavanja iz čl. 41. istog Zakona. Naime, u tom kontekstu je ispravno valoriziran sa olakotnim predznakom doprinos I-okrivljenog u rasvjetljavanju inkriminiranog događaja, a otegotnim je uzeta njegova ranija osuđivanost u svijetlu koje je sada istovrsni recidivist. Prepoznajući i utvrđujući odnos ovog okrivljenika prema zlouporabi droga kao izvor opasnosti za daljnje njegovo kriminalno ponašanje, zakonito je prvostupanjski sud izrekao I-okrivljeniku i sigurnosnu mjeru obveznog liječenja od droge.

Istu, otegotnu okolnost prvostupanjski sud je našao i kod III-okrivljenika jer je isti višestruki povratnik, pa utoliko je izostala valorizacija činjenice da je isti okrivljenik obiteljski čovjek kao olakotne. Eventualni zdravstveni status neke od osoba iz obiteljskog kruga ovog okrivljenika, što on predstavlja kao olakotnu, može biti relevantan u režimu izdržavanja kazne zatvora (prekid i odgoda kazne zatvora).

Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

Županijski sud u Zadru, poslovni broj 17 Kž-185/15 od 2. lipnja 2015. godine

3. KAZNENO DJELO NEDOZVOLJENOG POSJEDOVANJA ORUŽJA I EKSPLOZIVNIH STVARI IZ ČL. 335. ST.1. KZ/11

Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Zadru broj K-161/11 od 24. studenoga 2014. godine okrivljenik je oglašen krivim za učin kaznenog djela iz čl. 335. st. 1. KZ/97 te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, uvjetno na dvije godine. Prema okrivljeniku je izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta po čl. 80. st. 1. KZ/97 i to pištolja, puške i streljiva. Nadalje, je temeljem čl. 148. st. 1. ZKP dužan platiti paušalni trošak postupka u iznosu od 1.500,00 kuna.U odnosu na kazneno djelo iz čl. 129. st. 2. KZ/97 protiv okrivljenika je odbijena optužbe temeljem čl. 452. st. 1. toč. 3. ZKP.

Protiv navedene presude žalbu je izjavio okrivljenik putem svog branitelja IS, odvjetnika u Z zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog povrede kaznenog zakona, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o kaznenim sankcijama, troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se presuda preinači na način da se donese oslobađajuća presuda, podredno pobijanu presudu ukinuti i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.U žalbi navodi da postoji bitna povreda odredaba kaznenog postupka budući da je prvostupanjski sud djelomično primijenio ZKP/97, a djelomično ZKP/08 što je nedopustivo jer je bilo za očekivati da se ZKP primjenjuje u svom punom opsegu, a ne selektivno kako sud samovoljno odredi. Konkretno, prvostupanjski sud je trebao proslijediti optužni akt optužnom vijeću koje bi onda optužnicu trebalo vratiti državnom odvjetniku na ispitivanje, odnosno prvo ispitivanje okrivljenika, pa tek onda eventualno optužiti okrivljenika. Umjesto toga prvostupanjski sud je de facto kreirao "treći ZKP" jer se u jednom dijelu primjenjuje ZKP/97, a u jednom dijelu ZKP/08. Nadalje, pobijana presuda utemeljena je na nezakonitim dokazima i to zapisnicima o pretrazi stana, odnosno činjenicama za koje se saznalo temeljem ovih dokaza (teorija plodova otrovne voćke). Naime, nalozi za pretragu doma temeljem kojih je pronađeno i oduzeto sporno oružje od okrivljenika nemaju nikakvo obrazloženje što je suprotno čl. 213. ZKP/97. Pored toga vlasnik i posjednik pretraženog prostora su treće osobe. Prvostupanjski sud nije uopće analizirao sadržaj zahtjeva policije za pretragu doma, obrazloženje tog zahtjeva odnosno da li iz njih proizlazi osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo te zašto smatra da bi prikupljanje dokaza bez zadiranja u ustavna prava građana prema kojem se mjere provode bilo nužno, odnosno zašto smatra da se na drugi način izvidi ne bi mogli obaviti. Prvostupanjski sud počinio je bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 jer je izreka presude nerazumljiva, proturječna razlozima presude, ili u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su pak oni u znatnoj mjeri proturječni. Naime, iz izreke presude proizlazi da je okrivljenik sporno oružje držao u svojoj obiteljskoj kući na kućnom broju 157 iako iz zapisnika o pretrazi proizlazi da nikakvo oružje nije nađeno u obiteljskoj kući okrivljenika već na dvije odvojene lokacije u MD. Jedna lokacija je neizgrađena kuća, a druga je restoran na adresi MD 157. Drugim riječima, u obiteljskoj kući okrivljenika na kućnom broju 157 nije pronađeno nikakvo oružje.

Pored toga, iz presude nije vidljivo na koji bi to način okrivljenik ostvario objektivna i subjektivna obilježja kaznenog djela za koje je proglašen krivim, odnosno presuda ne sadrži oblik krivnje s kojim je navodno postupao okrivljenik. Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje proizlazi iz činjenice da u provedenom postupku nema niti jednog dokaza iz kojeg bi proizlazilo da bi okrivljenik počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret, a pogotovo da bi ga počinio s izravnom namjerom, a nije bi utvrđeno da li je automatska puška uopće podobna za uporabi, pa da bi bila riječ o oružju u smislu Zakona o oružju. Povreda Kaznenog zakona proizlazi iz činjenice da i Zakon o oružju propisuje kako fizička osoba ima opravdani razlog za nabavku oružja za samoobranu, ako dokaže da joj je osobna sigurnost ugrožena u tolikoj mjeri da joj treba oružje, tako da ovdje postoji okolnost koja isključuje kazneni progon. Prvostupanjski sud nije utvrdio u kojem razdoblju je okrivljenik dobio pištolj, zanemario je navode obrane da okrivljenik ima dozvolu za posjedovanje i nošenje oružja još iz vremena rata kada je bio pripadnik MUP-a, koja nije imala vremensko ograničenje, što je trebalo biti provjereno kod MUP-a inače bi se ova činjenica trebala tumačiti u korist okrivljenika. Konačno, pištolj s pripadajućim streljivom ne predstavlja oružje čije je držanje građanima zabranjeno, a osi toga okrivljenik je proglašen krivim po Zakonu iz 1997. godine koji je od 1. siječnja 2013. godine više nije na snazi u Republici Hrvatskoj. U odnosu na odluku o kaznenoj sankciji količina oduzetog oružja i streljiva ne može biti otegotna okolnost već samo okolnost koja može utjecati na kvalifikaciju kaznenog djela. U odnosu na odluku o troškovima postupka prvostupanjsku sud je zanemario činjenicu da je optužba odbijena zbog kaznenog djela iz toč. 1), u odnosu na koji je nastao cijeli trošak ovog postupka jer su se u odnosu na to djelo saslušavali svjedoci i provodili dokazi, da bi u odnosu na djelo za koje je proglašen krivim trošak bio minimalni jer u odnosu na to djelo sud nije mogao ispitivati svjedoke već samo izvršiti uvid u zapisnik, a u presudi se uopće ne obrazlaže kako je sud došao do troška od 1.500,00 kuna, te se presuda u tom dijelu ne može uopće ispitati što je još jedna apsolutna bitna povreda postupka. U odgovoru na žalbu državni odvjetnik je naveo da predlaže žalbu odbiti budući da je ista potpuno neosnovana. Naime, čl. 257. st. 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 145/13) propisuje da je za provođenje kaznenog postupka koji je započeo prije stupanja na snagu ZKP/08 se ima nastaviti po odredbama novog Zakona.Materijalno pravo se primjenjuje prema odredbama koje su bile na snazi u vrijeme počinjenja djela, a procesnog prava u trenutku poduzimanja radnji. Prigovori zbog povrede čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 da na adresi okrivljenika Donja Murvica 157 nije pronađeno nikakvo oružje su potpuno irelevantni budući da je sam okrivljenik u svojoj obrani izjavio kako je oružje pronađeno u njegovoj staroj kući (automatska puška), a pištolj u restoranu. Kazneno djelo iz čl. 335. st. 1. KZ/97 se ostvaruje samim posjedovanjem nedozvoljenog oružja koje je okrivljenik i sam priznao, a eventualno posjedovanje iskaznice izdane od strane MUP-a tijekom rata je potpuno nebitno u situaciji kada ni sam okrivljenik ne može predočiti takvu dozvolu.

Županijski sud u Zadru je presudom odbio žalbu okrivljenika EŽ kao neosnovanu i potvrdio presudu suda prvog stupnja.

Žalba nije osnovana.

Prije svega, u odnosu na žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka u kojoj se tvrdi da je došlo do nepropisne i selektivne primjene ZKP/08, žalitelj se upućuje na tzv. petu novelu Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine 145/13) kojom je u čl. 257. st. 5. propisano da će se provođenje dokaznih radnji te istrage i kazneni postupak koji su započeli prije stupanja na snagu tog Zakona nastaviti po odredbama novog Zakona, te se žalitelj upućuje na navedeni zakonski tekst, a njegova žalba se u tom dijelu odbija kao neosnovana.

Što se tiče nezakonitih dokaza člankom 213. ZKP/97 koji je bio na snazi u vrijeme pretrage doma i drugih prostorija koje koristi okrivljenik propisano je da će sud takvu pretragu odrediti pisanim obrazloženim nalogom, a upravo takvim, pisanim i obrazloženi nalozi nalaze se u spisu na listovima 21 i 23, s tim što je prema stanju spisa, i potvrdi o priv. oduzimanju predmeta serijski broj 0503595 od 3. siječnja 2011. godine ove predmete okrivljenik dobrovoljno izručio policijskim službenicima tako da pretraga prostorija koje je on koristio nije niti urađena, pa je potpuno neosnovana žalba koja upire na nezakonitost ovih dokaza.

Neosnovano se prigovara i zbog apsolutno bitne povrede iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 budući da iz naloga o pretrazi prostorija okrivljenika proizlazi da se te prostorije nalazi na adresi MD kbr. 157, te MD bb (kuća u izgradnji) te upravo iz tih objekata prema zapisnicima o pretrazi doma i drugih prostorija na listovima spisa 6-7, odnosno 10-11, okrivljenik dobrovoljno izručio oružje koje mu je optužnim aktom stavljeno na teret. Kako uopće nije sporno da se kazneno djelo iz čl. 335. st. 1. KZ/97 ostvaruje samo činjenicom posjedovanja nedozvoljenog oružja to je potpuno neosnovan navod žalbe da nije poseban način opisana nikakva radnja, period posjedovanja, vrijeme nabavka tog oružja od strane okrivljenika, pa da bi time izostala objektivna i subjektivna obilježja djela, jer se činjenica o posjedovanja ne može drugačije ni opisati nego riječima "držati, posjedovati, imati", a koje u bitnome imaju identično značenje. Nadalje, neosnovan je žalbeni osnov koji se odnosi na nepostojanje svijesti o protupravnosti djela jer navodno okrivljenik ima pravo radi osobne sigurnosti ishoditi dozvolu za držanje oružja budući se takva dozvola nabavlja u posebnom upravnom postupku pred nadležnom policijskom upravom, a što okrivljenik nije napravio. Isto tako, neosnovano se ukazuje u žalbi da okrivljenik ima dozvolu za držanje i nošenje oružja koju navodno ne može pronaći jer je sam tu dozvolu bio dužan predočiti sudu. Prigovori da oduzeto oružje ne bi predstavljalo oružje u smislu Zakona o oružju jer da je riječ o neispravnim predmetima, također ne stoje. Uostalom, to je nebitno za ostvarenje ovog kaznenog djela jer se nigdje ne traži posjedovanje tehnički ispravnog oružja već samo oružja čije držanje građanima nije dozvoljeno. Istina, privremeno oduzeti pištolj ne predstavlja oružje čije držanje građanima nije dozvoljeno, već se dozvola za držanje može ishoditi, međutim, kako je riječ o oružju s izbrisanim serijskim brojem, sasvim je jasno da će isti biti namijenjen izvršenju kaznenog djela slijedom čega je trebalo u svakom slučaju oduzeti, a navođenjem tog pištolja u činjeničnom opisu uz automatsku pušku nije ostvarena povreda Kaznenog zakona u konkretnom slučaju.

U pravu je žalitelj kad kaže da je veća količina oružja kvalifikatorna okolnost kojom se ostvaruje biće kaznenog djela iz čl. 335. st. 2. KZ-a, a ne otegotna okolnost, međutim bez obzira na to ovaj je sud mišljenja kako je izrečena sankcija adekvatna za ostvarenje svrhe kažnjavanja u konkretnom slučaju jer je okrivljeniku izrečena zatvorska kazna koja tendira ka zakonskom minimumu, te je i ona suspendirana izricanjem uvjetne osude. Konačno, što se tiče odluke o trošku treba reći da je okrivljenik osuđen na plaćanje paušalnog troška, a ne na plaćanje stvarnog troška, kako se paušalni trošak određuje s obzirom na složenost i trajanje provedenog posla, te je, kako mu i sam naziv kaže – paušalan, to ga

prvostupanjski sud nije posebno trebao obrazlagati, a isto tako nije trebao posebno obrazlagati koliki bi trošak bio u odnosu na kazneno djelo iz toč. 1) za koje je optužba odbijena.

Kako ni ispitivanjem prvostupanjske presude po službenoj dužnosti, prema odredbi čl. 476. st. 1. ZKP/08, ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio postojanje bilo kakvih bitnih povreda odredaba kaznenog postupka označenih u čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08, niti da je na štetu okrivljenika povrijeđen kazneni zakon, slijedom čega je, a sukladno čl. 482. ZKP/08 trebalo odlučiti kao u izreci.

Županijski sud u Zadru, broj 2 Kž-498/14-4 broj 17. lipnja 2015. godine

4. KAZNENO DJELO DAVANJA LAŽNOG ISKAZA iz čl. 303. st. 1. KZ/97

Presudom Općinskog suda u Zadru pod brojem K-319/13 od 04. rujna 2014. godine okrivljenik ZJ oglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv pravosuđa – davanjem lažnog iskaza iz čl. 303. st. 1. KZ/97 te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, s rokom kušnje od četiri godine. Temeljem čl. 77. st. 1. i 2. KZ/97 okrivljeniku je izrečena sigurnosna smjera zabrane obavljanja dužnosti sudskog vještaka građevinske struke, koja ima trajati četiri godine od pravomoćnosti presude. Ukoliko okrivljenik ne postupi prema izrečenoj sigurnosnoj mjeri primijeniti će se odredba čl. 69. st. 5. KZ/97 te će mu sud opozvati uvjetnu osudu i odrediti izvršenje izrečene kazne zatvora.Nadalje, temeljem čl. 148. st. 1. ZKP/08 okrivljenik je dužan platiti troškove postupka i to paušalne u iznosu od 500,00 kuna, dok će se u odnosu na stvarne donijeti posebno rješenje.

Protiv navedene presude žalbu je izjavio okrivljenik putem svog branitelja AK, odvjetnika u Zadru, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog povrede kaznenog zakona te zbog odluke o kazni, sigurnosnoj mjeri i troškovima postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i okrivljenika oslobodi od optužbe, podredno da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.U žalbi navodi kako se sutkinja trebala izuzeti od suđenja u ovoj pravnoj stvari jer je nakon izricanja presude žalitelj saznao kako je ona za vrijeme studija preko student servisa radila kod tvrtke Turisthotel koja je oštećenik u ovom postupku što izaziva sumnju u njezinu nepristranost i objektivnost. Prvostupanjski sud da nije u cijelosti riješio predmet optužbe jer nije utvrdio niti donio pravilnu odluku o tome što je i koji dio je sporan u građevinskoj knjizi, građevinskom dnevniku, privremenim situacijama u odnosu na okončanu situaciju. Sud je morao utvrditi koje su to sporne, nepriznate, prekrižene i neovjerene stavke u bilo kojem dokumentu, kako po vrsti, količini, vrijednosti i cijeni izvedenih radova, da li su ti osporeni radovi po svojoj vrsti, količini, kvaliteti i cijeni, iskazani u građevinskom dnevniku, knjizi, privremenim situacijama i okončanoj situaciji. Konačno je trebao utvrditi da li je okončana situacija točan prikaz stvarno izvedenih radova sukladno građevinskoj knjizi, koliko su ti radovi koštali te da li je ovaj optuženik u cijelosti postupao po nalogu Trgovačkog suda u Zadru sve imajući u vidu okolnost kako niti jedna od strana u tom postupku nije prigovarala vještačenju koje je prihvaćeno od strane Visokog prekršajnog suda. Zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja da je povrijeđen i kazneni zakon na štetu optuženika jer optuženik nije kriv, pa je trebalo odbiti optužbu.

Lažnost iskaza trebala bi se odnositi na činjenice od značaja za odluku, na samu stvar o kojoj se raspravlja, a ne i na mišljenje o određenoj stvari. Lažni iskaz može značiti negiranje istinitog ili potvrđivanja lažnog. Lažni iskaz kao nečinjenje može se sastojati od prešućivanja bitnih činjenica, a počinitelj je pri tome svjestan da prešućuje nešto što pripada predmetu ispitivanja. Ako je optuženik u konkretnom slučaju prešutio neke činjenice jer smatra da nisu bitne, na njegovoj strani ne postoji namjera. Za postojanje ovog kaznenog djela neophodno je da optuženik daje lažan iskaz i da je pri tome svjestan da ono što iskazuje ne odgovara stvarnosti. Vještaku je nalogom naloženo da utvrdi -da li su radovi izvođača izvedeni sukladno Ugovoru, troškovniku,-da li je okončana situacija točan prikaz stvarno izvedenih radova,a okrivljenik je po ovom nalogu postupio i izradio svoj nalaz i mišljenje. Točno je da on nije uzorkovao materijale na apartmanima jer to nije bilo ni sporno niti je to sud od njega tražio. Nalaz ne može biti lažan, već samo nejasan, nepotpun ili proturječan sam sebi. Optuženik kao vještak nije u mogućnosti vršiti neposredna mjerenja koja nisu definirana u građevinskoj knjizi, privremenim situacijama u odnosu na okončanu situaciju po svim spornim stavkama i troškovniku, količini cijeni, poziciji na objektu.Nadalje, ističe se da prof. dr. sc. IZ nije na listi stalnih sudskih vještaka građevinske struke, pa je nejasno u kojem svojstvu je dao vještačenje u ovom predmetu na čije manjkavosti je ukazivano tijekom postupka. Pogrešno utvrđeno činjenično stanje ogleda se u činjenici da analizom provedenih dokaza jednostavno nije moguće staviti na teret optuženiku inkriminirano djelo. Naime, opt. poriče djelo, a o njegovom se kriminalnom djelovanju zaključuje samo iz postojanja odlučujuće činjenice koja nije točno i istinito utvrđena, jer je njegovo vještačenje prihvaćeno od strane suda i stranaka u parničnom postupku.Izrečena sankcija da je prestroga jer prvostupanjski sud nije valjano ocijenio olakotne okolnosti na strani optuženika, a isto tako je prestrogo izrečena i sigurnosna mjera zabrane obavljanja dužnosti.

U odgovoru na žalbu državni odvjetnik je naveo da je žalba okrivljenika neutemeljena te ju je potrebno odbiti kao neosnovanu.

U skladu s odredbom čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis predmeta je dostavljen ŽDO u Zadru na dužno razgledanje. Županijski sud u Zadru je presudom odbio žalbu okrivljenika ZJ kao neosnovanu i potvrdio presudu suda prvog stupnja.

Žalba okrivljenika nije osnovana.

Prije svega, a u odnosu na izuzeće sutkinje, treba reći kako po čl. 34. st. 3. ZKP/08 stranke imaju pravo tražiti izuzeće suca do početka zasjedanja što nisu učinile te je takav žalbeni prigovor bespredmetan, a i neosnovan jer činjenica što je sutkinja preko student servisa nekada bila zaposlena kod jedne od stranka ne mora imati nikakav utjecaj na njenu objektivnost i nepristranost u postupku. Što se tiče vještaka dr. sc. prof. IZ profesora na Građevinskom fakultetu u Zagrebu nije sporno da se isti ne nalazi na listi stalnih sudskih vještaka, međutim Zakon o kaznenom postupku propisuje da je vještak osoba koja raspolaže potrebnim stručnim znanjem i nije neophodno da se nalazi na listi stalnih sudskih vještaka, a upravo je prilikom nalaganja

vještačenja prvostupanjski sud poučio angažiranog profesora Građevinskog fakulteta u Zagrebu na njegove obveze kao vještaka po čl. 251. ZKP-a (list spisa 249).

Neosnovana je žalba okrivljenika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, jer su iznijeti razlozi o odlučnim činjenicama u prvostupanjskoj presudi potpuno jasni i bez proturječnosti.

Ovaj drugostupanjski sud prihvaća u cijelosti razloge iznijete u obrazloženju prvostupanjske presude, gdje su određeno i potpuno izložene činjenice koje je prvostupanjski sud utvrdio izvedenim dokazima, iznijeti su razlozi za donijete zaključke, kao i razlozi kojima se taj sud vodio pri rješavanju pravnih pitanja, a osobito pri utvrđivanju postojanja kaznenog djela i krivnje okrivljenika, a što je sve sukladno odredbi čl. 459. st. 5. ZKP, tako da ne postoji nikakva bitna povreda postupka, na koju bi se mogao odnositi sadržaj žalbe.Ni ispitivanjem prvostupanjske presude po službenoj dužnosti, prema odredbi čl. 476. st. 1. ZKP, ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio postojanje bilo kakvih bitnih povreda postupka označenih u toč. 1. čl. 476. st. 1. ZKP-a.Time što okrivljenik ne prihvaća iznijete razloge u prvostupanjskoj presudi, ne ostvaruje se žalbeni osnov bitne povrede odredaba kaznenog postupka, već bi to predstavljao žalbeni osnov pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Međutim, i činjenično stanje pravilno je utvrđeno jer je nesporno utvrđeno da je u predmetu Trgovačkog suda u Zadru P-244/06 okrivljeniku kao građevinskom vještaku dan nalog da utvrdi jesu li radovi izvedeni sukladno ugovornom troškovniku i da li je okončana situacija točan prikaz stvarno izvedenih radova te koliko su oni koštali. Dakle, da li su izvedene količine ugovorenih radova točno navedene u okončanoj situaciji.Odgovore na ova pitanja vještak je mogao dati uvidom u dokumentaciju, ali i uvidom u stanje i količinu radova na licu mjesta, izlaskom na teren radi prikupljanja relevantnih podataka, tim više što okončana situacija nije bila prihvaćena od strane nadzornog inženjera, a velik dio spornih stvari mogao se utvrditi već i vizualnim pregledom, kako to proizlazi iz vještačenja prof. Z. Ovakovo utvrđenje prvostupanjskog suda proizlazi ne samo iz vještačenja prof. Z već i iz elementarne logike jer je i laiku jasno da se dio spora koji se odnosi, na primjerice, neizgletanu površinu zidova, postav pogrešne vrste ili marke crijepa i sl. može utvrditi jednostavnim mjerenjem metrom bez posebnog stručnog znanja. Uostalom i sud je u parničnom postupku izašao na lice mjesta u nazočnosti vještaka kojem je pokazano što treba vještačiti. Ako već nije mogao utvrditi koliko je mreže za armiranje ugrađeno u terase, kako tvrdi u obrani, mogao je odgovoriti kolika je, prema pravilima građevinske struke, trebala biti skela za radove one vrste koji su se odvijali na objektu investitora.

Ono što se u žalbi sugerira da je trebao utvrditi prvostupanjski sud – "koji dio radova je sporan u građevinskoj knjizi, građevinskom dnevniku, privremenim situacijama u odnosu na okončanu situaciju; kojim se razlozima vodio u razjašnjavanju pojedinih činjenica i njihovo usklađivanje sa stvarnim stanjem, kako u privremenim situacijama, građevinskoj knjizi, građevinskom dnevniku, tako i okončanoj situaciji, koje su to sporne, nepriznate, prekrižene i neovjerene stavke u bilo kojem dokumentu, kako po vrsti, količini, vrijednosti i cijeni izvedenih radova" zapravo je bio zadatak vještaka J koji je trebao utvrditi da li su izvedeni radovi bili izvršeni sukladno Ugovoru i Troškovniku, a što je upravo on propustio napraviti već je jednostavno prihvatio stanje iz dokumentacije koja mu je bila na raspolaganju, a koje je i bila sporna jer je okončana situacija vraćena od investitora izvođaču.

Prvostupanjski sud je dakle izvedenim dokazima, i to prvenstveno pravilnom ocjenom sadržaja nalaza i mišljenja prof. Z, te iskaza ispitanih svjedoka MA, LG i DŠ, te obrane okrivljenika, koje je ocijenio najprije pojedinačno, a potom ih doveo u uzajamnu vezu, pri čemu je postupio prema čl. 450. st. 2. ZKP/08, pravilno utvrdio da je okrivljenik postupio upravo na način opisan u činjeničnom opisu prvostupanjske presude. Naime, sva tri ispitana svjedoka potvrdila su da je bilo nepravilnosti u izvođenju radova i prateće dokumentacije-građevinske knjige, građevinskog dnevnika i okončane situacije, što je zapravo i dovelo do spora. Zadatak optuženika je bio utvrditi da li vrijednost izvedenih radova odgovara potraživanju izvođača, a da on to nije učinio proizlazi i iz njegove obrane prema kojoj se on uopće nije bavio stanjem na terenu, već isključivo dokumentacijom koja mu je bila dostavljena, a koja je po iskazima svjedoka bila sporna, temeljem koje je potpuno paušalno naveo kako su svi popisani radovi izvedeni sukladno Ugovoru, iako mu je moralo biti jasno da to nije tako već iz same činjenice da se postupak između stranaka vodi. Dakle, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje i zaključio kako je okrivljenik ostvario sva obilježja kaznenog djela koje mu je stavljeno na teret i to s neizravnom namjerom.Naime, ovdje se ne radi o tome da bi njegov nalaz bio nejasan, nepotpun, ili proturječan na što se aludira u žalbi, već je okrivljenik potpuno svjesno kao vještak u postupku pred sudom neistinito iskazivao o izvedenim radovima, prihvaćajući sporne dokumente kao relevantne, ne ulazeći uopće u stanje na terenu, što mu je bila dužnost, pristajući na sve posljedice takvog postupanja. Navod žalbe da niti jedan od stranaka vještačenju i iskazu vještaka nije prigovarala u postupku pred Trgovačkim sudom nije relevantan, međutim isti je i netočan jer sasvim suprotno proizlazi iz spisa tog suda P-244/06, te je i u presudi konstatirano da je punomoćnik tuženika prigovarao vještačenju u tolikoj mjeri da je zbog toga zakazano posebno ročište.

Neosnovana je i žalba zbog odluke o kaznenoj sankciji, jer ovaj drugostupanjski sud smatra kako je prvostupanjski sud pravilno odmjerio okrivljenom mjeru i vrstu kazne, pravilno utvrđujući stupanj njegove krivnje, pobude iz kojih je djelo počinjeno i jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra, pa kako je prema okrivljeniku primijenio mjeru upozorenja - uvjetnu osudu i izrečenu kaznu zatvora od 1 (jedne) godine uvjetovao time da okrivljenik u roku od 4 (četiri) godine ne počini novo kazneno djelo, nema razloga ublažavati okrivljeniku takvu kaznenu sankciju, kojom će se postići svrha kažnjavanja opisana čl. 50. KZ/97.

Isto tako, sasvim je nesporno da je okrivljenik inkriminirano djelo počinio u obavljanju dužnosti, te da bi buduće obavljanje dužnosti vještaka moglo na njega poticajno djelovati da ponovno počini kazneno djelo, pa mu je pravilno prvostupanjski sud izrekao sigurnosnu mjeru zabrane obavljanja dužnosti.

Iako se žalba odnosi na troškove postupka u kojem se dijelu uopće ne obrazlaže, u tom dijelu je bespredmetna kraj činjenice da je prvostupanjski sud odlučio kako će odluku o troškovima donijeti naknadno jer mu nedostaju podaci o visini tih troškova u trenutku presuđenja.

Slijedom svega naprijed navedenog, a sukladno čl. 482. ZKP/08 trebalo je odlučiti kao u izreci ove presude i odbiti žalbu kao neosnovanu, te prvostupanjsku presudu potvrditi.

Županijski sud u Zadru, broj 2 Kž-382/14-10 od 01. srpnja 2015. godine

Stručni članak:

Dražen Knežević,struč. spec. ing. aedif.,

Stalni sudski vještak za graditeljstvo i procjene nekretnina

GRAĐEVINSKO VJEŠTAČENJE - PROCJENA VRIJEDNOSTI ULAGANJA (GRAĐEVINSKI RADOVI)

SADRŽAJ:

1. Uvod

2. Predmet spora

3. Postupanja vještaka kod pojave spora

4. Iskaz tužitelja i tuženika

5. Nalaz vještaka

Nakon što sud rješenjem naloži vještaku da izradi nalaz i mišljenje, isti ima

utvrditi niz radnji, u ovom slučaju građevinskih radova koje je tužitelj poduzeo na

predmetnoj nekretnini. Za početak potrebno je saslušati stranke, te na licu mjesta

utvrditi istinitost njihovog kazivanja.

Vještak po kazivanju svakoga ponaosob zapisuje što je koji od njih uradio, te

postavljajući im potpitanja dolazi do podataka na koji način koncipirati troškovničku

stavku. Sve to je potrebno detaljno izmjeriti da bi se utvrdila količina izvedenih radnji.

Kad smo došli da količine izvedenih radnji potrebno je doći do cijene koštanja istih u

vremenskom periodu kada su izvođeni.

Cijena koštanja pojedinih radnji utvrđuje se na način da se kontaktiraju firme

(uredi) registrirane za izvođenje građevinskih radova, a koje su dobile poslove na

javnom natječaju za izvođenje građevinskih radova, na primjer, ako su radovi

izvođeni 2004. godine, potrebno je pribaviti nekoliko troškovnika iz toga vremena u

kojima su navedene stavke i cijene, te na osnovu tih podataka utvrditi vrijednost

pojedine radnje. Dakle , potrebno je pribaviti više troškovnika iz razloga što nije ista

cijena pojedine stavke ako se radi o manjoj ili o većoj količini izvedenih radova,

također je važna činjenica na kojem području (grad, sela, otoci) se radovi izvode, jer

nije ista cijena izvođenja radova, na primjer, na otoku Silbi ili na Bokanjcu.

Nakon što vještak utvrdi sve bitne činjenice isti pristupa izradi nalaza i mišljenja.

UVOD

Radi se o poslovnom objektu koji ima pristupni asfaltni put. Poslovni objekt se sastoji

od četiri samostalne funkcionalne cjeline, a predstavljaju četiri objekta u nizu, od kojih

je prvi bio dućan prehrambenih proizvoda (oznake A), drugi garaža (oznake B), treći

skladište (oznake C) i garaža (oznake D) nije predmet ovog vještačenja.

Prostor „A“ građen je 1985. god. i pretrpio je ratna oštećenja VI kategorije koja su

naknadno sanirana. Prostori „B, C i D“, su građeni 2004. godine bez projektne

dokumentacije.

PEDMET SPORA

Potrebno je procijeniti vrijednost ulaganja (građevinskih radova), koje je tužitelj

poduzeo na č.z. ( ), k.o. ( ) u 2004. godini. Nalaže se vještaku da izradi vještački

nalaz po kazivanju tužitelja i tuženika, zasebno u vezi izvedenih radova.

POSTUPANJE VJEŠTAKA KOD POJAVE SPORA

Sudski vještak kod pojave sporova mora sagledati problematiku kroz pregled

sve relevantne dokumentacije i ovisno o vrsti spora obaviti očevid na samom

gradilištu.

Kod pisanja samog stručnog nalaza i mišljenja potrebno je uspostaviti jasnu strukturu

nalaza iz koje se mogu pratiti argumenti obje strane kao i činjenice iz kojih je vještak

izvukao svoj zaključak.

ISKAZ TUŽITELJA I TUŽENIKA

TUŽITELJ tvrdi da je izveo uređenje poda u prostoru (oznake A) - (keramičarski

radovi). Na pitanje vještaka da li je izvodio hidroizolaciju, toplinsku izolaciju, cementni

estrih i polaganje keramičkih pločica, isti tvrdi da je sve to izveo.

TUŽENIK tvrdi da je tužitelj izveo samo polaganje pločica, a dok hidroizolacija i

cementni estrih nisu izvedeni.

VJEŠTAK obilaskom prostora (oznake A) utvrđuje da je tuženik govorio istinu. Kako

se radi o prostoru u kojem donja betonska ploča dijelom izlazi van objekta, a na

samom ulazu ostala je šina od vrata koja su prethodno bila postavljena, da se

zaključiti po visini sadašnjeg keramičkog poda da radovi koje je naveo tužitelj nisu

izvedeni, jer da jesu, onda bi visina poda bila znatno veća tj. unutarnji pod bi u tom

slučaju bio viši za nekih 6-10 centimetara, dok je u ovom slučaju pod viši samo za

jedan centimetar.

NALAZ VJEŠTAKA

Za utvrđivanje stvarno izvedenih radova potrebno je sastaviti troškovnik zasebno po

kazivanju tužitelja i tuženika, sukladno normativima i standardima u građevinarstvu

koji je sastavni dio ove procjene uz primjenu tržišnih cijena u vrijeme gradnje.

Količine izvedenih radova utvrđene su izmjerom na licu mjesta.

Jedinične cijene u predmetnom troškovniku koji je sastavni dio ovog vještačenja

formirane su kao prosječna cijena dvaju objekata za koje je provedena javna nabava,

cjenikom obnove ratom oštećenih kuća i biltena standardna kalkulacija radova u

visokogradnji i niskogradnji. Jedinične cijene za stavke gdje je uključen rad i

materijal, formirane su na bazi normativa i standarda u građevinarstvu te brutto

satnica rada. PDV u doba gradnje objekta (2004.g.) bio je 22%.