M A R T I N US

Treći zavet LOGIKA

S c a n e x Beograd

UVOD

Živimo u vreme kada se čovečanstvo više nego ikada ranije u svojoj istoriji udaljilo od samog sebe, tj. udaljilo se od najveće misterije svoga postojanja. Za naše pretke su ove tajne života služile kao osnova za stvaranje moralnih normi.

Naravno da onda naučno rešenjc misterije života nije bilo dostupno javnosti. Osim toga, ta javnost je po svojim shvatanjima bila još uvek suviše detinjasta ili naivna a u njenoj svesti i u instinktivnim funkcijama stečenim navikama sačuvalo se još uvek suviše životinjskih tradicija. U tim minulim vremenima još uvek je preovladavalo, kao nepobitna činjenica, opšte shvatanje da je »ubijanje neophodan uslov da se preživi«. S obzirom da je ova činjenica doživljavana nebrojeno puta postala je naviknuta svest, prirodna sklonost i talenat. Jasno je da je onda bilo nemoguće prihvatiti objašnjenje misterije života koje ne bi bilo u skladu s ovom činjenicom. Također smo svedoci da se tumačenje zagonetke života vremenom stalno menjalo, jer je bilo podređeno istim tradicijama kao i ostali »razvoj« sveta - koji je od nebuloznog ili magličastog početka postepenim zgušnjavanjem dobijao sve čvršće forme i najzad se završava jasnim opipljivim detaljima. Tajne života javile su se kao slaba, nesigurna naslućivanja ili pretpostavke, koje su vremenom dobijale izraz jasnih predstava, koje su odgovarale apsolutno realnoj činjenici kojom je tadašnje čovečanstvo raspolagalo i koja je stoga bila njihova jedina »nauka«, naime, pomenuti životni uslov. Zato zemaljski čovek nije uvek mogao da prihvati kao razumnu petu božju zapovest »Ne ubij!«.

Čak je postojalo vreme kada je vrhunski ideal zemaljskog čoveka bio stoprocentno suprotan ovoj zapovesti. Ubiti ili biti ubijen, bio je put koji je vodio u »Valhall« 1, način zadobijanja simpatije bogova. A ne moći ubiti, umreti prirodnom smrću od starosti, bio je siguran put do božjeg stuba srama, ili u »pakao« onog vremena. Da takav moral ne može biti u skladu sa vrhunskim rešenjem misterije života bilo je potpuno neshvatljivo za ljude onog vremena u kojem nisu bili sređeni društveni odnosi, u kojem nije postojala policija niti vlast, a sve ljudske tradicije su još uvek nastajale, kao i kod životinja, isključivo kao pitanje fizičke snage i sile. Svakodnevne činjenice su pružale dovoljno dokaza da su kao kod životinja i kod ljudi slabi propadali, a

Scdišle bogova u nordijskoj mitologiji (prim, prev.)

6

»sreća jc bila naklonjena jačem«. To je bila najveća istina onoga vremena pa s toga i njegova jedina apsolutna »nauka«. Objašnjavati misteriju života rešenjima koja bi bila suprotna ovom shvatanju sukobljavalo bi se sa svešću ovih ljudi, bilo bi protivno očiglednim činjenicama, moglo bi se shvatiti kao nenormalno ili ludo, kao greh prema bogovima, nešto protivu čega se mora boriti, nešto što se mora progoniti i kazniti.

No, život nastavlja svoj večni tok. Dar ljudskog roda da usavršava ubijanje razvijao se sve više da bi konačno, u naše vremc, dostigao genijalnost u poznavanju ratne tehnike i metoda ubijanja. Svet jc zaista poslao eldorado za sinove »Valhalle«. Šla bi u očima bogova Tora i Odena 2 mogao da predstavlja siroti čovek iz kamenog doba sa svojom kamenom sekirom ili »Rolf Krake« sa svojim bronzanim mačem u poređenju sa pilotom bombardera, tenkistom, navigatorom podmornice, mitraljescem ili rukovaocem minobacača i bacača plamena? Zar bi ovo društvo krvoločnih bogova iz »doma heroja« moglo da postigne veći uspeh u ubijanju, i time postane predmet većeg divljenja nego što postižu ljudi 20. veka likvidirajući svojim ratnim i revolucionarnim procesima? Svetski ratovi su otvorili vrata »Valhalle« za milionc duša.

Ali, iznad njihovih glava sija svelli »znak krsta« - simbol hrišćanstva. Čudno! Iznad posmrtnih ostataka mladih »heroja« na vojničkim grobljima širom Evrope dominira simbol večne zapovesli: »Vrati nož svoj na mesto njegovo, jer svi koji nož potežu, od noža će poginuti«.

Simbol ispunjenja »zakona i proroka«, »ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe« govori ovde svojim ćutanjem, ali sasvim jasno. Preko šume belili krstova, tragovima »Valhalle« širi se atmosfera ljubavi.

Nije li to, možda, jutarnje rumenilo jednog novog mentaliteta, koji počinje da šalje svoje prve zrake preko mračnih ratišta? Nije li to, možda, neki novi bog, neko novo »carstvo nebesko« koje se nazire preko pustih krajeva?

* * *

O ovome napred rečenom svaki pojedinac može da misli što god hoće, ali i pored svih razlika u shvatanjima ostaje činjenica da ne postoji normalan čovek koji ne sliče iskustva. Iskustvo je saznanje, a saznanje je bolje upoznavanje nečeg savršenijeg na račun nečeg drugog, manje savršenog. Bogaleći se iskustvima ljudski život ne bi

2 Bogovi u nordijskoj mitologiji (prim, prcv.)

7

mogao postojati ukoliko se ne bi stalno vezivao za nešto savršenije i istovremeno udaljavao od manje savršenog. Takav proces ne može biti ništa drugo do usavršava­nje. Ovo usavršavanje postaje činjenica koju nazivamo »razvoj«. Pošto, kako rekosmo, ne postoji čovek koji ne stiče iskustva, znači da ne postoji ni čovek koji nije podvrgnut usavršavanju, a to znači da ne postoji niko koga život, odnosno priroda ne podučava. Život je, dakle, najbolja škola. Sve što podrazumevamo pod pojmom »nastava« je samo prepričavanje onoga čemu nas sam život podučava, svejedno da li se to predaje na univerzitetskim i naučnim ustanovama, ili je to bukvar prvaka. I svako ko nastupa kao »učitelj« samo »prepričava« prirodu, pa bio on profesor, zanatlija, mesija ili vrač. Sva stvarna znanja koja on može da prenese svojim učenicima, je samo prepričavanje sopstvenih iskustava, a to opet može biti samo izraz onoga čemu ga je život naučio.

Život je , dakle, najveća i najrealnija škola stvarnosti. To je knjiga nad knjigama. To je, u stvari, izvor odakle dolazi sva mudrost. Pošto ne može postojati niko čiji život nije »čitanje« iz te knjige, ne može ni postojati neko koga ta knjiga nije »učila«. A pošto je »učenje« iz te knjige u stvari usavršavanje, znači da su svi podvrgnuti p r o ­cesu usavršavanja.

Da takvo usavršavanje postoji dokaz jc, između ostalog, i lj što se ljudi ne mogu uvek zadovoljili samo »verovanjem« u nešto što su drugi doži/eli, što drugi pričaju 0 životu i stvarnosti. I naravno, gubljenjem dara za verovanje kod ovih ljudi se u odgovarajućoj meri gubi i interes za religiju i dogme, pošto su to, u stvari, tradicijom prcnete priče drugih ljudi o njihovim manje - više savršenim iskustvima iz oblasti religije.

To što se ljudima koji nisu u stanju da veruju ponegde preli »paklom«, »plačem 1 škrgutom zuba«, »večnom izgubljcnošću« ne menja činjenicu da je broj nevernika u naglom porastu. A kako bi drugačije i moglo biti? Vera nije nešto što se »može« ako se hoće. Vera jc dar koji čovek ima ili nema. Ako ga nema ne pomažu pretnjc lomačom ili isključenjem iz crkve. Pretnjama i zastrašivanjem se ne stvara dar za verovanje, možda samo izaziva želja da se veruje. Ali hteti i moći nije isto. Ljudi ne mogu da čine uvek ono što žele. Na ovo će možda neko primetiti da postoji veliki broj »nevernika« »prcobraženih« u »vernike«. Na to moram odgovorili da su svi koji su se dali prevesti iz stanja »nevernika« u religiozno stanje, posedovali, bez izuzetka dar za verovanje, samo jc ova funkcija kod njih bila privremeno isključena zbog interesa ili zauzetosti jedinke na drugoj strani. To, međutim, ne isključuje činjenicu da postoje bića koja nikada neće moći da veruju ma koliko to doista želela. A pošto svojim neverovanjem navlače na sebe mržnju vernika i pretnje »paklom« i »izgubljc­nošću«, službenici dogmi i vernici ne mogu »izbaviti« ove ljude, već nasuprot, u mentalitetu ovih ljudi izazivaju odvratnost prema svim pojmovima koji se odnose na

8

religioznost ili su izraz »duhovnih« problema. Ovi opravdani »nevernici« shvataju reč »bog« kao izraz najveće gluposti, naivnosti i kulturne zaostalosti, tako da je ta reč skoro postala simbol svega čime moderan čovek ne bi trebao da se bavi. Ako je na koricama neke knjige ili u oglasu predavanja u simpatičnoj formi odštampana reč »bog«, prosvećeni čovek 20. veka odmah prestaje da se interesuje za to. Ovde on mora ići svojim sopstvenim putem.

* * *

Na osnovu napred rečenog proizilazi da mentalni put modernog, naučno orijentisanog čoveka vodi sve dalje od »crkve«, »krštenja«, »krizme«, od »oltara« i »pričešća«. Pa kuda onda vodi taj put? Da, odgovor »crkve« ili religioznih autoriteta je , kao što smo rekli, da taj put ncizbežno vodi u »večnu izgubljenost«, što u ovom slučaju znači »večni život u vatri pakla«, večni boravak u »tami najkrajnjoj gde je plač i škrgut zuba«.

No, može li takav sud da bude pravedan? Zar to nije čista suprotnost ljubavi prema bližnjemu koja je »zakon sav i proroci« i koja se propoveda sa predikaonica tih istih autoriteta kao najprivlačniji oblik stvarnosti, iste one stvarnosti koju je njihov Spasitelj pokazao na krstu Golgote, i koja je jedini i najviši model, ili jedini istinski primer života u skladu sa najvišim savršenstvom? - Ali, ako se o tome propoveda kao o nečem »jedino neophodnom« da bi se došlo u kontakt sa Bogom, zar ne bi najprc trebalo pokazati da se to savršenstvo odnosi i na Boga? Zar samo Proviđenje ne bi moralo bili vrhunac te ljubavi?

No, proviđenje ili bog koji - kako su ga duhovni autoriteti predstavili - dozvoljava da se čovek začne u utrobi majke, i da ga zatim majka donese na svet opterećenog »nasleđenim grehom«, tj. porocima i grehovima, i da zatim traži od »detela grešnika« da buoc* nešto sasvim drugo od onoga što su mu bili roditelji od čije krvi i mesa je nastalo, može li takav bog biti milostivi bog? Može li se od mladunčeta tigra tražiti da se ponaša kao jagnje? Može li zebra oždrebiti nešto drugo do ždrebe zebre? Može li dete zemaljskih ljudi biti nešto drugo do zemaljski čovek? Može li se očekivati da će biti - anđeo?

Pa ako proviđenje - kako tvrde duhovni autoriteti - ipak želi da takvo dete zemaljskih ljudi bude »večno izgubljeno«, da bude »bačeno u pakao«, tj. u vatru u čijem će se plamenu mučili čitavu večnost, bez izgleda ili mogućnosti da bude oslobođeno, samo zato što je dete jednog para zemaljskih ljudi, čiju prirodu, volju i

9

ponašanje mora rođenjem da nasleđi kao normalno stanje i zbog toga ne može biti »anđeo«, zar takvo učenje crkvenih autoriteta, koje se propoveda sa predikaonica, nije bezbožnička borba prolivu stvarne istine?

Bog koji spaljuje porod zato što ovaj nasleđuje prirodu svojih roditelja mora da je u svom ponašanju umobolan. Tvrdnja da je taj bog »sveznajući« i »svemoćan« tvorac svega postojećeg, ne menja ništa u suštini. On je , dakle, stvorio i roditelje i njihov porod onakve kakvi jesu, namerno im odredio takvu prirodu i ponašanje, zbog kojih ih kasnije ne uništava, već ih muči na večitoj vatri. To znači da ih je namerno takve stvorio da bi ih zatim spaljivao. Zar to nije svirepost kojoj nema ravne? Zar to nije najveća perverznost? Zar uživanje koje se zasniva na mučenju drugih bića nije sadizam?

Kaže se, »Jer Bog tako zavole svet da je Sina svojega Jedinorodnoga dao, da svaki koji veruje u njega ne pogine, nego da ima život večni«. Ali, time ne prestaje njegovo uživanje da gleda mučenje. On je , dakle, tražio da u svakom slučaju vidi patnju. Zašto se jedan »svemoćan« bog nije mogao »smilovati« i bez gledanja patnje? 1 kakvo je zadovoljstvo našao u lome da uživa g edajući patnje nedužnog čoveka?

Objašnjenje da su te patnje »kazna« za ljudske »grehovc« ne čini stvar vrednijom pohvale, Izgleda da je za boga bilo Uajv ižiiije da kazna bude izvršena. Nije važno da li će pogoditi krivca ili ncđužndg čovek«. Šta bi bilo kad bismo uveli takve principe i u ovozemaljsko pravosuđe! - Može li to biti izraz uzvišenosti, osećati se srećnim što je nedužan čovek kažnjen smrtnom kaznom zbog grešaka koje smo mi počinili?

Zar nam se sa predikaonica ne obećava baš takva sreća. Zar se tamo ne kaže da jedino »Isusovom krvlju« možemo dobiti »oproštaj grehova«, to jest da budemo pošteđeni »božjeg gneva« i »kazne«?

Ali, o kakvom se to »gnevu« radi i o kakvoj »kazni«? Može li jedan »milostivi« bog da bude gnevan? Kaže se da je on »svemoćan« i »sveznajući« tvorac svega. On je, dakle, tvorac svega što je stvoreno. Pa može li tvorac biti ljut na ono što je sam stvorio? Jer ako to što je stvorio ne funkcionišc kako valja, to mora da je njegova sopstvena greška. Ljutiti se na zemaljskog čoveka što ima narav zemaljskog čoveka i što nije anđeo isto je kao kad bi se ljutio na tigra što ima tigrovsku narav i što nije miroljubiv kao jagnje. Ako se već kaže da je bog sveznajući onda on unapred mora znati rezultat, pa postanak čoveka, u tom slučaju, jedino zavisi od njegove svesne narnerc. To znači da je on svesno stvarao pomenute objekte u nameri da zadovolji svoje uživanje gledajući patnju.

Naravno da religiozni autoriteti ni sami nisu svesni krajnjih posledica svoga učenja, jer po pitanjima religije oni ne žive u sferi naučnog istraživanja i analiziranja, već u domenima »vere«.

10

Jasno je da tako zastrašujuća slika boga kakvu oni propovedaju izaziva nedoumicu i nevericu kod bića koje je na život počelo da gleda pomoću jasne svctlosti razuma i logike. Vcč jc odavno jasna činjenica da svet ne može »spasiti« crkva koja se moli takvom autoritetu. Čemu bi, inače, bilo obećanje o »Utešitelju Svetome Duhu«? Zar to nije obećanje o novom i većem znanju? Da li je uopšte verovatno da se pravi mir i uzvišena milostiva stvarnost na zemaljskim kontinentima mogu postići uz pomoć ideala i vrhunskog božanstva, koje se preko svoje crkve i sveštenika - pa makar to oni činili i nesvesno - predstavlja kao vrhunac ljudske perverznosti, mana i nedostata­ka?

Da je ovakav kalamitet sušta suprotnost ornome što ove sluge Gospodnje, vršioci obreda, žele svesno da postignu, samo je dokaz da su oni sami prerasli takav stadijum nesavršenstva. Zar nema na stotine, pa čak i na hiljade sveštenika koji zaista idu stopama nazaretskim postajući time pravi predstavnici milosti božje propovedajući »Reč« žarkom, nepokolebljivom verom - ne u nekakvog perverznog, gnevnog i osvetoljubivog - već u apsolutno premilostivog Boga. - Ali ovi sveštenici u službi ljubavi imaju na raspolaganju zastarelu terminologiju, nasleđenu iz srednjeg veka, koja jc bila prilagođena primitivnom čoveku onoga vremena. Zato ta terminologija ne uzdiže Boga dovoljno visoko, do sfera za tadašnjeg čoveka neshvatljivog stanja, već Bogu ostavlja sve ljudske slabosti, koje u stvari, predstavljaju mračnu stranu zemaljskog čoveka.

Dokaz da je ta terminologija nezadovoljavajuća izražava i izreka od srca izgovorena: »Božji su putevi neistraživi«. Zar se iza ovoga uzdaha ne krije želja za jasnim saznanjem? Čemu bi, inače, bio takav odgovor? Ne leži li u takvom odgovoru zračak nade da će se na kraju ipak pokazali da »sve jc veoma dobro«? I nije li takav odgovor sam po sebi izraz ncuspelog pokušaja zadovoljenja želje za saznanjem istine?

No, to nije greška srca, već reči koja nije dovoljna da iskaže najdublja unutrašnja očekivanja i nadanja srca.

Danas ne postoji, dakle, nikakva nauka koja se bavi pitanjem ispunjenja ovih nadanja, koja su suština svakog mentaliteta. Jedino čime danas raspolažemo je ta tradicionalna, primitivna terminologija prilagođena jednom manje - više paganskom stanju minulih vremena. I zato nije čudo što se ljudi koji se danas nalaze na paganskom stađijumu minulih vremena pridružuju takvom bukvalnom obliku te terminologije, i bilo da su sveštenici ili laici, štedro obećavaju »smrt« i »pakao«, »plač i škrgut zuba« onima koji se usude da pokažu i najmanju sumnju ili antipatiju prema toj drastičnoj, neprijateljskoj prirodi. Postoje čak sveštenici koji blagosiljaju ral i ratna sredstva za ubijanje, što, svakako, vodi poreklo od ove paganske terminologije. Oni nisu svesni da time, u stvari, širom otvaraju vrata »pakla« onima koje žele da spasu.

II

Oni, dakle, služe »paklu«, protivu koga veruju da se bore. Svakako da postoje i sveštenici koji imaju razvijenija osećanja i koji zbog toga ne mogu da simpatišu tu stranu ove famozne terminologije. Dokaz za to su interna neslaganja i međusobne borbe, ne samo u okviru zvanične državne crkve, već u svem religioznom svetu. Religiozni pokreti vode međusobne ratove. Razne religiozne sekte prihvataju, u onoj meri u kojoj su i same primitivne, taj primitivni deo terminologije, a odbacuju ili pogrešno tumače drugi, uzvišeniji dco. One nastoje da autoritativno brane svoja posebna shvalanja kao jedina pravoverna i tvrde da su shvalanja drugih zablude i put u večnu izgubljenost. Prirodno jc da ovakvo stanje stvara haos i one koji nisu angažovani vodi u bezbožništvo i materijalizam a za razumnog, naprednog i naučno orijentisanog čoveka pojmovi kao što su »religija« i »bog« moraju predstavljati vrhu­nac naivnosti, praznoverja i mentalne detinjarije. I svet religije bi ovde mogao naći svoju propast da veoma napredni i mudri nisu svojim recima i izjavama razbili veliki deo ove paganske terminologije i time učinili vrlo nesigurnom njenu potencijalnu duhovnu snagu. Dok ona propoveđa, »oko za oko, zub za zub«, smrtnu kaznu, vatru »pakla«, »đavola i njegovo društvo«, ova su bića mirno upalila nebesku svetlost? »Vrati nož svoj na mesto njegovo; jer svi koji nož potežu, od noža će poginuti«, »Ne sudile da vam se ne sudi. Jer kakvim sudom sudite, onakvim će vam se sudili«, »Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe«, »Blaženije je davati, nego uzimati«, itd. Ncpobilna je činjenica da su ove večne reči izraz jedne svetlosti drugačije od one koju izražava stara paganska terminologija. Nije li to možda svetlost koja će spasili svet! Neće li upravo ovamo doći sve te duše koje danas moraju napustiti stari tradicionalni paganski kult i koje su, prema tvrđenju »hrišćanske« crkve, na putu večne izgub­ljenosti?

* * *

Usred ovakvih priča religioznih autoriteta o »gnev ini« bogu, koji će se »umilostiviti« krvlju nedužnog bića, o bogu koji osuđuje na lučenje na večnoj vatri »pakla«, o bogu koji ostavlja jedno biće na ivici života u-izg li jenosti , odakle mu nikada, za svu vcčnosl nema spasa ni izbavljenja, samo zaFo š je lo biće za vreme svog zemaljskog života, koji predstavlja samo jedan trenutak u odnosu na čitavu večnosl, nije bilo »anđeo«, već je moralo biti zemaljski čovek s obzirom da je dete zemaljskih ljudi. Usred tih priča o bogu koji, u slvari, kažnjava ždrebe zebre zato što je prugasto i zlostavlja mladunče tigra zato što nije jagnje, usred ovakve mračne

12

paganskc atmosfere vidimo zrake svctlosti koji se probijaju iz jedne daleko više i čistije atmosfere, iz jednog carstva koje još nije od »ovoga sveta«, tamo gde se ne govori o kažnjavanju ili »da se zlo vraća zlim«, već se govori jedino o ljubavi prema »bližnjemu svojemu«, da je mnogo »blaženije davati, nego uzimati« i tamo gde velika poruka glasi, »Ne ubij!« U jednom takvom svetu mora da postoji drugačije shvatanje o bogu. Da jedna takva atmosfera zaista postoji, da je nova mentalna svetlost zaista realna stvarnost potvrđuje nam mnoštvo krstova na grobljima svetskih ratova. Svi koji padnu u borbi ispunili su zahtevc paganskih bogova, dostigli su kulminaciju čime su zaslužili »meso« i »medovinu« u »Valhalli«, »valkvric« 1 i druge znake naklonosti bogova. Ovi milioni grobova su, u stvari, posmrtni ostaci sinova »Valhalle«, onih bića koja su prihvaćena milošću paganskih bogova. Pa zašto onda stoje krstovi iznad njihovih grobova? Zar to nije skrnavljenje? Krst je postao simbol jednog sveta čiji je osnovni životni princip protiv ubijanja i čiji je najviši ideal okrenuti i drugi obraz kad te neko udari po desnom. To je, dakle, simbol mentalnog stanja čiji predstavnici nikada ne mogu zadobiti milost bogova rata. Ostaje, dakle, činjenica da »carstvo nebesko« koje su zadobili ovi »heroji« nije na visokoj ceni kod preživelih i da je podizanje krstova iznad njihovih grobova u stvari tihi, možda još uvek nesvestan protest protivu pagan­skc predstave o svetu.

Isto tako je skrnavljenje kada krst sija na mnogim ratnim barjacima, kada je podignut na mnogim kopnenim i plovcćim tvrđavama, kada se vijori preko topovske jeke ili kad krasi odoru sveštenika koji vrši obred pri pogubljenju. To što se ove nasleđene tradicije obavljaju pod znakom krsta, simbola protiv ubijanja, simbola propasti paganskc kulture, nepobitan je dokaz činjeničnog stanja da jedna nova mentalna sfera postaje snažan faktor usred paganskog kulta. Nova mentalna sfera postala je čak toliko svetla da je i sam paganski kult promenio ime i zove se »hrišćanstvo«, što je, u stvari, zvanično ime nove predstave o svetu, a osim loga, kao zaštitni znak paganskih običaja upotrebljava kist koji je zvanični simbol ove više sfere.

Naravno da ovom zloupotrebom ni ime ni simbol hrišćanstva nisu dobili u popularnosti. Upotreba imena i oznake najuzvišenijeg i najčistijeg osećanja ljubavi za označavanje paganskih tradicija je, u stvari,' lažno etiketiranje robe. Kada svet iza ove uzvišene »hrišćanske« etikete stalno nalazi »paganstvo« naravno da će omrznuti i etiketu koja u tom slučaju predstavlja samo lažni sjaj. Ona obećava »hlcb«, a daje » k a ­men«. Zemlje koje ratuju, osvajaju, pljačkaju, ugnjetavaju druge narode, zemlje koje

Ratnice i k|>oticc bogova Tora i Odena u nordijskoj mitologiji (prim, prcv.)

13

koriste mašine smrti iz vazduha, pod vodom i na kopnu i kojima šire užas i smrt, kojima mogu da unište čitave gradove čije stanovnike pretvaraju u doživotne invalide, udovice i siročad - niko valjda ne može tvrditi da te zemlje poštuju najveću zapovest hrišćanstva »Ljubi bilžnjcga svoga kao samoga sebe«, ili da smatraju da je »blaženije davati, nego uzimati«, ili da pokazuju da bi htele »čistoga srca Boga videti«?

To što ovim zemljama ne smeta da se nazivaju »hrišćanskim« i da svoju religiju nazivaju »hrišćanstvom« i što veruju da poseduju »hrišćansku kulturu« samo pokazuje da je »hrišćanski« način života ideal sa kojim bi hteli da identifikuju svoj način života. Sigurno je da niko ne želi da se naziva »paganskim« imenom. Prema tome »hrišćanstvo« je budućnost, a »paganstvo« je prošlost.

Ali pretvaranje »paganskih« zemalja u »hrišćanske« se ne postiže pramenom naziva, već razvojem. A za proces razvoja potrebno je vreme. Ljudi se danas nalaze na takvom stupnju razvoja na kojem se moraju odlikovati i »paganstvom« i »hrišćan­stvom«. To je objašnjenje što se krst nalazi na ratnim grobljima i što sveštenici blagosiljaju oružje i predikuju o »paklu« i »večnoj izgubljenosti« istovremeno propoveđajući ljubav prema bližnjemu i nesebičnost; i što uče o »milostivom« bogu koji može postati »gnevan«, ali koji se da umilostiviti krvlju nedužne žrtve da ne »kažnjava« i »muči« bića u »paklu«. Paradoksalno je da istovremeno kažu da se do boga može doći jedino najvećom čistotom srca svojega i mogućnošću praštanja grehova svojim bližnjima.

Tako je sve u znaku protivurečnosti. Šta je »paganstvo«, a šta »hrišćanstvo«? U ovakvim uslovima je sasvim prirodno da sumnja i neverovanje cvetaju. Kažnjavati takvo opravdano i, s 'obzirom na okolnosti, prirodno neverovanje i sumnje večnim »spaljivanjem« u vatri »pakla« i »večnom izgubljenošću« od čega nema spasa, samo je po sebi neprirodno i suprotno svakoj logici i ljubavi koje se javljaju, van svih svešteničkih pridika, i van primitivnih shvatanja, nesavršenosti i sujeverja, zemaljskog čoveka.

* * *

Za šta se mogu opredeliti sve te mnogobrojne mase modernog bezbožnišlva, toliki milioni bića koja danas ne mogu da veruju u boga, niti mogu da prihvate dogme koje su svojim osudama na kazne pakla, prokletstva i gneva za modernu intelektualnost postale nešto zaostalo iz stare terminologije. Sve što je religiozno, pa i sam pojam Boga je zbog ove zastarele terminologije postao za modernog čoveka izraz vrhunske naivnosti.

14

No, čovek ne može vcčito živcti u takvom ubeđcnju, pošto ono nije stvarna analiza Boga, već jc nastalo kao rezultat razumnog prilaza tradicionalnoj, zastarcloj i primitivnoj terminologiji, pa objašnjava pojam »boga« kao izraz naivnosti što jc u najvećoj mogućoj meri daleko od istine. Analiza terminologije nije analiza Boga. Takva analiza može biti samo indirektan izraz stupnja ideologije na kojem su se nalazili tvorci ove terminologije. Činjenica je da dela tvoraca ove terminologije, podvrgnuta ozbiljnoj analizi moderne naučne inlclektualnosli, pokazuju da sadrže neznanje i sujeverje. Međutim, to ne može biti opravdani intelektualni razlog za potpuno poricanje svakog saznanja o postojanju Boga. To bezuslovno dokazuje da je onaj koji poriče Boga isto toliko naivan i sujeveran kao i tvorci ove stare terminologije, bez obzira na naučni autoritet ili intelektualni položaj u javnom životu. Poricanje Boga, kao i tvrdnja o njegovom postojanju, moraju se zasnivati na realnim dokazima da bi se uopšte mogli zvati naukom. Svako poricanje koje nije zasnovano na dokazima je prazna priča, dogma, i priznavanje Boga bez dokaznog postupka. Napredan, naučno orijentisan čovek ne može živeti od vere, on traži dokaze za svaku tvrdnju. Veliki je problem kako naučno orijentisanom čoveku dati dokaze o postojanju Boga i stvarnom kosmičkom identitetu živih bića tako da se i na duhovnom polju on može oslanjati na realne činjenice, koje se inače u svakodnevnom životu traže u fizičkim osobinama, kako izvući taj tzv. »duhovni svet« iz podsvesnog sveta seni u jasnu, realnu, budnu aktivnost ili stvarnost dnevne svesti. Odgovor je da, ne samo što je moguće izložiti činjenice o postojanju Boga i istinu o najuzvišenijem identitetu živih bića, već je takav dokazni postupak apsolutna nužnost u sadašnjoj i budućoj stvarnosti zemaljskog čoveka. Takav dokazni postupak je »spasenje sveta«. Bez takvog dokaznog postupka ne može se doći do trajnog mira na zemlji, ne mogu se ukinuti ratovi i teror, nema kraja patnjama koje muče svet u obliku sakaćenja, bolesti, siromaštva, muke i psihičkih patnji.

No, da bi mogli videti ili shvatiti takav dokazni postupak, ljudi moraju učiti i usavršavati se. Sama priroda uglavnom podučava živa bića iskustvima koja sliču. To jednako važi za gorka kao i za prijatna iskustva. Shvatiti egzistenciju Boga, u stvari, znači shvatiti plan strukture sveta. Ovaj plan sveta obuhvata sve što postoji: osećanja, inteligenciju, instinkt, intuiciju itd. Čovek se mora obrazovati na svim poljima. Patnjama se kod čoveka razvijaju osećanja, a borba za opstanak razvija inteligenciju i sva ostala svojstva svesti. Dovoljno dugim školovanjem u školi života, svaki čovek dođe jednom do stepena razvoja, kada je, na osnovu sopstvenih iskustava, u stanju da prati teoretsku nastavu i da prima instrukcije. Svojom naučnom orijentacijom čovek je razvio smisao ili talenat da može ovladali najvećom mudrošću. On počinje da može »videti Boga«. Eto, na tom stupnju razvoja se nalazi savremeni moderan čovek. On jc predstavnik onog »naraštaja poznog« kome jc Hristos predskazao da će od »Ulcšitelja

15

Svetoga Duha« dobiti objašnjenje misterije postojanja koje jc u stvari apsolutno s az ­nanje o Bogu. »Sveti Duh« jc odgovor na večno pitanje »Šta jc istina?«

Ovaj odgovor može dati isključivo Bog u obliku onoga što nazivamo »priroda«. Priroda sama jc , dakle, odgovor Boga na sva pitanja o životu. Priroda je jedina istinska biblija na svetu. To je knjiga života. Sadašnji cilj spasenja sveta je naučiti čoveka da pravilno čita tu knjigu i da može videti da »sve jc veoma dobro«. Pošto je takav način čitanja važan za modernog i naučno orijentisanog čoveka-istražitclja, osećao sam se pozvanim da napišem ovu knjigu. Njen glavni cilj je, dakle, da pomogne istraživaču da misli logički, što će reći da misli u skladu sa prirodom, a samim tim da misli u skladu sa ljubavlju i sa životom. Ona ima za cilj da pažnju ljudi usmeri na prouča­vanje iskustava i činjenica čije je pravilno razumcvanje neophodno ukoliko želimo da shvatimo da život ili priroda imaju neki smisao koji, ne samo da izražava stoprocentnu intelektualnost, već u isto tolikoj meri izražava i ljubav, i da je na taj način priroda svojim identitetom »izraza života« realni dokaz da je večni Bog stvarna naučna činjenica. Jer, ljubav i intelektualnost ne mogu postojati, ako istovremeno nisu nepobitan dokaz postojanja živog bića koje je njihov nosilac. Živo biće koje je nosilac inlclektualnosli i ljubavi prirode može bili jedino večni Bog.

»Logika« jc predviđena da bude priručnik za početnike u istraživanju večnih problema. Ona olakšava razvijanje smisla za razumevanjc moga kapitalnog dela »Livets bog« (Knjiga života). Ona ukazuje na materiju koja je za moderno orijcnlisa-nog čoveka jedini put ka stvarnom razumcvanju života. Ona pokazuje kakav se logički zaključak ili nepobitan facit može izvući iz zone iskustava zemaljskog čoveka, koja je puna patnji i nezgoda. To što je taj facit u skladu sa istinama koje su izrekli najmudriji, a koje se u krajnjem slivaju u jedan generalni facit sveta, »sve jc veoma dobro«, to samo može dati istraživaču veće inspiracije, posebno što se knjiga ne zasniva na slepim tvrdnjama već isključivo izražava međusobno povezane logične celinc, koje. se mogu naknadno istraživali i proveravati od strane intelektualnog i objektivnog čitaoca i tražioca istine. Ona pokazuje mesto ovog materijala u odnosu na kosmički plan sveta, njihovu međusobnu povezanost sa rezultatima same prirode. Ona je nauka samim tim što je njen sadržaj izložen detaljno i šio jc moguća provera izloženih zaključaka.

To što ovi zaključci odstupaju od obične nauke zato što nisu izraženi jedinicama mera dužine i težine, već celokupni razvoj energija u prirodi iskazuju kao »izraz života«, drugim recima izražavaju »mentalnu« energiju kojom priroda postaje živa, dakle, izraz svesti, izraz istog života koji se manifestuje pokretom svakog živog bića, razvojem snage i volje, to jedino može biti u skladu sa najvišim ciljevima svake nauke i svakog istraživanja. Jer, svaki oblik nauke čija serija analiza prestaje pre nego što je postignut taj najviši cilj, pa zbog loga moraju svoje zaključke iskazivati jedinicama

16 17

1. GLAVA

Doživljavanje života i um jedinke

Realitet koji podrazumevamo pod pojmom »um« vremenom će postati najveći i najvažniji faktor u čitavoj pojavi ljudskog bića. Taj realitet je sposobnost primenc zakonitosti mišljenja, kojoj mora biti podređena svaka vrsta misije.lja da bi stoprocentno služila korisnim ciljevima, tj. da bude apsolutno savršena. »Logika« je, dakle, primenjivanje zakonitosti mišljenja. Što znači da savršena i apsolutna logika postoji isključivo kao striktno pridržavanje zakona mišljenja. .

Ali, takva savršena i apsolutna logika, tj. totalna primena zakonitosti mišljenja ne postoji danas kod zemaljskog čoveka. Ona je tek u nastajanju, nalazi se u procesu razvoja. A to znači da čovek još uvek nema potpuno savršen um, još uvek ne može da postupa logički. ^

Ovo, naravno, ne znači da želim da žigo.^.n s /akog zemaljskog čoveka kao mentalno bolesnog ili nenormalnog. Napiotiv, gore pomenuto nesavršenstvo ili nedostatak je uglavnom normalno stanje i nema ničeg zajedničkog sa mnogim oblicima mentalnih oboljenja ili mentalnom zaostalošću, jer su to oblici oboljenja već razvijenog uma.

Dok su ove bolesti posledica posebnih okolnosti, u šta se ja ovde ne mogu upuštali, i šio je podrobnije opisano u »Livcls bog« (Knjige, života), ova opšta nesavršenost uma zemaljskog čoveka je samo pitanje razvoja. Ui i, kao i sve drugo u vezi sa živim bićima, nalazi se u neprekidnom procesu razvo'a i nadgradnje ka savršenstvu. Zato se njegov današnji nivo ne može uporediti sa nivoom koji će dostići u budućnosti.

Um svakog živog bića je, dakle, podređen procesu razvoja, koji je kod čoveka dostigao došla visok nivo.

S obzirom da naciju ili narod čine mnoge jedinke, kultura jedne nacije ili naroda i njegova skupna manifestacija uma također se nalazi u procesu razvoja. I kao što se pojedinci ne nalaze na istom stepenu razvoja uma, tako ni sve nacije ili narodi nisu dostigli podjednak nivo razvoja. I kao što imamo pojedince koji su u pogledu kulture i manifestacije ispred drugih, tako imamo nacije ili države, pa čak i religiozne skupine koje su u razvoju odmakle dalje od drugih. Sva živa bića, dakle, pojedinci kao i grupe ili organizacije predstavljaju razne, niže ili više, stepene razvoja uma.

Posedovali razvijeni um znači imali razvijenu sposobnost planiranja načina rada i života najpogodnijeg za postizanje željenog cilja.

mere dužine i težine, to je kao rcka koja je prestala da teče. Talog iluzija pregrađuje korito i zaustavlja tok. Matica reke ne može stići do okeana već se izliva iz korita, odlazi stranputicama stvarajući katastrofu životu, kojem bi inače trebala da služi kao put ka sreći i inspiraciji.

L8

Um sc može koristiti u službi »dobra« ili »zla«, pošto željeni cilj može težiti ostvarenju lične koristi na štetu drugih živih bića, bilo životinja ili ljudi, ili s druge strane može težiti manifestaciji isključivo nesebičnih postupaka.

S obzirom da su posledice »zla« u krajnjem uvek bol i patnja, a posledice »dobra« isključivo radost i sreća za sve i svakoga, um je, dakle, uvek osnovni uzročni faktor u formiranju svake sudbine i svakog doživljavanja.

To znači da postoji veza između doživljavanja života i razuma pojedinca. Kakav je razum takav jc svet, takav jc život, takva je stvarnost jedinke, vlasnika dotičnog razuma. Razum, to su »naočari« kroz koje sc gleda svet. »Boja« tih »naočara« jc odlučujuća za pogled na život, ličnost i sudbinu njihovog vlasnika.

2. GLAVA

Velike prepreke za sagledavanje istine

Ogroman broj različitih pogleda na život, različitih shvatanja smisla života su najbolja potvrda onoga što sam napred rekao. Zar sve biblioteke na svetu sa hiljadama debelih knjiga ne predstavljaju neizmeran skup najrazličitijih štampanih shvatanja o jednoj te istoj stvari, naime o »stvarnosti«.

Ta se »stvarnost« može označiti kao skup različitih mišljenja o životu sa naj razlici lij im moralnim pojmovima, koji se u ovom trcnulku mnogo razlikuju medu sobom, a ipak se svako od njih proglašava istinom i nepobitnim dokazom stvarnosti. To sigurno ukazuje na to da nosioci takvih mišljenja i stavova gledaju na stvarnost kroz različito »obojene naočare«. Ova različita mišljenja zastupale su ličnosti ili jedinke čiji jc razum bio u odgovarajućoj meri, manje ili više razvijen.

Ali, ako je svet pun različitih pogleda na život, različitih shvatanja o životu, različitih moralnih pojmova, protivurečnih dogmatskih tvrdnji, pa ako čak i »naučne« teorije ponekad stoje nasuprot drugih »naučnih« teorija, čega će sc onda držati savremeni čovek? Neke vodeće ličnosti u svetu smatraju danas da su rat, vojna obaveza, osvajanje zemalja i potčinjavanjc njihovih naroda i pravih vlasnika opravdani, da jc diktatura, deljenje pravde oružjem, giljotina, vešala, električna stolica, fizička tortura i sakaćenje nešto što jc moralno opravdano, da je to jedini put ka stvarnom jedinstvu, sreći i blagostanju naroda, a svako odstupanje od ovoga u pravcu humanosti, mirnih rešenja i sporazuma je glupost, naivnost i slabost.

19

Druge pak, isto toliko poznate ili priznate ličnosti bore sc za veću humanost, za mirna rešenja problema, za ukidanje ratova, smrtne kazne, sakaćenja i smatraju da upotreba brutalnosti u službi morala nije dostojna ljudi, da je protivna višoj kulturi i civilizaciji, i svako odstupanje od njihovih shvatanja smatraju varvarstvom, paganstvom ili primitivnošću.

Na religioznom i materijalnom polju pojavljuju sc reformatori koji se pozivaju na svoje ideje, proglašavajući hi najvišim »idealima«, ključem spasenja sveta. Skoro svi veruju da su pronašli »kamen mudrosti«, i uporno brane svoje ideale sa takvom tvrdoglavošću, nasrtljivošću i netrj)c]jivošću koja budi želju za malo više humanosti i istinske ljubavi prema čoveku. Reformatori se bore da pridobiju što veći broj prista­lica za svoju, partiju. U svesti dominira častoljublje, reklama i propaganda bujaju, preterivanja cvetaju. Usred takvog vrtloga rađaju sc nove generacije. Takav haos predstavlja životnu školu za devojčice i dečake koji će jednog dana postati roditelji, vaspitači, narodne vođe, građani. Omladina koja raste treba tu da nađe životni oslonac, nepoljuljano poverenje u pravdu, humanost i ljubav bez kojih jc nemoguće prebroditi žalosti, neuspehe, katastrofe, preboleti rane i odoleti patnjama. Nije onda čudo što ova neobična škola ostavlja pečat nesklada i haosa na omladinu koja raste i razvija se. I zar je onda čudo što jedinke ne mogu naći smisao života u tom neskladu i nedostatku logike čiji su svedoci od najranijeg detinjstva.

Neka deca rastu i vaspitavaju se u blagostanju i luksuzu i stiču uvercnjc da oni, njihovi roditelji i njima ravni, zahvaljujući svom bogatstvu, mogu voditi ekstravagantan život po najmondenskijim mestima u svetu, u svojim vilama na Rivijeri, u svojim palatama, u svojim zamkovima za zabavu, u svojim lovištima, sa svojim elegantnim automobilima, luksuznim brodovima ili jahtama, svojim skupocenim nakitom i finom odećom, sa svojom brojnom poslugom itd. Ta deca su okružena pažnjom, slavljena i obožavana od skoro svih ljudi u svetu, kud god da se okrenu. Kako izgleda trezvena stvarnost deci na ovom nivou? Zar nije sigurno da im se sugeriše da veruju da su ona neka vrsta »nadljudskih bića« kojima moraju svi da se klanjaju, pred kojima ljudi moraju da stoje u stavu mirno i kojima moraju da služe? Zar se kod njih ne stvara neizbežno uvercnjc da su sva siromašna bića, uključujući njihov štab posluge i potčinjeno osoblje, manje vredna bića, neka vrsta nižih individua, neka vrsta »robova« pošto su prinuđeni da prodaju svoj rad, moraju da služe? Zar sc takvo uvercnjc ne pojačava vaspitanjem da njima moraju svi da persiraju, a oni se svima mogu obraćati sa »ti« i »ličnim imenom«? Zar sc između ove dece i stvarne istine ne diže visoki kineski zid? - Kako će ova deca naučiti da veruju da čovek ne dolazi na svet »da bude služen, već da služi«?

20

A kako jc sa dccom posluge, radničkom decom i dceom i omladinom potčinjenih klasa koja su bez dovoljno sredstava za život? Da li jc njima lakše da sagledaju stvarnost? Činjenica je da ova deca svakodnevno žive na takvom nivou da su im rod i ­telji i rođaci izloženi velikom ekonomskom izrabljivanju i ropstvu, sa stalnim jalovim nadama i snovima o slobodi i ekonomskoj nezavisnosti; o oslobađanju od zatvora u mračnim radionicama i bučnim fabrikama, od stalnog života u kancelarijama među ciframa i računima, prenapregnutih nerava zbog odgovornosti i obaveza. To vodi u sanatorium i bolnicu, stvara pogurena leđa, drhtave ruke i oslabljene duhovne sposobnosti, prouzrokuje preranu starost sa neobezbeđenom egzistencijom i brigom da li će moći da se prehrane, i sve to radi stvaranja ekonomskih vrednosti potrebnih za raskoš klase vlasnika, i minimalne svote koja se odvaja za radničku klasu kako bi se samo održala u životu i kako bi se i dalje mogla upotrebljavati kao eko:.o:nska baza više klase, tj. da osobe te klase mogu živeti u raskoši. Ne bi se moglo^isći da je takva situacija naročito povoljna za buđenje simpatija siromašne/dece ; r ; m a ljudima i ženama u raskoši.

To što ima izuzetaka, što postoje ljudi koji su rođeni u raskoši, ali mogu biti izvanredno simpatični i koji obezbeđuju dobre uslove za svoje potčinjcnc, kao što postoje i potčinjeni koji gaje velike simpatije prema svojim pretpostavljenima^ i z a d o ­voljni su svojom ulogom potčinjenih, nikako ne umanjujc>crodoslojnost gornje analize, ne menja činjenicu da postoji hiljadu puta hiljadu takvih slučajeva koji dokazuju da su odnosi baš takvi kako smo ih opisali. I nisu li deca ekonomski izrabljivane klase prinuđena da u kući i okolini, preko drugova i sebi sličnih stalno slušaju oštre kritike i ponižavajuće izraze o toj »višoj klasi«? Zar se ovim ne pothranjuje prezir, neka vrsta mržnje prema ovoj klasi? Kako će se omladina koja raste u ovakvoj sredini stimulisati da u »bogatom čoveku« ili ženi vidi »bližnjega svoga« koga treba voleli »kao samoga sebe«?

To što predstavnici više klase svojim ekstravagantnim ponašanjem ponekad mogu da imponiraju pripadnicima niže klase, tako da ovi vrlo rado pristaju da budu u njihovom društvu ili da pridobiju njihove simpatije, jc zbog toga što oni veruju da naklonošću predstavnika više klase mogu ostvariti ekonomsku korist, ili zato što su ti predstavnici više klase uzor sopslvenih potajnih težnji i snova o bogatstvu i nezavisnosti pripadnika niže klase.

Činjenica da hiljade ljudi i žena ne mogu dobili nikakav posao, i da su u ekonomskom pogledu isključeni iz običnog i prirodnog živola društva, ne čini situaciju ništa boljom.

S obzirom da novac još uvek vlada svetom i u velikoj meri je odlučujući faktor u raspodcli sredstava za život, kako onih koja podstiču duh, tako i onih koja hrane telo,

21

čovek koji nema novaca mora shvatati život, moral i stvarnost na drugačiji način od onoga koji novaca ima u izobilju. I prvi ima iste težnje i snove kao drugi, ali kako da ih ostvari?

U nekim zemljama postoji »socijalna pomoć«. Ali ta pomoć jedva da je dovoljna za hranu i stan. A život traži više. Mlad čovek pun energije ne može živeti samo da bi jeo i spavao.

Kako socijalna pomoć pokriva samo najosnovnijc životne potrebe, stan i hranu, a život košta mnogo više, za čoveka bez sredstava koji ne može naći posao, prirodni i zakonski put da ostvari takav život je onemogućen. Hladnog zimskog dana takav čovek možda mora ići u ritama i pocepanim cipelama, dok drugi ljudi poseduju stvari vredne mnogo miliona i imaju garderobu punu odećc i obuće. Kako takav čovek može da razume da je greh uzeti iz te garderobe jedan par cipela za svoje mokre i promrzle noge, pošto je već uzaludno molio vlasnika za pomoć. Kako bi se moglo očekivati da takav čov^k razume sedmu božju zapovest: »Ne kradi«?

Zar čovek u takvoj situaciji nije prinuđen da se stalno bavi razmišljanjem i iznalaze ljcm načina kako da dođe do para?

Ak) su svi zakonom dozvoljeni pulcvi zatvoreni, pronalazačke sposobnosti se moraju usmeriti na iznalaženje metoda kako da se zaobiđe zakon. No, zaobilaženje zakona ne uspeva uvek i situacije u koje zapadne takav čovek učine da on zbog nepoznavanja zakona bude »žigosan« kao kriminalac. Siromašan čovek ili žena postaje tako »prestupnik« ili »prestupnica«, gubi svoja građanska prava i posle izdržane kazne najčešće jc primoran da se izdržava na »nedozvoljen« način, jer boravak u zatvoru predstavlja crni žig u dokumentima, upozorenje poslodavcima kod kojih eventualno zatraži posao. Kako će čovek koji je na ovaj način zapao u začarani krug moći da nauči da »voli« društvo?

To što postoje pojedinci koji su opterećeni porocima i lenjošću došli u sličnu situaciju, zapali u začarani krug, ne opravdava ovakvo stanje. Od društva na tom nivou se ne može dobiti inspiracija ni pođsticaj za poštovanje principa »okrenuti i drugi obraz, ako te neko udari po desnom«, a naročito ne prema društvu koje »udara« svoje sopstvene jedinke stvarajući nesrećne situacije i »začarane krugove« i maćehinskom ncmilosrdnos'ću isključuje mnogu svoju đecu od stvarnih kulturnih i moralnih dobara civilizacije, zatvarajući ih u podzemlje kriminala, poniženja i beznadežnosti.

Sta mogu naučiti o Bogu deca rođena u takvoj sredini? Šta jc za njih moral, poštenje i religioznost?

Nije onda nikakvo čudo što se javljaju najčudnija i veoma prolivurečna shvatanja o tome šta jc razumno, moralno i opravdano. Najveće pitanje života »šta je istina?« ostaje i dalje mistika. Pa kako će onda generacije koje su rođene i koje rastu u jednoj

22

ovakvoj protivurečnoj klimi mišljenja moći da shvate ili da nađu rešenje za univerzalne probleme današnjeg sveta? Kako mogu verovati u ljubav prema bližnjem, u istinu i pravdu, kad jc sve ono što ih okružuje nepravda, brutalnost i slučajnost? Kako bi ovoj sredini mogao da izgleda prihvatljiv, verodostojan i istinit generalni facit ili opšte rešenje sveta koji glasi: »Sve je veoma dobro«?

3. GLAVA

Putevi religije su zakrčeni sumnjama, nerazumevanjem i netrpeljivošću

Neko će nas možda uputiti fa religiju koja bi nam mogla dati odgovor na sva ova pitanja. Zaista, šta je sa religijama, sa tim izvorištima i putevima kojima bi sc došlo do prirodnog i razumnog shvatanja životnog smisla i odakle bi mogla stići uteha i nepoljuljano povercnje da se sve što postoji zasniva na nepogrešivoj logici pravde i ljubavi ili na navedenom generalnom facitu sveta »Sve je veoma dobro«? Zar ne izgleda kao da su ti izvori presahli, a putevi neprohodni, zakrčeni sumnjama, nerazumevanjem i netrpeljivoš ću?

S obzirom da te izvore čine verske sekte i verske organizacije, a putevi su duhovni materijal kojim one pokušavaju da objasne stvarnost, poklonićcmo malo pažnje tim izvorima i tom materijalu, što, u stvari, predstavlja celokupnu religioznu đclatnosl u svetu. I šta tu možemo naći?

Uverićcmo se da je odgovor na veliko pitanje »šta je istina?« izražen najrazličiti-jim, pa čak i protivurečnim shvatanjima. Isto to važi i za objašnjenje šta je to što je »jedino potrebno«.

Neki se ljudi okupljaju oko shvatanja da j e najvažnije koji će dan u ncdclji bili dan odmora i da je »jedino potrebno« da »subota bude sveta«, drugi sc okupljaju oko shvalanja da su krštenje, konfirmacija i pričest neophodne stvari da bi se zadobilo »carstvo nebesko«, dok sc neki udružuju na osnovama sasvim suprotnog shvatanja.

Neki sc ljudi okupljaju na osnovu verovanja da put ka svctlosli vodi preko veze sa »mrtvima«, i svoj put do večnih regiona zasnivaju na seansama, vizijama, telepatiji, klcrvoajansu i materijalizacijama, dok sc drugi, opet, organizuju da bi se borili protiv ovih psihičkih fenomena.

23

Neki veruju u »sudnji dan« i »pojavu Hrista na nebu« kao osnovu života, dok drugi smatraju takvu osnovu života smešnom. I ovde možemo stati. U svetu postoji na stotine verskih sekti, pokreta, udruženja koja žive sa sasvim suprotnim shvatanjima, i svi imaju članove koji ulažu nečuvene napore da pomoću propagande, časopisa, knjiga i predavanja šire znanje o specijalnom shvatanju ili životnom osnovu svoje partije kao »jedinom blagotvornom«.

Ali, ako je čovečanstvo podcljcno, kako u duhovnom tako i u materijalnom pogledu, na grupe koje imaju sasvim suprotna shvatanja o apsolutnoj istini i apsolutnoj pravdi i svaka od njih brani svoje specifično shvatanje kao stvarni i istinski smisao života, onda jc jasno da skupni mentalitet čovečanstva i nema neki čvrst oslonac. Ako sc na jedno isto pitanje dobiju dva sasvim suprotna odgovora, onda je jasno da shvatanje bar jedne strane mora biti pogrešno. Pitanje jc koja strana predstavlja istinu. Tu Ježe, dakle, uzroci sumnje, očajanja i beznađežnosti.

Činjenica da u mnogim verskim organizacijama postoje manje više pogodni uslovi za prevare ili iskorišćavanjc lakovcrnosti u cilju sticanja materijalnih dobara ili ekonomske dobiti čini ovu situaciju još težom. Brojna otkrića ovakvih slučajeva od sirane sudskih organa rečito potvrđuju ovakvo stanje.

4. GLAVA

Covečanstvom upravljaju fanatici

Ovakve protivurečne predstave ili shvatanja stvarnosti su uzrok pojave mnogih novih sekti, verskih udruženja, političkih partija, od kojih svaka ima svoje specifične ideale, dogme ili životna pravila koja su po njihovom tvrdoglavom ubeđenju, apsolutna i jedino opravdana i zbog toga tretiraju sva ostala shvatanja kao nemoralna i p r o -tivzakonita. Ovo važi kako za verske, tako i za političke i materijalističke grupe.

U svetu postoji mnogo partija i grupa i svaka smatra sebe reformatorskom. Ovo naročito važi za tzv. civilizovani deo čovečanstva. Skoro svako tlete koje dolazi na svet rađa se, u nekoj od mnogih mentalnih struja koja jc neprijateljski ili borbeno raspoložena prema pripadnicima drugih mentalnih struja. Od najranijeg detinjstva kod dece se slimulišc netrpeljivost, indignacija i borba protiv partija i grupa koje misle drugačije. Dešava se, međutim, da deca prerastu religiozna i materijalna strujanja u kojima su odrasla i vaspitavala se, da bi svojoj netrpeljivosti i primitivnoj prirodi dali oduška braneći sa entuzijazmom principe i ideje neke nove struje.

24

S obzirom da medu tim strujanjima postoje tolike suprotnosti, nemoguće je da sve odgovaraju apsolutnoj istini i stvarnosti. Neke moraju bili manje ili više pogrešne, da u manjoj ili većoj meri ne odgovaraju stvarnosti, da su manje ili više izraz duhovnog ili materijalnog podzemlja.

Strujanja koja su manje ili više neistinita, manje ili više nestvarna predstavljaju »fanatizam«. Današnjim čovečanstvom upravljaju, dakle, u velikoj meri fanatici koji na religioznom i na svetovnom polju propovedaju smrt i uništenje svih koji misle drugačije, kako na religioznom tako i na svetovnom polju. Najneverovatnije tvrdnje cvetaju, šire se i prenose preko filma, radija, štampe, knjiga i predavanja. Nikada ranije sujeverje nije imalo na raspolaganju tako moćna sredstva.

Naravno da će ta moćna sredstva postepeno prelaziti u službu istine, sve više će se upotrebljavati za širenje pravog shvatanja stvarnosti.

No, široke mase još uvek nisu pronašle tu stvarnost. Odgovor na veliko pitanje »šta je istina?« većina jpš_ uvek vidi kroz obojene naočari fanatizma, sujeverja, egoizma i nesporazuma, joč-^vek jc to pitanje predmet diskusija, jabuka razdora, pravi uzrok ratova, patnji, ncuspejui i životne gorčine.

Sve dok čovečanstvo stvara nejednake uslove da se neki njegovi članovi rađaju u siromaštvu, i moraju se prodavali i ponižavati, a drugi se rađaju u luksuzu, izobilju i lenjosti, sve dok se čast, moć i vrednost neke ličnosti ecni prema novcu, prema bankovnom računu, sve dok mentalitetu tog čovečanstva nedostaje logika, njegova manifestacija će se sastojati od grešaka, a njegova sudbina će biti patnja.

5. GLAVA

Ljudi sude bez logičke osnove

Kao što smo videli u svakodnevnom životu vlada mnoštvo različitih shvatanja o stvarnosti, čitava gomila protivurečnih objašnjenja o smislu života. U šta će onda verovati deca koja se vaspitavaju na ovakvom planu, ljudi koji se od najranije mladosti navikavaju na ovakva protivurečna objašnjenja? Kome da se opredclc?

Zar jc onda čudo što se u ćelom svetu veliki broj ljudi svesno ili nesvesno ujedinjuje u pitanju »Šta mi treba činiti da bih stekao život večni?«; ili što postoje ljudi koji, kad je u pitanju smisao života, ne mogu više ni u šta da veruju?

25

Da li jc onda čudo što poslojc ljudi koji u svakom novom reformatoru vide vara­licu, ljudi koji na svaki religiozni skup gledaju kao na centralu fanatizma, blefa i prevare, ekonomsku korist i iskorišćavanje lakovernosti?

Da li je onda čudo što mnogi ljudi veruju da je i pisac ove knjige jedan novi fanatik i što se moja predavanja primaju sa najvećom skepsom, čak su me neki ljudi, koji nemaju dovoljno ljubavi ni dovoljno razuma da mogu pratili moj rad, unapred i bez ikakvog dokaznog materijala ili realne osnove označili kao »novu varalicu, ili prevaranta«?

Nazivati svakog religioznog ili duhovnog reformatora, medij uma, svakog psihički obdarenog čoveka varalicom i prevarantom, samo zato što postoje druge osobe koje su zloupotrebljavale religiozne i psihičke principe, nema nikakve veze sa logikom, a osim toga, takvo je objašnjenje krajnje nepravedno.

Raznovrsni odnosi u svakodnevnom životu ne deluju naročito stimulativno na unapređenje logike i pravde. Oni navode ljude da izriču sud koji nije zasnovan na činjenicama, navode ih na ideje kojima ne vlada razum, već drugačiji duševni momenti. Pa čak ni zakleti predstavnici mišljenja, »naučnici« ne postupaju uvek prema logici argumenata ili prethodnoj stabilizaciji misli. Imam primera da su ljudi, koji bi se inače morali ubrajati u intelektualnu elitu, unapred i bez ikakvog stvarnog razloga odbili da pročitaju »Livets Bog« (Knjigu života) ili se njome bliže pozabave uz jedino obrazloženje da »na njenim koricama stoji krst«.

To što na koricama ove knjige stoji simbol koji liči na krst bio je za ove ljude dovoljan razlog da odbiju da je čitaju. Oni su očito mislili da se iza ovog simbola moraju nalaziti obične, za krst vezane i od mnogih omrznute religiozne dogme i tvrdnje. Ali svako ko poznaje taj simbol na koricama knjige »Livets bog« (Knjige života), a proučio jć sadržinu te knjige, zna koliko jc bez osnova i bez svakog smisla takvo objašnjenje. Onaj koji jc takvo objašnjenje dao pokazuje samo koliko je nenaučan.

Da iza simbola sličnog krstu, osim skupa oveštalih religioznih tvrdnji i dogmi, mogu postojati i druge stvari; da iza istog tog večnog znaka religioznih tvrdnji i dogmi može postojati stvarna nauka, potpuno nova, na matematici zasnovana slika sv ta, dokaz o neuništivosti života ili besmrtnosti jedinke, slika sveta koja jc načinjena u međusobno zavisnom i povezanom logičkom nizu misli i činjenica, dostupna svakom razvijenom zdravom razumu. Eto, to su ignorisali ovi krstomrsci kada su unapred izneli svoja gledišta bez proveravanja, kada su objašnjavali nešto što ne znaju.

Ali, gledište koje nije provereno, objašnjenje koje se ne zasniva na znanju jc »izvučeno iz rukava«. A takve tvrdnje nisu baš pohvalne za »intelektualce« koji od toga žive.

26

Koliki jc broj ljudi koji danas postupaju prema ncprovcrcnim tvrdnjama? Koliko ima ljudi koji sc danas, bez obzira na logiku i zdrav razum povode za snobizmom, uobraziljom, ponosom, častoljubljcm, zavišću, ljubomorom, mržnjom, tvrdičlukom, netrpeljivošću itd?

Zar štampa, javno mišljenje, običaji, moda i shvatanje o tome »šta priliči« ne diktiraju ponašanje ličnosti više no sopstveni logički osećaj? Zar strah od bruke pred javnošću, strah da se izgubi čast, položaj i ugled nije toliko veliki kod najvećeg broja ljudi, da oni, ako ih to može spasti, rado žrtvuju obzire i veru u logiku i istinu? Da, javnost ide u čoporu. Mišljenje čopora jc zakon. Iako nelogičan, to je »ovlašćeni« moral i pravda bez obzira koji stepen razvoja predstavlja. Za suprotstavljanje tom mišljenju neophodna je velika hrabrost, velika mudrost i prisustvo duha.

Put do prave istine, pravde i znanja vodi, dakle, kroz »čistilište« javnog mnjenja; kroz raspeće i ismevanje svega što nije izgovoreno od zvanično priznatih autoriteta; preko njihovog ograničenog i unapred datog mišljenja o svemu što dolazi od izvora koji nemaju akademski pečat. Njihova ironija, sumnjičenja, klevete i ismevanja su rea l ­nost kroz koju svaki tražilac istine, svaki istraživač stvarnosti mora da prođe, na koje mora postati imun pre nego što počne da razumcva stvarnu logiku, da shvata stvarni život.

Samo društvo je , dakle, na taj način unapred učinilo put do istine, put shvatanja stvarnog smisla života, nečuveno teškim. Visoke prepreke uzdižu se pred onim ko istražuje. Magle iluzija prekrivaju sve i svakoga na polju primitivne stvarnosti.

6. GLAVA

Intelektualnost, nauka i materijalistički pogled na svet

Zemaljsko čovečanstvo se, dakle, nalazi na stupnju razvoja na kojem je pojedincima vrlo teško da shvate stvarni smisao života, da dobiju odgovor na zaista veliko pitanje, »šta jc istina?« Ovakve teškoće su čak stvorile ubeđenje da život nema nikakvog smisla, da ne postoji odgovor na to pitanje, da jc sve slučajnost.

Pošto jc ovakvo mišljenje, da život nema nikakvog smisla i da je nemoguće doći do saznanja o realnostima koje nisu fizičke i materijalne, uglavnom rasprostranjeno u takozvanim »intelektualnim« krugovima, biće interesantno pogledati koliko je takvo mišljenje zaista »intelektualno« i da li možda i to nije svojevrsna »tvrdnja iz rukava« kakvih smo se već dotakli.

27

Da bi se jedno shvatanje moglo nazvati »intelektualnim« ili »naučnim« mora sc zasnivati na činjenicama. Analiza svakog njegovog detalja mora se zasnivati na doživljenom iskustvu. U protivnom to može biti samo »pretpostavka«. Jedna pret­postavka uvek zavisi od okolnosti. Nepredviđene činjenice mogu je okrenuti naglavačke. Shvatanje koje novootkrivene činjenice mogu u svakom trenutku okrenuti naglavačke ne može biti ni stabilno ni nepobitno.

S obzirom da intelektualnost znači stabilizovanje misli, tj. mogućnost da se misaono bude u kontaktu sa stvarnim odnosom stvari i činjenica, shvatanje koje nove činjenice mogu svakog momenta okrenuti naglavačke i učiniti ga nestvarnim i neistinitim, ne može biti »naučno« ili stvarno »intelektualno«. Jedino jc analiza apsolutnih činjenica, stabilna, nepobitna i sloprocentno »intelektualna«. Samo i jedino takva analiza može opravdano nositi naziv »nauka« i biti »čvrst oslonac« apsolutnoj logici.

Materijalistički pogled na svet poriče besmrtnost i podsmeva se svakoj »duhovnoj realnosti«, verujc da je sve samo materija i da jc sudbina samo slučajnost. Da li se takvo shvatanje zasniva na činjenicama? Da li takav pogled na svet zaista predstavlja analizu činjenica?

Ne može se poreći da sa izvesne tačke gledišta izgleda da jc zaista tako. Ali ono što »izgleda« postaje činjenica jedino u okviru u kojem »onaj što gleda« poseduje stoprocentnu mogućnost da analizira to »što gleda«. Izvan tog okvira, kad jedinka nc može da analizira »ono što izgleda«, to više nije činjenica, već pretpostavka, iluzija i praznoverje.

Materijalistički pogled na svet nastaje, dakle, na osnovu »očiglednih« pojava. Tako »gledamo« u svakodnevnom životu kako se živa bića »rađaju« i kako »umiru«, »gledamo« velike prirodne katastrofe koje prouzrokuju veliki broj žrtava, izbijanje vulkana, pojavu ciklona, zemljotrese, suše, gladne godine. »Gledamo« mnoge » n e ­dužne« ljude koje su zadesile nesreće, telesne povrede, neprirodna smrt. »Gledamo« mržnju, zlobu, ubistva, krvoprolića, poniženja, ropstvo. »Gledamo« defektno rođene, slepe, gluve, neme, hrome, paralisanc, umno zaostale i umobolne. »Gledamo« lažna predstavljanja, klevete, kukavičluk, samoubistva, strah i samrtni ropac svuda - ukratko, čini sc da jc svet gomila »slučajnosti«, jedan veliki »haos«. »Izgleda« da jc ovaj svet bez ikakvog plana.

I ovim jc iscrpljena osnova materijalističkog pogleda na svet. »Pogled« na kojem se zasniva ovakvo shvatanje svela nikako ne predstavlja neku dublju analizu. Takav pogled na svet jc dosta elementaran i neispitan. On je u svom prvobitnom obliku grubo formulisan i za skeptičnog posmatrača lak za razumcvanje bez potrebe za analitičkim sposobnostima i bez naročitog smisla za logiku.

23

Nije potrebna naročita obdarenost da se svet »vidi« kao haos i da se bića »vide« kao »smrtna«. Materijalistički pogled na svet je primitivan. To što ovaj pogled na svet zastupaju uglavnom akademski obrazovani ljudi - ponekad čak i vodeći akademici, doktori, profesori ili tzv. »naučnici« - ne menja ništa u njegovoj suštini i ne predstavlja garanciju da je ovakav pogled na svet istinit, čak iako, naravno, za mnoge to predstavlja, važan stimulišući faktor za takve pretpostavke. Ni jedna pojava ne postaje »naučnom« ili »intelektualnom« samo zato što jc prihvata ili izgovara jedan naučnik. Naučnici također imaju svoja ograničenja, svoje slabe tačke, područja koja još ne poznaju. Da bi jedno shvatanjc postalo zaista »naučno« potrebne su sasvim druge stvari. Samo primitivan čovek, bez obzira da li je obučen u svilu ili rile, nekritički prihvata sve što dolazi od »nauke«, štampe ili od drugih samozvanih autoriteta. -»Budale se varaju lepim recima.«

Materijalistička slika sveta se, dakle, može »videti«. Ali, i kad nastupa neki iluzionista ili mađioničar također se ponekad može videti kako »jede« žilete, komade stakla i si., da bljuje vatru, čini da stvari nestaju i ponovo se pojavljuju na »neprirodan« način, da »bez dodira«, »jedino mislima« meša karte u špilu, da »čarolijama« izvlači životinje iz šešira, pokazuje »duhove« i »vampire« i još mnogo drugih natprirodnih fenomena. Da li je time dokazano da su čarolije i vradžbinc stvarne? Zar gledaoci ne znaju, i pored toga što sve te fenomene »gledaju« sopstvenim očima, da je to što »vide« samo kamuflaža i maskiranje »fenomena« iza kojeg se krije prirodno objašnjenje.

Bez takvog objašnjenja bi ono što »gledamo« bilo nestvarno ili iluzija. »Pogled« postaje, dakle, iluzija ako je ono što jc osnovno ili bitno kamuflirano ili skriveno, što menja opšti utisak i ne daje pravu sliku stvarnosti, već nečeg sasvim drugog.

Kad se radi o svemiru, o postojanju ili o svakodnevnom životu, ne može se poricali da se »ono što gledamo« često javlja bez prirodnog objašnjenja ili analize i da ovde postoje ogromne neopipljive strane, što obavezno čini da doživljavanje, osećanje i shvatanje stvarnosti bude drugačije od onoga što u stvari jeste. Ali, doživljaj koji nije ono što izgleda je iluzija. Svakodnevno materijalno doživljavanje života, na kojem se i zasniva materijalistički pogled na svet je, dakle, samo iluzija, tj. doživljavanje jednog nestvarnog sveta. Shvatati tako nestvaran svet kao stvaran, kao istinu i kao plan strukture svemira, mora daje verovanjc u iluzije. A verovanje u iluzije jc »praznoverje«. Prema tome, materijalistički pogled na svet nije »nauka«, već »praznoverje«. Zato se pristalice i nosioci takvog pogleda na svet mogu opravdano tretirali kao ličnosti koje žive od »praznoverja« ili »sujeverja«, tj. slanja svesti koje nije dostojno »intelektualnog« čoveka, a naročito ne pripadnika akademskog sveta.

29

Zato će se svaki napredan naučnik sigurno ograditi od ovog materijalističkog pogleda na svet. On ćc sve više uviđati da takvu stvarnost može zastupali jedino »budala koja se slobodno šeta i tamo gde anđeli ne smeju prići«.

No, postoje, naravno, i manje istinoljubivi akademski obrazovani ljudi koji pod z a ­štitom doktorske titule ili profesorskog položaja dobijenih na osnovu radova iz oblasti perifernog polja stvarne analize svela, uzimaju sebi pravo, kao da su potpuno kompetentni, da se naučno izjašnjavaju o analizi sveta. No, takvi postupci ne daju ovim akademicima pečat »naučnika«. Jer, profesor hernije ne mora biti stručnjak za jezike. Ako se neko školovao za pekara to mu nije garancija da će biti specijalista za krojenje i šivenje. I baš kao što neko može biti izvanredan zanatlija, a da to ne znači da jc obućar, tako može neko biti vređan naučnik, a da nema pojma o analizi sveta.

Izjašnjavati se kao nepogrešiv stručnjak na polju gde čovek ne stoji na čvrstom tlu iskustva je znak prelcranog častoljublja, bolesnih želja za obožavanjem i uvažavanjem. Takve ličnosti ne mogu da budu prvoklasni učitelji i rukovodioci drugima. Samo primitivan čovek koji nema iskustva sa ljudima može ih prihvatiti kao »autoritete« u analizi sveta samo zato što zauzimaju istaknule naučničke položaje na drugim poljima.

Pravi naučnik sa razvijenim moralom zna da jc »nenaučno« izjašnjavati se kao autoritet na polju za koje nije obrazovan, iz kojeg nema iskustava i gde mu nije mcslo. Takav naučnik će se sigurno, kao veran istinskoj nauci, čuvali da ne kompromituje ni nauku ni sebe poricanjem Boga, poricanjem besmrtnosti, poricanjem viših oblika života od ljudskog, ukratko rečeno, time što bi bio zagovornik materijalističkog pogleda na svel.

7. GLAVA

Materijalistički pogled na svet je praznoverje

Nikakvim se činjenicama ne može dokazati da materijalistički pogled na svet zaista nije »praznoverje«.

To što se živa bića »rađaju« i »umiru« nije uopšte dokaz protivu shvatanja o b e ­smrtnosti živih bića, sve dok ostaje činjenica da se život sastoji od velikog broja različitih sila koje se gube ili postaju nevidljive, ne zato što nestaju, već samo i jedino zbog nesavršenosti naših čula i našeg nedovoljnog znanja.

Domet i područje ovih sila pruža se, dakle, izvan polja dostupnog običnim ljudskim čulima. Kada bi ljudska čula imala veće mogućnosti, ljudi bi mogli videti i

30

proučavali zakone i područja delovanja ovih sila. Pa, ako je »život« ili to što je »živo« u svakom biću, skup sila koje obrazuju područje ili polje koje je apsolutno nedostupno običnim ljudskim čulima, kako se onda može autoritativno izjašnjavati o ovom nepreglednom, pa samim tim i nepoznatom polju, sve dok se na neki drugi način ne steknu znanja o njemu?

Takve izjave o nepoznatim poljima mogu jedino biti pretpostavke. A pretpostavka može bili i pogrešna i kao takva ne može biti »nauka«. Tvrdnja da je jedinka »smrtno« biće ne može imati ničeg zajedničkog sa »naukom« sve dok jc samo rezultat nesavršenosti običnih fizičkih i materijalnih mogućnosti ljudskih čula i saznanja.

8. GLAVA

Smrt jc samo zamišljena suprotnost životu

To što fizički organizam živog bića posle »smrti« truli i raspada sc nije nikakav dokaz protiv besmrtnosti. Naprotiv. Kada bi smrt zaista postojala u apsolutnom značenju te reči, proces truljenja u bilo kakvom obliku bi bio nemoguć. Takav proces je, u stvari, pojačani proces obnavljanja ili promenc. Proces promenc je koncentrisano kretanje. Kretanje je - znak ili nepobitan dokaz života.

Znak ili izraz smrti može biti jedino apsolutno mirovanje, nepokretljivost i nepromcnljivost.

S obzirom da nikakva »materija« nije večita, već sc sve menja, obnavlja, truli, raspada sc nagrizeno »zubom vremena« itd., ne može postojati »materija« koja nije rezultat i izraz kretanja, što je opet najverodostojniji znak života. Pa pošto jc svaka »materija« na ovaj ili onaj način najverodostojniji izraz i dokaz postojanja života, gdc su onda dokazi za postojanje apsolutne smrti?

Pošto je »materija« i sve što jc dostupno čulima i osećanjima neodvojiva od kretanja, pa jc samim tim izraz i dokaz života, ne postoji ništa na ovom svetu što bi moglo biti izraz apsolutne smrti. Ispostavlja se, dakle, da su apsolutno mirovanje, nepromcnljivost i nepokretnost nemoguće pojave u kosmosu. To znači da jc »smrt« samo fantom, »misaona slika«, jedna - ne stvarna - već samo zamišljena suprotnost životu i stvarnosti.

Ovo potvrđuje i činjenica da sc animalna, ili organska materija, koja nam je najbliža pa zato i najdostupnija proučavanju i razjašnjavanju, sastoji od »mikroba«, tj. malih živih bića.

31

S obzirom da sc materija prostire daleko izvan područja dostupnih našim čulima, sasvim je normalno da nam oblici života mikroba izgledaju neobični i da imaju sasvim drugačije životne uslove od onih koje smo inače navikli da smatramo osnovnim uslovima za pojavu i održavanje života. I što sc dalje ka periferiji naše svesti i saznanja nalaze ove majušne životne forme, utoliko nam sc više moraju činiti nejasnijim i neiznijansiranijim. Jednu takvu naoko od života veoma udaljenu materiju poznajemo pod pojmom »mineral«.

I pored loga što su mikro bića tako daleko na krajnjoj periferiji horizonta naših shvatanja, da ih stoga istraživač ne prepoznaje kao »živa bića«, ne može se poreći činjenica da materiju sačinjavaju male »stanice energije« ili uzroci kretanja. Materija se nalazi u večitom vibriranju, menjanju i obnavljanju. Ta osnovna odlika života -kretanje jc uvek u svemu đominirajuća ili realna činjenica. Apsolutno mirovanje, nepokretljivost i nepromcnljivost, nepobitne odlike smrti, ne postoje čak ni ovde. Sve jc živo.

Neki čitalac će ovde možda primetiti da postoji kretanje koje ne potiče od živog bića i da zbog toga to ne mora biti dovoljan izraz ili siguran dokaz o postojanju besmrtnosti. Isto tako će možda neko ukazati na kretanja u »prirodi« kao što su kruženje planeta, kretanje oblaka i oluja preko kontinenata, razbijanje morskih talasa o stene, plima i oseka, tok vode potocima, rečicama i rckama prema moru, električna pražnjenja u prirodi itd., sve su to kretanja iza kojih ne stoji »živo biće«. Ali, ja ponovo podvlačim da to samo tako »izgleda«, i kao što smo već rekli, ono što »izgleda« ne postaje činjenica samim tim što neko to »gleda«, ukoliko taj ko »gleda« ne može da izvrši potpunu i apsolutnu analizu onoga što »gleda«. Da bi sc dokazalo da uzrok pomenutih kretanja u prirodi nije u krajnjem neko »živo biće«, moralo bi se najprc dokazati da svemir nije »živo biće«, i da pomenuta kretanja nisu organske funkcije analogne unutrašnjim kretanjima u našem organizmu.

Zar krvotok, puis, varenje hrane nisu »prirodne sile« za mikrobe u našem organizmu? Zašto ne bi ova mala bića, kad bi posedovala sposobnost ljudskog rasuđivanja, bila isto toliko u pravu da proglase životne funkcije našeg organizma (koji je njihov »univerzum«) za prirodne sile bez nekog »živog uzroka«?

Pre nego što se kretanju porekne identitet osnovnog dokaza besmrtnosti, mora se dokazati da ljudska tvrdnja »da je priroda manifestacija mrtvih sila« nije isto toliko pogrešna i nelogična kao što bi bila tvrdnja mikroba o nama, kada bi naravno mogli da jc iskažu.

Tvrdnja da kretanje nastaje samo od sebe, bez odgovarajućeg živog uzroka, je isto što i tvrdnja da smrt stvara život, da je svaka manifestacija bez uzroka. To bi značilo da se kuća gradi sama, slika se sama slika, umetničko delo nastaje samo od sebe, knjiga

32

se sama piše itd. Ali, pošto je sve to suprotno činjeničnom stanju, onda su i sve tvrdnje da je Bog »prazan« pojam i da su prirodne sile i kretanja mrtve pojave bez logike, abnormalno shvatanjc, samo uobrazilja i praznoverje i zbog toga ne mogu imati ničeg zajedničkog sa stvarnom naukom, svejedno iza kakve popularnosti, doktorske titule ili profesorskog položaja se krije autor ili pristalica takve tvrdnje. Svakom poje­dincu koji se pridruži ovakvim tvrdnjama nedostaje sposobnost da razmišljanjem uđe u suštinu problema kao i sposobnost sagledavanja celine koja se sastoji od obimnih sadržajnih analiza.

Negiranje živog bića iza ovih manifestacija, iza kretanja, iza krvotoka jc negiranje svoje sopstvene egzistencije. A pošto je to poricanje stvarnih činjenica, onda je naučnik koji izjavljuje da ništa ne zna o analizi sveta i o postojanju Boga, daleko naučniji od naučnika koji pretenciozno propoveda materijalistički pogled na svet, negira postojanje Boga, negira svaki oblik života koji je viši od ljudske egzistencije.

Častoljublju jc teško da prizna da ne zna ništa iz neke oblasti, naročito ako zauzima neki značajniji naučni položaj. Zato najčešće proglašavaju materijalistički pogled na svet za »nauku« upravo ličnosti čije jc častoljublje toliko veliko, a potreba da budu obožavani od drugih tako izražena da potiskuje i guši poštenje i mogućnost spoznaje i na taj način ih nagoni da propovedaju kao »nauku« nešto što bi u najboljem slučaju moglo biti »pretpostavka«.

Docenti materijalističkog pogleda na svet se ne mogu uopšte ubrajati u naučne autoritete na polju naučne analize sveta ili kad se radi o izjavama o najvišim činjenicama života. Ovdc kao i svuda u životu važi izreka, »prazna burad jc najbučnija«.

Pošteni naučnik i stvarni apostol istine će radije ćutati nego što će braniti ili propovedati nešto što nije činjenica. Takav jc već odavno iskusio šta znači »šetati se slobodno gde anđeli ne smeju ni prići«.

9. GLAVA

Materijalistički pogled na svet nije dostojan pravog naučnika

Pustošenja, ubijanja, prirodne katastrofe i druge nesreće koje pogađaju mnoga naizgled nedužna bića, kao ni činjenica da se jedni rađaju u luksuzu, a drugi u bedi, nisu dokaz da je svakodnevni život kombinacija slučajnosti ili da nc postoji apsolutno logičan i pravedan plan svela.

33

Da bi se dokazalo da se život sastoji jedino od slučajnosti i da svet nije logičan, moralo bi se najprc dokazati da život bića apsolutno počinje oplođenjem, a završava se onim što mi nazivamo »smrt« i da jc lo stoprocentna činjenica. Ali, pošto stvarna smrt ne postoji, na šta smo već ukazali i to ne može nikada postati činjenica, kao što se ne može dokazati tvrdnja da život predstavlja skup slučajnosti, jer je život besmrtan i predstavlja sile koje se protežu daleko pre »rođenja« i posle »smrti«. Kako ove sile prcvazilaze domen obične, svakodnevne moći zapažanja i saznanja, one nisu dostupne za posmatranjc i proučavanje običnim ljudskim čulima i tako za čoveka postaju nepoznata igra u kojoj on može biti direktan svedok samo u jednom njegovom lokalnom delu, naime u ovom sadašnjem čisto fizičkom delu od krvi i mesa.

Pošlo se taj dco pruža samo kroz veoma kratak vremenski period, a ove nepoznate sile, s obzirom da predstavljaju besmrtnost, pružaju se kroz čitavu večnost, taj vremenski ograničen, mesnati i za ljudsku moć zapažanja dostupan deo živog bića postaje mikroskopski mali detalj u toj nepoznatoj igri. Nemoguće jc suditi o toj nepo­znatoj igri, koja je stvarni život bića, samo na osnovu mikroskopski malog dela njegove ukupne egzistencije, kao što jc nemoguće ocenjivati građevinsku konstrukciju, arhitekturu i veličinu neke građevine pomoću obične moći zapažanja, a na osnovu samo jedne cigle. Predstave koje bi sc dobile proučavanjem jedne cigle ne bi se mogle prihvatiti kao činjenice ili dokazi za istinsku analizu građevine.

Ako nešto samo liči na haos, ne mora da bude izraz slučajnosti ili manjka logike. Jedan pogled na gradilište za vreme gradnje također ostavlja utisak potpunog haosa. Cigle, korita za kreč, građa, daske, skele i dr. leže razbacane svuda. Ali nam to nc smeta da znamo da se tu radi o logičnom planu koji se rcalizujc i čiji je cilj završena građevina. Sve dok sc plan nalazi u toku realizovanja neupućenima često liči na haos.

Jedan pogled na život bića od »rođenja« pa do »smrti«, kao i u gornjem primeru, u stvari jc samo kratak pogled na nešto nepoznato i nc postoji ništa što ukazuje da to nepoznato nije samo uvod u logičan plan koji se nalazi u toku realizacije. Što to »nešto« liči na haos može biti jedino zato što jc nepoznato i nikako ne može predstavljati dokaz da je sudbina živih bića skup slučajnosti.

Kao što smo već rekli, život predstavlja kombinaciju sila, koje se protežu izvan domena obične čovekove moći zapažanja i saznanja. Ove sile se manifestuju kroz fizički organizam ličnosti kao »duhovna bogatstva«. Zajedno, one čine ono što nazivamo »talentom« i »karakterom«. Ovo sc može bolje objasniti kao specifičan međusobni odnos realiteta ili sila koje su nam poznate pod pojmom, »instinkt«, »teža«, »osećanje«, »inteligencija«, »intuicija« i »pamćenje«. Te sile i njihova specifična kombinacija i međusobno delovanje su nevidljive za fizička čula. One su nosioci i

34

održavaju fizički organizam živog bića i svojim prisustvom ili odsustvom u njemu daju mu karakter »života« ili »smrti«.

Pošto su to nepoznate sile, čiji međusobni odnos "ni život .'ičnosti, i taj odnos se nastavlja u nepoznato, izvan dometa obične ljudske moći zapažanja i saznanja, a'lcako su ove sile duhovno bogatstvo ličnosti, njen karakter i njena priroda koja određuje volju, činjenica je , dakle, da priroda ličnosti, njen viši deo svesti imaju mnogo veći prostor za razvoj od vidljivog dela koji predstavlja samo kratak fizički život ličnosti od »rođenja« do »smrti«.

Ako je činjenica da sc obim delovanja ovih duhovnih bogatstava pruža u nepoznato, činjenica je i to da ljudi koji imaju samo običan dar fizičkog zapažanja ne mogu svojim fizičkim čulima ocenjivati, analizirati i potvrđivati ove duhovne sile. Takav čovek ne može znati ništa o onome delu svoje svesti i njenim funkcijama koje sc prostiru na nepoznatom. On može da konstatujc njihovo delovanje samo onda kada sc javljaju u fizičkom organizmu.

Samim tim što prestaju da sc manifestuju u organizmu, kada ovaj dođe u stanje koje nazivamo »smrt«, to uopšte nije garancija niti dokaz da su tc funkcije, duhovna bogatstva ili sile prestale i da postoje. Pa ako sc stvarni početak ili kraj ovih sila ne može dokazati, ne može sc dokazati ni to da one nastaju oplodnjom začetka, niti da prestaju »smrću«. I ako sc ovo ne može dokazati onda se negiranje njihovog postojanja pre »rođenja« i posle »smrti« ne može zasnivati na činjenicama. Negiranje koje se ne zasniva na činjenicama ne može biti naučno. Negiranje sveta sastavljenog od ovih sila i funkcija izvan fizičkog sveta mora biti nenaučno, posledica neznanja, još nerazvijene moći zapažanja, ili sa intelektualne tačke gledano rezultat primitivne svesti.

Pošto sc tako nc može negirati egzistencija sila izvan fizičkog sveta, izvan fizičkog organizma živog bića, ne može se negirati ni to da u natfizičkoj skrivenoj stvarnosti bića leži rešenje misterije koja se danas javlja kao »sudbina« bića, a gdc pomenute sile predstavljaju nevidljive konce.

»Sudbina«, kakva god da jc u tom malom mikroskopskom delu koji predstavlja njen sadašnji fizički život u celokupnom večnom postojanju ličnosti, ovakvim rešenjem sc pokazuje stoprocentno logičnom i pravednom pojavom. To se također nc može negirati sve dok sc suprotno shvatanje zasniva samo na materijalnom postojanju ličnosti od »rođenja« do »smrti«.

S obzirom da su ove natfizičke sile duhovno bogatstvo ličnosti i da predstavljaju njenu svest, njen razum, njene funkcije volje i mišljenja, kao i njene telesne funkcije i telesnu građu, njeno zdravlje i raspoloženje, i s obzirom da iste tc sile čine kombinaciju koja sc proteže daleko izvan područja dostupnog običnoj, svakodnevnoj čovekovoj moći zapažanja i saznanja, nepobitno je da kvalitet duhovnog bogatstva,

35

njegova posebna priroda, i posebna sudbina kojom se živo biće manifestuje u svom fizičkom životu ima svoje uzroke na tom nepoznatom polju.

To znači da sadašnja volja ličnosti, njeni talenti i sklonosti, njen karakter, religiozne ili ireligiozne tendencije, primitivna ili viša priroda, ukratko celokupna njena sadašnja manifestacija kao i mogućnost da voli svoga bližnjega, predstavlja rezultat prethodnog momenta uzroka sa terena nedostupnih za običan, fizički dar zapažanja.

Nc može se tvrditi da ličnost nije bila svesna na tim nepoznatim terenima, s obzirom da te sile čine svest. Što se ličnost ne seća ničega iz tog ranijeg postojanja uopšte nije dokaz da nije ni postojala. Čovek se ne seća ni svog rođenja, niti prvih godina svog sadašnjeg života i to nam ne smeta da prihvatimo da su rođenje i te prve godine života realne činjenice. Koliko malih epizoda ili doživljaja iz sadašnjeg života jc palo u zaborav? Ko sc može setiti svih misli koje su nanvj t š koliko juče proletele kroz mozak ili reči koje su nam prešle preko usana? Nije li možda blagoslov to što ličnost može da »zaboravlja«? Nije li baš zaborav najbolji lek za mnoge strašne trenutke iz prošlosti ili doživljaje u životu i sudbini ličnosti? Nisu li mnoge besane noći upravo rezultat prevelikog dara živog sećanja? Zar za mnoge nije preveliki teret i sećanje iz sadašnjeg života i da bi za njih bilo katastrofalno ako bi bili opterećeni još i sećanjima iz ranijih perioda? Sla bi bilo kada bi svi doživljaji nastavili da zaokupljaju svest istim intenzitetom kao u trenutku doživljavanja? Kako bismo se posvetili novim doživljajima ako intenzitet starih doživljaja ne bi polako napuštao svest. A da li bi slabljenje sećanja moglo postojati ako nc bi vodilo »gubljenju pamćenja«?

Gubitak pamćenja je neophodna pojava da bi sc stvorila mogućnost novog doživljavanja života. To što ličnost ne pamti ništa iz svoje ranije egzistencije ili postojanja pre svog sadašnjeg fizičkog rođenja nc može nikako biti dokaz da takvog postojanja nije bilo. Dakle, sasvim jc nelogično negirati činjenicu da jc ličnost postojala u svesnom stanju pre svog sadašnjeg života.

Ako nc možemo negirati činjenicu da je ličnost imala, za sada još uvek nepoznato postojanje pre svog sadašnjeg života, nc može se negirati ni tvrdnja da je njen sadašnji život pun posledica iz tog ranijeg postojanja, kao ni tvrdnja da ličnost u svom sadašnjem životu stvara uzroke čije će se posledice protezati kroz njene buduće živote.

Teorija koja tvrdi da su svet, svakodnevna stvarnost i sudbina živih bića samo slučajnost i haos nc može se tretirali naukom, nema ničeg zajedničkog sa logikom i uopšte nc može biti rezultat analize realnih činjenica. To može biti samo dokaz još nedovoljno razvijenog logičkog smisla tvoraca i pristalica takve teorije.

36

Prema tome, materijalistički pogled na svet nema ničeg zajedničkog sa pravom naukom i nije dostojan obrazovanog čoveka, jednog naučnika, pedagoga ili narodnog vođe.

10. GLAVA

Svetle tendencije nade

Materijalistički pogled na svet nije, dakle, nauka već samo teorija koja se ne zasniva na realnim činjenicama i predstavlja primitivnu dogmu koja negira nevidljive unutrašnje duhovne sile koje upravljaju vidljivim spoljnim materijalnim silama, od kojih je opažanje o sopstvenom postojanju pristalica ove dogme ipak realna činjenica.

S obzirom da ovakvo shvatanje sveta nema oslonca u stvarnosti, došli smo do tačke svetlih tendencija nade, koja nam omogućuje da naslutimo da su poruke najvećih predstavnika čovečanstva večne istine. Priče o »večnom životu«, o »vrapcima koji ne padaju na zemlju ako to nije volja božja«, o »kosi na glavi koja jc sva izbrojana«, kao i druge poruke koje glase: »Što čovjek posije ono će i požnjeti«, »Ako te ko udari po desnom tvom obrazu, okreni mu i drugi«, »Vrati nož svoj na mesto njegovo, jer svi koji nož potežu od noža ćc poginuti«, »Ljubi Gospoda svoga iznad svega, a bližnjega svoga kao samoga sebe. To je zakon sav i proroci«, »Sve je veoma dobro«, itd. Sve su ovo, u stvari, analize činjenica, to je nauka jer predstavlja potpunu logiku sveta koja dostiže vrhunac u stvarnoj lepoli, harmoniji i ljubavi.

11. GLAVA

Religiozna predstava o svetu je nenaučna zato što je to samo verovanje

Možda će neki malerijalisti reći da ni »religiozno shvatanje sveta« nije naučno. I to jc, naravno, sasvim tačno. Religiozni pogled na svet nema ničeg zajedničkog sa naukom sve dok je to samo tvrdnja. Zakoni logike moraju važiti i u ovom slučaju kao i za materijalistički pogled na svet. Shvatanje koje sc nc zasniva na dokazima može, u najboljem slučaju, biti pretpostavka koja može biti i pogrešna. Tvrdnja koja se može pokazati pogrešnom ne može biti »naučna«.

37

Činjenica da su religiozni pogled na svet osnovali proroci i spasitelji, da je dobro organizovan i da se širi od papskog centra vlasti, da ga propovedaju kardinali i vladike, sveštenici i misionari širom celog sveta, ili što je takav pogled na svet zvanična religija u mnogim zemljama, nc predstavlja nikakvu garanciju da je taj pogled na svet »nauka«.

Ako neko tvrdi da je »doživco Boga«, »doživeo besmrtnost«, da je »prožet svetim Duhom«, da je »spašen« ili da je »svetac« to ne čini religiozni pogled na svet naukom. Sve dok dotične osobe samo pričaju o svojim doživljajima to su postulati ili tvrdnje bez naučne osnove ili matematički dokazanog postupka koji bi potvrdio identičnost ovih priča sa večnim zakonima prirode ili sa božjom stvaralačkom logikom koja vlada u prirodi. Bez ovakvih dokaza te priče mogu biti, za slušaoce i za one koji to nisu sami doživeli, u najboljem slučaju uverljivc pretpostavke. A pošto se pretpostavke mogu pokazati i pogrešnim, religiozni pogled na svet koji se zasniva na pričama bez dokaza mora biti isto tako »nenaučan« kao i materijalistički.

Ponekad sc javljaju »pokreti« ili »buđenja« sa mnogo osećanja, ali malo inteligencije, čije pristalice pune ogromne lokale, ali to im ne daje epitet »nauke«. Naprotiv, to samo pokazuje koliko još ima naroda koji ne poznaje logiku sveta i zato nc traži razumljivo objašnjenje religiozne osnove života ili pogleda na svet na osnovu kojeg mora graditi svoj svakodnevni život.

Ljudi koji zauzimaju istaknute društvene položaje, koji su veliki trgovci, grosisti, direktori banaka, ili glumci, sudijc vrhovnog suda, advokati, veliki umetnici, pisci, slikari ili vajari ili se na drugi način ubrajaju u intelektualnu elitu, a ipak se mogu sa entuzijazmom angažovati kao pristalice ovih »religioznih pokreta« koji su puni osećanja, ali siromašni inteligencijom, to samo pokazuje da njihova inteligencija još nije dovoljno razvijena da bi mogli postavljati iste logičke zahtevc za objašnjenjem slike sveta i za religiozne prilike kakve inače postavljaju pred sobom da bi bili »istak­nuti« u svojoj svakodnevnoj praksi, u poslovnom i umetničkom svetu ili u pravnim krugovima. Za njih je ovde važno da zadovolje svoja osećanja. To znači da se prema religioznim problemima nc primenju je trezvena, oštra i razumna kritika i mišljenje kao što se mora činiti u rešavanju svakodnevnih materijalnih problema u »borbi za opstanak«. Čovek bude »duhovno opijen«, što samo znači da pomenute religiozne tvrdnje izazivaju »prijatna osećanja« i ispunjavaju čoveka nekom vrstom duševnog blaženstva bez trezvenog uvida ili kontrole razuma.

Stanje blaženstva koje se zasniva isključivo na »osećanjima« i nije podvrgnuto dubljoj analizi inteligencije veoma mnogo podseća na »opijenost«. I pijanstvo je također osećanje blaženstva bez kontrole razuma. Ipak se mora podvući jedna jasna razlika: pijanstvo izazvano alkoholom je neprirodna, na veštački način izazvana pojava

38

koja, kao štetni otrov, ra/.ara i pustoši i dušu i telo, dok je religiozna »opijenost« ili entuzijazam prirodna pojava predviđena da slimuliše i unapređuje razvoj svesti ka višem moralu, civilizaciji i kulturi. Osim toga, kod alkoholne opijenosti nije u pitanju nedostatak analitičke sposobnosti inteligencije, već jc pod dejstvom otrova ova sposobnost privremeno onemogućena ili paralizovana, dok kod religiozne opijenosti takva intelektualna sposobnost postoji samo u clementanom obliku. Religiozna »opi ­jenost« nastaje, dakle, instinktivnim i osećajnim zapažajem istine u religioznim tvrdnjama za koje autori ili pristalice nc mogu pružiti inteligentne dokaze, s obzirom da je inteligencija ovih lica na religioznom polju još uvek previše nerazvijena. Ovaj nedostatak prirodne inteligencije na religioznom planu jc, dakle, razlog što se ova bića u religioznom pogledu još uvek rukovode samo snagom svoga instinkta i svojih osećanja.

Zbog nedovoljno razvijene inteligencije na religioznom polju ovi ljudi i nc osećaju naročitu potrebu za razumnim uvidom na ovim područjima. Oni su navikli da su »božji putevi ncistraživi« i da se »pokazuju« samo »od Boga izabranima« - »prorocima«, osnivačima religija ili »spasiteljima«, pa sc zato njihove priče moraju smatrati istinitim, kao putokaz svim ostalim bićima koja nc mogu sama da vide »prikazanja«. Postala jc, dakle, praksa da se sveđočenja »posvećenih« prihvataju bez inteligentne kontrole. Ta praksa sc ukorcnila i toliko postala dominantna da se u tim religioznim krugovima i o r ­ganizacijama smatra »grehom« baviti se natfizičkim problemima ili pričama proroka prilaziti na inteligentan način. Zahteva sc slepo prihvatanje pojava i priča bez ikakve razumne primedbe. Takvo shvatanje obično nazivamo »verom«. »Vera« je, u stvari, jaka simpatija ili veliko povercnje u objašnjenja nekog problema, čije inteligentno proveravanje .elalja ili dokazni postupak još uvek nismo u st iju da shvatimo, ili nismo imali prilike da se upoznamo sa tim. Bića kod kojih inteligencija na religioznom planu još uve'c uje dovoljno razvijena, ne mogu, dakle, razumom, već jedino osećanjima prihvatili saznanja o postojanju natfizičkih pojava. Većina ljudi još uvek nema, a ni u proteklim stolećima nije imala razvijen dar religiozne inteligencije. Njima jc takvo osećajno prihvatanje, koje je u stvari »vera«, bilo predočavano kao put ka »spasenju«, put ka Bogu i put ka istini. »Vera« jc , dakle, »dubak« u kojem svako'^iće mora stajati i tražiti oslonac tamo gde još uvek nije u stanju da stoji na sopslvenim nogama i samo dođe do »saznanja«. Sav dosadašnji napredak i kultura zasnivali su sc na »veri«. Zato je »vera«, i pored toga što ima neke principijelne sličnosti sa »opija­njem«, značajan božanski pomoćni uređaj u prvim, teškim koracima na razvojnom putu čovečanstva. No, njem su mogućnosti ograničene, jer nije »nauka«. Ona može voditi ljude samo na delu razvojnog puta na kojem je religiozna moć rasuđivanja još

39

uvek primitivna i nerazvijena i r.c traži naučno i logičko objašnjenje religioznih shvatanja koje čovek instinktivno prihvata kao životnu osnovu.

12. GLAVA

Pristalice materijalističkog pogleda na svet su »religiozne« koliko i pristalice religioznog pogleda na svet

Ni materijalistički ni religiozni pogled na svet u obliku u kojem su do sada propoveđani ne m o g ; , dakle, imati ničeg zajedničkog sa »naukom«. I svaki normalan čovek, koji ima samo obična fizička čula, mora pripadati jednom od ovih dvaju pogleda na svet. Čovek je ili »materijalista«, kako se to zove, i ne veruje u »besmrtnost«, ne veruje u boga, misli da je život samo kombinacija slučajnosti, da je čovek najviše i najsavršenijc biće, vrhunac manifestacije života, ili jc pak religiozno orijentisan, prihvata teoriju ili priču o besmrtnosti, o postojanju nekakvog boga, o nekom višem obliku stvarnosti od ove sadašnje fizičke stvarnosti, prihvata tzv. »duhovni svet«. Ali, pošto nijedan od ova dva pogleda na svet, u obliku u kojem su do sada propoveđani, ne predstavlja »nauku«, već samo »pretpostavke« ili nedokazane tvrdnje, niko od pristalica ovih dvaju pogleda na svet nije biće koje »zna«. Oni su se opredelili »materi­jalistički« ili »religiozno« samo na osnovu svog »verovanja«. Tako su danas svi ljudi »vernici« - »ncrcligiozni« kao i »religiozni«. Ali, ako jc jedno shvatanje samo »verovanje«, to onda predstavlja samo veliko povercnje »vernika« u pojavu koju on sam nije lično doživeo, niti ima materijalna iskustva u vezi s tim. Kad to ne bi bilo tako, onda bi »vera« bila »znanje«. Dakle, bili »vernik« znači gajiti neograničeno povercnje u pojavu koja nije doživljena kao činjenica, koja sc nc manifestuje fizički. Priznati fizički ncmanifcslovanu pojavu znači priznati - »proizvod misli«, a kako jc »proizvod misli« »duhovni proizvod« ili »duhovna pojava«, svako ko gaji poverenje ili veruje u takve pojave u principu je »religiozan«, jer duhovni princip je, u stvari, verovanje u »duhovne pojave«.

S obzirom da materijalistički pogled na svet nije »nauka«, već u najboljem slučaju može predstavljati samo »pretpostavku« ili »proizvod misli«, to jc onda »duhovna pojava«. A »verovati« u »duhovne pojave« znači biti »religiozan«.

Autori i pristalice »materijalističkog pogleda na svet« su u principu isto toliko religiozni kao i pristalice »religioznog« pogleda na svet. Prema tome, ne postoji normalan čovek koji na neki način nije religiozan. Bilo da čovek - »veruje« da postoji

40

život posle ovog fizičkog života, da postoji nekakav bog i viši oblik postojanja od ovog sadašnjeg, ljudskog postojanja, ili »veruje« - da ne postoji život posle ovog sadašnjeg života, da ne postoji nikakav bog ili viši oblik postojanja, u principu je to isto - čovek »veruje« u »nešto«. Da li je to »nešto« »večno postojanje« ili je »nevečno postojanje« nc menja ništa u suštini, sve dok jedan od ovih dvaju objekata »verovanja« ne bude dokazan kao nepobitna činjenica. A kada se jedna od alternativa pokaže kao činjenica, to više nečc biti »verovanjc«, to će biti »znanje«.

Svako »religiozno« biće, bilo »materijalistički« ili »obično religiozno«, veruje, dakle, u tvrdnje i dogme. Ovim teorijama ili dogmama izražavaju sc različita »izmišljena« ili »verovatna« rešenja zagonetke stvarnosti. A pošto ni jedna od ovih teorija, kako su do sada formulisane, nije »nauka«, zagonetka stvarnosti ostaje i dalje nerešena.

Cclo čovečanstvo, koje se sastoji od »materijalističkih« ili »religioznih« »vcmika«, nalazi sc, dakle, pred nerešenom misterijom stvarnosti i pred misterijom svoga sopstvenog postojanja. Jedinke iz oba tabora su jednako srećne i zadovoljne »pretpo­stavkama« rešenja ove misterije u koje mogu verovati. Ni jedna normalna jedinka ovog »verničkog« čovečanstva nc može izbeći takvu »pretpostavku« rešenja. »Pretpostavka« je predstava o najvišoj analizi stvarnosti, bez obzira da li se radi o »materijalističkoj« ili »religioznoj« predstavi. A pošto jc takva predstava, u stvari pogled na svet, nijedno od dotičnih »materijalistički« ili »religiozno« orijentisanih bića ne može biti bez nekakvog pogleda na svet. Da li taj pogled na svet predstavlja samo »verovanje« primitivnih plemena da postoje dobri i zli duhovi u svakom kamenu, drvetu ili u drugim materijalnim stvarima, ili je ta pretpostavka rešenja zagonetke života indijanski »veliki duh« u »večnim lovištima«, ili jc to nekakav elementarni pojam proviđenja kod Zulu Afrikanaca, stanovnika Ognjene Zemlje, Pigmeja, Bušmana ili Eskima, ili su možda budističke, muslimanske ili hrišćanske dogme pune osećanja, a siromašne inteligencijom, ili je to moderno, bezosećajno, ali u izvesnoj meri inteligentno ateističko negiranje svakog natfizičkog oblika života, svega božanskog, svakog uzvišenog razumnog upravljanja svetom, bez razlike svi ovi »oblici verovanja«, svaki za sebe predstavlja specifičnu »pretpostavku« ili shvatanje o jednoj te istoj »stvari«, naime o nepoznatoj analizi sveta.

Prirodno jc da sc ova shvatanja razlikuju u meri u kojoj su njihovi nosioci rezultat najrazličitijih nedostataka iskustava, doživljavanja, obdarenosti, bogatstva, lalcrt", moralne stabilnosti, sklada između načina života i prirode. Zbog toga ova shvala; , '^nc mogu da budu realna analiza sveta, već isključivo, svako za sebe, nepogrešive nalize specijalnog stepena razvoja njihovih nosilaca.

41

Pošto ni »materijalističko«, ni religiozno shvatanje nisu »nauka«, nije nauka ni negiranje kao ni verovanjc u neko više proviđenje, besmrtnost duše živog bića i apsolutno pravedan svet, za dotična živa bića stvarna analiza i smisao života ostaje i dalje da bude samo »nešto« nepoznato. Svest svih tih živih bića jedino i apsolutno može i mora da bude usmerena ka tom »nečem« nepoznatom. Svi obožavaju tu misteriju: »materijalisla« svojim negiranjem i svojim otporom, a »religiozni« svojim molitvama i odanošću. Svi mi radimo u istom »vinogradu«. Postoji samo jedna istinska analiza sveta i svi smo mi njene pristalice samim tim što o njoj imamo ovakvu ili onakvu predstavu koja je svakom čoveku urođena.

A u međuvremenu iz te, prema svima nama okrenule misterije makrokosmosa, zrači u naša srca svcllost, zagreva nam grudi, rumeni obraze, a oku daje sjaj. Da li »mikrob« kaže »da« ili kaže »nc«, da li »veruje« ili »nc veruje« to u najboljem slučaju može biti od značaja samo za njegovu sudbinu. Neizmerni svemir sa hiljadama i hiljadama sjajnih zvezda, sunaca i sazvežđa nastavlja, bez obzira na sve, svoje večno kretanje opisujući stalno ovu zagonetnu analizu nepoznatog »nešto«. U svakom obliku života, manifestaciji i kretanju, uvek sc javlja to »nešto« u kojem svi mi »živimo, mičemo sc i jesmo«.

13. GLAVA

Različit odnos prema velikoj istini

Kao što sc iz prethodnog poglavlja vidi, materijalizam i religioznost su samo različiti oblici manifestacije jednog te istog principa. I materijalisla kao i religiozan čovek imaju svaki svoju specifičnu predstavu o jednoj te istoj stvari, naime o nepoznatoj analizi svela, tj. o svemu što se nalazi van fizički vidljivog polja, o svemu onome što još uvek nije postalo činjenica. S obzirom da se za obe grupe stvarna analiza sveta nalazi na nepoznatom polju, ili jc dco nepoznatog, njihova mišljenja ili tvrdnje o lom nepoznatom mogu u najboljem slučaju da budu pretpostavke, postulati ili dogme. No, to nc smeta da neki oil ovih postulata ili dogmi mogu biti tačniji, ili bar bliži stvarnoj analizi sveta oil drugih postulata i dogmi. Tako nastaje zbrka u o b ­jašnjavanju samog života. Religiozni uporno tvrde da su njihova shvatanja tačna, a ni malerijalisti nisu manje uporni i tvrdoglavi u dokazivanju da su njihove teorije tačne.

Za ostale ljude, one koji ne mogu verovati u gornje materijalističke i religiozne dogme i teorije o analizi sveta, ostaje i dalje nerešeno vrlo aktuelno veliko pitanje:

42

»Šta jc istina?« I pored loga što nc 'crjju u »autoritativne« religiozne i »moderne« materijalističke dogme, oni ima'u nesavladivu instinktivnu potrebu da istražuju nepoznato. U stvari, oni nesvesne ili potajno »veruju« da postoji neko rešenje koje jc prihvatljivije za logiku, inteligenciju i razum od rešenja koja predstavljaju tradicionalne dogme i tvrdnje. Znači i oni su »vernici«, iako njihova vera nije našla neki prihvatljiv ideal. Svi su oni predstavnici jednog drugog velikog pitanja: »Šta mi treba činiti da dobijem život večni?«

No i pored loga, kada su u pitanju svest i osećanja, nisu svi ljudi spremni da prihvate veliko rešenje životne misterije, odgovor na sopstveno najdublje unutrašnje pitanje. Neki ljudi to mogu lako prihvatiti. Oni poseduju urođeno harmonično duševno stanje koje ih sprečava da padnu u jak osećajni afekat protiv onih koji nisu njihovi istomišljenici. Njihovo duševno stanje ne stvara izražene potrebe za dominacijom nad drugim ljudima, ne pothranjuje i nc stimulišc uobražene iluzije da su već dostigli stepen »visoko razvijenog« bića. Oni imaju smisao za toleranciju, nc povode se za novim osećajnim »pokretima« i »buđenjima«. Ovakve njihove sklonosti u kombinaciji sa milostivim i skromnim bićem omogućuju im veliko strpljenje, mir i staloženost duiia, stvarajući uravnoteženu podsvest, koja jedina može stvoriti uslovc za mirno prihvatanje stvarnog i trezvenog istraživanja najveće misterije života. Oni su »zemlja dobra« u koju sc može »da seje« najveća životna mudrost koja će donositi rod »po sto«. To su oni koji čuju »reč«. Kroz njihova srca ona postaje svest, a kroz njihov način života ona postaje ljubav.

I dok je za ovakva bića relativno lako dublje proučavanje života kojim postaju sigurni stubovi mudrosti, to isto proučavanje stvara ogromne teškoće velikom broju drugih bića.

Duševni život ovih drugih bića odlikuje sc znatnim nemirom. Nedostaje im ljubav prema čoveku. Odlikuju sc netrpeljivošću. Oni sc bave proučavanjem životnih proble­ma više iz častoljublja i radi ugleda, a nc zbog urođenog smisla i interesovanja. Zato rezultati njihovog proučavanja najčešće ne predstavljaju životnu stvarnu, trezvenu istinu i logiku na osnovu kojih bi sc izgrađivao oplemenjen način života. Njihov rad najčešće rezultira senzacijama i mogućnostima za sticanjem slave kojoj toliko teže i obožavaju jc.

Jaka želja da budu cenjeni i uvažavani od drugih stvara kod njih potrebu da se »laklaju«, što umanjuje njihovu mogućnost da cene i uvažavaju,-druge, možda napredne ali još uvek nepoznate ljude. Kod njih sc, šta više, javlja mržnja prema tim ličnostima u kojima vide nadmoćne konkurente u borbi za slavu i simpatije publike. Njihov još nerazvijen moral ih ne stimuliše da budu sasvim pošteni. U trci za slavom nakupe podosta znanja prisluškujući zaista talentovane ljude, zatim objavljuju ta znanja

43

kao svoja. Njihova neskromnost i primitivna l j - ' . ;7 ».ma bližnjemu, potkrepljcna antipatijom prema stvarno obdarenim konkure -. čini da oni skoro uvek izlaze kao pobednici.

I sami nesvesni pravog uzroka takvog svi ponašanja oni se nalaze u stalnom sukobu sa mnogim ličnostima koje bi, u s tvar vebalo da cene i prihvate kao svoje učitelje. Gde god sc pojave šire nemir, dishar. .Iju i mračnu atmosferu. Oko njih jc uvek mnogo buke i galame u udruženjima, i naučnim ili religioznim skupovima, u političkom životu, na službenom i stručnom poslu. Takvi ljudi mogu, da.:le, steći neobično veliko teoretsko znanje kojim mogu zaseniti i prevariti mnoge, ali njihov primitivan osećajni život koji je još uvek vođen uobraženošću, samozadovoljstvom i slavoljubljem, u kombinaciji sa nerazvijenim smislom za saosećanje čini da cr.j ::a kraju uvek otkriju. Oko njih se stvara hladnoća, ostaju usamljeni. To stvara teške patnje i gorka iskustva koja uništavaju svaku uobraženost i samoobožavanje, a otkriva svu prazninu i besmislenost takvog načina života koji se zasniva na potrebi za istica­njem. Na osnovu sopstvenih iskustava oni "ćc sc uveriti da ih takvo stanje lišava trezvenosti i poštenja u procenjivanju apsolutno istinitih stvari, pošto ih goni da rade u korist postizanja ili očuvanja svoga ugleda, a sprečava ih da priznaju večnu, uzvišenu i oč' cdnu istinu, ukoliko bi takva istina štetila njihovoj popularnosti ili eventualno krnjila njihove ekonomske interese. Na taj način ove osobe prolaze kroz životnu školu u kojoj gorkim iskustvima uče koliko je čovek nepogodan da bude predstavnik večne istine dok god grca u nepoštenju, opterećen neodoljivom i na-Vsve dominirajućom željom za slavom. Da sc istinske duhovne vrednosti i vlast apsolutno ne mogu postići dok su ugled i slava ideje vodilje i motiv za njihovo ostvarenje. Kao što detc ne može odjednom postali odrastao čovek samo zato što to želi, već mora čekati da prođu godine potrebne za taj uzrast, tako se ne može postati duhovna veličina samo zato što sc to želi. Mora sc proći kroz određeni stepen razvoja kako bi sc ispunili uslovi na kojima sc takvo stanje zasniva. Zbog toga duhovna veličina nc dolazi kada čovek to želi, već kad ličnost postane dovoljno zrela da može nositi takav mentalitet. To je vreme, kada se pod uticajem samog" života, skromnost, saosećanje i ljubav razviju u dominirajući faktor svesti tako da briga za sudbinu bližnjih potpuno potisne samoljublje i želju da čovek sam bude, ili postane nešto veliko.

Kada ličnost prebrodi ovako velike patnje i pobedi vlastoljublje, i kad skromr st i ljubav počnu zračiti sa njenog lica, tada jc »carstvo nebesko« blizu. Onda »hgubJjsni sin« već stoji na pragu kuće svoga večnoga Oca.

44

14. GLAVA

»Carstvo nebesko« ili okretanje prema večnoj svellosti

Šta je »carstvo nebesko«? Kakva je to duhovna veličina? Šta znači stajati na pragu kuće večnoga Oca?

»Carstvo nebesko« je stvarno znanje o istinskoj analizi života. To su znanja o sveobuhvatnoj logici svemira. To je uvid u večnu, ncpromenljivu sliku sveta. Takav uvid ili takav pogled na svet jc u stvari ono što je u Bibliji nazvano »Sveti Duh«. »Sveti Duh« nije, dakle, biće, niti ličnost, već stanje svesti u kojem su misli dotične ličnosti nadahnute stvarnim znanjima o Bogu. Zbog toga su se ljudi u kojima »Duh sveti beše«, ili u njemu bejahu »uvijeni« javljali kao »proroci« ili duhovne vode čovečanstva. Njihove izjave su postale večne reči koje su činile jezgro za stvaranje moralnih normi. Ove reči predstavljaju najznačajnije izjave koje su ikada date pa su zbog toga bile i još dugo će biti duhovna hrana miliona ljudi.

Razviti čislotu srca kroz patnje i raspeća do stanja koje omogućuje da sc shvati božji plan i njegove sveobuhvatne milostive namerc, koje se manifestuju u svim spoljnim pojavama; i na taj način biti u stanju zaista »videti« Boga i postati autor ovih besmrtnih reći, to znači biti duhovna veličina, to znači postati »jedno sa Ocem«, to znači posedovati »blaženstvo« koje će uvek dobiti svi koji su »čistoga srca«.

Foscdovati nesebičnu i sigurnu moć zapažanja koja se budi i koja omogućuje da se iza prividnog mraka zapaža božje Proviđenje, znači biti u blizini Oca. Nezavisnost ove moći zapažanja i njeno oslobađanje od oveštalih dogmi i oblika slova, a u korist još većeg znanja, nesebičnosti i ljubavi, mnogo veće nego što sc svim tim dogmama može iskazati, eto to znači stajati na pragu kuće večnoga Oca. Eto, to je okretanje ka večnoj svctlosti.

15. GLAVA

Logika svela je vrhunac savršenstva

Vcčna svetlost jc , dakle, »viđenje Boga«, to jc ispunjenje obećanja dato onima što su »čistoga srca«, to je rezultat hoda po mukama. Postići to znači biti »posvećen«.»Po-svećenje« znači doživeti »znanje« umesto »verovanja«, doživeli činjenice umesto pretpostavki, doživeti stvarnost umesto iluzija.

45

Dostići takvo stanje svesti na najvišem religioznom ili duhovnom polju jc sadašnji smisao života zemaljskih ljudi. Biti u kontaktu sa tim smislom znači biti u skladu sa celokupnom logikom sveta. Suprotstavljati sc ovoj logici znači ići protiv plana sveta. To znači biti buba koja se slonu ne sklanja s puta. I baš kao što sićušno telašce bube mora biti smrvljeno ogromnom težinom slona, tako biva smrvljena i sudbina svakog pojedinca zasnovana na volji, željama i prohtevima suprotnim logici sveta.

I upravo to što čini ovu logiku božanstvenom, omogućuje joj da rezultira isključivo kao vrhunac ljubavi. Suprotstavljati se ovoj logici znači sabotirati manifesta­ciju ljubavi, nesebičnosti i manifestaciju stvaranja. To što logika sveta lomi i razlaže sebičnu volju i prohtevc bez milosti, pune mržnje i netrpeljivosti, koji deluju ubilački i rušilački na zdravo i srećno doživljavanje života, to može biti samo vrhunski ideal dobroga. Da je to zaista vrhunac ljubavi potvrđuje i činjenica da uništavanje ove nesrećne volje, nemilostivih prohteva i načina mišljenja uvek stvara velika iskustva. Iskustva su činjenice, činjenice su nauka, istinska nauka je mudrost, mudrost je uočavanje misterije života. To uočavanje je, u stvari, »posvećenje«, a »posvećenje« je povratak »izgubljenog sina«. Povratak kući »izgubljenog sina« je objašnjenje našeg sopstvenog života u sjaju svctlosti božje. Ni jedno biće ne može biti izgubljeno. Logika svela jc vrhunac savršenstva.

Biti milostiv znači biti logičan, a time i savršen. Biti nemilostiv znači biti nelogičan i u odgovarajućoj meri nesavršen. Zato je tačno ono što je zapisano: »Blaženi su čistoga srca, jer će Boga videti.« Osećanja koja nisu milostiva, nečista su i zato su nelogična. Gornji citat u stvari znači: »Blaženi su logični, jer su u skladu sa planom sveta i nemaju nemilostivih, sebičnih misli, prohteva i želja koje su u suprotnosti sa ovim planom sveta te ne mogu doživeti bol kada sc takve misli itd. razbijaju o bezgraničnu stabilnost plana sveta. Ništa nc može narušiti mir u njihovim srcima. Jedino se na ovome može zasnivati jedno istinsko blaženstvo.«

Isto jc i. kada sc kaže: »Ljubi Gospoda svoga iznad svega, a bližnjega svoga kao samoga sebe, to je zakon sav i proroci«. Ovaj citat predstavlja podsticaj da se ljubav dovede na najviše mesto u svesti. Ovaj bi podsticaj bio besmislen kad ne bi baš ljubav bila ta koja jc ostvarenje logike sveta. Kako bi inače mogla biti »Zakon sav i proroci«?

Hristos kaže: »Ako budete imali ljubav među sobom, po tome ćc svi poznati da ste moji učenici.« Kada ta međusobna ljubav nc bi imala ničeg zajedničkog sa logikom sveta ne bi ni mogla biti znak uzvišenosti Isusovih učenika.

Ljubav jc , dakle, logika plana sveta, krajnji facit postojanja, smisao života. Ali, ako je ljubav facit postojanja, smisao i logika života onda je ona i nauka. S obzirom da je plan sveta najveći plan koji postoji, poznavanje strukture i način oblikovanja detalja toga plana mora biti vrhunska nauka. Posvetiti se toj nauci kao matematičkoj činjenici

46

i primenjivali tu činjenicu kao osnovu za ajrazumniji način života s akc jedinke, svakog društva ili države jeste ono što »jedino potrebno« u celokupnom ovoze­maljskom postojanju.

16. GLAVA

Kako biblijska izreka: »Ako te neko udari po desnom obrazu tvom okreni mu i drugi« može postati moć i nauka?

Veliko je pitanje da li ljubav zaista može biti matematička nauka? Da li je zaista razumno u određenoj situaciji »okrenuti i drugi obraz, ako te neko udari po desnom«? Bezbroj stvari u svakodnevnom životu, čini sc, dokazuje da su činjenice upravo suprotne ovome. Mora sc također priznati da svakodnevni život uglavnom nc potvrđuje izloženu logiku sveta. Ali, kakva je svakodnevna stvarnost na zemlji? I ko gradi tu stvarnost?

Većina bića ne oseća ni srcem ni razumom stvarnu logiku plana sveta, ni pravi smisao života. To je sk lp bića koja se, manje više, nadvikuju objašnjavajući svoja shvatanja morala, šta jc pravo i šta je prihvatljivo. Ta su bića još uvek nerođene duše po pitanju stvarnog smisla života, i zbog toga de/jju naslepo, kako im diktiraju njihove primitivne simpatije i antipatije. To je skup bića koja od života stvaraju orgijanje samoljublja, smrti, ubistava, pljačke i sakaćenja. Kako može bojište puno osakaćenih i ranjenih, mentalni krater smrtne mržnje i samrtnog vapaja, ubeđili nekoga ko još uvek nije u slanju da vidi preko paćeničkih vihora igre smrti, da se logika sveta zove - ljubav? Kako može jedan mikrob imati predstavu o svcllim bojama u slici svela kad njegov pogled ne dopire dalje od tamne mrlje ili dela tamne mrlje u kojem se sam nalazi? A tamna mrlja je neophodna za savršeni kolorit i harmoniju slike sveta. Zar u zoni postojanja gde je sve samo borba ne mora biti akluelno i popularno životno pravilo da je »svako sam sebi najbliži«?

Pa kako onda izjave takvih bića o ljubavi i logici sveta mogu biti autoritativne? Zar bića koja žive u dolini ne moraju izaći na vrh uzvišenja da bi mogla dobili pravu sliku okoline? Zar nije logično da čovek iz doline nc može doživeli sliku pejzaža ako se sam ne popne na najvišu tačku tog kraja?

Zemaljski čovek živi u mentalnoj dolini, čiji mu tamni i iskrivljeni horizont ne dopušta pun pregled velikog područja na kome živi, a koje se zove »život«. Svaki

47

pojedinac koji želi da spozna pravu istinu mora se popeti na »visine« života odakle se tek može sagledati istina.

Te visine su teško pristupačne. U početku penjanje liči na veranje uz vertikalno strme stene. Ruke se iskrvave. Ali već u najdubljim i najmračnijim senovitim delovima doline čovek se počinje oslobađati teškog i nezgodnog bremena mržnje, egoizma, tvrdičluka, uobraženja i samoljublja i želje za senzacijama. Oslobođena tog tereta duhovna moć počinje ča (nosi čoveka prema večnim regionima. Kada nesebičnost, ljubav, intuicija i skromnost postanu odlučujući faktori u njegovoj svesti on dolazi na talasnu dužinu logike sveta. Opšta harmonija ove talasne dužine čini da moć mišljenja postigne savršenstvo, da postane »sveti Duh« i dobije krila, kako ćemo kasnije videti, kojima se živo biće ponosnim letom orla vine preko večne pojave života i dostigne najviše sfere rešenja životnih misterija odakle ima slobodan vidik preko dubokih ponora, opasnih jama i strmih provalija misterije, iluzija, sujeverja i grešaka.

Mračne strane životne panorame bivaju potpuno osvctljcnc jarkom svetlošću mudrosti, njeni detalji sc potpuno jasno ocrtavaju i posmatraču sc ukazuje božanski sveobuhvatni logičan plan sveta u vidu stvarnosti. Ovdc jc izvor razuma, boravište logike. Ovdc nastaje smisao života. Ovde se nalazimo na stanovištu samoga Boga, odakle sc vidi da »sve jc veoma dobro«. Logika plana sveta je ljubav, lepota i radost.

17. GLAVA

Religiju nisu izmislili ljudi, to je prirodna pojava

Puslićemo neka sam život priča kako bismo dobili njegova uputstva o tome šta nam treba činiti da postanemo »blaženi«. Vratimo se zato u prošlost, u davno minula vremena kada na zemaljske kontinente još nije stupila ljudska noga. Jako toplotno zračenje iz unutrašnjosti zemlje stvaralo je jake tropske vrućine na čitavoj površini i izazivalo vrlo intenzivno kruženje vode u prirodi. Neprobojni pokrivač gustih oblaka visio jc stalno preko čitavog horizonta. Još nikakvo oko nije ugledalo plavo nebo ili belu sunčevu svetlosl. Osim toga atmosfera je bila još uvek previše gusta. Svuda je vladao stalni polumrak. Život sc odvijao u svetu senki. Neizmerne tropske šume prostirale su se od obale do obale. U vrelom, vlažnom vazduhu vrvclo jc od života. Nalazimo se pred pojavom prvog bledog jutarnjeg rumenila »dana šestog« čije podnevno sunce još uvek obasjava svet i čije večernje sunce zemaljski čovek još nije

48

nikada video da zalazi. Nalazimo se usred procesa u kojem »Bog stvara životinje i ljude«.

Život se i dalje neprekidno razvijao u zavetrini beskrajnih prašuma, čije džinovske vrste nisu mogle podnositi sunčevu svetlost i čiji degenerisani, patuljasti potomci u našem sadašnjem sunčanom svetu moraju za svoj opstanak tražiti neophodnu senku u podnožju današnjeg drveća koje voli svetio. Kao posledica stalno oblačnog neba svet jc ličio na šumsko tie. Ondašnje šume se mogu, u stvari, uporediti sa današnjom niskom vegetacijom u šumi, samo u džinovskim oblicima.

Iz šipraga tog džinovskog žbunja istrča jedna čudna mala preplašena životinjica koju jc gonila zver zastrašujućeg izgleda. U onom polumraku brzo se izgubiše iz vida. Tužan otegnuti krik objavio je kapitulaciju progonjene životinje; objava da sc morala odreći nade u spasenje bekstvom; objava da nije više imala snage da sama izbegne opasnost. Taj krik izražava njenu beznadežnost i strah od propasti koja joj preti, taj krik je poslednji pokušaj da nađe spas. Ovaj krik je, dakle, zov u nuždi, poziv upomoć, poziv u »mrak« - ali kome? Ne, ovaj poziv nije apsolutno mogao biti upućen nekom vidljivom i poznatom biću, jer se u principu uvek ponavlja u nevolji kod svih bića koja imaju glas, nezavisno od toga da li u blizini ima drugih bića.

Zov jc , dakle, upućen nekom nepoznatom. Ali poziv u pomoć koji jc upućen nepoznatom je u stvari »molitva« nepoznatoj sili za pomoć, slepo obraćanje nepozna­tom proviđenju, ono što mi danas nazivamo »molitva Bogu«. Šta bi inače bila »molitva Bogu«, ako nije upravo obraćanje višoj sili ili proviđenju?

To što su ljudi više od životinja razvili svoje mogućnosti da izraze ove duhovne pojave, ove izlivc straha ili poziva za pomoć kultivisanim glasom, govorom, oblikova­njem reći i rečenica, da im daju imena i izraze, da ih zovu »religioznost«, »molitvama Bogu« ili slično, i što su tc pojave bile u stanju da probude klicu svesti o postojanju »proviđenja«, »boga«, ili »bogova« itd., to uopšte nc menja niti pak negira princip, već naprotiv, samo potvrđuje da se religiozni princip nalazi u procesu razvoja.

Ogromne praistorijske prašume su brujale od »molitvi« Bogu koje su mu upućivala bića koja još uvek nisu stigla da se razviju u ono što mi danas tretiramo ljudima, već su pripadala vrstama koje danas nazivamo životinjskim. Našim današnjim šumama se još uvek na isti način razlcže taj isti sveti zov u pomoć.

Pa pošto jc veza između nepoznatog proviđenja i živih bića ili »molitva Bogu« postojala još u skrov i t ima praistorijskih šuma, daleko pre postanka čoveka, i još uvek postoji kod današnjih životinja, znači da »molitve Bogu« ili »religiozni princip« nisu izmislili ljudi, već da je to instrument samoga života, to je prirodna pojava. Podsmevati se religioznom principu, podsmevati se molitvama znači podsmevati se

49

prirodi, izazivati sunce i mesec, to jc najbolji način da se razgoliti sopstvena naivnost i neznanje.

Religiozni princip, nada i verovanje u neku višu silu, u jedno proviđenje ili boga, želja i težnja da se čvrsto ostane uz njega jeste deo same prirode, kao što su delovi prirode sunce i mesec, kao vreme i vetar, kao krvotok, jelo i piće i kao što rekosmo to uopšte nije nešto što su izmislili ljudi. Ono što potiče od ljudi, ono što su ljudi izmislili to su naše predstave i pojmovi o tim pojavama, naša imena za prainstinkte u našoj prirodi koji se, kao što smo videli, gube kroz životinjsko carstvo daleko u dubinu mračnih praistorijskih šuma.

Pojmovi kao što su »fetiš«, »veliki duh«, »bog«, »bogovi«, »Otac Savaot«, »Jehova«, »Zcvs«, »Oden« itd. su izmišljena imena i izrazi koje je izmislilo nastajuće čovečanstvo, čime su ljudi stvarali neku vrstu neophodnog numerisanja, velikih nepoznatih pojava u svom nastojanju da stvari postave na pravo mesto. To je očiti rezultat početka kultivisanja urođenog prainstinkta u duhovnom životu »životinje«, koju će daljim kultivisanjem stvaralačka kulminacija »šestoga dana« pustiti da pred lice Boga stupi kao pravi »čovek«.

18. GLAVA

Postanak čoveka je, u stvari, rezultat preobražavanju životinje

Biblijski »dan šesti« nije, dakle, običan dan u ncdclji od 24 sata, već je to naziv za vremenski period, ili deo »razvoja« u kojem »životinja« postaje »čovek«.

S obzirom da od »ništa« ne može postati »nešto«, svaki postanak, svako stvaranje je prerađivanje, to jest menjanje. Ako je »menjanjc« ka boljem zove se »razvoj«, a »menjanjc« ka gorem je »degeneracija«. Prema tome svako stvaranje je ili razvoj ili degeneracija. Postanak čoveka na zemlji nije nekakvo čudo izvedeno za nekoliko sekundi. Covek je jedna očevidno poboljšana »fizička«, »materijalna« i »duhovna pojava« i zato nije moguće da je nastao odjednom iz apsolutnog »ništa«. On pred­stavlja pojavu nastalu od jedne druge »fizičke«, »materijalne«, i »duhovne« pojave, prema lome to je »prerađeno« biće. Ovakva analiza jedina odgovara logici plana sveta. Shvatanje suprotno ovome je samo znak nedostatka matematičkog talenta i nerazvijenog smisla za analizu. To je sasvim primitivno shvatanje o pravoj istini. I sama Biblija

50

sledcćim recima kaže da jc stvaranje čoveka »prerađivanje«: »I stvori Gospod Bog čoveka od praha zemaljskoga, i duhnu mu u nos duh životni, i posta duša živa.«

Ali, kakav je to »prah« i šta je »zemlja« i kakav jc to »duh životni«? Zar to nije analiza svega što je pre toga postojalo? Zar nije »prah zemaljski« »materija«, »materijal«, »hemikalijc«, »meso«, »krv« ili »životinje«? Zar »duh životni« nije sam život, svest ili to što kasnije postaje »sveti Duh«? Ako sve ovo ne bi već ranije postojalo kako bi bilo moguće »dunuti« ga u nos čoveku? Reči Biblije su ovdc potpuno u skladu sa logikom plana svela i u potpunosti izražavaju matematičku savršenost.

Stvaranje »čoveka« bilo jc »prerađivanje«, menjanje već postojećeg materijala. Ali, koji bi od postojećeg materijala mogao biti najpogodniji za takvo prerađivanje? Zar najsavršeniji materija] nije bio i najpogodniji? Zar ne bi bilo suprotno zdravom razumu i protiv logike, o čijem prisustvu smo se inače osvedočili u svim stvaralačkim procesima prirode, stvoriti čoveka od »praha zemaljskoga« u bukvalnom značenju, tj. od peska, gline i od blata, kada je svet pun kvalitetnije materije, koja je čak bila unapred obrađena i pripremljena baš za ovakvu obradu, i od koje bi sama izgradnja čoveka za stvaralačke snage predstavljala sitnicu, u poređenju sa onim što bi ta gradnja bila da sc pošlo od gornjih sasvim neobrađenih mineralnih materija u kojima nije postojao za čoveka neophodan »duh životni«? Da, naravno!

Kakav jc to materijal postojao u rano jutro »dana šestoga«, a koji jc bio namenjen i pripremljen za izgradnju »čoveka«, materijal koji je bio namenski obrađen ne samo u fizičkom pogledu, već jc poscđovao i onaj apsolutno neophodni »duh životni«?

Takav materijal su mogle bit' samo »životinje« "»je su postojale na zemlji pre nastanka čoveka. »Životinja« jc , dakle, bila najrazvijeniji materijal, tj. predstavljala najsavršeniju kombinaciju namenski specijalno obrađenih materija i time bila jedina vrsta »praha« ili materij la koji jc u skladu sa zakonima logike mogao da bude upotrcbljen.

Da, »čovek« je zaista mogao biti stvoren jedino od »životinje«. Postanak čoveka jc u stvari »prerađivanje« »životinje«. JNo, to »prerađivanje« nije još završeno i zemaljski čovek još uvek nije dovršen »čovek«. Još uvek ima mnogo životinjskih tendencija kako u samom biću, tako i u njegovoj svesti. Sve dok čovek ubija, lovi, i jede životinje, dok osvaja, pljačka i ugnjetava bića svoje sopstvene vrste, dok sc mora -* razmnožavati oplodnjom kao »sisari«, la »s mukama decu svoju rađa«, sve dok nc postane sveslan svog besmrtnog bića, svog stvarnog i istinskoga JA, sve dok za njega analiza svela predstavlja samo »slepe prirodne sile«, a večernje nebo sa sjajnim zvezdama samo skup »zraka« i »talasa«, a živo biće gomila hemikalija, tajne života samo jedna »fantazija«, a Bog »prazan \ "« n«, sve dok se ponaša kao »životinja«, kao nesvesno biće koje svoje samrtne ropce ' uzvike straha, svoje »molitve« upućuje

51

ne poznatoj višoj sili to nije dovršen »čovek«. Već i samo postojanje bola, tj. nečeg što izaziva bol, pokazuje da postoji nešto što još nije gotovo, nešto što treba popraviti, dovršili. I »dan šesti« još uvek traje na zemaljskim kontinentima.

Ali, i ovaj »dugi dan« će proći da bi ustupio mesto novom, divnom »danu« iz biblijske priče o stvaranju sveta, da bi omogućio svitanje »dana sedmoga« koji ćc se roditi iz noćne tmine - »dan« koji će biti »dan počinka Gospodnjeg« ili vremensko razdoblje u kojem jc sva borba prestala, sve patnje nestale, kada su sve misli, volja i energija prešle u stanje mirovanja i koncentrisale se na jedinu apsolutnu »tačku oslonca« sveta, ka Bogu večnomc, gde disharmonija ili nesklad sa zakonima života nc remete mir. »Dan sedmi« jc carstvo koje danas nije »od ovoga sveta«, ali koje će na zemlji posle »dana šestog« obasjati našu planetu kao »novo nebo« i »nova zemlja«.

19. GLAVA

Samrtni krik u pruislorijskim sumarnu i njegovo uslišenje

Biblijska priča o stvaranju sveta sastoji se, kao što je poznato, od sedam dana, od kojih, smo se ovdc dotakli samo dva poslednja. Ja ovde nc mogu bliže ulaziti u objašnjenje ostalih pet velikih »dana« u kojima je stvaran svet, već zainteresovane čitaoce upućujem na moje glavno delo »Livets bog« (Knjiga života). Ipak želim napomenuti da kao što je »čovek« od »životinje« stvaran razvojem, tako je i »ž ivo­tinja« razvojem stvarana oil »biljaka«, a »biljke« opet razvojem od »minerala«, a »minerali« sa svoje strane stvarani su razvojem od »električnih snaga«, »zraka« i »talasa«, naime od »natfizičkih« ili »duhovnih« energija. Svako takvo specijalno stvaranje predstavlja u stvari samo različite stupnjeve doživljavanja večnog postojanja jednog te istog JA.

Vratimo se događaju u praistorijskoj prašumi džinovskih paprati. Napadnuta životinja jc , dakle, ispustila samrtni krik, neku vrstu obraćanja nepoznatom proviđenju, »molitvu Bogu« za spas. Ispuštanje samrtnog krika, molitva proviđenju ili višoj sili za spas jc radnja u korist života, za njegovu zaštitu i očuvanje; to znači činili nešto za spas osuđenog života za kojim jc poscglo drugo biće. A postupali tako znači štititi i unapređivati živol. Istina jc da takav postupak napadnute životinje nije uvek dovoljan da se odupre napadaču ili agresivnim snagama, i zato ne može uvek spasiti telo napadnutog bića, ali to ne menja činjenicu da ovo biće nije dobrovoljno otišlo u smrt, već je svesno ili nesvesno iskoristilo krik, »molitvu« kao poslednji otpor pretećoj

52

propasti. Čak i kaci otpor izgleda tako slab, kao u ovom slučaju, nikada sc nc može tvrditi da jc to bio dobrovoljni odlazak u propast. Ma kako da je neki otpor slab, toliko slab da ga nadmoćna sila brutalno lomi, ne menja činjenicu da jc to ipak otpor, a logično je da se otpor nikada ne može proglasiti za saglasnost.

Kod ove napadnute životinje u praistorijskoj prašumi susrećemo po prvi put manifestaciju principa koji mentalno delujc u korist očuvanja života, princip koji je prvi put naterao jedna usta da se otvore i zvukom pomognu život, a ne smrt. Možda se može reći da je taj princip bio vrlo slabo manifestovan, ali to je njegova prva pojava, njegovo nastajanje. A koja to pojava nije slaba u početku? Zar sve drveće, pa čak i ono džinovsko, ne počinje kao sasvim mali izdanak iz koštice ili semena?

Ako pratimo ovu pojavu kroz vreme od početka pa do naših dana, videćemo da se veoma razvila. Već u naše vreme ona je dostigla veličinu džinovskog drveta, iako to ni izdaleka nije njen konačan oblik. Zar nije baš taj žalosni samrtni krik koji je odjeknuo u dubini prašume, kasnije naterao hiljade i milione ustiju da se otvore, ne samo da bi ispuštali ncartikulisane krike žalbe, signale za opasnost ili pozive za pomoć u neposrednoj opasnosti, već u mnogo kultivisanijem i milozvučnijem obliku koji nazivamo jezik ili govor, manifcslovao sc kao »mudrost«, »znanje«, »umetnost«, »slavljenje«, »molitva«, »zahvalnost« Proviđenju ili istom onom Bogu kojeg je životinja mentalno poštovala od svog prvog samrtnog krika u praistorijskoj dubini zemaljskog mraka.

Zar to nije isti samrtni krik koji je kasnije, u mnogo kultivisanijem obliku, a kroz usta Spasitelja izražen kao Bcscda na gori - »Rcč božja«? Zar tc reči nisu manife­stacija zvuka koji služi za podsticaj srećnijeg i pravednijeg života? Zar nisu životvorne sledeće reči i misli: »Blago onima koji su čistoga srca, jer će Boga videti«, »Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga«, »Ljubile neprijatelje svoje, blagosiljajte one koji vas kunu, činite dobro onima koji vas mrze i molite sc Bogu za one koji vas gone«, »Sve što hoćete da ljudi čine vama, činite i vi njima«, »Oče, oprosti im, jer ne znaju šta čine« itd. Može li neko tvrditi da jc ovakva kombinacija zvukova saglasnost sa smrću i sakaćenjem? Zar upravo to nije otpor razaranju i ubistvu? Zar osvetnici, ubice i progonitelji nisu prekršioci ovih misli i ovih poruka ljubavi? A zar i onaj samrtni krik u prašumi paprati nije bio otpor ubistvu i propasti?

U principu nc postoji, dakle, razlika između carstva smrti i »Božje reči«. Proizvod zvukova na oba načina razlikuje se najviše u stepenu razvoja, ali su apsolutno iste vrste. »Bescda na gori«, »Božja reč«, izgovorene misli predstavljaju glasove iz carstva smrti samo u kultivisanijem i razvijenijem obliku, dok je samrtni krik iz prašume ispuštanje glasa u njegovom prvom ncartikulisanom i primitivnom obliku. Oba načina proizvodnje zvukova su prema tome izraz manifestacije jednog istog principa, ali na

S3

dva sasvim različita stepena razvoja. Oba predstavljaju u osnovi istu smernu molitvu za zaštitu, isti otpor nenasiljem, istu svesnu ili nesvesnu svetlu tačku u nesrećnoj ili mračnoj situaciji.

Mogućnost artikulacije glasova se, dakle, veoma razvila. Od nekadašnjeg usamljenog, primitivnog i ncartikulisanog »samrtnog krika« na praistorijskim mračnim šumskim stazama do divnih reči mudrosti, oda, harmonije ili muzike iz hiljadu kultivisanih grla sveštenika, učitelja, umetnika i naučnika koji danas odjekuju širom sveta.

I na kakve sc sve tradicije danas može osvrnuti istorija carstva smrti! Šta da sc kaže o skupocenim sfingama i piramidama, hramovima, crkvama, pagodama koji su kroz minula vremena izgrađeni na zemlji, a koji i sada delimično postoje?

Da li čovek uopšte pomišlja, kad stoji pred ogromnim piramidama u Egiptu, ili pred nekim indijskim mermernim hramom, ispod kupole crkve Svetog Petra, kad sluša priču o Solomonovom genijalnom pozlaćenom hramu u Jcrusalimu, da u stvari stoji pred događajem u praistorijskoj prašumi - samo na jednom višem planu? Da li jc čovek ikada mogao da protumači ova vrhunska ostvarenja kao usamljeni samrtni krik iz daleke praistorijske šume? A šta bi inače mogle bili te veličanstvene pojave ako nc samrtni krici učinjeni dostupnim ljudskom oku zahvaljujući stvaralačkom smislu, umetnosti i mudrosti božjoj? Zar te svetinje, hramovi i crkve nisu otpor mraku i propasti? Zar nisu izgrađene upravo sa namerom da stimulišu one snage koje stvaraju sreću, sklad i zdravlje? Ko srne tla tvrdi da su građene u prvom redu sa namerom da izazivaju strah i bol, krvoproliće i propast?

Istina jc da su mračne sile ponekad uspele da sc domognu samih svetinja i da opsednu crkvene ljude i od njih načine ubice i osvetnike (inkvizicija, blagosiljanjc rata, propaganda za smrtnu kaznu i si.). Ali, to nc menja identitet ovih svetinja kao protivnika svih mračnih ili nazovi mračnih snaga, već jc samo dokaz da su tc mračne više sile bile prevelike ili prejake, da su bile u stanju da uvere svoje žrtve da su svetle, tako da su ove u svojoj zaslcpljcnosti i revnosti služile lažnu svetlost, čak iako su ponekad to bile tako velike »svetinje« kao pape, sveštenici ili proroci. Ove žrtve mraka su se služile ubijanjem u uverenju da jc to opravdano, da jc to svetlost i zato su svoje postupke nazivali »pravdom«, »svetim gnevom«, »opravdanom srdžbom« itd.

No, i pored svih iluzija i propusta onaj praistorijski ncartikulisani poziv upomoć ostao je pobeđnik kroz sva vremena. Njegovo preobražavanje u govor, jezik, pesmu i muziku, njegov preobražaj u »Božju reč«, u »mudrost« i u »Bcscdu u gori« je samo početak, to je samo uvod u mnogo veću epohu, u mnogo dužu eru. Sta sve nije stvoreno u umetnosti i nauci od tog samrtnog krika u obliku »Božje reči«? Velike bolnice i ambulante u civilizovanim zemljama, grupe Crvenog krsta na bojnom polju,

54

zar sve to ne liči na priču o milosrdnom Samarićaninu ovaploćcnu u živu stvarnost od krvi i mesa? A šta predstavljaju veliki nastavni centri: univerziteti, škole i druge nastavne ustanove? Zar nc podsećaju na religiozni kult i sveštenstvo iz starih vremena, zar nemaju korena u prastarim crkvenim i kaluđerskim krugovima, i zar prve pionire ovili institucija ne srećemo baš medu ispovednicima »Božje reči«? I zar sve te pojave nisu same po sebi »Reč božja« ovaploćena u fizičkoj materiji? Zar sve te pojave nisu izvedene u cilju poboljšanja svctlosti, u cilju uklanjanja neprijatnosti ovoga sveta, u cilju pobede nad rušilačkim i ubilačkim višim silama? I zar po tome nisu jednake kriku iz prašume? Zar nc predstavljaju izraz istog principa, iste tendencije: pružiti otpor ubilačkim tendencijama čak i u beznadežnoj situaciji?

Ne može li »Reč božja« pokazati velike rezultate postignute u nauci i tehnici i ukazati na mnoge teškoće koje su savladane. Zar čovek nije uveliko zagospodario zemljom, vazduhom i morem? Nije li usavršio tehniku i mehaniku i time naterao materiju da radi za njega?

Dok sedimo opušteni i zavaljeni u meke fotelje brzog voza kojim se vozimo hiljadama kilometara kroz šume, ravnice i pustinje, preko ogromnih mostova, reka i provalija, kroz duge tunele i prosečene slene do visina večilih snegova ili dubokih dolina sa rascvetalim livadama, živopisnim kućama, stranim ljudima itd., ili dok u najvećem i najmodernijem komforu luksuznog salona prckookcanskog broda sa pozorištem, bioskopom, bazenima i dr. plovimo okeanima do udaljenih krajeva sveta gde žive ljudi drugih rasa sa čudnim običajima, gde ima čudnih biljaka i životinja, ili kad iz salona ogromnog aviona gledamo kako ispod nas promiču divni krajevi kao ogromna karta duboko ispod naših zadivljenih pogleda, ili slušamo radio i gledamo televiziju, zvučne filmove u boji koji omogućuju svim ljudima svela da istovremeno slušaju isto predavanje i istog predavača, čudo kojim se praktično ceo svet pretvara u jednu veliku salu, jednu veliku kuću i sve čari sveta čini dostupnim i vidljivim sa istoga mesta, da li neko tada pomišlja da je sve to odgovor Boga na krik bespomoćne životinje iz praistorijskih tamnih šuma, da je to rezultat onoga poslednjega slabog i bespomoćnog obraćanja napadnute životinjice svemoćnom Proviđenju, da je to uslišenje i odgovor na onu prvu i slabu molitvu upućenu iz jednih ustiju večnomc Ocu?

Da, molitva je veoma moćna prirodna sila. »Carstvo nebesko« nastaje na zemlji. Sitno seme carstva smrti izrasta u ogromno drvo u kojem »rajske ptice mogu graditi svoja gnezda«. »Dan šesti« jasno obasjava svet. Životinja se preobražava, nastaje »čovek«. Iz daljine se počinje nazirati sreća.

55

20. GLAVA

Razvoj je savlađivanje sila

Vratimo se ponovo događaju u mračnim praistorijskim prašumama. Već smo videli kako se iz ovog događaja razvio čitav princip, od slabog samrtnog krika usamljene životinje, od prvog bespomoćnog i nesvesnog pokušaja bića da ustima izrazi molitvu postojećem božanstvu, ovaj se princip razvio u stvaralačku snagu koja, nc samo da napadnutu bespomoćnu »životinju« pretvara u »čoveka«, već od tog nastajućeg »čoveka« stvara gospodara materije i prirode i osposobljava ga da ispuni božju zapovest: »Rađajte sc i množite se, i napunite zemlju, i vladajte njom.« Ali, šta je pokretačka snaga u ovom fantastičnom razvoju? I šta je, u stvari, sam razvoj?

Razvoj je savlađivanje otpora i bio bi nemoguć ukoliko ne bi postojalo nešto što se savlađuje. Najveća pokretačka snaga u razvoju jeste, dakle, postojanje nečega što se savlađuje, a to savlađivanje je , kao što ćemo videti, osnovni životni uslov ili osnova čitavog nagona za samoodržanje.

Kao što smo već videli, ovaj princip koji je izražen samrtnim krikom napadnute životinje razvija sc u vidu modernih tehničkih dostignuća i savršenstava u svetu. Razvijanjem moderne nauke i umetnosti, taj princip je sam po sebi životvoran i stvaralački. Pojave ili snage koje ovaj stvaralački princip savlađuje moraju, dakle, biti suprotne prirode, tj. moraju bili rušilačkc, destruktivne, razorne, jer u protivnom se ne bi imalo šta savlađivati. Pošto jc svako stvaranje, svaka proizvodnja, u stvari, samo menjanje, a menjanje ne bi bilo moguće ako ne bismo bili jači od pojava koje menjamo, jasno jc da sc pretvaranje »životinje« u »čoveka« ne bi moglo dogoditi, niti bismo mogli doživeti sami sebe ili pak drugo biće da nije postojalo nešto što se moglo savladati. Apsolutni mir bi vladao svuda u svemiru. Čak nc bi postojao ni svemir. Ne bi bilo sunca, ni zvezda. ni neba, ni zemlje, jer su sve te pojave nastale pretvaranjem drugih pojava, i one su rezultat savlađivanja drugih sila. Nijedno oko ne bi moglo ugledali svctlost, srce nc bi moglo radosno zakucati za nečim lepim, raskošnim, božanstvenim ili veličanstvenim. Večita noć i smrt bi vladale tamo gde sada susrećemo kolosalne talase svctlosti života koji u nama bude osećanja nade, želje i čežnje, koji nam omogućuju da razlikujemo dobro od zla, mudrost od gluposti, koji u nama bude dar za stvaranje sreće, ljubavi i radosti.

56

21 . GLAVA

Doživljavanje života je, u stvari, zapažanje kontrasta

Ovaj događaj u praistorijskoj šumi nije od malog značaja, jer nam je njime prikazana analiza božje stvaralačke moći. Taj događaj i njegovo ponavljanje do u naše vreme predstavlja ključ rešenja misterije stvaranja. U njemu smo vidcli kako jača životinja napada slabiju, jača sila obrađuje slabiju silu. Videli smo također šta jc jača sila time postigla, kakve je aktivnosti pokrenula u svesti i duhovnom životu napadnute životinje, da je strah od smrti i od propasti bio u stvari prvo kucanje na vrata ovog, u duhovnom pogledu, uspavanog i besvesnog bića. Time je ovo biće probuđeno i polako počelo dolaziti do saznanja o jednom višem i boljem svetu i činjenici da svaka smrt i propast, sve žrtve i ugnjetavanja, u stvari su vrata koja vode u život, da je to tamna podloga bez koje bi bilo nemoguće naslikati svetlu sliku života, da je mračna grobnica neophodna za uznesenje ka svetlosti, da je »zlo« neophodno za zapažanje nečeg boljeg, zapažanja od kojeg zavisi čitava mogućnost doživljavanja radosti. Radost jc, naime, u svojoj najvišoj analizi reakcija na prelazak iz mraka u svetlost, od bolesti ka zdrav­lju, od nužde ka pomoći, od bola ka ublažavanju, od bede ka blagostanju, od gluposti ka mudrosti, od primitivnosti ka intelektualnosti itd., dok je žalost reakcija na prelazak iz svetla u mrak, od zdravlja ka bolesti, od sreće ka nesreći itd.

Žalost ne bi mogla postojati ako ne bi bila reakcija svesti na doživljavanje promena ili pretvaranje povoljne u nepovoljniju ili naizgled nepovoljnu stvarnost. Ako ne bi postojala mogućnost kako za »dobru« tako i za »zlu« stvarnost ne bi postojala ni mogućnost zapažanja kontrasta između ovih dvaju načina života i ne bi se mogao doživeti prelaz bilo od »dobrog« ka »zlu«, ili »zla« ka »dobru«, pa prema tome ne bi postojala ni mogućnost da neka ličnost doživi žalost ili radost.

Ličnost koja nikada nije doživela žalost ili radost, što u krajnjem znači da nije doživela kontrast ili suprotnost, to i nije ličnost niti je živo biće, jer život je večna analiza stanja, večno kontinuirano shvatanje kontrasta. Ukoliko takva stanja ne bi stajala naspram suprotne podloge, ne bi bila vidljiva, bila bi nedostupna zapažanju, jednostavno nc bi postojala. Jedna stvar postoji samo na osnovu razlika u odnosu na druge stvari. Kad tih razlika ne bi bilo ta bi stvar bila isto što i druge stvari i bilo bi nemoguće da se pojavi kao vidljivi čulni ili opipljivi detalj. Nc piše sc belom bojom po beloj podlozi ili crnom na crnoj podlozi, pošto takav tekst ne bi bio vidljiv. Stoprocentna vidljivost ili doživljavanje se može postići jedino ako sc neka stvar postavi prema najvećem kontrastu ili suprotnosti. U meri u kojoj se gubi kontrast nestaje i vidljivost stvari, odnosno ona postaje nedostupna zapažanju ili doživljavanju.

57

Prema tome nc može postojati zapažanje niti doživljavanje ukoliko to nije uočavanje razlika objekta u odnosu na okolinu, ukoliko to nije odstupanje misli od drugih mišljenja, iskustava u odnosu na ostala iskustva. Svaki doživljaj, celokupna stvarnost, sav život, sve je to samo doživljavanje suprotnosti. Živo biće je, dakle, na osnovu svojih zapažanja »čvrsta tačka« među svim suprotnostima. Ličnost je centar između »gore« i »dole«, između »napred« i »nazad«, između primitivnosti i inte­lektualnosti, između mudrosti i gluposti, prošlosti i budućnosti itd. Ove pojave postoje jedino u svesti živog bića, gdc predstavljaju izraze kojima biće mora imenovati svoje večno i nepobitno mcslo u stvarnosti kao središna tačka ili centar života, svoje JA kao osnovu stvaranja svesti, čime biće otkriva svoj identitet stvaraoca.

22. GLAVA

Zemaljski čovek je veliki neprijatelj života

Susret sa događajem u prašumi bio je , prema izloženom, samo susret sa sopstvenim unutrašnjim životnim principom, sa sopstvenom životnom osnovom, projektovanom u spoljnoj, koncentrisanoj i pojačanoj slici, obeleženoj dvema ekstrem­nim krajnostima suprotnih odnosa - životom i smrću. Zar ta slika puna kontrasta, izrađena od naše krvi i mesa, ne određuje ritam našeg pulsa, naše disanje, zar nam ne omoguđuje da upravljamo svojim mislima, pokrećemo ruke i upravljamo nogama? Kako bismo inače mogli osetiti toplotu krvi i uživali na svežem vazduhu? Kako bismo inače mogli uzimati hranu, krojili svoju odeću i, uostalom »ovladati zemljom«? Zar sve tc funkcije nisu životni uslovi? I zar sve one, bez izuzetka, ne predstavljaju savlađiva­nje sila?

No, savlađivanje sile donosi pobedu ili poraz, pobednika i pobeđenog, ugnjetača i ugnjetenog, rušenje i građenje itd. I baš ta činjenica je uzrok što ne možemo pojesti obrok, niti popiti čašu vode, a da to nc bude savlađivanje detalja. Pa čak i prijateljski osmeh, nežni dodir milovanja ili najmanji uzdah mogu jedino nastati kao rezultat borbe koja znači uklanjanje detalja koji predstavljaju otpor nastajanju osmeha, milovanja ili uzdaha.

Jedan osmeh jc pobeda, milovanje jc također pobeda za vršioca tih radnji. Pa zar nije pobeda sve što u stvarnosti postoji? Šta je pronalazak, šta je jedna reč, šta je jedna misao ako ne pobeda? Može li se uopšte navesti pojava koja u stvarnosti ne bi predstavljala pobedu? Najprimitivniji alat kao i najsloženiji tehnički aparat predstav-

58

Jjaju svaki za sebe pobedu. Kašika kojom jedemo, kao i brzi voz ili automobil kojim se vozimo su trofeji pobede. Plavi cvetić različka, kao i plavo nebo, mali potočić i. velika rcka, mala kapljica kiše kao i veliki okean, mali plamičak šibice kao i ogromno sunce ili gigantska sazvežđa mogu postojati isključivo kao rezultat ukroćene energije i na taj način su i to trofeji pobede svoje vrste.

A šta se može reći o našoj volji, o našoj sopstvenoj pojavi, o našem stvaralaš­tvu? Zar to nije dug put iz pobede u pobedu? Zar naša iskustva i sećanja nisu gomila trofeja pobede? Pa čak i sećanja na neuspehe su rezultat savladane sile, te su, prema tome, manifestacije pobede.

Pa ako je sve što je na svetu stvoreno, sve što možemo okom videti ili uhom čuti samo rezultat i trofej pobede, pa čak i samrtni krik u prašumi predstavlja osvojenu snagu i tako postaje trofej pobede, i sve ostalo što sami možemo ostvariti postoji isključivo kao različit stepen ili količina osvojene energije, onda smo mi svi u odgovarajućoj meri »pobednici«.

No, kako »pobednici« mogu postojati jedino na osnovu iskorišćavanja pobedenih mi smo svi ugnjetači i eksploatatori, svi bez razlike, od najvećeg do najmanjeg bića. I kao takvi svi pripadamo istoj porodici zveri iz praistorijske prašume. Celokupan naš način života zasniva se na istim principima kao kod tog bića. Mi napadamo i i s -korišćavamo druge snage u svakom momentu svog postojanja. Čitav naš život je , u stvari, napadanje na mnoštvo drugih pojava koje nas okružuju. Mi neprestano uništavamo, komadamo i pustošimo. To je naš životni uslov. Ništa se ne može izgrađivati bez rušenja postojećeg, nikakva se pobeda nc može izvojevati bez poraza nekog drugog. Ništa se ne može stvoriti bez savlađivanja, ništa sc ne može savladati bez borbe. Život je, dakle, sam po sebi borba. To jc bojno polje, džungla nastanjena bićima sa ubilačkom, smrtnom i destruktivnom prirodom. I eto, mračne praistorijske prašume rastu tu oko nas i zgušnjavaju se iznad naših glava. Mi prepoznajemo sebe. Mi smo životinje što napadaju. Mi, zajedno sa svojom braćom, nateravamo samrtne krike iz ustiju svojih žrtava, izazivamo strah i bol u svojoj okolini, činimo nesigurnim opstanak drugih bića, oduzimamo im život i zdravlje. Naše smrdljive bale i bale čitavog našeg roda teku u vidu gramzivosti, mržnje, zavisti, netrpeljivosti i laži između drveća u šumi i čine jc neprohodnom stvarajući otrovne i prljave baruštine i močvare u kojima lovimo svoje žrtve.

Ali to nije sve. Šta da sc kaže o rafiniranosti kojom smo razvili otrovnu narav, svoju specijalnost da lažemo, pljačkamo i ubijamo? Za zemaljskog čoveka su kljun i kandže odavno prevaziđeni, zastareli i primitivni, kao što je primitivna i kamena sekira, luk i strela njegovih predaka. Neizmerna potreba za uništavanjem i ubijanjem odavno je kulminirala. Šta da se kaže o mitraljezu ili o automatskom topu koji

59

ispaljuju veliki broj hitaca u minutu? A da i nc govorimo o projektilima koji nisu prosti projektili, već su izgrađeni u obliku bombi sastavljenih iz serije ubistvenih zrna, koja se rasprskavaju tek kada noseći projektil pogodi cilj, čime se dejstvo umnogostručuje.

Sta da se kaže o moćnim ratnim brodovima ili plovećim tvrđavama koje sa svojih položaja daleko na pučini i u sadejstvu sa bombarderima, oklopnim kolima ili tenkovima mogu da seju smrt i pustoše najmiroljubivijc obale na zemlji, da sravne sa zemljom gradove i sela i da za nekoliko minuta unište sve što je vekovima građeno?

Ili moderne podmornice koje sc sakrivene pod vodom mogu lako orijentisati i lukavo se prikrasti »neprijatelju«, potopiti velike ponosne brodove sa skupocenim tovarom hrane i odeće i drugih korisnih stvari i iz zasedc pobiti hiljade njihovih putni­ka.

Nikakvo čudovište iz bajki niti iz stvarnosti ne može se uporediti sa zemaljskim čovekom i njegovom manifestacijom životinjskih tendencija.

Da li postoji ptica u vazđuhu, riba u vodi ili životinja na kopnu koja se bar približno može meriti sa nama u sejanju smrti i propasti, sakaćenju i izazivanju patnje, žalosti, nužde i zla? Postoji li biće koje ima više smisla i mogućnosti da izazove »pakao« na zemlji od zemaljskog čoveka? Da li je iko video da su ubilačke sklonosti nekih stanovnika zcmljinc kugle nadmašile ubilačke sklonosti ljudi?

Zemaljski čovek je, dakle, najveća zver. On predstavlja vrhunac svega mračnog, pustošenja i ubijanja. Čovek je biće koje ima najviše sklonosti za stvaranje suprotnosti ljubavi, on je veliki neprijatelj samoga života. Onaj događaj iz praistorijske prašume nije karakterističan samo za ta davno minula vremena. Imamo ga pred svojim vratima, odmah tu, pred kućom. Prisutan je u krvi zemaljskog čoveka, u njegovoj svesti i mis l i ­ma, može sinuti u njegovim očima, zatreptati kroz njegove ruke i noge. Možemo u svome bližnjemu pronaći zver, tragove zveri možemo otkriti kod svojih najrođenijih. Da, mračna atmosfera praistorijske prašume paprati može razbili sa velikom lakoćom čak i lako čuvanu tvrđavu kao što jc roditeljska ljubav oca ili majke, odanost voljenog sina ili kćeri. Cesto nam oni koje najviše volimo zadaju smrtne udarce nožem, a mnogi često ubijaju, sakate i muče one bez kojih sami smatraju da ne bi mogli živeti.

60

23. GLAVA

Čak i kad se ne čuje, samrtni krik iz praistorijskih šuma je prisutan svuda gde je ubijanje životni uslov

Ovde jc praistorijska drama svojom blizinom postala očigledna i jasna. Zato se nc moramo vraćati u vremena kada na zemlji još nije postojao čovek. Za potvrdu ove činjenice nije važno da li je ova praistorijska životinja, u šta će neko posumnjati, uopšte mogla da viče. Ćak i da je u to praistorijsko doba zemlja bila nastanjena isključivo nemim bićima, svejedno jc princip pustošenja i izgrađivanja, borba između života i smrti bila neizbežna alfa i omega. Nagon za samoodržanjem, napad jače životinje na slabiju, mesožderi - te pojave nisu karakteristične samo za naše vreme i ne nastaju u životinjskom već imaju korena daleko dole u biljnom carstvu - postoje, dakle, i kod tih bića. A tamo gde postoje mesožderi, gde je uništavanje života i blagostanja drugih bića životni uslov, tamo mora postojali strah od smrti i užas, pa čak i kada sc u nekim slučajevima to izražava samo »nemim« uzdahom.

Sve osobine živih bića nastale su razvojem, što znači da su izrasle iz mikroskopski sitnog semena u sadašnje, za čoveka vidljivo ili čujno stanje. Zar nauci nisu poznati zvuči koje ljudsko uvo ne čuje, kao što postoje zraci ili talasi na koje ne reaguje ljudsko oko? Ako se izliv straha nc može čuti ljudskim uhom to nije dokaz da takav zvuk, u ovom slučaju »samrtni krik«, nc postoji. Naprotiv, gledano sa kosmičkog stanovišta, ne postoji kretanje koje nije zvuk, niti postoji zvuk koji istovremeno nije i vid. Ali opširnije o ovome u mojoj knjizi »Livets bog« (Knjiga živola).

Samrtni krik iz praistorijskih šuma je, dakle, nepobitna činjenica svuda gde je princip ubijanja životni uslov, nezavisno od toga da li ga zemaljski čovek može čuti ili nc.

24. GLAVA

Sva živa bića su »ljudi« na različitim stepenima razvoja

Za naše proučavanje ovaj svakodnevni događaj iz dubokog mraka praistorijskih šuma predstavlja otkriće ogromne svetske drame u kojoj smo svi bili umešani kao saučesnici i nosioci uloga. Ako smo slučajno poverovali da smo mi nešto više od bića koja obično nazivamo »životinjama«, onda smo sc grdno prevarili. U principu nc

(»I

postoji nikakva razlika. Svi živimo da bismo bili »pobednici«, tj. »ugnjetači«. Svaka misao, svako sećanje, svaka obdarenost, svaki uzdah, isto kao što i svaki osmeh, svako milovanje, svaka reč iz naših ustiju jesu osvojena područja, eksploatacija drugih snaga.

Videli smo da ne postoji ni jedan detalj u stvarnosti koji istovremeno nije trofej pobede, ukroćena snaga, novoosvojeno područje. Sposobnost ugnjetavanja i i sko-rišćavanja drugih je kod svih živih bića jednaka umetnosti življenja. Egzistencija čoveka zasniva se na principu ugnjetavanja i iskorišćavanja u istoj meri kao i egzisten­cija životinja ili egzistencija drugih oblika života. Svaka pojava života jc savlađivanje energije i osvajanje novih područja. Ona se zasniva na pobedi, izgradnji, opleme­njivanju, ili usavršavanju detalja, što jc opet moguće ostvariti jedino razlaganjem, pustošenjem i uništavanjem postojećih detalja ili stvari. Ovo važi apsolutno za sva bića: za biljke kao i za životinje, za jagnjc i za lava, za sveca i za zločinca, za mudraca i za primitivca, za »paganina« i »hrišćanina«, za vernika i materijalistu itd.

Uostalom, šta ono besmo napisali na početku ove knjige? Nismo li rekli da su materijalistički i religiozni princip, u stvari, jedno tc isto?

Može li neki »materijalisla« dokazati da sc njegova egzistencija ne sastoji od stalnog osvajanja i gospodarenja stvarima i da svaki njegov uzdah nije trofej pobede nastao savlađivanjem ili razlaganjem detalja ili stvari koje predstavljaju prepreku za njegov uzdah ili za druge njegove manifestacije?

Može li sc neki »vernik« zakletvom odreći ovakvog stanja? Zar njegov najmanji pokušaj da se prekrsti, ili najmanji uzdah, i molitva Bogu nisu trofeji pobede, savladana sila, osvojena područja, i zar se kao takvi nc zasnivaju na razlaganju detalja koji su predstavljali prepreku njegovoj »religioznoj« manifestaciji?

Za sve nas podjednako važe isti božji zakoni, isti kosmički životni uslovi. U celokupnom postojanju, u celoj stvarnosti postoji samo jedna vrsta bića. Sve prividne vrste živih bića pripadaju istom rodu. I među svim tzv. sortama živih bića, u kosmičkom pogledu, nema razlike u vrsti, već su to razlike samo u stepenu razvoja. To znači da izvesna bića mogu biti na višem nivou od drugih isključivo na isti način kao što su odrasli stariji od dece. Čovek je, u stvari, životinja na starijem životnom stadijumu, a životinja je, u stvari, čovek na mlađem stadijumu životnog perioda. Prema tome sva živa bića su, u stvari, ljudi na različitim stepenima razvoja. To su kosmička braća. Svaka jedinka ili živo biće je naš kosmički brat ili sestra. Svi smo rođeni pod istim kosmičkim životnim uslovima: da savlađujemo sile, da pobeđujemo detalje, da doživljavamo život, da postanemo gospodari stvarnosti, da ovladamo ener­gijama, da »ovladamo zemljom« da postanemo savršeni, srećni, da postanemo blaženi.

62

25. GLAVA

Ljudi se nasla 7luju jelima pripremljenim od mesa i masti, udova i organa drugih bića

Kao što smo rckJi sva bića poseduju isti dar za održavanje života. Sva ona žive polčinjavajući i iskorišćavajući pojave u svojoj okolini. Njihov nagon za samoodrža­njem goni ih da budu pobednici. Uostalom, kako bi inače mogli biti »stvoreni po obličju božjem«? Bog koji nije gospodar stvarnosti, nije bog, već je rob, zarobljenik materije, vezano biće, i naravno kao takvom besmisleno jc moliti mu se kao zaštitniku i zamišljenom pokretaču akcije za pomoć u opasnoj situaciji. Sve što živi i diše, sve što jede i pije, misli i govori, vidi i čuje, zapaža i deluje, apsolutno sve i svi potiskuju i iskorišćavaju pojave koje bi mogle predstavljati prepreku za njihovu manifestaciju.

No, ako je ta pojava apsolutni uslov za svaku manifestaciju života, onda sav život mora biti jednoličan.

U svakodnevnoj stvarnosti prividno sc javljaju različite vrste živih bića. Ona postoje na osnovu snage života. Taj se život održava isključivo potčinjavanjem svega što bi moglo biti prepreka njihovom razvoju ili manifestaciji, i to važi za sva živa bića.

Dakle, životni uslov svakog živog bića jeste: da pobeđuje, da od detalja, stvari ili bića može napraviti materijal, sredstvo i sluge potrebne za sopstvenu manifestaciju. Pošlo jc ovo osnovni uslov za održavanje svakog života i njegovu identifikaciju kao »Stvorenje po obličju Božjem«, došli smo do prve, najgrublje definicije misterije života. To je sam zakon postojanja stvarnosti koji počinje pokazivali svoje prve sjajne konture na mračnom nebu neznanja. U našim začuđenim očima on još uvek liči na nebulozu. Iz njegovih slabo osvclljenih kontura razaznajemo samo ponešto što liči na: »Napunite zemlju, ovladajte njome!« To jc , dakle, put u život.

Ali pošto je taj zakon još uvek zastrt daljinom nc daje nam bližu definiciju problema. Pošto se njegovi paragrafi sa uputstvima još uvek ne vide, navedena poruka u svom grubom obliku zvuči otprilike ovako: »Ubij da bi živeo!« Nije li postupak prilikom događaja u praistorijskoj šumi potpuno u skladu sa ovom porukom? I nije li zemaljski čovek razvio do genijalnosti sadržaj te poruke?

Zemaljski čovek jc postao genije ubijanja i masovnog sejanja smrti pomoću mašina za mučenje i sakaćenjc. On je dostigao savršenstvo u pripremanju svečanih obeda od leševa svojih žrtava. Ljudi sc naslađuju jelima pripremljenim od mesa i masti, organa i udova drugih bića. Njihov život je ogrezao u krvi. Oni žive životinjski.

63

Ali, životinjski život je način života »začetka«. - Zar začetak u utrobi majke ne živi od krvi svoje majke? - Da zemaljski čovek i drugi mesožderi nisu možda samo »začetak« nekog višeg, savršenijeg stanja živog bića? O tome ćemo govoriti kasnije.

26. GLAVA

Ne postoji razlika u vrsti živih bića, već samo u varijaciji razvoja životnog principa

Pošto je život nosilac svake pojave živih bića, a on je uslovljen borbom iz koje mora uvek izaći kao pobednik, sva živa bića su u svojoj prvoj osnovnoj analizi ista i predstavljaju uvek isto: »nešto« sposobno da potčinjava druge, »nešto« što je uvek pobednik i izrabljivač. Tu, u osnovnoj analizi živih bića ne postoji, dakle, nikakva kosmička razlika u vrsti živih bića. Sva živa bića čine apsolutno isti princip.

To što u svakodnevnom životu uočavamo velike razlike među živim bićima i što ih prema tome razvrstavamo u bezbroj različitih »vrsta«, takva podela nije odraz č i ­njeničnog stanja, već samo predstavlja dokaz o mnogim varijacijama razvoja životnog principa ili životnog dara. Sve razlike u varijacijama životnog principa nc mogu ukinuti niti promeniti sam princip. Za princip pisanja jc beznačajno da li sc piše crnim ili crvenim mastilom. Bilo da neko piše mašinom, ili upotrebljava zlatno ili čelično pero, ili samo prstom crta slova po pesku to je uvek osoba koja piše. Princip pisanja sc nc može zbog ovoga deliti na vrste, to su samo varijacije, uvek ostaje pisanje.

Isto važi i za životni princip ili za dar života. To jc osvajački princip, sposobnost iskorištavanja drugih, svejedno o kojem sc biću radi, o lavu ili o jagnjetu, o razbojniku ili o svecu, o Spasitelju ili o »Judi«. Sva bića imaju isti dar za održavanje života, a razlike u njihovoj manifestaciji nisu razlike u vrstama, već jedino razlike u varijaciji razvoja tog zajedničkog životnog principa. Sve su to »živa bića« i sva moraju manifestovati život potčinjavanjem drugih. Život je pobeda, on mora biti i ostati samo pobeda, bez obzira kako to nama izgledalo. Pa čak i kad nam sc čini da jc poraz, život mora u izvesnoj meri ili do izvesnog stepena zabeležili pobedu.

Iz gornjeg proizlazi da iznad svakog stepena toplotc postoji još viši stepen toplotc, kao što ispod svakog stepena hladnoće postoji niži stepen hladnoće. Isto tako nad svakom pobedom postoji veća pobeda, kao što od svakog poraza postoji veći poraz.

Ako je jedan poraz manji od drugog poraza, u odgovarajućoj meri se mora računati kao pobeda, kao što se svaka manja pobeda u odnosu na veću pobedu mora tretirati

64

kao poraz. Svaki poraz je stepen pobede i svaka pobeda je stepen poraza. Ovo gradiranje leži u osnovi međusobnih razlika živih bića. Njihov životni princip je isti, ali razvoj tog principa prolazi kroz razne varijacije živih bića. I ono što u svakod­nevnom životu nazivamo razlikom u vrstama živih bića, nije razlika u vrsti, već samo specijalna varijacija životnog principa. Lav ima specifičan način izražavanja, jagnje ima svoj, biljka svoj, a čovek svoj način izražavanja. Sva živa bića imaju svojevrstan način ispoljavanja pobede nad stvarnošću.

To se stalno, uočava u međusobnim odnosima živih bića. To isto važi i kad su u pitanju zanimanja ili zanati. Zar pekar nema specifičan način na koji ispoljava svoju pobedu nad stvarnošću? Zar se njegov način ne razlikuje od načina na koji kovač manifesluje svoju pobedu nad stvarnošću? I zar krojačeva struka nije specijalnost u kojoj stolar nije stručnjak, i obrnuto? Nije li uvek i svuda tako? Zar svako od nas nema svoj specifičan način manifestacije? Zar neki među nama nisu specijalisti u brutalnosti, krađi, laži ili prevarama, dok su drugi specijalisti ili pobednici u razvijanju suprotne varijacije životnog principa a da to nikako nc znači da pripadamo različitim vrstama? Mi smatramo ljudima i »sudiju« i »kriminalca«.

Od kolike je onda važnosti varijacija u razvijanju sposobnosti življenja između jednog »nešto« koje nazivamo »ljudi« i drugog »nešto« koje također razvija dar življenja, ali još nije uspelo da razvije »ruke« ili »noge«, ili čak nema ni »oči«, ili što na drugi način nije u telesnom pogledu slično čoveku? Zar i pored svih razlika to »nešto« nije živo biće kao i čovek? Razlika je samo u tome što je ovo »nešto« specijalista u razvoju drugačije varijacije sposobnosti življenja u kojoj, ne samo da nije nužan, već nije ni moguć oblik tela koji ima čovek. Šta bi radila krojačica sa teškim kovačkim čekićem? Šta bi radio pijanista sa sekirom drvoseče? A šta ćc glisti ljudsko telo? Organizam živih bića je samo sredstvo kojim ona razvijaju specijalnu varijaciju životnog principa. Svaka jedinka ima svoju posebnu specijalnost. Spoljni izgled živog bića nc predstavlja, dakle, stvarno jezgro onog božjeg »nešto« koje razvija sposobnost življenja. Dakle, ono što mi nazivamo »čovek«, »životinja«, »ptica« ili »riba« u stvarnosti nc predstavlja ono božje »nešto«, ne predstavlja »JA« ili samo jezgro živog bića, već je to isključivo sredstvo njegovog razvoja. »Čovek«, kao i »životinja«, »p t i ­ca«, »riba«, »biljka« itd. su samo sredstva, svako konstruisano s namenom da omogući specijalnu varijaciju životnog principa. To jc, dakle, osnovni uzrok što sc organizmi živih bića toliko razlikuju među sobom.

65

27. GLAVA

Sve oblike života i postojanja treba tretirati kao kosmičke zanate

Nikakvo sredstvo ne može postojati samostalno. Uvek mora biti vezano za »nešto« što misli. Šta bi bio automobil bez šofera? Šta bi bila igla bez švalje? Šta bi kompas bez navigatora? Odgovor je: sve ove stvari bi bile besmislene. A šta predstavlja organizam živoga bića bez onog »nešto« što misli? Zar to nije leš, tj. besmislen uređaj koji sc zbog toga uvek nalazi u raspadanju, ukoliko se to na poseban način ne spreči?

Dakle, ono što vidimo kao živa bića to nisu živa bića sama, već samo njihovo sredstvo za specifičan način razvoja životnih sposobnosti. Ova su sredstva različita i to je, kao što smo rekli, ta razlika na koju mislimo kada govorimo o raznim »vrstama« živih bića. Kao što su ašov i lopata neophodan alat za poljoprivredni rad, testera i rende za stolarski posao, makaze, igla i pegla za krojački posao itd., tako je i čovečji organizam sa rukama i čitavim svojim oblikom neophodno sredstvo za varijaciju razvoja koja jc zemaljski oblik »ljudskog roda« ili »postojanja čoveka«. Na isti način jc telo lava neophodno sredstvo za manifestaciju »lavljeg postojanja«, telo vola za manifestaciju »volujskog postojanja«, telo kamile za manifestaciju »kamilskog postojanja« itd. Isto to važi i za biljni svet. Odavno je poznata naučna činjenica da su i biljke živa bića. Prema tome drvo bukve jc sredstvo za razvoj varijacije životnog principa koji zovemo »postojanje bukve«, bor je sredstvo zif manifestaciju »postojanja bora«, ljiljan za »postojanje ljiljana«, ruža za »postojanje ruže« itd. Isto važi i za mikroorganizme. Svaki od njih jc sredstvo za manifestaciju ovakvog ili onakvog » m i kr o pos t oj a nj a «.

Kao što su materijalna sredstva, alat: testera i rende, makaze i igla itd. karakteri­stični za neke industrijske struke ili zanate, tako su i organizmi živih bića sredstva za razne »struke« ili »zanate«. Ali pošto nismo navikli da na ove »struke« ili »zanate« gledamo u široj perspektivi, gde u stvari pripadaju, čak i kada vidimo da se pružaju izvan uskih ovozemaljskih horizonata, ne nazivamo ih »strukama« ili »zanatima«, već kažemo da su to »oblici postojanja«.

U stvari, svi oblici života ili postojanja mogu se označiti kao »kosmički zanati«. Ljudsko postojanje, postojanje kamile, »postojanje mikroba«, itd. su »kosmičke struke«. I kao što u svim ovozemaljskim strukama i zanatima postoje zanatlije koji pripadaju zajedničkoj grupi živih bića koju zovemo ljudima, tako i u svakom »kosmičkom zana­tu« postoje »zanatlije« koji spadaju u jednu, za sve »kosmičke zanatlije« zajedničku

66

grupu živih bića. No, pošto ovu grupu sačinjavaju sva živa bića ne možemo ih nazvati »ljudima« jer taj naziv obuhvata samo određenu grupu »kosmičkih zanatlija«. Zato ubuduće moramo pronaći neki naziv koji će biti zajednički pojam za sva živa bića, kao što ljudi predstavljaju zajednički naziv za sve ovozemaljske materijalne zanatlije.

Pošto je specijalna manifestacija ili oblik postojanja svakog bića »kosmički zanat«, moralo bi u svakom tom zanatu postojati »nešto« jednako za sva bića. To »nešto« je ono što jc »živo« u biću; to je ono već pomenuto besmrtno, i zato večno jezgro živog bića ili »JA«. Ovo »JA« vezano za neku od specijalnih manifestacija ili »proizvoda kosmičkog zanata« jeste to šio mi obično tretiramo kao »živo biće« i taj »proizvod« obično određuje naša shvatanja i analizu dotičnog bića. Taj »zanatski proizvod« nas navodi da besmrtno jezgro bića ili njegovo »JA« tretiramo kao »čoveka«, »životinju« ili »biljku«, kao »tigra«, »pticu« ili »ribu« itd., već prema tome za koji »proizvod« pomenutog »zanata« ili specijalnost je vezano dotično »JA«.

Prema tome, u krajnjoj instanci ili u našoj kosmičkoj analizi svi smo mi, u stvari, ista besmrtna bića a u svojoj manifestaciji međusobno se razlikujemo jedino po svojoj specijalnoj »kosmičkoj struci« ili »zanatu«.

28. GLAVA

Priroda nam pruža dokaze da je svemir živo biće

U takvom kosmičkom stanju svoga bića moramo priznati postojanje više sile, jedne sveobuhvatne manifestacije sveta, čiji zakoni i principi omogućuju našu manifestaciju i našu pojavu, izraz naše volje i naše stvaralačke sposobnosti, a istovremeno bližim doživljavanjem kosmosa postaje nam jasna činjenica da smo mi sami, svako posebno, jedan deo činioca te manifestacije sveta. Mi, dakle, imamo u izvesnoj meri pravo saodlučivanja; i zahvaljujući slobodnoj volji, u meri u kojoj nam je ostavljena, mi smo u stanju da utičemo na varijaciju manifestacije sveta. To što su naše mogućnosti mikroskopski male nc menja u principu ništa niti pak negira činjenice. No, ako smo mi dco činioca našeg sopstvenog postanka, onda smo mi »rod« sa tim činiocem. I kao što smo se uverili da postoje »kosmički zanati«, sad smo uvideli da postoji i »kosmičko srodstvo«. Živa bića deluju u sklopu sa većim činiocem čiji su deo. Takvo »srodstvo« je izraz istih odnosa koji postoje između roditelja i dece. Normalno da roditelji predstavljaju nadmoćan činilac u odnosu na dete sa kojim zajedno rade i čija

67

krv teče njegovim žilama. Roditeljski princip sc, kao što je poznato, sastoji od očinskog i od materinskog principa, koji sc čak mogu nazvati »muški« i »ženski« princip.

Mi se ovde ne možemo upuštati u objašnjenje ovih dvaju principa, koji su detaljno obrađeni u knjizi »Livets bog« (Knjiga života) ali želim reći da su u samoj manifestaciji sveta ova dva principa sjedinjena u jedan.

S obzirom da sve što postoji predstavlja vibracije ili kretanje samim tim podvrgnuto jc penjanju, znači da je sve što postoji živo, jer su apsolutni mir i nepokretnost oznake smrti ili beživotnosli. A pošto takve »oznake«, kao što jc pozna­to, ne postoje nigde u stvarnosti, znači da je sve što postoji život. To znači da je sva materija živa. Ali živa materija može postojati jedino u svojstvu »krvi« i »mesa« živog bića, što u ovom slučaju znači da je to samo materija] za manifestaciju života. Ovo opet znači da celokupna manifestacija života nc može biti mrtvo stanje prirode već sc može označiti jedino kao stanje »živog bića« u punom značenju te reči.

Verovati ili pomišljati da je »život« samo onaj mikroskopski mali deo svemira ili postojanja koji se običnim čulima zemaljskog čoveka može shvatiti »živim«, a da je sav ostali dco svemira »mrtva« materija, slepe prirodne sile, i da bi čovek, koji je u odnosu na sve ostalo samo mikroskopska čestica prašine, bio najviši oblik života u celoj svemirskoj stvarnosti, da je on taj radi koga su stavljene u pokret sve tolike mirijadc nebeskih tela, sazvežđa, sunčanih sistema i igra njihove neizmerne snage, to nema baš nikakve veze sa logikom. U to mogu verovati samo bića čija se svest i istraživački rezultati mogu merili merama dužine i težine i izraziti kilometrima i brzinama, vibracijama i talasnim dužinama, a koji još nisu dorasli analizi materije stvarnosti u njenim stvarnim sastavnim đclovima: misaone klime, materije svesti i pojave života.

Kako su mere dužine i težine, vibracije i lalasi samo pojmovi veličine, a pojam veličine nije odlučujući dokazni materijal za postojanje života, jasno je da naučno istraživanje čiji su rezultati izraženi pojmovima veličine tretira svemir kao »mrtvu« prirodu, pa čak ne može verovati ni u sopstveni besmrtni život, već sebe identifikuje sa »mrtvom« prirodom. Saznanje da su naš mozak i srce teški toliko i toliko, da naš puis kuca tom brzinom, da je naša normalna temperatura tela toliko stepeni i da je životni vek našeg fizičkog organizma toliko dug, sve su to prazni pojmovi veličine i nc daju nam definiciju onog najvišeg »nešto« koje mora da bude nosilac logike koja konstatujc mere, težine i brzine, ili moliviše poznate pojmove veličine preko kojih nastaju životni izrazi koje nazivamo »ljudima«, »životinjama« i »biljkama«. Da takva logika postoji, da sve što je do sad ispitano i razjašnjeno pokazuje da se zasniva na inteligenciji, da je izgrađeno po planu i po određenim zakonima, od mikroba do čestice

68

prašine, i od čestice prašine do sunčevog sistema, to jc več odavno postala naučna činjenica.

Sve što je logično izraz jc inteligencije. Inteligencija jc , zapravo, sposobnost stvaranja logike. Bez inteligencije nema logike, a bez logike nema stvaranja, nastaje haos. Evo smo, pomoću logike koja nam otkriva manifestaciju sveta, došli do rešenja koje nije merljivi pojam veličine, već pojam svesti u obliku inteligencije, tj. jedna životna pojava.

Niko ne može, valjda, da porekne da je inteligencija osobina života. Da li se iko, na području gde su naša čula i naš talenat najrazvijeniji, mogao uverili da inteligencija nije životna osobina, tj. svojstvo ili moć živog bića? Da li se ikada na području dostupnom našoj svesti mogla sresti takva osobina, a da njen nosilac nije bilo živo biće? Da l i j e neko ikada video kuću, lavor ili taljige koje su posedovale inteligenciju?

Činjenica je, dakle, na području na kome je naša obdarenost najveća, da inteligencija može postojati jedino kao osobina ili dokaz života. Pa ako je inteligencija dokaz života, dokaz postojanja živog činioca na području na kojem imamo najviše mogućnosti da uočimo problematiku, zašto ne bi inteligencija bila izraz živog činioca, zašto nc bi bila osnova života i na području gde jc naša moć zapažanja manje jasna, ili manje izoštrena? Da li jc u skladu sa zdravim razumom da priznajemo apsolutnu logiku u nastajanju materijalnih pojava u prirodi, a poričemo živog činioca te iste logike, samo zato što je dolični »činilac« nepoznat? Zar to nije toliko nerazumno i nelogično, kao kad bismo tvrdili da je neka slika naslikala samu sebe, samo zato što ne znamo umetnika ili činioca te logike na kojoj sc zasniva postanak dotične slike.

Prema tome, logika ili inteligencija mogu postojati jedino kao životne osobine, ili kao dokaz o postojanju činioca života. I svi prirodni zakoni, sve što saznajemo ili doživljavamo o svetu koji nas okružuje, izražava nam ili otkriva kolosalnu inteli­genciju ili logiku oil koje nauka poznaje samo mali procenat. Zar astronomija, matematika, fizika, geologija, medicina itd. nc predstavljaju samo mali deo sakupljenog znanja o nekim prirodnim zakonima, malo od otkrivene logike sveta? Zar se ne postaje profesor, doktor, inženjer ili neki drugi predstavnik intelektualnosti zahvaljujući upravo ovim znanjima? Kakvi bi to naučni autoriteti bili bez ovih znanja? Zar primitivnost i sujeverje ne vladaju čovekovom svešću svuda gde nedostaju znanja o prirodnim zakonima, tj. nedostaje poznavanje logike prirode, odnosno gde sc ne može otkriti inteligencija prirode?

Pa ako nam sama priroda pokazuje svoju inteligenciju, a znamo da inteligencija može postojati samo kao izraz živog činioca, onda nam priroda sama pruža dokaz da je ona rezultat »živog činioca« i time potvrđuje činjenicu da jc svemir ili manifestacija sveta, u stvari, »stanje živog bića«. Tvrditi suprotno znači proglasiti sam sebe ne

69

znalicom koja tvrdi da »mrtve« stvari mogu posedovati inteligenciju. To bi bilo isto kao kad bismo tvrdili da su kuća, lavor ili taljige pismeni i da znaju da računaju.

A što sc tako nešto i nc bi moglo tvrdili, ako sc već tvrdi da je logika, koja je potrebna za stvaranje leda i snega, i za stvaranje organizama živih bića, logika »priro­de«. Ako »prirodu« ne prihvatimo kao živo biće, znači li to da jc logika prirode stvorila samu sebe? Jer, nc može sc, valjda, tvrditi da su snežna pahuljica, i organizmi živih bića sa organima namenjenim za specijalne funkcije, zahtevali manje inteligen­cije, nego što je to bilo potrebno za izgradnju jedne kuće, lavora ili taljiga?

Zar nije najlogičnije rešenje da se zubi nalaze u ustima i da sc čmar nc nalazi ispod nosa? Zar nije logična namena skeleta koji sc formirao oko vitalnih organa, nosioca života: mozga, srca, pluća? Ne može sc valjda smatrati haosom i nedostatkom logike činjenica što mi imamo oči, ruke i noge, što ptice imaju krila i perje, a ribe peraja i krljušti?

Sama priroda u svojoj manifestaciji pokazuje toliko logike, toliko inteligentnog stvaralaštva da mora biti rezultat nekog »živog činioca«. Tretiranje prirode kao »mrtve« materije, beživotne mase, kombinacije slučajnosti, manifestacije nelogičnosti i haosa može se objasniti samo totalnim neznanjem.

Činjenica da sc ljudi uglavnom na taj način odnose prema prirodi može sc objasniti jedino time da na tom polju »ne znaju šta čine«.

29. GLAVA

Nije naivnost, pruznoverje i glupost usredsrediti svest na mogućnost postojanju kosmičkog Boga Oca

Sva priroda nam se predstavlja kao najmoćnija inteligencija. S obzirom da inteligencija može postojati jedino kao životna osobina, a životna osobina je dokaz postojanja života, to nam priroda sama otkriva svoj identitet »živog bića«.

No, inteligencija može postojati samo uporedo sa drugim osobinama života, između ostalih, instinktom i osećanjem. Bližim i podrobnijim kosmičkim istraživanjem prirode videćemo da nam njena pojava i struktura pružaju i takve dokaze života kao što nam dokazuje svoju inteligenciju. Da, pokazaćc nam ona konačno da potpuno i do kraja ispunjava sve potrebne uslove da se »nešto« može okarakterisati »živim bićem«. Bilo bi preopširno ovde raspravljati o tome, zato moram da uputim čitaoca na knjigu »Livets bog« (Knjiga života).

70 71

dobro uklopiti sa egzistencijom drugih oblika života i postojanja, čak i ako takvi nisu poznati na zemlji. Tako nastaje materijalizam, ili negiranje mogućnosti postojanja viših oblika života od ovozemaljskih.

Početna znanja o pojmovima veličine, o vibracijama, merama i brojevima koja ne pripadaju analizama poznatih živih bića u početku zaslcpljuju »modernog« civilizova­nog čoveka i odvode ga u zabludu da su zemaljski životni uslovi jedini koji omogućuju egzistenciju živih bića. Takvo verovanjc jc , najblaže rečeno, naivno i pogrešno, bez dokaza koji bi se zasnivali na logici i inteligenciji, jer podrobnije proučavanje logike sveta pokazuje da nc postoji organizam koji sc nc nalazi unutar većeg organizma, kao njegov sastavni deo, ni živo biće koje nije mikrobiće u jednom većem biću i i s to­vremeno jc makrobiće za mikrobića u svom sopstvenom organizmu. Dakle, to znači da sve vibracije, brzine i mere, težine i prostor postoje isključivo kao detalji u životu jednog živog bića u kojem svi »živimo, mičemo se i jesmo«, i takav jedan veći život ogleda se u svakom od nas, baš kao što se ceo sunčev kolut, sjajan i jasan, ogleda u svakoj kapljici jutarnje rose u vedrom prolećnom jutru.

30. GLAVA

Modernu nauku je »sveti Duh« u embrionalnom stanju

Materijalizam ili negiranje boga je, dakle, problem koji se javlja u prolaznom periodu od primitivnog ka civilizovanom čoveku. Tek kada se privikne na zaslcpljujuću svcllost inteligencije čovek počinje da »vidi« jasno. Tada mu sc vraća pobožnost, ali u lepšem i čistijem obliku jer sc sada zasniva na samoj logici strukture sveta, na inteligenciji svemira. Istovremeno mu sc razvijaju i ostala duhovna bogatstva: osećanja i intuicija na nivou razvoja njegove inteligencije što čini da materijalista brzo ide u susret velikoj svctlosti, ka posvećenju ili objašnjenju tajni koje su naterale »kupinu da gori« pred Mojsijcm, omogućile apostolima da »govore drugim jezicima«, koje su od Savla načinile Pavla, a od Bude, Isusa i Muhameda stvorile spasitelje sveta.

S obzirom da sc ova početna inteligencija nalazi u fazi klijanja, prejaka svctlost materijalnih znanja zaslcpljuje u početku ličnost i ostavlja je izvesno vreme u stanju slepila u odnosu na probleme božanstva. Tačno jc , dakle, da jc primitivan čovek na neki način bliži Bogu od »profesora«, ili kako reče Hristos: »Blago siromašnima duhom, jer jc njihovo carstvo nebesko.« Lakovernom i duhom siromašnom lakše je prihvatiti pričanje drugih i živeti u uvercnju da postoji proviđenje, nego naučniku koji

Priroda ili manifestacija sveta javlja sc, dakle, kao najuzvišenije »živo biće« koje obuhvata sjedinjeni muški i ženski roditeljski princip. To jc, dakle, pojava koja jc kosmički »otac« i kosmička »mati« svakom živom biću. Oba principa sc u svojoj kosmičkoj manifestaciji sjedinjuju u jedan viši princip koji potvrđuje Isusove reči kao najuzvišeniju istinu, kada on ovaj kosmički roditeljski princip, ovo sveobuhvatno kosmičko biće, naziva »Ocem«. Nikakvim objašnjenjem se ne može odbaciti činjenica da ova tajna, nesvesna, instinktivna i urođena naslućivanja o postojanju toga bića leže u osnovi svakog pojma o bogu i tako postaju najdublji uzrok svake vrste pobožnosli.

Kao što vidimo, nije opravdano smatrati naivnošću, praznoverjem ili glupošću usredsređivanje svesti na postojanje kosmičkog Boga »Oca« ili u svojoj svakodnevnici nastojati uskladiti svoj život sa ovom kolosalnom kosmičkom silom, odnosno božanstvom. Naprotiv, takav način života potpuno je u skladu sa vrhunskom logikom, takvo usredsređivanje misli je osnovni uslov za rešavanje zagonetke života ili za rešenje svega što sc podrazumeva pod pojmom mistika. To je, dakle, jedini put koji vodi jedinku ka razumevanju sopstvenog kosmičkog porekla, ka svesti o sopstvenoj besmrtnosti i identitetu kao činiocu sopstvene sudbine, a samim lim i shvatanju o najvišem obliku postojanja u stalnom svetlu ljubavi, mira, sreće i blaženstva.

Uostalom, da li je logično tvrditi da jc svaka religija i pobožnost izmišljotina, nastala bez povoda i bez osnove, iz apsolutnog ništa? Fobožnost i verovanjc u proviđenje je nepobitno urođeno svakom primitivnom čoveku. Još nikada nismo imali neku početnu civilizaciju, rasu ili kulturu koja nije verovala u nekakvog boga. Ako bi pobožnost, i vera u boga bili izmišljotina, bilo bi vrlo čudno što svi primitivni ljudi izmisle ili nasednu istoj prevari. Normalno bi bilo pretpostavili da postoje izuzeci. U svakodnevnom životu ne budemo nikad svi prevareni od istog prevaranta ili falsifika­tom. Međutim, pobožnost je zajednička osobina svih ljudi u prvobitnom primitivnom ili prirodnom stanju, što nas navodi na pomisao da ova pojava ima čvršće i dublje korene u stvarnosti nego što ovako površno gledajući izgleda.

To što nekad može biti »moderno« za tzv. »civilizovanog« čoveka da negira postojanje Boga i da svaku pobožnost tretira kao naivnost, izmišljotinu i fanatizam, kad se bliže prouči to uopšte nije dokaz o nepostojanju božanstva. To bezbožništvo jc pojava početne inteligencije koja omogućuje da sc shvate izvesni pojmovi veličine, daljine, vremena i prostora, da sc steknu izvesna znanja o merama dužine i težine, o vibracijama i brzinama u prirodi koje nisu sasvim u skladu sa vrstom vibracija, brzina i pojmova veličine koje su normalni preduslov za manifestaciju poznatih živih bića. S obzirom da se njihova inteligencija nalazi u fazi klijanja dovoljna jc da konstalujc činjenice, ali nije dovoljna da izvede zaključke da se brzine, pojmovi veličine, mera dužine i težine koji prelaze okvire za manifestaciju poznatih živih bića mogu vrlo

72

posedujc znanja o odnosima veličina, o vremenu i prostoru, o merama i brzinama, ali ne može da ih identifikuje kao dokaze za postojanje života, već se zadovoljava time što to naziva »prirodom«. To je razlog što znatnom broju ljudi pojam »priroda« još uvek predstavlja mrtav i hladan pojam, vrstu mentalnog »smetlišta« na koje naučnik mora da baci sve što ne razume.

Ali, kao što sam već rekao, to je samo prelazno stanje. Jer kao što nc možemo naglo preći iz dubokog noćnog mraka u jasnu svctlost dana a da ne budemo zaslcpljeni, tako ne možemo bez zaslepljivanja preći naglo iz dubokog mraka primitivnosti u jasnu svctlost inteligencije.

Novo intelektualno stanje, mnoga nova znanja, ovo novo stanje svesti koje sc u početku zasniva isključivo na znanjima o materijalnom stanju i materijalnim detaljima potpuno zaokuplja, naravno samo u početku, sva za ovo namenjena čula i u oštroj jc suproinosti sa ranijim osnovnim stanjem svesti jedinke koje se zasnivalo na verovanju u dogme, verovanju u religiozne pojave, verovanju u pojave koje se ne mogu meriti materijalnim merama veličine i izraziti ciframa. Tako ovo staro stanje svesti bude sasvim odbačeno kao nestvarno, zastarclo, detinjasto ili naivno. Oscćati apsolutnu mudrost u mislima pruža takvo uživanje, predstavlja takav faktor inspiracije, energije i radosti da jedinka doživljava povratak raju. Taj raj je »moderna nauka«, a nastanjuju ga ljudi koji su manje više odbacili verovanja iz detinjstva, svaku religiju i koji uglavnom žele da se drže nečeg opipljivog. Atmosfera ili glorija u tom raju je svakodnevni život koji nazivamo »materijalizam« ili »ireligioznost«. To znači da jc »ireligioznost« zaslepljenje koje nastaje kad sudbina priprema čoveka za susret sa početkom intelektualnog slanja. U počelku to stanje mora da bude fizičko ili materijalno, s obzirom da su bogatstva i iskustva jedinke uglavnom na materijalnom planu. Kako jedinka sve više nastoji da živi na činjenicama, stvarnost koja sc zasniva na verovanju i neizvesnosti postaje neodrživa i tako nastaje ireligioznost. Zato će jedinka graditi svoj način života po jednom novom facitu. Pošto sc taj novostvoreni facil zasniva na prvim realnim znanjima on se mora znatno razlikovati od facita mentalno najrazvijenijih vernika jer ovaj drugi predstavlja vrhunski facit stvarnih znanja.

Dakle, razlika između ireligioznog i visoko razvijenog religioznog jeste u tome, što prvi postoji na osnovu prvog, još nerazvijenog facita realnih znanja kao činjenici, dok drugi živi na osnovu facita najviših stvarnih znanja kao veri. Čak i ovdc Isusove reči o onima »duhom siromašnim« postaju činjenica. Glupi ili »duhom siromašni« žive u veri o stvarnom facitu života, u veri o postojanju živog bića iza svih stvari, u veri o besmrtnosti i o svemoćnoj sili koja pomaže. Početni intelektualac jc naprotiv zbog svoje žeđi za znanjem u odgovarajućoj meri izgubio dar za verovanjc. A kako se

73

njegovo znanje nalazi tek na početnom stadijumu, on ne može doći do saznanja o najvišim sferama života, gde sc najviši religiozni i večni facit jedino može naći. Zbog toga on mora izgubiti svaki kontakt sa ovim facitom i umesto toga dobija početnu materijalnu svest. Ali ta početna materijalna svest sadrži samo najgrublje fizičke detalje i područja, i kao što čitalac već zna, daje facit čija su rešenja izražena pojmovima veličine, kao što su mere, masa, prostor, vibracije i brzine.

Osećanje poseđovanja apsolutnih znanja, čak iako se radi samo o poznavanju fizičkih detalja, stvara osećanje sreće koje, iako jedinka nije toga svesna potpuno z a -slcpljujc, odnosno u svesti jedinke stvara uvercnje da pomoću materijalnog istraživanja može posmatrati sve, može saznati sve. Ovakvo shvatanje je pogrešno jer religiozni facit u celini predstavlja nepobitne analize samih temelja na kojima počiva svemir, taj se facit zasniva na znanjima koja mogu biti dostupna samo razvijenijem intelektu od ovog fizičkog. To je uzrok pojave ireligioznosti.

Dakle, najviši religiozni facit koji jc krajnje rešenje stvarne istine ili zagonetke sveta, predstavlja područje znanja i rešenja koje se može dokučiti jedino mnogo, mnogo bogatijim iskustvima od onih koja su potrebna za fizička ili materijalna otkrića. U meri u kojoj istraživaču nedostaje potreban kvant iskustava, koja se, konkretno, sastoje uglavnom oil iskustava patnji i osećanja, u toj meri je on prinuđen da religioznost i religiozne detalje shvata kao praznoverje, naivnost i nestvarnost.

No, materijalističko stanje ili ireligioznost jc samo dconica puta kojom moraju, manje više, svi da prođu, jer materijalistička svest predstavlja neku vrstu vrata ka kosmičkoj svesti, a ta se vrata mogu otvoriti jedino iskustvima patnji.

Tako moderna nauka, u stvari, predstavlja samo početak ili pripremu za dolazak »svetoga Duha« na zemlju. Sveti Duh je , kao što čitaoci već znaju, stanje svesti koje predstavlja najviša znanja o svetu i o stvarnosti. Prema tome modema nauka je samo početak, prvi slabi pokušaj ovoga. Ona jc »sveti Duh« u embrionalnom stanju, to je »Carstvo Božje« koje nastaje.

Prema tome, ireligioznost jc samo zaslepljenje koje nastaje kada sopstvena sudbina vodi jedinku iz stanja verovanja u stanje znanja. Ta početna intelektualnost, to početno istraživanje pojedinih detalja i stvari mora neizbežno uzeti svu, u duhovnom pogledu, početnu energiju jedinke, i zbog toga jedinka mora privremeno izgubili iz vida veliki konačni facit i kosmičku stvarnost u koju jc verovala u svom sadašnjem ili prethodnom životu, i postaje »malerijalist«. I što jc taj prelaz od neznanja ka znanju, iz mraka u svctlost brži, utoliko jc zaslcpljcnost veća, utoliko je materijalizam i ireligioznost veća.

Ukoliko se, naprotiv, ovaj prelaz odvija postepeno, ne nastaje zaslcpljcnost ni zbog materijalne, ni intelektualne svctlosti.

74

U naše vreme taj razvoj ide vrlo brzo. Nalazimo se u periodu kada, gledano sa izvesne tačke gledišta, razvoj ide ogromnim koracima. I eto, baš taj nagli prclaz stvara modernu bezbožnost ili ireligioznost. Takva ireligioznost jc znak da razvoj momentalno ide nečuveno brzim tempom. No, što razvoj ide brže, tim pre ćc sc čovečanstvo vratiti Bogu, vratiti životu, znanju i pravoj istini, vratiti se logici sveta, miru i ljubavi.

31 . GLAVA

Sva živa bića su »porod božji«. Ona su, svako ponaosob, u svojoj najdubljoj analizi dvopolnu, kombinacija »muškog« i »ženskog« pola

Ceo svet je, dakle, jedan živi organizam, živo biće, Bog Otac, čija krv teče žilama svakog živog bića.

Pa ako živa bića imaju takav kosmički roditeljski princip, sjedinjen u jednom zaista živom Ocu koji jc istovremeno Bog svega, onda jc pravi identitet tih bića, nezavisno od njihovog »kosmičkog zanata«, da su »deca božja«. I kao što očinski princip u ovom kosmičkom porodičnom principu istovremeno obuhvata i savršen materinski princip ili feminizam tako mora i »porod« ovog »roditeljstva« biti dvopolan. U svojoj najdubljoj analizi on se javlja kao kombinacija »muškog« i »ženskog«, jedinstvo maskulinizma i feminizma. U suprotnom bi »porod« bio nešto drugo od svog porekla. Tako nešto se ne bi moglo dogoditi zbog savršenog mehanizma svemirske ljubavi. Kokoš ne nosi galebova jaja, krava ne može oteliti mačiće, a nilski konj nc donosi na svet jariće. Pojava koju nazivamo »bastardima« jc isključivo uslovljcna bliskim fizičkim srodstvom dotičnih bića i apsolutno nije moguća tamo gde takvo srodstvo ne postoji. Takva je situacija i kada je u pitanju identitet živih bića kao »dece božje«. Sve su jedinke u svojoj najdubljoj analizi dvopolne. Kako bi inače otac mogao voleli svoga sina, a majka svoju kćer? Kako bi inače mogla nastati tako rasprostranjena pojava da se dva bića istoga pola zavole kao što se vole čovek i žena? I kako bi zapovest o opštoj ljubavi »volite se ljudi« mogla biti stvarnost ako bi jedinke u svojoj kosmičkoj analizi bile jcdnopolna bića? Zar nije činjenica da što je čovek muževniji, a žena ženstvenija njihova osećanja prema bićima istog pola su grublja i primitivnija, i u odgovarajućoj meri zavisniji su od suprotnog pola. I što jc veća zavisnost ili fizička potreba za suprotnim polom veći je i njihov egoizam, utoliko više prcovladava sebič­nost u odnosima prema biću istog pola. I zar se najteže drame ljubomore ne dešavaju

75

baš u ovoj zoni? Zar se najveći »ljubavni jadi«, i zbog njih samoubistva ili ubistva iz osvete, ne dešavaju baš na ovom nivou razvoja svesti?

Cak i u tako visoko razvijenom i civilizovanom društvu kao što je dansko još uvek se na javnim igrankama može zapaziti da jedinke oba pola uglavnom privlači suprotan pol, dok su međusobni odnosi u okviru istog pola puni ljubomore koja se često pretvara u tuče i ubistva. Životinjski »nagon parenja« još uvek ima čvrste korene kod bića koje nazivamo »čovek«.

Ali, biće sa tako jasnim reminiscencijama iz životinjskog carstva nije završen »čovek«. U meri u kojoj njime vladaju ove reminiscencije, ljubomora, potreba za posedovanjem i brutalnost u toj meri je takvo biće još uvek »životinja«.

Završen ili gotov čovek ne zna za zaljubljenost i valjda zato ne zna ni za ljubomoru, mržnju ili gnev. On ne oseća potrebu za posedovanjem drugog bića, ne može sc uvređiti i zato jc u osnovi srećan.

32. GLAVA

»Zaljubljenost« nije »ljubav«. To je nešto drugo

Ovde sc sigurno mnogi čitaoci iznenađeni povlače. U svojoj svesti možda oštro reaguju na moje analize. Možda se čak i Ijutito pitaju: kakve veze ima očinska i materinska ljubav sa seksualizmom? Ako otac voli sina, a majka kćerku ne znači da su oni zaljubljeni u sina, odnosno kćerku. »Zaljubljenost« jc, dakle, nešto sasvim drugo. Da, što sc zaljubljenosti tiče, moram priznati da ne može biti istinitijeg shvatanja od ovoga. »Zaljubljenost« nije »ljubav«, to jc nešto sasvim drugo.

»Zaljubljenost« je instrument prirode koji, u zonama gde postoji, ima zadatak da stimuliše i razvija razmnožavanje vrste. U svojoj dubljoj ili duhovnoj prirodi zaljubljenost predstavlja mentalni talas energije koji može zapljusnuti jedinku i u svojoj kulminaciji toliko zaokupiti njen mozak i nervni sistem da potpuno ovlada njenim m e n ­talitetom, da pretvori njene misli u goruću potrebu, u neugasivu žeđ ili ncutoljivu glad za posedovanjem, dodirivanjem i milovanjem bića koje jc pokretač i objekat zaljub­ljenosti, kao što s druge strane milovanja i dodirivanja od strane tog bića stvaraju doživljavanje najvišeg blaženstva, ponekad takvog intenziteta da to postaje uslov života. Kad to nc bi bilo tako, nc bi postojale ni »nesrećne ljubavi«, »ljubavne drame«, samoubistva zbog prekinute veridbe itd. Ne bi uopšte postojao »brak«.

76

Ali ako »zaljubljenost« čini da razmena dodira i milovanje sa izvesnim bićem poslane životni uslov, onda im nagon samoodržanja nalaže da upotrebe sve svoje snage i sposobnost mišljenja u jednom jedinom cilju: da osvoje sve simpatije i zadobiju uzvraćenu zaljubljenost tog specijalnog bića. To znači da »zaljubljenost« stvara novi životni uslov koji ne znači - voleti Gospoda Boga iznad svega, voleti bližnjega kao samoga sebe, ne »volite se međusobno« - već nalaže da sc voli isključivo jedno biće, naime, ono koje je objekat i uzrok »zaljubljenosti«. Nagon samoodržanja i očuvanja mentalne ravnoteže kao i prirodne radosti života gone jedinku da sc bori protivu svega što predstavlja prepreku na putu osvajanja ljubavi tog drugog bića. Naime, zaljubljenost razvija mržnju prema osobama i stvarima koje mogu sabotirati ili ometati postizanje uzvraćene ljubavi. Ovo stimulišc želju za »posedo-vanjem« drugog bića i postaje uzrok svakojakog »zla«. To stvara zonu postojanja u kojoj su ljubomora, mržnja, osveta i ubistvo životni uslovi koje diktira nagon za samoodržanjem, za očuvanjem apsolutno neprikosnovene lične svojine, nad bračnim partnerom neophodnim za život.

Jasno je da se ovakvo mentalno stanje ne ograničava samo na supružnike. To se odnosi i na predmete ili stvari koje mogu poslužiti kao sredstvo za održavanje ili dokazivanje uzvišenosti »voljene« osobe u odnosu na suparnike. Zato jc danas u svetu takvo stanje u kome vlada novac, slanje koje jc uzrok rata, ubislva, sakaćenja, pljačke i prevare. Danas ljudi nepoštedno gaze jedni druge u trci da zadovolje zaljubljenost, u borbi za vlast i imovinu koja omogućuje zadovoljenje. Ova zona u planu sveta predstavlja pravo »životinjske carstvo«.

Neko ćc možda ustvrditi da čovek ipak nije životinja. To je samo donekle tačno. Istina je da čovek posed uje neka početna mentalna svojstva koja umanjuju životinjske tendencije, ali sc nikakvim argumentima ne može dokazati da čovek nc pripada rodu »sisara«. Kasnije ćemo sc ponovo vratiti na ovo pitanje, ali sc nc može negirati da je čovek još uvek uveliko opsednut zaljubljcnošću i da su princip parenja i posedovanje partnera za parenje još uvek životni uslov za mnoge. Čovek postaje tužan kad ga partner izneveri. Ljudski moral i religija još uvek tretiraju pravo vlasništva nad bračnim partnerom kao neprikosnoveno pravo i ljubomoru ili izlive srdžbe zbog nevernosti brane kao sasvim prirodno osećanje. Čak i reči u Bibliji: »Nc čini preljubu« idu u prilog takvom shvatanju. Pa ipak, postoje i druga mesta u Bibliji koja izražavaju shvatanja u suprotnom smeru. Šta da sc kaže o velikim zapoveslima: »Volite se međusobno«, »Nc ubij«, »Moja jc osveta, kaže Gospod, ja ću vratiti«, »Blaženije jc davali, nego uzimati«, »Što čovek poseje, ono će i požnjeti«. Zar nije lako uočili da ove večne reči potiču iz savim drugačije mentalne sfere no što je »zaljubljenost«? Dok »zaljubljenost« stimuliše želju za prigrabljivanjem ili uzimanjem, pomenuti citati iz

77

Biblije stimulišu suprotnu mentalnu snagu, naime želju za davanjem. Ta snaga jc poznata kao »ljubav«.

Kao što vidimo, »zaljubljenost« nije »ljubav«. Dok »zaljubljenost« traži ličnu svojinu, »ljubav« ne traži ništa.

Nalazimo se, dakle, pred dvema sasvim različitim vrstama mentalne »okupacije«, od kojih je svaka za sebe značajna za specijalnu manifestaciju jedinke i njen karakter. »Zaljubljenost« čini jedinku sebičnom postavljajući kao životni uslov posedovanje drugog bića, kao i sredstva, stvari i vlasništvo koji služe tom cilju. Takva sebičnost postaje hladna i bezobzirna, jer namećući kao životni uslov »voljenu osobu«, »zaljubljenost« čini sva ostala bića nepotrebnim i suvišnim. Čovek postaje srećan jedino ako »voljeno« biće ima za sebe samog. To je kulminacija egoizma. Ova sc mentalna klima širi sve više, preko porodice, rodbine i dalje da bi u kolektivnoj formi dostigla vrhunac u »nacionalizmu« koji se momentalno u nekim zemljama proslavlja i visoko ceni.

Šta bi drugo »nacionalizam« mogao biti ako nc baš takva želja za posedovanjem, ili odbrana onog što se želi sačuvati za sebe? U ovom slučaju objekat zaljubljenosti je »domovina«. »Ljubav prema domovini« ili kako sc to drugačije zove »nacionalizam« je, dakle, »koleklivna zaljubljenost«. I što jc la »zaljubljenost« ili »domovinska sebičnost« veća, utoliko su manje mogućnosti za pokazivanje obzira prema »domovina­ma« drugih naroda.

Kako se može nazvati pohod veće nacije koja nadmoćnim ratnim i ubilačkim mašinama nemilosrdno ubija jedinke manje nacije da bi osvojila njenu teritoriju, bez obzira što je ova manja nacija možda kroz mnoge stotine generacija i hiljadama godina živela na toj teritoriji? Jc li to »hrišćanstvo«? Da li jc to »ljubav« i poštovanje zakona »ljubiti bližnjega svoga kao sebe samoga«? Ne, to je »kolektivna zaljublje­nost«. To jc egoizam ili sebičnost u najčistijoj formi. To »paganstvo« je uzrok svemu što ide uz pojam »princip ubijanja«, koji je prema knjizi »Livets bog« (Knjiga života) uslov opstanka u životinjskom carstvu. To jc, kao što smo već rekli koren sveg »zla«. To je ono što izgubljenog sina odeva u krpe i rite. To je ono što čini da ljudi na takav način upravljaju neizmernim bogatstvima koja nudi zemlja, a koja su inače predviđena da hrane mnogo brojnije čovečanstvo od ovog današnjeg. Tako dolazi do vrhunca primitivnosti u kojoj vlasnici ogromnih bogatstava, para, hrane i korisnih stvari koje su hiljadu puta veće no što je potrebno za njihovu normalnu egzistenciju i blagostanje u sadašnjem zemaljskom životu svesno ili nesvesno drže tc viškove kao »privatnu svojinu« nedostupnu drugim ljudima dok drugi ne mogu doći do neophodne odeće, sredstava za ishranu i drugih potrepština pa propadaju u siromaštvu i nezaposlenosti. Dakle, s jedne strane imamo ljude koji umiru od posledica blagostanja, izobilja,

78

gurmanstva i orgijanja, dok istovremeno na drugoj strani imamo ljude koji umiru od gladi, bede i teškog života. Eto, to su krajnje granice i rezultati »zaljubljenosti«.

Mentalitet nacija danas je samo kolektivna slika nacije u kojoj se ogleda mentalna klima »zaljubljenosti« i njene posledice. Zar nacije nisu velika bića koja umeju da vole i da mrze, koja osvajaju i pljačkaju čak i gore od pojedinih ljudi, pošto nacije nisu ograničene ili podređene nekom efektivnom pravnosudskom sistemu kao što su to ljudi u pravnoj državi. Nacije žive u slobodnoj i samovoljnoj anarhiji i mogu činiti sa drugim nacijama što hoće, već prema tome dokle doseže domet njihovih topova ili obim i nadmoćnost njihove ratne tehnike.

Ovde smo došli do kulminacije i najviše granice procvata egoizma. Došli smo do stadijuma kad on potkopava sam sebe i na putu jc da izvrši samoubistvo.

Ako se nacije gonjene svojom »zaljubljenošću« u zlato ili druge ekonomske prednosti, zbog goruće ljubomore i nagona za samoodržanjem međusobno sabotiraju i uništavaju, to znači uništenje »nacionalizma«, a samim tim i egoizma. Ova propast je u Bibliji izražena kao »sudnji dan«, »posljednje vreme«, »propast sveta«.

»Sudnjega dana« sudiće sc »mrtvima i živima«. Sud koji će se tada koristili jeste - mudrost. Ova će sc mudrost sastojali od iskustava stečenih praktikovanjem i propašću egoizma ili sebičnosti. To je ono šio »izgubljenog sina« vraća Ocu, to čini da sledeće Isusove reči postaju činjenice: »Što čovek poscje ono će i požnjeti«, »Ljubi Gospoda Boga svoga iznad svega, ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga«, »Blažcnijc je davati, nego li uzimati«. Ovim večnim i besmrtnim recima je ljudima već izrečen sud sudnjega dana, i taj sud pokušava već dve hiljade godina da prodre u ljudski mentalitet i da stvori mentalnu klimu koja je sušta suprotnost mentalnoj klimi koju stvara i održava »zaljubljenost«. Drugim recima sud sudnjega dana pokazuje da život nije voleti i posedovati za sebe samoga, već da se mora živeti na sasvim drugačiji način nego do sada.

I to je laj novi način živola i novi mentalitet koji treba da aktualizira i ispuni obećanje o »novom nebu« i »novoj zemlji«.

79

33. GLAVA

Mnogi ne osećuju pripadnost nekom polu i u seksualnosti postupaju naslepo

Pre nego što nastavim, želim da skrenem pažnju čitalaca na to da su ove analize sasvim objektivne i da ja lično nisam protivi! »zaljubljenosti«, kao i to da ove analize ne treba shvatiti kao ponižavajuću kritiku većine osoba, ljudi i žena koji još uvek imaju urođenu naklonost ili prirodnu sklonost ka ovakvoj »preokupaciji« svesti. Naprotiv, ja samo želim da objektivno rasvetlim problem, kako bi opšte prihvaćene zablude o ovim pojavama, koje zaokupljaju svakodnevni život jedinki, postale jasne svakom pojedincu tako da može razumeti ono što vidi i doživljava.

Sasvim je sigurno da j e »zaljubljenost«, kako sam već rekao, prirodni fenomen koji u zoni gde mu je mesto i kod osoba kod kojih je u punom procvatu može privremeno izazvati najviša osećanja blaženog uživanja i najveću životnu radosl iako se ne upotrebljava u cilju oplodnje ili razmnožavanja. No, čovečanstvo dvadesetoga veka se nalazi u zoni u kojoj jc moć zaljubljivanja degenerisana više nego ikada ranije, jer su mnogi ljudi i žene, kako u braku, tako i oni izvan braka manje ili više izgubili ovu sposobnost i nalaze se u u stanju u kojem nc osećaju pripadnost nekom polu, postupaju naslepo i žive u neznanju o svojoj sopstvenoj situaciji. Oni nisu svesni toga da su »proterani iz raja«, tj. iz životinjskog raja, iz životinjskog carstva; da je u toku njihov preobražaj od životinje u čoveka, da sc njihovi organi menjaju i spremaju za sasvim novo stanje svesti u kojem će njihov dar za »zaljubljivanje« biti zamenjen darom za »ljubav«. Oni ništa ne znaju o svemu ovome. Zalutale i nastrane osobe, nesrećni brakovi, perverznost i duševna oboljenja su sasvim obične pojave na seksualnom polju. Zbog toga u ovoj knjizi, koja je kratki prikaz cilja i zakona plana sveta, njegove strukture i smisla, moram da se dotaknem i najvećeg problema postojanja. No, pošto bi za detaljnije objašnjenje ovog problema bilo potrebno napisali celu knjigu, moram uputiti čitaoce na Livets bog (Knjiga života). Ovde mogu dati samo nekoliko malih zračaka, koliko za pomoć i orijentaciju čitalaca. Istovremeno moram da smirim one čitaoce koji danas žive u srećnom braku ili su srećni svojom veridbom, da nc moraju obraćati pažnju na ove redove koji su, u stvari, napisani imajući na umu ljude i žene koje danas muče i iscrpljuju seksualna lutanja, osobe koje danas žive u potpunom neznanju o silama i sklonostima kojima sc i protiv svoje volje moraju prepustiti da ih vode u provaliju baš zbog nepoznavanja života, njegovih divnih zakona i odredbi.

Takvim se osobama može pomoći jedino time što će im se dati slika stvarnog stanja i pokušati objasnili šta je zapravo to što oni doživljavaju i kakva je njihova

80

uloga u planu sveta. Da bi stekli takva znanja moraju se naviknuti da »zaljubljenost« tretiraju realnije ili naučnijc no što to čine pisci, pesnici ili moralni čistunci u sopstve-noj zoni »zaljubljenosti«, pripisujući joj oreol ljubavi koja treba da zrači za bića koja se još uvek nalaze na tom stadijumu. Život za čoveka ima spremljene mnogo uzvišenijc ciljeve i zone od ciljeva i zona koje stimulišu egoizam i želju za posedovanjem. I čovek mora biti u stanju da razume da zaljubljenost, i pored toga što jc to prirodna i božanska pojava u zoni u kojoj je neophodan faktor, ona je ipak vrhunac egoizma i mračne strane života, to je »životinjsko carstvo«, središte bola, tuge i sakaćenja. Ovu činjenicu koju nam otkriva trezvena stvarnost nc može ništa promeniti. Život ima za seksualnost mnogo veće planove nego što su oplođivanje i ljubav prema jednom jedinom biću. Postoji nešto mnogo uzvišenijc i lepše od »veridbe« što će »zaokupiti« jedinku. To je »sveti Duh« i njegov blistavi sjaj: nesebičnost ili »opšta ljubav«. To jc ono što jc u Bibliji nazvano »carstvo nebesko« u kojem »niti će se ženiti, niti udavati« i gde neće biti žalosti, kuknjave i patnji.

34. GLAVA

Kad »zaljubljenost« pretvori pravo vlasništva nad drugim bićem u životni uslov

Ako »zaljubljenost«, kao što smo videli, zaista izaziva vrhunac egoizma i time postaje uzrok onoga što nazivamo »zlo«, kako sc moglo dogodili da se ona naziva »ljubav«?

To jc zato što njena energija prilikom okupiranja ličnosti nastupa zajedno sa ljubavnim sklonostima i time jc stimulišc u određenom smeru, naime, prema osobi koja jc predmet »zaljubljenosti«. Na taj način priroda »zaljubljenosti« mobilise sve osećajne snage ličnosti u cilju postizanja uzvraćene zaljubljenosti, dakle, u cilju postizanja obostranog zaljubljivanja.

Kada sc jedno biće zaljubi u drugo znači da to drugo biće ima specijalno zračenje, ponašanje ili prirodu koja utiče na centre za simpatiju, koji su u stvari organ ljubavi, da cmituju pojačano vibriranjc energije prema onom drugom biću. Ovom pojačanom vibracijom energije iz centra za simpatije »zaljubljenog« sasvim prirodno nastaje pojačano osećanje simpatije prema »voljenoj« osobi koja jc izazvala osećanje. Kako je zaljubljenost pojačano osećanje simpatije, a ljubav jc po svojoj prirodi također osećanje simpatije, ove dve pojave na određenom stadijumu liče jedna na drugu i dok sc preživljavaju, u velikoj meri sc shvataju kao jedna te ista pojava. To jc razlog što sc

S I

»zaljubljenost« proglašava, opisuje i opeva kao ljubav i što se svi romani o zaljubljenosti nazivaju »ljubavnim romanima«. To su, u stvari, samo romani »zaljubljenosti«. U tim romanima radnja sc zasniva na teškoćama, borbama i nezgodama prilikom ostvarivanja prava svojine nad »voljenom osobom«, pa prema tome to su »romani egoizma«.

S obzirom da »zaljubljenost«, u zoni kojoj pripada, predstavlja normalan dco života, zadovoljenje te potrebe je životni uslov te zone. Nagon za samoodržanjem ličnosti zahleva da sc »voljena osoba« poseduje. Pošto ostvarivanje prava lične svojine na ovom stadijumu predstavlja kulminaciju doživljavanja životne radosti i uživanja, to za »zaljubljenog« znači životnu sreću i mir.

Pošto su telo i zračenje, kao i šarm tela »voljene osobe« izazvali »zaljubljenost«, a ne i njena volja, ne dešava se uvek da volja »voljene osobe« odgovara volji »zaljubljenog«. To znači da »zaljubljeni« ne dobija uvek »uzvraćenu zaljubljenost«, jer on ili ona nemaju spoljni izgled i ponašanje ili šarm koji su potrebni za stimulisanje centra za simpatije »voljene osobe« za uzvraćanje zaljubljenosti. Tada nastaje ono što sc naziva »nesrećna ljubav«. Ovo neprijatno stanje za čoveka nastaje zato što je sva njegova sklonost za simpatije mobilisana radi izražavanja goruće potrebe za »uzvraćenom zaljubljenošću« i dobijanja dokaza ljubavi od bića, koje nije u stanju da uzvrati na isti način, s obzirom da sc njen dar za simpatije može aktivirati jedino vibracijama osobe sasvim drugačijeg tipa nego što je nesrećno zaljubljena osoba. Mnogi su svedoci, u svojoj neposrednoj okolini i u svakodnevnom životu, da ovakvo beznadežno zaljubljivanje muči mnoge zaljubljene i čini ih nesrećnim, da se zbog toga gubi volja na život i odaje sc porocima, koji opet mogu dovesti do duševnih oboljenja i samoubistva.

Ali, događa sc i da pravo, obostrano zaljubljivanje propadne zbog toga što iznenada počne da slabi kod jednog partnera. Razlog može biti druga osoba čije telo i sami jače mobilišu energiju zaljubljenosti nevernog partnera. Ako ovaj partner dobije odgovor na novo zaljubljivanje, rezultat često biva takav da on prekida staru vezu u korist nove. To, naravno, stvara veliku prazninu u blaženom uživanju izneverenog bića čija zaljubljenost u nevernika još nije prošla ili još nije iživljena. A pošto je blaženo uživanje u zajedničkom životu sa nevernim bićem predstavljalo manje više životni uslov ili osnovu životnih radosti, ovakvo neverstvo najčešće izaziva silnu reakciju u svesti napuštenog bića. Ova sc reakcija sasvim prirodno ogleda u veoma upornoj borbi protivu uzroka koji su izazvali neverstvo »voljene osobe«. Najvažniji od svih uzroka jc strano biće koje jc privuklo simpatije ili zaljubljenost nevernika. Takva mentalna klima koja vlada ovom borbom zove se »ljubomora«.

Da ova borba koristi čitav registar ubilačkog principa, sve od nepoštenja pa do ubistva i samoubistva valjda jc opšte poznato tako da ja nc moram dublje zalaziti u to,

82

kao što je poznato i to da ljubomorni koji nc mogu pobcditi, već moraju izgubiti nadu da povrate svog »voljenog« počinju da smatraju svoje stanje »mučeništvom«. Tada prestaje mobilisanje dara za simpatije u korist »voljenog« kojeg iznevereni sve više prihvata kao »zao duh«, kao »zločinca«, »propalicu« itd. Ponekad sc razbukti užasna mržnja tamo gde je nekad sve bilo koncentrisano u simpatijama. Čovek koji se razvija muči se ovde u životinjskoj svireposti. Izgubljeno pravo svojine narušilo je mir i pothranilo mrak. Egoizam cveta. Sopstvcno JA predstavlja sve, bližnji ili bića u okolini ne predstavljaju ništa. »Zaljubljenost« jc izvršila svoju misiju. Njenim stopama idu mržnja, rat i smrt.

Društvo, svet, kolektivni mentalitet koji sačinjavaju jedinke sa ovakvom analizom ne može da bude sedište mira i ljubavi. Sve dok »zaljubljenost« stvara u svesti pojedinaca ubeđenje da je posedovanje drugog bića životni uslov, nc postoji mogućnost za razumevanje najveće poruke: »Volite se međusobno«. »Carstvo božje« je onda samo lepo obećanje, zona koja sc još nije počela nazirati iza udaljenih horizonata.

35. GLAVA

Duša se ne može ubiti. Misli se ne mogu zarobiti. Čovek može u mislima grliti i milovati »bližnjega svoga, kao

sebe samoga« nezavisno od svake spoljne prepreke

Zaljubljenost jc, dakle, pojava koja pretpostavlja kao životni uslov uzvraćenu zaljubljenost voljene osobe. Za vreme trajanja zaljubljenosti osoba je potpuno obuzeta silama koje u celosli mobilišu njene sklonosti za simpatije, ne da bi »voljenu osobu« poklonili nekom drugom, već isključivo radi postizanja seksualnog prava svojine nad »voljenom osobom«. Zaljubljenost nije hladna i trezvena radnja inteligencije čija se prisutnost određuje voljom. To nije nešto što čovek hoće ili neće. Njeno prisustvo u biću zavisi od strukture organa i zato sc javlja nezavisno od volje dotičnog bića, kao glad i žeđ kojima, kao što je poznato, ne upravlja volja.

Ali, ako jc zaljubljenost okupacija ličnosti koja nije uslovljena voljom i ako ona istovremeno postavlja kao životni uslov seksualno posedovanje »voljene osobe«, onda nagon za samoodržanjem primorava »zaljubljenu osobu« da se bori za postizanje uzvraćene zaljubljenosti i prava svojine. A pošto je ta borba »ljubomora«, onda je »ljubomora« potpuno prirodan proces. Pa da li nešto što je prirodno može biti »zlo«?

Pošto zaljubljenost ponekad može da znači narušeno mentalno zdravlje, gubljenje volje za život, prcopterećivanjc nervnog sistema brigama i žalošću, besane noći,

83

srljanje u provaliju poroka, ljubomoru i samoubistvo u slučaju da »zaljubljeni« ne može ostvarili pravo svojine i uzvraćenu zaljubljenost, sasvim je normalno da »zaljubljeni« pokušava da ukloni sve prepreke sa puta i čvsto se hvata za sve što ga (ili nju) može vezati za »voljenu osobu«, čak i ako ona sama pruža veliki otpor.

Ljubomorna osoba je , dakle, biće koje se bori za život. Pa da li je »zločinac« biće koje se bori za život, koje se upravlja prema svojim prirodnim sklonostima, koje se bori da zadovolji svoje prirodne nagone od životne važnosti i koje nastoji da ugasi žeđ i glad koje gore u njegovom telu kao vatra opasna po život, kojom upravljaju sile kojima ne vlada ono samo? Da li takvo biće treba kažnjavati? Da li jc zločin to što se jedno biće bori da dobije uzvraćenu zaljubljenost voljene osobe od čega mu zavise mentalno zdravlje i životna sreća? S obzirom da jc uzvraćena zaljubljenost postala u izvesnoj meri životni uslov, odustajanje od takve borbe bi u istoj meri moralo značiti samoubistvo. Jer, odustajući od borbe za postizanje uzvraćene zaljubljenosti i prava vlasništva nad voljenom osobom, biće osuđuje samo sebe na mentalnu invalidnost, na nesrećnu stvarnost koja potkopava njegov život i njegovu sreću.

A ako se osoba bori za dobijanjc uzvraćene zaljubljenosti »voljene osobe« svim raspoloživim sredstvima, ona može čak i da ubije. Ukoliko ne može aktivirali njen talenat za simpatije i dar za zaljubljivanje ona ubija spokojstvo, sreću i duhovnu ravnotežu osobe kojoj teži. Svojom ljubomorom i pokušajima da spreči urođene sklonosti za simpatije »voljene osobe« da se okrenu prema nekom drugom biću, čija priroda poseduje mogućnost da kod nje izazove zaljubljenost, »zaljubljena osoba« čini stvari još gorim. Njena upornost postaje neprijatna i uznemiravajuća za željenu osobu i za osobu u koju jc ona sama »zaljubljena« ili »verena«. I kod ovih bića stupa u dejstvo nagon za samoodržanje i onda počinju da sc bore za svoj život i svoju sreću.

Na taj način bude »nesrećno zaljubljeni« slavljen pred izbor: da sc odrekne sebe samog ili »voljene osobe«. Zar ovako nesrećna situacija nije prvi i direktan uzrok koji leži u osnovi večnih reči: »BJaženije je davati, nego uzimati«?

Da su ove reči tačna analiza pokazuje to što se zaljubljenost ili uzvraćena zaljubljenost ne može ostvariti silom. U najboljem slučaju »zaljubljena osoba« može primorati »voljenu osobu« da mu (joj) ispunjava želje, ali tada je to samo spoljašnost, forma. Duša se ne može uhvatiti i primorati. Ona ide svojim tajnim putevima i skrivenim stazama prema onome što predstavlja žižu njenih simpatija.

Ova primorana »voljena osoba« je, dakle, »neprirodan« supružnik, samo surogat za ono što je »zaljubljeni« želeo da bude. Na osnovu starih tradicija »zaljubljena osoba« često polaže zakonsko, a navodno i moralno pravo na drugo biće. Ali, u stvarnosti to važi samo za fizičko telo, a nikako za mentalitet. On se ne da zatvoriti, čak i ako se na njega, naravno, može uticati spoljnim faktorima. Misli se ne mogu zatvoriti. Njima se može voleti, grliti i milovati »bližnjega svoga kao sebe samoga«

84

do mile volje, sasvim nezavisno od debljine zidova koji odvajaju onoga koji voli i bližnjega i nezavisno od toga da li je »zabranjeno« ili se takvo mentalno stanje smatra »nemoralnim«.

Zar nije istina da svaki normalan mentalitet funkcioniše na taj način? Kako bi inače mogao postojati razvoj? Zar bi duša mogla napredovati ka višim sferama, ako bi se i protiv sopstvene volje mogla zadržati egoizmom, ćefom i potrebama drugog bića? I nije li baš ovakva situacija inspirisala Hrista da kaže: »I ne bojte se onih koji ubijaju telo, a duše ne mogu ubiti«.

36. GLAVA

Degenerlsan smisao za poštovanje šeste zapovesti

Kad sc govori o ovozemaljskim brakovima, zar to nije samo jedna duga priča o »nesrećnoj ljubavi«, o mentalnoj tiraniji, o iznuđenom uzvraćanju zaljubljenosti itd. čak iako postoji, naravno, i neki procenat srećnih brakova? Zašto jc najveći deo bračne sreće nazvan »medenim mesecom«? Nc kazuje li to da u braku postoje i drugi periodi i drugi »meseci« koji nisu »medeni«? Zar toliki razvedeni brakovi, brakorazvodne parnice i ljubomorne drame nc znače da je čovečanstvo izgubilo smisao da poštuje šestu zapovest: »Ne čini preljubu«?

Ako se čovek ženi ili žena udaje tri ili četiri puta, zar takav brak nije »serijski brak«? Zar ovi supružnici ne ulaze u brak ili ga napuštaju tako lako kao što ulaze i izlaze iz tramvaja? To pokazuje da ljudi nc poštuju moralnu poruku: »Za to će čovek ostaviti oca svoga i mater svoju i prilepiće se k ženi svojoj«. Da li su takve osobe spremne da se odreknu svega radi braka? I da li možda još uvek važi da »muž je glava ženi«? Nije li danas možda često obrnut slučaj: da su mnoge žene »glava mužu«?

U modernim brakovima više nije životni uslov imati samo jednog bračnog druga. Jedan bračni drug čini u principu samo jedan »obrok« ili samo jedno »jelo« u ukupnom zadovoljavanju seksualne gladi. Ovo zadovoljavanje vremenom traži mnoga takva »jela«, i takve osobe još dok nisu ni završile sa jednim jelom, već žure da žudno »gutaju« ili da prigrle sledeće »jelo«. Mnoge osobe ne mogu ostati veme čak ni u takvoj »seriji brakova«. Nije im dovoljno što već žive u stalnoj promeni bračnog partnera, već se ne mogu odreći erotičnih avantura i doživljaja van momentalnog braka.

Da li ko veruje da se ovakve osobe mogu promeniti recima: »A ja vam kažem da svaki koji pogleda tuđu ženu sa željom, već je učinio preljubu u srcu svome«?

85

Vcrujctc li da je Isus izgovorio ove reči da bi preobratio ovu vrstu ljudi i žena? Ne čini li se da je ova misao ili analiza, ukazivanje na beznadežnost takvog preobraženja? Ko ne voli lepotu, zadovoljstva i čari? Ko nc voli, ljubi i grli u svom srcu jedno ljupko biće, pa makar da je fizički dodir zabranjen, »nemoralan« i »grešan«? Zar ne bi bilo nenormalno takvo postupanje? Verujcte li da je Spasiteljevo srce bilo komad leda? Nije li on, naprotiv, grlio i mazio sve ljude u svojim mislima? Zar ne verujete da bi mu bio drag i fizički dodir sa tim bićima koja je voleo? Zašto bi inače verovali da je on žrtvovao svoj život radi njih? Odakle mu inače takav autoritet sa kojim se obratio razjarenim ljudima koji su hteli da kamenuju ženu koja jc učinila »preljubu« da im kaže: »Koji je među vama bez grehova neka prvi baci kamen na nju«? On je to mogao da kaže i da tako postupi jedino na osnovu svojih znanja o misteriji talenta za simpatije doživljenih u sopstvenom biću. U protivnom, da do takvih saznanja dođe bilo bi mu potrebno nedopustivo špijuniranje privatnog života drugih ljudi. A ja ne verujem da bismo ga smeli za to optužiti.

37. GLAVA

Ljubav i seksualnost su jedan isti princip

Kad se govori o Hristovoj ljubavi, sigurno će neko protestvovati i reći da je on voleo sva bića, ali da je to bila »čista« ljubav, oslobođena seksualnih želja. Ali, šta jc to »seksualna želja«, gde ona počinje i gde se završava?

Zar čovek nc uživa kad miluje i grli one koje voli, čak i u slučajevima kada u njih nije zaljubljen?

To znači da je i »čisla« ljubav uživanje. U slučajevima gde to nije, ona sadrži izvestan procenat antipatije i, u odgovarajućoj meri, postaje svoja sopstvena suprotnost. A suprotnost ljubavi je mržnja. Ljubav koja u sebi sadrži procenat mržnje može biti samo »nečista« ljubav. Apsolutno »čista« ljubav stvara pri svakom zagrljaju, pri svakom dodiru ili milovanju onih koje volimo prijatno i blagotvorno osećanje koje ima jako stimulativan i životvoran karakter kako za mentalitet, tako i za fizički organizam. U onoj meri u kojoj jc ljubav prestala da izaziva takvo stanje, ona jc prestala da bude čista ljubav, i u najboljem slučaju može biti samo izraz »kulture« ili »bontona«, ukoliko se nije spustila sasvim na nivo »Judinog celivanja«.

Istinska ljubav je , dakle po svojoj prirodi uživanje koje se zasniva na dodiru. A šta je onda »seksualno« uživanje? Zar i to nije uživanje koje se zasniva upravo na međusobnom dodirivanju dva organizma? I zar oba ova načina dodirivanja ne izazivaju

86

vrlo slična osećanja prijatnosti, tako da sc u oba slučaja ta osećanja nazivaju »ljubav«? I nije li baš to razlog što se »zaljubljenost« naziva »ljubav«, i što sc u svim stihovima, romanima i pričama opisuje pod tim imenom? Znači li to da nema razlike između seksualnosti i ljubavi? Ne. U osnovnom principu nema nikakve razlike. Seksualnost je radost i uživanje u dodirivanju i milovanju; ljubav je radost i uživanje u dodirivanju i milovanju.

Neko će ovdc možda staviti primedbu da postoje mnoga bića koja sc vole i da to nema nikakve veze sa seksualnim željama. Ja moram odgovoriti da je to jedna od najvećih iluzija na svetu. Ako se neko stvarno voli, onda se mora osećati uživanje kada na makoji način ta ljubav dođe do izražaja, čak su i muke radi ljubavi slatke muke. Zagrljaj i milovanje voljenog bića može biti samo uživanje, naravno, ukoliko dotično biće nc boluje od gnojnih čireva, zaraznih bolesti ili drugi način postoji neprijatnost pri dodiru. Uvek kad ne postoje prepreke za normalan dodir osobe, čoveka ili žene, prijatelja ili prijateljice, devojke ili momka, mladića ili starca koji su predmet ljubavi, ljubav je identična sa uživanjem od ovog dodirivanja. Ukoliko to nije tako, onda to nije totalna ljubav, već jc pomešana sa antipatijama jedne ili druge vrste. Stvarna ljubav je apsolutno uživanje u dodirivanju. Kako bi inače nastalo rukovanje i poljubac? I zar se ove pojave ne upotrebljavaju u službi i ljubavi i seksualnosti? Prijatelji i prijateljice se međusobno grle i ljube. Da ovi poljupci i zagrljaji ne izazivaju uživanje, ne bi ni nastali.

Dakle, ljubav je »seksualno« uživanje isto kao i tzv. »zaljubljenost«. To što se ona oseća ili shvata drugačije nego »zaljubljenost« nc predstavlja razliku u principu, već samo u varijaciji uživanja i jedino zavisi od konstelacije polova i od specijalne prirode seksualnih ili polnih organa, o čemu će biti reči u nastavku.

Kad ljubav nc bi imala ničeg zajedničkog sa seksualnošću zašto bi bilo »nemoralno« zagrliti i poljubiti ženu drugog čoveka? I zašto neka žena nc bi smela ljubiti i milovati muža druge žene? Kako bi se inače takvo ponašanje moglo tumačiti kao brakolomstvo i bilo razlog za »razvod braka«?

Da, svako uživanje ili prijatno osećanje pri dodirivanju jeste, uvek jc bilo i ostaćc zauvek seksualnost. Bez ovoga ne bi Isus nikada mogao postati »jedno sa Ocem«. Sto drugi ljudi još nisu postali »jedno sa Ocem« zavisi isključivo od toga što još uvek gaje antipatije ili su neprijateljski nastrojeni jedni prema drugima i ne podnose se. Drugim recima »nc vole se«. Zar antipatija nije osnovna smetnja za ispunjenje najveće životne poruke, prepreka za ostvarenje »zakona i proroka«: »Volite sc međusobno« ili »Ljubi Gospoda svoga iznad svega, a bližnjega svoga kao sebe samoga«?

87

38. GLAVA

Zelja za milovanjem svih živih bića čini da ličnost postaje »jedno sa Ocem«

Ako su ljubav i seksualnost isto, zašto u svakodnevnom životu postoji drugačije shvatanje? Zato što zemaljski čovek živi u zoni u kojoj nema mogućnosti da doživljava sve vibracije i kretanja svemira, svega stvaranja i celokupne stvarnosti, svih osećanja i čitavog života kao nešto »veoma dobro«. »Sve je veoma dobro« je vrhunsko rešenje sveta, facit i rezultat kojem vodi svako istraživanje. A ako jc sve tako dobro, onda svako doživljavanje mora biti ljubav. Ljubav je pak u svom najvišem obliku kulminacija želje da se bude na radost svim bićima. Želja jc isto što i privlačna snaga. Prema tome, ljubav je kulminacija istinske privlačne snage ka skladno prilagođenom dodiru sa svim bićima. Ova privlačna snaga i skladno prilagođen dodir stvaraju mentalnu klimu »svetoga Duha«, koja jc, u stvari, osećanje zadovoljenja te težnje, osećanje da sc bude »jedno sa svim ostalim bićima«, osećanje da se bude »jedno sa Ocem«.

»Biti jedno« sa svim bićima znači osećati njihove patnje, njihove radosti, tugu i brige kao svoje sopstvene mentalne doživljaje. Ta bića su postala naše sopstveno telo, dco nas samih. Njihovo dobro je naše dobro, njihovo zlo i naše zlo.

I pošto je »bližnji« poslao deo nas samih, sasvim je prirodno da ga volimo kao sebe samog. Ali da bi »bližnji« postao deo nas samih on se mora najpre priključiti našem mentalitetu, kao što sc vagon priključuje kompoziciji voza da bi sa njom postao jedno. I baš kao što sc priključivanje vagona mora izvršti specijalnom napravom, tako sc i međusobno povezivanje ličnosti mora izvršiti specijalnim uređajem. Taj specijalni uređaj za povezivanje jedinki jc upravo ta jaka želja »da sc bude jedno« sa drugim bićima, tj. neodoljiva želja da se nesebično grli i miluje i da sc pobude prijatna osećanja kod svih drugih bića koja postoje. Ta želja i njeno zadovoljenje je stvarna ili opšta ljubav. Ona predstavlja vezu između svih živih bića. Osećati tu vezu u mislima jc to što se zove »sveti Duh«. Taj Duh je, dakle, veza koja povezuje jedinke sa svim ostalim bićima i stvarima u čitavoj stvarnosti i pomoću koje jedinka postaje »jedno sa Ocem«.

No, zona u kojoj vlada bračna ljubav nije zona u kojoj kulminira opšta ljubav, već samo njen embrion. A u zoni u kojoj opšta ljubav postoji samo kao embrionalni začetak ne može se očekivati mnogo blagosti, humanosti i nežnosti. Ovde mogu, naprotiv, cvetati suprotne tendencije: brutalnost i sebičnost. I onda zona postaje sedište »principa ubijanja«.

88

Jedino što ovde predstavlja opštu ljubav je supružnik ili princip braka. Jedino sc pomoću toga može doživeti nešto što podseća na slab odbljesak vrhunskog blaženstva koje povezuje jedinke viših svetova.

Toliko slavljena, u romanima opisivana i u stihovima opevana zemaljska sreća koja se sastoji u tome što dvoje zaljubljenih odlaze u bračni krevet i doživljavaju spajanje u jednu dušu i jedno telo, može sc tretirati kao slaba mesečeva svetlost u poređenju sa sunčanim sjajem istinske sreće, ili kao slabo svitanje koje najavljuje dolazak dana. Zemaljski čovek sc upravo nalazi u osvitu života.

39. GLAVA

U Bibliji se srećemo sa dva, dijametralno suprotna shvatanja morala

Zona u kojoj bračni princip vlada životom ili postojanjem, kao što smo rekli, je zona »principa ubijanja« ili »životinjsko carstvo«. Prema »Livets bog« (Knjiga života) zemaljski čovek je poslednja vrsta bića na razvojnoj skali u »životinjskom carstvu« i zato posmatran kao »životinja«, on jc najviše degenerisan. To znači da jc njegov dar za skladno prilago davanje zakonima životinjskog carstva veoma oslabljen i to na više područja.

Koji su to zakoni životinjskog carstva? Već smo napomenuli da jc životinjsko carstvo »embrionalna zona« sveopšte ljubavi, tj. njena početna zona. Zato je ova zona izraz stadijuma na kojem se voli kao sebe samoga, nc sva, već samo jedno biće. Dakle, isto kao i ranije opisana »zaljubljenost«.

Kako »zaljubljenost« traži uzvraćenu zaljubljenost, znači da na ovom stadijumu to još nije ljubav, već sc, naprotiv, javlja kao »egoizam«. Njena jc snaga još toliko mala da se može osetiti jedino tamo gde njeni zraci naiđu na glatke refleksne »tačke ogledala« koje mogu vratiti svetlost njenom izvoru ili činiocu. Razmena koja na taj način nastaje jeste ono što nazivamo »srećan brak«. Njen jc plamen još toliko mali da jedino uz pomoć natrag rcflektovane svetlosti može stvoriti toplotu koja treba da pođgreje bračnu sreću.

Ove refleksne »tačke ogledala« su bića suprotnog pola. I što je manje izražen pol kod tih bića, utoliko jc slabiji refleks, slabija svetlost, slabija toplota. Hladnoća može vladati čak i između bića istoga pola. A pošlo sc bića u životinjskom carstvu javljaju u dve velike grupe: specijalna bića muškog i specijalna bića ženskog roda, u mentalitetu životinjskog carstva nastaju dva velika područja ili polja u kojima svetlost sveopšte ljubavi ne može doći do izražaja, naime u okviru područja sopstvenog pola

89

ovih dveju grupa. Bića istog pola sc nc mogu međusobno voleti. Ona su po prirodi obdarena talentom za simpatije jedino prema bićima suprotnog pola. Sveopšta ljubav u svom pravom značenju sc može, na ovom velikom području podcljcnom na muški i ženski pol, shvatiti kao neprirodna, abnormalna pojava, kao perverznost. Ovo područje ima svoje sopstvene zakone koje je zemaljski čovek, koji još uvek mora da bude muško ili žensko biće i stoga pripada životinjskom carstvu, formulisao kao moral i nazvao »šesta zapovest«.

Propisi toga morala formulisani su u sledećim iskazima: »Ne čini preljube«, »Zato će čovek ostavili oca svoga i mater svoju i prilepiće se k ženi svojoj«, »A čovek koji učini preljubu s tuđom ženom, što jc učinio preljubu sa ženom bližnjega svoga da se pogubi i prcljubočinilac i preljubočinica«, »Ko bi spavao sa ženom oca svoga osramotio bi oca svoga. Oboje da sc pogube«, »Ko bi muškarca obležao kao ženu, učinišc gadnu stvar obojica, da sc pogube«, »I ko bi uzeo ženu i mater njenu, zlo jc , ognjem da sc spale i on i one«, »I ko bi spavao sa ženom kad ima vrijeme (menstru-aciju) i otkrio golotinju njenu otkrivši tečenje njeno, i ona bi otkrila tečenje krvi svoje, da sc islrcbc oboje iz naroda svoga«.

Kako može takav moral bili u skladu sa ovim: »Ne ubij!«, »Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga«, »Oče, oprosti im, jer ne znaju šta čine«, »Ne sudite da vam se ne sudi; jer kakvim sudom sudite, onakvim će vam se suditi«? Zar ovo nije jedan sasvim drugačiji moral? I zar sc u ovom drugom moralu ne kaže da »prvi kamen baci onaj koji jc bez grehova«?

A ko je bez »grehova«? Zar »bezgrešna« ličnost nije ona koja poštuje i zakon ljubavi iz istog tog morala, čak i ono »nc sudite«?

Dakle, bezgrešan je onaj koji zbog svoje sveopšte ljubavi nc može da sudi. Ali kako bi onda on mogao »baciti prvi kamen«? I kako bi sc onda uopšte mogla izvršiti smrtna kazna? Drugi moral sam odgovara na ovo pitanje fundamentalnim recima: »Ne svetile sc sami«, »Moja je osveta, ja ću jc vratiti, govori Gospod«.

Kada jc Spasitelj rekao da onaj ko je »bez grehova« treba da baci prvi kamen, to jc značilo da je on ovim recima ukinuo jednu hiljadugodišnju tradiciju, ukinuo je zastareli i oveštali moral, ukinuo jc mučenje i smrtonosnu dogmu i svetu dao moral zasnovan na mnogo dubljem uvidu u stvarne prilike, moral koji je bio nauka i koji jc u potpunom skladu sa večnim zakonima i večnom prirodom.

Očigledno jc da Biblija svojim propisima izražava dva dijametralno suprotna oblika morala. Prvi brani i slili brak smrtnom kaznom, dok ga ovaj drugi ukida kao i smrtnu kaznu učeći: »Ako tc neko udari po desnom obazu tvom, okrcni mu i drugi«, »Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine«, »Od ove ljubavi niko veće nema, da ko život svoj položi za prijatelje svoje«, »Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe«.

90

Ovdc sc nc postavlja uslov da »bližnji« mora biti bračni partner, niti da mora biti suprotnog pola.

Ali, voleti kao sebe samoga biće koje nije bračni partner, prema starom moralu jc »brakolomstvo«. Ako čovek voli drugog čoveka, ili žena voli drugu ženu kao što voli samu sebe, to jc prema tom moralu zločin. Prema istom moralu svi ovi slučajevi se tretiraju kao kršenje bračnog zakona ili šeste zapovesti u toj meri da čak opravdavaju smrtnu kaznu. Ono što prema novom moralu vodi nebu i sreći, prema starom vodi u smrt. Ono što je ideal u jednom, to je smrtni greh u drugom.

Pa kako sc moglo dogoditi da »Biblija« sadrži takve protivurečnosli da čak negira samu sebe izražavajući dva dijametralno suprotna ideala kao osnovni životni uslov za ljude?

Možda neko misli da jc sadržaj Biblije izmišljen, da je rezultat fantazije, naivnosti i nestvarnosti. Takvo shvatanje je sasvim pogrešno. Biblija sadrži misli koje su najveće istine sveta, izraz najvećih znanja i nauka i zato je do sada bila najveće delo svetskog morala. Ali Biblija je stvarana u veoma dugom vremenskom periodu, dobijala jc pečat raznih autora i njihovog većeg ili manjeg poznavanja misterije života ili prirode. Niko nc može da razume Bibliju, pre nego što sopstvenim doživljavanjem nc dobije superioran uvid u tu misteriju, tako da može, sam uz pomoć prirode, korigo-vati njena rešenja. Zato ćemo se vratiti prirodi i dozvoliti da nam sam život pokaže da jc »Reč božja« istina i da će zato kao i sve nepobitne, matematičke istine ostati, večna, pa čak ako i nebo i zemlja jednom propadnu.

40. GLAVA

Kada se vlast autoriteta zasniva na zasturelim moralnim shvatanjima, a brak bude pitanje ekonomije

S obzirom da brak može postojati jedino kao osećanje da se »sa bićem suprotnog pola bude jedno« i s obzirom da takvo osećanje može postojati i bez uvercnja iz knjige venčanih, dva bića mogu biti pravi supružnici i bez knjige venčanih. Isto tako, s druge strane, dva bića koja imaju uvercnje iz matične knjige venčanih, a nc osećaju da »skupa čine jedno«, žive zajedno, iako u stvari nisu u braku. Koliko ima takvih brakova danas koji su zakonom zaštićeni i od crkve blagosiljani!

Stvarni brak sc nc postiže parčetom papira. Brak koji se zasniva samo na uvercnju iz matične knjige venčanih jc lažni brak, to jc prcvara društva i dece koja sc rađaju u takvom braku, to jc kršenje šeste zapovesti, to jc , u stvari, brakolomstvo.

91

To što ovakav nemoral postoji i što je čak zaštićen autoritetom vlasti i blagoslovom crkve, umnogome zavisi od njihovog nedovoljnog poznavanja sadašnjeg mentalnog stanja života koji su dužni da štite i da ga vode. Pomcnuti autoriteti ne poznaju sadašnju apsolutnu analizu života, njegove odredbe u planu sveta kao ni sadašnje simptome i izraze tih odredbi. Njihova vlast se zasniva na propisima, na receptu i moralu koji imaju korena ili oslonac na sasvim drugom mestu u procesu razvoja života, a nc na ovom stupnju razvoja na kojem se zemaljski čovek danas nalazi. Tako nastaje sukob između tog morala i stvarno napredne ljudske prirode. Poštovanje takvog morala postaje prepreka za naprednu prirodu jedinke koja ide ukorak sa razvojem. Stvari ne postaju bolje lime što ti autoriteti još nisu uspeli da izgrade ekonomsku administraciju sveta u skladu sa zakonima života, zbog čega jc korišćenje celokupne ekonomije ili blagodeti zemlje još uvek uveliko pitanje snage, inteligencije, bezobzirnosti, brutalnosti i zamaskiranog otimanja, pljačke i prevare. Drugim recima: dokle god međusobno dele svetska dobra na način sličan životinjskom, tako da slabi i bolesni propadaju u siromaštvu i gladi, dok jaki, lukavi i bezobzirni prigrabe sve (vidi u knjizi »Livets bog«, 4. deo) to mora prouzrokovati nepravilnosti na svim drugim poljima. Pa čak i brak mora biti pitanje ekonomije.

No, u zonama gde osećanja dvaju bića da čine »jedno« zavisi od ekonomije, tj. od društvene klase, novca, ugleda, načina života, navika i običaja, tamo ovo božansko osećanje ne može ostvariti svoje puno pravo, već se pretvara u lažne brakove, i kršenje šeste zapovesti. A pod zaštitom lažnog morala ili vere kao i uz blagoslov svetovnih i crkvenih vlasti nastavlja se »brakolomstvo«, što znači: biti vezan za jednog partnera, ne bračnom ljubavlju, već uverenjem iz matične knjige venčanih i u takvom braku rađali decu.

No, iluzorno shvatanje, moral ili verovanjc nc može sc dugo odupirali prirodi. Istina i slvamost na kraju uvek pobeđuju. To važi i za čovekove unutrašnje nagone. Sve što jc neprirodno mora propasti, makoliko se to danas smatralo moralnim, pravednim ili svetim.

Nismo li možda baš zbog toga svedoci naglog propadanja zastarelih moralnih shvatanja iz prošlosti i naglog porasla broja razvedenih brakova, neverstava u braku, vanbračno rođene dece i svega što sc obično smatra »kršenjem« šeste zapovesli. Gledano sa stanovišta slarog morala svet sc nalazi pred novom »Sodomom i Gomorom«, gđc sve propada u »grehu«, »nepoštovanju običaja« i u »perverznosti«.

A da li jc svet zaista tako loš? Nije li u osnovi takve pesimističke slike ljudsko verovanjc u stara shvatanja ili moral, njihova naivnost i nepoznavanje plana svela? Sa božjeg stanovišta, što će reći sa stanovišta prirode, svet ne izgleda ni izdaleka tako grozno. Odande se vidi da je »sve veoma dobro«. Uostalom, opisano stanje postoji samo u zoni zemaljskog braka. A pošto zemaljski brak, kao što ćemo dalje videti,

92

polako nestaje, to znači da zemaljski čovek polako napušta zonu braka. Zato je normalno što za neupućenog život u toj zoni izgleda čudno. Nešto što sc nalazi u procesu propadanja i degeneracije nikada ne može izgledati savršeno i lepo.

41 . GLAVA

Zona savršenog braka

Brak se, dakle, ne zasniva na formalnom papiru, izvodu iz matične knjige venčanih, već na osećanju bića da s drugim bićem »čini jedno«. Zato na svetu postoje mnoge »oženjene« ili »udate osobe« koje nisu upisane u matične knjige venčanih, kao što postoje bića upisana u matične knjige venčanih iako uopšte nisu »oženjeni«, odnosno »udate«. Kad sc radi o životinjama, ovo »osećanje da čine jedno« s drugim bićem postiže sc samo prirodnom podelom bića na dva pola: muški i ženski.

Specijalnom gradom seksualnih organa kod oba pola i njihovom međusobnom zavisnošću u postizanju orgazma, kao i njihovim obostrano usklađenim dejstvom postiže se kulminacija tog božanskog osećanja. Mentalitet životinja formira se specijalnom građom seksualnih organa njihovih organizama. Čitavim njihovim telom struji snaga koja utiče na njihov mentalitet u obliku neodoljive želje da se uživa u »osećanju biti jedno« sa drugim bićem. A kako se ovo osećanje može postići ili izazvati jedino kontaktom seksualnih organa bića suprotnog pola, neizbežno se javlja potreba za posedovanjem takvog bića. Čitav mentalitet jedinke oblikuje sc ovom potrebom. Zadovoljenje ove potrebe postaje životni uslov. Bez zadovoljenja ove potrebe život nc vredi mnogo, a jedinka se oseća suvišnim bićem.

Osim toga život organizama jc tako konstruisan da sc organizmi razmnožavaju putem ovakvog kontakta seksualnih organa, tako se stvaraju novi organizmi, što omogućuje večnom »JA« koje upravlja organizmima da neprekidno stvara nova tela za svoju inkarnaciju.

Skupni organizam životinjskog carstva predstavlja samo jedno avanzovano »biljno telo«. Ono mora imati sunca, toplotc i vlage. U tom »biljnom telu« svaki novi organizam predstavlja samo novi izdanak. Seksualnom aktivnošću omogućuje se stvaranje novih izdanaka, a time i održavanje ovog »biljnog tela«. Dakle, svi smo mi pupoljci na istom stablu i svi imamo istu sliku porodičnog stabla. Svi pripadamo istoj porodici, svi smo kosmička braća i sestre. To ovde napominjem samo zato što je znanje o ovom bratstvu, kao što ćemo kasnije videti, vrlo veliki i važan faktor za objašnjenje prirode ljubavi i postizanje osećanja »biti jedno sa Ocem«.

93

Životinjama je uskraćeno doživljavanje ovog osećanja, ovog mentalnog stanja, jer je njihov mentalitet, kao što smo rekli, stvoren jedino da mogu doživeti »da čine jedno« sa bićem suprotnog pola. Zato je za njih, do daljega, biće suprotnog pola najviši cilj u životu. To jc objekat obožavanja, to je njihova istinska religija i pobožnost. Posedovati biće suprotnog pola je za njih doživljaj najvećeg blaženstva. Tamo gde je ovo blaženstvo obostrano, postoji savršeni brak, tamo je kulminacija ispunjenja šeste zapovesti. Tamo nc postoji brakolomstvo. Tamo se »ostavlja otac svoj i mater svoja i priljubljuje se k ženi svojoj«. Tamo nikada muž ne »pogleda u tuđu ženu« i zato on neće »učiniti preljubu u srcu svom«. Ovde sc nc dešavaju namerni pobačaji. Ovde se ispunjava božja poruka: »Rađajte se i množite se i napunite zemlju«3 Niko ovde ne čini »brakolomstvo« time što »puštenicu« uzima za ženu. Ovde niko ne »obleže muškarca kao ženu«. Ukratko rečeno: sve što je u Bibliji određeno u vezi sa brakom ovde se izvršava kao nešto samo po sebi jasno. Pošto ovde bića predstavljaju najvišu kulminaciju »principa muškog i ženskog pola«, stvorena su tako da strukturom svog organizma i celokupnim stanjem svoga mentaliteta ne mogu činiti drugo, do pridržavati se bračnog zakona.

Zona u kojoj jc čitava priroda fizičkog i mentalnog bića određena da ispunjava zahteve šeste zapovesti je zona savršenog braka. To jc »rajski vrt«. Ovde žive »Adam« i »Eva«. Da svaki dan poseduju jedno drugo, to za ova bića predstavlja prisustvo Boga u rajskom vrtu.

42. GLAVA

Progonstvo iz raja

Gde se nalazi taj »rajski vrt« i kakva su to bića koja u njemu kulminiraju u manifestaciji muškog i ženskog pola? To zasigurno nisu bili zemaljski ljudi, jer kao što smo videli oni se pridržavaju šeste zapovesti, pa i kad to rade ne čine to zbog urođenog smisla, već zbog visokog mentalnog zida kroz koji se mnogima nije lako probiti pa moraju ostati u njegovim okvirima, manje više protivu svoje volje,

Materijal od kojeg jc taj zid sagrađen zove se: religija, opšte zakonodavstvo i sudstvo, običaji i tradicije. Taj sc zid zove »moral«.

Koliko bi se tek poštovala šesta zapovest kad toga zida ne bi bilo? Zar ne bi stanje »Sodome i Gomore« bilo još teže nego što je danas?

94

A šta se može reći o »životinjama« koje žive slobodno u prirodi? One nemaju religiju, zakone, niti sudstvo i uopšte nc razmišljaju o običajima i tradicijama. Zato one nc mogu da podižu zid kojim bi štitile svoj brak.

Ne mogu - ali one to i ne moraju. One nose bračne zakone u svojim srcima. Kod njih su bračni zakoni opštevažeći, neprikosnoveni, prirodni dar svih jedinki. On vlada njihovim instinktom, njihovim stvarnim bićem. On je za njih životni uslov. U njihovoj svesti ne postoji druga mentalna klima sem one koja podstiče brak i oplodnju. U njihovom životu je najuzvišeniji doživljaj brak u jednom ili drugom obliku. One se ne žene ili udaju u prisustvu sveštenika ili matičara. Nemaju uvercnje o venčanju. Pa ipak, jedino smrt može prekinuti njihovu bračnu zajednicu. Stabilnost njihovog braka zasniva se isključivo na potpunoj odanosti partnera, a nikako na propisima vlasti.

Društvo koje se sastoji od ovakvih bića je zona vrhunskog bračnog savršenstva, to je pravi »rajski vrt«. »Životinje« su, dakle, stvarni »Adam i Eva«.

Ali, postoji i nešto što se zove »prvi grch« i »proterivanjc iz raja«. Postoji, dakle, nešto što je bilo uzrok da »Adam i Eva« nisu mogli ostati u »raju«. Pošto je to bračna zona, ona bi sc mogla nazvati »bračnim rajem«. Najveću svctlost, najviše osećanje blaženstva činilo je ovdc osećanje muškog i ženskog bića da poseduju jedno drugo, a vrhunac toga osećanja je stalno ponavljanje situacije u kojoj osećaju da »zajedno čine jedno«. U tom raju je to bila najveća manifestacija Boga. To je bio glas koji je zvučao u raju. To jc bilo doživljavanje dok nisu »okusili plodove sa drveta znanja o dobru i zlu«.

Ali, uzvišena božja pojava nije nepromcnljiva u svojoj uzvišenosti. Bića nc mogu stalno biti pred prizorom manifestacije jedne iste strane božjeg bića. »Adam i Eva« nisu mogli čitavu večnost doživljavati Boga samo na jedan te isti način, tj. da večito polažu pravo svojine nad bićem suprotnog pola. Oni nisu mogli odoleti izazovu da ne »probaju plodove sa drveta znanja«.

»Jesti plodove sa drveta znanja« u ovom slučaju znači razmišljati ili intcrespvati se za stvari koje nc služe održavanju i unapređenju »rajskog vrta«, odnosno bračne zone. Ali interesovanje za stvari koje ne koriste braku može samo štetiti njegovom opstanku, naročito ako sc savršenstvo takvog opstanka zasniva isključivo na potpunom angažovanju životnog interesa jedinke, tj. angažovanju njene celokupne životne energije.

A pošto jc brak bio osećanje najvećeg blaženstva u ovoj zoni, njen najvažniji životni uslov, stanovnicima »rajskog vrla« se činilo da interes za druge stvari narušava njihovu životnu sreću. No, životna sreća se ne može narušavati u nedogled a da se nc primeti njeno nestajanje. Prolazi sc kroz mnoge patnje i bolove, stiču se gorka iskustva. A pošto se tako stiču znanja i mudrost, zabranjeno voće postaje sredstvo za saznanje o »dobru« i »zlu«. A to su, u stvari, znanja o božjem planu sveta. Dakle,

95

»drvo znanja« jc božji plan strukture sveta. Doživljavanje znanja o strukturi sveta je »sveti Duh«. To znači da je taj duh bio zabranjeno voće u »Edcnskom vrtu«. Uživanje u tom »voću« jc što i »proterivanjc iz raja«. Tamo gde zona »svetog Duha« nastupa, zona braka mora da odstupa. Sto veću potrebu osećaju bića za ovim voćem i što više u njemu uživaju, manje su pogodna da ispunjavaju uslovc za boravak u »raju«.

Dakle, naslađivanje ovim »voćem« omogućilo je biću da stekne znanja o »dobru i zlu«. Prvo saznanje do kojeg jc dovelo kršenje zabrane je saznanje o »golotinji«. Posle učinjenog greha »Adam i Eva« su videli da su bili goli, tj. počeli su osećati mentalnu hladnoću. »Zabranjeni« put jc imao svoje posledice. Učinjeni prestupi su stavili u pokret tok »sudbine«. Pokretanje sudbine je počelo da izaziva »zlo«, što je stvorilo hladnoću kod okolnih bića. Prema ovom pokretanju sudbine, prema ovoj »hladnoći« bila je preslaba »toplota« koju je donosila novoosvojena sreća. Ona ih nije mogla zaštititi i zato sc pokrivaju »smokvinim listom«. Ovim je otpočelo sasvim drugačije postojanje. »Adam i Eva« su već bili na putu koji je vodio iz »raja«, ostavljajući za sobom sreću i bezbrižnost, svetlost ili »drvo života«. Krenuli su u mrak, u zonu bola i patnji, gde je zemlja »prokleta«, gde žena »rađa s mukama decu«, gde ćc čovek »jesti hleb u znoju lica svoga« i gde će sc »s mukom od zemlje hraniti do veka svojega«.

Mnogo hiljada godina kasnije srećemo ponovo »Adama i Evu« kako još uvek lutaju putem koji vodi iz »Edenskog vrta«, napuštajući zonu braka, stalno jedući sa »drveta znanja«.

Veliko uživanje plodova sa »drveta znanja« donelo im je ogromna znanja o »zlu«. Postali su pravi eksperti u stvaranju mraka. Svi nose »Kainov znak«. Postali su savrše­ni geniji u međusobnom tiranisanju, mučenju i stvaranju patnji. 1 sam pakao se zasniva na njihovoj genijalnosti sekciranja. Zemlja jc postala pozornica »pakla«, a u »Adamu i Evi« ili u stanovnicima toga »pakla« prepoznajemo današnje zemaljsko čovečanstvo. Dakle, zemaljski čovek i žena su »begunci iz raja« koji momentalno prolaze kroz najmračniju zonu života.

Ovi »begunci« su »prah« u koji se udahnjuje »duh života« samim tim što »jedu sa drveta znanja«. »Adam i Eva« su čovek koji nastaje i koji se nalazi u procesu for­miranja »po obličju božjem«. Njihovo stalno »jedenje plodova sa drveta znanja«, neprestano kršenje »rajskih« zakona onemogućuje im povratak. »Ali u kući Oca stanovi su mnogi«. I čovek koji nastaje žuri ka novom stanju svoga bića, prema svetlu koje dolazi iz daljine, iz jedne nove prekrasne zone. Jedan novi, uzvišeni raj očekuje izgubljenog sina. Zraci božje ljubavi probijaju se do najdubljih tmina života.

96

43. GLAVA

»Adam i Eva« propadaju, ali se ponovo javljaju kao »savršen čovek«

Zemaljski čovek jc, znači, begunac iz »rajskog vrla«. S obzirom da je taj »vrt« zona kulminacije braka znači da se to biće udaljava od potpuno savršenog braka, od savršene mogućnosti zaljubljivanja, od principa parenja, od supružničkog principa. Naravno da ovo bekstvo nije trčanje i da sc nc može izraziti fizičkim razdaljinama, to jc promena mentaliteta. Ta promena znači pretvaranje »životinje« u »čoveka«. »Rajski vrt« je »životinjsko carstvo«. Osnovni zakon tog carstva jc šesta zapovest. Najveća sreća u ovom carstvu postiže se parenjem ili brakom. Najviša pojava Boga u ovom carstvu je onda kada jedno muško i jedno žensko biće »osećaju da zajedno čine jedno«. Drugi oblik životne sreće se opisuje kao »jedenje sa drveta znanja«. To je »zabranjeno voće«. Prestupnici rajskih zakona ili »Adam i Eva« su, dakle, zemaljski čovek.

Velikim konzumiranjem »plodova sa drveta znanja« to biće jc steklo izvesna znanja 0 »dobru« i »zlu«. Po ovome će sc ono razlikovati od ostalih stanovnika »raja« koji poštuju »rajske zakone«, tj. bića koja mi inače nazivamo »životinjama«. Naime, životinje ne znaju ništa o »dobru« i »zlu«. One žive potpuno prema bračnim zakonima, svaka na svoj specifičan način i još uvek nc mogu da se »ogrešc« o tc specijalne propise s obzirom da poštovanje tih propisa za njih predstavlja doživljava­nje najprijatnijih osećanja, ili životnu sreću.

Zemaljski čovek jc, naprotiv, najstariji stanovnik životinjskog carstva i zato jc svojim reinkarnacijama doživljavao tu istu životnu sreću kroz neizmerno dug vremenski period i bezbroj mnogo puta, tako da je njena životvoma snaga polako degenerisala i oslabila. Prema božjem planu sveta svako preterano uživanje postaje mučenje. Čovek koji bi bio osuđen da za hranu dobija samo svoje najomiljenije jelo, servirano svako jutro, podne, veče i u svako doba dana i noći, kad god bi osetio glad, na kraju bi mu se omiljeno jelo toliko ogadilo da ne bi izdržao i kukao bi za nekom drugom vrstom hrane. To važi i za druga uživanja. Preterano ponavljanje čini stvari dosadnim. Isti vic sc nc priča više puta istim slušaocima. Upravo ovaj princip u strukturi plana sveta unapređuje razvoj, podstiče stvaralaštvo, omogućuje novatorstvo 1 pronalazaštvo. Kada su stanovnici »raja« doživljavali dovoljno dugo svoje postojanje u »raju« i nauživali sc običnog, zakonom dozvoljenog »voća«, počinju da doživljavaju takav oblik postojanja manje interesantnim, to sc čak pretvara u mučnu dosadu i tako se rađa želja za kontrastom. »Promena pruža zadovoljstvo«. Ali, to zadovoljstvo se postiže jedino zalaženjem u »zabranjeno« područje i jedenjem »voća« koje vodi »proterivanju iz raja« i menjanju celokupnc prirode bića.

97

Dakle, zemaljski čovek je prastari stanovnik »rajskog vrta« koji je toliko mnogo jeo zakonom dozvoljeno voće, toliko mnogo uživao u takvom obliku životne sreće da to više nije bilo interesantno za njega. Za njega to nc može više predstavljati dovoljno veliku sreću koja bi mogla zaokupljati njegovu svest, ispuniti sav njegov mentalitet. U njegovom unutrašnjem životu rodila se neodoljiva želja za uživanjima koja nemaju veze sa brakom i takvo je uživanje postalo njegov životni uslov. Zato on mora svaki dan da jede »zabranjeno voće«, ali zato mora stalno osećati da je »go«, mora osećati hladnoću i stalno sc mora pokrivati »smokvinim listom«.

A šta znači to »pokrivati se smokvinim listom«? Naravno da to ne znači obući odclo u običnom značenju tc reči. To nc znači ni da su se »Adam i Eva« postideli svojih nagih tela, ili da pokažu svoju prirodu, svoj izgled, ili svoje polne organe. Osim toga, oni si se nalazili još uvek preblizu božjeg sjaja. Tek u jednom mnogo kasnijem periodu smokvin list će im pokrivati čak i te stvari.

»Smokvin list« ne znači ovde odeću, već predstavlja simbol otpora protiv posledica »Adamovog i Evinog« kršenja bračnih ili »rajskih« zakona.

U zoni gde jc sreća zavisila od poštovanja tih zakona bilo je nemoguće učiniti prekršaj, a da sreća ne bude iz osnova poljuljana. Narušena sreća je morala izazvati strah i nemir pošto je stvorila zahlađenje između pravednih stanovnika »raja« i »prekršitelja«. Prekršitelji sc nisu više mogli osećati među svojima, osećali su se tuđincima. Postali su beskućnici u zoni koja je i pored svega bila njihov zavičaj u kojem su doživeli toliko mnogo lepih trenutaka sa Bogom, u vidu osećanja da spojeni međusobno »čine jedno«. Upravo ta sreća im je nedostajala, naročito sada dok »zabranjeno voće« u kojem su tražili uživanje još uvek nije bilo dovoljno »zrelo« pa jc zato bilo »kiselo« i »gorko« i delimično još nije bilo jestivo. Osećali su da su proterani prema nekom nepoznatom svetu. Jedino što su znali o tom drugom svetu jc da je to bila - »smrt«. Zapovest koju su prekršili i nisu prestajali da krše, a koja je bila data »Adamu« ukratko je glasila:

»Jedi slobodno sa svakog drveta u vrtu, ali sa drveta znanja o dobru i zlu, s njega ne jedi, jer u koji dan okusiš od njega, umrećeš«.

»Adam i Eva« zaista idu u susret smrti, ali oni ne znaju da ćc jednog dana šetati preko svog sopstvenog groba, kao sasvim nova, uzvišena bića. Oni nc znaju da »smrt« znači nestanak »životinje« iz njihovog sopstvenog mentaliteta i da će posle tc smrti vaskrsnuti da bi nastavili život u sjaju božjem, u sveopštoj ljubavi, po obličju njegovom: kao savršen čovek.

»Smrt« jc , dakle, duh koji presreće i plaši begunce iz raja, bilo gde da se nalaze, bilo kud da idu ili se okrenu. Ne postoji put povratka niti izlaz. »Adam i Eva« vode očajnu borbu protivu »smrti«. »Smokvin list« je narastao i dalje raste. Danas je već dostigao veličinu milionskih armija, ratnih flota naoružanih najrafiniranijim oruđima

98

za masovno uništavanje, bombarderima, tenkovima, torpedima, rasprskavajućim mecima, bojnim otrovima itd. »Smrt« ubira svoju veliku žetvu. »Adam i Eva« sc uništavaju. »Životinja« u mentalitetu zemaljskog čoveka vrši samoubistvo. No, iznad pustih tamnih bojišta ja vidim »Adama i Evu« gde vaskrsavaju i kao »savršen čovek« pretvaraju crni grob egoizma u jedan novi, divan svet, u jedno novo, divno nebo gde vlada sveopšta ljubav i pravda.

44. GLAVA

Novi mentalitet potiskuje brak koji degeneriše

DakJe, zemaljski čovek jc »Adam i Eva« koji manifestuju »prvi greh« jedući voće sa »drveta znanja o dobru i zlu« i zbog toga napuštaju »rajski vrt« ili zonu braka. Ova zona nije fizički predeo na zemlji, već mentalno stanje, stepen razvoja, način na koji živo biće doživljava sreću u svom večnom postojanju. Pošto ovo osećanje sreće nastaje kao posledica ispunjavanja određenih uslova ili zakona, sreća zavisi isključivo od ispunjavanja uslova koji se sastoje od jedne jedine stvari - braka.

Sve što ne vodi u ovom pravcu, svaka manifestacija, misao, svaki cilj koji ne ide u korist braka, može smetati braku, podrivati uživanje u sreći ili mentalnom stanju koje se zove »rajski vrt«. Zato je samo po sebi jasno da takve manifestacije, misli i ciljevi moraju biti »zabranjeno voće« u tom vrtu, a jesti plodove sa »drveta znanja o dobru i zlu« mora sc smatrati velikim grehom.

»Jesti voće« može se tumačiti jedino kao doživljavanje prvih saznanja, što opet znači razvoj razuma, inteligencije i mudrosti. Početak takvog razvoja je, dakle, »prvi greh«.

Šta da se onda kaže za naše današnje univerzitete, visoke škole i učilišta? To su prave fabrike za proizvodnju »grehova«. A naučnici ili nastavnici u tim institucijama su bića koja su se prejela voća »sa drveta znanja« i zato su postali specijalisti u kršenju »rajskih zakona«. Ne samo da su oni sami »prekršioci«, već svojim životnim delom uzimaju na sebe ulogu »zmije« i »varaju« svoje učenike nudeći im svakodnevno »zabranjeno voće« podučavajući ih mnogim stvarima koje nemaju veze sa brakom, kao napr.: matematika, geologija, astronomija i druge nauke. Kakve veze imaju ove nauke sa brakom?

Zar lisičji par u mračnoj jazbini, ili par roda u svom gnezdu na krovu seljačke kuće, ili par Eskima u svom skromnom iglou u polarnom krugu ne uživaju stoprocentnu bračnu sreću i bez tog »zabranjenog voća«?

99

Neko ćc možda ustvrditi da jc nauka omogućila da se oko braka stvori moderan i komforan luksuz i na taj način ga učinila srećnijim. Zar to nije velika iluzija? Bračni drugovi kojima treba komfor, luksuz i bogatstvo da bi ostvarili bračnu sreću, već su degenerisani u bračnom smislu. Bračna sreća koja se oslanja na takve stvari je manja od bračne sreće kojoj nisu potrebne takve stvari.

U sferi u kojoj zadovoljstvo bračnih drugova što osećaju da poseduju jedno drugo i da zajedno »čine jedno« predstavlja osećanje najvišeg blaženstva ili životne sreće oni sc rado odriču svega ostalog, samo da bi doživeli i sačuvali takvo osećanje. Ukoliko se nc mogu odreći svega radi ove sreće, znači da za njih ovakvo osećanje nije više najveća sreća u životu, već su za njih veća sreća one stvari kojih se ne mogu odreći. Takvi bračni partneri su dosta odmakli od centra »rajskog vrta«, tim pre što takve stvari mogu biti jedino »zabranjeno voće«.

Moderna nauka, obimne studije, istraživanja o svemu i svačemu u osnovi predstavljaju »jedenje sa drveta znanja« i zabadaju veliki klin u mentalitet zemaljskog čoveka. Pored interesa za brak koji mu je u početku ispunjavao sav mentalitet, a sada mu je preko ovog klina nakalemljen čitav okean znanja i informacija. Ova nova znanja i informacije nužno pobuđuju nova interesovanja. I tako uporedo sa interesovanjem za brak, rastu i novi interesi. Prvo interesovanje mora sada da deli mesto sa drugim. Tako brak prestaje da bude jedina preokupacija dotičnih bića. Ovo novo interesovanje se također mora negovati. A što se više neguje novo interesovanje utoliko brže degeneriše brak. Vremenom brak postaje sporedna stvar, da bi ga reinkarnacijom jedinke iz života u život novi mentalitet sasvim istisnuo. Jedan novi »raj« je na pomolu. Bračni partneri »Adam i Eva« odbacili su svoj životinjski duh. »Duh životni« »udahnut« je u »prah zemaljski«. Jedno neuko biće je postalo prosvećeno. Nastao je savršen čovek »po obličju božjem«. Novo blistavo biće obavljeno znanjem i mudrošću koja čini istinski sjajnu gloriju opšte ljubavi spremno je da ugleda svet.

45. GLAVA

»Večna izgubljenost«, »večna smrt« ili apsolutna propast moraju za sva vremena ostati to što su uvek i bili - iluzije

Ako »prvi greh« znači razvoj razuma i mudrosti (šta bi inače moglo da bude »jedenje voća sa drveta znanja«?) i ako je taj razvoj »udahnjivanje duha životnoga« (šta bi nače moglo biti drugo? Mrtve stvari ne mogu postati žive, a žive se mogu menjati udahnjivanjem »duha životnoga«) i ako je dalji rezultat tog razvoja preobražaj

100

životinje u čoveka, onda taj »prvi greh« u svom pravom značenju i nije nešto »đavolsko«, kao ni što sva gorka iskustva i patnje koje on donosi nisu apsolutni pakao. Bez iskustava nema znanja. Bez znanja nema života. Vcrovati da samo prijatna iskustva dolaze od Boga, a da sva neprijatna iskustva imaju drugo »đavolsko« poreklo je izraz naivnosti po božjem planu sveta. Takvo verovanje ili shvatanje se zasniva na nepoznavanju nužnosti principa kontrasta. Bez kontrasta ne može biti opažanja, bez opažanja nema doživljavanja, a bez doživljavanja nema života. Svetlost i senka su jednako potrebne i zbog toga jednako božanske.

»Lukavstvo zmije« i »prvi greh« sa svim mračnim što donose - porođajne bolove žene, hleb koji čovek jede »u znoju lica svog«, »zemljino prokletstvo« i »proterivanje iz raja« - ako sve to čini da se životinja preobražava, da se razvije savršen čovek, ako to omogućuje čoveku da učestvuje u svesti samoga Boga, da učestvuje u božjem znanju i u mudrosti božjoj, što opet stvara nenarušivu sreću ili blaženstvo, onda se na čitav ovaj proces prvog greha u njegovoj apsolutnoj analizi može gledati jedino kao na izraz najviše ljubavi, stvaralaštva i svemoći, koji nikada nc može ostavili ni jedno biće u »večnoj izgubljenosti«, u »večnoj smrti« ili »apsolutnoj propasti«. To ćc, dakle, biti garancija za čitavu večnost da će li pojmovi ostati samo iluzija, što su kroz čitavu večnost i bili, i da ćc sve što je živo moći da doživi sebe kao »put, istinu i život«, da će biti »jedno sa Ocem« i da će se nalaziti usred »carstva nebeskoga«.

46. GLAVA

Crkva i svestenstvo su »kerberi s platnenim mačem«

• A šta kažu crkva i sveštenstvo o ovom procesu stvaranja? S obzirom da se u pravovernoj crkvi i sveštenstvu još nisu dovoljno »najeli« »zabranjenog voća s drveta znanja o dobru i zlu« kao u nauci, normalno je da crkva ne može imati istovetne stavove sa naukom.

Dok u nauci stalno »jedu sa drveta znanja«, crkveni krugovi upozoravaju na takvo »jedenje«, pa sc čak prema tome neprijateljski odnose. Sta da sc kaže o inkviziciji i njenim lomačama i mučilištima, njenoj diktaturi nad kraljevima i carevima, njenim zabranama, pokušajima da onemogući sve što je novo i revolucionarno na polju znanja i informisanja. Nisu li spalili čoveka samo zato što je tvrdio da je zemlja okrugla? I zar on nije bio samo jedan od mnogih koji su zbog nadmoćnije pameti optuživani za vezu sa đavolom, »zmijom« i smatrani su »jereticima«, »grešnicima«, »vešticama«, »čarobnjacima«. Bila je dužnost svakoga da takve ubija. Zar Hristos nije morao umreti

101

razapet na krstu samo zato što je propovedao znanje koje je bilo veće od »rajskog znanja« i težio ka mnogo višoj ljubavi nego što je životinjsko zaljubljivanje ili bračno pravo svojine. Nisu li prvi hrišćani često bacani divljim zverima na zadovolj­stvo i za razonodu neuke i perverzne mase koja je i sama već bila izašla preko »rajskog« praga pa je zato bila prinuđena da u ovakvim krvožednim zabavama traži način za poboljšanje svog degenerisanog bračnog blaženstva? Zar sc sve ovo nije dešavalo uz saradnju i odobrenje paganskih sveštenika? Nisu li i sami vladari pripadali tom sveštenstvu? I šta sc danas govori sa predikaonica širom sveta? Zar u tome nema istih tendencija? Zar sc ne obezbeđuju stalno protiv novih saznanja, protiv novog »voća sa drveta znanja«? Zar se stalno ne ponavlja da su »putevi božji neistraživi« i da treba »samo verovati«? I zar nisu oni »prvi uvek poslednji«, naime da su sveštenici, »sveci« i »spašeni« poslednji koji primaju i šire nova znanja. Čak se i u današnje doba autori takvih znanja često žigošu kao »lažni proroci«, »antihristi«, »prevaranti« itd., zaboravljajući da je kolevka modeme nauke bila baš u okvirima religije.

Da, crkva i sveštenstvo su svim snagama čuvali stražu oko »rajskog vrta«. Svom svojom lukavošću i hrabrošću i svom vlašću borili su se protiv i otežavali pristup do »drveta znanja«. Lancima su okovali čovečanstvo u primitivnost i neznanje i time sc deklarisali kao »kerberi sa platnenim mačevima koji čuvaju rajski vrt«.

Crkva i sveštenstvo su, dakle, božja straža rajskog vrta i bračne zone. Oni predstavljaju vlast za zaštitu kulminacije bračne sreće koju u tom »raju« predstavlja »drvo života«, prvobitno rajsko »doživljavanje Boga«.

Oni ne puštaju unutra interesovanja koja bi mogla opustošiti »rajski vrt«, već ih zabranjuju žigošući ih kao »zlo« i »greh«, kao »put u večitu izgubljenost«. Time se ova sfera čuva i štiti od infekcije sodomskog nemorala, od »proteranih« i previše »pametnih« »Adama i Eve«, a u korist niza bića čiji se mentalitet još uvek mora vaspitavati skoro stoprocentnim bračnim radostima ili bar donekle »savršenim brakom«, pa zbog toga oni još uvek nc poseduju niti mentalitet, niti organizam da bi se slobodno upustili u lutanja kroz mrak izvan »rajskog vrta«.

Uloga »kerbera« je božanska. Kao što ćemo kasnije videti, postoje razlozi za zahvalnost Bogu što oni postoje. Sasvim je razumljivo što se ljudi nauke i ljudi crkve ne slažu baš dobro. Oni prvi koji »varaju« ljude mameći ih »zabranjenim voćem« sa »drveta znanja« i odvode ih iz »raja« imaju ulogu »zmije«, dok drugi zatvaraju put do »drveta znanja« i bore sc protiv »jedenja« njegovih »plodova«, naročito u oblasti religije.

Međusobnim konfliktima i reakcijama između ova dva faktora izgrađuje se i unapređuje stvaranje savršenog čoveka. »Plameni mač kerbera« štiti jedinke, dok ih njihova sopstvena krila znanja, nauke i mudrosti ne budu mogla da ponesu preko ponora večite izgubljenosti, prema novom raju, prema novoj sreći ili doživljavanju

102

»drveta života«. Niko ovde ne može biti izgubljen. I pored »zmije« i »prvog grcha«, i pored sveg »prokletstva« i »bola« ostaće »Adam i Eva« u Bogu i Bog će ostati u njima. Sjajna glorija božje ljubavi ispunjava sve.

47. GLAVA

Preobražavanje »životinje« u »čoveka«

Saznali smo, dakle, da »rajski vrt« čini zonu kulminacije osećanja bračne sreće i da stanovnici u njegovom centru žive u samoj zoni sreće ne znajući još za »prvi greh« i ne osećajući potrebu da greše. To su divlje životinje u slobodnom prirodnom stanju. Bića proterana iz »raja« su zemaljski ljudi. »Kcrberi« su sveštenici. »Plamcni mač« je zakon o braku, »šesta zapovest« je moral. »Prvi greh« je pojava interesovanja za informacije koje ne služe braku. »Drvo života« je vrhunac osećanja sreće.

Tako izgleda apsolutna i trezvena analiza »raja«. Bez ovakve analize modernom, naučno orijentisanom čoveku je nemoguće da razume božju ljubav na kojoj počiva stvaranje »čoveka«. Bez ove analize biblijska priča o stvaranju čoveka bi ostala bez matematičke osnove, samim tim nenaučna i bez realne stvarnosti. Pomoću ove analize »Reč božja« postaje stvarnost.

»Adam i Eva« su prvobitno bili mužjak i ženka životinja u slobodnom prirodnom stanju. Čitava njihova svest jc ispunjena supružničkim ili bračnim mentalitetom. Njihovo najviše osećanje sreće jc obostrano osećanje da zajedno »čine jedno«. To jc najuzvišenija pojava, najviša vizija Boga koja sc može manifestovati u »bračnom raju«.

Dakle, divlje životinje ili stvarni »Adam i Eva« vode bezbrižan život, jer u svom srcu nose opšti zakon svoje zone. To je njihov talenat, njihov prirodni dar i njihova potreba. One ne osećaju drugu potrebu i zato žive i mogu jedino živeti u kulminaciji poštovanja »šeste zapovesti«. One još nisu doživele neprijatnost »osećati se nagim«. Centar u njihovom mozgu koji će im mogućiti ovo osećanje nalazi se u latentnom stanju i ne razvija se naglo kao kod njihovih starijih rođaka »proteranih« »Adama i Eve«. Mentalne teškoće, brige i žalosti koje muče izgnanike »Adama i Evu« ili zemaljske ljude, ne postoje kod životinja u centru »rajskog vrta«. »Pogledajte ptice nebeske kako ne seju, niti žanju, ni sabiraju žitnice, pa Otac vaš nebeski hrani ih«.

Ne, životinje u svom prirodnom stanju sc nc brinu za odeću, za njih nc postoji stambena kriza, niti arhitektonske brige. One nemaju finansijskih problema, niti problem nezaposlenosti, tragedije razvoda brakova ili ilegalne abortuse.

103

S obzirom da sc »rajski vrt« nalazi u »zoni ubijanja«, tj. u sferi u kojoj je ubijanje uslov da sc preživi, nc može se, naravno, izbeći da u lom »rajskom vrtu« postoji strah od bola. No, ovde sc ipak radi o blažim formama bola u odnosu na strah od bola kakav može osećati zemaljski čovek. Životinja oseća strah jedino u momentu opasnosti, koji se po pravilu brzo savlada, bilo da ishod bude propast ili pobeda životinje. Životinje koje dolaze u dodir sa zemaljskim ljudima počinju da odstupaju od ovog pravila. One

• postaju »pitome«, postaju »domaće životinje« i već ta činjenica uvodi ili u misaonu sferu ili na nivo svesti koji počinje stvarati novi mentalitet koji sc nalazi van bračnog nivoa. To će reći da ono što je u njima »rajsko« počinje da dcgćheriše. »Adam i Eva« počinju da »greše«. Ovdc počinju osećati svoju nagost. Ovde već životinja dobija saznanja o tome šta su to tuga i žalost o čemu ranije nije imala pojma. Ljudska grubost ili preterana ljubav prema životinji će nepogrešivo posejati u njenoj svesti klicu čisto ljudskih briga. Zatvaranje, kljukanje, lovljenje, glad, preopterećenost, kazna, dresura, ropstvo, terorisanje i sekciranjc uništavaju prvobitno, ponosno slobodno životinjsko veličanstvo velikih širina i senovitih šuma. Novi svet ćc omogućiti životinji da oseti njegovu hladnoću. U svojoj nagosti ona dolazi do svesti, i baš u toj svesti vidimo pretvaranje »životinje« u »čoveka«. Sve »pitome« životinje širom sveta, sve domaće životinje su »prelazila karika« u lancu razvoja od životinje do čoveka. Ovdc počinju prvi oblici progonstva iz »raja«. Ovdc počinje »zmijska glava«. Ovde nastaje također i »neprijateljstvo između semena zmijskog i semena ženinog« koje će zgaziti zmijsku glavu. No, više o tome govorićemo kasnije.

Jasno je da ova promena u mentalitetu mora uticati na ponosno i lepo životinjsko telo da degeneriše. To je kuća koja se mora srušiti da bi se na njenom mestu izgradila još lepša građevina. Promenc u mentalitetu neizostavno utiču na promenu tela, jer je telo samo sredstvo koje služi mentalitetu. Telo sledi razvoj mentaliteta baš kao što rep ide za kometom.

Ovo preobražavanje životinje u čoveka proteže sc iz oblika u oblik kroz ncizmeme vremenske periode i kroz bezbroj inkarnacija. To što u naučnom dokaznom postupku još uvek ne postoji kontinuitet u direktnoj uzlaznoj liniji razvoja životinjskih organizama prema organizmu čoveka nije čudo, pošto se proučavanje ovoga nalazi još uvek na početnom stadijumu. No to ne može bili dokaz da takav razvoj nc postoji. No, ja moram opet da uputim čitaoce na »Livets bog« (Knjiga života) pošto bi bliže objašnjenje ovdc bilo previše opširno.

Svedoci smo propadanja životinjskog tela kod pitomih ili domaćih životinja dok, s druge strane, kod zemaljskog čoveka se, usred degeneracije, može nazreti početak formiranja novog organizma jednog novog bića, pravog »čoveka« koji nastaje, na šta ćemo se kasnije ponovo vratili.

104

48. GLAVA

Kada »seme žene« zgazi »glavu zmije«

»Izgnanstvo iz raja« jc , dakle, proces prcobražavanja koji sc odvija veoma sporo kroz neizmerno dug vremenski period. Ono što jc osnovno u ovom »izgnanstvu« ili u ovom procesu prcobražavanja jc prohtev za »zabranjenim voćem«, težnja za promenama, težnja za novim doživljajima, težnja za znanjem i svešću.

Kod primitivnih životinja, stanovnika »raja« koji još uvek »poštuju« zakone ovakva potreba još nije prisutna, ali se vremenom javlja u svom prvom obliku kao veoma slab impuls svesti, koji polako prelazi u pojavu koju mi poznajemo pod pojmom »radoznalost«. Ova radoznalost sve više raste i od slabog početka prerasla u pravu žeđ za znanjem, koja je kasnije naterala životinju u obliku zemaljskog čoveka da se suprotstavi ogromnim okcanima, naterala ga da pobedi materiju, da zagospodari daljinama i da krene na putovanja oko sveta, preko kopna i mora, u vazduhu, u istraživačke polarne ekspedicije plavičastobelih ledenih regiona, kao i u žarke pustinje Afrike. Ona jc naterala čoveka da pobode svoju zastavu na polovima zcmljinc kugle i na ekvatoru, oterala ga u istraživanje ledenih oblasti polova i najgušće tropske džungle, terala ga jc na večite snegove planinskih vrhova i dole u najdublje zcmljinc provalije i bezdane.

No, to nije sve. U organizmima živih bića razvija se radoznalac, zemaljski čovek. On jc sekcirao srce, pluća i jetru kod bića svoje sopstvene vrste. On je posmatrao pod mikroskopom čak i najsitnije detalje. Istovremeno je uperio svoje ogromne teleskope ka neizmernim dubinama vasionc, prema bezbroj sunaca i sazvežđa.

Da, zaista jc »jedenje voća sa drveta znanja« dobilo danas ogromne proporcije. Radoznalost je neizmerna i u stalnom jc porastu. Ljudi grozničavo nastavljaju da sakupljaju znanja. Školske palate, univerziteti, učilišta, laboratorije, opitne stanice, biblioteke niču svuda i rastu sve brže.

I šta je to što traži čovek svojom nezasitom radoznalošću? Šta jc to što čovek zapravo želi da sazna? Da li ga je učinilo srećnim saznanje da je taj i taj zvezdani sistem udaljen od zemlje toliko i toliko hiljada svetlosnih godina? Da li mu je donclo sreću saznanje da tkivo ćelije može da nastavi da raste i izvan organizma ako dobije iste životne uslove kao u organizmu? Da li mu jc donco sreću pronalazak eksploziva, bojnih otrova, ili modernih oruđa i mašina za masovno ubijanje? Da li su ga učinile srećnim moć i vlast nad drugim bićima, nad drugim narodima i teritorijama, šta su mu dali ovi pronalasci? Da li ga je učinilo srećnim sve bogatstvo, luksuz i komfor kojim sc mogao okružiti.

105

Zar ovo preterano bogatstvo i luksuz ne znače u mnogim slučajevima odgovarajuće siromaštvo i težak rad za druge, tj. zloupotrebu i iskorišćavanjc drugih bića? Zar svi ti moderni i rafinirani pronalasci u ratnoj tehnici nc znače invalidnost, sakaćenje i smrt drugih ljudi? Koliko tona krvi jc njima proliveno? Koliko kvadratnih kilometara groblja su napravili i koliko će još napravili? Zar sc još ne vodi oštra i nepoštedna borba oko profita od korišćenja ovih modernih tehničkih sredstava, mašina i aparata? Prema božjoj zamisli plana sveta ta bi dobit trebala da izvuče čoveka iz teškog materijalnog života, da oslobodi »Adama« od teškog rada koji ga primorava da »svoj hlcb jede u znoju lica svoga« i da natera materiju da radi za sve nas. Umcsto toga dobit je stvorila privilegije samo za malu klasu ili kliku ljudi, privilegije koje sc ogledaju u prckomer-nom uživanju hrane, rasipništvu i lenstvovanju. Ova klika predstavlja vrlo mali deo čovečanstva u odnosu na privilegije i ogromne vrednosti kojima raspolaže, a koje su prvobitno bile namenjene da služe za dobro čitavog čovečanstva. I nije li prirodno što takvo stanje izaziva mnogo zle krvi, razdora i konflikte između ove male klike i ostalog čovečanstva? I zar taj nemir nije kolo oko zlatnog teleta sa Sinajskog Brcga koje sc još duboko u dvadesetom veku vije i besni preko celog svela?

Zar sva ta ogromna znanja, tolika tehnička čuda i druge pojave ili rezultati jedenja »zabranjenog voća sa drveta znanja« nisu u prvom redu izazvali nezgode, patnje, očajanje, žalost, »sudnji dan«, pa čak i sam »pakao«? Zar saradnja sa »zmijom« nije zatrovala čitavo postojanje zemaljskog čoveka? I zar ova zona patnji, ovozemaljska »dolina čemera«, sve tc egoističke težnje i eksploatacija zemaljskih dobara, čitava manifestacija principa »svako jc sam sebi najbliži« nije samo nastavak onog bračnog egoizma? Zar to nije produžena težnja »zaljubljenosti« u posedovanje i pravo vlasništva? Zar to nije kulminacija životinjskog carstva: usavršavanje »principa ubijanja« do genijalnosti. Zar to nije »zmijska glava« koja stoji pred nama. Zar razvoj genijalnosti nije zmijski otrov? Zar njeno »nagovaranje« nije dovelo do vrhunca degeneraciju braka? Zar nisu od ptičjih gnezda i lisičjih jazbina postali oblakodcri, a kandže i kljun zamenjeni proizvodima ratne industrije? Zar ljudi nisu postali stručnjaci za sakaćenje, ubijanje i otimanje?

Da bi sc sačuvala sreća sada sc mora braniti nc samo svoje »gnezdo« i svoja »jazbina«, samo svoje potomstvo. Sada se mora interesovati za »društveni status« i branili »čast«, »položaj«, »bogatstvo«, »ugled«, »ponos«, »nacionalizam«, »politika«, »poslovni principi«, »monetarne berze«, »autorska prava« itd., da bi sc mogla očuvati sopstvena »sreća«.

Ali, do sreće jc daleko. U svojim zlatnim kavezima i staklenim palatama, u svili i purpuru, u krznu od samura i hermelina smrzavaju se »Adam i Eva« u mentalnoj hladnoći. Zaštićeni milionskim armijama, iza utvrđenja, tenkova i bodljikave žice ovaj

107

par bcgunaca uzvikuje prema nebu patnje svoje golotinje i traže »večni mir« koji sami nisu u stanju da pruće drugima. Kroz samrtnu igru preko krvlju natopljenih bojišta, u samrtnom ropcu ranjenih i osakaćenih ispunjava se božje proricanje: »U koji dan okusiš sa drveta znanja o dobru i zlu, umrećeš«.

Ali, ta smrt jc samo smrt »životinje« u zemaljskom čoveku. To jc »ženino seme« koje gazi »glavu zmije«. Božje naređenje se izvršava. Kolo oko zlatnog teleta se smiruje. Zivotinjsko telo »Adama i Eve« jc izgaženo. U tišini sija »sveti Duh«. I u toj najvišoj sunčanoj svctlosti vidim »Adama i Evu« kako preobraženi »ustaju iz mrtvih«. Ne više kao sfinga - pola čovek, pola životinja - već u »obličju božjem«. Preko rescue misterije Sfinge čuje sc glas nebeskih vojnika: »Slava Bogu na visini, i na zemlji mir, među ljudima dobra volja«.

49. GLAVA

Drastičnu biblijska priča o milostivoj stvarnosti

Današnji zemaljski čovek nije daleko stigao u svom razvoju. On još intenzivno živi u misteriji Sfinge i nema pojma da je rešenje zagonetke Sfinge, u stvari, njegova sopstvena kosmička analiza. Njegovo obilno »jedenje sa drveta znanja« još uvek nije zadovoljilo njegovu radoznalost, još uvek mu ne obezbeđuje smiren duh. On je još uvek radoznao, traži provod i zabavu, večito juri sreću, stalno očekuje zgoditak na lutriji, traži »kamen mudrosti«. On nema mira ni pokoja svejedno da li jc milioner ili prosjak on jc mentalno nestabilan. Večito nešto traži, a ni sam nc zna šta. Stalno žuri napred i nemoguće ga jc zaustaviti. Stalno za »nečim« teži.

A šta je to nepoznato »nešto« što on traži? Nije li to »večni Otac«? Nc traži li on svctlost, sreću i bezbrižnost »raja«? Nije li to vapaj za blagošću, za ljubavlju, za razumevanjem i harmonijom, nije li to svesna ili nesvesna težnja da »bude jedno« sa svemoćnom silom, čežnja koja ispunjava begunec »Adama i Evu« i koja je pokretačka snaga na celom njihovom putu? Zar njihov put nc liči na žubor potoka koji grozničavo žuri prema reci, prema moru, prema balansu i ravnoteži.

Zadovoljenje radoznalosti nc može naći svoj mir sve dok nc doživi Boga. »Sveti Duh« jc taj okcan koji će prihvatiti nemirne i nespokojne »Adama i Evu« i pružiti im ravnotežu, odmor i mir kao što okcan prihvata žubor rcka, rečica i potoka i odvodi ih u mir svoje moćne prirode.

Na ovom putu bez predaha Bog nije ostavio »Adama i Evu« sasvim same, mada oni duboko u sebi osećaju da su goli i da napuštaju Boga. Niko ne može napustiti

108

Boga. Sve šio postoji i svako živi je ileo log večnog bića i zato se sve i svako mora večito nalazili u lom biću. Sve šio sc na svetu događa su samo promenc u okviru tog bića. Pomcnuto biće jc sve kretanje, sve mirovanje i svaki uzrok - i upravo ove tri pojave ili uslova zajedno prema »Livels bog« (Knjizi života) čine da »nešto« bude »živo biće«. Ceo svemir je živo biće. Pod zaštitom toga bića ili u njegovom milostivom naručju odvija se čitava priča o »Adamu i Evi«.

Priča o životu, ova božanska bajka koja je u Bibliji formulisana na tako drastičan način da obnovljeni život »Adama i Eve« naziva »prvim grehom«, razvoj njihovog mentaliteta naziva »isterivanjem iz raja«, a prve posledice njihovog novog mentaliteta ili novog načina života naziva »prokletstvom zemlje«, »paklom« ili »večitom izgubljenošću«, a materijalističku nauku ili ratne nauke označava kao »zmijsku glavu«, zato što je u početku ispričana za čovečanstvo čije su jedinke imale mozak i čula na takvom stepenu razvoja da su mogle shvatiti i usvojiti samo ono što jc ispričano na grub i dramatičan način. Iz čitave ove priče oni su mogli razumeti samo one događaje koji su jako uticali na mentalitet, a podrobnija objašnjenja, linije i uzvišenije kosmičke prirode i istinski facit ove božanske priče koji matematički opravdava ljubav i proviđenje, morao jc sačekati kasnija vremena.

Gledana sa stanovišta stvarnosti ili samog života ova nebeska bajka ili božanska priča o ljubavi iz koje jc izostavljeno logičko objašnjenje, mora izgledati kao primitivna fizička priča ili parabola koju zovemo »Adam i Eva«, a čije matematičko objašnjenje tadašnje čovečanstvo nije još bilo dovoljno razvijeno da zahteva.

Bilo bi tada besmisleno pričati nešto više iz ove bajke, osim da su »Adam i Eva« imali svetlu prošlosi u jednoj srećnoj zoni, da su svojim načinom života - »zmija« i »nagovaranje« - napustili tu zonu, i pošto jc takav način života bio uzrok mraku, morao .se tretirati kao »prvi greh«. To da su »Adam i Eva« bili životinje u svom prirodnom stanju i da »prvi greh« uopšte nije bio greh, već da jc sve to bilo samo prirodan razvoj koji još uvek traje pred našim očima, i da ne postoje »večita izgubljenost«, »pakao«, ili »kazna«, već da je sve to samo pitanje uzroka i posledica, takva analiza stoji beskrajno visoko iznad nivoa koji su prastari ljudi mogli da prihvate i usvoje svojim mentalitetom, koji jc još uvek mogao da dođe do izražaja jedino u osvajanjima, ubistvima, kaznama i potčinjavanju.

Nebeska ili kosmička priča se takvim ljudima mora pričati na njihovom nivou, mora bili nešto sa »zabranom«, »kaznom«, »proterivanjem«, mora postojati neko ko »nagovara«, varalica ili »zmija«, da bi priča uopšte mogla biti verovatna, a samim tim i prihvaćena kao moral i putokaz.

Ljudi dvadesetog veka imaju, međutim, drugačiji mentalitet. Oni su postali toliko superiorni nad bukvalnim značenjem priče da lako uviđaju njenu simboliku. Ali, pošto nisu u stanju da sagledaju da jc sadržaj ove priče, u stvari, matematički uvod u

109

strukturu plana sveta, oni više nc veruju u nju i ona bi sigurno bila zaboravljena da ovim nije ukazano na njenu apsolutnu kosmičku istinu.

Zalo ćemo u nastavku pokazati da su i pored inkvizicije, isključenja iz crkve i spaljivanja na lomači, i pored dogmi, lutanja i sujeverja, usred mraka bili neophodno potrebni i »kerberi« sa »mačem plamenijem« koji su bili sredstvo u rukama Boga, u njegovom velikom i osnovnom upravljanju i stvaranju, pri njegovom »udahnjivanju duha životnoga« što je na kraju dovelo da se na zemlji pojavi savršeni čovek, i na taj način pokazalo da najmračniji događaji kao što su »prvi greh« i »pakao« mogu jedino postojati kao izraz ljubavi, ili kao dokaz postojanosti moćnog facita večnog stvaranja: »Sve jc veoma dobro«.

50. GLAVA

»Plcunetri mač kerbera« još seva u ćelom svetu

Poslednjc što su »Adam i Eva« videli napuštajući »raj« bili su »kerberi sa plamenim mačem«. Ovi su »kerberi«, dakle, bili straža oko »raja«, neka vrsta »rajske policije«, »rajsko sudstvo« ili »sudije«. Oni su predstavljali vezu između Boga i ovog »para begunaca«. To su bili »službenici božji« koji su još jedini bili predstavnici sreće koja jc sama po sebi predstavljala »raj« što su ga »Adam i Eva« upravo napuštali. Ovi »božji službenici«, ovo »sudstvo« su u svesti ovo dvoje morali izgledati uzvišeno i božanstveno u odnosu na njihov početni mentalitet, na njihove nove interese i prohteve koji su bili razlog zbog kojeg su morali napustiti »raj«, i što se na tom nivou zbog drastičnih posledica, - »osećanja da su goli«, mentalne hladnoće zbog fizičkih patnji i bola, moralo shvatiti jedino kao »greh«, kao »zlo« ili kao »prokletstvo«. Slika »kerbera« mora stalno da prati »Adama i Evu« i da ih podseća na sreću, bezbrižnost i slobodu koju su ostavili. I zbog toga se »Adam i Eva« okreću baš njima kada »osećanje golotinje« i kajanje postanu preveliki i neizdrživi. Oni su bili veza sa Bogom, veza između izgubljene sreće i njihovog sadašnjeg mentalnog stanja. Doći u kontakt sa njima značilo jc približiti sc izgubljenoj sreći, ući u njenu atmosferu. To je slično susretu sa mirisom mora kad mu sc približavamo.

To okretanje »kerberima«, to sećanje na boravak ispod »drveta života«, ta izgubljena sreća, pojava težnji ka svetlosti vremenom se pretvorilo u ono što danas podrazumevamo pod pojmom »pobožnost«. »Kerberi« su vremenom postali sveštenici i crkva, sekte i verske zajednice. I evo u dvadesetom veku, mnogo miliona godina posle prve slabe »manifestacije izgnanstva« iz »raja«, posle neizmernih vremenskih perioda

110

od kada su sc prve slabe klice današnjeg »Adama i Eve« pojavile na zemlji, još uvek zabljcskujc »plameni mač kerbera« sa predikaonica u crkvenim prostorijama i po holovima hramova, u salama za predavanje i misionarskim domovima, u parohijskim kućama, na javnim mestima u gradovima i selima, u šumskim senovitim salama i na morskim obalama, u civilizovanim zemljama kao i u zabačenim krajevima primitivnih plemena. »Božje reči« sc čuju preko celog sveta. Još uvek sc uzvikuje koje se »voće« srne jesti, a u koje sc nc srne dirati. »Adam i Eva« čuju još uvek božji glas: »U koji dan okusiš roda sa drveta znanja o dobru i zlu, umrećeš!« Preko čitave zcmljinc kugle trubi sc propoved, moralna osnova ili temelj »rajskog vrla« ili životni uslov - brak. Čak i »begunci« koji su najdalje odmakli čuju iza sebe kao grmljavinu izdaleka: »Ne čini preljubu«, »Zato će čovek ostaviti oca svoga i mater svoju i prilepiće se k ženi svojoj«, »Rađajte sc i množite se, napunite zemlju i vladajte njom«. Mojsijcvi zakoni, pretnje smrću i propašću, »večnom izgubljenošću« i »paklom« zamračuju još uvek mentalno nebo zemlje. »Adam i Eva« su još uvek »izgubljeni sin« koji daleko od svoga Oca mora »jesti sa svinjama«, mora se preznojavati od straha i živeti u mraku straha. U njihovom sadašnjem mestu boravka vlada »plač i škrgut zuba«. Oni prolaze kroz sam »pakao«. »Zmija« ih jc ugrizla i zubima sc drži za »petu«. Njena »glava« dominira svetom. No, svet sc sprema da zgazi tu glavu. »Sudnji dan« sc čuje iz daljine. »Propast sveta« je pred nama. »Poslcdnje vreme« jc odavno otpočelo na zemlji.

51 . GLAVA

Velike analize života i primitivan čovek

Setajući kroz logiku plana sveta sa zadovoljstvom smo konstatovali da jc »Stari zavet« u Bibliji istinski izraz božjeg plana strukture sveta, samo sc mora razumeti da je takav izraz predviđen jedino za »vernikc«, a ne za »mislioce«.

To ćc, dakle, reći da na svetu postoje dve vrste ljudi: »deca« i »odrasli«. Jedna istina, jedan logički plan, neki komplikovan događaj može sc ispričati obema

grupama, ali svima jc valjda jasno da sc nc može za obe grupe pričati na isti način. Ako ćemo četvorogođišnjem deletu pričati o planu sveta, nema nikakve svrhe da mu počnemo objašnjavali »ona Iri X« iz »Livets bog« (Knjige života) ili da mu objašnjavamo osnovne energije i druge teške analize, jer dete nema predznanja o tome šta je energija. Ono nema predznanja ni iz matematike. Kod njega se još nije izgradio smisao za logiku. Ono se nc može koristili svojim centrima za analizu kao što sc može koristili centrima za osećanja. Zato ono ne razume analize, već priče. Njegova

111

se predznanja ograničavaju na ljude, životinje, biljke, kuće, ulice, tie itd. Ukoliko mu želimo ispričati nešto o analizi sveta, onda to mora biti u obliku priče ili bajke, gde su faktori izloženi saobrazno nivou. Bog se mora predstaviti kao veliki čovek, viši svetovi sc moraju nalaziti na nebu itd. Ako struktura sveia nc bi bila opisana kao bajka ili avantura, sa detaljima koji su poznati detetu i o kojima može stvoriti svoju predstavu, onda bi i svet i Bog bili neshvatljivi, nestvarni, prošli bi pored njegove svesti nezapaženo i nestali bez traga. Naprotiv, ako se ovi viši problemi izlože pojedinostima iz đečjeg svela predstava, onda je to nešto u šio ono može »verovati«, što ga može inspirisati, nešto što može pobudili dečji inlcrcs i na taj način dati mu životnu energiju, ili radost.

Ako pogledamo jednog Bušmana, australijskog crnca, nekog stanovnika Ognjene Zemlje, ili nekog drugog primitivnog urođenika i uporedimo ga sa savremenim, naučno orijentisanim civilizovanim čovekom, zar nećemo uočiti sličnosti? Nc može li se i ovde reći da se nalazimo pred »đecom« i pred »odraslima«? Zar sc primitavan urođenik nc može smatrati detelom u odnosu na civilizovanog čoveka? I zar nc postoji čitava skala stepena razvoja na kojem se nalaze oni prvi i ovi zadnji?

Videli smo, znači, da se ljudi javljaju kao pripadnici različitog mentalnog stepena na razvojnim stepenicama. Ovdc sc, dakle, susrećemo sa principom »deca« i »odrasli«, ali na drugom planu. I kao što dete ukoliko jc mlađe teže razume nauku i dublje analize, pa mu ih zato treba davali u simbolima, oblikovane pričama i poređenjima, tako i »deci u razvoju«, tj. primitivnim ljudima Ircba dati velike analize plana strukture sveta ili života, rešenje zagonetke postojanja kroz priče i poređenja sa naglašavanjem osećanja.

Pod osećajnim naglaskom ovdc mislim na teško razumljive osnovne analize lormulisane primitivnim oblicima reči koje i bez razvijene inteligencije mogu pobudili osećanja simpatije ili antipatije prema osnovnoj sadržim priče i lime molivisati jedinku da zauzme stav za ili protiv. Na taj način se može uticati na razvoj mentaliteta deteta i na onom nivou kada njegova inteligencija nije dovoljna. Na isti sc način može uticati i na razvoj mentaliteta ljudi, kada je u pitanju razumevanje velikih kosmičkih analiza života dok njihova inteligencija još nije dovoljna za to. Mora sc, dakle, razumeti da malo dete već ima razvijen smisao za osećanje simpatije i antipatije, dok sc kod njega smisao za analizu javlja mnogo kasnije. Ako želimo opštiti sa jednim tako malim bićem, možemo to postići jedino tako što ćemo direktno uticati na njegova osećanja. Na laj način možemo izazvati smeli i plač, a da ono ni samo ne može objasniti šta sc lo događa.

Kod deteta sc, dakle, može izazvati mentalna aktivnost. Kod njega se mogu izazvali osećanja straha ili neprijatnosti, ali sc isto tako mogu izazvati i osećanja zadovoljstva i prijatnosli. Na nekoj trećoj žici sc nc može svirati kod ovih malih bića.

Nemoguće je nekoj bebi dali objašnjenje analize dojke odakle ona dobija hranu. Zalo nc treba ni očekivati da se na laj način zadobiju njene simpatije. Ali onaj ko bebu prinosi dojci može očekivati da će na kraju zadobiti njenu ljubav. I nc postaje li majka baš zato najbolji prijatelj detetu? Jer je ona dobila tu privilegiju da mu prinosi hranu. Dete počinje da shvata da jc majka neophodno potrebna, počinje je razlikovati od drugih bića iako nije u stanju da samo razjasni sebi detalje, šta se to zapravo događa. Ono oseća neke prijatne pojedinosti koje pobuđuju njegove potrebe koje sc pretvaraju u simpatiju kada se zadovolje, a postaju antipatija ako sc ne zadovolje. Dete živi, dakle, u svetu simpatija i antipatija i poseduje samo latentnu moć analiziranja, tj. latentan »razum«. Ono može samo u grubim crtama praviti razlike između prijatnog i neprijatnog. Ono što je prijatno neprestano privlači mentalitet, a neprijatno izaziva antipatije, odbijanje. To je u glavnim crtama avansiran »život biljaka«. Mentalitet biljaka na fizičkom planu manifestuje se, prema »Livets bog« (Knjiga života) jedino kao naslućivanje prijatnog i neprijatnog. Ta moć naslućivanja je, prema istoj knjizi, instinkt.

Na toj »instinktivnoj svesti« počiva čitav biljni svet na fizičkom planu. No, kad vremenom doživi dovoljnu količinu takvih prijatnih i neprijatnih naslućivanja, biljka razvija u svojoj svesti »moć osećanja«. Na osnovu toga ono što je bilo samo »naslućivanje« sad postaje »saznanje«, »činjenica«. Na taj način jedinka biljke dolazi dotle da, ne samo da »naslućuje« prijatno i neprijatno, već ove realnosti zapaža kao stvarne činjenice. No, time ona počinje već da doživljava jedan sasvim novi svet, jedno sasvim novo carstvo u kojem prijatno i neprijatno nisu više samo naslućivanja već realne činjenice. Biće jc prešlo u zonu bola i patnji. To više nije »biljka«, sad jc to već »životinja«. To carstvo sc zove »životinjsko carstvo«, ili recima Biblije »rajski vrt«. Biljka koja se menjala postala jc »Adam i Eva«, koja jc opet »prah« od kojeg Bog stvara savršenog ili stvarnog »čoveka« po »obličju svome« »udahnjujući« u njega »duh životni«.

52. GLAVA

»Ruj« je princip koji se javlja u šest varijacija

Pre ovog biblijskog »raja« postojao je »raj« u kojem je jedinka također počinila »greh« i zbog toga bila »isterana«.

Čitaoci već razumeju da j e taj »raj« bio biljno carstvo. Osnovni životni uslov ovde jc »svest naslućivanja«. Kad jedinka dobije »moć osećanja« ili »svest zapažanja« ona dobija mogućnost da barata »činjenicama«. Ove »činjenice« utiču na pojavu i razvoj

113

prohteva koji sc mogu zadovoljili jedino ubistvom. Doživljavanjem ovakvih iskustava biljka se razvija u oruđe »principa ubijanja«, tj. ona postaje »biljka mesožder«.

To »jedenje mesa« je upravo »zabranjeno voće« u »biljnom raju«. I biljne jedinke »mesožderi« su zapravo bića koja se »izgone« iz biljnog carstva da bi zatim postali građani carstva u kome to željeno »voće« nije »zabranjeno«, već predstavlja životni uslov.

»Rajski vrt« sa »grehom« jc , dakle, princip koji sc ponavlja. Ali svako ponavljanje se vrši na višem planu od prethodnog. Kao što jc u knjizi »Livets bog« opisano, postoji šest različitih planova postojanja, što znači šest različitih »rajskih vrtova«, svaki sa svojim »grehom« i svojim »isterivanjem«. Biblijska priča o »rajskom vrtu« je , dakle, samo jedan mali odlomak izvučen iz ukupne analize stvarnog stanja i zato nc može dati matematičku sliku celine, što jc potrebno da bi napredni istraživač mogao prihvatiti ovu priču kao činjenicu. Iz ovoga sc lako da zaključiti da biblijsko tumačenje uopšte nije bilo predviđeno da zadovolji jednu matematičku ili intelektualnu potrebu, već je stvoreno da da odgovor samo na početna, prva, elementarna pitanja koja nastaju u svetu predstava na čijem sc horizontu još nikada nije pokazao ni najmanji trag naslućivanja o postojanju drugih »rajskih vrtova« i gde sc još nikada nije osećao nedostatak nekog matematičkog savršenstva ove stare biblijske priče. Pored takvih osećajnih naziva kao što su pojmovi »nebo«, »nebeski raj«, »nirvana« i si. nije se, dakle, u tim mozgovima moglo pojaviti neko pitanje, ili interesovanje, ili verovanje u nešto što se odnosi na ove nepoznate svetove ili sfere postojanja.

Zato jc ovaj biblijski izveštaj samo jedna »bajka« ispričana za malo dete. To malo dete jc zemaljski čovek bez »kosmičke svesti«, bez temeljnih mogućnosti za razmišlja­nje, pa zato on može o najvažnijim pitanjima razgovarali jedino na osnovu svoje moći naslućivanja i osećanja, može suditi samo naslepo, nc na osnovu razuma, već na osnovu simpatija i antipatija, dakle, upravo takvo stanje svesti koje može izazvali »verovanje«, ali ne i »znanje«.

Razvoj, dakle, vodi živo biće kroz svih šest »rajskih vrtova«. Svaki od njih predstavlja specijalni oblik postojanja, čije je doživljavanje uslov za razvoj svesti živog bića ka savršenstvu da se može pojaviti kao biće koje pokazuje apsolutnu sličnost sa Bogom, da postane »obličje božje«.

Svaki »rajski vrt«, ili svet, je specijalna etapa razvoja mentaliteta, specijalni dodatak ili povećanje svesti novim mogućnostima doživljavanja koja, posle doživljavanja p o ­stojanja u šestom »rajskom vrtu«, stvara dar za opštenje sa svakom materijom što postoji, tako da sc mogu doživljavati i zapažati sva postojeća živa bića i osećati sc kao kod kuće u svim oblicima svesti. Takav oblik svesti je ono što se zove: »biti jedno s Ocem«.

114

Sve što postoji, sve što se može doživeti, sve što se može stvarati, izmisliti, osećati, čuti sačinjava jednu cclinu. Ta se celina sastoji od sedam različitih osnovnih oblika vibracija, energije ili kretanja. Izuzev sedmog, svaki od ostalih šest oblika energije čini jedan plan postojanja. Ovi planovi postojanja zasnivaju se na stvaranju dvaju velikih mentalnih kontrasta: svctlosti i mraka, kao i svih ostalih kontrasta u stvarnosti postojanja. Ova dva kontrasta zajedno obrazuju etapu razvoja koja je u »Livets bog« (Knjiga života) izražena pojmom »spirala«, pošto jedinka stalno doživljava takve etape u sve višim i višim oblicima.

Kada jc jedinka u svom razvoju prošla kroz carstva br. 1, 2, 3, 4, 5, 6 počinje ponovo od broja 1, 2, 3... itd., ali sada doživljava ova carstva u sasvim novom nepoznatom obliku. Carstva svake »spirale« slična su samo u principu. Tako jc živo biće prošlo kroz bezbroj takvih »spirala« i prolaziće ubuduće kroz beskrajno mnogo carstava. Život nema početka ni kraja. No, ja moram opet uputiti čitaoca na moje glavno delo. Ovde sam se samo dotakao toga problema da bi čitaocu pružio površnu informaciju u vezi sa principom »rajskog vrta« i »Adama i Eve« i time olakšao razumcvanjc položaja i odnosa matematičkih principa u večnom planu strukture sveta.

»Raj«, »Adam i Eva«, »zmijska glava«, »seme žene«, »drvo znanja o dobru i zlu«, »drvo života«, »isterivanje iz raja« itd. sve su to samo nazivi za principe ili nepobitne realnosti u stvaranju bivstvovanja ili doživljavanja života živih bića. Zivo biće predstavlja isti princip ili isto biće na svakom stadijumu. Jedino način izražavanja sopstvenog postojanja, njegova manifestacija, stanje organizma i mentaliteta se menjaju i izraz su različitih planova postojanja, specijalne osnovne energije ili vrste vibracija određenog carstva ili »raja« u kojem sc momentalno nalazi.

S obzirom da sc sva živa bića nc nalaze u istom carstvu, već istovremeno nastanjuju svih šest carstava ili »spirala«, koje sc direktno ili indirektno graniče sa našim carstvom ili »našom spiralom«, nije nikakvo čudo što imamo takvo bogatstvo različitih utisaka ili izraza koji odgovaraju momentalnom boravku bića ili odnosu prema »spirali« kroz koju smo prošli, sada prolazimo ili ćemo prolaziti. Sve to samo potvrđuje istinu večnih reči: »Mnoga su boravišta u kući Oca moga«.

53. GLAVA

»Rajski vrtovi« imaju svoju svetlu i tamnu strunu

Biblijski »raj« predstavlja, dakle, carstvo br. 2 u »spirali«. To jc »životinjsko carstvo«. Ako zamislimo da »Adam i Eva« moraju proći kroz sva ostala carstva u

115

»spirali« da bi postali apsolutno savršeni, onda nam je jasno koliko su ovi stanovnici »rajskog vrta« daleko od savršenstva.

Bili savršen znači svojim sopstvenim načinom života stoprocentno predstavljati najviši oblik doživljavanja i ovladati najrazvijenijim metodama stvaralaštva u »spirali«.

Na ovoj uzvišenoj tački stvarnosti ili postojanja život sc pokazuje u svoj svojoj neizmernoj veličini, kao sam Bog; pojavljuje sc kao živo biće u čijem se naručju doživljava neizreciva sreća. Onda sc i samo biće pojavljuje prema drugim, isto tako stabilnim veličinama, kao sopstveni izraz samoga Boga, slika »po obličju« njegovom.

Peto carstvo jc najviša mentalna tačka »spirale«, vrhunac harmonije, sreće i radosti, dok jc naprotiv carstvo broj dva njen vrhunac suprotnoga: bola, tuge i nesreće. »Rajski vrt« iz Biblije jc , dakle, sedište najcrnjeg mraka u »spirali«.

Carstvo broj šest sc naprotiv javlja kao unutrašnje preživljavanje svih pet prethodnih carstava »spirale« u »zlatnim kopijama«, tj. u blaženstvu objašnjena sećanja svih doživljaja iz ranijih carstava.

Kao što »spirala« ima vrhunac svctlosti i vrhunac mraka, tako i sva ova carstva, ili »rajski vrtovi« imaju svako svoju svcllu i tamnu stranu. Mi ih možemo nazvati »strana drveta života« i »strana izgnanstva«. U biblijskom »raju« životinje predstav­ljaju »stranu drveta života«, dok zemaljski čovek i za njega vezane domaće životinje predstavljaju »stranu izgnanstva«. Ta bića su iz »raja« izgnani »Adam i Eva« koji preživljavaju »sramotu nagosti«. Oni su beskućnici, »izgubljeni sin« koji traži svoga Oca, koji traži svoj »raj«.

Štipanje bilo kakvog iskustva, pod bilo kakvim uslovima, sa kosmičke tačke gledišta jc obogaćivanje, proširivanje svesti, dobitak ili jedno plus, pa prema tome ni jedna jedinka se u procesu razvoja ne može vraćati natrag. Jedinka može da degeneriše, ali pošto je i degeneracija iskustvo, onda jc i to jedno plus za večno »JA« koje stiče iskustva. S obzirom da u planu sveta nije predviđeno nazadovanje, »Adam i Eva« sc nikada nc mogu vratiti »natrag« u »izgubljeni raj«, jer bi to značilo poništavanje iskustava iz »izgnanstva« što nije moguće, jer bi preživljeni bol i patnje bili bez koristi. Takva besmislena i nekorisna manifestacija u božjem planu sveta nije moguća. Ovdc jc »sve veoma dobro«, što će reći korisno. Ono što je urađeno ne može postati ncurađeno. Rcšenjc božje logike baš i leži u tome da »prvi greh« poslane blagoslov, iskuslva patnji utiču na razvoj sposobnosti osećanja, stvaraju mudrost i pamet, rađaju ljubav. Zato se ni »izgubljeni sin« nc vraća natrag već ide napređ prema Ocu. On sc nc okreće »natrag«, već ide »napred« prema »Edenskom vrtu«.

116

»Rajski vrt« i »razvojna spirala«

Između deblje linije sa leve i deblje linije sa desne strane pruža se područje razvoja koje sam ja nazvao »spirala«, pošto se stalno ponavlja u sve višim oblicima. Kao što se na crtežu vidi, na tom području postoji šest stepenica koje predstavljaju šest različitih »rajskih vrtova«, šes t carstava ili oblika postojanja. U ovom nizu od šest stepenica druga stepenica predstavlja područje biblijskog »raja«, što je »životinjsko carstvo« kojem pripada zemaljski čovek. Prva stepenica je »biljno carstvo«, a treća stepenica je »carstvo pravog čoveka«. Prema knjizi »Livets bog« to carstvo je prirodni nastavak »životinjskog carstva«, kao što je »životinjsko carstvo« nastavak »biljnog carstva«. »Spirala« označava etapu u razvoju u kojoj su živa bića doživljavala materiju u svim oblicima, do vrhunca, čime je mentalni razvoj jedinke dostigao najviše savršenstvo, a jedinka kulminirala u manifestaciji da bude »jedno sa Ocem«.

Figura broj 7 označava zemljinu vezu ili spoznaju »spirale« i pruža se, kao što se na crtežu vidi, uglavnom preko druge i treće stepenice, što će reći kroz »biljno« i »životinjsko carstvo«, ali se malo pokazuje već u carstvu br. 6, tj. u »mineralnom carstvu«, a sasvim neznatno prekoračuje i završava se u carstvu br. 3 koje je u kjizi »Livets bog« označeno kao »carstvo pravog čoveka«. U polju podeljenom figurama a, b, c, d, e, f označene su uglavnom analize »rajskih vrtova« u »spirali«. Ovde nedostaju

117

boje originalnog crteža, ali se nadam da će čitaoci moći da se snađu pomoću oznaka cifara i slova.

Deo pomenute figure koji se nalazi iznad druge stepenice predstavlja biblijski »rajski vrt«. Isprekidanom linijom je ovo polje podeljeno na dva dela: »strana drveta života« i »strana izgnanstva«. Ova dva dela su obeležena kružićima: svetlim, odnosno tamnim. U gornjem delu »strane izgnanstva« ucrtan je krstić kojim je označen »prvi greh«. Kao što se na crtežu vidi, mali trougao je deo većeg trougla koji kulminira na trećoj stepenici, da bi se završio kod četvrte. To nam objašnjava da biblijski »prvi greh«, koji je u stvari zadovoljavanje potreba koje narušavaju »princip ubijanja« i narušavaju egoizam i brak, postaje glavni noseći princip života na području treće stepenice, odakle se smanjuje prema četvrtoj stepenici, i ovde se može označiti kao »Adamova peta« koju je »zmija ujela«. Ono što predstavlja prepreku na drugoj stepenici, jer narušava stanje sreće i stvara mračnu stranu, to na sledećoj stepenici postaje svetla strana. Na istom simbolu vidimo da je »princip ubijanja« (odeljak b) počeo na isti način kao »prvi greh« u »rajskom vrtu« prethodne stepenice i omogućio »grešnicima« »Adamu i Evi« da se pojave kao »biljke mesožderi«, da bi se kasnije, kad je »princip ubijanja« sasvim prevagnuo, pojavili kao »životinje« ili stanovnici svetle strane biblijskog »raja«. Na tom delu se također pojavljuje područje koje odgovara »peti« koju »ujeda« zmija. Peta je životni princip iz donjeg carstva br 1.

Figura br. 8 označava »ženino seme« i »zmijsku glavu«. »Ženino seme« je u stvari večni i nedostupni životni princip živoga bića. »Zmijska glava« je sve ono što se pokazuje kao prepreka, mrak i otpor svakoj vrsti stvaranja i čije je gaženje (savlađivanje) neophodno za stvaranje stoprocentno savršene manifestacije. Na crtežu je »ženino seme« prikazano figurom koja počinje istovremeno sa »prvim grehom« ili »stranom izgnanstva« na polju prethodnog stepenika. Ona kao da je rođena u kulminaciji prethodne figure.'Ta kulminacija je »zmijska glava«. No, vremenom ona izrasta iz te »glave«. I tamo gde je od nje sasvim slobodna, nastaje »sloboda«. Otpor i mrak su prošli. »Izgubljeni sin« se sjedinjuje sa »Ocem« i »rajsko« sunce obasjava neometano božjeg sina koji se vraća, sve dok se kod njega ne rode nove potrebe i dok težnja za još višim ciljevima i podvizima ne počne da mu maše iz daleka.

Okrugle figure iznad označavaju bogaćenje jedinke novim poljem svesti na svakoj stepenici koju prođe.

I kao što svaki »rajski vrt« ima svoju tamnu i svetlu stranu, tako i cela »spirala« ima svoju tamnu i svoju svetlu stranu. Ove strane označene su trouglovima br. 9 i 10. »Rajski vrt« predstavlja, dakle, rastući princip od mraka ka svetlosti koji se u »spirali« pojavljuje u 6 varijacija pri čemu se kulminacija ova dva kontrasta smenjuje naizmenično. Ovakvim večnim ritmičkim kretanjem, pomoću ogromnih »dana i noći«, ili »leta, jeseni, zime i proleća« koji se večito smenjuju - u mikrokosmosu kao i u makrokosmosu - govori nam sam svemir. Na taj način Bog postaje vidljiv za nas i mi doživljavamo svoj sopstveni život kao realnu činjenicu.

118

No, na ovom putu »izgubljeni sin« ili »izgnani« »Adam i Eva« nisu sasvim prepušteni sami sebi. Oni čak nc mogu ni da napuste »rajski vrt« dok nc budu u stanju da se snalaze bez ičije pomoći. Oni ćc se nalaziti na »sirani izgnanstva« sve dok nc dobiju čula i mogućnosti da dozive Boga u »vrtu novoga raja« u kojem je životni uslov ono što jc bilo »zabranjeno voće« u prethodnom »raju«. Prema tome, »strana izgnanstva« nije kazna ili zatvor, već istinska škola života. To Bog izgrađuje »Adama i Evu« za jedan viši oblik postojanja, to je vaspitavanje u kosmičkoj kulturi i obrazovanju. Ovaj izgnani par jc stalno okružen ličnim predstavnicima Boga, »ker-berima sa plamenim mačem«, i taj »mač« je u stvari božji glas koji se, kao što ćemo kasnije videti, stalno čuje u »rajskom vrtu«.

Zar to nije izraz najviše ljubavi, taj »glas« koji se, kao što ćemo kasnije videli manifestujc u krvi i mesu ovog »izgnanog para«, koji se manifeslujc kroz sveštenike, proroke i spasitelje, oformljen i prilagođen ovom slabašnom paru da ga mogu razumeti i posvetiti mu se u svakom razvojnom stadijumu na svom teškom putu od izgubljenog »drveta života«?

Zar to nije isti glas koji jc ispričao biblijske priče o postanku čoveka na kugli zemaljskoj, onu divnu lako razumljivu bajku o »Adamu i Evi« koja može pobuditi osećanja simpatije u, inače tako jednostavnom i siromašnom mentalitetu primitivnih ljudi? I zar to nije isti taj božji glas koji danas, kroz ove redove objašnjava tu bajku realnim činjenicama, kao istinsku kosmičku logiku i time pobuđuje radost duboko u duši visoko intelektualnog eivilizovanog čoveka pomažući mu da razume božju volju.

54. GLAVA

Postanak »kerberu sa plamenim mačem«, odnosno svešlenstva

»Kcrberi« su, kao što smo rekli, bića koja čuvaju stražu kod »drveta života«. To »drvo« u biblijskom »rajskom vrtu« je sreća zasnovana na savršenom braku. »Prvi greh«, što jc, u stvari, zadovoljenje potreba i interesa koji nemaju veze sa brakom, postaje u ukupnoj životnoj preokupaciji jedinke neka vrsta konkurenta braku. Dok je ranije jedinka mogla da posveti stoprocenlno životno interesovanje braku, ili osnovi dotadašnjeg bezbrižnog života, pojavom »prvog greha« interesovanje se moralo deliti u korist zadovoljenja ovih novih potreba. Zadovoljenje novih potreba zahtevalo jc, dakle, nekoliko procenata pažnje i volje, snage i smisla, koje je jedinka pre pojave »prvog greha« potpuno posvećivala braku ili u korist braka. Pa ako se braku nije više

119

posvećivao sloproccntni interes, onda su za tih nekoliko procenata koji nedostaju oslabljeni njegovi temelji i njegova stabilnost.

Brak je životna sreća u ovoj zoni, a pošto su novi interesi narušavali tu životnu sreću tretirani su u početku kao »mračni« i nazivani su »prvi greh«.

Pomcnuti interesi predstavljali su opasnost za očuvanje specijalnog mentalnog slanja koje na ovom stupnju razvoja predstavlja najveću životnu sreću jedinke, ili osećanje »blaženstva«.

No, kako su sve zone ili svi »rajski vrtovi« u »spirali« apsolutna neophodnost u poretku sveta, jasno jc da jc svaka zona posebno snabdevena slojevima energija koje nastoje da zadrže ili da sačuvaju neprolaznost zone. To znači da sc u svesti stvara otpor protiv »prvog greha«, protiv zadovoljenja potreba opasnih za opstanak zone. Ove snage otpora se, naravno, najjače manifestuju ili dolaze do izražaja kroz bića koja su još uvek jako privržena blaženstvu biblijskog »raja« i u svojoj svesti ne osećaju nove potrebe kao druga bića. Govor i način života takvih bića, način njihovog razmišljanja ili mentalitet je stoga uvek, u svakom slučaju teoretski, jak izraz zahteva za očuvanje osnovnih zakona zone. Time čitavo njihovo biće postaje živa propaganda zakona dolične zone. Takvu propagandu Biblija naziva »plamenim mačem«. Ta ista propaganda je kasnije postala ono šio nazivamo »božjim recima«, čiji su aulori vremenom postali poznate »religiozne vođe«, stare »poglavice« i »kraljevi«, a kasnije i »sveštenstvo«, »više svešlenstvo« i »papa«.

55. GLAVA

Razvoj religioznosti i intelektuulnosti kod zemaljskog čoveka

Kao što sc na slici simbola vidi, »prvi greh« ili nova potreba nastaje na području kulminacije »rajskog vrta«, odakle se stalno razvija do granice sledećeg »rajskog vrta«, ili sledećeg carstva u »spirali«. Dco »rajskog vrta« koji sc pruža od kulminacije do granice sledećeg carstva jc mračna strana, pošto na toj strani u svesti jedinke nastaje borba između energija koje su nosioci kulminacije »rajskog vrta« ili specijalnog stanja sreće i energija koje stvaraju nove potrebe ili »prvi greh«.

S obzirom da ova borba u biblijskom »rajskom vrtu« izaziva bol i patnje, kako na fizičkom tako i na mentalnom polju, kako telesne lako i duševne, cela ova strana u mentalnom životu shvaćena je kao »zlo«.

120

Na mračnoj strani ili u »zoni izgnanstva« »rajskoga vrta« svest jedinke sc mora analizirati u dva polja, naime u polju koje smo označili kao »zlo« i u polju koje još uvek nije u suprotnosti sa »zakonima« »rajskog vrta«, gde još uvek postoji deo srećnog stanja. Pošto je drugo polje suprotnost polju bola i patnje shvaćeno je kao »dobro«. Ovakvom podelom svesti na »dobro« i »zlo« »životinja« se razvija u biće koje se pojavljuje kao »zemaljski čovek«. Ta vrsta bića su, u stvari, pravi »grešnici« iz »rajskog vrta«.

Upravo takva podela svesti na »zlo« i »dobro« jc pokrenula svesnu misaonu delatnost, duhovni život. Ovde sc počelo nagađati o uzrocima nastanka »dobra« i »zla«. Teške patnje naterale su životinje da počnu razmišljati o stvarnosti. I tu jc počeo »stid od nagosti«. Saznanje o tome učinilo jc da sc »životinja« više nije nalazila na svetloj strani »rajskog vrta«. Više nije bila srećna. »Sreću« jc predstavljao bog, a sad je boga nestalo. Biće nije bilo svesno da sc bog pretvorio u stvari koje je ono počelo da obožava: imovinu, bogatstvo, militarizam, politiku, sport, vlast, čast, ugled itd. da bi se kasnije ponovo pretvorio u boga.

Ovako nesvesno menjanjc predstave o bogu proteže sc kroz dug razvojni period u istoriji zemaljskog čoveka. Za to vreme su »kerberi« postali predstavnici nestalog boga i njihov »plameni mač« je poslao putokaz čovečanstvu.

Ta epoha se javlja u dva velika, u mentalnom smislu međusobno suprotna perioda. Prvi period počinje, dakle, u kulminaciji zone »prvoga greha« i proteže se do u 20. vek, mada se ovaj drugi period teoretski pojavio još pre nekoliko hiljada godina. Ova dva perioda čine analizu mračne strane biblijskog »rajskog vrta«. Ali pošto je on nastanjen zemaljskim ljudima, analiza ova dva perioda jc.u stvari analiza religioznog i intelektualnog postanka zemaljskih ljudi, naime pretvaranje »životinje« u »čoveka«, tj. biće stvoreno »po obličju božjem«. Završen »čovek« je, dakle, »obličje božje«. Biti »obličje božje« znači biti teoretski i praktično, duhovno i fizički svestan životnih zakona, biti svestan logike proviđenja, postati svesna inkarnacija plana sveta. Savršen »čovek« je fizičko i duhovno otclolvorcnjc, ili pojava božje veličine u čijim okvirima »sve« može biti samo »veoma dobro«. Zato postojanje takvoga bića mora obavezno biti uslovljeno posedovanjem svesti sina božjega koja omogućuje osećanje da je »jedno sa Ocem«.

121

56. GLAVA

Zemaljski ljudi su geniji u ubijanju i sakaćenju. Zemljina kugla je džungla u kojoj su nacije »divlje zveri«

»Životinjsko carstvo« je zona u »spirali« predviđena da bude sedište stvaranja i manifestacije najmračnijih doživljavanja: sakaćenja, bola, tuge, smrti, straha - što jc neminovan kontrast, bez kojeg ne bi bilo moguće doživeti suprotnost: vrhunsku sreću i osećanje blaženstva. I zalo su, naravno, osnovni zakoni ovoga carstva uslovljcni ovakvim prilikama. To jc , dakle, razlog šio jc »životinjsko carstvo« postalo zona »principa ubijanja«. Osnovni zakoni »životinjskog carstva« se uglavnom zasnivaju na »principu ubijanja«, lako da je to poslao životni uslov, tj. moraš ubiti da bi preživco. Ovaj zakon je postao toliko opštevažeći da su čak organizmi živih bića, tj. sredstva za njihovu manifestaciju i doživljavanje života postali jedina hrana drugim živim bićima. Rezultat ovakvog stanja mora, naravno, biti opšte ubijanje i čerečenje mladih, zdravih i jakih tela, koja bi mogla nosili svoje vlasnike mnogo duže i obezbeđiti im srećan i bezbrižan život. Kakav sebičan mentalitet je morao nastali iz ovoga! Naravno da nema mesta nesebičnosti u carstvu u kojem »nikome nc svane dok se drugom ne smrkne« i u svetu u kojem su krv i meso živih bića neophodna i jedina hrana drugih bića. Potpunu sreću u ovoj zoni čini jedino superiorna fizička snaga, lukavstvo, bor ­benost i mogućnost maskiranja i zavaravanja neprijatelja. Istinski moto ove zone mora da bude: »svako je sebi najbliži«. To je zakon »životinjskog carstva« u orahovoj ljusci. Ko neće ili nc može poštovati i pridržavati se tog zakona, čini »prvi greh« i mora umreti. Najborbcniji i najjači, najbezobzimiji i najbrutalniji primenjuju ovaj zakon i u potpunosti ga sc pridržavaju. Oni mogu živeti. Oni dominiraju ovom zonom, učvrstili su i stabilizovali svoju sreću.

Razumljivo jc da su zemaljski ljudi u svom najranijem stadijumu, razvoja tj. u prvim primitivnim prelaznim oblicima od »životinje« ka zemaljskom čoveku usvojili ovaj moto kao svoj moral; takav moral leži u osnovi ponašanja »primitivnih ljudi« dvadesetog veka, kako kod onih koji su naučili da ispod civilizovanc maske kriju svoju primitivnu prirodu, tako i kod onih koji još uvek olvorcno i neuvijeno pokazuju svoju pravu prirodu u senci prašuma. Jer, sasvim je, valjda, razumljivo da je i tzv. »moderan čovek« »delo prirode«.

Sto civilizovan čovek ima velike prednosti u poređenju sa »običnim« primitivnim čovekom, što stanuje u boljim stanovima, koristi bolja prcvozna sredstva i druge tehničke pronalaske, to je samo razlika u starosti, a nc u principu. On ne posedujc stvarno višu civilizaciju, sve dok je njegova kultura ili civilizacija samo kamuflaža ili vest način primenjivanja najvišeg moralnog principa kulminirajućeg životinjskog

122

carstva: »Svako jc sebi najbliži«. Sve dok se pljačka i otimačina, mržnja i neprijatelj­stvo moraju sprečavati pomoću specijalnih, državnih strogih pravila ponašanja, sve dok jedno društvo koristi zakone i smrtnu kaznu i svoju imovinu zaključava iza reza i katanaca, sve dok drži armije i mornarice naoružane mašinama za masovno ubijanje i sakaćenje u cilju zaštite svoje teritorije, sve dok okupira teritoriju drugih društava kad smatra da na to ima pravo ili kad to odgovara njegovim željama i prohtevima; sve dok su divni parkovi i postrojenja, livade i obradive površine ograđene tarabama i bodljikavom žicom; sve dok imanja i fabričke uređaje čuvaju čuvari sa psima tragačima; sve dok ulicama i sokacima, putcvima i trgovima mora stalno da patrolira uniformisana ili civilna policija - sve dotle sc civilizacija i kultura nalaze samo u povoju. To jc jasan i vidljiv znak da su njihovi stanovnici još uvek samo gomila bića koja rado žele, a ponekad čak i moraju da se upravljaju prema životinjskom moralu: »Svako jc sebi najbliži«, dakle, moralu koji opravdava životinjska sredstva odbrane: krađu i pljačku, ujedanje, gonjenje i ubijanje neprijatelja, otimanje hrane, tela, mesa i krvi, već prema svojoj snazi i hrabrosti, drskosti i sirovosti, lukavstvu i sposobnosti maskiranja. To jc put napretka »životinje«. Najdalje su u tom razvoju otišle životinjske vrste koje najviše poseduju ovakva svojstva. A da te osobine cvetaju kod današnjih ovozemaljskih civilizacija nc može se uopšte poreći.

Šta se sve nc dešava u tom tzv. »poslovnom svetu«? Zar to nije najviši oblik pljačke i otimačine koji se zasniva na pravnoj lukavosti i sposobnosti da sc zaobiđe zakon uz veliku umešnost sugestivnog nagovaranja? Niko, valjda, ne veruje da tzv. »reklama« govori istinu! Zar to nije samo kamuflirana istina, sugestivno nagovaranje potrošača u korist firme? Zar ovakvo reklamno ulepšavanje i preuveličavanje stvarnih činjenica nije isti životinjski princip kojim sc neki insckli kamufliraju kao grančice ili listovi tako da sc nc razlikuju od grančica i lišća među kojima žive? Zar kameleonsko menjanje boja, tigrove pruge i leopardove tačke nisu predviđene da postignu isti efekat? Zar ovaj princip kamufliranja životinja nije predviđen da prikrijc njihovo prisustvo? Zar to nije namera da sc »podvali« okolini?

Ali »podvaliti« okolini, je »prcvara«. Životinje imaju, dakle, princip prevare usađen u krvi i mesu. Taj princip jc ovdc životni uslov, prirodni dar, osobina od životne važnosti u službi odbrane i napada.

Ovaj princip jc, dakle, životinjska osobina. Čovek koji sc njime koristi jc u odgovarajućoj meri »životinja«, pa čak i više od »životinje«, s obzirom da on može laj princip da usavrši do genijalnosti i da ga koristi na područjima gde za njega više nije od životne važnosti, što životinje nisu u stanju.

Zar militarizam nije životinjski princip napada i odbrane koji su zemaljski ljudi razvili do savršenstva?

123

Nc, zemaljski čovek još nije gotov sa »životinjskim carstvom«. On još uvek gradi svoj svakodnevni život na osnovu »životinjskih« tendencija i principa na kojima sc zasniva »životinjsko carstvo«. Za bića toga carstva, tj. bića koja tretiramo »životinja­ma« ovi principi nc mogu biti »greh«, već je naprotiv životni uslov i poštovanje osnovnih zakona toga carstva. I što sc više vraćamo natrag kroz razvoj bolje uočavamo da sc moralni propisi zasnivaju na »životinjskim« zakonima. »Kcrberi«, tj. bića koja su bila predstavnici tog »morala« imali su samo prirodnu stvarnost odakle su mogli crpsti svakodnevna iskustva. U vreme nastanka čovečanstva, dok jc ono još bilo blisko »životinjskom carstvu« i njegovim životnim uslovima, uslovi su nametali borbu za opstanak, koja jc u svakodnevnoj stvarnosti značila ubijanje radi opstanka. Zato jc predika morala da podstiče unapređivanje tog principa: pobediti »neprijatelja«, zarobiti, osvojiti i pljačkati. Slabiji su bili porobljavani, pljačkani i pretvarani u roblje. Takav je bio najviši pogled na život i najuzvišenije ideje prvih primitivnih religija. Zato su vaspitanje i moral nastojali da od ljudi stvaraju »ratnike«, »osvajače«, »vojskovođe«, tj. da razvijaju i stimulišu životinjska svojstva. Uostalom, zar to ne proizilazi iz nor ­dijske mitologije? Zar nordijski bogovi nisu bili ratnici koji su se borili protiv divova? Zar nije bilo nečasno umreti prirodnom smrću? Zar nije značilo »pakao« onog vremena doći u »Hcl«? Zar to nije bilo boravište onih duhova koji nisu posedovali dovoljno istaknutih ratničkih, tj. »životinjskih« osobina? Nije li to bilo boravište svih onih što su umrli od bolesti, iscrpljenosti i starosti? I zar nisu žena, deca i porodica predstavljali najveću sreću u takvom shvatanju života? Zar se u Valhalli nc ukazuje počast čoveku time što ga služe mlade, lepc žene »valkvric«? Uostalom, zar nc srećemo nešto slično i u Muhamcđovom »carstvu nebeskom«? I zar smrtna kazna i mere inkvizicije: isključenje iz crkve i spaljivanje na lomači nisu otvarale put, stimulisalc i unapređivale »princip ubijanja« i prinudnih brakova sklopljenih prema društvenoj klasi, bogatstvu, društvenom položaju i ugledu, bez obzira da li jc postojala prirodna bračna odanost, zaljubljenost ili ljubav između mladih koji su na silu ženjeni i udavanc na osnovu egoizma njihovih roditelja? Zar sc krvoločna atmosfera »principa ubijanja« ne povlači do duboko u dvadeseti vek? Nisu li sc moćne snage angažovalc da ozakone »ubistvo začetka«? Zar to nije istrcbljivački ral protivu čoveka, brutalniji od rata koji sc vodi već dugo vremena protivu pacova i miševa, samo još brutalniji, s obzirom da životinja ipak ima bar neke šanse da se lukavstvom i drskošću spasi od progonstva, dok takvu šansu začetak nema. Ubica začetka napada svoju žrtvu kada sc ona nalazi na stadijumu na kome jc potpuno nezaštićena, još nema mogućnost da sc brani i da sc ravnopravno bori sa napadačem. Zar se takav postupak ne smatra nemoralnim, sramota čak i za religije čiji jc najviši ideal bio »ubijanje«? Zar njihov moral nije zahtevao da borba bude bar donekle ravnopravna? Ne predstavlja, valjda, čast junaku da ubije patuljka. Niko, valjda, nije postao »heroj« zato što je pripadao većini koja je pobedila

124

slabiju manjinu? Ako ubistvo začetka nc nalazi svoje opravdanje u moralu samog »principa ubijanja«, gde ga onda može naći? U hrišćanskoj nauci se jasno kaže: »Ne ubij.« I sama stvarnost pokazuje da što se postaje razvijeniji sve više sc ograđuje od ubijanja drugih bića. Ubistvo začetka nc može, dakle, uspevati na normalnom tlu mentaliteta. To jc otrovna gljiva koja može uspevati jedino na đrvetu ekonomske bede, u nezdravoj mračnoj senci degeneracije.

No, »princip ubijanja« nije ovim sasvim iscrpljen. Šta je sa trkom u naoružanju koja danas vlada u svetu? Nije li to pretvaranje nacija u »životinjska« bića sa pojačanim smislom za život po principu: »Svako je sebi najbliži«? Zar to nije nadmetanje ko ćc biti jači i vredniji u ubijanju, a time i nadmoćniji u osvajanju i vladanju? Zar nije atmosfera praistorijske džungle dostigla vrhunac na području m e n ­taliteta zemaljskog čoveka?

Šta predstavljaju strašni zmajevi i krvožedne aždaje iz bajki u poređenju sa nacionalnim odbrambenim i udarnim snagama za totalno uništenje? Ni svet fantazije nije uspeo da zamisli ono što su nacije uspele da stvore: aždaju sa ogromnim mogućnostima da bljuje vatru, pustoši, uništava i sakati, ili da ispušta kilometrima široke sumporne oblake i otrovne gasove. Ni jedno drugo biće nc ostavlja za sobom toliki broj ranjenih i osakaćenih, niti sc može čuti takva pesma samrtnog ropca. Ni kod jednog drugog bića u razvoju energije nc može se naći takva ili slična rafiniranost u izmišljanju mučenja kakvu su pokazale nacije. Ni jedno drugo biće nije moglo obeležiti svoj životni put tolikim brojem grobova ili takvom ekspanzijom groblja, kao što to mogu bića koja nazivamo monarhijama, republikama ili slobodnim državama.

Nc, neka niko nc misli da je »životinjsko carstvo« prošlo. Zemaljski ljudi su još uvek ćelije ogromnih bića koja žive prema »životinjskim« zakonima, u životinjskim uslovima. Zemaljska kugla je džungla, a nacije su užasne »divlje zveri« u toj džungli.

To će biti pravo boravište zemaljskih ljudi ili polje njihovog razvoja sve dok njihove vode mogu uz pratnju bubnjeva i fanfara, pomoću parada i vatrenim govorima da sugerišu narodnim masama smrt i uništenje »neprijatelja«, tj. bića sa drugačijim shvatanjima, drugačijim iskustvima, drugačijim pogledima na život, drugačijom obdarenošću, i dok mogu da ubede mase da veruju u pravednost otimanja i pljačke teritorija i svojine koje su od životne važnosti za druge nacije, da ograničava i osporava pravo na život drugima, sa drugačijim pogledima na život, da od omladin­skih pokreta i od vaspilanja stvaraju škole ratnih veština, da od mladih ljudi koji još nisu dostigli zrelost i zato nc mogu sopstvenim razumom procenjivati stvarnost, stvaraju milom ili silom stručnjake smrti, specijaliste mržnje, ubijanja i sakaćenja. Pomoću uniformi opšivenih zlatnim širilima, iskićenim sjajnim dugmadima, medaljama, odlikovanjima, perjanicama, sjajnim čizmama, sabljama i mačevima zaslcpljuju mlade duše i otupljuju ostatak svesti ili svesne reakcije protiv »đavoljeg posla«.

125

Da, nacionalna atmosfera džungle jc još uvek veoma živa. Ta se atmosfera uopšte ne smanjuje time što na hiljade propovednika uzvikuje sa pređikaonica: »Ne ubij«, a zatim sedaju za sto pretrpan pečenim ili kuvanim delovima tela, organima, mesom i krvlju drugih bića. Oni uživaju u ispovedanju najveće životne poruke, istovremeno slađeći sc u njenom najgrubljem kršenju, i pored toga što su dostigli stepen razvoja kada to više za njih nije životni uslov, već sc održava nerazumevanjem i iz navike.

Ovim napred izloženim nisam nameravao da nekoga grdim ili da ironišem, već da dam apsolutno objektivnu analizu stvarnosti i pružim pomoć ljudima koji traže stvarne istine života. Zato za tražioce istine važi i ovde kao i uvek da ih ovo nc srne podstaknuti na netrpeljivost, jer bi takva netrpeljivost bila neopravdana, s obzirom da najbolja odbrana samoga života važi i ovde: »Jer, ne znaju što čine.«

57. GLAVA

Covck je rezultat razvoja životinje

Ovim smo prošli kroz mračnu stranu »rajskog vrta« koja je vremenom postala to što jc u svesti i religioznom životu ljudi označeno kao »zlo«. Kao što smo videli, ova strana mentaliteta i nije nikakvo »zlo«, već čini prirodnu posledicu mentaliteta čiji su osnovni zakoni i principi nekada bili apsolutni životni uslov, pa su samim tim bili i sasvim prirodni. Zato nije čudno što su zemaljski ljudi u prvim primitivnim razmišljanjima tc zakone i principe shvatili kao religiju. Nije čudno što se ove tendencije mogu uočiti i kod savremenih ljudi zavisno od njihovog stupnja razvoja. Za takvog čoveka kažemo da jc »primitivan«. A ko su »zločinci« u savremenom društvu? Ko su »lopovi« i »razbojnici« današnjeg društva? Zar to nisu bića koja su, svako na svoj način, i prema današnjim shvatanjima možda previše primenjivala princip »svako jc sebi najbliži«? Zar »ubice« u današnjem društvu nisu bića koja su želela, možda čak da ni sama toga nisu svesna, da budu »heroji« iz prošlog religioznog stadijuma u kojem jc ubijanje bilo časno i otvaralo put u »Valhallu« gde je čak i ubijenima bilo obezbeđeno mesto? Šta jc »naprasitost«? Zar to nije u ljudskom mentalitetu izliv ostataka istog temperamenta koji tigra tera u napad na plen i od njega stvara neumoljivog ubicu? Šta su zavist, ljubomora i netrpeljivost? Zar ovakve pojave ne izražavaju preveliko isticanje i ulepšavanjc sopstvenih samozvanih prava, svojih znanja i shvatanja? Zar ove osobine nc postaju svete tajne egoizma i samoobožavanja? Zar

126

to nisu rečiti dokazi da jc životinjski moto: »Svako jc sebi najbliži« još uvek prisutan u biću koje jednom treba da postane »obličje božje«?

S obzirom da jc sve što se podrazumeva pod pojmom »zlo« kod izvesnih jedinki samo prirodna posleđica još neiživljenog prirodnog dara, onda ni »prestupnici« nisu »prestupnici« u apsolutnom značenju te reči, već su samo mlade duše u društvu. Pošto se u svom razvoju nalaze bliže životinjama sasvim je prirodno što u većoj meri pokazuju srodstvo čovečanstva sa tim bićima, nego osobe koje su u svom razvoju odmakle dalje od životinjske zone. Da nije tako nc bi mogao da postoji ni razvoj, niti bi postojala primitivnost, nc bi postojali ni »primitivni ljudi«, niti bi postojala civilizacija - pošto bi svi ljudi bili na istom stadijumu. Individualne razlike koje postoje medu zemaljskim ljudima nc bi bile veće od individualnih razlika medu životinjama. Kod životinja koje žive u svom slobodnom prirodnom stanju, izvan ljudskog uticaja, tc razlike nisu tako velike. Zar sve ševe ne pevaju na isti način? Zar let jednog galeba nije isti kao let svih ostalih galebova?

Istina je da postoje individualne razlike kod jedinki iste vrste, ali su one tako male da ih obično mogu uočiti samo istraživači. Naprotiv, to nije slučaj kod ljudi. Ovdc su individualne mentalne razlike opšte poznata činjenica. Poznato jc da postoje primitivni pojedinci, da drugi poseduju visoku inteligenciju, jedni su »dobri«, dok su drugi »zli« itd. I baš analiza individualnih razlika kojih smo sc ovdc dotakli nepobitan je spoljni dokaz »životinjskog« porekla zemaljskih ljudi, jer sve te razlike zajedno pokazuju vrlo precizno obeleženu uzlaznu skalu razvoja od životinjskih osobina, od životnih uslova životinja. Ukoliko čovek ne bi bio rezultat razvoja »životinje«, odakle onda sličnost njegovog mentaliteta sa životinjskim osobinama, životinjskom prirodom, a da ne govorimo o njegovoj lelesnoj i seksualnoj pojavi. Kako jc moguće da mentalitet nekih ljudi bude bliže »životinjskom«, od mentaliteta drugih? I kako bi uopšte mogla postojati činjenica koju nazivamo »razvoj«? Zar razvoj nije proces u kojem »Bog stvara čoveka«? Zar životinja nije taj »prah« - najpogodniji materijal za stvaranje? Ili možda neko smatra da bi pogodnija bila smeša gline kakva se upotrebljava u ciglanama za proizvodnju cigle, crepa i c ev i za kanalizaciju i drenažu?

Nc, jedino »razvojem« biblijska priča o »stvaranju čoveka« postaje nepobitna .činjenica. I samo na taj način stvaranje postaje proces ljubavi dostojan milostivog Boga. Samo na taj način Bog vodi i uzdiže čoveka prema sopstvenom biću, prema svom »obličju«, takvim sitnim i prilagođenim koracima da čovek sam nc primećuje rašćenje i nc oseća nelagodnost zbog preobražavanja. Razvoj nc ide nikada prebrzo, već naprotiv očituje se sitnim, jedva primetnim stopama, koje, naravno, mogu biti brže ili sporije već prema tome kako to odgovara milostivoj konstrukciji sudbine razvoja, željama i potrebama svake jedinke.

127

58. GLAVA

Patnja pretvara »životinju« u »čoveku«

»Zlo« koje zemaljskog čoveka čini »prestupnikom« je ona strana prirode zemaljskog čoveka gde Bog još nije gotov sa »stvaranjem čoveka«. S obzirom da ta strana još nije završena, nc može se ni očekivati da bude tako divna ili da lepo izgleda kao što ćc izgledali kad bude završena. Slika koja nije gotova ili stvar koja nije završena nc može bili umetničko delo. Takav predmet ostavlja mogućnosti da sc još puno što šta uradi na poboljšanju kvaliteta. Zato je naivno tražiti od prestupnika da pokaže isti moral kao bića koja sc u procesu razvoja nalaze daleko ispred njega, i samim tim su poodmakla mnogo dalje od »životinjskih« nagona. No, s druge strane se ne može dozvoliti lim detinjastim dušama da dominiraju i da upropaste već započeto carstvo pravog čoveka. Zato se prema njima preduzimaju mere kao i prema običnim »životinjama«. Ko želi da ima tigra, lava ili druge opasne životinje mora ih držali u kavezu. Ako se tc životinje pokažu opasnim po pravilu sc ubijaju. »Prestup­nici« sc također stavljaju u »kavez« koji sc zove »zatvor«. A ako su naročito opasni likvidiraju sc bez ustezanja.

Kao što se vidi prema »prestupnicima« sc postupa na isti način kao i prema životinjama. No, ne postoji razlika između opasne prirode »prestupnika« i životinje. A ukoliko postoji, to jc znak da jc opasna priroda »prestupnika« rafiniranija, inteligentnija i lukavija, pa samim tim i opasnija od životinjske. Drugo jc pitanje koliko jc ovakav postupak prema »prestupnicima« human ili brutalan. Činjenica je , međutim, da jc to ncizbežna sudbina nosioca i izvršioca »životinjskih« nagona. Ona predstavlja neizbežne posleđiec životinjskih tendencija i time postaje prva drastična škola života ili demonstracija principa: »Što čovek poseje, ono ćc i požnjeti.«

Postupak društva prema »prestupnicima« vremenom i tokom razvoja postaje humaniji, pa se tako vremenom ukida smrtna kazna. To samo pokazuje da »životinjski« nagon popušta kako kod vlasti koje kažnjavaju, tako i kod »prestupnika«.

Jedino stroge kazne: zatvor, tortura, zabrane i lomače - ta »životinjska sudbina« su bile dovoljno jake da probude uspavanu svest životinje iz »ubilačkog« dremeža, ili životinjskog stanja. Veruje li ko da može pričom nagovoriti tigra da postane pitom i blag kao jagnje, ili da bi sc psi tragači mogli dobrim savetima naučili da vole ovce? Zar »prestupnik« nije po »životinjskom delu« svoga mentaliteta jednak tigru ili psu? Postoji li razlika između njegovog »životinjskog« nagona i nagona ovih životinja? Sasvim jc sigurno da jc na jednoj sirani njegovog mentaliteta počelo da se razvija osećanje olpora »životinjskom« nagonu, no to ne menja princip sve dok je »životinj­ski« nagon dominirajući faktor u manifestaciji njegove svesti. Istina je da on može da

128

čila policijske propise, da sluša savete sveštenika, ali da li to može uticati na njegov »životinjski« karakter, ako iskustva u obliku smrtne kazne, robije i mućenja ne bi kao plug, drljača i valjak već unapred počeli da obraduju i kultivišu neobrađene površine u njegovom mentalitetu, tc vrlo dominirajućc pustinjske predele u njegovoj svesti usmeravajući ih u pravcu čovečnosti i ljubavi.

Ovo izgleda brutalno, ali »za tvrdu kožu treba jak podmaz.« Sto dubljim snom neko biće spava više je potrebno za njegovo buđenje. Ne može sc reći da mentalitet životinje nije »uspavan« u odnosu na razvijeniji mentalitet čoveka ili onog što će životinja jednom postati. Nije li činjenica da prefinjen, osećajan i visoko inteligentan čovek zahvaljujući svojim iskustvima može mnogo lakše razumeti ili može mnogo više naučiti iz jednog teoretskog predavanja nego što može pripadnik primitivnog plemena? Zbog siromašnih ili primitivnih iskustava ovo zadnje biće može da shvati samo vrlo elementarno, uprošćeno teoretsko predavanje i na njega se uglavnom može uticati jakim doživljajima punim radnje kao što su: smrt, ubijanje, mučenje i sakaćenje. Teoretsko predavanje koje ima duboki smisao bilo bi besmisleno i ne bi dalo rezultate kada je u pitanju primitivan čovek pošto on nema mogućnosti, ni predznanja da ga razume. Zbog toga ima mnogo više smrti i ubijanja, mržnje i osvete u idealu i propisima kod primitivnih bića, nego kod prefinjenih visoko inteligentnih bića. Uspavani mentalitet primitivnih bića mora sc budili mnogo drastičnijim sredstvima nego što jc potrebno za usmeravanje jednim delom već budnog mentaliteta visoko i n ­teligentnih ljudi. Blagi, milostivi saveti ne bi mogli da stvore od životinja ljude s obzirom da su njihove mogućnosti razvoja putem teorclske nastave minimalne i takva bi se nastava jedino mogla pretvoriti u dresuru. Tek pošto ih sam život u dovoljnoj meri obradi iskustvima brutalnog života, punog sakaćenja u njihovom sopstvenom carstvu, dolazi vreme kada ljubav i blagost postaju potpuna nastava u školi života, kada nastane prijatan svetli kontrast u ponoćnom mraku životinjskog sveta.

Dakle, na taj način dolazi do kulminacije doživljavanja »zla« na tamnoj strani »rajskog vrta«, koje je direktna posledica punog procvata životinjske prirode i koje u obliku »pakla« omogućuje životinji da iskusi krajnje posledice i vrhunsku sudbinu svog sopstvenog sveta, čiji se detalji javljaju kao: sakaćenje, samrtničke patnje, tuga, čežnja i mučenje. I kada se životinja zasiti takvih prizora i takvih iskustava ona sc budi i željno traži ljubav. Kod »izgubljenog sina« se javlja čežnja za »Ocem« i tada je mentalitet zemaljskog čoveka spreman za spasenje svela.

I gle! On što čuje najmanji uzdah mikroba i upravlja kretanjem nebeskih tela nije zaboravio svoje delo koje stvara. Glas božjih poslanika pronosio sc stalno ogromnim prostranstvima zemljinim. Dah njihove ljubavi se već odavno probijao kroz životinjske magle i vodio čovečanstvo dugim dconicama puta napred i naviše prema svetlom nebu spasenja. Pa iako je danas ratna industrija u većoj žurbi nego što jc ikada ranije bila,

129

čak iako su ljudi prezauzeti pripremanjem - recimo i nesvesno - svoga sopstvenog sakaćenja, predstojeće propasti sveta, čak iako nikada ranije nije u tolikoj meri vladala iluzija da se svetski mir, spokojstvo i harmonija mogu obezbediti razornom tehnikom pustošenja koja je usavršena do najviših mogućih razmera, ipak su sve to u svesti zemaljskog čoveka samo pripreme za uništenje životinjskog carstva. Njegovi poslednji grčevi u ovoj zoni ćc biti užasni, ali to će ipak biti samo uvod u novu eru kada će na zemlji zavladati svetlost. Duh božji u obliku novog talasa ljubavi zrači na zemlju i uvodi je u epohu novog visokog morala gde »smrt« više ne može da vlada i gde nc mogu biti »krici ni muke«, jer sc anđeo mira neometano kreće preko cele zemlje. Njegovim stopama nastupa Carstvo božje zemaljskim predelima i morima. Smrt je mrtva, a život živi. Radost vlada u zamku kao i u kolibi. Sve je to »obličje božje«. To stvaralaštvo sc zove ljubav.

59. GLAVA

Biblija je zasturelu. Pitanje »Sta je istina?« postaje aktuelno

Videli smo da se osnovni zakon životinjskog carstva »svako je sebi najbliži« proteže duboko u mentalitet zemaljskog čoveka, pa čak stvara od »principa ubijanja« čitavu religiju u kojoj je nagrada »Valhall«, carstvo nebesko u kojem »valkvrie« pružaju seksualno zadovoljstvo.

Zemaljski čovek potiče od životinje, njegov se način života razvio od načina života i zakona tih bića i on, još uvek dobrim delom svoga bića pokazuje mentalitet, instinkte, navike i sklonosti tih svojih mlađih rođaka. Ko ovo poriče negira činjenično stanje i obmanjuje svet. Onaj ko to čini pristalica je shvatanja koje nema veze sa stvarnošću i koje će uvek ostati samo jedna tvrdnja, dok se, naprotiv, razumevanje i priznavanje čovekovog životinjskog porekla zasniva na čitavom nizu nepobitnih činjenica i dubljim istraživanjem postaje sve jače. Prema tome poricanje životinjskog porekla čoveka jeste i mora zauvek ostati samo izmišljotina, fantazija, iluzija i praznoverje, dok jc poznavanje ovakvog porekla nauka, tj. jezik samoga života, demonstracija života i zato direktno »govor božji«. A ako je to »govor« Boga, onda mora biti apsolutno istinita »reč božja« i jedina prava religija, dostojna visoko inteligentnog bića koje ume ozbiljno da razmišlja.

Pokazalo se da su sva shvatanja iz prošlosti, sve veroispovesti i svi odnosi u vezi s pobožnošću morali vremenom da ustupaju mesto novim shvatanjima, veroispove-

130

stima i novim odnosima koji su sc odlikovali manjom agresivnošću i manje ubilačkom prirodom od prethodnih. Zar promena mentaliteta u tom pravcu ne traje još uvek? Nije li dokaz tome to što sve manji broj ljudi odlazi u crkvu, što im nije stalo do tzv. »blagoslova«, pričešća, što ne krste i ne krizmaju svoju decu, itd.

Zar to nije degeneracija i nestajanje starih oblika zato što se stavovi crkvenih službenika ne slažu međusobno po ovim pitanjima po kojima bi trebalo da postoji samo jedno mišljenje, naime istina? Istina je istina i ne može apsolutno da bude drugo do istina. Što postoje različita mišljenja o istini, to samo znači da pobornici tih mišljenja nc znaju pravu istinu, jer bi se inače morali složiti. Zar to nije isto neslaganje koje srećemo između različitih sekti? Svaka sc poziva na znanja o apsolutnoj i nepogrešivoj istini i pored toga što se ta znanja međusobno veoma razlikuju?

Ako se i sami državni autoriteti istine, sveštenici, i članovi raznih sekti i verskih pokreta, odnosno svi koji se mogu nazvati »kerberima«, bore međusobno oko toga šta je stvarni smisao života, onda je očigledno da su »Adam i Eva« u svom bekstvu od »drveta života« za vreme »izgnanstva iz raja« došli do mesla, odnosno mentalne zone gde u najvećoj zbunjenosti, a često da toga nisu ni svesni, uzvikuju prema »nebu« pitanje: »Šta je istina?«

Došli su, dakle, do mesta gde stare tradicije, stari oblici običaja i navika, stari moral više ne odgovaraju njihovom mentalitetu. Koje su posledice takvog stanja? Zar sc sada ne sagledava »prvi greh« u drugom svcllu? Zar sc danas ne pokazuje da mnogo toga što je ranije bilo žigosano kao nemoral u stvari su bile samo iluzije, a ako bismo se danas pridržavali starih moralnih obaveza, propisa i zakona prouzrokovali bi nepremostive duševne patnje, abnormalnosti i duševna oboljenja?

Šta se može reći o moralu koji propisuje sledeće: »Onaj ko ostavi ženu svoju iz drugih razloga sem bluđništva, čini preljubu«? Kako se to može primenili u braku gde jc muž uvek pijan, tuče i ženu i decu i pušta ih da gladuju? Zar ovakva zapovest ne proglašava spasonosan razvod braka kao »greh« i »nemoralan« postupak? I ako sc neki drugi čovek oženi ovom raspuštenicom i sa puno ljubavi preuzme na sebe staranje o njoj i njenoj deci, zar ga taj isti moral neće zbog toga proglasiti »nemoralnim«? Zar se ne kaže da »onaj koji pušlenicu za ženu uzme, čini preljubu«? To što danas postoje ljudi koji sc nc slažu sa Biblijom i nc poštuju njene propise, ne znači da takav moral ne postoji i da nije postojao, već jedino potvrđuje činjenicu da sc moral menja.

Zar nije isti slučaj sa smrtnom kaznom iz Mojsijcvog zakona? Zar ti zakoni nisu zastareli za ljude našeg vremena? Ili šta da se kaže za odredbe Mojsijcvog zakona koje dopuštaju ropstvo:

»Ako kupiš roba Jevrejina, šest godina neka ti služi a sedme nek olide slobodan bez otkupa.

131

Ako bude došao inokosan, neka i otidc inokosan, ako li bude imao ženu, neka i žena ide s njim.

Ako ga gospodar njegov oženi, i žena mu rodi sinove ili kćeri, žena i djeca neka budu gospodaru njegovu, a on neka otidc sam.«

Ali ako taj rob voli svoju ženu i decu i najradije se ne bi rastajao od njih onda Mojsijcv zakon to uređuje na sledeći način:

»Onda neka ga dovede gospodar njegov pred sudijc i postavi na vratima ili kod dovratka, i onde neka mu gospodar probuši uho šilom pa neka mu robuje doveka.«

Rob mora, dakle, platiti doživotnim ropstvom svoj brak i svoju ljubav prema deci. Kakva privilegija vlasnika: prema ovom zakonu on može da izbegne davanje ponovne slobode većini mladih ljudi posle šest godina robovanja, što inače propisuje zakon, time što samo treba da pusti mlade ljude da sc druže sa mladim robinjama. Zar nije verovatno da ćc priroda učiniti svoje, da sc jedno u drugo zaljube i stupe u brak sa neslobodnim ženama, čime ih robovlasnik može duševno vezati i napraviti od njih privatno vlasništvo za čitav život? Nc može sc negirati činjenica da jc razvijen moral naših dana drugačiji i da u visoko razvijenom modernom društvu imamo zakone koji su potpuno suprotni ovim prastarim biblijskim propisima.

Ovo, dakle, pokazuje da i Biblija u nekim slučajevima može biti zastarela i da su njeni propisi danas neodrživi, pa se zbog toga moraju odbaciti kao varvarski i svirepi za naša shvatanja, koja su po humanosti i osećajnosti daleko iznad mentaliteta tih davnih vremena. Ako jc moral podvrgnut promenama, a te promene ne idu u korist životinjskog carstva, već naprotiv idu u sasvim suprotnom pravcu od životinjskih principa i zakona, tj. stvaraju bića koja mogu sve manje da služe »ubilačkom principu«, i čine ih milostivim i humanijim, zar to nije dokaz koji nam pruža sam život da stvaranje »Adama i Eve« još uvek traje, i da su »životinje« u stvari taj »prah« ili materijal za njihovo stvaranje. Nismo li upravo svedoci da čitavo postojanje zemaljskog čoveka, razvoj religije, rastući humanizam - socijalne reforme, zdravstveni i pravni sistemi, ukidanje smrtne kazne itd. - i pored svih ratova i nemira, da se zemaljski čovek udaljio oil svojih prvobitnih religioznih osnova, da je zapao u veliku zbunjenost i postao mentalni beskućnik. On više nije prava životinja, nije ni pravi čovek, i u takvoj svojoj nagosti okreće se nebu. Kopnom i morima vlada zagonetka Sfinge. Kroz usta Pontija Pilata čovečanstvo sc obraća Bogu pitanjem: »Šta je istina?«

132 133

demon pustošenja i patnji bio krajnji rezultat i jedini zaključak shvatanja i verovanja u apsolutno »čudo«, tj. da proviđenje ili bog može od »ništa« stvoriti »nešto«.

Verovati u takvo »čudo«, verovati da su »Adam i Eva«, životinje i biljke, zemlja itd. stvoreni jednim apsolutnim »čudom«, da su nastali iz apsolutnog ništa, to bi značilo odati se i moliti se nekom umobolnom i perverznom bogu. Onda je taj užasni demon pustošenja i patnje najviši autoritet u takvom mentalitetu, a da čovek nije toga ni svestan. I hvala Bogu da jc tako. Jer, takav demon jc , na svu sreću, samo rezultat pogrešne predstave ili shvatanja o božjim stvaralačkim sposobnostima. Naime »ništa« nc može nikada postati »nešto«. Prema tome, stvaranje koje se zasniva na shvatanju da se od »ništa« može stvoriti »nešto«, kao i posledice takvog shvatanja - perverzan i neprirodan bog - ne mogu nikada poslati činjenica, već zauvek moraju ostati samo zamišljena ili teoretska pretpostavka o tome šta bi bilo kada bi svemir bio svoja sopstvena suprotnost. Zar nije činjenica da u stvarnosti sve postoji na osnovu određenih zakona i da je sve rezultat određenih uslova. Zar život i čitava stvarnost ne bi predstavljali haos da nisu regulisani određenim zakonima? Nije li upravo zakonitost materije ta koja zalečujc ranu i od bolesnih stvara zdrave? Nisu li isti ti zakoni koji nam omogućuju da vidimo, čujemo, osećamo, govorimo? Zar nije upravo materija organizovana po tim zakonima koja nam omogućuje da ljubimo i volimo, da budemo voljeni? Ne zahteva li i najmanja silnica u životu posebne uslove za svoju manifesta­ciju? I nije li upravo nedostatak naših mogućnosti da ispunimo zakonske uslove to što stvara nesklad, što nam stvara patnje ili druge oblike osećanja suprotnih radosti i sreći? Kada ne bi bilo zakonitosti u životu, u prirodi i stvarnosti, nc bi postojala ni znanja i mi nc bismo imali šta učiti. A šta su nauka i mudrost? Zar to nisu apsolutne analize zakonitosti? Šta bi bio život bez tih analiza? Zar to ne bi bila smrt? Zar svest nije primitivna i nesvesna u onoj meri u kojoj joj nedostaju znanja? Pa zar sve ove stvari koje sačinjavaju stvarnost nisu mnogo veće »čudo«? Stvaralaštvo čiji je rezultat ljubav, savršenstvo, harmonija, a koje stvara znanja, pa samim tim i svest, život i postojanje, mora da bude jedino pravo »čudo«. To isključuje mogućnost postojanja perverznog, umobolnog ili nemoralnog boga, i pokazuje daje bezuslovno »čudo« samo fatamorgana u praznoj pustinji neznanja. Večni Bog je vrhunac savršenstva, i zato jc on sunce ljubavi, bez obzira kroz kakve ga naočari obojene sujeverjem i iluzijama vide pobožni.

60. GLAVA

Kad bi Proviđenje imalo »čarobnu« stvaralačku moć

Kad bi »Adam i Eva« bili rezultat nekakvog »čuda« u primitivnom značenju te reči, tj. stvoreni u jednom momentu i od apsolutnog »ništa«, moglo bi se postaviti pitanje zašto nisu odmah bili i završeni?

Kada bi stvarno postojala mogućnost da se od »ništa« stvori »nešto«, postojala bi i mogućnost da sc »čarobnim« putem »hokus pokus«, u jednom momentu stvori »savršen čovek«, gotov, po »obličju božjem«, tako brzo kao što misao nastaje u mozgu Tvorca, pošto takvo stvaranje ne bi zahtevalo nikakve prethodne uslove. Ali ako nisu potrebni prethodni uslovi, čemu onda taj dugi proces razvoja sa svim mukama, patnjama i sakaćenjima, sa svim tim ratovima, ubijanjem, strahom i progonima? Da li je verovatno da je Bog ili Proviđenje nekakvo perverzno biće koje se zabavlja lime što »čarobnim« putem, u jednom delicti sekunde, stvori biće da bi ga posle danima, mesecima, godinama i đecenijama mogao mučiti? Da li jc verovatno da se on oduševljava gledajući kako hiljade živih bića umire od gladi, ili kako hiljade živih bića biva pojedeno od drugih bića; kako hiljade živih bića biva ubijano, sakaćeno, uništavano mržnjom, zavišću, ljubomorom; kako hiljade živih bića u najboljem cvetu svoje mladosti truli od gube, raka ili propada zbog drugih teških oboljenja, kako hiljade ljudi živi u momentalnom fizičkom ropstvu, žive u praznoverju i zabludi, žive ne znajući ništa o najelementarnijim stvarima životnoga smisla, kako hiljade ljudi umire od zemljotresa, poplava, aktivnosti vulkana, ili zbog drugih prirodnih katastrofa. Zašto onda Bog tim istim »čarobnim« putem nc ukloni sva zla?

Kada bi Proviđenje moglo da od »ništa« stvori »nešto«, onda bi sigurno moglo i da to stvoreno »nešto« opet pretvori u »ništa«. No, pošto se to nc dešava mora postojati razlog za doživljavanje patnji. Kada bi Proviđenje imalo takvu »čarobnu« moć stvaranja, patnja bi bila izlišna, jer ne bi bila od značaja za stvaranje. Ako bi patnje bile beskorisne, besmislene i bezvredne, a Proviđenje ih ipak održava, jedino objašnjenje je da Proviđenje uživa gledajući patnje. Ako neko poseduje takve sklonosti da uživa gledajući patnje i zato ih stvara svuda gde sc za to ukaže prilika, muči životinje i ljude i u tome nalazi uživanje, mi kažemo da to nije prirodno, već da je umobolno, perverzno stanje. Eto, baš u takvom bi stanju bilo Proviđenje kada bi posedovalo moć »čarobnog« stvaranja. No, ja ne verujem da bi se mnogi ljudi osećali sigurnim uz takvo perverzno i neprirodno proviđenje ili da bi sc u trenucima spokojstva mogli predati takvom bogu, da se povuku u svoju sobu i da mu se mole. Pa ipak se ne može negirati činjenica da bi takav perverzni bog, takvo neprirodno proviđenje, takav

134

61 . GLAVA

»Životinja« se preobražava. Počinje da usvaja teorijsku znanja

Kao što smo videli, »progonstvo i/, raja« znači preobražavanje »životinje« u »čoveka«. Dosadašnji rezultat tog stvaranja jc zemaljski čovek. On nije više »punokrvna životinja«, ali nije ni stigao da sc razvije do stadijuma »punokrvnog čoveka«. On jc, dakle, prelazna pojava između tih dveju kulminativnih tačaka. Dakle, prošao jc vrhunac manifestacije »životinje« i na svom razvojnom putu sc sve više udaljava od tog stadijuma. Taj razvojni put jc u Bibliji nazvan »progonstvo iz raja«.

Osnovnfrazlog za to »progonstvo« bio jc , dakle, »prvi greh« koji sc sastojao u tome što su jeli »voće sa drveta znanja o dobru i zlu«. »Jesti sa drveta znanja« znači probuđenu radoznalost životinje i interesovanje za stvari koje nisu propisivali zakoni životinjskog carstva, interesovanje za stvari koje uopšte nisu bile od životne važnosti. No, probuđeno interesovanje, koje jc polako navelo »životinju« da se bavi stvarima koje nisu bile od životne važnosti, moralo je izazvati povratne posledice ili stvarati iskustva koja su sc razlikovala od prvobitnih navika. Tako sc pojavila sasvim nova vrsta doživljavanja i jedan novi mentalitet sc počeo rađati u pojavi »životinje« čime sc ona počela sve više razlikovati od pravih »životinja«. Jedan deo svoje ukupne snage ili energije, koja jc ranije bila predviđena samo za ispunjenje »životinjskih« zakona, trošila sc sada na stvari koje, strogo gledano, nemaju veze sa »životinjskim carstvom«. Time sc počela razlikovati od bića koja su se u ovoj spirali još uvek potpuno nalazila u »životinjskom« stanju.

S obzirom da ova nova vrsta bića nije više raspolagala količinom energije dovoljnom za manifestaciju svog normalnog »životinjskog« stanja, kao što su mogle čistokrvne »životinje«, ona jc sve manje bila životinja u poređenju sa pravim »životinjama«. U mentalitetu i kulturi njihovog organizma sve jc više degenerisalo »životinjsko« stanje. Ova degeneracija sc nije izvršila naglo, već kroz veoma dug vremenski period i jedino kroz veliki broj reinkarnacija ili ponovnog rađanja. Kroz taj dugi niz inkarnacija »životinja« postaje zemaljski čovek. Pokazalo se da ovo biće u svom mentalitetu ima osobinu koja nije usmerena ka poštovanju »životinjskih« zakona, već naprotiv predstavlja sve veću prepreku za njihovu primenu. S obzirom da ovo biće više nc može da se ponaša po »životinjskim« zakonima, ono nc može ni da uživa blaženstvo i životne radosti koje pruža ispunjenje tih zakona, već mora da se stalno rastrže između »životinjskog« i »ljudskog« koje je počeo da sc razvija u njenom mentalitetu. Posledice kršenja »životinjskih« zakona postaju stalni izvor nemira i strepnji. Taj stalni nemir i mora su posledice »prvog greha« i to su prve

135

posledice zadovoljenja potreba i interesovanja »životinje«, koje nisu iz »životinjskog carstva«, prve posledice nepoštovanja »životinjske« zapovesti: »Ali plodove sa drveta znanja o dobru i zlu nc smeš jesti, jer u koji dan okusiš s njega umrećeš«.

Povećani nemir i mora koji su počeli da narušavaju bezbrižnost i sreću dcgcncrisanc »životinje« i »grešnika« »Adama i Eve«, bilo je, dakle, to što se u Bibliji opisuje kao osećanje stida »Adama i Eve« zbog »nagosti«. To je prva pojava »smrti« ili odumiranje »životinjskog« mentaliteta. No, to osećanje »nagosti« ili stalna strepnja i nemir, ta stvarnost puna bola i patnji pokrenula jc mentalitet »životinje«, dala joj iskustva i time sve više uticala na razvoj njenog primitivnog duhovnog života. Mogućnost svesnog razmišljanja od prvog latentnog oblika počela je da dobija efektivnije forme. Dok su bića koja su živela potpuno u »životinjskim« životnim listovima postupala isključivo prema svojim instinktima, tj. urođenim navikama i bez razmišljanja, bića koja su se nalazila na prelaznom polju, koja su dobila novu osobinu u svojoj svesti postupala su prema refleksijama, dakle, prema prethodnom svesnom razmišljanju. Tako su bića počela da razmišljaju za i protiv, počela su da preispituju svoje postupke, da li su postupili pametno ili glupo. Drugim recima, bila je to pojava moći ili osobine duhovnog života koju nazivamo »inteligencija«.

Istovremeno sa probuđenom sposobnošću rczonovanj^i javlja se i sposobnost učenja od drugih bića ili sposobnost razumcvanja tuđih doživljavanja i iskustava. »Životinja« postaje u izvesnoj meri osposobljena da je vode druga bića. Kao posledica novih iskustava tuge i patnje i nesklada sa srećom, kod bića se javlja stalna potreba za vođom ili rukovodiocem koji bi mogao da mu zadovolji žeđ za znanjem i da podstiče njegove primitivne mogućnosti razumcvanja kako bi mu u trenucima duševnog bola i patnji vođa mogao pružiti ulehu, stvoriti nekakve predstave o uzrocima njegovog stanja, pružiti nadu da život nije haos ili sticaj slučajnosti, već da jc to izraz stvarne logike i smisla, izraz planskih zakonitosti i da sc poštovanjem tih zakonitosti može spasiti bola i patnji. Probuđena »životinja« ili zemaljski čovek je dobio takve vođe. Mi smo već govorili o njima kao o »kerberima«, a to su bića koja poznajemo kao »proroke«, »visoko sveštenstvo« i obične »sveštenike«. Pored sopstvenih iskustava patnji i pored rastućih mogućnosti rezonovanja samih jedinki, zadatak ovih vođa jc bio da bićima pruže mentalnu pomoć i uputslva do kojih nisu mogle same doći, a koja su, prilagođena njihovim mogućnostima shvatanja, jedino mogla da im daju objašnjenje života. Tako su došli do saznanja da uzroke za takav život treba da traže u sebi samima, u svojoj vezi sa »mračnim snagama«, i da sc naročitim pogledom na život i načinom života mogu vratili svctlosti i sreći. Time jc stalno jedan izlaz držan otvoren, kojim su, verovalo sc, mogli da sc vrate sreći, i verovali su da su videli oslobođenje, a time, bar za kratko uspostavljali duševnu ravnotežu. Pošto su »kerberi«, »proroci« ili »sveštenici« predstavljali takav izlaz, oni su, naravno, morali biti predmet najvećeg

136

poštovanja i uvažavanja. Vcrovalo sc da sc jedino pomoću njih moglo sagledati nešto naju/višenije - »bog« ili »bogovi«. Oni su bili veza između jedinke i najvišeg proviđenja. To su bili »sveti« ljudi.

62. GLAVA

»Izgubljeni roditelji« i »izgubljeni sin«

Kakvo jc bilo vodstvo ovih »svetih« ljudi? To je bilo tumačenje smisla života prilagođeno primitivnim mogućnostima shvatanja ovih još necivilizovanih ljudi, koje je moglo zadovoljiti potrebu za poznavanjem logike ili svrsishodnosti koje su ova bića mogla razumeti na dotičnom stepenu razvoja. Sasvim jc jasno da se ovo tumačenje moralo stalno menjati s obzirom da su sc iskustva i posledice »prvog greha« stalno nagomilavali, a takvo bogaćenje iskustvima moralo jc, u odgovarajućoj meri, povećati sposobnost jedinke za razumcvanje i dublje teoretsko obrazovanje, odnosno podučava­nje o osnovnim analizama života.

Čovečanstvo kao celina nalazi sc, dakle, u duhovnom rastu. Ovaj rast se odvija kod svake jedinke posebno u obliku njenog duhovnog razvoja od rođenja do ulaska u doba zrelosti. Ne može se na isti način odgovarati na pitanja dece i na pitanja odraslih, čak i kad pitaju o istim stvarima. Osim toga, dečja sc pitanja obično odnose na stvari koje su odraslima već poznate. Mentalna zrelost pitanja odgovara, dakle, zrelosti mentaliteta jedinke od stanja đeteta do pune zrelosti. Prilagodavanje odgovora ili zadovoljavanje rastuće ljubopitljivosti je u stvari to što poznajemo pod pojmom »vaspitanje«.

Kao što se svako dete mora vaspitavati da bi se njegova urođena priroda kultivisala, tako sc mora »vaspitavati« i odrastao čovek kako bi sc kultura koja jc stvorena dečjim vaspitanjem razvijala dalje do jednog višeg nivoa. O vaspitanju dece sc obično staraju roditelji, a vaspitanje odraslih preuzima na sebe sam život, delom praktičnim doživljavanjem i iskustvima, a delom teoretskim obrazovanjem. Sopstveni doživljaji ličnosti, bez obzira da li su prijatni ili neprijatni, kako tzv. »zlo« tako i tzv. »dobro« su najbolje vaspitanje. I kao što su doživljaji za malo dete najčešće mistični dok mu ih roditelji ili vaspitaći ne objasne, tako su i za odrasle doživljaji u izvesnoj meri mistika dok se o tome ne raspita kod svojih »vaspitača«, tj. ranije pomenutih »svetih« ljudi kojima verujc.

Dakle, ovde vidimo da je život odrasle osobe u stvari ponavljanje toka doživljaja iz njenog delinjstva, samo na višem nivou. Kao što su deca zavisna od vaspitača ili roditelja, tako su i odrasli zavisni od bića i prilika za koje se pretpostavlja da se nalaze

137

na višem stepenu zrelosti ili inlclektualnosli u poređenju sa stanjem u kojem sc sami nalaze. Ta zavisnost čini da odrasla osoba preko ovih bića oseća prisustvo - »nebeskog Oca«.

I baš kao što novorođenče nc razume odmah svoje roditelje, već se mora na njih navikavali gledajući ih iz dana u dan, tako ni zemaljski čovek ne razume sasvim svog »nebeskog Oca« dok sc iz života u život nc privikne na njegove manifestacije i otkrije ga uočavajući njegovu logiku i njegovu ljubav.

Odnosi roditelja i dece u ranom detinjstvu uglavnom sc zasnivaju na osećanjima, dok kasnije, rašćenjem deteta, inteligencija zauzima sve značajnije mesto u tim odnosima. Dok je malo, dete je bczuslovno i stoprocentno vezano za roditelje bez obzira na njihov moralni standard, makar da su roditelji lopovi, pljačkaši, prevaranti. To, međutim, nije slučaj kad dele odraste, postane starije i zrelije. Kako sc inteligencija i razum razvijaju prema godinama starosti, dete dobija manje više nepogrešivu intelektualnu moć rasuđivanja, dobija svoju manje više stabilnu predstavu o životu. Ako nc postoji raskorak između njegovih shvatanja i shvatanja roditelja po pitanju morala, života i stvarnosti dečje, simpatije prema roditeljima ili starateljima nc trpe nikakve štete. Šta više, odnosi postaju još srdačniji. Ali, ukoliko stavovi deteta i njegova stvarna ili uobražena intelektualnost stvara razmimoilaženja između dečjeg i roditeljskog načina života, onda polako nestaje porodična ljubav. Nesloga, svađe i nesklad mogu nastupiti i takvi odnosi mogu kulminirati čak i ubistvom. U životu postoje mnogi primeri ubica oca ili majke i ubica sina ili kćeri.

Neskladni odnosi između roditelja i dece mogu nastati ako su mentalitet, moralna shvatanja i pogled na život roditelja primitivnije urođene prirode nego kod deteta. Kako dete vremenom raste, njemu postaje sve teže da se uklopi u moral i propise roditelja koji su u suprotnosti sa njegovom prirodom, jer predstavljaju stadijum koji jc dete već prošlo u prethodnom životu. Zato je taj stadijum jako zastareo i nemoralan za njegova urođena shvatanja i kao takav nespojiv sa njegovim sadašnjim naprednijim i višim shvatanjima o tome šta jc pravda, a šta nepravda.

Sto mnogi roditelji nc mogu i nc žele da razumeju ovu pojavu treba im oprostiti, jer dokle god nc znaju za reinkarnaciju i za postojanje ranijih života, oni nc znaju da je »božje stvaranje čoveka«, u stvari, razvoj, postepeno pretvaranje »životinje« u »čoveka«. Zato sc još čvršće hvataju za četvrtu od deset biblijskih zapovesti: »Poštuj oca svoga i mater svoju«, i na nju sc pozivaju u sukobu sa detetom.

Ali, dete koje oseća prezir prema laganju, koje se gnuša krađe, mržnje, ogovaranja itd. kako će to iletc moći da ukazuje »čast«, poštovanje i divljenje prema paru roditelja čiji moral još uvek nc predstavlja prepreku za takvo ponašanje. Naravno da u takvom slučaju mora doći do sukoba između roditelja i deteta, kao što je činjenica da to može

138

nekad dovesti do razvoda braka. Ovde smo analizirali odnose koji se s pravom mogu nazvati »izgubljeni roditelji«.

No, može dogoditi i obrnut odnos. Roditelji mogu dobiti dete čija sc urođena priroda i sklonosti pokazuju da su mnogo niže i primitivnije prirode od roditeljskih. Tako sc naprimer pokaže da je dete sklono primitivnom ponašanju: da laže, da krade, da mrzi itd., dok su njegovi roditelji taj stadijum odavno ostavili iza sebe kao već proživljen. Svakako da jc vaspitanjc takvog deteta teško i rizično i u najboljem slučaju može da rezultira u neku vrstu »dresure«, koja važi samo dok se dete nalazi pod njihovim nadzorom i prisilom, ali izgubi značaj čim sc dete oslobodi takve kontrole, odraste i postane svoj gospodar. Ono će se onda neminovno upravljati prema urođenim instinktima i sklonostima koje još nisu iživljenc, kojih sc još nije zasitilo i koje zbog toga za dotično biće predstavljaju život i sreću. »Niko ne može ni za aršin produžiti život«, i ne treba se, dakle, zavaravati da sc »vaspitanjem« mogu otkloniti neiživljeni instinkti i da sc tako čovek može podići sa nižeg na viši stadijum razvitka. Mladunče kukavice se mora razviti u kukavicu, ma koliko da jc zajedno sa svojim malim posvojenim roditeljima i ma sa koliko ljubavi ga oni prihvataju i neguju. Jedino život sam, tj. iživljcnost ili zasićenost iskustvima koja sc stiču sopstvenim doživljavanjem mogu jedinki otvoriti prolaz od nižeg ka višem stepenu razvoja ili do više stepenice stvarnog morala. »Vaspitanje« sc može smatrati samo kao vrsta policijske proverc od strane vaspitača na određenom stepenu razvoja, koliko jc stečenih ili prikupljenih iskustava koja jedina mogu obezbediti blaženstvo, stvarajući kod vaspitanika kullivisana znanja o pravoj prirodi odgovarajućeg stepena razvoja za koji se vaspitava. S obzirom da svaki stepen mora imati svoja specijalna iskustva, a time i svoja naročita znanja koja su osnova tog »vaspitanja«, to znači da svaki stepen mora imati svoje »vaspitanjc«. »Vaspitanjc« svakog stepena je, dakle, kullivisanjc mentaliteta u pravcu istinskog duha i prirode doličnog stepena razvoja. Iz ovoga proizilazi da se svaka jedinka može kultivisali ili »vaspitavati« u moralu ili shvatanjima onog stepena razvoja kojem prirodno pripada. Ukoliko bi sc jedinki nametnulo »vaspitanjc« višeg stepena, to bi značilo da se u njenom mentalitetu gaje sklonosti i priroda višeg stepena koje se nalaze isključivo u mentalitetu bića sa stepena odakle pomenulo »vaspitanje« potiče. Dakle, želi sc »vaspitavati« ili gajiti nešto što uopšle ne postoji u mentalitetu pomenutog bića.

No, nešto što nc postoji nc može sc ni gajiti. Uprkos tome, svedoci smo da sc mnoga bića nižeg stepena razvoja podvrgavaju

»vaspitanju« koje pripada višem stepenu. Ta bića neće time moći da sc prevedu u viši stepen. Ako su vaspitači vrlo uporni i služe sc sredstvima prinude, mogu naterati ove jedinke da pokažu neku vrstu spoljne uglađenosti, tako da izgleda kao da su postigli viši stepen razvoja za koji jc predviđeno dotično »vaspitanjc«. Ali toj spoljnoj finoći

139

nedostaje duh i ona nc dopire do razuma i simpatija jedinke, a morala bi da potpuno ovlada i razumom i simpatijama jedinke, da postane njena urođena priroda.

Takva spoljna uglađenost podseća na dresiranog psa koji podigne šapu u znak pozdrava »dobar dan«. Ali tom »psećem pozdravu« potpuno nedostaje unutrašnji život koji je osnova stvarnog pozdrava. Ovaj pseći »pozdrav« i za psa predstavlja silom iznuđeni pokret o čijem značenju nema pojma i koji izvodi samo zato da bi izbegao batine, ili u najboljem slučaju, da bi dobio parče šećera ili slično. Takav »pozdrav« nema, dakle, ničeg zajedničkog sa stvarnim ljudskim pozdravom. Takav »pozdrav« jc samo ono što ćc uvek i ostati: »dresura« - iznuđeni eksperiment. Isto to biva i kad sc »vaspitanjc« sa višeg stepena razvoja nametne biću na nižem stepenu razvoja, dobije se rezultat koji jc samo spolja glađac, lažno oponašanje višeg stepena razvoja. Takvo pogrešno vaspitanjc učini da sc neka bića okruže spoljnim materijalnim sjajem više duhovne kulture koju ne poseduju. Ta bića su samo »dresirana«.

U ovakve slučajeve veslačke kulture sa spoljnim sjajem, a bez duha može se ubrajati i »obrazovanje«. Postoje mnoga bića primitivna duhom koja su školovanjem i vaspitanjem na višem stepenu postala sposobna da kamufliraju ili maskiraju svoju primitivnost spoljnim moždanim pojavama i detaljima čime postižu da izgledaju kao da su pravi predstavnici višeg stepena razvoja, sa kojeg to »vaspitanjc« dolazi.

Ali takav spoljni sjaj nije pravo stanje. Ranije ili kasnije priroda uzme od dresure ono što joj ne pripada i onda sc pokaže prava duhovna vrednost jedinke. Lekcije života moraju se učiti u praksi. Niko se ne može izvući time što će da manifestuje viši stepen razvoja izvežban jedino »dresurom« mozga. Jedinka mora biti u stanju da svojim srcem i osećanjima stoprocentno manifestuje svoju pravu urođenu prirodu i sopstvena doživljavanja. Zato obavezno dolazi tlo konflikta kada sc »vaspitanjc« višeg stepena razvoja silom nametne biću koje sc nc nalazi na tom stepenu. Zato sin mora doći u mentalni sukob sa roditeljima koji u svojoj slepoj ljubavi i neznanju pokušavaju da mu nametnu moral i shvatanja o životu za koja njegova duhovna priroda još nema dovoljno životnih iskustava. To bi za njega bila samo »dresura« od koje se njegov nagon za samoodržanjem pokušava da oslobodi. To je analiza pojma »izgubljeni sin«.

Sin mora ići sam kroz život, kroz zone praktičnih iskustava i doživeti ih svojim sopstvenim učešćem, steći viši moral, širi pogled na život, koje mu njegovi moralno napredniji roditelji nisu mogli dati »vaspitanjem« i »teoretskim kultivisanjem«.

140

63. GLAVA

Odnos živih bića i Prondeitjđ je analogan odnosu dece i roditelja

Ako pogledamo odnos zemaljskog čoveka prema svom »nebeskom Ocu« (koji u stvari predstavlja kosmičke »roditelje« jedinke, pošto taj »Otac«, kao što smo napomenuli, predstavlja oba roda ženski i muški), videćemo da jc taj odnos identičan zemaljskom odnosu dece i roditelja.

Sve dok sc zemaljski čovek nalazi na nivou »necivilizovanog čoveka« njegov odnos prema »nebeskom Ocu« odgovara odnosu odojčeta prema roditeljima. I kao što jc odnos odojčeta zasnovan isključivo na osećanjima tako sc i odnos »necivilizovanog čoveka« prema »nebeskom Ocu« zasniva na osećanjima.

I kao što novorođenče nc razume svoje roditelje, ne zna šta se oko njega događa, tako ni primitivan »necivilizovan čovek« nc shvata svog »nebeskog Oca« i uopšte nc zna šta se, u kosmičkom smislu, dešava sa njim samim ili šta sc zbiva u svetu.

Kao što se beba preko svakodnevnih kontakata, čuvanja i nege, navikava na svoje roditelje, počinje da shvata njihovu volju, šta sine, a šta nc srne raditi i počinje da razume, tako sc i divlji »necivilizovan čovek« svakodnevnim doživljavanjem uči moralnim pravilima i odredbama koje važe u njegovom društvu. Iz običaja i tradicija, preko sveštenika i proroka sve više izgrađuje predstavu o svetlosti, o jednom Svevišnjem »biću« ili više »bića«, o velikom »duhu« ili o »duhovima«, o »bogu« ili o »bogovima« u svakoj stvari ili pojavi. On nastoji da ugodi tim »bićima«, da sa njima stupi u kontakt kako bi ga to proviđenje štitilo od mračnih sila i kako bi na taj način ustalio svoju »sreću«.

No, baš kao što zemaljski roditelji u odnosu na svoju decu mogu biti »izgubljeni roditelji«, tako i »nebeski Otac« u odnosu na jedinku može izgledati »izgubljen«. Dešava sc da bića steknu toliko iskustava i doživljaja da prevaziđu nivo razvoja sredine. Onda sc rađaju sa takvim prirodnim sklonostima da im javni moral i pogled na svet sredine, mnogi zakoni i odredbe društva izgledaju nemoralni, zastareli i naivni. »Vera predaka« liči im na »praznoverje«. Sve ono čemu su se ranije molili i verovali da j e »bog« pokazalo sc nestvarnim. Takva bića ne priznaju svog »nebeskog Oca« nc veruju više u »boga«.

I baš kao što roditelji sa moralom koji im ne smeta da lažu, kradu, mrze i muče druge postaju »izgubljeni roditelji« za decu sa urođenim prirodnim sklonostima koje izazivaju odvratnost i odbojnost prema takvim primitivnim manifestacijama i mogu dovesti do raskida između roditelja i dece, tako i »nebeski Otac« kojeg u ovakvim slučajevima predstavljaju pogled na život javnog mnjenja, etablirana religija i predstave

141

0 Bogu, javni moral i način života mora biti »izgubljen« za jedinku, čiji mozak i čije srce nc mogu više da slave, da cene i da u praksi primenjuju tu nižu veru javnosti i način života te velike mase, njen primitivni moral i njene propise. Urođena viša priroda i pogled na život ove jedinke dovodi do razlaza između »nebeskog Oca« i »sina« koji će jedno vreme biti »bez roditelja«, tj. biće »nevernik«, »bezbožnik«, »ateist«, »slobodan mislilac« i mentalni ili duhovni beskućnik.

Takvo stanje u dužoj perspektivi ne donosi sreću, već vodi u tamne lavirinte beznadežnosti. U takvoj situaciji srećemo zemaljskog čoveka kada uzvikuje svoje veliko pitanje: »Šta je istina?« Ovde dobijamo i potvrdu Isusovih reči: »Blago siromašnima duhom, jer jc njihovo carstvo nebesko«, što znači: srećni su lakovcrni, bića koja nisu intelektualno razvijena više nego što je potrebno da veruju u opšte, tradicionalne, siromašne i naivne predstave o Bogu i za koje uprošćena tvrdnja koja se zasniva na zaista intelektualnim informacijama, još uvek nije postala »kamen mesto hleba«, - jer sc ova bića još uvek mogu radovali i crpsti snagu pri pomisli na Boga 1 na postojeće »carstvo nebesko«. Inteligentni brat lakovcrnoga se privremeno udaljio od Boga, nc poznaje »nebeskog Oca« i ne očekuje nikakav viši oblik carstva ili postojanja. On jc do daljeg zaslepljen svojom sopstvenom inlelektualnošću, sjajem iz carstva koje sam negira.

64. GLAVA

Društveno »podzemlje« je pozornica prvog susreta »Adama i Eve« sa moralom koji je apsolutnu suprotnost moralu životinjskog carstvu

S obzirom na to da jc svet pun roditelja i dece i da se odnosi ovih dveju grupa najčešće javljaju kao »izgubljeni roditelji« ili »izgubljeni sinovi«, samo kod malog broja bića simpatije između roditelja i dece su u potpunoj ravnoteži ili stoprocentno harmonični. Ovaj mali procenat čine roditelji i deca koji sc nalaze na istom stepenu razvoja, tj. takvi roditelji i takva deca čija urođena prirodna sklonost uslovljava ista vrednovanja i ista shvatanja o životu, isti moral i isti način života i kod roditelja i kod dece. Ovde vladaju dobri odnosi među partnerima i roditeljska kao i dečja ljubav prema roditeljima znače obostranu inspiraciju i radost. I upravo jc takav odnos u nebeskom roditeljstvu, tj. u odnosima između zemaljskih ljudi i Boga. I ovde je mali procenat bića koja se nalaze, kao što ćemo kasnije videti, na istom stupnju razvoja kao i njihov »nebeski Otac«.

142

Kao što smo ranije nagovesliJi postoji grupa bića čija sc deca nalaze na nižem stupnju razvoja nego roditelji i da nesklad stvoren na ovaj način dovodi do raskida između roditelja i dece, stvara »izgubljene sinove«.

Pošto se ova deca nalaze na nižem stupnju razvoja u njihovom mentalitetu ima više egoizma, bezobzirnosti, brutalnosti i neiskrenosti. Kako su ove pojave i u njihovom načinu mišljenja najviši plodovi njihovog stepena razvoja, normalni prirodni smisao njihovog života, oni se nc mogu složiti sa roditeljima kod kojih su ovakve osobine i ovakav način mišljenja manje izraženi, čije su prirodne sklonosti ili najviši mentalni plodovi mnogo uzvišenijc i plemenitije prirode. Prirodno jc da sc takva deca suprotstave roditeljima, čije vaspitanjc i pokušaji kultivisanja za njih predstavlja mučenje i postignuti rezultati, kao što smo već rekli, u najboljem slučaju mogu biti »dresura«, tj. veslačka manifestacija stepena razvoja kojem nc pripadaju. Ovaj prkos prema roditeljima završava se, u najboljem slučaju, razlazom partnera. Deca okrenu leda roditeljima i povlače sc u niže mentalne zone, gde im je i pravo mesto.

Ovo »udaljavanje« se, dakle, zasniva na odnosima u kojima bića sa nižom prirodom izbegavaju bića sa višom prirodom. Pošto ni jedan od »izgubljenih sinova« nije u stanju da prizna da je na nižem, primitivnijem stupnju razvoja, oni zamišljaju sebe kao mučenike, a svoje naprednije roditelje mogu videti samo kroz atmosferu obojenu ljutnjom i mržnjom. A kako su u njihovoj svesti bezobzirnost i egoizam glavni faktori, oni mogu jedino biti »sami sebi najbliži«. U takvom iluzornom shvatanju istine napuštaju domaće ognjište i slepo se povode za nekim drugim vaspitačem koji može bolje da obrađuje njihov mentalitet i da pretvara »zlo« u »dobro«, koji je prema ovim bićima nepogrešiv i više im odgovara od očinske i materinske nežnosti ili opšte prihvaćenih vaspitnih metoda. Ova bića ne slušaju očinske i materinske savetc i nc prihvataju njihova vrednovanja o tome šta jc pravda, a šta nepravda. Takva su shvatanja za njih previsoka i oni nastoje da ih se oslobode kako bi došli do izražaja njihovi sopstveni instinkti koji su na nižem nivou.

Instinkti i sklonosti na nižem nivou uvek izazivaju veću brutalnost i bezobzirnost prema okolini, nego oni na višem nivou. Ali pošto brutalnost i mržnja ne mogu uroditi drugim plodovima do brutalnošću i mržnjom, baš kao što raž rađa raž, a ječam može roditi samo ječam, tako i ovi »izgubljeni sinovi« moraju živeti načinom života kakav su sami izgradili, ili žeti ono što su sami posejali. Žetva brutalnog načina života koji je bio mučan za okolinu na kraju ncizbežno obara na kolena nosioca takvog života. Uzvraćenim posleđicama svih patnji koje su prouzrokovali drugim bićima, »izgubljeni sinovi« dobijaju nepobitne dokaze o ništavnosti takvog načina života i o njihovom neskladu sa zakonima koji donose stvarnu i potpunu sreću. Sami počinju uviđati da ima mnogo više idealizma u načinu života koji nisu mogli da prihvate kod svojih roditelja ili nisu mogli verovati da je bio pravilan. Uviđanjem

143

počinje put povratka. »Izgubljeni sinovi« sc »osvešćuju«, uviđaju da »jedu sa svinjama«, što ćc reći priznaju da je njihov način života primitivniji, sličniji životinjskom nego što jc roditeljski način života. To opet rađa čežnju za povratkom kući roditeljima, da sama pomisao da bude »sluga« kod oca postaje privlačnija od onog života koji jc sebi ranije izabrao. I tako biblijska priča o povratku »izgubljenog sina«, 0 svečanom dočeku i sjedinjavanju sa ocem, ovim postaje stvarnost.

U kosmičkom »roditcljslvu« sc u principu događa isto. Ovdc su roditelji, kako je ranije naznačeno, »nebeski Otac« čiji jc vidljivi predstavnik, u ovom slučaju, opšte prihvaćeno religiozno i moralno shvatanje, dok su »izgubljeni sinovi« bića čiji se urođeni instinkti i sklonosti mogu jedino prinudom uklopiti u takvo shvatanje života 1 morala, i na njima zasnovanim zakonima i pravnom sistemu.

I kao što »izgubljeni sinovi« ne žive u slozi sa roditeljima usled njihovog razvijenijeg mentalnog stanja, tako i »izgubljeni sinovi« društva ne žive u slozi sa javnošću ili sa društvom u kojem su rođeni zbog opšte prihvaćenih pogleda na život i javni moral društva koji su na višem nivou od njihovih. Društvo koje jc kosmički roditelj ovim bićima ima velikih problema sa »vaspitanjem« takvih »izgubljenih sinova«. Samo, oni se ovde nc zovu »izgubljenim sinovima«, već čine ono što u normalnom društvu nazivamo »svet kriminala« ili »podzemlje«. O nekom stvarnom »vaspitavanju« ovih bića, zapravo nema ni govora, jer su oni ipak u svom razvoju isuviše daleko zaostali za društvom. Međutim, društvo se od takvih mora zaštititi čitavim nizom mera kao što su sudstvo, zatvori, kazna, likvidiranje, mučenje i prinudni rad. Na taj način društvo ne vrši vaspitanjc, već dresuru.

Svako društvo ima svoje »podzemlje« u koje spadaju jedinke koje zbog svoje primitivne prirode krše zakone društva i to su ti tzv. »prestupnici«. Ali, u podzemlje spadaju u stvari i građani koji poštuju zakone samo iz straha od zatvora, straha od kazne i skandala. Oni sc razlikuju od »prestupnika« samo po tome što su bili u stanju da sc podvrgnu »dresuri«, ali jc krše svuda gde to mogu činiti bez opasnosti, pronalazeći rupe u zakonu ili koristeći slabosti pravnog sistema. Prema tome, ova bića su isto toliko »prestupnici« po svom ponašanju kao i njihova braća po mentalitetu iz društvenog »podzemlja«.

U društvu vlada stalni ral između »podzemlja« s jedne i policije i sudstva s druge strane. Policija i sudstvo su, u stvari, dobro naoružana i dobro mobilisana vojska koju društvo mora održavati radi svoje zaštite od »podzemnog sveta«. I kao svaki drugi rat, i ovaj jc krvav: donosi zarobljavanje, interniranje, likvidaciju, smrt i ubistva, žalost i mučenje. Naravno da takvo stanje stvara psihozu straha, rađa mržnju i želju za osvetom sa obe strane, što čini da društvo utiče na »podzemlje« nc kao »vaspitač«, već kao »ukrotitelj«, više »zastrašuje« no što »izvodi na put« »prestupnike«. Sasvim jc razumljivo što predstavnici »podzemlja« ne mogu videti ništa božansko u društvu,

144

niti u njegovoj upravi, ili da na bilo koji drugi način u društvu osete božje prisustvo. Njihova urođena priroda ili primitivni instinkti potpuno usađuju u njih shvatanje d a j e »svako sebi najbliži«, što če reći nastoje da bezobzirno iskoriste sve šanse kako bi obezbedili svoju egzistenciju: kradu gde se ukrasti može, pljačkaju i otimaju gde za to postoje mogućnosti, uništavaju život nasiljem i ubistvom, ako to olakšava ostvarenje njihovih želja i prohteva. Zar to nisu pravila po kojima se vladaju životinje u džungli i zar to nije uslov njihovog opstanka? Zar to nije dokaz životinjskog porekla čovekovog? Zar ovo nc pokazuje da jc »podzemlje« za nekoliko stupnjeva razvoja bliže »životinjskom carstvu« i njegovim zakonima nego što je to društvo koje policijom i sudstvom pokušava da se bori protivu tog životinjskog načina života kod ljudi? Zar način života u »podzemlju« nije u skladu sa vrhunskim moralom koji propisuju pređašnjc primitivne religije? Zar nismo u poglavljima na početku ove knjige videli da su moral i način života koji su ispunjeni ubistvima, smrću i napetošću jedine stvari koje obezbeđuju »blaženstvo«, da je to bio smisao života za ljude u prošlim vremenima, pa i danas kod primitivnih necivilizovanih ljudi? To znači da su jedinke iz »podzemlja« u razvoju mlađe duše koje su inkarnirale, ili ponovo se rodile u moderno društvo, sa čijim se višim moralom i kulturom, zakonima i propisima moraju sukobiti njihovi iz prošlosti urođeni, primitivni instinkti i navike. Najbolji rezultat ovog sukoba jeste, dakle, »dresura«. »Životinja« se ovde prvi put susreće sa zakonima i propisima koji nisu iz »životinjskog carstva«, već iz drugog »carstva«, koje »nije od ovoga sveta«. »Životinje«, ili ove mlađe duše se prvi put ovde susreću sa novim problemom: da se smatra »prestupom« ono što je kroz neizmemo dugi niz prethodnih života ili inkarnacija predstavljalo herojsko delo, ispunjenje najviših zakona, pa samim tim i najvišu službu božju. Slavni »heroji« i najviši »službenici božji« iz prošlih vremena, visoke ličnosti iz Valhalle, duše današnjih necivilizovanih ljudi našle su se odjednom u »podzemlju« moderne civilizacije.

Ali, gde bi inače mogli da inkarniraju kad ih razvoj izvodi iz njihove sopstvene sfere? U najvišoj mentalnoj klasi civilizacije osećali bi sc još nepriklađnijim i tuđim nego u »podzemlju«.

Tu se u »podzemlju« »Adam i Eva« prvi put susreću sa sasvim novim moralom. Pošto je taj novi moral stoprocentno suprotan moralu »životinjskog carstva« i pošto primanje i negovanje ovog višeg morala u krajnjem znači prcobažavanje od »životinje« u »čoveka«, onda jc to oslobađanje iz »životinjskog carstva«. A pošto jc to oslobađanje, u stvari, »spasenje sveta«, onda je »podzemlje« veliko »predvorje« »spasenja sveta«. To jc zona u kojoj jedinka prvi put počinje da se privikava životu prema prvim jednostavnim propisima novoga morala i novih ideala. Sasvim jc prirodno da se to ne može postići odjednom, već jc potrebno nekoliko života, s obzirom da se

145

urođena »životinjska priroda« jedinke, posle bezbroj hiljada života, nalazi u okamenjenom stanju i može se razlagati ili raspadati samo postepeno.

Zakoni, policija i sudstvo modernog društva ubrzavaju ovaj proces razlaganja i raspadanja kada primitivna i necivilizovana jedinka inkarnira ili se rodi među civilizovanim ljudima i bude podvrgnuta zakonima i propisima modernog društva. Kazne i ponižavajući status, mentalno stanje nižih klasa kroz koje mora proći zbog svoje primitivnosti, onemogućavaju jedinki da ostane ravnodušna prema pravnom sistemu i zakonima društva. Rezultat bude, istina, samo »dresura«, ali »dresura« koja jc potpomognuta jezikom samoga života, što ćc reći direktne kosmičke posledice pogrešnog shvatanja i načina života polako dovode do promena. Tc kosmičke posledice su teške bolesti, žalosti, nesreća, beđa, mržnja, progonstvo, nesrećni brakovi, prosjačenje i beskućništvo. Ove realnosti, svaka posebno, predstavljaju specijalne »nastavne predmete« koji se izučavaju u velikoj školi života. Potpuno savlađivanje ove nastave, zajedno sa društvenom »dresurom« kroz mnoge inkarnacije nateraju jedinku da se polako okrene mislima koje se razlikuju od »životinjskog« načina života.

Kao i svako drugo doživljavanje tako i patnja obogaćuje iskustva jedinke. Ali dok druga iskustva utiču na razvoj inteligencije, iskustva patnji razvijaju osećajni život jedinke. Dovoljno bogata iskustva patnji razvijaju kod jedinke mogućnost razumevanja za patnje drugih bića i na taj način se u mentalitetu jedinke razvija nova osobina, naime saosećanje. A saosećanje jc početak ljubavi. Ljubav jc u punom smislu reči razumeva-nje za patnje drugih i na taj način je put ka Bogu.

Jedinke iz »podzemlja«, ti inkarnirani »necivilizovani ljudi« postaju tako otvoreni za prihvatanje društvene religije. »Ncznabošci« postaju »hrišćani«, »izgubljeni sinovi« društva postaju »vernici« i nalaze put povratka »nebeskom Ocu«.

65. GLAVA

Kudu je mentalitet jedinke na nivou mentaliteta društvene sredine

Bića koja sc nalaze na »istom stupnju« razvoja sa svojim »nebeskim Ocem« postala su »deca« u kosmičkom roditeljslvu. Biti na »istom stupnju« sa svojim »nebeskim Ocem« u ovom slučaju znači da urođeni prirodni smisao uslovljava shvatanja o moralu i načinu života koja sc u potpunosti poklapaju sa načinom života kakav propovedaju duhovni i svetovni autoriteti i vlasti, a koja su u društvu ozvaničeni zakonskim

146

propisima. UkoJiko su urođeni smisao i priroda jedinke mentalno usklađeni sa shvatanjima autoriteta sigurno je da jedinka živi u harmoniji sa društvenom stvarnošću koju uslovljavaju dotični autoriteti. To je »pošten« građanin koji »verno« ispunjava obaveze prema društvu, takav jc građanin »pravoverna« i »spašena« duša, to je dobar hrišćanin, dobar musliman ili budista, zavisno od toga koja religija vlada u dotičnom društvu. I pošto takav ide sa čoporom, sa većinom niz struju matice i ima dobar vetar u jedra života, na tom delu puta on doživljava inspiraciju, radost i sreću. On jc na tom stupnju postigao kontakt sa najvećim mogućim razumcvanjem i znanjima o svom »nebeskom Ocu«.

66. GLAVA

Bića koja su ispred društvene sredine. Nauka, diktatura i »gangsteri«

Došli smo do treće grupe u kojoj su deca, u razvoju prirodnog dara i intejektual-nosti, ispred svojih roditelja i gde također dolazi do sukoba i raskida među partnerima. Preneseno na »roditeljske odnose« između »nebeskog Oca« i ljudi i u ovom slučaju »Oca« predstavlja društvo i javna ili zvanična religija ili đogmatsko shvatanje života, dok »decu« čine sve jedinke kojima sopstveni dar i intelektualnost onemogućuju da veruju ili da prihvate takve predstave o životu. U modernoj civilizaciji takva bića često srećemo u akademskom svetu i nauci. Velike mogućnosti za usvajanje intelektualnih znanja na materijalnom polju i velika znanja iz praktičnog života sa kojima ova bića dolaze u dodir stoje u raskoraku sa onim što su naučili u detinjstvu, tj. dogmatski for-mulisanim hrišćanstvom, koje potiče iz starih vremena i koje predstavlja osećajnu, ali intelektualno siromašnu duhovnu hranu i moralnu osnovu društvene sredine. Sasvim je prirodno da takva bića vremenom krenu sopstvenim putem, jer nc mogu da uklope svoja rastuća praktično stečena iskustva u nasleđenu religioznu terminologiju, koja je od početka, kao i sva takva tumačenja, građena na osećanjima, a nc na inteligenciji pa jc zbog toga to samo simbolika i metafora, a religiozni autoriteti društvene sredine je pogrešno tumače kao bukvalnu istinu.

Takvo učenje ne zadovoljava inteligenciju pošto nc daje nikakvo logično objašnjenje, već traži samo slepo verovanjc. Ova intelektualna bića susreću se u svom svakodnevnom životu najprc sa iskustvima stečenim u praksi koja im pružaju apsolutno čvrst oslonac, a zatim sa nasleđenom verskom terminologijom koja im pruža samo apstraktni ili nestvarni oslonac. Nameće se sasvim logičan zaključak da će ova bića osećati sve veću motivaciju da svoj svakodnevni život grade radije na stvarnim, konkretnim osnovama, nego na onim religioznim, apstraktnim i nesigurnim.

147

No, s obzirom da su iskustva koja oni stiču samo prvi početni stadijum u rešavanju zagonetke sveta, tj. predstavljaju samo materijalno mcrljiva polja, a ta polja mogu prema »Livets bog« (Knjiga života) predstavljati samo ograničeno lokalno područje u celokupnom rešenju, ova bića su, naučno gledano, još uvek daleko od toga da shvate rešenje zagonetke sveta.

Ne može sc negirati da su upravo rešenja koja traži istinski naučnik i koja su cilj njegovih stremljenja istovremeno i rešenja zagonetke sveta, pa bio on toga svestan ili ne. Zato su ta bića gledano iz perspektive kosmičkih analiza »religiozna«. Ne srne se zaboravili da je rad pravih naučnika na mnogim poljima bio za čovečanstvo od izvanredno velike koristi na polju tehnike, medicine, astronomije, geografije i dr. Ta korist je toliko velika za društvo da sasvim opravdava da se ova bića, za koja jc pojam »bog« možda još uvek izraz naivnosti i praznoverja, mogu slobodno uporediti sa najvećim »svetinjama« društva, čak iako možda nije sasvim pristojno izražavati se na takav način, i oni sami nc bi sigurno želeli da sc tako tretiraju zbog svoje urođene skromnosti i mnogih drugih modernih predrasuda.

Jedna im se zasluga ni u kom slučaju nc može poreći: oni se bez daljega mogu smatrati pravim oslobodiocima društva. Zato sc njihova dela mogu smatrati najvišim religioznim kultom. Oni su po svojim realnim znanjima, koja nesebično stavljaju u službu čovečanstva, prvi predstavnici »Svetoga Duha« na zemlji. Zemaljska nauka jc prema »Livets bog« (Knjiga života) početni stadijum »Svetoga Duha«. Ni jedan predstavnik toga stadijuma sc ne može svojim radom vratiti u svet dogmi, već svi moraju ići napred ka stvarnom rešenju zagonetke života. Svi moraju doživeti Boga, ne onakvog kakvog ga predstavlja ljudska mašta - kao ograničen i lokalno obojen ideal, ne nacionalnog boga stvorenog prema ljudskim željama i prohtevima, ili pesnički uzvišenog romantičnog boga-heroja - već jednog večnog univerzalnog Boga, sveobuhvatnog »večnoga Oca« u kojem svi »živimo, i mičemo sc i jesmo« i sa kojim naš svakodnevni život mora da bude u stalnom kontaktu.

U okviru ove treće grupe postoje i bića koja su prerasla opšta shvatanja javnosti o Bogu i za njih su religiozne dogme već preživele. Njihov religiozni život nalazi oduška u teozofskim studijama i grupama koje na taj način izgrađuju stavove i shvatanja na jednom višem religioznom i intelektualnom nivou. Veliki deo duhovnih đclatnosti ovih bića bio jc od velike koristi za mnoge ljude koji sc nalaze na istom stupnju ili na istoj talasnoj dužini. Oni su obavili veliki deo posla »Jovana Krstitelja«, naime pripremali su teren za spasenje sveta. Oni su počeli da skreću pažnju javnosti na reinkarnaciju, odnosno ponovno rađanje, čija je kosmička analiza jedan od glavnih faktora spasenja sveta dvadesetog veka.

Treća grupa obuhvata čitav niz bića koja su u pogledu inteligencije prerasli dogme, prerasli su svoju veru iz detinjstva, ali u čijem mentalitetu još uvek nisu dovoljno

148

razvijena osećanja koja bi mogla da pobude interesovanje za velike probleme religije. Oni sc ponekad mogu borili protiv religije ironijom, mržnjom i proganjanjem. Njihov idealizam jc više usmeren u materijalnom i političkom pravcu. Ova bića moraju steći sopstvena iskustva koja će ih naučiti da sc nc može graditi sopstveni idealizam, niti idealizam društva sve dok se ismeva »duhovna nauka«, tj. analiza mentalnih sfera gde se nalaze najvažniji životni zakoni. Takvo inteligentno i materijalistički orijentisano, ali u pogledu viših duhovnih znanja siromašno i na mržnji zasnovano društvo, postaje pogodno tie na kojem veoma dobro uspevaju torlura, teror, smrt i ubistva. Ove pojave zajedno sa autokratskom vladavinom, diktaturom, ukidanjem sloboda, postaju uslov opstanka ili životni nerv takvog društva.

Ali društvo, nacija ili država koja sc održava jedino častoljubljem diktatora, silom i prinudom, nema ničeg zajedničkog sa slobodnim i prirodnim duhovnim razvojem već se u zabrinjavajućoj meri zasniva upravo na takvim pravnim metodama, na moralu kažnjavanja i na principima likvidiranja na kavim sc zasniva svaka »banda prestupni­ka«.

I kao što svaka »razbojnička banda« obavezno bude pobeđena i na kraju propadne, a njeni članovi budu kažnjeni, zatvoreni ili osuđeni na smrt, tako ćc i svaki politički sistem koji svoju vlast održava takvim metodama doživeti istu sudbinu. Njegovi tvorci i vlastodršci »ležaćc onako kako su sami sterali«, oni će »žeti što su posejali« i zbog ovako izazvanih patnji potražiće novu najvišu svest i ta nova saznanja doživeće kao jedinu životnu osnovu, a time i naći put povratka »Ocu«.

No, sva bića u ovoj trećoj grupi nemaju takvu »sreću« da mogu pod pojmom »politika« svesno ili nesvesno kamuflirati ili prikriti svoju inteligentnu, ali osećajno primitivnu igru prema srodnim bićima svoje okoline. Drugi su prinuđeni da istupaju otvoreno i zato budu od društva lakše proglašeni za »velike gangstere« protiv kojih se pošteno društvo mora boriti. Religiozni život ovih bića jc zbog njihove jako razvijene inteligencije u najvećem broju slučajeva već odavno prerastao stadijum detinjaste vere ili dogmi. A zbog svog osećajnog siromaštva, tj. zbog svog još nerazvijenog smisla za saosećanja postali su »prestupnici« koje poznajemo kao velike »gangstere«, »kidnapere«, »ucenjivače« itd. No, ta strana njihovog života je često kamuflirana ili prikrivena time što sc oni u javnom životu javljaju kao bogataši, vlasnici velelepnih palata i luksuznih automobila, vlasnici velikih centara za zabavu i razonodu i si. Oni budu otkriveni jedino ako ih u zakulisnom zanatu izda sreća.

No, ni u đomenima bezakonja ne mogu svi da postignu tako visoke položaje. U istu se kategoriju ubrajaju i mnogi obični poslovni ljudi i trgovci. Koliko jc takvih koji bestidnom maržom pljačkaju i varaju svoje sugrađane čim im se ukaže prilika da to čine bez velikog rizika ili kad pronađu rupu u zakonu. I nisu li baš zbog toga nastali

149

»advokati«, pravni stručnjaci koji mogu pružiti pomoć u pravnom cepidlačenju radi sopstvene zaštite ili napada na nekog sugrađanina.

Kada bi osećajni život svih članova društva bio potpuno razvijen ili dorastao do stepena poštenja, pravni sistem nc bi morao da bude tako komplikovan, da se njime mogu koristili samo školovani specijalisti čiju pomoć moraju tražiti obični građani ako žele da dobiju, bar donekle, garancije da neće biti iskorišćeni, već da će biti zaštićeni od strane tog istog pravnog sistema.

67. GLAVA

»Pakao«

Pratili smo »progonstvo iz raja« »Adama i Eve« od njihovog prašumskog stadijuma do stanja modernog civilizovanog čoveka dvadesetog veka. Stekli smo mali uvid u najvažnije faktore tog »progonstva«. Videli smo da su »kerberi« ili prastari religiozni autoriteti i vode izgubili veliki deo ulicaja i vlasti nad ljudima i sada su toliko zaostali za »Adamom i Evom«, beguncima iz »životinjskog carstva«, tj. nekadašnjeg »raja« da sc njihove pretnjc o »smrti« i »paklu« jedva mogu čuti. »Adam i Eva« se sada pojavljuju u obliku modernog savremenog čoveka, u religioznom smislu na ničijoj zemlji, a u kosmičkom pogledu oni su »bez oca«, što će reći »bezbožnici«. U odnosu na svog »nebeskog Oca« oni su »izgubljeni sin«. Postigli su veliki napredak, razvili su svoju inteligenciju visoko iznad inteligencije »životinje«, ali u razvoju osećanja, može sc reći da se samo jedan mali broj njih uzdigao iznad nivoa »životinje«. Ogromna većina ljudi još uvek poseduje samo primitivna osećanja i zato moraju još neizmerno mnogo patiti da bi gorka iskustva patnji podigla njihova osećanja na nivo viši od »životinjskog«. S obzirom da se u mentalnoj kombinaciji ovih ljudi javlja višak inteligencije, a manjak osećanja stvara sc neuravnoteženost koja se u svetu manifestuje u obliku krvavog terora i u procesima sakaćenja čitavih naroda kao što su ratovi, revolucije, bune, štrajkovi, bojkoti i si., a koji se ne mogu označiti ni kao »životinj­ske« ni »ljudske« pojave. Ove krvave drame se ne mogu tretirati kao »životinjske« jer su previše inteligentne, a nisu ni ljudske, jer su bezosećajne, nečovečne.

Svctske drame dvadesetog veka su, dakle, »poluživotinjske« i »poluljudske«. To jc upravo stanje mentaliteta koje može stvoriti »pakao«. »Pakao« je, dakle, prvi plod inteligencije. A inteligencija jc »zabranjeno voće« sa »drveta znanja o dobru i zlu« koje može izazvati »smrt«, tj. propast organizma, pošto stvarna »smrt« ne postoji. Sve krvave drame sveta zajedno sa svim ostalim odvratnostima iz ljudske istorije ovoga

150

vcka postaju tako ostvarenje božje opomene i proricanja: »Ali sa drveta znanja o dobru i zlu, s njega nc jedi, jer u koji dan okusiš s njega, umrećeš.«

»Pakao« je , dakle, zona u kojoj jc jedinka dobila inteligenciju kao moćno sredstvo kojim ćc do genijalnosti iskoristiti »životinjski« princip »svako je sebi najbliži«. A pošto takvo korišćenjc mora izazvati odgovarajuće posledice najvećeg krvoprolića, »pakao« postaje drama koja sc odigrava izvan pravog »životinjskog carstva« i izvan pravog »ljudskog carstva«, a čije posledice postaju za jedinke realna, stvarno doživljena iskustva koja podstiču razvoj njihovog primitivnog i nerazvijenog osećajnog života. Pošto taj »paklom« pokrenuti razvoj osećajnog života uzdiže jedinku visoko iznad osećajnog života »životinje« i dovodi ga do stanja u kojem više nc može koristiti inteligenciju u službi ubijanja, već isključivo u službi ljubavi, samim tim »pakao« postaje onaj »duh životni« koji jc Bog »duhnuo« u onaj »prah zemaljski« od kojeg je »stvorio« »Adama i Evu«, čime jc »čovek postao živo biće«.

Naravno da sc »pakao« nc može proživeti za samo jedan dan. U ovoj graničnoj zoni između životinje i čoveka, na ovoj »ničijoj zemlji«, u obliku zemaljskih ljudi »Adam i Eva« moraju proći kroz mnogo inkarnacija i u tom stanju predstavljati »izgubljenog sina«. I tek tu, u »paklu«, »izgubljeni sin« otkriva da je život »daleko od Oca«, što ćc reći u »bezbožništvu«, egoizmu, bezobzirnosti, u želji za vlašću itd., u stvari, samo manifestacija »životinjskog« mentaliteta, »životinjskog« načina života što je simbolično izraženo recima: »jesti sa svinjama«. On također uviđa da su skupi stanovi, zamkovi, palate, saloni, luksuzne jahte itd., u stvari, samo pozlaćeni svinjci, pozornica različitih zabluda, mentalna nečistoća, oholost i taština. On otkriva da čitavo njegovo biće predstavlja srebrom i zlatom okovanu, dragim kamenjem ukrašenu, u purpuru, hermelinu i svili uvijenu duhovnu glupost, naivnost i siromaštvo sve dokle god ga njegov primitivni osećajni život, a time i svesna ili nesvesna taština odvraća od toga da prizna svoje stvarno srodstvo sa »nebeskim Ocem«, sa bližnjim, srodstvo sa svim ostalim živim bićima.

»Kerberi«, ti zastareli crkveni autoriteti ne mogu pomoći »izgubljenom sinu« »Adamu i Evi« da nađe izlaz iz duhovnog beskućništva, iz skitničkog i prosjačkog stanja. Scm toga njihova vlast i njihova vera su sasvim zastarele. Zato sc mora odbaciti svaka pomisao na pomoć sa njihove sirane. Tako jc nastao pojam »izgubljeni čovek« i »izgubljenost«.

Oba ova pojma su, međutim, iluzorna. »Nebeski Otac« nikad nc napušta sina, čak i kad ovaj napusti »Oca«. A »pakao« jc izmišljen ne samo zato da kod »izgubljenog sina« izazove čežnju za »nebeskim Ocem«, a zatim i čežnju za Bogom, već »pakao« treba da izazove i vaskrsenjc iz »carstva smrti« i »prvog greha« u sasvim novu razumljivu stvarnost: vaskrsenjc »životinje« u »čoveka«.

151

(38. GLAVA

Tradicionalne priče o »đavolitna« postaju stvarnost

Zemaljski čovek se, dakle, nalazi na takvom stupnju razvoja kad više nije sasvim »životinja«, ali još nije stigao da se potpuno razvije u »čoveka«. On više ne pripada carstvu iz kojeg je potekao i zato se ne može sasvim pridržavati zakona toga carstva. Zbog toga se i ne slaže sa »kerberima«, predstavnicima tih zakona. U »kerbere« se ubrajaju sva bića koja su potpuno ili delimično ispovednici ili tumači »životinjskih« tradicija, što će reći predstavnici morala koji Proviđenju ili Bogu pripisuju gnev, mržnju i želju za kažnjava­njem i osvetom, koji od despotskih ubica, osvajača i ugnjetača stvaraju heroje, dok su se bića koja više ne mogu da se pridržavaju i da veruju u oveštale zvanične ideale i pojmove morala proglašavati »prokletim«, čak i »večito izgubljenim« stvorenjima, »đavoljim sinovi­ma«, kandidatima za »pakao«. Takva se bića osuđuju na progonstvo »u tamu najkrajnju, gde će biti plač i škrgut zuba«, osuđuju se na mučnu torturu na »većnoj vatri«, a na radost onih koji su spašeni jer su poštovali zvanične moralne propise i pomoću navodne »milosti« i »oproštaja grobova« postali »božja deca« i zaslužili da se nazivaju »svetim« i zbog toga se moraju kloniti »dece đavolje«. Na ovaj način se stalno pothranjuje i održava ratnički mentalitet.

»Adam i Eva« su u obliku »modernog čoveka« odmakli u razvoju toliko daleko od carstva iz kojeg vode poreklo, i božje stvaranje »čoveka« je toliko napredovalo, njegovo udahnjivanje »duha životnoga« poslalo je lako uspešno da »čovek« postaje toliko »živ« da njegov »novi život« ne može doći do punog izražaja kroz prvobitne, obične, »životinjske« tradicije, metode i principe. On se više ne bori otvorenim, vidljivim, prirodnim oružjem: zubima i kandžama. Ne bori se više ni urođenom prirodnom snagom svojih mišica. Njegova želja za ubijanjem nije više motivisana samo apsolutnim životnim ustavom - da preživi. On više ne ubija samo zbog gladi ili u samoodbrani. Njegova svest je pojačala i usavršila ubilačke sposobnosti nebrojeno hiljada puta. U svom sadašnjem stanju čovek se razlikuje od svog prvobitnog stanja ili od svojih »životinjskih« rođaka time što on u svakoj prilici i u svakoj situaciji stavlja sebi u zadatak da ubija, ugnjetava i poiobljava. On ubija iz mržnje, ubija iz zavisti, ubija iz taštine, ubija zbog želje za slavom, želje za posedovanjem, želje za vlašću. On ubija zbog tuge, on ubija od radosti. Ubijanje je postalo sport i razonoda. Zar se nije ubijanje upotrebljavalo za zabavu u borbama gladijatora, ili kada su u arenu bacali divljim zverima nenaoružane ljude. I ne vlada li isti mentalitet i danas na modernim koridama u nekim zemljama ili pri borbama petlova? Zar zvuk lovačkog roga i lavež pasa iz lovačkih potera ne izražavaju radost ubijanja? Zar se isto ne ponavlja i u sportskom ribolovu? A šta su velika sportska takmiče­nja ako ne manifestacija principa ubijanja u blažoj formi, poslednji talasi dalekih bura? Zar se sportski stadioni, hale i dvorane širom sveta ne pune ljudima koji žele da vide borbu?

152

I zar sc nc tresu zgrade od oduševljenja gledalaca kada favorit obori na pod svog protivni­ka, ako ne mrtvog, a ono onesvc.šćenog tako da ne može da nastavi borbu?

Da, svaka borba je ubistvo. Samo što ubistvo ne mora uvek da bude stoprocentno, tj. da bude sigurna smrt. Biće može biti samo do pola ubijeno i onda je smrt samo pede-setprocenlna. Svaka telesna povreda koju jedno biće nanese drugom biću predstavlja procenat ubistva. Na razvojnom putu od »životinje« ka »čoveku« živa bića su dostigla takav stepen razvoja na kojem bajke o »đavolima« iz starih vremena postaju činjenice. Bića koja pljačkom, ubijanjem, ponižavanjem, pustošenjem seju svojim tragovima strah i trepet, sakaćenje i bolest, iako za njih to nije životni uslov, već to čine zbog ranije pomenutih tendencija svesti: egoizma, želje za vlašću, taštine idi., zar takva bića zaista nisu stvarni »đavoli« današnjice? Da li zemaljski čovek zaista veruje da se može osloboditi takvog identiteta sve dok u krajevima gde je zemlja stvorena da rada izobilje divnih vegetabilnih plodova koji su apsolutno jedina prirodna hrana za »čoveka« koji nastaje, a zbog koje ne mora ubijati (vidi moju knjigu »Idealna hrana«), on ograđuje tu plodnu zemlju bodljikavom žicom i stvara zarobljeničke logore ili veštačka uzgajališta za visoko razvijene »sisare« kako bi ove svoje bliske rođake učinio pogodnim za lonac, za gozbe i svečane obroke koje možda čak započinje recima molitve: »U ime Isusa Hrista sedamo za ovaj sto« i opijeni alkoholom i duvanom, a prezasićen krvavicama, rebrima, nareseima i švarglom završava taj obrok psalmom: »Duše hodoeasnih«.

Zar1 to nije parodija gozbe priređene u čast ukidanja principa ubijanja ili boljeg poštovanja pete božje zapovesti, parodija dostojna samih »đavola«?

Veruje li neko da evetne livade i žitna polja koja se talasaju mogu biti rajske sve dok predstavljaju osnovni preduslov za ogromna i tehnički savršena gubilišta koja nazivamo klanicama? Ili je možda situacija još bolja ako se ovi divni predeli pretvore u pozornicu igre smili, eksploziju granata, topovskih plotuna, masovne proizvodnje bogalja? Zar to nije prava igra đavola? Zar ti smrtonosni bojni otrovi nisu atmosfera iz samoga »pakla« koja zakužuje suncem obasjane livade?

A da li je atmosfera bolja u organizmima zemaljskih ljudi, u njihovom lelu od mesa? Zar njihova tela nisu najčešće puna bolesti? Koliko je njih koji nemaju »kamen u žučnoj kesi«, »kamen u bubregu«, »pesak u bešici«, »zakreeenja« itd.? Zar lo nije pretvaranje unutrašnjih predela u kamene pustinje, predela koji bi trebali da budu lepe travnate livade, izvori hrane i stecišta za život veoma važnih mikrobića: ćelija, kivnih zrnaca, nervnih jedinica, molekula itd? Kako će ta mikroskopska bića koja zajedno čine normalne i za život neophodne tečnosti, sokove, žile i mišiće, moći ovde da nađu hranu, prolaz i mogućnost za normalno funkcionisanje? Zar zdravstvena situacija u takvom organizmu ne biva prava parodija normalnog stanja dostojna demona uništenja? I zar zemaljski čovek može bili nešto drugo, do demon koji bezobzirno trpa u svoj organizam najčudnije stvari koje nemaju nikakve veze sa hranom i hrani jivo.šću? Kako se živi svet u unutrašnjosti organizma, koji mora da dobije svež vazduh preko pluća, može održati zdravim i sposobnim za život, kada se vlasnik organizma zabavlja zagađujući vazduh u svojim prostorijama debelim,

153

neprozirnim, otrovnim oblacima dima od smišljeno izabrane i rafinirane duvanske smeše? Kako te pribor za varenje hrane, želudac i creva moći da sačuvaju nonnalne funkcije i prirodno zdravlje ako su primorani da prenose velike količine dobro smišljenih mešavina i za tkivo razarajućih destilata i alkohola koji sa prirodnim napicima imaju jedinu zajedničku osobinu što su u tečnom stanju? Kako može organizam zemaljskog čoveka sačuvati svoje divno zamišljene lepe linije, svoju gipkost, svoj šarm ako se njegov vlasnik više ne zadovoljava da jede samo zalo što je gladan i da pije da bi utolio žed, već je uzimanje hrane pretvorio u uživanje? Šta su poslastice koje se serviraju kao treće, četvrto ili peto jelo? Da li je to jelo za gladne? Ili su možda to jela za one koji su već siti? I nisu li napravljena tako specijalno ukusna i ukrašena baš sa namerom da bi izazvala site da u sebe strpaju još jednu porciju, iako su im i stomak i normalan apetit već odavno rekli dosta? Ne, poslastica nije uopšte predviđena kao prirodna hrana za one koji su gladni i sa praznim stomakom, već je pripremana isključivo sa namerom da godi ukusu. Uzimanje poslastica se može smatrati uživanjem. Takvo uživanje, zajedno sa ostalim neprirodnim i ubistvenim uživanjima i groznim navikama, stvaraju od čoveka bolesno biće kojem su neophodne ustanove za maloumne, bolnice, zatvori i borilišta za »moderne« nastupe i zato su njegovi putevi kroz život neprestano uprljani krvlju, puni poniženja, sakaćenja, plača, samrtnog ropca i invalidnosti.

Zemaljski ljudi nisu prave »životinje« a nisu ni pravi »ljudi«. Oni su bastardna vrsta, prelazno biće između ovih dvaju glavnih oblika života i tako predstavljaju »poluživo-tinjski« a »poluljuđski« oblik bića koja su u pređanjima i bajkama starih vremena spravom prikazana kao osnovni oblik svih bića neprijateljskih prema čoveku. Ovakva bića smo upoznali u preistorijskim pojmovima »trolova« i »đavola«. A šta bi te figure iz bajki bile inače? Zar se ne kaže da su oni uzrok sveg zla, svih patnji i svakog mentalnog mraka? A ko može da nadmaši zemaljskog čoveka u izmišljanju i manifestaciji svireposti, u usavršavanju ubijanja izvan glorije životnih uslova koja ga opravdava? Nismo li ovom analizom videli da je zemaljski čovek biće koje je svojim nesavršenim načinom života i zadovoljavanjem svojih neprirodnih prohteva sam sebi najveći neprijatelj, toliki neprijatelj da ne može ni sačekati žrtvu da se rodi, već je progoni i ubija još u materici i uz to veliča svoju svirepost kao sjajni izraz visokog »morala« i »intelektualne« kulture?

Zar se »pakao«, to boravište »đavola« i »trolova«, mogao pokazati ili ostvariti realističnije i drastičnije nego što se pokazuje na bojnim poljima ili na ratnim pozornicama zemaljskih ljudi? Zar nam bojna polja ne pružaju sliku ljudi u pocepanom odelu i ritama, punim gamadi, u prljavšlini, koji puze u glibu i blatu, sliku osakaćenih i ranjenih koji kukaju i zapomažu i krkljajuei umiru pod kišom kuršuma i vatre granata, pod nebom zamračenim od sopstvenih veslačkih ptica koje seju smrt, letećim vulkanima na zemlji obeščašćenoj brdom leševa, pokidanih udova, krvavih glava, ruku i nogu i u atmosferi zasićenoj zagušljivim isparavanjima, sumpornom parom i otrovnim gasovima? Gde se može naći tragičnija životna sudbina, gde postoji veći broj dece koja postaju siročad, gde ima više roditelja koji ostaju bez svojih sinova, ili žena bez muževa? Gde postoje toliki

154

verenici čije sc nade razbijaju su većom brutalnošću nego ovde, i gde bi inače ako ne ovde na vrhuncu ratne ludosti zemaljskih ljudi, bilo toliko mladića na izdisaju, daleko od svih svojih najdražih, koji bi mogli saosećajno da pomiluju bledi obraz i poslednji pogled koji se gasi? Zar to nije pravi »pakao«? Zar takav razvoj mentaliteta ne ispunjava sve uslove da se nazove »đavolja svest«?

Ne, nemoj imati previsoko mišljenje o sebi samom, ti toliko proslavljeni »moderni« čoveče dvadesetog veka! Ti si zaista otišao daleko od običnog »životinjskog carstva«, daleko od prvobitnog »rajskog vrta«, ali ti još nisi postao pravi »čovek«. Sve tvoje materijalističke nauke, tvoja tehnička znanja i stvaralačka moć su samo »crna magija«, sve dok je za tebe smrt i sakaćenje vrhunsko rešenje. Jedino okivajući i vezujući se za »carstvo čarobnjaka« uzdigao si se iznad »životinje«. Ti si još uvek neobrađena grudva gline u ruci Tvorca. Božanske crte pravog »čoveka« mogu se nazreti tek kao slabi nagoves'taji. Ti si, u stvari, samo karikatura onoga što ćeš jednom postati: biće stvoreno »po obličju božjem«.

69. GLAVA

Bog jc jedina »čvrsta tačka oslonca« u čitavoj stvarnosti

S obzirom da se zemaljski čovek na putu svog preobražavanja od »životinje« u »čoveka« nalazi na stadijumu kada je njegovo delovanje »crna magija«, što znači da on usavršava ubijanje ne zato što je na to primoran nužnošću opstanka već iz neznanja, iz naviknutih prohteva, osvetoljubija, taštine i iz zadovoljstva, a kako se takvo biće može u odgovarajućoj meri označiti kao »đavolsko biće«, to jest biće koje izaziva patnju, jasno je da grupa takvih bića mora predstavljati područje patnji koje se zove »pakao«. Zemaljski ljudi u svom nedovršenom obliku čine, dakle, svako za sebe jednu osnovnu jedinicu od kojih je sagrađen »pakao«, baš kao što molekuli vode čine osnovne jedinice od kojih se sastoji voda, odnosno okcan. Zemaljsko čovečanstvo već hiljadama godina predstavlja »pakao« na zemaljskim kontinentima, svi ljudi zajedno sačinjavaju jedan zajednički orga­nizam koji je sagrađen isključivo od osnovnih jedinica koje izazivaju patnju. No, telo koje sačinjavaju jedinice koje izazivaju pustošenja mora do kraja da bude i samo osakaćeno, narušenog zdravlja, bolesno, napaćeno, mora biti puno nemira, nesklada, katastrofe i užasa. Nismo li svedoei da je zemaljsko čovečanstvo upravo u takvom stanju?

Prolaz »Adama i Eve« kroz stanje zemaljskog čoveka je igra smili u ogromnom okeanu najvećih mentalnih bura. Pojačane tradicije iz »životinjskog carstva«, poprišta velikih borbi, revolucija i građanskih ratova, kamuflirana pljačka i zelenaštvo poslovnog sveta, osiromašenje zemalja ratnim naoružavanjem i upropašćavanje živaca, zdravlja i blagostanja, to su rastući talasi u kojima će »begunci« iz »životinjskog carstva« videti

155

poslednju sliku krajnjih poslediea svog bivšeg »raja« i dobiti poslednji upečatljiv, nezaboravan utisak o krajnjem neskladu između načina života i neprikosnovenih životnih zakona. I baš tc ogromne mentalne prirodne sile pružaju otpor modernom čoveku karikiranom kao »tro!« i »đavo«. Zapenušani krvavi talasi surovih tradicija bacaju čoveka s jedne na drugu stranu, a on uzvikuje svoje bezbožničke ideje i dolazi do zaključka da svaki oblik života koji se ne zasniva na večnim zakonima Tvorca biva uništen. Tek ovde »izgubljeni sin« pronalazi sebe, uvida koliko su, u stvari, mala njegova uobraženo »velika znanja« i da su u suprotnosti sa večnim planskim zakonima života. Otkriće ili zaključak da mora postojati viša sila, neko božanstvo, postaje tek ovde živo, logično i naučno. Tek ovde postaje jasno da je u celokupnoj stvarnosti postojanja to božanstvo jedina apsolutno »čvrsta tačka oslonca«.

Osudama »kerbera«, duhovnih autoriteta i autoriteta opšte prihvaćenih religioznih sekti, piemjama o »večnoj izgubljenosti«, ironijom, ruganjem i podsmevanjem drugova i prijatelja, bukom svakojakih mentalnih bura prenosi se kroz nepoznati kosmos tajni S O S . poziv davljenika. I gle, iza svakog talasa nalazi se obala. Iza tih silnih mentalnih talasa pružaju se suncem okupane obale sve dokle oko dopire. Signali dopiru do jednog carstva »koje nije od ovoga sveta«. Čovečanstvo koje se davi ulazi u novu fazu. Ovde počinje njegov prvi susret sa spasenjem sveta.

70. G L A V A

Kad jc sila jedino sredstvo za rešavanje sporova

»Životinja« je, dakle, u svom preobražavanju u »čoveka« ovde dostigla stadijum na kojem može, u svojstvu zemaljskog čoveka, tla krši petu božju zapovest »ne ubij«. »Životinje« ne krše ovu zapovest, jer kod njih važi pravilo da ubijaju iz nužnosti životnih uslova. Ako tigar ne bi ubijao uginuo bi od gladi. A izazvati sopslvenu smrt je također ubistvo. Za bića te vrste peta zapovest bi značila podsticaj na samoubistvo pa samim tim ne bi predstavljala logički propis. Peta zapovest je, dakle, uvedena za bića koja ubijaju, iako za njih to nije životni uslov. To je prvi glas poziva, prva predstraža spasenja sveta. To su prvi zasenjujuči zraci glorije jednog novog sveta koji nastupa u »pakao«. »Ne ubij!« je božanska formula koja pretvara »đavole« u »bogove«. Time zemaljskom čoveku otvora put ka »nebu«.

»Begunci« »Adam i Eva« primaju ovde petu zapovest kao sasvim nove fanfare koje odjekuju svetom. »Ne ubij!« je sasvim nova poruka koja predstavlja suprotnost onome na šta su begunci ranije bili navikli. Kroz mnoge stadijume ovih »izgnanih« bića, stadijum primitivnih, stadijum »necivilizovanih« ljudi ubijanje je još uvek bilo pitanje morala, njime se postizala slava heroja, bilo je izraz najdublje religioznosti. Ovde je »životinjske carstvo«

156

još uvek preblizu, pa su njegovi zakoni i naviknute tradicije, tj. pravo jačega okamenjeni životni princip bez čijeg bi raspadanja bio nemoguć dalji razvoj »životinje« i njeno preo­bražavanje u »čoveka«. Na ruševinama ovog hiljadugodišnjeg, pa čak i miliongodisnjeg okamenjenog fosilnog instinkta postavlja se temelj za izgradnju čitavog »ljudskog« mentaliteta; TU se stvaraju uslovi za razvoj »inteligencije« i »osećanja«.

Dok je ubijanje bilo životni uslov a veština ubijanja predstavljala idealizam, moral i pravo, neprirodna smrt je morala postati svuda prisutan faktor opasnosti, koja je primorala jedinku da uvek i svuda bude na oprezi, da do kraja napregne sva čula kako bi poslala superiorna nad tim faktorom. Opasnost je vrebala svuda, u šumskom šipragu, na otvorenom polju, u senovitoj dolini, na vrhu brda, na hućnim talasima, na obali potočića, u logoru neprijatelja i u sopstvenoj kolibi. Ukratko: smrt je vrebala svuda gde je ljudska noga mogla da kroči, a ljudska ruka da drži oružje. Zato je jedinka bila prinuđena da trenira oprez, da se do krajnosti napreže kako bi pronašla protivmere. Oštroumnost, promišljenost i lukavstvo slimulisali su razvoj sve savršenije samoodbrane. Jedini uslov za sreću bio je savlađivanje ili pobeda i samo pobeda nad svim ostalim srodnim bićima. Samo onaj ko je mogao držati sva ostala bića u šahu mogao jc sebi obezbediti nepomuće­nu sreću. Najbolji, najjednostavniji i najprimitivniji način za laktanje prema sreći, a koji nije zahtevao neki naročito komplikovan ili inteligentan postupak bio je uništiti, čim se za to ukaže prilika, sva bića koja su konkurenti i suparnici u sreći i nadmoći. I samo onaj ko je mogao uništiti ili pokoriti sva bića u svojoj okolini mogao je bili miljenik sreće i jedino je on bio fizički slobodan čovek kome su svi potčinjeni morali bili robovi i siuge.

S obzirom da se jedino stvaranjem jače sile moglo doći do oslobađanja od kmetstva i ropstva, od ugnjetavanja i progonstva, od poniženja i smrti, nije bilo čudo što je taj put postao opštcvažeći ideal, pobožnost i religija, što je postao najvažniji zakon »kerbera« i upulstvo na koji se način zadobiva »nebo«, stiže u »Valhall«. Naravno, da je takva religioznost morala dovesti do žrtvovanja nekoliko robova ili kmetova. Moralo se nešto od osvojenog plena dati i »božanstvu«. Kako bi mu inače ukazali priznanje? Najveći religiozni kult toga vremena poslala je zabava ubijanjem i mučenjem potlačenih u čast nekog božanstva za koje se jedino moglo mislili da gaji simpatije prema pobednicima, a mržnju, antipatiju i krvožednost prema pot činjenim i slabijim, koji su se pokazali slabijim u razvoju snage i borbenosti. U svetu svojih misli morali su stvorili božanstvo koje je bilo oličenje i vrhunac njihovih sopslvenih ideala i njihovog shvalanja vrhunskog morala. Kakvu bi inače drugu pređslavu o bogu mogli imati? Zamislili ga drugačije značilo bi izjednačili ga sa kmetovima i robovima, sa »slabima« i manje borbenim i time sami sebe obešćastiti jer bi izgubili »herojsku slavu«, izgubili samopošlovanje i divljenje sopstvenoj borbenosti i veštini ubijanja.

Čovečanstvo koje još ne zna za stvarnu pravdu, koje još ne poštuje stvarno prirodno pravo na život svakog bića u svojoj sredini i koje jedino prihvata i ceni silu kao sredstvo za rešavanje sporova, to čovečanstvo onemogućuje svojim jedinkama da se posvete poštenju, saosećanju i razumevanju, praštanju, samopožrtvovanju i nesebičnosti, jer su te

157

osobine samo znak »slabosti« i mogu se shvatiti kao »poraz«, »povlačenje« ili »kukavička predaja« i to u atmosferi ili zoni u kojoj se potpuna nepomirljivost, ugnjetavanje ili obezvređivanje neprijatelja smatra najkraćim putem za osvajanje božjih simpatija. Naravno da u takvoj atmosferi uopšte ne postoji kosmička svest. Tu nikoga ne interesuje pravda, nesebičnost i ljubav. Problem koji ovde dominira jeste usavršavanje i primena veštine ubijanja. Ovde se nalazimo u carstvu »prvoga greha«, u carstvu »smrti« i u carstvu »mraka«. Jasno je da carstvo u kojem se ne zna za pravdu, požrtvovanje i ljubav kao opravdane životne faktore, u kome je naprotiv opšte prihvaćen ideal pobeda i uništenje upotrebom sile i ubistva, lakvo carstvo ne može biti ništa drugo do sam »pakao«.

Ali, život i čitav svemir počivaju na večnim i neprikosnovenim zakonima vrhunske ljubavi. Prema tim zakonima živa bića ne mogu zauvek ostati u »paklu«, ne mogu večno ostati »trolovi« i »đavoli«, ne mogu zauvek ostali karikature smisla života. Božje reči: »I bi svetlost!« stalno odjekuju sferama. A »duh božji diže se« stalno »nad vodom«. I gle, kroz baruštine »pakla« i kroz kabinet strave javlja se svetla snaga ljubavi, a svemoćni Otac uzdiže svog večnog sina do sopstvenog bića, do najsvetlijih visina života.

71. GLAVA

Svako biće je samo uzrok sopstvene sudbine

Na ovom mentalnom putovanju kroz logiku svemira stigli smo da vidimo kulminaciju stvaranja mraka, vrhunac bola i patnji. Da, svratili smo čak i u sam »pakao«. U prethodnom poglavlju stekli smo značajna predznanja koja nam omogućuju da razumemo da ni mrak, ni bol, pa čak ni sam »pakao« nisu manifestacija božjeg gneva, niti su izraz mržnje proviđenja, pa se tako ni sam »pakao« ne može poislovetili sa nekom demonskom religioznom, ili duhovnom »kaznenom institucijom«. Do sada se to, uglavnom, tako predstavljalo u etabliranim religioznim shvatanjima sveta, pa je zato jasno da su ljudi pre naučili da se boje Boga nego da ga vole i zato je njihova religioznost morala da bude osećajna »dresura«, a ne na stvarnom, realnom i zdravom razumu zasnovana živa ljubav prema Ocu života.

»Pakao«, bol i patnje ili sve što se na svetu smatra mentalnim mrakom nije, dakle, nikakva kazna, već samo rezultat konflikta načina života koji je manje više u raskoraku sa večnim zakonima ili uslovima na kojima počiva »savršena sreća«, tj. suprotnost ili kontrast »paklu«. To opet znači da je sva stvarnost i čitavo postojanje samo pitanje uzroka i posledica. Ne postoji nauka niti informacija koja nije i znanje o uzrocima i posledicama. Zar svako delovanje, svako stvaranje, svako kretanje nisu samo uzroci i posledice.

Sav život, sva stvarnost, svaki oblik doživljavanja su posledice izazvane određenim uzrocima. Što čovek više zna o ovim uzrocima utoliko više pripada kategoriji bića koja

158

sc nazivaju »intelektualnim« ili »visokorazvijenim«, a ukoliko manje zna o njima pripada kategoriji bića koja se označavaju kao »naivna« ili »manje razvijena«.

Ali ako je istina da svako kretanje i svako stvaranje predstavlja uzroke i posledice onda je sve što postoji rezultat nekog planiranja. Određeni uzroci imaju određene posledice. A kako živa bića ne mogu uopšte postojati ukoliko ne stvaraju kretanje, to znači da živa bića nc mogu postojati ako ne stvaraju uzroke i posledice, a te posledice su njihova »sudbina«. Na taj način svako živo biće postaje osnovni uzrok svoje sopstvene »sudbine«. Da li će ta sudbina bili svella ili mračna zavisi, dakle, od toga kakve uzroke stvara samo biće svojom pojavom. »Svetla« i »mračna« sudbina su svaka za sebe posledice određenih uzroka i stalno će se ponavljati, svaki put kad se izazove isti uzrok.

Ako biće poznaje uzroke čije su posledice srećna sudbina, kao i uzroke koji obavezno vode stvaranju nesrećne sudbine, sasvim je prirodno da će se takvo biće okrenuti uzrocima čije su posledice svetla i srećna stvarnost. Postupanje takvog bića se može nazvati »logič­nim«. Ukoliko biće ne poznaje uzroke svctlosti i mraka sigurno je da neće moći unapred obezbediti sebi svetlu sudbinu, pošto ne zna kako se to radi. Takvo biće postupa naslepo i zato može lako da izazove pogrešne uzroke, tj. uzroke nesreće i patnji. Osobu koja tako postupa smatramo »nelogičnom.«

More nesrećnih sudbina, tuge i patnji koje smo opisali kao »pakao« i koje dominiraju na zemlji pokazuje da su zemaljski ljudi još daleko od toga da postupaju logično, tj. daleko su od toga da poznaju prave uzroke koji stvaraju harmoniju, mir i sreću u životu. Radeći naslepo današnji ljudi moraju često, naravno ubeđeni da postupaju pravilno, da izazovu mnogo lakvih uzroka čiji rezultati bivaju disharmonija i beda.

Zemaljski čovek se, prema tome, nalazi na stadijumu kada još nije u stanju da, po pitanju sudbine, postupa »logički«. Znači on poseđuje premalo znanja o tome kako se stvaraju pravi uzroci. On nije svestan. Neznanje je, u stvari, jedini uzrok njegove mračne sudbine, ratova, svireposti, tuge i bola. »A samo je jedno potrebno« ćovećanslvu - više znanja.

I kao što sam napisao u »Livets bog« (Knjiga života) »tamo gde se neznanje iskoreni zlo prestaje da postoji«, tamo se nebo razvedrava, tamo sunce sija, sam život procveta i dostigne vrhunac šarenila boja. Tamo se postaje »jedno s Ocem«.

72. GLAVA

Besmrtnost je činjenica

Ali steći takva znanja nije baš jednostavno. Za to je potrebno bezbroj inkarnacija i svako biće mora da bude podvrgnuto reinkarnaciji ili ponovnom rađanju. Ovaj princip reinkarnacije se pruža od zemaljskog čoveka unazad do životinja i dalje do biljaka i

159

mikroba, pa još unazad do minerala i dalje u mikiokosmos, isto kao što se pruža i napred u budućnost od zemaljskog čoveka do carstva pravog čoveka i dalje kroz ostala carstva »spirale«, a odatle gornjim »spiralama« u makrokosmos. Ova beskrajna serija reinkarnacija je u stvari »kosmička škola« i čini to što mi nazivamo život.

Ako posmatramo živa bića u beskrajnom lancu života koje čini reinkarnacija videćemo da se bića na raznim stepenima »spirale« odlikuju različitom količinom ili kvantom mentaliteta koji predstavljaju. Upravo ta količina mentaliteta je to što nazivamo »svest«. Tako se živa bića odlikuju najrazličitijom svešću. Svesti je potrebno sedišle, to jest organ. Skupnu kombinaciju organa svesti nazivamo »lelo«. Najpoznatije takvo telo je organizam zemaljskog čoveka; zatim dolaze organizmi ostalih fizičkih bića: životinja i biljaka.

Sva tela su izraz, sedište i oruđe života, a samim tim i svesti. Prema telu se može oceniti količina i standard svesti.

S obzirom da se svest javlja u obliku kretanja, a kako je svest određeni kvantum mentaliteta, što će reći određena količina kombinacije šest osnovnih energija: instinkta, teže, osećanja, inteligencije, intuicije i pamćenja (vidi u knjizi »Livets bog«), upomenutom kretanju se moraju ispoljavali svi faktori koji čine mentalitet. Takvo ispoljavanje ili pojava ovih faktora jeste »manifestacija«. Svaki oblik manifestacije predstavlja, dakle, pojavu specijalne kombinacije ili naročito sadejstvo ovih šest pomenutih faktora. Tako ova kom­binacija ili sadejstvo postaje vrhunska analiza svake materije, svega stoje dostupno čulima, svega vidljivog. Ovi su faktori, prema »Liveis Bog« (Knjiga života) kosmićke ili duhovne energije, pa prema tome to je »pramaterija«, »osnovni sastojak« svega, duhovno-hemijska supstanca svega.

Svaka stvar ima ne samo svoju l'izičko-hemijsku analizu, već i svoj kosmičko-hemijski sastav i na osnovu njega dovoljno napredan istraživač ili posmatrać može napraviti kosmičko-hemijsku analizu. Prvi rezultat takve kosmićko-hemijske analize je »razvojna spirala« o kojoj se govori u prvom delu knjige »Livets bog«. To je u stvari samo analiza lanca reinkarnacija živog bića i pokazuje se da je to samo jako izražena varijacija pomenutih šest »osnovnih energija« ili međusobni odnos, kombinacija i sastav kosmičkih »supstanci«. I baš na osnovu ovoga »spirala« se može podeliti na šest različitih faza ili carstava: instinkta, teže, osećanja, inteligencije, intuicije i pamćenja. U svakodnevnom životu ova carstva su nam poznata kao: »biljno carstvo«, »životinjske carstvo«, kojem zemaljski čovek još uvek pripada, zatim »carstvo pravog čoveka«, »carstvo mudrosti«, »božanski svet« i »carstvo blaženstva«. Ova »carstva« nisu, dakle, nikakvi fizički predeli koji se nalaze negde, već su u pravom smislu reči kosmička »stanja materije«. »Materija« to su živa bića. Živa bića manifesluju kretanje ili energiju. A energija je mentalitet. Organizmi zajedno čine materijalnu supstancu, materijal od kojeg je izgrađen svemir. Materija je dostupna čulima i na taj način čini život opipljivim, a život je opet sa svoje strane svest ili mentalitet koji se opet u kosmićko-hemijskom pogledu sastoji od ovih šest već pomenutih osnovnih energija.

160

Svako kosmićko istraživanje bezuslbvno nas vodi, dakle, opet i opet natrag u susret ovim mentalnim energijama, koje su u stvari prasupstanca u svemu postojećem. No, pošto je sve što postoji mentalna energija, tj. svest, a svest može jedino biti život, onda jc apsolutno sve što postoji »živo«. A ako je živo sve što postoji, onda besmrtnost postaje činjenica.

Ako jc sav život »materija«, a sva »materija« je život, i život se može manifestovati jedino kretanjem, nije ništa neobično ako kažemo da je svaka materija kretanje, da je podređena promenama, da mrtva tela trule i raspadaju se, da »zub vremena« natera i najtvrđe stene ili mineralne supstance da se raspadaju, da ništa vidljivo nije večito, da ništa ne može ostati nepokretno ili čvrsto neograničeno dugo, već se sve mora stalno menjati. Ono što je vidljivo to je mentalitet, to je svest, to je manifestacija života i zato se mora manifestovati u obliku večitog kretanja. Večito mirovanje bi bilo večita nepromenljivost i zato bi to moralo biti apsolutna smrt. Ali apsolutno mirovanje je suprotno činjenicama koje su izražene svim što postoji. Na taj način besmrtnost postaje nepobitni rezultat svakog savršenog istraživanja.

73. GLAVA

Božje opštenje. Automatske funkcije organizma

S obzirom da se svaka vibracija ili kretanje u svojoj najvišoj instanci javlja kao mentalitet, kao izraz svesti, razuma i volje, postaje jasno da svaki doživljaj, sve što se može manifestovati obogaćuje svest, a to je u stvari učenje. Sva živa bića su podvrgnuta ovom »učenju«, koje menja njihov mentalitet, što opet stvara nova kretanja koja sa svoje strane donose nova iskustva itd. Ovo menjanje mentaliteta je u Bibliji objašnjeno kao »stvaranje čoveka«. Faze tog stvaranja su u stvari šest faza »spirale«, njenih šest carstava, koja su u stvari različiti stadijumi opštenja živih bića sa Bogom.

Prvi stadijum čini deo božjeg opštenja sa živim bićima u kojem je instinkt, tj. »naviknuta svest« ono što je osnovno za manifestaciju živih bića na tom stupnju razvoja. »Naviknutu svest« treba ovde shvatiti kao samostalnu životnu funkciju koja funkcioniše bez učešća mozga ili volje. Navika je isto što i sposobnost. Zato se svaka sposobnost stvara vežbanjem. A vežbanje je stalno ponavljanje neke radnje. Takvim ponavljanjem radnja prelazi u naviku. Kako radnja sve više prelazi u naviku svest je lakše obavlja i na kraju osoba ne mora uopšte upotrebljavati svest za vršenje te radnje, ona funkcioniše automatski.

Dok smo napolju u šetnji pokrećemo noge naizmenično, sasvim automatski, ne učestvujući mislima u izvođenju pokreta. Mozak nam je slobodan i možemo, nezavisno od kretanja, razgovarati ili nam misli mogu biti zauzete drugim stvarima, pošto jc kretanje

161

postalo navika. Kod deteta kojejek uči da hoda kretanje još nije postalo navika, pa mora svu pažnju da usredsredi na to, pa zbog toga ne može da misli na druge stvari, što je nama već davno omogućila navika.

Tako je sa svakim učenjem. Stvar koja se uči u početku zahteva angažovanje mozga, da bi na kraju sama funkcionisala. No, da bi se radnja ili manifestacija razvila u sposobnost ili virtuoznost mora se stalno ponavljati. Ponavljanjem mentalnih i fizičkih manifestacija nastaje »razvoj«, tj. stvaranje »organa«. Debljanjem organa jedinka ovladava stvarima. »Navika« je samo prvi stadijum onoga što smo savladali. Iz navike se razvija »sposobnost«, »talenat« ili »obdarenost«. I baš na raznim vrstama »sposobnosti« ili »obdarenosti« zasniva se dalje doživljavanje života. To oblikuje sudbinu jedinke.

Pri iole dubljem razmišljanju nije teško zaključiti da je to zaista tako. Ako se više puta čita isti stih stekne se moć recitovanja napamet, tj. nije potrebno gledati u tekst. A šta da se kaže za fenomenalne uspehe umetnika: žongliranje i balansiranje, igra na žici i »jahanje smrti« itd? Zar to nije rezultat mnogih ponavljanja? I zar tolika ponavljanja nisu učinila da su se dotične osobe izmenilc? To više nisu osobe koje su bile pre nego što su počele sa ponavljanjima, tj. »vežbanjima«. Nije li činjenica da su one time stekle sposobnosti koje ranije nisu posedovale i koje nemaju osobe koje nisu vežbale.

Prema tome svaka se sposobnost zasniva na vežbanju ili ponavljanju. U meri u kojoj se vežbanje smanjuje, smanjuju se i sposobnosti. Ova se pojava potvrđuje veoma očigledno u svakodnevnom životu. Organi koji se ne upotrebljavaju degeneriku i gube se. Nije li činjenica da je radnička omladina bila u mnogo većoj meri pošteđena degeneracije, slabosti i krhkosti organizma no što je to bio slučaj kod plemićke omladine? Zar to nije zavisilo od zdravog posla na koji je radnička omladina bila upućena? I ne bi li degeneracija plemića bila daleko manja da nisu kroz više života rađani u sredini telesne besposlice, sa slugama i osobljem što je onemogućavalo telesni razvoj treniranjem i radom koji stimuliše krvotok?

Kad bi na primer vezali jednu ruku uz telo i držali je vezanu mesecima ili godinama, i ruka i šaka bi do kraja izgubile pokretljivost. Zglobovi bi postali kruti i nesavitljivi, a mišići se smežurali i uvenuli. Slično biva sa svim organima koji se ne upotrebljavaju u dovoljnoj meri. Na taj način se proviđenje ili priroda sama stara da eliminiše sve što je suvišno. Samo ono što se upotrebljava može se održati u životu i u svesti živih bića. No, da bi se ponavljanje moglo vršiti potrebno je da u mentalitetu dotičnoga bića postoji želja za ponavljanjem. Biće nerado ponavlja nešto što ga ne interesuje. Ako biće oseća odvratnost prema nečemu onda čak i sabotira ponavljanje, izbegava ga, dok s druge strane požuruje i stimuliše ponavljanje ako to želi i ako za to pokazuje interesovanje.

Ponavljanje, a samim tim i razvoj sposobnosti, dara i talenta može, dakle, dostići vrhunac samo ako za to postoji najveća želja i prohtev živog bića. Zahvaljujući tome život se stvara baš onako kako živo biće želi. Ono za čim postoji interes raste i napreduje, a za čim nema interesa to degeneriše. Tako se ni jedna pojava ne može stalno održavati i postojati ukoliko ne postoji prohtev i želja za njenim održavanjem. A pošto su prohtevi

162

deo mentaliteta i ovde se dokazuje činjenica da je mentalitet pokretač svakog kretanja, stvaranja i manifestacije, kako u prirodi, tako i u ljudskom stvaranju.

Pošto su posledice ovakvog stvaranja, u stvari, rezultat ranijih želja i prohteva, a ponekad mogu predstavljati rezultat više života, ne mogu nestati ili degenerisati tako brzo kao što se želje za trajanjem često i brzo menjaju i javljaju se nove u suprotnom smeru. Tako se posledice ranijih želja sukobljavaju sa ispunjenjem novih prohteva i za njih postaju prepreka i neprijatnost. Upravo te neprijatnosti se u svakodnevnom životu nazivaju »sud­binom«.

Pošto čovek još uvek nema razvijenu kosmićku svest, sudbina za njega još uvek predstavlja misteriju. Ako je sudbina uperena protivu njega on može lako sebe smatrali »marturom« ili žrtvom slučajnih prirodnih sila. On ne zna da su njegovi neuspesi, njegova tuga i patnje, bolesti i nezgode krajnje posledice ispunjenja njegovih ranijih želja i prohteva, kao što danas ne zna kakve če krajnje posledice imati njegovi današnji postupci i zadovoljenje današnjih prohteva. To znači da on po pitanju sudbine postupa naslepo.

Sudbina je skup posledica ranijeg mentalnog delovanja jedinke. Pošto je nemoguće izbeći ove posledice, jedinka mora nositi pečat svoje sudbine, Ij. snositi posledice sopstvenog mentalnog delovanja. Pošto jedinka ne može postojati ako ne stvara kretanje, a kretanje je uzrok pomenutih posledica, to znači da jedinka mora stalno davati obeležje posledicama koje je sama izazvala. Ovo permanentno obeležje je »božje stvaranje Adama«, to je božje vođenje živoga bića, to je živa »božja korespondencija« između jedinki i njihovog nebeskog Tvorca, njihovog božjeg Oca i živog Proviđenja, svejedno da li biće doživljava ovo opštenje kao »dobro« ili kao »zlo«, kao uspeh ili neuspeh, svejedno da li je to biće biljka, životinja ili čovek, svejedno da li je to »prestupnik«, »svetac« ili »spasitelj sveta«.

Dakle, živo biće se sve vreme nalazi pod večnom zaštitom i jedino su posledice njegovih ranijih neprirodnih uzroka smetnja za prirodnu manifestaciju volje, a time i smetnja njegovim prirodnim probtevima ili istinskoj sreći.

Pošto se jedinka celog života neizbežno sukobljava sa posledicama svog ranijeg ponašanja što dovodi do uspeha ili neuspeha u sadašnjem životu i čini njenu sudbinu, to mora do kraja da je navede da se zainteresuje za svoju sudbinu, za njene uzroke i za čitavu ovu misteriju. To interesovanje nazivamo »religioznost«, koja postaje naročito izražena ili akluelna tek pošto je živo biće prešlo dobar deo razvojnog puta na stadijumu zemaljskog čoveka, tj. dostiglo stanovište kada je u stanju da prati razumnu ili teoretsku nastavu. Ta nastava je spasenje svela.

No, pre nego što jedinka stigne dotle da sc može »spašavati«, što će reći oslobađati neznanja koje je uzrok stvaranja sopslvene nesrećne sudbine, ona mora proći kroz mnoge stadijume na kojima ne razume život. A pošto nema razuman uvid u svoj način života biće se mora voditi drugačijim mentalnim impulsima. Već znamo da postoje bića koja se u svom životu rukovode »instinktom«, što je, kako smo rekli, »naviknuta svest«. Takva bića su »biljke«.

163

Možemo se upitati odakle su ova bića dobila svoj »instinkt«. Kao što smo rekli »instinkt« je naviknuta svest stečena bezbrojnim ponavljanjem. Zato moramo pratiti razvoj biljke u prošlosti sve do intelektualne zone jedne ranije »spirale« gde postoje mentalni impulsi, inteligencija, intuicija i pamćenje. Zahvaljujući njima bića se mogu svesno pridržavati prirodnih i životnih zakona o stalnom ponavljanju i tako stvoriti naviknutu svest koja može da funkcioniše samostalno bez učešća mozga. Od intelektualnih zona te »spirale« razvoj vodi živa bića do prvih stađijuma sledeće »spirale«, gde se pomenuli intelektualni impulsi javljaju u latentnim i nižim oblicima. Zato se ova bića javljaju u prvim stadijumima kao neintelektualna bića. Od intelektualnih stađijuma ostala im je u nasleđe samo naviknuta svest kao nosilac njihovih svesnih aktivnosti. U jednom takvom stanju svesti se, dakle, nalaze biljke. Ta bića rastu, svaka vrsta prema svojim specijalnim principima. Ona stvaraju svoje organizme, stvaraju divno šarenilo svojih cvetova, stvaraju voće, i sve to savršeno skladno i u kontaktu sa najvišom intelektualnos'ću, u kontaktu sa prirodnim zakonima ili božjim planom, a bez ikavog učešća moždanih funkcija samih bića. Ovde se ispoljava najveće savršenstvo ispunjenja zakona stvaranja ili manifestacije. Sam »božanski svet«, najsavr.šenija zona »spirale« prikazuje ovde svoje vanzemaljsko savršenstvo u vidljivoj fizičkoj materiji.

Ali ritam »spirale« ide svojim večnim tokom. I kao što bića ne mogu ostati u najintelektualnijoj zoni »spirale« već moraju sići u stanje bez svesti u kojem se bića održavaju samo naviknutom svešću, isto tako bića ne mogu ostati ni u letargičnom stanju intelektualne obamrlosti i neznanja. Ritam »spirale« vodi jedinku ponovo ka intelektualnim zonama »spirale«, i tako dalje u večno kruženje.

U tom kruženju zemaljski čovek je dosta poodmakao od stađijuma instinkta, što će reći od biljnog sveta. Instinkt još uvek preovladava njegovom prirodom, iako se, naravno, kod njega već javljaju mentalni impulsi koji se počinju došla približavati intelektualnim impulsima. Čitav fizički organizam zemaljskog čoveka je, u stvari, veoma usavršena biljka koja se velikim delom održava isključivo pomoću biljne ili instinktivne svesti. To znači da se glavne funkcije i izgradnja tela u najvećoj meri odvijaju bez učešća njegovog mozga. To je, dakle, savršeni život »božanskog sveta« kojem se jedinka posvetila u obliku naviknute svesti za vreme svog boravka u intelektualnim zonama prethodne »spirale«, a koji se sad u obliku samostalnih funkcija javlja u njenom organizmu. To jc ta naviknuta svest koja normalno održava funkciju krvoloka, varenja hrane, lučenje žlezda i disanje. Ove se funkcije, dakle, ne održavaju više prethodnim razmišljanjem ili odlukom naše volje, već predstavljaju naviknutu svest koja funkcioniše samostalno, koja sa svoje strane razvija centre za upravljanje drugim funkcijama organizma. Upravo ta okolnost čini da se vežbanjem postaje vredniji. Kada vežbanje ili ponavljanje ne bi doprinosili izgradnji nekog takvog centra svako vežbanje bi bilo besmisleno. Bilo bi svejedno da li se nešto izvede sto puta ili samo jednom. Vešlina ili usavršavanje u nečemu bi u tom slučaju bili potpuno nemogući.

164

Ali činjenica da »vežbanje stvara majstora« ostaje. To znači da svaki put kad nešto napravimo mi stičemo više rutine da to radimo. I što je rutina veća manje se opterećuje fizička koncentracija misli, koja je u početku bila osnovni uslov za oblikovanje i održavanje stvari. No ako jedinka povećanjem rutine može da smanji koncentraciju misli na ono što radi, onda ostaje činjenica daje neko drugi preuzeo upravljanje ili vođenje ove funkcije, a to su, dakle, ovi pomenuli centri. Ovi se centri javljaju kao dodatak mozgu i mi ih nazivamo »kičmena moždina«. Ona sadrži, dakle, izvesnu kombinaciju centara za automatizaciju i samostalnost funkcija organizma.

Pre no što se takav centar stvori funkcijom se mora potpuno upravljali i voditi svesno, mozgom. Ovde se ne možemo upuštati u detaljno objašnjavanje ovih centara, već upućujem čitaoca na »Livets bog« (Knjigu života) gde su napravljene kosmičke analize o ovome pod pojmovima: »elementi sudbine« i »centri talenta«. Ali da se ti centri nalaze tamo očito dokazuje činjenica da ptica može ići i leteti nekoliko sekundi pošto joj je glava otkinuta, a da i ne govorimo o nesvesnim funkcijama organizma van kontrole naše volje koje prestaju pri oštećenju kičmene moždine.

74. GLAVA

Volja prohteva i volja razuma

Dok se fizička pojava biljaka uglavnom zasniva isključivo na pomenutim centrima, pojava životinje, a samim lim i pojava zemaljskog čoveka je mnogo složenija. Pored funkcije instinkta životinja poseduje i funkciju volje. I ta funkcija volje je upravo ono što se u velikoj meri manifestuje preko fizičkog mozga.

Dok su funkcije instinkta automatske, samostalne ili nesvesne, funkcije volje su svesne radnje. One se izvode isključivo pod kontrolom svesti jedinke. Životinje ili zemaljski čovek, koji je najrazvijenije biće na zemlji, poseduje područje svesti gde ima mogućnost saodlučivanja u manifestaciji i po ovome se značajno razlikuje od biljke koja uglavnom ima automatske ili instinktivne funkcije koje se nalaze izvan područja manifestacije volje. Zbog toga je biljka prinuđena da se upravlja isključivo prema prirodnim zakonima, dok zemaljski čovek uz pomoć svoje volje može da deluje i protivu prirodnih zakona. Ali pošto su ti zakoni uslov za stvaranje najvećeg savršenstva, svako kršenje ili otpor prema lim zakonima mora izazivati nesavr.šenstvo i nesklad. Razlika između biljke i životinje je, dakle, u tome što biljka u kulminaciji svoje zone svojim stvaranjem može izražavati jedino sklad i savršenstvo s obzirom da ne poseduje sloj svesti koji se manifestuje voljom, dok životinja može u velikoj meri manifestovati nesavršenost, pošto ona slojem svesti kojim upravlja svojom voljom može ispoljavati kako savršenstvo tako i nesavršenstvo.

165

Na ovom početnom stadijumu nije sigurno da će, na osnovu voljom upravljanog dela svoje svesti, životinja imati osmišljenu manifestaciju. Za to je potrebno »znanje«, dakle, jedan potpuno nov vodeći sloj svesti, a znanja se stiču jedino iskustvima. Iskustva su opet posledice ili reakcije onih energija ili okoline na koje je jedinka delovala svojom voljom upravljanom slojem svesti ili svojim darom. Te su posledice, dakle, sudbina jedinke. Tako je »znanje« upravljač »sudbine«.

Ali, pošto se znanja stiču kasnije, posle ovog sloja svesti kojim se upravlja voljom, kod »životinje« nastaje mentalno područje u kojem ona kao osnovu za pokretanje volje ima jedino »prohteve«. A prohtev ne može bili savršen vodič volje, pošto zadovoljenje prohteva može biti u suprotnosti kao što može biti i u skladu sa prirodnim zakonima. Tako »životinja« postaje biće koje voljom prohteva, a ne voljom razuma stvara veliki nesklad. Nesklad opet znači rušenje, podrivanje i pustošenje organizama i stvari. Zbog toga sam u svom glavnom delu označio »životinjske carstvo« kao »zonu principa ubijanja«.

Tamo gde »životinja« nije stekla iskustva ne poseduje »znanje« koje je u stvari razum. Gde nedostaje »znanje« volja ne može biti »vođena razumom«, već biva »vođena prohtevom«. Evo smo došli do kosmičke analize naziva »životinja« gde se zemaljski čovek još uvek ubraja. On ima jako razvijenu volju, koja je još uvek uglavnom »volja prohteva«. Šta da se kaže o atmosferi rata, sakaćenja, pustošenja i ubijanja koja je opisana u ovoj knjizi, a koja još uvek vlada kod zemaljskog čovećanstva? Neće valjda neko poverovati da je to »volja razuma«? Sav taj strah, nužda i siromaštvo, sva beda i nezaposlenost koje su se kao mora nadvile nad veliki deo čovećanstva i pored toga što to isto čovečanstvo pliva u neizinernim bogatstvima zemljine kugle koja pružaju mogućnost da se stvore prilično dobri životni uslovi za sva živa bića. Zar to nije dokaz da su ljudi još uvek vodeni »voljom prohteva«? A šta da se lek kaže o naslađivanju iskomadanim životinjskim organizmima, raščerečenim leševima u obliku »izvrsnih odrezaka« pečenih na roštilju koji se u »učenim krugovima« serviraju po »bon-tonu« sa otrovnim točnostima, alkoholom i »starim vinom«, kao i o rafiniranim poslasticama i skupim đuvanskim proizvodima, cigarama i cigaretama? Zar takva vrsta običaja nije dovoljan dokaz da je to »volja prohteva«? Činjenica je da zemaljski čovek retko umire prirodnom smrću zbog starosti, već uglavnom zbog narušavanja organizma pogrešnim načinom života, mentalnim i telesnim orgijanjem, što sigurno ne može biti dokaz »volje razuma«.

Nc, sudbina zemaljskih ljudi zaista ne pruža nikakav dokaz da volja ovih bića nije vodena uglavnom »prohtevima«.

Kako jedino »volja razuma« može bili izraz inlelektualnosli, zemaljsko čovečanstvo još nije dostiglo stepen razvoja kad ga s pravom možemo nazvati »intelektualnim«. To je u najvećoj meri nesvesna gomila. To što su ljudi bili u slanju da stvore svet tehničkih čuda ne daje im pravo da se zovu »intelektualnim« sve dok njihova tehnika kulminira u masovnoj proizvodnji ratnih mašina, oružja, otrovnih gasova i smrtonosnih zračenja. Takva :primena tehnike može biti samo izraz »volje prohteva«. Ono što je razumno u svemu tome je toliko beznačajno malo da se odnosi jedino na sam proces proizvodnje kao i na fizičko rukovanje

166

ili usluživanje aparata smrtonosno tehniko. Ali samo izazivanje tog užasnog razornog procesa ne može nikada postati drugo do izraz izazivanja žalosti, tuge, nasilja, uništenja, smili i propasti, uprkos tome što triumfalnim pobednicima donosi lovorove vence i slavoluke. Pobednici koji su pobedu izvojevali sekuci sabljom druga živa bića nemaju ništa zajedničkog sa stvarnom intelcktualnos'ću, jer ko je zaista intelektualan zna da »svi koji se maše za nož, od noža će izginuti«. Njihovi postupci su slični postupcima životinja. Zbog nedostatka kosmičke svesti oni, kao i životinje, postupaju izričito prema »volji prohteva«, dakle ispunjavanje volje naslepo, akcija volje na osnovu »pretpostavke« i »verovanja«, delovanje volje u pravcu ispunjenja želja, bez razmišljanja o posledicama i bez obzira na to koliko je takvo delovanje u suprotnosti sa životnim zakonima, koliko patnje i kakav »pakao« prouzrokuje. Ovo je karakteristično ponašanje zemaljskog čoveka. To je kockanje sa sopstvenom sudbinom i ilustracija reči spasitelja: »jer ne znaju šta čine«.

75. GLAVA

Svest naslućivanja kod biljaka

Pojava volje kod »životinje« predstavlja veliki problem u ćelom njenom mentalnom nastajanju. »Životinja« se razlikuje od »biljke« naročito pojavom volje. »Životinja« poseduje, dakle, polje svesti koja nije više automatska kao što je bila prvobitna, već se može izazvati po želji ili potrebi. Ovo biće je, dakle, dobilo novo područje svoga života u kojem može saodlućivati o svojoj manifestaciji u stvarnosti. To novo područje njegovog mentaliteta je, u stvari, njegova budna svest ili njegova »dnevna svest«. Upravo se po toj »dnevnoj svesti« »životinja« razlikuje od biljke. Istina je da i »biljka« ima neku vrstu »dnevne svesti«, ali je to latentna svest, u stvari zakržljali ostatak svesti iz prethodne »spirale«. U svojoj »dnevnoj svesti« biljka nije uopšte orijentisana prema ovozemaljskom fizičkom planu, već je isključivo u »carstvu blaženstva« zauzeta sećanjima iz navedene prethodne »spirale«. Na taj način »biljka« živi u vanzemaljskoj »blaženoj« stvarnosti u kojoj je ovozemaljski fizički svet nepoznata spoljna pojava koja može da izazove reakcije jedino na organizmu »biljne jedinke«, čime u najboljem slučaju može da izazove funkciju svesti koju nazivamo »naslućivanje«.

»Naslućivanje« je, dakle, najveća funkcija »dnevne svesti« bića biljke u sadašnjoj »spirali«. No, samo nasiućivanjem se ne mogu đoživeli realne činjenice. Intelektualni centri, nosioci razuma su na tom stadijumu još uvek nerazvijeni. Logično mišljenje i rezultat toga mišljenja: svesno planiranje, analiziranje i poznavanje stvarnosti za jedinku biljke nisu mogući u sadašnjoj »spirali«. Njena se svest u sadašnjoj fizičkoj pojavi i egzistenciji pruža najviše do »naslućivanja«.

167

Staje naslućivanje? Naslućivanje je intelektualnost u latentnom stanju. To je mišljenje u svom najranijem začetku ili u stanju klijanja. »Naslućivanje« je prva slaba reakcija u mentalitetu jedinke na fizičke uticajc na njen organizam. To je počelni mentalitet nove »spirale«. Ali on je još toliko slab da jedinka jedva shvata reakciju kao »nešto«. Na tom prvom stadijumu ona ne shvata šta je to i ne može čak razlikovati ni da li je to prijatno ili neprijatno.

I moć »naslućivanja« je također nešto što se izgrađuje vežbanjem ili ponavljanjem doživljavanja. Stalnim ponavljanjem moć opažanja postaje sve finija. Jedinka je u stanju da primeti promene u onome što doživljava. Ovaj napredak je u stvari rađanje još uvek slabe klice »moći razlikovanja«. No, u dugom procesu svoga razvoja jedinka još ne može razlikovati na hiljade detalja koje će kasnije kao »životinja« bili u stanju da razlikuje. No, kako vremenom doživljavanje ovog »nešto« postaje naviknuta svest ili »rutina«, počinje da se razvija ta moć. Jedinka biljke počinje da primećuje izvesnu podelu ili cepanje onog »nešto« koje doživljava. Počinje razlikovati nešto u stilu »prijatno« i »neprijatno«. I daljim razvojem moći opažanja na ovom polju nastaje, dakle, prvo seme »ugodnog« i »neugodnog« osećanja na fizičkom planu, ili prve slabe tendencije osećanja »radosti« i »tuge« na teritoriji nove »spirale«. Ova opažanja su još uvek instinktivna, bolje reći neanalizirana. Jedinka može zaista da razlikuje »prijatno« od »neprijatnog«, ali šta su te dve pojave ili koji su njihovi uzroci, za to još nema mogućnosti da razume ili doživi, to se pitanje čak i ne postavlja, s obzirom da jedinka još ne poseduje mozak gde bi takvo pitanje moglo nastati.

Jedinka biljke je, dakle, takav oblik živog bića čiji mentalitet reaguje samo na grube uticaje, i takva reakcija se oseća samo kao nedefinisani osećaj prijatnosti i neprijatnosti, već prema tome da li je uticaj povoljan ili nepovoljan za organizam jedinke.

Biljni mentalitet ne pruža, dakle, biljci nikakve mogućnosti ili moć da doživi »mudrost« ili da oseti potrebu za »mudrošću«. Ovde je sve »naslućivanje«. No, ne treba shvatiti da su »naslućivanja« »biljne jedinke« ista kao čovekova. Naslućivanje kod čoveka je daleko starije pa zato i čini mnogo jaču naviknutu svest sa odgovarajućom daleko većom rutinom nego što su naslućivanja kod biljke. Osim toga naslućivanje kod čoveka đeluje u saradnji sa visoko intelektualnim svojstvima »osećanjima« i »inteligencijom« koje je čovek stekao mnogo dužim procesom razvoja, dok moć »naslućivanja« kod biljaka postoji sasvim sama i nezavisna. Na njega još ne mogu uticali nikakva rezonovanja ili analize. To nije neka veća misaona radnja mentaliteta »biljke«. Ona jedino reaguje na fizički uticaj. Taj uticaj može biti stimulisanje ili specijalno ispunjavanje uslova koje zahteva specijalna grada njihovog organizma koja obezbeđuje srećno i potpuno formiranje organizma ili može biti manja ili veća prepreka za ovakvo formiranje. Ali bilo da ove uticaje na organizam doživljava kao podsticaj ili prepreku, to doživljavanje se javlja jedino u obliku »instinkta« ili »naslućivanja«. Neku stvarnu fizičku radost »biljka« ne može doživeti. Njen nervni sistem ili organizam su još nedovoljno razvijeni za to. To važi i za njeno doživljavanje stvarnog »bola« ili »patnje«. Ona još uvek nije dovoljno doživljavala tekve pojave da bi

168

mogla razviti rutinu osećajne moći neophodnu za stvaranje takvog nervnog sistema koji omogućuje čoveku da se uzdigne iznad »stadijuma naslućivanja« i za doživljavanje sreće i patnje kao realne činjenice. Za »stadijum biljke« oba ova faktora u obliku »prijatnog naslućivanja« i »neprijatnog naslućivanja« ostaju još uvek samo prvo slabo rumenilo zore nove »spirale«. Dan koji rudi pre no što sunce grane.

Taj primitivni život naslućivanja je, dakle, »dnevna svest« »biljne jedinke« na ovom fizičkom planu. No, takva »dnevna svest« koja svom nosiocu ne omogućuje rezonovanje i čija se najviša funkcija može označiti jedino kao naslućivanje, može biti samo mentalitet u embrionalnom stadijumu. »Jedinka biljke« je, dakle, u mentalnom smislu još nerođeno biće u svojoj sadašnjoj »spirali«. A pošto je »moć naslućivanja« kod »biljaka« mentalitet u embrionalnom stanju ili sposobnost mišljenja u formiranju, i pošto se ta sposobnost razvija spoljnim fizičkim uticajima, tj. klimatskim uslovima, ovde se prvi put susrećemo sa činjenicom da kiša i sunčeva svetlost predstavljaju materinsku hranu pupčane vrpce mozgovima koji nastaju u budućim nervnim sistemima i da, eventualno, oluja koja se danas širi svetom predstavlja osnovu razvoja budućih sposobnosti mišljenja, intelektualnosti i duhovnih kultura kod mentalnih embriona koji se javljaju u obliku današnjih »biljaka«.

Da, božji »duh životni« neprestano podjednako vibrira nad pustinjskim čičkom kao i nad ljiljanom oaze, nad podrumskom budi kao i nad orhidejama u staklenim bašlama. Sve je to stvaranje mentaliteta, sve je na putu u život. Vrhunac života je »znanje«. »Znanje« je »obličje božje«. Na hiljade biljaka, drveća i cveća biljnoga sveta su svako za sebe nebuloze, mentalni sunčani sistemi koji se rađaju na zvezdanim nebima intelektualnosti. Sve su to nova »čovećanstva« u razvoju, na »stadijumu semena«, »stadijumu jajeta«, »stadijumu embriona«, »stadijumu larve«, »stadijumu lutke«, »stadijumu leptira«. Sve teži ka životu svetle i tople mentalne sunčane svellosti intelektualnog leta.

76. GLAVA

Svako nebesko (cio, sunce ili planeta, je »naseljen svet«

Svaka biljka predstavlja, dakle, svojevrstan oblik života. Život jc opet što i »svest«. A »svest« ne bi mogla postojati kad ne bi bila ovakav ili onakav oblik »mentaliteta«. Mentalitet je posebna kombinacija životnih funkcija skupljenih i vezanih za jedno »JA«, koje se u obliku baš takve kombinacije javlja u stvarnosti kao »živo biće«. Da'bi se nazvala živim bićem ova mentalna kombinacija ne mora da ima oblik »čoveka« ili »životinje« u oblicima koje poznajemo na zemlji. Sigurno je da na zemlji postoji samo mali deo neograničenih mogućnosti u kojima se može razviti, cvetati i manifestovati život. Tvrdnja da neko drugo nebesko telo nije naseljeno samo zato što ima drugačiju atmosferu, drugu temperaturu, drugu specifičnu težinu i drugačije svetlosne prilike nego što su na

169

zemlji, to je isto toliko đelinjasto i glupo kao što su bila astronomska shvatanja starih vremena i može se upoređiti sa pričama da je zemlja ravna ploča koju drže nekoliko ogromnih slonova, ili da zemlja »stoji mirno«, a da se sunce kreće »gore« i »dole«.

Duhovnim naukama čovek se lako uveri da je sve što postoji izraz života, svako kretanje, zvuk i boja. Da, ništa na svetu ne može postojati ako nije izraz života. Svako nebesko telo, svaka zvezda, svako sunce je jedan nastanjen svet. Čak se ni komete i meteori ne mogu izuzeti iz okvira života, već predstavljaju pojavu koncentrisanih vibracija, zraka, talasa ili kretanja, što nikako ne može bili znak »smrti«. A pošto tako što ne postoji ovde vidimo, kao i ranije u mom radu, da smrt ne može biti stvarnost, već da je samo zamišljena suprotnost stvarnom stanju, što će reći izmišljena suprotnost stvarnosti. A suprotno od stvarnog može biti samo nestvarno, i tako analiza same smili dokazuje da ona ne može biti stvarnost.

Sva nebeska tela su, dakle, nastanjeni svetovi. Da bi se jedno nebesko telo moglo nazvati »nastanjenim svetom« ne mora biti nastanjeno zemaljskim ljudima i životinjama. Verovanjc da su naši zemaljski psi, mačke, krokodili, zmije, papagaji i dr. jedina bića, jedini znaci života kojima bi neizmerni nebeski giganti, ogromna nebeska tela beskrajnog svemira mogla biti naseljena, i da bi jedino takvi »stanovnici« opravdali naziv »naseljeni svet«, takvo verovanjc je vera u smrt, a ne vera u život, osim toga takvo verovanjc otkriva naivnost i neznanje. To je samo dokaz da se još ne shvata da je svaki oblik energije mentalna osobina i da prema tome ne bi mogla ni postojati ukoliko ne bi bila izraz života, svejedno da li se ta mentalna osobina ili energija javlja u obliku gvozda, granita, mermera, ili plamti kao vatra, munja ili misao, i da je naša zemlja nazvana »nastanjen svet« jedino na osnovu energije u obliku krvi i mesa, što je samo jedan, ljudima poznat stadijum u večnom kruženju energije.

Ali ako se život može javljati samo u obliku krvi i mesa, kako su onda nastali ta krv i to meso? Činjenica je da je bilo vreme kada krv i meso nisu postojali na zemlji pošto je zemlja nekada bila živa buktinja ili užarena sunčana masa, i kao takva bez krvi i mesa. I ako se takvo stanje smatra beživotnim, onda mora da je ta beživotnost stvorila ova animalna bića. No takva bi tvrdnja značila da su mrlve stvari stvorile živa bića. Pa je li to logično? Nisu valjda stvorene stvari stvorile tvorca. Ne može biti znak normalnog razuma smatrati da beživotnost može bili uzrok nečemu. Zar beživotnost nije apsolutni mir? Može li beživotnost biti činilac stvaranja koje na svim poljima pokazuje najvišu intelektualnost i koja, u stvari, služi kao primer ljudima za svu savršenu proizvodnju? Osim toga, koji procenat od ukupne materije svemira čini životinjski svet? Koliki se dco ukupnog života u svemiru •manifestuje u obliku krvi i mesa? Kolika je ukupna težina svih životinjskih bića prema ncizmernoj količini materije koja postoji u drugim oblicima? Nije li to sasvim mali deo? Koliko su teške ogromne količine vode u okeanima, a koliko su tek tona teške mineralne, granitne i metalne sfere zemljine kugle? A šta da sc kaže tek o suncu čija veličina odgovara mnogim hiljadama zemaljskih kugli? A naše sunce je tek patuljak u odnosu na mnoga druga sunca. Takvi manji ili veći nebeski džinovi stvaraju jata ili grupe,

170

oni su toliko brojni da predstavljaju svako za sebe samo česticu u sjajnim maglama makrokosmosa. Gde se onda u svemu lome gube oblici života od »krvi i mesa«? Zar se ne smanjuju do »čistog ništa«? Nije li očigledno da je taj oblik materije skoro beznačajan u svemiru prema ogromnim masama ostalog materijala kojim se također ispoljava plansko kretanje i energija?

Ako jc neko pod ovakvim okolnostima pristalica shvatanja da su jedino biljna i životinjska materija izraz života, zar to onda nije dokaz da taj veruje u smrt umesto da veruje u život? Zar takvo verovanjc nije bezbožničko, nije li to slepo lutanje po mraku, verovanjc ili shvatanje lišeno svakog smisla, lišeno svake logike i plana?

Živeti u stvarnosti u kojoj smrt čini ogromnu većinu, zar to nije isto kao skok padobranom koji se ne otvara? Može li život biti u većoj meri okružen smrću nego u takvoj situaciji?

Ako sveštenici, filozofi i naučnici uče narod da je samo organska materija biljnog i životinjskog porekla izraz života, a da je sva ostala materija beživotna, onda oni u stvari uče, čak iako nesvesno, da je svemir beživotna pustinja, pusto i neplodno carstvo smili u kojem je život samo mikroskopski malo zrnce prašine. I ako se uz to propoveda da će samo krajnje mali procenat tog života postići »blaženstvo«, »večni život«, dok će ostali deo biti prepušten izgubljenosti i smrti, onda pustinja, beživotnost, smrt i praznina rastu i šire se na račun života koji se smanjuje. Obećano »novo nebo« i »nova zemlja« u kojima su istrebljeni bezbožnici moraju, dakle, imali još manje krvi i mesa, a time postati još siromašniji životom i još manje nego što je zemljina kugla u odnosu na carstvo »smrti«.

No, da li to može biti istina? Može li takvo učenje ili ispovedanje vere biti »put, istina i život«? I zar takvi učitelji i ispovednici nisu apostoli smili umesto da budu apostoli života? Zar oni ne uzvikuju poruku smili sa crkvenih predikaonica, sa školskih i univerzitetskih katedri? Zar takva poruka ne služi smili utoliko više ukoliko oni više uzvikuju »smrt«, i »uništenje«, ukoliko više govore o »božjem gnevu«, o »kazni« i o »istrebljenju«?

Može li život, koji je inače »mikroskopski« u odnosu na »neizmernu veličinu« »smrti« postati veći i jači time što će .se svetiti, kažnjavati i istrebljivati deo sebe samog? Zar taj proces ne postaje atribut ionako već »moćnog veličanstva« »smrti«? Zar se time ne obožava »smrt« i zar se time ne prinose na žrtvenik »smrti« sve »duše koje se spaljuju u paklu« i sve »izgubljene duše«?

Ja ne mogu to da tretiram drugačije već jedino kao veoma smeo kult smrti. A pošto je to život koji se »žrtvuje«, koji se »spaljuje«, pošto je to život što se »gasi«, ili »uništava«, onda život mora biti sve manji i manji, sve slabiji i slabiji u odnosu na »svuda prisutnu« i »sve ispunjavajuču« »mrtvu materiju«. Pa zar se onda moto ovih apostola ne bi mogao izraziti ovako: »Mi smo haos, neistina i smrt«? Nije li zaista vreme da se ljudi probude i da počnu malo razmišljati o tome šta im se servira pod etiketom »Božja reč«? I nije li isto tako važno da oni koji se opredele da uče i vode druge ljude provere da li su i sami u kontaktu sa »putem, istinom i životom« ili su predstavnici pomenutog: »haosa,

171

neistine i smrti«. Nije svejedno koju od ovih dveju izreka ćemo pretvoriti u naviknutu svest u svom životu ili u životu nekog drugog.

77. GLAVA

U čitavom svemiru ne postoje dva ista bića

Svaka materija je izraz života. Prema postojećoj strukturi božjeg plana sveta krv i meso i vegetacija su samo faze u kruženju koje predstavlja život. Pretpostavljati da bi oblici naših biljaka i životinja bili jedini izraz sveg vegetabilnog i animalnog života može biti samo znak detinjastog shvatanja sveta. Pa čak i kad bi naša planeta bila milion puta veća nego što jeste i kad bismo imali još milijardu puta po toliko životinjskih vrsta ili oblika života za koje zemlja može da obezbedi životne uslove, čak bi i neizmerna veličina takve planete predstavljala samo beznačajno zrnce prašine u beskonačnosti svemira. U poređenju sa beskonačnošću svaka veličina mora izgledati mikroskopski mala. Verovanje da su sve čestice, svi mikrobi isti je verovanjc suprotno činjeničnom stanju. Da li je ko video dva potpuno ista bića? Naravno da nije dovoljno ukazati na sličnost koja se može uočiti između blizanaca i slično, jer svaki pametan čovek zna da je ta sličnost uslovljena time što su razlike između dve takve osobe vrlo male i teško se uočavaju fizičkim čulima, pa nam se zato čini da su iste. Ali, da li su isti otisci njihovih prstiju i nisu li razlike neograničene čim se počnu ispitivati mikroskopski detalji? Nemoguće je pronaći dva potpuno ista bića, jer takva ne postoje. Prema prirodnim zakonima koji vladaju svetom i prema stvaralačkim metodama koje važe u božjem planu strukture sveta, izuzev »kruženja u razvojnoj spirali«, priroda nc može napravili nešto isto dva puta. Svako ponavljanje je samo prividno. Jedna sveobuhvatna i detaljna analiza će uvek pokazati da postoji uvek nešto po čemu se potonje razlikuje od prethodnog. Kad to ne bi bilo tako, kad bi potpuna istovetnost bila moguća, bila bi apsolutno beskorisna. No, u božjem stvaranju je beskorisna pojava nemoguća, jer bi u tom slučaju bila potpuno nelogična. A pojava bez logike je neplanska, pa samim tim abnormalno stvaranje, što je suprotno stanju koje važi u prirodi i svemiru. Ovde se nikada nije moglo sresti nešto neplanske, nešto beskorisno. Ako nam ponekad nešto izgleda besmisleno i haotično, to je zato što se vide velike i grube crte, što poseđujemo ograničena fizička čula i ograničenu intelektualnost.

172 78. GLAVA

»Biljka« postaje »životinja«. Kako nastaje »dnevna svest«

Dok je biljka, kao šio smo videli, biće u razvoju koje može jedino da »naslućuje«, »životinja« je u stvari »biljka« koja je otišla tako daleko u razvoju da može, ne samo da naslućuje, već u velikoj meri poćinje i da razlikuje »slutnje«. Ovaj proces razlikovanja, koji je sada postao daleko temeljitiji, počinje se javljati kao proces mišljenja koji je kod zemaljskog čoveka daleko razvijeniji. Kroz neizmerno duge vremenske periode priroda je klimatskim prilikama, kišom i suncem, hladnoćom i toplotom obrađivala biljku i tako je primorala njenu moć naslućivanja da neprestano funkcioniše i da se razvije u eminentnu naviku, vrhunsku rutinu da su »naslućivanja« na kraju tako temeljito shvatana, da su u izvesnoj meri prestala da budu »naslućivanja«, već su postala »znanje«. Kad »naslućivanja« postanu »znanja«, tj. kada »biljka« počinje da doživljava »naslućivanja« tako temeljito kao direktna »znanja« to stvara novu pojavu u mentalitetu, naime »prohtev«. Prohtev je unutrašnja težnja ka nečemu ugodnom. Drugim recima ugodno postaje cilj prohteva. Ta težnja ka ugodnom ili prohtev /a ugodnim postaje konačno toliko koncentrisana da se javlja kao nov pojam koji poznajemo kao »volja«. 1 u jednom momentu kada je ovaj mentalitet počeo perfektno da funkcioniše to biće više nije »biljka« već je postalo »životinja«.

Sposobnost funkcionisanja ove novonastale »životinje« možemo pratiti kod tzv. biljaka »mesojeda«. Kod njih vidimo već razvijen organizam koji pokazuje početne tendencije životinjskog principa žeiuca ili metoda varenja hrane. Cvetovi ovih biljaka su po pravilu formirani u obliku ždrela kroz koje nestaju sitni insekti. Biljke su dobile moć da to ždrelo zatvore tako da sitne životinjice ne mogu izaći, već budu zarobljene u ždrelu gde ih razlaže kiselina ili tečnost koju biljka luči. S obzirom da tako razložene životinjice predstavljaju hranu za biljku, ta tečnost je u stvari, prva pojava »želudaćne kiseline«, a ždrelo cvetova početak »želuca« i tako je ceo ovaj proces prva pojava principa »jedenje«.

Ovom početnom moći »jedenja« počinje vidljiv preobražaj biljke od vegetabilnog ka animalnom biću, pretvaranje »biljke« u »životinju«. Ovaj »princip jedenja« se sve više razvija kroz duge vremenske periode. Životinja dobija pravi želudac, prava usta, stiče rutinu i iskustva koja stvaraju prohtev za kretanjem, a kretanje sa svoje strane vremenom razvija neophodnost vida. Život ove životinje, u nastavku razvija slobodu kretanja i čulo vida. Istovremeno, kako vid i kretanje postaju rutina, životinja počinje dobijati svestan uvid u fizički svet pomoću funkcija mozga. Ove funkcije mozga su budan, svestan život, koji smo mi nazvali »dnevna svest«. Razvojem ove dnevne svesti kroz bezbroj inkarnacija i kroz neizmerni vremenski period »životinja« postaje »zemaljski čovek«. Odavde se nastavlja razvoj bića ka »pravom« ili »savršenom čoveku«, stoje ispunjenje ili dovršavanje stvara­nja »prema obličju božjem«.

Ovo »obličje« je, dakle, cilj života zemaljskog čoveka. Događaji u životu jedinke, celokupno njeno doživljavanje, njena sudbina je, u stvari, preobražaj od slabog, nesavr-

173

šenog i skoro nesvesnog stanja u budan, svestan i nadasve dominirajući uvid u sam život, njegove zakone i čitavu prirodu. Takav uvid ili znanje je analogno »božjoj svesti«. Večno Proviđenje ne može biti mrtva svest, beživotna materija, skup slučajnih prirodnih sila. To je stalna pojava vrhunske intelektualnosti koja zrači, što opet može biti jedino ostvarenje vrhunskog savršenstva. Vrhunsko savršenstvo može biti jedino vrhunska harmonija, koja opet ne bi mogla postojati ako ne bi bila vrhunska ljubav. Ako je božja manifestacija, tj. skupna manifestacija svih živih bića zajedno, njihova unutrašnja i spoljna doživljavanja, a samim tim i sva vibracija, oslobađanje, preobražavanje i kretanje materije i supstance u svom vrhunskom značenju kulminirajuća ljubav, onda i božje delo koje je identično sa najvišim i poslednjim facitom života i njegovim shvatanjem o tome, naime, da »sve je veoma dobro« ovim postaje nepobitna činjenica.

Doživljavanje ove činjenice stvara, dakle, mentalitet jednak »obličju božjem«. Tako je nastajanje ovog mentaliteta u prirodi živog bića u stvari pretvaranje »Adama« od »životinje« u »čoveka«.

79. GLAVA

Pogrešna osećanja prijatnosti kao osnov početnog izražavanja volje

Zemaljski čovek je, dakle, biće koje je prošlo stadijum biljke i stadijum obične životinje i svojim mentalitetom se uzdigao iznad ostalih životinja. Jako razvijena dnevna svest čini zemaljskog čoveka superiornim. Dok se mentalitet biljke zasniva na automatskoj ili instinktivnoj svesti što je, kao što smo rekli, naviknuta svest iz ranije »spirale«, mentalitet obične životinje zasniva se na svesti prohteva koji su probuđeni instinktivnom svešću, a koji se zadovoljavaju delimično svesnim nagonom samoodržanja, mentalitet zemaljskog .čoveka u svom razvijenijem civilizovanom obliku se zasniva na istraživanju.

I upravo ovde poćinje fundamentalni »prvi greh« s obzirom da je istraživanje, kao što smo u ovoj knjizi videli, isto što i »jesti sa drveta znanja o dobru i zlu«. Rezultat tog istra­živanja biva, dakle, »progonstvo iz raja«, što u stvari znači preobražavanje »životinje« u »čoveka«. No, ovo istraživanje je počelo i kao uvod u nagon za samoodržanjem ili borbu za opstanak. Time što je instinktivna svest ili svest naslućivanja obogaćena svešću prohteva biće je počelo dolazili u sukob sa zakonima života dobivši prohtevc čije je zadovoljenje značilo manje ili više uništavanje ili pustošenje svakodnevnog života i blagostanja. Izreka: »Dok jednom ne smrkne drugom ne svane« postala je čisto životni uslov. Ova zona je postala jedini stvarni »pakao« života. Taj smo »pakao« već opisali kao sferu patnji u svakodnevnom životu zemaljskog čoveka.

To što ovaj »pakao« mora da bude sfera patnji zavisi u prvom redu od veće slobode kictanja i volje koju je navikama i instinktom vezana biljka dobila preobražavajući se u

174

životinju. Dok jc biće ranije egzistiralo isključivo na osnovu prohteva uslovljenih životom koji su bili zadovoljavani automatski zahvaljujući instinktivnoj svesti, tako da se uglavnom nije radilo o neprirodnim, tj. suvišnim prohtevima i njihovom zadovoljavanju, sada je, međutim, zahvaljujući povećanoj slobodi kretanja i slobodnoj volji biće počelo postepeno da živi u izobilju prohteva koji nisu bili uslovljeni životnim potrebama, a zadobivši slobodnu volju i slobodu kretanja, biće je moglo samo doprinositi njihovom zadovoljenju.

Postoje pojava prohteva u svesti jedinke zavisila od prijatnog delovanja zadovoljavanja prohteva, to je prohtev za »prijatnim« postao osnovni uzrok ili podsticaj za ispoljavanje volje jedinke. Ali ono što je momentalno »prijatno« nije uvek i apsolutno korisno, već ponekad može biti čak i apsolutno štetno, otrovno ili destruktivno. Zato će jedinka, sve dok se rukovodi isključivo »prijatnim« u manifestaciji svoje volje, u odgovarajućoj meri prouzrokovati i ono što je štetno, destruktivno i stvarati pustoš kako po sebe tako i po druga bića u okolini. Pojava takve jedinke je, dakle, u najvećoj meri nesavršena. Svuda gde je volja zemaljskog čoveka zavladala i postala odlučujuća, pokazala je nesavršenstvo. Ovo nesavršenstvo se manifestovalo, kako u živim organizmima tako i u materiji mrtvih predmeta. Covekova volja, dakle, nije bila u skladu sa voljom ili stvaralaštvom prirode. On je došao u raskorak sa samim zakonima plana strukture sveta kojim je regulisano stvaranje ili obnavljanje prirode, došao je u sukob sa samim Bogom. Zato je pojava čoveka morala dovesti do »prokletstva« zemlje, do »pakla«, patnje i bola. Pojava čoveka ili njegova svakidašnjica nazvana je »grehom«.

»Greh« je, dakle, zadovoljavanje prohteva koji nisu neophodni za održavanje života, već su nastali isključivo zato stoje njihovo zadovoljavanje bilo prijatno. Na tom se stupnju uglavnom nalazi današnji zemaljski čovek. U njegovoj prirodi ima mnogo toga stoje samo uživanje koje nema veze sa zdravim razumom i logikom. Takva situacija neizbežno stvara nesklad i nesavršenstvo svom činiocu i njegovoj okolini.

Ako su uživanje duvana, alkohola i mesa karakteristični za svakodnevni život ljudi, a znamo da jesu, onda njihova upotreba nema veze sa zdravim razumom, već je isključivo zadovoljavanje prohteva koji su iz navike postali uživanje jedinke.

No, jedinka ne postupa ovako nelogično i protiv prirodnih zakona samo kad su u pitanju sredstva uživanja. To se dešava i u drugim slučajevima. Cesto jc i samo zadovoljavanje prohteva uživanje koje je prešlo u naviku. Šta da se kaže na primer o ogovaranju? Zar se nc zasniva na osećanju zadovoljstva ili uživanju da se izazove senzacija, a može da pričini posebno zadovoljstvo ako se čini iz osvete ili radi proganjanja nekoga? Zar zavidljivci ne mogu sebi da dopuste takvo uživanje? Zar se zavidljivac ne bi obradovao ako bi njegov bližnji izgubio ono zbog čega mu zavidi, bilo da sc radi o slavi, poziciji, bogatstvu, položaju, obdarenosti itd.? Kako su određene nacionalne granice? Zar osvajači nisu uživali zbog zadovoljenog osećanja slavoljublja? Zar to isto uživanje nije osnov inspiracija u politici? Ili možda neko veruje^da su svi politički agitatori inspirisani nesebičnošću? Zar nije povređeno slično uživanje zbog osećanja nadmoćnosti nekog, na stari način, religiozno orijentisanog čoveka, kada mu kažete da niko neće biti izgubljen u

175

paklu, već da svi imaju večni život? Zar njegova indignacija protivu takvog shvatanja nije odbrana sopstvenog uživanja pri pomisli da je on favorit u Božjim očima, da jc jedan od »spašenih«, da pripada »maloj grupi« izabranih, da pripada »svetima«?

Pomisao da drugi mogu biti jednaki sa njim ili da mogu postići iste privilegije koje on ima samo narušava njegovo uživanje? Čemu bi inače bila indignacija? Milostivi napredan čovek, može se samo radovati pri pomisli o spasenju svih.

80. GLAVA

Princip Hristosa. Mesije ili spasitelji sveta

Zemaljski čovek je, dakle, biće koje se u ispoljavanju volje rukovodi uglavnom prohtevima uživanja. Pošto uživanje, kao što smo rekli, nije uvek dobro, s obzirom da nekada može biti izvor nesreće, žalosti i patnje, zemaljski čovek postaje sam, u odgovarajućoj meri, uzrok svoje nesreće. Istina je da iz tih nesreća čovek stiče iskustva. Ljudi počinju da uočavaju sopstvene nedostatke, svoju nesposobnost da izaberu ugodnosti kojima bi trebalo da teže, počinju da zaziru od ugodnog, imaju osećaj nagosti. Tada osećaju potrebu za pomoć. »Životinja« u obliku zemaljskog čoveka počinje svesno da upravlja pogled prema nepoznatom proviđenju. Njeni instinktivni krici straha ili samrtnički ropae iz prošlosti postaju sada svesna molitva upućena višoj sili koju još uvek oseća samo instinktivno. Ove molitve postaju vremenom »religiozni kult« ili »pobožnost«. I preko ove »pobožnosti« stiže »pomoć«. Religioznom stranom života razvija se moral, tj. rukovođenje i razvijanje sposobnosti u traženju pravih oblika uživanja, a time i sposobnost da traži ono pravo. Ali ovaj razvoj se ne događa u momentu, već zahteva duge vremenske periode, hiljade inkarnacija ili ponovnih rađanja. On prati životinju još iz vremena kada je jedino mogla da pusti krik, zatim kroz stadijum čovekolikog majmuna, kroz stadijum zemaljskog čoveka, sve do »velikog rođenja« u kojem momentu zakoni života, sopstvena logika svemira ili božji plan sveta postaju naviknuta svest, ovaploćena u mozgu i nervima. Biće više ne može da »greši«. Mogućnost da vodi pravedan život postala je njegov dar. Biće je samo postalo »put i istina i život«.

Do ovog stadijuma se ne dolazi bez pomoći »odozgo«, tj. pomoći od strane bića koja se nalaze ispred u razvoju i koja, po pitanju morala i obdarenosti, stoje iznad nas. Put ka sreći u zemaljskom čovečanstvu zasniva se na jednom takvom principu: »principu Hrista«. Ovaj se princip sastoji u tome što među ljude inkarniraju njihova braća starija u razvoju, koja mogu nadmoćnošću svoje svesti da prožmu novim idejama i znanjima o životu u mentalitet ljudi i na taj način pruže mentalnu pomoć za sticanje znanja i doživljavanja istine što je svesni ili nesvesni cilj zemaljskih ljudi. Takva starija braća su »proroci« i »mudraci«. Najveći od njih su »mesije«, »Hristos bića« ili »spasitelji sveta«. Ova bića su

176

U potpunosti prožeta »svetim Duhom«, što će reći božjim apsolutnim znanjem o prirodi svega, o životnim zakonima i besmrtnosti jedinke.

Kad ljudi kroz svoje patnje i sopsivena iskustva razviju svoje mogućnosti za usvajanje najviših znanja, ovakva bića ih vode do »velikog rođenja«, što je, u stvari, prelaz u carstvo pravoga čoveka, gde je svaki čovek sam »put i istina i život«. Tim prestaje stanje mentalnog embriona koji je danas nosilac svesnog života na zemlji i poćinje stvarno doživljavanje života. Prva etapa jc završena, prvi cilj božje volje je postignut. »Životinja« je postala »čovek« - »obličje božje«.

81. GLAVA

Kado se kršenjem pete zapovesti zadobiju čast

Za čovečanstvo dvadesetog veka izbavljenje sveta se, dakle, sastoji u tome da promeni volju bića »vodenu prohtevom« u volju »vodenu inteligencijom«. Kroz sopstvene patnje jedinka vremenom postaje sve više uverena da postoji veza između uzroka i posledica što povećava njeno interesovanje za mogućnost izazivanja takvih uzroka koji stvaraju najbolje i najhannonićnije ili najsrećnije posledice po nju samu. To interesovanje je u početku egoističke prirode i tera jedinku da se posveti učenju i obrazovanju kako bi u borbi za opstanak bila nadmoćnija od svojih bližnjih. Obrazovanje joj pomaže da se lakše probije u društvu i da sebi stvori bolje ekonomske uslove i time stekne prednosti. Za zemaljskog čoveka je vrlo teško da se odrekne ove motivacije za sticanje znanja, s obzirom da su još uvek primitivna i nesavršena društvena raspodela ekonomskih dobara i javni moral i shvatanja, napravili od loga životni uslov. Ljudi su prinuđeni da se interesuju za stvaranje bogatstva, primorani su da skoro sve svoje vreme i sve svoje snage posvete poslovnim stvarima u trci da obezbede mogućnosti egzistencije i u borbi za nasušni hleb. Oni koji su u podređenom položaju moraju da gladuju, da se smrzavaju i da pate.

Odavno je poznata činjenica da ovakvo stanje zastrašuje ljude tako da najveći broj njih nema ni vremena ni snage da se posveti nekom značajnijem obrazovanju o uzvišenim problemima života. - Opširnije o ovome vidi »Livets bog« (Knjiga života), IV deo. -Društvo i nacije još uvek del uju naslepo. To se očito vidi iz činjenice da izazivaju ratove i pokolje i takve oblike obračuna veličaju i slave kao herojska dela i deljenje pravde. To što su ovakvi oblici rešenja nužni i što se primenjuju kako među nacijama tako i medu udruženjima i organizacijama, među političkim partijama i religioznim sektama, samo je dokaz da je manifestacija ljudske volje još uvek skoro isključivo »vođena prohtevima« i da jc još uvek daleko od toga da bude »vođena razumom«.

Takvo društveno uređenje je zasnovano na neznanju i naivnosti pošto je zemlja u odnosu na svoja neizmerna bogatstva nedovoljno naseljena. Svaki čovek je rođen bogat kao

177

Krez1, a bio bi isto toliko bogat čak i kad bi Zemlja imala deset puta brojnije stanovništvo, pod uslovom da čovečanstvo izvrši razumnu raspodelu bogatstava, a ne kao sada - prema prohtevima. Jedini razlog što ljudi trpe siromaštvo, nuždu i glad, što su izloženi ratovima, pljački i ubijanju je u tome što je njihova administracija i raspodela zemaljskih bogatstava kao kod životinja, što će reći da ljudi dele materijalna dobra kao što divlje zveri dele komad mesa bačen među njih. Najjači dograbe sve, najslabijima ne ostane ništa. Takav životinjski princip raspodele osnovnih materijalnih dobara stvara najviše patnji na svetu. To znači da zdrav razum ili svest još uvek nisu odlučujući faktori u izražavanju volje, već ljudskom voljom upravljaju uglavnom prohtevi.

Ovako veliki i grubi nedostaci celokupnog ljudskog bitisanja naveli su mnoge ljude na razmišljanje o tome koji su zapravo uzroci ovakvog stanja. Pojavili su se mnogi filozofi i idealisti, religiozni pokreti su nicali jedan za drugim, formirane su političke partije i svi su tvrdili da su pronašli spasonosni životni princip. No, niko od njih još nije uspeo da »spasi« ljude. Ovo, naravno, ne isključuje činjenicu da su ideje mnogih pokreta i sekta služile kao putokaz ka spasenju ili kao putokaz ljudima ka božanskoj idealnoj stvarnosti koja će jednom zračiti bogatstvom sa površine naše planete kao »novo nebo« i »nova zemlja«. No, pošto nisu mogli spasiti svet, znači da ni sami ti pokreti nisu mogli u svom delokrugu da podrede razumu svoju sopstvenu volju. Neprirodni prohtevi zauzimaju još uvek značajno mesto u mentalitetu ljudi i igraju veliku ulogu u određivanju volje pa su čak proglašavani za moral. Treba samo pogledati današnje verske sekte. Zar nisu bića koja pripadaju hrišćanstvu, toj uzvišenoj i proslavljenoj modernoj civilizaciji, u najvećem broju »pušači«, »potrošači alkohola«, a da i ne govorimo o »potrošačima mesa«, o »kasapima«, »ribolovcima«, »lovcima«, pa čak i o »sportskim ribolovcima« i »lovcima sporta radi«, dakle »ubice iz zabave«.

To znači da su ova bića stvorila od pete zapovesti javnu zabavu, provod, ubijanje dosade. Pa da. Zar za mnoge ne predstavlja čast pripadati gornjim kategorijama ljudi? Zar nismo svedoci kako se ilustrovani časopisi takmiče u tome ko će pokazati bolje slike sa mondenskih lovačkih zabava na velikim imanjima, na čelu sa ličnostima iz viših klasa, sa visokim titulama? I zar nije najveća čast ubiti ili oboriti što više životinja, oduzeti život što većem broju bića, dakle, takmičenje u tome ko će najviše prekršiti petu zapovest »Ne ubij«?

Ja ne iznosim ovo sa namerom da osudim bića koja, kao i zveri, nalaze zadovoljstvo u tome da vide prolivenu krv, da love, ubijaju i usmrte; naprotiv, postupci ovih bića su isto toliko prirodni na njihovom specifičnom nivou razvojne skale kao što je prirodna pojava spasitelja sveta na njegovom specijalnom nivou na istoj skali razvoja. Ja iznosim ove stvari jedino zalo što bi bilo nemoguće razjasniti probleme ukoliko se stvari ne bi analizirale

Kroisos, poslednji lidijski kralj, čuven po svom bogatstvu, (prim, prcv.)

178

objektivno kakve jesu, i ne obazirući se na ličnosti, otvoreno konstatovali razlike između specijalnih bića i osobina na razvojnoj skali. U protivnom se ne bi mogla prikazati stvarnost, već samo prikrivena i lažna istina. A svejedno se ne može negirati da su ovakva ubijanja iz razonode i zabavljanje usmrćivanjem činjenice, kao što je činjenica i to da je društvo, čija viša klasa i vodeći ljudi u velikom broju pripadaju kategoriji bića koja još uvek traži smrt i ubijanje za svoju razonodu, zabavu i sport, nepodobno da predstavlja duhovnu kulturu, intelektualno obrazovanje, čistotu i iskrenost srca koji bi bili dostojni savršenog čoveka stvorenog po »obličju božjem« i koji je s toga apsolutno jedina osnova stvarne božanske civilizacije.

Neću se više zadržavati na greškama i nedostacima u politici, administraciji i duhovnoj kulturi koje vladaju u našem društvu. 0 tome smo često govorili u ovoj knjizi, a sem toga život i činjenično stanje dovoljno jasno govore sami za sebe, tako jasno da čak i oni ljudi koji nisu specijalno obdareni počinju da shvataju da nije sve kako treba. Moderno društvo i pored ogromnih tehničkih mogućnosti nije uspelo da spasi svet. Neprestano se ratuje. Pljačkanje pojedinih krajeva zemlje još uvek je sastavni deo današnjeg uređenja. U bolnicama nema dovoljno mesta za bolesne i ranjene koji svakodnevno traže lekarsku negu i pomoć. Duševne bolnice i ustanove za psihičku negu su prepune. Na stotine hiljada ljudi širom zemljine kugle su upropastili svoj duševni život zbog nesrećnih društvenih prilika i nesrećnih prohteva svoje naravi koji su ovladali njihovom voljom. Ako se, pored napred rečenog, poroci, uživanje otrova i ubijanje iz razonode smatraju modernim, toliko modernim da se ljudi koji ne puše i ne uživaju druge otrove i ne učestvuju u primitivnim gozbama mesom i leševima, smatraju čudacima, jasno je da takvo društvo nije »spašeno« i nemoguće je »spasiti« ga običnim crkvenim ceremonijama, crkvenim tajnama i tradicionalnim oblicima sujeverja na kojima se zasnivaju običaji. Svet je već odavno pokazao svoju bespomoćnost. Sveštenićke prodike su samo muzička pratnja »sudnjem danu«. To je »posmrtni govor« pri »propasti sveta«. Staro nebo i zemlja su u plamenu.

82. GLAVA

Pomanjkanje ljubavi je najsigurniji znak primitivnosli

Čovečanstvo se, dakle, momentalno nalazi u fizičkoj i duhovnoj klizi. Ljudi se neprestano bore među sobom. Ali ta borba ne vodi nikakvom rešenju. Niko nije postao savršeniji time što je osakatio samog sebe. Sve postaje haos, ruine, beznadežnost. Ali baš takvo stanje nagoni čovečanstvo da sagleda loše strane svoje sopstvene moći, svojih sposobnosti i svog načina života. Kad sve to uvidi čovečanstvo će postati otvoreno za savete, za vođenje i postaće zainteresovano za stvaranje nečeg novog.

179

Ali ko mu može pružiti takvu pomoć, ko mu može dati nešto novo? Da, ovde stupa u dejstvo princip Hrista. Istorija sveta nam svedoči da uvek kada su se čovečanstvo ili delovi čovećanstva nalazili na dnu mentalne krivulje, rađalo se biće koje je u razvoju nadarenosti i po moralu bilo daleko ispred zemaljskih ljudi tako da je bilo u stanju da sagleda greške ljudi i moglo da utiče na realitete koji su u određenim trenucima bili specijalni uzroci bede i na taj način pružili zemaljskim ljudima potrebna znanja, a svojim sopstvenim načinom života svakom pojedinom čoveku poslužiti kao primer ili model prema kome sc mogao upravljati fizički i duhovni život. Takvo biće je, dakle, istinski »spasitelj sveta«. Ova su se bića, naravno, za svako novo doba za koje su došli na svet sa nametom da pomognu, javljala u sve sjajnijem obliku, što će reći mogla su pokazati svoja znanja u sve bogatijem, potpunijem i detaljnijem obliku s obzirom da je čovečanstvo pre svakog novog spasitelja imalo mogućnosti da se sazivi sa mudrošću i načinom života prethodnog spasitelja. Drugim recima čovečanstvo se: razvilo u toj meri da bi moglo da pređe u sledeći »razred« »životne škole« - osposobljeno je da nauči ili da dobija sve veće i teže »lekcije« i »zadatke« no što je dobilo od prethodnog spasitelja sveta.

Do sada su se te »lekcije« i »zadaci« sastojali jedino u tome da se čovečanstvo uživi u nove moralne verske oblike i koliko god je bilo moguće da ih praktično primenjuje u svakodnevnom životu. Pri ranijim pojavama spasitelja u istoriji zemlje javnost nije posedovala inteligenciju niti iskustva koja bi joj omogućili razumcvanje težih problema ili životnih rešenja. Spasitelj je morao davati masama gotova rešenja bez naučnog obrazloženja. Mase nisu ni tražile takva obrazloženja. Bile su svesne svog intelektualnog siromaštva i bile su spremne da prihvate pomoć verujući »prorocima« ili »mudracima«, jer su instinktivno osećale da su oni znali odgovor.

U naše vreme nije tako. »Lekcije« u ovom »razredu« »životne škole« u koji će ljudi danas poći ne sastoje se od novih oblika verovanja. Osim toga, njihov se razum razvio, nivo njihove inteligencije omogućuje im da razmišljaju o najvećim životnim problemima. Oni ne mogu više da veruju. Traže analize. Zahtevaju razumljivo i naučno obrazloženje za svaku ideju ili predstavu koja će uticati na njihov duhovni ili duševni život. Sve mora da bude naučno. Čovek dvadesetog veka će radije živeti bez ikakve religiozne ili duhovne osnove no što će prihvatiti da živi sa vetom i predstavama koje ne razume ili ih ne može dovesti u vezu sa razumom ili logikom. Zato se sada traži »logika«, »logika« i samo »logika«.

Stigli smo do samog jezgra motiva ove knjige. Njen zadatak je da, kao dodatak mom glavnom delu »Livets bog« (Knjiga života), pokaže istinu o odnosu zemaljskog čoveka prema stvarnoj logici. Ta istina je pokazala da su zemaljski ljudi još uvek daleko od loga da u međusobnim odnosima, u svojoj organizaciji i u upravljanju zemaljskim bogatstvima mogu primenjivati logiku. Naime, ovim otkrićem se dokazala činjenica da su njihov zajednički život, organizacija i administracija pravi »pakao«, to jest vrhunac nesklada, bola i patnji, odnosno kako je predskazano: »plač i škrgut zuba«.

180

Šla je to logika? Logika je planiranje čija realizacija u stvaralaštvu ili manifestaciji daje stoprocentnu korisnost. Stoprocentnu korisnost je opet osećanje zadovoljstva čija se pojava ili održavanje ne oslanja na otvoreni ili prikriveni nesklad, bol ili patnju drugog bića. A pojava koja je stoprocentna manifestacija prijatnosti, a ne stvara nesklad, bol ili patnju drugom biću je vrhunac »Ljubavi«. Dakle, logika je ljubav. Ono što nije logično ne može biti ni milostivo, jer je nekorisno pa samim tim postaje rasipanje snaga, što znači uništavanje i rušenje vrednosti bez odgovarajućih rezultata. Zbog toga to mora uvek biti »minus«, što u ovom slučaju mora predstavljati mentalni ili fizički bol.

Pomanjkanje ljubavi nc može, dakle, ni u kom slučaju biti stvarna logika i zato je to prvi i apsolutni znak primitivnosti.

Ovde ćc možda neko reći da nedostatak ljubavi može isto tako da bude logičan ili planski. Kad životinja lovi plen, ili kad su ljudi preduzimljivi u osveti ili konkurenciji njihovi postupci pokazuju planiranje, pa čak i rafinirano planiranje inamensku proračunlji-vost koja ne može imati poštene namere inspirisane ljubavlju, ili na drugi način težiti nekakvom obliku ljubavi. Ove manifestacije idu u suprotnom pravcu i izazivaju podrivanje, srnu i propast bića protiv kojih su uperene. Ovakav prigovor je prilično tačan. Takve manifestacije su donekle zasnovane na logici i mogu postići rezultate, odnosno cilj koji je bio želja ili plan njihovog činioca. Ali takvi rezultati se nikada ne bi mogli ostvariti kad se tvorac takvog plana ne bi vodio ka konačnom rezultatu, kojeg on nije svestan, a prema kojem neizbežno klizi u provaliju, iz koje mu je nemoguće izaći sve dok ne doživi tačno toliko i takvih nezgoda i sakaćenja koje je on naneo svojim žrtvama. Ovim postaje jasno da je udarac ili atentat, u stvari, bio uperen ka samom napadaču. A ima li logike u tome planirali i pripremati atentat protivu samog sebe sa ozbiljnim posledicama narušenog zdravlja, smrti, sakaćenja, bola i patnji? Nije li to ludost utoliko gora i veća ukoliko je »logičnija«, rafiniranija i što je više namenski pripremana, to bolje pogađa svoj cilj?

Da je ovo zaista tako znana je činjenica onima koji su doživeli najdublji uzrok patnji. A najdublji uzrok patnje može se doživeti jedino razvojem i proučavanjem. Rezultat toga je »duhovna nauka«. Duhovna se nauka, dakle, ne sastoji od raznih oblika verovanja ili uobraženih predstava, već od poznavanja najviših životnih zakona i principa, njihovih stvaralačkih metoda i pravog osnova za njihovo večno održavanje. To znanje je vodilja svakog postojanja i put ka istinskom shvalanju života i u vezi s tim istinske sreće.

83. GLAVA

Svaki oblik rata je religiozni kult

Ovom serijom analiza smo dovoljno odmakli da bismo mogli videti kako je patnja za zemaljskog čoveka najveća realna činjenica. Videli smo da patnja predstavlja opštu i domi-

181

nirajuću pojavu koja je sada dostigla vrhunac te smo je mogli izjednačiti sa samim »paklom«, tj. stanjem koje su mudri nazvali sedištem »plaća i škrguta zuba«. Jasno da u ovakvom stanju ne postoji zemaljski čovek koji nije nlanje ili više plakao, jadikovao i vapio, osećao se nesrećnim, uzdisao i stenjao. Svi su, dakle, iskusili, videli i čuli patnje. Rađanje čoveka je bilo patnja, njegov život je patnja, njegova smrt je patnja. S obzirom da je čovek sretao patnju na svakom koraku, ona je morala da igra odlučujuću ulogu u njegovom životu, ona je postala odlučujuća u njegovoj mentalnoj orijentaciji. Patnja je izazivala strah, a znamo da je sirah uzrok religioznosti. Religioznost pak predstavlja instinktivno napipavanje ili traženje privilegija kod viših sila u nameri da se zaštiti od zamišljenog »đavolskog« ili »zlog« izvora patnji.

Ali, pošto religioznost omogućuje čoveku da sklopi savez sa zamišljenom višom silom kako bi pobedio uzrok patnji, religioznost je prvi i početni uzrok i najdublja osnova rata. U svojoj najdubljoj analizi rat postaje »religiozni kult«. Sve što zemaljski ljudi čine na tom polju, počev od uzvika straha, molitve i crkvenih obreda, krštenja, crkvenih tajni, blagoslo­va pa sve do grmljavine topova na bojnom polju, ograda od bodljikave žice i bojnih otrova, sve su to religiozne pojave. Svi događaji u ljudskoj istoriji diktirani su ovim savezom. Sve zaraćene strane su, svaka za sebe, u savezu sa određenim »moralom« prema kojem su njihovi krvavi postupci blagougodni za neki zamišljeni proklamovani najviši ideal, za najviše sile ili najviše proviđenje. Sve zaraćene strane u nekom ratu ili bilo kakvoj borbi veruju da baš oni predstavljaju najveću pravdu, najveću nevinost, pa samim tim imaju najveće opravdanje za svoje postupke, što se sa ovakvim stavovima može jedino shvatiti da se sve to radi u službi najviše sile ili božanstva - što je, naravno, čista suprotnost onome što se priznaje neprijatelju ili protivniku. Ideali ili postupci neprijatelja su u potpunosti u službi mračnih snaga. Tako je čitavo ljudsko postojanje neprestana borba za zamišljene ideale i moralne pojave, »religiozni kult« koji u naše vreme žrtvuje u ime proviđenja živote miliona ljudi na svojim krvavim oltarima. Prinošenje ljudskih žrtava naših paganskih predaka po količini prolivene krvi i svireposti ne može se meriti sa delima današnjih »hrišćana« u službi »ideala«.

Krvavi »religiozni kult« prošlih vremena nije vremenom uopšte slabio. I pored budizma i hrišćanstva žrtvovanje ljudi u krvavim ceremonijama se nije smanjivalo. Zar se na desetine i desetine hiljada mladih ljudi ne vaspitavaju silom da slušaju »sveštenike« velikog »paganskog« kulta, naime pripremaju se da budu žrtveni materijal na njihovom smrtnom oltaru?

U naše vreme se ovi ljudi zovu »vojnim obveznicima«, a sveštenici »generalima«, a čitav taj veliki kult nazvan je »odbranom«. To je samo kamuflaža iza koje skupni mentalitet zemaljskog čovečanstva krije pravi identitet sa svojim »paganskim« religioznim kultom naših predaka kako bi u dvadesetom veku moglo da koristi blagoslov hrišćanstva za razvijanje svojih krvavih tendencija našleđenih iz starih vremena.

Ova kamuflaža je bila vrlo uspešna. Hrišćanski sveštenici, čija stvarna poruka glasi: »Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga« rukopolažu i blagosiljaju sadašnje »sveštenike«

182

nekadašnjeg »paganstva«. Sa ratnih platformi ubojnih aparata pođsliću vojnike da šire krvavu osvetu, smrt i propast neprijatelja i to u ime onog koji se na raspeću molio za svoje dželate: »Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine«.

Da, hrišćanski sveštenici su dozvolili da budu iznenađeni, prevareni i imponiram nadmoćnošću »paganskog« kulta i takmiče se sa njegovim »sveštenicima« u širenju ubilačkog principa. A veliki i osnovni princip spasenja sveta »Ne ubij« razapinje sc na kistu danas više nego ikada ranije, i to od sopstvenih sveštenika i učenika koji danas blagosiljaju pojavu starog »paganskog« kulta. Kao zahvalnost »sveštenici« tog kulta sravnjuju sa zemljom hrišćanske crkve. Stari »paganski« kult u obliku rata kreće se preko sveta kao ogromna lavina. Za njega nije ništa sveto. Njegov jedini rezultat je krvoproliće, smrt i ruševine, njegov oltar je »pakao«. Tu, u tom »paklu«, jc sahranjena svetleća baklja religije. A ljudi uzvikuju prema nebu: »Šta da činimo da dobijemo život večni?«

84. GLAVA

Što jc potrebno da bi čovek bio »istinski hrišćanin«, odnosno »pravi čovek«

Ne može se negirati da stari paganski kult vlada mentalitetom zemaljskog čoveka. Nije li najvažnija dužnost generala da potčini, osakati, ubije ili uništi »neprijatelja«? A zar ova dužnost nije istovremeno i zvaničan naziv za moral ili najviše shvatanje idealizma njegovih pretpostavljenih, tj. njegovog naroda? Čovek koji je određen da predstavlja najviši moral i ideale naroda je »sveštenik«. Zar praktikovanje toga morala nije »religiozni« kult?

Svetske religije koje su delovalc hiljadama godina nisu mogle da savladaju ovaj »paganski« religiozni kult. On je mogao nesmetano da nastavlja svoje pobeđničke pohode širom svela i u svom ogromnom zagrljaju odnosio sve. Nikada nije imao tako velike armije pobornika kao danas. Njegova pobednićka zastava se zove »netrpeljivost«. I ne postoji deo sveta u kojem nisu istaknute ove krvave zastave. Zastave netrpeljivosti vijore se iznad hrišćanskih sekti i verskih zajednica, kao i iznad političkih partija, one zasenjuju čak nacionalne zastave svih nacija. One dominiraju iznad svega na ratnim pozornicama naših dana gde ovaj paganski kult hvala sve veći zamah u prinošenju ljudskih žrtava i smrtnoj igri kao nikada ranije u istoriji zemaljske kugle.

Da, paganski bogovi doživljavaju sjajan period. Nikada im zemaljski ljudi nisu služili tako verno kao sada. »Paganski« religiozni kult je jedino što konkretno postoji u životu današnjih ljudi. Hrišćanstvo, duhovne nauke, svetski poredak i najviši moral su u najvećoj meri još uvek samo apstrakcije.

Zemaljski ljudi su u lom pogledu u pravom smislu te reći pravi »pagani«. Ovo važi i za grupe koje su vekovima sebe nazivale »hrišćanima«. Sve dok čovek ne shvati da je »hrišćanstvo« stvarnost zasnovana na duhovnoj nauci, čija je logika ili plan u potpunom

183

skladu, Ij. sloprocentno identična sa logikom koja se javlja u bogatstvu boja cvetova na livadi, u kruženju vode u prirodi i u ritmu pulsa našega krvotoka, sve dotle ne može biti »hrišćanin«. Sve dok ne upozna božji plan sveta ili logike, dok čovek postupa prema prohtevima slepih inslinkata i fizičke nadmoćnosti, sve dotle je čovek samo jedna »životinja«.

Kad ta »životinja« počne da svoj primitivni način života tumači kao najviši moral ili idealizam onda postaje »zemaljski čovek«. I sve dok moral i idealizam tog bića daje inspiraciju za kršenje pete zapovesti, inspiraciju za verovanjc u boga koji je u svom besu stvorio užareni »pakao« da bi u »već noj izgubljenosti«, u »suzama i škrgutu zuba« kažnjavao sva bića koja, prema običaju zemaljskog čoveka, mora da tretira kao »neprijate­lje«, sve dotle je to biće »paganin«. Kad stigne dotle da »voli bližnjega svoga kao sebe samog« što je vrhunac ljubavi, pa samim tim i »zakon sav i proroci« ili potpuno prime-njivanje logike svemira, tek tada se postaje »pravi ćovek«.

85. GLAVA

Čovečanstvo je samo sebi najgori neprijatelj

Kao što smo iz prethodnog videli patnja je sasvim dominirajući faktor u životu zemaljskog čoveka. Čitavo njegovo postojanje je, ustvari, samo pitanje borbe protiv patnje. Sve dok postoji patnja nc može bili reci o nekoj fundamentalnoj sreći u životu zemaljskog čoveka. Zato je patnja zajednički neprijatelj svih zemaljskih ljudi. Moglo bi se poverovali da se ona lako može pobedili s obzirom da je zajednički neprijatelj svih ljudi. Ukupno čovečanstvo sveta, prema zvanićnim podacima, čini armiju od oko dve milijarde jedinki i nepobitno predstavlja značajnu snagu. Taćno je da bi ta snaga bila više nego dovoljna da se čovečanstvo resi svog zajedničkog neprijatelja. To što ljudi ipak propadaju u borbi i što su od tog neprijatelja liranisani, kako unutar sopstvenih organizama, tako i u svojoj svakodnevnoj okolini, prvenstveno zavisi od njihove nesloge. Ove dve milijarde jedinki ne sačinjavaju celinu sa skladno ujednačenom voljom i istim ciljem, naime da iskorcne jedini stvarni uzrok patnji. Naprotiv, jedinke uglavnom stavljaju svoju energiju na raspolaganje »neprijatelju«. S obzirom da ta snaga predstavlja jedinu osnovu »neprijateljskih« operacija jasno je da bi jc čovečanstvo lako moglo pobedili kada bi promenilo taktiku. Kao »nepri­jatelj« ljudi, patnja nema svoje sopslvene jedinke ili vojnike. Ona može da briljira samo zahvaljujući ljudima koji joj dobrovoljno služe, svesno ili nesvesno. Kada joj njeni neprijatelji, ljudi ne bi sami služili, ne bi imala nikog drugog i tako bi se ljudi oslobodili tog velikog protivnika. No, ljudi su sami najdublji uzrok ili činilac svojih patnji. Ova mnogomilionska armija koju čini čovečanstvo je sama sebi najgori neprijatelj. To mora da stvara veliku razjedinjenost i neslogu među jedinkama. I upravo instinktivno saznanje o ovome stimuliše ljude da se organizuju. Bezbroj agitatora su tokom vremena podelili ljude

184

u organizacije. Naslala su bezbrojna udruženja, sekle i verske zajednice, od kojih svaka za sebe ima svoje ideale i svoj moral Ivrdee'i da su njihovi ideali i njihov moral jedini pravi spas od patnji. I svi su oni verovali da će kao prozeliti osvojili čitavo čovećanslvo.

Ali šla predstavlja jedna, pa makar i najveća organizacija i svi agitatori u odnosu na celo čovećanstvo koje broji dve hiljade miliona duša? Ta masa je toliko velika da su i najbolje organizacije morale da dignu ruke od takvog mentalnog okeana. Neće li jedan takav okean mentaliteta jednostavno progutati, udaviti i ugušiti svaku ljudsku izmišljotinu, pa čak da ovi i stvore nekakvu organizaciju? Može li mrav da proguta slona? Može li jedna kap mastila da oboji okean?

Ne. Sve primitivne izmišljotine, tj. sve nesavršene strane zemaljskog čoveka moraju nestati. Samo ono što je zasnovano na nenarušivini prirodnim zakonima je besmrtno. Večno kruženje u prirodi opraće, naravno, svu prljavšlinu i mulj sa mentalnog stvaranja, isto kao što pročišćava svu otpadnu vodu iz kanalizacije i pretvara je u čist hranljiv vazduh i okrepljujuću kristalno bistru pitku vodu.

Možemo konstatovali da je čak i najveća organizacija ili pokret u svetu, »budizam«, dostigao svoj vrhunac i počeo da degeneriše. Uostalom, niko valjda nije ni pretpostavljao da bi celokupno čovečanstvo, svi ljudi bez izuzetka postali budisti. I nije li isti slučaj sa »hrišćanstvom« i sa »islamom«? Zar nisu i ove organizacije zastarele? Neće li upravo ti nedostaci učiniti da sve organizacije moraju neslati? Zar se razvoj i stečena iskustva u svetu ne šire tako brzo u ogromnoj masi čovečanstva da osnove svake nove organizacije, zakoni i principi postaju zastareli i neupotrebljivi pre nego što je organizacija uspela da dve hiljade miliona ljudi dobije za svoje pristalice. U porcđenju sa tolikim milionima ljudi svaki pokret, sekta ili udruženje liči na »vilinog konjica« koji živi samo jedan dan. Niko neće poverovati da bi »vilin konjic« mogao savladati milionsko telo čovečanstva za jedan dan.

Ovde je čitaocima zgodno da primete da je od ranije poznato kako malo biće može savladali veliko biće. Otrovni ujed male zmije ili insekta može da usmrti veliku životinju ili čoveka. Zašlo se onda ne bi moglo pretpostavili da bi jedna organizacija, ma kako mala bila, mogla da zavlada celim čovećanstvom. Na ovo se mora odgovoriti da je ovakvo poredenje nemoguće. Jer, cilj svake organizacije je da čitavo čovečanstvo pretvori u tu organizaciju. A jedna zmija svojim ujedom nema nameru da životinju ili čoveka ujedom pretvori u zmiju. Čovek ne postaje komarac od ujeda komarca. Pa čak i da je neka organizacija imala nameru da kao zmija usmrti, bilo bi joj nemoguće da ubije milionsko telo koje mi nazivamo čovećanstvom. I sama ta organizacija se sastoji od iste krvi i istog mesa kao i ostalo čovećanstvo pa zbog toga ne može biti otrovna za njega. Pa čak da neka organizacija zaista i bude otrovna kao zmija mogla bi da usmrli samo nekoliko posebnih u tom velikom organizmu, dakle, na izvestan način samo nekoliko »ćelija«. Pa čak da neku organizaciju uhvati ratno ludilo i da se posluži najefikasnijim sredstvima ubijanja, rezultat ne bi, u stvari, bio veći od nekoliko tona mrtvog mesa, nekoliko srdaca bi prestalo da kuca, nekoliko očiju bi se ugasilo. Ostalo bi na milione tona živog mesa, milioni srdaca bi kucalo i milioni očiju bi videlo, a uz to se još svakog sala rada hiljade novih tela, novih »ćelija«

185

na meslo onih usmrćenih. I taj mnogomilionski besmrlni i nepovrediv organizam bi išao dalje svetom upravljaj uči se prema sasvim drugačijim zakonima i principima od onih koji vode poreklo od »viiinokonjićkog« mozga zemaljskog čoveka.

86. GLAVA

Mikroindividua ne može upravljati makroindividuom. Uzrok patnji svake jedinke je njena »unutrašnja stvar« i jedino ga ona sama može odstraniti

Ne, zemaljsko čovećanstvo je nešto više od čopora podivljalih i nerazumnih jedinki. To je samostalni organizam koji, kako rekosmo, ima sopstvene zakone, sopstvene puteve razvoja u planu sveta. Ono je slično živom biću u kojem je svaki pojedini zemaljski čovek mikroindividua. I nije važno ako nekoj mikroindividui padne napamet ideja ili želja da upravlja makroindividuom. Ona ne može organizujući se sa drugim mikroindividuama da postane tako jaka. Njeno će delovanje voditi nepogrešivo uvek - ne ka smili ili promeni makrobića na bolje ili na gore - već ka propasti mikrobića ili ka propasti njihove organizacije. Ovde se ne može »sindikalno« organizovati. Mikroindividue ne određuju prirodu postojanja makroindividue, već to čine »sudbinski« elementi dotične jedinke. Svoje menjanje ka boljem ili gorem drži u svojim rukama isključivo ona sama. Kao i za sva druga bića i ovde važi pravilo: »Sto čovek poseje ono će i požnjeti«.

Većih zakoni se nikada ne bi mogli održali ukoliko bi mikroindividue gospodarile makroindividuom. Kakve bi koristi imala makroinđiviđua od toga što bi »čitala bibliju«, istraživala prirodu, sakupljala znanja i razvijala se u pravcu moralnog i savršenog života ako bi se njene mikroindividue u njenom sopstvenom organizmu mogle organizovati i stvoriti stanje koje bi onemogućilo sve dobre namere, koje bi značilo nepodnošljiv bol i smetnje za funkcionisanje organa, možda čak dovelo i do smili makroindividue? I kako bi to bilo u skladu sa logikom da mikroindividue imaju neograničenu vlast nad makroin­dividuom, a istovremeno da budu sasvim bespomoćne u odnosu na svoju unutrašnjost? Ta, mikroindividue su i same makroindividue pošto imaju organizam ili telo koje se opet sastoji od još manjih mikroindividua koje bi, dakle, vladale njima isto kao što bi one vladale svojom sopstvenom makroindividuom.

Sada će možda neko da ukaže na to da teške bolesti i organske patnje koje ljudi trpe zavise baš od dominirajuč eg uticaja mikroindividua. Ali na to hoću da odgovorim da sve organske bolesti potpuno zavise od opšteg nedostatka uticaja mikroindividua. Drugim recima hoću reći da mikroindividue ne mogu vršiti svoju funkciju. One predstavljaju, dakle, nesavršensivo. No, to nesavršenslvo je opet »plod« jednog stepena razvoja. Mikroindividue se, naravno, mogu kao i sva druga živa bića deliti prema stepenu razvoja i zato se javljaju sa različitim kvalitetima. Mikroindividue, kao i makroindividue predstavljaju, dakle, različite

186

Sttipnjeve razvoja i različite kvalitete. S obzirom daje mikioindiviđua građevinski materijal u organizmu makroindividue nije sasvim svejedno u kojoj će meri kvaliteti ovih dvaju bića u svakom posebnom slučaju odgovarati jedno drugom. Ako su sasvim međusobno jednaki nastaje sklad i harmonija u organizmu. Naprotiv, ukoliko nisu ujednačeni nastaje disharmonija, bolesti i patnje.

Ali šta je uzrok da makroindividue dobijaju mikroindividue koje po kvalitetu ne odgovaraju njihovoj prirodi? Ovde smo došli do rešenja jednog velikog problema. U lome leži »seme« sudbine makroindividue. U životu postoji jedan opšti zakon koji se manifes­tuje u principu »privlačnosti i odbojnosti«. A kako ovaj zakon, koji vlada svakom vrstom kretanja, koji pokreće sva kruženja u prirodi od otapanja leda i kruženja vode, do kruženja nebeskih tela u vasioni, ovaj zakon određuje i privlačnu snagu koja postoji između makro i mikroindividue. A pošto u ovom zakonu važi opšte pravilo da »vreća traži zakrpu« jasno je da makroindividua može sebi privući samo mikroindividue sa istom prirodom koju sama poseduje. Ako te mikroindividue stvaraju disharmoniju u organizmu to znači da makroindividua sama stvara disharmoniju u onom još većem oganizmu u kojem je ona sama mikioindiviđua. Na taj način biva priroda njenih mikioindiviđua analogna prirodi koju ona sama predstavlja u odnosu na svoju sopslvenu makroindividuu. Na taj način ona »žanje onako kako jc posejala«. Kako je ova »želva« jedina apsolutna osnova stvarnih znanja, što je opet ključ svake istinske sreće, ovaj odnos između makroindividue i njenih mikioindivi­đua je uvek potpuno koristan ili namenski, pa samim tim i apsolutno savršen, ma koliko taj odnos neupućenom izgledao apsurdan i ma koliko patnji stvarao i koliko bolnica i grobalja punio. Čovečanstvo je, dakle, biće koje se kao i ostala živa bića nalazi u jednoj mentalnoj i fizičkoj zoni u kojoj prolazi upravo takav razvoj svoje prirode koji mu može pružiti sigurna saznanja o tome koji su njegovi prohtevi prirodni, a koji neprirodni, tako da se time može preobraziti da bude jedno sa »Ocem«, jedno sa Proviđenjem ili večnom prirodom.

I kada u svom telu nosimo bolesti, bol i patnje za to nisu krive mikroindividue već mi sami. Odnos između nas i mikioindiviđua u našem telu u potpunosti se reguliše našim odnosom prema velikom organizmu u kojem smo mi sami mikroindividue.

A kakav je taj odnos kad je u pitanju zemaljski čovek? Da li ovo biće zaista zaslužuje da u svoj organizam dobije mikroindividue najvišeg i najboljeg kvaliteta?

Ako na celokupno čovečanstvo gledamo kao na veliki organizam da li svaki pojedini čovek čini sve za dobro tog velikog organizma? Zar on ne zadovoljava svoje lične prohteve, kako prirodne lako i neprirodne pre zahteva ovog velikog organizma? Ne vlada li opšlc pravilo da »ko nije za sebe nije ni za druge«? I nije li baš egoistički moto taj koji čini da svako vuče na svoju stranu kako mentalno, lako i fizički, kako među pojedincima tako i među organizacijama?

Može li neki organizam u ovakvim uslovima biti zdrav i harmoničan? Nije li baš ovde postalo očigledno zašto je »voleti svoga bližnjega kao sebe samoga« »zakon sav i proroci«? Zar međusobna ljubav koja obezbeđuje nenarušivo jedinstvo između mikroin-

187

diviđua nije osnovni uslov za savršen organizam. Veruje li neko da jedan organizam, bilo da se radi o čovećanstvu ili o pojedinom čoveku, može da bude zdrav i harmoničan ako njegove mikroindividue međusobno gaje mržnju i neprijateljstvo, bore se jedna protiv druge, narušavaju sreću i zdravlje jedna drugoj? Zar takav organizam ne liči pre na vulkan? I zar nije opravdano da čovek sam predstavlja »materijal« u takvom »vulkanu« ili ga dobije za mesto boravka sve dok je i sam eksplozivan, što će reći ispunjen razdražljivim, uništavaj-učim ubilačkim temperamentom mržnje i gneva?

Pomaže li tu šio će se eksploziv organizovati? Zar eksplozija neće bili veća ako je eksploziv na gomili? I neće li tako »krater« postati još više »vulkanski« ili jači no što je ranije bio?

Pošto je zemaljsko čovečanstvo mentalni krater, a zemaljski ljudi svaki za sebe predstavljaju po jedinicu eksploziva u tom krateru, svaki oblik organizacije tih jedinica, u nameri da od kratera stvore rascvelana plodna polja, mora biti uzaludan. Krater ćc ostati krater sve dok su njegove mikroindividue jedinice eksploziva, bez obzira na to kako su organizovane. Ni jedno biće ne može pobeći od svog stupnja razvoja time što će se učlaniti u neku organizaciju. Zemaljski ljudi su zemaljski ljudi i nalaze se na stupnju razvoja tih bića, poseduju moral ili kvalitet tih bića, bez obzira kako se lepo zvalo ili kako »uzvišeno« i »sveto« je zamišljeno udruženje u koje sc učlanjuju. »Lude« ne postaju »anđeli« time što se organizuju. I ljudi ne mogu otići sa svog stepena razvoja grupišući se u organizacije i udruženja. Zato se jedinke ne mogu spasiti od patnji osnivanjem sekti ili organizacija. Organizacija je samo spoljnje okupljanje snaga i ne može nikada postati drugo. Ali organizacija može bili izvrsno sredstvo u materijalnom poslu i kad je u pitanju fizička borba ili fizičko odmeravanje snaga prilikom fizičkog osvajanja. Ona, međutim, nc vredi ništa kao sredstvo za otklanjanje mentalnih patnji jedinke, jer se ovde ne radi o nedostatku fizičke snage, već o nedostatku razvoja, iskustava i lično doživljenog znanja. Tako je uzrok patnji jedinke njena »unutrašnja« stvar. I taj njen »unutrašnji« problem ne može da resi nikakva organizacija na svetu, ni crkvena ni svetovna. To može da reši jedino jedinka sama. Jedinka je apsolutno sama kovač svoje sreće. A svoju sreću jedinka ne kuje članstvom u »hrišćanskoj« crkvi, u »budizmu« ili u »islamu«, u »fašizmu«, »nacizmu«, »boljševi­zmu«, »socijalizmu« ili u nekom drugom »izmu« ili organizaciji, već isključivo razvijanjem logike svemira u svom sopstvenom mozgu, a time i primenjivanjem unutrašnje ljubavi prema bližnjemu svome. To je »ispunjenje« večnih božjih zakona, to je »zakon sav i proroci«.

Simbol principa životnih jedinica u svemiru

Cela figura na gornjoj slici predstavlja »životnu jedinicu«, tj. princip »jednog živog bića«. I baš kao što se ova figura na gornjoj slici ponavlja u sve manjem i manjem obliku tako se isto i u organizmu svake jedinke ponavlja princip »živoga bića« u sve manjem i manjem obliku. U svakom biću postoje, dakle, stalno manja bića, u svakom organizmu manji organizmi.

Glavna figura predstavlja, dakle, jednu »makroindividuu«, a sve manje figure koje se u njoj ponavljaju su njene »mikroindividue«, koje su sa svoje strane »makroindividue« za sva ona još manja bića koja u njoj postoje itd.

189

87. GLAVA

Priroda nije beživotna sila, već »živo biće« u kojem svi mi »živimo, i mičemo se i jesmo«

Do sada smo sc upoznali sa dosta materijala o opštem doživljavanju i o iskustvima zemaljskog čoveka, tako da smo u stanju da sagledamo smisao svih naizgled slučajnosti i haotičnog stanja u mnoštvu snaga sa kojima živa bića svakodnevno dolaze u dodir i sa kojima vrše uzajamni uticaj. Rezultat ovih uzajamnih uticaja jeste »sudbina« jedinke. S obzirom da je smisao gornje rečenice bio cilj ovog našeg mentalnog putovanja, to sc mi nalazimo pred završetkom puta. Ostalo nam jc samo da obratimo malo više pažnje na smisao ove rečenice. Jer, smisao te rečenice nije ništa manje važan od samog »smisla života«. Mi ćemo se poslužiti tim smislom kao modelom ili putokazom za objašnjenje zakona mišljenja. Mišljenje je , naime, upravljač kojim jedinka upravlja svojom sudbinom. Pogled unazad na ono što smo videli na ovom našem mentalnom putovanju kroz svakodnevni život čovećanstva kazuje nam da je to upravljanje još uvek veoma daleko od direktnog kontakta sa »smislom života«.

Da život zaista ima neki smisao dokazuje upravo činjenica da je u životu sve podređeno zakonitostima. Određeni uzroci izazivaju uvek određene posledice koje se bezuslovno ponavljaju čitavu večnost, opet i opet i svaki put kada se izazovu isti uzroci. Ova zakonitost je dokaz postojanja određenog plana. Svaki plan sa određenim zakonitostima ima uvek određeni cilj, svaki cilj može postojati samo kao »smisao«, a smisao jc uvek izraz misli ili mentaliteta. Tako ovom vezom uzroka i posledica postaje jasna činjenica da jc život rezultat određenog smisla.

A pošto jc smisao izraz određenog mentaliteta možemo zaključiti da iza svega toga, iza svih tih pojava, iza svake pojave energije u životu i postojanju, iza svega onoga što nazivamo prirodom postoji isti princip kao i iza svake ljudske manifestacije i stvaralaštva, naime princip »živog bića«. Takozvane »mrtve stvari« nc mogu imati svoj smisao ili razvijali logiku. Još nikada nije viđeno i nikada se neće videti da je neka slvar stvorila samu sebe i logički sebe izgrađivala izvan pomenutog principa.

Tamo gde jc ovaj princip utclovljcn u fizičkom organizmu primetan je za ljudska čula; tamo jc priznat i čak postaje predmet nauke. Bilo bi, dakle, besmisleno ubeđivati normalnog čoveka da su kuće, nameštaj, automobili, umetnička dela itd. stvorili sami sebe. Svi znaju da jc postojanje ovih stvari potpuno uslovIjcno postojanjem »živih bića« i da bez »živih bića« nc bi bilo ni ovih stvari. Ali kako bi stvaranje, koje je nemoguće ovdc gde jc kontrola ljudskih čula najveća, bilo moguće tamo gde je m o -

190 191

88. GLAVA

Makroindividua u kojoj mi živimo ne može biti čitavo Proviđenje ili božanstvo

Sasvim jc nepobitna logika da je priroda naša makroindividua, no znači li to da jc ta makroindividua »Proviđenje«, jedino postojeći »Bog«?

S obzirom da ni jedna makroindividua ne može postojati ako istovremeno nije i mikroindividua u nekoj još većoj makroinđiviđui, makroindividua u kojoj mi živimo nc može biti cela priroda, ceo svemir. Naša jc makroindividua, dakle, samo jedno malo mikrobiće u materijalu organizma jednog većeg bića i zato nc može biti svemoguće »Proviđenje« ili »večno božanstvo«. I ta individua ima iznad sebe »Proviđenje« ili »božanstvo«.

Pošto ni jedna makroindividua nc može postojati, a da istovremeno ne bude i m i k r o i n d i v i d i K i u još većem makrobiću moraju sve tc individue imati iznad sebe neko »proviđenje«. Ni jedno od tih živih bića nc može biti »božanstvo«. To je uvek neko drugo biće. Osim toga pokazalo sc kao nemoguće da makrobića i mikrobića opšte međusobno, Znamo da se sva bića nalaze na različitim stupnjevima razvoja, kao što znamo i to da najlakše međusobno opšte bića koja se nalaze na istom stepenu razvoja ili su na istom stadijumu, dok jc opštenje medu bićima teže što sc na razvojnoj skali nalaze dalje jedno od drugog, tako da na kraju, kad razdaljina u razvoju među njima postane dovoljno velika, bude isključena svaka mogućnost svesne korespondencije. Možemo li, na primer, jednoj ćeliji u našem organizmu ispričati šta vidimo na ulici? Možemo li sa njom diskulovati pogled na svet ili na neki drugi način izvršiti razmenu mišljenja?

Ako, i pored toga što smo njena makroindividua, to ne možemo, kako onda možemo biti njeno »božanstvo«? Ne, mikroindividue moraju razgovarati sa mikroindividuama, a makroindividue sa makroindividuama. Već ranije smo ukazali na zakonitost da »vreća traži zakrpu« ili »najbolje sc igraju medu sobom slična deca«.

same sebe kao mikroindividue u okviru jedne makroindividue kao što nas je život naučio da su mikroindividue u našem sopstvenom organizmu vezane za nas time što smo mi njihova makroindividua (vidi sliku).

Prva velika, nepobitna činjenica u stvarnoj slici sveta je, dakle, da priroda nije beživotna snaga, to nije lutajući ili pokretan leš, već naprotiv »živo biće«. A reči mudrih da mi svi u ovom biću »živimo, i mičemo se, i jesmo« javljaju se ovdc kao vrhunska logika, nauka ili večna istina.

gućnost kontrole njihovih ćula najmanja, tj. kad sc radi o stvaranju ili pojavi energije koju nisu stvorili ljudi ili koja druga poznata bića?

Tvrditi da stvaranje u prirodi nastaje samo od sebe, bez učešća odgovarajuće svesti ili misli koje stoje iza tog stvaranja je isto toliko nelogično kao kad bismo tvrdili da jc automobil napravio sam sebe, da je nastao potpuno bez učešća nekog živog bića. Ako stvaranje ili proizvodnja prirode nije manje namenska od ljudskog stvaranja, već ga naprotiv, u tolikoj meri nađmašujc intelektualnošću, preciznošću i savršenstvom da služi kao primer ili model stvaranja ljudskom uvidu i znanju, šta onda opravdava pretpostavku da priroda nije toliko stvarni izraz »živog bića« kao što jc čovek? Može li intelekt jednog doktora ili profesora nadmašiti intelekt prirode? Zar profesor ne predaje znanje, planove i stvaralačke metode prirode?

Dakle, priroda je učitelj našim najpriznatijim i najautoritativnijim intelektualnim ličnostima. Pa da li su »šegrti« bolji od »majstora«? I nc bi li to bila parodija logike pretpostavljati da su naši najveći priznati predstavnici intelektualnosti, u stvari daći jednog »mrtvog učitelja«? I zar parodija ne postaje kompletna time što sc ovom »mrtvom učitelju« ili »lešu« nc može poreći najveći dokaz života: stvaralačka moć i inteligencija?

Kada sc nešto tako ipak događa, i pored religije i nauke, onda osnovni uzrok ovog parodijskog stvaranja ne može biti drugo do činjenica, da j e ovaj »učitelj« toliko veliki i da sc nalazi u organizmu tako ogromnih dimenzija da su sva druga poznata živa bića mikroindividue u odnosu na njega i da ga zato nc mogu fizički sagledali. Ali, ako je jedno biće veliko i nesagledivo u odnosu na druga bića to nc daje nikome pravo da dotično biće smatra »lešom« ili »mrtvom« stvari, tim pre što jc već odavno naučno dokazano da sc naš sopstveni organizam sastoji od nebrojenih milijardi mikrobića kojima mi izgledamo isto toliko veliki kao što nama izgleda priroda. I ako sada zamislimo da njihovi »profesori« i »doktori« učeći svoje đake i studente nazivaju naš organizam »prirodom« i time negiraju postojanje naše ličnosti i našeg mentaliteta i shvataju naš organizam, koji je naravno njihov svet, kao jednu »mrtvu prirodnu silu«, »lutajući leš«, onda smo dobili pravu sliku tc naopakc parodije na istinu u kojoj živi zemaljski čovek izražavajući se sa prezrcnjem o višim oblicima života od oblika kojim on živi i negirajući postojanje Proviđenja, zbog čega jc i njegova pojava bez-božnička.

Pošto nam sama priroda pokazuje da nikakav organizam ne može postojati ako sc ne sastoji od manjih organizama ili mikro individua i na taj način postoje organizmi unutar organizama u beskonačnost. Time sc potvrđuje činjenica da jc pojava svakoga živog bića jedino moguća kao »makroindividue« u kojoj postoji čitav niz »mikroin-dividua«. Ovi zadnji predstavljaju, dakle telesnu građu makroindividue. Ovdc smo došli u kontakt sa logikom strukture samog svemira ili sa realnom istinom prihvatajući

192

Ali ako jc svako živo biće istovremeno i makro i mikroindividua i kao takvo mora uvek imati svoje »proviđenje«, a samo ne može biti »božanstvo«, već naprotiv mora da bude pobožno bilo kao bogomoijka ili bogohuliteljka, gde sc onda nalazi taj »jedini svemoćni Bog«?

Odgovor leži baš u ovome »jedini i svemoćni«. Da bi bio jedini, uslov je da nema nikoga iznad ili pored njega. Pa postoji li takvo biće? Može li zemaljski čovek svojim mislima i svojim razumum da vidi to biće?

Nc, apsolutno ga nc može videti. Običan zemaljski čovek još nije đoživco toliko iskustava ili još nije dostigao taj stepen razvoja da svojim sopstvenim razumom može pronaći to biće i tla shvati njegovu apsolutno jedinstvenu prirodu. On nc može prihva­titi postojanje takvog bića kao naučnu činjenicu pošto nc postoji ništa čime bi mogao da ga »izmeri« ili »izvaga«. Nauka zemaljskog čoveka se još uvek zasniva isključivo na merama »dužine« i »težine«. Na taj način on može da ispituje jedino materiju. Ono što sc nalazi izvan toga, dublje od vremena i prostora, još nerazvijeni ljudski razum nc može da analizira. I zato jc na intelektualnom stupnju razvoja ovoga bića »nepristojno« govoriti o suviše apstraktnim stvarima. No, to naravno nc sprečava milione i milione »duhom siromašnih« zemaljskih ljudi da žive u nepokolebljivoj veri ili da gaje nadu u postojanje nekog proviđenja ili božanstva, i da bez takvog verovanja nc bi mogli naći duševni mir i podneti sve tegobe života. Ova »duhom siromašna«, što znaci, kako smo već rekli, siromašnog razuma, ali osećajna bića su na taj način bliža Bogu od onih hladnih, ali razumom relativno naprednih ljudi. Istina je , dakle, što jc Isus rekao o ovim »duhom siromašnim« da je »njihovo carstvo nebesko«.

No, iako postojanje Boga još nije postalo aktuelan problem ovozemaljske nauke, nc smeta da se najvišom logikom dokaže njegovo postojanje, i svaka analiza koja želi da stvori protivdokaze suprotna jc istinskoj logici prirode.

Svaki kosmički uvid u strukturu plana sveta može nam to stoprocentno potvrdili. Mi ćemo u nastavku jednim malim elementarnim pregledom pokazali da jc nemoguće izbeći postojanje tog bića ako sc pri tom u svom razmišljanju držimo zakona logike, naime ako poštujemo normalno razmišljanje.

89. GLAVA

Božju svest. »Izruzi životu« umesto rezultutu meru dužine i težine

Bog sc, dakle, mora razlikovati od običnog živog bića time što nema makrobiće iznad sebe. Samim tim što sc javlja kao jedini postojeći primerak svoje vrste to biće

193

je potpuno samo u svojoj vrsti. Ono sc, dakle, ne može razmnožavali, niti može lzumreti, već ćc kroz čitavu večnost ostati jedino, samo u sebi egzislirajućc, sasvim »samo« biće. Ono nema, kako rekosmo, drugo biće iznad ili pored sebe. Od svih drugih bića razlikuje sc po tome što nema »spoljni« svet. Čitava njegova svest je »unutrašnji« svet. Ono sc nc može kao druga bića konccntrisaii na neko više biće ili proviđenje, ono nema boga kome bi sc molilo, niti pak sebi ravnog s kim bi moglo razgovarati. Ono ima, kako rekosmo, samo svoj »unutrašnji« svet. Taj njegov »unutrašnji« svet jc njegova svest. Tu, u njegovom »unutrašnjem« svetu, vrše sc sve njegove aktivnosti i razvoj energije. Tu jc konccntrisaii sav njegov duhovni i osećajni život. To je polje njegovog stvaralaštva i manifestacije. To jc pozornica njegovih misli. To je njegova ljubav.

Taj unutrašnji svet je, dakle, »božja svest«. Mnogima se, naravno, mora učiniti veoma faniastično shvatanje čitavog svemira kao »svest«, što će reći mentalitet »jednog živog bića«. No, ako nešto izgleda fantastično ne mora zbog toga da bude nestvarno ili iluzija. A postojanje svemira se ne može negirati nikakvim objašnjenjem. Shvatanje zemaljskih ljudi zastranjuje baš po ovom pitanju: da l i je svemir »mentalitet« ili samo »prah«.

S obzirom da nikakav »prah« ili »materija« nc bi mogla postojati ako ne bi bilo kretanja, a »kretanje« je najvažnija oznaka života. Ta oznaka jc dokaz da postoji određena svrsishođnost, što znači da se »prah« ovde javlja kao dokaz postojanja »inlelcktualnosti«. A pošto »intelektualnost« može postojati isključivo kao osobina živog bića, sav »prah« ili sva »materija« na svetu svojom specijalnom prirodom, osobinom stalnog menjanja, potvrđuje nepobitnu činjenicu da jc svemir »živo biće«.

Shvatanja suprotna ovome moraju, dakle, ostati za sva vremena suprotna logici, pošto sc nc mogu osloniti na razum i u svojim krajnjim posledicama mogu jedino biti izraz slučajnosti i haosa, što jc potpuno suprotno analizama na koje nam život ukazuje nepobitnim činjenicama. Za najserioznije istraživanje i proučavanje u prirodi ništa nije slučajnost, ništa nije haos, ništa nije beskorisno; sve je neminovno, sve jc prelazni stadijum u jednom stoprocentno namenskom kruženju koje u određenom trenutku dovodi sve na svoje pravo mcslo u životu ili u postojanju, tj. na mesto gde jedinka može biti izložena tačno onom ulicaju i steći upravo takva iskustva koja njenom m e n ­talitetu mogu obezbediti takva znanja, uvid ili razum koji su za dotičnu jedinku u tom trenutku izraz najveće ljubavi s obzirom na njen budući razvoj u odnosu na najviši izvor života. Ova potpuna cclishodnost uticaja prirode na živo biće ne može zadugo ostati nepoznata, nc može zauvek ostali mistika. Nešto što stalno utiče na nekoga mora konačno da bude zapaženo. To je ono što čini osnovu svake religioznosti ili stvara određenu predstavu o nekakvom »bogu« ili »bogovima«.

194

Hiljadama godina čovečanstvo je verovalo u nekakvog boga. Istina jc da je ta vera vremenom narušavana povećanom preokupacijom oko istraživanja »materije«, dakle, preokupacijom »materijalnom naukom«. A pošto »materijalna nauka« obavezno vodi štrcanju znanja o merama »dužine« i »težine« čijim se rezultatima ne može objasniti ono vrhunsko, najtajanslvenijc, najveća zagonetka, naime »život«, ova nauka može, u stvari, jedino da ima zadatak da putem mera »dužine« i »težine« i pomoću, u ovoj oblasti razvijene tehnike, usmeri želju za znanjem ka sasvim drugim ciljevima koji otkrivaju samu prirodu života ili njegove analize. Ta konačna rešenja nc mogu biti rezultati merenja »dužine« i »težine«, već naprotiv - »izrazi života«.

Šta su 10 »izrazi života«? »Izrazi života« su pojava raznih kombinacija energije čiji su celishodan plan mogle da stvore jedino mentalne funkcije. Ove sc kombinacije energije sastoje od onog što mi nazivamo instinkt, teža, osećanje, inteligencija, intuicija i pamćenje i to su večna sredstva manifestacije ili pojave živih bića. Zato jc njihovo postojanje, gde god da sc pojave, uvek nepobitan dokaz postojanja života ili živog bića, čak i kad njihov činilac možda nije prisutan ili dostupan fizičkim čulima ili materijalnoj moći zapažanja. Nije li nameštaj dovoljan dokaz za postojanje stolara, pa i kad nismo videli log stolara? Isti je slučaj i sa odclom: ono jc dovoljan dokaz za postojanje krojača. Zar nc znamo da ove stvari nisu mogle nastati same od sebe, već da mogu nastati jedino kao delo nekog živog bića?

Ali, otkud to znamo? Nije li baš po tome što se pokazalo da su ove stvari proizvod mentalnih funkcija, da su to znaci, između ostalog, i postojanja inteligencije i osećanja? Celishođnost kako nameštaja, tako i odela pokazuje da postoji određeni standard inteligencije, dok spoljašnost ovih stvari: oblik, struktura i boja su izraz momentalno vladajućc »mode«, što sa svoje strane može biti jedino dokaz postojanja izvesnog stanja osećanja. Pa da li sc nameštaj i odelo po ovome razlikuju od drugih stvari koje su dostupne zapažanju? Zar sc nc pokazuje da sve u prirodi što se inteligencije i osećanja tiče ima plansku strukturu koja ne zaostaje za namešlajem i odelom? Zar svaka pojava ne predstavlja vidljiv celishodan put u stvaranju životnih uslova za živa bića? Zar temperatura i atmosfera, atmosferske prilike i gustina materije zemaljske kugle nisu tako inteligentno podešene da je kao rezultat međusobnih odnosa svih ovih pojava mogao nastati ljudski fizički organizam? I zar rezultat toga nije delo koje svojom strukturom i građom pokazuje isto toliko inteligencije i osećanja koliko i nameštaj i odelo? Zar taj organizam u svom normalnom stanju nc funkcioniše do najsitnijeg detalja, »mehanički« perfektno kao najrafiniranija mašina izmišljena ljudskim umom? I može li sc poreći da je isti organizam ili telo po svojoj plastičnosti, figuri ili spoljnjem izgledu jedan izraz osećanja? Zar njegova boja i njegove linije nisu isto toliko izraz »lepotc« koliko nameštaja i odela? Uostalom, šta jc to »lepota«? Zar to nije skala stepena osećanja koja sc proteže od brutalnosti do ljubavi? Da li postoji

195

oblik ih predmet koji nije izraz izvesnog mesta ili stepena na toj skali? Svi umetnici sigurno znaju da predmeti ili forme svojim linijama mogu biti manje više »oštri« i »brutalni«, manje više »meki« ili »fini«? I nije li baš spoijni izgled predmeta, ova osobina oblika koja doprinosi da sc kod nas rađa simpatija ili antipatija prema spoljašnosli, plastičnosti ili oblikovanju nekog predmeta?

Ali, ako sada predmeti koje nisu napravili ljudi imaju oblikovanu figuru, imaju inteligentnu svrsishodnost ili namenu u svakom slučaju u istoj, ako ne i u većoj meri nego nameštaj i odelo, kako onda može biti logično priznati nameštaj i odelo, a nc one druge stvari, kao nepobitne dokaze postojanja živog bića? Koji je uzrok jedne takve neđosleđnosti ako nc jedino i pre svega neznanje, naivnost i kao posledica toga ncrazmišljanjc. Naučnici zauzeti svojim proračunima i svojom naukom mera dužine i težine pokazuju isti nedostatak uvida i razmišljanja na samom polju »izraza života«. Međutim, io nc menja činjenicu da svaki od njih koji nc priznaje »izraze života« ili mentalne funkcije prirode prima sam na sebe krivicu za vrlo primitivno ili detinjasto shvatanje da stvari ili priroda stvaraju sami sebe, dakle, tako naivno i barokno tvrđenje kao kad bi tvrdili da nameštaj izrađuje sam sebe, a da odela kroje sama sebe. Zamislite sa kakvim se iluzijama živi! I zamislite kakvo je siromaštvo duha u materijalističkoj nauci, koja obuhvata sve što sc tiče mera dužine, težine, razdaljine i tehnike.

Nelogično je , dakle, poricati da priroda pokazuje i inteligenciju i osećanja, tj. »izraze života«. A pošto su »izrazi života« nepobitan dokazni materijal života, sama priroda dokazuje ovdc svoj identitet »živog bića« - nc nekom istraživaču mera dužine i težine (opšte priznatom naučniku), već istraživaču »izraza života« (stvarno i istinski duhovnom istraživaču).

90. GLAVA

Da li je logično tretirati kao »mrtvu materiju« nosioca stvaralačkog procesa prirode koji ispoljuvu intelektuulnost?

Bilo bi preopširno govoriti ovde o tome da priroda u svom delovanju i u detaljima ispoljava i druge oblike mentalnih energija kao što su »instinkt«, »teža« (eksplozivna ili razdražujuća energija), »intuicija« i »pamćenje« pa zato u vezi s tim moram da uputim čitaoce na »Livets bog« (Knjiga života). Isto važi i za analizu prirode koju čine tri opšta principa koji sc javljaju kao jedinstven »princip trojstva« u obliku triju osnovnih uslova neophodnih da se »nešto« može pojaviti kao »živo biće«. Da je opšta analiza prirode ista kao opšta analiza svakog drugog živog bića opširno je

196

opisano u glavnom delu, u poglavlju koje objašnjava pojmove »X 1«, »X 2« i »X 3«. Zalo ovde hoću samo da skrenem pažnju na to da i neogranićen uticaj koji priroda vrši na nas i na sva bića oko nas putem reinkarnacije ima svoju svrsishodnost. Kada ovaj uticaj nc bi bio celishodan nc bi postojao »razvoj«. Činjenično stanje nam pokazuje da ne mogu postojati bića koja ne stiču iskustva, a iskustvo nc bi postojalo ako ne bi obogaćivalo svest. Bogaćenje svesti može biti korisno samo za nosioca tc svesti. To je preobražaj jedinke od primitivnosti ka intclektualnosti. A jedan stalni uticaj, koji jc toliko planski da nepogrešivo pretvara primitivna u intelektualna bića mora bili takve korisne i blagoslovenc prirode da postaje vrhunac sveg celishodnog ili planskog stvaralaštva i u svakom pogledu nadmašuje sve stvaralačke mogućnosti ljudskog mozga posebno, što na kraju krajeva i taj mozak može postojati jedino kao rezultat intelekiualnosti i planskog stvaranja prirode.

Da li jc logično pretpostaviti da jc nosilac sve te intelekiualnosti ili mentalnog razvoja, tog celishodnog stvaranja, samo »mrtva materija«? Ko srne širiti takve delinjaste, primitivne i bezumne tvrdnje? Ko srne da predikuje da »mrtve stvari« stvaraju »žive« i da su »stvorene stvari« »tvorac«? Zar oni koji tako kažu nc žive, iako nesvesno, upravo u uverenju da jc sam nameštaj stolar i da je odelo krojač? I zar ova bića nc slave i veličaju »smrt« umesto »života«?

Zar odgovor samog života na sve ovo nije vrhunska logika i razboritost kad kaže da ovako nešto mogu zamisliti samo bića koja još uvek idu sa tamnim povezom neznanja preko očiju, bića koja ne poznaju istinska izražajna sredstva ili znake života i zbog toga nc razlikuju život od smrti? Nije li upravo to isto mentalno stanje koje tera »ludu da sc slobodno šeta tamo, gde anđeli nc smeju prići«?

91 . GLAVA

Zašto današnja nauka ne želi da prihvati »velike istine« ili kosmičke j'acite najvećih predstavniku mudrosti

Naravno da živo biće koje jc podređeno razvoju i otvoreno za sticanje iskustava nc može kroz čitavu večnost nastaviti da živi u planskoj i celishodnoj stvarnosti, i u razvoju kosmičkog razuma i vrhunske logike koju priroda manifestujc ili ispoljava, a da to nc primeti. Vremenom živo biće obogaćuje svoja znanja o prirodi i o životu. I sa tim znanjima kao i sve većim i temeljitijem upoznavanjem svojstava života biće se i samo menja. No, pošto sva bića nisu u istoj meri razvila svoje mogućnosti za usvajanje znanja nisu ni podjednako daleko odmakla na svom putu razvoja od primitiv-

197

nosti ka intclektualnosti. Zato vidimo da sc živa bića oko nas nalaze na različitim stupnjevima svog prcobražavanja. Vidimo oblike života koje nazivamo »biljkama«, vidimo druge oblike života koje nazivamo »životinjama« i vidimo i bića svoje sopstvene vrste u stadijumu zemaljskog čoveka. »Biljke«, »životinje« i »ljudi« to su, dakle, nazivi za različite stadijume ili stepen sticanja iskustava ili razvoja svesti. A i u okviru svake od ovih grupa opet primećujemo da se jedinke nalaze na različitim stupnjevima razvoja na ovom delu beskrajno uzlazne skale koja se u ravnomernom usponu proteže od najvišeg stupnja niže grupe do najnižeg stupnja više grupe.

Pa ako priroda ovakvim svojim ulicajem na živa bića postiže takve rezultate da sc svi koji se nalaze u razvoju ispod nas vode napred od primitivnosti ka intclektual­nosti, ili od nižih oblika i stupnjeva do ovog stupnja na kojem se mi nalazimo, zašto sc takav razvoj nc bi i dalje nastavio? Zar ne bi bilo pogrešno verovati da je zemaljski čovek najsavršeniji oblik života u celokupnom postojanju, vrhunac svega što priroda može da stvori i da zbog toga razvoj mora tu da stane? Zar bi takvo verovanje moglo biti izraz logike? Nisu li zvanično priznati »naučnici« najviša inteligencija? Da li je ikad neko od njih dostigao vrhunac znanja koji može biti dostupan čovečjem mozgu? Da li jc neko od njih dostigao takav stepen znanja da više nije ostalo ništa za istra­živanje? To jc nemoguće utvrditi. Ali ako još uvek ima nepoznatih područja, fizičkih kao i mentalnih, koja sc tek istražuju, to znači da sc nauka nalazi u usponu. Najveći zvanično priznati intelektualci na zemlji nalaze sc, dakle, u stalnom intelektualnom razvoju, u stalnom procesu prcobražavanja od neznanja ka znanju, u stalnom procesu izgrađivanja od primitivnosti ka intclektualnosti. Time postaje jasna činjenica da sadašnji stepen razvoja zemaljskog čoveka nije konačan i završen. Pa pošlo najviša nauka zemaljskog čoveka nije konačna mora se priznali da će posle ovoga doći »sledeći stadijum«.

A koji jc to »sledeći stadijum«? Poznavanje mera dužine i težine, zapremine, vibracija i brzina jc vrhunac sadašnjeg intelektualnog i naučnog stađijuma i zato to ne može biti karakteristika slcdećeg stađijuma, jer u tom slučaju to nc bi bio »sledeći stadijum«. To bi u principu bio isti stadijum. Ne bi, dakle, moglo biti govora o nekom intelektualnom preporodu slično onom što čini da »životinja« izrasle iz »stađijuma biljke«, a zemaljski čovek iz »stađijuma životinje«. Pojava zemaljskog čoveka morala bi u tom slučaju biti, suprotno svim ostalim živim bićima, mentalno tapkanje u mestu. A takvo tapkanje bi bilo suprotno stvarnom slanju. Preko »svetih knjiga« i »mudrih ljudi« izvestan broj »velikih istina« je već manifestovan i uočen. Te su »istine«, u stvari, identične sa konačnim rezultatima nauke, ali nc sa rezultatima do kojih nauka dolazi danas. Ti rezultati nc sadrže podatke o merama dužine i težine, nabrajanja kemijskih supslanci, nikakve podatke o vremenu i prostoru. Ti rezultati ne blistaju

198

tehničkim podacima ili mehaničkim briljantnostima i po svojoj prirodi sc sasvim razlikuju od onoga što zemaljski čovek danas smatra naukom.

Nije čudo što suvremeni, modemi, naučno orijentisani istraživači i kapaciteti ne mogu prihvatiti ove istine iz starih vremena. One sc nc mogu dokazati za njih tako neophodnim kilometrima ili gramima ili nekom drugom vrstom mrtvih mera. Jer, one izražavaju sam život, a život jc nemoguće dokumentovati jedinicama nekakvih mera. Život jc večna stvarnost, on jc beskonačan, a beskonačnost se ne može metili niti vagati. Jedino »ovozemaljske stvari«, proizvodi života su ograničeni, imaju početak i kraj koji su neophodni za mercnje i vaganje. Mere dužine i težine i nauka koja sc zasniva na njima nc mogu biti drugo do analiza ograničenja »stvorenih«, a to znači »mrtvih« stvari. Tc pojave ne mogu biti znanja o životu. Podatak da je neki predmet težak toliko i toliko nc pruža nikakva znanja o životu. Niti pak podaci da jc mesec toliko i toliko udaljen od sunca ili od drugih nebeskih tela nc mogu biti dokaz besmrtnosti. Gustina materije zemljine kugle, vrsta ili zapremina njene atmosfere, nam ništa nc kazuju o tome da li je zemlja živo biće ili jc samo tzv. »mrtva stvar«, kao što nc postoje jedinice mere koje nam mogu dokazati da jc svemir živo biće.

No, znanje sc ne mora uvek sastojati od rezultata mera dužine i težine. Zemaljski čovek već poseduje znanja o mnogim stvarima koja sc ne mogu izraziti jedinicama mere. On zna da nameštaj prave stolari, a odelo šiju krojači. Ima li ovo znanje neke veze sa merama za dužinu i težinu? Zar nameštaj i odelo nisu dokaz postojanja stolara, odnosno krojača? Ali ako se to uzme kao »dokaz« onda ipak predstavlja nauku koja nije izražena merama dužine i težine. Jer nisu mere ovih predmeta izražene kilogramima i centimetrima koje čine dokaz postojanja njihovih tvoraca, već, kao što smo ranije rekli, inteligentne i osećajne kombinacije ovih predmeta. Baš te kombinacije čine da su to »životne pojave« pa samim tim i dokaz postojanja života.

92. GLAVA

»Velike istine« su »kosmička nauku« čiju je misiju neophodnu lumo gde je materijalističku nauka bespomoč na

Uporedo sa materijalističkom naukom koja sc zasniva na merama dužine i težine i koja po svojoj prirodi može dati odgovor jedino o »mrtvim stvarima«, postoji, dakle, druga nauka koja daje odgovor o »živim stvarima«. To što se ova druga nauka nalazi tek u začetku i što jc u senci materijalističke nauke ne umanjuje činjenicu da ona postoji. Njeni se rezultati ne zasnivaju na merama dužine i težine, već na »izrazima

199

života«, tj. na stvarima koje direktno izražavaju sam život. Ali ako zemaljski čovek već poseduje moć da na izvesnom području otkrije život na osnovu »izraza života« zašlo sc ta moć nc bi mogla razviti tako da bi jedinka na jednom još većem području mogla na isti način da otkrije postojanje života? Zar svako novo iskustvo nc povećava mogućnost jedinke da sc lakše orijenlišc u životu? Nc mora li svaki novi »izraz života« koji jedinka otkrije u prirodi povećati njenu moć uočavanja »izraza života«? Zar »mudri ljudi« ne potvrđuju baš to svojim izjavama i svojim istinama, konačnim facitima zapisanim u »svetim knjigama«? Zar ne vidimo da su te informacije ista vrsta znanja kao što su znanja o nameštaj u i odelu koja nam omogućuju da u njima vidimo dokaz o postojanju tvorca tih stvari. v

Kada ovi konačni facili ili rešenja iz starih vremena nazivaju prirodu ili svemir »Proviđenjem« ili »Ocem« nc zasnivaju li sc ti nazivi baš na »izrazima života« koji opravdavaju takvo shvatanje o prirodi? Ko bi mogao da ustvrdi da ovakvi nazivi nc potiču od bića koje jc toliko staro u proučavanju »izraza života« da je steklo takvu nadmoćnost na ovom polju da može lako sagledati prirodu kao izraz ili dokaz nekog živog činioca, kao što zemaljski čovek vidi u nameštaju i u odelu dokaz za postojanje stolara, odnosno krojača.

Ako se moć doživljavanja ili sticanja iskustava već nalazi u procesu razvoja zašlo nc bi dovela svog nosioca u takvo slanje ili u takvu prednost i na ovom području? Ljudi postaju virtuozi ili geniji na drugim područjima za koja se interesuju i koja istražuju. Zašto nc bi to postali i na polju istraživanja »životnih pojava«? Zar nisu baš takvi manji ili veći geniji poznavanja »izraza života« bili autori »velikih istina« koje su postojano odolevale zubu vremena i koje su više nego bilo kakva druga znanja 0 merama dužine, širine, daljine, tehnike i dr. bile, a koje ćc i u budućnosti biti pomoć zemaljskim ljudima u njihovim mentalnim patnjama, tuzi i nesreći? Nisu li upravo tc istine posleđnja nada nesrećniku? I ne sadrže li baš takva znanja neophodna u takvoj situaciji? Zar za unesrećeno i napaćeno biće nije najveća uteha saznanje o postojanju prcmilostivog božanstva ili proviđenja, tj. najvišeg, najmiloslivijeg živog bića koje u svojim božanskim rukama drži sudbinu svakog drugog živog bića i kod kojeg niko ne može biti izgubljen, već svi imaju život večni; saznanje da »sve jc veoma dobro«

1 da sve vodi ka svctlosti. Mogu li znanja o kilometrima ili gramima, o vibracijama materije, o svetlosnim

talasima ili o sličnim materijalnim pojavama biti od kakvog interesa za nekog što plače za svojim detclom na samrti, ili za onog koji je izgubio svoje najmilije na ratnom poprištu? Mogu li takva znanja poslužiti kao uteha ncizlečivom bolesniku koji očekuje smrt? Može li bolji uvid u jedinice mere dužine, težine, zapremine ili način reagovanja zapremine materije dati inspiracije i životnu radost, utešiti i povratiti veru u život nekom potlačenom beskućniku, siromašnom i bolesnom koji sc sprema da sebi

200

oduzme život? Zar moderna nauka na ovom polju, ili po pitanju »šta treba da činim da bih dobio život večni?« ne postaje lako »kamen umesto hleba«, bez. obzira na to koliko božanski korisna i blagoslovena bila na svom pravom meslu u postojanju stvarnosti.

93. GLAVA

Vidljivi organizam jc samo »oruđe« iza kojeg mora postojati nevidljivi činilac ili neki »korisnik«

Čisto fizička nauka 0 materiji ne može, dakle, .spasiti svet. Ona jc nczamenljiva i božanska kad je u pitanju fizičko usavršavanje tehnike i time postaje sredstvo koje oslobađa ljude od teških fizičkih poslova i omogućuje im da gospodare materijalnim pojavama učeći ih istovremeno tehnici prirode, ali ona ne može u svom sadašnjem obliku i ograničenim mogućnostima biti spasenje sveta.

Šta sc podrazumcva pod spasenjem sveta? Spasenje kakvo jc sada preko potrebno, a za koje će ljudi i dalje sazrevati prolazeći kroz sve sadašnje i buduće patnje u obliku ratova, bolesti i nesreća, znači oslobađanje od mračne noći zagonetki i misterija u kojima čovečanstvo sada živi poznajući samo »mrtve stvari«, prostor i vreme, mere dužine i težine, ali ne poznajući pravu prirodu »živih stvari«. Spasenje sveta je preporod moderne materijalističke nauke koja od poznavanja facita teže, kakva jc danas, treba da poslane i poznavanje »životnog facita«, što ćc reći »životnih izraza« prirode ili dokaza njenog identiteta kao pojave skupnog živog bića koje može da misli.

Spasenje sveta dvadesetog veka znači saznanje da kretanje u prirodi, van našeg organizma, bilo da jc to jeka oluje ili talasanje mora, kretanje oblaka po nebu ili toplola sunca i dr. jeste organsko kretanje, baš kao što su kretanja u našem organizmu: krvolok, varenje, funkcije mozga i srca i svi drugi oblici kretanja su, u stvari, izražajno sredstvo i oznake života. To je ono bogaćenje svesti i mentaliteta zemaljskog čoveka koje ga uzdiže iznad životinjskog stađijuma do sagledavanja svog sopstvenog identiteta kao večnog besmrtnog bića koje jc deo života, krvi i mesa jednog isto tako večnog i besmrtnog proviđenja. Bez ovog saznanja nc bi mogao postojati »sledeći stadijum« za zemaljskog čoveka. A bez »sledećeg stađijuma« zemaljski čovek bi morao da završi svoju sjajnu i božansku razvojnu karijeru započetu u »životinjskom carstvu« ili na »stadijumu životinje«, gde bi izumro ili propao prezasićen slavljenjem materije i svojim skoro kompletnim tehničkim znanjima ili vrhunskom naukom o mrtvim stvarima, a ne saznavši ništa o stvarnom postojanju života, njegovoj prirodi i

201

njegovim tokovima. On mora, dakle, preminuti u čvrstom uverenju da je samo pr iv­remeni, materijalni i beživotni »kvant materije«. Ali ko jc doživco tako što kao činjenicu? Zar svaki normalan i zreo zemaljski čovek nc oseća u svom organizmu, dakle u svom »kvantu materije«, postojanje »volje«, »inteligencije«, »osećanja«, »pamćenje« itd. i zar tc pojave nc predstavljaju nepobitan dokaz postojanja života? Zar svaki zemaljski čovek nc doživi dovoljno dokaza o postojanju života? Pa zar nije baš to doživljavanje ono što zapravo čini da se njegov »kvant materije« ispoljava u obliku »živog bića«?

Možda ćc neko primetiti da sc ovi dokazi vide od rođenja pa do smrti. Vidi sc stvaranje ili polagana izgradnja organizma da bi se zatim raspao i nestao. Ali šta jc to što u ovom slučaju vidimo? Nije li baš to dokaz da sam život jedinke uopšte nije fizički »kvant materije«, već mentalne funkcije ili pojave svesti i duhovnog života manifestovane kroz organizam, što su nepobitni znaci »nečega« što misli, govori i deluje, a koje sc nalazi u organizmu ili »kvantu materije«? I ne dešava li se upravo tako da kad to »nešto« prestane da se manifestuje pomoću organizma ili »kvanta materije«, taj »kvant materije« postaje »leš«?

Šta jc »leš«? Zar sc »leš« ne sastoji od istih organa od kojih sc sastojao organizam pre nego što je postao »leš«? Zar ljudski leš nema još uvek oči, uši, nos i usta, nema li pluća, jetru, želudac, creva, zar nema ruke, noge itd? Pa zašto onda leži tako nepomičan? Zašto ne hoda, zašto ne govori, zašto nc oseća više ništa? Nije li upravo zato što sam organizam ili »kvant materije« nije nikada ni govorio, video, čuo, niti osećao, već da je to bilo »nešto« što se više nc nalazi u organizmu? Nc može sc poreći da jc razlika između živog organizma i leša jedino u tome što organizam funkcioniše i koristi se, a leš se nc koristi. No, ako jc činjenica da sc organizam koristi, onda je činjenica i to da postoji korisnik. S obzirom da se čitav o r ­ganizam sastoji isključivo od organa ili oruđa, koji su, svaki posebno, predviđeni da vrše određene funkcije, time postaje činjenica da j e čitav organizam samo »oruđe« pa zbog toga mora imati svog stvaraoca i »nešto« što to »oruđe« koristi. Čije bi inače bilo to »oruđe«? Oruđe može postojali isključivo kao sredstvo koje služi svom korisniku da nešto stvori ili napravi. Bez takvog korisnika bi svako oruđe bilo bezvredno. Šta jc automobil bez vozača? Šta je pisaća mašina ako nema ko na njoj da piše? Šta je knjiga bez čitaoca? Nisu li ova oruđa u principu isto što i »leš«? Pa ako u svakodnevnom životu svuda možemo da konstatujemo da jc svako oruđe bezvredno bez korisnika, zašlo i organizam, koji sc mora označili kao oruđe, nc bi morao da podleže istim zakonima, čak i da bude bezvredan bez nekog »korisnika«? Smatrati suprotno jc , u stvari, ići protiv činjenica, a osim toga, to jc suprotno svakoj logici. Shvatiti da organizam živog bića nije živo biće, već da je to samo oruđe nekog »korisnika«, naime »nečeg« živog u organizmu znači slediti upulstva prirode, a time

202

94. GLAVA

»A-znanje«, »B-znanje« i »C-znanje« su dokaz da je reinkarnacija ili ponovno rađanje činjenica

Neko će možda primeliti da se iza svakog fizičkog oruđa uvek nalazi vidljiv korisnik. U automobilu vidimo vozača, za pisaćom mašinom daktilografa, a sa knjigom čitača. Da li jc to lačno? Vidimo li prave korisnike automobila, pisaće mašine ili knjige time što vidimo vozača, daktilografa ili čitača? Nc, jer ono što vidimo nije korisnik već samo njegovo oruđe. Kao što automobil nije vozač, već njegovo prevozno sredstvo, tako i ono što vidimo od vozača, naime njegovo fizičko telo ili organizam nije vozač već samo njegovo sredstvo za orijentaciju ili manifestaciju na fizičkom planu. Upravo to sredstvo u vezi sa automobilom, pisaćom mašinom ili knjigom nazivamo »vozačem«, »daktilografom« ili »čitaocem«. Tako su ovi izrazi, u stvari samo nazivi oruđa, kao što su »sekira«, »nož«, »lopata«, »ašov« itd. nazivi oruđa. Kao što ovi pojmovi ne podrazumcvaju korisnika, već se samo na izvestan način odnose na njegovu manifestaciju, tako se pojmovi »vozač«, »daktilograf« i »čitalac« na izvestan način odnose na manifestaciju onog »nešto« koje indirektno preko organizma ispoljava svoje prisustvo.

D a j e to »nešto« zaista prisutno u organizmu i njegovom odnosu prema oruđima automobilu, pisaćoj mašini itd. dokaz jc pojava »svesti«, a to jc upravo ono što čini razliku između »leša« i »živog« organizma.

Kad jc svest prisutna u organizmu onda takav organizam nazivamo »živim« organizmom, kada svest nije u organizmu nazivamo ga »lesom«. »Živi« organizam potvrđuje nam, dakle, činjenicu da svest može biti u organizmu, kao što nam »leš« potvrđuje činjenicu da svest više nije u organizmu. Pa ako jc činjenica da sc svest može nalaziti u organizmu i van njega postaje jasna činjenica da su svest i organizam dve različite stvari. Organizam jc građen od fizičke materije, dok jc građa svesti sasvim drugačije prirode. To čini da fizički organizam možemo opažati direktno fizičkim čulima, dok sc postojanje svesti može utvrditi indirektno, pomoću posledica njenog delovanja na fizičku materiju. Kada posledice takvog delovanja prestanu da sc javljaju u fizičkoj materiji mi kažemo da je takva materija »beživotna«. Svest se, dakle, razlikuje od fizičke materije po lome što se ne može videli fizičkim očima. Ali pošto

203

sc može shvatili postaje činjenica i to da sc ona doživljava na drugačiji način od stvari koje opažamo fizičkim čulima. Kakav je onda taj drugi način doživljavanja svesti? Ne dolazimo li - ne do fizičkog - već do »nefizičkog« doživljavanja proračunavanjem odnosa između uzroka i posledica?

Činjenica jc , dakle, da živo biće istovremeno zapaža na dva potpuno različita načina i time postaje predmet dvaju isto toliko različitih oblika doživljavanja. Biće opaža, dakle, direktne fizičke posledice svojim fizičkim čulima. Ono »vidi« da jc nebo plavo, da jc šuma zelena. Ono »vidi« kako sc žito talasa na vetru, »vidi« potoke, rečice i reke kako žure prema moru itd. Ali biće ne »vidi« zašto stvari baš tako izgledaju. To sc zapravo ne može ni »videti«. Fizičkim očima jc nemoguće »videti« nešto drugo do »fizičkih« posledica. Kad bi suprotno bilo moguće bića koja imaju najoštriji vid mogla bi najbolje odgovoriti na pitanje zašto se pomenute stvari javljaju na fizičkom planu onakve kakve jesu. No, činjenica jc da to nije slučaj, kao što je činjenica da se odgovor na svako »zašto« dobija na drugi način a ne fizičkim putem. Ljudi iz primitivnih plemena, kod kojih su fizička čula bolje trenirana i oštrija nego kod civilizovanih ljudi, vide fizičke posledice bolje nego civilizovan čovek, ali u mnogo manjoj meri shvalaju »zašto« su tc fizičke posledice baš onakve kakve jesu. Kad bi slučaj bio obrnut nauka bi pripadala primitivnim plemenima, a nc kao sada civilizovanim ljudima.

Fizičkim čulima sc doživljavaju, dakle, isključivo fizičke posledice i ništa drugo. Tako su uzroci fizičkih posledica nedostupni fizičkom opažanju, i to se, naravno, ne odnosi samo na čulo vida, već i na čula mirisa, ukusa i dodira. Stvarni uzrok fizičkih posledica dostupan jc jedino zaključivanju.

Šta je zaključivanje? Zaključivanje je moć da se na osnovu znanja o »uzrocima« koja već postoje u svesli dolazi do novih saznanja o novim »uzrocima« na osnovu fizičkih »posledica«. Čovek »vidi« da svi potoci, rečice i reke teku prema moru. To jc fizička posledica koju on može »videti«. Ali on nc može »videli« uzrok ovome. Zbog toga je bilo vreme kada jc ovaj uzrok bio velika zagonetka, velika misterija za ljude, iako tadašnji ljudi nisu zaostajali za današnjim po pitanju oštrine fizičkog »čula vida«. Savrcmcni ljudi poznaju taj uzrok mada do ovih saznanja nisu došli »gledajući«, već tako što su unapred poscdovali znanja o drugim fizičkim poslcdicama sa kojima su mogli uporediti težnju vode da teče naniže. Oni su, na primer, unapred znali da ćc predmet koji sc drži u ruci pasti na pod ako sc ispusti, utoliko većom jačinom ukoliko jc teži. Na taj način su otkrili činjenicu da su svi fizički predmeti vezani nevidljivim uzrokom koji mi nazivamo »težinom« ili »težom«, što jc u stvari »tendencija padanja« i da je »nevidljivi uzrok« što voda teče, u stvari njena težina koja izaziva pad prema nižim nivoima.

i najviše stvarnosti kako treba misliti da bi se održao kontakt sa večnom istinom samoga života.

204

Do ovog saznanja jedinka dolazi, dakle, jedino zahvaljujući mogućnosti upoređiva-nja kretanja vode sa padom predmeta iz ruke. Na laj način jedinka jc u stanju da na osnovu ranijeg iskustva razume ono što doživljava. Tamo gde jedinka nc može da poveže ono što sada vidi, ili na drugi fizički način doživljava, sa ranije stečenim iskustvima, ostaje neshvatljivo, pa ma kako oštar vid ili oštro fizičko zapažanje jedinka imala. I baš zato postoji mnogo toga što moderan, civilizovan čovek danas »vidi« ili fizički doživljava, a da uopšte nc shvata čemu jc sve sveđok.

Zaključivanje jc, dakle, metod kojim se pomoću ranijih iskustava dolazi do saznanja o pravom značenju sadašnjih doživljaja. Zaključivanje se zasniva na znanjima 0 ranijim doživljajima, a takva znanja ne bi mogla postojati ukoliko nc bi bila zasnovana na »pamćenju«. Ovim smo došli do takvih funkcija organizma koje su sasvim drugačije vrste od fizičkog opažanja, takvih funkcija bez kojih bi fizičko opažanje bilo bezvredno, funkcija koje nastoje da »upoređuju«, »zaključuju«, funkcija koje kod bića otkrivaju istraživanje, a time otkrivaju i želje, prohteve i volju. A može li »mrtva« materija imali takva svojstva? Može li materija da »misli« i »deluje«, izražava želju, prohtev, tugu, radost? Zar nije činjenično stanje upravo suprotno? Nije li činjenica to da mi kada sc koncentrišemo na sebe, zaista tretiramo svoju fizičku količinu materije, svoj organizam kao orudc i da iza toga oruđa postoji »nešto« što se javlja kao »kori­snik« tog oruđa, »nešto« što može reći o sebi: »ja sam radio, ja sam video, ja sam čuo, ja sam trčao, ja sam govorio«, dakle, »nešto« što stalno koristi organe i da to korišćenjc organa, kao što smo upravo videli, nc bi sc moglo vršili bez izvesnog prethodnog znanja koje uvek određuje mogućnosti korisnika.

No, ako jc svako opažanje, svako slicanje novih znanja obavezno uslovljeno posedovanjem predznanja iz prethodnog doživljavanja, onda postaje činjenica da živo biće nije nikada moglo imati svoj »prvi doživljaj«. Slicanje novog znanja, bilo koje vrste, može jedino nastali kao proces »prepoznavanja«, a takav se proces nc bi mogao desili ako biće nc bi imalo sećanja iz prethodnih doživljavanja. Pa ako je činjenica da je čilava funkcija svesti, u stvari, reakcija između ranijih i sadašnjih doživljaja živoga bića, onda postaje također činjenica i to da jc funkcija svesti starija od sadašnjeg organizma dotičnog bića.

Ovde ćc neko možda protcslovati i reći da novorođenče nc poseduje nikakva znanja. No, otkud sc to može znati? Na čemu sc zasniva takva tvrdnja? Nije li č i ­njenica da sc znanje nc može videli dircklno fizičkim očima, već sc jedino može indirektno shvatiti kada se manifestuje pomoću fizičkog organizma bića? Organizam jc, dakle, sredstvo manifestacije ili ispoljavanja svesti živog bića na fizičkom planu. Pa da li ta manifestacija može biti savršena sve dok se sredstvo nalazi na samom počelku izgradnje? Ko može voziti automobil čiji točkovi nisu gotovi? Koliko vredi lopata ili ašov ako na njih još nije namešlena držalja? Nije li činjenica da jc svako

205

oruđe upotrebljivo tek pošlo je završeno njegovo stvaranje ili njegova izgradnja? Zašlo bi fizički organizam bio izuzetak? Zar sc ne vidi da sc on izgrađuje i da jc izgrađeniji kao odrastao nego kao novorođenče? Pa ako jc organizam bliži dovršenju u svom odraslom stanju nego u stanju novorođenčeta kako bi onda njegov »korisnik« mogao pokazati isto toliko znanja u nedovršenom, novorođenom stanju, kao u potpuno završenoj, odrasloj pojavi? Ako sc »korisnik« tog fizičkog organizma javlja sa malom i slabom tendencijom svesti kad je organizam tek novorođen to nc može biti »dokaz starosti« svesti ili mentaliteta »korisnika« organizma. Ako svest ne bi bila veća od onoga što se pokazuje u malom telu, zašto bi onda telo raslo? Zašto bi »korisniku« bilo potrebno veće, završeno i odraslo telo?

Možda će neko ipak reći da malo dete prima svoje prve fizičke uliske bez ikakvih sećanja o nečem prethodnom, ili bez znanja koja unapred poseduje i pomoću kojih može razumeti sadašnje doživljavanje, pa sc u tom slučaju ipak mora govoriti o »prvom« znanju. No, da li jc to taćno? Moramo najprc shvatiti da je znanje, u stvari, nešto što leži temeljitije i dublje u svesti od obične gomile detalja iz bližih ili daljih doživljavanja u sadašnjem organizmu kojih sc jasno sećamo pri budnoj dnevnoj svesti. Znanje se sastoji iz niza detalja kojih se ne sećamo. Znanje obuhvata, naravno, sve ono što nazivamo »budnom svešću«. Ali ako znanje nc bi imalo i druge sladijume u kojima se javlja bilo bi prilično besmisleno, a postojanje živog bića bi bilo nemoguće. »Budna svest« jc, dakle, samo »znanje« u svom prvom stadijumu gde se možemo jasno sećati detalja. Taj stadijum znanja možemo nazvali »A-stadijum«. Iz ovog stađijuma znanje prelazi u drugi stadijum, postaje volja, svesno delovanje ili manifestacija. To možemo nazvali »B-stadijum«. Odavde znanje prelazi u novi stadijum i postaje automatska funkcija, tj. navika, sklonost, što jc u stvari isto što i »talenat« ili »dar«. Ovaj stadijum možemo označili kao »C-slađijum«. Na ovom stadijumu jc znanje odavno dostiglo vrhunac svoje misije i zato sc nc mora više održavati pamćenjem, već postoji kao funkcija svesti koja deluje samostalno, a koju nazivamo »podsvest«.

Podsvcst vodi i upravlja, dakle, svim samostalnim funkcijama organizma kao na primer: rad srca, lučenje žlezda, varenje hrane i funkcija rašćenja. Ove su funkcije, znači, znanje pretvoreno u samostalne centre energije kojima nije potrebna svesna kontrola ili prisustvo volje jedinke. Zbog toga jc ona isključena, tako da jedinka ne mora više svojim mozgom da upravlja ovim funkcijama. Pa pošto više nc mora mozgom da upravlja ovim funkcijama nepotrebno jc da se opterećuje nekim svesnim znanjem ili pamćenjem svrhe ovih funkcija ili celishodnosti te jc takvo znanje odavno napustilo »budnu svest« jedinke.

Da su ove samostalne funkcije rezultat »znanja« dokazuje činjenica da su planske ili što je njihova funkcija koju vrše stoprocentno svrsishodna. Ako bi plan ovih funkcija i njihovo najinteligentnije služenje svrsi moglo nastati a da nisu najprc bili

206 207

U organizmu ili telu malog deteta postoji serija »talenata« ili »obdarenosti«, znači čitav niz samostalno dclujućih funkcija koje sudbinski određuju postanak i rašćenje ovog malog tela, kao i njegovo buduće oblikovanje i upotrebljivost. Pošto je ova serija obdarenosti »C-znanje«, tj. znanje u trećoj fazi ili na stadijumu gde jc prešlo u samostalnu funkciju stvaranja, postaje jasna činjenica da je mentalitet ili svest nevidljivog »korisnika« malog organizma starija od fizičkog organizma. Odakle bi inače dolazilo znanje koje sc ispoljava u vidu planske izgradnje ili nastajanja organizma? Na koji bi način inače nastajali »talenti« i »obdarenosti« na kojima sc zasniva stvaranje tog organizma?

Tvrdnja da su nasleđeni od roditelja ukazuje samo na naivnost ili nepoznavanje činjeničnog stanja, jer kad bi to stvarno bilo tako, nikakav razvoj ne bi bio moguć. Sva živa stvorenja bi kroz čitavu večnost morala ostati kopije svojih roditelja. I odakle bi došle sve te sposobnosti i talenti koje poseduju mnoga deca, a od kojih se ne može naći ni najmanjeg traga ni kod oca ni kod majke, niti kod dede ili babe, niti pak u čitavoj rodbini? Kako bi mogli nenađarcni ljudi biti roditelji jednog genija? I kako to da deca jednog genija nisu uvek genijalna? Odakle dolaze sve tc sposobnosti, talenat i nadarenost koji ponekad ukazuju da sin ili kći pripadaju jednom sasvim drugačijem, mnogo višem mentalnom planu od roditelja? Nije valjda da »padaju iz vazduha«. Još nikada niko nije video da od »ništa« može postati »nešto«.

Činjenično stanje pokazuje, na šta smo već ukazali, da se povećanje mentaliteta može postići isključivo putem sopslvenog doživljavanja i sticanja iskustava, upornim radom, učenjem i vežbanjem. Takav rad i vežbanje stvaraju nove navike, a navika je začetak novih automatskih funkcija, a to su nove sposobnosti, talenti i obdarenost. Ne suočavamo li sc ovde baš sa onim silama koje sc manifestuju postankom začetka ili organizma? Tc sile su, dakle, znanje na »C-stadijumu«. No, da bi postalo znanje na »C-stadijumu« (samostalna stvaralačka funkcija) moralo je prvo da prođe »B-stadijum« (svesna volja i akcija) i još ranije »A-stadijum« (budna svest). Tako nam ovdc sam život pokazuje da su mentalne sile koje se manifestuju nastajanjem organizma nekad bile jasna »budna svest« i time postaje činjenica da su te mentalne sile, tj. svest koja se manifestuje kroz telo novorođenčeta postojala i ranije kao »jasna budna svest«.

Da je ta ista svest postojala u nekom fizičkom telu postaje ovim jasna činjenica jer sc fizičke sposobnosti i talenti mogu stvarati jedino pomoću fizičkih iskustava, a fizička iskustva se mogu slicati isključivo uz pomoć fizičkog organizma koji jc osnovno sredstvo za svekoliku fizičku manifestaciju živih bića. Reinkarnacija, dakle, nije više samo teorija ili dogma, nc slepa tvrdnja, već vrhunska logika. Učenje da jc živo biće nepovrediva, večna i besmrtna pojava jeste nauka. Ovim se svetu pruža velika istina koja je sama po sebi ključ za dalje razumcvanje postojanja.

»znanje« na »A-stadijumu«, čemu bi onda služile funkcije mozga i intelektualni uvid? Ako bi telesni organi, koji su najsavršenije mašine, mogli da izrađuju sami sebe i da budu potpuno sposobni za određenu logičku svrhu bez prethodnog uvida ili znanja nekog bića, onda bi i sve mašine i oruđa mogla napraviti sami sebe. Brzi voz, automobil, rotaciona presa morali bi da nastaju sami bez prethodnog mozganja ili intelektualnog uvida i upravljanja od strane nekog bića, tim pre što ova sredstva nc izvršavaju svoju misiju na inteligentniji ili intelektualniji način od telesnih organa.

Svuda ili u svemu gde je znanje jedinke na »A-stadijumu«, dakle, na stadijumu budne svesti, stvaranje može nastati jedino i isključivo na osnovu intelektualnosti ili svesnog znanja. To što ljudi mogu videti da mašine ne nastaju same od sebe zavisi od toga što njihovo stvaranje predstavlja znanje na »A-stadijumu«, a stvaranje organa je već odavno prešlo u »C-stadijum« ili stadijum gde je svesno znanje postalo nepotrebno, s obzirom da su funkcije stvaranja kroz mnogo života prešle u svest kao funkcija navike i na taj način postale samostalne.

Stvaranje sadašnjih telesnih organa u fizičkoj materiji počelo jc, dakle, nekada kao svesna, intelektualna funkcija volje i to je onda bilo znanje na »A-stadijumu«. Ali onda organi nisu bili organi, već su bili na stadijumu sadašnjih mašina, a dolična bića su onda imala druge organizme ili tela koja su kasnije postepeno zamenjena sadašnjim. Na isti ćc način sadašnji organi bili zamenjeni budućim organima koji sc danas nalaze na stadijumu »mašina«. To opet znači da sve čime sc današnji čovek bavi u obliku razvoja inlclcklualnosti neizbežno sc kasnije razvija u manifestovanjc ili praktičnu realizaciju. Ova realizacija može postojati isključivo menjanjem materije. Prvo menjanje oblika materije jeste svesna tehnika. Dovoljno dugim ponavljanjem svesna tehnika postaje funkcija navike, a samim tim obdarenost, tj. samostalna funkcija, nezavisna od mozga. No, kad se takve funkcije osamostale od mozga one menjaju i fizičko telo, koje se postepeno obogaćuje ovim samostalno funkcionišućim centrima, jedan za drugim i stvaranje koje. jc počelo kao znanje na »A-stadijumu« prelazi u znanje na »B-stadijumu«, da bi završilo kao samostalna stvaralačka moć, što je znanje na »C-stadijumu«.

Kada ne bi bilo tako, kao što je ovde izneto, bilo bi nemoguće sticanje sposobnosti i veština. A činjenično stanje pokazuje da jc »ponavljanje majka učenja« i da niko nc može steći rutinu bez vežbanja. Vežbanje stvara centre za samostalne funkcije, čime sc rasterećuje mozak kako bi jedinka mogla da sc posveti novom sticanju »A-znanja«.

Prema tome smisao postojanja znanja nije radi samog znanja u budnoj svesti, o ovome ili onome, već jc cilj da sc znanje pretvori u volju i lime pređe u manifestaciju i realizaciju. I u meri u kojoj iskustva postignu kulminaciju, napuštaju »budnu svest« kao samostalne funkcije koje nazivamo »sposobnostima«, »talentom« ili »obdarenoš-ću«.

208

95. GLAVA

Učenje o postojanju Boga jeste nauka, kao i Isusov odgovor na pitanje: »Šta treba činiti da se dobije život večni?« kao i to da »sve je veoma dobro«

Sve što vidimo u svakodnevnom živolu je kretanje. Kretanje jc promena. Pramena jc stvaranje. Stvaranje jc intcleklualnost, a intelektualnost je manifestacija znanja. Znanje sc javlja u tri osnovne faze: jasno znanje pri budnoj svesti (A-stađijum), to isto znanje primenjeno u svesno organizovanoj volji i delovanju (B-stadijum), kao i primena organizovanog znanja pretvorenog u automatske funkcije, tj. sposobnost, obdarenost i talenat (C-stadijum). Ispoljavanje ovih talenata je svest. Kretanje je , dakle, u svojoj najvišoj analizi izraz svesti i time postaje osnovna oznaka života, svejedno u kom se obliku javlja, bilo kao oblaci koji plove iznad zemlje ili kao šum vetra u krošnjama drveća, kao udaranje talasa o hridi i litice, milovanje nežne ruke ispružene prema nesrećniku, ili tiha suza prolivena za izgubljenom nadom itd. Sve nosi oznaku života, sve jc izraz volje i određenog plana, sve ima svoj cilj, svoju svrhu i stoga je izraz svesti. Svest je život, a život postoji isključivo u obliku sopstvenog doživljava­nja. Ali doživljavanje podrazumeva nekog činioca. Zato život može postojati isključivo vezan za »nešto što doživljava«. To »nešto« sc nikada nije moglo videti jer se može videti jedino »kretanje«. A pošto je svako kretanje promena, a promena stvaranje, a stvaranje jc intelektualnost ili manifestacija svesti, onda je jedino svest toga »nešto« dostupna opažanju. Sve što se da opažati jc, dakle, manifestacija svesti, bez obzira da li jc to plač i jauk živih bića, njihova sreća i radost, ili su to prirodne sile, njihova vatra i stud, njihova svctlost i tama.

Pa pošto jc sve što postoji kretanje, a kretanje jc menjanje, menjanje je opet plansko stvaranje, a plansko stvaranje je dokaz intelektualnosti i znanja, postaje činjenica da jc sve što se može videti ili opažati objava nečijeg prisustva. A intelek­tualna objava jc , u stvari, »poruka«. Istina jc da »poruka« nije sam »poručilac«, ali je indirektni dokaz postojanja nekoga ko poruku šalje.

Pošto je vid, kao i sve druge vrste opažanja, obuhvaćen pojmom kretanje, to je stvorena pojava i zato nc može on sam biti »stvaralac«, već samo njegova »poruka«, onda postaje činjenica i to da jc »pošiljalac« »poruke« po svojoj prirodi uzdignut iznad dometa našeg posmatranja. Jedino stvorene stvari i pojave su dostupne našem čulu vida i sluha, pogotovu ako se zna da je svako opažanje samo moć shvatanja posledica reakcije između dva kretanja. »Videti« to jc samo moć uočavanja posledica reakcije između materijalnih pojava svctlosti i mraka. Ali pošto su svetlost i mrak stvorene pojave ne mogu bili uzroci tih posledica, tj. činilac »viđenog«, s obzirom da činilac u

209

svojoj najdetaljnijoj analizi bezusJovno pokazuje intelektualnost, a intelekluajnost može postojati jedino kao osobina »nečeg živog«. S obzirom da svaka vrsta opažanja predstavlja, u stvari, samo varijacije ovog istog principa može sc reći da je svako opažanje samo stepen »viđenja«. Ono što vidimo kod drugog živog bića nije biće lično, već samo intelektualne posledice reakcija međusobnih odnosa različitih vrsta kretanja koje sc dešavaju u »kvantu materije« koja čini njegov organizam ili telo. Ove intelektualne posledice nazivamo »meso«, »krv«, »koža«, »želudac«, »creva«, »oči«, »usta«, »nos« itd. Ali ako svi ti detalji ili pojave predstavljaju samo reakcije međusob­nih odnosa različitih vrsta kretanja, a ove reakcije ukazuju na intelektualne posledice, onda će te posledice neminovno potvrditi činjenicu prisustva nekog intelektualnog činioca tih kretanja ili u ukupnoj kombinaciji tih kretanja: organizmu. U protivnom bi ove intelektualne posledice morale biti rezultat mrtve ili beživotne materije. Ali kad bi mrtav ili beživotan, tj. nesvestan materijal mogao da daje intelektualne rezultate onda bi sve što sc zove svest, mozak, iskustva, učenje i studije bili suvišni. Sve bi bilo beživotna masa koja funkcioniše automatski. Njeno bi kretanje i neprestano menjanje zaista pokazivalo intelektualnost, ali kome? Jer, nc bi postojao niko ko bi to mogao da prinieli. Nije li onda činjenica i to da doživljavanje ne može postojati samo za sebe, već mora biti vezano za nekoga ko poseduje moć da doživljava? Kako bi inače mogao nastati doživljaj?

Pa pošto nam je već poznata činjenica da postoji »nešto« što ima moć da doživljava, a isto tako je činjenica da to »nešto« ne može biti organizam, s obzirom da je organizam intelektualno sagrađen, a graditelj jc morao postojati i ranije i pribaviti intelektualnost čiji je rezultat sadašnji organizam, onda postaje jasna činjenica čak i to da stvarno biće ili »JA« postoji kao »nešto« nevidljivo iza tih manifestacija. To će pak reći da mi nikada nismo u stvarnosti videli svoje prijatelje ili neprijatelje, nismo nikada videli članove svoje porodice ili drugove, nismo nikada videli neko živo biće. Sve što smo mogli videti i što prepoznajemo pod ovim nazivima su jedino stvorene pojave, intelektualni rezultati reakcija međusobnog odnosa raznih količina materije, pomoću kojih smo mogli da razvrstamo razne intelektualne rezultate (organizme) i da ih u svojoj svesti registrujemo pod gore pomenutim nazivima.

Svi »članovi naše porodice«, naši »prijatelji«, »neprijatelji«, »životinje« itd. predstavljaju svako za sebe intelektualne rezultate reakcija međusobnih odnosa fizičkih količina materije od koje smo mi (naše JA), svako za sebe, izgradili svoj sadašnji organizam ili sredstvo. »Životinja« je samo naziv za specijalan oblik organizovanja materije, »oblik sredstva« koje upotrebljava »nešto« nevidljivo što postoji. Zar nije isto tako sa »čovekom«? Šta bi on bio ako nije samo jedan »oblik sredstva« za manifestaciju nevidljivog »nešto« ili »JA«? Ne ispoljavaju li čak i »biljke« izvesnu intelektualnost? Zašto ruža nc bude čičak? Zašto mamutovo drvo ne bude kao čičak?

210

Ovaj identitet vidljivih stvari, kao dokaz postojanja nevidljivog, večnog, intelektualnog činioca ove intclektualnosti ne gubi se ni kod minerala. Zar sc kristalizacijom minerala nc ispoljava intelektualnost? Kakve su to planske šare koje se javljaju na našim zaleđenim prozorima? Otkud takvo planiranje koje stvara kristale u zcmljinoj kori itd.? Ja mogu u svemu i svuda da vidim da postoji isto plansko, tj. korisno stvaranje. Ali, korisnim stvaranjem sc ispoljava znanje. A pošto se znanje javlja kao jasna budna svest, kao svesna volja i akcija i kao naviknuta svest, tj. automatske funkcije onda se time ceo svemir, sve što postoji javlja kao ogromna pojava znanja, ili intclektualnosti, a time i »svesti«. Pa ako je najviši mogući oblik mišljenja, tj. mišljenje koje je u skladu sa pokazanom logikom ili intelektualnošću čitavog svemira dokazuje da je svest sve što postoji, onda je to već nepobitan dokaz o postojanju jedinog i sveobuhvatnog Boga. U protivnom bi čitava svest koja se ispoljava bila bez svog činioca ili nosioca, a to jc nemoguće.

Pojava svemira jc , dakle, »nešto« večno, stvaralačko što ima svoju volju. Sasvim jc prirodno što mi nc vidimo to »nešto«, već vidimo samo rezultate njegovog stvaranja koji su samo sredstvo njegovog izražavanja. Mi to nešto nc vidimo ni kod Andcrsena, Pctcrscna ili Jenscna, vidimo jedino njihova stvorenja, tj. sredstva pomoću kojih sc njihovo »nešto« ili njihovo »JA« momentalno manifestuje. Andersen, Petersen i Jensen su, dakle, jedino izrazi za njihovu momentalnu manifestaciju, a ne za stvarne, večne, besmrtne činioce tc manifestacije. Oni su isto tako uzvišeni iznad vidljivog ovozemalj­skog, kao i činilac svemirske svesti i zbog toga su stoprocentno »obličje božje«.

»Videti Boga« nc znači videti materijalne stvari, njihove dimenzije i težinu, naprotiv, to znači da ga pomoću tih materijalnih stvari možemo shvatili. Pomoću intclektualnosti koju one otkrivaju i na koju ukazuju, božja svest i naša sopstvena besmrtnost postaju činjenice. Pošto sc ova sposobnost postiže samo pravilnim mišlje­njem, tj. mislima koje su u potpunom skladu sa stvarnom analizom svemira, mislima koje su stoprocentno logične, Isusove reči: »Blaženi su čistoga srca jer će Boga videti« postaju stvarna nauka. Jer, ima li čega prljavijeg od pogrešnih misli? Pogrešne misli su uzrok pogrešnim postupcima, pogrešni postupci stvaraju pogrešne doživljaje, na osnovu pogrešnih doživljaja se izvlače pogrešni zaključci, a pogrešni zaključci su suprotni istini. Živcti sa tim »suprotnostima« znači živeti u raskoraku sa životom. Ali raskorak sa životom stvara bol i patnje, bol i patnje rađaju težnju ka suprotnom, a ta težnja sc izražava pitanjem: »Šta mi treba činiti da zadobijem život večni?«

Ako pogrešni postupci stvaraju bol i patnju, pravilni postupci stvaraju, dakle, suprotno stanje. A pošto jc suprotno stanje harmonija, prirodna sreća i radost, svi postupci zajedno koji uslovljavaju takvo stanje čine to što nazivamo »ljubav«. Tako i odgovor na gornje pitanje koji leži u Isusovim recima: »Ljubi bližnjega svoga kao sebe samog« postaje nauka. Pošto niko nc može služiti Bogu, tj. nc može živeti u

211

skladu sa životnim zakonima ako ne voli bližnjega svoga kao sebe samoga, onda je nauka čak i to da su »zakon sav i proroci« izvršenje ove zapovesti.

Ako su bol i patnja rezultat pogrešnih postupaka, a pogrešni postupci rezultat pogrešnih misli, a pogrešne misli nastaju jedino iz neznanja, onda i analiza svih uzroka patnji i bola postaje nauka izražena Isusovim recima: »Jer ne znaju što čine«.

A ako »oni« zaista ne znaju što čine, onda svaka netrpeljivost, osveta i zlonamerna kritika prema ovim bićima je pogrešan postupak. Zato oni što sude nisu ništa manje »grešnici«. A pošto svaki greh, tj. pogrešan postupak, kao što smo već rekli, na kraju ipak donosi svom činiocu disharmoniju, patnju i bol, onda su naučna istina i sledećc dve rečenice iz Biblije: »Ne sudite da vam se ne sudi, jer kakvim sudom sudite onakvim će vam se suditi; i kakvom merom merite, onah'om će vam se meriti« kao i »Što čovek poseje ono će i požnjeti«. Ova »žetva« vodi na kraju do otkrića stvarnog uzroka bolova i patnji: pogrešnih misli i postupaka, a to otkriće, sa svoje strane, doprinosi sticanju stvarnih znanja, tj. pravilnog mišljenja, a time i pravilnog postupanja koje svom činiocu obezbeđuje konačan mir, sreću i radost. Na taj način nijedno biće nc može biti izgubljeno, svi moraju dostići najveće blaženstvo života, najveće znanje, najsavršeniju manifestaciju. Pogrešno mišljenje ili postupanje nc može, dakle, ostati nekorisno suviše dugo, već indirektno potpomaže najveće dostignuće i vrhunsku logiku plana sveta, njihov najviši, apsolutni facit ili rešenje postaje na ovaj način najveća nepobitna nauka izražena recima Biblije: »Gle, sve je veoma dobro«.

212

POGOVOR

Ovim je završeno mentalno putovanje na kome smo videli mnogo, i pored toga što je to putovanje ili istraživanje obuhvatilo samo materijal fizičkih iskustava dostupan zemaljskom čoveku. Naša misao jc, uglavnom, morala da izbegava detalje, pojave i iskustva koja su nepoznata zemaljskom čoveku, jer takav materijal pripada božanskim sferama koje leže visoko iznad zona u kojima se odvija svakodnevni život. Zato sam opis tih sfera morao da ostavim za svoje glavno delo »Livets bog« (Knjiga života) koje jc namenjeno daljem proučavanju. Na ovom putu, koji je vodio kroz najmračnije zone života, pokazali su nam se mnogi detalji. Zavirili smo u sam »pakao« i videli njegovu svemoćnu ratnu tehniku namenjenu ubijanju i sakaćenju, videli smo ratna poprišta sa kojih sc čuju jauci i samrtni ropac, videli smo gradove u plamenu, kulturu i umetnost pretvorene u ruinc i pepeo, videli smo svet prepun javne ili zamaskirane pljačke i otimanja, svet nezaposlenosti, gladi, samoubistava i duševnih bolesti. No, i pored svih tih ružnih saznanja nismo nigde, ni po jednoj tački mogli da uočimo ni najmanju nelogičnost u tehničkoj strukturi sveta. Nama jc čak i bukvalno govoreći i kosa na glavi izbrojana. Ni najmanja trunčica prašine nije bila izraz s lučaj­nosti. Sve je funkcionisalo i stoprocentno izvršavalo svoj planom određeni zadatak: ispoljavanje vrhunske nadasve vladajuće ljubavi. Nošeni božanskom snagom svoga mozga doživeli smo kako sc božanski zraci svemoćnog Proviđenja probijaju kroz ovo mračno podzemlje i obasjavaju naš prostor, i mi smo videli - nc kao u snu, ne kao fatamorganu - već kao realnu stvarnost dostupnu svakom istraživanju, da jc svemir manifestacija živog bića, da su sva živa bića sinovi božji, besmrtna bića koja se javljaju u »obličju božjem«, da je svako gospodar svoje sudbine, da svako žanje ono što jc posejao i da ta žetva uvek otvara nove mogućnosti za veću ljubav, da je ljubav najveći smisao života, krajnje ostvarenje svake svrhe; da jc vrhunac svake logike »voleti bližnjega svoga kao sebe samoga« i da je to izlaz iz ove duboke tame, put uspona ka sjajnim vrhovima života i sreće - povratak izgubljenog sina svom večnom Ocu - kao i to da je svemir rezultat vrhunske ljubavi večnog Oca.

213

SADRŽAJ

Glava strana UVOD ; 5

1. Doživljavanje života i um jedinke .' 17 2. Teške prepreke za priznavanje istine 18 3. Putcvi religije su zakrčeni sumnjama, nerazumevanjem i netrpeljivošću 22 4. Čovcčanstvom upravljaju fanatici 23 5. Ljudi sude bez logičke osnove 24 6. Intelektualnost, nauka i materijalistički pogled na svet 26 7. Materijalistički pogled na svel je praznoverje , 29 8. Smrt je samo zamišljena suprotnost životu 30 9. Materijalistički pogled na svet nije dostojan pravog naučnika 32

10. Svetle tendencije nade 36 11. Religiozna predstava o svetu je neuaučna zato što je to samo verovanjc 36 12. Pristalice materijalističkog pogleda na svet su »religiozne« koliko i pristalice religioznog

pogleda na svet 39 13. Različit odnos prema velikoj istini 41 14. »Carstvo nebesko« ili okretanje prema večnoj svetlosli 44 15. Logika sveta je vrhunac savršenstva 44 16. Kako biblijska izreka: »Ako le neko udari |x> desnom obrazu Ivom okreni inu i drugi« može

poslati moć i nauka? 46 17. Religiju nisu izmislili ljudi, to je prirodna pojava 47 18. Postanak čoveka je, u stvari, rezultat preobražavanja životinje 49 19. Samrtni krik u praistorijskim šumama i njegovo uslišenje 51 20. Razvoj je savladavanje sila 55 21. i ž iv l javanje života je, u stvari, zapažanje kontrasta 56 22. Zemaljski čovek je veliki neprijatelj života 57 23. Čak i kad se nc čuje samrtni krik iz praistorijskih šuma, on je svuda prisutan gde je ubijanje

životni uslov 60 24. Sva živa bića su »ljudi« na različitim stepenima razvoja 60 25. Ljudi se naslađuju jelima pripremljenim od mesa i masti, udova i organa drugih bića 62 26. Ne postoji razlika u vrsti živih biča, već samo u varijaciji životnog principa 63 27. Sve oblike života i postojanja treba tretirati kao kosmičke zanate 65 28. Priroda nam sama pruža dokaze da je svemir živo biće 66 29. Nije naivnost, praznoverje i glupost usredsrediti svesl na mogućnost ])ostojanja kosmičkog

lioga Oca 69 30. Moderna nauka je »Sveti Duh« u embrionalnom stanju 71 31. Sva živa bića su »porod božji«. Ona su, svako ponaosob, u svojoj najdubljoj analizi

dvopolna, kombinacija »muškog« i »ženskog« roda 74 32. Zaljubljenost nije »ljubav«. To je nešto sasvim drugo 75 33. Mnogi ne osećaju pripadnost nekom polu i u seksualnosti postupaju naslepo 34. Kad »zaljubljenost« pretvori pravo vlasništva nad drugim bićem u životni uslov 80 35. Duša se ne može ubiti. Misli se ne mogu zarobiti. Čovek može u mislima grlili i milovali

214

»bližnjega svoga kao sebe samoga« nezavisno od svake spoljne prepreke 82 36. Degencrisan smisao za (»Štovanje Šeste zapovesti S4 37. Ljubav i seksualnost su jedan isti princip 85 38. Želja za milovanjem svih živih bića čini da ličnost postaje »jedno s Ocem« 87 39. U Bibliji se srećemo sa dva, dijametralno suprotna shvatanja morala 88 40. Kad se vlast autoriteta zasniva na zastarelim moralnim shvatanjima, a brak bude pitanje

ekonomije 90 41. Zona savršenog braka 92 42. Progonstvo iz raja 93 43. »Adam i Eva« propadaju, ali se ponovo javljaju kao »savršen čovek« 96 44. Novi mentalitet potiskuje brak koji degeneriše 98 45. »Večna izgubljenost«, »večna smrt« ili apsolutna propast moraju za sva vremena ostati to što

su uvek i bili - iluzije 99 £ j. Crkva i sveštenstvo su »kerberi s plamenim mačem« 100 47. Preobražavanje »životinje« i »čoveka« 102 48. Kada »seme žene« zgazi »glavu zmije« 104 49. Drastična biblijska priča 6 milostivoj stvarnosti 107 50. »Plameni mač kerbera« još seva u ćelom svetu 109 51. Velike analize života i primitivan čovek 110 52. »Kaj« je princip koji se javlja u šest varijacija 112 53. »Rajski vrtovi« imaju svoju svetili i tamnu siranu 114 54. Postanak »kerbera sa plamenim mačem«, odnosno svcštenstva 118 55. Razvoj religioznosti i intelektualnosti kod zemaljskog čoveka 119 56. Zemaljski ljudi su geniji u ubijanju. Zemljina kugla je džungla u kojoj su nacije »divlje zveri« . . 121 57. Čovek jc rezultat razvoja životinje 125 5S. Patnja pretvara »životinju« u »čoveka« 127 59. Biblija je zastarela. Pitanje »Šta je istina« postale aktuelno 129 60. Kad bi Proviđenje imalo »čarobnu« stvaralačku moć 132 61. »Životinja« se preobražava. Počinje da usvaja teorijska znanja 134 62. »izgubljeni roditelji« i »izgubljeni sin« 136 63. Odnos živih bića i Proviđenja je analogan odnosu dece i roditelja 140 64. Društveno »podzemlje« je pozornica prvog susreta »Adama i live« sa moralom

koji je apsolutna suprotnost moralu životinjskog carstva 141 65. Kada je mentalitet jedinke na nivou mentaliteta društvene sredine 145 66. Bića koja su ispred društvene sredine. Nauka, diktatura i »gangsteri« 146 67. »Pakao« 149 6S. Tradicionalne priče o »đavolima« |>ostaju stvarnost 151 69. Bog je jedina »čvrsta tačka oslonca« u stvarnosti 154 70. Kad je sila jedino sredstvo za rešavanje sporova 155 71. Svako biće je samo uzrok sopstvene sudbine 157 72. Besmrtnost je činjenica 158 73. Božje opšlenje. Automatske funkcije organizma 160 74. Volja prohteva i volja razuma 164 75. Svest naslućivanja kod biljaka 166 76. Svako nebesko telo, sunce ili planeta je »naseljen svet« 168 77. U čitavom svemiru ne postoje dva ista bića 171 78. »Biljka« postaje »životinja«. Kako nastaje »dnevna svest« 172 79. Pogrešna osećanja prijatnosti kao osnov [»četnog izražavanja volje 173

215

80. Princip llristosa. Mesije ili spasitelji sveta 175 81. Kada se kršenjem pete zapovesti zadobija čast 176 82. Pomanjkanje ljubavi je najsigurniji znak primilivnosti 178 83. Svaki oblik rata je religiozni kuli 180 84. Šta jc potrebno da bi čovek bio »istinski hrišćanin«, odnosno »pravi čovek« 182 85. Čovečanstvo jc samo sebi najgori neprijatelj 183 86. Mikroindividua ne može upravljati makroindividuom. Uzrok patnji svake jedinke je njena

»unutrašnja stvar« i jedino ga ona sama može odstraniti 185 87. Priroda nije beživotna sila, već »živo biće« u kojem svi mi »živimo i mičemo se i jesmo« 189 88. Makroindividua u kojoj mi živimo ne može biti čitavo proviđenje ili božanstvo 191 89. Božja svest. »Izrazi života« umesto rezultata mera dužine i težine 192 90. Da li je logično tretirati kao »mrtvu materiju« nosioca stvaralačkog procesa prirode koji

ispoljava intelektualnost? 195 91. Zašto današnja nauka ne želi da prihvati »velike istine« ili kosmičke facile najvećih

predstavnika mudrosti 196 92. »Velike istine« su »kosmička nauka« čija je misija neophodna tamo gde je materijalistička

nauka bespomoćna , 198 93. Vidljivi organizam je samo »oruđe« iza kojeg mora postojali nevidljivi činilac ili neki »korisnik« 200 94. »A-znanje«, »B-znanje« i »C-znanje« su dokaz da je reinkarnacija ili ponovo rađanje činjenica 202 95. Učenje o postojanju Boga jeste nauka, kao i Isusov odgovor na pitanje: »Šla treba činiti da se

dobije život večni?«, kao i lo da »sve je veoma dobro« 208 POGOVOR 212

ILUSTRACIJE: Sfinga (simbol kosmičke analize zemaljskog čoveka) 106 »Rajski vrt« i spirala razvoja H6 Princip životnih jedinica u svemiru i 188

Martinus

KOZMIČKE LEKCIJE

TELEdisk, 2007

Martinus

NA ROĐENJU MOJE MISIJE

1. POGLAVLJE

Prošle i sadašnje objave

Obzirom da je moj rad postupno postao dostupan brojnim ljudima, i budući je moja kozmologija postala temeljni faktor u njihovim životima, smatrao sam primjerenim da im pružim kratak pregled događaja koji su neposredno potaknuli moju duhovnu misiju.

Ti su događaji, koji su doveli do mojeg poziva, toliko neobični da će nji­hov puki opis, bez obzira koliko bio detaljan, neiniciranim ljudima u najbo­ljem slučaju izgledati fantastičan i nestvaran; a oni manje tolerantni, koji još nisu u potpunosti prihvatili poruku ljubavi, moja iskustva mogu doživjeti čak kao uvredu. U ekstremnim slučajevima, pod krinkom "svetog bijesa"oni će ići tako daleko da me okarakteriziraju kao "opsjednutog vragom", "bogohulnika", žrtvom "megalomanije", ili nekog drugog oblika nenormalnosti ili ludosti, a da ne govorim o pojedinim slučajevima kada su me označavali kao "Antikri­sta", "lažnog Mesiju", itd.

Očigledno su takvi ljudi tijekom vremena postali duboko ukorijenjeni u uvjerenju da tkz. "objave" pripadaju prošlosti, i da se odnose isključivo na biblijske osobe. Tisućama se godina govorilo i stalno ponavljalo - sa propo­vjedaonica i govornica, u crkvama, kapelama i na otvorenom - diljem svijeta da je "Duh Božji lebdio nad vodama"; da je "Bog govorio" Mojsiju; da je "Bog govorio" prorocima; da se Isus "preobrazio" na gori; da su apostoli bili "ispunje­ni Svetim duhom"ko)i se pojavio u obliku "vatrenih jezika"i spustio se na njih; da je Savao (Pavao) na svojem putu u Damask bio obavijen "bijelim svjetlom", i tako dalje. Pa, ipak većina ljudi današnjice koji se nalaze na istom stupnju kao i oni gore opisani nikako ne mogu razumjeti ili vjerovati da se isti takvi

4 Martinus

događaji mogu odigrati i u današnje vrijeme, u našem modernom, znanstve­nom i tehničkom dobu.

Na istom tom stupnju smatra se posve normalnim da se "Duh Božji"u obli­ku "gorućeggrma" pojavio pred Mojsijem, i da je "bijelo svjetlo" obuhvatilo Savla, iako je prvi počinio ubojstvo, a potonji je bio nepokolebljivi protivnik Krista i progonitelj njegovih sljedbenika. Oni čvrsto vjeruju u istinitost ovih priča.

No, tvrdi li čovjek danas da je bio "prožet Svetim duhom"; da je "jedno s Ocem"; da je on postao "jedno s putom, istinom i životom", njegovim se tvrd­njama ne vjeruje, njega se kleveće, bez obzira koliko bio pošten i bez krivnje, i bez obzira koliko znanstveno potkrjepljivao svoje tvrdnje.

No, to nije ništa neobično. Spomenuti se protivnici, po pitanju logičnog zaključivanja i sposobnosti analiziranja, još uvijek nalaze u okvirima religije. Još uvijek se ne osjećaju dovoljno slobodnima da prekinu sa službenim mi­šljenjima "čopora", krutim pogledima koji predstavljaju nepisano pravilo, koji djeluju poput religioznih štaka, pomoću kojih oni pokušavaju ostati uspravni, sve dok su mentalno ovisni i bespomoćni po pitanju istraživanja labirinta misterija života. U tom bi stanju život izvan djelokruga propisanih religioznih tradicija za njih bio poput divljine, gdje bi oni, sami sebi prepušteni, duhovno gladovali, igdje bi, na ovaj ili onaj način, bili u opasnosti da bijedno propadnu.

2. POGLAVLJE

Ne sudi!

Ova knjiga nije namijenjena takvim ljudima. Dođe li unatoč tome u ruke ta­kvoj osobi, poslušajte moj savjet:

Svakako se držite religioznih uvjerenja koja za vas predstavljaju sreću i život, i koja vi smatrate putom, istinom i životom!

Nemojte niti za trenutak pomisliti da vas želim udaljiti od te vaše najviše životne osnove. Ja nemam niti najmanju želju poljuljati nečiju vjeru u ono što netko smatra lijepim, plemenitim i istinitim, i što za njega predstavlja božan­stvenu inspiraciju u svakodnevnom životu.

Istovremeno vas pozivam da se prisjetite da bi nepriznavanje da vaše znanje može biti ograničeno, i da ste izvan tog ograničenja okruženi područ­jem o kojem ništa ne znate sve dok ste samo "vjernik", predstavljalo kršenje velike zapovijedi ljubavi. Izvan tog vašeg područja uistinu postoji područje o kojem vi vjerojatno ništa ne znate, i koje, u skladu s time, za vas predstavlja

Na rođenju moje misije 5

samo neprobojnu tamu. Ne možete znati što ta tamna noć prividnog ništavila može u sebi sadržavati. Prema tome, ne možete biti autoritet ili kvalificirani sudac o tome kako izgleda ta terra incognita (lat. nepoznata zemlja), jer vaše tvrdnje vrijede isključivo u okvirima osobno stečenog znanja.

Vaš kapacitet neminovno mora biti ograničen na području na kojem vi postojite samo kao "vjernik", jer ovdje vi živite od onoga što su vam drugi rekli, što su drugi napisali. To znači da ste ovdje samo sljedbenik, tj. šegrt ili učenik. Vi još uvijek niste došli do stupnja zrelosti na kojem je vaše školovanje završeno. Još uvijek niste dobili svoju svjedodžbu, niste položili svoj ispit ili test.

No, nije li najmudriji i najprirodniji stav za učenika da prizna svoj nedo­statak znanja kada mu je dodijeljena uloga "slušatelja", nego da izigrava "kriti­čara" i "onoga koji podučava", i da se na taj način, iako nesvjesno, pretvara da je majstor ili učitelj? Kada bi "vjernik" mogao podučavati "adepta", onda bi učenik isto tako mogao učiti učitelja. To bi bilo kao da kola postavimo ispred konja, i sve neprirodno nauštrb principa ljubavi. "Vjernik", dakle, kritizirajući "adepta" djeluje protiv vlastitih uvjerenja, premda to čini u dobroj namjeri.

Nadalje, nije li upravo zbog toga Isus svojim učenicima rekao: "Ne sudite da vam se ne sudi; jer kakvim sudom sudite, takvim će vam se suditi"?

Onaj tko je toga uistinu svjestan neće suditi o onome što ne poznaje. U skla­du s time, nije na običnom "vjerniku" da to čini, već je to privilegija rezervirana samo za iniciranog "adepta".

3. POGLAVLJE

Kome je namijenjeno "Rođenje moje misije"

Dođete li u dodir s narednim izvještajem koji u grubo opisuje moj životni put kao jednu veliku objavu božanske mudrosti, a koja će dovesti do trajne pro­mjene religije u znanost, molim vas da imate na umu, u skladu s prethodno iznesenim, da se ja ovdje ne obraćam onima koji unaprijed odbacuju moju poruku, uvjereni da su putem "vjere" došli do vrhunca religioznih iskustava, smatrajući se stoga "spašenima" i "blaženima". S druge strane, ostali mogu biti sigurni da se najozbiljnije obraćam svima onima koji su dovoljno zreli da ne donose nikakve sudove na temelju pukih pretpostavki, kao stoje to npr. "vjera", a to su isključivo nepristrani tražitelji istine za koje je, u skladu s time, pravo "zna­nje" sveto, i kojemu od sada silno teže, i koje za njih predstavlja jedinu osnovu njihovog zaključivanja, njihovog prosuđivanja i njihovog načina ponašanja.

6 Martinus

4. POGLAVLJE

Zašto "objave" i danas ne bi bile moguće kao što su to bile u prošlosti?

Vaša vas religija uči da postoji nešto više od "vjere", a to je pravo, osobno isku­stvo svjetlosti, jer da toga nema, nikada ne biste dobili božanstveno svjetlo "vjere", nikada ne biste naučili ništa o Bogu, o velikim životnim izjavama ili vječnim istinama: "Blago onima koji su čista srca, jer će Boga gledati"; "Ljubite jedni druge"; "Sve je vrlo dobro", itd., koje zajedno predstavljaju osnovne rea­litete života.

Da Mojsije, proroci, spasitelji svijeta, apostoli i ostali predstavnici božan­ske mudrosti tijekom povijesti svijeta nisu doživjeli Duh Božji, kako bi uopće nastala Biblija ili bilo koja druga nadahnuta knjiga? Kako biste vi postigli "spasenje" ili "blaženstvo" koje sada predstavlja blagoslov u vašem životu? Či­njenica je da su ti ljudi donijeli u ljudski mentalitet nove božanske impulse. No, isto je tako činjenica da su ti ljudi donijeli nešto što im nitko drugi nije mogao reći, nešto što oni nisu stekli čitanjem. Ti su novi pogledi, dakle, nastali u njihovoj vlastitoj svijesti, njihovom vlastitom mentalitetu, to je bilo osobno isku­stvo koje se sastojalo od znanja iz prve ruke.

Dakle, obzirom da je činjenica da je božanska mudrost stoljećima pre­nošena kroz osobe koje su bile kvalificirane da ju prime, zašto se taj prijenos ne bi nastavio? Zašto bi takvi pojedinci bili predmet interesa samo zato što su njihova iskustva dobila tradicionalnu patinu? Zašto bi takve pojave trebalo tretirati kao mentalne muzejske eksponate? Nije li logično pretpostaviti da je Bog u svojoj božanskoj providnosti, u koju se inače tako čvrsto vjeruje, danas isto tako zainteresiran za izražavanje svoje vrhunske mudrosti kroz današnje ljude, doslovce se otkrivajući u krvi i mesu, u sunčanoj svjetlosti dvadesetog stoljeća, kao što je to bio u prošlosti? Je li logično pretpostaviti da današnje generacije imaju manju potrebu da im se velike životne istine otkriju kao oči­gledne i jasne činjenice usred njihovog svakodnevnog života?

Nije li očigledna činjenica da suvremeni način razmišljanja potkopava sposobnost vjerovanja, i da ljudi koji su usmjereni na modernu znanost mno­go teže uspijevaju vjerovati od ljudi koji su tradicionalno orijentirani?

Na rođenju moje misije 7

5. POGLAVLJE

Isus najavljuje buduće objave

Kada čovjek, zbog svojeg znanstvenog stava ne može "vjerovati", onda Providnost takvom moderno usmjerenom pojedincu može pomoći samo na jedan način, a to je da ne usmjerava njegovu pozornost na objave iz prošlosti, koje su kao takve nebitne nevjerniku, već da pruži nove objave, koje odgovaraju našem vremenu, u obliku znanstvenih činjenica, koje će biti inkarnirane u bilo kojem suvremenom proroku, koje će se kao takve manifestirati u riječima i djelima i biti dostupne svakome kroz nepristrano istraživanje.

Ali, zar vas upravo tome ne uči vaša vlastita religija? Zar Isus nije rekao "Imao bih vam još mnogo reći, ali sada ne možete nositi. A kada dođe on, Duh Istine, uvest će vas u svu istinu. On neće govoriti sam od sebe, već će govoriti što čuje i objavit će vam buduće. On će mene proslaviti, jer će uzeti od onoga što je moje i to objaviti vama. Sve štogod Otac ima pripada meni. Zato vam rekoh da će uzeti od onoga što je moje i da će to objaviti vama." (\v.\6:\2) Kada se tome pri­doda još i to da je, između ostalih proročanstava, Isus uvijek nanovo naglaša­vao svoj "drugi dolazak", zar to nedvojbeno ne upućuje na ponavljanje prošlih objava? Što je "Duh Istine" ? Što je "drugi Kristov dolazak" ? Zar to ne upućuje na najveće moguće proročanstvo? Stvari koje Isusovi učenici nisu mogli ra­zumjeti u najgorem slučaju upućuju na to da će buduće generacije moći bolje razumjeti misterije na koje se aludira, i zar se, sa znanstvenim usmjerenjem koje danas prevladava ne može očekivati veća sposobnost razumijevanja koz­mičkih misterija? I nije li upravo to razlog zašto se moderni, znanosti okrenuti ljudi više ne mogu zadovoljiti pukim "vjerovanjem", već zahtijevaju "znanje"7.

Pazite stoga da ne sudite o drugima, jer vi ne znate "kada će to doći" niti "dan nit sat". "Te će stvari" doći "poput lopova u noći".

To što se vi u svojem umu osjećate blagoslovljeni na temelju prošlih du­hovnih događaja ili objava ne daje vam pravo da smatrate da su one pri­mjerene svakom vremenu ili da odgovaraju svima; jer da je tako, Isusove bi proročke riječi bile potpuno beznačajne za današnje generacije.

U skladu s vašom vlastitom religijom, Biblijom i propovijedima svećeni­ka, nije nemoguće da i današnji ljudi mogu biti prožeti Svetim duhom. Dakle, Bogu nije ništa manje nemoguće da izravno "govori" čovjeku dvadesetog sto­ljeća nego što mu je to bilo moguće u prošlosti. Isto tako nije nemoguće da čovjek skromnoga rođenja i neznatnog položaja bude tako duhovno usmje­ren da se u njemu može očitovati Sveti duh. Time religiozne objave sadašnjim generacijama postaju stvarna činjenica, kao što je to bio slučaj u prošlosti.

8 Martinus

6. POGLAVLJE

Samo se pomoću ljubavi može ostvariti djelovanje Svetog duha

U skladu s gore iznesenim, sami život i vaša vlastita religija vas najozbiljnije upozoravaju da ne sudite. Niste svjesni s kime imate posla kada se sretnete sa svojim bližnjim. Ne znate ništa o tajnama srca i uma. Ne znate da li neka relativno nepoznata osoba jest ili će postati božja objava; on može biti, a da vi to ne znate, Božji glasnik ljudima, novi vjesnik principa spasenja svijeta. Bez obzira na njegov (ili njen) društveni položaj, bez obzira da li, iz ovog ili onog razloga, mora živjeti takoreći blizu "jasli"; možda on (ili ona) ne ide u crkvu, nije član neke vjerske zajednice, pa možda je čak prividno nereligiozan; mož­da je rođen i odgajan u uvjetima koje se može opisati kao "grješne", odnosno može biti tkz. "nezakonito dijete", te vjerojatno nije niti "kršten" niti "firman" - sve to ne ometa njegovu (ili njenu) prijemljivost za vodstvo Svetog duha, za pravu inkarnaciju božanske svijesti. U svakom slučaju, spomenuti skromni uvjeti mogu čak predstavljati prednost prilikom otkrivanja božjeg duha u ovoj našoj zemaljskoj zoni; jer nije se od luksuzne kolijevke do zlatnog trona, već od jasala do križa objavio najveći spasitelj - a time i najuzvišenija manifestacija božanske svijesti.

Molim vas, dakle, nemojte nagliti u svojim sudovima! Nikada ne znate kada možete naići na adepta iz neke više razine postojanja. Te razine pred­stavljaju druge realitete osim zemaljskog položaja i pojave, gdje prevladava materijalni prestiž. / nipošto nemojte misliti da će inicirani ljudi otkriti svoj identitet. Takvi se ljudi mogu neprimjetno kretati medu ljudima, a da ih oni ne prepoznaju. A kako oni nisu došli da bi bili služeni, već da služe, takvi se pojedin­ci mogu javiti kao npr. vaš dostavljač, vaša sobarica, dvorkinja, i si; no, vi toga nećete biti svjesni ukoliko slučajno u svome srcu ne njegujete takvu ljubav pre­ma tim ljudima da oni na to odgovaraju otvaranjem svojega srca i uma. Dakle, skromni društveni položaj sam po sebi kod velike većine ne izaziva poštovanje, jer se kod novinara, znanstvenika, pa čak i kod običnih ljudi reputacija stječe bogatstvom i luksuzom. Isto tako nećete moći prepoznati i razumjeli iniciranog adepta, pa čak i da ga sretnete, sve dok o vašem stavu odlučuje javno mnijenje, bez obzira je li to običaj ili razmatranje o tome što je učinjeno ili nije učinjeno, Ud. Nećete primijetiti ništa drugo osim "jasala", niži oblik u kojem se on javlja, vjerojatno pod pritiskom kleveta, ironije i ismijavanja, pri čemu inicirani možda pokušava spriječiti gubitak svojeg zemaljskog života.

Stoga, ubuduće budite oprezni! Osim što je Sveti duh istovjetan s najdubljim znanjem o Bogu, on je isto tako istovjetan s najvišom ljubavlju. No, tu kvalite-

Na rođenju moje misije y

7. POGLAVLJE

Nije namjera iniciranog da kopira objave ostalih posvećenih pojedinaca, već samo da u mentalnom i moralnom pogledu produbi

čovjekovo razumijevanje života

Kada Duh Božji prožme nekog pojedinca u njegovom fizičkom životu, to je isključivo zato da bi ljudskoj rasi prenio nešto novo, da bi uzdigao etički standard na još višu razinu. Stoga inicirani posrednik nikada neće kopirati ono što je već preneseno ili objavljeno od Duha Božjeg kroz nekog drugog posvećenog pojedinca. "Novo se vino ne stavlja u stare'bačve ". Pravi adept uvijek dolazi na svijet kako bi otkrio ili objavio nastavak božanskog plana za ljudsko postojanje. Sukladno tome, on će uvijek iznova raskrinkati zastarjele tradicije i dogme, rušeći stare predrasude. Ukoliko on to ne bi činio, ukoliko bi se ograničio na ono što tisuće svećenika, vjerskih propovjednika i osta­lih, u skladu s porukama nadahnutih vođa prošlosti, ne prestaje ponavljati širom svijeta, kakva bi korist bila od njegove manifestacije? Za neprestano ponavljanje onoga što je bilo propovijedano stoljećima nije potrebno nika­kvo prožimanje Svetim duhom, nikakva inicijacija, nikakva kozmička svijest ili vizija. Drugim riječima, vidoviti adept nije pozvan da bi kopirao manife­staciju nekog drugog jednako posvećenog pojedinca, bez obzira tko on bio. Njegova se životna misija sastoji samo u tome da stvori svježi materijal za proširivanje mentalnog i etičkog razumijevanja pravog života koji se nalazi u biti svih ljudskih pojava.

Zato morate biti oprezni svaki puta kad vam netko govori o moralu ili idealima na koje niste navikli. Mogli biste se susresti s novim Božjim glasni­kom. Pretpostavite na trenutak da kritizirate, klevećete i suprotstavljate se njegovoj misiji; ne biste li se vi na taj način suprotstavljali samome Bogu, poništavajući obećanja kojima podučava i vaša vlastita religija sprječavajući postignuće najviših ljudskih težnji ?

/// mogu prepoznati samo oni koji su i sami ispunjeni i vodeni tim vrhunskim principom ljubavi. Prema tome, ako ste prožeti tom osobinom u njenom čistom i profinjenom obliku, prepoznat ćete duhovnu objavu božanske ljubavi u svačijem srcu, bez obzira što on (ili ona) bili, i bez obzira koje "prnje" ih prekrivale. Dakle, to što se osjećate "spašeni" ne daje vam pravo da sudite o drugima. Isključivo ljubav sama predstavlja jasnu oznaku božanske naklonosti.

10 Martinus

Možete biti svećenik, pripadnik Katoličke, Pravoslavne ili Evangeličke crkve, adventist, spiritist, možete prihvatiti antropozofska ili teozofska uvjerenja, ili bilo što drugo, no to vas ne oslobađa vaše osobne odgovornosti. Nije li sam "Kaifa" bio veliki svećenik? Nisu li baš, pored svih ostalih, vjerski velikodostojnici, koji su predstavljali "čuvare morala", bili najvatreniji pobornici Kristovog raspeća? I nije li sam Isus rekao da će "oni koji su prvi biti posljednji" ? Vrlo je malo vjerojatno da biste se željeli naći u takvom položaju! Stoga budite oprezni da se ne bi, prije ili kasnije, suočili sa sličnim problemom, bez obzira na to koliko vi danas bili sigurni u svoje vlastito spasenje!

8. POGLAVLJE

Tri reakcije na izvještaj o rođenju moje misije

Kada sam ti se, moj strpljivi čitatelju, obratio tolikim riječima, to je bilo zato što će sada, nastaviš li me slijediti, tvoja sposobnost ljubavi biti stavljena na ispit. Svojim stavom prema sljedećem izvještaju ti ćeš moći izabrati između dvije reakcije, ukoliko se ne osjećaš dovoljno kvalificiranim da se opredijeliš 'za ili 'protiv' mene i na taj način ostaneš neutralan. U protivnom, ili ćeš me razumjeti i radovati se mojoj objavi te krenuti putem ka spasenju, ka toliko že­ljenom trajnom miru na Zemlji - ili ćeš biti uzrujan, netolerantan, smatrati me miljenikom tame, i pokušati me ometati u mojem radu ili mi naškoditi, krećući se na taj način prema ratu, nesreći, sakaćenju i patnji, bez obzira na to koliko ti sebe smatrao religioznim. U potonjem slučaju pripadat ćeš kategoriji ljudi za koje je najprimjerenije reći: "Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine."

Ovo ti je dano kao vodstvo u tvojem razmišljanju, kako se ne bi unaprijed, bez dovoljnog opreza, pokušao suprotstaviti onome što ćeš sada naučiti.

Dopusti mi da te još jednom podsjetim na veličanstveni savjet tvoje vlastite religije: "Budite budni i molite, da ne bi došli u iskušenje; jer duh je voljan, no tijelo je slabo." - "Zato onaj koji misli da stoji, neka pazi da ne padne."

rva roaenju moje misije 11

9. POGLAVLJE

Moja želja mojim čitateljima

Sada bi se u tvojem umu moglo pojaviti sljedeće pitanje o meni: Da li ove meni namijenjene riječi opomene znače da si ti sam "prožet Svetim duhom", da si ti "inicirani adept", a ja bih trebao vjerovati da si ti čak "spasitelj svijeta"?

Dozvolite mi da još jednom pojasnim da, što se mene tiče, ja apsolutno nemam nikakvu želju da ti ili bilo tko drugi "vjerujete" u bilo što. Ja samo želim da ljudi sami istražuju stvarne činjenice koje se odnose na božanske manifesta­cije u opipljivim, fizičkim pojavama, u kome i gdje god se one pojavile, kako bi se puka vjera promijenila u sigurnost, neznanje u znanje, a religija u znanost. Ja želim ukinuti svaki oblik osobnog obožavanja, i radim na sve većem priznavanju stvarnog postojanja Svetoga duha.

Kada sam maločas govorio tako slobodno, to zasigurno nije bilo zato da usmjerim pažnju na sebe - na moj osobni i privatni ego. Nisam toliko naivan da smatram da se osobni ugled može steći pukim pričanjem o samome sebi. Posve sam svjestan da će isključivo dokazivanje stvarnih činjenica pružiti re­ligiozni materijal koji će odgovarati znanstveno orijentiranim ljudima dva­desetog stoljeća. "Laskave riječi" mogu samo "obradovati budale", i poštovanje na ovoj razini svijesti može biti cilj samo "budale", tj. onoga tko je preambici-ozan, željan osobne slave i časti, onoga tko želi biti obožavan, da mu se dive i da ga idoliziraju, držeći sve drugo manje važnim.

No, koji to pojedinac može biti trezven i nepristran kanal za manifestaci­ju vrhunske istine? Istina će ostati prikrivena čovjeku kojem je potvrđivanje istine manje važno od samoobožavanja, sve dok žudi za pukim obožavanjem. A prirodna reakcija koja karakterizira normalnu osobu u potrazi za istinom mora biti u tolikom stupnju neutralna da je on taj koji treba oblikovati istinu, a ne obrnuto. Prema tome, svjetlo će objave neizbježno biti pomračeno svojim prolaskom kroz egoistično usmjerene pojedince.

10. POGLAVLJE

Ono što je bitno u ovom izvještaju i osnova moje pojave

S time u vezi želim naglasiti da je potpuno sporedno tko sam ja i što ja znam. Najvažnije je pokazati da se manifestacija Svetoga duha, tj. događaj koji je u

12 Martinus

Bibliji označen kao "objava" uistinu dogodio, pri mojoj budnoj svijesti, kao jedno potpuno stvarno iskustvo. Što se mene tiče, ostavljam posve otvorenom moguć­nost da netko vjeruje ili ne vjeruje u tu objavu. S druge strane, međutim, želim naglasiti da ta objava ili manifestacija "Svetoga duha" ne treba biti ništa čudesno ili misteriozno, već apsolutno trijezna i jasna stvarnost koju je na taj način mo­guće analizirati, i koju je moguće razumjeti kao i svaku drugu stvarnu pojavu koju susrećemo u našem svakodnevnom životu. U skladu s time, namjera mi je uspostaviti osnove znanja u područjima na kojima se ostali ljudi moraju zado­voljiti s vjerom i s onime što su im drugi rekli.

Temelj mojega života predstavlja širenje poštovanja i razumijevanja prema kozmičkim silama koje djeluju u životu, te pokazati da je zlatno pravilo u životu međusobna ljubav, i da su to za mene svete znanstvene suštine. Tisuću puta više znači mi to da uspijem pretvoriti svako, pa i najmanje, područje unutar labirinta misticizma u pravu znanost, od slijepog obožavanja milijuna "budala".

U nadi da sam to razjasnio, kao i da će to pomoći u vašem uvažavanju uzvišene istine prilikom proučavanja moje manifestacije, želim vas podsjetiti na izreku vašeg spasitelja svijeta: "drvo se poznaje po plodovima"

Prema tome, moji se "plodovi"sastoje u pretvaranju, pomoću ljubavi, u zna­nost suštine vječnih istina koje su izrekli mudraci tijekom cijele povijesti.

11. POGLAVLJE

Situacija u kojoj je potrebnije govoriti nego šutjeti

Čovjeku koji je nadišao bilo kakvu želju za obožavanjem i divljenjem neugod­no je govoriti o samome sebi, naročito ako ga se istovremeno smatra vrhun­skim karakterom i pripisuje mu se određena karizma. No, postoje situacije u kojima bi bilo pogrešno i protivno božanskim principima šutjeti.

U takvoj se situaciji, na primjer, našao Krist, kada se u određenim prilika­ma izjašnjavao o sebi riječima: "Tko me od vas može optužiti za grijeh?"-"Učite od mene, jer ja sam krotka i ponizna srca" - "Ja sam uskrsnuće i život; onaj tko vjeruje u mene, iako umre, živjet će". Ove riječi ne predstavljaju nikakav oblik arogancije ili samohvale, i bilo bi pogrešno smatrati da je njihova autor u njima uživao. Naprotiv, on je bio potpuno svjestan da bi ga slične izjave mogle dovesti do raspeća. No, njegove su riječi predstavljale istinu, stvarnost, obja­vu, najznačajniji dio oblikovanja čovjekove sudbine kojeg je on prvi i jedini bio dokraja svjestan, i bio je predodređen da bude predstavnik Svetoga duha;

Na rođenju moje misije 13

o njemu je, naime, ovisila otkupljujuća manifestacija tog duha u zemaljskoj zoni. A kako je jedino on posjedovao pravo znanje o duhovnim manifestaci­jama, i obzirom da uopće nije bila Božja namjera da se ta središnja istina drži u tajnosti, tko je bio bolje kvalificiran da djeluje kao predstavnik te istine od Isusa iz Nazareta? Da je on bio toliko ponizan i skroman pa zadržao u tajnosti istinu koja se u tolikom obilju otkrila u njemu i kroz njega, njegova bi poni­znost ili skromnost prerasla svaku mjeru i postala nenormalna, pretvorila bi se u kukavičluk i mentalni nedostatak, a tajna o spasenju svijeta zajedno s njim bila bi pokopana.

No, u toj situaciji, suočen s takvim rizikom, on je morao govoriti umjesto da šuti, iako na taj način nije mogao izbjeći otkrivanje samoga sebe kao du­hovne veličine, govoreći o onome što je za njega bilo bitno. No, obzirom da se istina trebala otkriti, a kako je on jedini poznavao istinu, bio je primoran objaviti kakav su mu autoritet i moć bili dani. I samo će "budala", tj. osoba koja ništa ne zna o nepobitnim činjenicama, vidjeti megalomaniju, aroganciju ili samouzdizanje u tim Isusovim riječima. A budući da uvijek ima previše neuk ili ljudi, i kako je on, među milijunima ljudi diljem svijeta, bio jedini koji je mo­gao te riječi izgovoriti s autoritetom, on je naravno, u početku, bio pogrešno shvaćen od strane mase, optužen da je poludio, i ironično "okrunjen"kao "kralj Židova", i naposljetku, od strane iste te mase, u njihovom slijepom fanatizmu, predan na mučenje i raspet.

No, ispostavilo se da su njegove riječi predstavljale auru svjetlosti koja je sijala nad počiniteljima zločina, pripremajući za njih, usred primitivnog barba­rizma, sjajan put koji će voditi mentalitet okrutnog čovječanstva ka vrhuncima humanizma. Zamislite što bi bilo da je odlučio šutjeti zbog straha od prijezira i izrugivanja od strane mase, ili zbog prevladavajuće sklonosti ka ubijanju i saka-ćenjul Princip spasenja svijeta u tom bi slučaju završio nepovratnom propašću. Bez obzira na to što današnji ljudi mislili o crkvi i svećenicima, mi bi vrlo vjero­jatno, u slučaju Isusovog neuspjeha, danas bili bez naših izvrsnih bolnica i ambu­lanti koje pružaju ruku pomoći ranjenom i napaćenom čovječanstvu usred užasa bojnih polja, kao i u mirnodopskim uvjetima; bez zakonskog i pravnog sustava, dobrotvornih i karitativnih organizacija i svih ostalih humanih institucija koja obuhvaćaju sve što se naziva "kršćanskom civilizacijom", koji imaju svoje izvori­šte i potječu od poruke Spasitelja, njegovog Govora na gori, njegove usporedbe o dobrom Samaritancu, itd.

Da je Isus šutio još bi više nego što je to danas slučaj posvuda prevladavao Svijet mračnog i sumornog barbarizma, a pravo "Kršćanstvo"nigdje na Zemlji ne bi ostavilo nikakvog traga.

14 Martinus

12. POGLAVLJE

Zašto je moja sveta dužnost govoriti

Postoje situacije, dakle, u kojima netko svojom šutnjom može stvoriti nesretne okolnosti. S time u vezi, on mora reći što mu je na umu iako to može smetati ušima neiniciranih i može se smatrati "arogancijom", "egoizmom" ili "samouzdizanjem". U takvoj će se situaciji, manje ili više, naći svatko tko doži­vi objavu Svetoga duha. A kako sam i sam doživio takvo iskustvo, obaveza mi je to reći, pa makar me pogrešno razumjeli. Prema tome, usprkos tom riziku, ja osjećam da su takva iskustva, koja za mene predstavljaju apsolutnu činjenicu, toliko važna i uvjerljiva da ću biti u većem skladu s božjom namjerom i smislom života govoreći o tome, nego šuteći, bez obzira što o tome mogli misliti neinicirani kritičari, i bez obzira kakve neugodnosti bih mogao doživjeti zbog nerazumijeva­nja većine ljudi; nije li rečeno "ne bojte se onih koji mogu ubiti tijelo, a ne mogu nauditi duši"?

Na temelju toga sada ću nešto reći o tome što mije omogućilo da na­pravim analize kozmičkih istina. Istovremeno ću pokušati sintetizirati izreke sve­taca i mudraca iz prošlosti, kako bih uzvišene životne istine pretvorio u znanost, umjetnost i ljubav.

13. POGLAVLJE

Stanje prije mojeg duhovnog buđenja

Od svojeg najranijeg djetinjstva pa sve do jedne večeri u ožujku 1921. ja sam, na fizičkoj razini, bio podjednako neuk po pitanju svega što se ticalo "duhov­nih realiteta" kao i bilo koji običan, slučajno odabrani čovjek. Ništa nisam znao o besmrtnosti ili reinkarnaciji. Ništa nisam znao o zakonima koji uprav­ljaju našom sudbinom ili o pravoj prirodi životinjskog svijeta. Ništa nisam znao o prevlasti ljubavi ili o misteriju stvaranja, niti sam doživio bilo kakvo stvarno iskustvo Boga u vlastitom biću. U pogledu religioznog bio sam pot­puno neodređen. Mogu zahvaliti vrlo sretnim okolnostima da je tako ostalo sve do doba zrelosti, kao i to da nikada nisam došao u dodir s bilo kojom religioznom knjigom ili sektom, osim katekizma nacionalne crkve. No, ipak sam bio duboko religiozan i gajio iskrenu ljubav prema Bogu. Ne mogu se sjetiti dana u kojem se nisam molio Bogu. Ta je sklonost, međutim, bila moja

Na rođenju moje misije 15

tajna. Isus je bio moj veliki ideal i vodič. Kada god nisam bio u nešto siguran, uvijek sam si postavljao sljedeće pitanje: "Što bi Isus napravio u takvoj i takvoj situaciji? " i odgovor je odmah bio tu. U djeliću sam sekunde znao kako bi se Isus ponašao u sličnoj situaciji. I to me dovelo do Oca, do stvarne Božje prisutnosti. Slijedeći Božju volju koju sam na taj način upoznao prošao sam - neokaljan, siguran i miran - kroz sve poteškoće, iskušenja i zamke s kojima se inače, manje ili više mora susresti svaki čovjek koji iz majčine utrobe dolazi na ovaj svijet.

14. POGLAVLJE

Moja je duhovna iskustva potaknula meditacija

I tako je došao i taj dan kada sam, u tridesetoj godini života i potpuno nena-čitan, došao u kuću jednog, meni tada nepoznatog čovjeka i posudio jednu teozofsku knjigu. Jedan kolega iz ureda u kojem sam radio preporučio mi je tog gospodina, čije je teozofske knjige i sam proučavao. Kroz razgovor s tim kolegom moju je pažnju privukla ta vrsta literature. Tada sam osjetio veliku čežnju za duhovnim znanjem koja se javila zajedno s potrebom da radim ne­što više od trenutnog posla, te sam žudno ščepao tu mogućnost. Zahvaljujući svojem kolegi, bio sam srdačno pozvan kod spomenutog čovjeka.

Zadržavši se neko vrijeme u razgovoru s tim čovjekom, napustio sam njegovu kuću, uzevši tu teozofsku knjigu, a njegove su mi riječi još uvijek odzvanjale u ušima: "31 ćeš uskoro mene učiti."

Kako je on predvidio tako je i bilo. Ja tu knjigu nisam pročitao dokra­ja, i zapamtio sam vrlo malo od njenog sadržaja; no, ona me potaknula da meditiram na Boga. Jedne večeri, kada sam to pokušao, doživio sam sljedeće iskustvo, nakon kojeg, zbog psihičkih razloga, više je nisam mogao čitati, jer je od tog trenutka moja vlastita svijest postala neiscrpni duhovni izvor, čineći potpuno suvišnim svako proučavanje literature.

16 Martinus

15. POGLAVLJE

Čemu su moji prijatelji bili svjedoci

U tom preobraženom stanju uma ponovno sam posjetio svojeg načitanog prijatelja, ovoga puta kako bih vratio posuđenu knjigu. Dakle, on, kao i moje kolege u uredu te ostali moji negdašnji i sadašnji prijatelji mogu posvjedočiti 0 promjeni koja mi se dogodila. Oni su svjedoci činjenice da čovjek može ste­ći znanje na neki drugi način od uobičajenog, vanjskog, vidljivog i uglavnom neophodnog načina. Za njih je to postala očigledna činjenica da se u neukom 1 nenačitanom čovjeku, koji nije dobio znanje o drugih, može otvoriti čudesni izvor informacija i od njega načiniti instrument najviše mudrosti, znanja i religioznog prosvjetljenja. Oni su promatrači stvarnosti Svetoga duha dvade­setog stoljeća. Imali su privilegij vidjeti kako se objave iz prošlosti ponavljaju u sadašnjosti i biti svjedoci tjelesne manifestacije mudrosti, sinteze života i beskrajne "Riječi Božje", kako se pretvara u "Sveto pismo", koje će predstavljati duhovnu hranu sadašnjim i budućim generacijama. Nadam se da će oni, u zahvalnosti i ljubavi prema vječnom Ocu, neprestano imati na umu i ispravno cijeniti privilegij da su bili svjedoci takvome iskustvu.

16. POGLAVLJE

Kristoliko biće u zasljepljujućoj slavi

Jedne sam večeri, slijedeći upute nađene u posuđenoj knjizi, pokušao medi­tirati na ideju o "Bogu". I odjednom sam se, ne znajući točno kako, našao u stanju u kojem sam osjećao prisutnost nečega beskrajno uzvišenog. U daljini se pojavila jedna mala svijetla točka. Na trenutak je nestala, no kratko nakon toga ponovno je postala vidljiva, i ovaj puta mnogo bliža. Sada sam mogao vidjeti da je svjetlo zračilo iz Kristolikog bića, koje se pojavilo u zasljepljuju­ćoj bijeloj svjetlosti, koja je bila ukrašena plavim sjenama. Svjetlo je bilo tako intenzivno i živo da me podsjećalo na prskalice koje stavljamo na božično drvce. Međutim, iskrice u mojem otkrivenju bile su mnogo manje, ali zato i mnogobrojnije.

Ponovno je uslijedila stanka tijekom koje sam se našao u potpunoj tami. No, nakon toga figura je ponovno osvijetlila visoravan. Pogledao sam izravno u vatrenu figuru. Zasljepljujuće sjajno Kristoliko biće počelo se sada kretati

Na rođenju moje misije 17

ravno prema meni, podižući ruke kao da će me zagrliti. Bio sam potpuno paraliziran. Nesposoban načiniti i najmanji pokret, zurio sam ravno u dijafra­gmu zračećeg bića, koja se sada nalazila točno ispred mene i u ravnini mojih očiju. No, figura se nastavila približavati i uskoro je ušla u moje vlastito tijelo. Prožeo me uzvišeni osjećaj. Nisam više bio paraliziran. Božanstveno svjetlo, koje me na taj način zaposjelo, dopustilo mi je da pogledom obuhvatim svi­jet.

I gle! Kontinenti i oceani, gradovi i zemlje, planine i doline - sve je to bilo prožeto svjetlošću koja je sada zračila iz mojeg uma. U toj bijeloj svjetlosti Zemlja je bila preobražena u "Kraljevstvo Božje".

Božanstveno je iskustvo bilo gotovo. Ponovno sam imao pred sobom svoju fizičku stvarnost, pojedinosti svoje sobe, svoj skromni položaj. No,"Kra­ljevstvo Božje" nastavilo je zračiti u mojem mozgu i mojim živcima.

17. POGLAVLJE

Zlatno vatreno krštenje

Kada sam ujutro sljedećeg dana ponovno sjeo na stolicu za meditaciju, i opet sam bio obavijen božanskim svjetlom. Gledao sam u sjajno, plavo nebo koje se prividno povuklo da bi bilo zamijenjeno još sjajnijim nebom. A to se nastavilo, sve dok nebo nije postalo toliko zasljepljujuće u svojem zlatnom sjaju, vibrirajući takvom brzinom da su moj organizam i moj um jedva to mo­gli izdržati. Još samo jedan korak, još samo jedan djelić sekunde i nebesko bi titranje, s ogromnom snagom munje, u treptaju oka, dovršilo moje zemaljsko postojanje. No, tijekom djelića sekunde, koliko je trajalo to otkrivenje, doživio sam svijet svetosti, čistoće, sklada i savršenstva. Našao sam se u moru svjetlo­sti. Ono nije bilo, kao u mojem prvom otkrivenju, bijelo kao snijeg, već je bilo zlatne nijanse. Sve je predstavljalo vatru zlatnoga sjaja. Posvuda su vibrirale tanke, zlatne niti koje su svjetlucale tu i tamo, unutra i van. Osjećao sam da je to bila sama Božja svijest, njegova vlastita sfera misli. To je bila suština, sve­moć, najviša sila, pomoću koje božansko Jastvo upravlja i usmjerava oceane svjetova, galaktike i maglice, kako u mikrokozmosu tako i u makrokozmosu. Bio sam očaran. Božanska je vatra vibrirala u meni i van mene, iznad i ispod mene. To je bio "Duh Božji" koji je prema Bibliji "lebdio nad vodama", "vatra" koju je Mojsije vidio u gorućem grmu,"vatra" koja je odnijela Iliju u nebo,"va-tra" pomoću koje je Isus bio preobražen na gori, "vatra" koja se pojavila nad

IS Martinus

glavama apostola, i koja je kasnije promijenila Savla u Pavla na njegovom putu u Damask, "vatra" koja je tijekom čitave povijesti bila "alfa" i "omega" u sva­kom uzvišenom stvaranju, manifestaciji ili objavi. Upravo je ta vatra plamtjela pred mojim očima, vibrirala u mojim grudima, u mojem srcu, obavijajući či­tavo moje biće. Osjećao sam kao da se kupam u elementu ljubavi. Nalazio sam se na samom izvoru svega toplog u očevoj i majčinoj ljubavi prema svojem potomstvu, u međusobnoj privrženosti zaljubljenog mladog para. Vidio sam snagu koja je učinila da ruka potpiše pismo pomilovanja, da se ukine ropstvo, da se zaštiti život malenih, bez obzira da li je to mala životinja ili krhko ljud­sko biće. Vidio sam sunce koje može otopiti led i odagnati hladnoću iz svakog uma, koje može pretvoriti neplodne pustinje beznadežnosti i pesimizma u plodna i sunčana područja svijesti, koje može zagrijati srce, nadahnuti mozak, pomoći pojedincu da oprosti nepravdu, da voli svojeg neprijatelja i razumije kriminalca. To je bilo kao da počivam na grudima Svemogućeg Boga. Nalazio sam se na izvoru vrhunske ljubavi, promatrao sam božansko savršenstvo, do­živio sam jedinstvo s Putom, Istinom i Životom, jedinstvo s Ocem svega.

18. POGLAVLJE

Posljedica zlatnog vatrenog krštenja

Tako nadmoćnu koncentraciju Božjeg uzvišenog bića ne može izdržati niti jedan zemaljski, životinjski organizam, i zato sam morao brzo prekinuti tu božansku viziju. No, iako je to nebesko iskustvo moralo biti prekinuto, nikada se u potpunosti nisam vratio u fizički svijet. Moje je biće doživjelo promje­nu. Rodio sam se u novome svijetu i postao sam svjestan novoga tijela. I od toga je trenutka svijet koji se nalazi iza fizičkih pojava trajno postao dio moje dnevne svijesti. Zlatno me svjetlo dovelo do stanja svjesne besmrtnosti, zahvaljujući čemu sam postao svjestan da postoji samo život, a da su tama i patnja tek prikrivena ljubav, i da božansko biće prožima sve i svakoga.

No, u mojem se biću ljubavni plamen osjetno povećao. Vidio sam da je sva materija živa, Božja manifestacija, njegova vlastita krv i meso. Milovao sam kako tkz. "mrtvu" tako i živu materiju, mineralnu kao i životinjsku ma­te riju. Volio sam kamenje kao i osjećajna bića, jer svi oni predstavljaju Božje tijelo. A Božje je tijelo milovalo mene. To je bilo kao da je zlatno svjetlo, izlije­vanje Svetoga duha, Božja vlastita svijest, osjećaj Njegove osobne prisutnosti u obliku svjesnog Jastva koje mi je blizu sve i svakoga prožimalo slavom ljubavi.

Na rođenju moje misije

Osjećao sam da je sve zračilo ljubav, u meni i izvan mene. Bio sam ljubljen od strane tog Oca. S jednakom sam se ljubavlju vratio u fizički svijet. Ponovno su mi postale očigledne patnje, žalosti i nevolje životinja i ljudi, ponovno je prevladavala sjenovita zona postojanja. No, iznad dubokih sjena mračne zone zlatno je svjetlo nastavilo sijati u mojem srcu i umu. U svojem mozgu i duž kralješnice još uvijek sam osjećao toplinu nadzemaljskog svjetla. Ono se već manifestiralo preko mojih ruku i usana i nastavit će se manifestirati, kako bi sjalo u ostalim mozgovima, vibriralo u ostalim kralješnicama, sjajilo u ostalim očima i bilo shvaćeno od strane ostalih umova. Moja je riječ baklja života. Njen božanski duh svijetli u tami, uklanja praznovjerje i donosi Božju ljubav. Svatko tko živi sa njom u skladu zavoljet će Oca i više neće lutati u tami. Jer voljeti Oca znači voljeti svijet, uključujući sve i svakoga. Ta će sveobuhvatna ljubav rezultirati općim mentalnim zajedništvom, što će dovesti do savršenog zadovoljenja naših najvećih želja, vrhunskog obogaćenja života, maksimalnog osjećaja sreće, vrhunca nebeskog blaženstva.

19. POGLAVLJE

Što bi se dogodilo da moja iskustva nisu ostavila pozitivne rezultate koje mogu istraživati drugi?

Ovdje sam stavio na papir glavne karakteristike fizičkih i duhovnih iskustava koja su mi bila dana i koja, u cjelini, predstavljaju manifestaciju božanskog poziva za rad koji je od tog trenutka postao moj životni poziv.

No, sada netko može reći da su moja iskustva bila samo puke halucinaci­je ili vizionarski snovi. Dozvolite mi da odmah istaknem da sam tijekom tih svojih iskustava bio potpuno budan i da su ona bila pod mojom svjesnom kontrolom. Preobraženje koje sam doživio došlo je svaki puta kada sam sjeo u svoju stolicu za meditaciju, a da prije toga nisam zaspao, pao u trans ili na bilo koji drugi način izgubio svoju uobičajenu svijest. Nadalje, mora se imati na umu da, što se tiče opisanih iskustava, ona su započinjala i završavala u skladu s mojim željama i s onime što je moj organizam mogao podnijeti.

Što se tiče daljnjeg opisa mojeg otkrivenja, Svetog duha ili mojeg posve­ćenja u rad koji mi je dodijeljen, moram vas uputiti na svoju knjigu "Livets bog". Ovdje ću samo spomenuti da je tako uzvišeni događaj potpuno osobno iskustvo, isključivo namijenjeno biću u kojem se odvija i nikada ne može biti na isti način potvrđeno od drugih kao od strane onoga tko je njime prožet.

20 Martinus

Stoga se više neću baviti pukim detaljima te vizije, koja je od suštinske važ­nosti isključivo za mene samoga i koja, zapravo, ne može niti potvrditi niti umanjiti istinitost moje misije.

Dakle, duhovne vizije koje sam imao same po sebi ne bi bile važne uko­liko ne bi ostavile vidljive rezultate koji mogu biti predmet objektivnog pro­matranja. Mnogi ljudi mogu tvrditi da su i sami imali duhovne vizije ili otkri­venja, no većina tih iskustava nije ostavila nikakve vanjske ili vidljive znakove, nikakve očigledne promjene kod samog pojedinca, niti nikakav primjer dru­gima. Prema tome, nitko izvana ne može procijeniti jesu li ta iskustva izmi­šljena ili stvarna, i zato nemaju nikakvu intelektualnu vrijednost. Takve vizije mogu prihvatiti samo oni koji se zadovoljavaju "vjerom" i stoga ne zahtijevaju intelektualno i znanstveno razumijevanje. Obzirom da ti ljudi ne zahtijevaju nikakvu znanstvenu osnovu, oni su zadovoljni s "vjerom" bez dokaza.

Ako su dotične vizije nestvarne, puke iluzije, "vjerovanje" u njih može dovesti samo do "fanatizma", a iskreni "vjernik" tako postaje samo strastveni "fanatik". U skladu s time, vrlo je rizično vjerovati u objave koje se nikako ne mogu dokazati, t j . koje ne može provjeriti ljudski intelekt i u čiju se istinitost, dakle, drugi ne mogu uvjeriti.

20. POGLAVLJE

Što je za tražitelja istine najvažnije u mojim iskustvima

Za čitatelja nisu najvažnija moja duhovna iskustva kao takva, već njihove po­sljedice, jer one mogu manje ili više naći na potvrdu kod svakoga tko je do­voljno moralan, nepristran i otvoren. Te posljedice predstavljaju moje čitavo djelo: predstavljanje stvarnih i logičnih kozmičkih analiza, apsolutno nepobit­ne kozmologije, koja omogućuje početno razumijevanje novog mentaliteta, novi kulturni standard u kojem se istinsko razumijevanje života, njegovi jasni principi ljubavi i vrhunska logika mogu sažeti u izrazu "sve je vrlo dobro". Od utopije mi, dakle, možemo prijeći u svijet stvarnih činjenica koje su dostupne svakome kod koga su se dovoljno razvile inteligencija i osjećaji.

No, razumijevanje toga ne može se nikako steći pukim čitanjem, niti se može dobiti od drugih. To može dobiti na važnosti za tražitelja istine samo kroz apsolutno dobrovoljno i nepristrano prihvaćanje ove moje misije, koja se prenosi u njegovu vlastitu svijest, njegov vlastiti svakodnevni život i na njegove vlastite reakcije na cjelokupnu njegovu okolinu. Samo će nemoralni

ljudi suditi bez da prije upoznaju ono o čemu sude. No, da bi se to moglo u potpunosti razumjeti, svaki student, u skladu s vlastitim mogućnostima, moju misiju mora učiniti dijelom vlastitog života, jer će jedino tako on uistinu do­živjeti blaženo postojanje u zlatnobijelom sjaju organizama u zasljepljujućoj svjetlosti.

21. POGLAVLJE

Činjenica koja prevladava nad mišljenjima o mojim duhovnim iskustvima

Što god ljudi mislili o mojem otkrivenju ili božanstvenom iskustvu - mo­jem zlatno-bijelom vatrenom krštenju - ostaje činjenica da sam zahvaljujući tom veličanstvenom događaju, bez ikakvog prethodnog proučavanja knjiga ili stjecanja znanja kroz druge izvore, osim tradicionalnog protestantskog kate­kizma, mogao, pomoću mojeg glavnog djela "Livets bog" i svojih ostalih knji­ga, uključujući i simbole, svojim riječima i djelima, oblikovati jedan stupanj svijesti, mentalnu klimu, omogućavajući na taj način muškarcima i ženama savršeni pregled svih životnih situacija. Moje analize tog pregleda kozmo­sa predstavljaju postojano jedinstvo apsolutnog savršenstva, koje se, u svim pojedinostima, predstavlja kao vrhunac logike, sustav koji će nužno dovesti do konačnog rješenja: ljubavi, koja postojano balansira između inteligencije i osjećaja.

Moja je zadaća, dakle, na razumljiv način pružiti kozmičke analize, da "niti jedan vrabac ne pada na tlo bez volje Nebeskog Oca", i da su "sve vlasi na našoj glavi izbrojane"; da se svi mi nalazimo na putu ka savršenstvu; da se svi nalaze pod zaštitom božanske providnosti; da smo svi besmrtna bića; da je sve beskrajna ljubav; i da nas krajnja životna istina, izražena u riječima "sve je vrlo dobro" nikada neće iznevjeriti.

Ova će istinska znanost, koja se manifestirala kroz Svetog duha u meni, tijekom vremena preobraziti ljudski mentalitet. Ona uklanja beznadežnost, potištenost i sumnju. Ona osvjetljava pomračene umove. Ona ponovno odje­kuje u obliku božanstvenog poziva: "Dođite k meni svi koji ste umorni i op­terećeni, i ja ću vas okrijepiti", i potvrđuje božanstvenu istinu: "Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta". Prema tome, svi će postati sretni i blaženi, "jedno s Ocem svega".

Martinus

KOZMIČKA SVIJEST

Sa danskog na enleski prevela prevela Anna 0rnsholt Sa engleskog na hrvatski preveo Davorin Gruden

1. POGLAVLJE

Kozmička svijest i Božje stvaranje svjetlosti

Prije gotovo dvije tisuće godina odjekivalo je obećanje anđela o"miru na Ze­mlji". Međutim, mir na Zemlji nije lako postići. On ne može biti stvoren u trenutku na neki čudesan način; on zahtijeva tisuće pa čak i milijune godina da bi došao do točke na kojoj postaje potpuni božji blagoslov, kao što je i predviđeno u božanskom poretku svijeta. Naime, pravi je mir istovjetan "koz­mičkoj svijesti".

Što je to kozmička svijest? Kozmička je svijest isto što i rezultat susre­ta i sjedinjenja unutarnje snage pojedinca koja je usmjerena prema vanjskoj prirodi i okolini, i pokretačke snage prirode koja prožima tog pojedinca. U Bibliji je ta međusobna snaga privlačenja između pojedinca i prirode nazvana "Providnost" ili Božja zapovijed: "Neka bude svjetlost!" Drugim riječima, ta je svjetlost bila prvi čin stvaranja, i tada, dakle, nije bilo sunca, mjeseca, zvijezda ili drugih izvora svjetlosti, jer su, prema Bibliji te pojave bile rezultat četvrtog dana stvaranja. Zbog toga je izvjesno daje to izraz za nešto potpuno drugačije od onoga što smo se pod tim naučili razumijevati. Budući da je svjetlost bila prva stvorena ili očitovana, ona je, dakle, postojala prije svega drugog. Ona je već neko vrijeme "sijala", prije nastanka sunaca, planeta, ljudskih bića, životi­nja i biljaka. Ali, kako je postojala prije svega drugoga, ona je onda mogla biti samo nešto koje uvijek postoji prije manifestacije i doživljavanja živih bića, naime u obliku želje, težnje i volje. Bez tih faktora bi, gledano iz kozmičke perspektive, bio nemoguć svaki oblik stvaranja.

26 Martinus

2. POGLAVLJE

Involucija i evolucija

Dakle, želja je osnova svijesti svakog živog bića, a iz nje se manifestira volja. To što postoji veliko područje manifestacija jedinke koje predstavljaju auto­matske, tj. unutarnje organske funkcije, niti mijenja niti umanjuje taj princip. Sukladno opisanom u "Livets bog", automatske funkcije mogu nastati samo tako da najprije predstavljaju želju budne dnevne svijesti (A-znanje), a nakon toga, kroz svjesno manifestiranje volje postaju praktična manifestacija i dje­lovanje (B-znanje) da bi konačno, nakon dovoljnog broja ponavljanja, postale rutina ili naviknuta funkcija (C-znanje), što je identično automatskoj funkci­ji. Ta unutarnja snaga ili želja i volja pojedinca, predstavlja, dakle, "svjetlost", koju Biblija pripisuje "prvom danu" stvaranja. No, što se podrazumijeva pod "prvim danom" stvaranja? - U skladu s "Livets bog", život, a time i stvaranje nikada nisu počeli, isto kao što nikada neće prestati. No, vječno se postojanje javlja u dva naizmjenična perioda, koje sam u istoj knjizi nazvao involucija i evolucija, pri čemu ti realiteti zajednički oblikuju razdoblje doživljavanja života koje sam nazvao "spirala". Pod involucijom se podrazumijeva vrsta iskustava koja je upravo suprotna evoluciji, koju mi upravo prolazimo. Dok se biće kroz evoluciju sve više i više obogaćuje iskustvima, pri čemu se ra­zvijaju njegovi osjećaji i inteligencija i tako biće postaje intelektualno ili sve više produhovljeno; jedinka involucijom postaje sve više okružena materi jom; od duhovnog bića sve se više preobražava u materijalno, fizičko biće, koje ništa ne zna o svojem pravom duhovnom stanju. Dok evolucija ima svoj vrhunac na najvišoj duhovnoj razini ili u "božanskom svijetu", involucija ima svoj vrhunac u najmaterijalnijem području "životinjskog carstva" ili u zoni principa ubijanja, koja, dakle, kulminira u području ljudskih bića. Ova se dva dijela spirale glatko i vrlo polako preklapaju, tako da između njih ne postoje oštre, određene granice. Zato možemo vidjeti da, na jednom određenom di­jelu spirale, evolucija i involucija postoje istovremeno. Oznaka involucije je opadajuća vjera u Boga zemaljskog čovjeka ili njegov rastući materijalizam, koji konačno kulminira u njegovom potpunom ili stopostotnom poricanju Boga, i u odgovarajućem stopostotnom interesu ili prihvaćanju materije. U tom je stanju čovjeku nemoguće vjerovati ili razumjeti da se iza svih funkcija prirode nalazi živa svijest, Bog ili Providnost. On vjeruje da njegova materija­listička znanost predstavlja najviši oblik manifestacije.

KozmicKa svijest 1/

3. POGLAVLJE

Instinkt predstavlja ostatak prošle "kozmičke svijesti"

Vratimo li se unazad u evoluciji, vidimo da su tadašnji ljudi bili primitivni­ji po pitanju materijalnih uvjeta života, ali u svojem odnosu prema prirodi ili Bogu još uvijek su predstavljali u velikoj većini ostatke prošle "kozmičke svijesti". Takva bića nisu mogla niti zamisliti da se iza različitih manifestacija prirode ne nalazi živa Providnost, božansko biće ili bića. Prema tome, oni su u grmljavini, u strahovitoj snazi oluje, u morskim valovima, kao i u vulkanima, stijenama i planinama, ili u kometima, suncima i zvijezdama gledali nadna­ravne duhove. Za njih je bilo nepojmljivo da ti realiteti predstavljaju slučajne, beživotne ili mrtve pojave. Takva bića, dakle, žive u boljem kontaktu s Pro-vidnošću od materijalističkog, kulturnog čovjeka, koji niti vjeruje niti može pojmiti neku Providnost. Razumije se da biće prirode ne može razumjeti Pro­vidnost na znanstveni ili inteligentni način. Ta je sposobnost odavno stavljena van funkcije, u korist postojeće "involucije" kojoj je ono bilo podređeno. Ono može opažati Providnost iza svih stvari isključivo pomoću svojeg instinkta. Njegovo se religiozno opažanje svodi samo na vjerovanje u predosjećaje i pojave. Prema tome, ono što mi u svakodnevnom životu nazivamo instinkt, predstavlja ostatke prošle "kozmičke svijesti".

Ako se još više vratimo unazad u evoluciji i pogledamo bića koja naziva­mo životinjama, vidjet ćemo da taj instinkt još snažnije dominira ili upravlja njihovom sviješću. Upravo taj instinkt ili ta degenerirana "kozmička svijest" vodi ta bića na brojnim područjima gdje ona na fizičkoj razini nisu razvila nikakav jasan uvid u znanstvenu budnu dnevnu svijest. Što kažete na maleno pile koje počne čeprkati u potrazi za zrnjem i sjemenkama odmah nakon izlaska iz jajeta; ili o sigurnom putovanju ptica selica tisućama kilometara do željenog cilja? - Je li i ljudima moguće nešto slično? - Zar oni ne moraju razvi­ti tu sposobnost marljivim učenjem, da bi nakon toga uspjeli u tome pomoću kompasa ili ostalih instrumenata, mjerenja i izračuna?

Krenemo li još dalje unazad u evoluciji i pogledamo one oblike života koje nazivamo "biljkama", vidimo da njima u potpunosti upravlja instinkt ili degenerirana "kozmička svijest". Dok ostala bića, ljudi i životinje, imaju osim svojeg instinkta ili umiruće "kozmičke svijesti" i početnu budnu dnevnu svi­jest, fizički se život biljnih bića temelji isključivo na njihovom instinktu. Ona još uvijek nemaju nikakvu "dnevnu svijest" na fizičkoj razini. No, ta su bića ipak kroz prethodno postojanje u mineralnom svijetu došla do fizičke razine postojanja. Ona su, putem unutarnje želje, postupno postala ogrnuta fizičkom

2 8 Martinus

materijom, tako da su dobila fizički organizam, kroz koji su počela doživlja­vati utjecaje vanjske fizičke prirode. Upravo putem tih utjecaja biće ili biljka dobiva sve veću i veću sposobnost manifestiranja privlačnosti i želje prema fizičkoj materiji, kojom stoga postaje sve više i više "ogrnuta", pa postaje živo­tinja, a nakon toga i ljudsko biće, i u tom obliku postojanja privlačenje dolazi do svojeg vrhunca u obliku čovjeka koji ubija, usmrćuje i mrzi.

4. POGLAVLJE

Sposobnost pamćenja koja se nalazi iza osjetilne i opažajne sposobnosti

Istovremeno dok ta "involucija" u fizičku materiju čini biće teškim i vezanim za zemlju, događa se i početak ili prvi stupanj procesa koji nazivamo evolu­cija. Putem spomenutih reakcija na kontakt jedinke s fizičkom prirodom, u svijesti jedinke nastaju sjećanja na te reakcije. Ta sjećanja nazivamo iskustvi­ma. Malo po malo se u svijesti "jedinke" u organu namijenjenom za tu svrhu, sakupljaju iskustva. Taj je organ u knjizi "Livets bog" nazvan tijelo pamćenja. To tijelo zajedno s prikupljenim iskustvima predstavlja čitavi registar za je­dinku. Bez tog registra niti jedno biće ne bi moglo opažati. Ako bi vi u ovome trenutku u potpunosti izgubili svoje pamćenje, nikako ne biste mogli opažati. Nesumnjivo biste vidjeli, slušali, osjećali ili opažali reakcije na kontakt vašeg organizma s vanjskom prirodom, no nikako ne biste mogli identificirati te re­akcije; drugim riječima, nikako ne biste znali što vi to gledate, slušate, osjećate ili opažate. Ne biste znali gdje se trenutno nalazite. Pretpostavimo da čujete nekog čovjeka kako govori; uopće ne biste razumjeli što on to govori. Kada nešto možete razumjeti, to se isključivo temelji na iskustvima koja ste pret­hodno doživjeli i koja se tiču tog područja. Što više iskustava imate na tim područjima, bolje ćete ih moći razumjeti i kada vaš materijal iskustava bude dovoljan, moći ćete kontrolirati ta područja i reakcije, dok je sasvim suprotan slučaj kada nemate iskustava. No, iako ne možete razumjeti taj predmet, to vas ne sprječava da čujete razgovor o njemu i vaš je sluh isto tako dobar kao i sluh onih koji razumiju taj razgovor. Kao što vidite, samo slušanje nije dovoljno. Isto vrijedi i za sve što vidite. Ukoliko u svojem pamćenju nemate sjećanja na srodna iskustva 0 tome što vidite, nikako nećete moći razumjeti ili shvatiti što vi to vidite. Na toj se pojavi temelji svako praznovjerje. Kada se primitivni čovjek iz mračne afričke džungle suoči s nekim od tehničkih čuda moderne

MzmicKa svijest

kulture, bez obzira da li je to automobil, zrakoplov ili neki drugi stroj, on će tu pojavu smatrati "čarolijom" ili nečim "natprirodnim". Događa se to zahvalju­jući okolnosti da on nikada prije nije doživio ništa slično, i u skladu s time, u njegovoj skupini iskustava ili sjećanju u potpunosti nedostaju takva iskustva. On ne može razumjeti princip rada stroja, pa zamišlja da ga pokreću neke natprirodne nevidljive sile.

5. POGLAVLJE

Da bi osjetilna reakcija mogla postati iskustvo ili znanje, ona se pomoću koncentracije mora povezati s iskustvima jedinke

Iako je fizički vid primitivnog bića isto tako dobar i jasan kao onaj kulturnog bića, to samo po sebi nije dovoljno. Svjesnost je tu, ali znanje o detaljnoj istini ili pravoj prirodi predmeta opažanja nije moguće u situaciji u kojoj netko nema sjećanje na ranija odgovarajuća ili srodna iskustva, koja imaju ulogu većeg ili manjeg prethodnog materijala znanja, pomoću kojeg se, u odgo­varajućoj mjeri, mogu prepoznati ili identificirati nova iskustva. Iza svakog osjetilnog utiska dolazi do susreta između snage koja proizlazi iz najdubljih slojeva svijesti jedinke i dolazeće snage od vanjskih utjecaja. Jedna od snaga koje proizlaze od jedinke predstavlja, u svojem najjačem očitovanju, ono što poznajemo kao "koncentraciju". Kada koncentrirate svoje misli, to je samo zato da biste riješili ovaj ili onaj problem koji je za vas misteriozan ili nepo­znat. Ta koncentracija misli istovjetna je mobiliziranju svega što vi imate u svojim svjesnim iskustvima, a što se odnosi na taj problem. Koncentracija je, dakle, način na koji vi pokušavate razjasniti nepoznato pomoću onoga što već znate. Da je to tako pokazuje se u slučaju kada vi u svojim mislima ili pamćenju ne možete za nepoznati problem pronaći srodna iskustva, i tada će isti taj problem za vas biti misteriozan i nerješiv, kao što je televizijsko i radijsko emitiranje ili neko drugo tehničko i znanstveno najmodernije čudo za čovjeka iz džungle. Sva opažanja, dakle, predstavljaju reakcije na poznata i nepoznata iskustva, koja se susreću s našim pamćenjem, što znači, susreću se s reakcijama na naša prethodna iskustva. Sve što utječe na naša osjetila, bez obzira da li je to naš vid, sluh, osjetilo mirisa, okusa ili dodira, nama je potpu­no nepoznato sve dok to ne dođe u kontakt s našim prethodnim iskustvima. Prema tome, naša će sposobnost opažanja, a time i naša sposobnost razumi­jevanja ovisiti o tome koliko je naše pamćenje ili materijal iskustava. Što više

30 Marhnus

iskustva imamo, tim lakše, dublje i brže opažamo nova iskustva unutar istog područja; dok je suprotan slučaj u svakom području gdje imamo vrlo malo ili nam u potpunosti nedostaju prethodna iskustva.

6. POGLAVLJE

"Rat sviju protiv svih"pitanje je iskustava i opažanja

Stoga je sasvim prirodno da svi mi ne opažamo iste stvari, probleme ili pred­mete istom lakoćom ili istim razumijevanjem. Neke probleme ili predmete bez problema uspijevamo razumjeti ili opažati; dok postoje problemi koji od nas zahtijevaju dugogodišnje učenje prije nego što ih u potpunosti uspijemo riješiti. Istovremeno postoje ljudi koji uopće ne mogu razumjeti probleme koji nama izgledaju lako razumljivi; dok isti ti ljudi, s druge strane, mogu imati veću sposobnost u razumijevanju ili shvaćanju problema koji pak nama izgledaju teški. Kao što vidimo, nije dovoljno da su vanjska fizička osjetila sto posto zdrava, ispravna i čista. Kvaliteta opažanja uglavnom ovisi o našem prethodnom materijalu iskustava. I kako do sada mi baš nismo imali potpuno istu sudbinu ili imali ista iskustva, onda nije nimalo neobično što smo tako ra­zličiti. Ta različitost u najgorem slučaju pojedince može učiniti prilično netr­peljivima, može ih učiniti neprijateljima, tako da medu njima vlada potpuno nerazumijevanje. Upravo takve okolnosti, koje predstavljaju najdublji uzrok svakog nemira, kulminiraju u onome što nazivamo "rat sviju protiv svih".

Mi smo, dakle, stigli do korijena onoga što danas čovječanstvu nanosi nesreću i patnju. Kada negdje izbije rat, bez obzira da li između čovjeka i čovjeka ili između država, za to se ne može kriviti niti jedna strana, jer je ta­kvo nesretno stanje, kozmički gledano, isključivo pitanje opažanja. Ne može doći ni do kakvog sukoba ukoliko obje strane na pogrešan način ne opažaju jedna drugu. Ukoliko samo jedna strana, kozmički gledano, opaža ispravno, tada će ta strana u potpunosti razumjeti da ona druga strana nikako ne može biti drugačija nego što jest. Čitavi razvoj ove potonje strane rezultat je njenog ukupnog pamćenja ili njenog sakupljenog materijala iskustava. To što taj ma­terijal iskustava nije dovoljno bogat da bi to drugo biće moglo ispravno razu­mjeti situaciju, kozmički gledano, nije njegova krivica; isto kao što ne ovisi o njemu koliko će biti visok njegov fizički organizam ili da li će imati smeđe ili plave oči. No, kako jednoj strani u sukobu nedostaje materijal iskustava, njena će svijest, a time i njeno opažanje i na tome temeljeno ponašanje neminovno

KozmicKa svijest 3 1

pokazivati ili biti obilježeno tim nedostatkom. Obzirom da je uzrok tog ne­dostatka u nedovoljnom materijalu iskustava, tada je njegova svijest, a time i njegovo opažanje istovjetno s nepotpunim mentalnim razvojem. Biće se u mentalnom smislu još nije u potpunosti razvilo. Još je uvijek nerazvijeno biće i zato može očitovati samo postupke nerazvijenog bića. Ako je druga strana kozmički svjesno biće, tada će njegov mentalitet u tolikoj mjeri biti ispunjen materijalom iskustava da će on s lakoćom razumjeti mentalnu nezrelost svo­jeg protivnika, i u tom slučaju neće doći ni do kakvog sukoba. Normalan čo­vjek ne počinje tuči nekog drugog čovjeka samo zato što je on toliko i toliko centimetara visok ili na neki drugi način pokazuje da je još uvijek nerazvijen. On prihvaća druge onakvima kakvi jesu. To što je netko možda nesavršen nikada ne može potaknuti naprednog čovjeka na bilo kakvu okrutnost prema nesavršenom biću. On zna da dosadašnji razvoj nekog bića ni na koji način nije pitanje njegove volje, već isključivo pitanje njegovog razvoja. Sada može­mo još bolje razumjeti odnos Spasitelja svijeta prema svojim krvnicima, kada je rekao: "Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!"

7. POGLAVLJE

Svaka vrsta nesklada ima svoj korijen u nedovoljnom razvoju ili u intelektualnoj nezrelosti

Međutim, ukoliko ovdje spomenuta strana nema kozmičku svijest, tada će ona poput druge strane u sukobu biti manje ili više nesavršena, biti će manje ili više nezrela. Ta će nezrelost dovesti do nerazumijevanja suprotne strane, a time će predstavljati osnovu međusobnog sukoba ili rata i njihove nepomir­ljivosti. Ovdje se bavimo stanjem koje je rasprostranjeno među današnjim zemaljskim ljudima. Svaki oblik sukoba između pojedinca može postojati samo ako su zadovoljeni spomenuti uvjeti. Prema tome, svaka vrsta nesklada ima svoj korijen isključivo u mentalnoj "nerazvijenosti" ili nedostatku visoke intelektualnosti. Svako proganjanje nekog čovjeka od strane drugog čovjeka, bez obzira da li je to u obliku klevetanja, zlog kritiziranja, okrutnosti, nasilja, sakaćenja ili ubojstva, nikada, ni u kakvim okolnostima ne može biti izraz visoke intelektualnosti ili dovršenog razvoja. Ti simptomi mogu biti rezultat samo nedostatka materijala iskustva, nedostatka ljudske zrelosti. Za dovoljno naprednog tražitelja ti simptomi predstavljaju nepobitnu činjenicu, a time i za znanost, da takva bića, gledano iz kozmičke perspektive, zapravo ne znaju

32 Martinus

što čine. Njihovo je opažanje situacije potpuno iluzorno. Oni vjeruju da se njihovi protivnici mogu ponašati drugačije nego što to čine, i ta iluzija uvijek dovodi do sukoba. Kako netko može biti fizički viši nego što je to u sadašnjem trenutku? - Kako on može biti mentalno viši, imati drugi karakter, drugi način razmišljanja ili opažanje trenutne situacije od ovog sadašnjeg? - On može, s vremenom, donekle promijeniti svoj život, svoj način razmišljanja i opaža­nje svoje okoline ili svojih bližnjih, no, njegovo ponašanje ili priroda sada ili trenutno ne mogu nikako biti drukčiji, jer bi u tom slučaju biće moralo imati sasvim drugačiju prošlost, s posve drukčijom sudbinom; druge roditelje i sasvim drugačiju obitelj; moralo bi doći iz sasvim drugačijeg socijalnog i društvenog miljea. Biti netrpeljiv, okrutan i osvetoljubiv prema nekom dru­gom čovjeku, istovjetno je proganjanju ili mučenju tog čovjeka samo zato što on nije imao prošlost s ovdje spomenutim neophodnim prethodnim uvjeti­ma. To što netko izobilno može ispuniti uvjete koje on tako silno zahtijeva ili očekuje od drugih, samo pokazuje da je on sam imao neophodne preduvjete, čiji je rezultat to njegovo ispunjavanje ili zamišljeno primjerno ponašanje. No, nije li budalasto zahtijevati takvo ponašanje kada u potpunosti nedostaju prethodni uvjeti? - Uistinu, spasenje je svijeta itekako bilo potrebno. S dobrim se razlogom rodilo biće koje je pomoću visoko-intelektualnog uvida moglo oblikovati svoj život u skladu s ovakvom praksom - "okrenuti desni obraz, kada te netko udari po lijevom"; biće koje je sa sjajnom blagošću moglo opro­stiti svim svojim krvnicima. Nije bez razloga ovo uzvišeno biće bilo opravda­no kroz "posrednika", "Svetog duha", a to znači objavu u svijesti - ne u obliku gluposti - već u obliku znanstveno utemeljene objave najveće usklađenosti sa zakonima svemira ili božanstvenog slijeđenja Božjih stopa. Drugim riječima, to je bila sjajna uputa kako Božična poruka anđela pastirima u polju "mir na zemlji", može postati stvarnost, a time i na slavu "Bogu na visini" - a za čovje­čanstvo "dobra volja među svim ljudima".

8. POGLAVLJE

Samo oni koji vole sve i svakoga imaju pravi mir u svojim srcima

Kao što vidite, Božična poruka ili Božično evanđelje predstavlja veću i bližu stvarnost no što ste mislili. Njena istina mora dotaknuti sve one koji žive u ne­miru, što znači u sukobu, patnjama, tuzi i nevolji. A koliko je ljudi slobodno od ta četiri uzroka patnje? - Odgovor na to nepobitno mora biti sljedeći: "Samo

KozmičKa svijest

ona bića koja vole svoje bližnje kao same sebe, što znači vole sve i svakoga, i imaju postojani mir u svojoj nutrini, mir kroz koji će se neometano objaviti vječni izvor prosvjetljenja "Sveti duh" ili "kozmička svijest" i postaviti temelj te univerzalne ljubavi pomoću Božjeg vlastitog znanja. To će omogućiti biću da razmišlja o vječnim mislima Svemogućega i inicirati ga u potpuno razumi­jevanje tog predmeta, što je ono, u obliku svega i svakoga već odavno obuhva­tilo i proželo svojom ljubavlju. Samo u biću u čijim grudima ljubav potiče ono najbolje u korist čitavog svijeta ili na radost svih živih bića, može sijati jasna svjetlost intelektualnosti ili razumijevanja, koja uklanja svaku tamu."

9. POGLAVLJE

Ispravno razumijevanje života i iz toga proizlazeća humanost prema svima i svemu ne može se nametnuti niti jednome biću

naredbom, mučenjem ili kažnjavanjem

Da bi se postigao pravi mir potrebno je slijediti stope spasitelja svijeta. Morat ćemo se uskladiti i pomiriti s činjenicom da niti jedno biće sada ili trenutno ne može biti drukčije ili se ne može ponašati drukčije nego što to čini, bez obzira na to koliko mu to moglo donositi štete ili koristi, patnje i boli ili ra­dosti i zadovoljstva. Učeći se u razumijevanju toga, učimo se ne pokušavati nametnuti svoju volju suncu i mjesecu, ne pokušavati nametnuti svoju volju Bogu. No, takvo razumijevanje i iz toga proizlazeću humanost prema svima i svemu nitko vam ne može nametnuti naredbom, mučenjem ili kažnjavanjem, isto kao što to ne možete dobiti nekim čudom. Naravno, mogu biti od koristi usmjerenja ili upute za stjecanje ispravnog načina ponašanja, ali tek nakon što vas je Providnost ili priroda na druge načine dovela do takve zrelosti da vi s povjerenjem možete prihvatiti te upute kao poželjne ideale i na taj način ih učiniti vodičima kroz svoj svakodnevni život. No, da bi mogli na taj način prihvatiti te ideale, sami život, priroda ili Providnost mora također stvoriti u vašoj svijesti odgovarajuću prethodnu zrelost za te ideale, što znači, glad i žeđ ili želju za upravo tim idealima. Tu zrelost, tu želju za idealima, tu čežnju za savršenijim postojanjem Providnost ili priroda stvaraju samo putem vaše svakodnevne sudbine. Putem vaših svakodnevnih iskustava, a naročito putem gorkih, neugodnih i bolnih iskustava vaš mentalitet dobiva na zrelosti, što je preduvjet za početak stvaranja mira u vašoj vlastitoj nutrini. I mi ćemo se zato ovdje pozabaviti time kako vas priroda vodi ka toj zrelosti.

3 4 Martinus

10. POGLAVLJE

Opažanje života nekog bića njegov je "kompas sudbine"

Kao što smo već rekli, sva naša životna iskustva mi doživljavamo kroz naša osjetila. Ta iskustva predstavljaju, kao što sam već spomenuo, reakciju između naše unutarnje izlazeće snage i snage koja dolazi izvana. Prva je snaga isto­vjetna našoj volji, to je manifestiranje naših težnji, želja ili namjera. Druga se snaga sastoji od svih utjecaja iz prirode, iz naše okoline i od naših bližnjih, koji su usmjereni prema nama i prema našem organizmu. Prema tome, ta se dva oblika snage susreću u našoj svijesti. Njihovim susretom dolazi do reak­cije koja pokreće naše misli, potičući naša osjetila da vibriraju i da naši živci registriraju bol ili užitak. Taj čitavi proces čini naše doživljavanje života ili ono što nazivamo našom sudbinom. To cjelokupno kruženje energije u pojedincu može se samo opažati kao "bol" ili "užitak". Bez obzira kakva iskustva, kakve misli ili osjećaje pojedinac doživljava, oni ne bi mogli postojati da ne pred­stavljaju, u većoj ili manjoj mjeri jedan od ova dva kontrasta. Dakle, svaka manifestacija, djelovanje ili iskustvo, koje registriraju osjetila pojedinca, is­ključivo pripadaju ovom ili onom stupnju na skali između boli i užitka. Neko iskustvo može predstavljati veliki stupanj ugode i pojedinac osjeća radost. Njegova se sudbina smatra sretnom. No, iskustva također u velikom stupnju mogu predstavljati patnju, i pojedinac osjeća tugu i depresiju, smatrajući svo­ju sudbinu nesretnom. Između ekstrema ova dva kontrasta - tuge i radosti - pojedinac žonglira sa svojom sudbinom ili svojim doživljavanjem života. On se kreće ili prema kontrastu tuge ili prema kontrastu ugode. Kormilo tog kursa njegova je volja, dok je njegovo opažanje života ili postojanja njegov "kompas". Obzirom da se postignuće tog kontrasta ugode, što znači postignu­će normalne fizičke i duhovne ugode isključivo bazira na tom "kompasu" ili opažanju života samog bića, njegovo čitavo stvaranje sudbine u smjeru ugode ovisit će o tom opažanju. Ima li ono ispravno i apsolutno istinito opažanje života i postojanja oko sebe, svojih bližnjih, životinja i ljudi, i svega ostalog što nazivamo "prirodom", tada će ono u svakoj situaciji vidjeti stvarnu vezu izme­đu sebe i uzroka neke situacije. Taj će "kompas" tada biti apsolutno ispravan. No, ako ono nema takvo apsolutno istinito opažanje života ili postojanja, tada u danoj situaciji neće moći jasno vidjeti. Iz toga donekle možemo izuzeti bilj­ke i životinje s njihovim još uvijek savršenim instinktom. No, ljudi u takvim situacijama postupaju naslijepo. Primorani su djelovati u skladu sa znanjem koje još nemaju. Njihov kompas na taj način postaje neispravan i oni u skladu s time skreću sa kursa koji vodi ka pravoj ugodi: sretnoj sudbini ili postojanju,

KozmtcKa svijest

koje kulminira u savršenom doživljavanju života označenom kao "kraljevstvo nebesko". Pojedinac je sada usmjeren prema opasnim mentalnim i fizičkim stijenama. Njegovi se brojni zemaljski životi slamaju na valovima poroka, ne-umjerenosti, mržnje i bijesa. Upravo takvu nevolju, koju nazivamo nesretnom sudbinom ili jedino što može postojati kao kontrast "kraljevstvu nebeskom" nazivamo "paklom".

11. POGLAVLJE

Savršeno sretna sudbina ne može se doseći vjerovanjem u "snagu mača"

Jasno se može vidjeti u atmosferi koja danas dominira Zemljom da nije sa­svim ispravan "kompas" ili opažanje života i postojanja pojedinca. Ljudi gla­duju i smrzavaju se iako na Zemlji postoji obilje hrane i izvora topline. Ljudi se međusobno ubijaju kako bi stekli svoje mjesto pod suncem, iako su svi kontinenti i mora okupani božanstvenom svjetlošću ove sjajne zvijezde. Ista ta bića varaju i kradu jedni od drugih dobra i blaga kojima je Zemlja tako obilno opskrbljena da je broj ljudi doista malen u usporedbi s tim, i da se Zemlja gotovo može smatrati još uvijek nenaseljenim svijetom. Naši su izvori hrane tako ogromni da će biti dovoljni za tisuće i tisuće narednih generacija milijardi još nerođenih duša. Današnje se generacije u tolikoj mjeri međusob­no sakate ili masakriraju da njihova krv crvenom bojom boji vodu u rijeka­ma, a njihov samrtni hropac odjekuje džunglama kao i beskrajnim, pustim snježnim područjima; dok preživjeli, jednom otpušteni iz bolnica i lječilišta, šepaju na umjetnim nogama, rade uz pomoć umjetnih udova, s rukama koje su zamijenjene željeznim kukama, umjesto očiju imaju obojane staklene ku­glice, slijepi opipavaju svoj put ili ih na uzici vode trenirani psi. Doista, ovdje su toliko hvaljeni "gospodari stvaranja" zamijenili svoje mjesto s "glupim" ži­votinjama.

Moramo ovdje shvatiti da, kada spominjemo ove stvari, to nije stoga što ne cijenimo umjetne udove i ostale oblike pomoći jadnim i osakaćenim bi­ćima, već naprotiv, i u tome možemo vidjeti božansku ruku pomoći koja se pruža prema tim nesretnim bićima. Spominjemo to isključivo zato da bismo ukazali na posljedice pogrešnog kursa. Naravno da niti jedan vojnik ne oče­kuje da će rezultat njegovog zanata poprimiti toliko krivi ili pogrešni smjer protivan kontrastu ugode, da će ga dovesti do tako tužne situacije; da on ne-

36 Martinus

prestano mora biti voden na uzici od strane "glupe" životinje. Nije li vjerovao da će tom borbom postići sreću i dobrobit? - Nije li vjerovao da će uistinu biti sretan ako zarobi ili uništi svojeg bližnjeg, tj. svojeg neprijatelja? Nije li vjerovao u snagu mača? - Nije li vjerovao da je sila put do uspjeha ? - Nije li cijelo njegovo vjerovanje ili opažanje života i postojanja bilo upravo suprotno apsolutnoj stvarnosti ili apsolutnoj istini?

Kako netko može postići sreću i dobrobit sijući drugima nesreću i pat­nju? - Nije li za očekivati da će se ti drugi također braniti? - No, na taj se način čovjek izlaže opasnosti da bude osakaćen ili upropašten, i da tako doživi spar­tanske okolnosti, ili on postaje pobjednik i mora održavati svoj položaj zatva­rajući i tlačeći druge, primoran sijati sakaćenje i patnju. No, tko može živjeti lagodnim životom koji se temelji na sakaćenju i nesreći drugih, koji predstav­lja neprestano uzimanje života i zdravlja drugih bića? - Odgovor na to je da to može činiti samo bezosjećajno biće, biće kojem nedostaje suosjećanja. To je biće čiji se mentalitet nalazi vrlo blizu primitivnom stupnju životinja, a to može biti i nenormalno biće sa sadističkim sklonostima Ali, dobrobit koja se isključivo održava borbom, uvijek će neizbježno biti pomiješana sa strahom, jer prije ili kasnije borba može dovesti do prilično neizvjesnog rezultata. A lagodan život pomiješan sa strahom ne predstavlja savršeni život ni savršenu sreću.

Usklađenost "kompasa sudbine", što znači naše apsolutno ispravno ili istinito opažanje života, jedini je način na koji možemo izgraditi savršeno sretnu sudbinu i na taj način biti u stopostotnom skladu s ispunjavanjem bo­žanstvenog plana svijeta oko nas, i tako, poput spasitelja svijeta, biti "jedno s Ocem". Jedino kroz "jedinstvo s Ocem" možemo doživjeti ostvarenje Božične poruke: mir na Zemlji, mir u našem umu i mir između nas i naših bližnjih: ljudi, životinja i biljaka.

12. POGLAVLJE

Sve dok se biće nalazi na stupnju kozmičkog djetinjstva, ono ne može vidjeti savršenstvo ili "sveljubav" u prirodi ili svemiru

Kao što smo već spomenuli, iz sudbine ljudi možemo vidjeti da se oni većinom nalaze na pogrešnom kursu. Protivno religioznoj mudrosti, idealima i zapovi­jedima, na stotine tisuća bića usmjeravaju svoju sudbinu prema tami, prema patnji, prema "paklu". A crkveno kršćanstvo za ta bića propovijeda "vječno

Kozmička svijest 37

prokletstvo". No, to nije moguće. Upravo u patnji, da, čak i u samoj "paklenoj vatri" mi vidimo moćnu, usmjeravajuću ruku Svemogućega, njegovu vječnu logiku i plan za sva živa bića koji je ispunjen ljubavlju. Nikada niti jedno biće koje je došlo na svijet i doživjelo jasnu svjetlost Sunca, neće završiti u "vječ­nom paklu", isto kao što biće koje je započelo svoj život udisanjem kristalno čistog zraka ili atmosfere planeta neće završiti u vječnom prokletstvu, muče­nju ili sakaćenju koje je predviđeno kao "kazna za grešnike" od strane Provid­nosti. Svako će biće neizbježno osjetiti da je u "potpunoj tami" pakla, gdje je patnja najveća, Bog najbliži, čuti će njegov glas, osjetit će njegov spasilački i zaštitnički zagrljaj, i doživjet će da ga Njegovo milovanje nikada ne može na­pustiti, već je vječno prisutno kroz prostor i vrijeme, kroz svjetlost i tamu. No, ljudi još uvijek to ne mogu osjetiti. Oni još uvijek nemaju tako razvijenu spo­sobnost opažanja ili tako razvijena osjetila da mogu vidjeti svjetlost u tami, vidjeti kako se ljubav otkriva u patnji ili božanska zaštita kroz nesretnu sud­binu. Naprotiv, oni uglavnom opažaju samo tamu u tami. Oni opažaju proga­njanje, klevetanje ili antipatiju od strane svojih bližnjih kao nešto "zlo". Vide sebe u svojoj nesretnoj sudbini kao žrtve igre slučajnih, nadmoćnih, mrtvih i slijepih sila ili nenaklonost ljutitog Boga, proganjanje i "kaznu za grijehe". Sa­svim je prirodno da oni u takvoj situaciji ne opažaju najveću činjenicu života: "Sve je vrlo dobro". Mogu opažati i osjećati samo da je ta činjenica apsurdna. Oni ne mogu vjerovati ili razumjeti da može biti nešto dobro u njihovim patnjama ili nesretnoj sudbini. Oni se osjećaju mučenicima ili žrtvama velike nepravde. I upravo ovdje se otkriva stupanj kozmičkog "djetinjstva". To je zato što, kozmički gledano, nitko ne može činiti nepravdu ili biti žrtva nepravde. Sve je u Božjem planu svijeta sto posto korisno, a to znači sto posto ispunjeno ljubavlju. Prema tome, plan svijeta predstavlja kulminaciju ljubavi. No, budući da predstavlja kulminaciju ljubavi, on nikako ne može biti bolji. Razumjeti to i ponašati se u skladu s time isto je što i biti "jedno s Ocem", a to je apsolutni preduvjet da bi se stekao pravi mir u vlastitom umu i da bi se mogla doživjeti "dobra volja" koju su anđeli obećali u svojoj poruci.

38 Martinus

13. POGLAVLJE

Ljudi su još uvijek nedovršena bića u manifestaciji božanskog plana svijeta

Dakle, pogrešno je opažanje života, mentalni kompas bića. Svaki puta kad se netko osjeća progonjenim, kada se osjeća "kažnjenim" od strane sudbine, bez obzira da li se to manifestira kao direktno proganjanje od strane bli­žnjih ili kao bolest, tuga ili siromaštvo; dakle, bez obzira kakve je prirode patnja, to je, kozmički gledano, sasvim prirodni izraz uzroka i posljedica, što je ponovno tek jedna karika u savršenstvu velikog procesa stvaranja kojim je Zemlja preobražena iz svojeg vatrenog stanja u sadašnje stanje pogodno za životinjski oblik života, i kroz koji će biće biti vođeno ka svojem dovršenom stanju, u kojem će sada prevladavajuće patnje pripadati prošlosti. Kada bića ne opažaju na ispravan način život kojem i sama pripadaju, ona ne mogu ispravno upravljati niti svojim kormilom, a to je njihova volja. Njihovo po­našanje tako postaje pogrešno. Oni oslobađaju uzroke koji stvaraju sasvim drugačije posljedice od očekivanih. Obzirom da se te pogrešne posljedice pokazuju u obliku nesklada, bola i patnje, kao tuga i nesreća, sve što se od­nosi na nesklad ili patnju, isključivo će biti rezultat pogrešnog djelovanja. A kako pogrešno djelovanje isključivo predstavlja očitovanje pogrešne volje, to je ponovno istovjetno pogrešnom opažanju postojanja ili samog života u odnosu na prirodu ili svojeg bližnjeg. Iz toga proizlazi da nesretna sudbina, bol i patnja predstavljaju izraz isključivo nečeg nedovršenog u velikom pro­cesu stvaranja. To potvrđuje i činjenica da u svakoj situaciji u kojoj se volja, a time i djelovanje manifestiraju na ispravan način, što znači u korist prirodne dobrobiti okoline, tamo harmonija, a time i mir na kraju postaju prirodna i neizbježna posljedica. Ovdje dolazi do ravnoteže između energija, misaonih oblika bića, njegovog mentalnog stava, ovdje nesretna sudbina nestaje poput rose na suncu, i biće doživljava svoju sudbinu kao apsolutnu dobrobit koju je ono već moglo vidjeti kao namjeru plana svijeta. U protivnom, Zemlja ne bi bila tako obilno obdarena uvjetima i mogućnostima za stvaranje sadašnjih harmoničnih ili sretnih okolnosti po količini životnih proizvoda u odnosu na broj živih bića. Dakle, postoji obilje mogućnosti i uvjeta za stvaranje blago­stanja. Ljudi ih samo trebaju uzeti i iskoristiti. No, upravo to oni nisu uspjeli učiniti. Gladuju i smrzavaju se do smrti usred raja ispunjenog hranom, sun­cem i toplinom. Oni ubijaju, usmrćuju i sakate jedni druge, jer vjeruju da je njihov bližnji uzrok njihove "zle" sudbine. A to nije istina. Nije naš bližnji taj koji treba biti osakaćen, ubijen ili uništen, već su to planetarni izvori koji

Kozmička svijest 39

trebaju biti upotrijebljeni, raspoređeni i iskorišteni. Bez takvog razumijeva­nja života čovjek ne može biti u skladu s namjerom koja se nalazi iza pre-obražavanja Zemlje od eksplozivne, istopljene i kipuće vatrene materije do današnjeg svijeta s tako obilnim mogućnostima za doživljavanje blagostanja u krvi i mesu. Koja bi inače korist bila od tako obilnih mogućnosti i životnih izvora? - Zar nam ovdje nije bio pokazan put ili smjer našeg duhovnog ili kozmičkog kursa? Nismo li ovdje jasno vidjeli da onaj tko mrzi i proganja svoje bližnje ili na neki drugi način uništava njihovu životnu radost, djeluje protiv stvaralačkog plana, u skladu s kojim se odvija preobražavanje Zemlje? Zemlja se preobrazila od eksplozivne mase u planet s vrhunskim uvjetima za blagostanje današnjih ljudi, da postoje preduvjeti za blagostanje milijardi još nerođenih budućih generacija. Da li netko vjeruje da je to obilje životnih mogućnosti stvoreno samo zato da bi neki ljudi podlegli bolesti, sakaćenju ili smrti zbog nemogućnosti da dođu do tih izvora, dok drugi podliježu pohlepi, neumjerenosti i depresiji zbog prelaganog pristupa tim životnim dobrima? - Nije li lako uočiti da se te nesreće ne mogu pripisati nekoj pogrešci u planu svijeta? On je stvorio dovoljno dobara. Te se nesreće mogu pripisati isklju­čivo samim ljudima. One su rezultat njihovog opažanja, volje i djelovanja. Kada to opažanje, volja i djelovanje dovode do takvih posljedica, to samo po­kazuje da ta bića u mentalnom smislu još nisu dovoljno razvijena. Zemlja je toliko napredovala u svojem stvaralačkom planu da ljudima može osigurati ugodan, divan i sjajan život, potpuni mir ili stopostotnu sreću. Ali, mentalitet zemaljskih ljudi još uvijek se ne nalazi na razini takvog stupnja stvaranja ili procesa preobražavanja ovog planeta. Činjenica je da se mentalitet ljudi mora razviti u mjeri da može odgovarati savršenom stupnju razvoja planeta i to je ono što se upravo događa.

14. POGLAVLJE

Stoje to što pretvara ljude u humaniste i stvara "kozmičku svijest"

Povijest čovječanstva, koje je zapravo najmlađe i posljednje u velikom proce­su stvaranja, pokazuje da ono svoje početke ima skroz dolje u životinjskim i barbarskim oblicima života, i ono se razvija od tog primitivnog, životinjskog stupnja ka današnjem kulturnom stupnju. Istina je da taj kulturni stupanj još uvijek predstavlja princip ubijanja, koji nadaleko nadmašuje sve što smo do sada mogli vidjeti; no, također je činjenica da se usporedno s upotrebom

4 0 Martinus

tog principa - ratom, ubijanjem i sakaćenjem - razvijao i humani mentalitet, rastući interes ili razumijevanje da bez humanizma - kulture, mira i sreće -čovječanstvo ne može opstati. Prema tome, možemo vidjeti da su postupno bili ukinuti okrutni zakoni koji su se u prošlosti primjenjivali. Više nije dozvo­ljeno javno kupovati i prodavati ljude. I kao što su se ljudi u prošlosti borili protiv ropstva, tako oni danas pokušavaju putem policije i sudstva obuzdati krađu, ubijanje i nasilje, pa čak i najveće zlo za čovječanstvo - rat - danas se može voditi samo u ime humanizma. Svi se bore da bi pobijedili tobožnju okrutnost neprijatelja. Zar se svi ne bore da bi stvorili pravdu i mir? Tko se usuđuje priznati da vodi rat zbog suprotnih razloga? A onda ne izostaju niti rezultati sve te borbe, tog manifestiranja patnje. To je posuda za taljenje čovječanstva. Iz tog procesa može proizaći samo jedan konačni rezultat - hu­manizam. I što je gori rat, sakaćenje i patnje, koje ljudi jedni drugima nanose, brže će se doći do rezultata. A kako je svaka patnja sigurni pokazatelj da je čovjek oslobodio uzroke koji su u sukobu s planom svijeta, kao što je svako ugodno iskustvo pokazatelj da je čovjek oslobodio uzroke koji su u skladu s tim planom, u skladu s preobražavanjem Zemlje u boravište humanizma i savršenstva, svatko će prije ili kasnije doći do te spoznaje. Iskustva se pat­nji postupno prikupljaju u svijesti, oblikuju prethodno spomenuti "registar", i određuju kako ćemo mi razumjeti ili opažati svako novo iskustvo. Niti jedno iskustvo u svakodnevnom životu ne može se opaziti bez suočavanja s tim re­gistrom. O tom registru ovisi naše razumijevanje onoga što vidimo ili doživ­ljavamo. Nećemo moći razumjeti niti jedno iskustvo za koje nemamo kopiju u tom registru. Ono će nam biti potpuno neshvatljivo. A tamo gdje ne razumi­jemo događaje, primorani smo postupati naslijepo. A tamo gdje to mentalno sljepilo predstavlja temelj naše volje i djelovanja, tamo mi, naravno, kozmički gledano, ne znamo što činimo. A budući da isključivo zbog toga postupamo protiv plana svijeta, protiv humanizma, svako je nehumano djelovanje za­pravo isključivo rezultat neznanja. Upravo je razumijevanje toga ono što nas preobražava u humana bića. Kada mi, poput Krista, shvatimo da naši mučitelji ili sva ona bića koja prema nama iskazuju okrutnost, što znači netrpeljivost, bijes, proganjanje, mržnju i osvetu, u potpunosti djeluju iz mentalnog sljepila ili neznanja, tada to uklanja čitavi žalac njihovog ponašanja protiv nas. Tada čovjek razumije kako je glupa svaka ljutnja, mržnja i osveta protiv takvih bića. Čovjek se ne može ljutiti na takva bića isto kao što se ne može ljutiti na malo, bespomoćno dijete u kolijevci ili na mentalno poremećena, umobolna bića. Iz takvog stupnja svijesti najstariji i najveći mudraci čovječanstva daju savje­te da se "ne sudi", da se ne osvećuje ili na neki drugi način uzrokuje patnja drugim bićima, već da se okrene desni obraz kada te udare po lijevom, i da

Kozmička svijest 41

se sve u svemu voli bližnjeg kao samoga sebe. Upravo takav stupanj svijesti predstavlja "Sveti duh" o kojem se govori u Bibliji, a koji je u mojem glavnom djelu "Livets bog" nazvan "kozmička svijest".

15. POGLAVLJE

Put ka "kozmičkoj svijesti" vodi kroz razvoj sposobnosti razumijevanja i opraštanja

Prema tome, "kozmička svijest" isto je što i "razvijeni mentalitet" ljudskog bića. Taj je mentalitet cilj velikog procesa stvaranja ili preobražavanja Zemlje. Stupanj je to mentaliteta koji će omogućiti čovječanstvu, kada ga većina bude posjedovala, razumijevanje plana svijeta, a time i usklađenost s uzvišenim procesom stvaranja. Na taj će način čovječanstvo urediti i raspodijeliti obilna planetarna dobra i životne proizvode da nitko više neće morati gladovati i smrzavati se. Nitko neće imati želju za krađom i pljačkanjem drugih. Nitko neće umirati zbog siromaštva ili neumjerenosti. Isti stupanj svijesti predstav­lja tako veliki i obimni mentalni katalog, da će pojedinac moći opažati sve zapovijedi života kao obimni proces učenja od strane Providnosti, koji će nepokolebljivo putem razvoja pamćenja sva bića dovesti do spoznaje velike činjenice: "sve je vrlo dobro". Tako će sva živa bića spoznati istovjetnost plana svijeta s kulminacijom ljubavi bez obzira na njihov sadašnji izgled, razmišlja­nje i ponašanje. Svaki pokret, svaka vibracija, svaki čin je Božja manifestacija, jest svjetlost i ljubav, a time i stvaranje blagostanja za sva živa bića. Uistinu, biti u skladu s tim stvaranjem predstavlja ispunjenje najvećeg evanđelja života ili ostvarenje slavne božične poruke anđela: "Mir na Zemlji".

Naša iskrena želja za sve ljude je da što prije nauče razumjeti sve ono što danas ne vole, sve što žele progoniti; naime, pomoću pravog razumijevanja moći će oprostiti onim ljudima za koje osjećaju da su im nanijeli nepravdu, kao i ljudima koji su ih klevetali ili su im uništili životnu radost. Isključivo kroz vježbanje u opraštanju može se doći do "kozmičke svijesti". Međutim, budući da čovjek ne mora na taj način vježbati s ljudima prema kojima osjeća potpunu simpatiju i ljubav, jer je ovdje već sve oprošteno, on može otvoriti nebeska vrata jedino tako da s ljubavlju zagrli sve svoje neprijatelje. Dakako da to nije lako, pri čemu oni vjerojatno neće prihvatiti ili razumjeti takav zagrljaj; no, mi to možemo činiti u svojem umu. Ne postoji takav neprijatelj kojeg na taj način ne možemo prihvatiti u svojem srcu i time osloboditi naš sjajni duh

42 Martinus

od tamnih mrlja, koje nas trenutno sprječavaju u opažanju druženja s vječnim Ocem kroz sve sfere i zone, kroz prostor i vrijeme, kroz cijelu vječnost.

Martinus

PO PITANJU MOJIH KOZMIČKIH ANALIZA

Sa danskog na enleski prevela prevela Anna 0rnsholt Sa engleskog na hrvatski preveo Davorin Gruden

1. POGLAVLJE

Što je potrebno da bi se razumjele kozmičke analize

Za istinsko razumijevanje ili intelektualno doživljavanje najviših analiza ži­vota u obliku prave znanosti - što znači, u obliku logičnog niza misli - koje predstavljaju vječnu sliku svijeta, potreban je određeni mentalni i psihički ra­zvoj. Zato bi moglo biti od velike važnosti za tražitelja da mu se o tome pruži nešto više informacija. Do spoznaje se dolazi u mjeri u kojoj pojedinac ima razvijene intelektualizirane osjećaje. Drugim riječima, mora postojati određe­na ravnoteža između osjećaja i inteligencije pojedinca. Tamo gdje je ta ravno­teža savršena, dolazi do mentalnog razvoja koji nazivamo "ljubav". Ljubav je, dakle, intelektualizirani osjećaj. Osjećaj koji nije intelektualiziran ili logičan, može u najboljem slučaju predstavljati očitovanje onoga što nazivamo "senti­mentalnost", a u najgorem slučaju može predstavljati mentalnu manifestaciju koju nazivamo mržnja. Pravu ideju ili istinsko razumijevanje nekog predmeta nije moguće steći putem mržnje ili putem sentimentalnosti, budući je to samo jednostrani pogled na njega. Nepotpuno se opažanje nalazi u korijenu svake religiozne i svjetovne netrpeljivosti. Opažati neki objekt putem uravnoteženih osjećaja i inteligencije - što znači posve nepristrano - čovjeku daje sposobnost ispravnog podešavanja i opažanja te doživljavanja prave istine. Pristranost je ta koja uvijek boji istinu u korist mržnje ili sentimentalnosti. Ovaj je mali, ele­mentarni pregled ljudskog podešavanja i prijemljivosti za najveće probleme života dan zato da bi pomogao proučavateljima mojih kozmičkih analiza u oslobađanju od pogrešnog razumijevanja istine, tj. od pristranosti.

4b Martinus

2. POGLAVLJE:

Osjećajno biće i intelektualno biće

Osjećaji se razvijaju kroz iskustva osjećaja, a inteligencija kroz iskustva inteli­gencije. Što podrazumijevamo pod iskustvima osjećaja i iskustvima inteligen­cije? - Pod iskustvima inteligencije podrazumijevamo sve znanje koje netko stječe putem računanja, čitanja i učenjem. Jasno je da čovjek može steći veliko znanje na temelju ova tri faktora; no, to znanje, čak i kada predstavlja vrhunac u obliku doktorskog ili profesorskog stupnja obrazovanja, nije nikakvo apso­lutno ili konačno znanje, kada su u pitanju vječne činjenice, što znači: stvarna osnovna analiza svemira; besmrtnost živih bića; postojanje sudbine, ljubavi i sposobnosti otkrivanja misterija stvaranja. U pogledu stvarnog znanja o tim pitanjima, intelektualno biće je neuko, primitivno biće, i to samo zato što se ti realiteti nikako ne mogu doživjeti isključivo pomoću inteligencije ili intelekta. Ti realiteti vibriraju u obliku energije koja se jedino može doživjeti opažanjem ili osjećajima, pa stoga ne predstavljaju "iskustva inteligencije", već "iskustva osjećaja". Isto kao što "iskustva inteligencije", što u ovom slučaju podrazumi­jeva "teoriju", ništa ne znače onome tko ih ne zna koristiti ili iz njih izvući zaključke; tako su i "iskustva osjećaja" bezvrijedna ili bez značenja za onoga kome nedostaje inteligencije da bi na temelju njih donio ispravne zaključke. To, drugim riječima, znači da čisto "osjećajno biće" također ne može doći do pravih analiza vječnih činjenica. Ono se razlikuje od "inteligentnog bića" po tome što se barem bavi tim činjenicama. Vrlo je religiozno, no, njegovo zna­nje, opažanje i izražavanje u religioznom području ne predstavlja apsolutno istinite logične ili intelektualne analize. Kako njegova iskustva osjećaja zbog nedovoljne inteligencije ili smisla za logiku u njegovoj svijesti stvaraju opa­žanje ili ideju koja je zapravo nelogična, takav pojedinac, a da i sam toga nije svjestan, postaje "fanatik". On zagovara to svoje pretpostavljeno pravo i nepo­grešivo opažanje ili uvjerenje kao apsolutno "jedino spasenje", dok istovreme­no pokazuje strastvenu netrpeljivost prema svakome tko ima drukčije ideje od vlastitih opažanja ili shvaćanja. A obzirom da nema razvijenu inteligenciju ili sposobnost analiziranja, njegova je netrpeljivost ili ljutnja prema svakom drukčijem mišljenju potpuno nedirnuta ili nesmanjena, bez obzira koliko su ta druga mišljenja logična ili u skladu s istinom i stvarnošću.

Po pitanju mojih kozmičkih analiza 4 7

3. POGLAVLJE

Visokointelektualno ljudsko biće

Kao što smo vidjeli, sama inteligencija ili sami osjećaji ne mogu omogućiti "viđenje Boga", što zapravo znači realno opažanje i razumijevanje vječnih či­njenica. Za to je potreban potpuno drukčiji sastav svijesti. Ovdje dolazimo do treće vrste ljudi koji imaju toliko razvijen smisao za logiku ili jasnu inteli­genciju, kojom upravlja materijal znanja iz područja osjećaja, da oni pomoću vlastite svijesti mogu razumjeti životne uvjete drugih bića, njihovu tugu i radost, njihovu nesreću i patnju. Pojedinci koji su u znatnoj mjeri došli do tog stupnja, koji na svojem vrhuncu, u obliku "univerzalne ljubavi", predstavlja čvrst temelj apsolutne sreće, ne mogu manifestirati misao, riječ ili djelo, a da istovremeno ne osjećaju njihov utjecaj na svoju okolinu. Oni stoga osjećaju da povrijediti druga živa bića znači povrijediti same sebe, te stoga, u mjeri u kojoj prevladava taj osjećaj, nisu u stanju nikoga povrijediti. Oni ne mogu ubiti zato što snažno osjećaju bodež u vlastitim grudima. Oni pomažu čak i najmanjoj životinji ili biću u nevolji s istim poštovanjem, radošću i ljubavlju kao da je riječ o djetetu njihove vlastite vrste. Oni su postali "Božja objava", stvoreni na njegovu sliku i priliku.

Prema tome, takvi pojedinci mogu osjećati ili opažati vibracije u područ­jima na kojima je velika većina ljudi manje ili više neosjetljiva, i koji su stoga u tim područjima u odgovarajućem stupnju još uvijek uspavana bića. Dakle, ta spomenuta bića doživljavaju, pomoću svojih razvijenih osjećaja i odgova­rajućeg smisla za logiku, svoja svakodnevna iskustva u područjima na kojima su ostala bića manje ili više uspavana, i postaju stoga uvježbani u razmišljanju i zaključivanju u kojem većina na zemlju navezanih, grubih, materijalističkih bića, zbog svojih još uvijek primitivnih osjećaja i načina razmišljanja, nije vješta, bez obzira koliko bili priznati kao znanstvenici u fizičkim područjima. I upravo smo zbog toga obavezni ta bića priznati kao prave "visoke intelek­tualce".

48 Martinus

4. POGLAVLJE

Visoka intelektualnost ili biti jedno s Ocem

Dakle, "visokointelektualno" biće je, u apsolutnom smislu, čovjek koji osjeća kako život svih ostalih bića pulsira u njegovoj vlastitoj nutrini, koji istovre­meno ima taj osjećaj pod kontrolom i koji ima jednako razvijenu inteligen­ciju, tako da se njegova manifestacija javlja u potpunom skladu s vječnim zakonima života. Svemir je na taj način postao istovjetan s njegovim vlastitim organizmom. On je postao "jedno s Ocem".

Osjećati se "jedno s Ocem" znači imati toliko razvijene osjećaje i tako razvijenu inteligenciju ili smisao za logiku, da se čovjek nikada ne postavlja iznad vječnih zakona, te da u toj slijepoj nadmoći ne prakticira štetni kriti­cizam i suprotstavljanje tim zakonima; već naprotiv, da pri potpuno budnoj dnevnoj svijesti život doživljava kao vječnu mudrost, da je "sve vrlo dobro", i da u najdubljem smislu riječi, cijelim svojim umom i duhom izgovara ove riječi: "Oče, neka ne bude moja, nego Tvoja volja".

Dakle, biti "visokointelektualan" znači, ne na temelju vjerovanja već na temelju apsolutnog znanja, počivati u toj božanstvenoj sigurnosti koju jedinu ništa ne može omesti, znači živjeti u apsolutno najvišem i jedinom pravom obliku postojanja.

5. POGLAVLJE

Savršeno opažanje primitivne misaone klime

Kritizirati nešto, proklinjati ili nazivati nešto "đavolskim", "đavolskim trikovi­ma", "zlim", "paklenom kaznom", "grješnim", "djecom sotone", itd., predstavlja misaonu klimu koja može potjecati samo od pojedinaca koji imaju dovoljno razvijene osjećaje da mogu opaziti te realitete u svakodnevnom životu, ali imaju nedovoljno razvijenu inteligenciju ili smisao za logiku da bi prepoznali te realitete kao neizbježne dijelove božjeg stvaranja. Na mogućnosti očitova­nja najviše ljubavi temelji se sav život i čitavo postojanje, a isti ti realiteti u vječnom poretku svijeta predstavljaju nosive stupove te ljubavi. Zbog toga što im nedostaje smisao za logiku, pogled gore spomenutih bića na stvarne činje­nice također je postao nesavršen. Takvim pojedincima u potpunosti nedosta­je profinjenost koju omogućuje pravi pogled na te realitete kao na neophodan

Po pitanju mojih kozmičkih analiza 4 9

plan - odgovarajuću kariku u božanskom stvaranju ljubavi ili svjetlosti. Dakle, njihovo opažanje apsolutne stvarnosti tih događanja postaje zabluda koja se temelji na pogrešnom osjećajnom opažanju. A kako je pogrešno osjećajno opažanje istovjetno neljubaznosti, tada i tumačenje tih realiteta od strane nekog pojedinca također poprima neljubazni oblik. Izrazi kao što su: "zlo", "paklena kazna", "djeca Sotone", itd. i njihovo opažanje da ljudi koji ulaze u te realitete moraju biti "spaljeni", "mučeni" ili moraju trpjeti sve "najgore paklene kazne", predstavljaju misaonu klimu koja čovjeka nikako ne može nadahnuti da "okrene desni obraz kada je udaren po lijevom".

Misaona je to klima koja više sliči mržnji nego ljubavi. No, obzirom da je stvorena zbog nedovoljne inteligencije u odnosu na osjećaje, što znači zbog neznanja pojedinca, jasno je da takav pojedinac nikako ne može biti "viso­kointelektualan", bez obzira koliko znanje ili akademske stupnjeve imao na drugim područjima. A opažanje sina božjeg - "jer ne znaju što čine", ovdje je još očiglednije kao "visokointelektualno" opažanje nego u bilo kojem drugom slučaju.

6. POGLAVLJE

Po pitanju ideje da su "Božji putovi nedokučivi"

Drugim riječima, biti "visokointelektualan" znači isto što i biti "ispunjen lju­bavlju", a to je isto što i "voljeti sve i svakoga s razumijevanjem". Takvo biće ne može kritizirati, prezirati ili se pogrešno ponašati prema bilo kome ili bilo čemu; on, naime, opaža i vidi Boga kao činjenicu i kao najdublji izvor svakog oblika manifestacije, svakog oblika stvaranja i u svakom iskustvu.

Opažanje koje tek djelomično uviđa da je Bog uzrok cjelokupnog stva­ranja i poriče da je Bog uzrok svega što se javlja kao "nesavršeno", "pogreš­no", "loše", "ružno", "neugodno", itd., i koje te osobine pripisuje nekome pored Boga, ne pruža intelektualni uvid u misterij pravih analiza i zakona stvaranja. Osnivači i sljedbenici takvog opažanja ne mogu ni na koji matematički način pokazati ili potvrditi njegovu istovjetnost s apsolutnom istinom ili s najvi­šom pravdom i ljubavlju. Oni su stoga nesavršenstvo svojeg opažanja prikrili duhovnim "anestetikom" da su "Božji putovi nedokučivi". I pod utjecajem te droge, koja uzrokuje priviđanje ili hipnozu, njihovi nesavršeni osjećaji nalaze oduška u nerazumijevanju, ljutnji ili mržnji prema svim onim bićima koja su počela prozirati "Božje putove".

50 Martinus

7. POGLAVLJE

Opažanje koje potiče vjeru u smrt umjesto vjere u život

Međutim, imajući u vidu da se iza prethodnih izraza "zlo", "paklena kazna", "djeca Sotone", itd. nalaze stvarne pojave, iako u potpuno drukčijem smislu od onoga koji im pripisuju ta neljubazna bića; oni koji u potpunosti poriču postojanje tih realiteta, pa čak u potpunosti poriču Boga ili sve što se može smatrati duhovnim, također se ne mogu smatrati "visokointelektualnima", bu­dući da to njihovo poricanje ukazuje na posvemašnji nedostatak materijala osjećajnih iskustava. Zbog tog nedostatka osjećaja oni žive u uvjerenju da se rješenje zagonetke života može pronaći u mjerama, težinama i vibracijama. Oni su stoga potpuno nesvjesni velikog nesklada njihovog opažanja sa stvar­nošću. Kada bi se rješenje zagonetke života moglo pronaći u mjerama, težina­ma i vibracijama, onda bi postojala samo "materija", "tvar" ili "kemikalije".

No, da li je netko ikada vidio da materija, skup tvari ili kombinacija ke­mikalija može samostalno misliti ili analizirati? Može li stroj biti izumljen i stvoren na neki drugi način osim od strane živog "nešto" koje posjeduje inte­ligenciju i znanje, i koje je preduvjet nastanka tog izuma? - To je potpuno ne­moguće! Svaka stvorena stvar ukazuje na stvoritelja. No, istraživanje koje teži ka pronalasku rješenja misterija života u mjerama, težinama i vibracijama, ne može nikako biti "znanstveno" u pravom smislu, jer se temelji na opažanju koje smatra da nešto može nastati iz ničega, na opažanju koje prihvaća stva­ranje bez stvoritelja, na opažanju koje od materije čini najviši izvor postojanja, i time upućuje na vjeru u smrt umjesto u život.

8. POGLAVLJE

Materijalistički tražitelji i "univerzalna ljubav"

Sasvim je prirodno da se takvi ljudi u apsolutnom smislu također ne mogu smatrati "visokointelektualnima", bez obzira na to koliko se nazivali predstav­nicima moderne znanosti koja se temelji isključivo na mjerama, težinama i vibracijama. To nije rečeno kako bi se omalovažila spomenuta znanost, koju sam označio u svojim ranijim djelima kao početak "Svetog duha" ili jedinog pravog i apsolutnog znanja. Rečeno je to samo zato da bi se naglasila isti­na ili stvarne okolnosti i kako bi se razorila sugestija, koja u obliku slijepog

Po pitanju mojih kozmičkih analiza 5 l

povjerenja u zemaljsku znanost, u područjima na kojima nije kompetentna, predstavlja moderni materijalizam i potiče nove hipnotizirajuće dogme. One su u određenom stupnju još naivnije i primitivnije od užasnih religioznih dogmi koje su u određenom smislu u skladu s logikom ili stvarnošću budući da stavljaju Stvoritelja iza svega stvorenog, dok "znanstvene" dogme uveli­ke ismijavaju sve što je izvan dosega "znanstvenih mjernih instrumenata", ne shvaćajući da se "Stvoritelj" nikada ne može vidjeti ni mikroskopom ni tele­skopom, i da takvim produljivanjem vida pomoću tih instrumenata oni ne mogu vidjeti Njega - već samo Njegovo stvaranje. Takvi tražitelji još uvijek ne razumiju da se "stvoritelj" može vidjeti samo pomoću potpuno drukčijeg "instrumenta", a to je "univerzalna ljubav" koja jedina odgovara "valnoj dulji­ni" koja izravno otkriva Stvoritelja, koji je vječni izvor života ili veliko rješenje zagonetke postojanja.

9. POGLAVLJE

Bića koja ograničeno razmišljaju i zato ne mogu "vidjeti Boga"

Prema tome, put ka "viđenju Boga" vodi samo kroz "univerzalnu ljubav". Samo ta ljubav može stvoriti takvu ravnotežu u umu, takvu neovisnost koja je neop­hodna da um ne bi bio ograničen ili presnažan u nekim područjima, što u oba slučaja dovodi do pogrešne slike o Bogu. A obzirom da je stvarna slika Boga ili slika svijeta, koja kako u velikim tako i u malim pojedinostima predstavlja najsuptilniju logiku, apsolutno korisna u svim područjima, i stoga predstavlja univerzalnu mudrost za sva živa bića, za sve i svakoga; pojedinac mora doći u kontakt s tom logikom jer inače neće biti na istoj "valnoj duljini" s ključnom notom svemira, pa uslijed toga neće moći razumjeti ili doživjeti ona područja s kojima nije u kontaktu. Upravo smo vidjeli kako osjećajna iskustva bez od­govarajućeg smisla za logiku dovode do toga da čovjek razmišlja ograničeno, da nešto proklinje, a nešto blagoslivlja. A budući da je sve izraz Boga to znači da takvi pojedinci proklinju jedan dio Boga, i zbog toga je njihovo znanje o svijetu, njihovo opažanje Boga u istoj mjeri nesavršeno. Njihova je sposob­nost razumijevanja misterija života još uvijek uspavana.

Isti je slučaj s pojedincima koji imaju previše razvijenu inteligenciju u odnosu na njihova osjećajna iskustva. I oni ograničeno razmišljaju, obzirom da razumiju isključivo pojmove mjera, težina i vibracija. No, kako je Bog nešto više od tih pojmova, takva bića također ne mogu "vidjeti Boga". Nj i-

Martinus

hova je sposobnost u tom smislu latentna, kao i kod prethodno spomenutih bića.

10. POGLAVLJE

Sposobnost doživljavanja Boga svemira

Kao što iz gore iznesenog možemo vidjeti, nužno je potreban talent da bi se moglo "vidjeti Boga"; da bi se mogla doživjeti stvarna slika svijeta; da bi se došlo do velikog rješenja svih zagonetki - do "živog nešto". Taj je talent, da­kle, identičan sposobnosti nepristranog opažanja, jer svaka pristranost stvara prejaku sklonost nečijeg opažanja prema omiljenom području, a istovremeno odbojnost prema neomiljenom. Njegova potraga postaje jedno "gledanje kroz prste" po pitanju detalja koji ga otkrivaju u lošem svjetlu, kao i preuveliča­vanje detalja koji ga prikazuju u dobrom svjetlu. Takav pojedinac ne može nikako predstavljati stopostotnu istinu. Možemo zaključiti da sposobnost do­življavanja Boga ili velikih analiza svemira zahtijeva stopostotnu ravnotežu uma, misli i svijesti.

11. POGLAVLJE

Simpatije i antipatije

Što uzrokuje takvu ometajuću neravnotežu? Kao što smo već spomenuli, ona je uzrokovana prevelikim privlačenjem i odbijanjem. No, što je privlačenje i odbijanje u ovom kontekstu? - Da, kao i u svim ostalim životnim iskustvima "električne" prirode, isto se događa i ovdje. Obzirom da je privlačenje i odbija­nje istovjetno osjećanju simpatije ili antipatije prema ovome ili onome u oko­lini pojedinca u njegovom svakodnevnom životu, tada će ti realiteti zapravo biti identični s višim oblikom stvarne "magnetne" funkcije između "Jastva" i predmeta simpatije ili antipatije. Ta je "magnetna" funkcija ili privlačnost i odbojnost, kao i sve ostalo u postojanju, podređena određenim zakonima. Odstupa li ona od njih, odmah će pokrenuti odgovarajući nesklad koji se manifestira u umu ili svijesti dotičnog pojedinca u obliku neravnoteže. U svakodnevnom životu ta je neravnoteža poznata kao "zaljubljenost", "pohle­

pu jjuuriju rnujiri i\u^rniL\iri unuu&u

pa", "žudnja za moći", "taština" itd., što sve predstavlja izraz za preveliku želju ili preveliku simpatiju prema dotičnom objektu. To opet znači da je ovdje, za izražavanje presnažne simpatije pojedinca, potrošena količina energije ili sna­ge koja je bila veća od potrebne u skladu sa zakonima prirode. Taj višak snage koji je potrošen, dakle, nedostaje na drugim područjima i zato ne može ma­nifestirati magnetno privlačenje na tim područjima, kao što je priroda odre­dila. Na tim je područjima simpatija pojedinca u odgovarajućoj mjeri slaba i nepotpuna. Taj je nedostatak više sile ili energije ponekad toliko naglašen, da pojedinac postaje bankrotiran i u potpunosti mu nedostaju simpatije na tim područjima. A tamo gdje nema simpatije, može postojati samo antipatija. A ta se antipatija manifestira kroz svijest pojedinca u obliku mržnje, ljutnje, netrpeljivosti, klevetanja itd.

12. POGLAVLJE

Duhovna ravnoteža i vječni mir, Sveti duh ili veliko rođenje

Međutim, postupno se ti neuravnoteženi uvjeti pojedincu vraćaju u obliku sakaćenja i patnje. Vječni zakoni zahtijevaju ravnotežu, što znači doživljavanje od strane pojedinca ključne note svemira - "vječnog mira" - a to je isto što i jednaka raspodjela energija, od strane same prirode, na pravim mjestima ili područjima. Sve to pojedincu omogućuje iskustvo koje je u knjizi "Livets bog" nazvano "veliko rođenje". Iskustvo je to istovjetno iskustvu koje se spominje u Bibliji; prožimanju "Svetim duhom" u trajnom obliku. Kada netko dođe do tog stanja njemu ne nedostaje energije za stopostotno doživljavanje života u određenim slučajevima, iako je u drugim slučajevima rasipao ili koristio previše energije za doživljavanje života, i time taj potonji oblik doživljavanja nije mogao biti sto posto ispravan, jer se, razumljivo, trošila prevelika količina energije. Kroz neravnotežu, odnosno previše ili premalo simpatije pojedinac nikako ne može doživjeti normalno opažanje svojeg vlastitog postojanja u svemiru, a to opažanje je istovjetno doživljavanju rješenja misterija svojeg vlastitog Jastva; njegove istovjetnosti s Božjim besmrtnim životom, i sve ma­nifestacije svemira kao Božju sveobuhvatnu objavu ljubavi.

i vi u i iinus

13. POGLAVLJE

Najveća prepreka za postignuće najvišeg znanja

Jedno od neuravnoteženih stanja koje uglavnom može najdalje pratiti poje­dinca na njegovom putovanju ka svjetlosti i koje na kraju može postati pot­puna prepreka za doživljavanje najvišeg znanja, jest želja da sjaji. Sve dok je nečija najveća želja zasjeniti druge, ta će želja prožimati njegovu potragu, a da sam pojedinac vrlo često toga i sam nije svjestan. Ta potraga tada postaje samo puka "utrka", produžetak borbe ili trošenje energije da bi mi prvi mogli doći do znanja, da bi ga onda naš bližnji mogao dobiti samo kroz nas; umjesto da ona predstavlja izraz stvarne želje da u sebi njegujemo uzvišenu ljubav ili to da "volimo svojeg bližnjeg kao samoga sebe". Potraga takvog pojedinca tada ne postaje poticaj da se odrekne vlastitog dobra kako bi pomogao svojem bližnjem; već postaje "gomilanje", osvajanje duhovnih dobara, manifestacija želje za zlatom; postati bogatim; preneseno na duhovnu razinu. Takva bi bića, prema tome, mogla postati duhovni "kapitalisti", kada želja za isticanjem ne bi predstavljala najveću prepreku stjecanju najvišeg duhovnog bogatstva. Ne može se osvojiti dozvola da se "vidi Boga", ona ne može biti poklonjena kao "nagrada" za "utrku", koja je potaknuta ili uzrokovana strahom da bi bližnji mogao stići prvi. "Kraljevstvo Božje" nije predmet natjecanja. No, to naravno ne znači da takvi pojedinci ne mogu steći ili nagomilati veliko znanje, napro­tiv. Ali budući da pravo znanje nitko ne može doživjeti sam od sebe, sve dok je ono izraz gomilanja ili želje da se zadovolji taština i želja za moći, duhovno znanje takvih pojedinaca, tamo gdje nije ukorijenjeno u dogmama, može biti isključivo teoretsko. Nagomilano znanje predstavlja tek praznu etiketu za ono što oni sami još nisu doživjeli. Njihovo "veliko znanje" ili pretpostavljeni "vi­soki duhovni standard" predstavlja samo vanjski sjaj, samo niz "lijepih riječi" No, obzirom da takvo znanje, kao što je poznato, impresionira ili raduje samo "budale", samo među njima takvi pojedinci mogu pronaći svoje sljedbenike i obožavatelje; oni mogu postati vođe malih "religioznih udruženja" ili grupa, i na taj način donekle zadovoljiti svoju taštinu.

ru jmuriju rnujiri Kuzrmuuri unuiitu

14. POGLAVLJE

Svako tko se uzvisi bit će ponižen

Ali, budući da ništa što je izgrađeno na obmani ne može opstati, onda ta­kva udruženja, koja se više temelje na zadovoljavanju taštine i želje za moći nego na pravoj ljubavi prema čovječanstvu, također ne mogu opstati. Takva se udruženja raspadaju jedno za drugim, jer ne mogu zadržati svoj ugled udru­ženja "svetih", "vjernih" i "spašenih" zbog klevetanja, zavisti i borbe za vodećim položajima među sobom i zbog mržnje, netrpeljivosti i neprijateljstva prema drugim duhovnim pokretima, kod kojih se boje konkurencije. No, njihovi su "članovi" dobili dobra i dragocjena iskustva, napravili su jedan mali korak ka razumijevanju riječi velikog spasitelja svijeta: "Jer svaki koji se uzvisi bit će ponižen ".

15. POGLAVLJE

Kome se počinje približavali Kraljevstvo nebesko, kozmička svijest ili najviše znanje

Gore opisane analize nisu usmjerene protiv nikoga, budući da ja, u najvećem mogućem stupnju razumijem da se nitko ne može ponašati na drukčiji način od onoga koji predstavlja izraz njegovog trenutnog stupnja evolucije. Takav bi napad, osim toga, bio potpuno besmislen jer se apsolutno nitko od onih pre­ma kojima je napad usmjeren ne bi osjetio pogođenim. Dotična bi bića bila si­gurna u svoju vlastitu "nepogrešivost" ili "bezgrešnost". Oni bi, naprotiv, prije osjećali da je napad usmjeren prema drugim religioznim pokretima, koje oni, zbog njihovog nesvjesnog straha od konkurencije, smatraju "lažnima", djelom "mračnih sila", kao "đavolje djelo" itd. Prema tome, ove analize nisu namijenje­ne takvim bićima, već naprotiv, onima koji su počeli doživljavati ili razumjeti njihovu istinitost: onima koji su se počeli probijati kroz labirinte i zavojite putove taštine; onima koji su počeli otkrivati da nisu tako napredni kao što su mislili da jesu; onima koji su se počeli osjećati malenima, počeli su se osjećati poput djece po pitanju religiozne znanosti. Upravo se takvim bićima počinje "približavati" "kraljevstvo nebesko", što znači "Sveti duh", "kozmička svijest" ili pravo znanje o životu.

30 marunus

16. POGLAVLJE

Zašto čovjek ne bi trebao suditi ili biti netolerantan prema drugima

No, prije nego što nastavim, dozvolite mi da istaknem da prethodno spome­nute pojedince koji pripadaju osjećajnoj ili inteligentnoj kategoriji ne treba gledati kao "žrtvene jarce", kao na nesretne i beskorisne sugrađane u društvu; već naprotiv, takav je stav isto toliko naivan i u suprotnosti s vječnim zako­nima kao i stav da su djeca suvišna u društvu. Kao što djetinjstvo predstavlja prolaz ka čovjekovoj zrelosti, tako i te dvije kategorije predstavljaju stupnje­ve razvoja koji neminovno predstavljaju vrata ka sferi poniznosti, koja pred­stavlja veliko predvorje univerzalne ljubavi, i koja jedina omogućava ulaz u "hram", "svetište" i "najsvetije od svetih". Kao što se djeca nalaze na putu ka zrelosti, tako se i spomenute kategorije neizbježno nalaze na putu ka "velikoj mudrosti", na putu ka "viđenju Boga", ka iskustvu velike ljubavi, bez obzira koliko su danas netrpeljivi, ambiciozni i puni osude prema drugima. Stvarno savršeno biće sve takve pojave može samo opažati kao djetinje ponašanje u svakodnevnom životu, ili kao ponašanje pojedinaca koji još uvijek "ne znaju što čine".

Takvi pojedinci, međutim, mogu čak pokazivati veliku ljubav ili simpatiju na njima bliskim područjima, kao što su obitelj, rođaci, prijatelji i nereligiozne osobe, kao i prema stvarima koje su njima najvažnije u životu, iako mogu biti posve neosjetljivi i puni osude prema svemu što im je strano.

Ne smijemo zaboraviti ogromnu korist, neprocjenjivu požrtvovnost i borbu, pa čak i po cijenu vlastitog života, koju velik dio tih bića u obliku istraživanja materijalističke znanosti, manifestira za čovječanstvo. Svaka zlo­namjerna kritika, netrpeljivost i osjećaj nadmoći nad tim bićima može pred­stavljati misaonu klimu koja pokazuje da takva osoba sama ne posjeduje po­niznost ili duboko poštovanje prema svemu i svakome, koji nastaju iz sposob­nosti razumijevanja i doživljavanja stvarnog života, vječne istine, kraljevstva koje još nije od ovoga svijeta.

17. POGLAVLJE

Dobro tlo za novi kozmički impuls svijeta

Stigli smo i do treće vrste bića, do onih čiji su osjećaji i inteligencija donekle uravnoteženi i koji ih, bez obzira posjeduju li previše ili premalo osjećaja, uvi­jek imaju pod kontrolom zdravog razuma. Budući da zdravi razum ili inteli­gencija stvara sklad između manifestacija pojedinca i zakona svemira, tada će magnetna privlačnost takvih pojedinaca u odnosu na različite okolne faktore u njihovom svakodnevnom životu biti u ravnoteži.

Snažna ili pretjerana želja za određenom stvari uzrokovana je nedostat­kom razuma. Želja ili osjećaji dobivaju prevlast i pretjerivanje manifestira i stvara nesreću, koja predstavlja karakteristiku dviju prethodno opisanih kate­gorija. Dakle, nesreća nije prisutna u biću čiji su osjećaji i razum toliko razvi­jeni i u takvom skladu da ključna nota njegovog karaktera postaje istovjetna s "univerzalnom ljubavlju", koja predstavlja potpunu ravnotežu ili nepristra­nost između pojedinog Jastva i njegove okoline. Drugim riječima, na toj se ravnoteži temelji sposobnost razumijevanja, a time i prijemljivost za velike analize života.

Kao što je spomenuto u petom poglavlju knjige "Livets bog", te se ka­tegorije mogu nadalje podijeliti na daljnje kategorije i dijelove, a ovdje ću samo spomenuti da se bića koja pripadaju kategoriji ravnoteže i koja pripa­daju dvjema kategorijama neravnoteže, naravno, ne nalaze na istom stupnju evolucije, već se javljaju u stupnjevima. Zato se samo oni koji ne pripadaju uobičajenim religioznim dogmama i knjigama mogu nazivati "visokointelek-tualnima"; time oni predstavljaju "dobro tlo" za sjeme "novog kozmičkog im­pulsa svijeta".

18. POGLAVLJE

Reakcije osjećajnog i intelektualnog bića na moje interpretacije uzvišenih činjenica

Budući da moja predavanja, moje djelo "Livets bog", magazin "Kozmos", kao i simboli predstavljaju sjeme tog impulsa svijeta i informaciju o vječnim či­njenicama, i budući da su oni svima dostupni, jer su moja predavanja javna a

58 Martinus

moje knjige svatko može kupiti, nemoguće je izbjeći da neke sjemenke padnu na tri vrste tla: na tlo inteligentne, osjećajne i uravnotežene kategorije.

S obzirom da inteligentni ljudi mogu samo vibrirati u okviru čisto fi­zičkog materijala iskustva, i zato materijal duha ili osjećaja smatraju pukom fantazijom, oni se mogu smatrati "kamenitom podlogom" za to sjeme. Oni su pravi "materijalisti". Njihove omalovažavajuće i neuke primjedbe o mojim objašnjenjima uzvišenih problema predstavljaju izraz njihovog stupnja razvo­ja i njihove nezainteresiranosti za više znanje.

Osjećajna bića, zbog prevelike količine taštine u njihovoj svijesti u od­nosu na razum, gledaju na svoje shvaćanje života kao na "jedino spasenje", pa vide konkurenciju u svakom nepoznatom učenju. Prema tome, netrpeljivost i protivljenje predstavljaju dio njihove prirode koji se najlakše očituje protiv mojih objašnjenja uzvišenih činjenica. No, nadam se da su svi prijatelji mojeg prosvjetljujućeg djela shvatili da su takva bića nedužna, jer je njihov način ponašanja rezultat njihovog nezrelog stupnja svijesti, i da oni stoga ne znaju što čine i zato bi bilo potpuno neprirodno ne susretati takva bića s razumije­vanjem i naklonošću.

19. POGLAVLJE

Ona bića u kojima "slika Božja"postaje vidljiva u njihovom svakodnevnom životu

Kada su u pitanju "bića ravnoteže", najviša ili najrazvijenija među njima su ona koja nemaju želju za isticanjem. Bića su to koja su tiha, ljubeća i puna razumijevanja prema svemu i svakome. To su bića kojima nije teško šutjeti kada su drugi željni pokazati svoju mudrost. To su bića koja ne teže za moći i slavom. To su bića koja više vole živjeti nepoznata i nezamijećena, i u jav­nost izlaze samo kada ih zove ne taština, već osjećaj dužnosti. To su bića koja ne žele zasjeniti druge, već koja se razvijaju tiho i prirodno. To su bića koja u visokom stupnju počinju voljeti sve živo, i zato, u jednakoj mjeri osjećaju odbojnost prema ubijanju, ranjavanju i sakaćenju. Manifestira se to na van prema njihovim bližnjima: životinjama i ljudima, kao i na unutra prema "mi­kroskopskim bićima" u njihovom vlastitom organizmu. Zato im ne predstav­lja problem postati vegetarijancima, napustiti možebitne loše navike kao što je pušenje, alkoholna pića i ostale narkotike koji bez iznimke uzrokuju bolest, sakaćenje i ubijanje "mikrobića".

Po pitanju mojih kozmičkih analiza 59

Takva "bića ravnoteže" imaju veliki talent za prihvaćanje sjemena velikog novog kozmičkog impulsa svijeta. Njima su namijenjena moja objašnjenja tog impulsa; moje velike kozmičke analize ili najviše znanje o Bogu; o živom biću; 0 ljubavi; to je hrana za one koji u sebi imaju pohranjene takve dobre kvalitete ili sjeme. Takva bića prihvaćaju vječnu mudrost s poniznošću, zahvalnošću 1 ljubavlju. Oni slušaju, gledaju i čuvaju riječ u svojim srcima. I u njihovom svakodnevnom ponašanju i manifestaciji tiho raste "slika Božja".

20. POGLAVLJE

Kada je netko razočaran svojim prijateljima koji nisu zainteresirani za duhovnu znanost

Razumije se da bi prijatelji mojeg rada voljeli da što više njihovih poznanika i prijatelja ima udjela u sjemenu i znanju koje je dostupno zahvaljujući mojem radu. Oni zato pokušavaju, iz svoje ljubavi prema djelu, pridobiti druge da proučavaju literaturu i da dolaze na predavanja. No, ponekad se događa da su ti prijatelji ili poznanici više ili manje predstavnici dvaju prethodno spo­menutih oblika manje dobrog tla. Ta bića tada kritiziraju, a ponekad se ljute i suprotstavljaju djelu. Nasreću, to se događa tek u malobrojnim slučajevima; no, prijatelji su djela, koji su se nadali pozitivnom ishodu njihovih nastojanja, naravno, razočarani i počinju misliti da je moj prosvjetljujući rad možda pre­težak za većinu ljudi, i da stoga samo malobrojni mogu prihvatiti novo sjeme. U prvom me redu ta činjenica potaknula da napišem ovu knjigu i na taj način objasnim stanje stvari.

21. POGLAVLJE

Kako bi se ljudi za koje duhovna znanost predstavlja životnu osnovu trebali ponašati prema drugim bićima

Kao što su moji prijatelji vidjeli, postoje, dakle, tri vrste tla, od kojih je samo treće ono pravo. Od strane druga dva mogu doći uglavnom samo zlonamjerne kritike i protivljenje. Zato je neophodno razviti sposobnost ispravnog prosu­đivanja, kako čovjek ne bi pokušao utjecati na pogrešna bića. Oni imaju svoje

60 Martinus

vlastite životne ideale, svoj vlastiti put ka svjetlosti. Bilo bi pogrešno miješati se u njihov život. Oni koji su sposobni prihvatiti, sigurno će postupno doći. "Nije med taj koji dolazi ka pčeli, već je pčela ta koja dolazi ka medu".

Osim toga, oni koji proučavaju moje djelo moraju vidjeti jesu li i oni, poput onih koje smo prethodno spomenuli, vođeni taštinom. Taština se još može pronaći kod onih koji su zainteresirani, a koji se još uvijek nalaze na granici između kategorija neravnoteže i ravnoteže, što se može odraziti u želji za brojnim sljedbenicima, umjesto za kvalitetnim sljedbenicima. To je upravo suprotno onome što nam govori zdravi razum, naime: da je bolje težiti kva­litetnim, nego brojnim sljedbenicima. Mnogo više vrijedi tisuću ljudi sa sto­postotnom prijemljivošću i voljom za radom, od deset tisuća ljudi koji imaju samo deset ili dvadeset posto prijemljivosti. Ostalih će devedeset ili osam­deset posto samo pružati otpor i prema van će biti samo pogrešno i štetno predstavljanje rada. Prema tome, najvažnija je kvaliteta, dok je brojnost manje važna. Postojanošću kvalitete također raste i postojanost djela, a ta činjenica u visokom stupnju dolazi do izražaja u mojem radu.

22. POGLAVLJE

Kada koristim izraz : "Moj Otac i ja smo jedno"

Kako su moja predavanja javna, nemoguće je izbjeći da na ta predavanja dođu ljudi koji nisu upoznati s mojim radom. Nekima se od tih ljudi moja preda­vanja mogu, u određenom stupnju, činiti neobična ili čak hvalisava; pa čak i onima koji bi inače bili prijemljivi. Ono što posebice vrijeđa takve ljude jest to što sam ja, u interesu istine, dužan reći: "Moj Otac i ja smo jedno", i da je moj prosvjetljujući rad bio rezultat "prožimanja od strane Svetog duha". Takve se izjave, dakako, doživljavaju kao taština ili bogohuljenje. Takvo opažanje može uslijed toga, već u skladu s temperamentom slušatelja, djelovati na njihov ina­če prijemljiv um, tako da on slabi i uzrokuje neku vrstu bijesa.

No, ovdje mogu samo istaknuti uputu koju je dao veliki učitelj i osnivač Kršćanstva, naime to "da se drvo poznaje po svojim plodovima" i da se ta­kođer prisjetimo shvaćanja "ne sudi, jer kakvim sudom sudiš, takvim će ti se suditi".

23. POGLAVLJE

Izvor iz kojeg crpim svoje znanje

Kada pisac piše knjigu ili kada predavač drži predavanje, oni obično daju in­formaciju o izvoru iz kojeg crpe svoje znanje. Kada držim predavanje i sam se osjećam obaveznim reći svojim slušateljima o izvoru iz kojeg crpim svoje znanje. Ja svoje znanje nisam dobio od drugih ljudi, iz postojeće literature ili bilo kakvim univerzitetskim obrazovanjem, kao što je obično slučaj sa učite­ljima, već sam ja sam izvor čitavog svojeg znanja, budući da imam sposobnost opažanja koja još nije uobičajena. To me ni na koji način ne obavezuje da to držim u tajnosti, i da uslijed toga prikrivam pravo podrijetlo svojeg znanja, naročito zato što taj izvor predstavlja ostvarenje obećanja u koje bi trebao vjerovati svaki pravi kršćanin, jer je ono bilo izgovoreno od strane najvišeg autoriteta te religije, a ono glasi da će svi doći do rješenja misterija života. To obećanje glasi:

"No, posrednik, Sveti duh, kojeg će Otac poslati u moje ime, on će vas naučiti sve stvari i podsjetiti vas na ono što sam vam rekao."

"A kada on dođe, on će poučiti svijet o grijehu, o pravdi i sudu." "No, kada dođe on, duh istine, on će vas uputiti u čitavu istinu."

24. POGLAVLJE

Moje kozmičko iskustvo ili iskustvo Svetog duha

Što to obećanje znači i kakve veze ono ima s mojom literaturom i mojim pre­davanjima?

Ispravno razumijevanje tog obećanja predstavlja mjerilo za moj rad koji je istovjetan s pravim "plodovima".

Krist, koji nije dobio svoje znanje od drugih ljudi ili na nekom učilištu, stekao je iskustvo da se znanje može dobiti na potpuno drukčiji način od čisto materijalnog, zemaljskog oblika. A to što je takvo znanje uvijek bilo uzviše­no, apsolutno istinito i ljubeće znanje, nadahnulo ga je da ga nazove "Svetim duhom".

Budući je duh isto što i svijest, tada je "Sveti duh" isto što i "sveta svijest". Sasvim je prirodno da su učenici bili zbunjeni po pitanju takvog stupnja svi­jesti i iz njega proizlazećeg znanja, jer oni nisu imali takvu svijest; a isto se

ponavlja i dan danas kada su na tisuće ljudi potpuno neuki o pravoj prirodi takve svijesti. No, Isus je izjavio da će ju svi dobiti, i da će ih ona naučiti o svim stvarima. Nama je poznato iz učenja kršćanske religije da je taj duh na Duhove prožeo učenike i oni su govorili "tuđim jezicima", što naravno ne zna­či "stranim jezicima", već podrazumijeva stranu i novu mudrost. Isto je tako rečeno da je taj događaj popratila neka svjetlosna pojava u obliku "plamenih jezika", koja je sjala nad glavama apostola.

No, te nam svjetlosne pojave pružaju dokaz da je duh u tim davnim vre­menima nekoliko puta prožeo neka bića. Možemo se vratiti sve do Mojsija, koji je čuvao ovce u pustinji. Što je bio gorući grm i kakav je to bio glas koji mu je rekao da izuje svoju obuću, jer je tlo na kojem je stajao bilo sveto? Niti glas niti vatra nisu bili fizičke, već duhovne prirode. Mojsije je na taj način do­bio sposobnost komuniciranja s duhovnim realitetima, dobio je novu svijest, koja ga je preobrazila u velikog vođu Izraelskog naroda.

Nešto se slično dogodilo Pavlu koji je bio obasjan bijelom svjetlošću na putu u Damask. Nije li i njegova svijest bila preobražena - nije li se njegov "govor" preobrazio od neprijateljskog u govor sljedbenika?

No, ako su se takve stvari događale u prošlosti, zašto se ne bi i danas mo­gle događati?

Kada sam ja, u dobi od 30 godina, nekoliko puta bio prožet snažnim duhovnim ili nadfizičkim svjetlom, i doživio različite varijacije vatrenog kr­štenja, a rezultat je bio taj da sam također "govorio tuđim jezicima", što znači, govorio sam iz novog znanja, iz razumijevanja koje prethodno nisam imao, zar to nije ista božanska pojava koju su doživjele biblijske osobe?

S obzirom da moji govori, tekstovi i simboli, onima koji to mogu razu­mjeti, dokazuju da je ono o čemu ovdje govorim istina, a to također mogu potvrditi i moji najbliži suradnici, koji su me upoznali tijekom svih tih godi­na, tada se ja ne osjećam samo ovlaštenim, već i obaveznim upoznati druge s mojom vlastitom sposobnošću doživljavanja pomoću Svetoga duha, ili onoga što je bilo obećano svakome pojedincu kada sazrije vrijeme. Zasigurno bih bio izdajnik stvarnih činjenica kada bih prikrivao to svoje stanje, samo zato što bi me neki ljudi u svojem neznanju i naivnosti mogli smatrati bogohulni-kom, a posebice zato što znam da su ta bića mala djeca po pitanju uzvišenog znanja, i stoga ne znaju što čine.

25. POGLAVLJE

Garancija da su moje kozmičke analize istovjetne s vječnom istinom

Da je moj prosvjetljujući rad nastao pomoću Svetoga duha može se prepo­znati po činjenici da moje analize u svakome području dovode do ljubavi. To je u cjelini jedna velika podrška za ispunjavanje zapovijedi "ljubite jedni dru­ge". To je ništa manje nego matematičko rješenje o "besmrtnosti", o tome "što čovjek posije, to će i žeti". To je vječno uzvišeno postojanje vidljivo na fizičkoj razini, preobraženo na niže i učinjeno dostupnim za zemaljske oči i uši.

Sam sam živi dokaz da čovjek može doći do tog znanja na neki drugi način od do sada priznatih i usvojenih od zemaljskih ljudi, koje sam ja kroz svoj rad učinio dostupnim svakome tko ima sposobnost i želju da vidi, čuje i doživi.

Prema tome, svaka optužba protiv mene kao "bogohulnika", kao "pre­varanta", kao "oholog" i "samoljubivog" itd., nema temelja u stvarnosti, jer se bazira na neznanju, taštini i netrpeljivosti.

Djelovati protiv mene znači djelovati protiv istine. Djelovati protiv istine znači prekoravati sunce; to je prkošenje putanji zvijezda.

Kao daljnja garancija istovjetnosti mojeg rada s istinom može se reći da je on, za one koji imaju želju i sposobnost da ga proučavaju, matematički izra­čun svega što se događa u božanskom, sveobuhvatnom planu svijeta, koji ima otkupljujuću važnost za nepobitno inteligentnu i ljubeću svrhu. To je ponov­no, za naprednog duhovnog tražitelja, vrhunska garancija na kojoj se temelji istovjetnost s istinom ili stvarnošću nekog pogleda na svijet. I svako opažanje svijeta koje odstupa od toga, očigledno predstavlja veću ili manju prijevaru.

26. POGLAVLJE

Zašto moja misija može biti i postati samo svjetlost

Onima koji na taj način ne mogu proučavati moj rad i koji stoga ne mogu doći do spomenute garancije mogu samo predložiti da prouče jesam li ja na bilo koji način u svojem radu poticao tamu. Zar moje velike kozmičke ana­lize nisu uvijek nepristrano pokazivale izvore patnje i izvore sreće? - Poku­šajte pronaći da li su ti izvori u skladu sa suštinom onoga što je napisano u

iv tu i urius

Bibliji i ostalim velikim religioznim djelima, i pronaći ćete čudesnu i divnu usklađenost u principima. Osim toga, ne želim zatvoriti bilo kojeg čovjeka u bilo kakvo udruženje, sektu ili religiju temeljenu na mojem radu, već težim tome da svatko zadrži svoju punu slobodu istraživanja, potrage i pronalaženja svjetlosti unutar svih područja na kojima se može pronaći svjetlo, i da se na taj način nauči jasno misliti i jasno doživljavati. Tada je moj rad, moja misija samo svjetlost, samo može biti svjetlost i samo može postati svjetlost. Martinus

PUT KA INICIJACIJI

Sa danskog na cnlcski prevela prevela Anna 0rnsholt Sa engleskog na hrvatski preveo Davorin Gruden

1. POGLAVLJE

Svakodnevni život na Zemlji božanstvena je avantura

Put ka organskoj inicijaciji, koju sam u "Livets bog" (Knjiga života) nazvao "veliko rođenje", može se sažeti u jednu jedinu riječ - "poniznost". Poniznost nije kompleks manje vrijednosti nastao iz ropskog mentaliteta koji je podre­đen drugim ljudima, već je to, naprotiv, istovjetno čistoj i apsolutno normal­noj svjesnosti o vlastitom nesavršenstvu ili mentalnoj ograničenosti. S ta­kvom spoznajom o samome sebi otvara se svijest, a time i poštovanje prema svemu što je savršeno, u kome i gdje god se pojavilo. Čovjek se na taj način automatski usklađuje s najsavršenijim načinom vlastite evolucije ka vječnoj svjetlosti. Poniznost, dakle, predstavlja ključ od "vrata mudrosti". Pod "vra­tima mudrosti" ovdje se podrazumijeva "inicijacija", "veliko rođenje" koje je istovjetno "kozmičkoj vidovitosti". Kada su u pitanju ljudi, treba naglasiti da se svi oni nalaze na putu ka tim "vratima mudrosti". Drugim riječima, to znači da je svakodnevni zemaljski život zapravo velika avantura. Ta se avantura razlikuje od svih ostalih avantura po tome što to nije samo pjesma, bajka ili umjetnička izmišljotina, već stvarna istina. Ta je avantura objava o čovječan­stvu koje putuje naprijed i naviše prema sjajnom obliku doživljavanja, božan­skom spasenju od tuge i patnje, ka susretu sa samim "Bogom".

6 7

6 8 Martinus

2. POGLAVLJE

Lutanje u tami

To lutanje prelazi preko kontinenata i mora, preko golih pustinja i ledenih polarnih područja, preko smrznutih tundri i stepa, preko rijeka, jezera i po­toka, preko bujnih cvjetnih livada, vrtova, polja i šuma, gore preko krševitih stijena i planina i nadolje kroz duboke i mračne ponore, kroz hladne močvare sa sluzavim crvima i otrovnim isparavanjima, kroz sparnu vrućinu, malarična područja s biljkama iz džungle ispunjenima svim vrstama opasnih, divljih ži­votinja, tigrovima, zmijama, krokodilima i insektima. No, mi još nismo došli do kraja puta. Još uvijek treba priječi nepoznata, prostrana područja, prije nego što dođemo do "vrata mudrosti". Moramo proći kroz strašna, mračna područja smrti, gdje živa bića mogu preživjeti samo ubijajući druga bića. Mi nadalje prolazimo kroz ostala područja, gdje otrovni plamenovi mržnje poti­ču živa bića da lažu, kleveću, ubijaju i usmrćuju jedni druge - ne zato što je to životni uvjet kao u životinjskom carstvu, već samo zato da bi iskoristili jedni druge u tom velikom lutanju. Vječni put prolazi preko bojnih polja s uništava-jućim tenkovima, s grmljavinom topova, sa štektanjem strojnica i bombarde­rima zbog kojih je Božje jasno nebo opasno za gledanje za posljednji pogled umirućih. Još dalje ide put preko raspadajućih leševa, preko ruševina velikih gradova, preko prostranih groblja za vojnike, prenapučenih bolnica, siromaš­nih i gladnih ljudi koje muče epidemije, nestašice, krađa i pljačka. I iz zračnih skloništa, podruma i pećina čovječanstvo vapi prema nebu - koje su oni sami zatrovali i zato ga se ne usuđuju gledati, za velikom i jedinom stvari - "mirom". Njima nije stalo ni do čega drugog.

3. POGLAVLJE

Kada ljudsko znanje postane prokletstvo umjesto blagoslova

Što to znači da je čovječanstvo dobilo nebesko znanje koje mu omogućava da zagospodari elementima? Od kakve nam je koristi to što pritiskom prekidača možemo dobiti svjetlo i vodu? Od kakve je koristi to što netko može priti­snuti dugme i biti uzdignut na 4. ili 5. kat ili još više, ili pritiskom na drugo dugme netko može putovati zrakom stotinama kilometara na sat iznad mora, gradova i zemalja; i da pritiskom na neko drugo dugme netko može putovati

Put ka inicijaciji 6 9

velikim brzinama kilometarskim autoputovima? - Kakvog smisla ima priti­skanje nekog drugog dugmeta koje omogućava stvaranje tisuća strojeva, a tim se strojevima može upravljati pritiskom na dugme, pri čemu smo oslobođeni svakog fizičkog rada i nevolja, kada svaki takav pritisak dugmeta predstavlja veće ili manje sakaćenje nas samih, našeg fizičkog kao i našeg mentalnog ti­jela? Kakvu mi radost imamo od te nebeske nadmoćnosti i moći, što podra­zumijeva tehničko znanje, koje zapravo ne pripada životinjskom carstvu, već je to u skladu s "Livets bog""ljudska" sposobnost ili kvaliteta, koja nam omo­gućuje da letimo iznad oblaka, kada ista ta snaga i brzina istovremeno, dolje na zemlji ostavlja iza tog nebeskog putovanja ruševine, ljude bez domova, ne­sretne i osakaćene; uzrokuje tugu i smrt dok istovremeno mi plovimo iznad oblaka, osjećamo strah i užas od strane naših protivnika ili branitelja zemlje, domova ili ljudi, koje smo bili poslani da uništimo? - Ima li nešto više rado­sti u jurnjavi autoputovima u tehnički čudesnim, luksuznim automobilima, kada se to čini iz istog razloga kao što je gore izneseno, i kada i ovdje postoji opasnost da nas netko slijedi, opasnost od mina skrivenih ispod ceste, od mi­niranih mostova ili sličnih oblika sakaćenja, smrti i naše vlastite propasti? - I zar nije tako širom svijeta? Nisu li rezultati ljudskog tehničkog znanja ili čisto "ljudskog prisvajanja" doveli do "prokletstva" umjesto do "blagoslova"?

4. POGLAVLJE

Doživljavanje smrti umjesto života

Kada govorimo o primjeni tehničkog znanja u ratu i u službi principa ubi­janja, mi, naravno nemamo namjeru optuživati ili kritizirati neki određeni narod ili naciju. Samo želimo naglasiti primjenu tehničkog znanja u službi principa ubijanja. Osim toga, trebamo se prisjetiti da trenutno ništa ne može biti savršenije nego što jest. Nije li tako da svaka strana u sukobu, a time i u ratu ulaže najveće napore da pronađe ono za što oni trenutno vjeruju i razu­miju da je najmudrije i najsavršenije, kako bi dobili ono što im pripada ili što smatraju da im pripada? - U protivnom bili bi nenormalni. Prema tome, sve je trenutno najsavršenije što može biti, uzimajući u obzir prošlost čovječanstva i plan koji Bog ima za budućnost čovječanstva. I zato se trebamo prisjetiti da se pred nama, čovječanstvom, nalazi put ka "vratima mudrosti" ili "vratima svjetlosti". I kao što smo već istaknuli, taj je put obilno ispunjen detaljima. Ne predstavlja li on čitavu orgiju ekstremnih kontrasta, koji dovode do najuža-

7 0 Martin us

snijih i najkrvavijih sudbina s ratom, sakaćenjem, smrću i uništavanjem? - A to je, dakle, put, ne ka "paklu" - već ka "vratima svjetlosti". Taj put nije posut ružama; kamenit je, tvrd i grub, iako on, naravno, ima i svoje svjetle strane. Čovjek je lutao sve dok mu stopala nisu prokrvarila; sve dok nije postao pro­žet tugom, bolom i patnjom; sve dok nije postao ispunjen mržnjom koja je kulminirala u trovanju neba, svjetlosti i topline, koji su inače, tijekom brojnih života davali boju, energiju ili vitalnost, tako da mi više nismo mogli prema njemu čak niti usmjeriti svoj umirući pogled. I tu smo došli do kapitulacije našeg samopouzdanja. Ovdje smo otkrili da, trenutno u svakom pogledu, ovo nije "život", već naprotiv - "smrt".

5. POGLAVLJE

Ključ od vrata mudrosti

No, budući da to ogromno, genijalno tehničko znanje i sposobnosti predstav­ljaju "smrt", što je onda "život"? - Ovdje život za nas postaje jedna velika ne­poznanica koja nam otkriva jednu apsolutnu činjenicu, da mi sada znamo da do sada ništa nismo znali. I tako smo došli do apsolutno najvišeg znanja koje se može razumjeti ili steći na čisto fizičkoj strani "nebeskih vrata". To znanje nije ništa manje nego "ključ" za ta "vrata", a uslijed toga za blještavo i sjajno "carstvo pravog čovjeka" koje se nalazi iza njih.

6. POGLAVLJE

Ponos i poniznost

Prema tome, to veliko lutanje kroz beskrajni lanac života u tuzi i patnji, boli i sakaćenju, nije bilo uzaludno. To nam je donijelo znanje, iako potpuno druk­čije od onoga koje smo očekivali. To nam je pokazalo da trenutno mi nema­mo takvu veličinu ili kapacitet znanja i duha, stvaralaštva i snage volje, kao što smo zamišljali, i time se hvalili. Kako je hvalisanje isto što i "ponos" životni put nas je doveo do pada tog "ponosa". No, gdje je "ponos" uklonjen iz svijesti, tamo preostaje samo "poniznost".

Put ka inicijaciji 71

Ovdje treba shvatiti da je "poniznost" u prvom redu samo "svjesnost o vlastitim nedostacima". "Poniznost" nije, kao što neki ljudi misle, izraz za ula­givanje, nisku ropsku prirodu koja se slijepo pokorava svakoj tiraniji ili zlo­upotrebi. Takva osoba nije "ponizna", već se, naprotiv, ponaša kao netko tko je bio "dresiran" putem straha, okrutnosti i terora. Naravno da takvo stanje nema ništa s velikim rješenjem ili namjerom života u obliku apsolutne sa-mospoznaje, što je smisao i svrha lutanja kroz brojne labirinte života, patnje i poteškoće.

7. POGLAVLJE

Zašto je poniznost apsolutno neophodna

Ovdje moramo razlikovati između "straha" i "poniznosti". Dok se "strah" mani­festira kao prinudno pokoravanje ili "podređenost","poniznost" se manifestira kao prirodna i prava duhovna nadmoć, bez obzira gdje se javlja. S obzirom da je "poniznost", kao što smo već rekli, spontana spoznaja samoga sebe, svojih vlastitih mana i nedostataka, lako je uvidjeti da je takvo stanje svijesti jedino koje može otvoriti "vrata mudrosti" ili apsolutno jedino koje nam može otkri­ti novo znanje i mudrost. Bez spoznaje o vlastitim nedostacima, nema niti go­vora o bilo kakvoj otvorenosti za podučavanje, učenje, savjete i vodstvo; bez takve spoznaje čovjek jednostavno vjeruje da već posjeduje potrebno znanje. A logična posljedica toga je da bi on na podučavanje gledao ne samo kao na nešto nepotrebno, već i pogrešno, obzirom da sam nije svjestan da je njegovo vlastito znanje ili opažanje pogrešno. Netko čak može pokušati uvjeriti druge u to pogrešno znanje, koje on ima na ovom ili onom području, i bori se kako bi bio priznat kao stručnjak u tom istom području, a svakoga tko se ne želi pokoriti tom njegovom pretpostavljenom znanju gleda kao neprijatelja. Da­kle, on je ispunjen mržnjom i netrpeljivošću prema pravim stručnjacima na tom dotičnom području, jer ih on, zbog svojeg umišljenog autoriteta ne može priznati ili razumjeti. Naravno da to vodi u katastrofu. Lažni se autoritet ne može dugoročno mjeriti s pravim autoritetom.

72 Martinus

8. POGLAVLJE

Kada se "mali pojedinac" smatra "velikim"

Taj je lažni autoritet mnogo više raširen nego što se obično misli. On odašilje svoje prazno hvalisanje na velikom području, kako unutar religioznog tako i unutar materijalnog svijeta. Možemo vidjeti kako primitivni skorojevići, što u ovom slučaju znači "mali pojedinci" koji su prebrzo postali "veliki ljudi", u tolikoj mjeri počinju obožavati sami sebe da ih arogancija primorava da po­riču svoje izvorno podrijetlo i položaj, pa čak uzimaju novo ime, jer njihovo prezime i krsno ime nije dovoljno dobro, i na taj način pokušavaju prikriti svoje siromašno podrijetlo. (Ovdje, naravno, moramo izuzeti one slučajeve gdje je razlog za promjenu imena čisto praktične naravi.) No, uglavnom pro­mjena imena nije neophodna samo zato što je netko postao "veliki čovjek". Nema opasanosti da se uistinu "veliki čovjek" ili apsolutni stručnjak u ovom ili onom području izgubi u masi samo zato što ima obično ime. Nije li Hans Christian Andersen poznat diljem svijeta? Ili možda netko misli da bi postao još poznatiji da je uzeo neko drugo ime? Mislite li da bi se njegove knjige prevele na još više jezika da je on prikrio svoje siromašno podrijetlo? Ne, svjetlost genija ili uistinu velikog čovjeka ne može se sakriti, bez obzira na njegovo ime ili podrijetlo. Naprotiv, ime i podrijetlo kod genija se uzdižu na višu razinu i postaju još veći njegovom čašću i slavom.

9. POGLAVLJE

Nije žudnja za bogatstvom i čašću ono što čini uistinu velikog čovjeka

No, uistinu "veliki čovjek" već je odavno nadišao stupanj na kojem je pokre­tačka sila u njegovom životu žudnja za divljenjem i obožavanjem od stra­ne drugih ljudi. On uslijed toga uopće ne osjeća potrebu da bude poznat. U svojem duhu obuzet je stvaralačkom sposobnošću i ima samo jednu želju - da položi rezultate svojih otkrića pred noge čovječanstva, iako davanje tog poklona ponekad može uzrokovati kako glad i neimaštinu, tako i kritiziranje i proganjanje. Zar danas ne postoje umjetnička djela koja su svojem tvorcu donijela samo život u gladovanju i nevoljama, a danas se cijene u tisućama funti, i koja omogućuju spretnim poslovnim ljudima, kojima u potpunosti

nedostaje sposobnost da stvore takvo nešto, mnogo bogatiji život od siromaš­tva u kojem je tvorac tog umjetničkog djela morao živjeti?

Ne, uistinu "veliki pojedinci" nisu bili zaokupljeni mišlju o bogatstvu i zaradi. Oni se stoga, u do sada nesavršenom svijetu, nisu mogli nositi s onim bićima koja su žudjela za zlatom, bogatstvom i slavom, bez obzira na trud, krv i suze njihovih bližnjih. Nije li i danas uglavnom tako? - Nije li u brojnim slu­čajevima zarada od tehničkih otkrića završila u džepovima bogataša umjesto u džepovima izumitelja?

10. POGLAVLJE

Što je karakteristika zamišljene ili umjetne veličine

Mi ovdje ne spominjemo ove probleme kako bismo kritizirali "bogataše". Ta­kva kritika ne bi bila ispravna, budući da "bogataš", kao i "siromah" danas ne mogu biti nešto drugo od onoga što jesu. Oba ta stanja predstavljaju korak ili stadij na putu koji svi moraju proći kako bi mogli napredovati. No, svaki od ta dva koraka pokazuje nam određeni tip ljudi. Kod poslovnog magnata vidi­mo "velikaša" i "bogataša" kojeg masa obožava, no, o kojem je Krist rekao da je njemu nemoguće stupiti u "kraljevstvo nebesko", kao što je devi nemoguće proći kroz ušicu igle. Kod drugog tipa (ovdje mislim na izumitelja, umjetnika itd., koji je iskorišten od strane magnata i stoga mora živjeti u siromaštvu) prepoznajemo genija, koji daje svoje bogate poklone čovječanstvu, iako mu to donosi samo život u gladi, neimaštini i patnji. Kod prvog tipa vidimo čovjeka koji je postao "velik" u očima brojnih ljudi i koji je zato "čašćen" i "slavljen". Zbog njegove velike palače i luksuznih automobila, slugu i vozača, njegovog položaja na burzi i njegovog ogromnog bogatstva itd. ljudi ga smatraju jed­nim od "najboljih" građana društva. Pa ukoliko on društvu daje samo neko­liko postotaka svojeg basnoslovnog bogatstva, u obliku donacija umjetnosti i znanosti, tada ga kite najvišim počastima države ili nacije, pri čemu se on još više bogati i to dovodi do toga da si on počinje umišljati kako je moćan i nadmoćan u odnosu na svoje bližnje.

marim us

11. POGLAVLJE

Bogataš i "ušica igle" ili čuvari praga

Dobro je poznata činjenica da ga takav način razmišljanja ili umišljanja dovo­di do toga da počinje smatrati sebe nepogrešivim u svim životnim područji­ma, kako u religioznim, tako i u materijalnim.

I u čemu je on to bogat? - Nije li bogat zahvaljujući ekonomskom pljač­kanju svojih bližnjih? I nije li postao slavan zahvaljujući rezultatu tog prisva­janja, zahvaljujući "zlatu"? - Zlato sjaji oko njega u obliku lijepog doma, lijepih luksuznih automobila, lijepih slugu, lijepih počasti i "lijepih veza" itd.

No, pljačkanje svojih bližnjih u suprotnosti je s izrekom: "blaženije je da­vati nego uzimati" kao i sa "ljubite svojeg bližnjeg kao samoga sebe", a uslijed toga je u suprotnosti s ispunjenjem zakona ljubavi.

Ništa ne mijenja na stvari to što je to pljačkanje tako dobro kamuflirano i prihvaćeno od strane zakonskog sustava. Zato nije nimalo neobično da takav čovjek ne može stupiti u "kraljevstvo nebesko". - No, može li mu to netko reći? - Ne, to nije moguće. Takav je čovjek postao toliko nepopustljiv u obožavanju samoga sebe, uvjeren u vlastitu nepogrešivost u svakom pogledu, a naročito u pogledu "pljačkanja svojeg bližnjeg" koje se naravno ne naziva tim imenom, već se naziva "poslom", "legalnom trgovinom", uključujući i sve vrste dionica, kamata, pozajmica i si. - Može li ga netko uvjeriti u to da on po tom pitanju nije "stručnjak"? Zar se njegovo shvaćanje ne temelji na fosiliziranom i krista­liziranom načinu razmišljanja da njegov način poslovanja predstavlja najviši idealizam, dok na samoga sebe gleda kao društvenog dobrotvora, a svoje žrtve (radnike i sve ostale, čiju radnu sposobnost on iskorištava) kao nužno zlo ili stvorenja koja moraju "ostati dolje"? Možete biti sigurni da će on sebe doživ­ljavati kao onoga koji "bolje zna" u ovom slučaju. Svatko može vidjeti njegov nadmoćan položaj. Ne, "ušica igle" za njega je zatvorena. Bogatstvo je za njega postalo "čuvar praga".

12. POGLAVLJE

Kada bogataš dolazi u duhovni konflikt sa svojim načinom života

Ovdje je potrebno naglasiti da tip ljudi koji je upravo prikazan predstavlja kulminaciju ili najgori stupanj, i da svi oni koji su u svakodnevnom govoru

rui irtiLijuLiji

označeni kao "bogataši" ne pripadaju tom tipu. "Čuvari praga" onemogućuju u daljnjem napretku "bogataša", tako da je i on, poput svih ostalih bića podre­đen zakonu evolucije. Mi stoga pronalazimo "bogataše" koji su u konfliktu s njihovim načinom života, koji u njemu vide ispraznost i nesmiljenost i koji zbog toga, najbolje što mogu, pokušavaju ublažiti taj njihov duhovni konflikt dovodeći se u sklad sa zakonom ljubavi, i počinju djelovati u korist prirodne i normalne dobrobiti svojih bližnjih. I samo zamislite koliku radost i blagoslov mogu pružiti takvi veliki ili mali "bogataši", dok zakoniti i nezakoniti pljačkaši ili goniči robova još uvijek tlače ljude, drže ih u primitivnosti, siromaštvu i poniženju, čime stvaraju sjeme za revoluciju, rat i sakaćenje.

13. POGLAVLJE

Pravi i lažni "aristokrat"

Što je to "pljačka" i što je to "pravo bogatstvo"? - "Pljačka" je djelo koje vlada i muči još uvijek nerazvijeno čovječanstvo u dva oblika, naime "nezakonitom" i "zakonitom". Čovjek može "pljačkati" protivno zakonima društva i pljačka se u tom slučaju naziva "krađom" označena je kao "kriminal" i dovodi do zatva­ranja i kažnjavanja. No, "pljačka" može također biti prikrivena, što znači tako organizirana da je u skladu sa zakonskim sustavom društva i donosi onome tko ju čini, kao što smo upravo vidjeli, divljenje, čast, odlikovanja i društveni položaj. Takav "zakoniti pljačkaš" u velikoj je mjeri današnji državni ili na­cionalni monetarni ili financijski sustav, sustav obveznica i kamata, kako u državnim tako i u privatnim koncernima. Taj je sustav "pljačkaški" sve dok uzrokuje bankrote, prisilne aukcije, osiromašenje, istjerivanje ljudi iz kuća i domova, i od njih čini prosjake, dok od njegovih pokretača istovremeno čini cijenjene magnate koji žive u luksuzu i obilju, stvarajući pohlepu i lijenost kod njihovih rođaka, i potiče kod njih umišljanje da pripadaju višoj klasi. Jedino se to može nazvati pljačkom. Jedina apsolutna vrijednost ili bogatstvo u životu ili postojanju koja od pojedinca čini više biće, njegova je stvaralačka sposobnost ili njegova radna sposobnost. Radnik koji može obaviti samosta­lan, savršeni rad, mnogo više pripada klasi viših bića od poslodavca, za kojeg on radi, i čija je nadmoć uvjetovana isključivo time što je on naslijedio veliki imetak ili moć, ili bogatstvo do kojeg se došlo špekulacijama. Bez savršene stvaralačke sposobnosti, život i postojanje bili bi potpuno bezvrijedni; čak niti zlato ne bi vrijedilo više od šljake; pa čak ne bi postojao nikakav život.

/ 0 lviuTimus

Vjerovati da netko stvaralačku sposobnost može zamijeniti zlatom ili mrtvim materijalom, i pomoću takve zamjene postati više biće, predstavlja praznovjerje koje je u svim vremenima uzrokovalo rat i sakaćenje, čime je postavilo temelje paklu, koji trenutno bjesni između nacija na našem planetu. Upravo to praznovjerje stvara suprotnost "poniznosti" koju nazivamo "po-

» nos .

14. POGLAVLJE

Isto kao što pojedinci mogu biti bogati i siromašni, tako se i nacije sudbinski javljaju kao bogate i siromašne

Kako je s pojedincima tako je i s nacijama. Isti zakoni, iste greške i isti "ponos" koji vladaju pojedincima u naciji i uzrokuju između njih nesklad, nepravdu i proganjanje, također odlučuju o sudbini te nacije u odnosu prema drugim na­cijama ili državama na Zemlji. Možemo stoga vidjeti da nacije imaju "karak­ter" poput pojedinaca. Neke su nacije nadmoćne, one imaju veliku društve­nu i materijalnu moć i položaj, koje su stekle istim zakonitim i nezakonitim "pljačkaškim metodama" koje su omogućile pametnim i bistrim "poslovnim ljudima" da postanu "bogataši i velikaši". Za čovječanstvo koje se diljem svi­jeta budi postaje očigledna činjenica da takve nacije, poput bogatih magnata, djeluju u uvjerenju u svoju vlastitu moralnu nepogrešivost kako u poslov­nom svijetu tako i u načinu života, i vjeruju da s pravom odlučuju o drugim nacijama i nemilosrdno ih "pljačkaju". Razumljivo je da će te nacije doživjeti posljedice svojeg samoprecjenjivanja i vjerovanja u lažni autoritet. "Ponos" mora pasti kako kod nacija tako i kod pojedinaca. Tako možemo vidjeti nacije koje žive u luksuzu i obilju, kao i nacije koje žive u bijedi i siromaštvu. Kod bogatih nacija kao i kod bogatih ljudi nalazimo potpuni nedostatak razumije­vanja pravih životnih vrijednosti. Njihova je mjera vrijednosti zlato i materija umjesto stvaralačke sposobnosti, koja jedina daje materiji neku vrijednost, i to je jedina stvar koja može dati "nešto" "živom biću".

Put ka inicijaciji 77

15. POGLAVLJE

Pravo se bogatstvo ne može niti kupiti niti prodati

Prema tome, stvaralačka je sposobnost apsolutno jedini oblik pravog bogat­stva. Ona se ne može steći pljačkanjem ili osiromašivanjem drugih. Nju nam nitko ne može darovati, kao što ju niti mi ne možemo nekome dati. Ona se ne može kupiti i ne može se prodati. Ona nema nikakve veze s novcem. To je ta­kođer jedina stvar koja može predstavljati apsolutno "privatno vlasništvo". To je također apsolutno jedina stvar s kojom možemo biti rođeni i jedina stvar koju netko može ponijeti sa sobom iz fizičkog svijeta u razine duhovnih svje­tova i ponovno natrag u novi fizički život. Samo je onaj apsolutno i nepobitno bogat tko je razvio i usavršio sposobnost stvaranja ili manifestiranja, i samo on predstavlja pravog "aristokrata".

16. POGLAVLJE

Zašto pravi aristokrat nije prepoznat

To što gore spomenuti aristokrat danas nije uvijek prepoznat rezultat je pre­vladavajućeg praznovjerja koje od zlata čini mjeru vrijednosti, i koje najčešće označava neku osobu kao "aristokrata" u skladu s njegovim bogatstvom ili njegovim bankovnim računom. Gledano iz kozmičke perspektive, mentalne su sposobnosti jedino bogatstvo, a biće je "bogato" samo na onom području djelovanja gdje se te sposobnosti mogu očitovati. Ono je još uvijek "siromaš­no" tamo gdje su mu sposobnosti i dalje nesavršene.

17. POGLAVLJE

Umjetna razlika u položaju

Kozmički gledano, duhovno siromaštvo nije posljedica fizičkog siromaštva, nestašice, gladi i patnje. Možemo vidjeti da su životinje u prirodi, koje su mentalno mnogo niže od ljudskih bića, u potpunosti opskrbljene svime što im je potrebno za život, tako da se mogu razmnožavati, igrati, kretati i uživati

78 Martinus

u životu. - Nema niti "bogatih" niti "siromašnih". Nema nikakvog monopolizi­ranja životnih dobara. Na tom primjeru jasno možemo vidjeti da nije namjera života da bića u većoj mjeri monopoliziraju materiju ili životne potrepštine od onoga što predstavlja prirodnu potrebu, te da s viškom materije stvaraju umjetnu razliku u položaju ili da se pretvaraju u umjetne aristokrate. Upravo tu istinu potkrjepljuje stara poslovica: "Tko visoko leti, nisko pada". Ponos, koji je dijametralno suprotan "poniznosti", istovjetan je vjerovanju da je neki čovjek, zahvaljujući stečenim dobrima ili sakupljenoj materiji, mnogo više ili savršenije biće od osobe koja ne posjeduje slično bogatstvo. A kako on još nije dovoljno zreo ili duhovno kvalificiran da bi se mogao nositi s osjećajem nad­moći nad svojim bližnjim, postaje neugodan prema svima koji nisu dosegli isti materijalni položaj. On na druge ljude gleda kao na "primitivna" bića koja ima pravo iskorištavati. U velikom broju slučajeva bogataš takva "primitivna bića" ima u potpunosti u svojoj moći. Njegovo ekonomsko preživljavanje u cijelosti ovisi o iskorištavanju koje mu je nametnuo bogataš. Njegova plaća za rad, koji on ponekad obavlja za njega od jutra do večeri, svedena je na naj­manju moguću mjeru, pri čemu bogataš na nju ponekad gleda kao na uslugu koju čini siromahu. A budući da se siromah zbog takve situacije ne može mje­riti s "bogatašem" po pitanju odjeće ili luksuza, već ponekad mora prihvatiti "bogataševu" rabljenu i odbačenu odjeću i ostala dobra, i budući da je primo­ran živjeti u potkrovlju ili u podrumu, na taj se način stvara još ekstremnija ili veća materijalna razlika i njegova pripadnost "nižoj klasi".

18. POGLAVLJE

Simpatije i antipatije bogataša

Lako je "bogatašu" predstavljati "aristokrata". No, obzirom da je takav način života umjetan položaj za koji on nipošto nije zreo (nitko nikada ne može biti dovoljno zreo za osjećaj pripadanja višoj klasi, osim na čisto prirodan način, što podrazumijeva intelektualnu superiornost) on uopće ne vidi "čovjeka" ili "duh" iza "siromašnog" ili bića iz "niže klase", već o njemu prosuđuje isključivo na temelju njegove "siromašne" vanjske pojave. Kada nije otvoreno okrutno i nehumano, njegovo ophođenje s tim bićem uglavnom je "blagonaklono" i "milostivo". Ovdje se ne uzima u obzir mogućnost da taj siromah tu i tamo može pripadati višoj klasi u apsolutnom smislu. Taj je njegov identitet dugo stagnirao i bio kočen njegovom ekonomskom ovisnošću o "bogatašu" ili "po-

Put ka inicijaciji 79

slodavcu". Želi li zaraditi za život, on mora šutjeti i trpjeti. Da to nije tako, ne bi bile potrebni radnički sindikati, policijske snage ili zaštitne mjere čiji je cilj djelovati protiv tih mračnih uvjeta i ograničiti tu mentalnu depresiju, kako se to ne bi pretvorilo u potpuno ropstvo.

Posve je drukčiji odnos bogataša prema ljudima vlastite klase. Prema ta­kvim bićima, a posebice prema onima koji su još bogatiji od njega, on se odnosi s "dubokim poštovanjem", a ponekad je njegovo ponašanje toliko ne­prirodno i pretjerano da je poznato kao ono što nazivamo "snobizam". Tada će on pokazivati pretjeranu blagonaklonost i divljenje, ukoliko nije ispunjen zavišću zbog većeg bogatstva i položaja drugih, što se događa u slučaju kada nema neke posebne koristi od tog poznanstva, i kada mu ono ne može omo­gućiti da zadovolji svoju sve veću žudnju za moći, njegovu nezasitnu glad za time da bude "aristokrat".

19. POGLAVLJE

Zamišljeni viši položaj i "Carevo novo ruho"

Prema tome, društvena "viša" i "niža klasa" isključivo se temelje na "ponosu" ili praznovjerju da je razlika u posjedovanju materijalnih dobara zapravo "pri­rodna", a time i kozmička "razlika u položaju" između pojedinaca, i da to "višoj klasi" daje pravo da vlada, zapovijeda i iskorištava "nižu klasu". Možemo uočiti da je kozmička vidovitost omogućila Spasitelju da iznese opažanje da je boga­tašu nemoguće stupiti u "nebo". Nije nimalo neobično da su mudri ljudi širom svijeta preporučivali "poniznost" kao apsolutno jedini put ka Bogu. Razlog je taj što je "poniznost" jedino podešavanje svijesti koje sprječava da pojedi­nac ne padne u "umjetnu" nadmoćnost ili zamišljenu uzvišenost. Samo "poni­znost" može osloboditi čovječanstvo toga da ono ide uokolo samo u košulji, poput cara u bajci Hansa Christiana Andersena, i da mu se svi ljudi smiju, jer je on vjerovao da je odjeven u najbolju odjeću na svijetu. Teško se može za­misliti bolja slika o ispraznosti arogancije i taštine od ove božanstvene bajke. Umišljenost ili zamišljeni viši položaj, što je prava priroda ponosa, dugoročno ne može opstati na račun apsolutne stvarnosti. Drugi ljudi nisu pod utjecajem tog umišljanja, i prije ili kasnije će otkriti pravu golotinju pojedinca. Samo se pomoću "poniznosti", koja je zapravo istovjetna realnom opažanju njegove mentalne golotinje ili pravog duhovnog standarda, pojedinac može zaštititi od opasne "golotinje", tj. od ponosa i taštine kojima je podlegao car iz bajke.

80 Martinus

20. POGLAVLJE

Vrlo loše prikrivena taština

No, nije samo "bogataš" u svojem najgorem izdanju podložan "ponosu" ili umi-šljanju da pripada pravoj "aristokraciji". Velika većina ljudi dijeli isto to shvaća­nje, naime da je posjedovanje velikog materijalnog bogatstva izraz prave mo­ralne veličine ili bogatstva u apsolutnom smislu. A kako ne posjeduju takvo materijalno bogatstvo niti su ga sposobni stvoriti - već svi oni gladuju i žeđaju za tim da uživaju isto divljenje i "čast" kao i "bogataši" i oni koji pripadaju višoj klasi - oni stoga pokušavaju, najbolje što mogu, svojim ograničenim sredstvi­ma predstavljati sebe kao bogataše, kako bi njihova okolina mislila da pripada­ju klasi "bogataša" ili "aristokraciji". Okružuju se, najviše što mogu, prividnim luksuzom i elegancijom poput bogataša. Jedina je razlika u tome da dok boga­taš posjeduje luksuz koji ga okružuje, ova druga strana samo ga unajmljuje ili ga, u najboljem slučaju, dobiva nakon godina i godina otplaćivanja, pa stoga njegovo vlasništvo postaje tek u trenutku kada je gotovo već istrošen.

Netko može unajmiti konja za jahanje, jahaće odijelo, večernje odijelo i večernju haljinu, kao i luksuzni automobil i ostale stvari koje su potrebne za "organiziranje zabave". Na taj način možemo vidjeti kako taština ili želja za divljenjem oponaša čak i "lažnu" višu klasu. Osim toga, želja da drugi vjeruju da je neki čovjek magnat ili predstavnik "višeg" kulturnog stupnja na svojem vrhuncu ili krajnosti, od njegovih nasljednika čini takozvane muškarce i žene od mode, play boy e ili ostale predstavnike vrlo loše prikrivene "taštine".

21. POGLAVLJE

Primitivna taština kod kulturnog kao i kod primitivnog čovjeka

Istina je da taština sama po sebi nije "grijeh" štoviše, u određenim je domena­ma čak nužnost; no, tamo gdje prelazi mjeru predstavlja želju da se bude nešto posebno, nešto što može izazvati divljenje kod drugih; taština je također želja da se predstavlja "višu klasu", viši "kulturni" stupanj i da se bude "drukčiji" od drugih. Ta je želja potpuno normalna tamo gdje se ne svodi samo na modu, na par cipela ili na ovaj ili onaj šešir, na oblik hlača ili duljinu jakne, na boju kravate i na to da li netko nosi kišobran ili ne. Tamo gdje se "kultura" svodi samo na modu, ona nema ništa zajedničko s višom kulturom. Tamo su ideje

i Ml 1\14 i / N U / ( U l/l

samo privremeni rezultat raspoloženja taštine. Posve opravdano se tu može raspravljati o tome čiji je ukus "najbolji" i čiji su ukrasi najbolji, jesu li to per­nati ukrasi primitivnih bića, njihovi prsteni u ušima, na rukama i nogama, crteži i tetovaže na licu i tijelu, ili slične ideje "kulturnih" bića. Ako se pera stave na glavu ministra ili na glavu Indijanca, ako naušnice stavljaju na uši crnkinja ili bogatašica, ako se boja i puder stavljaju na kožu crne ili bijele rase, to nimalo ne mijenja princip. Jedina je razlika u pristupu i učestalosti upotre­be materijala za te ukrase.

22. POGLAVLJE

Svečano odijelo ne pretvara kriminalca u sveca ili u duhovno naprednog čovjeka

Sigurno je da ljudima koji su živjeli u džungli nisu bili u jednakoj mjeri do­stupni materijali tako visoke i profinjene kvalitete kao civiliziranom čovje­ku, pa su oni stoga morali upotrebljavati grublje i manje pogodne materijale. Umjetnost ukrašavanja samo je pitanje rutine koja se može razviti kako kod primitivnih tako i kod civiliziranih ljudi, i zato ne može predstavljati apso­lutno pouzdanu karakteristiku prave kulture. Kultura je u svojoj najdubljoj analizi zapravo izraz humanosti. Samo humanost može biti istovjetna s kul­turom. No, budući da princip "ukrašavanja" ili "uljepšavanja" mogu koristiti kako primitivni tako i civilizirani ljudi, kanibal kao i diplomat, grešnik kao i svetac, bojanje i pudranje samoga sebe, imati široke ili uske nogavice na hla­čama, dugu ili kratku jaknu, ovu ili onu kravatu, šešir i cipele, nakit i prstenje - sve su to karakteristike nižih stupnjeva svijesti ili nižih oblika kulture. Takvo odijevanje "grešnika" ne pretvara u "sveca", niti obrnuto. Kulturni stupanj nije nešto što netko može obući ili svući, nije nešto što se može staviti na sebe pomoću kista i što može biti isprano kišnim kapima. I tu smo došli do srži stvari. Svjedočimo lutanju cara u njegovoj košulji. Sve dok "taština", koja je pokretačka snaga "ponosa", ne prelazi svoje normalne granice, što znači stu­panj na kojem se ona manifestira na način koji je neophodan zbog prirode, zdravlja i higijene, tako da može odgovarati jednoj savršenoj pojavi, sve do tada ona predstavlja vrlinu. Kada prelazi taj stupanj, taština postaje neprirod­na i pretjerana i nema više dodirnih točaka sa stvarnom logikom. I tek ju tu počinjemo nazivati "taštinom". Prije tog stupnja na nju se gleda tek kao na prirodno samoizražavanje.

Marttnus

23. POGLAVLJE

Kada primitivna "taština" na kraju uzrokuje "poniznost" u arogantnom umu

Zašto čovjek postaje neprirodan, arogantan? Zar uzrok takvog oblika taštine nije, kao što smo već spomenuli, upravo težnja za divljenjem, za time da ljudi vjeruju da je netko osoba od "položaja", da pripada "višoj klasi"? Nije li istina da na taj način netko želi naglasiti da pripada višem kulturnom stupnju od drugih? Upravo takvim neugodnim ponašanjem prema svojem bližnjem ili takvom pretjeranom željom da se predstavlja "viši" kulturni stupanj, čovjek marljivo šije "novu odjeću" koja je u bajci samo careva košulja. Čovjek tako stvara ili prisvaja za sebe najekstremniju modu. Ponosno šeće putovima i uli­cama samo u "košulji", uživajući u "višem" stupnju kulture koju on misli da predstavlja zahvaljujući svojem modernom izgledu. "Ponos" uzrokuje takvo umišljanje ili mentalni stav, a to prije ili kasnije dovodi do pada. Takav pri­kriveni "ponosni" stav, takvo vjerovanje da je netko iznad drugih vrijeđa oko­linu, tako da predstavnike takvih ekstremnih pogleda njihovi bližnji počinju prezirati. Ti bližnji mogu, iako nesvjesno, iza samozadovoljstva nad njihovom zamišljenom veličinom, osjetiti prazninu koja se krije iza vanjske, ponekad vrlo sređene, moderne pojave tih bića. Jednog će dana ovi bližnji razbiti to umišljanje o "veličini" ili položaju, i tako će svijest "izgubljenog sina" biti is­punjena spoznajom o njegovoj kulturnoj golotinji, a ta je spoznaja istovjetna "poniznosti". "Izgubljeni sin" tada će se okrenuti ka stvaranju prave "kulture" ili njegovanju svojeg srca.

24. POGLAVLJE

Ponos na religioznom području

No, "ponos" se ne očituje samo na materijalnom području. Na religioznom području također susrećemo brojna bića koja žive u pretjeranim i umišljenim idejama o svojoj vlastitoj "veličini". Ovdje čovjek toliko ne nastoji kopirati "bogataše" ili na materijalnom bogatstvu temeljenu "višu klasu", već najvi­še kulturne predstavnike poniznosti, kao što su mudraci, proroci i spasitelji svijeta. Prilagođavanje takve vrste samo je po sebi hvalevrijedno ako ta bića predstavljaju model za kultiviranje i humaniziranje vlastite svijesti. U tom

Put ka inicijaciji 83

slučaju čovjek je u velikom skladu sa zakonima svijeta, a njegov će razvoj po­stati skladan i savršen. Ovdje nema govora o "čuvarima praga" ili bilo kakvom "padu", budući da tu ne postoji nikakav "ponos".

Većina ljudi, međutim, ipak nije usmjerena prema jedinoj pravoj i pri­rodnoj "višoj klasi" kojoj pripadaju viša duhovna bića. Visoki položaj tih bića, njihova svjetska reputacija ili mjesto u povijesti, divljenje i obožavanje koje prema njima iskazuju drugi ljudi, imaju isti učinak kao i položaj "bogataša", naime, da predstavljaju veliki predmet "ponosa". Zbog toga smo svjedoci da mnoštvom ljudi upravlja religiozni ili duhovni ponos. Kao i u materijalnom svijetu, i na ovom području mnogim bićima upravlja glasna duhovna "aro­gancija". Da, ta je "arogancija" čak organizirana. Organizirana arogancija ili ponos javljaju se u velikom broju takozvanih "religioznih sekti". No, potrebno je uvidjeti da ponos nije jednako zastupljen u svim sektama. K tomu, trebamo imati na umu da može, dakako, biti prikriven i da se može manifestirati samo u obliku ideja, tako da njegov identitet ponosa nije tako očigledan i jasan, pa je uslijed toga kod brojnih bića prisutan na posve nesvjesnoj razini.

25. POGLAVLJE

Okrečeni grobovi koji u sebi sadrže mrtvačke kosti i svakojake nečistoće

Kako se, dakle, manifestira taj religiozni ponos? Kada netko smatra da je "spa­šen", on vjeruje da pripada "odabranoj djeci Božjoj" i da mu je Bog posebno naklonjen, i zahvaljujući toj naklonosti osjeća se povlaštenim u odnosu na pripadnike drugih sekti i religioznih vjerovanja, u odnosu na "one koji su izgubljeni" ili one koji kroče "širokim putem grijeha". Nije li to ponos? Kada ista osoba neprekidno osuđuje druge ljude i naziva ih "vječno izgubljenima", nije li to ponos? Kada taj čovjek osuđuje ostale sekte ili religiozne zajednice, a jedino na religioznu zajednicu kojoj sam pripada gleda kao na apsolutno jedino spasenje, nije li to također ponos?

Netko bi mogao ustvrditi da su ti ljudi zavedeni posebnim religioznim idejama i učenjem njihove zajednice. Žrtve su praznovjerja da su oni koji se ne žele pridružiti njihovoj zajednici i pokoriti se njenim religioznim dogma­ma i učenju, izgubljeni. Da, to je istina. Oni su žrtve učenja te sekte, ali zašto takvo učenje odgovara tim ljudima? Zašto oni žele pripadati toj sekti? - Zašto se u njima ništa ne buni kod pomisli da neki ljudi trebaju biti "izgubljeni", dok

S4 Martinus

su oni sami posebno odabrani ili uživaju Božju naklonost? Nije li to zato što im takva misao, takvo religiozno učenje u potpunosti odgovara? - Ono je u potpunom skladu s onime što naročito žele. Oni ne vide ništa nepravedno u pomisli da njihov bližnji treba biti "vječno izgubljen", mučen u "paklu", dok oni sami, ne čak niti svojom vlastitom zaslugom već zahvaljujući "milosti", uživaju posebnu naklonost Providnosti ili "Boga", i da će cijelu vječnost doživljavati neograničenu i sjajnu sreću. Nije li to ista sklonost ili, bolje rečeno, isti princip koji ispunjava bogataša, čovjeka koji žudi za posljednjom modom i žene koja ima iste takve želje? - Nije li to ista radost i zadovoljstvo zbog pomisli da nisu poput drugih, već da su profinjeniji i kultiviraniji, i da pripadaju onima koji su "spašeni", što u ovom slučaju znači "višoj klasi"? Koji je tip manje licemjeran? Da li netko vjeruje da je bliže "nebu" promjenom ideje o "višoj klasi" u ideju o tome da je "spašen", promjenom ekstravagancija bogataša, ultramodernih ideja o modi i ostalih oblika prednosti "umjetne" i "oponašane više klase" u religiozni oblik "više klase"? Da li je netko bolji samo zato što ide uokolo i samoga sebe smatra vrjednijim od drugih, nevjernika i grešnika, i na taj na­čin zamišlja da je jedno od Boga posebno odabranih i od "grijeha" spašenih bića, i to samo zato što pripada ovoj ili onoj religioznoj zajednici, zato što ima člansku karticu ovog ili onog religioznog pokreta. Ili netko ide uokolo i osjeća se uzvišenim nad većinom svojih bližnjih i u najboljem slučaju blagonaklono, s visine gleda dolje na "proletarijat" ili na ljude u radnoj odjeći, samo zato što on nosi jahaće odijelo i sjedi na konju, ili se nalazi u luksuznom automobilu, odjeven u skladu s posljednjom modom ? - Doista, farizeji i sakupljači poreza danas su življi nego ikada prije. Okrečeni grobovi, u kojima se nalaze mrtvač­ke kosti i svakojake nečistoće predstavljaju kozmičku analizu spasitelja svijeta o "ponosu" ili kontrastu "poniznosti".

26. POGLAVLJE

Svatko tko se uzdiže bit će ponižen, a svatko tko se ponizuje biti će uzdignut

Netko ovdje može primijetiti da su sve spomenute stvari potpuno bezazlene. Naravno da samo po sebi nije zločin odijevati se u skladu s ovom ili onom modom ili živjeti u obilju; podjednako tako, nije zločin to što su odjeća koju netko nosi ili automobil koji netko vozi kupljeni u gotovini ili na kredit, ili su samo posuđeni. Nisu te stvari ili njihova upotreba u sukobu sa zakonima

humanosti. Tijekom evolucije događa se to da materija sve više postaje po­dređena ljudima. U potpunom je skladu s božanskim zakonom da sve stvari koje ljudi koriste trebaju postati sve profinjenije, kako u tehničkom tako i u umjetničkom smislu. Nije dobro isključivo to što je upotreba tih stvari isklju­čivo rezultat ponosa, kada pomoću tih stvari netko zamišlja i uživa u tome da postavlja granicu između svojeg vlastitog i stupnja evolucije svojeg bližnjeg, i na taj način želi što više pred svima istaknuti svoj "uspjeh". Zbog toga posluga mora nositi posebnu uniformu za poslugu kako bi se naglasio njihov po­dređeni položaj, i kako posjetitelj ne bi pogriješio i pozdravio slugu umjesto "gospodara". Tamo gdje nema vanjskih oznaka, posjetitelji pozdravljaju i po­štuju čisto ljudski aspekt. I tada bi se moglo dogoditi da bi ti pozdravi bili više naklonjeni sluzi umjesto gospodaru. Naša okolina otkriva tu kozmičku istinu da nitko nije došao na ovaj svijet da bi bio služen. Prema tome, posjetitelji se prepoznaju u sluzi, dok na gospodara gledaju kao na nešto strano, nešto nepoznato ili nenormalno. Upravo taj vječni zakon prirode uništava svaki ponos i svaku umjetnu i samonametnutu uzvišenost. Isključivo je okolina ta koja diktira: "Svatko tko se uzdiže biti će ponižen, a svatko tko se ponizuje biti će uzdignut".

27. POGLAVLJE

Još uvijek postoje nezadovoljni "radnici u vinogradu"

Kao što upotreba profinjenih tehničkih sredstava sama po sebi nije grijeh, već naprotiv, predstavlja božanski blagoslov, kada njihova upotreba nije po­taknuta taštinom, već samo pukim uživanjem u savršenstvu i ljepoti stvari; isto tako nije zločin niti grijeh biti član neke religiozne sekte ili udruženja, ili pak pripadati više ili manje ekstremnim religioznim idejama ili učenjima, pod uvjetom da to članstvo ne predstavlja vanjski sjaj, pomoću kojeg netko pokušava na umjetan način zadovoljiti želju za uzvišenim položajem, kojem ne pripada naš bližnji i kojem ne bi trebao imati pristupa. Da, zvuči neobično, no imali smo iskustva s ljudima koji su se nazivali "spašenima", a postajali su deprimirani pri pomisli da će sva bića bez izuzetka biti "spašena", i da apso­lutno nitko neće biti vječno "izgubljen". Što se to pokreće u nutrini takvih "spašenih" bića? - Nije li to zapravo povrijeđena "taština"? Ako će sva bića biti spašena, što znači - doći do istog stupnja razvoja, na kojem ta osoba misli da se nalazi, kakva je u tome radost za one koji misle da su spašeni? - Nije li ovdje

lako uvidjeti da je pojedinac u toj situaciji više uživao u tome da je nadmoćan nad svojim bližnjim, uživao u tome da predstavlja jednog od Božjih odabra-nika, nego što je uživao u ljubavi prema svojem bližnjemu? Da je bio doista nesebičan, on bi radije propao nego dozvolio da njegov bližnji bude izložen svojoj nesretnoj sudbini. Da, on bi osjećao kao najviši blagoslov pomisao da sva bića bez izuzetka mogu doseći taj nebeski stupanj razvoja za koji on misli da mu je dodijeljen.

Prema tome, ovdje možemo vidjeti samo "uzdizanje" farizeja u onima koji misle da su spašeni. Još uvijek postoje radnici u vinogradu koji su se razljutili zbog činjenice da su radnici koji su došli u jedanaest sati dobili istu plaću kao i oni koji su radili cijeli dan. Ljudi još uvijek više vole same sebe nego svoje bližnje, i iz toga proizlazi opažanje da su oni "napredniji" od svojeg "bližnjeg".

28. POGLAVLJE

Lažni Kristi, lažni proroci i lažne okultne osobe

Kada se danas javljaju brojni ljudi koji sebe proglašavaju "Kristom", proro­kom ili nekom okultnom osobom koju je Bog poslao da "spasi" svijet, ali koji nemaju za ponuditi ništa osim te njihove izjave, popraćene nesretnim men­talnim proganjanjem, klevetanjem te ljutitim i zlonamjernim kritiziranjem svih ostalih religija, sekti i duhovnih zajednica - nije li to ponovno težnja za zadovoljavanjem neobuzdane želje da se netko uzdigne iznad svih drugih ljudi? - U protivnom, njihova energija ne bi u tolikoj mjeri bila usmjerena na naglašavanje da su oni "Krist" ili neka druga velika osoba, ili da su u prethod­nom životu bili tako veliki i izuzetni na društvenom kao i na umjetničkom, religioznom ili intelektualnom području, na položaju o kojem danas nema niti najmanjeg nagovještaja o nekoj veličini, a što u okultnom području go­vori o vrhunskoj "naivnosti". Vrhunac u pojavi takvih bića predstavlja njego­vanje umišljanja o njihovoj "visokoj okultnoj" prošlosti, što kulminira u izjavi da su oni "Krist", dok istovremeno, u mentalnom smislu, udaraju na sve strane protiv svih stvarnih osoba čiji položaj predstavlja prijetnju tom umišljenom "Kristu" u njegovom postizanju visokog položaja. Razmislite samo kakvu pa­radu u "košulji" ili okultnu golotinju takve arogantne duše pokazuju svijetu.

29. POGLAVLJE

Što to otkriva lažnog proroka ili lažnu duhovnu osobu

Naravno da sva religiozno tašta bića ne pokazuju tako neograničenu taštinu. Njihova se umišljenost o njihovoj duhovnoj veličini razotkriva u velikoj želji da igraju glavnu ulogu u religioznim ili okultnim pokretima, bilo da drže pre­davanja, pišu knjige ili uče druge, iako za to nemaju potrebne kvalifikacije. Da njihov idealizam nije baš pravi, kao što je slučaj kod lažnog "Krista", pokazuje to što je njihova energija uglavnom usmjerena prema njima samima. Njihova religiozna i okultna energija, njihova pisana djela, njihova predavanja i govori svode se na klevetanje, proganjanje i omalovažavajuće kritiziranje ostalih re­ligioznih i okultnih pokreta, ili drugim riječima, predstavljaju loše prikrivenu zavist, ljutnju i bijes prema tim pokretima, njihovim vođama i osnivačima, a posebice prema onima koji su odbacili suradnju s njima i od kojih se smatraju pogrešno shvaćeni. Sva ta neviđeno drska arogancija razvijenom biću ukazu­je na njihovo potpuno neznanje o okultnoj abecedi ili tek njeno prvo blago naslućivanje, i ujedno otkriva da je pokretačka snaga njihovog "okultnog" ra­zvoja ili idealizma zapravo povrijeđena taština.

30. POGLAVLJE

Kada se mala svijeća takmiči sa suncem

Svakako da od gore spomenutih postoje brojni oblici religioznog ili duhov­nog ponosa i naivnosti; no, njihova je zajednička karakteristika da su u odre­đenom stupnju koncentrirani na ocrnjivanje ostalih religioznih i okultnih pokreta, njihovih vođa i osnivača, dok je njihov pozitivni duhovni impuls uglavnom plagijat i ponavljanje znanja i manifestacija njihovih vođa, pa čak i djela onih ljudi koje progone. Da to, tamo gdje se to jasno pokazuje kao osob­na ljutnja i bijes, može biti samo povrijeđena taština jasno vidimo po tome da se pravi okultizam ili visokointelektualni idealizam, za koji se oni pretvaraju da ga predstavljaju, ne može manifestirati kroz ta primitivna bića, siromašna inteligencijom i osjećajima.

A rezultat je - umjesto nesebičnog idealizma, samo primitivno, životinj-sko samoočuvanje. Oni sada pokušavaju ucijeniti prave autoritete, tako da nji­hova snažnija svjetlost ne bi previše zasjenila njihovu vlastitu svjetlost. Mala

se svijeća takmiči sa suncem. Svim je normalnim ljudima posve očigledno i jasno da svijeća neće pobijediti u tom takmičenju. Drugim riječima, ponos se može usporediti s "malom svijećom" koja želi nadmašiti sunce. Zato se ona mora boriti kako bi zasjenila opasnu svjetlost sunca koja bi inače bila presnažna za malu svijeću. Maloj svijeći, što se više bori u korist svoje taštine, postaje sve gore, tako da ne samo da njezin plamen postaje sasvim neznatan na snažnoj sunčevoj svjetlosti, već se na neprirodan način njeno fizičko tijelo topi i ostaje bez fitilja, zbog čega njena svjetlost postaje sve nestabilnija. Pri­rodni je to zakon koji neizbježno dovodi do toga da "ponos mora pasti", što dovodi do "poniznosti" u svijesti pojedinca, odnosno apsolutne spoznaje o vlastitom nesavršenstvu. Upravo se zahvaljujući toj samospoznaji "izgubljeni sin" vraća svojem "Ocu", što znači vraća se normalnoj procjeni samoga sebe, a time i prirodnom skladu sa životom ili svojim "bližnjima". Bez tog "pada" nema samospoznaje, bez samospoznaje nema doživljavanja prave ili apsolut­ne istine, a bez poznavanja te apsolutne istine čovjek bi još uvijek lutao uoko­lo u "košulji" iz bajke, manje ili više izložen podsmijehu, ruganju i ismijavanju od strane svoje okoline.

31. POGLAVLJE

Ponos predstavlja najučinkovitije zatvaranje osjetila za viša okultna iskustva ili kozmičku vidovitost

U gornjem smo prikazu donijeli kraći pregled najekstremnijih predstavni­ka "ponosa". Naučili smo kako je "poniznost" dijametralno suprotna svakom samoprecjenjivanju ili pogrešnom viđenju samoga sebe, kao i prevelikom obožavanju i divljenju samome sebi. Sasvim je prirodno da netko s takvom iluzornom ili pogrešnom prilagodbom svijesti i osjetila nikako ne može biti u skladu s "ljubavlju prema bližnjem". S takvim prevladavajućim samoobožava-njem čovjek svoje bližnje može samo smatrati manje vrijednima. Da bi čovjek zadovoljio potrebu za samouzdizanjem, on mora u odgovarajućem stupnju tlačiti svoje bližnje. Biti tlačitelj svojih bližnjih, što je isto što i biti tlačitelj života, znači biti protiv stvaralačke snage svemira ili snage Providnosti; to znači zapovijedati gromu i munji. Želja je to da se promjeni putanja sunca i zemlje, da se podučava i zapovijeda Bogu. Nije potrebna kozmička vidovitost kako bi se uvidjelo da se čovjek s takvim stavom u svojoj svijesti zatvara za najvišu i najjasniju stvarnost. "Ponos" predstavlja najučinkovitije zatvaranje

fut Ka inicijaciji

osjetila za najviše kozmičko ili intelektualno razumijevanje života. Kako može neka arogantna osoba zadobiti povjerenje drugih bića osim na čisto bračnom području? - Nitko ne povjerava svoju tugu i nesreću hvalisavim i uobraženim ljudima. Nitko ne bira za intimnog prijatelja i suradnika tog istog hvalisavca. I tko može podučavati, voditi i na ostale načine dati intelektualnu podršku bićima koja u svojem hvalisanju i lažnom samopouzdanju gledaju na svoje primitivno i nesavršeno stanje kao na intelektualnost i savršenstvo, i to u tolikom stupnju da sebe smatraju višim bićima od drugih? - Tko može podu­čavati učenike koji vjeruju da su mudriji od učitelja? - Može li prekidanje ili zatvaranje puta ka stvarnom razumijevanju života biti učinkovitije ili stvar­nije nego u takvom slučaju? - Mogu li "čuvari praga" biti stvarniji nego tamo gdje je biće tvrdoglavo u umišljanju o vlastitoj "nepogrešivosti" ili "sjajnom savršenstvu"? Naprednom čovjeku ovdje postaje očigledno i to da je ne ponos već suprotni stav u svijesti, što znači "poniznost", ono što je potrebno da bi netko mogao prihvatiti kako fizičku tako i mentalnu podršku i objašnjenja, i na taj način dobio pristup putem razumijevanja ili visoke intelektualnosti ka znanju ili otkrivanju stvarnog i pravog života - "ljubavi".

32. POGLAVLJE

Čovjek postaje prijatelj i iskazuje puno povjerenje samo čovjeku koji je ispunjen razumijevanjem i ljubavlju

Za onoga koji voli sva su vrata života širom otvorena. Zar se čovjek ne obraća ljubećem biću kada je žalostan ili kada mu je duša opterećena tugom, patnjom i nesrećom? - Nije li točno da bi svi više voljeli imati ljubeće i savršeno biće za svojeg suradnika? - Nije li to isto savršeno i ljubeće biće koje bi netko volio vidjeti u svojem supružniku, u svojem prijatelju, u svojem susjedu, u svojim nadređenim i podređenim kolegama na poslu, u svojem savjetniku ili učitelju ili u bilo kojem biću koje predstavlja našeg bližnjeg? - Zar se čovjek ne otvara, iskazuje povjerenje i otkriva intimne stvari takvom biću koje je ispunjeno ljubavlju i razumijevanjem? - Tko bi mogao pokazati takvu naklonost prema očigledno hvalisavom i bezosjećajnom biću, koje sa svojeg zamišljenog "viso­kog" kulturnog stupnja, koji je najčešće obilježen samo velikim bankovnim računom, dostojanstveno i prezrivo okreče glavu od svake molbe i žali što ne može pomoći, dok istovremeno zahvaljuje Bogu da ne pripada proletari­jatu ili siromašnoj i primitivnoj "nižoj klasi", već nasreću pripada "bogatoj" i

9 0 Martinus

kulturnoj "višoj klasi". Dopustite mi da ovdje spomenemo da ovdje izneseno ni na koji način ne izražava ogorčenost prema arogantnom pojedincu, jer to ne bi bilo baš primjereno, budući da je arogancija kao i svaki oblik onoga što nazivamo "zlim" nešto što apsolutno svi moramo proći u našem vječnom spi­ralnom kruženju ili evoluciji. Ukoliko danas možemo reći da smo oslobođeni "ponosa", to je onda samo zato što smo mi jednom bili ponosni. A ako nismo bili ponosni, onda se neizbježno nalazimo na putu da to postanemo. Stoga nema niti najmanjeg razloga da netko izražava ogorčenost ili likovanje nad današnjim ponosnim bićima. Ovdje su, međutim, analize "ponosa" toliko na­glašene samo zato da bi poslužile kao materijal za duhovno istraživanje. Naša namjera ovdje nije ukrašavati, kamuflirati ili prikrivati stvari, već, naprotiv, što točnije ih prikazati onakve kakve jesu kako bi lakše bile prepoznate i kako bi pružile istinitu sliku stvarnosti.

33. POGLAVLJE

Kako čovjek putem spoznaje o vlastitom nesavršenstvu dolazi u kontakt s evolucijom i stvarnim životom

Kao što smo već spomenuli, mi kod svojeg bližnjeg ne pokušavamo naći rav­nodušnost, hvalisanje i ponos ili obožavanje prikrivenog ili lažnog stupnja evolucije. Mi isključivo tražimo "ljubav". Ljubav je najveći i najdublji cilj po­trage svakog zemaljskog čovjeka. No ljubav ne može postojati a da nije isto­vjetna s poniznošću. Kao što smo već rekli, poniznost je isto što i apsolutna spoznaja o vlastitim "savršenim" i "nesavršenim" stranama; ta samospoznaja je pak istovjetna s apsolutno pravim znanjem o "živom biću". Poznaje li netko svoje vlastito savršenstvo, tada on ima poštovanja prema svima onima koji su dosegli viši stupanj "savršenstva" od vlastitog. On ih počinje voljeti kao ideale i primjere vlastitog nastojanja prema "savršenstvu" i uslijed toga pokreće kod takvih bića energiju, užitak i radost jer nas imaju kao svoje pristalice, učenike i suradnike. Mi smo se povezali s velikim energetskim centrom evolucije, i on nas vodi naprijed i naviše prema najvišim vrhuncima života.

rut Ka inicijaciji

34. POGLAVLJE

Što je to "poniznost"

Ukoliko poznajemo naše vlastito "savršenstvo", mi tada znamo da nas Pro­vidnost ili Bog neće ništa više voljeti bez obzira na to koliko je divno i sjajno to isto "savršenstvo" po pitanju stvaralaštva i visoke intelektualnosti. Ako je ta spoznaja o našem vlastitom savršenstvu prava i apsolutna, mi ćemo onda jasno razumjeti da je samo pitanje vremena kada će i drugi doći do istog stupnja razvoja, kao što je također samo pitanje vremena kada ćemo mi sami doći do još savršenijih stupnjeva razvoja iznad nas, do kojih su neki već danas došli. Ta nas savršena i apsolutna samospoznaja priječi da dobijemo i najma­nji osjećaj da smo bolji ili više voljeni od ostalih bića od strane života, Pro­vidnosti ili Boga. Prema tome, takva spoznaja u nama ne ostavlja ništa što bi moglo uzrokovati farizejsko obožavanje vlastitog stupnja evolucije, niti prezir prema onima koji se još ne nalaze na istom stupnju kao i mi. Upravo takvo potpuno pročišćeno stanje svijesti, oslobođeno potrebe za samoobožavanjem, nazivamo "poniznost".

35. POGLAVLJE

Poniznost uklanja "čuvare praga" i otvara vrata inicijacije za "izgubljenog sina", koji na taj način postaje jedno sa svojim vječnim

Ocem

Prava "poniznost", dakle, nije lažno samopodcjenjivanje zbog kojeg živimo u niskom i ropskom postojanju u okovima snobizma. Naprotiv, "poniznost" je jedino apsolutno pravo i zrelo prilagođavanje svakom obliku stjecanja višeg "okultnog" znanja. Ona predstavlja prvi, osnovni uvjet za svakog savršenog "okultista" ili visoko intelektualno postojanje. Onaj tko nije postao ponizan, tko ne priznaje svoje vlastito "nesavršenstvo", taj ne poznaje ograničenja svo­jeg opažanja ili sposobnosti manifestacije, i nikako ne može u okultnom smi­slu ili na ispravan i pravedan način procjenjivati ili suditi o bićima i stvari­ma koje susreće. On stoga u svojem samoobožavanju pokušava preobratiti mudre ili visoko intelektualne ljude, pa čak i spasitelja svijeta, ukaže li mu se mogućnost da ga sretne. On objavljuje rat religijama, sektama, udruženjima i osobama koji mu ne žele odati poštovanje, dok se istovremeno ne ustručava

92 marnnus

podilaziti nemoralnim bićima i na brojne se načine sigurno kreće onuda "gdje se niti anđeli ne usude prići", samo kada misli da je to u korist njegove umi­šljene uzvišenosti. To kretanje, gledano iz aspekta "kozmičke kemije", pred­stavlja eksperiment s nepoznatom eksplozivnom snagom, to je kombinacija kozmičkih kemikalija ili vrsta misli koje neizbježno moraju doći u sukob sa zakonom ljubavi ili božanskim poretkom svijeta, isto kao što svaka pogrešna kombinacija snažnih fizičkih kemikalija mora rezultirati katastrofom, razoča­ranjem, bolom i patnjom, umjesto radosti i zadovoljstva, do kojih bi došlo da su se kemikalije pomiješale na ispravan način. Ta katastrofa nije ništa manje nego spoznaja o ispraznosti njegove zamišljene "uzvišenosti" i nepogrešivosti, spoznaja o oslanjanju na pogrešnu procjenu o bližnjima i ostalim stvarima. S tom spoznajom, ta pogrešna procjena, koju je on objavljivao, pada na njegovu vlastitu glavu. On sada može prepoznati da to prosuđivanje koje je iznosio o svojoj okolini, bićima i stvarima više priliči njemu samome nego što odgovara okruženju i bližnjima. On sada osjeća, zahvaljujući svojoj vlastitoj okultnoj golotinji, svu ledeno hladnu noćnu studen "ponosa" ili egoizma. I u svojem mentalnom smrzavanju i drhtavici, on vapi svojem nebeskom ocu ili Bogu da mu dopusti da bude jedan od njegovih "slugu". I ovdje "poniznost" pobjedo­nosno ulazi u svijest "izgubljenog sina". On više ne želi preobratiti niti proroke niti mudrace, niti na bilo koji način određivati putanju sunca. Otkrio je svoju mikroskopsku neznatnost u ogromnom svemiru. Otkrio je da nije tako velik i silan kao što je o sebi mislio. Priznao je da zapravo u kozmičkom smislu ništa ne zna. I s tom spoznajom on je sada po prvi puta dovoljno čist ili razvijen da bi mogao slušati Božji govor, odnosno govor bližnjih. Sada taj govor odjed­nom postaje njegovo područje interesa, i on ga pažljivo i s poštovanjem sluša. A "bližnji" sada uživa u poštovanju i povjerenju, razumijevanju i simpatiji koje pronalazi u toj osobi, koja ga je prije, mentalno gledano, prezrivo gurala u stranu kao primitivnog člana "proletarijata", nevrijednog da bude u njegovoj blizini. On mu sada rado otvara svoje srce. "Izgubljeni", ali sada ponizni sin gleda ravno u otvoreno srce i um, i tu pronalazi "Život" i ljepotu, savršenstvo i Boga. I u prethodno toliko preziranom pripadniku "proletarijata" izgublje­ni sin ponovno susreće svojeg vječnog Oca. "Poniznost" je uklonila "čuvare praga". Uslijed toga nebeska svjetlost sjaji i zrači prema njemu od svih bića i svih stvari. Vraćanje kući postalo je inicijacija i otvorilo je vrata ka rješe­nju zagonetki života. Prema tome, "poniznost" je "ključ" svekolike mudrosti, a time i "ključ" za doživljavanje "jedinstva s Ocem" ili postajanja poput Boga ili "slikom Božjom". Bez "poniznosti" zatvorena su vrata ljubavi. A bez ljubavi nema mudrosti, nema "nebeskog" blaženstva, nema Boga.

Martinus

BRAK I UNIVERZALNA LJUBAV

Sa danskog na enleski prevela prevela Mary McGovern, asistirali Harald Berglund, Frank Kjerup i Adam O'Riordan

Sa engleskog na hrvatski preveo Davorin Gritden

1. POGLAVLJE

Mentalna zbunjenost čovječanstva

U današnje vrijeme vlada velika zbunjenost u pogledu sposobnosti ljudi da vole ili osjećaju naklonost, u pogledu njihova braka i pogleda na seks. To se očituje kroz stanje koje stvara vrlo mnogo tuge, brige, zavisti, ljubomore, nesretne ljubavi, pa čak i umorstava i ubojstava. Malo se drži do zavjeta vjer­nosti i vjenčanih listova. Osim toga, tu su seksualne nastranosti, perverzije, sadizam, kleptomanija, piromanija i slično. Nešto što također stvara veliku zbunjenost među ljudima jest činjenica da postoje bića koja osjećaju intimnu privlačnost ili simpatiju prema vlastitom spolu. Ljudi tu lutaju u magli. Oni vide i čuju, ali ne razumiju ništa od onoga što gledaju ili čemu su svjedoci. Kako sve to objasniti?

2. POGLAVLJE

Jedenje plodova s drveta znanja

Čemu mi to u stvari svjedočimo? Svjedočimo činjenici da ljudi jedu sa "drveta znanja". Što je drvo znanja? Drvo znanja je sve što živi, kreće se i postoji oko nas: ljudska bića, životinje i biljke, sve od mikrokozmosa pa do planeta, sunaca, zvijezda i galaktika ili, ukratko, sve u prirodi ili svemiru oko nas s čime uopće možemo doći u kontakt. To je drvo spoznaje o dobru i zlu. Naše je sveukupno

9 6 Martinus

doživljavanje života konzumiranje pojedinosti iz beskrajne strukture ovoga svemira. To je konzumiranje isto što i reakcija na naš kontakt s tim svemirom. Što bi drugo drvo znanja moglo biti? I što bi drugo moglo biti jedenje plodova sa tog drveta? I odakle mi stječemo znanje? Zar ne upravo kroz kontakt s bići­ma i stvarima u našem okruženju, manifestacijama i pojavama u prirodi? Kako bismo mogli živjeti i stjecati znanje bez tog odnosa? Istina je da Biblija govori o drvetu znanja na nešto drukčiji način. Eva govori zmiji: "Plodove sa stabala u vrtu smijemo jesti, samo plod sa drveta znanja o dobru i zlu ne smijemo dirati. Ako budemo jeli s tog drveta, umrijet ćemo." (Post. 3:2-3). Ali zmija na to odgovora: "Vi sigurno nećete umrijeti, već ako budete jeli plodove sa drveta znanja moći ćete razlikovati dobro i zlo poput samoga Boga." (Post. 3:4-5). No, upravo su to trebali učiniti. Kako bi inače postali čovjek poput Boga i njemu nalik? Čovjek koji ne poznaje razliku između dobra i zla ne može biti savršeni ili dovršeni čovjek poput Boga i njemu nalik. Čovjek poput Boga ne može biti nesvjesno biće. Izgleda da je taj biblijski citat pripadao ranijoj sekti ili religio­znom pogledu gdje je bavljenje čisto materijalnim stvarima smatrano grešnim. Čovjek je gledao na materijalni svijet kao na drvo znanja i vidio njegove rato­ve, ubilačke manifestacije, žalosti i patnje uslijed čega je ustanovio da čovjek ne bi trebao težiti takvom obliku postojanja, već se držati duhovnosti, obožavanja bogova. Prema tome, citat je već bio zastario kada je uključen u Bibliju. Dakle, ljudi trebaju jesti sa drveta znanja. Zmija nije prevarila Evu, ona ju je vodila. Zmija se stoga otkriva kao prvi izraz Kristova principa ili spasenja svijeta.

3. POGLAVLJE

Božje stvaranje čovjeka nije stvaranje novog živog bića

Kako je Bog stvorio čovjeka? Božje stvaranje čovjeka nije bilo nešto što se dogodilo u jednom danu. Božje stvaranje čovjeka proces je koji se odvijao milijunima godina, a počeo je još u mineralnom carstvu, prošavši kroz biljno carstvo sve do prvobitnog čovjeka u životinjskom carstvu. On još uvijek nije postao savršen ili dovršen čovjek poput Boga i njemu nalik.

Kada je riječ o Božjem stvaranju čovjeka nigdje se ne spominje da je Bog time stvorio novo živo biće. U svakom živom biću postoji živa, usmjeravajuća jezgra. Ta jezgra je apsolutna, vječna zbilja. Ona nikada nije mogla nastati i nikada ne može prestati postojati. Ta jezgra, u skladu s mojim kozmičkim analizama u knjizi "Livets bog".

tfraK i univerzalna ljubav

(Knjiga života), čini Jastvo u živom biću. To Jastvo, zajedno s drugom jednako vječnom kozmičkom organskom strukturom, čini ono što je u ži­vom biću doista živo. Ono je stoga, svojim vječnim postojanjem, apsolutno iznad svakog stvaranja. Ali na to Jastvo mogu utjecati okolne duhovne i ma­terijalne pojave, kao što i ono samo može utjecati na iste duhovne i fizičke pojave. Ovim međudjelovanjem tog Jastva i svijeta koji ga okružuje nastaje za to Jastvo proces koji možemo nazvati "manifestacijom" i "doživljavanjem života". Tim se procesom Jastvo sjedinjuje s materijom i stvara svoje fizičko i duhovno tijelo, te na taj način postaje dostupno osjetilnom opažanju. Tako ono može doživljavati svoje bližnje baš kao što i oni mogu doživljavati njega. Nedovršeni čovjek vjeruje da je fizičko tijelo ono što čini cjelokupno živo biće. On u većoj ili manjoj mjeri nije u stanju shvatiti besmrtnu i uistinu vječ­no živu jezgru bića iza vidljivog stvorenog fizičkog tijela.

4. POGLAVLJE

Besmrtnost bića

Fizičko tijelo bića ima vremensku i prostornu dimenziju, što pak znači da je prolazno. Sve što ima početak neminovno mora imati svršetak ili kraj. I to je razlog da je pojam "smrti" došao na svijet. Nedovršeni čovjek vjeruje da su živa bića smrtna. Ne razumije da je ono što on naziva smrću samo odvajanje ili oslobođenje njegovog Jastva i nadsvijesti od njegovog fizičkog tijela, i da on, nakon tog oslobađanja, još uvijek živi. Međutim, nakon svog oslobađanja od fizičkog tijela on ne može nastaviti s manifestacijom i doživljavanjem kao što je to mogao pomoću tijela. On više ne može fizički govoriti s drugim fizičkim bićima, svojim prijateljima i poznanicima. Ali istovremeno s razvo­jem njegovog fizičkog tijela, razvija se također i duhovno tijelo koje se nalazi u fizičkom tijelu. Upravo u tom tijelu biće nakon smrti i dalje živi. Dakako, pomoću tog tijela ono ne može na normalan način komunicirati s fizičkim bićima. Njegovi fizički rođaci, prijatelji i poznanici stoga tuguju za bićem za koje uglavnom vjeruju da je u potpunosti prestalo postojati. Ali prijatelji koji su međusobno vezani velikom naklonošću ponovno će se susresti u novom fizičkom životu. Isto vrijedi i za neprijatelje koji se nisu međusobno izmirili prije nego što su umrli; i oni će se susresti kako bi iživjeli svoje neprijateljstvo i zamijenili ga mirom. Niti jedan rat ili bilo kakvo zlo ne mogu prestati osim putem mira.

Martinus

5. POGLAVLJE

Božje stvaranje čovjeka na svoju sliku

Kada je rečeno da Bog stvara čovjeka na svoju sliku, kao što je prije spome­nuto, Bog ne stvara živo biće, već posebni oblik manifestacije i doživljavanja, poseban način ponašanja prema okolini. "Čovjek na Božju sliku i priliku" je, prema tome, poseban način ponašanja ili način postojanja i proizlazeći oblik doživljavanja života za živo biće, a ne stvaranje samog živog bića.

"Čovjek na Božju sliku i priliku", dakle, najviši je postojeći način ponaša­nja ili postojanja. To pretvara biće u biće kulminirajuće ljubavi čija manifesta­cija i zračenje uzrokuje radost i blagoslov za sve s čime dolazi u dodir. Ono je, prema tome, kopija Božjeg vlastitog ponašanja ili načina postojanja.

6. POGLAVLJE

Različiti stupnjevi u stvaranju čovjeka

Da bismo postali majstorom takva ponašanja ili načina postojanja koje je na Božju sliku i priliku, vječno Jastvo mora proći kroz mnoga različita životna iskustva i oblike ponašanja i postojanja. Iz vezanosti za mineralnu materiju nastaje mineralni oblik života; nakon toga potrebno je proživjeti brojne živote u biljnom obliku života; slijedi životinjski oblik života da bi se preobrazili u ljudski oblik života, u dovršenog čovjeka ili Čovjeka na Božju sliku i priliku, tako postajući potpuno duhovnim bićem.

Kroz mineralne, biljne i životinjske oblike života stupanj svijesti Jastva raste od primitivnosti ka intelektualnosti, od nehumanosti ka humanosti ili ka punoj univerzalnoj ljubavi. Različiti stupnjevi bića u mineralnom carstvu, u biljnom carstvu i u životinjskom carstvu i stupanj nedovršenog čovjeka predstavljaju različite nedovršene stupnjeve u stvaranju Čovjeka. To je stva­ranje, dakle, stvaranje potpuno savršene sposobnosti doživljavanja i stvaranja, kao i potpuno savršenog oblika ponašanja ili načina postojanja.

tfrak i univerzalna ljubav

7. POGLAVLJE

Doživljavanje tame je neophodno potrebno da bi se mogla doživjeti svjetlost

Međutim, da bismo mogli doživljavati, što je isto što i opažati, predmet isku­stva mora biti kombinacija suprotnosti, a stvorene stvari sve to upravo i jesu. Da bi moglo postati "čovjek poput Boga i njemu nalik" i da bi moglo doživlja­vati i manifestirati samo najviše svjetlo života, biće mora doživjeti suprotnost tom svjetlu, dakle tamu. Svjetlost je ovdje manifestacija kulminirajuće ljubavi, a tama je manifestacija kulminirajuće mržnje. Onaj tko nije doživio tamu ne može doživjeti svjetlost. Svako Jastvo, dakle, da bi steklo sposobnost manife-stiranja ponašanja ili načina postojanja poznatog kao "kulminirajuća ljubav", mora doživjeti ponašanje ili način postojanja znan kao "kulminirajuća mr­žnja". Takve manifestacije uzrokuju patnju. Patnja stvara sposobnost za uni­verzalnu ljubav ili takvu sposobnost koja čovjeka postupno čini nesposobnim da naudi bilo kojem živom biću. Možemo zaključiti da je doživljavanje tame neophodno potrebno da bi se stekla sposobnost doživljavanja i manifestiranja svjetlosti, a to je ponašanje ili način postojanja koji Jastvo pretvara u ljudsko biće ili biće poput Boga i Njemu nalik.

8. POGLAVLJE

Tama je inicijacija

Sva živa bića, dakle, moraju proći kroz kulminaciju tame da bi stekla sposob­nost doživljavanja kulminacije svjetlosti. Što je onda tama? Tama predstavlja princip ubijanja, što je identično uništavanju svakog oblika života. Ona uzro­kuje sakaćenje, smrt i uništavanje. To se, dakle, doživljava kao kulminacija patnje, neugodnosti i boli. I ta je tama postala nužno potrebna tako što su organizmi bića služili kao hrana drugim bićima. To znači da bića moraju pro­goniti organizme drugih bića kao hranu, isto kao što su i njihovi vlastiti orga­nizmi služili kao hrana ostalim bićima. U toj tami ne postoji apsolutno ništa nalik univerzalnoj ljubavi. Razumije se da takvo postojanje za živa bića mora predstavljati kulminaciju zla. Ta je tama, promatrana iz perspektive Božjeg uzvišenog procesa stvaranja Čovjeka, istinsko zlo, istinska patnja ili tama, ali to je i neizbježna inicijacija koja postupno preobražava biće u čovjeka poput

100 Martinus

Boga i Njemu nalik, što znači u Bogočovjeka. Tamu se može definirati kao neugodno dobro.

9. POGLAVLJE

Stvaranje Eve, zmija i pad simbolični su izrazi za nešto što se stvarno događa

Na koji način bića mogu podnijeti život u toj tami, toj životnoj razini lišenoj univerzalne ljubavi? Bića tu ne bi nikako mogla živjeti da nije utrt put za svjetlo Božjeg duha u ovome svijetu tame. Ali pazilo se da bića mogu primati i biti prožeta vječnim svjetlom Božjeg duha i na taj način primiti poticaj i ohrabrenje da žive u samom paklu ili svijetu tame.

Iz Biblije nam je poznato da je Bog pustio Adama da padne u duboki san. Tada mu je odstranio rebro i od njega stvorio Evu. Kroz Evu mi stječemo znanje o "zmiji", "padu" i "drvetu spoznaje o dobru i zlu", kao i o tome da je Eva stvorena zato što je Bog rekao da za Adama nije dobro da bude sam (Post. 2:18). Što se krije iza ovih simboličnih izraza? Naravno da Bog nije doslovno ili u modernom smislu izveo operaciju na Adamu, odstranio jedno od nje­govih rebara i od tog rebra stvorio Evu. Ti su iskazi simbolični izraz za nešto što se stvarno dogodilo. Da bi došli do razumijevanja misterija koji se krije iza tih simboličnih izraza, moramo najprije vidjeti što se podrazumijeva pod pojmom "Adam".

10. POGLAVLJE

Što simbolizira pojam "Adam"

Pojam "Adam" ne simbolizira jedno biće, već cijeli niz bića. To su bila bića koja su trebala biti preobražena u Čovjeka poput Boga i Njemu nalik. Drugim riječima, Adam-bića bila su duhovna bića koja su bila spremna inkarnirati se u fizičku materiju. Ona su se nalazila u šestom carstvu kozmičkog ciklusa koje je u "Livets bog" (Knjiga života) nazvano "carstvo blaženstva". Do tog su trenutka doživljavala potpuno savršenstvo i kulminaciju ljubavi tog ciklu­sa, do točke potpunog zasićenja. Njihova je najviša mudrost i sposobnost za

Brak i univerzalna ljubav 101

ljubav, koju su stekla u ovom ciklusu, sada degenerirala. Ona su se odavno prestala manifestirati u vanjskom svijetu, što ovdje znači u duhovnom svijetu. Njihova se budna dnevna svijest sastojala samo od iskustava sjećanja iz do sada proživljenih i završenih najviših zona, carstava ili sfera spiralnog ciklusa. Prema tome, ona nisu imala nikakvu svijest osim svoje sposobnosti sjećanja ili pamćenja. Ta su Adam-bića zbog toga sada trebala proći fizički proces u kojem su se ponovno mogla fizički razviti i tako steći novu duhovnu svijest. Dakle, Adam-bića su bila Jastva sa svojom vječnom nadsviješću i svojim tije­lom pamćenja. Njihova druga tijela za manifestaciju su degenerirala. I sada su se te jezgre talenata trebale razviti u fizičkom svijetu.

11. POGLAVLJE

"Usnuli Adam" kojemu je bog odstranio rebro

Međutim, Adam-biće nije bilo nikakvo muško ili žensko biće. Ono je bilo dvopolno, kao što su sva bića u duhovnim svjetovima. U duhovnim svje­tovima nema vjenčanja. Kao što ćemo vidjeti, ta pojava pripada isključivo fizičkom svijetu. No, taj Adam, odnosno bića koja su bila spremna za utjelov­ljenje u fizičku materiju, razvila su se iz carstva blaženstva i postala biljna bića. Međutim, kroz biljni organizam bića su mogla samo "nejasno opažati". Ostala fizička osjetila još uvijek nisu bila razvijena. Biljka je stoga mogla tek nejasno opažati ugodu i neugodu. Mogla se početi otvarati na sunčevoj toplini i za­tvarati zbog hladnoće noći. Ona je prema tome, gledano iz fizičke perspektive, još uvijek bila samo uspavano biće. Bila je stvarno budna i posjedovala dnev­nu svijest jedino u svojem unutarnjem svijetu sjećanja, koja je doživljavala u obliku kulminirajućeg osjećaja ugode ili blaženstva. Dakle, biljno je biće bilo taj "uspavani Adam" od kojeg je Bog odstranio rebro (Post. 2:21-22).

12. POGLAVLJE

Stvaranje Eve

Kada se u Bibliji govori o tome da je Bog odstranio Adamovo rebro, to samo znači da je Bog izvršio unutarnji proces u Adamovom organizmu ili tijelu.

102 Martinus

Taj proces nije bio niti krvav, niti je izvršen nožem ili škarama. Unatoč tome, transformirao je Adama, što znači Adam-bića, u potpuno drukčije stanje po­stojanja. Ona su postala "Eva-bića". Ta se transformacija odigrala prilično bla­go, a za samo biće neprimjetno.

Da bismo razumjeli tu transformaciju moramo naučiti razumjeti da u svakom živom biću postoje dva najvažnija ili glavna organa pomoću kojih je živo biće sposobno doživljavati i stvarati tamu, jednako kao što je sposobno doživljavati i stvarati svjetlost. Bez tih velikih glavnih organa ne bi u živom biću postojala niti svjetlost niti tama koji, u biti, predstavljaju ljubav i mržnju. Ne bi bilo niti raja niti pakla. Tako su važna ta dva velika glavna organa. Ta dva organa poznajemo kao "muški pol" i "ženski pol". Posebnom transformacijom uzajamnog odnosa ovih dvaju polova u biću, ono može postati bićem tame ili mržnje. Podjednako tako, drugom transformacijom ono može postati bićem svjetlosti i ljubavi. Da bi Adam-biće postalo biće svjetlosti ili ljubavi, čovjek poput Boga i Njemu nalik, ono je moralo biti predodređeno da postane biće tame. Moralo je posjedovati organizam pomoću kojeg je bilo u mogućnosti doživljavati i manifestirati tamu. Rečena je transformacija predočena kao da ju je izvršio Bog na usnulom Adamu, što znači na organizmima Adam-bića. Ta se transformacija sastojala u stagniranju jednog od dva velika glavna orga­na ili pola na određenom stupnju razvoja biljaka, što znači u usnulim Adam-bićima. U nekim je bićima stagnirao ženski pol, pa je muški pol stoga postao jedini upravitelj manifestacije i doživljavanja života tog bića. Biće se tako po­javilo kao muško biće. U drugim bićima stagnirao je muški pol, a ženski je pol preuzeo nadzor nad životnim stanjem bića. I to se biće zbog toga pojavilo kao žensko biće. Više to nisu bila Adam-bića, već Eva-bića. Razlika između Adam-bića i Eva-bića sastoji se, dakle, u tome što su Adam-bića dvopolna, dok su Eva-bića jednopolna. Drugim riječima, pojam "Eva" nije samo izraz za ženu, već isto tako izraz i za muškarca.

13. POGLAVLJE

Božji duh u tami

Da Adam nije bio muškarac jasno je vidljivo iz činjenice da bi u tom slučaju istovremeno s njime morala postojati i žena. Od kakve je koristi stvoriti muš­ko biće u svijetu gdje nema ženskih bića? Zaključujemo da to nije bilo samo pitanje stvaranja žene, već također, u jednakoj mjeri i pitanje stvaranja muš-

Brak i univerzalna ljubav 103

karea. Ne bi bilo od koristi stvoriti ženu kada ne bi postojao muškarac. Prema tome, Adam-bića su se preobrazila u Eva-bića, koja predstavljaju jednopolna bića u obliku muških bića i ženskih bića. Time su bića bila predodređena da mogu živjeti u tami ili tzv. "zlu". Budući da su bića na taj način stvorena kao muška i ženska, ona su time postala organi za manifestiranje životne i poti­cajne snage Božjeg duha u svojim organizmima. Ta se snaga oslobađa kada bića muškog i ženskog spola izvode tkz. čin parenja ili spolni odnos. Kroz za­dovoljstvo tog čina ta je snaga dovela do vrhunca osjećaja ugode ili osjetilnog užitka, što je bilo najviše iskustvo koje je biće moglo imati. Ništa neobično, s obzirom da je taj osjećaj užitka bio osjećanje vibracija samog Božjeg duha u njihovim tijelima.

14. POGLAVLJE

Čin parenja ili spolni odnos i brak kao nešto sveto ili kao oaza u kulminaciji tame

Kako su muško i žensko biće mogli na taj način osloboditi taj najsjajniji i ži-votodajni osjećaj užitka jedno u drugome, žensko je biće postalo od životne važnosti za muškarca, baš kao što je i muškarac postao od životne važnosti za ženu. Božanstveno iskustvo u činu parenja ili spolnom odnosu postalo je apsolutno najvažnija životna potreba za ta dva bića. To im je pružalo ohrabre-nje i volju za životom. A to je, u najvećem mogućem stupnju bilo neophodno, jer su bića sada tijekom velikog broja života morala živjeti u životnoj tami. Morala su živjeti među smrtonosnim bićima i bićima kojima u potpunosti nedostaje univerzalna ljubav. Ona su u najboljem slučaju mogla osjećati na­klonost samo prema jednom biću suprotnog spola s kojim su se mogla pariti, te s tim bićem doživjeti najviši božanstveni osjećaj užitka. Ono je osjećalo na­klonost ili privlačnost prema drugim bićima jedino u slučaju kada je za njega bilo neophodno da bude u grupi s ostalim bićima da bi spasilo svoj život. Tu su bića morala ubijati druga bića da bi konzumirala njihove organizme kao hranu. A i ona su sama bila u ratu sa neprijateljskim i ratobornim bićima po­put njih samih, što se u slučaju ljudskih bića nije moglo izbjeći s obzirom da je to bila njihova religiozna priroda i oblik pobožnosti. Kao stvarna svjetlost u tom paklu bilo je, prema tome, jedino parenje ili spolni odnos bića s bićem suprotnog spola. Između tih dvaju bića postojala je dakle naklonost ili sim­patija koja je također bila dobra za potomstvo tih dvaju bića. Čin parenja ili

104 Martinus

spolnog odnosa dvaju bića, koji se medu nedovršenim ljudima naziva "brak", za njih je dakle bio nešto sveto, mali mirni dom, mala oaza svjetlosti usred Armagedona ili pakla. Ovdje su bića mogla doživjeti sam duh Božji, iako su bila potpuno nesvjesna što su to svojim činom parenja ili spolnim odnosom s bićem suprotnog spola uistinu doživljavala. Još uvijek nisu imala inteligen­ciju ni osjećajne ili intuitivne snage da bi mogla doživjeti Boga mentalno, pri dnevnoj svijesti. Zamislite kako je to božanstveno da je čin parenja ili spolni odnos put prolaska Božjeg duha pravo u kao noć crni mentalni svijet bića, koji ovdje potpuno anonimno potiče i vodi ta bića kroz kulminaciju tame prema svijetu svjetlosti gdje se duh Božji uzdiže iz anonimnosti, poput sun­čevog izlaska nad mračnim mentalnim misaonim planinama i izmaglicom bića, stvarajući najuzvišeniji svijet sunčeve svjetlosti za čovjeka poput Boga i Njemu nalik.

15. POGLAVLJE

Počinje se pojavljivati univerzalna ljubav ili ljubav prema bližnjem

Prema tome, poriv za parenjem i brak sadrže božansku strukturu kroz koju duh Božji može voditi i usmjeravati razvoj bića, stvaranje svijesti i ponašanje ili način postojanja ka tome da postanu bića Božjeg načina ponašanja, što je isto što i bića poput Boga i Njemu nalik. Takav se način ponašanja ili postoja­nja prepoznaje po tome što predstavlja radost i blagoslov za bića koja se nalaze u okolini izvora, bez obzira bile to životinje ili ljudi, isto kao što čovjek također mora sudjelovati u preobražavanju materije u nešto što je logički korisno i ugodno. Upravo za takvo postojanje Bog odgaja ljude dozvoljavajući im da se ponašaju slobodno u skladu s vlastitim prosudbama. Oni napreduju ka tom božanskom postojanju zahvaljujući činjenici da kada postupaju iz neznanja postupaju pogrešno. Pogrešan način postupanja svojem izvoru donosi patnju. Tamo gdje bića posjeduju istinsko znanje, ona postupaju ispravno. A tamo gdje bića postupaju potpuno ispravno, ona doživljavaju odgovarajuću sretnu sudbi­nu. Pri jedenju plodova sa drveta znanja, koje je povezano s patnjama uzroko­vanim pogrešnim načinom ponašanja, biće ne može izbjeći stjecanje sposob­nosti za prepoznavanje razlike između dobra i zla. Razvojem razumijevanja i osjećaja u biću nastaje nova sposobnost. To je sposobnost koja već prema tome koliko je razvijena, vodi biće ka tome da postaje nesposobno nauditi bilo ko­jem živom biću. Početna je to sposobnost za ljubav prema bližnjem.

brak i univerzalna ljubav 105

16. POGLAVLJE

Od jednopolnog stanja do dvopolnog stanja

Da bi ova sposobnost postala savršenom i da bi se manifestirala, biće se mora transformirati. Ono mora napustiti stanje Eve odnosno bračno stanje parenja ili spolnog odnosa; jednopolna bića nisu stvorena za stanje univerzalne ljuba­vi. Ona su stvorena samo zato da bi osjećala intimnu privlačnost ili simpatiju prema bićima suprotnog spola. Muškarac i žena trebali bi ostati zajedno i biti jedno tijelo. Ukoliko jedna strana voli biće izvan njihova braka kao što se oni vole, ona čini preljub i krši zakon parenja ili braka. Oni time stvaraju nesreću i patnju. Kao što je Adam-biće moralo biti preobraženo u Eva-biće da bi moglo doživljavati duh Božji u tami, tako sada Eva-biće mora biti preo­braženo u ljudsko biće kako bi moglo doživljavati duh Božji u svjetlosti. Ova je preobrazba ili promjena Eva-bića istovjetna preobrazbi seksualnih polova. Kada je Eva-biće doseglo najrazvijenije stanje majmuna i njegov se organizam može početi razvijati u ljudsko tijelo, događa se to da se njegov stagnirajući pol počinje razvijati. U muškarcu se, prema tome, počinje razvijati ženski pol, kao što se kod žene počinje razvijati muški pol. Na taj način biće postaje dvo-polno. Ono napušta isključivo postojanje kao muško ili žensko biće. Postupno prestaje biti muškarac ili žena, te brak i jednopolni čin parenja ili spolni od­nos također prirodno nestaje, dok biće kroz ovu transformaciju polova po­staje početno ljudsko biće. S rastom suprotnog pola u biću i s doživljavanjem svoje mračne karme, ono postupno usvaja humane talente i ponašanje, isto kao što postupno stječe sposobnost da voli svojeg bližnjeg kao što voli samo sebe. Ovdje bića vlastitog spola nisu izuzetak.

17. POGLAVLJE

Privremeno prebivalište nedovršenog čovjeka u evoluciji ili u božjem stvaranju ljudskog bića

Dakle, stanje dvopolnosti i patnje ili mračna karma vodila je ka univerzalnoj ljubavi, a time i ka ljubavi prema bićima istog spola. Ali to se događa samo onda kada biće nadiđe brak i jednopolno stanje koje stoga počinje degenerirati. Kao što smo prethodno spomenuli, brak se isključivo temelji na privlačnosti ili simpatiji između bića suprotnih spolova. Bića, sve dok imaju takvu polnu

106 Martinus

strukturu, ne mogu zbog toga nikako postati Čovjek poput Boga i Njemu na­lik. Takvo biće mora biti sposobno ostvariti istinski, uzvišeni zakon života koji nalaže da čovjek treba ljubiti Boga više od svega, a svojeg bližnjeg kao samoga sebe (Mat. 22:37-39). Sve dok biće to nije u stanju, ono nije sveljubeće i nije dovršeni čovjek poput Boga. Prebivalište je takvog bića u evoluciji ili Bož­jem stvaranju ljudskog bića privremeno pri kraju životinjskog carstva, gdje je univerzalna ljubav u svojim prvim slabim počecima. Ovdje je sveukupna mentalna atmosfera među bićima, osim prema bračnom drugu i potomstvu, uglavnom hladna ili čak bezosjećajna ili pak nabijena ratobornošću. Ovdje je brak, s činom parenja ili spolnim odnosom, još uvijek do izvjesne mjere od vitalne važnosti kao izvor sreće, poticaja i ohrabrenja kako bi biće imalo volju za životom. Duh Božji u kulminaciji najvišeg osjećaja užitka ili dobrobiti u činu parenja ili spolnom odnosu, za nedovršenog je čovjeka još uvijek manje ili više najveći izvor svjetlosti i nesvjesni susret s toplinom Božjom.

18. POGLAVLJE

Univerzalna ljubav i kraljevstvo nebesko

Međutim, namjera života nije bila da ta bića nastave živjeti u svijetu bez uni­verzalne ljubavi i da stječu samo takvo relativno neznatno i ograničeno isku­stvo svemogućeg Boga. Oni ne bi trebali nastaviti doživljavati Boga isključivo putem braka i čina parenja ili spolnog odnosa. Ne bi trebali nastaviti doživlja­vati Boga samo kroz bračnog druga, tj. samo kroz jedno biće. Oni će postati slobodni i realno će doživljavati Boga u svim ostalim bićima s kojima će doći u dodir u svojem okruženju. Zašto bi se inače razvijali ka tome da vole svojeg bližnjeg kao same sebe? Zato je u Božjem planu da će dovršeni čovjek doživ­ljavati duh Božji u obliku "najviše vatre", a time i najveći ili vrhunski osjećaj užitka ili dobrobiti, svjetlosti i topline, sa svakim dovršenim ljudskim bićem s kojim dođe u dodir, bez ikakvog sputavajućeg braka i stvaranja potomstva, a isto tako bez uvjeta muškog ili ženskog stanja. Kraljevstvo koje se sastoji od takvih bića može biti samo kraljevstvo ljubavi. I nisu li upravo takvo kraljev­stvo čovječanstvu tisućama godina navještavali kao "kraljevstvo nebesko"? To je kraljevstvo, dakle, svijet u kojem ljudi žive u univerzalnoj ljubavi, što znači da oni vole jedni druge.

DiUK i univerzumu ijuuuv IV/

19. POGLAVLJE

Počeci univerzalne ljubavi kod čovječanstva

Nije teško prepoznati da se taj svijet ljubavi razvija. Postoji već priličan broj ljudi koji su prestali voditi ratove, ubijati i usmrćivati; doista, oni čak ne mogu ubijati niti životinje jer jednostavno nemaju srca naškoditi drugim živim bi­ćima. Također vidimo kako nacije rade na brizi za bolesne ljude i invalide, te daju mirovine ljudima koji su zakoračili u starost. Vidimo također da ima mnogo ljudi koji žele sudjelovati u pružanju pomoći gladnima i siromašni­ma u za sada nerazvijenim zemljama, kao i nesretnim ljudima u izbjegličkim centrima. Vidimo i da postoji velika spremnost da se pomogne ljudima u područjima pogođenim prirodnim katastrofama poput zemljotresa, ciklona i poplava. U brojnim područjima ljudi suosjećaju i žele pomoći onima koji pate i koji su u nevolji. Kakva je to naklonost? To nije naklonost zaljubljivanja ili parenja. To nije bračni interes koji uzrokuje takvu naklonost. Ona ipak po­stoji kao živa, nepobitna činjenica. Mi sudimo ljude po toj naklonosti. Ljude bogate takvom naklonošću nazivamo visokorazvijenima, dok one u kojima je ta naklonost prisutna u vrlo malom obimu nazivamo primitivnima ili manje razvijenima, a u najgorim slučajevima bezosjećajnima, okrutnima i agresiv­nima. Dakako da je ugodnije i daleko zdravije i ljepše postojati u sferi ili zoni nastanjenoj ovim prvim nego u sferi ili zoni nastanjenoj ovim drugim bićima. Ta nova naklonost nije ništa drugo nego univerzalna ljubav ili ljubav prema bližnjem koja se nalazi u procesu razvoja.

20. POGLAVLJE

Univerzalna će ljubav zamijeniti bračnu ljubav

Možemo, stoga, vidjeti da je ova zona ljubavi već prešla određeni put u svojoj evoluciji. I nastavit će napredovati ka svojem vrhuncu u čovjekovom pona­šanju ili načinu postojanja. Zahvaljujući njoj čovjek će ljubiti svojeg bližnjeg kao što ljubi samoga sebe. Ali kada se svi ljudi toliko razviju da zrače takvu božanstvenu ljubav prema svemu i svakome, to će neizbježno dovesti do ne­stanka obiteljske ljubavi, bratske ljubavi i ljubavi prema bračnom drugu. Kada svaki čovjek bude zračio ljubav i toplinu prema svojem bližnjem, uzvišenu i apsolutno nesebičnu, brakovi i obiteljska ljubav bit će uslijed toga zamije-

108 Martinus

njeni univerzalnom ljubavlju. Kada se medu ljudima probudi ljubav koja će na kraju u potpunosti zasjeniti obiteljsku ili bračnu ljubav, ova potonja vrsta ljubavi postat će potpuno suvišna. Princip braka ili poriv za parenjem postoji, kao što je prethodno spomenuto, jedino kao privremena organska struktura kroz koju bića u tami, bića još uvijek u potpunosti lišena univerzalne ljubavi ili ljubavi prema bližnjem, mogu primiti duh Božji ili samu najvišu životnu silu. Kroz mušku ili žensku organsku strukturu dva su bića suprotnih spolova mogla izvoditi "čin parenja ili spolni odnos". Kulminacijom ovoga čina dva su bića doživljavala kulminaciju osjećaja užitka koji je nadilazio sve ostale osje­ćaje. Taj osjećaj nije bio ništa manje nego sama najviša životna sila koja je pro­žimala dotično biće. Ta sila nije bila ništa manje nego duh Božji. Zahvaljujući tom božanskom duhu bića su bila stimulirana i dana im je hrabrost da žive u tami. Ona još uvijek nisu mogla doživjeti tu božansku silu, tu božansku svje­tlost kao realno iskustvo ni na koji drugi način osim činom parenja ili spol­nim odnosom s bićem suprotnog spola. Bio je to jedini način na koji su oni mogli doživjeti najveći osjećaj užitka ili doživjeti, njima još uvijek nepoznati, božanski duh. Oni su živjeli u svijetu tame. Sva su bića još uvijek uglavnom bila bez univerzalne ljubavi. Prema tome, jedini put ka svjetlosti bio je isklju­čivo kroz pripadnika suprotnog spola i potomstvo koje bi tim činom nastalo. Sva su ostala bića, kao što je već spomenuto, bila manje ili više neprijateljski raspoložena. Tu su se bića da bi preživjela morala boriti ili živjeti u ratu. Ne bi li u tome uspjeli, čekala ih je samo smrt. Svijet bića bez ikakve sposobnosti za bilo kakvu ljubav može samo biti kraljevstvo ne-ljubavi, a time svijet tame i patnje. No, s porastom univerzalne ljubavi, bračna će ljubav postupno biti potisnuta, a čovječanstvo će postati poput Boga i Njemu nalik.

21. POGLAVLJE

Bića prestaju biti muškarci ili žene

Već smo spomenuli da su se Adam-bića preobrazila u Eva-bića kako bi uslijed toga postala predodređena da doživljavaju i manifestiraju tamu, te kako bi nakon toga mogla živjeti u svjetlosti. Kako nisu imali niti malo univerzalne ljubavi morali su stvarati i živjeti u tami. Ali bez duha Božjeg kroz čin parenja ili spolni odnos oni ne bi mogli živjeti u tami. Božansko svojstvo tame ili pat­nje sastoji se u tome da ona u ljudima stvara sposobnost da vole. S razvojem te sposobnosti bića će doživljavati Boga, ne samo kroz biće suprotnog spola

lirak t univerzalna ljubav

već kroz sva bića, bez obzira na njihov spol. Kao šio je već spomenuto, bića se preobražavaju od jednopolnog stanja ka dvopolnom stanju. To znači da bića zbog toga postupno prestaju biti muška ili ženska bića. Ona postaju potpuno dvopolna, što znači niti muškarci niti žene.

22. POGLAVLJE

Čovječanstvo i promjena svjetske kulture

Kada se dvije svjetske epohe međusobno preklapaju, jedna degenerirajući i propadajući, a druga na početku novog, dubljeg pogleda na život i ponašanje ili način postojanja, nije tako neobično da među ljudima prevladava velika zbunjenost. Ljudi ne razumiju čemu svjedoče. Vide da se moralni pogledi koji su prethodno smatrani čvrstim temeljima života, temeljima kulture i isprav­nog načina života i ponašanja sada smatraju nebitnima i ignorira ih se. Ti su moralni pogledi ili religiozni ideali jednom odgovarali tada još uvijek vrlo minimalnim snagama i kulturnom kapacitetu koji su posjedovali ljudi davno prohujalih vremena. Da je moralno učenje bilo dano u višem obliku, ono jednostavno ne bi bilo razumljivo. Ali ljudi ne ostaju stajati na istom mjestu. Oni se razvijaju od primitivnosti ka intelektualnosti, od nehumanosti ka hu­manosti, od okrutnosti ka ljubavi. Kada su se ljudi nalazili na nehumanom i okrutnom stupnju i nisu znali za ništa bolje, nije imalo nikakvog smisla po­nuditi im ideale ljubavi. To nije bilo ono za što su oni bili spremni ili čega su bili gladni. Kako evolucija napreduje, ljudi postaju sve više prijemčivi za višu kulturu, humanost i moralnost. Čovječanstvo tako dalje napreduje pomoću novih moralnih propisa. Sada se čovječanstvo nalazi na prvim slabim poče­cima takve nove svjetske kulture sa svojim duhovno-znanstvenim pogledom na Boga i na vječnu sliku svijeta.

Nova se svjetska kultura još uvijek nalazi na svojim samim slabim po­čecima. Izuzetno veliki broj ljudi, posebno među mladima, dovoljno su zreli da prime spomenutu svjetsku kulturu, ali oni toga nisu svjesni i još uvijek nemaju pristup ka tome. Stoga se dvoume i ne znaju gdje se obratiti za po­moć u svojoj situaciji. Znaju samo da im tradicionalna crkvena religija više ne odgovara i ne daje apsolutno nikakve informacije o organskoj preobrazbi muškarca i žene, koja je u znatnom stupnju već postala vidljivom usred zbu­njenosti zbog kulturne promjene.

110 Martinus

23. POGLAVLJE

Biblijska zapovijed dvjema svjetskim epohama

U određenom se stupnju osjeća "Evina smrt". Evina smrt isto je što i preobraz­ba Eva-bića ili jednopolnih bića u dvopolna bića. To za uzvrat podrazumije­va preobrazbu muškarca i žene od "životinje" u "ljudsko biće". Vidimo kako se unutar muškarca razvija žensko područje, a unutar žene muško područje. Ovom se preobrazbom ljudske karakteristike počinju razvijati već i kod na­prednih majmunolikih bića. Ali ljudske snage, koje se u bićima razvijaju ovom preobrazbom polova, do sada su u znatnoj mjeri potaknule samo takve ljud­ske sposobnosti kao što su inteligencija i neintelektualni osjećaj. Takva je situ­acija dovela do više nego izrazitog napretka ljudi u materijalističkom i znan­stvenom području. Preobrazba polova nije za sada u većoj mjeri utjecala na princip braka ili spolne odnose među ljudima. Ali i to se mijenja. Kako patnja u ljudima budi sposobnost univerzalne ljubavi, tako se ta sposobnost također osjeća u mentalitetu ljudi i u svakodnevnom ponašanju ili načinu postojanja. Tako ovdje imamo pravu i apsolutnu univerzalnu ljubav koja odgovara Božjoj ljubavi. Ona je apsolutno nesebična. Ne traži ništa za sebe. S njome pojedinac dragovoljno daje svoj život kako bi spasio živote drugih. Da je ta ljubav veli­ki cilj Božjeg stvaranja ljudskog bića, može se vidjeti iz ovog zakona života: "Ljubi Boga više od svega, a bližnjeg svog kao samoga sebe". Ovaj zakon ili zapovijed bila bi sasvim besmislena kada se u čovjeku ne bi mogla razviti ta božanstvena sposobnost. To ujedno pokazuje da će ljudi stvoriti životnu epohu drukčiju od epohe braka, takvu u kojoj se čovjek neće ženiti. Nije li lju­dima u epohi braka dana potpuno drugačija zapovijed? Nije li rečeno: "Zato će čovjek napustiti oca svoga i majku svoju i prionuti uza ženu svoju, i oni će postati jedno tijelo"? I nije li ženi rečeno da joj je glava muškarac? Ne znači li to da ona jest ili bi trebala biti jedno s njim? Ako ona, izvan braka, voli drugog čovjeka kao što voli sebe samu, ona čini preljub i zato je nevjerna žena. Nije li isto s muškarcem? Ako on, izvan braka, voli drugog muškarca ili ženu kao što voli samoga sebe, on čini preljub i nevjeran je onoj s kojom bi trebao biti jedno tijelo. Ovdje vidimo da Biblija daje smjernice za dvije životne epohe. U jednoj je bračna ljubav najviša zapovijed. U drugoj je univerzalna ljubav najviša zapovijed. Ona se očituje kao ljubav koja pretvara biće u čovjeka po­put Boga i Njemu nalik. Prema tome, ljudi se sada nalaze između dvije velike svjetske epohe, jedne koja umire i druge koja se tek treba roditi.

Brak i univerzalna ljubav 111

24. POGLAVLJE

Zona nesretnih brakova

U pojedinim su ljudima još uvijek snažno prisutni ideali i propisi stare svjet­ske epohe. To su, dakle, ljudi sa snažno izraženom jednopolnošću. Za njih je brak i dalje nedodirljiva svetinja i najviša svjetlost. Ali pojedincima s takvim stavom teško je naći partnera s istim, još uvijek neiživljenim stavom prema braku, jer već postoje mnogi za koje brak više nije apsolutno jedina stvar, iako se oni naravno mogu zaljubiti. A tijekom takvog razdoblja zaljubljenosti oni nikako ne mogu vidjeti pravi mentalni standard onog drugog. Oni su oboje tada toliko seksualno nabijeni da jedno drugo tijekom čina parenja ili spolnog odnosa vide i doživljavaju kao čiste, nepogrešive anđele. Sasvim je prirodno da se u takvoj situaciji žele što prije vjenčati i živjeti zajedno. Ali kada su neko vrijeme seksualno bliski i već osjećaju izvjesnu zasićenost, a seksualno svjetlo počinje slabiti, te oni zato jedno drugo mogu vidjeti onakvima kakvi uistinu jesu, ono što vide u brojnim je slučajevima vrlo veliko razočarenje. Ponekad bude jasno da je jedna strana u braku u koji su se upustili izuzetno posvećena tom braku, dok je druga iživjela brak gotovo do točke gađenja. Tada je brak nesretan i u pravilu završava rastavom. Oni pokušavaju ponovno i ponov­no ući u nove brakove, ali rezultat ostaje isti. Svjedoci smo tolikih nevolja u brakovima, tolikih rastava i tolike bračne nevjere da smo ovu zonu nazvali "zonom nesretnih brakova". Vrlo je teško jednoj braku iskreno sklonoj osobi pronaći bračnog druga koji je po pitanju braka na istoj valnoj duljini kao on ili ona, jednom kada je vrijeme zaljubljenosti završilo. Biće koje je nadišlo brak također ima poteškoće s ozbiljnim prihvaćanjem morala braka i njegovim pratećim obavezama, ako se on ili ona bez obzira na svoje stanje vjenča. Brojni bračni drugovi napuštaju svoje supružnike i djecu koju eventualno imaju.

Postoje i bića koja su gotovo u potpunosti izgubila sposobnost za brak. Stoga žive sami. Naravno da postoje izuzeci, dakle bića koja su sama iz nekih drugih razloga, ali to uglavnom nije slučaj. S degeneracijom braka javljaju se brojne seksualne nastranosti. Uvelike cvatu seksualne perverzije svake vrste. Prirodno je pretpostaviti da uslijed neobuzdane seksualnosti također cvate muška i ženska prostitucija. Narkotici i ostali mentalno destruktivni otrovi također lakše nalaze uporište među ljudima koji više nisu čvrsto ukorijenjeni u sretnom braku ili u istinski podržavajućem religioznom pogledu ili moralu, već koji mentalno besciljno plove uokolo na valovima propasti svjetske kul­ture, gdje je kozmička zona nove svjetske kulture tek na svojim slabim poče­cima. Sjenke rata, crne poput noći, još uvijek ovijaju Zemlju u tamu.

112 Martinus

25. POGLAVLJE

Univerzalna ljubav preobražava biće u čovjeka poput boga i njemu nalik

Ali, iako čovječanstvo živi usred kulturnog propadanja i kaosa, masakra i rata, ipak usprkos svemu, iza tog velikog kulturnog prevrata sviće zora u ljudskim srcima. Ta se zora sastoji u rastu i razvijanju sposobnosti za ljubav prema bližnjem. Ta se simpatija ili ljubav, koja nema ništa zajedničkog sa zaljublji­vanjem ili bračnom ljubavlju, uostalom, odavno počela javljati u svakodnev­nom životu.Već smo spomenuli da su postojala bića koja su osjećala intimnu privlačnost ili simpatiju prema bićima vlastitog spola, te da je i to doprinijelo zbunjenosti ljudi kod pogleda na život za vrijeme sadašnje smjene kultura. Pojava te nove sposobnosti u mentalitetu ljudi bila je neshvatljiva velikom dijelu čovječanstva, u kojima ta sposobnost još uvijek nije napredovala tako daleko u svome razvoju da bi se manifestirala kao nešto više od manje ili više uobičajenog osjećaja simpatije i dobronamjernosti prema ljudima u nevolji, što smo već spomenuli u poglavlju "Univerzalna ljubav i kraljevstvo nebesko". Ali, univerzalna ljubav nije hir ili privremeno koristan hobi poput mnogih drugih hobija koje ljudi mogu imati. To je apsolutno rastuća i trajna zbilja. Ona predstavlja početak čvrstog temelja za nadolazeću apsolutno humanu svijest koja je oslobođena svake životinjske i demonsko-ljudske prirode. To je, dakle, svijest koja preobražava živo biće u čovjeka poput Boga i Njemu nalik.

26. POGLAVLJE

Kada je univerzalna ljubav zamijenila bračnu ljubav

Kako neko biće može postati čovjek poput Boga i Njemu nalik bez te najviše sposobnosti svijesti? Može li čovjek poput Boga postojati sa strogo ograni­čenim manifestiranjem ljubavi, ljubavi koja je grešna kada se očituje prema biću koje mu nije supružnik? Može li čovjek poput Boga biti biće koje može biti ljubomorno i uslijed toga osjećati mržnju? Ukoliko supružnik nije takav, na njega već djeluje univerzalna ljubav koja raste u njegovom mentalitetu i koja će ga jednoga dana pretvoriti u čovjeka poput Boga. Nije li priroda univerzalne ljubavi upravo da "radije daje nego uzima", isto kao što je priroda bračne ljubavi ili zaljubljivanja da "radije uzima nego daje"? Univerzalna je

Brak i univerzalna ljubav 113

ljubav nesebična; ona je apsolutno bezuvjetna, dok je bračna ljubav sebična; ona od svojeg objekta zahtijeva uzvraćenu ljubav. Izostane li to, ona oslobađa ljubomoru ili mržnju prema spomenutom objektu. A iz te mržnje izrasta sve zlo na svijetu. Ovdje u potpunosti razumijemo Krista kada govori o ljudima koji se ne žene.

27. POGLAVLJE

Počeci univerzalne ljubavi i njeno proganjanje

Brojni su ljudi već toliko napredovali u razvoju da se univerzalna ljubav ne pokazuje samo u uobičajenoj praktičnoj dobroti i dobronamjernosti, nego se počinje pokazivati sa više razine. Ona u biću počinje stvarati potrebu za manje ili više intimnim milovanjem. Traži zadovoljstvo kroz topli kontakt s drugim bićima, odnosno kroz milovanje. S obzirom da to što biće želi zado­voljiti nije bračna ljubav, ona nije usmjerena prema nekom suprotnom spolu. To zapravo znači da njen objekt nije neko muško ili žensko biće. Razvijenom ljudskom biću niti "muškarac" po sebi niti "žena" po sebi ne predstavljaju po­kretački objekt za milovanjem. U stvari, biće iza ženskog ili muškog tijela ono je što pokreće želju za milovanjem. Ali kakva je situacija što se tiče takvog oči­tovanja milovanja među ljudima gdje velika većina ljudi još uvijek jesu muška i ženska bića? Tu uistinu nema mjesta za intimno milovanje univerzalne lju­bavi. To je do sada vodilo u užasnu tamu za ona bića u kojima je sposobnost za univerzalnu ljubav počela biti dijelom njihove prirode. Predmet te želje za milovanjem nije ograničen samo na biće suprotnog spola. Na svojim prvim stupnjevima ona je zapravo i usmjerena prema bićima istog spola. I upravo je to pobudilo užasavanje, prezir i ismijavanje, ogovaranje i proganjanje, pa čak i zatvaranje i kažnjavanje takvih bića koja su se počela udaljavati od stada.

28. POGLAVLJE

Zašto primitivni čovjek proganja univerzalnu ljubav?

Odakle dolazi ta užasna odbojnost koja kod nekih ljudi graniči ni manje ni više nego s mržnjom i proganjanjem? Ta antipatija bića spram intimnoj pri-

114 Martinus

vlačnosti ili simpatiji prema vlastitom spolu ima svoje korijene u samoj pri­rodnoj strukturi preživljavanja. Životinje do jedne mjere imaju tendenciju da ubijaju bića vlastite vrste koja su abnormalna i koja manje-više odstupaju od norme, te se nisu u stanju nositi sa životnim potrebama vlastite vrste. Ovu tendenciju vidimo kako se ponavlja sve do još uvijek vrlo jednopolnog čo­vjeka, kod kojeg i dalje u potpunosti nedostaje želja da intimno miluje bića vlastitog spola. Zapravo oni mogu doslovno mrziti i progoniti takvo biće. Ali postupno kako se nastavlja razvitak polova kod sve više i više ljudi, i kako postaje očigledno da je ta preobrazba od jednopolnog u dvopolno stanje pri­rodni proces, od vitalne važnosti za transformaciju bića iz životinje u čovjeka, čovjek će moći na posve drukčiji način razumjeti i osjećati simpatiju prema bićima na tom stupnju razvoja, nego što je to prije bio u stanju.

Gore spomenuta transformacija odigrat će se u okvirima moralne osno­ve primjerene preobraženom stanju. Pojedinac će onda spoznati da biti "ho­moseksualan", što je isto što i biti dvopolan, ne znači da je netko nastran, za­stranio, da je perverzan, da je seksualni prijestupnik, da ima lošu naviku, da je čudan, da je abnormalan ili da ga muče ostale mentalne osebujnosti koje ljudi povezuju s mentalitetom ili psihom homoseksualca ili dvopolnog bića. Sve dok homoseksualno ili dvopolno biće nije dovršeni čovjek, ono će naravno biti opterećeno porocima i nastranostima poput jednopolnih bića. Ali sma­trati da poroci i nastranosti ili ostale čovjekove nedovršene strane isključivo pripadaju dvopolnom ljudskom biću, apsolutno je pogrešno i samo po sebi nastrano gledište. Prema tome, homoseksualnost u svojem najčistijem obli­ku nije nikakav porok ili nastranost. Ona je organski usidrena u dvopolnom stanju i ljubavi prema bližnjem, a to je onaj životni temelj bez kojeg bi pravi svijet svjetlosti, u svojem najčistijem obliku, bio apsolutno nemoguć.

Kako je čovječanstvo kome su kroz njegove religije, sekte i zajednice pro­povijedali smrtnu kaznu po Mojsijevu zakonu za bića istog spola koja su se međusobno intimno milovala, moglo razumjeti sposobnost koju do sada nisu osjetili u svojem vlastitom mentalitetu i ponašanju ili postojanju? Oni su do sada u većini slučajeva imali vrlo snažan seksualni apetit prema suprotnom spolu. Na univerzalnu su ljubav mogli gledati isključivo kao na monstruo-znost, zastranjivanje koje mora biti kažnjeno i iskorijenjeno. Ali kako netko može iskorijeniti Božji plan? Ta stroga javnost, njezini svećenici i pravni su­stav nisu razumjeli i još dan danas ne razumiju da se sprječavanjem rasta uni­verzalne ljubavi u ljudskom biću napada i sabotira Božje stvaranje Čovjeka na svoju sliku.

tirak t univerzalna ljubav l i b

29. POGLAVLJE

Međunarodno svjetsko kraljevstvo

Ali kako bi svijet izgledao kada se univerzalna ljubav ne bi ostvarila u ljudi­ma? On bi nastavio biti boravište životinjskog, ubilačkog svijeta; čak bi postao demonski svijet u svom najčistijem obliku. Da se posljedice patnji koje čovjek nanosi drugim bićima ne vraćaju svojem izvoru i da ne postaju njegovom sudbinom, on bi postao demonsko biće koje bi se trajno nalazilo na vrhuncu demonske svijesti. Sva demonska svijest, sav rat, mržnja i proganjanje, ljubo­mora, zavist, netrpeljivost i slično, mogu se pripisati isključivo nedostatku univerzalne ljubavi. Ali kako sva patnja, baš zbog karme, u biću budi sposob­nost univerzalne ljubavi ili ljubavi prema bližnjem, niti jedno biće, a uslijed toga ni čovječanstvo nikako ne može nastaviti živjeti u epohi tame, rata ili Armagedona. Rastuća univerzalna ljubav među čovječanstvom vodit će stoga ka stvaranju pravog kraljevstva ljubavi na Zemlji gdje "svatko voli svakoga", za razliku od današnjeg života na Zemlji gdje "svatko sa svakim ratuje". U tom nadolazećem svjetskom kraljevstvu sve će nacije i države biti ujedinjene u jednu državu ili jedno kraljevstvo. To će kraljevstvo imati jednu zajedničku vladu za sve postojeće nacije. U toj svjetskoj državi sve će biti tako savrše­no organizirano i upravljano da će novac biti ukinut. Jedina će valuta tada biti čovjekova radna sposobnost. Nitko neće moći plaćati bilo čim drugim. Ovdje više neću govoriti o tom budućem kraljevstvu, već upućujem čitatelja na četvrto poglavlje prvog toma mojeg glavnog djela "Livets bog", gdje je to kraljevstvo detaljno opisano. Ovdje ću tek spomenuti da će se sav fizički rad izvoditi potpuno automatski pomoću strojeva. Niti jedan čovjek ovdje neće raditi nikakav težak i iscrpljujući posao. Kako će čovjek raditi samo onoliko radnih sali koliko će mu biti potrebno za vlastite životne potrebe, radno će vrijeme postati potpuno drukčije od onoga na koje smo danas navikli. Ono će jedva prelaziti dva sata tjedno. To će doprinijeti životnom standardu koji će pokrivati sve moderne potrebe vrlo visokog kulturnog stupnja. Ali bez univerzalne ljubavi ljudi bi potpuno nestali u demonskom svijetu najmračni­jeg kaosa, Armagedona ili pakla. Prema tome, nije dobro sprječavati početke rasta univerzalne ljubavi u ljudima.

116 Martinus

30. POGLAVLJE

Mojsijeva misija i Kristova misija

Na primjerima Mojsija i Krista nije teško vidjeti da su ova dva uzvišena bića bila Božji instrumenti za vođenje čovječanstva kroz dvije velike životne epo­he koje su se međusobno bitno razlikovale. Mojsije je bio veliki prorok epohe braka, dok je Krist bio pravi predstavnik epohe univerzalne ljubavi koja sada započinje, a time i spasitelj svijeta, sin Božji. Mojsije je bio jednopolni struč­njak za zakon i kaznu, dok je Krist čovjek poput Boga i Njemu nalik. On je model Božjeg stvaranja čovjeka na svoju sliku i priliku. I svi će postati takvim kakav je on. Bez postajanja kristolikim bićem čovjek nikako ne može biti do­vršeno ljudsko biće poput Boga i Njemu nalik.

31. POGLAVLJE

Materijalizacija i dematerijalizacija

Dok su ljudi u procesu razvoja u dvopolna bića i dok nestaje muško stanje i žensko stanje, pri čemu jednopolni čin parenja ili spolni odnos i brak tako­đer nestaje, što će tada zamijeniti čovjekov fizički oblik postojanja? Razvija­nje dvopolnosti kod ljudi početak je transformacije ljudskog bića u duhovno biće. A duhovna bića nemaju potrebu za fizičkim organizmima, jer se materija duhovnog svijeta automatski oblikuje u skladu s mislima nekog bića. Isklju­čivo sposobnošću mišljenja i volje biće na duhovnoj razini može oblikovati supstanciju potpuno i sasvim po svojoj želji. Ono, dakle, ovdje stvara svojom sposobnošću mišljenja bez pomoći bilo kakvog materijalnog tijela. Postupno kako čovjek napreduje u evoluciji tako daleko da više ne može biti rođen od strane žene, ali još nije gotov s fizičkom razinom, on je u međuvremenu toliko izvježbao svoju sposobnost mišljenja na duhovnoj razini da može ne samo u duhovnoj supstanciji stvoriti kopiju svojeg prethodnog fizičkog tijela, nego također svojim mislima i snagom volje svojem mislima omogućiti materijali­ziranom tijelu da nastavi postojati i odjenuti se u odgovarajuću fizičku mate­riju, tako da sada brzinom munje nastaje fizičko tijelo. Biće tada privremeno može doživljavati i manifestirati se na fizičkoj razini. Ono može, jednako brzo, dezintegrirati svoje privremeno fizičko tijelo i tako nestati.

i>iur\ i uruvci ^ u i f i i i i / u e t i i 1 1 /

32. POGLAVLJE

Nadzemaljske metode stvaranja ili čuda

U posljednjoj epohi čovjeka kao fizičkog bića, u svojem potpuno razvijenom stanju on, dakle, može svojim mislima i snagom volje, po svojoj volji biti naiz­mjence fizičko biće ili duhovno biće. On može, nadalje, sve dok je u svojoj fi­zičkoj materijalizaciji, materijalizirati i dematerijalizirati fizičke stvari i objek­te. On ima, u ovom visokom duhovnom savršenom stanju kao čovjek poput Boga i njemu nalik, pristup ka obilju kozmičkih ili okultnih sila. Pomoću tih sila on može manifestirati pojave koje uobičajene metode stvaranja nedovrše­nog čovjeka ne mogu proizvesti. Te su pojave nazvane "čudima". Takvi se do­vršeni ljudi mogu također fizički materijalizirati na drugim planetima i ondje svojim nadzemaljskim znanjem pomagati još uvijek primitivnim ljudima da napreduju u duhu i u stvaranju kulture. Sasvim je prirodno da takve materija­lizirane nadzemaljske ljude pučanstvo za koje su se materijalizirali i kojima su pomogli smatra bogovima i anđelima. Na brojnim mjestima Biblija spominje takva nadzemaljska bića koja su se ovdje materijalizirala za zemaljske ljude.

33. POGLAVLJE

Dovršeni ljudi u biblijskim otkrivenjima

Tko su bila tri čovjeka koji su posjetili Abrahama u Mamrovom lugu i za koje se drži da su bili Bog i dva anđela (Post. 18:2)? Kasnije su anđeli otišli do Sodome i Gomore, koji su se našli pred velikim oslobađanjem mračne karme i trebali su biti uništeni. Lot ih je pozvao u svoju kuću, ali oni su radije ostali na ulici. Onda ih je uporno nagovarao i oni su ušli u njegovu kuću, te im je priredio gozbu. No, prije nego što su legli na počinak, ljudi iz grada, stanovni­ci Sodome, ljudi iz cijele okolice, opkolili su kuću. Tada je Lot izašao k njima i zamolio ih da im ne naškode. Ali tada su ljudi navalili na Lota i nakanili razbiti vrata. U tom su trenutku anđeli pružili svoje ruke, povukli Lota nazad u kuću i zatvorili vrata. A sve ljude izvan kuće anđeli zaslijepiše. Nakon toga anđeli su spasili Lota i njegove kćeri prije nego što su uništili grad i okolicu, koje su zapravo i došli uništiti (Post. 19:1-2,24).

Tko su bili ti neobični i nepoznati ljudi koji su tako došli Abrahamu i pritom imali moć da u trenu unište čitavi grad s njegovim stanovništvom,

n o murunus

moć za koju je Abraham znao da ju posjeduju, jer ih inače ne bi preklinjao da sačuvaju grad od propasti (Post. 18)? Nisu li oni bili savršeni ljudi poput Boga, ljudi koji su se mogli materijalizirati i dematerijalizirati, instrumenti Božje primarne svijesti? Što su drugo mogli biti? Bog se može manifestirati samo pomoću instrumenata. Kako bi ga inače živa bića mogla razumjeti? Zašto bi Abraham vjerovao da su oni bili Bog i anđeli, da oni nisu bili nešto posebno i izuzetno, razlikujući se od svih ostalih bića koja poznajemo, uzvišeni i sa sposobnostima i moćima koje ljudi na Zemlji nisu imali?

Tko je govorio Mojsiju kroz vatru gorućeg grma i između ostalog rekao: "Gledaj sada, vapaji sinova Izraelovih dopriješe do mene. I sam vidjeh kako ih Egipćani tlače. Zato, hajde! Ja te šaljem faraonu da izbaviš narod moj, Izraelce, iz Egipta" (Iz. 3:9-10). I ovdje je Bog govorio Mojsiju kroz instrument,"anđela Gospodnjeg", koji je prigodno imao brojne "razgovore s Bogom" i putem njih neprestano primao upute oko vodstva Izraelskog naroda. Te su upute također potjecale od uzvišenog bića, "anđela Gospodnjeg", a naročito se to očitovalo prilikom Mojsijevog boravka na planini Sinaj.

Biblija nam, između ostalog, govori sljedeće o svećeniku Zahariji: "Jed­nom, kad je on bio na redu da vrši svećeničku službu pred Bogom, zapade ga kockom - prema svećeničkom običaju - da uđe u hram Gospodnji i da prinese kad (tamjan). Za vrijeme kađenja sav je narod bio vani u molitvi. Tada mu se ukaza anđeo Gospodnji, stojeći sa desne strane kadionog žrtvenika. Kada ga opazi Zaharija, prepade se i spopade ga strah. Ali mu anđeo reče: "Ne boj se, Zaharija, jer je uslišana tvoja molitva! Tvoja će ti žena Elizabeta roditi sina komu ćeš nadjenuti ime Ivan" (Luk. 1:8-13). I anđeo mu nastavi govoriti o djetetu koje je postalo "Ivan Krstitelj".

Slično tome, Biblija govori da je anđeo Gospodnji također prorekao Isu­sovo rođenje Djevici Mariji iz Nazareta. U Bibliji, između ostalog, piše: "... Kad anđeo uđe k njoj, reče joj : "Raduj se, milosti puna! Gospodin je s tobom!" Na te riječi ona se prepade i poče razmišljati što znači taj pozdrav. Anđeo joj reče: "Ne boj se, Marijo, jer si našla milost kod Boga. Evo, ti ćeš začeti i roditi sina komu ćeš nadjenuti ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Previšnjega. Gospodin Bog dat će mu prijestolje Davida, oca njegova. On će vladati kućom Jakovljevom dovijeka. I kraljevstvo njegovo neće imati kraja" (Luk. 1:28-33).

Zar u Kristu ne prepoznajemo upravo takvo nadzemaljsko, potpuno do­vršeno ljudsko biće? On je ispunio zakon ljubavi i oprostio svojim neprijate­ljima. A imao je i sposobnost da se materijalizira i dematerijalizira, i da u isto vrijeme bude gospodar čuda ili nadzemaljskih snaga. Ne vidimo li ga također kao instrument Božji u obliku spasitelja svijeta? Nije li upravo on bio taj koji je u silnoj svjetlosti na putu za Damask govorio Pavlu i preobratio ga od ono

i ii ii i i i i _<( i m i i / u t ' i i

ga koji je mrzio Krista u jednog od najvećih Kristovih apostola (Djela apostol­ska 22:7-8)? To što vidimo u pojavi gore spomenutih uzvišenih biblijskih bića, dakle nije sposobnost znanja i ponašanja kakvu nalazimo kod običnog nedo­vršenog čovjeka. Svi su oni dovršena ljudska bića poput Boga i njemu nalik. Svi su oni, tijekom reinkarnacija u prethodnim fizičkim životima na drugim svjetovima, morali proći kroz kulminaciju tame da bi postali anđeoska bića koja čine primarnu Božju svijest.

34. POGLAVLJE

Lice božje

Ova su bića Božji organi i instrumenti za njegovu kreaciju, vodstvo i uprav­ljanje čovječanstvom. Ova bića tvore božansku organsku zajednicu ili jedin­stvo bića koja čine spasenje svijeta. Oni sačinjavaju Božje organe za doživlja­vanje ljudskih bića, a na isti su način i njegovi organi manifestacije ljudskim bićima kao i svim bićima u međukozmosu. Sve molitve Bogu svih živih bića odlaze ovoj zajednici bića i ona te molitve čuju. Ova se bića mogu, kao što smo već spomenuli u citatima iz Biblije, otkriti ljudima i biti prisutna, bilo materijalizirana ili nematerijalizirana, da bi pomogla ljudima u teškim situa­cijama. Oni stoje iza čovječanstva, upravljajući čitavom njegovom situacijom i sudbinom, tako da ono uspije ispuniti Božji plan stvaranja, što znači da će ono konačno postati čovječanstvo poput Boga i njemu nalik. Prema tome, ova bića čine onaj dio svijesti i Božjih instrumenata opažanja pomoću kojih On doživljava ljudske manifestacije, kao što On također kroz njih, kao što je već spomenuto, upravlja i vodi čovječanstvo. Dakle, ista ova bića čine ono područje Boga koje je pristupačno ljudskom osjetilnom opažanju, a obra­ćaju mu se molitvom. Oni su duhovna bića i uslijed toga nemanifestirana na fizičkoj razini. Osobno su anonimni, ali se u danim situacijama materija­liziraju ili otkrivaju ljudima, primjerice poput bića koje je govorilo Mojsiju kroz gorući grm, kao i tri bića koja su, kao Bog i dva anđela, posjetila Abra-hama u Mamrovom lugu, zajedno s brojnim drugim otkrivenjima i vizijama predstavljenim kao Bog i anđeli u biblijskim pričama. Bića u najvišim od tih otkrivenja jesu sva ona bića koja su razvojem svoje univerzalne ljubavi na fizičkoj razini uspjela postati dovršena ljudska bića poput Boga i Njemu na­lik. Oni su, dakle, napredovali tako daleko da su postali jedno s Bogom. Oni su lice Božje. Zato su oni u situacijama kada se materijaliziraju ili otkrivaju

120 Marunus

ljudima predstavljeni kao istovjetni s Bogom. Zato je u biblijskim pričama rečeno da je "Bog" govorio ovoj ili onoj osobi. "Bog" je posjetio Abrahama; "Bog" je govorio Abrahamu;"Bog" je govorio Mojsiju, itd. Druga su bića.više ili manje uznapredovala u univerzalnoj ljubavi, u pričama o otkrivenjima, nazivana "anđeli". I ne osvrće li se Biblija upravo na te anđele kada govori: "Zar nisu svi (anđeli) službujući duhovi što se običavaju slati da služe onima koji imaju baštiniti spasenje" (Heb. 1:14)?

35. POGLAVLJE

Zašto za Adama nije bilo dobro da bude sam

Na ovaj smo način stekli kraći uvid u božanski životni proces, koji je opisan kao "Božje stvaranje Čovjeka na svoju sliku i priliku". Vidjeli smo da su brak i čin parenja ili spolni odnos bili samo privremeni i od sporedne važnosti u od­nosu na stvarni, primarni život za koji su oni samo priprema. Da bi se razvili do toga da postanu sposobni doživljavati život u najvišim svjetovima svje­tlosti s one strane svakog fizičkog postojanja, ljudi najprije moraju proživjeti život u najdubljoj tami, gdje ne postoji nikakva univerzalna ljubav, u tami koja je zato boravište vrhunca mržnje i neprijateljstva, sfera ili zona u kojoj je ubi­janje neophodno da bi se preživjelo. Ali vidjeli smo da je Bog stvorio uvjete da bi osigurao da biće ne ide samo ili usamljeno kroz tu tamu. On je, prema Bibliji, rekao: "Nije dobro da čovjek bude sam; načinit ću mu pomoćnika koji će biti s njim" (Post. 2:18). I "stvaranjem Eve", što podrazumijeva transforma­ciju bića u jednopolno stanje, dva su bića suprotnih spolova mogla parenjem ili činom parenja ili spolnim odnosom, jedno preko drugoga primiti sjajni i zagrijavajući duh Božji kao kulminirajući, svenadmašujući najviši osjećaj užitka. Usred svijeta kulminirajuće tame, gdje univerzalna ljubav ne postoji i gdje je ubijanje neophodno da bi se živjelo, oni na taj način doživljavaju zraku iz vječnog područja svjetlosti duha Božjeg s onu stranu sveg zemaljskog plača i škrguta zubi; zraku svjetlosti iz svijeta gdje nema niti jadikovanja nad smr­ću, niti naricanja niti bola. Usred životinjskog carstva i u domeni demonske sfere, usred svijeta neprijateljski raspoloženih bića, "najviša vatra" postala je, u njihovoj međusobnoj seksualnoj vezi, hram svjetlosti gdje su dobivali volju za životom, snagu i moć da nastave svoje lutanje kroz život po smrtonosnom i trnjem posutim putem iz životinjskog carstva ka carstvu pravog čovjeka, od demonskog bića do bogočovjeka na Božju sliku i priliku. Prema tome, bilo je

dobro da biće nije bilo samo na svojem putu kroz tu tamu. Kako bi to moglo izdržati bez "najviše vatre": duha Božjeg u činu parenja ili spolnom odnosu?

Kao što smo vidjeli, brak nije krajnji, božanski cilj živog bića. Izrazito muško biće u svome najčistijem obliku, a isto tako i izrazito žensko biće u svo­me najčistijem obliku mogu postojati jedino kao životinje u svom najčistijem obliku. Oni su stekli tu strukturu s jednopolnim stanjem ili sa stvaranjem Eve. Time su bili predodređeni da budu bića tame, ubilačka bića. No, istovremeno, oni su isto tako, svojim jednopolnim stanjem, bili oblikovani tako da mogu primiti stimulirajući i životodajni duh Božji ili "najvišu vatru" činom parenja ili spolnim odnosom s bićima suprotnog spola. Kako u toj zoni tame nije po­stojala nikakva univerzalna ljubav, zaljubljenost ili sklonost parenju ili spolni odnos bio je, dakle, apsolutno jedina svjetlost.

36. POGLAVLJE

Stanje čovjeka demona

Međutim, ova se ljubav ili simpatija odnosila samo na spolnog partnera, biće suprotnog spola i na potomstvo. Ta simpatija nije bila univerzalna ljubav. Pu­tem te simpatije biće ne bi moglo postati čovjek poput Boga i Njemu nalik. Tu se osjećala potreba za pravom ljubavlju, ljubavlju koja je potpuno nesebična, ljubavlju kojom je čovjek mogao voljeti svojeg bližnjeg, što znači sva bića s kojima dolazi u dodir. Ali budući da takva ljubav može postati sposobnost u biću jedino pomoću posljedica patnji koje je ono nanijelo drugim bićima, prolazak kroz životnu zonu vrhunske tame bio je neizbježan uvjet da bi se u biću razvila sposobnost za univerzalnu ljubav. No, za prolazak kroz tu tamu, kao što smo već spomenuli, sjajni je duh Božji koji udahnjuje život, isto tako bio neophodno potreban. Taj je uvjet, dakle, bio ispunjen parenjem bića ili njihovim spolnim odnosom. No, postupno, kako se ljubav prema bližnjem ra­zvijala, sklonost ili potreba za parenjem ili spolnim odnosom postajala je sve više suvišna. Univerzalna će ljubav, s vremenom, nadmašiti sve, postati najvi­ša. Stoga je bilo neophodno da se bića oslobode svoga jednopolnog stanja da bi mogla voljeti i bića vlastitog spola. Bića, kako se u njima razvija univerzalna ljubav, postupno postaju sve više i više dvopolna, a dvopolnim se stanjem sve više i više osjeća prisutnost ljudskih sposobnosti. Te sposobnosti razvijaju se brže od univerzalne ljubavi. Uslijed toga biće počinje doživljavati razdoblje u kojem ono posjeduje ljudske sposobnosti, ali je još uvijek više ili manje biće

Martinus

koje ne voli; ono dobiva demonsku svijest. Time je dana mogućnost da se otvori područje patnje, koja je daleko veća od životinjske. Ono stoga može doživjeti mračnu karmu koja je, u odgovarajućem stupnju, mračnija od živo­tinjske. U ovome se stanju nedovršeni čovjek naziva "čovjekom-demonom".

37. POGLAVLJE

Dovršeni čovjek poput boga i kraljevstvo nebesko

Kroz tu mračnu karmu univerzalna ljubav raste ka svojoj kulminaciji i biće tako postaje dovršeni čovjek poput Boga i Njemu nalik. Ono je tada čisti dvopolac i može voljeti svog bližnjeg kao samo sebe, i tako u potpunosti ispu­njavati zakon života. Od bića koje je živjelo u tami, u tom je svijetu ubijanja moglo preživjeti jedino pomoću duha Božjeg u obliku "najviše vatre" u činu parenja ili spolnom odnosu s bićem suprotnog spola, dok je sa svim ostalim bićima bilo u sukobu ili je prema njima osjećalo neprijateljstvo, ono je sada, u svojem dovršenom stanju kao čovjek poput Boga i Njemu nalik, oslobođeno od rođenja i smrti reinkarnacije. Ono se može slobodno, putem materija-lizacije i dematerijalizacije, po svojoj volji otkriti na fizičkoj razini u situa­cijama gdje predstavlja Božji organ govora bićima u potrebi. Može govoriti kroz gorući grm, može govoriti kroz svjetlost na putu za Damask. Može biti Božjim instrumentom kao spasitelj svijeta za čovječanstvo nekog planeta, kao što može imati i druge uzvišene kozmičke misije, budući je jedno s velikom organskom strukturom koja čini primarnu Božju svijest, glavni Božji organ za sva živa bića u međukozmosu. Ono je sam Božji organ za upravljanje i vod­stvo čitavog čovječanstva u njegovu lutanju tamom ka svojem vječnom toku svjetlosti u najvišim kozmičkim ili duhovnim svjetovima. Ovdje univerzalna ljubav iskri i sjaji kao vječna Božja svjetlost u obliku "najviše vatre" od bića ka biću, kao susret s Bogom, pretvarajući svaki kontakt s bližnjim u kulmini­rajući ili najviši osjećaj užitka, dobrobiti i blaženstva. Time je Božje stvaranje čovjeka na svoju sliku završeno. Nalazimo se u onom kraljevstvu koje je u sva vremena bilo obećavano dovršenom čovjeku poput Boga i Njemu nalik. Nalazimo se u kraljevstvu nebeskom.

Martinus

ŽIVOTNI PUT

Sa danskog na enleski prevela prevela Mary McGovern, asistirali Harala1 Berglund, Frank Kjerup i Adam O'Riordan

Sa engleskog na hrvatski preveo Davorin Gruden

1. POGLAVLJE

Vječni put

Svi ljudi na svijetu nalaze se u pokretu. Putuju osobitim putom. To nije put koji se može mjeriti kilometrima ili svjetlosnim godinama, jer takvo nešto ne postoji u njegovim dimenzijama. On nema nikakve duljine ili veličine u fizič­kom prostoru. On je beskonačan. On također nema ograničenja u vremenu. On je vječan. Ipak, on prolazi neutrtim i kamenitim terenom. Penje se strmim planinama i prolazi kroz duboke ponore. Prolazi kroz hladne i ledene pu­stoši polarnih područja, kroz pješčane oluje tropskih pustinja i nadalje kroz smrtonosna područja bojnih polja, područja bolesti i invalidnosti i mnoge druge promjenjive panorame područja tame. Nakon toga, vječni put prolazi blistavim i sjajnim svjetovima kulminirajuće umjetnosti i znanosti, mudrosti i ljubavi; kroz svjetove u kojima biće živi zajedno s Bogom u stvaranju i uprav­ljanju svemirom, sudjeluje u nastajanju sunaca i mliječnih staza, boravišta života za čovječanstva i životinjska carstva novih svjetova i u ostalim kulmi-nirajućim objavama Božje ljubavi na vrhuncima svjetlosti. Na ovom kozmič­kom ili vječnom Životnom putu zemaljsko se čovječanstvo još uvijek nalazi na proputovanju područjem tame. No, ovdje je čovječanstvo odavno počelo odvraćati svoj pogled od mračnih područja rata i smrti prema vječnoj svje­tlosti u visinama, na vrhuncima Božje ljubavi. To je nepobitni cilj cjelokupne manifestacije života zemaljskog čovječanstva. Svaki čovjek, odnosno svako živo biće doživjet će taj božanstveni tok zraka i postat će jedno s Bogom.

125

126 Martinus

2. POGLAVLJE

Kozmičko disanje i vječni kontrasti

Dakle, zemaljsko čovječanstvo putuje od tame prema svjetlosti, kao što se pri­je spustilo iz te svjetlosti u tamu. Nakon što doživi zasićenje tom velikom kul­minacijom svjetlosti, koja sada predstavlja njegov cilj, Životni put će ponovno dovesti čovječanstvo do nove kulminacije tame. Nakon zasićenja time, vječni će put ponovno voditi bića ka svjetlosti, i tako dalje čitavu vječnost. Ovdje, na kozmičkom putovanju živih bića kroz vječnost i beskonačnost, mi se suoča­vamo s Božjim vječnim ritmom života, s vječnim i neprestanim kozmičkim disanjem, putem kojeg se obnavlja i održava svijest Boga i živih bića, a to disa­nje na taj način omogućava postojanu sposobnost doživljavanja vječnog živo­ta. Taj kozmički ritam života, to Božje psihičko ili mentalno disanje, ne samo da stvara kontrast između svjetlosti i tame, životinje i čovjeka, dobra i zla kod nedovršenog čovjeka, već također vibrira kroz sve detalje svemira kao osnova vremena i prostora. Upravo taj princip mi doživljavamo u obliku kombinaci­ja kontrasta, što su zapravo predmeti dostupni osjetilnom opažanju. Bez tih kombinacija ne bi bilo moguće bilo kakvo osjetilno opažanje, i ne bi postojalo nijedno živo biće. Svemir bi, kada je u pitanju osjetilno opažanje, predstavljao Ništa, tamo gdje on sada postoji kao Božja objava u obliku besmrtnog života. Te kombinacije kontrasta poznajemo kao stvorene stvari. Ali, stvorene stvari predstavljaju izraze života nekog stvoritelja, tj. živog Nešto. To živo Nešto jest izvor svemira, a istovjetno je vječnome Bogu. On se manifestira i doživljava kroz organizme svih postojećih živih bića. Ona, dakle, predstavljaju Božje in­strumente za opažanje i manifestaciju. I isto tako, Jastvo u organizmima živih bića jest Božje Jastvo. Kroz živa bića Bog može stvoriti najrazličitije okolnosti, najrazličitije manifestacije, i na taj način se otkriti živim bićima bez obzira da li su ona mikro, makro ili međukozmička bića; bez obzira da je li to naj-sićušnija životinja ili jedno od najviših bića mudrosti. Kroz Božje otkrivanje tame živim bićima On im omogućava da postanu jedno s Njime u svjetlosti, u ljubavi i svemoći, a to iskustvo predstavlja najveću avanturu u svjetlosti koja uopće može postojati i koja može biti pružena nekom biću.

i z /

3. POGLAVLJE

Primarno i sekundarno stanje svijesti Boga i vječno obnavljanje života

S obzirom da su sva živa bića Božji instrumenti za očitovanje i doživljavanje, ovdje imamo osnovu njegove svemoći. Isto tako, On je sveznajuć budući da, u istim bićima, posjeduje instrumente za manifestaciju najviše intelektualnosti ili kulminacije mudrosti. Podrazumijeva se da je On također, kroz svoju isto­vjetnost sa svim živim bićima, izvor sveljubavi. Dakle, kroz živa bića Bog može očitovati najrazličitije manifestacije, najrazličitije okolnosti, i na taj način se otkriti svim postojećim bićima u makrokozmosu i mikrokozmosu, kao i u međukozmosu. Drugim riječima, Bog je povezan s najsićušnijim mikroskop­skim bićem kao i sa najogromnijim makrobićem. On se nalazi u primitivnoj životinji i čovjeku, kao i u najvišem biću mudrosti.

Kao kontrast vječnoj svjetlosti u primarnoj objavi Boga kao svemogućeg, sveznajućeg i sveljubećeg izvora svemira, tama postoji kao sekundarna objava Njegove svijesti. Tama predstavlja proces obnavljanja vječne sposobnosti bića da doživljavaju život, a ta je sposobnost degenerirala zbog zasićenja doživlja­vanjem svjetlosti u primarnim zonama Božje svijesti. Gore spomenuta bića tako su dugo živjela u tim područjima da se iz njihove budne dnevne svijesti izgubio tamni kontrast, tako da se u potpunosti izgubila njihova sposobnost dnevno-svjesnog doživljavanja u vanjskim svjetovima. Ona zbog toga mogu živjeti samo u vlastitom unutarnjem svijetu, što znači u vlastitom svijetu sje­ćanja, što za njih postaje privremeno stanje blaženstva. Kako se ovo stanje pri­sjećanja više ne može povezati s njihovom vanjskom sposobnošću doživljava­nja, ona više ne mogu opažati u vanjskim svjetovima. Jedino što karakterizira njihovo postojanje u tim svjetovima jesu sve one tvari i energije koje čine ono što nazivamo mineralnim carstvom. Zbog gotovo potpune nemogućnosti bića da izraze svijest ili život kroz tu vanjsku materiju, ona se obično doživljava kao beživotna. Da bi ta bića ponovno mogla doživljavati i manifestirati se u vanjskim svjetovima moraju se stvoriti nova osjetila kroz koja ona ponov­no mogu doživljavati područja mračnih iskustava, zahvaljujući čemu može ponovno nastati njihova sposobnost doživljavanja najviših područja svijetlih iskustava. Mi se susrećemo s prvim slabašnim znakovima života tih bića u carstvu blaženstva, koja su nesvjesna u vanjskim svjetovima, na fizičkoj razini u obliku energija i sila koji se javljaju u mineralnoj materiji. Zatim nailazimo na manifestacije života u još savršenijim oblicima kao što su biljni organizmi. Oni se postupno razvijaju u životinjske organizme da bi na kraju kulminirali

128 Martinus

u svojem najvišem fizičkom obliku kao organizam savršenog ljudskog bića. Taj je organizam postao toliko savršeni instrument za manifestaciju da je nje­gov izvor, pomoću tog organizma, postao savršeno ljudsko biće poput Boga, s kozmičkom sviješću pomoću koje on ponovno može doživjeti sebe kao jedno s Bogom, a time ijedno s besmrtnošću, jedno s mudrošću i jedno s ljubavlju. U tom stanju biće se više ne mora inkarnirati u fizičkoj materiji. Ono će, napro­tiv, u tom nebeskom stanju svijesti, sada u jednom neizmjernom vremenskom razdoblju, nastaviti svoje doživljavanje života u najvišim svjetovima svjetlosti u Božjoj primarnoj svijesti. I apsolutno jedina stvar koja može udaljiti biće od tog sjajnog postojanja u svjetlosti njegovo je zasićenje svjetlošću, što će nei­zbježno biti posljedica zadovoljenja njegove želje za svjetlošću. Zahvaljujući čežnji za kontrastom svjetlosti, koju će uzrokovati to zasićenje, biće je vođeno ka obnavljanju svijesti u područjima tame, što će, kao što smo već spomenuli, ponovno dovesti do čežnje za svjetlošću, tako dalje, bez kraja, kroz čitavu vječnost. Zahvaljujući tom stanju obnavljanja, tom božanstvenom principu obnavljanja, vječna sposobnost živog bića da doživljava život postaje neu­ništiva. Dakle, staro vjerovanje da bića u određenim okolnostima mogu biti vječno izgubljena ovdje se može prepoznati kao najveće moguće praznovjer­je. Sva živa bića jesu u Bogu i Bog je u njima za cijelu vječnost.

4. POGLAVLJE

Područje tame ili kozmička škola mudrosti

S obzirom da su živa bića instrumenti za Božje očitovanje i doživljavanje, iz toga proizlazi da ona bića koja su, zbog svojeg zasićenja svjetlošću, sišla u tamu, ne mogu biti ona kroz koja On može izraziti svoju primarnu svijest, najvišu mudrost, svemoć i ljubav. On, dakako, može očitovati svoje primarno stanje svijesti samo kroz odgovarajuće instrumente za opažanje i manifesta­ciju, što znači kroz ona bića koja kulminiraju u doživljavanju svjetlosti i koja su postala jedno s Njime u svemudrosti i ljubavi. On ne može otkriti svoju primarnu svijest kroz ona bića koja su sišla u tamu kako bi se obnovila njiho­va sposobnost doživljavanja i manifestacije svjetlosti. Privremeno mora biti zadovoljena njihova želja ili glad za mračnim iskustvima. Upravo se takve manje ili više mračne manifestacije očituju u Božjoj sekundarnoj svijesti. Ali bez tog zadovoljenja ili zasićenja mračnim manifestacijama dotično biće ni­kako se ne bi moglo vratiti svijetlim manifestacijama u Božjoj primarnoj svi-

Livotm put

jesti i ovdje postati Njegov najviši instrument za manifestaciju i doživljavanje i doživjeti najvišu moguću sreću, radost i slavu.

Kroz ta nedovršena bića u mračnoj zoni nastaje nesretna sudbina. Ali ona nastaje samo kao rezultat vlastitih djela tih bića. Ta djela nikako ne mogu biti savršena budući da ni njihov izvor nije savršen. No nesavršena djela u neskladu su s kozmičkim zakonima života, i zbog toga što je veća njihova nesavršenost, veća je i patnja. Doživljavanje patnje, međutim, stvara znanje o ispravnom ponašanju. To znanje o ispravnom ponašanju istovjetno je mu­drosti. Mudrost se, dakle, temelji na iskustvima koja pokazuju da netko može žeti samo ono što je sijao, odnosno ono što netko želi da drugi čine njemu, on najprije mora učiniti njima. Ukratko, sva se iskustva mudrosti sažimaju u ovome: Ljubi Boga više od svega, a svoje bližnje kao samoga sebe. Ovaj božan­stveni i vječni zakon predstavlja puninu ostvarenja zakona života. Sposobnost ostvarenja tog zakona nastala je kroz doživljavanje tame, kroz patnje i poteš­koće, kroz materijalizam, bezbožništvo i sve oblike rata i osvetničkih djela. S obzirom da ni jedno biće ne može žeti drugu sudbinu od one koju je samo, kroz svoje ponašanje, posijalo, baš nitko u ovoj kozmičkoj školi mudrosti ne može biti žrtva nepravde, i baš nitko ne može učiniti nešto nepravedno. Toli­ko je božanstvena struktura svemira ili Božja svijest da čak i u mračnoj zoni pravednost blista i sjaji u svom svojem božanstvenom obilju. U tom svjetlu postaje očigledno da je sve vrlo dobro. Cjelokupna Božja svijest, koja čini naše vječno boravište ili dom, zapravo predstavlja, usprkos mračnoj zoni, sjajni tok svjetlosti. Sva su živa bića, čak i u Božjoj sekundarnoj svijesti, obavijena tom nebeskom svjetlošću, sjajnom svemudrosti, svemoći i sveljubavi Božjoj

5. POGLAVLJE

Životna avantura

Vječni je život, dakle, avantura ljubavi. Tama u toj avanturi predstavlja suštin­ski neophodnu pozadinu na kojoj se mogu odraziti svijetle manifestacije ove avanture ljubavi. Bez te pozadine ne bi bilo avanture, ne bi bilo osjetilnog opa­žanja, nikakvog doživljavanja, ne bi bilo svemira. Sve bi se nalazilo u vječnoj, beživotnoj noći nemanifestacije. Ali život nije beživotna noć nemanifestacije. On je, kao što smo vidjeli, sjajna, vječna avantura svjetlosti. Ali milijuni i mi­lijuni ljudi na Zemlji ne znaju da žive u božanstvenom, bajkovitom svijetu, u najvišem umjetničkom djelu života, izgrađenom od tame i svjetlosti i bezbroj-

130 Martinus

nih varijacija ova dva kontrasta. Oni lutaju vječnim i beskonačnim Životnim putem, i ne vide tu bajku. Ne vide Boga i sebe u jedinstvu s Njime. Ne vide svoju vlastitu besmrtnost ili pojavu kao gospodara života van prostora i vre­mena, a time i svoju istovjetnost s beskonačnošću i vječnošču. Doživljavaju svjetlost i tamu u detaljima vremensko-prostorne dimenzije, vjerujući da su jedno s tim izgrađenim ili stvorenim pojavama. Oni ne vide stvoritelja. Vje­ruju da su jedno s fizičkom materijom. Za njih je život misterij, a oni ne znaju koje je njegovo rješenje ili gdje se to rješenje može pronaći. Vjeruju da su jedno sa svojim fizičkim rođenjem i smrću, i ne razumiju da uopće ne žive u ovome svijetu materije ili prašine, već da taj svijet postoji isključivo kao ma­terijal za stvaranje svijesti ili životnog iskustva, i da kroz taj svijet oni mogu doživjeti svoju besmrtnost ili vječno suvereno postojanje van prostora i vre­mena. Bez materije nema kretanja; bez kretanja nema stvaranja; bez stvaranja nema doživljavanja; a bez doživljavanja nema života.

6. POGLAVLJE:

Živo biće kao vječni stvaratelj s vječnom sposobnošću doživljavanja

Kretanje je istovjetno stvaranju. A svako je stvaranje rezultat nekog stvara­telja. Zbog toga stvaratelj ne može biti istovjetan onome što je stvoreno. On je postojao prije stvorenog, postoji tijekom postojanja stvorenog i nastavit će postojati nakon uništenja ili nestanka onoga što je stvoreno. On stoga ne može biti istovjetan s prostorom i vremenom. Samo ono što je stvoreno može imati početak i kraj, početak i svršetak. Stvaratelj, dakle, ne može imati ni­kakvu starost, kao što ne može imati nikakvu veličinu, jer samo ono što je stvoreno može imati veličinu. Prema tome, stvaratelj sačinjava pravo živo biće i stoga je vječna stvarnost. Tu stvarnost mi doživljavamo kao naše najviše Sebstvo ili Jastvo. To Jastvo ima, kao što smo već spomenuli, vječnu sposob­nost doživljavanja. Pomoću nje ono može oblikovati materiju u privremeni organizam ili instrument za njegovo vezivanje za materiju i ovdje oblikovati stvorene stvari. To stvaranje je istovjetno manifestaciji i doživljavanju života. To je pak manifestiranje i doživljavanje života za uzvrat istovjetno prethodno spomenutom putovanju Životnim putem, kroz naizmjenične mračne i svije­tle zone. Ali kako je to putovanje stvorena pojava, ono predstavlja nešto što se može odvijati samo u materiji, jer se stvari mogu stvarati samo u materiji. Drugim riječima, Jastvo stvara u materiji svoju vlastitu manifestaciju i doživ-

Livotm put 131

ljavanje, kao i svoj vlastiti organizam. Pomoću svoje psihičke strukture Jastvo može premještati organizam sa jednog mjesta na drugo, ali se ono samo ne pomakne sa mjesta ni jedan milimetar. Ono može doživjeti nastajanje svojeg fizičkog organizma, kao što može doživjeti kraj tog organizma. Ali i u tom je slučaju ono posve nedirnuto tim rođenjem i smrću. Ono se nalazi izvan dimenzija prostora i vremena i ne pripada stvorenim stvarima ili pojavama. Ono s njima nije istovjetno, pa nije identično ni sa svojim stvorenim orga­nizmom. Nadalje, taj organizam nije istovjetan Jastvu. To samo može biti ne­što što je Jastvo stvorilo ili proizvelo. Jastvo i njegova nadsvijest (to je vječna struktura van prostora i vremena - poput Jastva - pomoću koje se ono može vezati za materiju i u njoj stvarati svoje organizme ili instrumente za manife­staciju i doživljavanje života) predstavljaju uistinu suvereno i besmrtno odno­sno vječno živo biće iza svih oblika manifestacije ili stvaranja. Samo po sebi ono je nedostupno osjetilnom opažanju. Ono može pokazati svoje postojanje samo kroz svoje stvaranje u materiji, kao što može doživjeti manifestacije drugih živih bića tek putem njihovog stvaranja u materiji. Mi opažamo ili doživljavamo samo to stvaranje. Nikada nismo vidjeli ili doživjeli sama živa bića ili izvore spomenutog stvaranja u materiji, i nikada ih ni nećemo vidjeti. Ona se, poput Boga, s kojim su također identična, nalaze izvan svakog osjetil-nog opažanja. Ona, poput Boga, mogu biti prepoznata samo kroz stvari koje proizvode ili stvaraju u materiji. Zaključit ćemo da ona, zajedno s Bogom, predstavljaju nevidljive ali žive uzroke beskrajnog oceana kombinacija kreta­nja u materiji koja, za osjetila, postaju beskrajno obilje stvorenih detalja koji sačinjavaju vječnu i božanstvenu objavu zvanu svemir.

7. POGLAVLJE

Božje objavljivanje samoga sebe i izlazak iz kozmičke zimske zone za zemaljska ljudska bića

Svemir, to sveobuhvatno stvaralačko djelo, ta ogromna panorama koja se pro­teže bezbrojnim svjetlosnim godinama od vječnosti do vječnosti sa svojim beskrajnim oceanom djelujućih organizama, makrokozmičkim kao i među-kozmičkih te mikrokozmičkih, i jednako ogromnim oceanom njihovih kre­acija i stvorenih stvari, predstavlja manifestaciju ili objavu funkcije svijesti koju pokreće najviše besmrtno Sebstvo svih živih bića kao i rezultat te funk­cije, sveobuhvatno kozmičko očitovanje volje i ponašanja, koje se otkriva kao

132 Martinus

svemoć, sveznanje i sveljubav. Pojave su to koje mogu postojati isključivo kao karakteristika živog izvora. A taj izvor može biti samo istovjetan s vječnim i najvišim Bogom. Svemir, dakle, predstavlja objavu samog vječnog Boga, Njegovo nepobitno otkrivanje rješenja misterije života kroz koje on privija sva živa bića na svoje srce i postiže da postanu jedno s prostranim oceanom svjetlosti Njegovog vlastitog vječnog života, koji je istovjetan s vječnošću i beskonačnošću. U toj božanstvenoj panorami, u tom velikom području Božje ljubavi, zemaljsko se čovječanstvo nalazi u području sekundarne Božje svije­sti, kozmičkoj ili životnoj zimskoj zoni tame, što predstavlja kontrast velikom oceanu Božje svjetlosti. Istina je da tu postoje rat, bol i patnja, siromaštvo i brige, ali to je isključivo zato da bi vječna živa bića koja se nalaze iza svojih organizama mogla doživjeti tamu ili kontrast svjetlosti i na taj način razvila svoje sposobnosti prema nečemu što je suprotno tami, naime prema huma­nosti ili ljubavi, zahvaljujući kojima mogu postati primarni instrumenti Božje manifestacije u manifestiranju najviše mudrosti i ljubavi u sferama svjetlosti ili u kozmičkoj ljetnoj zoni. Zemaljsko je čovječanstvo, međutim, već postalo zasićeno mračnim manifestacijama. Takvo se zasićenje ogleda u vrlo raširenoj želji da budu oslobođeni od tame, od rata koji gotovo svatko vodi protiv sva­koga. Očigledna je vrlo izražena težnja za trajnim mirom. Humane i dobro­tvorne organizacije u obliku mirovnih pokreta ili mirovnih saveza, kao i veli­ke humane mjere pomoći u korist stanovništva zemalja u teškim situacijama, zajedno sa zapovijedima humanih svjetskih religija o ljubavi prema bližnjem, predstavljaju blage kozmičke proljetne vjetrove. Nepobitan je to dokaz da se besmrtno čovječanstvo nalazi na putu ka svjetlosti i toplini kozmičkog ljeta života u primarnoj Božjoj svijesti koja se nalazi ispred njega.

Martinus

MENTALNI ZATVORI

Sa danskog na enleski prevela prevela Mary McGovern, asistirali Harald Berglund, Frank Kjerup i Adam O'Riordan

Sa engleskog na hrvatski preveo Davorin Gruden

1. POGLAVLJE

Prikrivena kozmička poruka ljeta

Svake godine na tisuće ljudi doživljavaju topla, sjajna i sunčana ljeta, okruženi čudesno lijepim mirisima žitnih polja i zelenih livada. Na žutim plažama ljudi skaču u plavo-zelene slane valove. Iz zelenih šuma i lugova odjekuje pjesma slavuja i kukanje kukavice. Cijeli dan čitavim plavim nebom i sve do bijelih ljetnih oblaka odjekuje pjesma ševe. U sumrak se počinje nazirati prizemna izmaglica u bajci svijetle ljetne noći u obliku čarobnih silueta, scena s kraljem patuljaka ili ostalim čudesnim snovima ljetne noći. U atmosferi strasti i čežnje za ljubavlju mladi parovi odlaze tražiti samoću; i priroda ih privija k svojem srcu. U svijetloj ljetnoj noći Bog prelazi kontinentom. Početkom Nordijskog ljeta kraljevstvo se Božje objavljuje na Zemlji. Drevni i besmrtni mit o raju postao je živa stvarnost pred našim očima. Mi se čak i sada nalazimo u prisut­nosti živih "Adama" i "Eve" u krvi i mesu. I Bog nas doziva kroz čitav vrt.

Ali što je sa svim onim tisućama ljudi koji žive usred ove božanstvene slave? Vide li oni bilo što od te slave? Vide li oni ono što se događa, gledano iz kozmičke perspektive? Znaju li oni išta o onome čemu prisustvuju na vr­huncu ljeta?

136 Martinus

2. POGLAVLJE

Gledano iz kozmičke perspektive većina ljudi još uvijek su "mrtve duše"

Ne - tisuće ili bolje rečeno deseci tisuća, pa čak i milijuni ljudi više uopće ne znaju što doživljavaju svojim osjetilima ili u čijoj su prisutnosti. Za njih je "ljeto" samo "godišnje doba" koje nastaje zbog Zemljinog odnosa prema Sun­cu. Milijuni ljudi danas, međutim, ne znaju ništa o činjenici da postoji točna namjera iza odnosa Zemlje prema Suncu; štoviše, čak to ne mogu ni naučiti razumjeti. Ovdje ih izdaju njihove sposobnosti. U tim područjima oni su, takoreći,"mrtve" duše. Ne razumiju da bez godišnjih doba ne bio moguć nika­kav oblik razmišljanja, pa time ni nikakav oblik svijesti. Ali bez svijesti svako Jastvo ne bi predstavljalo "živo biće", ni "sina Božjeg", već samo "nešto što jest". Ne bi, dakle, ispunjavalo tri uvjeta koji su, u skladu s mojim glavnim djelom "Livets Bog" (Knjiga života), nužno potrebni da bi se "nešto" moglo javiti kao "živo biće". Bez godišnjih doba svemirom bi vladala vječna i apsolutna smrt, svemirom s njegovim suncima, oblacima zvijezda i planetima i isto bi tako bio potpuno nemoguć život na tim svjetovima. Sve što danas predstavlja život, ljepotu i radost, i sve što za to predstavlja pozadinu ili kontrast, nikada ne bi moglo pokrenuti mozak na djelovanje ili vibraciju, isto kao što nikada ne bi nastao neki oblik mozga.

3. POGLAVLJE

Većina ljudi još uvijek gleda na pozornicu prirode kao na izraz slučajnosti

Imajući u vidu da "godišnja doba" igraju tako važnu ulogu u našem životu da određuju sam život, kako je moguće da ih milijuni mislećih bića vide samo kao automatske funkcije koje su nastale kao rezultat puke slučajnosti? Doi­sta, nije li točno da oni vide slučajnost u svemu što je stvoreno i svemu što je nastalo oko čovjeka? Zar nije istina da velika većina ljudi, čak i usred sjaj­ne, blage ljetne prirode, sa svim njenim divotama, osjeća samo ljutnju, bijes ili potpunu mržnju prema nekome? Ne postoje li brojni ljudi koji očajavaju zbog ovog ili onog? Neki osjećaju duboku tugu, a drugi kliču u nenormalnoj radosti. Neki se dave prežderavanjem i opijanjem, dok drugi umiru od gladi i

Mentalni zatvori 137

bolesti. Neki hodaju uokolo s osjećajima zavisti ili ljubomore, dok druge muči depresija. Stoga, kada ljudi imaju takve stavove i kada su opterećeni svim tim nevoljama, ne iznenađuje da ta depresivna bića ne vide i ne primjećuju ljet­nu objavu svjetlosti ili Božji prelazak preko kontinenata. No, vjeruje li netko da se sve te prekrasne divote ljeta manifestiraju ili otkrivaju samo zato da ih nitko nikada ne bi mogao vidjeti ili doživjeti? Ne sastoji li se smisao života u tome da bi svako živo biće u cijelosti trebalo doživjeti ljepote života?

4. POGLAVLJE

Živa se bića nalaze na različitim stupnjevima evolucije

Pa, kada je takva namjera, zašto se to ne događa? Je li problem u ljetu ili u pojedincima? Kada je u pitanju ljeto i božanstvena priroda koju ono pred­stavlja, s njime je sve u redu. To je najviša objava Božanske stvaralačke moći na Zemlji. S obzirom da živa bića, a posebice zemaljski čovjek, žive usred te božanstvene objave, moglo bi se pomisliti da oni žive u odgovarajućem obliku sreće. No, tome nije tako. lako je čovjek razvio svoju inteligenciju i ima spo­sobnost mišljenja i istraživanja, on u velikoj mjeri živi u nesreći i patnji, u tuzi i nevoljama; njegov je svakodnevni život potpuna suprotnost "raju". Dakle, Božja je manifestacija ili smisao života izvan dosega svijesti ili sposobnosti razumijevanja zemaljskog čovjeka. "Raj" odnosno najviša mentalna svjetlost sjaji svijetom, ali zemaljski ju čovjek ne vidi i stoga u odgovarajućoj mjeri živi u tami. Živjeti u tami, pritom, znači biti bez svjetlosti; to je poput života u ta­mnici. Sada bi se moglo pomisliti da zemaljski ljudi žive u tamnici isključivo zbog svojeg nedovoljnog razvoja. I to je u velikoj mjeri točno. Međutim, tome se mora dodati da svaki stupanj evolucije ima svoju svijetlu i svoju mračnu stranu. Ove svijetle i mračne strane svakog stupnja evolucije ovise o poseb­nim zakonima na kojima se temelji svaki stupanj razvoja. Činjenica je da sva­ki stupanj evolucije ima svoje posebne zakone koji se do neke mjere razlikuju od zakona ostalih stupnjeva evolucije. Ukoliko se ti zakoni ispunjavaju nastaje samo mentalna svjetlost, što podrazumijeva sreću u mentalitetu bića na dotič­nom stupnju. Ako se, međutim, oni krše, u mentalitetu ili mentalnom životu dotičnih bića nastupa tama. Ova svjetlost i tama bitno variraju na različitim stupnjevima evolucije. Na stupnju evolucije tigra sreću i dobrobit predstavlja ubijanje i proždiranje drugih živih bića. Ako tigar, u drugu ruku, ne bi ubijao, patio bi i gladovao. Ako, s druge strane, pogledamo visoko razvijenog inte-

138 Martinus

lektualnog humanistu, vidimo da bi ovo biće bilo krajnje nesretno kada bi nekom drugom biću nanijelo i najmanju povredu ili neugodnost, dok bi bio istinski oduševljen svaki puta kada bi nekome uistinu mogao pomoći. Dakle, svijetla strana jednog stupnja evolucije je ubijanje, dok isti princip predstavlja tamu ili mračnu stranu drugog stupnja evolucije.

5. POGLAVLJE

"Pogani" i "kršćani"

Prosječni zemaljski čovjek nalazi se između ova dva stupnja evolucije. Na evolucijskom stupnju čovjeka Vikinga vidimo našu blisku srodnost sa stup­njem tigra, dok na stupnju naprednog "kršćana" vidimo srodnost s mental­nim stupnjem visoko-intelektualnog ili iniciranog bića. Mentalna svjetlost ili mračna strana čovjeka Vikinga predstavlja dakle čistu suprotnost stupnju modrenog, kulturnog i humanog čovjeka. Čovjek Viking uživa u pobjeđiva­nju i tlačenju drugih bića, te u pljačkanju njihovih dobara. Suprotno tome, humani i kulturni čovjek uživa u pomaganju drugima, kao što u velikoj mjeri trpi grižnju savjesti ukoliko se u dovoljnoj mjeri ne žrtvuje za svoje bližnje. Nije nimalo neobično da Viking i kulturni čovjek nisu mogli živjeti u skladu s istim moralom, i da je na taj način postupno stvorena razlika između "po­gana" i "kršćana".

Pod "poganima" treba podrazumijevati bića koja još uvijek žive u vjeri u boga ili bogove koji mogu postati "bijesni" i "spremni za borbu" koji "ka­žnjavaju" i koji se "osvećuju", u božanstva čiji su ideali manje ili više rat ili pak tlačenje drugih bića. Pod "kršćanima" se, u drugu ruku, podrazumijevaju bića koja vjeruju samo u istinski najvišeg, humanog ili ljubećeg Boga koji ne "ka­žnjava", koji se ne "osvećuje" i ne postaje "bijesan", koji, naprotiv, putem svoje stvaralačke sile određuje da je "sve vrlo dobro", i da je svako biće apsolutni gospodar svoje vlastite sudbine, te da može odlučivati o vlastitoj svjetlosti i tami.

mentaini zatvori 1 3 9

6. POGLAVLJE

Razlika između pogana i kršćana nije tako velika kao što većina ljudi misli

Međutim, u svakodnevnom životu, u svakodnevnoj manifestaciji bića, razlika između ta dva duhovna smjera nije tako velika. Sve dok bića koja su upućena u kršćansko učenje i dalje mogu ratovati, osvećivati se i kažnjavati, biti netr­peljiva prema onima koji misle drukčije, mogu lagati te prikriveno ili otvo­reno varati, čak i krasti, pljačkati ili otuđivati, oni nikako nisu pravi "kršćani" nego služe poganskom bogu, iako službeno imaju "Bibliju" u kojoj se uči da čovjek treba voljeti svojeg bližnjeg kao samoga sebe. Drugim riječima, biti pravi "kršćanin" ne znači biti kršten ili firman u crkvi ili uzimati svetu pričest. "Kršćani" koji su kršteni i firmani, koji su obavili sve te formalnosti, još uvijek mogu biti "pogani", dok "pogani" ili bića koja nisu ni krštena ni firmana i koja ništa ne znaju o svetoj pričesti ili nekoj drugoj "kršćanskoj" pojavi, mogu biti pravi "kršćani". "Kršćanstvo" - pod čime ovdje podrazumijevamo najviši oblik ljubavi prema bližnjemu - nije nešto što bi se trebalo očitovati samo riječima i jezikom, kao što je slučaj sa svim "kršćanima" koji su u sukobu sa svojim bližnjim ili koji s bićima oko sebe ratuju, već bi se trebalo, u najvećoj mogu­ćoj mjeri, manifestirati "djelima i u istini". Dva velika svjetska rata kao i ostali ratovi koji se vode diljem svijeta nisu dio "Kršćanstva"; naprotiv, pripadaju "poganstvu". Kao što možemo vidjeti, prosječan zemaljski čovjek još mnogo toga može poželjeti da se ostvari od kršćanskog evanđelja.

7. POGLAVLJE

Zemaljski čovjek još uvijek nije potpuno razvijeno ljudsko biće

Upravo taj nedostatak "Kršćanstva" danas utječe na sudbinu svih zemaljskih ljudi. Već smo spomenuli da je pravo Kršćanstvo istovjetno pravoj ljubavi prema bližnjem, kao što prava ljubav prema bližnjem predstavlja "ispunjenje svih zakona". Što je to "ispunjenje svih zakona"? U ovom kontekstu "ispunje­nje svih zakona" isto je što i ostvarenje ili ispunjenje svih onih uvjeta koji su neophodni da bi čovjek uistinu postao pravo "ljudsko biće". Može li tada "ljudsko biće" živjeti i postojati bez doživljavanja istinskog "ljudskog" postoja­nja? Ne, savršeno ili potpuno razvijeno ljudsko biće nikako ne može živjeti a

140 Marttnus

da njegov život ne predstavlja iskustvo pravog "ljudskog" postojanja. Nedovr­šeni čovjek, što znači "zemaljski čovjek", još uvijek živi svoj svakodnevni život a da nikada nije doživio pravo "ljudsko" postojanje. On je do sada došao do faze da je stekao fizički organizam koji je predviđen da predstavlja boravište ili instrument za pravi "ljudski" mentalitet. Isključivo zato on se danas naziva "ljudskim bićem" budući da sada posjeduje takav organizam. Ali nije potreb­no posebno temeljito istraživanje da bi se uvidjelo kako biće u organizmu ze­maljskog čovjeka ima mnogo toga zajedničkog sa životinjama, ili je pak toliko životinjski u svojem mentalnom stavu prema svojim bližnjima da, u velikoj mjeri, ne postoji nikakva razlika između zemaljskog "čovjeka" i "životinje". U svim situacijama kada zemaljski čovjek postaje bijesan, ispunjen mržnjom ili osvetoljubiv, kada ratuje, u svim situacijama kada se laktovima probija na račun drugih, kao i u svim situacijama u kojima laže, vara i krade, njegova je svijest potpuno identična životinjskoj svijesti.

8. POGLAVLJE

"Grižnja savjesti"

I dok opisane situacije predstavljaju normalan način života za životinje - jer su jedini način njihovog preživljavanja - one se nikako ne mogu smatrati nor­malnima za naprednog zemaljskog čovjeka, jer je on predodređen za mnogo savršeniji način života, koji se temelji na potpunoj suprotnosti ratobornom ili životinjskom načinu života. Razlika između životinje i zemaljskog čovjeka sastoji se u tome da dok životinja može izabrati samo jedan određeni način života - naime, onaj "životinjski" - zemaljski čovjek ima na raspolaganju ne samo životinjski oblik života, već i način života koji mu predstavlja potpunu suprotnost. S obzirom da potonji oblik predstavlja suprotnost svakom ratu, on je identičan ljubavi prema bližnjem. U zemaljskom su čovjeku dakle pred­stavljena dva dijametralno suprotna načina života. Ovdje je očigledno da to ne samo da stvara osnovu za rat protiv bližnjeg, protiv bića u vlastitoj okolini, nego pojedinca dovodi i do sukoba sa samim sobom.

S obzirom da pojedinac uslijed toga unutar sebe ima mogućnost koristiti dva načina života (od kojih je jedan savršen i omogućuje savršeno doživlja­vanje života, a drugi je nesavršen i stoga omogućuje odgovarajuće nesavršeno doživljavanje života) on će, svaki puta kada upotrijebi nesavršeni (životinjski) način života i zbog toga doživi nesavršeno životno iskustvo, postati nezadovo-

Mentalni zatvori 141

ljan samim sobom ili nesretan. Upravo to nezadovoljstvo nazivamo "grižnjom savjesti". Za naprednog i kulturnog čovjeka grižnja savjesti uvijek će podrazu­mijevati spoznaju da je on koristio "životinjski" umjesto "ljudskog" načina ži­vota. Zbog toga doživljava ne samo čisto fizičke neugodnosti do čega je doveo primitivan način života; on također doživljava mentalne neugodnosti uvida da je u potpunosti mogao izbjeći neugodnosti ili proizlazeću nesretnu sudbi­nu samo da se drugačije ponašao, više u duhu ljubavi prema bližnjem, a manje u duhu sebičnosti. Budući da životinja ima pristup samo životinjskom načinu života, taj je način života, kao što smo već spomenuli, za to biće normalan. Ona zbog toga ne može imati nikakvu grižnju savjesti. Ona živi u skladu sa svojim postojanjem, sa sudbinom svojeg života i sretna je. Ona je još uvijek u velikoj mjeri u "raju". Međutim, napredni i pravi kulturni čovjek počeo je stjecati pravo da sam odlučuje hoće li njegovo doživljavanje života biti sretno ili nesretno. On je u prilici birati između dva načina života, od kojih mu jedan pruža sretno, a drugi nesretno doživljavanje života.

9. POGLAVLJE

Zemaljski čovjek živi u skladu s miješanim moralom

Ali zašto zemaljski ljudi žive u tako velikoj nesreći, ratu i patnjama? Zbog čega nepokolebljivo ne odaberu takav način života koji će im neizbježno omogu­ćiti sretno doživljavanje života? S obzirom da je takav izbor isključivo pitanje znanja, pojedinac ne može izabrati ispravan način života sve dok on ne zna koji je od ova dva načina života onaj koji vodi ka sreći. S obzirom da je "ži­votinjski" način života stariji i živi u biću kao naviknuta svijest, dok je pravi "ljudski" način života nešto relativno novo, nešto što je tek u neznatnoj mjeri usađeno u biće kao naviknuta svijest, ovaj se novi način života tek počeo ko­ristiti, a potiču ga crkve, propisi i ideali humanih svjetskih religija. Taj novi ili savršeni "ljudski" način života jest nešto što se tek treba steći, jer se nalazi tek u embrionalnom stanju. Zemaljski čovjek se tek uči tom novom načinu života, dok je u drugu ruku iskusan majstor u korištenju "životinjskog" načina života.

Samo se po sebi razumije da u takvim okolnostima ne može biti mira na svijetu. Pravi "trajni mir" kojemu zemaljski čovjek teži ne može postati savr­šena stvarnost sve dok su bića koja ga mogu stvoriti još uvijek samo početnici u razvoju načina života na kojem se mir isključivo temelji. Zbog toga je pri-

142 Martinus

vremeno sasvim prirodno da zemaljskim ljudima još uvijek u odgovarajućoj mjeri upravljaju predrasude koje se temelje na "životinjskom" mentalitetu, kao što su ideali koji slave rat, "sveti bijes" i "opravdana ljutnja", ili pak u velikoj mjeri razmišljaju u skladu s moralnim principom koji predstavlja mješavi­nu sebičnih Vikinških ideala i poslovnih ideala pod etiketom "Kršćanstva" ili imena bilo koje druge velike svjetske religije. Prema tome, moderna civilizaci­ja ili današnja svjetska kultura predstavlja samo profinjenu manifestaciju tog pomiješanog morala temeljenog na tehnologiji i znanosti, a koji odobravaju zakoni koji potječu sa iste mentalne razine.

10. POGLAVLJE

Zašto je zemaljski čovjek nesretan

Usred tog kaosa sljedeće su riječi stotinama godina odjekivale sa tisuća propo­vjedaonica: "Ljubi bližnjeg svog kao samoga sebe", "Okreni desni obraz kada te udare po lijevom", "Ne osvećuj se, ja ću vratiti, kaže Gospodin", "Što šiješ to ćeš žeti", kao i "Tko se mača laća, od mača će i poginuti". Može se zaključiti da ova učenja služe razvoju čisto "ljudskog" načina života. Ona ni na koji način na mogu predstavljati podršku "životinjskom" načinu života, pa čak ni "sve­tom bijesu" ili "pravednoj ljutnji". No, kako prakticiranje "životinjskog" načina života ili načina života koji ne poštuje spomenute zakone uvijek nanovo vodi ka ratu, sakaćenju, mučenju, propasti, ponižavanju, tlačenju, bezbožnosti i de­presiji, postaje sve očiglednije da zemaljski čovjek više ne može pronaći sreću u životinjskom načinu života. A ukoliko se sreća ne može pronaći u živo­tinjskom načinu života, ona se može pronaći samo u njegovoj suprotnosti: u ljudskom načinu života. A što je prirodnije od toga da zemaljski čovjek, koji je stekao ljudsko tijelo ili organizam, ujedno ima i ljudski mentalitet? To je, da­kle, namjera prirode, a time i volja Božja za zemaljskog čovjeka. Da napredni, razvijeni čovjek u svojoj najdubljoj nutrini to počinje razumjeti postaje jasno po tome što trpi grižnju savjesti svaki puta kada djeluje u skladu s tradicijama životinjskog carstva i krši zakon ljubavi prema bližnjem. "Dobro" koje želi či­niti, on ne čini, već "zlo" koje ne želi činiti, on čini. Ne predstavljaju li upravo takve okolnosti korijen svake nesreće zemaljskog čovjeka? I ne izražavaju li te riječi svaku grižnju savjesti intelektualnog ili naprednog, razvijenog zemalj­skog čovjeka?

Mentalni zatvori 143

11. POGLAVLJE

Mentalni zatvori

Svaki puta kada zemaljski čovjek ne čini dobro koje želi već, naprotiv, čini zlo koje ne želi činiti, on pokazuje da nije slobodno biće koje može činiti što želi. Ali ako on nije slobodno biće, on samo može biti "neslobodno" biće. On je zatvoren u onome što ga sprječava da čini dobro koje želi činiti. A taj će zatvor uvijek predstavljati neku "životinjsku" tradiciju koju on još nije nadišao i kojoj je stoga podložan. Životinjske tradicije, navike i sklonosti predstavljaju, dakle, mentalne zatvore unutar kojih si pojedinac nanosi veće ili manje fizičke muke ili patnje, već u skladu s mjerom u kojoj je podređen tim životinjskim navikama ili sklonostima. Da tu nisu u pitanju samo neki pojedinci, već se to, naprotiv, tiče cjelokupnog čovječanstva, koje je još uvijek u velikoj mjeri zatvoreno u životinjski način života, može se vidjeti iz velikih svjetskih ratova, političkih i religioznih ratova i iz velike žudnje za profitom u ime "biznisa", što već tako dugo muči sve zemaljske ljude. Nimalo ne iznenađuje da sve više i više zemaljskih ljudi počinje uviđati i razumjeti da kršćansko ili biblijsko učenje o ljubavi prema bližnjem o kojem su učili kao djeca nije namijenjeno samo lakovjernima ili naivnima, već je ono, u najvećoj mogućoj mjeri, nami­jenjeno svim ljudima na Zemlji; štoviše, ono je apsolutno "jedino potrebno" u sudbini zemaljskog čovječanstva kao i u sudbini svakog pojedinca kako bi se uistinu mogao stvoriti pravi "ljudski" mentalitet u fizičkom "ljudskom" organizmu koji zemaljski čovjek već posjeduje. Doista, zar se ne slažete da je usvajanje znanosti o ljubavi prema bližnjem nužnije i učinkovitije u stvaranju svjetskog mira od npr. atomske bombe? Zar netko vjeruje da ta bomba ili neko drugo takozvano tajno oružje ili naprava za ubijanje i uništavanje može ukloniti životinjski mentalitet iz "čovjekovog" fizičkog tijela, iz organizma ze­maljskog čovjeka?

12. POGLAVLJE

Zemaljski čovjek više voli uzimati nego davati

Zar nismo svjesni da pobjeda koja je izvojevana atomskom bombom ili ne­kom drugom napravom za ubijanje ili sakaćenje još u većoj mjeri uzrokuje kod svojeg izvora agonizirajuću grižnju savjesti koja ga primorava da zavapi

I M Martinus

prema nebu: "Dobro koje želim činiti, ne činim, već zlo koje ne želim, ja či­nim"? Ali može li to pomoći onima koje je on osakatio ili ubio? Može li tim vapajem netko vratiti djeci njihove roditelje, a roditeljima njihovu djecu koje je on ubio pomoću te visoke tehnologije smrti? I može li netko steći unutar­nji mir, biti oslobođen grižnje savjesti pomoću još smrtonosnije tehnologije? Da li netko vjeruje da je samoubojstvo smisao života ili put ka sreći? Nije li samoubojica najjadnije i najbjednije biće na svijetu? Nije li to krajnji pokušaj bježanja od vlastite odgovornosti i preopterećivanja drugih s njom? Čak i ži­votinje to ne rade kako bi izbjegle vlastitu odgovornost i sudbinu. Vjerujemo li da takav mentalitet odgovara prekrasnom, uspravnom "ljudskom" fizičkom organizmu koji je stekao zemaljski čovjek i kroz koji njegove oči mogu nepre­stano biti okrenute prema zvijezdama, suncu i Bogu? Ne, zemaljski je čovjek vezan i ograničen svojim vlastitim "životinjskim" idejama koje se temelje na sebičnim, egoističnim željama. Ove želje i ideje stvaraju njegovu sliku života, njegov pogled na svijet. U toj slici života ili slici svijeta on sam zapravo igra glavnu ulogu. I kao takav on postavlja prilično velike zahtjeve bićima oko sebe, zahtjeve koji u pravilu ne odgovaraju onome što bi on trebao dati tim bićima. On stoga zahtijeva više od bića oko sebe od onoga što im je spreman za uzvrat pružiti. On će stoga "radije uzimati nego davati". I kada njegova žudnja ili želja nije ispunjena on osjeća da mu život i ljudi oko njega nanose nepravdu.

13. POGLAVLJE

Smisao života

S obzirom da se zakon života, uvjeti za doživljavanje savršenog života ili pra­ve sreće, može očitovati ili ostvariti samo kroz "davanje umjesto uzimanja", iz toga proizlazi da biće koje "radije uzima nego daje" i koje to prakticira kao način života ne može postići pravu sreću ili apsolutno savršeni oblik doživ­ljavanja života. Susretat će se s preprekama u zadovoljavanju svojih želja i u tome će vidjeti samo "nepravdu". Stoga će u brojnim situacijama biti primo­rano "davati umjesto uzimati". "Podaj caru što je carevo, a Bogu što je Božje" znači da se vječni princip života ili zakon života - "radije davati nego uzimati' - mora prije ili kasnije ostvariti. Prema tome, nitko ne može umaknuti tom zakonu. Sve što je netko na sebičan način oteo svojem bližnjem mora se prije ili kasnije otplatiti. Ako se to ne napravi dobrovoljno, sam će život to ostvariti

Mentalni zatvori 145

silom. I upravo se takvo manifestiranje života od strane neukog egoista do­življava kao "nepravda". Kada život zahtijeva od pojedinca mentalno i fizičko vlasništvo koje je stekao na egoističan način, to se u odgovarajućem stupnju doživljava kao fizički neuspjeh ili mentalni slom. Tu i tamo dolazi do nesret­nih događaja. Prividno ništa nije sveto. A u brojnim situacijama postignuti rezultat ne odgovara borbi i poteškoćama koje su bile neophodne da bi se došlo do njega. Ovdje je očigledno da se takav pojedinac nalazi u kozmičkom zatvoru, a ne u kozmičkoj slobodi. Da taj zatvor ponekad može biti poprilič­no strašan i da se iz njega ne vidi izlaz može se vidjeti iz činjenice da mnogi takvi nesretni ljudi pribjegavaju samoubojstvu i vjeruju da će na taj način u potpunosti uništiti svoj život, za što smatraju da je neusporedivo bolje od ovog prividno beznadnog postojanja. Živo biće ne može pasti u veću tamu, ne može biti više vezano i ograničeno, a time i udaljenije od svojeg izvorno božanskog, suverenog stanja. Nije li jasno mislećem ljudskom biću da takva sudbina ne može predstavljati pravi smisao života? Nije li očigledno da smo ovdje suočeni s neuspjelom sudbinom? Međutim, takve su sudbine izuzetak. U većini slučajeva iako sudbine nisu savršene ili potpuno sretne, one se ipak nalaze na višoj razini od gore spomenutih, kao što postoje sudbine koje su gotovo potpuno savršene i čiji se izvor već javlja kao potpuno slobodno ili kozmički suvereno biće. Podrazumijeva se da ovaj potonji oblik sudbine ili doživljavanja života predstavlja smisao života, a ne onaj koji veže pojedinca za kozmičko ropstvo.

14. POGLAVLJE

Kozmička sloboda

Koja je, dakle, razlika u stavu prema životu između kozmički neslobodnog i kozmički slobodnog bića? Kozmički neslobodno biće želi da život ugađa njegovim željama i ako se to ne dogodi onda je on razočaran: život se ne pri-lagođava pojedincu, pojedinac je taj koji se mora prilagoditi životu. Kozmički slobodno biće želi se prilagoditi životu i na toj želji temelji svoj život, a zahva­ljujući toj želji doseže najvišu radost, sreću ili blaženstvo u svojem svakodnev­nom postojanju. On se osjeća slobodnim od svih ograničavajućih i sputavaju-ćih okova. Njegova je čitava organska i mentalna struktura isključivo usmje­rena na očitovanje principa davanja umjesto uzimanja. U tom slučaju on ne može biti razočaran. Uvijek postoji potreba za takvom manifestacijom, kao

1 4 6 Martinus

što bezbrojni ljudi trebaju simpatiju ili ljubav. Kozmički slobodan čovjek toliko je napredovao u razvoju da on ima ovu božanstvenu karakteristiku: ne očekuje da svijet ili bića budu drukčiji nego što jesu. Upravo ta plemenita kozmička karakteristika u potpunosti oslobađa inicirano biće od razočaranja. Ako on susretne biće koje je ljubazno sretan je zbog toga; a ako susretne biće koje je neljubazno ili čak neugodno, on takvo biće razumije. On zna da je to njego­va priroda, njegov naročiti oblik manifestacije njegovog stupnja razvoja. To biće nije krivo što je primitivno. On nikako ne može manifestirati ponašanje koje pripada stupnju razvoja koji još nije dosegnuo. Inicirano ili intelektualno slobodno biće može to prihvatiti i zbog toga ne očekuje nikakav drugi oblik očitovanja od upravo onoga koji odgovara stupnju razvoja tog bića. Upravo je isto razumijevanje ili znanje izrazio Krist na križu rekavši: "Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine". On je uvidio da je ponašanje njegovih krvnika pripada­lo prirodi njihovog stupnja razvoja na isti način na koji je ponašanje tigra u skladu s njegovom prirodom. On je znao da bi bilo jednako budalasto biti ljut na njih jer su oni slijedili prirodu svojeg stupnja, kao što bi bilo budalasto biti ljut na tigra jer je on slijedi svoju prirodu.

15. POGLAVLJE

Što inicirani zna

Inicirano biće zna da čovjek ne može pomoću ljutnje, nasilja ili sile mijenja­ti prirodu drugih bića, prenijeti ih sa jednog stupnja razvoja na drugi, već to premještanje bića sa jednog na drugi stupanj uzrokuje sami život putem dulje ili kraće evolucije. To što netko može pomoću sile primorati biće da izvršava njegovu volju na ovom ili onom području nije istovjetno uzdizanju dotičnog bića na viši stupanj. Jer primoravanje životinje na poslušnost silom predstavlja samo "dresuru". To je vještina koju životinja izvršava samo da bi bila pošteđena trenerovog biča. Ali trenirana životinja nema pojma zašto se ta dresura mora izvoditi na taj način a ne na neki drugi, i zbog toga ne može po­stati razvijenija. Ako čovjeka napadne tigar, to nije greška tigra, jer taj napad predstavlja prirodu tigra koja je za njega od životne važnosti. Naprotiv, to je čovjekova pogreška koji je bio svjestan kako je opasno putovati područjem u kojem ima tigrova. Ako visokorazvijeno ili inicirano biće napadne ili uznemi­ruje neko primitivno ljudsko biće, odgovornost za to ne leži na primitivnom već naprotiv na razvijenom ili iniciranom biću. On je znao kakav rizik sa

Mentalni zatvori 147

sobom nosi putovanje područjem primitivnih bića i mogao se zaštititi. Kada bi učeni ili civilizirani misionar otišao u prašumu kako bi preobratio kanibale i ako bi ga oni pojeli, odgovornost za to ne leži na kanibalima, već isključivo na misionaru. Kanibali žive na svojem vlastitom teritoriju i neizbježno slijede ponašanje koje je normalno za njihov stupanj razvoja. Netko bi mogao reći da je misionar također slijedio svoju prirodu. Ali kada mu se to dogodilo, to je bilo zato što je on, a ne kanibali, napustio posebno područje koje odgovara njegovoj prirodi ili stupnju razvoja i otišao na područje koje predstavlja po­dručje manifestacije drugih bića. To što on nije mogao izbjeći, u većoj ili ma­njoj mjeri, protivničko ponašanje bića koja kontroliraju to područje sasvim je prirodno, kao što je prirodno da bi on poginuo ako bi odlučio skočiti sa četvrtog kata na beton ili asfalt. Takvo uništenje njegovog tijela ne čini asfalt neprirodnim ili vrijednim osude. Naprotiv, treba osuđivati ponašanje "Jastva" koje je dovelo tijelo u takvu situaciju u kojoj je neizbježno moralo biti ubijeno ili uništeno.

Ako je Jastvo mislilo da takvo ponašanje može stvoriti nešto izuzetno dobro, što može kompenzirati uništenje tijela, kao što je bio slučaj s Isuso­vim raspećem, to je onda nešto posve drugo. Ali to ne opravdava ljutnju ili osvetu protiv "primitivnih" bića na čijem se području to odigralo i za koje je isti događaj bio smatran kao potkopavanje tradicija koje su za njih bile svete i apsolutne.

16. POGLAVLJE

Bit zakona odmazde

Ovdje smo došli do biti zakona karme ili odmazde. Nalazimo se na području na kojem gotovo svi neinicirani ili neintelektualni ljudi pogrešno sude i na taj način sabotiraju svoju vlastitu duhovnu slobodu ili ograničavaju svoju slo­bodnu volju, a od svoje sudbine rade mentalni zatvor u kojem žele zatvoriti sve i svakoga. Njihov se odnos prema bližnjem ili okolini zapravo svodi, a da oni toga nisu svjesni, na odnos između zatvorskog čuvara i zatvorenika. Odnosno, u najgorim slučajevima odnos postaje upravo takav. Zatvorenici u tom kozmičkom ili mentalnom zatvoru silno žele pobjeći. Ono što je ovdje "zatvoreno" jest svijest ili misaoni svijet pojedinca. U tom misaonom svijetu pojedinac ima čitavi niz odjeljaka ili područja na koja je smjestio sve i svako­ga u skladu sa svojim simpatijama i antipatijama. A izvor te simpatije ili anti-

Martinus

patije predstavljat će osnovu nečijeg odnosa prema bližnjem i okolini. To će određivati kakve će presude to biće donositi, kakvu zatvorsku ćeliju će kome dodjeljivati, koga će favorizirati a koga će odbacivati u svojem misaonom svi­jetu ili području svijesti.

Zbog toga je vrlo nezgodno da obični zemaljski čovjek želi nešto ili nešto zahtijeva od svih bića i stvari s kojima dođe u kontakt. U pravilu je on stvo­rio svoju vlastitu sliku o tome kako bi bića i stvari trebali izgledati. Ako ono što on susretne ili s čime dođe u kontakt ne odgovara toj slici, to biće postaje manje ili više razočarano. A to razočaranje može voditi u neugodnosti, koje onda vodi ljutnji ili bijesu, a time i prema proganjanju ili ratu protiv dotičnih bića ili stvari. A upravo je to proganjanje ili rat ono što na kraju sabotira nje­govu sreću i životnu radost. Dakle, nesreća takvih bića sastoji se od svih onih predrasuda protiv bića i stvari od kojih se zapravo sastoji njegova svijest. I što biće ima više takvih pristranih ili fosiliziranih predrasuda o bićima i stvari­ma, tim mu se neugodnijima čine ta bića, što znači njegova okolina i njegovi bližnji. A prema tim bližnjima on će biti ispunjen vrlo neljubećim i proganja-jućim kritiziranjem, koje zapravo postaje klevetanje ili ogovaranje dotičnih bića. Upravo je na to "kritiziranje" upozorio spasitelj svijeta kada je rekao: "Ne sudi da ti se ne sudi! Jer kakvim sudom sudiš, takvim će ti se suditi i kakvom mjerom mjeriš takvom će ti se mjeriti." A u skladu s time su i ove njegove ri­ječi:"... kada te netko udari po desnom obrazu okreni mu i drugi".

17. POGLAVLJE

Što se otkriva kroz čovjekovu potrebu da osuđuje druge

U čemu je opasnost kada se "osuđuje" ili proganja druge zlobnim kritizira­njem? Opasnost u pričinjavanju neugodnosti svojem bližnjem osvetoljubivim prosuđivanjem i kritiziranjem isključivo se sastoji u tome da se taj bližnji nalazi upravo tamo gdje treba u danom trenutku i da on može biti predstav­nik samo svojeg stupnja razvoja. Jer tko može biti drukčiji nego što jest? Ne mora li sam spasitelj svijeta, majstor ili visokointelektualno biće biti upravo takav kakav jest? Zar nam nije jasno da je jednako nemoguće za "razbojnika da bude "Krist" kao što je za "Krista" nemoguće da bude "razbojnik"? Zašto onda inzistirati da "razbojnik" u manjoj ili većoj mjeri mora biti poput "Kri­sta"? Nije li upravo to srž svakog proganjanja ili zlobnog kritiziranja od strane zemaljskog čovjeka? Ne odnosi li se to kritiziranje na činjenicu da dotični bli-

ivicruuini ĆUIVUIi

žnji ne zadovoljava ideale za koje onaj koji kritizira smatra da bi ih on trebao zadovoljavati? Ali s obzirom da taj bližnji u svakome trenutku može pred­stavljati samo svoj vlastiti stupanj razvoja (na potpuno isti način na koji tigar u svakome trenutku mora očitovati svoj stupanj razvoja, a janje pak svoj), s tim je "bližnjim" sve u redu. Naprotiv, nešto nije u redu s onim koji kritizira. Što je zlobnije i okrutnije kritiziranje ili prosuđivanje njegovog bližnjeg, tim više on otkriva svoje vlastito neznanje i nesavršenstvo. On ne sudi o svojem bližnjem, već o sebi.

I upravo ga to vjerovanje da nešto nije u redu s bližnjim ili okolinom i da bi oni trebali biti drukčiji, sprječava da vidi svojeg bližnjeg i svoju okolinu onakvima kakvi jesu. Njegovo je vjerovanje ili praznovjerje postalo zatvor njegovog života ili njegove svijesti. Ne razumije da se nalazi u mentalnom zatvoru i da su ono što on vidi iz tog zatvora i njegovo proizlazeće kritiziranje i ponašanje prema bližnjem protiv prirode, i da ga to dovodi u trajan sukob sa samim zakonom života ili zakonom o ljubavi prema bližnjem. On će čitavo vrijeme manje ili više biti zauzet ratovanjem sa svojim bližnjim i svojom oko­linom. Želi ili inzistira da bi oni trebali biti onakvi kakvi njemu odgovaraju gledano iz njegove svijesti ili misaonog svijeta. On je zapravo zauzet inzistira-njem da bi tigar trebao biti blag poput janjeta, a razbojnik savršen poput Kri­sta. U mentalnom zatvoru neznanja i praznovjerja u kojem se on nalazi, nije u stanju vidjeti da životinjska živa bića zapravo predstavljaju sag od cvijeća na livadi, cvijeća koje se razvilo do višeg oblika. Livada je svakodnevni život. Isto kao što se cvijeće na livadi sastoji od vrlo različitih boja i vrsta, tako i zemaljski ljudi predstavljaju veliku raznolikost mentalnih boja i vrsta. Kao što bi bilo budalasto proklinjati cvijet zbog njegove naročite boje i vrste, isto bi tako bilo budalasto proklinjati ili osuđivati zemaljskog čovjeka zbog njegove mentalne boje i vrste. Isto kao što cvijet nije kriv što pripada određenoj vrsti ili što ima određenu boju, tako i zemaljski čovjek nije kriv zato što ima ovu ili onu mentalnu boju ili karakter. Kažnjavati i osuđivati zemaljskog čovjeka jer on nije anđeo ili moralni genij bilo bi istovjetno kažnjavanju psa jer je pas, a ne neko drugo biće. Bilo bi to identično kažnjavanju "životinje" jer nije "ljud­sko biće". Takvo ponašanje može iskazivati samo biće koje, u svojem neznanju, juri tamo gdje se anđeli ne usuđuju prići.

IDU marunus

18. POGLAVLJE

Što zemaljski čovjek zna a što ne zna

Kada je u pitanju biljno carstvo zemaljski čovjek zna savršeno dobro da nema smisla ljutiti se na korov zato što nije ruža, međutim, kada su u pitanju nje­govi bližnji i njegova okolina on inzistira da sve i svi budu ruže i ljiljani. Ne razumije da su ta bića i okolina zapravo samo biljno carstvo ili svijet cvijeća u naprednijem obliku u evoluciji, i da ovdje, gdje se biljke javljaju u životinj­skom obliku, u krvi i mesu, također mora postojati obilje boja i struktura kao što je to slučaj s biljnim oblicima u biljnom carstvu. Istina je da su boja i struktura kod životinjskih "biljaka" (životinje i zemaljski ljudi) više unutar­nje vrste nego kod biljnih biljaka, čije su boje vanjske i fizičke prirode. Kod životinjskih "biljaka" evolucija je odavno pretvorila te vanjske, fizičke boje u unutarnje, manje ili više fizički nevidljive boje. Nevidljive boje predstavljaju ono što nazivamo misaonim svijetom bića, to je psiha ili takozvani "karakter" ili "moral" koji se očituje kroz to biće. Dakle, današnji moral kod životinjskih bića istovjetan je vanjskim, fizičkim bojama kod biljnih bića odnosno biljaka. Ali iako su te vanjske boje biljke postale nešto psihičko, nešto mentalno, i sto­ga nisu izravno vidljive kod životinjskog bića, ne bi trebali zaključili da su one postale standardizirane, što bi određivalo da psiha ili moral životinjskih bića trebaju biti identični, poput vojnika u redovima ili figura iz istog kalupa. Ži­votinjska bića pokazuju jednako obilje varijacija u psihi ili moralu kao što to biljke ili biljna bića pokazuju u njihovoj vanjskoj boji i strukturi. I kao što su boje i struktura biljaka prirodni i normalni za svaku pojedinu vrstu, tako su i mentalna boja i struktura, u obliku morala, prirodni i normalni za svaku ži­votinjsku vrstu. No upravo ovdje neinicirani zemaljski čovjek dolazi u sukob sa životom. On savršeno dobro može vidjeti vanjsku boju i strukturu biljaka, kao i to da su oni sasvim prirodni i normalni, ali ne može uvijek vidjeti da su određena mentalna struktura ili moral njegovih bližnjih, koji predstavljaju boju i strukturu biljke na višoj razini, jednako prirodni i normalni. Takvom je biću teško, ako ne i potpuno nemoguće vidjeti da je moral ili pogled na život koji se razlikuje od njegovog, jednako prirodan i normalan poput njegovog. On još uvijek ne razumije da bića, iako imaju sličnu fizičku vanjštinu, ipak moraju psihički ili mentalno predstavljati "ruže" i "korov", "ljiljane" i "maslač­ke", itd. On vjeruje da obzirom da njegovi bližnji imaju isto fizičko tijelo kao i on, da bi oni trebali imati i istu vrstu karaktera ili mentaliteta poput njega. I upravo ovdje on inzistira da "lav" treba biti blag poput "janjeta", odnosno, inzistira da bi svi ostali zemaljski ljudi trebali biti poput njega. Smatra da su

nečiji pogled na život i nečiji moral isključivo pitanje volje. Ne razumije da mi samo možemo živjeti u skladu s moralom našeg vlastitog stupnja razvoja, dok nam je potpuno nemoguće živjeti u skladu s moralom koji pripada višem stupnju od naše vlastite evolucijske stepenice. Da bismo mogli živjeti u skladu s moralom tog stupnja, potreban je razvoj.

19. POGLAVLJE

Sve dok pojedinac mrzi i proganja

Stoga je apsolutno beskorisno željeti ostvarivati moral višeg stupnja ukoliko nismo prošli razvoj koji je neophodan da bi postali poput bića na tom višem stupnju. Niti jedno se biće svojom voljom i nekim čudom ne može uzdići na viši stupanj evolucije. Lav, tigar ili, drugim riječima, životinja ne postaje ljud­sko biće činom volje. Ta transformacija ili promjena nije čin volje, već pitanje evolucije. Isto tako prelazak sa jednog pogleda na život ili moral na drugi nije čin volje već pitanje evolucije. Stoga treba razumjeti da bi bilo glupo i protiv­no svakoj pravednosti inzistirati da naši bližnji moraju manifestirati isti mo­ral ili pogled na život kao što je naš. Ova glupost ima najveći negativni učinak na sudbinu neiniciranog zemaljskog čovjeka. S obzirom da je on još uvijek, u principu, biljka među obiljem biljnih vrsta na livadi, nikako ne može biti sretan sve dok živi u iluziji da sve ostale biljke ili bližnji trebaju imati potpuno istu boju ili mentalitet kao i on. On nikada neće moći ostvariti tu želju. Njego­vu će dušu ispunjavati razočarenje, osjećaji mučeništva i depresija, jer cvijeće ne livadi ne mijenja boju i ne dozvoljava si da bude standardizirano samo zato što si to jedan mali cvijet u svojoj gluposti želi. I tako taj maleni cvijet, koji se naziva "zemaljskim čovjekom", što prije mora naučiti razumjeti da nije stvar u tome da se svi njegovi bližnji, obilje boja i ljepote na cvjetnoj livadi, standardi­ziraju u skladu s njegovom glupošću, nedostatkom mudrosti ili iluzijom; već naprotiv on se što prije mora osloboditi te iluzije ili gluposti tako da pokuša shvatiti da obilje boja na cvjetnoj livadi, bilo to u obliku bližnjih ili u obliku biljaka postoji isključivo zato da bi predstavljalo božansko podučavanje poje­dinca, a ne da bi pojedinac, putem njih, podučavao Boga. Sve dok pojedinac mrzi i proganja sve što mu nije slično ili što mu nije po volji on ima udjela u uništavanju i poništavanju svega što stvara "Božju sliku" u životu.

20. POGLAVLJE

Jedini put izlaska iz mentalnih zatvora života

S obzirom da je najviša ili najsavršenija sreća vidjeti u svemu i svakome (što znači u svemu što je dostupno osjetilnom opažanju) samo "Božju sliku" oči­gledno je da čovjek mora biti nesretan sve dok on, pa čak i nesvjesno, ima udjela u sabotiranju te "slike Božje". Kada je čovjek nesretan on je isključen iz stvarnog života koji isključivo predstavlja najvišu sreću, a kada je čovjek is­ključen iz stvarnog života ili iz prave sreće, on se nalazi u mentalnom zatvoru. A kako se zidovi tog mentalnog zatvora održavaju isključivo kroz čovjekovu želju da standardizira svijet i kroz inzistiranje da sve i svatko bude drukčije nego što jest u ovome trenutku, on nikako ne može biti sretan. U tom inzi-stiranju čovjek je u potpunom sukobu s Bogom. On želi da svijet bude na "njegovu sliku". Ali svijet samo može biti na "Božju sliku". Prema tome, život i svijet će predstavljati mentalni zatvor i nesreću zajedno sa proizlazećom fizič­kom patnjom ili nesretnom sudbinom sve dok čovjek ne shvati da se ne treba "Božja slika" pretvoriti u njegovu vlastitu sliku, već naprotiv, njegova se slika treba pretvoriti u "Božju sliku". Ključ izlaska iz mračnog mentalnog zatvora praznovjerja i iluzije nalazi se isključivo u spoznaji da je "sve vrlo dobro" i da naši bližnji mogu očitovati isključivo ono što je karakteristično za njihov stupanj razvoja i da ta manifestacija nikako ne smije predstavljati osnovu za netrpeljivost, mržnju ili proganjanje tih bića. I u potpunom razumijevanju toga čovjek će, u skladu sa spasiteljem svijeta, "okrenuti desni obraz kada ga udare po lijevom" i zavapiti ka nebu: "Oče, oprosti im jer ne znaju što čine".

Martinus

SEKUNDARNO I PRIMARNO USKRSNUĆE

Sa danskog na enleski prevela prevela Mary McGovern, asistirali Harald Berglund, Frank Kjerup i Adam O'Riordan

Sa engleskog na hrvatski preveo Davoriti Gruden

1. POGLAVLJE

Isusovo uskrsnuće iz groba

Kao što znamo, u kršćanskom se svijetu slavi Uskrs kao spomen na izuzetni događaj koji se dogodio prije tisuću i devetsto godina u Jeruzalemu, a to je takozvano Isusovo uskrsnuće. Kao što nam je poznato iz Biblije, Isus je bio razapet i proboden kopljem kako bi se uvjerili da je mrtav. Nakon toga bio je skinut sa križa i sahranjen u kamenoj špilji. Ispred groba bio je položen ogro­man kameni blok, a oko njega je stražarila vojska. Bilo je to navečer na Veliki petak, no nešto izuzetno se dogodilo u nedjelju ujutro. Straža je bila potpuno zbunjena, grob otvoren, a misteriozno biće u grobu reklo je da Isus više nije tu, već da je "ustao od mrtvih". Potvrdilo se to nešto kasnije kada su Isusa prepo­znali njegovi prijatelji: najprije Marija Magdalena, a kasnije njegova dva uče­nika koji su se nalazili na putu za Emaus; a još kasnije pojavio se pred svima njima. Jednoga dana kada su se oni okupili u sobi iza zaključanih vrata zbog straha od Židova, Isus se pojavio među njima, govorio im i dopustio Tomi da dodirne njegove rane od čavala i ostale tragove raspeća na njegovom tijelu.

Ovaj mistični događaj potaknuo je brojne, različite poglede i interpre­tacije. Potpuno vjerni Kršćani smatraju ga jedinstvenim čudom, velikim ču­dom, dok moderni materijalistički ljudi vođeni jednako materijalističkom znanošću najčešće taj događaj interpretiraju kao izmišljotinu. Materijalistička znanost, dakako, ne zna ništa o okultnoj ili psihičkoj sili na kojoj se teme­ljio taj čisto fizički, psihofizički događaj. Ona zbog toga ne može objasniti, a stoga ni prihvatiti, takozvane "materijalizacije". Dakle, Isusovo "uskrsnuće", "materijalizacija" ili fizička manifestacija njegovog postojanja nakon njegove fizičke smrti, za materijalističko, fizičko istraživanje, mora zauvijek ostati mi-

156 Martinus

sterij. Sasvim je drugačije s intelektualnim psihičkim istraživačem. Za njega ne predstavlja misterij ni nestanak Isusovog fizičkog tijela iz groba, ni njegovo ponovno pojavljivanje pred učenicima nakon njegove fizičke smrti. Zapravo, on vidi da ti događaji nisu uvjetovani visokim moralnim razvojem, već ih mogu manifestirati i ljudi na mnogo nižim moralnim stupnjevima od onoga koji je predstavljao Isus.

2. POGLAVLJE

Stvarno primarno uskrsnuće u Isusovom životu bilo je zasjenjeno uzbuđenjem kršćanskog svijeta oko Isusovog sekundarnog "uskrsnuća" ili materijalizacije pred njegovim učenicima

Dakle, ovaj tjelesni, psihofizički događaj koji je Isus, u obliku svoje "materija­lizacije", manifestirao za svoje prijatelje, predstavlja za kozmički inicirano biće samo nešto sekundarno u Isusovoj misiji. Postoji drugo "uskrsnuće" povezano s Isusovim životom i ponašanjem koje je primarno i mnogo značajnije, ali to je temeljno uskrsnuće zapravo bilo, unutar kršćanskog svijeta, u potpunosti zasjenjeno sekundarnim ili manje važnim tjelesnim uskrsnućem, koje se ot­krilo u obliku Isusovih "materijalizacija".

To što se Isus pojavio pred svojim prijateljima u tjelesnom, vidljivom i obliku koji je govorio nakon što je njegovo fizičko tijelo bilo javno uništeno ili ubijeno, naravno da je ostavilo snažan dojam ne samo na one Isusove pri­jatelje koji su tome svjedočili, već i na brojne kasnije generacije koje su obo­žavale i voljele spasitelja svijeta. Taj je dojam neprestano rastao sve dok nije, kao što je to danas slučaj, u potpunosti zasjenio pravo "uskrsnuće", čije je Isus bio samo utjelovljenje. Bilo bi stoga korisno malo pobliže pogledati ova dva oblika "uskrsnuća".

3. POGLAVLJE

Materijalizacija i dematerijalizacija

Kako bismo razumjeli ovaj prvi oblik uskrsnuća potrebno je razumjeti da postoji proces koji se naziva materijalizacija. U tom procesu neinkarnirano

otnunuur rtu i primarno usKrsnuce 10/

biće, takozvani "duh", stvara privremeno fizičko tijelo pomoću kojeg se, u naj­boljem slučaju, može na trenutak pojaviti kao fizičko biće. On, dakle, može govoriti, slušati i gledati na fizičkoj razini, i zapravo ga se ne može razlikovati od običnog fizičkog bića. Taj proces, kao što smo već spomenuli, nije povezan s nekim određenim moralnim standardom. To je karakteristika koju manje ili više svatko posjeduje, iako je ona među običnim ljudima posve latentna i vrlo se rijetko manifestira ili koristi izvan uobičajene materijalizacije, odno­sno stvaranja embrija u majčinoj utrobi. Ovdje se, međutim, materijalizacija ne događa kao budna, dnevno-svjesna koncentracija ili čin volje. Tu je ona automatska funkcija koju stvara mentalna energija koja pripada prvoj koz­mičkoj osnovnoj energiji,"instinktu", na isti način kao i ostali samostalno dje­lujući organi u organizmu ili tijelu. Ista energija i automatska funkcija potiče stvaranje biljnih organizama. Dok posljednji oblik materijalizacije predstavlja automatski, ponavljajući događaj prilikom reinkarnacije ili ponovnog rođenja svakog pojedinca, drugi oblik materijalizacije predstavlja, kao što smo već spomenuli, samo čin volje kojeg podržava budna, dnevno-svjesna koncentra­cija misli.

Premda taj privremeni čin materijalizacije ne ovisi o nekom izuzetnom moralnom standardu, on u najvećoj mogućoj mjeri ovisi o vrlo razvijenoj sposobnosti koncentracije, sposobnosti koja se može razviti posebnim trenin­gom. No, čak i uz tu sposobnost potrebni su još neki posebni uvjeti da bi se to moglo ostvariti. Neinkarnirani duh se, dakle, ne može materijalizirati kada god i gdje god želi. On se može materijalizirati na fizičkoj razini isključivo na mjestu gdje se može pronaći materijal na kojem se temelji materijalizacija. Ta materija, kao neka vrsta finije fizičke tvari, koju možemo zvati "A-tvar", kod nekih zemaljskih ljudi može se pronaći samo u neznatnoj mjeri, dok je kod drugih ima u izobilju. Spomenutu tvar karakterizira sposobnost da se može brzo ili brzinom svjetlosti spojiti sa i biti kontrolirana ili oblikovana od strane osobite psihičke ili duhovne sile, koju možemo nazvati "A-sila". Kroz tu vezu događa se koncentracija u A-tvari sve dok ona ne postane fizički vidljiva. To prikazivanje mi vidimo kao materijalizaciju. Što se tiče A-sile, ona predstavlja automatski proces kojeg, u danom trenutku materijalizacije, pokreće koncen­tracija volje neinkarniranog bića koja stoji iza njegovog jezgra talenta za stva­ranje i izgrađivanje fizičkog organizma. Prema tome, uspjeh ili savršenstvo materijalizacije u potpunosti će ovisiti o snazi koncentracije neinkarniranog bića, kao i o tome ima li dovoljno A-tvari. To da li ima dovoljno te tvari ovisi o prisutnosti jednog ili više ljudi koji imaju obilnu količinu potrebne A-tva­ri. Takvi se ljudi nazivaju "mediji materijalizacije". Kada se takvo biće stavi na raspolaganje neinkarniranom duhu, a isti duh može uslijed toga svojom

158 Martinus

A-silom doći u kontakt s A-tvari medija, počinje materijalizacija koju pokre­će koncentracija neinkarniranog duha. Tada počinje djelovati jezgra talenta neinkarniranog bića za izgrađivanje fizičkog tijela, koja inače tijekom nein­karniranog stanja tog duha miruje. Iz te, takoreći psihofizičke, kemijske veze između A-tvari medija i A-sile neinkarniranog duha, pomoću jezgre talen­ta, dolazi do ponovnog oblikovanja fizičkog tijela tog duha. Najlakše je kada to fizičko tijelo predstavlja pravu kopiju prethodnog fizičkog tijela dotičnog duha, a od kojeg se on odvojio prilikom svoje fizičke smrti, iako to može, pod određenim okolnostima, također biti savršena kopija nekog drugog prethod­nog fizičkog organizma.

Budući da je A-tvar tvar koja je posuđena od medija i koja je za trajanja materijalizacije još uvijek povezana s medijem, ona će se vratiti svojem izvoru u onoj mjeri u kojoj se potroši A-sila neinkarniranog duha, te kada prestane koncentracija koja podržava materijalizaciju. Materijalizirano tijelo se razgra­đuje, a A-tvar ponovno postaje nevidljiva i vraća se svojem izvoru. Ovaj as­pekt materijalizacije nazivamo dematerijalizacija.

4. POGLAVLJE

Obična materijalizacija ili stvaranje embrija u majčinoj utrobi

S obzirom da je gore opisana materijalizacija na neki način umjetna, mate­rijalizirani organizam ili materijalizirani dijelovi tog organizma mogu biti samo privremene prirode. Biće ne može danima održavati materijalizaciju, kao što je to slučaj s materijalizacijom koja se događa kao stvaranje embrija u majčinoj utrobi, kada nije potreban medij koji bi padao u trans ili postao nesvjestan da bi moglo doći do oslobađanja materijala za materijalizaciju. Iza ovog posljednjeg oblika materijalizacije nalaze se drukčije osnovne sile i uvje­ti koji daju materijaliziranom tijelu trajnu stabilnost koja karakterizira fizička tijela bića. Te potrebne uvjete omogućavaju jezgre talenata roditelja putem reproduktivnih organa, koje se koncentriraju u ženskom organu - maternici. Ovaj je organ čudesni instrument za strukturu materijalizacije ili pokretanja procesa reinkarnacije ili ponovnog rođenja. Tijekom obične materijalizacije (stvaranje embrija) spomenuti organ zamjenjuje medija. Majka na taj način može pružiti materijal za materijalizaciju, a da sama ne mora padati u trans ili postati nesvjesna. S obzirom da se ova materijalizacija odvija mjesecima, dnevno davanje materijala za materijalizaciju embriju toliko je neznatno

otKunuurnu i primarno usursnuce 1DV

da uglavnom ne uzrokuje neugodnosti ili samoodricanje, osim što naravno mora nositi embrio u svojem organizmu i postupno hraniti to novo tijelo putem vlastite krvi i mesa, putem hrane koju konzumira. Znači, majka mora u određenoj mjeri jesti i piti za dvoje ili više, ovisno o broju embrija koji se istovremeno stvaraju u njenoj utrobi.

5. POGLAVLJE:

Privremena materijalizacija jednoga će dana postati neka vrsta "djevičanskog rođenja" koje može uzdići reinkarnaciju iznad

današnjeg oblika fizičkog rođenja i smrti

Za privremenu materijalizaciju dovoljne su sekunde, dok su za običnu ma­terijalizaciju potrebni dani i mjeseci. Zaključujemo, dakle, da se prva događa brzinom svjetlosti. Ovdje je potrebna posve drukčija materija, sasvim druk­čiji doprinos od strane medija koji ovdje preuzima mjesto majke. Ukoliko se najvažniji dio materije prilikom dematerijalizacije ne bi vratio mediju to bi za njega imalo manje ili više smrtne odnosno katastrofalne posljedice. Na ovom mjestu ne možemo detaljnije govoriti o tome, već moramo čitatelja uputiti na analize u mojem glavnom djelu "Livets Bog" (Knjiga života). Međutim, ovdje ćemo spomenuti da takva materijalizacija u stvari predstavlja fizičko rođe­nje. Ovo se fizičko rođenje razlikuje od običnog fizičkog rođenja po tome što predstavlja neku vrstu djevičanskog rođenja. Ovo rođenje, u obliku privreme­ne materijalizacije, nije rezultat nikakve seksualne oplodnje ili razmnožava­nja. Ono nije rezultat prethodnog spolnog odnosa između muškog i ženskog bića. Takvo djevičansko rođenje u obliku materijalizacije još uvijek je vrlo rijetka pojava koja je običnim ljudima zapravo nepoznata. No, to ne mijenja činjenicu da se tu i tamo u zatvorenim grupama ili krugovima, kroz suradnju između fizičkih i duhovnih bića, ovo djevičansko rođenje nalazi u procesu ra­zvoja do takve stabilnosti i do takvog kapaciteta da će, u budućnosti kada ljudi dosegnu mnogo viši etički stupanj od sadašnjeg, ono prekinuti reinkarnaciju i osloboditi ljude od sadašnjeg grubog i bolnog procesa rađanja i smrti. Ljudi ce se tada, umjesto rađanja iz majčine utrobe, bezbolno materijalizirati, dok ce njihova smrt predstavljati tek dematerijalizaciju. Tada proces reinkarnacije više neće predstavljati uznemirujući smrtonosni misterij kao što je to danas slučaj za obične ljude. U nadolazećem Zlatnom dobu za zemaljsko čovječan­stvo kraljevstvo će Kristovo, koje prije nije bilo od ovoga svijeta, postati kra-

160 Martinus

ljevstvo na Zemlji, "Kraljevstvo nebesko" u fizičkom svijetu odnosno na ma­terijalnoj razini. Na istoj fizičkoj razini besmrtnost bića predstavljat će činje­nicu. Ali prije nego što ljudi postignu taj čudesni, uzvišeni oblik života ljubav prema bližnjem mora biti potpuna, jer će trajni oblik principa materijalizacije tada ovisiti isključivo o ljubavi prema bližnjemu i odgovarajućim promjena­ma u psihi zemaljskog čovjeka. Upravo zato što danas nedostaje ljubavi prema bližnjem, matrijalizacija se može proizvesti samo kao privremena ili trenutna pojava, i u nikakvom trajnom obliku. Sadašnja privremena materijalizacija ne temelji se na moralu, već naprotiv, isključivo na volji i koncentraciji.

6. POGLAVLJE

Princip materijalizacije i Isusovo "djevičansko rođenje"

Sada bi netko mogao doći u iskušenje sa zaključkom da je Isus ipak bio rođen od djevice, i da je njegova fizička pojava predstavljala materijalizaciju održa­vanu na umjetan način. Odgovor na to mora biti da je to potpuno nemoguće. Njegov je život od rođenja kroz djetinjstvo i mladost do njegovog raspeća i smrti u zreloj dobi protekao na posve normalan način. Da ovaj period njego­vog života nije bio takav kakav je opisan u Bibliji nitko ne bi mogao nanijeti nikakvu patnju njegovom tijelu ili ga razapeti jer bi u tom slučaju on bez poteškoća mogao dematerijalizirati svoje tijelo prije bilo kakve nesreće, te ga ponovno materijalizirati u vremenu i na mjestu gdje bi bilo izvan opasnosti. Osim toga, takva A-tvar koja je potrebna za savršenu i trajnu materijalizaciju i dematerijalizaciju temeljenu na volji postoji samo u bićima koja su daleko odmakla od životinjskog jednopolnog muškog i ženskog stanja. Takvi uvjeti nisu postojali u vrijeme Isusovog rođenja. Isusova majka nije bila iznad jed­nopolnog, bračnog, seksualnog stanja jer je živjela u braku s Josipom i s nji­me, svojim mužem, imala je drugu djecu. Zato treba razumjeti da je Isus bio fizičko biće kao i svako drugo biće rođeno iz majčine utrobe i morao je imati fizičkog oca i fizičku majku. On je tek nakon svojeg takozvanog "uskrsnuća", u danim prilikama, na umjetan način bio materijalizirano biće, i pojavljivao se u privremenom fizičkom tijelu privremeno održavanom od A-tvari prisutnih osoba i njegovom A-silom. A dematerijalizacijom njegovo izvorno fizičko ti­jelo moglo je biti uklonjeno iz groba te ponovno materijalizirano na mjestu gdje mu je bilo omogućeno da se raspadne tijekom jednog normalnog pro­cesa raspadanja koji je određen prirodom tog tijela. Drugim riječima, Isus se

beKunaarno i primarno usKrsnuce

pred svojim prijateljima i učenicima nakon smrti na Golgoti pojavio samo u obliku sekundarnog, privremenog oblika materijalizacije, koja se danas razvi­ja tu i tamo u intimnim i zatvorenim grupama ili krugovima diljem svijeta.

7. POGLAVLJE

Zašto su materijalizacije tako rijetke i javljaju se samo u intimnim i zatvorenim grupama i krugovima

Spomenuti krugovi do te su mjere intimni i zatvoreni da nepozvani vrlo teško mogu prisustvovati seansama zato što materijalistički orijentirani skeptici po­kazuju sklonost, iz prevelikog entuzijazma da "otkriju prevaru", da se miješaju u materijalizaciju duhova, što može biti krajnje opasno za medija obzirom da se materijalizacija duha sastoji od A-tvari medija i ostale psihičke materije koju je duh privremeno posudio. Dođe li do nasilnog miješanja za trajanja materijalizacije, to ne samo da sprječava da koncentracija A-sile duha dođe do izražaja (na način da ne može doći do materijalizacije), već i medij može biti ozbiljno povrijeđen takvim grubim miješanjem. Činjenica je da kada dođe do savršenog povezivanja između A-sile duha i A-tvari medija materijalizacija postupno može postati takvog opsega da u određenoj mjeri može dovesti do početka dematerijalizacije fizičkog tijela samog medija. Njegove se stanice počinju pretvarati u A-tvar koja na taj način postaje dostupna za A-silu i kon­centraciju duha, te postaje materijom u tom materijaliziranom obliku. Prema tome, tijekom takve seanse dio fizičkog i psihičkog tijela medija postaje dio materijaliziranog oblika. Razumljivo, život medija može biti u velikoj opasno­sti ukoliko se ne osigura odgovarajuća zaštita od grubog miješanja neukih ljudi tijekom seanse. Dogodi li se da tjelesni materijal koji je posudio medij postane poremećen ili se tijekom seanse pomiješa sa stranim energijama, on će, prilikom povratka u tijelo medija, pokazivati odgovarajući poremećaj. U onoj mjeri u kojoj stanična struktura ili materijal nije organiziran na norma­lan način, tijelo medija bit će oštećeno na dotičnim mjestima. Seanse mate­rijalizacije, dakle, nisu nešto s čime se smije igrati ili što može poslužiti kao ugodna zabava. Riječ je o vrlo ozbiljnom procesu koji bi se morao odigravati u prisutnosti uistinu stručnih i upućenih ljudi, svjesnih svih opasnosti.

162 Martinus

8. POGLAVLJE

Isusovo sekundarno i primarno "uskrsnuće"

Isusovo uskrsnuće na Uskršnje jutro sa svojim proizlazećim materijalizacija-ma ili pojavljivanjima pred učenicima može se smatrati samo vrlo privreme­nom manifestacijom, koja će tek kasnije postati temeljna, uobičajena i sva­kodnevna pojava na zemaljskoj fizičkoj razini. Radi se samo o sposobnosti ili karakteristici koju su koristila mnogo puta, kako prije tako i nakon toga, druga neinkarnirana bića - zapravo bića koja su bila na mnogo nižem moral­nom stupnju od Isusa. Dakle, ona u misiji spasitelja svijeta igra tek sekundar­nu ulogu.

Kako bilo, život spasitelja svijeta otkriva jedno drugo "uskrsnuće od mr­tvih" mnogo viših dimenzija koje se temelji isključivo na ljubavi. Ovo uskr­snuće nije čin volje koji se privremeno održava posuđenim tvarima i koncen­tracijom misli. Naprotiv, ono predstavlja proces transformacije koji se događa tijekom brojnih fizičkih života, što s razvojem pojedincu postupno omogu­ćuje da se probudi iz mračnog, primitivnog, životinjskog postojanja kako bi postao visokointelektualno biće "poput Boga" koje kulminira u ljubavi. Ova­kvo uskrsnuće primarni je cilj Božje volje za zemaljskog čovjeka. Samo takvo uskrsnuće pojedincu može omogućiti da u potpunosti doživi sebe kao stva­ratelja i gospodara vremena i prostora, a time i iskustvo "jedinstva s Ocem", istovjetnosti s vječnošću i beskonačnošću. Na taj način živo biće ili sin Božji kroz takvo uskrsnuće dobiva iskustvo koje daleko zasjenjuje iskustvo uskr­snuća koje se sastoji samo u vlastitom prikazivanju u privremenom tijelu koje se temelji na privremeno posuđenim psihofizičkim tvarima drugih ljudi. Sto u stvari zna takav privremeno materijalizirani duh, ukoliko prethodno nije prošao kroz "veliko uskrsnuće" ili "veliko rođenje"? Nije li činjenica da ma­terijalizirani duhovi uglavnom nisu mogli reći ništa više od onoga što se već zna na fizičkoj razini? Na taj način nije se uspjelo doći do pravog rješenja misterija života. Tome se treba dodati da se privremena materijalizacija, za razliku od običnog fizičkog tijela, ne može održavati pomoću vlastite auto­matske funkcije tijela, što omogućuje da dnevna svijest duha ili Jastvo budu potpuno slobodni za druge svrhe; umjesto toga, ona se mora održavati manje ili više napornom svjesnom koncentracijom volje. Kada se duh mora snažno koncentrirati na neki predmet njemu je vrlo teško (a nekima čak posve ne­moguće) istovremeno se koncentrirati na komplicirane intelektualne stvari. U onoj mjeri u kojoj se duh mora koncentrirati na misaona područja izvan same materijalizacije, ova je materijalizacija ili pojavljivanje oslabljena ili čak

Sekundarno i primarno uskrsnuće

onemogućena. To što je Kristova materijalizacija bila tako uspješna može se zahvaliti isključivo činjenici da je on imao vrlo nadmoćnu i uvježbanu spo­sobnost koncentracije, zajedno s neuobičajenim uvjetima za materijalizaciju da su mu njegovi učenici i prijatelji mogli dati svoju A-tvar. Istovremeno on je već posjedovao "veliko uskrsnuće" koje mu je omogućavalo da mu odgovori na sva duhovna pitanja budu jasna i očigledna stvar. On za vrijeme materi­jalizacije nije morao naprezati svoju sposobnost koncentracije. Zbog toga je, u većoj mjeri nego što je to inače slučaj, imao više slobodne sile i snage za održavanje materijalizacije.

9. POGLAVLJE

Pogrešno gledanje Kršćanstva na sekundarno uskrsnuće na račun primarnog uskrsnuća

Sekundarno uskrsnuće, još uvijek nesavršeni oblik materijalizacije, zapravo je postalo središnjom točkom u kršćanskom pogledu na svijet, te je stoga potisnulo u stranu "veliko primarno uskrsnuće". Uzbuđenje oko sekundarnog ili "malog uskrsnuća" u potpunosti je zasjenilo odnosno prikrilo ideju o rein­karnaciji ili ponovnom rođenju, pa Kršćani u potpunosti poriču tu zamisao, uvjereni da živo biće ima jedan jedini fizički zemaljski život. Ovo je vjerova­nje u stvari dovelo do novog praznovjerja kada je u pitanju razumijevanje prividnih nepravdi u svakodnevnom životu, tako da oni ne mogu dati ni­kakva zadovoljavajuća intelektualna ili logična objašnjenja krajnje različitih, prividno nepravednih sudbina koje živa bića doživljavaju. Oni to pokušavaju ispraviti pomoću sakramenata i ceremonija krštenja i vjerovanjem u pomire­nje s Bogom kroz Isusovo raspeće, ublažavajući pravdu milošću i opraštanjem grijeha ljudima. Nimalo ne iznenađuje što je spasitelj svijeta mogao predvi­djeti "antikrista" koji je doveo do Sudnjega dana ili Armagedona "posljednjih dana", do religioznog i političkog kaosa, do kulminacije principa ubijanja pod kojim čovječanstvo danas stenje i uzdiše usprkos propovijedima tisuća sve­ćenika koji govore o ljubavi prema bližnjemu. Ne, sudbina bića ne svodi se na ljutitog Boga kojeg treba umiriti smaknućem spasitelja svijeta kako bi se on smilovao ljudima i oprostio im njihove grijehe. Sudbine bića uopće se ne svode na grijeh i opraštanje, već isključivo na uzrok i posljedicu. Pitanje je to poznavanja ili nepoznavanja kozmičke kemije i tehnike. Tamo gdje biće ne poznaje uzrok i posljedicu ono postupa naslijepo. Postupati naslijepo kada se

164 Martinus

ne uspijeva vidjeti ne može biti grijeh. Zbog toga ne može postojati nikakav grijeh zbog kojeg bi se trebalo ljutiti. Bog koji postaje ljut nije Bog već idol, biće koje je i samo slijepo. To je biće koje pripada svim ostalim bićima koja hodaju u tami ili napipavaju svoj put u tami. Čovjek koji se može naljutiti nije ljudsko biće već biće koje još uvijek nije "uskrsnulo od mrtvih". To je biće koje će iz tame groba postupno prokrčiti svoj put ka svjetlosti, ka "velikom uskr­snuću", "potpunoj inicijaciji" ili "velikom rođenju".

10. POGLAVLJE

"Primarno uskrsnuće" kao sjajni cilj Božje volje za zemaljsko ljudsko biće

Dakle, sekundarno uskrsnuće ili Isusovo uskrsnuće nije dovoljno. To nije pra­va srž ili osnova Kršćanstva za misiju otkupljenja svijeta ili za spasenje svijeta. To je bila manifestacija i demonstracija "Kraljevstva nebeskog" koje treba doći kao nešto unutar bića. Znači, nije bila važna okultna ili psihička sposobnost vlastite materijalizacije, nego je važna sposobnost da se živi u skladu sa zako­nima svemira, sposobnost da se bude na radost i blagoslov cjelini, sposobnost da se ne predstavlja neugodnost za postojanje drugih ljudi ili živih bića, već naprotiv, da se bude nadahnjujući, životvorni, radosni izvor života koji, po­sljedično, služi svim živim bićima.

Sadržaj ili bit Isusovog razgovora s Nikodemom sastojala se u tome da se bića, zahvaljujući principu reinkarnacije, "ponovno rađaju od vode i duha" i na taj način stječu mogućnost da se razvijaju od primitivnog, životinjskog i ubilačkog oblika života ka visoko-intelektualnom obliku života kojim do­minira ljubav koja čini da čovjek postane "poput Boga". "Tko se nanovo ne rodi od vode i duha ne može ući u kraljevstvo Božje". To znači da se čovjek mora roditi u novom fizičkom organizmu koji je prilagođen stupnju svijesti i opažanju života i postojanja kao božanske manifestacije sve-ljubavi. Dakle, ovaj novi fizički organizam predstavlja "novo rođenje od vode" kao što je novi stupanj svijest istovjetan "novom rođenju od duha". Novo rođenje predstav­ljalo je "veliko uskrsnuće" ili objavljivanje pojave spasitelja svijeta na Zemlji. To nije bilo uskrsnuće koje je on ostvario nakon svojega raspeća, već je to bilo "uskrsnuće od mrtvih" koje je on već stekao u svojim prošlim životi­ma prije svoje zemaljske inkarnacije. I to je isto uskrsnuće koje je obećano svim ljudima pod pojmom "drugi Kristov dolazak". Taj je drugi Kristov do-

Sekundarno i primarno uskrsnuće 165

lazak istovjetan stjecanju Isusovog životnog iskustva i doživljavanju stanja "jedinstva s Ocem" koje je s time povezano. Upravo tom kozmičkom stanju svijesti koje predstavlja Kraljevstvo nebesko zemaljski čovjek treba težiti kao svojem velikom cilju u budućnosti. Taj drugi Kristov dolazak poznajemo iz knjige "Livets bog" (Knjiga života) kao "veliko rođenje". Kroz Armagedon ili Sudnji dan svi se zemaljski ljudi pripremaju za to "uskrsnuće od životinje ka ljudskom biću". Pritom stjecanje tog uskrsnuća predstavlja, kao što smo već spomenuli, današnji sjajni cilj Božje volje za zemaljskog čovjeka. Prema tome, to se uskrsnuće može steći i postojati isključivo kao potpuni rezultat savršene ljubavi prema bližnjem, i samo to može predstavljati jedino pravo Kršćanstvo ili spasenje čovječanstva.

Martinus

PRINCIP REINKARNACIJE

Sa danskog na enleski prevela prevela Mary McGovern, Sa engleskog na hrvatski preveo Davorin Gruden

1. POGLAVLJE

Smrt više neće predstavljati misterij

Svatko tko razmišlja o tome svjestan je da će jednoga dana umrijeti. Većina ljudi o tome ne razmišlja osim u slučaju kada umre neki prijatelj ili rođak ili netko iz njihove neposredne okoline, i tada ih obuzme strah. Za većinu ljudi smrt je zagonetka. Ljudi obično kažu: "Nitko se nikada nije vratio i rekao nam kako je na drugoj strani, a možda čak niti ne postoji druga strana". Zbog toga je sasvim prirodno da se na svojim predavanjima bavim misterijem smrti koji će postupno prestati biti misterij, prestat će biti nešto zbog čega su ljudi zabrinuti ili uplašeni.

Što je to smrt? Prije svega, to je nešto što doživljavaju apsolutno sva fizička bića na ovome svijetu. Nitko od nas ne vjeruje da će biti pošteđen tog iskustva, jer je ono previše očigledno svuda oko nas. Nadalje, smrt nije samo proces koji će nastupiti jednoga dana; ona je već prisutna u nama. Počinjemo umirati već u trenutku kada smo rođeni. Gdje je tijelo male bebe u kojem smo došli na ovaj svijet? Gdje je lice malenog djeteta koje smo imali kada smo se u uzbuđenju ra­dovali Božiću, maleno lice koje je sjalo kada smo u dječjoj dobi slušali čudesnu Božičnu priču, kada smo proživljavali sve one sretne trenutke djetinjstva?

To lice na fizičkoj razini više ne postoji. Mi sada imamo drugo lice. Ako smo sada stari možemo se zapitati gdje je ono mlado i poletno tijelo kojim smo u mladosti grlili one koje volimo. I gdje je zrelo tijelo kojim smo okrunili svoje životno djelo i doživjeli vrhunac svoje fizičke pojave u ovome životu? Ta su tijela, ukoliko smo danas starac ili starica, odavno mrtva. Starija osoba je zapravo doživjela reinkarnaciju ili ponovno rođenje mnogo puta prije nego što je zapravo umrla.

170 Martinus

2. POGLAVLJE

Preobražaj organizma

Nemoguće je poreći da ta fizička tijela više ne postoje. Ovdje netko može tvrditi da je sadašnje tijelo starije osobe isto tijelo koje je on ili ona imala kao dijete i kao mlada osoba, samo što je ono sada istrošeno. No, takav se pogled temelji na iluziji. Organizam je "nešto živo", organizacija živih mikrojedinki koje nazivamo organi, stanice, molekule i atomi. S izuzetkom organa, ciklusi su tih mikrojedinki tako brzi da je njihovo fizičko postojanje mnogo kraćeg trajanja od postojanja makrobića. Ta se bića zbog toga neprestano mijenjaju u organizmu makrobića. Svake se minute u našem organizmu rađaju i umiru stanice i atomi, tako da naš organizam u stvari prolazi kroz neprestani proces preobrazbe, i tijekom svega nekoliko mjeseci on je gotovo u potpunosti ob­novljen. Stoga nije tako beznačajan broj tijela koja je starija osoba već ostavila iza sebe. Svako se obnavljanje treba smatrati kao novo tijelo. No, mi baš ne primjećujemo te reinkarnacije ili ponovna rođenja jer prilikom tih preobra­žaja ne dolazi do prekida doživljavanja života. Zamjena se događa postupno, na tako blag i harmoničan način da ona u normalnom slučaju ne ometa ili ne prekida doživljavanje života. No, zamislimo li da se zamjena svih tih mi-krobića treba dogoditi u isto vrijeme, organizam bi morao umrijeti i trebao bi ga zamijeniti potpuno novi organizam. Između tih zamjena trebalo bi doći do neke vrste smrti. Tada bi tijelo koje smo imali kao dijete ostalo nepromije­njeno sve do onog trenutka kada smo dovoljno zreli da steknemo tijelo koje imamo u mladosti, a "rast" kakav danas poznajemo bio bi nam potpuno nepo­znat. Zamjena koja se ne može odigrati postupno mora se odigrati odjednom. Mi bi u tom slučaju morali pasti u neku vrstu sna ili uspavanog stanja, a za vrijeme tog sna novo bi tijelo, koje bi trebalo nositi našu mladenačku svijest, trebalo brzo rasti, dok bi se tijelo djeteta moralo isto tako brzo smanjiti i od­baciti u korist novog tijela. Tada bismo se probudili u novome tijelu i koristili ga neko vrijeme sve do nove zamjene.

Međutim, postoje bića na ovome fizičkom svijetu koja svoje obnavljanje života doživljavaju sukladno tom principu, a to su razni insekti koji prolaze kroz stanja gusjenice, kukuljice i leptira. Ova bića moraju doživjeti neku vrstu smrti između svakog stupnja u svakom zemaljskom životu. Zamislite da i mi moramo prolaziti kroz nešto slično. Jednog lijepog dana prožela bi nas inten­zivna potreba za dubokim snom, smanjilo bi se i nestalo tijelo po kojem su nas naši rođaci i prijatelji poznavali, a na njegovom bi mjestu izraslo novo ti­jelo. Na taj bi se način dnevna svijest mogla ponovno manifestirati i mi bismo

Princip reinkarnacije 171

se probudili u novom, prekrasnom tijelu koje nitko ne bi mogao prepoznati kao "nas". Štoviše, čak bismo mogli sudjelovati i u sahrani našeg napuštenog tijela. Nekima ovo može zvučati smiješno, nekima čak i uznemirujuće, no postoje bića u svemiru, pa čak i na ovom planetu, koja doživljavaju fizičko obnavljanje života u skladu s ovim principom.

3. POGLAVLJE

Zamjena organizama kod zemaljskog čovjeka

0 svemu ovome govorim isključivo zato što to zapravo podiže jedan dio vela sa procesa koji ljudi nazivaju "smrt", procesa koji ih često ispunjava užasom. No, čovjek se ne mora bojati smrti, osim one koju sam stvara. A putem du­hovne znanosti moderni tražitelj može postati upoznat s time što se događa tijekom procesa smrti, tako da zabrinutost i nesigurnost mogu biti prevladani 1 zamijenjeni povjerenjem i mirom. Istina je da nakon procesa smrti koji je ljudima poznat ostaje samo napušteno fizičko tijelo ili leš. Čovjek nije u stanju vidjeti kako se biće pojavljuje u novome obliku. No, je li to nepobitan dokaz da je svijest nakon raspada organizma nestala? Ne - mi možemo fizički doži­vjeti svijest neke druge osobe isključivo dok ta druga osoba ima fizičko tijelo kroz koje se može manifestirati, kao što i radio valove možemo doživjeti samo kada imamo radio kroz koji se oni pretvaraju u zvučne valove.

Pa ipak, ne sumnjamo u to da radio valovi postoje, iako ih ne možemo čuti. Svijest ili mentalitet živog bića također je realitet koji postoji u obliku zračenja ili valova. Te energije omogućuju cjelovito obnavljanje života i preo­bražaj organizma, kako ondje gdje se to javlja u obliku različitih stupnjeva kao što je slučaj kod gore spomenutih insekata, tako i u obliku postupne, gotovo neprimjetne preobrazbe koja se javlja kod zemaljskog čovjeka. Usporedimo li zamjenu organizma kod gore spomenutih insekata i zamjenu organizma kod vrste bića kojoj pripadaju i zemaljski ljudi, zar ovdje nemamo dokaz da je ova sposobnost zamjene organizma, poput svih ostalih sposobnosti, podređena evoluciji odnosno razvoju? Sposobnost zemaljskog čovjeka da zamijeni svoj organizam u biti je mnogo razvijenija nego ista ta sposobnost kod insekata.

Moći zamijeniti vlastiti organizam prilično neprimjetno kao što to ze­maljski čovjek čini u jednoj fizičkoj inkarnaciji, kroz stupnjeve djetinjstva, mladosti, zrelosti i starosti, a da pritom ne mora prekinuti funkcioniranje svo­je dnevne svijesti, i imati osjećaj da je to još uvijek isti organizam iako to nije

172 Martinus

tako, nešto je idealno u odnosu na stupanj razvoja na kojem bića moraju proći kroz neku vrstu smrti nekoliko puta u jednoj inkarnaciji.

Zemaljski je čovjek došao do stupnja razvoja na kojem je oslobođen ta­kvog neugodnog prekida u preobražavanju organizma sve do onog trenutka kada je njegov zemaljski život - zbog bolesti, nesreće ili prirodne istrošenosti uslijed starosti - prekinut i kada njegovu svijest preuzimaju duhovna ili zra-čeća tijela koja nose svijest bića tijekom spavanja. No, ukoliko postoji primi­tivniji način zamjene organizama od ljudskog, nije li isto tako prirodno da postoji način u usporedbi s kojim ljudski način zamjene izgleda primitivan, a na koji se oni postupno mogu privikavati? To podrazumijeva zamjenu orga­nizma prilikom koje se proces koji nazivamo "smrt" može također promijeniti u postupni proces preobražavanja umjesto nagle promjene iz jednog u drugo stanje. Na taj će način biti pobijeđen "strah od smrti" i više neće biti šokova povezanih s tim procesom preobražaja, kao što je to slučaj s današnjim ljudi­ma koji svojim fizičkim očima vide da fizička tijela drugih ljudi postaju leševi, a da istovremeno ne mogu vidjeti, istim očima, iste te ljude u tijelima obliko­vanim od zračenja koja sada nose njihovu svijest.

4. POGLAVLJE

Potpuna i djelomična zamjena organizma

S obzirom da je preobražavanje organizma, princip ponovnog rađanja ili re­inkarnacije podređen evoluciji odnosno razvoju, mora dakle postojati cilj te evolucije, naime da ta zamjena postaje sve više neprimjetna. Prema tome, zemaljski su ljudi i njima srodna bića do savršenstva doveli taj cilj unutar jednog zemaljskog života. Doista, dosegli su takav stupanj savršenstva da čo­vjek uopće ne primjećuje zamjenu svojeg organizma i poriče reinkarnaciju. Trenutno je primjetan samo proces zamjene koji je još uvijek nesavršen i koji se naziva "smrt". Još uvijek nije moguće ostvariti djelomičnu zamjenu orga­nizma, pa su ljudi podređeni potpunoj zamjeni organizma i vjeruju, budući su naviknuti samo na "djelomičnu smrt", da je potpuna zamjena organizma identična "potpunoj smrti". Ljudi će, međutim, takvo vjerovanje koje se teme­lji na nepoznavanju vječnih zakona života, zadržati tek kratkotrajno. Brojni su tražitelji već uspjeli pronaći rješenje zagonetke smrti.

Međutim, nije namjera života da se ljudi bave "smrću" i "duhovnim svi­jetom" na mističan način; to treba postati kristalno jasna znanost, a čovjek će

Princip reinkarnacije 173

pomoću svojeg znanja i stvaralačke sposobnosti vremenom uspjeti pobijediti smrt.

To je volja Providnosti ili Boga da će nakon dugog razdoblja u spiralnoj evoluciji živo biće doći do stupnja na kojem će moći doživljavati svoje vječno postojanje bez prekida u organizmu koji se moraju događati u biljnom i ži­votinjskom carstvu spiralne evolucije. To znači da će takvom neprimjetnom zamjenom organizma, poput one kojom je zemaljski čovjek ovladao unutar jednog zemaljskog života, isto to biće jednoga dana u budućnosti također ovladati kada će prelaziti iz fizičkog stanja u zračeće stanje.

S vremenom će pojam "uskrsnuće" postati stvarnost za zemaljskog čovje­ka koji, nakon što dosegne stupanj razvoja na kojem će svojom voljom moći upravljati materijom, više neće biti opisivan kao "zemaljski čovjek" već kao "pravi čovjek", "čovjek poput Boga".

U mojim kozmičkim analizama i na simbolima pokazujem gdje će u spi­rali evolucije taj cilj postati stvarnost. U posljednjem dijelu trećeg carstva spi­rale, carstvu pravog čovjeka, takvo će savršeno postojanje postati činjenica. Tada prelazak bića iz fizičkog u duhovno doživljavanje života više neće biti ometano nikakvim "procesom smrti". Prijelaz će biti isto tako savršen kao što je danas za zemaljskog čovjeka savršen prijelaz iz djetinjstva u mladost, iz mladosti u zrelost te iz zrelosti u starost.

5. POGLAVLJE

Učeći se živjeti mi zapravo učimo umrijeti

Međutim, sve dok se ne dosegne takva epoha evolucije, zemaljski čovjek mora još uvijek doživljavati život koji je podijeljen na odvojene fizičke i duhovne živote, gdje se prijelaz događa isključivo kao potpuna zamjena organizama, a posljedica je toga da je biće svjesno samo u jednoj od dvije sfere u kojoj se trenutno nalazi. U svakom slučaju, tijekom svojeg boravka u fizičkom svije­tu ono je sklono poricanju postojanja druge sfere. U principu, to je na neki način kao da gusjenica poriče postojanje leptira. Međutim, putem moderne duhovne znanosti "ljudske gusjenice" našeg vremena koje traže istinu imaju mogućnost da se upoznaju s nečim višim od svojeg malenog lokalnog "svijeta gusjenice". Mogu dobiti pregled evolucije života, procesa stvaranja usred ko­jeg se nalaze, i mogu steći znanje o tome što dovodi do takvog stanja u kojem su u potpunosti prevladani bol, patnja i smrt.

1. POGLAVLJE

Fizički prostor

Što znamo o prostranom zvjezdanom nebu koje se proteže nad našim glava­ma u noći bez oblaka? Materijalistička je znanost toliko napredovala da nam može pokazati da nebo nadmašuje sve što se može izmjeriti kao veličina, uda­ljenost, vrijeme i prostor. Znanost ne može koristiti uobičajene termine kada opisuje udaljenosti u svemiru. Te su udaljenosti toliko ogromne da je čovjek morao stvoriti novu jedinicu mjere kako bi mogao misliti u tim perspektiva­ma, jedinicu koja je nazvana "svjetlosna godina".

Na taj su se način mogle izmjeriti udaljenosti do udaljenih solarnih i galaktičkih sustava koji se mogu promatrati kroz dvoglede i teleskope što se nalaze stotine tisuća svjetlosnih godina od Zemlje, a svjetlosna godina je uda­ljenost koju svjetlost pri brzini od 300.000 kilometara u sekundi prijeđe u godini dana. Drugim riječima, što dalje gledamo u svemir, to dalje gledamo u prošlost. Kada pomoću optičkih instrumenata promatramo sazviježđa ili galaktike koje su udaljene nekoliko stotina tisuća svjetlosnih godina, ne vidi­mo ih onakve kakve su danas već kakve su bile prije nekoliko tisuća godina. Činjenica da ta sazviježđa i galaktički sustavi predstavljaju ogromna vatrena mora i sjajna sunca različitih stupnjeva vrućine za običnog čovjeka ne pred­stavlja nikakvo rješenje zagonetke ili misterija koji ih okružuje.

Fizička znanost obavlja veliki i neprocjenjivi posao pri vaganju i mjere­nju stvari kao i pri procjeni brzina, no na taj se način ne može riješiti zago­netka svemira. Ona pruža tek materijal za razmišljanje, no razmišljanje u tom području kao i svugdje drugdje u životu mora doći do rješenja u pojmovima manifestacija života, a ne samo do rješenja u pojmovima težina i mjera.

178 Mar tin us

2. POGLAVLJE

Makrokozmos i mikrokozmos

Što nam pokazuju ti ogromni zvjezdani sustavi u svemiru? I koja je njihova svrha? Da li ti bezbrojni oceani zvijezda postoje samo zato da bi ih stanovnici Zemlje mogli gledati kao sićušne sjajne točke u tami noći, kao što se vjerova­lo u prošlosti? Ne, u to danas gotovo nitko više ne vjeruje. Znamo da Zemlja nije središte svemira kao što se to smatralo u staroj religioznoj i dogmatskoj slici svijeta. Poznato nam je da su ti galaktički i solarni sustavi tako ogromnih dimenzija i da je Zemlja u odnosu na njih tako sićušna da bi to predstavljalo vrlo neobično rasipanje prirodnih sila kada bi sva ta nebeska tijela treba­la postojati samo zbog Zemlje ili samog čovječanstva. Priroda svoje sile ne troši uzalud; naprotiv, sve je iskorišteno i na svoj način služi dobrobiti cjeli­ne. Ovdje na Zemlji nemoguće je pronaći nešto što u prirodnom održavanju kuće odlazi u smeće. Zar ne vidimo da se reciklira usahnulo lišće u jesen, da otpadni proizvodi postaju korisno gnojivo i da životinjski izmet doprinosi rastu žitarica? Čak i kap vode vrvi životom, sićušnim bićima koja možemo promatrati kroz mikroskop i čija je manifestacija života apsolutno neophodna u velikom tkanju života.

Posvuda je moguće pratiti manifestaciju životne sile, sve do svijeta atoma i elektrona, na koje čak i znanost gleda kao na mikroskopske solarne sustave. Bi li svijet mogao postojati bez snage atoma? Ne, ne bi. Kada ne bi postojali atomski sustavi od kojih je sve izgrađeno ne bi bilo ni ljudi, ni Zemlje, Sunče­vog sustava, ni galaktičkih sustava. Ne postoji niti jedna čestica u mikrokoz-mosu, bez obzira koliko bila sićušna, koja nije od koristi za cjelinu. S kojim logičnim opravdanjem, dakle, možemo pretpostaviti da gigantske čestice u svemiru koje nazivamo planetima, sunčevim sustavima i galaktičkim sustavi­ma nisu podređene istim zakonima i principima koji se manifestiraju na većoj skali? Brojna sazviježđa i nebeska tijela zapravo nisu planeti u uobičajenom smislu, već prostrani oceani goruće materije, kipućih metala koji predstavljaju kretanje i manifestaciju sile koja se ne može izmjeriti sadašnjim pojmovima sile. Ovdje nije u pitanju manifestacija stotina tisuća konjskih snaga, već mi­lijuna, pa čak i milijardi i milijardi konjskih snaga. Vjerovati da su sve te ma­nifestacije sile, koje međusobno utječu jedna na drugu, proizvod slučajnosti i da ta ogromna nebeska tijela trebaju slijediti svoje zakonom određene putanje ili cikluse u svemiru tijekom neizmjernog vremenskog razdoblja, i kroz be­skrajne udaljenosti samo zato da bi ih se moglo promatrati sa naše Zemlje, samo je izraz naivnosti i ograničenosti uma. Naša mala Zemlja ne predstavlja

uaiaKtiKe u svemiru

ništa više od čestice prašine u odnosu na ogromna nebeska tijela i galaktičke sustave, a mi sami smo, u odnosu na te gigantske sile, isto tako mikroskopski mali kao što su elektroni u atomima koji sačinjavaju našu vlastitu krv i meso mikroskopski mali u odnosu na naš čitavi organizam.

3. POGLAVLJE

Kaotična svijest i kozmička svijest

Materijalistički pogled na svijet našeg vremena, koji se temelji na istraživanju tijela, organa i čestica, i na mjerenju kretanja u vremenu, prostoru i materiji, zapravo je pogled na smrt umjesto na život. On njeguje smrt umjesto živo­ta, živeći u iluziji umjesto u stvarnosti. Rješenja u pojmovima težina i mjera predstavljaju samo nešto lokalno i relativno kada čovjek niti poznaje niti pri­znaje živo "nešto" koje se manifestira, stvara i doživljava kroz sva kretanja i cikluse koje čovjek može izmjeriti, a još više kroz one koje ne može izmjeriti. Ovo, dakako, nije kritika znanosti i njenih metoda koje su od izuzetne koristi za čovječanstvo i koje će biti od još veće koristi kada čovjek otkrije kako ih još više može koristiti u službi mira i ljubavi prema bližnjem. To je samo analiza stanja čovječanstva u svijetu gdje se sile kreću u smjeru rata, kaosa, eksplozija i kratkih spojeva, kako u međuljudskim tako i u međunarodnim odnosima.

Čovjek na Zemlji stvara kaotično stanje u odnosu na svoju okolinu jer još uvijek ima kaotičnu svijest. Ova se svijest također koristi pri istraživanju zagonetki života i ona ovdje također smatra da su okolnosti kaotične. Kaže se da ono što se vidi ovisi o oku koje gleda, i to je istina kada razumijemo oči i svijest koja ih koristi. Kaos, međutim, nije u svemiru, on se nalazi u samome čovjeku. Ali, s upoznavanjem kozmičke strukture i zakona univerzuma, ma-krokozmičkih, međukozmičkih i mikrokozmičkih izraza života, čovjek ima mogućnost, ukoliko teži životu u skladu s lim zakonima, promijeniti svoju svijest u kozmičku svijest.

180 Martinus

4. POGLAVLJE

Samo što nije stvoren "čovjek poput Boga"

Duhovna znanost tražitelju istine želi prenijeti razumijevanje međusobnog odnosa između njegove vlastite volje i svijesti te kozmičkih sila koje se mani­festiraju u mikrokozmosu i makrokozmosu, tako da on putem logičnog raz­mišljanja može spoznati svoj vlastiti potencijal i u skladu s time poraditi na vlastitom razvoju. Mi samo trebamo proučiti izraze života na našem vlastitom planetu da bismo uvidjeli da su ogromne, moćne, kozmičke ili univerzalne sile milijunima godina radile na njemu da bi se on mogao pojaviti u svrhovitom obliku i stanju u kojem se danas nalazi. Zašto je okrugao? Zašto se okreće oko svoje osi i kreće oko Sunca? Zašto na njemu postoje minerali, biljke, životinje i ljudi, i zašto u čovjeku postoji težnja da Zemlja postane svijet mira, gdje je sve prekrasno i služi cjelini? Da li je to posljedica slučajnih kombinacija ma­terije koje su isto tako mogle biti posve drukčije? Ne, posljedica je to logičnog mišljenja i stvaranja, manifestacije svijesti koja se nalazi iza čitavog svemira i koju čovjek naziva Bogom. Zemlja je tijekom ogromnog vremenskog razdo­blja iz vatrenog oceana bila pretvorena u svijet naseljen životinjskim oblikom života i u boravište za budućeg "čovjeka poput Boga". Takav čovjek već postoji na Zemlji u nekoj vrsti embrionalnog stanja. Njegovo stvaranje još nije dovr­šeno, iako stvaranje Zemlje samo što nije dovršeno; čovjek samo što nije upo­znao samoga sebe, kao što samo što nije upoznao svijet u kojem živi. Naziva se "čovjekom" jer se osjeća nadmoćnim nad ostalim životinjama na planetu, no, u stvarnosti on je još uvijek djelomično čovjek a djelomično životinja. Među­tim, planet i čovječanstvo sada prolaze kroz ubrzanu evoluciju, i za nekoliko tisuća godina na ovom će planetu manifestacija života nadaleko nadmašivati čovjekov san o "jednom svijetu" ili "ujedinjenim državama svijeta".

5. POGLAVLJE

Nužnost duhovnih perspektiva

Rješenje misterija života ne može se pronaći gledanjem u svemir ka udaljenim sazviježđima i galaktikama, niti otkrivanjem grade jezgre atoma. Međutim, te su fizičke perspektive od velike koristi kao dijelovi pogleda na svijet i život, no one moraju biti nadopunjene duhovnim perspektivama da bi čovjek mo-

v H i n i l i MM u ovcinu u

gao doživjeti stvarnost kojoj doprinosi i koju doživljava. Život je tako mudro strukturiran da baš ništa ne može ostati misterij za živa bića. Ta struktura života postoji u svim veličinama ili formatima, tako da će uvijek postojati format koji odgovara svakom intelektualnom kompletu osjetila. Kroz format životne strukture koji u potpunosti odgovara našem kompletu osjetila može­mo doživjeti rješenje misterija života.

Gledanje u svemir gledanje je prevelikog formata, a gledanje jezgre ato­ma je gledanje premalog formata. Kod nas je misterij svemira koncentriran u formatu koji na jedan sasvim drugi način odgovara našem kompletu osjetila, a to je naš vlastiti organizam. On se sastoji od kombinacija sustava koji su istovjetni sustavima u svemiru izvan nas.

Već znamo da se sva materija javlja u obliku atoma ili malenih mikro-sustava koji su vrlo slični solarnim sustavima i galaktikama. U mikro-svijetu atomi su mali centri sile oko kojih kruže maleni planeti, takozvani elektroni. To znači da naš organizam nije čvrsta pojava, već se sastoji od malenih čestica između kojih se nalazi prazan prostor koji je mnogo puta veći od tih čestica. To zapravo znači da ako zamislimo da je ljudski organizam toliko uvećan da odgovara našem zvjezdanom nebu, mi ga ne bismo vidjeli kao organizam već kao potpuno novo zvjezdano nebo s odgovarajućim sazviježđima i sustavima. Pri pobližem promatranju naučili bismo razlikovati između različitih sustava. Vidjeli bismo da se želudac sastoji od svojeg zvjezdanog neba, mišići od ne­kog drugog, područje srca i pluća predstavljalo bi svoje određeno sazviježđe, mozak i živčani sustav drugo, kao što bi i seksualni organi predstavljali svoj vlastiti sustav.

6. POGLAVLJE

"Prazan prostor" nije prazan

Čovjek bi, da je inicirano biće, otkrio da je prazan prostor između svih zvi­jezda ili čestica prazan prostor samo gledano iz fizičke perspektive, i da je on zapravo ispunjen pravim sebstvom bića i suštinom njegovog bića, ogro­mnim područjem, gigantskim centralnim sustavom visoko-psihičke materije. Odavde bi čovjek vidio kako nisko-psihičke sile teku prema nisko-psihičkim centralnim planetarnim sustavima, što znači mikro-česticama u psihičkim organizmima ili duhovnim tijelima tog uvećanog ljudskog bića. Čovjek bi vidio kako kroz prazan prostor teku ogromni tokovi sile i impulsa između

182 iviamnus

mikro-čestica, od kojih svaki pronalazi svoj put ka odgovarajućim fizičkim suncima i planetima u tom sustavu.

Inicirani promatrač zapravo bi vidio da se iz takozvanog praznog pro­stora održava i upravlja čitavim sustavom. Odavde se organizira i kontrolira brzina i rotacija čestica. Nastaju novi fizički planeti i svjetovi, razvijaju se i suočavaju sa svojom propašću kako bi bili zamijenjeni drugima. Iniciranom bi čovjeku, osim toga, bilo očigledno da impulsi i životne sile koje dolaze do fizičkih čestica ili sunaca i planeta, dolaze iz određenog sustava u toj galaktici, naime iz njenih organa svijesti (njenog mozga i živaca). Inicirani bi također vidio kako ti misaoni impulsi stvaraju reakciju u mikro-sustavima.

7. POGLAVLJE

Čovjek i kozmos

Misaoni impulsi, u skladu s analizama u "Livets bog" (Knjiga života) sastoje se od šest osnovnih energija. Čovjek bi mogao vidjeti kako svaka od tih ener­gija ima svoj fizički sustav u velikom galaktičkom sustavu u čijem praznom prostoru one predstavljaju prevladavajuću životnu silu. U praznom prostoru između mikro-čestica želučanog područja prevladava energija teže ili ubilač­ka energija. Između mikro-čestica srca, pluća i krvi energija osjećaja u velikoj mjeri predstavlja vodeću silu. U praznom prostoru između čestica i mikro-sustava mozga i živčanog sustava energija inteligencije prevladava kao vitalna sila, dok se intuicija javlja kao vitalna sila u seksualnim organima. Kristaliza­cija pamćenja ili energija blaženstva oblikuje fizičke čestice kostura, a energija instinkta predstavlja dominirajuću silu u područjima gdje se fizičke čestice javljaju, gledano iz mezokozmičke perspektive, kao mišići i koža. Impulsi ži­vota ili misaone sile između tih sunaca i planeta uzrokuju neprestano preo­bražavanje, rađanje nekih svjetova i uništavanje drugih. Svime se upravlja iz velikog centralnog planetarnog sustava od kojeg potječu svi životni impulsi ili misaone sile, što je u mojim analizama nazvano nadsviješću iza koje se nalazi Jastvo, a to Jastvo predstavlja čvrstu točku tog ogromnog sustava kroz koji se otkriva sposobnost manifestacije. Čestice koje oblikuju fizičku mate­riju zapravo samo predstavljaju kristalizaciju misaonih energija, privremeni rezultat energije svijesti živog bića i njegove stvaralačke sposobnosti. Sva su kretanja u tom svemiru misao, i boravište stvarnog života je prazan prostor između čestica.

S ovim iskustvom svjetlosti mi se vraćamo našoj normalnoj veličini i pogledu na život u međukozmosu, i ponovno gledamo naše poznato noćno nebo iznad nas sa svojim tisućama sjajnih zvijezda. Sada je lakše razumjeti da one predstavljaju izraze života, izraze svijesti, misli i volje, i tamo gdje smo prethodno gledali izraze kaosa i slučajnosti, sada prepoznajemo cikluse živih bića u živim bićima, koja predstavljaju jedna za druge kako svemire tako i ma­teriju. Tu prepoznajemo istinu koju smo kao djeca naučili o vječnome Bogu: "U Njemu živimo, krećemo se i postojimo".

Martinus

NEPRIRODNI UMOR

Sa danskog na enlcski prevela prevela Mary McGovern, Sa engleskog na hrvatski preveo Davorin Gruden

1. POGLAVLJE

Umor i depresija u svim društvenim klasama

Danas je vrlo rasprostranjena nelagoda koju nazivamo "umor". Postoje ljudi koji su toliko umorni da osjećaju da bi mogli leći na zemlju kako bi se odmo­rili bez obzira na to gdje se nalazili. Očigledno je da takav umor predstavlja veliku neugodnost. Samo je mali broj ljudi zbrinut na način da ne moraju raditi kako bi preživjeli. A u takvom slučaju dotični će čovjek biti još više slo­mljen jer umor počinje stvarati napetost u živcima. Postaje zabrinut za svoje financije, zabrinut da ne izgubi posao. Dan za danom on gubi hrabrost suoča­vanja sa životom. U tom slučaju umor na kraju vodi u depresiju koja sa svoje strane može dovesti do živčanog sloma, ravnodušnosti i samoubojstva.

Međutim, nisu samo ljudi koji su primorani zarađivati za život zabrinuti i slomljeni neprirodnim umorom. Financijski neovisni ljudi također mogu trpjeti zbog umora. Premda financijski slobodni i neovisni, većina njih ipak ima neki posao za koji su odgovorni i kojim zarađuju za život. I kod njih se može javiti neprirodan umor i slomiti čovjeka kada počinje primjećivati da gotovo da nema dovoljno energije koju bi posvetio svojem poslu. Doista, nema takvog oblika života, bilo među siromašnima ili bogatima, koji ne može biti pogođen i uništen neprirodnim umorom.

Nalazimo ga, zajedno s pratećom depresijom, u svim društvenim klasa­ma. Depresija može, u krajnjem, najgorem slučaju, voditi u mentalnu bolest i samoubojstvo.

188 Marunus

2. POGLAVLJE

Depresija i samosažaljenje

Opasno je biti u depresiji predugo vremena budući je depresija jednaka bo­lesti u sposobnosti razmišljanja. Depresivna je osoba izgubila sposobnost sa­gledavati život u normalnoj perspektivi. Može gledati život samo u mračnoj mentalnoj svjetlosti. Neprestano luta mračnim područjima misaonog svijeta, kao da ne može pronaći izlaz iz tih mračnih područja i doći u sunčana po­dručja misaonog svijeta. Svuda oko sebe vidi isključivo beznadnost. Smatra da je sve tako nesavladivo da sažaljeva samoga sebe i ima pretjerani osjećaj samosažaljevanja. Osjeća se poput mučenika. Osjeća se žrtvom hirova prirode ukoliko ne postoji nitko koga bi krivio za svoje "mučeništvo". Očigledno je da takva situacija, ako joj se ne stane na kraj, može voditi samo u depresiju. No, depresija je prvi korak do mentalne bolesti koja, u najgorem slučaju, može završiti samoubojstvom. Čovjek ne može postati abnormalniji od ovoga.

Kao što sam spomenuo, neprirodni umor, ukoliko se ne liječi, može voditi ka privremenom psihičkom ili mentalnom slomu. Nema koristi od zatvaranja očiju pred tim i dozvoljavanju da stvari idu svojim tijekom, kao što to tisuće ljudi danas čine, na taj način ispunjavajući mentalne ustanove i psihijatrijske bolnice s tim ljudskim olupinama, a to su oni koji ne završe tako da počine samoubojstvo.

3. POGLAVLJE

Mentalni invalidi

Što, dakle, čovjek može učiniti da bi se izliječio od tog razarajućeg umora? Na­ravno da je neophodno razumijevanje pravog i najdubljeg uzroka tog umora. Samo kada čovjek to spozna on može početi djelovati na ispravan način i započeti stvarnu borbu protiv te bolesti, i na taj način može biti vođen ka normalnom mentalnom životu i normalnom uživanju u životu.

Istina je da medicinska znanost u ogromnoj mjeri pomaže ljudima, osim što su izgrađene i što se grade velike bolnice kao i psihijatrijske ustanove. 1 brojni ne toliko bolesni pacijenti su izliječeni. Ipak, to ne sprječava da stotine tisuća ljudi danas žive svoj svakodnevni život s većim ili manjim stupnjem tog opasnog sindroma umora. Od tog velikog broja ljudi određeni postotak će

ivepnruum umur

postati neizlječivo mentalno bolesni. Mnogi od onih čija je bolest uznapredo­vala do opasnog stupnja ne mogu biti izliječeni u svojoj sadašnjoj inkarnaciji. Njihova je organska struktura već previše oštećena. Za njih privremeno nema lijeka sve do njihove sljedeće inkarnacije. Ako netko izgubi stopalo ili prst, njemu neće izrasti novi prst ili stopalo. Jednako tako, netko može biti toliko oštećen ili povrijeđen u mentalnim područjima da mu se ne može vratiti normalno zdravlje u sadašnjoj inkarnaciji. Čovjekovi mentalni organi mogu postati do te mjere oštećeni da njihovi određeni dijelovi mogu usahnuti ili umrijeti. Takvom se čovjeku više ne može pomoći. Isto kao što novi udovi ne mogu ponovno izrasti na fizičkom organizmu, tako, unutar određenog men­talnog područja, ne mogu ponovno izrasti novi organski dijelovi, tamo gdje su normalni dijelovi mrtvi. Ljudi s takvim oštećenjima ne mogu biti izliječeni ili im ne može biti vraćeno normalno zdravlje u njihovoj sadašnjoj inkarnaci­ji. Prema tome, ja se ovdje ne obraćam tim doživotnim invalidima, već onima koji trenutno doživljavaju tu bolest kao ništa više nego neprirodni umor. Ti ljudi, ukoliko se potrude, mogu biti izliječeni i u potpunosti oslobođeni tog umora i njegovih štetnih, smrtonosnih posljedica.

4. POGLAVLJE

Veliko mentalno naprezanje kod modernog čovjeka

Što je to neprirodni umor? Neprirodni je umor, koji je vrlo raširen, prije svega posljedica trenutno vrlo ubrzane transformacije života modernog čo­vjeka koja je rezultat ubrzane evolucije i primjene sposobnosti razmišljanja. Upotreba je te sposobnosti pretjerana za čovjeka koji je, gledano iz kozmič­ke perspektive, još uvijek primitivan. Prije nego što su ljudi stekli moderno obrazovanje i intelektualni horizont koji se iz toga razvio oni nisu imali neki određeni mentalni horizont pored instinktivnih funkcija, svoje potrebe za parenjem i potrebe da rade za svoj kruh svagdašnji. S obzirom da su većina ljudi bili robovi povlaštene više klase, oni su dobivali svoj kruh svagdašnji, iako oskudne porcije. Kako je svakodnevni život većine bio manje ili više isti i diktiran od te više klase, oni nisu mogli mnogo eksperimentirati ili razmišljati o svojem preživljavanju, kao što je to danas slučaj. Što je primitivni čovjek znao o svim pojavama ili misaonim područjima koji danas cvjetaju unutar mentaliteta modernog čovjeka? Što su primitivni seljaci znali o zemljopisu, astronomiji, povijesti, literaturi i umjetnosti, o građi Zemlje, o matematici,

190 Martinus

pisanju, fotografiji, filmu, radiju, televiziji ili svim ostalim stvarima koje su manje ili više usađene u glavu svakog današnjeg djeteta i mlade osobe kao vitalni predmeti i vještine? Nepobitna je činjenica da takvo stanje predstavlja napor ili upotrebu živaca i sposobnosti mišljenja kojom se prapradjedovi iste te djece i mladih baš nikada nisu opterećivali.

5. POGLAVLJE

Veća osjetljivost i bolja sposobnost razmišljanja

To mentalno proširenje svijesti predstavlja samo prednost za ljudsko biće. Upravo će to proširenje mentaliteta na kraju u potpunosti uzdići čovjeka iz životinjskog carstva i pomoći mu da postane savršeni čovjek. No, za čovjeka sa ulice to je potpuno novo područje mentaliteta; doista, gledano iz kozmič­ke perspektive, ono se može smatrati tek rođenim. A nešto što je tek rođeno krhko je i slabašno. Veliko je preobražavanje mentaliteta ljudskog bića stoga imalo za posljedicu da se sadašnji moderni čovjek takoreći brzinom svjetlosti našao u uvjetima koji su potpuno drukčiji od onih koje su imali njegovi pra­pradjedovi i praprapradjedovi. Suvremeni je čovjek prožet proširenim tokom misli koje su bile nepoznate njegovim precima i koje im stoga nisu mogle nauditi. Taj je tok misli profinio živce i krv, a time i organizam modernog čo­vjeka, organizam koji je mnogo osjetljiviji i življi od onoga koji su imali ljudi u prošlosti, kao što je i njegovo mentalno područje sasvim prirodno i u odgova­rajućoj mjeri postalo profinjenije i ranjivije. Zbog toga moderni čovjek može postati bolestan i biti povrijeđen u onim područjima na kojima su njegovi preci bili potpuno robusni ili nesvjesni, jer njihova svijest još nije bila proši­rena današnjim uzvišenim intelektualnim horizontom i proizlazećom proši­renom sposobnošću doživljavanja. Ta se proširena sposobnost doživljavanja odražava u čovjekovoj sposobnosti razmatranja, razmišljanja o područjima o kojima prethodno nije ništa znao. Prema tome, novi je čovjekov aspekt njego­va rastuća sposobnost razmatranja i razmišljanja. Upravo ga ta sposobnost u sve većoj mjeri odvaja od njegovog izvornog životinjskog postojanja.

isepriroani umor 191

6. POGLAVLJE

Veza između sposobnosti razmišljanja i egoizma ili sebičnosti

Novo područje svijesti igra vrlo važnu ulogu u svakodnevnom životu ljudi. Njihova im povećana senzitivnost ili osjetljivost omogućuje iskustva na koja su prethodno bili imuni. Ta nova iskustva, naravno, mogu biti ugodna i zdra­va, a time i oživljavajuća, kao što mogu biti neugodna i nezdrava, pa će utirati put ka bolesti ili smrti. No, u području koje je tek rođeno postoje brojne mo­gućnosti za pogreške. Upravo je to slučaj u čovjekovoj relativno novoj i još uvijek slaboj mentalnoj sferi. A obzirom da ta sfera zapravo predstavlja svijet misli kroz koji svi današnji ljudi međusobno komuniciraju i grade svoj zajed­nički život, sada možemo razumjeti kako taj zajednički život u brojnim situa­cijama dovodi do pogrešaka, kako postaje nestabilan i vodi ka razdoru ili po­djelama, mržnji i progonu. Zahvaljujući proširenoj sposobnosti razmišljanja do koje je došao moderni čovjek, on je postao genij u oblikovanju shvaćanja ili ideja u čijem se svjetlu on vidi kao potpuno nevino biće u svakom sukobu sa svojim bližnjim. Naravno, u istoj mjeri on na svojeg bližnjeg gleda kao na zločinca, progonitelja ili izvor zla, te stoga želi da taj bližnji bude kažnjen ili progonjen na najgori mogući način. A s obzirom da taj bližnji u pravilu osjeća isto prema svojem protivniku, život takvih ljudi mora neminovno dovesti do međusobnog proganjanja, mržnje i ogorčenosti, što u najgorem slučaju mora dovesti, kao što je to bio slučaj kod Vikinga ili primitivne djece prirode, do usmrćivanja i ubijanja.

7. POGLAVLJE

Mentalni konflikti i autosugestija

L)ok je primitivni čovjek iz prošlosti uglavnom djelovao na temelju instinkta i nije razmišljao ili imao dvojbi o pravdi jer je to zapravo bio nepisani zakon, kao što je to slučaj među životinjama, da je pravda bila na strani onih koji su mogli uništiti ili ubiti protivnika, moderni čovjek nije tako robustan. Istina je da ga njegov instinkt potiče da svojem protivniku želi nesreću, ali početni hu­mani osjećaj utječe na proširenu sposobnost razmišljanja bića, stvarajući misli koje su usmjerene ka obrani protivnika. Na taj način instinkt i osjećaji bića dolaze u sukob. A taj konflikt brzo pokreće čovjekovu proširenu sposobnost

192 Martinus

razmišljanja. I biće sada počinje razmišljati, često vrlo dugo. Ako instinkt bića prevladava ili je snažniji od osjećaja, on će upravljati inteligencijom bića, a time i njegovim razmišljanjem u korist instinkta. S obzirom da je instinkt sje­dište navika i sklonosti iz prošlosti, što znači nepisanog zakona gdje je pravda na strani onoga tko može uništiti ili pokoriti svojeg protivnika, on potiče biće da, pomoću svoje inteligencije, stvara najgenijalnije mentalne slike u kojima vidi sebe kao potpuno nevinoga ili kao stopostotnog mučenika. Zahvaljuju­ći istom načinu razmišljanja kojim upravlja instinkt on, u najgorem slučaju, svojeg protivnika vidi kao najgoreg zločinca kojem se mora suprotstaviti svim sredstvima. Za progonitelja nije uopće bitno je li to proganjanje opravdano ili temelji li se na činjenicama. On se već odavno hipnotizirao vjerovanjem da su njegove mentalne predodžbe, stvorene od strane njegovog instinkta i inteligencije, nepobitna stvarnost. U najgorim slučajevima on svojem protiv­niku želi smrt i uništenje. I ovdje smo se susreli s Vikingom, neandertalcem ili primitivnim djetetom prirode u modernom čovjeku dvadesetog stoljeća.

8. POGLAVLJE

Teški teret samosažaljenja ili "tnučeništva"

Međutim, nositi na taj način divljaka i njegove nepisane zakone u svojem srcu i mozgu i dozvoljavati mu da određuje čovjekovo ponašanje, teret je koji moderni čovjek dvadesetog stoljeća ne može nositi bez mentalnog prenapre-zanja. Taj teret doslovno uzrokuje neprirodan umor tog bića. Cesto se iscr­pljuje do smrti pod tim teretom. Zbog prethodno spomenute vrlo proširene sposobnosti razmišljanja, koja je rezultat nekog drugog stanja u njegovom umu i srcu, ta ga priroda divljaka koja je naslijeđena iz prošlosti može dovesti do pretjeranog promišljanja. To se promišljanje sastoji od svih vrsta misli koje nalaze oduška u ljutnji, mržnji i sklonosti proganjanja ljudi za koje čovjek vjeruje da su njegov izvor zla ili uzrok njegove nesreće. To promišljanje, zbog drevnih ljudskih instinkta i moderne inteligencije, dovodi do toga da čovjek pred sobom i drugima brani svoju nevinost i čistoću u svakom sukobu sa svojim bližnjim. I kada je to promišljanje uspjelo, tako da se njegov izvor u potpunosti hipnotizirao time da je on potpuno nevin, tada uistinu počinje njegova propast. On sada ne samo da postaje još ogorčeniji na predmet svoje ljutnje, što još više povećava njegovu živčanu napetost, već postaje i deprimi­ran jer zbog autosugestije on svoju situaciju može vidjeti samo kao mučeniš-

ivepriroam umor

tvo. Uslijed toga počinje patiti zbog pretjeranog samosažaljenja. Ogorčenost i ljutnja prema nekom drugom čovjeku i osjećaj samosažaljenja sada su postala dva velika područja aktivnosti u njegovom svakodnevnom životu, koja u ve­ćoj ili manjoj mjeri okupiraju njegove misli. Takav čovjek sprječava samoga sebe da bude sretan jer ga njegovo zamišljeno mučeništvo priječi u tome da bude mentalno normalan i u ravnoteži.

9. POGLAVLJE

Posljedice samo- tira n izira nj a

Mučeništvo i sreća ne idu zajedno kao što ne idu zajedno ulje i voda. A tome se mogu dodati ljutnja i ogorčenost prema bilo kojoj osobi koja nas dovodi u stanje neprijateljstva i razmišljanja o tome. No, ljutnja i ogorčenost također ne idu zajedno s normalnom životnom radošću. A s obzirom da se održa­vanje apsolutnog zdravlja tijela i duše može postići jedino normalnim uži­vanjem u životu, ovdje možemo vidjeti kako takav čovjek, iako nesvjesno, tiranizira samoga sebe podržavajući misli ljutnje i mučeništva. S obzirom da su sve misli zračeća sila koja prožima i prolazi kroz ne samo mozak već i kroz atomsku ili mikrostrukturu krvi, mišića i živaca, vrlo je važno kakve misli prolaze kroz mikroživot i organe u našem organizmu. Kako radosne misli čine normalnu životnu silu u životinjskom organizmu, ta će vitalna sila biti oštećena u onoj mjeri u kojoj je čovjek ispunjen mislima ljutnje, depresije i mučeništva. A kada je vitalna sila oštećena, njen kapacitet neće biti dovo­ljan za normalno životno funkcioniranje, a to je isključivo trajno uživanje u životu. I kada se nema dovoljno energije za normalno, svakodnevno funkci­oniranje, to se samo može osjećati kao "umor". Umor je isključivo simptom nedostatka vitalne sile.

Dakle uzrok čovjekovog neprirodnog umora leži u činjenici da on više nije čisti i pravi pračovjek. Njegova ga je evolucija dovela do toga da više ne može živjeti prema nepisanim zakonima prapovijesnih ili divljih ljudi, koji su isključivo usmjereni na moral sile: "Oko za oko i zub za zub". Njegovi živci više ne mogu podnijeti da su neprestano prožeti životinjskim mentalitetom, koji se može izraziti shvaćanjem "Svatko za sebe". On je postao previše "ljudski" za to. No, usprkos tome, tisuće i tisuće ljudi u svojem svakodnevnom razmi­šljanju stvaraju ogromnu količinu ljutitih i depresivnih misli, ujedinjenih s osjećajem mučeništva koji tjeraju iz tijela i duše svu životnu radost, a time i

194 Martinus

normalnu životnu silu. Ovdje smo došli do najdubljeg uzroka svih bolesti i svake nesreće.

10. POGLAVLJE

Novi ljudski uvjet života

Kako se moderni civilizirani čovjek sve više udaljava od stupnja primitivnog čovjeka, od zakona i uvjeta koji su bili od životne važnosti za taj stupanj, on u odgovarajućoj mjeri dolazi pod principe i zakone sljedećeg stupnja evolucije. Sljedeći stupanj evolucije je onaj koji će postupno postati postojanje i ponaša­nje savršenog čovjeka, a to je mentalni stupanj o kojem je Krist govorio u svo­jem božanstvenom "Govoru na gori". Prema tome, normalnu životnu radost za čovjeka koji je napredovao u evoluciji znači biti nesposoban poraziti svojeg neprijatelja na način na koji su to činili Vikinzi ili osobe iz nordijske mitolo­gije. Svako stvaranje kulture sve se više protivi takvom načinu postojanja. U svakom slučaju civilizirani čovjek ne smije sam kažnjavati svoje neprijatelje. U civiliziranim državama to se samo dozvoljava putem vlasti i sudskog sustava. A evolucija ide sve više i više u tom smjeru. Među tim civiliziranim nacijama sve se više osjeća nedostatak sličnog sudskog sustava za nacije. Već su učinje­ni različiti pokušaji pri stvaranju takvog sudskog sustava. Što su "Ujedinjeni narodi", "Liga naroda", "Jedan svijet" i slične organizacije drugo nego pokušaji ili preteče internacionalnog sudskog sustava za nacije?

Prema tome, put ka zdravlju duše i tijela vodi isključivo kroz borbu s ljut­njom, ogorčenošću i osjećajem mučeništva u čovjekovom srcu i umu. Samo prijateljstvom čovjek može ukloniti neprijateljstvo između sebe i drugih. I samo s prevladavanjem sklonosti da se osjeća neprijateljstvo i želja za osve­tom prema svojem bližnjem može čovjek ukloniti apsolutni uzrok svih bolesti. Bolest je samo reakcija koja se javlja u fizičkom tijelu na prethodne mentalne konflikte ili nesklad između izvora organizma i njegovog bližnjeg ili njegove okoline. Da ti sukobi nisu postojali, biće nikada ne bi došlo u oslabljeno stanje koje ga danas čini podložnim svim vrstama bolesti.

Neprirodni umor 195

11. POGLAVLJE

Životnodajuća sila postojanja i ljubav prema bližnjem

Zato nije uzalud Krist govorio: "...već ako te netko udari po desnom obrazu, okreni mu i drugi". "Ljubite svoje neprijatelje, blagoslivljajte one koji vas pro­klinju, činite dobro onima koji vas mrze, i molite za one koji vas bezobzirno iskorištavaju i proganjaju...""... i ako se on (tvoj brat) pokaje,oprosti mu. I ako se sedam puta na dan obrati tebi govoreći, ja se kajem, ti bi mu trebao opro­stiti". Kasnije je apostolu Petru naglasio da ne bi trebali oprostiti samo sedam puta na dan, rekavši: "... ne sedam puta na dan, već, sedamdeset sedam puta na dan". Ne znači li to da čovjek treba oprostiti sve i svakome? Kada netko može oprostiti sedamdeset sedam puta na dan, zar to ne pokriva sve situacije u kojima treba oprostiti a s kojima se on može susresti? Nakon te dnevne kvote opraštanja sigurno nije ostalo ništa za oprostiti. Sve mora biti oprošte­no. Da su ove riječi ili shvaćanja samo proizvod mašte površnog fanatika one bi već odavno nestale. Ono što nije ukorijenjeno u stvarnosti s vremenom će ukloniti oluje života. Ova su shvaćanja i zapovijedi do sada izdržale dvije tisuće godina, i to isključivo zahvaljujući činjenici da označavaju nepobitnu istinu, istinu koja sada postaje živa stvarnost kroz očigledne reakcije u čovje­kovoj psihičkoj ili mentalnoj strukturi i načinu postojanja. S ljubavlju prema bližnjem u umu i ponašanju, nestat će način razmišljanja koji je smrtonosan, razmišljanje kroz koje se čovjek uvježbava da vidi "trun u oku svojeg brata", a da ne vidi "gredu u vlastitom oku". Uklanjanjem tog pogrešnog opažanja živo­ta čovjek je pronašao najbolji lijek za sve bolesti i nesreću. Samo upotrebom takvog lijeka čovjek može pronaći put koji vodi natrag ka životu. Područje patnje mora ustuknuti pred zračećim suncem ljubavi.

Martinus

KROZ PRAZNI PROSTOR SVEMIRA

Sa danskog na enleski prevela prevela Mary McGovern, Sa engleskog na hrvatski preveo Davoriti Gruden

1. POGLAVLJE

Udaljenosti u svemiru

Svi znamo da je svemir beskrajan prostor u kojem se nalaze bezbrojne ga­laktike, zvjezdane maglice, sunca i planeti. Također znamo da se između tih sunaca i galaktika nalaze ogromne udaljenosti, udaljenosti koje su tisućama puta veće od prostora koji zauzimaju sama ta sunca i galaktike. Zašto su uda­ljenosti između tih makrokozmičkih čestica u svemiru tako ogromne? Zašto ta sunca i planeti ne mogu biti mnogo bliži? Uistinu, oni ne mogu biti ništa bliži. Da ne postoje sadašnje velike udaljenosti između nebeskih tijela, fizički život u kojem živimo nikako ne bi mogao evoluirati. Znamo da kada bi se Zemlja više približila Suncu ona bi konačno došla u područje u kojem bi sav život na površini bio uništen od strane sunčeve svje­tlosti i vatre. Na isti bi se način život na njoj u potpunosti smrznuo kada bi se udaljila od Sunca. Prema tome, te ogromne udaljenosti između svjetova u svemiru imaju određenu ili posebnu svrhu. Stvorene su u korist evolucije života. Bez velikih udaljenosti između tih svjetova ili nebeskih tijela ne bi bilo prostora za njihovo životno kretanje. Bez njihovog kretanja ne bi bilo ni vre­mena ni prostora, ni dana ni noći, ni zime ni ljeta. Fizički bi svijet bio potpuno nenastanjiv za svjesni život. No, to nije tako.

200 Martinus

2. POGLAVLJE

Nastanak i nestanak zvjezdanih sustava

Fizički je svijet u velikoj mjeri izraz života. Taj je život koncentriran u pra­znom prostoru između sjajnih zvjezdanih sustava koje vidimo na jasnom noćnom nebu. Sve su te sjajne zvijezde ili zvjezdani sustavi nastali iz tame praznog prostora. Oni su, takoreći, proizvod tog praznog prostora, isto kao što ih vidimo da ponovno nestaju u tami i postaju nevidljivi, ostavljajući iza sebe samo prazan prostor.

Mi, prema tome, imamo pred sobom ogromni prazan prostor u kojem svjetovi nastaju i nestaju. S obzirom da nešto ne može nastati iz ničega, isto kao što nešto ne može postati ništa, ono što ovdje doživljavamo jest iluzija. Vidimo da sjajni oblaci nastaju, takoreći, iz ničega. Ti se oblaci zgušnjavaju u sunca i galaktike, kulminiraju u stanju svjetlosti i vrućine da bi nakon toga ponovno, tijekom ogromnih vremenskih perioda, bili uništeni, nestali u tami, kako bi postali ništa u svemiru.

S obzirom da nešto, kao što smo već spomenuli, ne može postati ništa, taj nastanak nebeskih tijela u svemiru ne može nikako predstavljati početak tvari ili materije. Te su tvari već morale postojati prije nego što su postale plinoviti oblaci i sunca i planeti koje možemo vidjeti u svemiru.

S obzirom da nešto ne može postati ništa, raspadanje i nestanak nebeskih tijela u svemiru ne može predstavljati uništenje tvari ili apsolutni kraj materi­je, što također možemo vidjeti našim fizičkim očima. To ima za činjenicu da tvari mogu postojati u stanju u kojem su nedostupne našim fizičkim osjetili­ma. A tamo gdje je materija ili tvar nedostupna našim fizičkim osjetilima, mi naravno ne opažamo ništa. A tamo gdje ne možemo ništa opažati i gdje stoga ne možemo doživjeti nikakve detalje, možemo doživjeti postojanje samo kao prazan prostor.

3. POGLAVLJE

Prazni je prostor duhovni svijet

Kada nam se svemir javlja kao ogromna praznina u kojoj materija koja čini sunca i galaktike zauzima izuzetno mali dio tog prostora, to apsolutno nije

Kroz prazni prostor svemira 201

zato što je on takav prazan prostor, već zato što se materija ovdje javlja u sta­nju koje nema utjecaja na fizička osjetila.

Dakle, ovdje imamo dvije vrste materije: onu koja je osjetilima vidljiva i onu koja je nevidljiva. Kao što vidljiva materija tvori vidljivi svijet, tako nevidljiva materija sačinjava nevidljivi svijet. I ovdje smo došli do temelja svake religije, naime do toga da "duhovni" svijet postoji iza fizičkog. No, za nas nevidljivi ili duhovni svijet nije vjerovanje ili pretpostavka, već stvarna činjenica.

Zašto je taj nevidljivi svijet opisan kao "duhovni"? On je opisan kao du­hovni zato što su čitava naša svijest i svijet misli izgrađeni od te materije. Fizičkim osjetilima ili očima mi ne možemo vidjeti naše misli ili ideje. Zato smo primorani izražavati se pomoću jezika. Da su naše misli vidljive poput našeg fizičkog organizma, poput naših očiju, kose i ruku itd., mi ne bismo koristili govor. S obzirom da su misli istovjetne svijesti, a svijest je istovjetna duhu, a duh spada u nevidljivu materiju, ovdje dolazimo do razloga zašto je to područje materije bilo nazvano "duhovni svijet".

4. POGLAVLJE

Religiozna i intelektualna primitivnost

Prema tome, beskrajni se prazni prostor svemira sastoji od svijeta nevidljivih tvari i jednako je stvaran kao i svijet koji se sastoji od vidljivih tvari. No, to naravno ne znači da taj nevidljivi ili psihički svijet, kako se još naziva, odgo­vara svim tim različitim religioznim idejama koje su bile stvorene o njemu. Naprotiv, ovdje je postojalo slobodno područje za neprirodne zamisli i čisto praznovjerje. Posljedica toga je bilo to da su zauzvrat brojni intelektualni ljudi osjećali potpunu antipatiju prema i samom spomenu o postojanju tog ne­vidljivog svijeta. Brojni od tih intelektualnih ljudi ili znanstvenika smatraju svakoga tko se bavi duhovnim svijetom primitivnim, i na taj način otkrivaju svoju vlastitu intelektualnu nesavršenost. Njihov stav, dakle, otkriva da oni uopće ne razumiju kako poricanjem postojanja duhovnog svijeta oni svjesno ili nesvjesno zastupaju mišljenje da nešto može nastati iz ničega i da nešto isto tako može postati ništa. Na taj način oni indirektno potvrđuju vlastitu primitivnost. Duhovni je ili nevidljivi svijet očigledna činjenica u obliku be­skrajnog praznog prostora svemira.

202 Martinus

5. POGLAVLJE

Naš svijet misli predstavlja dio praznog prostora ili nevidljivog svijeta

Što se to skriva iza tog ogromnog praznog prostora? Neizbježno mora biti sakriveno nešto, zakoni, principi i sile koje uzrokuju izranjanje iz tame, iz ne­vidljivog u vidljivo stanje galaktika, planeta ili svjetova i živih bića. Isto tako nevidljivi ili duhovni svijet mora predstavljati nastavak procesa koji vodi te realitete iz vidljivog svijeta u nevidljivi svijet ili stanje.

Dakle, postoji velika aktivnost ili manifestacija energije u tom velikom praznom prostoru svemira, ali u vibracijama i valnim duljinama koje ne mogu utjecati na naša fizička osjetila. Kako možemo znati da se u tom nevidljivom svijetu uistinu događa veliko očitovanje energije? Promatrajući naše vlastite misli i manifestaciju naše svijesti koja čini onaj dio nevidljivog svijeta koji je izravno povezan s našim doživljavanjem života. Prije svake riječi, svakog dje­la, svakog pokreta koji želimo napraviti, odigrava se misaoni proces. Mi želi­mo, mislimo i zamišljamo unaprijed fizička djela ili manifestacije koje želimo manifestirati, isto kao što sva fizička iskustva koja doživimo ostavljaju iza sebe misaonu aktivnost ili pojmovnu aktivnost u našoj svijesti.

Sve što su ljudi manifestirali najprije se očitovalo u njihovom misaonom svijetu, što znači u njihovom nevidljivom dijelu ili pojavi u obliku živog bića. Dakle, živo se biće sastoji od vidljivog dijela i nevidljivog dijela. Prema tome, vidljivi je dio fizički organizam, dok nevidljivi dio čini svijest. No, činjenica je da nevidljivi dio upravlja i kontrolira vidljivim dijelom. Prema tome, nevidlji­vi je dio primarni dio živog bića. Zašto isto tako ne bi bilo i sa svemirom?

6. POGLAVLJE

Zašto je Bog "na nebu"

Dakle, svemir se sastoji od vidljivog i nevidljivog dijela. I zar ovdje ne vidimo da materijalno stvaranje izražava logiku, planiranje i svrhu ili služi logičnoj svrsi? Zašto ti planovi, ideje i svrha ne bi nastali u nevidljivom dijelu svemi­ra? Zašto nevidljivi dio svemira ne bi bio sjedište nastanka tih planova, ideja i svrhe? Zašto taj nevidljivi dio svemira ne bi predstavljao svijest kao što je to kod živog bića?

Kroz prazni prostor svemira IK)5

Nevidljivi dio svemira uzrokuje upravo istu vrstu manifestacije kao i ne­vidljivi dio živih bića, a to je svrhovito stvaranje. Prema tome, nevidljivi dio svemira, tj. beskonačni prazni prostor jest svijest, sjedište misaone manife­stacije, želja i volje i "Nečega" što je izvor tih misaonih manifestacija, želja i volje.

Zato nije tako neobično da je na svijet došla ideja da je "Bog na nebu", isto kao što je na svijet moralo doći i shvaćanje da "u Njemu mi živimo, krećemo se i postojimo". Božje Jastvo i svijest su stoga nevidljivi dio bića koje nazivamo Bogom, dok je Božji fizički organizam (fizički svemir) vidljivi dio tog bića, upravo kao što je to slučaj s nama i sa svim ostalim živim bićima. Naše Jastvo i svijest su naši nevidljivi dijelovi, isto kao što je naš fizički organizam naš fizički dio. Dakle, na taj način mi smo već "poput Boga".

7. POGLAVLJE

"Rođenje" i "smrt"

Iz gore iznesenog očigledno je da prazan prostor svemira zapravo uopće nije prazan prostor. Takav je prazan prostor potpuno nemoguć u svemiru. No, u svim situacijama u kojima je tvar ili materija nedostupna bilo kakvom fizič­kom opažanju, nastaje prazan prostor. Kako bi inače izgledao svijet ili po­dručje koje je nedostupno bilo kakvom fizičkom opažanju?

To da prazan prostor nije područje unutar kojega apsolutno ništa ne po­stoji vidi se iz toga, kao što je bilo gore pokazano, da fizički svijet koji je dostu­pan osjetilima, a to su galaktike, sunca i planeti, nema svoj prvi uzrok ili prvi izvor u vidljivom svijetu ni u kojem slučaju i ni u kojoj situaciji. Vidimo da iz tame praznog prostora ili nevidljivog svijeta struji neprestani tok materije, tok koji se zgušnjava i postaje vidljiv ili dostupan fizičkim osjetilima. Također vidimo kako se ona raspada i postaje nedostupna fizičkim osjetilima, i na taj način postaje dio tame praznog prostora ili nevidljivog svijeta. Te procese nazivamo "rođenjem" i "smrću".

Vidimo da se sunca i svjetovi rađaju i umiru, vidimo kako se mineralno stvaranje rađa i umire, kao što vidimo kako se rađaju i umiru biljni i živo­tinjski produkti. Sve što je dostupno fizičkom opažanju rađa se i umire. Tu ne postoje izuzeci. S obzirom da materija ne može nastati iz ničega, kao što ne može niti postati ništa, to rođenje i smrt ne predstavljaju apsolutni početak ili kraj. Prema tome, rođenje i smrt zapravo predstavljaju ulaz i izlaz iz fizičkog

204 Martinus

ili vidljivog svijeta. Mi smo na taj način svjedoci preobražava nj a te materije iz vidljivog u nevidljivo stanje.

8. POGLAVLJE

Naše vječno "Jastvo" koje se nalazi iza materije

No, tko smo "mi"? Da li smo mi istovjetni s materijom koja je podređena tom rođenju i smrti? Ne, mi to nikako ne možemo biti. Činjenice sigurno pokazu­ju da smo mi "Nešto" koje doživljava ili registrira to preobražavanje materije ili svoje rođenje i smrt. Istina je da imamo organizam koji je također rođen i koji umire. Zašto i on ne bi bio podložan istome rođenju i smrti? To je samo logična konstrukcija fizičke materije. On samo predstavlja "stvorenu" pojavu čija je isključiva namjera da bude instrument kroz koji "Nešto" može doživlja­vati i opažati fizički svijet. To nešto ne može biti sami organizam budući da on predstavlja samo proizvedenu ili stvorenu pojavu koja treba služiti određenoj svrsi. No, s obzirom da je svrha istovjetna želji, iza nje se može nalaziti samo živo nešto kao njen izvor. Prema tome, organizam svakog živog bića predstav­lja ispunjenje želje, otkrivajući na taj način da iza organizma postoji živo nešto koje je izvor tog organizma i za koje on predstavlja instrument za doživljava­nje života. To nešto koje se nalazi iza organizma nazivamo našim "Jastvom". To Jastvo ili Sebstvo gleda pomoću naših očiju, sluša pomoću naših ušiju i doživljava i manifestira se na fizičkom planu pomoću svih naših fizičkih osje­tila. S obzirom da, za razliku od našeg organizma, to Jastvo nije stvoreno, i s obzirom da je ono samo po sebi stvaratelj, ono ima vječno postojanje. Ono je postojalo prije nastanka svojeg sadašnjeg organizma, isto kao što će nastaviti postojati kada isti organizam prestane postojati na materijalnom planu. I kao što je imalo udjela u stvaranju sadašnjeg organizma, tako će imati udjela i u stvaranju budućeg novog organizma, i tako dalje. Dakle, to Jastvo i njegova svijest ili misaoni svijet nisu dostupni fizičkom opažanju i zato predstavljaju detalje praznog prostora.

Prema tome, prazni je prostor svemira boravište Jastava svih živih bića, njihove svijesti i misaonih svjetova, kao što je on na isti način boravište Bož­jeg Jastva i svijesti. Dakle, u tami praznine u dubinama svemira, postoji naj­dublji izvor ili podrijetlo života i njegove svijesti. Isto tako se Jastvo i svijest svih živih bića kriju u istom fizički nevidljivom svijetu. To ne vrijedi samo za sva bića koja imaju fizički organizam, već u jednakoj mjeri i za sva bića koja

Kroz prazni prostor svemira 2 0 5

su oslobođena tog organizma, a koja nazivamo "mrtvima". Sva se ona nalaze u nevidljivom svijetu iz kojeg će se ponovno inkarnirati u novi fizički organi­zam i na taj će se način ponovno manifestirati u fizičkom svijetu.

9. POGLAVLJE

Za najviše duhovne sposobnosti i osjetila ne postoji prazan prostor

Prema tome, svemir ili kozmos sastoji se od dvije vrste svjetova: fizičkog svi­jeta i duhovnog svijeta. Sve galaktike, sunca i planeti i sve što je s tim svjetovi­ma u vezi dostupno fizičkim osjetilima predstavlja, dakle, fizički svijet. Sve što se nalazi izvan tih fizički vidljivih pojava, što znači tamnog praznog prostora svemira, čini duhovni svijet. Kada se taj svijet pokazuje kao prazan prostor, to je, kao što smo već spomenuli, samo zato što detalji tog svijeta nisu dostupni fizičkim osjetilima. No, za najviše duhovne sposobnosti ili psihička osjetila duhovni svijet ne predstavlja prazan prostor. Za ta osjetila fizički prazan pro­stor svemira postaje zračeći svijet ispunjen životom, svjetlošću i radošću.

Mi ovdje nećemo ulaziti u pojedinosti o tom svijetu, jer smo u drugim predavanjima i djelima govorili o njemu. Ovdje ćemo samo osvijetliti još jed­nom zrakom svjetlosti fizičku stranu: prazan prostor svemira. Ljudi obično vjeruju da je taj prazan prostor također fizički svijet u kojem će čovjek fizički moći živjeti i kretati se isto kao što može živjeti i kretati se u fizičkom po­dručju nazvanom Zemlja. Mnogi ljudi zapravo vjeruju da će čovjek izgraditi prijevozna sredstva, neku vrstu svemirskih brodova, pomoću kojih će moći uspostaviti redovitu vezu s ostalim planetima i sunčevim sustavima. Na taj način strani bi svjetovi mogli postati čudesne turističke atrakcije, kao što bi uvoz i izvoz između planeta na taj način također postali činjenica. Ovdje vi­dimo kako neobuzdana može biti mašta kada se bavi područjima čiju pravu strukturu ne poznaje izvor te mašte. Ti ljudi ne razumiju da je isto tako ne­moguće za životinjsko biće da živi u praznom prostoru svemira kao što je običnoj muhi nemoguće živjeti na dnu oceana i ribi iz morskih dubina živjeti u vrućoj pustinji.

Fizički dijelovi života svih živih bića u potpunosti ovise o mogućnostima za život koje im osigurava njihov fizički organizam. Kako bi živa bića mogla doživjeti mogućnosti za život za koje njihov organizam nije izgrađen?

206 Martinus

10. POGLAVLJE

Fizički je svijet sekundarni svijet

Organizam svakog živog bića predstavlja instrument čija je isključiva svrha da omogući svojem izvoru određenu, naročitu prigodu za život. Što ta prigoda za život sve sadrži ovisi o kapacitetu tog organizma. Van granica tog kapaciteta niti jedno biće ne može na normalan način doživljavati fizičko postojanje. Zbog toga muha ne može živjeti na dnu oceana, a duboko-morska riba ne može živjeti u vrućoj pustinji. Oni moraju ostati tamo gdje jesu, jer im njihov organizam ne može omogućiti život u nekim drukčijim uvjetima od onih za koje je stvoren.

Ako bi biće napustilo životne uvjete za koje je njegov organizam izgra­đen, prestalo bi njegovo fizičko postojanje i mi kažemo da je ono umrlo. No, ta smrt vrijedi samo za njegovo fizičko postojanje. Njegovo Jastvo i nevidljivi dio njegovog postojanja koji je povezan s tim Jastvom, što znači njegova svi­jest ili svijet misli, još uvijek postoje. No, s obzirom da je fizički organizam mrtav, biće više ne može kroz njega izražavati postojanje svojeg Jastva i svoje svijesti. I sada je tu fizički prazan prostor gdje je ono prethodno ispunjavalo fizički prostor svojom manifestacijom. Ali ono još uvijek živi u tom praznom prostoru, manifestirajući se i doživljavajući život kroz svoj odgovarajući du­hovni organizam zajedno sa svim ostalim bićima u istom stanju, sve dok se ponovno ne rodi na fizičkoj razini. S obzirom da je to postojanje, kao što smo ovdje pokazali, nedostupno fizičkim osjetilima, podrazumijeva se da ono mora biti fizički nevidljivo.

Upravo taj nevidljivi svijet mi doživljavamo kao prazan prostor svemira. Dakle, u tom praznom prostoru sakriven je stvarni primarni svijet. Odavde se bića rađaju u fizički svijet i tu se vraćaju kada napuštaju ovaj svijet prili­kom smrti. Fizički je svijet samo sekundarni svijet. Fizički nevidljivi, duhovni svijet ili prazni prostor svemira jest, dakle, primarno područje života. To je boravište vječnog života.

Kroz prazni prostor svemira z u /

11. POGLAVLJE

Zemlja je živi organizam koji ne možemo napustiti dok se nalazimo u fizičkom stanju

Mala zraka svjetlosti koja je bačena na prazan prostor svemira pokazala nam je da taj prazan prostor sam po sebi nije i nikada ne može postati poprište fi­zičkog života i postojanja ni na koji drugi način osim kroz princip organskog rođenje i smrti. Zahvaljujući tom principu mi stupamo u fizički svijet iz du­hovnog svijeta. I zahvaljujući istom principu ponovno se vraćamo u duhovni svijet. Mi se možemo roditi u fizičkom svijetu samo zato što takav svijet već postoji. No, fizički svijet može postojati i omogućavati život za neinkarnira-na bića samo kao živi organizam. Zemlja je takav organizam. Njena osobita struktura omogućava životne uvjete za naš svakodnevni fizički život. Kada bi mi u bilo kojoj mjeri napustili fizičko područje Zemlje, stupili bi u jednakoj mjeri u prazan prostor svemira, gdje nikako ne bismo mogli održavati naše fizičko postojanje. Stupanje u prazan prostor svemira istovjetno je stupanju u okolnosti u kojima naš fizički organizam prestaje biti instrument za do­življavanje života, budući da fizička dimenzija za koju je on izgrađen više ne postoji. Gdje nema zraka, pluća ne mogu raditi. Gdje nema svjetla, vid ne može djelovati. Gdje nema zvuka, sluh ne može djelovati, kao što bi također bila nemoguća upotreba govora. Tome se također mora dodati činjenica da ovdje ne postoji ni sila teže, koja nas inače drži na mjestu, i zbog toga prestaje djelovati i naš centar ravnoteže. Za nas više nema "gore" i "dolje". Zbog toga je izvan funkcije i naša sposobnost orijentacije. Pored toga, naša bi prijevozna sredstva morala doseći brzinu koja odgovara barem brzini svjetlosti kako se to veliko putovanje kroz svemir ne bi sukobilo sa našim relativno kratkotraj­nim postojanjem.

Nakon ovoga je razumljivo da putnici na fizičkom svemirskom brodu ni­kada neće živi doći do udaljenih odredišta koja su si odredili u svemiru. Ako njihovo prijevozno sredstvo može doći na cilj neoštećeno, što i nije nemogu­će, tada će taj svemirski brod na udaljenom svijetu postati grob u kojem su sa­hranjeni njegovi putnici. Putovanje svemirskim brodom na taj način postaje samo pogreb za ljude koji su počinili samoubojstvo. Prazni je prostor svemira duh i zbog toga ga mogu posjećivati samo duhovna bića.

Martinus

BESMRTNOST ŽIVIH BIĆA

Sa danskog na enleski prevela prevela Mary McGovern, Sa engleskog na hrvatski preveo Davoriti Gruden

1. POGLAVLJE

Samo se kroz spoznaju o besmrtnosti bića može otkriti pravednost njihovih sretnih i nesretnih sudbina

Ako ljudi uistinu žele razumjeti pravednost svemira, pravednost u životima ljudi, pravednost u životima životinja, pravednost svih mogućih oblika nes­retne sudbine koju danas doživljavaju živa bića, apsolutno je neophodno doći do razumijevanja da su sva živa bića besmrtna, što znači da se iza njihovog prolaznog fizičkog organizma nalazi viša vječna struktura sačinjena od zračeće ili psihičke materije u kojoj ona mogu doživljavati život bez svojeg fizičkog organizma. U toj psihičkoj ili kozmičkoj strukturi bića mogu preživjeti svaki oblik uništenja fizičkog organizma. Biće, pomoću te duhovne strukture, može, kroz fizički proces oplodnje, ponovno sudjelovati u stvaranju i razvoju male­nog embrija u majčinoj utrobi, koji će postati njegov novi organizam u nje­govom novom fizičkom životu. S obzirom da je svaki organizam na taj način "stvorena stvar", on mora ponovno nestati. No, zahvaljujući svojoj kozmičkoj ili psihičkoj strukturi biće, kao što smo već spomenuli, preživljava smrt svojeg organizma i nastavlja svoje doživljavanje života u duhovnom ili psihičkom svijetu, sve dok se ponovno ne ispune uslovi za ponovno rođenje u materi­jalnom svijetu. I na taj način biće nastavlja određenu epohu svojeg vječnog postojanja u obliku fizičkih ponovnih rođenja, sve dok ne postigne određeni stupanj savršenstva u mišljenju i ponašanju.

212 Martinus

2. POGLAVLJE

Da bi postigao najviše savršenstvo ili postao "čovjek poput Boga", neophodno je da čovjek svojim intelektom doživi Božju ljubav i

pravednost u svemiru

Da li postoji išta u životu ili postojanju što potvrđuje taj pogled i to na takav način da on može postati nešto više od lijepe izjave ? Da, život sam potvrđuje takav pogled u tolikom obimu da to može postati konkretno znanje za svak­og normalno razvijenog, inteligentnog i nedogmatskog čovjeka. To je smis­ao života da čovjek postane sposoban naučiti opažati i doživljavati pomoću svojih intelektualnih sposobnosti pravu istinu o svojoj vlastitoj besmrtnos­ti i sudbini na takav način da to postane konkretno znanje o pravednosti ili Božjoj ljubavi u upravljanju svemirom, a time i nepobitna osnova života dotičnog bića. Sa takvom životnom osnovom ili kozmičkim znanjem čovjek će postati na radost i blagoslov za sva živa bića u svojoj okolini i na taj način će postati jedno sa Bogom. To je jedini način na koji on može ispuniti božju namjeru - doživjeti najvišu inicijaciju ili postati "čovjek poput Boga". Bog je isključivo radost i blagoslov za sva živa bića. I samo to je cilj njegove evolucije ljudskog bića. Čovjek će, svojim ponašanjem, ispuniti božanski princip : sjajit će, zagrijavati i davati život. Bez takvog ponašanja on nikako ne može biti "poput Boga".

3. POGLAVLJE

Što nam potvrđuje evolucija živih bića

Gdje u svakodnevnom životu možemo pronaći nešto što potvrđuje besnul nost živog bića ? Ovdje prije svega moramo razumjeti velike procese stvaran­ja prirode i, pomoću tog razumijevanja, vidjeti da slučajnost ne uzrokuje stvaranje, ne kontrolira i upravlja suncima i galaktikama u mikrokozmosu i makrokozmosu, i ne odlučuje o životima i sudbinama živih bića. Taj veliki stvaralački proces, u svim životnim pojavama, nije van mogućnosti razumi­jevanja neiniciranog čovjeka. Njega se u velikom području može istraživati i ispitivati pomoću čovjekovih uobičajenih intelektualnih sposobnosti. On ima brojne dovršene rezultate koji su u potpunosti dostupni čovjekovoj sposob­nosti doživljavanja. Ti dovršeni rezultati prirode, što znači Božjeg stvaranja,

besmrtnost zivm oitu

bez izuzetka predstavljaju radost i blagoslov za živa bića. Tim dovršenim re­zultatima pripadaju, između ostalog, naša čula. Ne predstavljaju li naš vid, naše čulo mirisa i okusa, zajedno sa svim ostalim životnim organima, za nas blagoslov ? Ne predstavlja li preobražavanje Zemlje od vatrenog oceana, bjesomučnog svjetskog požara, do svojeg sadašnjeg stanja kao sjajnog planeta za biljna i životinjska bića, preobražavanje ili stvaranje koje je na radost i bla­goslov za živa bića ?

Postojalo je vrijeme kada su prividno beživotni mineralni oblici bili je­dine stvorene pojave na zemlji. Tada su mineralni oblici postali biljni oblici. Biljni su se oblici razvili i postali životinjski oblici ili životinjski organizmi. Nakon toga su životinjski organizmi postali ljudski organizmi. Tako se tokom evolucijskih epoha koje su trajale milionima godina odvijalo veliko stvaranje u materiji što je rezultiralo evolucijom organizama živih bića koji su posta­jali sve savršeniji. Možemo vidjeti da to preobražavanje još uvijek traje. Iza svih tih vanjskih pojava ili organizama postoji "nešto" koje doživljava kroz te organizme. To "nešto", zajedno sa organizmom sa kojim je povezano, pred­stavlja ono što poznajemo kao "živo biće". Dakle, čitavi taj veliki proces evolu­cije doživljavaju živa bića. Kod životinja i ljudi to doživljavanje je više budno i dnevno-svjesno nego kod biljaka. Unutar područja ljudskih bića također možemo vidjeti da današnji ljudi ne žive u takvom neznanju i primitivnosti u kojima su, na primjer, živjeli naši preci iz kamenog doba. Oni su morali živjeti u rupama i pećinama ; oni nisu imali fine, mekane materijale za odjeću sa ko­jima smo mi danas blagoslovljeni; oni nisu imali na raspolaganju tehnologiju koju danas čovječanstvo ima. Mi smo se rodili u modernim uslovima, imamo izvrsne kuće, prijevozna sredstva i strojeve koji rade za ljude. Mi smo se rodili na počecima civilizacijskih okolnosti, mi imamo fizičko znanje i sposobnosti koji daleko nadmašuju životne uslove prethistorijskog čovjeka. Još uvijek, međutim, postoje brojne neugodne stvari i nepogodnosti zbog kojih ljudi da­nas pate, no kojih će se ljudi u budućnosti u potpunosti osloboditi. Ti će se ljudi nalaziti toliko iznad današnjih ljudi koliko su oni iznad prašumskih ljudi ili ljudi iz unutrašnjosti Afrike. Istovremeno vidimo da ta evolucija također mijenja mentalitet i opažanje života živih bića od okrutnosti ka humanosti. Dok je u dalekoj prošlosti čovjek vjerovao daje uništavanje neprijatelja ili nje­govo potlačivanje vodilo ka slavi, bilo potpuno odgovarajući oblik obožavanja Boga, on sada osjeća gađenje prema takvom obliku obožavanja Boga i takvom obliku postojanja. Danas ljudi žele trajni mir na Zemlji. Kada oni vode ratove to je samo zato jer oni ne mogu zamisliti niti jedan drugi način oslobađanja od rata i katastrofe, što oni žele svim svojim srcem. Međutim, počinje se ispol-javati velika snaga u korist izgrađivanja pravog puta ka miru na miroljubiv

214 Martinus

način, a ne putem rata. No, pored toga, većina ljudi živi u savršenijim i zdravi­jim uslovima od ljudi u prošlosti. Težnja ka miru i pravdi za sve ljude raste i širi se čitavom zemljom. Ovaj se veliki proces evolucije, kojem su podložna sva živa bića, može usporediti sa velikom rijekom čije vode teku od mračnih i zlokobnih podzemnih pećina ka svijetlim i prekrasnim sunčanim područjima. On potvrđuje da Bog vodi sva živa bića ka svjetlosti.

4. POGLAVLJE

Kako je neznanje stvorilo praznovjerje da su živa bića "smrtna"

Dakle, evolucija je vodila živa bića ka tome da počnu tražiti pravednost u samim prirodnim procesima, procesima samoga života. No, ovdje su ljudski kapaciteti još uvijek nedovoljni. Oni uglavnom smatraju da u samoj prirodi nema pravednosti. Ovdje je sve prividno slučajno. A pošto oni još uvijek ne mogu shvatiti kozmičku strukturu živog bića, psihičku ili duhovnu stranu istog bića, i stoga vide samo fizičku stranu, milioni ljudi jednakog mišljenja žive sa shvaćanjem da su živa bića "smrtna". To zapravo znači da se ona rađaju, postaju i ponovno nestaju. I ovdje smo došli do jednog od najvećih pitan­ja čovječanstva. Sve dok čovjek vjeruje u tu smrtnost biti će mu nemoguće pronaći bilo kakav smisao u postojanju, a time i u njegovom opažanju života. Da je živo biće smrtno biće koje uistinu ima na raspolaganju samo ograničeni vremenski period za život da bi nakon toga bilo uništeno, istinska bi praved­nost u životu bila, kao što smo već spomenuli, potpuno nemoguća. Tada bi sva živa bića na Zemlji živjela u jednoj sveobuhvatnoj i očiglednoj nepravdi. Zar ne vidimo, već od samog rođenja živih bića, da postoji ogromna razlika u njihovim sudbinama ? Zašto se neka djeca rađaju slaba i nemoćna, bolesna su čitavi život, dok se druga rađaju sa ogromnim šansama za preživljavanje i sa velikom životnim potencijalom ? Zašto se neka djeca rađaju kod okrutnih roditelja koji su kako neljubeći tako i primitivni, dok se druga djeca rađaju kod roditelja koji ih neizmjerno vole i ispunjavaju svoje dužnosti prema nji­ma ? Zašto milioni ljudi umiru od gladi i siromaštva, dok drugi ljudi žive u ogromnom bogatstvu i luksuzu ? Kada bi živa bića imala samo svoj sadašnji fizički život u postojanju ne bi bilo apsolutno nikakve pravednosti.

uartu iriusi civiti uivu ZID

5. POGLAVLJE

Ako su živa bića besmrtna

Zamišljanje vječnog života koji se, kroz ispunjavanje određenih moralnih us-lova, može steći nakon fizičke smrti, ne može opravdati nepravdu koju fizičko postojanje nameće živim bićima. Postoje ljudi koji su rođeni u takvim okol­nostima da bi za njih bilo nemoguće udovoljiti uslovima koji se zahtijevaju da bi se postigao taj vječno sretan život nakon smrti. Oni stoga moraju završiti u potpunom prokletstvu, u vječnom mučenju, u paklu iz kojega više nika­da nema izlaza. Kako se to može opravdati? Život koji je počeo nikada ne može postati vječan. On će uvijek biti privremeni život pošto on, u bilo ko­jem vremenu, mora uvijek predstavljati ograničeni vremenski period koji se proteže od svojeg početka do bilo koje točke u vremenu u tom takozvanom "vječnom životu". On će stoga u svakom trenutku predstavljati određenu sta­rost, on će, naprimjer, biti star toliko i toliko godina, upravo zato jer je imao početak. Vječni život ne može imati ni početak ni kraj. Vječni realitet ne može biti stvoren , on mora vječno postojati. U protivnom on ne može biti vječan, već može predstavljati samo privremenu, a time prolaznu pojavu. Obećanje o vječnom postojanju koje počinje tek nakon smrti ne može imati nikakvo uporište u stvarnosti. Ono ne može opravdati prividno nepravednu razliku u sudbinama živih bića. Potrebno je potpuno drugačije objašnjenje, savršeno logična analiza koja može osigurati potpunu objavu božanske pravednosti i ljubavi usred prividne nepravde.

Ako je stvarno istina da ljudi mogu biti prokleti i da mogu završiti u vječnom paklu iz kojega se nikada ne mogu vratiti, u paklu u kojem oni mora­ju vječno uzdisati i stenjati u strašnim patnjama, kako Bog koji zapravo stvara takvo postojanje za živa bića može biti sveljubeći otac, kao što se za njega tvrdi u svjetskim religijama ? Kako Bog sa takvom sadističkom i nelogičnom sklonošću ka kažnjavanju može predstavljati božanstvenu osnovu života za sve ljude na svijetu i ujediniti ih u zračeću i sveprožimajuću ljubav prema bližnjem, mudrost, umjetnost, ljepotu i radost ?

Ne, postoji samo jedna mogućnost za pravednost na svijetu i za živa bića, a ta mogućnost jest ova - da su ona besmrtna. Ako čovjek opaža ta bića kao besmrtna, on može pokazati da svemir predstavlja sveobuhvatnu pravednost koja je tako suptilna da čak niti čestica prašine ne može pasti slučajno. Sve je ograničeno zakonom. Da li je moguće dokazati besmrtnost ? Da, moguće je. Ako promatramo sve prirodne stvaralačke procese vidimo, kao što smo već spomenuli, da svaki od njih bez izuzetka predstavlja radost i blagoslov za živa

216 Martinus

bića. Istina je da u brojnim slučajevima ne izgleda tako. Životinje usmrćuju i ubijaju. Ljudi usmrćuju i ubijaju ; pored svih nesretnih stanja koja poznaje­mo kao bolesti, bijeda i siromaštvo koja se javljaju medu živim bićima u Ze­maljskoj sferi. Ovdje je očigledno da takvo stanje nije cilj Božjeg stvaranja ; sve te mračne situacije predstavljaju nedovršena stanja u Božjem stvaralačkom procesu. To su sve stanja koja će se postupno promijeniti tokom evolucije tako da će živa bića, u harmoniji sa Bogom, doživjeti rješenje misterije života i vidjeti ga u njegovom pravom sjajnom savršenstvu svjetlosti i ljubavi. Ako to ljudi danas ne mogu vidjeti, to je samo zato jer oni još nisu potpuno raz­vijeni. Svi se oni bez izuzetka nalaze na putu ka tom savršenstvu. No, da bi to mogli razumjeti, moramo se ponovno vratiti na neophodnost razumijevanja besmrtnosti živog bića.

6. POGLAVLJE

Besmrtna struktura živog bića

Promatrajući samoga sebe intelektualac bez predrasuda može pronaći put do svoje vlastite besmrtne strukture. To je već dovelo do posebne riječi koja to označava. To je riječ "Ja". Tu riječ, u pravilu, prate ostale riječi. Mi, na primjer, kažemo : "Ja sam trčao", "Ja sam bio sretan", "Ja sam bio gladan", "Ja sam bio bolestan", itd. Iz tih je izraza očigledno da "Ja" predstavlja izvor onoga što izražavaju prateće riječi. Prema tome, prateće riječi su izraz onoga što „Ja" radi. To „Ja" je, dakle, najviše „nešto" u nama. Ono predstavlja naše pravo Sebstvo. Sada se postavlja pitanje što to „Jastvo" jest. Na prvom mjestu mi tre­bamo spoznati da to „Jastvo", pomoću svojeg organizma i svijesti, stvara, želi ili žudi ; isto kao što to nešto ima volju i upravlja organizmom. To je Jastvo najdublji izvor organizma. To je ono što doživljava i stvara u organizmu. Kada to Jastvo napusti organizam, potonji ostaje nesvjestan ili u stanju spavanja. Ako se Jastvo ne vrati u organizam, taj organizam onda postaje leš. I mi onda kažemo za to biće da je mrtvo. Vrlo je važno doći do razumijevanja strukture tog Jastva, jer u protivnom mi nikada ne bi došli do razumijevanja naše bes­mrtnosti. Prema tome, naše Jastvo stvara i doživljava. No, ono ne može biti istovjetno sa „stvorenim". To je nepobitan uslov da "stvaratelj" mora postojati prije "stvorenog". Ali, ako je stvaratelj, što znači Jastvo, postojao prije "stvor­enog", to "stvoreno" ne može biti njegova analiza. To zapravo znači da Jastvo ili stvaratelj mora biti bezimeno u svojoj pravoj strukturi. Što god mi rekli o

tom Jastvu može samo biti izraz za nešto što je ono stvorilo ili proizvelo, a ne izraz samog Jastva. Ako kažemo da je ono zlo ili dobro, veliko ili malo i si., tada te riječi ne mogu biti izraz za Sebstvo ili Jastvo, već su samo izraz za nešto što je to Jastvo stvorilo. Samo se Jastvo ovdje pokazuje kao nešto što postoji neovisno o "stvorenom", nešto što samo po sebi nije moglo biti stvor­eno i zato mora predstavljati vječni realitet. Ono nužno mora biti bezimeno i ja sam označio to najviše nešto u živom biću kao "XI". Prema tome, naše je Jastvo besmrtno. Ono nikada nije počelo i nikada neće prestati postoja­ti. Ali, pošto ne predstavlja nešto "stvoreno", ono je samo po sebi potpuno mirovanje. Ono se zbog toga ne može opaziti. Da ono predstavlja nešto što se, poput materije, kreće ili vibrira, bilo bi dostupno čulnom opažanju. No, ono samo po sebi nije dostupno bilo kakvom čulnom opažanju zahvaljujući činjenici da predstavlja potpuno mirovanje i stoga ne može stvoriti reakci­ju u našim čulima koja je istovjetna iskustvu. Ono stoga za čula predstavlja "ništa". Međutim, to "ništa" predstavlja iluziju, jer je nepobitna činjenica da to upravljajuće, doživljavajuće i stvarajuće Jastvo postoji kao naše najdublje i pravo Sebstvo. No, po svojoj najdubljoj prirodi i razlikujući se od svega osta­log, to Jastvo ne čini živo biće. Ono može biti označeno samo kao „nešto što jest". Međutim, to nešto može stvarati i doživljavati. Ono se može sjediniti s fizičkim tijelom pomoću kojeg se može manifestirati za druga živa bića i isto tako, kroz spomenuto tijelo, doživjeti manifestaciju tih živih bića. Postoji dak­le realitet koji pripada Jastvu, a koji mu omogućuje da se poveže sa materijom, koja predstavlja materijal za njegovu manifestaciju. Prema tome, taj realitet predstavlja glavni organ i sjedište sposobnosti doživljavanja života jedinke. Ta sposobnost mora biti jednako vječna kao i Jastvo. Da je postojalo vrijeme kada Jastvo nije imalo tu sposobnost doživljavanja, koja je zapravo istovjetna njegovoj općoj stvaralačkoj sposobnosti, kako bi onda ona nastala ? Ništa ne može biti stvoreno bez stvaralačke sposobnosti. Stvaranje ne može nastati iz ničega ; nešto ne može nastati iz ničega isto kao što nešto ne može postati ništa. Prema tome, ta je stvaralačka sposobnost Jastva, poput Jastva, vječni realitet. No, vječni realitet nema vremensko-prostornu dimenziju, on se ne može izmjeriti ili izvagati. Opća stvaralačka sposobnost Jastva u svojoj najdu­bljoj strukturi može stoga imati samo ovu analizu - da također predstavlja „nešto što jest". Ja sam zbog toga označio tu stvaralačku sposobnost Jastva kao ,,X2". Ta je stvaralačka sposobnost, kroz svoju povezanost sa materijom i strukturom koja je izgrađena pomoću toga, nazvana „nadsviješću" Jastva. Ta je nadsvijest povezana sa područjem strukture živog bića koje se javlja kao „podsvijest" Jastva. Kroz tu podsvijest Jastvo doživljava svoju „dnevnu svijest" i „noćnu svijest". Tu podsvijest podržavaju šest organizama ili tijela,

218 iviaritnus

po jedno za svaku od šest osnovnih energija : „instinkta", „teže", „osjećaja", „inteligencije",„intuicije" i „pamćenja". Podsvijesti pripada i fizičko tijelo kroz koje se manje ili više ispoljavaju druga tijela i imaju udjela u stvaranju sposob­nosti doživljavanja Jastva, u njegovoj svijesti, njegovom karakteru i upotrebi volje, njegovim željama i težnjama, itd. Ta podsvijesna tijela pripadaju dimen­ziji prostora i vremena. Ona su stvorena ili izgrađena, dolaze do kulminacije i ponovno nestaju. Ona samo predstavljaju sredstva i moraju, poput svih os­talih „stvorenih stvari", biti podređena trošenju i propadanju i zbog toga su, kao što smo već spomenuli, prolazna. No, sposobnost stvaranja novih orga­nizama ili tijela smještena je u nadsvijesti, koja nije prolazna. Zahvaljujući tome Jastvo može preživjeti sve što je privremeno, uključujući i smrt svojeg vlastitog fizičkog tijela, i pored toga ono može izgraditi nova tijela kada su za to ispunjeni uslovi. Ta je podsvijest, u svojoj suštini, isto tako neprolazna kao i nadsvijest Jastva ili ,,X2". Samo su prolazni organizmi i tijela koje je stvorila podsvijest, i to je zato jer oni pripadaju dimenziji prostora i vremena, no, struktura podsvijesti je vječna. Ona je zbog toga u svojoj suštinskoj strukturi također bezimena i može se označiti samo kao „nešto što jest". Ja sam stoga nazvao to područje strukture živog bića ,,X3". Ta tri ,,X-a" ispunjavaju upravo tri uslova koji su neophodni da bi „nešto" bilo živo biće. Ova se tri principa ne mogu odvojiti. Ako jednog od njih izostavimo, ostala dva nemaju smisla : Jast­vo se ne bi moglo javiti kao živo biće ; manifestacija i doživljavanje života bili bi potpuno nemogući. Prema tome, ove su tri analize potpuno nerazdvojne i uslijed toga čine besmrtnu strukturu živog bića. Dakle, živo biće predstavlja cjelinu koja se sastoji od tri nerazdvojna vječna principa koji određuju pojavu živog bića kao vječne, besmrtne jedinke izvan prostora i vremena.

7. POGLAVLJE

Besmrtnost i pravednost sudbina živih bića

Sa doživljavanjem besmrtnosti živih bića čovjek ne može izbjeći uvid kako se pravednost, a time i ljubav iza svakog stvaranja u prirodi i iza svih sud­bina živih bića počinju otkrivati onima koji su iz dubine svojeg srca pravi tražitelji istine. Oni vide da su sva živa bića podređena božanstvenom proce­su preobražavanja u obliku evolucije. 1 tamo gdje je ta evolucija dovršena bice predstavlja radost i blagoslov za ostala živa bića ; on je sjajno i toplo mentalno sunce za svoju okolinu. Tu se osjeća Božja blizina. Tamo gdje živa bića još

nesmrinost živih oica 2 1 9

uvijek nisu savršena, ona, naravno, ne mogu ispuniti tu božanstvenu svrhu. Tu nastaju velika mračna područja mentalne hladnoće, mržnje, ogorčenosti, zavisti, ljubomore i si. To za uzvrat dovodi do ratova i nesretnih sudbina za dotična bića. I upravo takvo mračno područje danas sprječava zemaljske ljude u postizanju mira, radosti i sreće u njihovoj kulturi i zajedničkom životu. No, besmrtnost pokazuje da je takvo stanje samo privremeno, upravo poput svih ostalih epoha evolucije koje manifestira priroda ili Bog. A s obzirom da su se sve ostale epohe uvijek razvijale od primitivne ka savršenijoj i razvijenijoj epohi, zašto sadašnju životnu epohu čovječanstva ne bi zamijenila epoha u kojoj bi svi blagoslovi i kulturne prednosti trajnog mira bili u obliku radosti dostupni svima ? Kroz taj veliki proces evolucije, koji je vodio Zemlju od užarenog vatrenog stanja do njenog sadašnjeg stanja, možemo vidjeti kako su nastajali sve savršeniji i savršeniji oblici života, sve savršeniji i savršeniji oblici organizama ili tijela živih bića. A pošto besmrtnost sada pokazuje da se isto biće, naime mi sami, nalazilo iza reakcija mineralne materije, i da smo isto tako kasnije mi postojali u biljnim organizmima da bi kasnije doživljavali život u još savršenijim organizmima, naime životinjskim organizmima, da bi nakon toga završili u sjajnim organizmima koje danas nazivamo ljudskim or­ganizmima, ne možemo pobjeći od činjenice da smo podređeni božanstvenom oblikovanju pomoću kojeg nas Bog vodi u novu epohu ; i u toj epohi On će učiniti svakog čovjeka "poput Boga". Čovjek poput Boga je zapravo biće koje je jedno sa Bogom u svim stvarima i zbog toga može ispoljavati samo ljubav, mudrost, umjetnost, ljepotu i radost. On otkriva Božju prisutnost u svemu i svuda gdje ide.

Prema tome, besmrtnost nam pokazuje da niti jedno živo biće ne može biti osuđeno na prokletstvo. Niti jedno biće ne može doživljavati vječni pakao ili neprestanu nesretnu sudbinu. Sva se živa bića, bez izuzetka, nalaze u Božjem zagrljaju. Svatko će postati svjestan u Bogu, a time će postati jedno sa svojim bližnjim, jedno sa zemljom, jedno sa prirodom i stvarnim životom. Svatko će na taj način, u svim situacijama, postati jedno sa putom, istinom i životom.

Ne postoji veća objava pravednosti i ljubavi iza svih pojava u životu. Pravednost, a time i ljubav, uistinu predstavljaju ispunjenje svih zakona.

Martinus

NEOPHODNOST DUHOVNE ZNANOSTI

Sa danskog na cnleski prevela prevela Mary McGovern, Sa engleskog na hrvatski preveo Davorin Gruden

P R V I D I O

K A D A Č O V J E Č A N S T V O S A B O T I R A M I L I O N E S V O J I H V L A S T I T I H Ž I V O T N I H S T A N I C A

1. POGLAVLJE

Situacija u kojoj su akademski obrazovani ljudi samo "laici"

Prije nego što nastavimo sa pokazivanjem neophodnosti duhovne znanosti, bilo bi se korisno malo pozabaviti time stoje to zapravo "znanost". Činjenica je da se pod tim pojmom kriju brojne ideje, pretpostavke i dogme koje su same po sebi u suštoj suprotnosti sa zakonima logike i zato nikako ne mogu biti "znanost". Uvelike prevladava praznovjerje da je "znanost" sve što izjavi profe­sor, doktor ili neki drugi ovlašteni znanstvenik ili akademik. Podrazumijeva se samo po sebi da takav ovlašteni učenjak ima, zahvaljujući svojem akadem­skom obrazovanju, kvalifikacije za iznošenje stvarnih, nepobitnih činjenica u brojnim područjima. No, to naravno ne znači da su isti ti ljudi nepogrešivi u svim područjima. Doista, u određenim područjima oni čak mogu biti pot­puno neuki. I u takvim područjima profesori i doktori ili ostali akadems­ki učenjaci moraju, kao laici, pokazivati sklonost prema pretpostavkama ili hipotezama. Njihovo im studiranje na univerzitetu ili fakultetu, u uslovima koji su do sada prevladavali, ne osigurava da se u potpunosti uzdignu iznad stupnja laika. Postoji izuzetno veliko područje svakodnevnog života u kojem materijalna ili fizička znanost ne može predstaviti stvari u obliku činjenica i nikada neće doći do točke na kojoj će moći raspravljati za ili protiv njih.

224 Martinus

Materijalna znanost može samo opažati i dokazivati u brojevima, mjerama i težinama. Ono što ne može biti izraženo u takvim rezultatima, za potpuno materijalističkog znanstvenika ili istraživača je apsolutno nestvarno. On će stoga poricati postojanje stvari koje nemaju masu, ne javljaju se kao vrijeme i prostor i zato se ne mogu izraziti u pojmovima težina i mjera.

Po pitanju postojanja "nečega" što se ne može izraziti u težinama, mjera­ma ili brojevima, profesor ili doktor je isto tako "laik" kao i netko bez akadem­skog obrazovanja. Njegovo će "znanstveno" poricanje istog "nešto" stoga biti isto tako "neznanstveno" kao i poricanje običnog "laika".

2. POGLAVLJE

Zašto znanost ne može prihvatiti znanje o duhovnom svijetu

Prije svega postavlja se ovo pitanje : da li takve činjenice postoje ? Da li uis­tinu postoje pojave koje se ne mogu izvagati i izmjeriti ? Da li postoje stvari izvan prostora i vremena, stvari koje uistinu postoje i koje se mogu opaziti na potpuno drugačiji način nego u obliku metara, kila ili valnih duljina, ili u ob­liku kamena, vode ili zraka ? Da, takve stvari postoje. Kako bi inače mi mogli razmišljati ili razumjeti ? Ljudska misao sama po sebi nije ni kamen, ni voda, ni zrak, zar ne ? Ljudi će ju sigurno moći izmjeriti kao "valnu duljinu", no može li takvo mjerenje pružiti objašnjenje o tome što je to misao ? Ne postoje li unutar psihičke strane živih bića tolike stvari koje, takoreći, predstavljaju čitavi svijet za sebe, zapravo čitavu razinu postojanja ? Upravo se ta razina postojanja ili ta psihička strana fizičkog svijeta u religijama naziva "duhovnim svijetom".

Svaki je normalan čovjek upoznat sa mišljenjem ; on zna da je to nešto što se odvija u mozgu, ali on zna vrlo malo ili gotovo ništa o tome kako nas­taje taj proces i što je to misao. Misao postoji pored ostala tri stanja materije : kamena, vode i zraka. Pod principom "kamena" ovdje se podrazumijeva sva čvrsta materija. Sva se tekuća materija može svrstati pod princip "vode", kao što se pod principom "zraka" podrazumijevaju svi oblici plinova ili plinovitih tvari.

Dok se materijalna ili fizička znanost sada počinje upoznavati sa vari­jacijama materije unutar ta tri principa, ona još uvijek uglavnom tumara u mraku i traži četvrti princip koji se otkriva kroz ta tri principa : a to je "misao ili "misaoni svijet". S obzirom da materijalistička znanost smatra temeljima

i\eopnoanost aunovne znanosti Zlo

prave "znanosti" samo težine i mjere, pojmove prostora i vremena, volumene i stupnjeve brzine, ona ne može, sa takvim stavom, uključiti u ono što sma­tra znanošću "misaoni svijet" ili četvrti princip materije. Misao se ne može vagati ili mjeriti u metrima, litrama ili kilama. Pa čak i u takvim slučajevima kada bi netko uistinu uspio, pomoću odgovarajuće mjerne naprave, ustano­viti reakciju misli, to bi otkriće samo bilo doživljavanje vanjskih materijalnih posljedica neke vrste misaone energije, tj. novo iskustvo stupnjeva vibracija ili brzine. No, prava priroda ili suština misli bi i dalje ostala nepoznanica, još uvijek bi predstavljala misterij. To što netko može potvrditi misao kao neku vrstu električne vibracije, silu ili kretanje, naravno, ne rješava misterij i nikako ne može predstavljati zadovoljavajući odgovor na pitanje o njenoj suštinskoj analizi. Činjenica da misao predstavlja električnu vibraciju ili valnu duljinu i si., naravno, ne objašnjava kako ona postaje želja, volja, radost ili tuga. Regis­trirati reakcije tih događanja u mozgu kao stupnjeve vibracija ili valne duljine, samo je iskustvo novih brojčanih rezultata. Takvo iskustvo na taj način može samo predstavljati daljnje proširivanje već postojećeg oceana brojeva i rezul­tata u težinama i mjerama materijalističke znanosti.

3. POGLAVLJE

Postoji više toga između neba i zemlje od kamena, vode i zraka

S obzirom da je misaoni svijet doživljavanje samoga života, zapravo on jest sami život, on ne može biti izražen u težinama i mjerama, u stupnjevima vibracija ili valnim duljinama, jer su takvi rezultati ništa više nego mrtve ili beživotne pojave. Oni ne objašnjavaju tko ili što je to "nešto" koje opaža misao kao želju i volju, kao tugu i radost, to "nešto" koje žudi za rješenjem misterije misli, to "nešto" koje objašnjava materiju u pojmovima težina i mjera. Mogu li kamen, voda ili zrak, ili bilo koja fizička kombinacija tih tvari, misliti, željeti, žudjeti, govoriti i djelovati, osjećati radost i tugu, ugodu ili neugodu ? Sve dok stoji činjenica da postoji "nešto" što može opažati, željeti, govoriti i djelo­vati, osjećati glad i zasićenje, osjećati radost i tugu, također stoji činjenica da postoji više toga između neba i zemlje od kamena, vode i zraka, i svatko tko to poriče, poriče činjenice i on je još uvijek u tom određenom području samo "laik". Takvo je biće, u području proučavanja samoga života, još uvijek neuko biće kojem se odaje poštovanje iz praznovjerja, bez obzira da li je on profesor, doktor ili bilo koji predstavnik materijalnog proučavanja.

226 Martinus

4. POGLAVLJE

Kada netko napusti žive činjenice kako bi živio od mrtvih

Ovdje vidimo da nešto nedostaje u modernom svijetu. Napustivši vjerovanje u religiozna učenja i dogme i prešavši na njihovu zamjenu znanstvenim rezul­tatima u težinama i mjerama, čovjek je napustio žive činjenice kako bi živio od mrtvih. Da je to istina činjenično pokazuje okolnost da se čovječanstvo danas nalazi usred očajničke i prividno beznadežne borbe za svoj opstanak, usred svojeg obilja materijalnog znanja i sposobnosti, usred izuzetno napre­dnih i strahovito snažnih strojeva pomoću kojih ono proizvodi na tisuće korisnih predmeta : odjeću, svjetlost i toplinu, kao i obilje hrane koje i više nego dovoljno da obilato podmiri potrebe čovječanstva. A sa kime se onda čovječanstvo tako očajnički bori ? Uistinu, bez obzira koliko to nevjerojatno zvučalo, ono se bori samo sa sobom. U svojem duhovnom sljepilu ono mobi­lizira svoje čitavo materijalno znanje i sposobnosti u korist principa ubijanja. I sa najgenijalnijim ubilačkim tehnikama ono nanosi masovnu patnju svojem vlastitom tijelu, kolektivnom čovječanstvu. Pored činjenice da ono sabotira i uništava mnoštvo genijalnih kulturnih dobara i izraza humanosti, koje je ono prethodno izgradilo, ono muči, sakati i ubija milione svojih vlastitih životnih stanica, što znači one pojedince ili ljude od kojih se sastoji, dok istovremeno pretvara velika i plodna područja u bojišnice, u područja smrti, u pustinje.a velike metropole u hrpe ruševina.

5. POGLAVLJE

Rješenja u obliku težina i mjera ne mogu biti odgovarajuća osnova za pravu sreću

Kako čovječanstvo kao cjelina može ozdraviti ? Kako ono, kao entitet, može procvjetati ? Kako će biti moguće izgraditi „trajni mir" na temelju gore spo­menutih metoda i principa ? Zar ovdje nije očigledno da nešto nedostaje ? Nije li jednako očigledno da ocean rezultata i rješenja u obliku težina i mjera materijalističke znanosti nije dovoljan za stvaranje prave sreće čovječanstva ? Nije li očigledno da razumijevanje koje čovječanstvo ima o pravoj dobro­biti još uvijek ništa nema sa pravom znanošću ? Nije li činjenica da ljudi žive u iluziji ili pod utjecajem praznovjerja da se održavanjem trajnog stan-

Neopnoanosi aunovne znanosti ZLI

ja rata može stvoriti „trajni mir"? Čovjek usavršava svoje znanje o ubijanju, sakaćenju i uništavanju, i pored toga stvara najgenijalnije tehničke instru­mente i strojeve, a uopće ne razumije da su posljedice tih ratnih strojeva samo usmjerene na materiju. Kao što je svima poznato, oni su usmjereni na krv i meso samoga čovječanstva, no što su krv i meso? Da li su oni nešto više od kamena, vode i zraka? Ratni strojevi ne mogu utjecati, i nikada neće moći utjecati na sami uzrok rata, koji se ne može pronaći ni u kamenu, ni u vodi ni u zraku, već isključivo u mislima. Od kakve je koristi da su opustošeni toliki kulturni centri, da su toliki milioni ljudi ubijeni i osakaćeni, ili da tolike vojske i mornarice služe kao "obrana"? To ne uklanja pravi uzrok rata, koji se, kao što smo već spomenuli, ne može pronaći u kamenu, vodi ili zraku, a ne može se pronaći ni u krvi i mesu, već isključivo u svijetu koji materijalistička znanost poriče, naime u "duhovnom svijetu".

6. POGLAVLJE

Pravi uzrok sadašnje nesretne sudbine čovječanstva

Dakle, nije problem u materijalnom svijetu čovječanstva, njegovom nebu i zemlji, tijelima, očima, ušima, funkcijama pluća i srca, već u njegovom „misaonom svijetu". Prema tome, njegova znanost nije usvojila sposobnost razmišljanja kao što je usvojila njegov materijalni svijet. Upravo je ta okolnost uzrok svakog rata i krvoprolića, pored toga što se također u misaonom svi­jetu nalazi uzrok svih ostalih bolesti, nesreća i problema čovječanstva. Pravi je uzrok sadašnje nesretne sudbine čovječanstva u činjenici da ono živi u dva svijeta, ali priznaje samo jedan od njih, a to je fizički svijet. Čovječanstvo je, kao što smo već spomenuli, u velikoj mjeri znanstveno svjesno u ovome svijetu, dok u prevelikoj mjeri poriče postojanje drugog svijeta, a to je duhov­ni svijet. Upravo će to poricanje, u svim okolnostima bez izuzetka, svaki od njegovih izvora skupo platiti i zbog njega je nemoguća svaka prava sreća za društvo takvih izvora. Prema tome, „trajni mir" koji čovječanstvo toliko žudi i čeka sa tolikom čežnjom, nikada neće moći nastati u svijetu sa takvim men­talnim stavom ignoriranja razine misli ili duhovnog svijeta. Put ka miru vodi isključivo kroz to da misaoni svijet bića postane znanost, tako da oni postanu toliko upoznati sa tim takozvanim „apstraktnim" svijetom kao što su sada upoznati sa konkretnim fizičkim svijetom. Zemaljski ljudi ne mogu nastaviti smatrati stvarni svijet koji direktno okružuje njihovo Jastvo apstraktnim ili

228 Martinus

izmišljenim svijetom. On mora postati isto tako konkretan ili stvaran poput fizičkog svijeta.

7. POGLAVLJE

Jedino prava znanost o mislima ili duhovna znanost može ponovno uspostaviti mentalnu ili duhovnu stabilnost čovječanstva

Netko bi ovdje mogao prigovoriti da nitko nije toliko neupoznat sa misaonim svijetom kao što je to gore izneseno. Doista, netko čak može, putem službene znanosti, biti školovan kao psiholog, tj. stručnjak za sve što se tiče psihe ili duše živog bića. Pored toga, naravno, također postoji unutar iste znanosti i filozofsko školovanje. No, što ti ovlašteni psiholozi i filozofi znaju ? Koliki smo uvid u misterij čovjekovog mentalnog života ili u samo rješenje misterije života mi mogli dati takvim bićima putem službenog akademskog školovanja ? Uistinu, ovdje trebamo imati na umu da se taj aspekt službene znanosti još uvijek nalazi na svojim prvim, slabim počecima. I iako on sada može biti od neke koristi unutar površnih područja mentalnog života zemaljskog čovjeka, on još uvijek ne može umanjiti poricanje materijalističke znanosti i protivl­jenje postojanju stvarnog duhovnog svijeta. Prema tome, taj ogranak službene znanosti nikako ne može dovesti čovječanstvo do stvarnog, savršenog i in­timnog odnosa sa svojim misaonim ili mentalnim svijetom, koji je neopho­dan da bi se dokinuo rat u unutarnjem svijetu pojedinaca, kao i u njihovom odnosu prema vanjskom svijetu, njihovoj okolini i bližnjima. Dakle, službena materijalistička znanost neće moći nadomjestiti gubitak temeljne sigurnosti, duhovne stabilnosti ili mira uma, koje su ljudi izgubili gubitkom svoje re­ligiozne sposobnosti vjerovanja, a time i prekinute intimnosti u njihovom shvaćanju Boga ili u njihovom odnosu prema Providnosti.

Prema tome, stvarna i apsolutna nada zemaljskog čovječanstva u sadašnjem stanju kulminirajuće tame može samo biti stvaranje prave, kon­kretne znanosti o području intelektualnog ili mentalnog života. Ljudi mo­raju postati upoznati sa mentalnom ili duhovnom strukturom živog bića i sa vječnim zakonima života, ne kao sa nečim „apstraktnim", već kao pravom znanstvenom stvarnošću u obliku budnih, dnevno-svjesnih analiza. Takva je znanost, duhovna znanost.

D R U G I D I O

K O M U N I Z A M I D E M O K R A C I J A

8. POGLAVLJE

Što je to „znanost"

Prava se duhovna znanost još uvijek ne može detaljno studirati na univerzi­tetima i fakultetima. No, to ne sprječava duhovnu znanost da bude „znanost". Prava „znanost" govori o realnim činjenicama ili iskustvima. A ne može se poreći da ona postoje bez odobrenja univerziteta i profesora. Činjenica je „znanost" bez obzira da li ju je doživio laik ili profesor. Duhovna znanost predstavlja niz iskustava ili činjenica koje nije doživjela materijalistička znanost i ona ih nikako ne može doživjeti. Prema tome, tu znanost ne može prihvatiti materijalistička znanost. No, to ne sprječava duhovnu znanost da bude činjenica,a time i znanost.

9. POGLAVLJE

Čovječanstvo se nalazi na putu ka diktaturi

Filozofski sustavi ili pogledi na svijet nisu mogli dati ljudima mentalni uvid koji bi sprječio ogromni pad ka totalitarizmu ili diktaturi, u kojima se danas

230 Martinus

nalaze sve države, bez obzira kako one trenutno nazivale taj pad ili svoju fizičku ili mentalnu sudbinu ; bez obzira da li one svoje stanje nazivale „de­mokracijom" ili „komunizmom".

Svojevremeno su obje ove ideje počele kao izvrsni teoretski idealni susta­vi, ali nisu dugo trajale zbog nevidljive sile koje ljudi još nisu postali svjesni. Ta sila neizbježno primorava sve današnje političke sustave, kako na Zapadu tako i na Istoku, bilo na Jugu ili na Sjeveru, na sve dublju i dublju diktaturu. Dikta­tura oduzima čovječanstvu njegovu slobodu. To uskraćivanje stvara mržnju i želju za oslobođenjem od tog jarma ; ono stvara sklonost ka buntovništvu protiv sustava. To za uzvrat primorava diktaturu ili one na vlasti da održavaju sve veće tajne i javne policijske snage, sve veći broj tjelesnih čuvara, koji mora­ju činiti tolika uhićenja da obični zatvori više nisu dovoljni. Oni zato stvaraju takozvane „koncentracijske logore", a to su gradovi od baraka sa ogradama od bodljikave žice, osmatračnicama, naoružanim čuvarima, plinskim komorama i prostorijama za mučenje i ostalim sadističkim napravama u tolikoj mjeri da je „ovdje izgubljena svaka nada" za sve one nesretnike koji su ovdje završili u svojem ispravnom zahtjevu za slobodom. Doista, ovi su koncentracijski lo­gori odavno otkriveni kao čiste mentalne i fizičke kancerogene tvorevine na fizičkoj strukturi zemaljskog čovječanstva, koje potiču najužasnije, sadističke sklonosti kod onih pojedinaca koji su pogubitelji i goniči robova tih paklenih mjesta.

Budalasto je vjerovati da se sve današnje zemlje ili države ne nalaze na ogromnom klizištu prema tom sadističkom paklu, što mora završiti sa brisan jem čitave kulture sa lica zemlje ukoliko ljudi ne skrenu svoju „demokraciju" i „komunizam" od očigledno pogrešnog kursa, u koji su oni, u svojem intelek­tualnom sljepilu tokom posljednjih desetljeća, slijepo vjerovali.

10. POGLAVLJE

Što su prava „demokracija" i pravi „komunizam", a što oni ne mogu biti

"Demokracija" i "komunizam" ne mogu biti nemilosrdno proganjanje i poro­bljavanje pojedinca od strane države i proizlazeći razvoj tiranske, odvratne žudnje za moći kod samozvane vladajuće klike i njihovih pristaša."Demokraci­ja" i "komunizam" ne mogu biti održavanje države pomoću svih mogućih modernih gangsterskih metoda sa nemilosrdnim, bezobzirnim i prisilnim

Neophodnost duhovne znanosti 231

oporezivanjem, naprasnim nepoštivanjem svakog privatnog vlasništva, stvarajući takvu poplavu ograničenja da pojedinac više ne može kupiti ni čarape ili košulju bez odobrenja diktature. Demokracija ili komunizam nisu ni održavanje političke ili državne strukture koja predstavlja teški i destruk­tivni jaram za svaku osobnu inicijativu i talenat, u obliku nemilosrdnog, ograničavajućeg uskraćivanja za njezine plodove. Demokracija i komunizam ne mogu biti tiranizirajuće državne strukture od kojih se pojedinac nikako ne može zaštititi. Isto tako demokracija i komunizam ne mogu biti strukture koje svakoga primoravaju da bude doušnik ili "špijun" kako bi spasio vlastitu kožu. Kako trajni mir može postati stvarnost unutar sustava koji je vrhunsko hranilište za sve što pripada najnižoj životinjskoj prirodi kod čovjeka ?

Nije nimalo neobično da današnje političke strukture nisu ni prava demokracija ni pravi komunizam. Ta dva politička shvaćanja predstavljaju samo jednu jedinu stvar, naime sveobuhvatni "trajni svjetski mir". Ono što ne predstavlja pravi "mir" nikako ne može biti demokracija ili komunizam. Prava demokracija i komunizam može samo biti državna struktura, politički sustav koji garantira pojedincu punu osobnu slobodu i sve plodove njegovih talenata ili korisnog stvaralaštva. To je sustav koji štiti pojedinca od svakog tiraniziranja i zloupotrebe od strane drugih bića. To je sustav čiji je najviši zadatak pronaći koji su talenti sakriveni u svakome građaninu koji dolazi na svijet, kako bi mogao garantirati tom građaninu najviši razvoj ili uvježbavanje tih talenata, znajući da će samo na taj način pojedinac predstavljati najvišu radost i blagoslov za sebe i za državu. To je, dakle, sustav koji se temelji na ljudskim sposobnostima i talentima umjesto na novcu i zlatu. To je sustav koji se temelji na znanju da se država sastoji od pojedinaca, i da što su više raz­vijeni talenti i sposobnosti tih pojedinaca, tim će ta država predstavljati veće savršenstvo u duhu i kulturi i veći blagoslov za svoje građane.

11. POGLAVLJE

Kako su demokracija i komunizam postali suprotnost onoga što su trebali postati

Dakle, prava demokracija i komunizam predstavljaju suštu suprotnost današnjim političkim sustavima širom svijeta. Danas je vlada svake države postala grupa moćnika sa manje -više otvorenim ili prikrivenim diktators­kim autoritetom i izrazom, dok je masa građana u odgovarajućem stupnju

2 3 2 Martinus

porobljena od strane gore spomenute grupe moćnika na manje-više otvoren ili prikriven način. Protiv diktatorskog autoriteta te grupe pojedinac nema nikakve zaštite. Naravno da takav politički sustav ne predstavlja "mir", već "rat". Činjenica da pravo glasa ili sloboda izbora postoji u takozvanim de­mokratskim zemljama nije mogla osigurati oblik vladavine koji bi mogao ukloniti diktatorska ograničenja, zabrane, prisvajanje privatnog vlasništva i financijske okolnosti koje prevladavaju u svim zemljama. Isto je tako postalo očigledno da radnički sindikati, sindikati poslodavaca, štrajkovi i obustave rada također nisu mogli stvoriti mir unutar društva. Povećanja plaća i dizanje cijena postalo je beskrajna spirala koja ni na koji način svojim pokretačima ne garantira sigurnost. Sve u demokratskim zemljama predstavlja suprotnost demokraciji, kao što sve u komunističkim zemljama predstavlja suprotnost pravom komunizmu. Zar ne postoje u komunističkim zemljama iste klasne razlike kao i u demokratskim državama ? Zar se ovdje ne javljaju viša klasa i niža klasa, plemstvo i proletarijat, što se može usporediti sa klasnim razli­kama koje su postojale pod kraljevima velikih apsolutističkih monarhija ? Ni demokracija ni komunizam više ne predstavljaju uzvišene ideale, koji su trebali biti od početka. Zbog toga su današnje prevladavajuće političke struk­ture od idealističkih početaka postupno, kao što smo već spomenuli, došle do sunovraćanja ka provaliji, obrušavanja ka ratu i sakaćenju, obrušavanja ka potpunom nestanku prave kulturne manifestacije ili stvaranja, sunovraćanja ka "sudnjem danu" koji je već počeo uništavati najučinkovitije diktatorske države i doveo je njihove nepopustljive diktatore do ponižavajuće smrti ili uništenja u obliku ubojstva i samoubojstva, a njihove pristaše do smrti na stratištu kao ratnih kriminalaca.

12. POGLAVLJE

Kako diktatura poražava kako religiju tako i materijalističku znanost

Možemo biti uvjereni da će ista sudbina pogoditi ostale totalitarne sustave i njihove pokretače ukoliko ne dođe do promjene u njihovom stavu u korist prave demokracije ili pravog komunizma. No, pored toga, ne može se poreći da razvoj vrlo brzo napreduje. Gušeći pipci hobotnice, tj. principa diktature sa svojim sisaljkama, trenutno grabe sve države i pojedince, a da to nitko ne želi priznati. To je zato jer se te sisaljke predstavljaju kao nevine, neizbježne, hitne

Neophoanost auhovne znanosti 2 3 3

mjere kao što su „uvozni nameti", nedostatak dobara, rast cijena, borba za plaće, štrajkovi, obustave rada i nezaposlenost. Te smrtonosne sisaljke za uzvrat primoravaju vlade, bez obzira da li su one demokratske ili komunističke, na diktatorske mjere po pitanju stanovanja, grijanja, svjetla i odijevanja, prijevo­za, dozvola za putovanje u inozemstvo, prodaje i kupovine dobara. Pored toga ogromne se svote državnog novca izdvajaju za vojačenje, za nadmoćnu vojsku i mornaricu, zajedno sa skupim zračnim snagama. Stenjanje i uzdisanje pod tim diktatorskim jarmom, za što je javnost bila navedena da vjeruje da pred­stavlja pravu demokraciju ili pravi komunizam, stvaraju uslove koji daju po­voda ojačanom novom izlivu „nacionalizma" ili obožavanju vlastite nacije na uštrub drugih nacija. Sa tim oslabljenim povjerenjem ili pogrešnim stavom prema pravoj demokraciji otvoren je manje ili više put za potpunu diktaturu. Cenzura govora, misli i duha počinje ukidati posljednje ostatke osobne slobo­de. Diktatura postaje potpuna. I taj čitavi razvoj diktature cvjeta upravo među kršćanskim zemljama i uglavnom ju prakticiraju bića koja su krštena u ime Oca, Sina i Duha Svetoga. Istina je da nitko nije želio takav razvoj i zapravo ga niti današnji ljudi ne žele, tamo gdje oni nisu hipnotizirani zapaljivom propa­gandom u korist diktature. To je nešto što se događa usprkos težnjama ljudi da stvore demokraciju ili komunizam. To je nešto što religiozne kao i političke snage, poput materijalne znanosti, još nisu uspjeli ukloniti.

13. POGLAVLJE

Niti jedna nacionalna vlada ne može ukloniti bijedu

Vlada u svakoj pojedinoj zemlji može lako dokazati svoju nevinost i bespomoćnost pred napredujućim razvojem diktature. Ona si ne može pomoći ako se neka druga država ne želi odreći viška goriva, nafte, žitarica ili osta­lih životno važnih proizvoda koje ima, osim pod vrlo nepovoljnim uvjetima. Stoga takva vlada nema drugog izbora već narediti građanima svoje vlastite zemlje da ograniče konzumaciju životnih potrepština u skladu sa skromnim mogućnostima te zemlje. Naravno da se takvo ograničavanje može odvijati samo putem diktature, racionaliziranja, kontrole dobara i si. Podrazumijeva se da to dovodi do grubog zadiranja u osobnu slobodu i privatno vlasništvo građana u obliku ograničenja koja su u suštoj suprotnosti sa demokratskom vladavinom i zaštitom građana, koja su bila na snazi neko određeno vrijeme. U tom je vremenskom periodu stagnirao ogromni znanstveni, tehnički i ke-

234 Martinus

mijski napredak zbog snažne politike nacionalizma i pretjeranog obožavanja vlastite zemlje iza ogromnih barijera rastuće vojne sile iza kojih su se izolirale nacionalne države. Nepobitna je činjenica da ta izolacija ili zatvaranje nacio­nalnih država mora predstavljati zakrečenje ili smetnju međunarodnoj komu­nikaciji između država, koja je postupno postala životni uslov. Naravno da se to zakrečenje ne može izliječiti još snažnijom politikom izolacije ili zatvaranja nacionalne države u obliku još većeg obožavanja rodne zemlje i nasilnom vojnom silom. To da će tijelo kolektivnog zemaljskog čovječanstva pružiti nasilan otpor tom smrtonosnom zakrečenju unutar samoga sebe postalo je nepobitnom činjenicom kroz svjetski rat koji je počeo 1914 i to će prestati onoga dana kada nastane međunarodni, demokratski zakonski i sudski sustav, koji će imati snagu da slomi svaku nacionalnu vojnu izolaciju i smrtonosno idealiziranje vlastite zemlje. Do tada će nacionalisti moći ponuditi svojem stanovništvu samo ograničenja, uskraćivanje slobode ili deprimirajuća kršenja prava na svim postojećim područjima.

14. POGLAVLJE

Zabluda velike većine

Sasvim je prirodno da će mase u svojem neznanju i razočaranju revolucionar­no djelovati protiv tog strmoglavljivanja prema ponoru, protiv uskraćivanja slobode i niskog životnog standarda koji njihove vlade nužno moraju održavati. Velike mase ljudi vjeruju da je to samo pitanje trgovačkih orga­nizacija i rasta plaća i udruženih političkih stranaka koje, u određenoj mjeri, imaju za cilj ukidanje privatne inicijative ili poduzeća u korist preuzimanja čitave proizvodnje od strane države, i uopće ne razumiju da takva promjena nije rješenje, iako će se ona dogoditi u budućnosti kada čovječanstvo za to bude dovoljno zrelo. Oni ne razumiju ni to da će sve poteškoće ostati iste pod bilo kojom nacionalnom vladom, bez obzira tko je na vlasti. Još uvijek će u većoj ili manjoj mjeri prevladavati diktatura. Strmoglavljivanje prema kultur­nom slomu ili uskraćivanju slobode što danas doživljavaju ljudi u demokra­tskim zemljama, i pod kojim već uzdišu građani totalitarnih država, i koje je pretvorilo u ruševine tolike kulturne centre Europe i odvelo milione ljudi ka mučenju, invalidnosti, ropstvu i plinskim komorama, ne može se zaustaviti štrajkovima, obustavama rada, ratovima, i bilo kakvim dogovorima ili spo­razumima. U toj velikoj igri nemaju utjecaja ni rast cijena ni povećanje plaća.

i\euyrtuurium uunvvnu znarium

Bijeda, kao što smo već spomenuli, nema svoje korijene u posljedicama koje, na neki način, mogu te mjere sanirati. Naprotiv, te mjere mogu prouzročiti samo još veće zlo.

15. POGLAVLJE

Sto ljudi prije svega moraju činiti

Veliko materijalno znanje ljudi, njihovo gospodarenje silama prirode ili ele­mentima i njihova uzvišena materijalistička znanost nisu mogli spriječiti ovaj pad ka ponoru, ka uskraćivanju svake osobne slobode, ka ropstvu, ka siromaštvu, gladovanju i bolestima, ka beznadežnosti i depresiji. To je danas temeljna istina za svakog tražitelja koji može istinski razmišljati, slušati i gle­dati.

I što ljudi mogu učiniti po pitanju te žalosne činjenice prije nego što bude prekasno ? Prvi je uslov, naravno, da umjesto da pokrenu spiralu rasta cijena do neslućenih visina, oni moraju stati, čitati, slušati i razmisliti. Njihovo čitavo doživljavanje tame, njihov jaram rata, ropstva i gubitka slobode stva­raju osjećaje ili opažanje života koje pokazuje da su ljudi sami po sebi nešto sasvim drugo od kamena, vode i zraka, i da između neba i zemlje postoji nešto više od puke materije. Ali zašto onda vjerovati da čovjek može živjeti bez ikakvog poznavanja tog "nešto" koje nije kamen, voda ili zrak, tog "nešto" koje nije meso, krv ili čula, već naprotiv, to "nešto" doživljava tamu ili bijedu kroz čula? S obzirom da je ova bijeda ili mentalna kriza čovječanstva činjenica, također je činjenica da postoji "nešto" koje doživljava tu krizu, "nešto" koje plače, pati zbog bolesti i koje je nesretno zbog svoje mračne sudbine. Mogu li kamen, voda ili zrak plakati zbog svoje sudbine? Mogu li te pojave uopće imati neku sudbinu? Zar se one ne kreću u zakonom određenom ciklusu? Zar ne da se kamen mora istopiti, voda ispariti, a zrak pretvoriti u tekućinu pod utjecajem određenih promjena temperature? Materija se ne može ni smijati ni plakati zbog svojih uvjeta. Zar ne mislite da je već vrijeme da čovjek počne razumjeti da je sposobnost osjećanja patnje i sreće sama po sebi objava tog "nešto" koje se nalazi iza materije, i za koje materija postoji samo kao materijal za doživljavanje životan? I zar ne mislite da to "nešto" može jednako koristiti materiju kao materijal za stvaranje sreće kao što ju može koristiti kao materi­jal za stvaranje nesreće i depresije?

236 Martinus

16. POGLAVLJE

Spasenje čovječanstva nije pitanje dobara ili novca, već psihički problem

Zar nije potpuno pogrešno održavati državnu upravu unutar koje su intelek­tualni ljudi, koji su u brojnim pogledima već genijalni, tjerani uokolo poput krda nijemih životinja, poput stada ovaca ili jata gusaka, od strane dominant­nih goniča robova ili grupe goniča robova koji se svojom mentalnom struk­turom i ponašanjem otkrivaju kao intelektualne ili duhovne ništarije? Bića koja javno, riječima ili djelima, otkrivaju da bi „radije živjeli jedan dan kao lav nego sto dana kao janje", nepobitno se otkrivaju kao mentalne ništarije ili retardirani ljudi na razini postojanja na kojoj se stvaraju humanost, kultura, mir i sreća. Nije li činjenica da takva bića pripadaju divljim lovcima na skal­pove ili glave?

To što je intelektualno čovječanstvo u nekim slučajevima toliko poto­nulo da je dozvolilo takvim lovcima na skalpove i glave, bilo kao pojedinim diktatorima ili diktatorskim grupama moći, da čine što žele sa njegovim životom, dušom i duhom, neminovno mora dovesti do kulturno razorne ep­ohe smrti pod kojom to isto čovječanstvo danas stenje i uzdiše. Zar ne misli­te da je krajnje vrijeme da čovjek počne razumijevati neophodnost upozna­vanja mentalnog ili duhovnog života, upoznavanja mentalne strukture živih bića, da nauči kako treba razmišljati, kako treba treba koristiti vlastitu volju ili da nauči razumjeti važnost odnosa između nas i ostalih živih bića? Mora li područje smrti postati još drastičnije ili očiglednije ? Zar nismo vidjeli što se dogodilo sa prvim istaknutim zemljama kojima su upravljali lovci na skalpo­ve i glave? Moraju li inače tako senzibilne i demokratski napredne zemlje sada proći istim putem, dozvoljavajući si da budu zatvorene u prsten tajne policije, cenzure i uskraćivanja slobode, koncentracijskih logora, plinskih komora i ropstva u korist umobolnog ili sadističkog mentaliteta lovaca na skalpove i glave? Uistinu, zar te zemlje već ne stenju i uzdišu pod prvim počecima di-katature, pod prvim ofezivnim povjetarcem njenog gušenja slobode ? Sto su ograničenja, kontrola tečaja i dobara, carinske barijere, putovnice, vize itd? To su uzroci koji, pod maskom neophodnosti i nevinosti, sada svuda usađuju diktaturu u svijest ljudi, bez obzira na vrstu vlade koja je na vlasti. To su ista ograničenja koja potiču praznovjerje da je bankrotirao demokratski oblik vlade i da treba težiti samo diktaturi. Zbog toga čovjek misli da samo „snažni ljudi" mogu ukloniti bijedu, postaviti ponovno naciju na svoje noge i osigu­rati svima osobnu slobodu i dobrobit. Čovjek tada odaje počast „snažnim

Neophodnost duhovne znanosti 2 3 7

ljudima". A tada ne počinje oslobađanje ljudi, već ogroman lov na salpove i glave, lov na svakoga tko se usudi imati drugačije mišljenje od diktatorovog. To da sada put neminovno vodi ka koncentracijskim logorima, mučenju, rop­stvu, invalidnosti, smrti i propasti države, za narod i za diktatora, već je post­ala očigledna činjenica na primjeru totalitarnih država koje su danas samo puke hrpe ruševina i mentalnog kaosa. Nije li također činjenica da one države koje su najdalje napredovale u totalitarnom sustavu imaju još veća i dublja područja uskraćivanja osobne slobode od onih zemalja ili država kojima još uvijek u određenoj mjeri upravljaju čvrsti i nepokvareni demokratski principi, iako ti principi uzmiću ili se urušavaju. To zapravo znači da ne postoji nika­kav nacionalni sustav vladavine koji može spasiti svijet. Spasenje svijeta nije pitanje rasta nacionalne moći. To nije pitanje dobara ili novca, već psihički problem.

17. POGLAVLJE

Spasenje svijeta predstavljaju sve države svijeta ujedinjene u jednu vladu

Dakle, potreban je potpuno novi sustav. Taj novi sustav predstavlja jezgru u svijesti najvećih mudraca i predstavljao je izvorni cilj kršćanske religije, naime ujedinjenje čovječanstva kao „jednog stada i jednog pastira". To zapravo znači da se svi ljudi na svijetu, narodi i rase, bez obzira na nacionalnost, trebaju ujediniti u „jednu državu pod jednom vladom". Bez takvog stava od strane građana svih nacija i država neće biti moguće stvoriti svjetski mir. Došlo je vrijeme kada materijalističko znanje i sposobnosti ljudi, njihova industrija i njihova prijevozna sredstva, zapravo njihovo čitavo upravljanje materijom, koje je sada internacionalnih dimenzija, više neće opstati unutar pojedinih nacija ili država. Sve to može samo živjeti i disati kroz „internacionalizam". „Nacionalizam" će stoga predstavljati apsolutno sigurnu smrt gušenjem za internacionalne dimenzije znanja i sposobnosti bilo kojeg naroda. No, pošto svaka nacionalna država ipak postavlja ogromne, ometajuće granične postaje, vojne i pomorske baze, destruktivne ratne sile oko svojeg područja, evolucija neminovno mora dovesti do uništenja „nacionalnih država" koje su izolirane u takvoj „nacionalističkoj" okamenjenosti. Upravo je to propadanje „nacio­nalnih država" počelo u obliku svjetskog rata 1914; i to propadanje neće pre­stati sve do nestanka izoliranih „nacionalnih država". Dakle, svjetski rat koji je

238 Martinus

počeo 1914 još nije prestao; on još postoji i nastavit će svoju drastičnu, krvavu ekspediciju sudnjega dana širom čitave zemlje sve dok se ne osnuje prava svjetska vlada, temeljena na potpuno „demokratskom" principu moći. Podra­zumijeva se samo po sebi da unutar te svjetske vlade, ili tog internacionalnog zakonskog i sudskog sustava koji će ona činiti, neće postojati „pravo veta" ili mogućnost da bilo koja nacionalna država opozove njene odluke. To, naravno, ne znači da će biti izbrisane nacionalne karakteristike i tradicije naroda, sve dok one ne škode ili ne predstavljaju smetnju dobrobiti drugih država. Napro­tiv, svjetska je vlada apsolutno jedini oblik upravljanja pod kojim te karakte­ristike i tradicije, kao i osobna sloboda i dobrobit svakog pojedinog građana, mogu biti očuvani i zaštićeni. Pravi je smrtni neprijatelj čovječnstva sadašnja svjetska anarhija među državama i ona se hrani i prosperira kroz „nacionali­zam" ili idealiziranje vlastite zemlje i proizlazeću ratobornu politiku izolacije koju sve današnje nacionalne države smatraju životno neophodnom. Velika većina ljudi ne razumije da je „nacionalizam" kolektivna „sebičnost", dok je „internacionalizam" kolektivna „nesebičnost" i da oni na taj način uništavaju ili poništavaju svoje građanstvo u međunarodnom svjetskom carstvu u kojem su oni građani, zbog rasta njihovog materijalnog znanja i sposobnosti izvan „nacionalnih" granica i njihovih internacionalih dimenzija koje se iz toga raz­vijaju. Internacionalizam predstavlja pravi kršćanski princip. Sve će gener­acije na zemlji biti blagoslovljene samo putem tog kolektivnog, nesebičnog principa u obliku svjetske vlade ili međunarodnog demokratskog zakonskog i sudskog sustava.

18. POGLAVLJE

Duhovna znanost i mir

Prema tome, „internacionalizam" je jedini put ka oslobađanju čovječanstva od tame, put ka kulturi, slobodi, miru i sreći. A s obzirom da je duhovna znanost isključivo znanost o internacionalizmu ljudi, njihovom međusobnom kozmičkom bratstvu, opis buduće države ili strukture svjetskog carstva, u krat­ko, ona daje informacije o svemu što ima veze sa sudbinom živog bića, a koje nije mogla dati ni matrijalistička znanost ni crkvena religija, očigledno je da se prava buduća sreća čovječanstva može temeljiti samo na duhovnoj znano­sti. To za uzvrat podrazumijeva znanost koja otkriva misterij života i njegove zakone, ne u obliku dogmi u koje treba vjerovati, već naprotiv, kao povezani

Neophodnost duhovne znanosti 239

logični niz misli u kojima je očigledno za inteligenciju bratstvo među naci­jama, rasama i pojedincima. Čovjekovo dobivanje uvida u kozmičke analize života ili u živo biće jedina je stvar koja može usavršiti kulturu ili ljubav koja čini da se čovjek javi „poput Boga i njemu nalik". I sa širom svijeta raspro­stranjenim društvom bića ili tjelesnih stanica, ispunjeno je obećanje Božičnog evanđelja. Trajni mir sjaji nad zemaljskim kontinentima i morima.

Martinus

PRIMITIVNOST I PRAZNOVJERJE

Sa danskog na cnlcski prevela prevela Mary McGovern, Sa engleskog na hrvatski preveo Davoriti Gruden

1. POGLAVLJE

Kako primitivnost i praznovjerje dovode kulture do propasti ili Armagedona koji je prorečen u Bibliji

Za modernog slobodnog mislitelja može biti korisno odmaknuti se od uobičajenih opažanja ili od javnog mišljenja, običaja svakodnevnog života kako bi se pobliže razmotrile ove pojave, koje uključuju sve što je postalo „mo­derno" u svakodnevnom životu po pitanju prehrane, morala, religije, „dobrog vladanja", ponašanja i opažanja samog smisla života. Ako se malo zaustavimo i pogledamo unatrag na naše opažanje ovih pojava, ne može se poreći da su one prošle kroz veliki broj promjena. Te se promjene mogu podjeliti na epohe od kojih je svaka predstavljala svoj vlastiti oblik suvremenog javnog mišljenje ili popularnog pogleda na život i čovjekovo ponašanje.

Niti jedan od naših prethodnih pogleda na život i ponašanje nije potra­jao, bez obzira koliko oni bili popularni, čak su bili propisani zakonom tako da se nepokoravanje njima smatralo kriminalom. Tisuće i tisuće ljudi bilo je mučeno i ubijeno, usmrćeno zakonom određenom smrtnom kaznom zbog kršenja tih zakonskih odredbi. Iste su se zakonske odredbe kasnije otkrile kao manifestacije čiste primitivnosti ili krajnjeg praznovjerja, što je za današnje ljude predmet ismijavanja. Povijest je svijeta ispunjena brojnim masakrima ljudi koji su počeli prozirati kroz očigledno nesavršenstvo i naivnost auto­ritarnih tradicija i opažanja. Takvi ljudi nisu mogli prihvatiti takve moralne temelje ili osnovu svojeg pogleda na život i ponašanje, i zbog toga su bili obilježeni kao heretici ili kriminalci i osuđeni na mučenje i pogubljenje. Što se, na primjer, može reći o Inkviziciji ili o sudovima za vještice u Srednjem vi­jeku ? Nisu li brojni ljudi gorili na lomači samo zato jer se nisu mogli pokoriti

244 Martinus

propisanim religioznim odredbama crkvenih ili religioznih autoriteta ? Me­tode koje su ti autoriteti koristili da bi uhićene proglasili krivima za optužbe koje su protiv njih iznesene bile su toliko đavolski profinjene i bolne da je optuženi bio primoran priznati bilo što, a time i optužbe koje su protiv njega podignute, pa čak iako je on bio potpuno nevin. Tko može izdržati sakaćenje vlastitog organizma, kulminaciju najprofinjenijeg sadističkog mučenja ? Ne bi li čovjek gotovo morao biti Krist ili inicirano biće kako bi imao dovoljno mentalne snage da ne popusti pritisku mučenja i ne prizna ono što bi mu diktirali autoriteti sa svim instrumentima mučenja na raspolaganju ? Ovdje očigledno nije bila u pitanju istina o krivici ili o nedužnosti uhićene osobe, već isključivo primoravanje na diktirano priznanje koje se tražilo, bez ob­zira da li je ono bilo istinito ili lažno. Čini se da je najhitnije bilo osigurati „živo gorivo" za lomače za spaljivanje vještica. No, sa time je čitava procedura Inkvizicije dobila nijansu sadizma.

Međutim, Inkvizicijski procesi nisu se samo bavili tobožnjom borbom protiv magije, čarolija i vraćanja. Ona je pružila svoje smrtonosne ruke pre­ma ljudima sa neobičnim mentalnim stavovima. Na lomače Inkvizicije bili su bačeni veliki mislitelji i istraživači koji su predstavljali nove poglede i otkrića 0 svemiru ili zvjezdanom svijetu. Slika je svijeta već bila monopolizirana ide­jama koje su bile ograničene tradicijom i zaštićene smrtnom kaznom, ide­jama koje se danas smatraju kulminacijom primitivnosti i praznovjerja. Kako je moglo doći do razvoja duha i kulture kada je postojala prijetnja mučenjem 1 smrtnom kaznom za svako i najmanje odstupanje od propisanog tradicio­nalnog mišljenja i opažanja života ? Zbog svoje naivne ili primitivne prirode „moderni" ljudski mentalitet i autoritet tog vremena morali su biti pogubni. To autoritarno osuđivanje izvora života ili novog znanja i činjenica konačno je dovelo do nastanka ogromnih revolucionarnih snaga koje su mogle razoriti mentalne brane. Ne predstavljaju li revolucije i ratovi u velikoj mjeri slamanje tih sputavajućih i ometajućih okova razvoja ?

Čovječanstvo je prihvatilo nove tradicije koje su također imale svoje mane, ograničenja i propast, jer su se te nove tradicije i stavovi prema Bogu, moralu i ponašanju također uglavnom temeljili na primitivnosti i praznovjer­ju. Na taj način je propadala jedna svjetska kultura za drugom zbog još uvijek prevladavajuće primitivnosti i praznovjerja u svakoj kulturi.

Savršena kultura ne može biti stvorena tamo gdje neznanje, naivnost ili primitivnost koji uključuju mučenje i smrtnu kaznu diktiraju ljudima lažne ideje koje za uzvrat dovode do tradicija koje uništavaju život i kulturu, i stvaraju smrtonosni moral i ponašanje. To neizbježno dovodi ne do kulture, već do kulturnog sloma, Armagedona, mentalnog kaosa, depresije i samoubo-

rnmittvnost i praznovjerje 245

jstva. To je ostvarenje Božjih riječi upućenih Evi : „Trudnoći tvojoj muke ću umnožit, u mukama djecu ćeš rađati. Žudnja će te mužu tjerati, a on će gos-podarit nad tobom." To je ostvarenje Božjih riječi upućenih Adamu : „zemlja neka je zbog tebe prokleta ; s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog ! Rađat će ti trnjem i korovom... U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš ; ta iz zemlje uzet si bio - prah si, u prah ćeš se i vratiti." To je ostvarenje Božjih riječi upućenih Kainu : „Što si učinio ? Slušaj ! Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče. Stoga budi proklet na zemlji koja je rastvorila usta da proguta s ruke tvoje krv brata tvoga ! Obrađivat ćeš zemlju, ali ti više neće davati svoga roda. Vječni ćeš skitalica na zemlji biti !" To je ostvarenje parabole o izgubljenom sinu koji je „jeo sa svinjama". To je i ostvarenje Isuso­vih riječi o životu koza na njegovoj lijevoj strani na Sudnji dan.

2. POGLAVLJE

Zašto nije opravdano tvrditi da je današnja kultura oslobođena primitivnosti i praznovjerja

Ali u današnje moderno i dobro-informirano vrijeme ljudi nisu nimalo podložni primitivnosti ili praznovjerju, zar ne ? Mi imamo velika sveučilišta, srednje škole i osnovne škole i djeca od najranije dobi imaju obavezno školovanje. Pa čak i u najranijoj dobi oni počinju čitati i učiti. A većina još mlađe, normalno nadarene djece danas znaju više o životu i postojanju od najučenijih znanstvenika od prije nekoliko stoljeća. A možemo vidjeti i izvrsne rezultate tog obilja znanja ! Čovječanstvo ima na raspolaganju za stvaranje svoje kulture, svakodnevnog života i dobrobiti tisuće znanstvenika, dokto­ra, inžinjera, arhitekata, dizajnera i ostalih stručnjaka. Ljudi su bili sposobni činiti prava fizička čuda. Oni kontroliraju milione i milione konjskih snaga prirode. Mi možemo graditi ogromne strojeve i dopustiti im da rade za ljude, dozvoliti im da proizvode milione korisnih predmeta. Mi možemo dopustiti prirodnim silama da nas nose iznad oblaka, pod vodom i po autoputevima svih kontinenata. Ljudi mogu sjediti kod kuće u svojim sobama i razgovarati sa prijateljima ili poznanicima na drugoj strani planete. Oni isto tako mogu u istim sobama slušati koncerte, muziku, pjesme i govore sa svih velikih pozor­nica i televizijskih i radio kuća širom svijeta. Na taj način se ljudski glas može čuti širom zemlje. Udaljenost, a time vrijeme i prostor smanjeni su samo na djelić onoga što su prethodno značili ljudima. Stvarima kojima su prethodno

Martinus

trebali mjeseci da se naprave, sada se mogu obaviti u odgovarajućem broju sati ili minuta. Isto vrijedi i za stjecanje iskustva. Razvoj napreduje skokovito.

Kod informiranog čovječanstva koje posjeduje znanje i tako genijalne sposobnosti ne može biti govora o primitivnosti ili praznovjerju, zar ne ? Već smo odavno primjetili primitivnost i praznovjerje kod kultura iz prošlosti. U naše vrijeme čovjek sigurno ne može nasjesti takvim naivnim idejama koje se mogu ukorijeniti u općem praznovjerju. U naše vrijeme ne može doći do suđenja vješticama. Mi danas naglašavamo kako smo izvrsno branjeni geni­jalnim smrtonosnim oružjem ; doista, sa jednom jedinom bombom mi danas možemo uništiti čitavi grad sa preko milion stanovnika, zajedno sa njegovom kulturom kako bi postupno nesumnjivo ušutkali previše agresivne i ratobor­ne nacije. Mi također imamo izvrstan sudski sustav sa zatvorima i kaznionica­ma ; tako da se mi nesumnjivo možemo riješiti gangstera i kriminalaca i imati ih pod kontrolom. Sa našim izvrsnim doktorima, našim bolnicama i medi­cinskom znanošću, institutima za istraživanje i vivisekciju mi ćemo sigurno prevazići sve bolesti. Sa našim izvrsno obučenim stručnjacima i proizvodnim potencijalom mi ćemo nesumnjivo postupno nadmašiti ostale ljude i poslove i osigurati posao našim nezaposlenima. Sa našim socijalnim osiguranjem i invalidskim i starosnim mirovinama osigurali smo sjajan život bolesnima i starima. Sa našim rasprostranjenim školovanjem mi ćemo se nesumnjivo po­brinuti da naši narodi održe visoki stupanj kulture. Ne, nikako ne možemo opravdano pretpostaviti da u našoj kulturi, koja se temelji na toliko napre­dnoj znanosti, mogu postojati spomena vrijedna područja primitivnosti i praznovjerja. Mi isključivo živimo na temelju činjenica. Kakve koristi imamo od religije i Boga, od evanđelja i molitvi ? Takve pojave pripadaju djetinjstvu i zamislima sanjara.

No, da li se taj samouvjereni pogled na vlastiti moral i ponašanje, koji se u većoj ili manjoj mjeri javlja kao ideal među modernim i vodećim civilizira­nim državama, također temelji na pravim činjenicama ? Ako ne, on se samo temelji na vjerovanju, tj. na pretpostavkama. I ako te pretpostavke ne odgo­varaju stvarnosti, taj ideal civiliziranih država zapravo je samo primitivnost i praznovjerje. Da li to znači da postoji mogućnost da će ljudi u budućnosti gledati na našu današnju kulturu i pronaći u njoj velika područja primi­tivnosti i praznovjerja, čak smatrati brojne naše danas tako visoko cijenjene postupke sasvim smiješnima i naivnima isto kao što današnji ljudi pronalaze U kulturi Srednjeg vijeka brojne smiješne i tragikomične postupke koji su u to vrijeme bili uzdizani sve do neba kao apsolutno ispravni i savršeni ? Da, to je vrlo moguće. Sve dok čovjek može na nekom datom području, bilo to na području morala i ponašanja, u porodičnom životu kao i unutar oblika vla-

davine ili država, unutar medicine ili u ostalim znanostima, još uvijek stjecati iskustva koja mogu otkrivati pogreške u prevladavajućem gledištu unutar tih područja, i sve dok on može putem istih iskustava poboljšati to gledište, sve do tada to gledište nije doseglo svoje savršeno ili dovršeno stanje. I tada će on morati priznati, sa svakim novim poboljšanjem koje čovjek može napraviti, da prethodni stav i znanje o datom području nije bilo savršeno. No, znanje koje nije savršeno, u odgovarajućem je stupnju izraz nesavršenstva ili primi­tivnosti. Stoga, nitko ne može tvrditi da su civilizirane odredbe, zakoni, so­cijalni uslovi i običaji koji su danas na snazi toliko savršeni da u dotičnim područjima čovjek ne može steći iskustva koja pokazuju da oni sadrže mane i nedostatke koji se mogu ispraviti kroz ta nova iskustva. Isto tako nitko ne može opravdano tvrditi da je današnja kulturna epoha savršena i na taj način oslobođena primitivnosti i praznovjerja.

3. POGLAVLJE

Savršeni čovjek poput Boga i njegova savršena svjetska kultura ili carstvo na zemlji

Sada bi netko mogao prigovoriti i istaknuti da u skladu sa time čovjek nikada ne bi mogao biti dovršen ; sve bi se moglo nastaviti poboljšavati u nedogled. No, to nije istina. Svako je savršeno stvaranje potpuna cjelina. Ono ima samo jednu svrhu, a to je da dovede predmet stvaranja do njegovog dovršenog stupnja kako bi on ispunio svrhu radi koje je stvaranje i započelo. Kada je ta svrha ispunjena stvaranje u tom dotičnom području postaje suvišno. To vri­jedi kako na stvaralačkom području prirode tako i na stvaralačkom području ljudskog bića. Drveće ne raste sve do neba, i jabuke se ne razvijaju preko svo­jeg potpuno zrelog stadija. Dovršeno stanje je također cilj ili konačni rezultat ljudskih kreativnih poduhvata. Da nije tako, baš ništa, kao što su kuće, auto­mobili, odjeća, obuća, ne bi bilo dovršeno i ljudima od koristi. Kada je u pitan­ju mentalitet živog bića, niti to stvaranje nije beskonačno, već ima svoju svrhu. Ta je svrha bila izražena ovim božanstvenim riječima : "Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična". Prema tome, mentalitet i ponašanje živog bića razvit će se do potpunog savršenstva. Kada se dosegne taj cilj, na tom području se više ništa neće moći postići. Što je savršenije od potpunog savršenstva ? A što je potpuno savršenstvo kada je u pitanju živo biće? To znači u mislima, riječima i djelima, u svakoj situaciji biti prava radost i blagoslov za sva živa bića i poput

Z 4 5 murunus

sunca davati svjetlost i toplinu pravednima i nepravednima. Tada čovjek voli svojeg bližnjeg kao samoga sebe i ispoljava takvo ponašanje koje predstavlja "ispunjenje svih zakona". Nema veće ljubavi i proizlazećeg ponašanja od toga. U onoj mjeri u kojoj ljudi dosegnu to savršenstvo oni će doživjeti u svo­jim svakodnevnim fizičkim životima mir i dobru volju Božičnog evanđelja. Tada kraljevstvo nebesko neće biti samo nešto unutar bića ; ono će također blistati i sjajiti izvan bića i ujedinit će sva srca i mozgove u neizmjernom toku zraka ljubavi ; i Bog će ponovno u Edenskom vrtu šetati sa Adamom. Ovdje smo došli do ostvarenja Božjeg obećanja o budućnosti čovječanstva. "Ženino sjeme" je "zgazilo glavu zmije". (U čovjeku je ljudsko ponašanje zgazi­lo životinjsko ponašanje.) "Kain" je odbacio svoje zlo biće. On više ne čini zlo. "Grijeh više ne leži pred vratima". On sada može "slobodno podignuti svoju glavu". (Čovjek više nije ubojica i stoga ga na zemlji više ne muče grižnja savjesti i nesretna sudbina.) I ovdje su se ostvarile Božje riječi upućene Abra-hamu :"U Abrahamu su bile blagoslovljene sve generacije na zemlji." U men­talitetu zemaljskog čovjeka dijete Krist je odraslo. "Čovjek poput Boga" vlada zemaljskim područjima, njenim kontinentima i morima. Tok zraka sa Božjeg lica sjaji u svim okolnostima, u svim očima, dajući toplinu u svakom stisku ruke. Sve je milovanje. "Izgubljeni sin" vratio se svome ocu. Uistinu, Božje je stvaranje dovršeno. Čovjek je postao jedno sa Bogom. Nad tragovima rat­nih područja, nad smrtonosnim prizorima bojišnica, plača i škrguta zubiju, vapaja i bolova prošlosti, sjaji novi svijet. Mudrost i ljubav ujedinili su sve narode i države svijeta u jedan narod i jednu državu, u "jedno stado" i "jed­noga pastira". Mi se nalazimo u području mira. Kraljevstvo je Božje postalo pobjedonosna životna sila u krvi i mesu, u manifestaciji i stvaranju, u kulturi i ponašanju.

4. POGLAVLJE

Nedovršene strane današnje moderne kulture. Broj 1: Čovjekov smrtonosan odnos prema životinjama

Pomoću ove božanstvene panorame nad od Boga dovršenim čovjekom i nje­govom svjetskom kulturom kao pozadinom, nije teško uvidjeti koliko su za­pravo nesavršeni današnji moderni čovjek i njegova toliko hvaljena kultura. I upravo će tom panoramom kao svakodnevnim životom i ponašanjem ljudi budućnosti prosuđivati današnjeg čovjeka i njegovo ponašanje, ne kao izraz

i i i n u m m ' . M i yiucnuvjciJC

prave kulture, već kao nedovršeno i barbarsko ponašanje, zapravo, kao nešto strašno. Ali, pošto će ljudi budućnosti, o kojima ovdje govorimo, biti inicirana bića koja stoga znaju zašto su današnji ljudi takvi kakvi jesu, oni će biti blagi suci puni razumijevanja.

U svijetu u kojem čovjek tisućljećima nije ispoljio netrpeljivost ili nepri­jateljske ili ubilačke namjere prema svojem bližnjem i ne zna za bolesti ili bilo koji drugi oblik nesretnih sudbina, jer je on odavno usvojio način ponašanja koji ga čini imunim na takve pojave, čovjek će sa popriličnim čuđenjem čitati 0 barbarskoj kulturnoj epohi današnjeg čovječanstva, koja će za čitatelja predstavljati davnu prošlost. I one koji će proučavati tu prošlost užasnut će mnoge činjenice. Čovjek će pogotovo biti zaprepašten ogromnim područjem mentaliteta koje je za današnje ljude zajedničko sa životinjama. Oni su ubi­jali i čerečili ta bića da bi ih pojeli poput grabežljivih zvijeri. U svojoj vlasti­toj prirodi čovjek je odavno prevazišao sposobnost za ubijanje tih potonjih bića sa izumljenim, umjetnim ubilačkim oružjem kao što su puške, pištolji i mesarski noževi. Doista, čovjek je imao čitave tvornice za ubijanje (klaonice) gdje je on na pokretnoj traci, takoreći, mogao ubiti, oderati i raskomadati određeni broj životinja na sat. No, to nije bilo dovoljno. Čovjek je čak uzgajao životinje i povećavao njihovo razmnožavanje kako bi dobio dovoljno hrane za zadovoljavanje svoje još uvijek dominantne gladi za mesom i proizlazećih životinjskih sklonosti u tako zvanom čovjeku. No, čovjek nije bio zadovoljan sa uskraćivanjem životinjama njihovog slobodnog života u prirodi loveći ih 1 ubijajući ih samo radi zadovoljavanja gladi za mesom. Ne, čovjek je također uzgajao određene životinje i povećavao njihovo razmnožavanje samo da bi od njih dobio kožu i krzno. On je uzgajao te nesretne životinje u malen­im, skučenim prostorima u kojima su one bile zatvorene sve dok nisu bile dovoljno stare. One su tada bile oderane i njihova je koža bila prodana radi daljnjeg prerađivanja u "moderne" kapute i krzna. Zamislite da je taj čitavi ubilački sustav bio pokrenut od strane biće koja su bila toliko uzvišena nad životinjskim postojanjem da taj ponižavajući sustav za njih uopće nije pred­stavljao životni uslov, niti po pitanju prehrane niti odijevanja. Tako zvani čovjek poput Boga ovdje je životinjama stvarao apsolutni pakao iako to uopće nije bilo potrebno za njegovo vlastito preživljavanje. Čovjek čak nije morao jesti meso; to je čak bila potpuno štetna hrana za njegovo profinjeno biće. No, ti ljudi nisu bili krivi jer su bili takvi kakvi su bili. Oni su živjeli u vrlo snažno okamenjenom praznovjerju da je bilo neophodno jesti meso ili životinjsku hranu radi preživljavanja. Oni su stoga u dobroj vjeri priređivali gozbe koje su uključivale orgije proždiranja organizama drugih živih bića. Sa kulturnog stupnja pravih ili dovršenih ljudi čovjek može vidjeti primitivnost i

250 Martinus

praznovjerje kod današnjeg naprednog, modernog, civiliziranog čovjeka koji nisu ništa manji od onih na koje današnji čovjek gleda kod ljudi iz kamenog doba ili kod ostalih primitivnih naroda iz prošlosti.

5. POGLAVLJE

Nedovršene strane sadašnje moderne kulture. Broj 2: Čovjekova fatalna glad za otrovima

Nadalje, čovjek također, iz savršenog svijeta dovršenog ili potpunog čovjeka, gleda unazad sa čuđenjem na manje ili više nesputano udisanje otrovnog, a time i smrtonosnog duhanskog dima kod današnjeg zemaljskog čovjeka. On u dobroj vjeri slabi i uništava svoja pluća, te plemenite životne organe koji su stvoreni samo za udisanje svježeg zraka, koji je od apsolutno vitalne važnosti za dotično biće.

Isto tako izuzetno veliki broj nedovršenih ljudi guta druge još opasnije otrovne tvari : alkohol i droge u vrlo različitim oblicima. Dovršeni će čovjek iz budućnosti sa užasom čitati o neobičnim običajima modernog čovjeka po pitanju tih otrovnih tvari. On potvrđuje svaku radost, svaku proslavu, svaki sporazum sa "čašom", tj. sa velikom količinom samoubojstva ili mentalne kon­fuzije, isto kao što je svaka depresija također potvrđena gutanjem veće ili manje količine sličnih smrtonosnih otrovnih tvari ili tvari koje pomućuju um. To neprestano jedenje, pijenje i udisanje otrovnih tvari ili njihovo uli­jevanje u glavne vitalne organe organizma, koji su isključivo stvoreni za pro­bavu prirodne hrane i za prirodno disanje (bez održavanja njihovog zdravlja biće nikako ne bi moglo živjeti i uživati u prirodnoj dobrobiti na fizičkoj ra­zini), čovjeku iz budućnosti također se otkriva veliko područje primitivnosti i praznovjerja kod današnjeg civiliziranog čovjeka. On koji kontrolira mil-ione konjskih snaga prirode i primorava ih da za njega rade, izgleda da nije sposoban kontrolirati mikroskopski djelić tih snaga kada je u pitanju savla­davanje životno-pogubnih želja u vlastitoj psihi. On dozvoljava beznadežno propadanje i uništavanje svojeg vlastitog organizma, a time i svoje sposob­nosti doživljavanja života.

Kao protumjera protiv smrtonosnih bolesti i nepovoljnih posljedica po zdravlje njihovog potpuno nesavršenog stava prema prehrani i njihovih štetnih životnih navika, koji uzrokuju bezbroj bolesti, razvila se vrlo raširena medi­cinska znanost sa velikim bolnicama, institutima za krv, operacijskim dvor-

rrimiuvnost i praznovjerje

anama, bolničkim odjeljenjima, domovima za rekonvalescente, rodilištima, itd. Ta se medicinska znanost borila dan i noć u stanju velike mentalne na­petosti kako bi iskorijenila svu patnju. No, to je bila uzaludna borba. To je bilo poput borbe sa više-glavim čudovištem kojemu je mogla izrasti nova glava kada je stara bila uklonjena. Te su se "glave" javljale u obliku neprirodne i prijevremene oronulosti, neprirodne kalcifikacije i stvaranja kamenaca u or­ganizmu, probavnih problema, metaboličkih poremećaja, paraliza, stvaranja tumora, itd.

Čovjek se borio sa čudovištem. Energični su istraživači širom svi­jeta radili na tome da pronađu način kako da ubiju čudovište, tj. način sprečavanja da nove glave rastu na mjestu starih. Ali, materijalistički stav u kojem je čovjek računao samo sa fizičkom stranom bića, i u određenoj mjeri poricao ili ignorirao ideju o njegovoj duši i duhu, držao je pogled znanos­ti podalje od područja na kojem je čudovište bilo ranjivo i gdje je moglo biti pogođeno ravno u srce. S obzirom da znanost nije željela i nije se mogla usmjeriti na to, jedino ranjivo mjesto čudovišta, ono nikako nije moglo biti ubijeno. Demonsko je biće nastavilo narušavati i uništavati zdravlje i dobrobit čovječanstva. Usprkos upornom danonoćnom radu doktora i znanstvenika, usprkos ogromnim institutima za istraživanje i vivisekciju, usprkos cjepivima, prascima i tabletama, niti jedna bolnica nije postala suvišna. Naprotiv, ljudi moraju proširivati svaku bolnicu i graditi brojne nove bolnice. Čudovište je još uvijek imalo beskrajnu sposobnost preživljavanja. Čovjek iz budućnosti ponovno zadrhti pri pogledu na tu beznadežnu borbu današnjih ljudi. U carstvu budućnosti, sa njegovom potpuno savršenom kulturom, čovjek je već odavno otkrio jedinu slabu točku čudovišta, tj. njegovo srce ili jezgru života, i ovdje spoznao da je to područje identično sa najdubljim uzrokom ne samo svih bolesti, već i svih patnji i nesretnih sudbina koje postoje. No, nimalo nije neobično da čovjek, sa potpuno materijalističkim stavom, nije mogao pronaći tu jezgru života čudovišta, jer ona uopće ne postoji na materijalnoj ili fizičkoj razini. Ona se nalazi dobro sakrivena unutar elementa sudbine bića, koji se nalazi u njegovoj nadsvijesti iza fizičkog organizma. Nju oživljava vlastito be­smrtno Jastvo bića. I sve dok Jastvo oživljava jezgru života čudovišta, njega ne mogu ubiti druga bića, bez obzira na njihovu kompetentnost kao znanstvenih stručnjaka. Doista, čak ni Krist nije mogao ubiti čudovište kod ljudi kojima je pomagao. Upravo zato im je govorio dobro poznate riječi : "Tvoja vjera te je spasila". Tajna se, dakle, sastoji u tome da sve dok Jastvo, iako nesvjesno, hrani čudovište, nove će glave nastaviti rasti tamo gdje su stare uklonjene, i biće će nastaviti živjeti u područjima bolesti i nesretnih sudbina, nastavit će stvarati demona u svojem vlastitom životnom području. Taj demon se održava na

252 Martinus

životu isključivo putem otrovnih i smrtonosnih misaonih tvari bića. Kada biće misli, sila ide od nadsvijesti Jastva u noćnu svijest njegove podsvijesti. Ovdje ta sila poprima oblik mentalne slike i tada se prenosi ka dnevnoj svije­sti podsvijesti, koja, kada je biće budno ima svoje sjedište u fizičkom mozgu. Ovdje misli postaju želja ili volja i potiču manifestaciju i stvaranje u materi­jalnom svijetu. No, istovremeno dok ta misaona sila vibrira u fizičkom mozgu i živčanom sustavu, ona vibrira i kroz razna područja fizičkog tijela kao što su krv, mišići, kosti i žlijezde i ovdje čini pokretačku snagu. Ta snaga predstavlja životnu silu bića. Ona potiče, kao što smo već spomenuli, misaonu funkciju bića. No, sa poticanjem te funkcije ona može biti oslabljena kao životna sila. To slabljenje čak može biti toliko izraženo da gore spomenuta snaga više nije životna sila, već smrtonosna sila. To slabljenje uzrokuju misli ili misaone tvari koje biće upotrebljava, jer one prolaze kroz njegov mozak ili živčani sustav i isto tako vibriraju u njegovoj krvi i ostalim dijelovima njegovog fizičkog or­ganizma. Zapravo neke vrste misli mogu biti čisti otrov i mogu slabiti životnu silu, a time i živce, krv i ostale dijelove fizičkog organizma. Oni zapravo ne mogu preživjeti bez trajnog snadbjevanja zdravom psihičkom snagom. Za ze­maljskog su čovjeka otrovne one vrste misli koje pripadaju principu ubijanja, kao što su misli mržnje, ljutnje i ogorčenosti. One ne samo da narušavaju dobre odnose njihovog izvora sa njegovom okolinom i bližnjima, već također narušavaju izvornu otpornost bića na bolesti i slabosti u njegovom vlastitom organizmu. Apsolutno prvi uzrok bolesti u organizmu kao i nesretnog odno­sa sa njegovom okolinom nalazi se u svijesti bića u obliku misli. Pogrešna upotreba misli i proizlazeća pogrešna upotreba volje i pogrešno stvaranje, predstavljaju dakle jedini pravi uzrok nesretne sudbine svojeg izvora, bez obzira da li se to ispoljava u obliku rata sa njegovim bližnjima ili kao bolesti u organizmu ili umu. Na taj način svako biće samo postaje najdublji uzrok svoje nesreće ili patnje. Snadbjevajući svoju životnu silu smrtonosnim vrsta­ma misli biće, da toga nije svjesno, postaje svoj vlastiti smrtni neprijatelj. Nije nimalo neobično da će savršeni čovjek budućnosti zadrhtati pri pogledu na današnjeg običnog čovjeka koji u potpunom neznanju sabotira i potkopava svoje normalno doživljavanje života, a istovremeno mrzi i proganja svojeg bližnjeg u slijepom uvjerenju da taj bližnji predstavlja njegovog najljućeg ne­prijatelja, progonitelja i sabotera.

rt immvrtusi i yruznuvjtrjt ZD5

6. POGLAVLJE

Nedovršene strane današnje moderne kulture. Broj 3: Armagedon

Samo se po sebi podrazumijeva da društvo bića koja daju život mnogo-gla-vom biću koje uništava život u vlastitom mentalitetu mora postati svijet tame. Ali, pošto ta bića istovremeno vjeruju da je njihov bližnji taj koji potkopava njihovu sreću i dobrobit, i uslijed toga ugrožava njihov život, čitavo životno područje tih bića postaje, takoreći, svijet demona. Svatko je u ratu sa svaki­me. Oni vjeruju da se na taj način mogu osloboditi tame i stvoriti mirolju­bivo postojanje za kojim ta nesretna bića u svojoj najdubljoj nutrini počinju težiti. Oni uopće ne razumiju da ono što čine svojem bližnjem oni čine sa­mima sebi. Oni čvrsto vjeruju da je njihov spas u razvoju sposobnosti ubi­janja i sakaćenja, vezanja i sputavanja svojeg bližnjeg. Oni nisu svjesni da su svakim sabotiranjem života i dobrobiti bližnjega oni stvorili novu glavu na nagrizajućem životinjskom biću koje uništava život u njihovoj vlastitoj psihi. Oni tako čudovištu kojim žele zagospodariti daju život i snagu putem svojih ubilačkih i nehumanih misli, svoje mržnje i proganjanja bližnjeg. Iz tog vr­hunskog neznanja i praznovjerja proizlazi da društvo takvih bića nikako ne može izgraditi savršenu kulturu mira. Ta demonska kultura predstavlja pot­puni kontrast svjetskoj kulturi dovršenih ljudi ili kraljevstva nebeskog. Kada će čovjek iz budućnosti koji se naviknuo živjeti u svjetskoj kulturi ili u toj mi­roljubivoj dobroj volji koja je bila obećana ljudima na Zemlji i u kojoj svatko voli svakoga, gledati unatrag tisućama godina, on će sa stravom i žmarcima otkriti taj kontrast kraljevstvu nebeskom u našoj današnjoj toliko hvaljenoj modernoj kulturi. On vidi da u toj kulturi milioni ljudi umiru od gladi, u bi­jedi i siromaštvu, dok drugi ljudi žive u obilju ili posjeduju pretjerano fizičko ili materijalno bogatstvo. Neki ljudi žive u luksuznim palačama i okruženi su brojnim slugama. Oni su ponekad previše „istaknuti" da bi se sami oblačili i svlačili. Drugi ljudi žive skitničkim životom u bijednim predgrađima velikih gradova u ruševinama, šupama i kutijama, ili u bilo kakvom odbačenom smeću koje im može pružiti zaklon od vremenskih neprilika i vjetra. Očigledno je za čovjeka iz budućnosti da u upravljanju materijalnim potrepštinama ove kulture ljubav prema bližnjem nema neki utjecaj. Dovršeni ili potpuni čovjek postaje svjedokom još manjeg razumijevanja principa ljubavi prema bližnjem kada on vidi da čovjek, u istoj toj kulturi, smatra najvećom i najvažnijom dužnošću primoravati sve mladiće da se uče ratovanju, da budu uvježbani u korištenju modernih ubilačkih strojeva pomoću kojih oni mogu umnožiti

254 Martinus

sposobnost uništavanja života, vlasništva i kulture svojih bližnjih. Takav rato­boran stav ostavlja duboke tragove. Na tisuće djece izgubilo je svoje roditelje u tim ratnim krvoprolićima i prepuštena su sama sebi. Na tisuće roditelja traže svoju djecu koja su nestala tokom istih krvoprolića. Taj je Armagedon iznjedrio milione invalida koji mogu doživljavati život samo pomoću umjet­nih udova, umjetnih šaka, ruku i nogu. Usprkos tome čovjek uzdiže taj civili­zacijski milje kao „polje slave". U brojnim područjima prevladavajuće kulture koju nazivamo „kršćanstvom" još uvijek se uzdižu i slave bogovi Valhale i njihov krvavi raj. No, unutar tog kršćanstva čovjek nije samo razvio najgeni-jalnije ubilačko oružje i razorna sredstva pomoću kojih on može u potpunosti izbrisati druge nacije, države i narode i njihovu kulturu, on također ovdje ima skrojeni ubilački sustav pomoću kojeg on vjeruje da može provoditi pravdu unutar same države ili nacije. Ovdje on ubija ili likvidira ljude puškama, gil­jotinama, električnim stolicama itd., u ime države ili ,,u ime zakona", pa čak i u ime onoga koji je svojim učenicima rekao : „Vrati mač u svoje korice ; jer tko se mača lača od mača će i poginuti". Za onoga za koga je postalo svakod­nevnim, prirodnim ponašanjem to da bude radije sam razapet nego da drugi pate, naša sadašnja kultura očigledno otkriva prostrana područja nedovršene prirode ili primitivnosti i praznovjerja. Kada iz njegovog carstva, koje još nije od ovoga svijeta, gledamo na današnju kulturu, mi zapravo gledamo u svijet Armagedona, svijet obožavanja Valhale i njegovih bogova. Pored toga došlo je do intenzivnog obožavanja beskrajnog broja zlatnih teleta. Velika se većina ljudi nada da će postati bogati kao Krez i sa prijezirom gledaju na siromašne u štali, koja je u Božičnom evanđelju opisana kao boravište onoga koji je bio put ka svjetlosti. Zbog toga je Armagedon morao doći do Jeruzalema. 1 zbog toga je Armagedon morao sustići svaku kulturu u kojoj su se odgoj, moral i pitanje časti temeljili na zlatu umjesto na ljubavi prema bližnjem, ili na prin­cipu „radije uzimati nego davati". Čovjekovo će se ponašanje prema bližnjem temeljiti na primitivnosti i praznovjerju u onoj mjeri u kojoj mu nedostaje sposobnost da „radije daje nego uzima". I tada on vrlo veselo stupa tamo gdje se anđeli ne usuđuju prići.

rumuivriobi i pruznvvjeijt; ADD

7. POGLAVLJE

"Ne sudi..."

Goreopisani uzvišeni pogled iz budućnosti ne predstavlja pogled na današnju kulturu i ponašanje običnog zemaljskog čovjeka. To je retrospektiva sa najviših vrhunaca potpuno razvijenog čovječanstva. To je pogled na današnju situaciju zemaljskog čovječanstva organski, kozmički iniciranog bića. Upravo sa takvog stupnja svijesti spasitelj svijeta ima pregled iste situacije. Današnja se svjetska kultura javlja takva kakva jest u odnosu na njegovo carstvo i na ono što je Božji cilj ili životna svrha za ljudsko biće. No, ta su bića čija je svijest tako visoko razvijena ili potpuno stvorena na Božju sliku da oni žive u dovršenom ili potpunom ljudskom carstvu, visoko intelektualni i ljubeći suci. Njima je zbog toga dozvoljeno da gledaju na život i postojanje iz Božje vlastite uzvišene perspektive i da na taj način steknu isti stav prema životu i posto­janju poput Boga. Upravo o tome Krist govori kada kaže : "Moj otac i ja smo jedno". Iz te uzvišene perspektive može se vidjeti da se za tu nedovršenu sv­jetsku kulturu ne može kriviti niti jedan zemaljski čovjek. Nedovršeni čovjek nije iskusio put ljubavi koji mu omogućava u svim situacijama da vidi taj put kao jedini pravi i nepogrešivi put ka svjetlosti. On stoga mora tu i tamo, u većoj ili manjoj mjeri, napuštati taj put i tako iskusiti neprohodne, močvarne i blatne terene koji predstavljaju smetnju putu ka svjetlosti za onoga tko ne želi koračati putem ljubavi. No, put ljubavi je ocrtan i postaje činjenica upravo kroz stranputice. Ljudi se danas ne mogu ponašati u skladu sa iskustvima koja nemaju, a koja će kasnije steći. Tamo gdje oni nisu imali nikakvo stvarno iskustvo ili nisu doživjeli činjenice, oni ne mogu imati ispravno znanje. A tamo gdje oni nemaju ispravno znanje oni moraju ispoljavati primitivnost i praznovjerje. Ali, primitivnost i praznovjerje su međutim suvišni djelovi koje Bog još nije isklesao iz kamena ili mramora iz kojega On oblikuje svoje veliko umjetničko djelo - "Čovjeka na svoju sliku". I tko se usuđuje suditi o umjetnikovom djelu dok ga on još nije oslobodio onih dijelova kamena ili mramornog bloka koji ne pripadaju umjetničkom djelu ? Umjetničkim djelom ne postaju suvišni djelovi kamena ili mramora koje umjetnik otki­da i uklanja, već oni dijelovi bloka koje on pažljivo ostavlja. Isto tako Bog ne ostavlja kao nešto trajno ni primitivnost ni praznovjerje, niti pogrešne postupke prema našem bližnjem koje oni uzrokuju, već plemeniti, ljubeći as­pekti njegovog karaktera i ponašanja postaju Božje umjetničko djelo, postaju "čovjek poput Boga i njemu nalik." Prema tome, današnji zemaljski čovjek, uspoređujući svoju vlastitu kulturu i ponašanje sa Božjim dovršenim planom

Martinus

za čovjeka i njegovo ponašanje, može spoznati koliko je budalasto suditi o svojem bližnjem na temelju njegovih nedovršenih ili pogrešnih postupaka. To, međutim, samo može značiti ili ukazivati na to da on još uvijek ne predstavlja dovršeno isklesano umjetničko djelo napravljeno Božjom rukom. Prosuđivati Božje nedovršeno djelo kao dovršeno i predbacivati mu zbog grešaka i mana nije samo isticanje naše vlastite naivnosti ili nedovršenog stanja, već je to također i razapinjanje našeg bližnjeg i uvreda za vječnoga Oca čiji duh još uvijek sjaji i blista "nad vodama" i u čijoj je auri zračenja nama vječno darovan život, mudrost i ljubav.

Martinus

UZROK SUDBINE ZEMALJSKOG ČOVJEKA

Sa danskog na enleski prevela prevela Mary McGovern, Sa engleskog na hrvatski preveo Davorin Grudeti

1. POGLAVLJE

Vjera u Božju osvetu i Božju naklonost

Većini ljudi na Zemlji njihova svakodnevna sudbina predstavlja nedokučiv misterij. Ne razumiju zašto neki ljudi doživljavaju nevjerojatne patnje i poteš­koće, dok je sudbina drugih posuta ružama. Budući da kako nesretna tako i sretna sudbina može početi već u djetinjstvu, sama bića na prvi pogled nisu mogla biti uzrok takve sudbine. Kada se život promatra iz takve perspektive, on postaje jedno veliko "Zašto?"

Religije su pokušale pružiti odgovor na to pitanje. Ljudi su u nesretnoj ili mračnoj sudbini vidjeli kaznu ljutitog Boga ili bogova, a u onoj svijetloj ili sretnoj Božju naklonost odnosno milost. Vjerovanjem u božansku Pro­vidnost čovjek je u toj Providnosti mogao vidjeti tek biće ili bića sa sasvim zemaljskim ljudskim slabostima ili sklonostima, bića koja su mogla osjećati kako bijes tako i želju za kažnjavanjem, osvetoljubivost i potrebu za proga­njanjem.

Posljedica takvog načina razmišljanja bila je ta da je čovjek osjećao da on mora nešto učiniti kako bi udobrovoljio boga ili bogove, te na taj način steći njihovu naklonost i postati jedan od Božjih miljenika. Zbog toga su stare re­ligije pune ceremonija žrtvovanja: čovjek je žrtvovao najbolje od onoga što je imao, pa makar to bila i njegova vlastita djeca.

U Judaizmu, gdje su ljudi toliko napredovali u evoluciji da su vjerovali u jednog Boga kao stvoritelja i održavatelja svega što postoji, ipak nisu otišli da­lje od doživljavanja tog boga kao boga rata i osvete, kojeg se mora obožavati sa strahopoštovanjem.

2 6 0 Martinus

Starozavjetna priča o Abrahamu koji je bio spreman žrtvovati svojeg sina Izaka Gospodinu, ali ga je od toga u zadnji trenutak odvratio anđeo Gospod­nji, pokazuje da neko određeno vrijeme Židovima nije bilo strano razmišlja­nje o ljudskoj žrtvi, iako su kasnije prešli na žrtvovanje životinja.

Krvavo žrtvovanje ljudi i životinja predstavljalo je dio bogoštovlja ti­jekom određenog vremena njihove povijesti kod svih naroda, a žrtvovanje životinja događa se na Zemlji i dan danas. No, jesmo li mi, u našem civilizi­ranom dobu, završili s ljudskim žrtvama? Tako bi trebalo biti, pa ipak je slika ljutitog boga u praznovjernim umovima ljudi još uvijek toliko snažna da je ljudska žrtva najvažnija dogma jedne od velikih svjetskih religija.

2. POGLAVLJE

"Žrtva" i "pomirenje" u Kršćanstvu

U dogmatskom kršćanskom učenju o pomirenju na Isusovo se raspeće gleda kao na nešto što je bilo neophodno kako bi se umirio Bog koji je bijesan na ljude zbog njihovih grijeha. Zahvaljujući toj krvavoj žrtvi Gospodin pokazuje milosrđe i oprašta svakom pojedinom zemaljskom čovjeku njegove grijehe, i to samo ako se on, kajući se, prikloni toj žrtvi i slijepo vjeruje da ga je Krist, u obliku "žrtvenog janjeta", svojom krvlju oslobodio od kazne koja se sastoji od vječnog mučenja u paklu.

Zamislite kakvo je praznovjerje i poganstvo u obliku "Kršćanstva" zavilo veliki dio čovječanstva u duhovnu maglu! No, za to ne možemo nikoga kri­viti. Čovječanstvo nije bilo dovoljno zrelo za viši uvid u to što je pravi uzrok njihove sudbine. To praznovjerje, međutim, ne može nastaviti postojati u re­ligiji koja se temelji na ljubavi. Postupno će zemaljskom čovječanstvu, kako postaje sve humanije i sve više ljubeće prema svojem bližnjem, biti sve teže razumjeti da Bog, kako bi oprostio zemaljskom čovjeku grijehe i poštedio ga kazne, mora kazniti neko drugo biće, i to biće koje je nevino i koje je živjelo apsolutno primjeran život.

Gledište da svi mogu izbjeći kaznu - bez obzira na to koliko su bili zli i grešni - ako u posljednji trenutak prihvate da nevin čovjek preuzme na sebe patnju i kaznu, brojnim današnjim ljudima izgleda poput sadizma.

Nije, stoga, nipošto nerazumljivo da intelektualan i human čovjek vrlo teško može razumjeti da je takva psiha dostojna Boga. Nema smisla otkaziva­ti kažnjavanje onoga tko je kriv samo zato što tu kaznu preuzima netko tko

Uzrok sudbine zemaljskog čovjeka 261

je nevin, jer to neće poučiti prevaranta ili kriminalca na jedan vrlo stvaran način o njegovom grijehu ili prijestupu, i prožeti ga strahom kao opomenom protiv ponavljanja istog.

Kada kazna snađe nevinog, to nimalo ne čini boljim pojedinca kojem je kazna bila namijenjena, već je to samo izvršavanje kazne nad pojedincem. Bilo bi to kažnjavanje radi kažnjavanja i želja od strane Providnosti za kažnja­vanjem i za time da netko pati. To, međutim, nije normalna sudska praksa među ljudima da netko tko je nevin preuzme na sebe kaznu onoga tko je kriv, samo da bi se kazna mogla izvršiti, dok bi onaj tko je kriv kazne bio pošteđen. Jesu li zemaljski suci iznad nebeskog suca?

Nije li to potpuno pogrešan pogled na Božju psihu? Takvo praznovjerje ne može u nedogled puniti crkve i nadahnjivati ljude. Humani i ljubeći čovjek ne može prihvatiti pogled na Boga u kojem je Bog sadist, čudovište ili nenor­malno i bolesno biće.

3. POGLAVLJE

Iskustva patnje

Čovjek razvijene humanosti počinje razumijevati da se uzrok patnji ži­vih bića, kao i mogućnost njihovog nadilaženja, nalazi u psihi samog bića. Može se dogoditi da će neko vrijeme misliti da - ukoliko Bog uopće postoji -on mora biti sve samo ne dobar i ljubeći Bog. Njihov ih humani stav čak može učiniti privremenim ateistima, sve dok ne budu u stanju još dublje razmišljati i analizirati sve što se može pronaći o Božjoj ljubavi u religijama.

A odakle dolazi dobrota koja se nalazi u samome čovjeku, njegova spre­mnost da pomaže, njegova velikodušnost, njegova ljubav itd.? Sve se to razvilo iz iskustava. Ljudi koji su sami prošli kroz poteškoće i patnje najbolje razu­miju druge i najspremniji su pomoći. Oni imaju dovoljnu količinu iskustava koja im omogućava da se užive u patnju dugih, i najbolje znaju kako pomoći. Dakle, njihove dosadašnje patnje nisu bile uzaludne; oni su napredovali kao ljudska bića; mračna je sudbina urodila plodom.

To znači da patnje i poteškoće imaju svoj smisao i svrhu, one, naime, čine ljude humanijima i omogućavaju im razumijevanje onih koji pate i njihovu potrebu da im se pomogne. U tom slučaju patnje nisu kazna već poduka, one potiču evoluciju ka životu koji je ispunjen ljubavlju. Ne postoji kažnjavajući

2 6 2 Martinus

Bog, a još manje Bog koji je bijesan i koji mora biti umiren posebnim žrtvo­vanjem nevinih bića.

Nije li istina da svi ljudi, uključujući i takozvane "nevjernike", u najgorim trenucima nesreće vape ka nepoznatom radi pomoći i oslobođenja? Čak i ži­votinje vape kada se nalaze u opasnosti; instinktivno odašilju neartikuliranu molitvu da im se pomogne. No, ne vjeruju u doktrinu o pomirenju koju ne poznaju, i one zato nisu "spašene".

A što je sa svim onim ljudima tijekom povijesti koji nisu poznavali Kr­šćanstvo, a za koje se smatra da su osuđeni na vječno prokletstvo? Naravno da to nije tako. Je li možda netko vidio da je tko bio oslobođen fizičkih patnji ili poteškoća pomoću molitve za oprost grijeha? Je li netko vidio da su ljudi koji slijepo vjeruju u doktrinu o pomirenju i misle da su "sveti" ili "spašeni" ili Božji miljenici, slobodni od patnji i poteškoća zahvaljujući svojoj vjeri? Ne, oni su pogođeni "zlom" u istoj mjeri kao i ljudi koje oni nazivaju nevjernicima i poganima.

Niti jedan čovjek, bio on "vjernik" ili "poganin", ne biva nekim čudom oslobođen patnji samo zato što je neki drugi čovjek patio za njega ili nju. I koji bi inteligentan čovjek bio sretan da dobije tako lako kupljeno "kraljevstvo nebesko"? Ne bi li u tom slučaju bili "spašeni" upravo oni ljudi koji u sebi ima­ju vrlo malo ljubavi prema bližnjemu koju mogu dati drugima, dok bi ljudi koji vole i koji su spremni pomoći, ali možda nisu "vjernici", bili izgubljeni? U tom bi se slučaju veća ljubav prema bližnjem pronašla u "paklu" nego na "nebu". No, to nije tako. Krist je rekao: "Kraljevstvo je nebesko u vama". On je znao da čovjekove dobre i ljubeće misli i osjećaji koji se odražavaju u dobrim djelima predstavljaju stanje koje se može nazvati "kraljevstvo nebesko". Niti jedno biće ne može "biti spašeno" prisvajanjem dobrih stvari u životu i upo­trebljavajući ih na račun drugih, tako da oni zbog toga pate, bez obzira da li je to Krist ili netko drugi. Upravo je taj "princip zamjene" uglavnom odgovoran za nesreće u današnjem svijetu.

4. POGLAVLJE

Naše vlastito "raspeće"

1st ina je da sve manji broj ljudi danas vjeruje u učenje o pomirenju, no to što dopuštamo da drugi na sebe preuzimaju poteškoće, i što okrivljavamo druge za ono što smo sami krivi predstavlja univerzalan i bitan uzrok svih oblika

Uzrok sudbine zemaljskog čovjeka 2 6 3

ratova koji se danas vode na svijetu. Moramo naučiti uviđati da struktura i zakoni svemira upućuju na nešto posve drugo.

Ne postoji apsolutni "grijeh", a time niti "grijesi" koje treba oprostiti. Da­kako da postoji more patnji i poteškoća, no zašto bi to morao biti rezultat bijesa demonskog Boga? Obzirom da se tvrdi da je Bog stvoritelj tih "grešnih" ljudi, tada i on sam mora imati udjela u njihovom "grijehu". Čista je perverzija mučiti i kažnjavati jadna stvorenja isključivo zato što ona nisu drukčija nego što ih je on sam stvorio.

No Krist, koji je pokazao ljudima kako netko može služiti i pokazivati ljubav u svakoj situaciji, rekao je da je Bog ljubav. On je također rekao: "Uzmi svoj križ i slijedi me". Naš križ je naša patnja. Krist je također rekao da mora­mo proći kroz vlastitu patnju kako bismo mogli doživjeti "jedinstvo s Ocem", koji je ljubav. To se podudara s onime što smo već rekli: ljudi koji su sami pro-živjeli patnje i poteškoće imaju više suosjećanja i žele pomoći drugima. Patnja ili "križ" vode ka ljubavi prema bližnjemu, ka služenju drugima.

No, odakle dolazi "zlo" kao što su ratovi, patnje, kriminal i sve što za ljude predstavlja mračnu sudbinu? Zašto su istinite one riječi Pavla gdje kaže da "dobro koje želimo činiti ne činimo, već zlo koje ne želimo činiti, mi čini­mo"? To se događa zato što se čovjek nalazi usred svojeg vlastitog stvaranja i još uvijek nije "dovršeno" ljudsko biće. Ta "neobična životinja", kako neki znanstvenici nazivaju čovjeka, "neobična" je upravo zato što nije niti prava životinja niti pravo ljudsko biće. On je prijelazno biće koje se nalazi na putu da postane "čovjek poput Boga". Krist je kao spasitelj svijeta ljudima pokazao što to znači biti pravo ljudsko biće koje "sije sjeme u kojem će sve generacije na Zemlji biti blagoslovljene". To sjeme je ljubav prema bližnjem; to je "put, istina i život" za sve ljude.

Budući je zemaljski čovjek potekao iz životinjskog carstva i s obzirom da je još uvijek napola životinja i napola čovjek, sasvim je prirodno da mentalitet džungle još uvijek prevladava u njegovoj svijesti. No, kod njega istovremeno dolazi do izražaja čežnja za mirom i višim manifestacijama stvaralačke snage i intelektualnosti. Životinja u čovjeku odgovorna je za to što oko naših domova moramo imati bodljikavu žicu i ograde, i što moramo imati policiju i sudski sustav. Životinja u čovjeku potiče nacije da se naoružavaju i koriste svoju inteligenciju za stvaranje sve strasnijeg oružja. Životinja u čovjeku je ta koja stvara njegovu mračnu sudbinu.

264 Martinus

5. POGLAVLJE

Sami smo uzrok naše vlastite sudbine

Ali, na koji su način bebe koje, zbog urođenih bolesti ili okruženja bez ljubavi, doživljavaju mračnu sudbinu uzrokovale te patnje? Odgovor na sva pitanja koja se posve prirodno javljaju kada čovjek razmišlja o svojoj vlastitoj sudbini i sudbini drugih, nalazi se prikriven u religijama. Hindusi i budisti govore o karmi i reinkarnaciji; Kršćanstvo kaže da "što šiješ to ćeš i žeti" i "tko se nano­vo ne rodi ne može vidjeti kraljevstvo Božje".

Ista je to istina izrečena na različite načine: da niti jedno živo biće nije nastalo iz ničega, već se preobražavalo tijekom evolucije od nižih ka višim stupnjevima razvoja na kojima može "vidjeti kraljevstvo Božje", i postati jed­no s tim kraljevstvom zahvaljujući svojoj ljubavi prema bližnjem.

Čovjek je razvijao ljubav prema bližnjemu u svojem umu tijekom brojnih života: on mora doživjeti sreću i nesreću, on mora biti netko koga nitko ne cijeni, sve dok ne zagospodari svojim umom i uzdigne se iznad hvale i kritike drugih. Gledano iz perspektive brojnih života, nitko ne pati više od drugih.

Nitko ne može doživljavati nepravdu i nitko ne može činiti nepravdu, budući da svi žanju ono što su posijali. Zbog toga za niti jednu neugodnost koju doživimo ne možemo okrivljavati druge. Nitko ne preuzima na sebe naša loša djela, i mi nikoga ne možemo kriviti za našu sudbinu.

Sami smo uzrok naše vlastite sudbine i možemo, kroz djela koja danas sijemo, žeti svjetliju i sretniju sudbinu u budućnosti, pod uvjetom da uzmemo svoj "križ" i slijedimo Krista, ne mržnjom i osvetom, već opraštanjem i stvara­njem mira. Bog u kojem živimo, i čiji "sveti duh" struji svemirom od elektrona do galaktika, jest ljubav.

Sve sile ili energije u svemiru postoje samo zato da bi predstavljale bla­goslov za živa bića. Tamo gdje ih mi doživljavamo kao "zlo", one su zapravo samo "neugodno dobro" koje nas obogaćuje iskustvima koja nas drže podalje od toga da budemo instrumenti sličnih sila prema svom bližnjem. S takvim će stavom čovjek postupno postati božanstveni instrument onih sila koje ce preobraziti Zemlju u svijet mira.

Martinus

PILAT, KRIST I BARABA

Sa danskog na enleski prevela prevela Mary McGovern, Sa engleskog na hrvatski preveo Davorin Gruden

1. POGLAVLJE

Uskršnje evanđelje i temperament modernog čovjeka

Kao što nam je poznato, Uskrs je blagdan sjećanja na Kristovo raspeće i uskr­snuće, a ti događaji predstavljaju temelj obreda u kršćanskim crkvama na Uskrs širom svijeta. No, uskršnje evanđelje, poput svih ostalih biblijskih evan­đelja i priča, sadrži mnogo veću i dublju poruku od one povijesne.

Uskršnje evanđelje nije tek izvještaj o Isusovom raspeću i ostalim, čisto fizičkim događajima povezanima s njegovom patnjom, koji su se odigrali u Palestini prije 1900 godina. To je ujedno simbol za mentalitet prosječnog, ne­dovršenog civiliziranog čovjeka. Da evanđelje samo po sebi ne predstavlja kozmičku analizu, analizu vječnih principa koji predstavljaju jednu kariku u Božjem stvaranju čovjeka, teško da bi priča o Kristu opstala sve do današnjeg vremena. Mi bismo danas jedva poznavali Isusa iz Nazareta ili Bogoliko ljud­sko biće, Krista.

Uskršnje evanđelje, kao što smo gore spomenuli, predstavlja kozmičku analizu epohe evolucije ljudskog mentaliteta od životinje do čovjeka. S obzi­rom da je ta epoha evolucije znanstvena činjenica, a uskršnje je evanđelje prvi izvještaj o toj činjenici, to evanđelje, u svojoj najdubljoj analizi, predstavlja izraz za nešto vječno.

Uskršnje evanđelje nije samo lijepi izvještaj o čovjeku koji je žrtvovao svoj život kako bi prava istina, Kršćanstvo, mogla biti rođena ili usađena u svjetsku kulturu; to je i izvještaj o svakodnevnoj pojavi u psihi i ponašanju modernog civiliziranog čovjeka. Nimalo nije bitno to što mnogi ne vjeruju da se ikada odigrala Kristova drama na Golgoti, niti da je Isus uopće posto­jao, jer upravo u psihi čovjeka koji iznosi takvu sumnju postoje tri tempe-

7h7

2 6 8 Martinus

ramenta koji predstavljaju najdublje, samo suštinsko otkrivanje Uskršnjeg misterija.

Dakle, čovjek koji poriče Uskršnje evanđelje predstavlja najveći dokaz postojanja nepobitne istine Uskršnjeg misterija. Mi, uslijed toga, nećemo gu­biti vrijeme raspravljajući da li je Isus iz Nazareta postojao ili ne, već ćemo obratiti pozornost na istine koje sadrži i otkriva Uskršnji misterij.

2. POGLAVLJE

Tri uloge u ljudskoj psihi

Čemu smo mi to svjedoci? Svjedoci smo činjenici da nam Uskršnja priča govori o tri velike glavne uloge koje su bile dodijeljene Pilatu, Kristu i Barabi. Sve te tri uloge simboliziraju prosječnu psihu ili mentalitet civiliziranog mo­dernog čovjeka.

Pilatov mentalitet još je uvijek prevladavajući ili vladajući temperament kod modernog civiliziranog čovjeka. Baraba predstavlja životinjski tempera­ment. Taj se temperament sastoji od svih misli koje vode ka mržnji i osveti, nasilju i ubojstvu, pljačkanju, lažima i klevetanju, ka žalosti, nesreći i bijedi.

Krist je, s druge strane, predstavnik svih onih misli koje sadrže ljubav, nesebičnost i radost u služenju drugima.

Kristov mentalitet poništava svako neprijateljstvo opraštanjem i prija­teljstvom. Sve što spada pod pojmove "humanost" ili "stvaranje mira, radosti i blagoslova za sve sa čime netko dođe u dodir" istovjetno je s Kristovim mentalitetom.

Ta su tri oblika mentaliteta prisutna u svakom pojedinom čovjeku koji još nije postao potpuno razvijeno ljudsko biće. Odnos Kristovog mentaliteta i mentaliteta Barabe koji se očituju kod civiliziranog čovjeka određuje Pilatov mentalitet. To je mentalitet koji je jednim dijelom nadišao mentalitet Barabe, ali još uvijek nije došao do Kristovog mentaliteta, iako donekle simpatizira taj temperament i jako bi volio imati udjela u kažnjavanju i pogubljenju menta­liteta Barabe.

Pilat, Krist i Baraba z o v

3. POGLAVLJE

Pilatov mentalitet kao prevladavajući temperament

Kao što je rimski upravitelj Palestine Pilat bio suočen s Kristovim mentalite­tom i mentalitetom Barabe u obliku dva čovjeka, dakle Krista i Barabe, izme­đu kojih je trebao presuditi, tako je i civilizirani čovjek dnevno mnogo puta suočen s ta dva temperamenta u vlastitoj psihi, i mora presuditi između njih. Pilatov mentalitet predstavlja njegov normalan mentalitet; to je njegov domi­nantan temperament. Zbog tog temperamenta on sudi nad samim sobom. S tim temperamentom on mora osuditi na smrt Barabu ili Krista koji se nalaze u njegovom vlastitom biću. Kroz Pilatov mentalitet vjerojatno osjeća da u vla­stitom biću treba usmrtiti Barabu a ne Krista, no on se, poput Pilata, rimskog upravitelja u Palestini, boji javnog mišljenja. Tako se u brojnim prilikama ne usuđuje u svojem biću osloboditi Krista, već radije oslobađa Barabu.

Pitanje "Što je istina" ili "Što je pravo rješenje u životu : Kristov mentalitet ili mentalitet Barabe?" još uvijek izaziva kolebanje u Pilatovom temperamen­tu civiliziranog čovjeka na potpuno isti način kao i u psihi rimskog upravi­telja. Znao je da Rimljani imaju svoje shvaćanje istine, dok židovski svećenici i pismoznanci imaju svoje. A sada je bio suočen s Kristom koji je tvrdio da je jedno sa samom istinom. Stoga općepoznato pitanje upućeno Isusu - "Što je istina?" - zapravo nije bilo pitanje, već prije izraz neke vrste ironije koja se rodila iz sumnje koju je on sasvim prirodno osjećao, sumnje proistekle iz svih tih vrlo različitih opažanja iste istine.

No, posve je jasno uočavao da su židovski pismoznanci i svećenici pro­ganjali Isusa više zbog netolerancije nego zbog prave ljubavi prema istini, kao i da se tu, u stvari, uopće nije postavljalo pitanje što je istina. Radilo se isklju­čivo o tome da se ukloni s puta taj konkurent za naklonost ljudi. Kad bi mu dopustili da živi, njegovo bi duhovno svjetlo ubrzo zasjenilo duhovno svjetlo svećenika i starih tradicija. Previše bi postali očigledni nesavršenstvo i nedo­staci koji su postojali u njihovom svjetlu. Ljudi bi ubrzo stali slijediti Isusa i prihvatili bi novu svjetlost, dok bi svećenici izgubili svoj autoritet i moć, a isto tako i izvor prihoda. Zato su oni, dok su još imali položaj i moć nad ljudima zahvaljujući obmanama i lažima, poticali mnoštvo da zahtijeva da se umjesto Krista oslobodi lopov Baraba. Dakako da oslobađanje lopova ne bi nikada moglo ugroziti položaj ili život svećenika. A budući da se ovdje tako očigledno radilo o očuvanju tih stvari, posve ignorirajući što je istinito i pravedno, mo­žemo razumjeti zašto su se svećenici i pismoznanci žestoko borili, i to na tako primitivan i prljav način, da oslobode lopova i da pogube nevinog čovjeka.

Z/U Martinus

4. POGLAVLJE

Pilatova dobra volja

Pilat je jasno prepoznao njihov stav. Zbog toga je učinio sve što je mogao kako bi privolio svečenike da na tu situaciju gledaju drukčije. Govorio je masi: "Ja ne nalazim krivice na ovom čovjeku". Međutim, kada su ljudi, predvođeni svećenicima, počeli prijetiti i ponovno vikati: "Oslobodi Barabu!" Pilat je u njima pokušao pobuditi samilost prema Isusu. Dao ga je bičevati i mučiti, pa je ponovno tog krvavog, polumrtvog mladog čovjeka doveo pred gomilu i rekao: "Evo čovjeka".

No, ta gomila, zaslijepljena i zavedena od svećenika, nije imala samilosti. Još su snažnije vikali da žele da se oslobodi Baraba, a Isus da se pogubi. A sve­ćenici su počeli prijetiti Pilatu, vičući: "Ako ne oslobodiš Barabu i ne pogubiš tog buntovnika koji sebe naziva "Kraljem Židova", nisi Cezarov prijatelj. Mi imamo samo jednoga kralja, a to je rimski car. U protivnom, prijavit ćemo te najvišem autoritetu". Sada se Pilat uplašio. Već su se prije žalili Cezaru na nje­ga. On je sada shvatio da je u opasnosti, i da je njegov položaj ugrožen. Stoga je oslobodio Barabu, a Isusa osudio na smrt samo da bi spasio vlastitu kožu. Brojni su ljudi čak i dan danas ljuti na Pilata. No, on zapravo nije bio ništa gori niti ništa bolji od svih ostalih nedovršenih civiliziranih ljudi. Njegovo nam ponašanje pokazuje mentalitet prosječnog civiliziranog čovjeka, ne samo u Palestini prije 1900 godina, već i ponašanje današnjeg prosječnog civilizira­nog čovjeka usred modernog znanstveno naprednog svijeta 20. stoljeća.

Suvremeni je nedovršeni civilizirani čovjek isto tako neodlučan u izboru između mentaliteta Barabe i Kristovog mentaliteta u svojem vlastitom tem­peramentu. Taj oklijevajući Pilatov mentalitet postojat će sve dok na Zemlji postoji i jedan čovjek koji se nije potpuno razvio i koji nije postao "čovjek poput Boga".

5. POGLAVLJE

Kompromisna rješenja

Svaki je čovjek u današnjoj prevladavajućoj svjetskoj kulturi mnogo puta na dan suočen s istom situacijom kao i Pilat. Mora razmišljati o svemu i svače­mu; mora donositi odluke u ovom ili onom smjeru. Pritom niti jedna od tih

Pilat, Krist i Baraba 2 7 1

odluka nije izvan principa "Barabe i Krista". Svatko mora, u bilo kojoj situaciji, osloboditi ili Barabin temperament ili Kristov temperament. Ovdje vidimo kako pokušavaju naći kompromise. Oni savršeno dobro znaju da bi trebali osloboditi Kristov temperament, no to oslobađanje može utjecati na njihov položaj i ugled, štoviše može ugroziti njihovo ekonomsko stanje ili izvor pri­hoda. I uslijed toga, poput Pilata, čovjek se uplaši i oslobađa Barabin tempe­rament, a zatvara i pogubljuje Kristov mentalitet u samome sebi.

6. POGLAVLJE

Strah od mišljenja "drugih"

Također postoje brojni ljudi koji jako simpatiziraju Kristovu svijest i vole slu­šati mudre riječi, proučavati knjige i časopise koji, pored ovlaštenih knjiga i publikacija, govore ili raspravljaju o velikim životnim istinama. No, iako im ta nova izdanja više odgovaraju od onih ovlaštenih za koje osjećaju da su posve zastarjela, a time i nezadovoljavajuća, ti ljudi imaju nešto zajedničko s Niko-demom, a to je činjenica da i oni posjećuju Isusa samo noću. To znači da se ne usuđuju otvoreno priznati da njihovo opažanje života odstupa od religije ili opažanja života stada ili većine ljudi. Oni se, dakle, u tajnosti bave tim svojim novim područjem interesa. Čuvaju svoj izvor u tajnosti, dok se otvoreno ili javno pretvaraju da ništa ne znaju o tom biću ili njegovom učenju. A pona­šanje na koje se upućuje u toj novoj mudrosti ili podučavanju, i koje su oni već počeli primjenjivati kod kuće ili u tajnosti, u cijelosti izdaju kada se nađu među stranim ljudima.

Oni su, na primjer, kod kuće vegetarijanci i tamo jedu isključivo vegetari­jansku hranu, i doista bi voljeli živjeti samo na takvoj prehrani, no ne usuđuju se to priznati svojem uobičajenom krugu poznanika. Zbog toga poriču vege­tarijanstvo kada jedu van kuće. Isto tako, priređuju li večernje zabave u svo­jem domu, tada je meso glavni dio njihovog obroka. Na taj način oslobađaju Barabin temperament u vlastitom biću, a zatvaraju ili pogubljuju dio Kristo­vog temperamenta, osim što zavaravaju svoj krug poznanika. Održavaju vezu s tim krugom na lažnoj osnovi. Zahvaljujući tom pretvaranju njihov krug pri­jatelja i poznanika vjeruje da oni dijele njihovo opažanje života i ponašanje.

Martinus

7. POGLAVLJE

Nikodemov i Pilatov mentalitet

Uzrok tome je isključivo strah što će o njima misliti njihovi poznanici. Oni se boje da će ih drugi podcjenjivati ukoliko oslobode Krista umjesto Barabe, od­bijajući životinjsku hranu u korist vegetarijanske hrane. I ovdje se Nikodem, koji je inače tako zainteresiran i vrijedan, pretvara u Pilata.

Ne oslobađa netko Barabu a pogubljuje Kristov temperament u sebi samo po pitanju vegetarijanske prehrane. Tko se među tim ljudima svojim prijate­ljima usuđuje priznati da vjeruje u reinkarnaciju i u promjene koje takvo opa­žanje života i ponašanje u sebi sadrži? Zar pritom on ne riskira da ga obilježe kao budalastog, kao fanatika ili ekscentrika, što ovdje znači kao nekoga tko je malo čudan, ako otvoreno prizna nešto slično?

Čovjek se, dakle, boji prezira; boji se gubitka prijatelja; boji se mišljenja gomile ili tkz."javnog mnijenja". I tako na temelju tog straha od suprotstavlja­nja mišljenju gomile ili mase, što se uvijek manifestira u obliku uzvika "Oslo­bodi Barabu", čovjek si dopušta da bude zaveden sakaćenjem ili pogubljenjem Kristovog temperamenta u samomu sebi, dok istovremeno oslobađa Barabu, što znači lopova ili ubojicu u vlastitom biću. I dobro koje bismo u mnogim situacijama željeli činiti, mi ne činimo; već zlo koje ne želimo činiti, to činimo. Čovjek jede meso, odobrava oružanu obranu, glasa za vojnu akciju, postaje borac za slobodu, a u danoj situaciji i saboter, član podzemnog pokreta i ubo­jica, on je suglasan s glasanjem za uvođenje smrtne kazne i ostalih fatalnih i destruktivnih mjera, iako je bio kršten, a time svečano posvećen u način ži­vota u ime onoga koji je rekao: "Vrati mač u svoje korice, jer tko se mača laća od mača će i poginuti".

8. POGLAVLJE

Ozbiljna situacija modernog Pilata

Pritom ne samo da se manifestira Barabin temperament, već se on ponekad slavi i nagrađuje u svakodnevnom životu, kao što se slavi u poeziji, filmovima i romanima. Nikoga se za to ne može okriviti. To se događa isključivo zato što čovjek vjeruje da je to jedini istinski i ispravan način da se sačuva vlastiti život, položaj i čast. Kada netko ne zna ništa bolje, on se naravno ne može po-

Filat, Krist i baraoa 273

našati na neki drugi način. Čovjek ne može djelovati u skladu sa znanjem koje ne posjeduje. Zbog toga je Krist na križu molio za svoje pogubitelje i rekao: "Oče, oprosti im jer ne znaju što čine".

Prosječan civilizirani čovjek nije toliko napredovao u razvoju da bi mo­gao osloboditi Krista u situacijama gdje mu to oslobađanje može prouzročiti neugodnosti ili ga čak može koštati vlastitog života. U takvoj situaciji on, po­put Pilata, postaje nepravedni sudac i oslobađa lopova ili ubojicu u samome sebi, a zatvara i pogubljuje u većoj ili manjoj mjeri Kristoliko biće u vlastitom mentalitetu ili ponašanju.

Time si civilizirani moderni čovjek ne može navući veći fijasko ili goru sudbinu. Može doduše, poput Pilata, spasiti svoj fizički položaj i trenutnu do­brobit; oprati ruke i prebaciti krivicu na druge, no to ne mijenja kozmičku ozbiljnost situacije za tog modernog Pilata. Nepravedna odluka da oslobodi lopova ili Barabu umjesto Krista u svojem biću, prije ili kasnije razbit će mu se o glavu. U situacijama kada čovjek oslobađa Barabu u svojem biću on - ra­zumljivo - postaje Baraba, i samim time u većoj ili manjoj mjeri onaj koji pro­ganja svojeg bližnjeg, isto kao što, u situacijama kada čovjek oslobađa Krista u svojem biću, on postaje Krist. To znači da Pilatov temperament, a to je način postojanja modernog civiliziranog čovjeka, ne predstavlja najveću sreću ili krajnji cilj Božjeg plana ili namjere za ljudsko biće. Čovjek je vođen ka tome da postane Pilat, što je isto što i biti vođen ka tome da se postane sudac koji mora presuditi između Krista i Barabe, kako bi doživio što to znači suditi ne­pravedno, što znači osloboditi Barabu umjesto Krista u vlastitom biću.

9. POGLAVLJE

Manifestacija Kristovog mentaliteta vodi ka "raspeću" ali i ka "uskrsnuću"

Ukoliko netko sumnja u Kristov mentalitet u svojem biću, uvjeren da se može spasiti samo oslobađanjem lopova ili Barabe zato što od toga trenutno može imati koristi, dovoljno je da pogleda svjetsku kulturu koja je, dakako, proizvod Pilatovog mentaliteta. Zar ovdje nije uobičajeno oslobađati Barabu? Upotreba nasilja i sile, stvaranje atomskih i hidrogenskih bombi pomoću kojih čovjek može u sekundi uništiti milijune svojih bližnjih, bogaćenje na račun znoja i suza, propasti i ponižavanja drugih ljudi - sve to nema ništa zajedničkog s ma­nifestacijom Kristovog mentaliteta koji je bio karakteristika onoga koji je bio

274 Martinus

rođen kao najsiromašniji među zemaljskim ljudima u štali u Betlehemu, koji je bio položen u jasle i koji je, kada je odrastao, rekao: "Blaženije je davati nego primati","Ljubite svoje neprijatelje, blagoslivljajte one koji vas proklinju, činite dobro onima koji vas mrze i molite se za one koji vas bezobzirno iskorištavaju i proganjaju..." koji se molio za svoje neprijatelje: "Oče, oprosti im jer ne znaju što čine". Onaj tko ne oslobađa Krista u svojem temperamentu oslobađa Bara­bu. On postaje, u takvoj situaciji, u većoj ili manjoj mjeri Baraba, izvor nesreće i žalosti za svojeg bližnjeg.

Istina je da oslobađanje Krista u vlastitom temperamentu najprije vodi ka raspeću, no nakon tog raspeća neizbježno slijedi jutro uskrsnuća. Onaj tko uvijek oslobađa Kristov temperament u svojoj svijesti i ponašanju postaje očišćen od nižih, životinjskih vibracija koje predstavljaju nepremostivu pre­preku za postizanje jedinstva s Bogom, za postizanje kozmičke svijesti. Postoji li uopće takva svijest? Da, takva će svijest postupno postati stvarna činjenica za sve zemaljske ljude, u skladu s njihovom evolucijom.

10. POGLAVLJE

"Uskrsnuće" ili "veliko rođenje"

Biti jedno s Bogom isto je što i biti prožet ili ispunjen onime što Biblija naziva "Sveti duh". Sveti duh je isto što i Božja svijest, Božje znanje o svemiru, Božje znanje o vječnom životu živih bića, Božje očitovanje ljubavi koja je osnovni ton svemira i u kojoj se odvija svako stvaranje. Čovjek koji se postupno naučio oslobađati Krista umjesto Barabe u situacijama gdje mu je teško znati kako se treba ponašati može, kao što je već bilo rečeno, uistinu izgubiti i u najgorem slučaju umrijeti na križu, no njegova je smrt put ka uskrsnuću iz zone mrtvih. Božja svijest ulazi u srce i mozak takvog čovjeka, u njegovu krv i meso. A zra­čenje njegovog sjajnog postojanja uklanja kamen sa groba. I u tom blještavom zračenju pobjedonosni sin Božji ustaje pred svojim krvnicima koji, suočeni s tim božanstvenim svjetlom, moraju pasti na tlo. A posvuda odjekuje glas uskrslog sina Božjeg: "Ja sam uskrsnuće i život; onaj tko vjeruje u mene, iako mrtav, živjet će". To je veliko rođenje koje omogućuje da se čovjek pojavi na "Božju sliku". To je suštinska objava Uskršnjeg misterija.

Martinus

SVJETSKE RELIGIJE I SVJETSKI POLITIČARI

Sa danskog na enlcski prevela prevela Mary McGovern, Sa engleskog na hrvatski preveo Davorili Grudetl

1. POGLAVLJE

Misterij svakodnevnog života

Za veliku većinu ljudi na svijetu svakodnevni je život misterij. On obiluje ogromnim brojem zagonetki. No, nije samo postojanje tih zagonetki ono što uzrokuje tako mnogo muke i patnje; to je ujedno i pokušaj mnogih ljudi da ponude rješenja za te zagonetke, rješenja koja su ponekad potpuno pogrešna. Ta su pogrešna rješenja u brojnim slučajevima ljude odvela u propast jer su ih oni, u dobroj vjeri, primijenili u svojim životima i djelovali u skladu s njima. Zbog toga je njihovo svakodnevno ponašanje postalo pogrešno. Drugim rije­čima, ti su ljudi jednostavno zastranili, što ovdje znači da se ponašaju na način da, premda nesvjesno, stvaraju u svojem svakodnevnom životu veću ili manju patnju ili nesretnu sudbinu, ovisno o stupnju i prirodi zastranjivanja. Zastra­njivanje ljudi ili njihovo pogrešno ponašanje postaje očigledno kroz sve veće ili manje ratove koje je prouzrokovalo njihovo ponašanje, između pojedinaca i između nacija i država. Bili smo svjedoci ratova i revolucija s mučenjem i ko­morama smrti, sakaćenjima i beskrajnim pogubljenjima, štoviše bili smo svje­doci ovlaštenih ubijanja u tim slučajevima. Što možemo misliti o uništenju Hirošime i Nagasakija gdje je ubijeno na tisuće ljudi, a da ne spominjemo one koji su postali doživotni invalidi, koji su bili upropašteni i ostali bez domova? Što možemo misliti o svima onima koji su rođeni u obiteljima siromašnih roditelja, usred velike prljavštine i primitivnosti, koji doživljavaju nesretnu ili mučnu sudbinu sve do svoje smrti, dok se drugi ljudi rađaju u posve suprot­nim uvjetima, čiji roditelji žive u bogatstvu, luksuzu i blagostanju? Zašto neki ljudi nemaju kamo položiti svoju glavu, dok drugi posjeduju ogromno bogat­stvo i multimilijunaši su? Zašto ljudi neprestano moraju povećavati bolnice i

2 7 9

280 Martinus

graditi nove usprkos neumornom radu liječnika i znanstvenika na uklanjanju bezbrojnih bolesti koje muče čovječanstvo? Zašto se ne smanjuje broj bolesti? Čemu svi ti destruktivni i smrtonosni ratovi koji muče čovječanstvo i koji ži­vot pretvaraju u epohu Sudnjeg dana ili Armagedona? Nije nimalo neobično što život zemaljskim ljudima predstavlja misterij.

2. POGLAVLJE

Čemu ratovi, Armagedon i patnje?

Kada je u pitanju misterij svakodnevnog života, najtemeljitija potraga čovje­čanstva jest ona za rješenjem misterija života. Na vrlo primitivnim ili ne-intelektualnim stupnjevima razvoja čovječanstva to rješenje ne predstavlja nikakav problem. Njihovim shvaćanjem života još uvijek gotovo u potpunosti upravlja njihov instinkt. Sposobnost instinkta predstavlja organski automati­zam koji održava njihov život sve dok toliko ne uznapreduju u evoluciji da se razvija njihova sposobnost inteligencije, dok njihova sposobnost instinkta postaje manje ili više latentna.

Upravo sposobnost instinkta stopostotno podržava život biljaka, isto kao što u velikoj mjeri podržava život životinja. Ta sposobnost, osim toga, po­država sve automatske funkcije u organizmima živih bića. Kao što smo već spomenuli, sposobnost je to koja automatski podržava religiozne osjećaje kod još uvijek neintelektualnog čovjeka. Ti su osjećaji istovjetni sposobnosti pri­vremenog osjećanja tijekom neintelektualnih stupnjeva razvoja, sve dok se ne postignu viši i moćniji oblici života od života zemaljskog čovjeka.

Za te se više oblike života ili bića vjerovalo da vladaju nad silama pri­rode, a zapravo i nad ljudima. Dok im je instinkt omogućavao da postanu svjesni postojanja viših oblika života ili bića, nije im mogao pokazati kako su ta viša bića izgledala, ili kakav je bio njihov život. Mogli su samo smatrati da je oblik života tih viših bića sličan njihovom obliku života. Zbog toga su smatrali da su ta bića poput njih. Pretpostavljali su da su ta viša bića tako­đer živjela u ratu i sukobima poput ljudi. Pretpostavljali su da među njima ima zlih i dobrih bića, kao i među ljudima. Iz tih shvaćanja o višim oblicima života ili bića potječu pojmovi "bogovi" i "demoni". Bogovi su bili dobra bića, a demoni su bili zla bića kojih se čovjek trebao bojati obzirom da su bili moćniji od ljudskih bića. Trebalo je , dakle, steći naklonost dobrih bića ili bogova. A iz toga je shvaćanja proizašla predodžba i stav prema "Provid­

nosti". Ta je predodžba i taj stav postalo ono što danas nazivamo "štovanje Boga".

Predodžba o Bogu postala je kamen temeljac za čovjekovo poimanje mo­rala. Iz tog su morala proizašli zakoni za njihovo ponašanje. S obzirom da se to ponašanje temeljilo na predodžbi o Bogu moralo je biti više ili manje nesavršeno, sukladno tomu koliko je njihovo shvaćanje o Bogu bilo manje ili više nesavršeno. Kako je predodžba o Bogu mogla biti nesavršena kada je u ljudskom umu nastala automatski, iz njegovog instinkta? Sve su automatske funkcije u organizmu bića nastale iz sposobnosti instinkta, i obično su u ne­pogrešivom skladu sa stvarnošću. To je istina, ali moramo imati na umu da sposobnost instinkta nije stvorila potpunu predodžbu o Bogu. Ona je kod bića samo stvorila osjećaj da Providnost ili Bog postoji, ali ne i to kako Bog izgleda. Taj je aspekt predodžbe o Bogu stvorila još uvijek vrlo primitivna, nesavršena ili neintelektualna sposobnost zamišljanja, a to je sposobnost čiji rezultati nisu niti intelektualni niti intuitivni. Dakle, te su zamisli o Bogu koje je biće stvorilo pomoću te sposobnosti neintelektualne, pa stoga u većoj ili manjoj mjeri nestvarne.

Dakle, te su predodžbe o Bogu i proizlazeći moral i ponašanje bili teme­ljeni na manje ili više nestvarnim ili lažnim zamislima u odnosu na apsolutno stvarnu ili kozmičku istinu, odnosno rješenje misterija života. To se u cijelosti nalazi izvan čovjekove sposobnosti doživljavanja života koja proizlazi iz nje­govog instinkta i mašte.

Njihovo je shvaćanje morala proizašlo iz njihove najdublje predodžbe o postojanju viših bića, "bogova" i "demona". Ovo instinktivno shvaćanje o postojanju viših bića danas nazivamo "religiozno vjerovanje". Vjerovanje predstavlja zvijezdu vodilju morala i ponašanja svih naroda sve dok su oni uglavnom neintelektualni, primorani temeljiti život na svojim sposobnostima instinkta, teže i mašte.

Tako možemo uočiti da su ljudi na primitivnim ili neintelektualnim stupnjevima evolucije poput životinja, vođeni svojim instinktom. Razlika je jedino u tome što su životinje nesvjesne tog vodstva. One nisu vođene od strane religioznog vjerovanja. Njihov ih instinkt primorava da čine ono što je za njih od životne važnosti.

Ljudi su, međutim, razvili sposobnost razmišljanja tako da mogu obli­kovati shvaćanja o životu, iako su ta shvaćanja na primitivnim stupnjevima razvoja prilično neintelektualna, dakle manje ili više pogrešna. Upravo nam ta pogrešna shvaćanja ukazuju na njihovu primitivnost ili nedovršeni stupanj razvoja. Stvarno istinito u životima tih bića bilo je samo njihovo instinktivno shvaćanje o postojanju više sile. Manje ili više neistinita bila su shvaćanja ili

zez martinus

opisi koje je stvorila njihova neintelektualna sposobnost zamišljanja o pojavi i svakodnevnom životu tih viših sila u obliku bogova i demona. Naravno da oni nisu mogli zamisliti da se svakodnevni život tih viših bića razlikovao od njihovog vlastitog, osim što je njihov život predstavljao ostvarenje svih njiho­vih snova koje oni nisu mogli ostvariti u vlastitom životu.

Na taj je način nastao ideal prema kojem su ljudi mogli usklađivati svoje živote. Taj je ideal, dakako, uzdizao princip ubijanja, budući je to vladajući životni princip u životinjskom carstvu, a taj aspekt mentaliteta nedovršenog čovjeka nazivamo "životinjskim" u čovjeku. Dobar primjer tog čovjekovog idealiziranja principa ubijanja nalazimo u našoj nordijskoj mitologiji u kojoj je najviši ideal bio ubiti i biti ubijen. U protivnom, čovjek nije mogao doći u "Valhalu" ili "raj". Ljudi su živjeli usred međusobnog rata, krađe, pljačke, ubija­nja i ugnjetavanja; i što je netko bio veći junak u tom smislu, tim je bio u većoj naklonosti bogova. Naravno daje takvo ubilačko postojanje stvaralo mnoštvo patnje. Kako su te patnje stvorile humanost u ljudima, što zapravo znači spo­sobnost osjećanja simpatije ili ljubavi, sva ta ubijanja i to ubilačko ponašanje počeli su vrijeđati to novo stanje osjećaja tih bića. Tako su počeli zamišljati nove ideale koji su bolje odgovarali njihovoj početnoj sposobnosti simpatije ili ljubavi prema bližnjem. Te su nove zamisli pretočene u nove zakone koje su propovijedali spasitelji svijeta, i tako su nastale takozvane svjetske religije.

Ovdje na Zapadu postala je dominantna Kršćanska svjetska religija. U toj svjetskoj religiji ideal ljubavi nije ništa manji od toga da čovjek treba ljubiti Boga više od svega, a bližnjega svoga kao samoga sebe. Nadalje, on nalaže da čovjek treba oprostiti svojem bližnjemu ne samo sedam puta na dan, već sedamdeset sedam puta na dan. Što god čovjek želi da drugi njemu čine, to on prvo mora učiniti njima. Vrati mač u svoje korice, jer tko se mača laća, od mača će i poginuti.

No, pridržavaju li se svi ljudi na Zapadu striktno tih ideala? Naravno da ne. S obzirom da je ispunjavanje tih ideala apsolutni preduvjet za stvaranje pravog ili apsolutnog mira na Zemlji gdje više neće postojati svi ti ratovi, ma­sakri, krađa, pljačka i ugnjetavanje, pogubljenja, mržnja i osveta nije nimalo neobično da ljudi, iako se nazivaju "kršćanima", žive u ratu, Armagedonu i patnji.

283

3. POGLAVLJE

Čovjekovo nerazumijevanje kršćanskih ideala

Zašto sljedbenici kršćanske religije ne žive u skladu s propisanim idealima vlastite religije? Kako je to moguće da su do sada takozvani "kršćanski naro­di" bili najvještiji ratnici na svijetu? Zašto oni ne vole svoje bližnje kao same sebe? Zašto oni ne čine drugim ljudima ono što bi voljeli da drugi njima čine? Zašto se ne pridržavaju zapovijedi da vrate mač u svoje korice nego, naprotiv, ne koriste samo mač, već su time što su zagospodarili atomskim silama, mi­lijunima i milijunima puta umnožili svoju sposobnost ubijanja, uništavanja i sakaćenja? Zašto je sve više i više praznih sjedala tijekom misa u kršćanskim crkvama? Zašto sve više i više ljudi postaju materijalisti ili bezbožnici? Zašto ljudi ne čine sve što je u njihovoj moći kako bi ispunili kršćanske ideale pu­tem kojih bi postigli apsolutni mir za kojim svi čeznu? Kako bismo razumjeli čovjekovu situaciju, moramo se vratiti natrag u prošlost i baciti kratak pogled na mentalitet onih ljudi kojima su bili dani kršćanski ideali.

Kakav je bio mentalitet tih ljudi prije negoli su im se počeli propovijedati kršćanski ideali? Bio je takve prirode da oni nisu mogli u punom obujmu prihvatiti te uzvišene ideale. Pomoću svojeg religioznog instinkta oni su bili svjesni da postoje viša bića od čovjeka, i isto tako mogli su prihvatiti postoja­nje svemogućeg Boga. Bilo im je to lako prihvatiti. Ovdje im je njihov instinkt bio od pomoći i poticao je njihovu čvrstu vjeru u jednog svemogućeg Boga; a obzirom da su bili umorni od ubilačke religije Valhale bili su donekle pri­jemčivi za humanost ili ljubav prema bližnjemu koje su propisivali kršćanski ideali. No, vidjeli smo da nisu bili u stanju živjeti u skladu s tim idealima. Nisu mogli voljeti svoje bližnje kao same sebe, niti su se mogli suzdržati od upli-tanja u ratove ili ubijanje. Naposljetku su prestali vjerovati u te ideale. Nakon toga, oblikovali su shvaćanje da ljudi ne mogu ispuniti te ideale. Mogao ih je ispuniti jedino spasitelj svijeta, Krist. Potom su počeli tumačiti ili oblikovati te ideale na način da bolje odgovaraju ponašanju koje su oni mogli ostvariti. Izmislili su shvaćanje o "oprostu grijeha" koji su mogli zadobiti Isusovim ras­pećem, smatrajući da je to bila kazna za grijehe ljudi koju je na sebe preuzeo spasitelj svijeta, tj. nevino biće. Moleći se za milost pokajnici su mogli biti oslobođeni od posljedica zla koje su počinili.

Naravno da takvo preoblikovanje kršćanskih ideala nije u bitnoj mjeri moglo potaknuti ljude da napuste ubilačke ideale iz prošlosti. Tako su u ne­kim situacijama blagoslovili rat, njegovo ubilačko oružje i paklene strojeve. Zbog toga se današnji svijet nalazi usred rata i pokolja, religioznog kaosa i

bezbožnosti Armagedona. Ali, to u stvari nije ništa drugo nego ispunjenje Kristovog proročanstva o "Sudnjem danu".

4. POGLAVLJE

Što epoha Sudnjeg dana zapravo znači

Koji je smisao te epohe Sudnjeg dana koju je svijet upoznao u obliku ratova i revolucija dvadesetog stoljeća? Kakav je to bio užas kojem smo svjedočili tije­kom Drugog svjetskog rata: osvajački ratovi, koncentracijski kampovi s mu­čenjima i plinskim komorama, izgladnjivanje i ostali procesi vrhunskog užasa i rasnog proganjanja bespomoćnih ljudi, djece i odraslih, starih i mladih? Nije li to bilo potpuno ignoriranje kozmičkih, kršćanskih ideala u obliku epohe Sudnjega dana? Nije li to predstavljalo vrhunac kršenja tih istih božanstvenih ideala? U dvadesetom stoljeću zemaljskim se ljudima razotkrio svijet kulmi-nirajućeg "antikršćanstva". Bila je to demonstracija u materiji, krvi i mesu, što se događa u svijetu visoko inteligentnih ljudi koji ne koriste svoje sposobnosti kako bi ostvarivali kršćanske ideale na način kako ih je propovijedao spasitelj svijeta već, naprotiv, koriste svoje sposobnosti kako bi kršili upravo te najvi­še kozmičke životne ideale. Ne provodeći u djelo te ideale niti jedno biće ne može doživjeti apsolutno stvarni život koji je istovjetan vječnom miru i pro-izlazećoj sreći i blaženstvu.

Zašto kršćanski ideali nisu uspjeli spriječiti čovječanstvo od uplitanja u to antikršćanstvo, to stanje Sudnjega dana ili pakla? Oni to nisu mogli zato jer njihova namjera i nije bila da spriječe tu epohu Sudnjega dana ili antikršćan­stva u našem stoljeću.

Istina je da su kršćanski ideali bili dani čovječanstvu gotovo prije dvije tisuće godina, no kao što fizički ili materijalni svijet ne može postati plodan isključivo zahvaljujući suncu, tako i mentalno ili duhovno područje čovječan­stva ne može postati plodno i živo samo zahvaljujući mentalnom ili duhov­nom suncu; sunce samo po sebi pretvara kontinente u pustinje. Isto kao što se fizičkom tlu moraju osigurati hranjive tvari i voda da bi, zajedno s toplinom i svjetlošću sunca, stvorilo plodne biljke, životinjski i ljudski život, tako i men­talno ili duhovno tlo čovječanstva mora biti obogaćeno vodom i hranjivim tvarima zajedno s mentalnim ili duhovnim suncem, a to je najviša mudrost ili kozmička znanost, kako bi moglo dovesti do doista savršenog rasta i snage,

koji predstavljaju kozmičku svijest i pretvaraju svoj izvor u savršenog "čovje­ka poput Boga i njemu nalik".

Mentalitet čovječanstva ne može se promijeniti samo duhovnim vod­stvom. Da bi to vodstvo imalo bilo kakvog smisla za dotično biće, to biće mora prethodno steći određena iskustva na dotičnom području; biće dobiva odgovore putem duhovnog vodstva na ona pitanja koja mogu nastati na ta­kvom području iskustava. Kada je u pitanju mogućnost prihvaćanja visokih ideala o ljubavi prema bližnjem koje je dao spasitelj svijeta, čovječanstvo nije imalo područje iskustava koje bi ga moglo učiniti potpuno prijemčivim za te ideale. Upravo danas čovječanstvo doživljava kulminaciju takvih iskustava patnje u obliku epohe Sudnjega dana. Sve će patnje kroz koje je čovječanstvo već prošlo, i koje još mora proći, stvoriti kod njega sposobnost humanosti, zahvaljujući kojoj će Kristovi ideali ili najviše kozmičke analize postati od životne važnosti.

5. POGLAVLJE

Religija i politika su istovjetne

Vidjeli smo u našem malenom pregledu takozvanog "kršćanskog svijeta" da se ljudi sve više i više odriču svoje pripadnosti Kršćanstvu. No, nešto slično se događa i u ostalim svjetskim religijama. Kako se razvija sposobnost inte­ligencije, tako slabi religiozni instinkt bića. A s tim slabljenjem instinkta bića više ne mogu vjerovati u zastarjele religiozne ideale, pa ih sada sve više vode politički ideali.

Što se podrazumijeva pod "politikom"? Politika je samo varijacija reli­gioznog principa. Taj novi izdanak religioznog principa materijalističke je prirode. Uglavnom se drži običnih fizičkih ideala, poboljšanja oblika uprav­ljanja i socijalnih uvjeta, unaprjeđenja kulture i stvaranja općeg dobra, brige za invalide i starije osobe; on uvelike potiče obrazovanje i zdravstvenu službu te brojna druga kulturna dobra, kao i policiju i sudski sustav, a time i red i zakon u državi ili naciji, kao i veze s drugim zemljama, uvoz i izvoz, vojsku, sporazume i ugovore. Možemo vidjeti daje ova varijacija religioznosti mnogo aktivnija, iako je više materijalistička od religije.

Dok religiju pokreće instinkt, politiku, naprotiv, pokreće inteligencija. Dakle, novu je varijaciju religioznosti stvorila sposobnost inteligencije. Ona se morala razviti prije sposobnosti humanosti, obzirom da se ona može razviti

2 8 6 Martinus

i rasti ili nastati samo zahvaljujući iskustvima patnje. Činjenica, međutim, da su ljudi stekli inteligenciju prije nego što su stekli neku određenu sposobnost humanosti ili ljubavi prema bližnjem, dovela je do toga da su postali stručnja­ci u manifestiranju tame ili životinjskog principa u tako ogromnoj mjeri da su postali bića koja nisu niti životinje niti savršena ljudska bića. Tu smo došli do bića s "demonskom sviješću".

Demonska svijest imala je za posljedicu da su jaki mogli tlačiti slabe. A život i stvarnost oblikovali su se u skladu s principom "pravo jačega", unatoč nastanku zakonskog i pravnog sustava. No, kako je epoha Sudnjega dana od vitalne važnosti za evoluciju bića na putu ka tome da postanu savršena bića ljubavi, tu dolazi do izražaja božanski plan svijeta. Brojne društvene pogod­nosti koje je stvorila politika, i koje će sve više i više stvarati, predstavljaju prve plodove humanosti užasa Sudnjega dana.

Uviđamo da politika jedne zemlje više ne može biti izolirana od politike ostalih zemalja, već da postaje sve više povezana s politikama tih zemalja. Politika na taj način postaje svjetska politika. Rezultate takve svjetske politike vidimo u obliku organizacije Ujedinjenih naroda i brojnih drugih političkih udruženja u poslovnom svijetu, i to u obliku sporazuma o turizmu, mirovnih sporazuma i brojnih ostalih oblika udruženja i suradnje. Svijet samo što nije postao ujedinjena nacija u kojem svi narodi, velesile kao i male nacije, pred­stavljaju samo provincije. Prevrati u Africi, Aziji, Kini itd. predstavljaju tek karike u stvaranju ravnoteže u koju na kraju moraju doći sve države.

Zbog nedostatka humanosti, međutim, to se ne može dogoditi bez rata i patnje. A upravo se humanost razvija kroz njihovu ratobornost i nedostatak razumijevanja i znanja o božanskom planu svijeta. Ljudi koji ne žele sudje­lovati u ratu ne moraju brinuti o svojoj budućnosti sve dok ne sudjeluju u ubijanju životinja i ljudi. Pritom moramo imati na umu da ubijanje životinja za čovjeka nije od životne važnosti.

Ovdje smo, dakle, svjedoci dovršenja velikog božanskog plana za čovje­čanstvo. On postupno vodi ka razvoju humanosti ili ljubavi koja će pretvo­riti ovaj svijet u jednu državu, jedan narod i jednu naciju. Sve će to biti od iznimne koristi za čovječanstvo da će nadaleko nadmašiti sve ono što danas možemo zamisliti.

Svaki će čovjek biti zajednički vlasnik svega na Zemlji; neće biti kapi­talista, neće biti nadređenih i podređenih, neće biti poslovnog svijeta, niti potrebe za novcem. Svatko će biti zaštićen od svih ostalih; svatko će voljeti svakoga. Osnovna nota svemira, ljubav, postat će svakodnevna pojava u svjet­skoj državi. Čovjekova će radna sposobnost u budućoj svjetskoj državi biti najveće bogatstvo. No, svjetska će politika poticati materijalističku znanost,

bvjetske religije i svjetski političari 2 8 7

a humanost će poticati duhovnu znanost ili kozmologiju tako da će se mate­rijalistička znanost i intuitivna znanost, kozmičke analize, ujediniti u jednu veliku božanstvenu znanost, a svjetska će država postati novi raj na Zemlji ili "kraljevstvo nebesko". Ljudi će na taj način doživjeti raj čak i na fizičkoj razini postojanja. Izgubljeni će se sin ponovno ujediniti sa svojim Ocem.

Martinus

ZAŠTO BISMO TREBALI OPROSTITI SVOJEM BLIŽNJEM

Sa danskog na enleski prevela prevela Mary McGovern, Sa engleskog na hrvatski preveo Davoriti Gruden

1. POGLAVLJE

Zakonodavstvo i država u naše vrijeme

Mi živimo u kulturnoj epohi u kojoj je u određenim situacijama općeprihva­ćen stav "oko za oko i zub za zub". Takav stav predstavlja osnovu za ozakonje­no ubijanje koje nazivamo "smrtna kazna" kao i za sve što je povezano s poj­mom "kažnjavanje". Kada jedan čovjek ubije drugoga, mnogi ljudi smatraju da je ispravno da ubojica također bude usmrćen. Može li biti očiglednije da se ovdje prakticira Mojsijev zakon? Čemu onda biti ogorčen na Židove - kao što mnogi jesu - kada netko sam prakticira čisti Judaizam? Istina je da je Danska ukinula smrtnu kaznu, no vidimo da su Kristove riječi: "Tko misli da je bez grijeha, neka prvi baci kamen" još uvijek od neposredne važnosti.

2. POGLAVLJE

Zakoni s povratnim učinkom

Svjedoci smo kako je nakon rata ponovno uvedena smrtna kazna. No, ni to nije bilo dovoljno. Donesen je zakon koji je dozvoljavao kažnjavanje za djela počinjena u prošlosti, kada su ta djela još uvijek bila u skladu sa zakonom. Možete li zamisliti veći gubitak povjerenja u zakonski sustav? Tko se tu može osjećati sigurnim kada ono što danas autoriteti proglašavaju zakonski dopu­stivim, u budućnosti može biti proglašeno nezakonitim i kažnjivim od strane istih tih autoriteta ? Može li postojati budalastije, više zbunjujuće i nepraved­nije provođenje pravde?

2 9 1

292 Martinus

U skladu s takvom zakonskom praksom građani koji nikada nisu svje­sno prekršili nikakav zakon ipak mogu biti proglašeni prijestupnicima, i time svrstani u rang "kriminalaca", samo zato što su autoriteti tek sada - nakon do­gađaja - došli na ideju da su određena djela, koja nisu bila zabranjena, zapravo kriminalna i da su trebala biti zabranjena.

Takvo veliko zakašnjenje u donošenju zakona može se pripisati isključivo nedovoljnoj i tromoj mentalnoj aktivnosti i nedovoljnom uvidu od strane zakonodavnih autoriteta. No, to lako može biti zloupotrebljeno. Građani se jednostavno zatvaraju i kažnjavaju zbog kršenja zakona, za koje autoriteti u danom trenutku zbog svoje nedovoljne intelektualnosti ili zakašnjelog uvida u dotičnu situaciju, još nisu bili svjesni da su neophodni, pa ih nisu niti po­mišljali donositi. No, kažnjavanje ljudi zbog kršenja zakona koji ne postoje može biti samo kriminal. Zakoni koji ne postoje nikako ne mogu biti pre­kršeni. Dakle, autoriteti kažnjavaju građane zbog kršenja zakona koje isti ti autoriteti, zbog nedovoljnih intelektualnih kvalifikacija u vrijeme kada se to "kršenje" dogodilo, još nisu niti donijeli. Ukoliko netko u tom slučaju uopće treba biti kažnjen, onda su to zakonodavni autoriteti koji trebaju biti osuđeni na smrtonosnu klopku ili klopku za kažnjavanje koju su oni postavili nevi­nom građaninu koji je u dobroj vjeri učinio samo ono što je bilo zakonski dopustivo, a koji ipak jednoga dana može biti obilježen kao kriminalac i može biti kažnjen.

3. POGLAVLJE

Borba za slobodu i Kršćanstvo

Tijekom nedavno okončane borbe za slobodu1 u određenim situacijama bilo je časno ubijati, a časna je bila i smrt ako je netko bio ubijen za trajanja borbe. Dok su se pisali ovi redovi, pripremale su se proslave u čast te borbe za slo­bodu, veličanstvena prisjećanja u čast onih ljudi koji su, iz najboljih namjera, u toj borbi izgubili svoje živote, kao i za one sudionike u tom međuljudskom masakru koji su još uvijek živi. To je samo po sebi sasvim prirodno. Svi mi poštujemo ono što smatramo da je plemenito. No, upita li se netko da li je ta

Ovaj jc članak napisan kratko nakon završetka Njemačke okupacije Danske, (op.pr.)

Lasto oismo trebali oprostiti svojem uuzrijtm 2 9 3

borba za slobodu ili upotreba oružja Kršćanstvo, odgovor mora biti negati­van. Upravo zato ja ovdje iznosim problem.

Danas je važnije nego ikada definirati što je Kršćanstvo, a što je pogan­stvo. Ono što nije Kršćanstvo, to je poganstvo.

Ta borba za slobodu, sa svojim pratećim proslavama i pričama o "heroj­skim djelima", nema apsolutno ništa zajedničkog s Kršćanstvom. To je, napro­tiv, čista proslava u čast bogova Valhale. U obožavanju tih bogova smatralo se čašću i vrlinom ubijati i biti ubijen. Onaj tko tako nije želio živjeti bio je smatran slabićem i nije, naravno, mogao stupiti u isto kraljevstvo nebesko poput moćnih ubojica. Što je bog Tor sa svojim moćnim čekićem? Nije li on simbol vrhunske sposobnosti ubijanja? Nije li on simbol moćnog ratnika s njegovim nepogrešivim ubilačkim oružjem? Ti su borci za slobodu, kao i njihovi protivnici, također bili ratnici opremljeni ubilačkim oružjem. I što su moderna ratna sredstva - atomske i hidrogenske bombe, kao i ostala oružja za masovno uništavanje i ubijanje - drugo do li čisti i pravi vrhunac principa "Torovog čekića"?

4. POGLAVLJE

Kršćanstvo i vještina ratovanja

Taj se stari nordijski bog danas mnogo više obožava nego ikada prije. No, to se štovanje vrši u ime "Kršćanstva". Kršćanski svećenici ponekad blagosliv­ljaju oružje koje je zapravo "Torov čekić". Mlade se ljude primorava da budu vojnici, što znači umjetnici ratovanja; te se mlade ljude podučava tome kako je najbolje ubiti "neprijatelja" i uništiti njegova dobra, njegovo vlasništvo i njegovu kulturu.

Znači, mlade se ljude uči i osposobljava za upotrebu "Torovog čekića". Je li to Kršćanstvo? I nisu li takozvane kršćanske države najveći i najučinkovi­tiji ratnički narodi na svijetu? Koji narodi koji pripadaju drugim svjetskim religijama imaju tako ogroman kapacitet ubijanja i uništavanja? Apsolutno nitko. Nismo li vidjeli da svećenici unutar kršćanske crkve nisu bili stabilniji i više ukorijenjeni u mentalnom pogledu od spomenutih svećenika, tako da su mnogi od tih službenih predstavnika Krista također postali borci za slo­bodu, dok su drugi postali njihovi protivnici, što znači da su prešli na stranu "neprijatelja"? I nije li temelj njihovog postojanja bilo vatreno oružje, bombe i pakleni strojevi, tj. "Torov čekić"?

294 Martinus

5. POGLAVLJE

"Molitva" za pobjedu suparničkih strana

Moguće je da su se mnogi od tih ljudi molili kršćanskom bogu, no za što su se oni molili? Nisu li se molili da uspiju u sabotiranju ili uništavanju tvornica, kuća i oružja koji su bili u vlasništvu neprijatelja? Nisu li se molili da bi ih Bog zaštitio dok su bili na svojim noćnim zadacima kako bi ubili i sabotirali svojeg neprijatelja? I nije li se ponekad dogodilo da se slična molitva Bogu uzdigla i od strane neprijatelja?

Uistinu neobična molitva za Kršćane općenito, a osobito za kršćanske svećenike. Može li netko zamisliti veću izopačenost pravog Kršćanstva? Jesmo li ovdje svjedoci činjenice da ti svećenici dvadesetog stoljeća, poput svećenika koji su postali Isusovi pogubitelji ili ubojice prije gotovo dvije tisuće godina, nisu znali što čine?

Spomenuti svećenici-borci za slobodu, bez obzira pripadali li oni tkz. "ispravnoj" strani ili "izdajničkoj" strani, otvoreno su pokazali svojim smrto­nosnim ponašanjem da oni u stvari ništa ne znaju o Kršćanstvu, jer bi u pro­tivnom znali da najbolje sredstvo zaštite nije sabotiranje, sakaćenje i ubijanje drugih ljudi. To nije princip Torovog čekića, već naprotiv, to je isključivo prin­cip neubijanja, nesakaćenja i nevođenja rata. To je, dakle, isključivo stvaranje mira, radosti i blagoslova.

6. POGLAVLJE

Kristovo je ponašanje pravo Kršćanstvo

No, ukoliko ovlašteni kršćanski svećenici još ne znaju što je pravo Kršćanstvo, još manje to znaju obični kršćani. Moral i ponašanje koje su ljudi postupno prihvatili i nazvali "Kršćanstvo" nikako nije pravo Kršćanstvo. Što je onda pravo Kršćanstvo?

Ne postoji drugo Kršćanstvo od očitovanja ljubavi prema bližnjemu koja je bila dio Isusovog svakodnevnog života i ponašanja, i koju je on teoretski, praktično i simbolično izrazio u svojem učenju. U ponašanju Isusa Krista mo­žemo vidjeti potpuno dovršeni ljudski mentalitet. Taj se mentalitet razlikuje od običnog ljudskog mentaliteta po tome što je dokraja očišćen ili oslobođen od mentalnih predispozicija naslijeđenih iz životinjskog carstva. Tu nije bilo

z.asto msmo treoau oprostiti svojem vuznjem 295

egoizma ili sebičnosti. Tu nije bilo zavisti ili osjećaja ljubomore. Tu nije bilo nikakve netrpeljivosti ili osjećaja antipatije. Tu nije bilo sklonosti ka ogorče­nosti ili ljutnji. Naprotiv, tu je bila potpuno razvijena sposobnost za spoznaju rješenja misterija života, a time i cilja svakog čovjeka. Tu je bila posve razvi­jena sposobnost za zajedništvo s Bogom, a time i za harmoničan i ljubeći stav prema svemu što živi. Tu je bila u cijelosti razvijena sposobnost za razumije­vanje djela i nevolja bližnjeg tako da mu je on mogao oprostiti u svim situaci­jama - čak i kada je to podrazumijevalo vlastito raspeće. On je imao potpuno razvijenu sposobnost za davanje umjesto za uzimanje, za služenje umjesto da bude služen. On je bio potpuno nesposoban uvrijediti ili povrijediti nekoga. On je imao potpuno razvijenu sposobnost za okretanje lijevog obraza kada je bio udaren po desnom. On je uzvraćao ljubavlju onima koji su ga mrzili. Drugim riječima, u njegovom mentalitetu nije bilo životinjskih sklonosti. On je bio u cijelosti očišćen od onoga što je manje ili više čvrsto ukorijenjeno u mentalitetu drugih ljudi, a što poznajemo kao "zlo". Bio je dovršen čovjek "poput Boga".

7. POGLAVLJE

Čovjek na Božju sliku

Božja je slika isto što i Božji duh, Božje znanje i način postojanja ili ono što je u Bibliji opisano kao "Sveti duh". Upravo je takvo Kristovo ponašanje ili Božji duh pravo Kršćanstvo, religija nad religijama ili bit duhovne znanosti. Zahvaljujući tom savršenom ljudskom mentalitetu, Božjem duhu ili kozmič­koj svijesti, on je za sebe mogao reći da je "put, istina i život", a to je uzvišeno stanje života koje je po njemu dobilo ime "Kršćanstvo".

Spasitelj svijeta izrazio je to Kršćanstvo, između ostalog, ovim riječima: "No, ja vam kažem da se ne opirete zlu; već ako te netko udari po desnom obrazu, okreni mu i drugi". Što to, zapravo, znači? Okrenuti lijevi obraz kada te udare po desnom znači izazivati svojeg neprijatelja da te udari i po tom obrazu. Takvo izazivanje ne može biti Kršćanstvo. Sigurno je da bi takav način ponašanja izazvao našeg protivnika da nas udari i po lijevom obrazu, nakon što nas je već udario po desnom, no Krist nije na to mislio kada nam je davao upute za ispravno ponašanje. Najvažnije je neprijatelju ili progonitelju poka­zati da smo mentalno i fizički imuni na nasilje i da naši progonitelji ne mogu slomiti našu ljudsku svijest.

Martinus

8. POGLAVLJE

Čovjek u obliku Sfinge

Svako proganjanje s pratećim nasiljem i silom pripada životinjskom carstvu. Svatko tko koristi takvo proganjanje kao dio svojeg ponašanja pokazuje se i otkriva se kao čovjek sa životinjskim mentalitetom. Veliki mudraci iz daleke prošlosti takvo su biće simbolizirali drevnim oblikom Sfinge - životinjsko tije­lo s ljudskom glavom. Taj gotovo neuništivi kameni kolos u egipatskoj pusti­nji tisućama i tisućama godina podsjećao je ljude da još nisu dovršena ljudska bića. Ljudska glava Sfinge pokazuje da je čovjek stekao određene mentalne sposobnosti koje ne pripadaju običnoj životinjskoj razini postojanja. Obzirom da te sposobnosti pripadaju razini postojanja koja se nalazi iznad životinjskog carstva (isto kao što se životinjsko carstvo nalazi iznad biljnog carstva) one uzdižu čovjeka ne razinu iznad životinjskog carstva u onoj mjeri u kojoj on postupno razvija te više sposobnosti u svojem mentalitetu ili psihi.

Budući da su te više sposobnosti "humane" sposobnosti, "životinja" po­staje "čovjek" u onoj mjeri u kojoj se dovoljno razvio i stekao te sposobnosti. No, kako se stjecanje tih sposobnosti odvija samo tijekom dugog razdoblja evolucije, ta epoha neminovno mora predstavljati životno područje ili razinu postojanja za bića u kojima su ljudske sposobnosti prisutne u više ili manje naprednom obliku. I ta su bića, dakle, humana u onoj mjeri u kojoj su te spo­sobnosti u njima razvijene. Zahvaljujući tim humanim karakteristikama, ta se bića razlikuju od običnih životinja i javljaju se kao "ljudska bića". Takvim bićima pripada i običan zemaljski čovjek. No, takvo biće nije "ljudsko biće" u svojem najčistijem obliku. On je human tek u onoj mjeri ili stupnju u kojoj je, zahvaljujući svojim humanim sposobnostima i kapacitetima, razvio sposob­nost humanog djelovanja. No, na područjima manifestacije na kojima on nije toliko razvijen može se ponašati samo "životinjski".

9. POGLAVLJE

Instinkt samoočuvanja i način ponašanja

Što se podrazumijeva pod "životinjskim i ljudskim ponašanjem"? Da bi se ra­zumjelo životinjsko i ljudsko ponašanje najprije je potrebno razumjeti što se to podrazumijeva pod ponašanjem. Ponašanje ili manifestacija bića jest rezultat

ulSmO trenail (jytusiui svujcrri uii^rijcrn 297

njegovog najvišeg, najunutarnijeg i vitalnog nagona ili instinkta, naime instin­kta samoočuvanja. Bez tog nagona Jastvo ili najunutarnije sebstvo živog bića nikako ne može doživljavati život. Jastvo je živog bića, kao što je objašnjeno u mojem glavnom djelu "Livets bog" (Knjiga života) vječni realitet, no to vječ­no postojanje ne bi apsolutno ništa značilo kada ne bi moglo biti doživljeno od strane Jastva. Međutim, da bi moglo biti doživljeno, ono se mora javiti u obliku kontrasta. Pomoću tog principa kontrasta doživljavanje života poprima oblik evolucije od primitivnih ka savršenim oblicima, od minerala do biljke, od biljke do životinje i od životinje do čovjeka itd. Razlika između životinjskog mentaliteta i ljudskog mentaliteta predstavlja dakle razliku u evoluciji. Živo­tinjski je mentalitet primitivan, dok je ljudski mentalitet otišao dalje u evoluciji i očituje se, na svojem najvišem stupnju, kao visoka intelektualnost.

10. POGLAVLJE

Zemaljski čovjek predstavlja prekretnicu u evoluciji

Iza životinjskog instinkta samoočuvanja nalazi se samo primitivna i neinte-lektualna svijest ili mentalitet. Životinja održava svoj život isključivo pomoću čisto fizičkih sposobnosti i moći. A kako je njeno održavanje života uglavnom ovisno o životinjskoj hrani, njene se fizičke sposobnosti i moći moraju razviti u odgovarajućoj mjeri kako bi bile nadmoćne nad životinjama koje ona mora loviti i ubiti da bi konzumirala njihove organizme kao hranu. To znači da je za životinju od životne važnosti ubijanje radi preživljavanja. Tu je održavanje života pitanje snage. Ovdje nema ni govora o bilo kakvom obliku pravde ili bilo kakvoj petoj zapovijedi "Ne ubij". Ovdje, naprotiv, vrijedi zapovijed "Ti moraš ubijati da bi živio".

S obzirom da je čovjek biće koje se razvija iz tog životinjskog područja, on će, u onoj mjeri u kojoj je napredovao u toj evoluciji, predstavljati odgova­rajući viši stupanj evolucije. On više nije prava životinja. Novi mu je stupanj evolucije podario nove sposobnosti i karakteristike koje ga manje ili više uz­dižu iznad životinjskog stupnja, tako da za njega više nije od životne važnosti ubijanje životinja. Tu vrijedi zapovijed "Ne ubij". Doista, nije li ovdje čitavo postojanje obuhvaćeno ovom velikom zapovijedi, koja predstavlja ispunjenje svih zakona - "Ljubi Boga više od svega, a bližnjeg svog kao samoga sebe ? Takvo ponašanje, dakle, predstavlja vrhunac života u tom novom području evolucije.

2 9 8 Martinus

11. POGLAVLJE

Principi moći i pravednosti

Ali obični zemaljski čovjek još nije dosegao taj vrhunac ili kulminaciju po­našanja, iako je prešao određenu udaljenost na svojem putu iz životinjskog područja. Drugim riječima, nedovršeni je čovjek biće u kojem postoje kako životinjske tako i ljudske sklonosti.

Zato nije tako neobično da se ljudska kultura u odgovarajućem stupnju temelji djelomično na životinjskim sklonostima, a djelomično na ljudskim sklonostima, što znači na principu ubijanja i na principu humanosti ili ljubavi. Možemo, prema tome, vidjeti velike humane, tehničke i kemijske tvorevine, sjajna materijalna čuda kao što su struja, svjetlo i grijanje, koje je stvorio čo­vjek. Pomoću velikih strojeva čovjek primorava ogromne prirodne sile da rade za njega. Pomoću tih ukroćenih sila čovjek može putovati diljem planeta, kroz zrak kao i ispod vode, preko kontinenata željeznicom i autoputovima te morskim rutama širom svijeta.

No, osim tih visoko civiliziranih ljudskih blagoslova, čovjekova je civili­zacija još uvijek prožeta ostacima životinjske prirode gdje prevladava moć a ne pravednost. Unutar vrlo velikog područja ljudske civilizacije još uvijek u većoj ili manjoj mjeri prevladava princip moći umjesto pravednosti. Njegova­nje principa moći umjesto principa pravednosti ili pravde ovdje nije životni uvjet i ne može biti vrlina, kao što je slučaj u životinjskom carstvu. Podržava­nje principa moći umjesto principa pravednosti u međuljudskim odnosima stvara zastranjivanje cjelokupne ljudske civilizacije u obliku rata, ubijanja i usmrćivanja kao i uništavanja brojnih drugih kulturnih pojava koje su u veli­kom obimu postale radost i blagoslov za ljude.

12. POGLAVLJE

Stvaranje sudbine i životinjsko u čovjekovoj prirodi

To potkopavanje ili uništavanje čitave civilizacije i ljudskih odnosa izravna je posljedica životinjske prirode koja je još uvijek prisutna u ljudima. Ne postoji niti jedna nesretna sudbina koja nema svoj korijen ili prvi uzrok u manje ili više prevladavajućoj životinjskoj prirodi ili mentalitetu svojeg izvora. Toj ži­votinjskoj prirodi pripada svaki oblik razmišljanja i djelovanja koji uzrokuje

z,asto bismo trebali oprostiti svojem bližnjem 2 9 9

mržnju, ljutnju, ogorčenost, progon, ogovaranje, ljubomoru, zavist, pohlepu, itd., i proizlazeće destruktivno ili ubilačko djelovanje usmjereno prema životu i vlasništvu našeg bližnjeg. Takvim postupcima i mentalitetom čovjek otkriva dio svoje svijesti ili psihe koji još nije postao "ljudski". Tamo gdje još nije po­stao human, on ima samo svoj životinjski mentalitet i primoran je djelovati na "životinjski" način. Ne može djelovati u skladu s "ljudskom" prirodom koju još ne posjeduje. Tko se ljuti i mrzi takvog čovjeka otkriva da je isto tako ne­dovršeno biće kao onaj koga proganja.

13. POGLAVLJE

Krist kao primjer ljudske prirode

Čovjek tako može razumjeti stav spasitelja svijeta kada se on susreo sa ži­votinjskom prirodom u mentalitetu svojih progonitelja. Možemo razumjeti zašto se on na križu molio za svoje krvnike: "Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine", umjesto da izražava mržnju, ljutnju i ogorčenost prema njima.

Možemo razumjeti zašto kaže da trebamo oprostiti svojem bližnjem ne samo sedam puta na dan, već sedamdeset sedam puta na dan. Možemo razu­mjeti zašto je rekao Petru: "Vrati mač u svoje korice, jer tko se mača laća od mača će i poginuti". On je znao pravi razlog zašto se ljudi ponašaju na "živo­tinjski" način. On je vidio da je to samo zato što oni na dotičnom području još nisu stekli "ljudski" mentalitet. A tamo gdje nemaju ljudski mentalitet oni se nikako ne mogu ponašati na "ljudski" način. On je uvidio da je kažnjavanje i osvećivanje drugim ljudima užasno nepravedno. On je vidio da nepravda nikada ne može voditi ka ljubavi, ka sreći i životnoj radosti. A tamo gdje nema ljubavi, sreće i životne radosti može postojati samo mržnja, okrutnost, nesreća, tuga i patnja. Zato je on okrenuo lijevi obraz kada je bio udaren po desnom, kada je bio razapet od strane svojih krvnika. I zato je on savjetovao ljudima da i oni okrenu lijevi obraz kada ih netko udari po desnom. I zato je on sam kao sjajni primjer išao ispred svih i govorio ljudima: "Ljubite svoje neprijatelje, blagoslivljajte one koji vas proklinju, činite dobro onima koji vas mrze i molite se za one koji vas bezobzirno iskorištavaju i proganjaju". On je iz vlastitog iskustva znao da je takav način ponašanja apsolutno jedini koji vodi ka pulu, istini i životu, tj. ka cilju Božjeg stvaranja - "čovjeku na sliku Božju".

Martinus

NA OLTARU LJUBAVI

Sa danskog na enleski prevela prevela Mary McGovern, Sa engleskog na hrvatski preveo Davoriti Gruden

1. POGLAVLJE

Evanđelje ljubavi

Svaki čovjek koji proučava kozmičke analize uvijek je nanovo svjestan činje­nice da je ljubav toliko neophodna za istinsko doživljavanje života, da ju se u tim analizama naziva "ključnom notom svemira". U kršćanskoj religiji ljubav se također ističe kao nužna za život. Pogledamo li biblijskih deset zapovijedi i tu ćemo vidjeti da je njihova bit također ljubav. Kada se u tim zapovijedima, između ostalog, kaže: "Poštuj oca svoga i majku svoju..." "Ne ubij", "Ne ukra­di", "Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga", "Ne poželi kuće bližnjega svoga; ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvoga", to je samo zato da bi se spriječio rat, a umjesto toga stvorio pravi mir i harmonija, te time sreća i radost među ljudima. No, pravi mir i harmonija, sreća i radost predstavljaju blagoslov ljubavi.

Mnogo kasnije, ljubav se, u još višem i temeljitijem obliku, pokazala kao jedini pravi put ka svjetlosti. Cjelokupni je Isusov život, Govor na gori, nje­govo ponašanje ili način postojanja, kao i njegova muka, postalo nepobitna potvrda same ljubavi kao jedine stvari koja čovjeku može omogućiti da po­stane jedno s Bogom, pa tako i pobjednik nad nesretnom sudbinom; to je jedina stvar koja ga može učiniti neustrašivim u svakoj situaciji i omogućiti mu da njegova unutarnja duhovna dobrobit ostane nedirnuta vanjskim fi­zičkim suprotstavljanjem, proganjanjem ili raspećem. Isusovo je hodočašće na Zemlji predstavljalo objavu mentalnog sunca koje je sjalo nad planinama Palestine i u svim proteklim stoljećima. U tom nebeskom suncu objavljivao se govor vječnog Oca. Glas spasitelja svijeta postao je glas univerzuma. I vječni

304 Martinus

je glas vibrirao diljem svijeta sljedeću himnu ljubavi u obliku vječnih istina: "Blago siromasima u duhu, jer njihovo je Kraljevstvo nebesko", "Blago onima koji tuguju, jer će se utješiti", "Blago krotkima, jer će baštiniti Zemlju","Blago žednima i gladnima pravednosti, jer će se nasititi", "Blago milosrdnima, jer će postići milosrđe", "Blago onima koji su čista srca, jer će Boga gledati", "Blago mirotvorcima, jer će se zvati sinovima Božjim", "Blago progonjenima zbog pravednosti, jer njihovo je Kraljevstvo nebesko", "Blago vama kada vas budu grdili i progonili i kada vam zbog mene budu lažno pripisivali svaku vrstu opačine", "Radujte se i kličite od veselja, jer vas čeka velika nagrada na nebe­sima..."

Ta mentalna svjetlost, to mentalno sunce postajalo je sve jače i jače. I glas je univerzuma - vječni glas - nastavio: "Čuli ste da je rečeno: 'Oko za oko, zub za zub'. A ja vam kažem: 'Ne opirite se zlu. Naprotiv, udari li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi. Tko te moli, podaj mu; a tko hoće da mu pozajmiš, ne odbij ga. Čuli ste da je rečeno: 'Ljubi svoga bližnjega i mrzi svoga neprija­telja.' A ja vam kažem: 'Ljubite svoje neprijatelje i blagoslivljajte one koji vas proklinju, činite dobro onima koji vas mrze, molite za one koji vas bezobzirno iskorištavaju i proganjaju, kako biste postali djeca svoga Oca nebeskog, koji čini da njegovo Sunce izlazi i nad zlima i dobrima, i da kiša pada pravednima i nepravednima... Dakle: budite savršeni kao što je savršen Otac vaš na Nebe­sima. Ne sabirite sebi blago na Zemlji, gdje ga nagriza moljac i rđa, gdje lopovi prokopavaju zidove i kradu ga. Jer gdje ti je blago, tu će ti biti i srce... Nemojte suditi, da ne budete suđeni. Jer kako budete sudili, tako će se i vama suditi; kako budete mjerili, tako će se i vama mjeriti... Molite, i dat će vam se. Tražite i naći ćete. Kucajte i otvorit će vam se. Jer svaki koji moli, prima; tko traži, nalazi, i tko kuca, otvara mu se". Vječni Otac svijetu je govorio ove i mnoge druge riječi kroz svojega sina kojega je On poslao. A ljudi su se čudom čudili. Nisu znali da su čuli glas univerzuma ili Božji glas. Nisu bili svjesni da su im objavljeni vječni principi, nepobitne istine, najviša znanost.

2. POGLAVLJE

Prakticiranje ljubavi kao spasenje svijeta

No, kroz spasitelja svijeta trebala se otkriti još snažnija svjetlost iz toka zraka Božjega duha. Principi ljubavi nisu se trebali otkriti samo u obliku lijepih riječi i hvalospjeva. Ljubav nije smjela ostati nešto apstraktno. Ona se mora otkriti u

Na oltaru ljubavi 3 0 5

krvi i mesu kao praktični način života ili ponašanja. Kako bi se u suprotnom ljudi uvjerili? Kako bi se inače uvjerili da mentalitet koji je sposoban ostvariti spomenute principe ljubavi u ponašanju ili načinu postojanja nije bio utopija, nije bio plod mašte ili nešto nestvarno, već nepobitna činjenica koja nije samo postojala u krvi i mesu, već je također bio jedan od uzora poslanih od Boga, primjer načina razmišljanja i ponašanja koji će neizostavno izvesti sve ljude na svijetu iz mračne noći rata i patnje, prema životnim, toplim i sunčanim po­dručjima ljubavi i mira? Izuzetno ponašanje spasitelja svijeta otkrilo je svijetu kako čovjek od krvi i mesa uistinu može osjećati tako veliku ljubav prema svojem bližnjem da je ta ljubav posve neokrznuta progonima i patnjama koje mu nanosi njegov bližnji. Niti na trenutak tijekom svoje dugotrajne i mučne smrti raspećem - koja zasigurno predstavlja vrhunac mučenja i patnje koje neki čovjek može doživjeti - spasitelj svijeta nije izgubio svoju staloženost ili svoj ljubeći stav. Taj ljubeći stav koji je on pokazivao prema bićima oko sebe, uključujući njegove krvnike i mnoštvo koje mu se rugalo ispod križa, očitovao se kao veliko milovanje koje će postati ključ od vrata blaženstva ili spasenje svijeta. I to milovanje spasenja svijeta blješti, sjaji i grije kao ogro­mna aura svjetlosti u duhovnoj atmosferi Zemlje sve do današnjeg dana u obliku vječnih riječi na križu: "Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!" Ovdje se očitovalo da je spasitelj svijeta bio...jedno s Bogom... jedno s istinom...jedno s ljubavlju, kako fizički tako i duhovno.

U toj ogromnoj duhovnoj snazi koja se manifestira u Getsemanskom vrtu riječima "Oče, neka ne bude moja, nego tvoja volja", spasitelj svijeta je po­stao jedno s voljom Božjom, jedno sa spasenjem svijeta koje se mora temeljiti na pružanju primjera savršenog ponašanja koje trebaju slijediti buduće gene­racije, na otkrivanju činjenice da ljubav u svojoj najvišoj manifestaciji znači biti spreman dati svoj život za druge. Otkrilo se da se on nalazio na vrhuncu tog uzvišenog mentalnog stanja. Izraz "jer oni ne znaju što čine" predstavlja dokaz da je posjedovao najviše znanje, jer njegovi pogubitelji nisu znali što čine. Oni nisu poznavali istinu o Isusovom životu i ponašanju kao Božjeg po­slanika i spasitelja svijeta. Da nisu bili tako primitivni kao što su bili, gledano iz kozmičke perspektive, oni bi ga veličali i poštovali. No, obzirom da nisu znali što čine, nerazumno bi ih bilo kažnjavati. Život na neke druge načine ukazuje ljudima na njihove pogreške od nasilnih metoda koje oni, u obliku "kazne" primjenjuju na nerazvijenim ljudima koje nazivaju "kriminalci". Ove tri demonstracije ponašanja ili načina postojanja savršenog ljudskog bića -biti jedno s Ocem, jedno s istinom ili najvišim znanjem i jedno s ljubavlju - bile su manifestacije svjetlosti koje predstavljaju spasenje svijeta, što znači oslobađanje ljudi od ostataka životinjskog mentaliteta, kojega se sve do danas

3 0 6 Martinus

još uvijek nisu oslobodili i koji, štoviše, visoko cijene, zbog svojeg još uvijek nerazvijenog ili nedovršenog stanja.

3. POGLAVLJE

Opadajuća vjera u providnost ili u ljubeće, božanstveno upravljanje svijetom

Vidjeli smo daje razvoj čovječanstva prema višim oblicima postojanja uvelike potaknut ljubavlju naprednih ljudi, odnosno onih ljudi koji daju svoj život za spas onih koji su još uvijek, gledano iz mentalne perspektive, zarobljeni u pri­mitivnim, životinjskim tradicijama. Tijekom povijesti Kršćanstva vidjeli smo snažno poticanje snage ljubavi koje je nadahnuo spasitelj svijeta, Isus Krist. Naprednom je tražitelju već odavno poznato da su ostale uzvišene svjetske religije također bile potaknute ljubavlju od strane viših bića koja su posveti­la svoje živote kako bi pomogla u podučavanju čovječanstva u humanosti i mudrosti. Vidjeli smo kako se ljubav, kroz velike duhovne vođe čovječanstva i kroz Kristovo ponašanje i pogled na život, otkrila kao jedini put ka svje­tlosti. No, kakva je današnja situacija čovječanstva? Vjeruje li ono da ljubav predstavlja spasenje svijeta od nesretnih stanja rata i patnje? Ne, većina ljudi na Zemlji, kao i oni koji su na vlasti i koji upravljaju čovječanstvom, nisu otišli tako daleko u kozmičkoj evoluciji. 1 dalje tek manjina, oni koji nema­ju utjecaja na politiku, vladu i moralne poglede, počinje razumijevati pravu istinu. Veći dio čovječanstva više ne vjeruje ni u kakvu Providnost, nikakvo božanstveno upravljanje svijetom iza svih velikih manifestacija života sa svim svojim usponima i padovima.

4. POGLAVLJE

Moderne su civilizirane države postale religiozne pustinje gdje je novac postao prevladavajuća osnova života

U ovome je stoljeću velika većina zemaljske populacije napustila religiozne sklonosti i poglede. Kao što se zemljište pretvara u pustinju kada sva voda iz njega presuši, tako i ljudski mentalitet postaje psihičkom ili mentalnom pusti-

Na oltaru ijuoavi 3 0 7

njom nakon što je religiozna sklonost nestala iz čovjekovog pogleda na život. Mora se priznati da u toj mentalnoj pustinji postoji bujna mentalna vegetaci­ja, no, gledano iz psihičke ili mentalne perspektive, to su samo pustinjske bilj­ke. One hrane isključivo onaj dio čovjekovog mentaliteta koji je, zbog svojeg nerazvijenog stanja, još uvijek ograničen na čisto fizičko ili tjelesno područje interesa. U tom se pustinjskom području ne javljaju "biljke" koje mogu hraniti duhovnu ili psihičku stranu mentaliteta, a time i primarni ili vječni dio živog bića. Tu, međutim, postoje, kao što smo već spomenuli, pustinjske biljke koje pružaju obilje hrane fizičkoj, tjelesnoj ili čisto materijalnoj strani dotičnog bića. Vegetacija mentalne pustinje sastoji se od bezbrojnih vrsta koje, takoreći, pripadaju istoj porodici. Porodica je to poznata kao "novac". Pod različitim vrstama ovdje se podrazumijevaju brojni načini stjecanja novca. Ti su nam načini poznati kao: zarada, dividende, kamate, dohoci, plaće itd. Te su broj­ne biljne vrste mentalne pustinjske vegetacije postupno postale od životne važnosti za ljude, a istovremeno i vrlo nezdrave za dušu, jer su gotovo sve zagađene određenim postotkom dobro prikrivenog otrova koji se naziva "ne-poštenje". Taj je otrov smrtonosan za stvaranje prave, trajne sreće. Ne samo da ne hrani ljudski duh, već uništava sve što može osigurati mentalne temelje za život u kojem mračne sudbinske situacije fizičkog života mogu biti doživlje­ne bez živčanog sloma, bez briga, straha, pesimizma i samoubojstva, a da ne spominjemo zaštitu od velikih područja mračne sudbine koju može zajamčiti trajno i apsolutno poštenje ili jedinstvo s istinom.

Cjelokupna administracija, struktura i održavanje života zemaljskog čo­vječanstva postupno su postali potpuno ovisni o toj mentalnoj pustinjskoj vegetaciji. Sve se vlade, sve politike, svi socijalni uvjeti, svi položaji, čast i pre­stiž, životni standard, civilizacija itd. danas svode isključivo na pitanje novca. Zbog nerazvijenog morala ljudi, stjecanje ili težnja za novcem postalo je veliki problem u njihovim životima. Gledano iz te perspektive, inače visoko cijenje­ne civilizirane države svode se samo na društva primitivnih ljudi čiji je glavni izvor prehrane težnja za novcem. Svatko je primoran u tome sudjelovati. S vremenom je to postalo tolikom životnom potrebom da je zasjenilo religiju i štovanje Boga.

308 Martinus

5. POGLAVLJE

Obožavanje idola i Armagedon

S obzirom da nisu svi ljudi podjednako sposobni lovci na novac svjedoci smo da su neka bića stekla tako ogroman prihod od tog lova da samo što se nisu ugušili u pretjeranom obilju, dok su drugi opremljeni tako slabom sposobno­šću za tim lovom da gotovo da nemaju nikakvog udjela u tom životno važ­nom, a ponekad i okrutnom i krvavom lovu za novcem. U najgorem slučaju, primorani su živjeti u gladi i siromaštvu, poniženju i u prosjačenju. To još više potencira činjenica da su najsposobniji lovci već odavno za sebe prisvojili područje za lov, tako da milijuni ljudi nemaju izravni pristup nikakvom po­dručju lova. Oni, stoga, mogu ostvariti samo indirektan pristup područjima za lov, pristup koji je u znatnoj mjeri ograničen uvjetima koje vlasnici lovnog područja zahtijevaju da ih ispune oni kojima oni daju pristup svojim područ­jima. Postoji, međutim, velik broj ljudi na svijetu koji nemaju nikakav pristup životno važnim lovnim područjima. Oni zbog toga propadaju u poniženju i bijedi, jer ne dobivaju niti fizičku niti mentalnu prehranu. Dakle, današnja moderna kultura - sa svojim vlasnicima lovnih područja (poslodavci ili vla­snička klasa) i s onima koji imaju samo indirektni, ograničeni pristup lovnim područjima (radnici), zajedno s onima koji nemaju nikakvog pristupa lovnim područjima (nezaposleni) - u socijalnom se području još uvijek nije uzdi­gla do stupnja na kojem je naziv "kultura" potpuno ili stopostotno opravdan. Prava humana kultura nije socijalni poredak u kojem pametni i jaki kradu stvari potrebne za život od manje pametnih i manje jakih, i žive u skladu s principom "svaki čovjek za sebe". Pojam "kultura" može se koristiti samo kao ironični izraz za socijalni poredak u kojem je moguće živjeti u razuzdanosti, proždrljivosti i rasipnosti, dok ostali propadaju u siromaštvu i bijedi jer ne mogu zaraditi za kruh svagdašnji. U skladu s time, socijalni je moral moder­ne kulture potaknuo najveće, najsmrtonosnije i najkrvavije ratove u čitavoj povijesti. Svatko je u ratu sa svima. Svatko, u većoj ili manjoj mjeri, svjesno ili nesvjesno, otvoreno ili prikriveno, teži tome da pljačka ili iskorištava druge. To vrijedi kako za države tako i za pojedince. Kao obrana protiv toga postu­pno su nastali razni oblici "ratne obrane" i "vojski" na svim frontovima. Prije svega, to su uobičajene smrtonosne vojne postrojbe na kopnu, na moru i u zraku. Nadalje, tu se ubrajaju i takve organizacije kao što su trgovačka udru­ženja, osiguravajuća društva, društva za zdravstveno osiguranje, itd. Što su te institucije nego manje ili više učinkovita obrana od zala koje stvara borba za financijska lovna područja, institucije za one koji se ne mogu nositi s tom

Na oltaru ljubavi 309

borbom? Drugim riječima, primarna je struktura moderne kulture kult nov­ca, otvoreno obožavanje zlatnog teleta. I sve dok to obožavanje idola upravlja većinom zemaljske populacije - diktirajući politiku i nacionalne vlade, odre­đujući uspjeh, položaj, čast i poštovanje, zarobljavajući simpatije i antipatije ljudi - ne mogu nestati Armagedon, samrtni krikovi, invalidnost, bolesti, smrt od gladi, ponižavanje i ratno ugnjetavanje.

6. POGLAVLJE

Kozmička je znanost spasenje svijeta dvadesetog stoljeća

Po pitanju prethodno spomenutog ponašanja zapravo ništa ne treba kritizira­ti, niti države niti pojedince. Epoha zlatnog teleta ili novca posve je prirodna, neizbježna karika u kozmičkoj evoluciji koja stvara ljudsko biće. Ona stvara sva ona iskustva koja čovječanstvo neizostavno mora steći kako bi se toliko razvilo ili steklo takvo znanje i s njime povezane sposobnosti koje ga mogu učiniti savršenim. Kao što se diktaturom nisu mogle iskorijeniti epidemije ili bolesti već isključivo znanstvenim otkrićima i razumijevanjem situacije, tako i kult zlatnog teleta, epoha novca ne može biti dokinuta diktaturom, politi­kom, dogmatskom religijom, stvaranjem udruženja i si. To obožavanje idola, koje se još uvijek temelji na nedovoljnom razvoju ljudi, ta sveprožimajuća kontrola zlata ili novca nad ljudskim životima i ponašanjem može se ukloniti samo razvojem kozmičke znanosti ili iskustvenog uvida u smisao života, mi­roljubivo ponašanje. Ni ljudi, ni životinje ni ostali oblici života nisu žrtve slu­čaja ili nelogične manifestacije energije ili sile. Naprotiv, svi su oni podložni apsolutno logičnoj i ljubećoj upravi svijeta. Ona određuje da apsolutno ništa ne može ostati nesavršeno. Sve je ciklično. S obzirom da ono što je nesavršeno vodi ka tami i patnji, ovdje se stječu iskustva pomoću kojih će isto to biće u svojim budućim životima biti sve savršenije i savršenije. Na taj će način i ova kultura zlatnog teleta, epoha novca, postupno stvarati raznovrsna iskustva; znanost će otkriti taj kult kao smrtonosan i dokraja destruktivan čimbenik za svako više ili istinski "humano" stvaranje kulture. Pomoću te znanosti taj će kult biti postupno prevladan i zamijenjen kultom pravde, a time i ljubavi, koja će dozvoliti svakom pojedinom čovjeku da zarađuje za život svojom radnom sposobnošću, bez obzira na njegov položaj u društvu. Tu više neće postojati novac. Nitko neće moći izbjeći svoje dužnosti, što ovdje znači radne sate koji su neophodni za održavanje njegovog života. Čovjek će plaćati za te radne

3 1 0 Martinus

sate ne novcem već samo odgovarajućim brojem radnih sati na području rada u kojem je on najvještiji i za koje je najviše zainteresiran. Na taj će način svaki normalan čovjek koji dode na ovaj svijet imati urođeno sredstvo plaćanja za održavanje svojeg života. Neće biti kao što je to danas slučaj, da milijuni ljudi umiru zbog gladi i siromaštva, zbog smrtonosne snage obožavanja novca koji je sam po sebi najstrašnije oružje u rukama bića koje nimalo ne mari za život i dobrobit svojeg bližnjeg i ne vodi računa o njegovoj propasti i uništenju, kada je u pitanju vlastita zarada ili moć. Ta se metoda primjenjuje pod nazi­vom "poslovni princip" koji je u svojem čistom obliku sasvim u redu. Ovdje on podrazumijeva istu vrijednost za istu vrijednost, i u tom čistom obliku može biti izuzetno velik i koristan kulturni faktor. No, danas se on ne javlja u svojem čistom obliku, iako nosi njegovo ime. Danas pojam "posao" uglavnom predstavlja samo dimnu zavjesu ili kamuflažu, pod kojom se odigrava pokva-renost poslovnog principa, predstavljajući princip najveće moguće vrijedno­sti ili zarade za najmanje moguće ulaganje. To se kulminirajuće pljačkanje svojeg bližnjeg ne može događati tamo gdje je monetarni sustav ukinut i gdje nema drugog legalnog sredstva plaćanja osim potvrde od strane autoriteta da bi se pokazalo da je čovjek sam platio svojim radom. (Za detaljniju analizu pogledati "Livets bog" (Knjiga života), 1. tom, 4. poglavlje)

Čovječanstvo na taj način postupno napreduje prema novoj životnoj epohi u kojoj će prestati sva nesretna stanja, današnji Armagedon, koja ono zbog svoje kozmičke nesvjesnosti samo sebi stvara. To će biti ostvareno svje­tlošću razuma i ljubavi. Upravo je ta kozmička znanost, znanost o sadašnjem i budućem mjestu u evoluciji zemaljskog čovječanstva ili o velikom Božjem stvaranju "čovjeka na svoju sliku i priliku" spasenje svijeta dvadesetog stolje­ća. Ona predstavlja ono sjeme kojim će sve zemaljske generacije biti blago­slovljene.

7. POGLAVLJE

Ispunjenje svih zakona

Ovdje dolazimo do kratkog pregleda sadašnje sudbinske situacije zemaljskog čovječanstva. Dotaknuli smo samu bit učenja koje je čovječanstvo primilo od svojih velikih vođa ili spasitelja svijeta. Vidjeli smo da je to učenje doseglo svoj vrhunac u Isusovom životu i ponašanju kao živi primjer u krvi i mesu takvog odnosa s Bogom i takve ljubavi prema bližnjemu koji predstavljaju ispunjenje

Na oltaru ljubavi 311

svih zakona. Vidjeli smo da čovječanstvo još nije toliko napredovalo u razvoju da bi moglo slijediti ponašanje ili način postojanja spasitelja svijeta, čak ni oni koji se nazivaju "kršćanima". Rezultat toga je da čovječanstvo u određenoj mjeri mora živjeti u Armagedonu ili u području rata, praćenom svim vrstama smrtonosnih patnji, mentalne tame, strave i užasa. Vidjeli smo da se srž tog učenja koje je predano čovječanstvu temelji isključivo na velikom principu ljubavi prema bližnjemu. Taj će princip, a time i čovjekova sposobnost da voli, postati osnova njegovog oslobođenja od mračne sudbine. U onoj mjeri u ko­joj je razvijena njegova sposobnost da ljubi, on predstavlja radost i blagoslov za svoje bližnje i svoju okolinu. Nije li važno upravo takvo ponašanje ili takav način postojanja? Kakva je situacija u religiji ili kod pogleda na život u kojima nema ljubavi? Kakva je situacija u politici, udruženjima i društvima gdje nema ljubavi? Kakva je situacija u međuljudskim odnosima gdje nema ljubavi? Nije li hladna, tužna i usamljena, uglavnom puna antipatije, ljutnje, zlonamjernih kritika, bezobzirnosti, ogovaranja i slično? Današnja je moderna kultura u velikoj mjeri opremljena tehničkim i kemijskim savršenstvom, i od velike je koristi za ljude, no što sve to znači bez ljubavi? Tamo gdje nema ljubavi uvijek će prevladavati nesklad, patnja, depresija, umor od života i samoubojstvo. Nije li sto posto očigledno da Armagedon nikako ne bi mogao postojati kada bi svaki čovjek bio na radost i blagoslov svojim bližnjima i svojoj okolini, i kada bi se žrtvovao kako bi imao udjela u tome da druge ljude čini sretnima. Tamo gdje je svatko na radost i blagoslov svakome tako dugo čekani trajni mir po­stat će činjenicom, isto kao što je očigledno da tamo gdje je svatko u većoj ili manjoj mjeri bezobziran, okrutan, osvetoljubiv, zavidan i netolerantan prema svakome, život nikako ne može predstavljati sreću ili radost. Ovdje vidimo da prizivanje ljubavi kao jedinog pravog puta prema svjetlosti nije umišljanje ili puka pretpostavka. Put iz tame na koji upućuje spasenje svijeta jest živo, realno znanje ili stvarnost.

Možemo vidjeti da priroda na brojne načine potvrđuje ovu stvarnost. Nije li organizam živog bića stvoren na način da predstavlja najveću mogu­ću radost i blagoslov za onaj oblik života do kojeg se dotično biće trenutno razvilo? Ne predstavlja li naš organizam sa svojim brojnim vitalnim funkci­jama za nas radost i blagoslov? Nije li to izraz ljubavi da imamo oči za gleda­nje i uši za slušanje, uz sva ostala osjetila kojima smo opremljeni? Nije li cilj stvaranja prirode sljedeći: stvoriti potpuno savršeno biće, a to je biće koje ne mora ubijati da bi preživjelo, biće koje se ne mora braniti od nasilja ili sile, biće koje može razumjeti da je sve tkz. "zlo" samo izraz nedovršenog stanja u božanstvenom procesu stvaranja savršenstva koji nazivamo evolucijom? I, ne postaje li taj cilj stvaranja očigledan kada čovjek gleda na evoluciju u nje-

3 1 2 Martinus

noj sveukupnosti? Nisu li se ljudi u prošlosti nalazili na nižim stupnjevima svijesti nego što je to danas slučaj? I nisu li se bića na tim nižim stupnjevima također nalazila na još nižim stupnjevima, i tako dalje u beskonačnost prateći evoluciju naniže ka sve primitivnijim oblicima bića? I što su drugo sva živa bića na dugoj skali evolucijskih stepenica nego isto biće koje je, pod utjecajem stvaralačke ruke Božje, preobražavano korak po korak da bi konačno postalo današnji zemaljski čovjek, i koje će nadalje biti vođeno u stvaranju ili evoluciji prema još višim stepenicama i ovdje predstavljati krajnji cilj tog dugotrajnog stvaranja: "čovjeka poput Boga i Njemu nalik"?

Zar to stvaranje samo po sebi nije sjajna manifestacija ljubavi? Nisu li zemaljski prethodni stvaralački procesi manifestacija iste stvaralačke ruke? Nije li ona tijekom brojnih epoha preobražena od vatrenog mora u novi sjaj­ni i naseljeni svijet koji može postati božanstveni raj za zemaljske ljude kada oni dođu do stupnja razvoja na kojem će nadići životinjsku prirodu u svojem mentalitetu, koja ih danas drži zatvorenima u mračnim sudbinama i stanjima patnje?

Dakle, velika istina o najvišem ponašanju ili načinu postojanja i sreći u životu jest ovo: čovjek mora dati svoj život da bi ga mogao dobiti. Kao što je Bog iza svih stvaralačkih procesa podario svoju ljubav nama, tako se mi moramo žrtvovati za Boga, što se može ostvariti isključivo kroz ljubav prema našem bližnjem. S Božjom se ljubavlju susrećemo kroz roditelje ili posvoji-telje kada krhki i bespomoćni dođemo na ovaj svijet. Susrećemo Božju lju­bav i kroz razvoj našeg organizma kao instrumenta za sve više i više oblike doživljavanja života, a time i za proces našeg usavršavanja od primitivnosti ka intelektualnosti. Božju ljubav susrećemo u preobražavanju ovoga svijeta koji je postao za nas sjajno i toplo boravište u svemiru. S Božjom ljubavlju se susrećemo u stvaralačkim procesima prirode koja svakodnevno osigurava hranu i sve što je živim bićima potrebno. Susrećemo Božju ljubav kroz sva bića koja su nas voljela, no naučili smo osjećati Božju ljubav i za sva bića koja su nas proganjala i mrzila. Naučili smo ih voljeti jer smo uvidjeli da su oni za nas bili Božji pojasevi za spašavanje kada smo se gotovo utopili u oceanu za­bluda, praznovjerja i sebičnosti. Prepoznali smo sveobuhvatnu Božju ljubav u čudesnim sposobnostima i talentima koji su razvijenom ljudskom biću omo­gućili pristup njegovom Svetom duhu ili kozmičkoj svijesti. Na taj način on je postao Božja ispružena ruka pomoći svima onima koji se trebaju osloboditi tame i patnje, i biti uzdignuti ka sjajnim vrhuncima života. Vidjeli smo Božju ljubav u sjajnom toku zraka na vrhuncima života gdje Bog u svojem svezna­nju, svemoći i sveljubavi drži u svojim rukama sudbinu svakog pojedinog živog bića. To je velika istina o ljubavi.

isa oltaru ljubavi 3 1 3

Pravi je život, dakle, kult ljubavi. Svemir je oltar ljubavi. Na tom oltaru Bog daruje svoju ljubav živim bićima i vodi ih ka tom visokom oltaru života kako bi mogla dati svoje živote za oslobođenje svojih bližnjih od mraka i pat­nje, kako bi oni sami mogli živjeti u sjajnom toku zraka kozmičke svijesti ili Svetoga duha.

Doista! Voljeti Boga više od svega, a svojega bližnjeg kao samoga sebe predstavlja ispunjenje svih zakona.

Martinus

MEDITACIJA

Sa danskog na enleski prevela prevela Mary McGovern, Sa engleskog na hrvatski preveo Davoriti Grudeti

1. POGLAVLJE

Materijalna meditacija ili razmišljanje

Što se podrazumijeva pod meditacijom? Prema rječniku, meditacija je isto što i kontemplacija ili duboko razmišljanje. Meditaciju se definira kao raz­mišljanje i promišljanje. Naravno da je u svakodnevnom životu razmišljanje i promišljanje o nečemu kako bi nam postalo jasnije vrlo dobro, štoviše, od životne je važnosti. Logično da će ljudi koji u svakodnevnom životu djeluju bez razmišljanja o svojim postupcima zaostajati, neće moći držati korak sa životom, doživljavat će teške probleme ili, u najgorem slučaju, katastrofe. Mo­žemo, dakle, zaključiti da je svijet ispunjen meditacijom. Gotovo posvuda su­srećemo ogromnu količinu razmišljanja, promišljanja i istraživanja. Upravo je to razmišljanje dovelo do nastanka materijalističke znanosti koja je podarila brojne koristi čovječanstvu: brza prijevozna sredstva, strojeve koji obavljaju raznovrsne teške i lake poslove, pa čak i strojeve koji pomažu pri mentalnom radu, velikim izračunima i si. Poslovi za koje su u prošlosti bili potrebni mje­seci i godine kako bi bili izvršeni, u naše se doba obavljaju u danima ili satima. Danas se taj razvoj snažno ubrzava, kreće se sve brže i brže.

2. POGLAVLJE

Da živo biće nije duhovna pojava

I dok je to razmišljanje ili oblik meditacije donijelo ljudima obilje koristi i blagoslova na materijalnom području, na dubljem mentalnom području ljudi

1 1 7

3 1 8 Martinus

su stagnirali. Kako se u to možemo uvjeriti? To se može vidjeti po činjenici da doživljavanje života nije samo materijalna pojava. U jednakoj mjeri to je i du­hovna stvarnost. To, drugim riječima, znači da živo biće nije tek materijalna stvar; ono je također duhovna pojava. U suprotnom ono nikako ne bi moglo postojati kao živo biće. Dakle, ta duhovna pojava nešto je apsolutno primarno za dotično biće.

3. POGLAVLJE

Materijalna znanost ne može ljudima pomoći u njihovim mentalnim krizama

Bez obzira koliko božanstvene bile koristi koje je ljudima pružila materijalna znanost, te koristi čovječanstvu nisu uspjele zajamčiti postojanje oslobođeno bolesti i tuge, isto kao što nisu mogle osloboditi čovječanstvo od pakla i užasa rata, od smrti i sakaćenja. Doista, materijalistička znanost zapravo podrža­va i osigurava sposobnost za rat, povećavajući ljudsku sposobnost ubijanja i uništavanja pomoću brojnih genijalnih ubilačkih strojeva, raketa i nuklear­nog oružja. Nije li svijet ispunjen nuklearnim elektranama i postrojenjima s nuklearnim oružjem? Oni ništa ne znaju o živom duhu koji postoji u svim živim bićima. Misle isključivo na fizičko tijelo i vjeruju da ono predstavlja živo biće. Zbog toga velik broj ljudi našeg stoljeća nema pravo duhovno upo­rište. Oni su - tko manje a tko više - napustili Kršćanstvo koje je prethodno bilo njihovo duhovno uporište. Oni poriču postojanje Boga, kao uglavnom i svega duhovnog. Stoga ne mogu doživjeti nikakav savršeno stabilan život. Doživljavaju bolesti ne samo u svojem fizičkom tijelu, već uvelike i u svojoj duhovnoj ili mentalnoj strukturi. Muče ih tuga, melankolija, depresija, zavist i ljubomora. Mrze ili se žele osvetiti onima koje smatraju odgovornima za svoje nedaće. Ujedno strahuju od budućnosti ili sljedećeg dana. Mogu proživljavati religiozna kolebanja ili krize. Mogu imati grižnju savjesti. U takvim situacija­ma nije od nikakve koristi to što je netko veliki materijalistički znanstvenik. U mentalnim krizama neće koristiti to što netko poznaje brzinu svjetlosti ili zemaljsku orbitu u svemiru, niti će biti od pomoći ako netko posjeduje veliko znanje o atomima ili ostalim mikro-područjima. Prilikom suočavanja s nesretnim sudbinama ljudi čovjeku neće koristiti ako poznaje udaljenost do sunca ili mjeseca. Materijalistička znanost ne može ni ukloniti strah od smrti koji je svojstven gotovo svim ljudima. Vidimo, dakle, da nije dovoljno

Meditacija 3 1 9

posjedovati veliko znanje o materijalnim, beživotnim stvarima, strojevima, napravama i instrumentima da bi se čovjek snašao u materijalnom životu. To nikako ne može osloboditi ljude njihovih mentalnih patnji. I sve dok se ljudi nalaze u tom nedovršenom stanju, u njihovom će svakodnevnom životu u većoj ili manjoj mjeri prevladavati bolesti, ratovi, neprirodna smrt, mržnja i neprijateljstvo, progoni i kleveta.

4. POGLAVLJE

Ljudima je potrebna posebna vrsta meditacije ili duhovnog načina razmišljanja

Ljudima je potrebno nešto što će njihove svakodnevne živote učiniti savršeni­jima i sretnijima. Što je to "nešto"? To "nešto" je u najvišem mogućem stupnju duhovan način razmišljanja. To, u stvari, podrazumijeva meditaciju, istraži­vanje ili razmišljanje u cilju rasta njihove nedovoljne duhovne ili mentalne stabilnosti. No ovdje ljudi ne stoje tako dobro kao po pitanju materijalne ili fizičke strane života. Postoje obimne knjige o materijalnom znanju. Postoje divne, manje ili više sjajne knjige o stručnom materijalnom znanju u gotovo svim područjima. Pored toga, imamo veliki broj škola, srednjih škola i fakul­teta gdje ljudi mogu dobiti materijalno znanje koje ih može pretvoriti u vješte materijalne stvaratelje, a to su stvaratelji u beživotnoj materiji ili tvari. Ali, gdje pronaći univerzitete i visoke škole gdje bi čovjek mogao učiti o odgovaraju­ćem duhovnom znanju ili znanosti? Činjenica da netko na univerzitetu može studirati psihologiju nije dovoljna, iako to u određenim slučajevima može biti od koristi. U usporedbi s pravom kozmičkom znanošću to nije ništa više od morskog zraka u blizini mora. Naravno da postoje i crkve čija je svrha da budu institucije za stvaranje religiozne prehrane, stvarajući temelj za razvoj morala.

5. POGLAVLJE

Zašto ljudi postaju materijalisti

Kako je bilo moguće da te institucije, koje zapravo imaju svoje korijene u apsolutnim religioznim istinama u mnogo većoj mjeri od današnjeg materija-

3 2 0 Martinus

lističkog shvaćanja života, budu istisnute od strane materijalističke znanosti? Dogodilo se to isključivo zbog činjenice da se kod ljudi razvija inteligencija, a to je sposobnost promatranja, istraživanja i analiziranja. S razvojem te spo­sobnosti, ljudi su sve više i više uspijevali prihvaćati isključivo ono što su mo­gli razumjeti i objasniti pomoću te sposobnosti. Budući da religiozno propo­vijedanje nikada nije bilo predviđeno kao istraživački materijal za inteligen­ciju, ljudi su postali skeptični i sumnjičavi, izgubivši vjeru u čitavu religioznu stranu života. A kako su pomoću inteligencije mogli dobiti istinsko znanje ili činjenice, iako je ono bilo samo materijalne prirode, predmeti proučavanja inteligencije privremeno su postali manje ili više čvrste točke. Beskorisnim se smatralo sve što se nalazilo izvan područja istraživanja inteligencije. Tako su ljudi postali materijalisti.

6. POGLAVLJE

Meditacija, kozmički bljeskovi i sveti duh

Prije negoli je počeo taj snažni razvoj inteligencije, ljudi su bili vođeni u reli­giji svojim instinktom. Manifestiralo se to u čovjekovoj sposobnosti da slijepo vjeruje autoritetima. Takve vjernike pronalazimo u crkvenim krugovima, kao i u hramovima ostalih svjetskih religija. U istočnim religijama, gdje je apso­lutna slika Boga još uvijek bila donekle nejasna, oni su meditirali, razmišljali ili kontemplirali o najvišim idejama postojanja. Te su meditacije, u pravilu, vodili mudraci koji su osnovali škole za brojne sljedbenike ili duhovno zrele učenike. Od svih tih učenika tek su rijetki bili dovoljno napredni da bi mogli dobiti "kozmičke bljeskove". To znači da su oni mogli dobiti uvid u svoju vla­stitu besmrtnost ili uvid u neko malo područje vječne istine. Svako je iskustvo kroz kozmičke bljeskove bilo potvrda činjenice o dotičnom području koje je prethodno predstavljalo misterij. Ta kozmička sposobnost doživljavanja pred­stavlja početak buduće potpune kozmičke svijesti savršenog ljudskog bića, a to je zapravo svijest koja se može označiti samo kao "Sveti Duh". Tom je sviješću ili duhom bio ispunjen Krist, i taj je isti duh ili stanje svijesti cilj cjelokupne ljudske evolucije. Primanjem tog duha uklanjaju se sve životinjske sklonosti iz svijesti ili mentaliteta nedovršenog čovjeka. Zahvaljujući tom duhu čovjek postaje svjestan apsolutne istine. Bez tog duha uopće ne bi bilo višeg znanja o apsolutnim, vječnim činjenicama.

Meditacija 321

7. POGLAVLJE

Primjeri kozmičkih bljeskova

Postizanje tog božanskog duha predstavlja, dakle, Božji najviši cilj ili plan za sve nedovršene ljude. Taj je cilj izražen u Bibliji kao "čovjek na Božju sliku i priliku". To je apsolutno konačni rezultat čitave fizičke evolucije. Imamo pri­mjere ljudi koji su doživjeli kontakt s tim duhom na fizičkoj razini kao potpu­no svjesnu činjenicu. Možemo se vratiti sve do Mojsija koji je odjednom ugle­dao taj sjajni duh u obliku gorućeg grma. Kada je Mojsije prišao grmu, začuo je glas: "Skini obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo..." I glas mu je zapovjedio da ode u Egipat i izbavi izraelski narod iz ropstva. Imamo još jedan primjer kozmičkog bljeska. Kada je Ivan Krstitelj na rijeci Jordan krstio Isusa, on je doživio bljesak Božjega duha što je simbolizirano vizijom sjajne golubice, i istovremeno je čuo glas kako govori: "Ovo je moj ljubljeni sin sa kojim sam vrlo zadovoljan". Zahvaljujući tom iskustvu, tom kozmičkom blje­sku, Isus je doživio Boga kao oca. I taj je odnos prema Bogu kao ocu postao temelj cijelog Isusovog života i učenja. Bez tog kozmičkog bljeska, taj odnos prema Bogu kao ocu jedva da bi mogao postojati. Tko bi se u Isusovo vrijeme usudio Boga nazivati "ocem"? Židovski je Bog bio osvetoljubivi i kažnjavajući bog kojega se trebalo bojati. Prema tome, taj je odnos oca i sina - koji vrije­di za svakog čovjeka u postojanju bio on svjestan toga ili ne - bio unesen u mentalitet zemaljskog čovječanstva pomoću Božjeg duha u obliku Isusovog kozmičkog bljeska prilikom njegovog krštenja na rijeci Jordan.

8. POGLAVLJE

Isusovo preobraženje na gori

No, još su se veće stvari trebale otkriti kroz Božji duh u Isusovoj svijesti. Bi­blija nam pruža informaciju da je kratko nakon toga Isus ponovno bio prožet božanskim duhom. Taj je događaj opisan kao "preobraženje na gori, gdje je on viđen s Mojsijem i Ilijom". No taj događaj nije bio samo kozmički bljesak. Bilo je to otvaranje trajne kozmičke svijesti u Isusu. To iskustvo i proizlazeća otvorena trajna kozmička svijest u Isusu otkrili su ga kao Krista ili dovršeno ljudsko biće poput Boga i njemu nalik. Zašto je on bio viđen s Mojsijem i Ilijom? Bilo je to zato da bi se pokazalo da je on bio nova velika ličnost koja

322 Martinus

je trebala nastaviti Mojsijevu i Ilijinu tradiciju ka potpuno novom životnom smjeru, dalje od Boga osvete i mržnje prema ljubećem Bogu i ocu svemira za svako pojedino živo biće. Tako je kasnije Bibliji dodan "Novi zavjet".

9. POGLAVLJE

Pavlovo iskustvo kozmičkog bljeska

Kada govorimo o iskustvima kozmičkih bljeskova, možemo spomenuti i apo­stola Pavla. U Bibliji stoji da je na putu za Damask bio obasjan vrlo snažnom bijelom svjetlošću, nakon čega je pao na zemlju i začuo glas koji mu reče: Savle, Savle, zašto me progoniš?" A on je odgovorio: "Tko si, Gospodine?" Na to će glas: Ja sam Isus kojeg ti progoniš. A sada ustani i hajde u grad, i tu će ti se kazati što treba da činiš." Ovdje vidimo kako je kozmički bljesak u pot­punosti promijenio Savla; od progonitelja Kršćanstva on je postao jedan od njegovih velikih apostola. Međutim, vidjeli smo i to da prožimanje Božjim duhom nije baš bilo divno ili ugodno iskustvo. A zašto je tomu tako? Kada je ta božanska objava donijela sa sobom takve neugodnosti da je Savle tri dana bio slijep te nije ni jeo ni pio, to je bilo zato što je kozmički bljesak pogodio Sa­vla u vrijeme kada je on bio ogorčeni protivnik Kršćanstva i kada je postupao iz mržnje i netrpeljivosti. Podrazumijeva se da takva mentalna klima ne može doći u dodir s apsolutnim svetim duhom a da ne uzrokuje neku vrstu kratkog spoja. Da je Savao dobio svoj kozmički bljesak u vrijeme kada je bio u boljem kontaktu s tim učenjem, koje je za njega bilo potpuno novo, to bi bilo posve drukčije iskustvo, zapravo to bi bilo iskustvo čistog blaženstva. Kada je Savao - koji je kasnije postao Pavao - dobio iskustvo kozmičkog bljeska u vrijeme kada je on bio Kristov protivnik, bilo je to isključivo zato što se Krist umiješao u njegovu sudbinu. Naravno da je Pavao bio snažni progonitelj Kršćanstva obzirom da je to učenje za njega bilo novo, no to se proganjanje temeljilo isključivo na nerazumijevanju. On je čvrsto vjerovao da je to novo učenje po­grešno i obmanjujuće, i da vodi ljude u propast. U svojem srcu on je uistinu bio apostol istine. Nije znao da je to novo učenje - Kršćanstvo - u sebi sadr­žavalo apsolutnu istinu. Iz tog se razloga Krist umiješao i, pomoću kozmičkog bljeska, ispravio pogrešku kod tog genijalnog i vjernog apostola istine. I ta je plemenita duša istine postala jedan od velikih apostola Kršćanstva.

Meditacija 32

10. POGLAVLJE

Uvjeti za doživljavanje prirodnih kozmičkih bljeskova

Ovdje smo vidjeli primjere kako Božji duh uistinu može ispuniti svijest i mentalitet nekog čovjeka. Taj utjecaj Božjeg duha na čovjekov mentalitet, da kle, nije nešto što se događalo samo izraelskim prorocima. To je nešto što s također može dogoditi i danas. Mislim da moraju postojati izvještaji o koz mičkim bljeskovima u svjetskoj literaturi. Zemaljsko je čovječanstvo u sva kom slučaju dovoljno napredovalo u razvoju da će sada postupno biti sve viš ljudi koji su dovoljno zreli da prime ili dozive kozmičke bljeskove. Oni ljuc koji su potpuno spremni za takvo iskustvo sigurno toga sami nisu svjesn Istina je da će oni u pravilu u potpunosti poricati mogućnost da su tolik napredovali u razvoju.

Svi oni, međutim, koji smatraju da se nalaze nadomak kozmičkom bije sku, još uvijek su vrlo daleko od tog božanstvenog iskustva. To iskustvo d o l a 2

onim ljudima koji su postali vrlo ponizni i mentalno smireni, bićima koj nemaju apsolutno nikakvu ambiciju ili želju postati nešto veliko, bilo u fizič kom ili duhovnom smislu. Oni su po prirodi ispunjeni ljubavlju prema svo jim bližnjima i zapravo samo žele biti od koristi drugim ljudima. Upravo t< oslobađanje od - ili nadilaženje - ambicije, zajedno s izuzetnim kapacitetor za humanost, čini kozmičke bljeskove bezopasnima. Za ljude koji su još uvije ambiciozni ili željni slave, i koji bi voljeli biti nešto veliko (pa čak i ako imaj' snažnu želju stjecanja viših kozmičkih sposobnosti) kozmički bljeskovi mog' biti vrlo opasni. Sebična mentalna klima takvog bića dovest će do kratko spoja kozmičke energije i dovesti biće u nenormalno stanje, što će u najgo rim slučajevima rezultirati time da će on početi vjerovati da je Krist i da im zadatak ispuniti vrlo veliku misiju. Također može zastraniti u ostale oblik ili manifestacije megalomanije, isto kao što i njegovi živci i srce mogu trpjel veliko ili pretjerano naprezanje. Takvo se iskustvo može najtočnije opisati ka< gorko iskustvo, tim više što nije od neke osobite koristi.

324 Martinus

11. POGLAVLJE

Kozmički bljeskovi u potpunosti dolaze sami od sebe, a ne nekim oblikom umjetnog vježbanja

Kozmički bljesak s takvim nesretnim posljedicama može se, međutim, dogo­diti samo pod uvjetom da je izazvan na umjetan način, što znači da je čovjek na ovaj ili onaj način, pogrešno usmjerenom meditacijom ili razmišljanjem, uzrokovao kozmički bljesak. S obzirom da se uobičajena, svakodnevna mi­saona klima bića ne nalazi na istoj razini s vibracijama i valnim duljinama kozmičkog bljeska, dolazi do opasnih mentalnih kratkih spojeva koji mogu dovesti do nenormalnosti, živčanog sloma i ostalih oblika neugodnosti. Kako se onda može dogoditi da ljudi mogu prijevremeno izazvati kozmičke blje­skove? U određenim slučajevima moguće je da se kozmički bljesak dogodi za vrijeme meditacije, iako je osoba koja meditira nedovoljno zrela da bi doži­vjela takav utjecaj na svijest. Tada dolazi do kratkog spoja. Drugim riječima, može biti vrlo opasno meditirati ako čovjek nije u potpunosti upoznat sa zakonima kozmičke strukture. Kada ljudi na Istoku prakticiraju meditaciju u velikoj mjeri i postižu prirodne rezultate, to je uglavnom zato što oni poštuju svete aktivnosti na potpuno drugačiji način od ljudi ovdje na Zapadu. Na Istoku, gdje su ljudi uglavnom učenici priznatih mudraca koji ih podučavaju ispravnom stavu prema meditaciji, meditacija neće predstavljati nikakvu opa­snost za učenika, jer o njemu brine njegov vrlo napredni učitelj, pa on neće zauzeti pogrešan stav prema toj posebnoj aktivnosti. Ovdje, prije svega, mo­ramo razumjeti da se kozmički bljeskovi moraju pojaviti u potpunosti sami od sebe, a ne kroz bilo kakvo eksperimentiranje, niti kao rezultat vježbanja. A stvarna i korisna iskustva kozmičkih bljeskova dolaze, kao što smo već re­kli, kada to dotična osoba ni najmanje ne očekuje. Doista, u većini slučajeva čovjek neće ni sanjati da je do te mjere napredan da bi mogao doživjeti koz­mičke bljeskove, tu božanstvenu vezu sa Svetim duhom. Iskustvo je to koje dolazi u potpunosti samo od sebe kada je čovjek dovoljno zreo. To ne znači da čovjek ne treba meditirati - naprotiv - no, ta meditacija mora biti apsolutno bezopasna, i mora biti što bolje prilagođena tome da stvori takvu zrelost koja omogućuje čovjeku da primi Sveti duh u svojoj svijesti. Postizanje kozmičkih bljeskova na umjetan način može prouzročiti ludilo i živčani slom.

meauuLiju

12. POGLAVLJE

Molitva "Oče nas'

Ovdje je Krist stvorio prostor za meditaciju. To se područje svodi na genijal­nu molitvu kojoj je Krist učio svoje učenike, i koja je dostupna svim ljudima na svijetu. Mi tu molitvu poznajemo kao "Oče naš". Meditacija na molitvu "Oče naš" predstavlja najvišu meditaciju u postojanju, jer ona podržava put ka svjetlosti, a da ni na koji način ne predstavlja zamku ili opasnost za one koji ju prakticiraju. Da ona ne predstavlja bolji predmet meditacije od mno­gih drugih, manje ili više primitivnih ili opasnih predmeta meditacije koji već postoje, bilo bi potpuno nepotrebno da Krist uči toj molitvi. Ova molitva predstavlja sjajni stav prema Bogu i prema svemu živome, uključujući i naše bližnje.

13. POGLAVLJE

Predmet meditacije: "Oče naš"

Što nalazimo u riječima "Oče naš"? Nema li tu dovoljno materijala za mediti-ranje ili razmišljanje? Kroz tu meditaciju, koja sama po sebi treba predstavljati proučavanje Boga kao oca, mi ćemo u stvari doći do toga da ćemo ga doživjeti kao "našeg oca".

14. POGLAVLJE

Predmet meditacije: "Koji jesi na nebesima"

U sljedećoj rečenici - "Koji jesi na nebesima" - nalazi se rješenje zagonetke da se Bog nalazi u svim stvarima, a ne na nekom određenom mjestu. Nebo je isto što i svemir, koji je sam po sebi beskonačan prostor. Meditacija na to moze nam otkriti da se Bog ne nalazi na jednom određenom mjestu već je prisutan svugdje, a također i u nama. Ovdje naša meditacija postaje veza između Božje svijesti i naše svijesti.

326 Martinus

15. POGLAVLJE

Predmet meditacije: "Sveto je ime tvoje"

Nakon toga slijedi molitva "Sveto je ime tvoje". Meditacija na to predstavlja nastavak povezivanja s Bogom i razumijevanja Boga, početak promatranja njegovog imena i otkrivanje činjenice da se u tom imenu nalazi ogromna zaštita. Pred tim sjajnim imenom moraju ustuknuti sve mračne sile. Samo razmišljanje o Bogu predstavlja veliko sredstvo zaštite protiv crne magije i ostalih mračnih sila.

16. POGLAVLJE

Predmet meditacije: "Dođi kraljevstvo tvoje"

U sljedećoj molitvi - "Dođi kraljevstvo tvoje" - pronalazimo još jedno pro­strano područje meditacije. Može li netko zamisliti nešto bolje za religioznu osobu od nastavka vježbanja njegovog razmišljanja u razumijevanju Božjeg kraljevstva i uviđanja da se zapravo apsolutno svatko nalazi u Božjem kra­ljevstvu, već u skladu s time što podrazumijevaju pod tim kraljevstvom? Valja uvidjeti da se i naši neprijatelji također nalaze u Božjem kraljevstvu, i da vječ­no prokletstvo sigurno ne postoji.

17. POGLAVLJE

Predmet meditacije: "Neka bude volja tvoja kako na nebu tako i na Zemlji"

Potom imamo molitvu "Neka bude volja tvoja kako na nebu tako i na Zemlji". Ne mislite li da bi bilo vrlo korisno meditirati o tome koliko je nečija volja u skladu s Božjom voljom, kao što je na nebu, što ovdje znači kod apsolutno savršenih bića poput Boga u višim svjetovima?

18. POGLAVLJE

Predmet meditacije: "Daj nam kruh naš svagdanji"

Budemo li meditirali na molitvu "Daj nam kruh naš svagdanji" otkrit ćemo da je to također prostrano područje meditacije u kojem možemo doživjeti Božju volju, kao i ono što se tiče našeg kruha svagdanjeg, što u stvari znači svih na­ših posve fizičkih potreba. Nije mala stvar to razumjeti.

19. POGLAVLJE

Predmet meditacije: "Oprosti nam grijehe naše kao što mi opraštamo onima koji griješe protiv nas"

Molitva - "Oprosti nam grijehe naše kao što mi opraštamo onima koji griješe protiv nas" - pokriva vrlo široko područje meditacije. Nipošto nije trivijal­no oprostiti svojim neprijateljima jer to doprinosi stvaranju temelja vlastite sudbine. Bez opraštanja svojim neprijateljima nema apsolutno trajne sretne sudbine. Začetnik molitve "Oče naš" na drugim je mjestima sljedećim riječi­ma izrazio kakav bi odnos trebao biti prema našim neprijateljima kako bismo mogli ispuniti zakon ljubavi i postati jedno s Bogom: "Ljubite svoje neprija­telje, blagoslivljajte one koji vas proklinju, činite dobro onima koji vas mrze i molite za one koji vas vrijeđaju i proganjaju kako biste mogli biti djeca svojeg nebeskog oca. On čini da sunce izlazi nad zlima i dobrima, i šalje kišu i pra­vednima i nepravednima..." Mnogim ljudima koncentracija na ovu molitvu predstavlja jedinu potrebnu stvar, iako to oni možda još ne znaju i stoga žive u neprijateljstvu s ovom ili onom osobom, i moraju živjeti sa svim proizlazećim brigama, tugom i patnjama.

20. POGLAVLJE:

Predmet meditacije :"Ne uvedi nas u napast"

Slijedi molitva: "Ne uvedi nas u napast". Od koristi je meditirati i na ovu mo­litvu, obzirom da se ovdje čovjek moli za pomoć da može nadići vrlo opasna

3 Z » muriinub

iskušenja. Ako je netko postao alkoholičar ili ovisnik o drogi, ili je postao rob neke druge smrtonosne navike ili sklonosti s kojom se ne uspijeva nositi, vrlo je korisno usmjeriti se na božansku pomoć u nadilaženju užasnih iskušenja koja ljude vode u takva zastranjivanja.

21. POGLAVLJE:

Predmet meditacije: "Nego izbavi nas od zla"

Moguće da će biti potrebno meditirati i na molitvu "Nego izbavi nas od zla". Ljudi uistinu mogu primiti pomoć pri izbavljanju od zla, no podrazumijeva se da moraju imati stav prema zlu koji je potreban kako bi se oslobodili zla koje ih muči. Ne mogu nastaviti činiti zlo i biti oslobođeni njegovih posljedica, što znači, nesretne sudbine koju zlo sa sobom nosi.

22. POGLAVLJE

Predmet meditacije: "Jer Tvoje je kraljevstvo, moć i slava u vijeke vjekova. Amen. "

I na kraju, priznanje "Jer Tvoje je kraljevstvo, moć i slava u vijeke vjekova. Amen." Meditacija na ove riječi omogućit će čovjeku da postane svjestan Bož­jeg kraljevstva i svemoći, da postane svjestan toga da sva slava pripada Njemu. Dakle, ovdje su ponuđeni predmeti meditacije koji mogu čovjeku pomoći da se uskladi s kozmičkom sviješću.

23. POGLAVLJE

Molitva "Oče naš" najveći je predmet meditacije u životu i put ka vječnoj svjetlosti

Kroz meditaciju na ovu božanstvenu i apsolutno jedinstvenu kozmičku mo­litvenu strukturu, Krist je čovječanstvu dao put prema najvišoj podršci i po-

meanactja

moći u brojnim nevoljama svakodnevnog života nedovršenih ljudi. Ne postoji savršeniji predmet meditacije i savršenija meditacija na taj predmet. Ukoliko netko svakodnevno meditira i iskreno se moli, koristeći ovu molitvenu struk­turu molitve "Oče naš", ne može ga mimoići otkriće da sve više i više počinje živjeti u skladu s najvišom misaonom klimom. I doista, ne samo da počinje sve lakše nadilaziti poteškoće, već također počinje davati svjetlost bićima oko sebe: životinjama i ljudima, biljkama i mineralima. I ovdje, kroz predmet me­ditacije molitve "Oče naš", čovjek sam počinje pomagati Bogu u njegovom preobražavanju u "čovjeka na njegovu sliku i priliku"; malo po malo naziru se počeci preobraženog postojanja. Na taj način, ovaj će predmet meditacije u strukturi molitve "Oče naš" postupno dovesti do toga da će zemaljsko čo­vječanstvo koje meditira sjajiti i blistati u posljednjoj velikoj epohi njegovog preobražavanja u čovječanstvo poput Boga i njemu nalik.

Martinus

ČOVJEČANSTVO U JEDINSTVU S BOGOM

Sa danskog na enleski prevela prevela Mary McGovern, Sa engleskog na hrvatski preveo Davorili Gruden

1. POGLAVLJE

Biblijsko proročanstvo o Sudnjem danu i njegovo ostvarenje

U Bibliji postoji proročanstvo da će čovječanstvo doživjeti Sudnji dan ili Ar­magedon tijekom kojega će vrag bjesnjeti svom svojom silinom. Ljude će pro­ganjati i ubijati drugi ljudi. Svatko će biti u ratu sa svakim. Tu je zapravo pro-rečena - ni manje ni više nego - kulminacija tame ili tkz."zla". To proročanstvo nadalje govori da će nakon mračne epohe Sudnjega dana nastati novo kraljev­stvo, kraljevstvo koje će se prostirati cijelom zemljom. U tom će kraljevstvu postojati samo pravda. I ljudi će činiti jedno stado i imat će jednog pastira, što ovdje podrazumijeva jedan narod i jednu vladu, jednu religiju (Sveti duh) i jednoga Boga. Do tada će tame nestati i čovječanstvo će biti spašeno ili oslobo­đeno od ubilačke i svedestruktivne snage Armagedona ili Sudnjega dana.

Ima li istine u tom proročanstvu? Hoće li uistinu doći do takve epohe užasa za čovječanstvo, i kakav je smisao takve situacije? Osim činjenice da je proročanstvo o toj epohi potvrđeno Kristovim riječima, to dugoročno gleda­no ne bi uopće ništa značilo da život sam nije potvrdio ispunjenje tog proro­čanstva u obliku žive činjenice za ljude u dvadesetom stoljeću.

2. POGLAVLJE

Sudnji dan nije kazna za počinjene grijehe

Nikada prije čovječanstvo nije posjedovalo toliko znanja i mogućnosti za vo­đenje ratova, ubijanje, uništavanje, sabotiranje i sakaćenje kao danas. Pomoću

3 3 3

334 Martinus

svojeg atomskog i hidrogenog oružja ono bi se u potpunosti moglo uništiti da ne postoji skrivena snaga snažnija od čovječanstva, naime snaga koja odre­đuje da drveće ne raste sve do neba, i koja isto tako određuje putanju sunaca i zvijezda kroz beskrajni svemir. Kao što postoji smisao ili svrha iza putanja sunaca i svjetova u vječnom univerzumu, tako postoji i božanstvena logika i ljubeća namjera iza doživljavanja Sudnjega dana čovječanstva. To nipošto nije, kao što se do sada propovijedalo, kazna za "grijehe" čovječanstva, jer, u skladu s kozmičkim analizama svemira, niti jedno biće ne može počiniti ne­pravdu ili trpjeti nepravdu. Svako živo biće predstavlja samo po sebi apsolut­no primarni uzrok svoje vlastite sudbine. Svaki oblik energije može potjecati isključivo od živog bića. To vrijedi kako za makrokozmos i mikrokozmos tako i za međukozmos, što znači i za takozvane "prirodne sile" i za manifestacije i stvaranje koje od njih nastaje, jer sile, stvaranje ili manifestacije nastaju od onih bića koja inače poznajemo kao "živa bića".

3. POGLAVLJE

Apsolutno sve je izraz života

Ne može postojati nikakvo manifestiranje energije ili stvaranje koje nije ma­nifestacija života ili dokaz postojanja živog bića. No, to ne znači da ljudi pre­poznaju izvor tih energija ili sila kao živo biće. Naprotiv, manifestacijama živih bića oni smatraju isključivo one energije ili očitovanje sile čije izvore mogu opažati svojim fizičkim osjetilima. Prirodne sile, kao što je talasanje mora, bijes oluje, let oblaka i tok vode, oni pouzdano ne smatraju manifestacijama života ili manifestacijama koje kao svoj izvor imaju živo biće. Ali, tomu je ra­zlog to što ljudi još uvijek ne poznaju rješenje misterija života. Sto muha koja se kreće po krovu kuće zna o tome da je taj krov manifestacija života, kreacija nekog živog bića? Kada ljudi ne smatraju prirodne sile rezultatom manifesta­cije živih bića, to je isključivo zato što je izvor tih sila toliko ogroman da su ljudi u odnosu na njih poput čestica prašine. Svako je kretanje najočiglednija karakteristika života, ono je, štoviše, nepobitni dokaz života. Što bi inače mo­glo stvoriti kretanje? Smrt je apsolutno mirovanje, apsolutna nepokretnost, apsolutna nepromjenjivost. To nikako ne može biti izvor kretanja. No, kako je svemir sve što se može opaziti, kretanje, to se apsolutno mirovanje ne jav­lja u niti jednom vremensko-prostornom području koje se može opaziti. To zapravo znači da prava i apsolutna smrt ne postoji. Sve je živo, sve je izraz

Čovječanstvo u jeuinuvu i Dvgum

života, sve predstavlja manifestaciju živih bića. I upravo te manifestacije ili izrazi života čine fizičke organizme živih bića i manifestacije nastale pomoću njih. Sve te manifestacije zajedno sačinjavaju vidljivi svemir sa svim njegovim stvorenim pojavama, njegovim kretanjima, njegovim preobražavanjima, nje­govom izgradnjom i razgradnjom tvari ili materije.

4. POGLAVLJE

Čvrsta točka svemira

Svemir se javlja u tri posebne vremensko-prostorne dimenzije, naime kao makrokozmos, međukozmos i mikrokozmos. Kao što smo već spomenuli, makrokozmos je pojava koja je toliko ogromna da ga mi ne možemo, pomo­ću naših fizičkih osjetila, opažati kao manifestaciju živih bića. Te manifestacije uključuju sve sunčeve i galaktičke sustave zajedno s planetima, zvijezdama, kometima, meteorima, oblacima plinova i sličnim fizičkim pojavama.

Međukozmosu pripadaju organizmi svih živih bića te stvaranje ili mani­festacije života koje su njihov proizvod, čiji izvor možemo prepoznati svojim fizičkim osjetilima. Ta bića poznajemo kao ljude, životinje i biljke. Mikrokoz-mosu pripadaju svi oblici kretanja ili preobražavanja materije čiji izvor ne možemo opažati direktno pomoću naših fizičkih osjetila. Sasvim je normalno da ljudi u svojem, gledano iz kozmičke perspektive, još uvijek nedovršenom stanju ne razumiju da kretanja i promjene ili oblikovanje detalja u materiji, čiji izvor oni ne mogu vidjeti, predstavljaju izraz za manifestaciju živih bića. Ovdje se ti stvaralački procesi ili promjene u materiji smatraju kao nešto što se događa samo od sebe. Čovjek ne razumije niti shvaća izvor tih stvaralačkih procesa. Isključivo ono što stvore ljudi, životinje i biljke smatra se manife­stacijama živih bića ili izrazima života. Ovdje ne možemo detaljno govoriti o tom životnom principu svemira, ali možemo spomenuti da iza svih vrsta kretanja i stvorenih pojava u svemiru - kuda također pripadaju i organizmi ljudi, životinja i biljaka - postoji vječno, apsolutno mirovanje. Prema tome, to je mirovanje jedna i jedina "čvrsta točka" svemira.

336 Martinus

5. POGLAVLJE

Vječni izvor svemira

S obzirom da apsolutno svako kretanje, svako stvaranje kao i sva iskustva imaju svoj korijen ili proizlaze iz gore spomenutog mirovanja, ono se ne može S pravom smatrati kao "ništa". To se mirovanje, dakle, može označiti kao "ne­što što jest". To "nešto" je onkraj svake promjene, onkraj svakog kretanja. Ono predstavlja izvor svake promjene ili stvaranja. Ono se, stoga, razlikuje od sve­ga što je vidljivo, od svega što je stvoreno u svemiru ili univerzumu, time što predstavlja "stvoritelja". S obzirom da samo ne može biti stvoreno, već je izvor svakog stvaranja, ono je isto tako izvor svega što se podrazumijeva pod poj­movima "vrijeme" i "prostor". Budući da je ono izvor vremena i prostora, ono samo mora postojati s one strane vremena i prostora. Ono, dakle, predstavlja samu vječnost i beskonačnost. Mi ovdje prepoznajemo "vječno nešto" koje se nalazi iza svih pojava u svemiru, i koje predstavlja izvor svemira. To se ne­što otkriva ili manifestira svoju svijest kroz razvoj i stvaranje cijelog svemira, doživljavajući život kroz to stvaranje. To nešto, dakle, ne može imati nikakvu analizu. Ustvrdimo li da je veliko ili da je malo, kažemo li da je zlo ili da je do­bro, da je svijetlo ili tamno, crno ili bijelo - bile bi to analize nečega što je ono stvorilo, a ne onoga što ono jest. Ono je postojalo prije nego što je stvorilo ovu ili onu pojavu. Drugim riječima, to ne može biti njegova analiza. To se nešto, dakle, može definirati isključivo kao "nešto što jest". To nešto postoji kao "vječ­no nešto" koje je samo po sebi bez analize. Znači, ono je bezimeno. To "nešto" detaljnije je opisano u knjizi "Livets bog" (Knjiga života) pod pojmom "XI". Kako ono također otkriva da ima stvaralačku sposobnost, to također mora predstavljati "vječno nešto", jer da je postojalo vrijeme kada ta stvaralačka sposobnost nije postojala, " X I " ju ne bi moglo stvoriti, i ona stoga nikada ne bi mogla nastati. S obzirom da je vječna, ona također ne može imati nikakvu analizu. Ne može biti ni stara ni mlada. Ne može biti ni velika ni mala, jer je ona stvorila sve stvari u svemiru. Ona je istovjetna sa svim stvaralačkim spo­sobnostima. Ona je, stoga, apsolutno jedina postojeća stvaralačka sposobnost. Ona je, prema tome, po svojoj prirodi također bezimena, osim što predstavlja "nešto što jest". Ona je zbog toga u knjizi "Livets bog" slično nazvana "X2". No, obzirom da su " X I " i "X2" vječni realiteti, oni su također vječni rezultat vječ­nog postojanja i međusobnog odnosa ta dva realiteta. Taj rezultat i međusob­ni odnos čini vidljivi svemir, koji je isključivo kombinacija procesa stvaranja i rezultata tih procesa. Upravo su ti rezultati istovjetni "stvorenim stvarima". Taj vječni proces promjene ili stvaranja, izgradnje i razgradnje materije ili, ukrat-

Covjecanstvo u jeumsivu i ougum

ko, čitavi svemir kakav se očituje našim osjetilima, ne može, zbog svojeg vječ­nog postojanja, imati nikakvu analizu. On predstavlja sve što postoji. Zbog toga se on ne može ni sa čim usporediti, ne postoji ništa na temelju čega bi se on mogao prepoznati kao velik ili mali, kao dobar ili zao, ili kao istovjetan s bilo kojom drugom analizom. Mi smo stoga primorani priznati ga kao bezi­menog ili jednostavno kao "nešto što jest". On je zbog toga u knjizi "Livets bog" nazvan "X3". Ova tri bezimena realiteta ne postoje neovisno jedan o drugome. Samo ih u analizama na taj način moramo razlikovati. Međutim, svaki od njih predstavlja tako dobro usklađenu vezu s ostala dva bezimena realiteta ili "X-a", da oni zajedno predstavljaju realitet koji doživljava i stvara. A realitet koji doživljava i stvara istovjetan je "živom biću". Dakle, ovdje nalazimo apsolutno rješenje zagonetke postojanja. Najdublja analiza svemira jest da on predstavlja sveobuhvatno živo biće. Ovdje smo došli do jedinog svemogućeg i apsolutnog Boga, vječnog izvora i zaštitnika svega.

6. POGLAVLJE

Dovršeni i nedovršeni procesi stvaranja u Božjoj manifestaciji

Prepoznavši živo biće kao izvor svih kretanja, stvaranja i funkcija u ogro­mnom oceanu oslobađanja energije u svemiru, lakše je razumjeti da su svi stvaralački procesi prirode u krajnjem slučaju na radost i blagoslov živih bića. Mi ovdje vidimo potvrdu činjenice da ne samo da iza čitave manifestacije sve­mira postoji jedno živo biće ili izvor, već također da je zahvaljujući tom izvoru činjenica da je pojava ili ponašanje svemira ništa manje nego apsolutna "lju­bav". Na taj način staro shvaćanje da je "Bog ljubav" postaje stvarnost. Pogle­damo li vlastiti organizam ili organizam naših bližnjih, vidjet ćemo da on, bez iznimke, u svojem normalnom stanju predstavlja radost i blagoslov za svoj izvor. Pogledamo li sve druge velike stvaralačke procese u prirodi, uočit ćemo da oni u krajnjem slučaju predstavljaju samo radost i blagoslov za živa bića. Ne predstavljaju li kiša i sunce radost i blagoslov? Ne predstavlja li također blagoslov okretanje Zemlje oko svoje osi, tako da se naizmjenično smjenjuju ljeto i zima, dan i noć diljem čitavog planeta? Nije li stvaranje najrazličitije hrane koja raste posvuda također radost i blagoslov za živa bića?

Istina je da postoji čitav ocean kozmičkih stvaralačkih procesa u Božjem stvaranju čovjeka koji nisu dovršeni. Naravno da ti procesi ne predstavljaju radost i blagoslov za živa bića. Kako rat, nesreće i patnje mogu biti radost i

3 3 8 Martinus

blagoslov za živa bića? Kako prirodne katastrofe, zemljotresi, poplave i slič­no mogu biti radost i blagoslov za bića koja pogađaju? Kako mogu različite vrste smrtonosnih bolesti, nesretnih sudbina koje uključuju izgladnjivanje, smrt u koncentracijskim logorima, mučenje ili razapinjanje biti radost i bla­goslov? Doista, nije li točno da za običnog zemaljskog čovjeka svijet izgleda poput jednog velikog oceana nepravde? Zašto se jedno dijete rađa bolesno, u bijedi i patnji, a drugo ima radostan i sjajan život, svjetsku slavu, bogatstvo i dobrobit? Zašto se svi ljudi ne rađaju s istom sretnom sudbinom? Gdje je božanski blagoslov u tim pojavama? Kao što ćemo kasnije vidjeti, za sva se nesretna stanja može zahvaliti isključivo činjenici da Bog ovdje nije gotov sa svojim preobražavanjem živog bića u "Čovjeka na svoju sliku i priliku". Kada pogledamo živa bića u međukozmičkom području - što znači biljke, životinje i ljude - lako je uočiti da ta bića nisu jednako odmakla u tom božanstvenom stvaralačkom procesu. Dok se biljke i životinje još uvijek nalaze u nekoj vrsti embrionalnog stanja, zemaljski su ljudi odmakli dalje u istom stvaranju, tako da možemo dobiti neki uvid u početak rađanja savršenog ljudskog bića u njihovom mentalitetu i načinu postojanja ili ponašanju. I što je čovjek više napredovao u tom procesu rađanja, tim više će ljubavi strujati u njegovom ponašanju ili načinu postojanja prema njegovim bližnjima i njegovoj okolini, i tim bliže će biti ostvarenju cilja tog božanstvenog stvaralačkog procesa i tome da predstavlja savršeno ljudsko biće poput Boga i njemu nalik.

7. POGLAVLJE

Božja je svijest ili univerzum objava ljubavi

Nevjestom istraživaču nije nimalo jednostavno prepoznati neki logični smi­sao u epohi Sudnjega dana ili pak u nesretnim sudbinama. No, kada se ne vidi smisao neke stvari to ne znači da je ta stvar prokletstvo. Iza nje se može nalaziti dobar smisao, pa se iza njene manifestacije ili stvaranja čak može nalaziti ljubeća namjera. Da bi mogao razumjeti smisao ili svrhu stvaralačkih procesa prirode, čovjek mora naučiti razlikovati dovršene manifestacije od onih još uvijek nedovršenih. Promatrajući sve stvaralačke procese prirode koji su dovršeni i ispunjavaju svoju svrhu nikada nećemo moći posvjedočiti da oni nisu direktno ili indirektno radost i blagoslov živih bića. No, u prirodi ili Božjem stvaranju postoji ocean manifestacija koje nisu dovršene. Razumije se da takve manifestacije ne mogu ispuniti svoju svrhu kao što to ne mogu

Čovječanstvo u jedinstvu s Bogom 3 3 9

ni ljudske nedovršene manifestacije. One manifestacije ili prirodni stvaralač­ki procesi koji se protežu tijekom stotina tisuća godina prije nego dođu do svojeg konačnog rezultata, naravno da danas ne mogu predstavljati radost i blagoslov za živa bića kao što će to biti kada dosegnu svoj konačni rezultat i dovrše svoje stvaranje. Danas nam oni čak mogu izgledati poput prokletstva. Ali svi oni stvaralački procesi koje priroda uspije dovršiti u vremenskom pe­riodu tijekom kojeg ih mi možemo pratiti do njihovog konačnog dovršenja, bez izuzetka predstavljaju radost i blagoslov za ova ili ona živa bića. Ovdje se samo trebamo sjetiti, kao što smo već spomenuli, našeg vlastitog organizma i ostalih blagoslova prirode koji stvaraju uvjete za život i postojanje u zdravlju i blagostanju. Tim stvaralačkim procesima koje ne možemo slijediti svojim fizičkim osjetilima od početka do kraja njihovog puta, zbog njihovog vremen­skog perioda koji je mnogo duži od našeg sadašnjeg zemaljskog postojanja, pripada, na primjer, usavršavanje čovječanstva, njegov razvoj morala i stva­ranje kulture. Lako je uvidjeti da ove pojave još ni izdaleka nisu dosegle svoj konačni rezultat, da još nisu postale radost i blagoslov za živa bića. U protiv­nom, više ne bi bilo ratova, bolesti, gladovanja, siromaštva niti ostalih oblika nesreće. Svatko bi volio svakoga. Kada je svatko, takoreći, u ratu sa svima, to možemo zahvaliti isključivo činjenici da su mentalitet bića i njihovo ponaša­nje koje odatle proizlazi još uvijek vrlo daleko od savršenstva ili dovršenosti. Svugdje gdje postoji patnja postoji nešto što nije dovršeno od strane prirode ili Boga. To što životinje moraju ubijati da bi preživjele, to što ljudi mrze, ubi­jaju, usmrćuju, sakate i vode ratove, predstavlja apsolutni izraz činjenice da ovdje još nije dovršen veliki stvaralački proces prirode.

S obzirom da svi konačni rezultati stvaralačkih procesa prirode ili Božje manifestacije koje možemo vidjeti predstavljaju, u svim slučajevima, radost i blagoslov, i obzirom da se stoga u gore spomenutim situacijama ne javlja niti jedan izuzetak, ovdje svjedočimo činjenici da je namjera prirode ili Boga sa svakim stvaranjem isključivo ta da sve pretvori u radost i blagoslov za živa bića. Sve je izraz nepromjenjivosti ove analize. Na taj način mi ovdje dobi­vamo apsolutnu potvrdu prisutnosti svemogućeg i svemudrog stvoritelja ili Boga iza svakog stvaranja, manifestacije i doživljavanja života. Budući da se taj Bog nalazi iza svake manifestacije i stvaranja, i budući da ta manifestaci­ja i stvaranje predstavlja tako nepobitno radost i blagoslov za sva živa bića, tisućgodišnje shvaćanje da je način postojanja tog Boga ljubav ovdje postaje stvarnost.

340 Martinus

8. POGLAVLJE

Besmrtnost živog bića

Na taj smo način stigli do velikog pitanja: kakvu radost ljudi koji danas žive mogu imati od činjenice da će ljudi u budućnosti postati tako savršeni da u njihovom fizičkom postojanju više neće biti rata ili patnje? Mi koji danas živi­mo bit ćemo, naravno, do tada, poput ljudi iz prošlosti, odavno mrtvi. No, je li to istina? Da li uistinu postoji nešto što upućuje na to? Ne, u apsolutnom smi­slu ne postoji baš ništa što bi upućivalo na to. Istina je da organizmi "umiru", no organizmi su samo stvorene pojave. Sve stvorene pojave pripadaju dimen­ziji prostora i vremena, i zato ne mogu biti vječne. Sve se moraju razgraditi i nestati, isto kao što su jednom bile stvorene i izgrađene. Kako svaka od njih predstavlja stvorenu pojavu, to nikako ne može biti živo "nešto" ili "Jastvo", za što one predstavljaju oruđe ili sredstvo. Nije organizam taj koji upravlja Jastvom, već Jastvo upravlja organizmom. U našim prethodnim analizama svemira već smo vidjeli da taj svemir predstavlja organizam i manifestaciju za živo biće ili Boga. U našoj vlastitoj strukturi i pojavi susrećemo upravo takvu analizu živog bića. Ovdje također susrećemo "nešto" što se manifesti­ra ili otkriva kroz organizam ili fizičko tijelo. S obzirom da to tijelo u svim svojim pojedinostima predstavlja ništa više nego sredstvo putem kojeg se to "nešto" može manifestirati, to "nešto" je, dakle, prava bit bića unutar organiz­ma. Kako je to "nešto" istovjetno onome što nazivamo Jastvom, ono samo po sebi ne može imati nikakvu analizu. Kažemo li da je ono zlo ili kažemo da je dobro, te analize će ukazivati isključivo na pojave koje gore spomenuto "ne­što" stvara putem organizma. Međutim, ono što je stvoreno nikako ne može biti istovjetno sa stvoriteljem. Stvoritelj je postojao prije stvorenog i nastavit će živjeti nakon što stvoreno više neće postojati. To "nešto" vječno je u svojoj analizi. Ali ta analiza može biti jedino bezimena i može se označiti samo kao "XI". S obzirom da spomenuto "nešto" ima stvaralačku sposobnost, ta sposob­nost mora biti isto tako vječna kao i samo "nešto", jer da je postojalo vrijeme kada ono nije imalo nikakvu stvaralačku sposobnost kako bi onda nastala ta sposobnost? Ono se zbog toga isto tako mora izraziti kao bezimeno "nešto" koje, stoga, moramo označiti kao "X2". No, kako " X I " i "X2" vječno postoje, ta dva X-a, poput " X I " i "X2" u strukturi Boga, predstavljaju izvor realiteta koji moramo nazvati "X3". Kao što "X3" kod Boga predstavlja vječni rezultat njegove manifestacije ili stvaranja, tako je i "X3" kod živih bića rezultat njiho­ve manifestacije i stvaranja. Budući da ta tri X-a, kao kod Boga, predstavljaju nedjeljivu cjelinu, koja je u ovom slučaju istovjetna živom biću, živo je biće

Čovječanstvo u jedinstvu s Bogom 341

prema tome apsolutno vječno. Kako je živo biće uslijed toga vječni realitet, njegovo sadašnje postojanje ne predstavlja njegov čitavi život i pojavu. Go­dine koje ono sada ima samo su godine njegovog sadašnjeg organizma, a ne godine njegove vječne strukture. Prema tome, sadašnji organizam nije jedini organizam koji je to "nešto" do sada koristilo. On predstavlja tek jednu kariku u lancu organizama ili fizičkih tijela koje je ono imalo u svojem prethodnom vječnom postojanju.

S obzirom da spomenuto "nešto" na taj način može stvarati jedno fizičko tijelo za drugim, taj princip organizama isto je tako vječan ili van prostora i vremena. U tom svojem vječnom stanju ono predstavlja, kao što smo već spo­menuli, trojni princip u obliku tri X-a, upravo poput Boga. Na taj način ovdje možemo vidjeti kako se zemaljski čovjek u svojoj vječnoj strukturi već javlja na "Božju sliku". On se sastoji od ista tri vječna i nerazdvojna principa kao i Bog, i zbog toga mu je zajamčeno vječno postojanje s vječnim doživljavanjem života ili besmrtnošću. Kako je to "nešto", koje je isto što i Jastvo u živom biću, besmrtno i zbog toga preživljava uništavanje svojih organizama kao i njihovu izgradnju, ovdje možemo vidjeti kako se za njega priprema put, život za ži­votom u fizičkom postojanju, kako bi bilo usavršavano kroz Božji stvaralački proces da bi konačno sjalo, blistalo i grijalo u toku zraka iz Božjeg duha kao dovršeno ljudsko biće poput Boga i njemu nalik.

9. POGLAVLJE

Međusobna ovisnost između Boga i živih bića koja je od životne važnosti

S obzirom da je spomenuto božanstveno "nešto" ili "Jastvo" u živim bićima isto božanstveno "nešto" za koje smo vidjeli da predstavlja Božje Jastvo, te da su "X2" i "X3" u živim bićima istovjetni "X2" i "X3" u Božjoj strukturi svi­jesti, sva su živa bića istovjetna Bogu, a Bog je istovjetan živim bićima. Sva su živa bića, dakle, Božji instrumenti za opažanje i manifestiranje. Kroz bez­brojno mnoštvo živih bića u svemiru Bog očituje i doživljava svoj život. A u toj božanstvenoj sveobuhvatnoj opažajnoj strukturi živa bića doživljavaju svoj život. Dakle, to Božje opažaj no doživljavanje i manifestacija te opažaj no doživljavanje i manifestacija živih bića predstavljaju jedno veliko međusobno djelovanje. Ova dva stanja opažanja i manifestiranja jedno bez drugog ne bi nikako mogli postojati. Obje ove opažajne strukture - Božja i ona živih bića

3 4 2 Martinus

- apsolutno su jednako neophodne da bi se doživljavanje i stvaranje uopće mogli odvijati, kako za Boga tako i za živa bića. Kada ne bi postojala živa bića, kako bi Bog mogao opažati i stvarati? I kada ne bi postojao Bog kao ono jedinstvo u kojem su sva živa bića povezana u međusobnoj ovisnosti od životne važnosti koja precizno određuje doživljavanje života i manifestaciju bića, kako bi ona mogla doživljavati život? Održavanje čitavog svemira sa svim njegovim stvaralačkim procesima, njegovim najrazličitijim kretanjima i njegovim stanjima doživljavanja, predstavlja dakle ujedinjeni međusobni odnos između Boga i živih bića. Taj međuodnos predstavlja doživljavanje i manifestaciju života kako za Boga tako i za živa bića.

10. POGLAVLJE:

Zašto postoje primitivnost i patnje ili epoha Sudnjega dana

Svi poznajemo to prethodno spomenuto doživljavanje života, jer ga svi doživ­ljavamo. Vidimo da se to doživljavanje, koje također sadrži manifestaciju ili stvaranje, proteže od vrhunca mržnje do vrhunca ljubavi, što ujedno znači od vrhunca okrutnosti do vrhunca humanosti. A na pitanje zašto uopće postoje primitivnost, neznanje, mržnja i patnja ili takozvano "zlo", zašto doživljavanje života bića ne predstavlja trajno ili neprekinuto doživljavanje mudrosti i lju­bavi, odgovor može biti samo ovo: da bi se život uopće mogao doživljavati on mora predstavljati doživljavanje kontrasta. Svako je iskustvo moguće isklju­čivo zahvaljujući činjenici da je označeno svojim kontrastom ili suprotnošću. Kako bi umjetnik mogao naslikati sliku ukoliko bi postojala samo jedna boja, ili da je sve apsolutno iste boje? Kako bi mogle postojati zvučne slike, muzič­ka djela i si. ako bi postojao samo jedan zvuk ili nota? U tom slučaju, kako bi uopće jezik bio moguć? Kako bi se mogla doživjeti iskustva dobrobiti, sreće i radosti ukoliko netko prethodno nije doživio neugodnosti, nesreću i patnju? U onoj mjeri u kojoj je netko proživio patnju ili nesretnu sudbinu on doživlja­va suprotnost toj sudbini kao dobrobit, svjetlost i sreću. Da bi živa bića mogla doživjeti najviši oblik sreće i blaženstva, radosti i savršenstva u doživljavanju života, ona apsolutno moraju doživjeti suprotnost tog visokog oblika doživ­ljavanja života, što znači tamu i patnju. Zato je način doživljavanja života svih živih bića organiziran u obliku spiralnih ciklusa. Ti su spiralni ciklusi podi­jeljeni na određena područja svijesti koja se protežu od kulminacije tame do kulminacije svjetlosti, što je istovjetno kulminaciji mržnje i kulminaciji

Čovječanstvo u jedinstvu s Bogom 3 4 3

ljubavi. Od tih područja spiralnog ciklusa biljno carstvo predstavlja prvo, ži­votinjsko carstvo drugo, a ljudsko carstvo treće. Nakon toga, sfere više nisu fizičke prirode, već predstavljaju duhovne ili mentalne razine postojanja. One su detaljnije opisane u mojem glavnom djelu "Livets bog" gdje su nazvane "carstvo mudrosti", "božanski svijet" i "carstvo blaženstva".

Vječni život živih bića predstavlja, dakle, prolazak kroz ta carstva. Kada ona prođu svih šest carstava prelaze u novi spiralni ciklus, na isti način ali u novim oblicima, da bi ponovno prošla kroz šest carstava ili sfera tog spiralnog ciklusa, i tako dalje kroz nove cikluse cijelu vječnost. U svakom ciklusu bića doživljavaju kulminaciju tame kako bi u istom tom ciklusu mogla doživjeti kulminaciju svjetlosti. S obzirom da bića u svakom spiralnom ciklusu ob­navljaju doživljavanje kulminacije tame, time se obnavlja i održava njihova vječna sposobnost doživljavanja života, njihova sposobnost doživljavanja i razlikovanja između svjetlosti i tame, između dobra i zla, ona će se, pomoću te sposobnosti i njihove slobodne volje, pojaviti u svijetloj epohi svake spirale kao savršeni čovjek poput Boga i njemu nalik, i na taj način biti jedno s Bo­gom kroz čitavu vječnost.

11. POGLAVLJE

Demonska svijest ili kulminacija tame

Živa bića, dakle, u takvom ciklusu prolaze kroz sva moguća životna iskustva, manifestacije i stvaranje. Ukoliko pogledamo biljne oblike života, vidjet ćemo da se na fizičkom planu njihova psiha sastoji samo od instinktivnih kretanja ili instinktivnog stvaranja. Biljka može tek nejasno opažati ugodu i neugodu. Ona ne može analizirati ugodu ili neugodu i tako ju doživjeti kao činjenicu dnevne svijesti. No, biljni organizmi evolucijom postaju životinjski organizmi. Ti organizmi poslije evoluiraju u ljudske organizme. I na tom stupnju trenutno nalazimo zemaljske ljude. Oni još uvijek imaju pretežno životinjsku prirodu u svojem mentalitetu i ponašanju, dok su s druge strane, u određenoj mjeri, ra­zvili ljudsku psihu ili mentalitet. Od ljudske prirode uglavnom su se razvile in­telektualne sposobnosti. Zahvaljujući stjecanju ljudskih intelektualnih sposob­nosti, a da još nisu razvijene ljudske humane sposobnosti, ponašanje će takvog čovjeka biti izrazito životinjsko jer je u tom slučaju dominantan životinjski princip. U skladu s činjenicom da takva osoba, pomoću svoje ljudske inteli­gencije, može dovesti svoje životinjske sklonosti do krajnosti, ona ima udjela

3 4 4 Martinus

u stvaranju kulminacije tame. Ni jedno biće na Zemlji ne može se usporediti sa zemaljskim čovjekom u širenju masakra, sakaćenja, mržnje i osvete, rata i krvoprolića ili smrti i uništenja drugih bića. Zemaljski su ljudi nadišli životinj­ski stupanj po pitanju intelektualnosti, ali još se uvijek nalaze na životinjskom stupnju kada je u pitanju humanost i ljubav. Zbog toga ne predstavljaju niti čiste životinje niti čista ljudska bića. Oni su, dakle, bića mentalne tame. Njihov se ubilački mentalitet i mentalitet nanošenja bola može označiti samo kao "demonska svijest". Oni predstavljaju suprotnost savršenom ljudskom biću u najčistijem obliku, koje može odašiljati isključivo intelektualizirane osjećaje, što je isto što i pravda i ljubav. Kroz tu demonsku svijest ili krajnji životinj­ski mentalitet zemaljski ljudi doživljavaju kontrast zahvaljujući kojem, kao što smo već spomenuli, stječu sposobnost doživljavanja svjetlosti.

12. POGLAVLJE

Sudnji je dan kozmičko psihološko obrazovanje

Prema tome, kroz kulminirajuće stanje tame ili Sudnjega dana Bog može pre­obraziti bića u Čovjeka na svoju sliku i priliku. Ovdje bića počinju osjećati posljedice smrtonosnog mračnog postojanja koje uzrokuju svojim bližnjima. Kroz posljedice koje uzrokuju nesretne sudbine i stanja patnje bića će naučiti kako treba živjeti i kako ne treba živjeti, kako se treba ponašati prema svojim bližnjima i kako se prema njima ne treba ponašati. S obzirom da živimo u epohi Sudnjega dana koja je pro rečena u Bibliji nije teško promatrati i uvi­djeti kako Bog pomoću te epohe stvara uistinu savršenog čovjeka. Vidimo kako propadaju stare tradicije. Religiozna kraljevska vlast pomoću koje je Bog upravljao i vodio ljude u prošlosti, sada postoji samo kao sjena onoga što je nekada bila. Ljudi sami žele imati moć i oni sami žele vladati. Vidjeli smo kako vrlo nerazvijeni ljudi, u kojima životinja još uvijek uvelike prevladava, dolaze na vrhunce moći, usmjeravajući oružanom silom i velikim bubnjevima milijune ljudi ka zastranjivanjima, sakaćenjima i ratnim masakrima ubilačkog principa. I koji je rezultat njihove moći? Što su ostavili ljudima iza sebe? Osta­vili su u ruševinama velike kulturne centre ili metropole. Oni su ubili očeve milijuna djece, supruge milijuna supruga, učinili su invalidima milijune ljudi, osim milijuna ljudi koji su smrtno stradali u koncentracionim logorima i plin­skim komorama, ili umrli na samim bojištima. Oni su posvuda ostavili glad, bijedu i siromaštvo. Nemoral, materijalizam i bezbožnost prevladavaju među

Čovječanstvo u jedinstvu s Bogom 3 4 5

velikim dijelom populacije, i postaju u određenoj mjeri idealima u znanosti, umjetnosti, literaturi i filmu. Trajni je, pravi mir, za kojim ljudi počinju čeznuti, nemoguć u svijetu sve dok rat još uvijek bjesni čitavom Zemljom, a pod kon­trolom je tek tu i tamo, samo pomoću zastrašujućih oružanih primirja i rav­noteže snaga. A kako su prošli ti ratoborni vladari koji su vjerovali da mogu spasiti čovječanstvo oružanom silom, mučenjem, ubijanjem i usmrćivanjem? Nisu li oni bijedno završili u ratnom ponoru bez dna u koji su, s tako velikom energijom, vodili mnoštvo ljudi? Oni nisu poznavali vječni zakon koji kaže: "Vrati mač u svoje korice, jer tko se mača laća od mača će i poginuti"; "Što čovjek sije, to će i žeti"; "Što želite da drugi vama čine, činite i vi njima".

Pobliže smo promotrili Sudnji dan ili kulminaciju tame i vidjeli njegove užasne uvjete. Kao što smo već rekli, ti uvjeti ni na koji način nisu kazna za po­činjene grijehe. Kada je u pitanju Bog, tu nema ni govora o bilo kakvoj ljutnji, kazni ili osvetoljubivosti. Ono što smo vidjeli isključivo predstavlja kršenje za­kona i principa koji određuju neprestano postojanje univerzuma ili kozmosa. Budući da su ti zakoni i principi vječni realiteti i nikako ne mogu biti dokinuti ili uništeni, ljudi su ti koji izvlače kraći kraj. Tako će svi oni koji krše ono što je vječno i neuništivo izvući deblji kraj. To je vječno nepromjenjiv zakon da čovjek može žeti isključivo ono što je posijao. Čovjek ne može sijati ječam i iz tog sjemena dobiti pšenicu. Čovjek ne može sijati ljutnju, mržnju i ogorčenost prema svojim bližnjima, a nakon toga žeti njihovu simpatiju ili ljubav. Sjetva i žetva su, bilo čisto fizička ili duhovna, vječno povezani nepobitnim zakonom, naime zakonom uzroka i posljedice. U svojem neznanju ljudi se ponašaju i postupaju na način da zakon uzroka i posljedica u njihovu sudbinu donosi nesreću. No, pomoću tog zakona sudbine, koji određuje da se svako očitova­nje energije mora vratiti svojem izvoru, sva će bića doživjeti posljedice svojeg ponašanja prema okolini. Tako će sami moći stvarati svoju sudbinu, pa će ona postati blagoslov, sreća i radost kako za njih same tako i za druge. Uvidjet će da kada siju mržnju da će i žeti mržnju, a isto tako će žeti ljubav kada budu sijali ljubav. Epoha Sudnjega dana nije ništa manje nego kozmičko psihološko obrazovanje. Kroz događaje Sudnjega dana Bog pokazuje ljudima što moraju a što ne trebaju činiti, kojim ljudima moraju omogućiti vlast a kojim ljudima ne smiju prepusti najvišu moć. Mračni događaji ovog stoljeća govore svojim jasnim, božanstvenim jezikom, pokazujući kao činjenicu da rat uzrokuje rat, kao i da se rat nikako ne može iskorijeniti ratom. Ovdje moramo ponoviti: "Tko se mača laća, od mača će i poginuti".

Što to, u stvari, vidimo u užasima Sudnjega dana? Zašto svi ti milijuni ljudi koji su bili mučeni u tom paklu Armagedona nisu bili zaštićeni? Nisu bili zaštićeni jer ih je sada pogodio rezultat nesretnog načina ponašanja koje su

346 Martinus

prakticirali u brojnim prethodnim životima. Oni su poželi sjeme koje su posi­jali u prošlim životima. Istina je da se dotični ljudi ne mogu sjetiti svojih pret­hodnih života i zato ne mogu razumjeti da su oni sami stvorili uzroke svoje nesretne sudbine. No, to ne može osloboditi bića od takve sudbine. Takva sudbina ima svrhu upravo da razvije u biću sposobnost simpatije, na način da može nastati sposobnost humanosti, i da biće, s razvojem ove sposobnosti, može početi voljeti svojeg bližnjeg kao samoga sebe, što predstavlja potpu­no ispunjenje zakona života. S obzirom da biće na taj način žanje sudbinu koju je uzrokovalo drugima, ono dugoročno gledano mora doći do spoznaje 0 vlastitoj situaciji. A s tom spoznajom ono počinje mijenjati svoje djelovanje 1 ponašanje ili način postojanja kako bi postalo na radost i blagoslov svojoj okolini ili svojim bližnjima.

Kako znamo da organizmi ili tijela koji su usmrćeni i osakaćeni nisu isto što i živo biće, već da su to samo sredstva istog tog bića, u apsolutnom smislu nitko ne umire zbog postojanja tame ili Sudnjega dana. Svatko preživljava čak i najgora stanja tame i u svoj novi zemaljski život donosi iskustva u obliku darova, talenata i karakternih osobina. Iskustva patnje ne samo da potiču ra­zvoj inteligencije već ona kod bića potiču, kao što smo već spomenuli, razvoj humanosti. Zahvaljujući svakom zemaljskom životu u kojem živo biće do­življava mračnu sudbinu i način postojanja, ono postaje sve humanije ili sve više ispunjeno ljubavlju da bi naposljetku u potpunosti moglo ispuniti zakon da ljubi svojeg bližnjeg kao samoga sebe, a to je ispunjenje Božjeg stvaranja čovjeka na svoju sliku i priliku.

13. POGLAVLJE

Čovječanstvo u jedinstvu s Bogom

Čovjek poput Boga i njemu nalik istovjetan je biću čiji manifestacija i stvara­nje u krajnjem slučaj predstavljaju samo radost i blagoslov za živa bića - ui­stinu, za sve i svakoga. To je biće koje iz dubina svoje duše voli svojeg bližnjeg kao samoga sebe, na taj način ispunjavajući zakon života, koji prikazuje struk­turu spasenja svijeta koju je odredio Krist: Ljubite svoje neprijatelje, blagosliv­ljajte one koji vas proklinju, činite dobro onima koji vas mrze, i molite za one koji vas bezobzirno iskorištavaju i proganjaju, kako biste postali sinovi svoga Oca nebeskog, koji čini da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima, i da kiša pada pravednima i nepravednima.

čovječanstvo u jedinstvu s nogom 347

Kako će zemaljski ljudi postupno ispunjavati ovaj način postojanja zako­na života, presušit će uzročni izvori čije krvave posljedice poput rijeke Sud­njega dana od vremena do vremena protječu kroz mentalitet i način posto­janja čovječanstva. I nad iščezavajućom tamom ovog Armagedona ja vidim vječni mir u obliku sjajnog i toplog sunca koje izlazi nad carstvom u kojem se ispunila Božja zapovijed "Neka bude svjetlost". Zemaljski su ljudi postali jedno s Bogom.

Sadržaj

NA ROĐENJU MOJE MIS I JE

1. POGLAVLJE

2. POGLAVLJE

3. POGLAVLJB

4. POGLAVLJU

5. POGLAVLJE

6. POGLAVLJE

7. POGLAVLJE

H. I'( > ( . I . \ V I . | !

9. POGLAVLJE

Hi. I»( n ,1 \ \ I II

11.1 ' (Kil .AVLJE

12. POGLAVLJE

13. POGI.AVI.J1-:

14. POGLAVLJE

15. POGLAVLJE

16. POGLAVLJE

17. POGLAVLJE

IH. I'( > ( , l . \ V I |l

19. POGLAVLJE

20. POGLAVLJE

21. POGLAVI.JE

Prošle i sadašnje objave 3 Ne sudi! 4 Kome je namijenjeno "Rođenje moje misije" 5 Zašto "objave" i danas ne bi bile moguće kao što su to bile u prošlosti? 6 Isus najavljuje buduće objave 7 Samo se pomoću ljubavi može ostvariti djelovanje Svetog duha 8 Nije namjera iniciranog da kopira objave ostalih posvećenih pojedinaca, već samo da u mentalnom i moralnom pogledu produbi čovjekovo razumijevanje života 9 Tri reakcije na izvještaj o rođenju moje misije 10 Moja želja mojim čitateljima 11 Ono što je bitno u ovom izvještaju i osnova moje pojave 11 Situacija u kojoj je potrebnije govoriti nego šutjeti 12 Zašto je moja sveta dužnost govoriti 14 Stanje prije mojeg duhovnog buđenja 14 Moja je duhovna iskustva potaknula meditacija 15 Cemu su moji prijatelji bili svjedoci 16 Kristoliko biće u zasljepljujućoj slavi 16 Zlatno vatreno krštenje 17 Posljedica zlatnog vatrenog krštenja 18 Sto bi se dogodilo da moja iskustva nisu ostavila pozitivne rezultate koje mogu istraživati drugi? 19 Sto je za tražitelja istine najvažnije u mojim iskustvima 20 Činjenica koja prevladava nad mišljenjima o mojim duhovnim iskustvima 21

KOZMIČKA SVIJEST

1. p o g l a v l j e Kozmička svijest i Božje stvaranje svjetlosti 25 2. POGLAVLJE Involucija i evolucija 26 3. POGLAVLJE Instinkt predstavlja ostatak prošle "kozmičke svijesti" 27 4. POGLAVLJE Sposobnost pamćenja koja se nalazi iza osjetilne i opažajne sposobnost i 28 s. POGLAVLJE Da bi osjetilna reakcija mogla postati iskustvo ili znanje, ona se pomoću

koncentracije mora povezali s iskustvima jedinke 29 6. POGLAVICE "Rat sviju protiv svih" pitanje je iskustava i opažanja 30 7. POGLAVLJB Svaka vrsta nesklada ima svoj korijen u nedovoljnom razvoju ili u intelektualnoj

nezrelosti 31

3 5 0 Sadržaj

8. POGlJWLJE P< »GLAVI II

10. P O G L A V L J E

l l . P O G L A V I . J F .

12. P O G L A V L J E

iv i'(kilavije 14. P O G L A V L J E

15. P O G L A V L J E

Samo oni koji vole sve i svakoga imaju pravi mir u svojim srcima 32 Ispravno razumijevanje života i iz toga proizlazeća humanost prema svima i svemu ne može se nametnuti niti jednome biću naredbom, mučenjem ili kažnjavanjem 33

Opažanje života nekog bića njegov je "kompas sudbine" 34 Savršeno sretna sudbina ne može se doseći vjerovanjem u "snagu mača" Sve dok se biće nalazi na stupnju kozmičkog djetinjstva, ono ne može vidjeti savršenstvo ili "sveljubav" u prirodi ili svemiru 36 Ljudi su još uvijek nedovršena bića u manifestaciji božanskog plana svijeta Što je to što pretvara ljude u humaniste i stvara "kozmičku svijest" 39 Put ka "kozmičkoj svijesti" vodi kroz razvoj sposobnosti razumijevanja i opraštanja 41

35

38

PO PITANJU MOJIH KOZMIČKIH ANALIZA

1. P O G L A V L J E Što je potrebno da bi se razumjele kozmičke anali/e 45 2 . P O G L A V L J E Osjećajno biće i intelektualno biće 46 ».POGLAVLJE Visokointelektualno ljudsko biće 47 4. P O G L A V L J E Visoka intelektualnost ili biti jedno s Ocem 48 s. POC.I win Savršeno opažanje primidvne misaone klime 48 6. POGLAVLJE Po pitanju ideje da su "Božji putovi nedokučivi" 49 7. P O G 1 . A V I . J I - : Opažanje koje podče vjeru u smrt umjesto vjere u život 50 8. P O G L A V L J E Materijalisdčki tražitelji i "univerzalna ljubav" 50 9 . P O G L A V L J E Bića koja ograničeno razmišljaju i zato ne mogu "vidjeti Boga" 51 li), P O G L A V L J E Sposobnost doživljavanja Boga svemira 52 11. P O G L A V L J E Simpatije i antipatije 52 12. POGLAVI . J I ' , Duhovna ravnoteža i vječni mir, Sveti duh ili veliko rođenje 53 13. POGi.AVi.jF. Najveća prepreka za postignuće najvišeg znanja 54 14. POGLAVLJE Svako tko se uzvisi bit će ponižen 55 15. POGLAVLJE Kome se počinje približavati Kraljevstvo nebesko, kozmička svijest ili

najviše znanje 55 16. POGLAVLJE Zašto čovjek ne bi trebao sudid ili biti netolerantan prema drugima 56 17. POGLAVLJE Dobro tlo za novi kozmički impuls svijeta 57 18. POGLAVLJE Reakcije osjećajnog i intelektualnog bića na moje interpretacije

uzvišenih činjenica 57 19. P O G L A V L J E Ona bića u kojima "slika Božja" postaje vidljiva u njihovom

svakodnevnom životu 58 20 . POGLAVLJE Kada je netko razočaran svojim prijateljima koji nisu zainteresirani

za duhovnu znanost 59 2 1 . POGLAVLJE Kako bi se ljudi za koje duhovna znanost predstavlja životnu osnovu trebali

ponašao prema drugim bićima 59 22 . POGLAVLJE Kada koristim izraz : "Moj Otac i ja smo jedno" 60 23. POGLAVLJE Izvor iz kojeg crpim svoje znanje 61 24. POGLAVLJE Moje kozmičko iskustvo ili iskustvo Svetog duha 61

Sadržaj 351

2 5 . P O G L A V L J E Garancija da su moje kozmičke analize istovjetne s vječnom istinom 2 6 . P O G L A V L J E Zašto moja misija može biti i postao samo svjetlost 63

63

PUT KA INICIJACIJI

1. P O G L A V L J E Svakodnevni život na Zemlji božanstvena je avantura 67 2. P O G L A V L J E Lutanje u tami 68 v POOI-AVI.JK Kada ljudsko znanje postane prokletstvo umjesto blagoslova 68 4. P O G L A V L J E Doživljavanje smrti umjesto života 69 5. P O G L A V L J E Ključ od vrata mudrosti 70 6. P O G L A V L J E Ponos i poniznost 70 7. P O G 1 . A V L J E Zašto je poniznost apsolutno neophodna 71 8 . P O G L A V L J E Kada se "mali pojedinac" smatra "velikim" 72 '» i'< K . i .AVI . JE Nije žudnja za bogatstvom i čašću ono što čini uistinu velikog čovjeka 72 hi POGLAVLJE Što je karakteristika zamišljene ili umjetne veličine 73 u. POGLAVLJE Bogataš i "ušica igle" ili čuvari praga 74 u P( > ( ; LAVI J E Kada bogataš dolazi u duhovni konflikt sa svojim načinom života 74 li po(;i win Pravi i lažni "aristokrat" 75 14. POGLAVLJE Isto kao što pojedinci mogu biti bogad i siromašni, tako se i nacije sudbinski

javljaju kao bogate i siromašne 76 15. P O G L A V L J E Pravo se bogatstvo ne može niti kupid niti prodati 77 16. P O G L A V L J E Zašto pravi aristokrat nije prepoznat 77 17 P O G L A V I J E Umjetna razlika u položaju 77 is P O O L A V I J E Simpatije i antipatije bogataša 78 i'; p< > G L A V L J E Zamišljeni viši položaj i "Carevo novo ruho" 79 20 . POGLAVLJE Vrlo loše prikrivena taština 80 2 1 . POGLAVLJE Primitivna taština kod kulturnog kao i kod primitivnog čovjeka 80 22 pool . wi u Svečano odijelo ne pretvara kriminalca u sveca i li u duhovno

naprednog čovjeka 81 23. POGLAVLJE Kada primitivna "taština" na kraju uzrokuje "poniznost" u

arogantnom umu 82 24 . P O G L A V L J E Ponos na religioznom području 82 2 5 . P O G L A V L J E Okrečcni grobovi koji u sebi sadrže mrtvačke kosti i svakojake nečistoće 83 26 . p< Kii.AVi.jE Svatko tko se uzdiže bit će ponižen, a svatko tko se ponizuje biti

će uzdignut 84 27 . POGLAVLJE Još uvijek postoje nezadovoljni "radnici u vinogradu" 85 2 8 . P O G L A V L J E Lažni Kristi, lažni proroci i lažne okultne osobe 86 2 9 . POGLAVLJE Sto to otkriva lažnog proroka ili lažnu duhovnu osobu 87 30 . POGLAVLJE Kada se mala svijeća takmiči sa suncem 87 3 1 . P O G L A V L J E Ponos predstavlja najučinkovitije zatvaranje osjetila za viša okultna

iskustva ili kozmičku vidovitost 88 32 . POGLAVLJE Čovjek postaje prijatelj i iskazuje puno povjerenje samo čovjeku koji

je ispunjen razumijevanjem i ljubavlju 89

3 5 2 Sadržaj

33. P O G L A V L J E Kako čovjek putem spoznaje o vlastitom nesavršenstvu dolazi u kontakt s evolucijom i stvarnim životom 90

34. P O G L A V L J E Što je to "poniznost" 91 35. P O G L A V L J E Poniznost uklanja "čuvare praga" i otvara vrata inicijacije za "izgubljenog sina",

koji na taj način postaje jedno sa svojim vječnim Ocem 91

BRAK I UNIVERZALNA LJUBAV

l i'( IGLAVLJE

2. POGLAVLJE

3. POGLAVLJE

4. POGLAVLJE

5. POGLAVLJE

6. POGLAVLJE

7. POGLAVLJE

8. POGLAVLJE

9. POGLAVLJE

10. POGLAVLJE

11. POGIJVVLJE

12. POGLAVLJE

13. POGLAVLJE

II. l'(IGLAVLJE

15. POGLAVLJE

16. i'( K , i \v ; u

17. POGLAVLJE

18. POGLAVLJE

19. POGLAVLJE

20. POGLAVLJE

21.POGIJiVI.JE

22. POGLAVLJE

23. POGLAVLJE

24. POGLAVLJE

25. POGIJVVLJE

26. 1>< >(iLAVLJE

27. POGLAVLJE

28. POGLAVLJE

29. POGLAVLJE

30. POGLAVLJE

31. POGLAVLJE

32. POGLAVLJE

3 3 . P O G L A V L J E

Mentalna zbunjenost čovječanstva 95 Jedenje plodova s drveta znanja 95 Božje stvaranje čovjeka nije stvaranje novog živog bića 96 Besmrtnost bića 97 Božje stvaranje čovjeka na svoju sliku 98 Različiti stupnjevi u stvaranju čovjeka 98 Doživljavanje tame je neophodno potrebno da bi se mogla doživjeti svjetlost 99 Tama je inicijacija 99 Stvaranje Eve, zmija i pad simbolični su izrazi za nešto što se stvarno događa 100 Što simbolizira pojam "Adam" 100 "Usnuli Adam" kojemu je bog odstranio rebro 101 Stvaranje Eve 101 Božji duh u tami 102 Čin parenja ili spolni odnos i brak kao nešto sveto ili kao oaza u kulminaciji tame 103 Počinje se pojavljivati univerzalna ljubav ili ljubav prema bližnjem 104 ( hl jednopolnog stanja do dvopolnog stanja 105 Privremeno prebivalište nedovršenog čovjeka u evoluciji ili u božjem stvaranju ljudskog bića 105 Univerzalna ljubav i kraljevstvo nebesko 106 Počeci univerzalne ljubavi kod čovječanstva 107 Univerzalna će ljubav zamijeniti bračnu ljubav 107 Bića prestaju biti muškarci ili žene 108 Čovječanstvo i promjena svjetske kulture 109 Biblijska zapovijed dvjema svjetskim epohama 110 Zona nesretnih brakova 111 Univerzalna ljubav preobražava biće u čovjeka poput boga i njemu nalik 112

Kada je univerzalna ljubav zamijenila bračnu ljubav Počeci univerzalne ljubavi i njeno proganjanje 113 Zašto primitivni čovjek proganja univerzalnu ljubav? Međunarodno svjetsko kraljevstvo 115 Mojsijeva misija i Kristova misija 116 Materijalizacija i dematerijalizacija 116 Nadzemaljske metode stvaranja ili čuda 117 Dovršeni ljudi u biblijskim otkrivenjima 117

112

113

Sadržaj 3 5 3

34. POGLAVLJE Lice božje 119 v. POGLAVLJE Zašto za adama nije bilo dobro da bude sam 120 36. P O G L A V L J E Stanje čovjeka demona 121 37, P O G L A V L J E Dovršeni čovjek poput boga i kraljevstvo nebesko 122

ŽIVOTNI PUT

1. P O G L A V L J E Vječni put 125 2. POGLAVLJE Kozmičko disanje i vječni kontrasti 126 3. P O G L A V L J E Primarno i sekundarno stanje svijesti Boga i vječno obnavljanje života 4. POGLAVLJE Područje tame ili kozmička škola mudrosti 128 5. P O G L A V L J E Životna avantura 129 6. P O G L A V L J E Živo biće kao vječni stvaratelj s vječnom sposobnošću doživljavanja 130

P O G L A V L J E Božje objavljivanje samoga SCbc i izlazak 12 kozmičke /unske /one za zemaljska ljudska bića 131

127

MENTALNI ZATVORI

1. P O G L A V L J E Prikrivena kozmička poruka ljeta 135 2. P O G L A V L J E Gledano iz kozmičke perspektive većina ljudi još uvijek su "mrtve duše" 3. P O G L A V L J E Većina ljudi još uvijek gleda na pozornicu prirode kao na izraz slučajnosti i P O G L A V L J E Živa se bića nalaze na različitim stupnjevima evolucije 137 5 P O G L A V L J A "Pogani" i "kršćani" I \B (,. P O G L A V L J E Razlika između pogana i kršćana nije tako velika kao što većina ljudi misli 7. P O G L A V L J E Zemaljski čovjek još uvijek nije potpuno razvijeno ljudsko biće 139 8. P O G L A V L J E "Grižnja savjesti " 140 9. P O G L A V L J E Zemaljski čovjek živi u skladu s miješanim moralom 141 10. P O G I J V V L J E Zašto je zemaljski čovjek nesretan 142 U . P O G L A V L J E Mentalni zatvori 143 12. P O G L A V L J E Zemaljski čovjek više voli uzimati nego davati 143 13. P O G L A V L J E Smisao života 144 14. P O G L A V L J E Kozmička sloboda 145 15. P O G I J V V L J E Što inicirani zna 146 16. POGLAVLJE Bit zakona odmazde 147 17. P O G L A V L J E Što se otkriva kroz čovjekovu potrebu da osuđuje druge 148 18. P O G L A V L J E Što zemaljski čovjek zna a što ne zna 150 19. P O G I J V V L J E Sve dok pojedinac mrzi i proganja 151 20. P O G L A V L J E Jedini put izlaska iz mentalnih zatvora života 152

136 136

139

354 Sadržaj

SEKUNDARNO I PRIMARNO USKRSNUĆE

1. P< K I L A V I J I - :

2. POGLAVLJE

v POGLAVLJE 4 . P O G L A V L J E

5. POGLAVLJE

6. POGLAVLJE 7. POGLAVLJE

8. POGIJVVLJE

9. POGLAVLJE

10.1'< JGLAVLJB

Isusovo uskrsnuće iz groba 155 Stvarno primarno uskrsnuće u Isusovom živom bilo je zasjenjeno uzbuđenjem kršćanskog svijeta oko Isusovog sekundarnog "uskrsnuća" ili materijalizacije pr njegovim učenicima 156 Materijalizacija i dematerijalizacija 156

Obična materijalizacija ili stvaranje embrija u majčinoj utrobi 158 Privremena materijalizacija jednoga će dana postati neka vrsta "djevičanskog rođenja" koje može uzdići reinkarnaciju iznad današnjeg oblika fizičkog rođenja i smrti 159

Princip materijalizacije i Isusovo "djevičansko rođenje" 160 Zašto su materijalizacije tako rijetke i javljaju se samo u intimnim i zatvorenim grupama i krugovima 161 Isusovo sekundarno i primarno "uskrsnuće" 162 Pogrešno gledanje Kršćanstva na sekundarno uskrsnuće na račun primarnog uskrsnuća 163 "Primarno uskrsnuće" kao sjajni cilj Božje volje za zemaljsko ljudsko biće 1

PRINCIP REINKARNACIJE

1. P O G L A V L J E Smrt više neće predstavljati misterij 169 2 . P O G L A V L J E Preobražaj organizma 170 3. P O G L A V L J E Zamjena organizama kod zemaljskog čovjeka 171 4. POGLAVLJE Potpuna i djelomična zamjena organizma 172 5. POGLAVLJE Učeći se živjeti mi zapravo učimo umrijeti 173

GALAKTIKE U SVEMIRU

1. p o g i j \ V L J E Fizički prostor 177 2 . P O G I J V V L J E Makrokozmos i mikrokozmos 178 3. P O G I J V V L J E Kaotična svijest i kozmička svijest 179 4 . P O G I J V V L J E Samo što nije stvoren "čovjek poput Boga" 5. P O G I J V V L J E Nužnost duhovnih perspektiva 180 6. POGLAVLJE "Prazan prostor" nije prazan 181 7. P O G L A V L J E Čovjek i kozmos 182

I S O

NEPRIRODNI UMOR

I.POGLAVLJE Umor i depresija u svim društvenim klasama 187 2. POGLAVLJE Depresija i samosažaljenje 188 3. P O G L A V L J E Mentalni invalidi 188 4 . P O G L A V L J E Veliko mentalno naprezanje kod modernog čovjeka 189

Sadržaj 355

> i'< )< . L A V L J I - Veća osjetljivost i bolja sposobnost razmišljanja 190 (, i'( <( i L A V L J E Veza između sposobnosti razmišljanja i egoizma ili sebičnosti 7. P O G I J V V L J E Mentalni konflikti i autosugestija 191 8. P O G L A V L J E Teški teret samosažaljenja ili "mučeništva" 192 9 . P O G L A V L J E Posljedice samo-tiraniziranja 193 ni. POGLAVLJE Novi ljudski uvjet života 194 u. POGLAVLJE Zivotnodajuća sila postojanja i ljubav prema bližnjem 195

191

KROZ PRAZNI PROSTOR SVEMIRA

1. P O G L A V L J E Udaljenosti u svemiru 199 2 . P O G L A V L J E Nastanak i nestanak zvjezdanih sustava 200 3. POGLAVLJE Prazni je prostor duhovni svijet 200 4. POGLAVijE Religiozna i intelektualna primitivnost 201 s. P O G L A V L J E Naš svijet misli predstavlja dio praznog prostora ili nevidljivog svijeta 6. P O G L A V L J E Zašto je Bog "na nebu" 202 7> P O G L A V L J E "Rođenje" i "smrt" 203 8 i'1 N . L A V L J E Naše vječno "Jastvo" koje se nalazi iza materije 204 9. P O G L A V L J E Za najviše duhovne sposobnosti i osjetila ne postoji prazan prostor 205 ML POGLAVLJE Fizički je svijet sekundarni svijet 206 u. P O G L A V L J E Zemlja je živi organizam koji ne možemo napustiti dok se nalazimo

u fizičkom stanju 207

202

BESMRTNOST ŽIVIH BIĆA

1. POGLAVLJE

2. POGLAVLJE

3 . P O G L A V L J E :

4 . P O G L A V L J E

5. POGLAVLJB

6. POGLAVLJE

7. POGLAVLJE

Samo se kroz spoznaju o besmrtnosti bića može otkriti pravednost njihovih sretnih i nesretnih sudbina 211 Da bi postigao najviše savršenstvo ili postao "čovjek poput Boga", neophodno je da čovjek svojim intelektom doživi Božju ljubav i pravednost u svemiru 212

Što nam potvrđuje evolucija živih bića 212 Kako je neznanje stvorilo praznovjerje da su živa bića "smrtna" 214 Ako su živa bića besmrtna 215 Besmrtna struktura živog bića 216 Besmrtnost i pravednost sudbina živih bića 218

3 5 6 Sadržaj

NEOPHODNOST DUHOVNE ZNANOSTI PRVI DIO

KADA ČOVJEČANSTVO SABOTIRA MILIONE SVOJIH VLASTITIH ŽIVOTNIH STANICA

1. P O G L A V L J E . Situacija u kojoj su akademski obrazovani ljudi samo "laici" 223 2. POGLAVLJE Zašto znanost ne može prihvadd znanje o duhovnom svijetu 224 3. P O G L A V L J E Postoji više toga između neba i zemlje od kamena, vode i zraka 225 4. P O G L A V L J E Kada netko napusti žive činjenice kako bi živio od mrtvih 226 s POGLAVLJE Rješenja u obliku težina i mjera ne mogu biti odgovarajuća osnova

za pravu sreću 226 6. P O G L A V L J E Pravi uzrok sadašnje nesretne sudbine čovječanstva 227 7 . P O G L A V L J E Jedino prava znanost o mislima ili duhovna znanost može ponovno

uspostaviti mentalnu ili duhovnu stabilnost čovječanstva 228

DRUGI DIO KOMUNIZAM I DEMOKRACIJA

8 . P O G L A V L J E Što je to „znanost" 229 9 . P O G L A V L J E Čovječanstvo se nalazi na putu ka diktaturi 229 K). P O G L A V L J E Što su prava „demokracija" i pravi „komunizam", a što oni ne mogu biti u. POGLAVLJE Kako su demokracija i komunizam postali suprotnost onoga što

su trebali postati 231 12. P O G L A V L J E Kako diktatura poražava kako religiju tako i materijalističku znanost 13. P O G L A V L J E Niti jedna nacionalna vlada ne može ukloniti bijedu 233 14 . P O G L A V L J E Zabluda velike većine 234 1 5 . P O G L A V L J E Sto ljudi prije svega moraju činiti 235 16. P O G L A V L J E Spasenje čovječanstva nije pitanje dobara ili novca, već psihički problem 17. POGlJWLJE Spasenje svijeta predstavljaju sve države svijeta ujedinjene u jednu vladu is. P O G L A V L J E Duhovna znanost i mir 238

230

232

236 237

PRIMITIVNOST I PRAZNOVJERJE

1. P O G L A V L J E Kako primitivnost i praznovjerje dovode kulture do propasti ili Armagedona koji je prorečen u Bibliji 243

2. P O G L A V L J E Zašto nije opravdano tvrdili da je današnja kultura oslobođena primitivnosti i praznovjerja 245

3. P O G L A V L J E Savršeni čovjek poput Boga i njegova savršena svjetska kultura ili carstvo na zemlji 247

4 . P O G L A V L J E Nedovršene strane današnje moderne kulture. B r o j i : Čovjekov smrtonosan odnos prema životinjama 248

5. P O G L A V L J E : Nedovršene strane sadašnje moderne kulture. Broj 2: Čovjekova fatalna glad za otrovima 250

6. P O G L A V L J E . Nedovršene strane današnje moderne kulture. Broj 3: Armagedon 253

7 . P O G L A V L J E "Ne sudi..." 255

baarzaj 5b/

UZROK SUDBINE ZEMALJSKOG ČOVJEKA

1. POGLAVLJE 2. P O G L A V L J E

3 . P O G L A V L J E

4 . P O G L A V L J E

5 . P O G I A V L J E

Vjera u Božju osvetu i Božju naklonost 259 "Žrtva" i "pomirenje" u Kršćanstvu 260 Iskustva patnje 261 Naše vlastito "raspeće" 262 Sami smo uzrok naše vlastite sudbine 264

PILAT, KRIST I BARABA

1. P O G L A V L J E Uskršnje evanđelje i temperament modernog čovjeka 267 2. P O G L A V L J E Tri uloge u ljudskoj psihi 268 3. P O G L A V L J E Pilatov mentalitet kao prevladavajući temperament 269 4 . P O G L A V L J E Pilatova dobra volja 270 5. P O G L A V L J E Kompromisna rješenja 270 6. P O G L A V L J E Strah od mišljenja "drugih" 271 7. P O G L A V L J E Nikodcmov i Pilatov mentalitet 272 8 . P O G L A V L J E Ozbiljna situacija modernog Pilata 272 9 . P O G L A V L J E Manifestacija Kristovog mentaliteta vodi ka "raspeću" ah' i ka "uskrsnuću" 273 10. P O G L A V L J E "Uskrsnuće" ili "veliko rođenje" 274

SVJETSKE RELIGIJE I SVJETSKI POLITIČARI

1. P O G L A V L J E Misterij svakodnevnog života 279 2. P O G L A V L J E Čemu ratovi, Armagedon i patnje? 280 3. P O G L A V L J E Čovjekovo nerazumijevanje kršćanskih ideala 4 . P O G L A V L J E Što epoha Sudnjeg dana zapravo znači 284 5. P O G L A V L J E Religija i politika su istovjetne 285

283

ZAŠTO BISMO TREBALI OPROSTITI SVOJEM BLIŽNJEM

1. P O G L A V L J E Zakonodavstvo i država u naše vrijeme 291 2. P O G L A V L J E Zakoni s povratnim učinkom 291 .3. P O G L A V L J E Borba za slobodu i Kršćanstvo 292 4. POGLAVLJE Kršćanstvo i vještina ratovanja 293 5. P O G L A V L J E "Molitva" za pobjedu suparničkih strana 6. P O G I A V L J E Kristovo je ponašanje pravo Kršćanstvo 7 . P O G L A V L J E Čovjek na Božju sliku 295 8 . P O G I A V L J E Čovjek u obliku Sfinge 296

294 294

358 Sadržaj

9 . P O G L A V L J E Instinkt samoočuvanja i način ponašanja 296 10 . P O G L A V L J E Zemaljski čovjek predstavlja prekretnicu u evoluciji 297 u. P O G L A V L J E Principi moći i pravednosti 298 12 . P O G L A V L J E Stvaranje sudbine i životinjsko u čovjekovoj prirodi 298 1 3 . P O G L A V L J E Krist kao primjer ljudske prirode 299

NA OLTARU LJUBAVI

1. P O G L A V L J E Evanđelje ljubavi 303 2 . P O G L A V L J E Prakticiranje ljubavi kao spasenje svijeta 304 3. P O G L A V L J E Opadajuća vjera u providnost ili u ljubeće, božanstveno upravljanje svijetom 4 . P O G L A V L J E Moderne su civilizirane države postale religiozne pustinje gdje je novac

postao prevladavajuća osnova života 306 5. P O G L A V L J E Obožavanje idola i Armagedon 308 6. P O G L A V L J E Kozmička je znanost spasenje svijeta dvadesetog stoljeća 309 7. P O G L A V L J E Ispunjenje svih zakona 310

306

MEDITACIJA

1. P O G I J V V L J E Materijalna meditacija ili razmišljanje 317 2. I ' O G I . A V I . | E Da živo hice nije duhovna pojava 317 3. P O G L A V L J E Materijalna znanost ne može ljudima pomoći u njihovim

mentalnim krizama 318 4 . P O G L A V L J E Ljudima je potrebna posebna vrsta meditacije ili duhovnog

načina razmišljanja 319 5 . P O G L A V L J E Zašto ljudi postaju materijalisti 319 6. P O G L A V L J E Meditacija, kozmički bljeskovi i sveti duh 320 7. P O G I J V V L J E Primjeri kozmičkih bljeskova 321 8 . P O G L A V L J E Isusovo preobraženje na gori 321 9 . P O G L A V L J E Pavlovo iskustvo kozmičkog bljeska 322 10 . P O G L A V L J E Uvjeti za doživljavanje prirodnih kozmičkih bljeskova 323 1 1 . P O G L A V L J E Kozmički bljeskovi u potpunosti dolaze sami od sebe, a ne nekim

oblikom umjetnog vježbanja 324 12 . P O G L A V L J E Molitva "Oče naš" 325 1 3 . P O G L A V L J E Predmet meditacije: "Oče naš" 325 14 . P O G L A V L J E Predmet meditacije: "Koji jesi na nebesima" 325 is. P O G L A V L J E Predmel meditacije: "Svelo je ime tvoje" 326 16. P( >Gi..\vi.|i Predmet meditacije: "Dođi kraljevstvo tvoje" J26 17. P O G L A V L J E Predmet meditacije: "Neka bude volja tvoja kako na nebu tako i na Zemlji" 326 18. P( K . I win Predmet meditacije: "Daj nam kruh naš svagdanji" 327 L9. P O G L A V L J E Predmet meditacije: "Oprosti nam grijehe naše kao što mi opraštamo

onima koji griješe protiv nas" 327

Sadržaj

20 P O G L A V L J I ' Predmet meditacije :"Ne uvedi nas u napast" 327 2 1 . P O G L A V L J E Predmet meditacije: "Nego izbavi nas od zla" 328 2 2 . P O G L A V L J E Predmet meditacije: "Jer Tvoje je kraljevstvo, moć i slava u vijeke vjekova.

A m e n . " 328 2 3 . P O G L A V L J E Molitva "Oče naš" najveći je predmet meditacije u živom i put

ka vječnoj svjetlosti 328

ČOVJEČANSTVOU JEDINSTVU S BOGOM

1.1'< K . I . win Biblijsko proročanstvo o Sudnjem danu i njegovo ostvarenje 333 2 . P O G L A V L J E Sudnji dan nije kazna za počinjene grijehe 333 3 . P O G L A V L J E Apsolutno sve je izraz života 334 4 . P O G L A V L J E Čvrsta točka svemira 335 s. P O G L A V L J E Vječni izvor svemira 336 6. P O G L A V L J E Dovršeni i nedovršeni procesi stvaranja u Božjoj manifestaciji 337 7. P O G I J V V L J E Božja je svijest ili univerzum objava ljubavi 338 8 . P O G L A V L J E Besmrtnost živog bića 340 9. P O G I J V V L J E Međusobna ovisnost između Boga i živih bića koja je od životne važnosti 10 . P O G L A V L J E Zašto postoje primitivnost i patnje ili epoha Sudnjega dana 342 u. P O G L A V L J E Demonska svijest ili kulminacija tame 343 12 . P O G L A V L J E Sudnji je dan kozmičko psihološko obrazovanje 344 1 3 . P O G L A V L J E Čovječanstvo u jedinstvu s Bogom 346

Tko je bio Martinus?

Danski pisac Martinus možda je najznačajnija duhovna figura 20. stoljeća. Rođen 1890 godine, vrlo skromnog obrazovanja, radio je kao pastir, a zatim u raznim mljekarama širom Danske. 1918 postaje noćni čuvar, a 1920 činovnik u uredu mljekare u Kopenhagenu. U djetinjstvu je osjećao spontanu ljubav i poštovanje prema svim ob­licima života, a u mladosti javno iznosio otpor prema nošenju oružja ili jedenju mesa, odnosno tijela drugih živih bića. A onda je 1921. godine mljekarski pisar doživio spontano duhovno iskustvo koje klasična duhovna literatura naziva prosvjeUjenjem, stekao je kozmičku razinu razumijevanja i svjesno doživio vlastitu besmrtnost i prisutnost Boga. Nakon ovog uvida Martinus je počeo sam pisati. Vremenom je nastao TREĆI ZAVJET, sabrana djela koja sadrže 7 tomova knjige "Livets bog", 4 toma knjige "Vječna slika svijeta", djelo "Logika" te tridesetak manjih knjižica s različitim temama koje su upravo prevedene i na hrvatski jezik. Kroz TREĆI ZAVJET Martinus otkriva i znanstveno dokazuje slijedeće : činjenice

— postojanje Boga — besmrtnost živog bića — reinkarnaciju — kozmičku spiralu života — ni i k roko /11 l o s , međukozmos, makrokozmos — univerzalnu ljubav kao osnovnu ideju svemira — istovjetnost živih bića s Božanstvom,

vremenom, prostorom i vječnošću — činjenica da nitko ne može činiti zlo i nitko ne

može iskusiti zlo — činjenicu da je sve vrlo dobro

Do sada izdana Martinusova djela na hrvatskom jeziku

MISTERIJ MOLITVE

IDEALNA HRANA

SUDBINA ČOVJEČANSTVA

PUT U RAJ

KROZ VRATA SMRTI

LIVETS BOG I

VJEČNA SLIKA SVIJETA I

USKRS

U pripremi

LIVETS BOG (KNJIGA ŽIVOTA) II. DIO

VJEČNA SLIKA SVIJETA II. DIO

više o martinusovoj kozmologiji na

www.martinus-cro.net