UVODVeć je ranije igrao tu igru, ali ovoga puta predosjećao je da će nešto krenuti krivo. Ugodno ga je iznenadila spoznaja da ga to još više uzbuđuje.Tek jučer se ukrcao na brod u Perthu u Australiji, namjeravajući ploviti do Kobea, i odmah ju je pronašao, tako da mu druge luke više nisu ni bile važne. Sjedila je za stolom kraj prozora u drvom obloženoj brodskoj blagovaonici, otmjeno uređenom prostoru, tipičnom za Gabriellu. Luksusni putnički brod za kružna putovanja bio je savršene veličine za njegove namjere, zapravo, uvijek je putovao na manjim brodovima, i uvijek je izabrao jednu dionicu raskošnog puta oko svijeta.Bio je oprezan po prirodi, iako je, iskreno govoreći, bilo malo vjerojatno da će ga netko od prijašnjih suputnika prepoznati. Postao je pravi majstor u prerušavanju, srećom, otkrivši taj dar kao član školske glumačke družine.Proučavajući Reginu Clausen došao je do zaključka da bi joj promjena mogla goditi. Bila je jedna od onih žena u četrdesetima koja bi bila sasvim privlačna kad bi se znala odjenuti, kad bi znala na sebe svratiti pozornost. Nosila je skupu čeličnoplavu večernju haljinu koja bi savršeno pristajala plavuši, a njezinu svijetlu put nimalo nije isticala, štoviše, u njoj je djelovala blijedo i iscrpljeno. A ukočena frizura na njezinoj prirodno svijetloplavoj kosi, bez sjaja, činila ju je starijom čak i kad ju se promatralo s drugog kraja te široke prostorije, prestarom da joj zakažete sastanak, kao da se radilo o nekoj malograđanskoj upraviteljici iz pedesetih godina.Naravno, znao je tko je ona. Prije samo nekoliko mjeseci, na sastanku dioničara, vidio je Clausenovu na djelu, a također ju je gledaona CNBC-ju, u punom sjaju, kao burzovnu analitičarku. Na tom se mjestu doimala snažno i veoma sigurna u sebe.Kad ju je ugledao, ona je sjetna i sama sjedila za stolom. Primijetivši poslije njezino gotovo djevojačko uzbuđenje kad ju je jedan od putnika

zamolio za ples, odmah je znao da će posao biti veoma lagan.Dignuo je čašu i nazdravio, kimnuvši lagano u njezinu smjeru.Molitve su ti uslišane, Regina, obećao je. Od sada meni pripadaš.

Tri godine poslije

Boreći se sa snježnom mećavom ili s nečim što je graničilo s uraganom, dr. Susan Chandler išla je pješice na posao iz svog stana koji se nalazio u jednoj zgradi od opeke u Greenwich Villageu, u svoj ured u SoHou, koji se pak nalazio u jednoj zgradi s prijelaza stoljeća. Kao klinički psiholog, imala je privatnu praksu, a istodobno je bila i, recimo, javna ličnost budući da je vodila omiljenu radioemisiju, Pitajte dr. Chandler, koja je bila na programu svakoga radnog dana.Zrak je ovoga ranoga listopadskog jutra bio svjež i puhao je vjetar te joj je bilo drago da je ispod sakoa odlučila odjenuti dolčevitu dugih rukava.Tamnoplavu kosu do ramena, još vlažnu od tuširanja, mrsio je vjetar pa joj je bilo žao što nije stavila šal. Sjetila se kako ju je baka nekad davno opominjala, »Nikada nemoj ići van mokre kose, strašno ćeš se prehladiti,« a onda je shvatila da u posljednje vrijeme često misli na baku Susie. Njezina je baka odrasla u Greenwich Villageu i Susan se ponekad pitala, luta li njezin duh negdje u blizini.Zbog crvenog svjetla, zaustavila se na uglu ulica Mercer i Houston. Bilo je tek pola osam i na ulicama još nije bilo gužve. Za sat vremena, vrvjet će od Njujorčana koji se u ponedjeljak ujutro vraćaju na posao.Hvala Bogu da je vikend gotov, Susan si je iskreno priznala. Subotu i nedjelju uglavnom je provela u Ryeu sa svojom majkom koja nije bila raspoložena — razumljivo, pomislila je Susan, jer bi u nedjelju imala četrdesetu godišnjicu braka. Uz to, općem neraspoloženju pridonijelo je i to što se Susan posvađala sa svojom starijom sestrom Dee, koja im je

došla u posjet iz Kalifornije.U nedjelju popodne, prije povratka u grad, nazvala je oca koji je sa svojom drugom ženom Binkv u njihovom raskošnom domu u blizini Bedford Hillsa priredio zabavu. Susan je vjerovala da je odabir dana za održavanja zabave bio Binkvno maslo. »Prvi sastanak imali smo na današnji dan prije četiri godine«, ushićeno je izjavila.Iskreno volim oboje roditelja, pomislila je Sušan stigavši do zgrade u kojoj je radila, ali ponekad ih poželim zamoliti da odrastu.Susan je obično prva stizala na kat pa se iznenadila kad je, prolazeći kraj ureda svoje prijateljice i mentorice, pravnice Nedde Harding, vidjela da je u prijamnoj kancelariji i hodniku već upaljeno svjetlo. Znala je daje Nedda taj ranoranilac.U nevjerici je kimnula glavom kad je otvorila vanjska vrata — koja su trebala biti zaključana — prošla hodnikom duž još mračnih ureda Neddinih mlađih suradnika i službenika, a potom se na otvorenim vratima Neddina ureda zaustavila i nasmiješila. Kao obično, Nedda je bila toliko zadubljena u posao da nije ni primijetila da Susan ondje stoji.Nedda je sjedila kao kip u svojem uobičajenom radnom položaju, lijevi lakat bio joj je oslonjen na stol, čelo je naslonila na dlan, a desna ruka bila je pripravna za okretanje stranica debelog dosjea koji je ležao pred njom.Neddina kratko ošišana kosa već je bila raščupana, uske naočale stajale su joj na vrh nosa, a čvrsto tijelo ostavljalo je dojam kao da je spremna skočiti i potrčati. Izgled dobroćudne bakice nije se mogao povezati s oštroumnošću i odlučnošću kojom je pristupala poslu kao jedna od najcjenjenijih branitelja u New Yorku, što je naročito dolazilo do izražaja u sudnici za vrijeme unakrsnog ispitivanja svjedoka.Dvije žene upoznale su se i sprijateljile prije deset godina na Sveučilištu New York kada je Susan, kao dvadesetdvogodišnjakinja, bila na drugoj godini prava, gdje je Nedda u to vrijeme bila gost predavač. Na trećoj godini, Susan je tako rasporedila

predavanja da je dva dana u tjednu mogla raditi kod Nedde kao pisar.Svi njezini prijatelji, osim Nedde, ostali su zatečeni kad je nakon dvije godine rada u uredu okružnog tužitelja okruga "VVestchester Susan dala otkaz na mjesto pomoćnice tužitelja, kako bi nastavilaškolovanje i doktorirala psihologiju. — Moram to učiniti — bilo je tada njezino jedino objašnjenje.Osjetivši da Susan stoji na vratima, Nedda je digla pogled. Kratko i toplo se nasmiješila. — Gle, tko je tu! Jesi li se dobro provela za vikend, Susan, ili da ne pitam?Nedda je znala i za Binkvn domjenak i za godišnjicu braka Susanine majke.— Prema predviđanju — odvratila je Susan kiselo. — Dee je stigla do mame u subotu, što je završilo tako da su na kraju obje grčevito plakale. Rekla sam Dee da je zbog njezine depresije mami još teže, našto je ona puknula. Da je moj muž poginuo u lavini, rekla je, kao što se prije dvije godine dogodilo njezinom Jacku, shvatila bih kako joj je. Također mi je spustila da bih mami više pomogla kad bih joj pružila rame za plakanje umjesto da joj stalno predlažem što da radi. Kad sam joj odgovorila da sam već dobila reumu u ramenu od silnih suza, Dee se još jače razljutila. Ali, barem se mama smijala. Onda ta Binkvna i tatina zabava — nastavila je. — Najedanput, tata hoće da ga ubuduće zovem Charles, što dovoljno govori. — Duboko je uzdahnula. — Takav je bio moj vikend. Još jedan takav pa ću i ja trebati pomoć. Budući da nemam novaca za psihoterapeuta, to će završiti tako da ću početi razgovarati sama sa sobom.Nedda ju je pogledala s razumijevanjem. Ona je bila jedina Susanina prijateljica koja je znala cijelu priču o Jacku i Dee te o Susaninim roditeljima i njihovoj mučnoj rastavi. — Čini mi se da trebaš plan za preživljavanje — kazala je.Susan se nasmijala. — Možda mi nađeš neki. Stavi ga na račun zajedno sa svim onim što ti već dugujem za to što si mi našla posao na radiju. Vrijeme je da odem. Moram još prirediti neke materijale prije

emisije. Usput, jesam li ti u posljednje vrijeme rekla hvala?Prije godinu dana, Marge Mackin, poznata radiovoditeljica i bliska Neddina prijateljica, pozvala je Susan da u njezinoj emisiji, budući da je bila i pravni stručnjak i psiholog, obrazloži jedan proces koji je imao velik odjek u javnosti. Prvo pojavljivanje u emisiji, uživo, doživjelo je velik uspjeh pa je postala redovita gošća programa, a kada je Marge prešla na televiziju, Susan je pozvana da preuzme njezino mjesto u radioemisiji koja je išla radnim danom.— Smiješna si. Ne bi dobila taj posao da nisi bila u stanju raditi ga. Prokleto si dobra i ti to znaš — rekla je Nedda žustro. — Tko ti je današnji gost?— Ovoga tjedna govorit ću o tome zašto se žene moraju znati čuvati u određenim prilikama. Donald Richards, psihijatar koji je specijalizirao kriminalistiku, napisao je knjigu Nestale žene. Knjiga govori na koje je sve slučajeve o nestanku žena naišao. Mnoge je slučajeve riješio, ali neki zanimljivi slučajevi još su otvoreni. Pročitala sam knjigu, dobra je. Obrađuje podrijetlo svake žene i okolnosti pod kojima je nestala. Zatim razmatra moguće razloge zbog kojih bi se jedna inteligentna žena spetljala s ubojicom, nakon čega postupno pokušava otkriti što se ženi dogodilo. Tako ćemo razgovarati o knjizi i nekim zanimljivim slučajevima, a onda ćemo govoriti općenito o tome kako naše slušateljice mogu izbjeći moguće opasne situacije.— Dobra tema.— I meni se čini. Odlučila sam iznijeti slučaj nestanka Regine Clausen. Oduvijek me zanimao. Sjećaš je se? Često sam je gledala na CNBC-ju, bila je izvrsna. Prije šest godina iskoristila sam ček, koji sam dobila od tate za rođendan, da kupim dionice koje je ona preporučila. Bio je to pun pogodak pa me valjda muči osjećaj da joj dugujem nešto.Nedda se namrštila. — Regina Clausen se u Hong Kongu iskrcala s broda koji je bio na kružnom putovanju oko svijeta, i nestala. Dobro se sjećam. Tome je dan veliki publicitet.

— Bilo je to nakon što sam otišla od javnog tužitelja — kazala je Susan — ali baš sam bila u posjetu kod prijatelja kad je javnom tužitelju došla majka Regine Clausen, u to je vrijeme živjela u Scarsdaleu, vidjeti može li joj on pomoći, ali budući da nije bilo nikakve naznake da je napustila Hong Kong, slučaj nije bio u nadležnosti javnog tužitelja okruga "VVestchester. Sirota žena, imala je sa sobom Reginine slike i neprestano je ponavljala koliko se njezina kći veselila tom putovanju. U svakom slučaju, nisam zaboravila taj slučaj pa ću danas uživo govoriti o njemu.Izraz Neddina lica smekšao se. — Površno poznajem Jane Clausen. Iste smo godine diplomirale na Smithu. Sada živi na Beekman Placeu. Uvijek je bila veoma tiha pa pretpostavljam da ni Regina baš nije bila društvena.Susan je pogleda začuđeno. — Da sam bar znala da poznaješ gospođu Clausen. Možda si mi mogla ugovoriti sastanak s njom. Prema mojim podacima, Reginina majka nije imala nikakvih spoznaja da se njezina kći spetljala s nekim, ali kad bih je mogla nagovoriti na razgovor sa mnom, nešto što se onda nije činilo važnim možda bi nam pomoglo da pronađemo neki trag.Nedda se namrgodila razmišljajući. — Možda nije kasno. Odvjetnik obitelji Clausen je Doug Lavton. Srela sam ga nekoliko puta. Nazvat ću ga u devet i vidjeti može li nas povezati s njom.U devet i deset zazvonio je interfon na Susaninu stolu. Javila se Janet, njezina tajnica. — Na liniji je neki odvjetnik, Douglas Lavton. Pripremite se, doktorice. Nije baš dobre volje.Sušan baš nije bila oduševljena što Janet, inače izvrsna tajnica, uvijek ima potrebu davati primjedbe na račun ljudi koji su zvali. Ali, najveći problem, pomisli Sušan, bio je u tome što su njezine primjedbe uglavnom bile na mjestu.Čim je počela razgovor s odvjetnikom obitelji Clausen, postalo joj je jasno da je čovjek doista loše volje. — Doktorice Chandler, odlučno se protivimo bilo kakvu iskorištavanju boli gospođe Clausen

— kazao je oštro. — Regina je bila jedinica. Bilo bi dovoljno strašno da je nađeno njezino tijelo, ali budući da nije, gospođa Clausen neprestano pati, kao da živi u predvorju pakla, pitajući se u kakvim bi uvjetima mogla živjeti njezina kći, ako je uopće živa. Očekivao sam da će prijateljica gospođe Nedde Harding biti iznad jeftinog senzacionalizma, ne iskorištavajući tuđu bol za račun popularne psihologije.Susan je čvrsto stisnula usne da mu ne odbrusi žestoko kako je namjeravala. Kad je progovorila, glas joj je bio hladan, ali smiren.— Gospodine Lavtone, upravo ste rekli razlog zbog kojeg bismo morali razgovarati o tom slučaju. Naravno, gospođi Clausen bilo bi mnogo lakše da točno zna što se dogodilo njezinoj kćeri, umjesto da se svaki dan pita je li joj kći živa i pati li negdje. Znam da ni policija u Hong Kongu, ni privatni istražitelji koje je unajmila gospođa Clausen, nisu uspjeli ništa otkriti o tome što je Regina učinila ili kuda je otišla nakon što je sišla s broda. Moja se emisija sluša u pet država. Izgledi za uspjeh mali su, ali možda je netko tko će danas slušati emisiju u to vrijeme bio na istom brodu, ili u Hong Kongu pa će nazvati i dati nam neki koristan podatak, kamo sreće da je netko vidio Reginu nakon što je otišla s Gabrielle. Uostalom, ona se redovito pojavljivala na CNBC-ju, a neki ljudi odlično pamte lica.Ne čekajući odgovor, Susan je spustila slušalicu, prignula se i upalila radio. Za današnju emisiju snimila je nekoliko najava u kojima je govorila o svojem gostu i o slučaju Clausen. Pustili su ih prošlog petka, a njezin producent, Jed Geany, obećao joj je da će ih danas ujutro ponovno emitirati. Svesrdno je molila da ne zaboravi obećanje.Dvadeset minuta poslije, dok je proučavala ocjene petnaestogodišnjeg pacijenta, začula je prve najave. A sada, držimo palčeve da netko tko zna nešto o tom slučaju sluša emisiju.Bila je prava sreća da je njegov radio, tog petka, bio podešen na tu radiostanicu jer inače ne bi nikada čuo najavu emisije. Kao i obično, promet se sporo

odvijao, a on je jedva slušao radio. Na spomen imena Regine Clausen, pojačao je zvuk i počeo pozorno slušati.Naravno, ni za što se nije trebao brinuti. Uvjeravao je sam sebe. Uostalom, Regina se najlakše uklopila u njegov plan, nju je bilo najlakše uvjeriti da nikome ne otkrije njihovu brodsku vezu.Kao i uvijek, poduzeo je sve mjere predostrožnosti, Nije li?Kada je u ponedjeljak ujutro ponovno čuo najavu emisije, nije više bio toliko siguran. Sljedeći put morat će posebno paziti. Ali, sljedeća će ujedno biti i posljednja. Do sada ih je bilo četiri. Preostaje još jedna. Odabrat će je sljedeći tjedan, a kad konačno postane njegova, njegova će zadaća biti gotova i konačno će pronaći svoj mir.Naravno da nigdje nije pogriješio. Bila je to njegova zadaća i nitko ga neće zaustaviti. Ljutito je poslušao još jednu najavu uz topli i poticajni glas doktorice Susan Chandler: — Regina Clausen bila je poznata financijska savjetnica, a bila je i kći, prijateljica, velika dobrotvorka koja je pomagala brojne humanitarne akcije. Danas ćemo u mojoj emisiji govoriti o njezinu nestanku. Možda netko od vas zna djelić zagonetke. Slušajte nas, molim vas.Ljutito je ugasio radio. — Doktorice Susan — glasno je kazao — brzo se okani toga, upozoravam te, jer ako me prisiliš da se umiješam, dani su ti odbrojani.Dr. Donald Richards, pisac knjige Nestale žene i njezin današnji gost, već je bio u studiju kad je Susan stigla. Bio je visok i mršav, tamno-smeđe kose, činilo se daje blizu četrdesete. Dok se dizao daje pozdravi, skinuo je naočale za čitanje. Plave oči bile su tople, kratko se nasmiješio kad je prihvatio njezinu pruženu ruku. — Dr. Chandler, upozoravam vas. Ovo je moja prva knjiga. Nov sam u ovom poslu i imam tremu. Ako zapnem, obećajte da ćete me izbaviti.Susan se nasmijala. — Dr. Richards, ime mi je Susan, i samo nemojte misliti na mikrofon. Zamislite da stojimo naslonjeni na dvorišnu ogradu i da tračamo.Koga on zeza? — pitala se petnaest minuta poslije dok je Richard smireno i lako raspravljao o stvarnim

slučajevima iz svoje knjige. Odobravajući, kimnula je kad je rekao: — Kad netko nestane, sada, naravno, govorim o odrasloj osobi, ne djetetu, nadležni organi prvo pitaju je li taj nestanak svojevoljan. Vjerojatno znate, Susan, daje upravo iznenađujuće koliko se ljudi odjednom, na putu kući, odluči za veliki zaokret i počne potpuno nov život, uzme novi identitet. Uzrok tome obično su poteškoće novčane prirode ili bračni problemi i to je prilično kukavički potez, ali to se događa. Bez obzira na okolnosti pod kojima netko nestane, prvi je korak koji treba poduzeti taj da se sazna koliki je minus na njegovom tekućem računu.— Koji je načinila dotična osoba ili netko tko joj je ukrao čekove — dodala je Susan.— Točno — Richards se složio. — I obično kad osoba nestane po vlastitoj volji, ustanovi se da se više ni jednoga trenutka nije željela suočiti s poteškoćama. Taj odlazak zapravo je vapaj za pomoć. Svakako, ne nestane svatko po vlastitoj odluci, ponekad se radi o prljavoj igri. A to pak nije jednostavno dokazati. Na primjer, teško je utvrditi da se radi o ubojstvu, ako nije pronađeno tijelo. Ubojice je često nemoguće osuditi jer se tako vješto riješe svojih žrtava da se ne može dokazati uzrok smrti. Na primjer...Raspravljali su o nekoliko još neriješenih slučajeva koje je obradio u svojoj knjizi, u kojima tijelo nije nikada nađeno. Potom je Susan kazala: — Podsjećam slušatelje da razgovaramo s dr. Donaldom Richardsom, kriminalistom, psihijatrom, autorom zanimljive, ali i lakočitljive knjige Nestale žene, koja govori o slučajevima nestanka žena u posljednjih deset godina. Sada bih, dr. Riehardse, rado čula vaše mišljenje o slučaju o kojem ne govorite u svojoj knjizi, slučaju Regine Clausen. Dopustite mi da naše slušatelje podsjetim na neke činjenice vezane za njezin nestanak.Susan nije trebala pogledati bilješke. — Regina Clausen bila je veoma cijenjena financijska savjetnica Lang Tavlor osiguranja. U vrijeme nestanka, imala je 43 godine, a po riječima ljudi

koji su je poznavali, u privatnom životu bila je veoma povučena. Živjela je sama, a na odmor je obično odlazila s majkom. Prije tri godine, majka je slomila gležanj pa je Regina Clausen, luksusnim brodom Gabrielle, pošla sama na jednu dionicu kružnog putovanja oko svijeta. Ukrcala se u Perthu, namjeravajući posjetiti Bali, Hong Kong, Tajvan i Japan te se iskrcati u Honoluluu. Međutim, u Hong Kongu je sišla s broda rekavši da će se ondje neko vrijeme zadržati i da će se ponovno ukrcati na Ga-briellu kad stigne u Japan.Takva promjena itinerera česta je kod sezonskih putnika pa njezina odluka nije izazvala nikakve sumnje. Kad se iskrcala, Regina je sa sobom nosila samo jedan kovčeg i neseser, a kažu da je bila dobre volje i da je izgledala veoma sretna. Uzela je taksi do hotela Peninsula gdje se prijavila, ostavila stvari u sobi i odmah izašla. Više je nitko nikada nije vidio. Dr. Riehardse, kad biste sada počeli istraživati taj slučaj, što biste učinili?— Prvo bih pregledao listu putnika i provjerio je li još netko ostao u Hong Kongu — spremno je odgovorio Richards. — Zatim bih rado utvrdio, je li na brodu primila kakav telefonski poziv ili telefaks. Ured za komunikacije trebao bi imati te podatke. Rado bih ispitao njezine suputnike da čujem je li tko primijetio da se s nekim posebno sprijateljila, muškarcem najvjerojatnije, koji je također putovao sam.Richards je zastao. — Toliko za početak.— Sve je to učinjeno — kazala mu je Sušan. — Obavljena je temeljita istraga. Provodili su je i brodarsko poduzeće, i privatni istražitelji, i vlasti u Hong Kongu. Prije tri godine ondje su još uvijek na vlasti bili Britanci. Jedino je sa sigurnošću utvrđeno da je Regina Clausen nestala u trenutku kad je napustila hotel.— Rekao bih da se sastala s nekim i da se vraški namučila da to zadrži u tajnosti — kazao je Richards. — To je mogla biti brodska ljubavna veza, ali pretpostavljam da je ta mogućnost istražena.— Jeste, ali nitko od putnika nije primijetio da se s

nekim posebno družila — rekla mu je Sušan.— A možda je unaprijed dogovorila sastanak s nekim u Hong Kongu, ali je iz nekih samo njoj znanih razloga, svoju odluku odlučila zadržati u tajnosti i ostvariti je naknadno da izgleda kao daje to učinila spontano — pretpostavljao je Richards.Susan je preko slušalica čula od producenta da neki slušatelji čekaju na telefonu. — Poslije nekoliko poruka, primit ćemo vaše telefonske pozive — kazala je.Skinula je slušalice. — Nekoliko poruka poznatijih kao promidžba. Oni plaćaju račune.Richards je kimnuo. — U tome nema ništa loše. Nisam bio u zemlji kad se u vijestima govorilo o slučaju Clausen, ali slučaj jest zanimljiv. Ipak, po malo onoga što znam, mislim daje krivac neki muškarac. Povučena, usamljena žena posebno je ranjiva kad nije u domaćem okruženju gdje ima osjećaj mira i sigurnosti, i kod kuće, i na poslu.Trebali biste upoznati moju majku i sestru, pomislila je Sušan zločesto.— Pripremite se. Vraćamo se u eter. Petnaest minuta primat ćemo pitanja — kazala je — i to je to. Odgovorit ću na njih pa smo gotovi.Ponovno su stavili slušalice u kojima se čulo deset sekundi odbrojavanja. Zatim je počela. — S vama je opet dr. Susan Chandler. Moj gost je dr. Donald Richards, kriminalist, psihijatar, autor knjige Nestale žene. Prije stanke raspravljali smo o slučaju financijske savjetnice Regine Clausen, koja je nestala u Hong Kongu prije tri godine dok je bila na jednoj dionici kružnog putovanja oko svijeta na luksuznome putničkom brodu Gabrielle. Krenimo sada na telefonske pozive. — Susan je pogledala monitor. — Imamo poziv Louise iz Fort Leeja. U programu ste, Louise.Slijedila su svakojaka pitanja: — Kako si jedna tako pametna žena može dopustiti da je smota jedan ubojica?— Što dr. Richards misli o slučaju Jimmvja Hoffea?— Nije li točno da se čak i nakon tri godine, pomoću analize DNK, može ustanoviti identitet lesa?

A onda je došlo vrijeme za posljednju promidžbenu poruku i još jedan poziv.Za vrijeme stanke, producent je iz režije obavijestio Susan: — Imamo još jedan poziv koji želim pustiti. Upozoravam te, bez obzira na to tko je ona, zauzela nam je liniju. U početku je nismo htjeli pustiti u eter, ali kaže da možda nešto zna o nestanku Regine Clausen pa bi vrijedilo posvetiti joj pozornost. Rekla je daje zovemo Karen. Ne zove se tako.— Pusti je — kazala je Susan. Kad se upalila pokazna žaruljica označivši da je u programu, rekla je u mikrofon. — Posljednji poziv primili smo od Karen, a moj producent kaže da bi nam mogla reći nešto važno. Halo, Karen.Slušateljica je govorila dubokim glasom, tako dubokim da je se gotovo nije razumjelo. — Dr Susan, prije dvije godine bila sam na jednoj dionici kružnog putovanja oko svijeta. Osjećala sam se prilično jadno jer sam se trebala rastati. Ljubomora mog muža postala je neizdrživa. Na putovanju je bio jedan muškarac. Oblijetao je oko mene, iako je to činio oprezno, čak nenametljivo. U mjestima gdje smo pristajali, zakazao bi mi sastanak, daleko od broda pa bismo zajedno istraživali luku. Zatim bismo se razdvojili i odvojeno vratili na brod. Razlog takvoj tajnovitosti, kazao je, u tome je što mrzi pomisao da bi nas počeli ogovarati. Bio je veoma privlačan i pažljiv, za čime sam tada vapila. Zatim je predložio da se u Ateni iskrcamo s broda i neko vrijeme provedemo tamo. Potom smo trebali odletjeti u Alžir i uhvatiti brod u Tangeru.Sušan se prisjetila osjećaja koji su je obuzimali kad je bila vrlo blizu da od svjedoka dozna nešto suvislo, ali to je bilo dok je radila kod javnog tužitelja. Primijetila je da se i Donald Richards nagnuo naprijed nastojeći uhvatiti svaku riječ. — Jeste li učinili to što je čovjek predlagao? — pitala je.— Namjeravala sam, ali baš tada je nazvao moj muž preklinjući me da pokušamo spasiti brak. Čovjek s kojim sam se trebala sastati već je sišao s broda. Pokušala sam ga nazvati da mu kažem da ostajem na

brodu, ali nije bio prijavljen u hotelu u kojem je trebao biti i više ga nikada nisam vidjela. Ali imam jednu fotografiju s njim u pozadini, a poklonio mi je i jedan prsten na kojemu je s unutarnje strane ugravirano »Meni pripadaš«, koji, naravno, nisam uspjela vratiti.Susan je pomno birala riječi. — Karen, to što nam govorite može biti veoma važno u istrazi o nestanku Regine Clausen. Biste li se htjeli sastati sa mnom i pokazati mi prsten i fotografiju?— Ja ... Ne bih se htjela miješati. Moj suprug bi poludio kad bi saznao da sam samo pomislila promijeniti život zato što sam susrela nekoga.Ima još nešto što nam nije rekla, pomislila je Sušan. Ne zove se Karen i nastoji promijeniti glas. I uskoro će poklopiti slušalicu.— Karen, molim vas, dođite u moj ured — Sušan je brzo rekla. — Evo moje adrese. — Brzo ju je izgovorila, a onda molećivim glasom dodala: — Majka Regine Clausen želi saznati što se dogodilo njezinoj kćeri. Obećajem vam da ću štititi vašu privatnost.— Bit ću tamo u tri sata. — Veza se prekinula.Carolvn Wells ugasila je radio i uzrujana prišla prozoru. S druge strane ulice Muzej umjetnosti Metropolitan bio je pust kao i obično ponedjeljkom kad je zatvoren. Otkako se javila u radioemisiju Pitajte dr. Susan, nije se uspjela osloboditi zlih slutnji.Da barem nismo nagovorile Pamelu da nam gata, pomislila je, sjetivši se uznemiravajućih događaja od prošlog petka navečer. Povodom četrdesetog rođendana, priredila je večeru za svoju bivšu cime-ricu Pamelu, a pozvala je i dvije žene s kojima su živjele u istom stanu u Istočnoj osamnaestoj ulici. Skupinu su činile Pamela, sada sveučilišna profesorica, Lynn, suvlasnica jedne tvrtke za odnose s javnošću, Vickie, koja se nalazila na visokom položaju na kablovskoj televiziji i ona, dekoraterka za unutrašnje uređenje.Odlučile su da će to biti ženska večera, što je značilo bez muževa ili prijatelja, a njih četiri opušteno su ogovarale stare poznanike.Već godinama nisu molile Pamelu da im gata. Kad su

bile mlađe i novopridošle u gradu, gotovo da su stvorile obred u traženju da im za šalu prorekne budućnost nove veze ili nove poslovne ponude. Međutim, poslije su počele ozbiljnije shvaćati njezine sposobnosti. Pamela to više nije rado prihvaćala zbog činjenice da se i policija, kolikogod to bilo tajno, koristila njezinim vidovnjačkim sposobnostima u potrazi za otetim i nestalim osobama.A onda je prošlog petka, poslije večere, kad su se sve odmarale uz čašu vina, Pamela popustila i pristala svakoj od njih na brzinuproreci sudbinu. Kao i obično, svaku je ženu zamolila da joj da neku osobnu stvar kako bi je držala u ruci za vrijeme gatanja.Bila sam posljednja, pomislila je Carolvn, sjetivši se uzbuđenja koje je vladalo te večeri i nečega što joj je govorilo da se okani gatanja. I zbog čega sam joj dala da drži baš taj prokleti prsten? Zapravo ga nikada nisam nosila, a zasigurno nema nikakvu vrijednost. Ne znam ni zašto sam ga zadržala.Stvar je u tome da je te večeri iz kutijice za nakit izvukla taj prsten jer se ranije istoga dana sjetila Owena Adamsa, čovjeka koji joj ga je poklonio. Znala je zašto je mislila na njega. Upoznala ga je prije točno dvije godine.Kad je Pamela uzela prsten, s unutrašnje strane primijetila je jedva čitljivu posvetu te je pomnjivo proučila.»Meni pripadaš«? — pročitala je napola uživajući, a napola užasnuta. — Malo presmiono za današnje doba, zar ne Carolvn? Nadam se da se Justin šalio.Carolvn se sjetila svoje nelagode. — Justin ne zna ništa o tome. Dok smo bili razdvojeni, poklonio mi ga je jedan muškarac na krstarenju. Tamo smo se upoznali i zapravo ga nisam poznavala, ali često se pitam što se dogodilo s njim. U posljednje vrijeme mislim na njega.Pamela je obuhvatila prsten i odjednom se na očigled izmijenila. Cijelo joj je tijelo postalo napeto, a lice joj se iznenada smrknulo.— Carolvn, ovaj prsten mogao je prouzročiti tvoju smrt — kazala je.

— Još uvijek može. Tko god da ti ga je dao, namjeravao ti je nanijeti zlo. — A potom ga je kao opečena spustila na stolić.U tom času u bravi se okrenuo ključ, a njih četiri skočile su kao školarke uhvaćene u nepodopštini. Kao po dogovoru, odmah su promijenile temu. Sve su znale da je rastava za Justina tabu-tema, a isto tako znale su da on nema razumijevanja za Pamelino gatanje.Carolvn se sjetila kako je brzo zgrabila prsten i stavila ga u džep. Još uvijek je bio tamo.Uzrok njihova odvajanja prije dvije godine bila je Justinova strašna ljubomora. Carolvn je konačno prekipjelo. — Više ne mogu živjeti s nekim tko me sumnjiči za svakih pet minuta zakašnjenja — kazala mu je. — Radim, gradim karijeru, pa ako se zbog posla moram zadržati u uredu, onda je to tako.Onoga dana kad ju je nazvao na brod, obećao je da će se promijeniti. Bog mu je svjedok daje pokušao, pomislila je Carolvn. Išao je na liječenje, ali kad bih se sada uplela u ovu priču s dr. Susan, pomislio bi da je stvarno nešto bilo između Owena Adamsa i mene, i opet ćemo se naći na početku.Odjednom je odlučila. Neće otići na sastanak sa Sušan Chandler. Umjesto toga, poslat će joj sliku s broda snimljenu na kapetanovoj večeri, sliku na kojoj se u pozadini vidio Owen Adams. Sebe će izrezati sa slike pa će je poslati Chandlerovoj zajedno s prstenom i Owenovim imenom. Napisat će joj poruku na običnom papiru tako da joj nikada neće moći ući u trag. Bit će kratka i jasna.Ako je i postojala veza između Owena Adamsa i Regine Clausen, na Chandlerovoj je da je otkrije. Carolvn bi od sebe napravila budalu da joj piše kako joj je vidovita prijateljica rekla da taj prsten donosi smrt! To nitko ne bi ozbiljno shvatio.Ja sam dr. Sušan Chandler, zahvaljujem svojem gostu dr. Donaldu Richardsu i svima vama što ste danas bili sa mnom.Crvena pokazna žaruljica ugasila se. Susan je skinula slušalice. — Dobro, to je to — kazala je.Njezin producent, Jed Geany, ušao je u studio.— Susan, misliš li da je žena govorila istinu?

— Mislim da jest. Mogu se samo nadati da se neće predomisliti u vezi s našim sastankom.Donald Richards otišao je iz studija zajedno sa Susan i pričekao dok je ona dozvala taksi. Kad je stao, kazao je oklijevajući: — Vjerojatnost da Karen dođe do vas, mislim, manja je od pedeset posto. Ali ako dođe, rado bih s vama popričao o onome što zna. Možda bih mogao pomoći.Susan si nije mogla objasniti zašto se odjednom razljutila.— Vidjet ćemo što će se dogoditi — rekla je suzdržano.— Što znači »ne mješaj se« — kazao je Richard tiho. — Nadam se da će se pojaviti. Evo vašeg taksija.U stanu u Beekman Placeu, sedamdesetčetverogodišnja Jane Clausen isključila je radio, a potom dugo sjedila gledajući kroz prozor u rijeku vozila koja su se brzo kretala East Riverom. Već uobičajenom kret-njom, popravila je uvojak meke, sijede kose, koji joj je pao na čelo. U posljednje tri godine, otkada je nestala njezina kći Regina, imala je osjećaj da se pretvorila u santu leda, neprestano slušajući hoće li čuti zvuk ključa u bravi, ili zvonjavu telefona, očekujući da Regina s razumijevanjem pita: — Mama, jesam li nazvala u nezgodno vrijeme?Znala je da je Regina mrtva. Bila je sigurna u to. Bilo je to istinski nesvjesno predosjećanje. Znala je to od početka, otkako su je nazvali s broda i obavijestili da se Regina nije ponovno ukrcala na brod kao što je namjeravala.Jutros ju je nazvao njezin odvjetnik, Douglas Lavton, ljutito je obavijestivši da dr. Susan Chandler na radiju namjerava govoriti o Regininom nestanku. — Pokušao sam je odgovoriti, ali ona je bila uporna tvrdeći da će vam učiniti uslugu ukoliko se otkrije prava istina, a potom je spustila slušalicu — kazao je odrješitim glasom.Dakle, dr. Chandler nije u pravu. Regina — tako inteligentna, toliko cijenjena u financijskim krugovima — bila je najzatvorenija osoba ikada rođena.Čak zatvorenija od mene, pomislila je Jane Clausen

odlučno. Prije dvije godine u televizijskoj emisiji o nestalim osobama, jednu epizodu pokušali su posvetiti njezinoj kćeri. Onda nije htjela surađivati jer se tada, kao i sada, slušajući dr. Chandler, razljutila kad je autor emisije natuknuo kako je Regina možda bila malo neozbiljna te je otišla s nekim muškarcem kojega je jedva poznavala.Poznajem svoju kćer, pomislila je Jane Clausen. To nije njezino ponašanje. Ali čak ako je učinila takvu pogrešku, ne zavređuje da se povlači po televiziji i radiju kako bi je ljudi sažalijevali ili se naslađivali njezinom sudbinom. Jane je mogla zamisliti kako po časopisima trube o tome kako Regina Clausen, usprkos svojem podrijetlu i financijskom uspjehu, nije bila dovoljno mudra i oprezna da razotkrije varalicu.Samo je Douglas Lavton, pravnik u investicijskoj tvrtki koja se brinula o obiteljskoj imovini, znao kako je očajnički tražila odgovor o nestanku svoje kćeri. Samo on je znao da su još dugo nakon što je policija odustala, vrhunski privatni istražitelji provodili iscrpnu istragu pokušavajući riješiti njezin nestanak.Ali, pogriješila sam, pomislila je Jane Clausen. Uvjerila sam samu sebe da je Reginina smrt bila neka vrsta nesreće. Tako sam lakše podnijela taj gubitak. Utješna priča koju je smislila u svojoj glavi bila je daje Regina, koja je imala poteškoća sa srcem, iznenada negdje doživjela srčani udar, od čega je, isto tako mlad, umro i njezin otac pa se netko — možda taksist — riješio tijela od straha da ne upadne u nevolje. Prema toj priči, Regina nije bila svjesna što se događa i nije patila.No, kako onda objasniti taj telefonski poziv te Karen, koja je nazvala i otkrila da ju je neki čovjek nagovarao da prekine putovanje? Spominjala je i prsten — prsten na čijoj je unutrašnjoj strani bila ugravirana posveta »Meni pripadaš«.Jane Clausen istog je trenutka prepoznala tu rečenicu te se sledila kad je čula poznate riječi. Regina se trebala iskrcati s Gabrielle u Honoluluu. Kad se nije vratila na brod, njezina odjeća i sve stvari koje su

ostale na brodu zapakirane su i iz te luke poslane njezinoj kući. Na zahtjev službenih organa, Jane ih je brižno pregledala da vidi nedostaje li što. Primijetila je prsten jer je bio tako običan, tako očito jeftin — zgodan mali tirkizni prsten, jedan od onih kakve turisti kupuju iz hira. Bila je sigurna da Regina ili nije primijetila posvetu ugraviranu s unutrašnje strane ili nije obraćala pozornost na nju. Tirkiz je bio njezin kamen.Ali ako je ta žena koja se nazvala Karen primila jednak prsten prije dvije godine, znači li to da bi se moglo dogoditi da osoba odgovorna za Regininu smrt sada vreba druge žene? Regina je nestala u Hong Kongu. Karen je izjavila da je trebala napustiti brod u Alžiru.Jane Clausen je ustala, pričekala da se smiri bol u leđima pa polagano krenula iz radne sobe u sobu koju su ona i njezina domaćica s puno obzira nazivale gostinjskom sobom.Godinu dana po Regininu nestanku, prodala je njezin stan, a potom i vlastitu kuću u Scarsdaleu jer joj je bila prevelika. Kupila je ovaj peterosobni stan na Beekman Placeu i jednu spavaću sobu namjestila Regininim namještajem, napunila ormare i ladice njezinom odjećom, a okolo je stavila njezine slike i ukrasne predmete.Ponekad bi, kad je bila sama, uzela šalicu čaja i otišla u tu sobu, sjela u Reginin najmiliji naslonjač, koji je kupila na nekoj dražbi, pa se prepustila sjećanjima na sretnije dane.Otišla je do komode, otvorila najgornju ladicu i izvadila kožnatu kutiju u kojoj je Regina držala nakit.Tirkizni prsten stajao je u baršunom podstavljenom pregratku. Uzela ga je i stavila na prst.Otišla je na telefon i nazvala Douglasa Lavtona. — Douglase — tiho je kazala — danas ćemo u petnaest do tri, ti i ja poći u ured dr. Susan Chandler. Pretpostavljam da si slušao emisiju.— Da, jesam, gospođo Clausen.— Moram razgovarati sa ženom koja se javila u emisiju.

— Bilo bi najbolje da nazovem dr. Chandler i da joj javim da stižemo.— Upravo to ne želim da učiniš. Namjeravam doći tamo i sama razgovarati s tom ženom.Jane Clausen spustila je slušalicu. Otkako je čula koliko joj je malo vremena još preostalo, bila je zadovoljna što će se konačno riješiti ovoga strašnog osjećaja gubitka. Ali sada ju je obuzeo novi osjećaj, neodoljiva potreba da više ni jedna majka ne doživi bol koju je ona proživljavala u posljednje tri godine.Na povratku u ured, u taksiju, Susan Chandler razmišljala je o sastancima koje je dogovorila za taj dan. Za manje od sat vremena, u jedan, trebala je dati stručno mišljenje o jednom sedmašu koji je pokazivao blage znakove depresije. Sumnjala je da se radi o ozbiljnijem poremećaju, a ne samo o običnom predadolescentnom nedostatku samopouzdanja. Sat poslije treba se sastati sa šezdesetpetogodišnjakinjom koja se spremala u mirovinu, zbog čega je, obuzeta tjeskobom, provodila besane noći.A nadala se da će se u tri sastati sa ženom koja je rekla da se zove Karen. Na telefonu je djelovala tako prestrašeno da se Susan bojala da bi se mogla predomisliti. Čega se bojala? — pitala se.Nakon pet minuta, kad je Sušan otvorila vrata svog ureda, njezina tajnica Janet, dočekala ju je smiješeći se s odobravanjem. —Dobra emisija, doktorice. Zbog nje smo imali mnogo telefonskih poziva. Jedva čekam da vidim kakva je ta Karen.— I ja — kazala je Susan, s nevjericom. — Ima li kakvih važnih poruka?— Ima. Iz zračne luke zvala je vaša sestra Dee. Kazala je da joj je žao što vas jučer nije srela. Htjela se ispričati što je u subotu planula na vas. Također je htjela čuti vaše mišljenje o Alexanderu Wri-ghtu. Srela gaje na zabavi nakon što ste otišli. Kaže daje strašno privlačan. — Janet joj je pružila list papira. — Zapisala sam.Sušan je pomislila na muškarca koji je prečuo molbu

njezina oca da ga zove Charles. U četrdesetima, visok oko 190 cm, kose boje pijeska, privlačna osmijeha, sjetila se. Prišao joj je kad se tata okrenuo pozdraviti novopridošlog gosta. — Ne dajte da vas to oneraspoloži. To je vjerojatno Binkvna zamisao — kazao je ljubazno. — Uzmimo čašu šampanjca pa izađimo.Bilo je to jedno od onih predivnih ranojesenskih popodneva. Stajali su na terasi pomalo pijuckajući iz brušenih kristalnih čaša. Šišani travnjak i uređeni vrt predstavljali su savršeni okvir za zdanje s tornjićima koje je njezin otac sagradio za Binky.Susan je pitala Alexa Wrighta otkuda poznaje njezina oca.— Do danas ga nisam poznavao — objasnio je. — Ali Binky znam godinama. — Zatim ju je pitao čime se ona bavi i začuđeno dignuo obrve kad je rekla da je klinički psiholog.— Nisam ja tako staromodan — brzo je objasnio — ali kad čujem taj naziv »klinički psiholog« jednostavno pomislim na jednu stariju ozbiljnu gospođu, a ne na mladu i osobito zgodnu ženu, poput vas, jer mi to dvoje ne ide zajedno.Nosila je laganu, tamnozelenu, ravnu vunenu haljinu s uzorkom i zelenkastu maramu boje jabuke, odjeću koju je nedavno kupila za tatine neizbježne zabave.— Nedjelju obično provodim u širokom puloveru i trapericama — kazala mu je. — Kako vam se sviđa ta slika?Ne želeći gledati kako se tata prenemaže kad je s Binky, niti naletjeti na sestru, Sušan je ubrzo otišla, ali ne dovoljno brzo a da joj prijateljica ne bi stigla šapnuti kako je Alex Wright sin pokojnog Alexandera Wrighta, poznatog filantropa. — Wrightova knjižnica; Wrightov muzej umjetnosti; Wrightov centar primijenjene umjetnosti. Brdo, brdo love! — šapnula je.Susan je proučavala poruku koju joj je sestra ostavila. On je veoma privlačan, pomislila je. Hmmm.Corey Marcus, njezin dvanaestogodišnji pacijent, dobro je riješio test. Ali za vrijeme razgovora, Susan se prisjetila da u psihologiji emocije igraju

veću ulogu od intelekta. Dječakovi su se roditelji rastali kad je imao dvije godine, ali nastavili su živjeti u blizini, bili su si dobri, a on je deset godina sa zadovoljstvom prelazio iz jednoga u drugi dom. No, majci su ponudili posao u San Franciscu i taj zgodan sporazum doveden je u pitanje.Corey se trudio zadržati suze dok je govorio: — Znam da želi prihvatiti taj posao, ali, učini li to, neću često viđati svog oca.Slušajući razum, uviđao je što ta ponuda znači za majčinu karijeru. Slijedeći osjećaje, nadao se da će radije odbiti posao nego da ga odvoji od oca.— Što misliš da bi trebala učiniti? — pitala je Susan.Razmislio je trenutak. — Mislim da bi mama trebala prihvatiti taj posao. Ne bi bilo pošteno prema njoj tražiti da ga se odrekne.Kakvo dobro dijete, pomislila je Sušan. Njezin posao pomogao mu je da počne blagonaklono gledati na promjene u svom životu, koje će se dogoditi zahvaljujući tom preseljenju.Esther Foster, šezdesetpetogodišnjakinja koja je uskoro trebala ići u mirovinu, izgledala je izmučeno i blijedo. — Dva tjedna do velike fešte, što u prijevodu znači »Essy, raščisti svoj stol«. — Lice joj se snuždilo. — Sva sam se predala tom poslu, doktorice Chandler — kazala je. — Nedavno srna nabasala na muškarca, danas veoma uspješnog, za kojeg sam se mogla udati. On i njegova žena krasno žive.— Želite li reći da vam je žao što se niste udali za njega? — tiho je pitala Susan.— Da, točno!Susan je Esther Foster uputila čvrst pogled. Nakon kratkog vremena u kutovima ženinih usana zatitrao je osmijeh. — Onda je bio užasno dosadan, a ni do danas se nije mnogo promijenio, doktorice Chandler — priznala je. — Ali barem ne bih bila sama.— Idemo odrediti pojam »sama« — predložila je Susan.Kada je u petnaest do tri Esther Foster otišla, pojavila se Janet noseći šalicu pileće juhe i paketić krekera.Za manje od minute, Janet ju je obavijestila da su

majka Re-gine Clausen i njezin odvjetnik u prijamnoj kancelariji.— Odvedite ih u sobu za sastanke — naredila je Susan. — Tamo ću ih primiti.Jane Clausen izgledala je gotovo isto kao onda kad ju je Susan letimično vidjela u uredu okružnog tužitelja okruga Westchester. Odjevena u besprijekorni crni kostim koji je sigurno vrijedio cijelo bogatstvo, savršeno očešljane sijede kose, djelovala je zatvoreno, što je uz nježne ruke i gležnjeve, upućivalo na otmjeno podrijetlo.Odvjetnik koji je tog jutra bio tako oštar na telefonu, ponašao se gotovo pokajnički. — Doktorice Chandler, nadam se da ne smetamo. Gospođa Clausen mora vam pokazati nešto jako važno, a veoma rado bi se sastala sa ženom koja se jutros javila u vašu emisiju.Susan je uspjela suspregnuti smijeh ugledavši izdajničko crvenilo koje se probijalo ispod preplanulog tena. Primijetila je da je Lavtonova tamnoplava kosa prošarana od sunca izblijedjelim pramenovima, a iako je bio u tamnom poslovnom odijelu i nosio kravatu, izgledao je poput čovjeka koji mnogo vremena provodi na zraku.Jedri, zaključila je Susan bez nekoga osobitog razloga.Pogledala je na sat. Bilo je deset do tri, vrijeme da prijeđe na stvar. Zanemarujući Lavtona, izravno se obratila majci Regine Clausen. — Gospođo Clausen, uopće nisam sigurna hoće li se žena koja se ranije javila u emisiju pojaviti. Bojim se da će se okrenuti pred vratima bude li saznala da ste ovdje. Molim vas da ostanete u ovoj prostoriji i da vrata budu zatvorena; dopustite mi da je primim u svojem uredu, a nakon te mogućnosti da otkrijem što ona zna, molit ću je da porazgovara s vama. Ali morate me razumjeti da vam neću dopustiti da se umiješate u njezin osobni život protiv njezine volje.Jane Clausen otvorila je torbicu, posegnula u nju i izvadila tirkizni prsten. — Moja kći imala je taj prsten u svojoj kabini na Gabrielli. Našla sam ga kad su mi vratili njezine stvari. Molim vas, pokažite ga

Karen. Ako je isti kao i njezin, ona jednostavno mora razgovarati sa mnom, iako, molim vas naglasite to, ja uopće ne želim saznati njezin pravi identitet, već sve pojedinosti o muškarcu s kojim se spetljala.Dala je Susan prsten.— Pogledajte gravuru — kazao je Layton.Susan se, napola žmireći, zagledala u sićušna slova. Zatim je prišla prozoru držeći prsten prema svjetlu, okrećući ga sve dok nije uspjela pročitati riječi. Zadrhtala je i okrenula se natrag ženi koja je stajala čekajući. — Molim vas, sjednite gospođo Clausen. Moja tajnica donijet će vam čaj ili kavu. I molite Boga da se Karen pojavi.— Bojim se da ja ne mogu ostati — brzo je kazao Lavton. — Žao mi je, gospođo Clausen, ali nisam uspio otkazati sastanak.— Razumijem, Douglase. — U ženinom glasu jasno je izbijala lagana ljutnja. — Dolje me čeka auto. Sve će biti u redu.Razvedrio se. — U tom slučaju, idem. — Kimnuo je Susan. — Doktorice Chandler.Susan je sa sve većim razočaranjem promatrala kako se kazaljke na satu pomiču na tri i pet pa na tri i deset. Tri i petnaest postalo je pola četiri, pa petnaest do četiri. Vratila se u sobu za sastanke. Lice Jane Clausen bilo je sivo. Susan je shvatila da je nešto boli.— Sada bih mogla popiti onaj čaj, doktorice Chandler, ako ponuda još uvijek vrijedi — kazala je gospođa Clausen. Samo lagano podrhtavanje glasa otkrilo je koliko je razočarana.8U četiri sata, Carolvn Wells prolazila je Osamdeset prvom ulicom, prema pošti, noseći pod rukom smeđu omotnicu adresiranu na Susan Chandler. Neodlučnost i kolebanje zamijenila je neodoljiva potreba da se riješi prstena i fotografije muškarca koji se predstavljao kao Owen Adams. Dobra namjera da se sastane sa Susan Chandler iščeznula je kada ju je njezin suprug, Justin, nazvao u pola dva.— Zlato, ovo je ludo — kazao je veselim glasom. — Barbara, koja radi na recepciji, jutros je slušala

radio, neku kontakt-emisiju u kojoj se dijele savjeti; rekla je da se zove Pitajte dr. Susan, ili tako nekako. Nema veze, rekla je da je nazvala i neka žena po imenu Karen koja je imala glas sličan tvojemu i da je govorila o tome kako je prijedvije godine na kružnom putovanju upoznala jednog muškarca. Nešto o čemu mi nisi pričala?Postao je ozbiljan. — Carolvn, želim odgovor. Bih li trebao nešto znati o tom krstarenju?Carolvn je osjećala da joj se počinju znojiti dlanovi. Bilo je to pitanje u njegovom glasu, sumnja, najava rastućeg bijesa. Nasmijala se na to, uvjeravajući ga da nema vremena slušati radio usred dana. Ali zbog nekadašnje Justinove bolesne ljubomore, bojala se da neće na tome završiti. Sada je jedino željela taj prsten i tu fotografiju zauvijek izbaciti iz svog života.Promet je bio neuobičajeno gust, čak i za to doba dana. U vremenu između četiri i pet teže je uloviti taksi, pomislila je dok je promatrala putnike kako pokušavaju dozvati taksije koji kao da su imali natpis da nisu u službi pa se nisu zaustavljali.U Park aveniji, iako se upalilo zeleno svjetlo, morala je čekati usred gomile uzrujanih pješaka koji su se gurali, dok su automobili i kombiji skretali za ugao. Pješaci su imali slobodan prolaz, pomislila je. Mada.Iza ugla se pojavilo dostavno vozilo, kočnice su cviljele. Nesvjesno je pokušala zakoračiti unatrag, dalje od ruba. Nije se mogla povući. Netko je stajao točno iza nje, prepriječivši joj put. Odjednom je osjetila ruku koja je zgrabila omotnicu pod njezinom rukom dok joj se istodobno druga ruka zabila u križa.Carolvn se zanjihala na rubu pločnika. Napola se okrenuvši, ugledala je poznato lice i uspjela prošaptati »Ne«, padajući pod kotače kombija.Čekao ju je pred zgradom u kojoj je bio ured Susan Chandler. Kako su minute prolazile, a ona se još nije pojavila, u njemu su se miješali osjećaji olakšanja do ljutnje — olakšanja što neće doći, a ljutnje jer je izgubio toliko vremena i sad će je morati pronaći.Srećom, sjećao se njezina imena i znao je gdje živi

pa kad se Carolvn nije pojavila u uredu Susan Chandler, nazvao ju je kući i spustio slušalicu čim se javila. Predosjećaj koji ga je štitio sve ove godineupozorio ga je da je još uvijek opasna, bez obzira na to što danas nije došla na sastanak.Otišao je do Muzeja umjetnosti Metropolitan i sjeo na stube uz skupinu studenata i turista koji su se onuda motali iako je muzej bio zatvoren. Odavde je imao jasan pogled na njezinu zgradu.U četiri sata njegovo je strpljenje nagrađeno. Vratar je pridržao izrezbarena vrata, a ona se pojavila, noseći u ruci smeđu omotnicu.Dobro da je bilo lijepo vrijeme pa su ulice bile pune pješaka. Mogao ju je pratiti izbliza i čak razabrati neka slova napisana na omotnici: DR. SU...Pretpostavio je da su u omotnici prsten i fotografija koju je spomenula kad se javila u emisiju. Znao je da ju mora zaustaviti prije nego stigne do pošte. Prilika mu se ukazala na uglu Park avenije i Osamdeset prve ulice, kad nestrpljivi vozači nisu poštivali zeleno svjetlo za pješake.Carolvn se napola okrenula kad ju je gurnuo. Pogledi su im se sreli. Poznavala ga je kao Owena Adamsa, britanskog poslovnog čovjeka. Na tom je putovanju nosio brkove i kestenjastu periku, naočale i kontaktne leće u boji. Svejedno je bio siguran da je prije no što je pala u njezinim očima ugledao iskru prepoznavanja.Zadovoljno se prisjećao vrisaka i krikova promatrača koji su gledali kako njezino tijelo nestaje pod kotačima kombija. Bilo je jednostavno šmugnuti kroz gomilu s omotnicom koju je nosila, skrivajući je ispod kaputa.Iako je bio znatiželjan vidjeti što je sve stavila u nju, pričekao je dok nije došao u svoj ured, na sigurno i iza zaključanih vrata otvorio omotnicu.Prsten i fotografija nalazili su se u plastičnoj vrećici. Nije bilo nikakvog pisma ni poruke. Pomno je proučio fotografiju, točno se sjetivši gdje je snimljena: na brodu u velikom salonu, na kapetanskoj večeri za novopridošle putnike koji su se ukrcali u

Haifi. Naravno daje izbjegao običaj slikanja s kapetanom, ali očito je bio neoprezan. Kružeći oko plijena, načinio je pogrešku i odveć se približio Carolvn tako da se našao u dometu objektiva. Sjetio se da je odmah uočio da iz nje zrači tuga, nešto što ga je privlačilo. To zračenje bilo je toliko jako da je već na početku znao da će ona biti sljedeća.Pomnjivo je proučio fotografiju. Iako se vidio iz profila, istaknutih brkova i kestenjaste kose, osoba izvježbana oka mogla bi ga prepoznati na toj slici.Uvijek se držao strogo uspravno; navika da palac desne ruke drži zataknut u džepu također ga je mogla odati; držanje pri kojem je težina tijela bila oslonjena na desnu nogu koju je pružio pola koraka ispred lijeve, što je bilo posljedica jedne stare ozljede, netko tko bi proučavao sliku, također bi primijetio.Gurnuo je fotografiju u stroj za rezanje i bolesno zadovoljan promatrao kako se pretvara u neprepoznatljive trake. Prstenje stavio na prst. Divio mu se, pogledao ga izbliza pa se nagnuo da uzme maramicu kako bi ga usjajio.Uskoro će neka druga žena imati čast nositi ovaj prsten, kazao je sam sebi.Kratko se nasmiješio, misleći na svoju sljedeću, posljednju žrtvu.IOBilo je deset do pet kad se Justin Wells vratio u ured pokušavajući prionuti na posao. Uobičajenim pokretom, prešao je rukom kroz gustu tamnu kosu, zatim ostavio kemijsku, odgurnuo stolicu i ustao. Iako je bio krupan, s lakoćom zbog koje je prije dvadeset pet godina kao student bio istaknuti nogometaš odmaknuo se od crtaćeg stola.Nije bio u stanju raditi. Povjerili su mu izradu nacrta za obnovu predvorja jednog nebodera, ali nije mogao misliti. Naravno, danas se ni na što nije mogao usredotočiti.Prestrašeni lav. Tako je opisao sam sebe. U strahu. Uvijek u strahu. Svaki novi posao započinjao je u mučnom uvjerenju da će taj posao upropastiti. Prije dvadeset pet godina isto tako se osjećao prije svake

utakmice. Sada je bio ortak u arhitektonskoj tvrtki Benner, Pierce i Wells, a još uvijek su ga mučile iste sumnje.Carolvn. Bio je uvjeren da će jednoga dana zauvijek otići. Pobjesnjet će ako ikada otkrije što sam učinio, kazao je sam sebi dok je drhtave prste primicao telefonu na svom stolu. Imao je broj radiopostaje. Neće saznati, uvjeravao se. Samo ću zamoliti da mi pošalju snimku današnje emisije Pitajte dr. Susan. Reći ću da je to najmilija emisi-ja moje mame, a da je danas nije uspjela slušati jer je morala zubaru.Ako je Barbara s recepcije imala pravo, i to je bila Carolvn koja se javila u emisiju, znači da je govorila o nekom muškarcu s kojim se spetljala dok je bila na krstarenju.Prisjetio se događaja od prije dvije godine kad je nakon užasne svađe Carolvn naglo uplatila dionicu kružnog putovanja oko svijeta, od Bombaja do Portugala. Tada mu je rekla da po povratku namjerava zatražiti rastavu. Rekla je da joj je još uvijek stalo do njega, ali da više ne može podnijeti njegovu ljubomoru i neprestana zapitkivanja o tome gdje je i s kime bila cijeli dan.Nazvao sam baš prije nego je brod pristao u Ateni, prisjećao se Justin. Rekao sam joj da sam spreman otići na liječenje, učiniti sve što mogu, samo neka se vrati kući i pokuša sa mnom spasiti brak. I s pravom sam bio u brizi, pomislio je. Očito je istog trenutka kad je otišla, pronašla nekoga.Ali, možda je Barbara pogriješila, pomislio je. Možda to nije nazvala Carolvn. Uostalom, ona je srela Carolvn samo nekoliko puta. A onda, Carolvn ima osobit glas — pravilan izgovor, s blagim engleskim naglaskom, zahvaljujući tome što je u djetinjstvu ljeta provodila u Engleskoj.Odmahnuo je glavom. — Moram saznati — prošaptao je.Nazvao je radiopostaju i nakon što je nekoliko trenutaka slušao, činilo se, beskrajnu poruku — pritisnite jedan za program; dva za obavijesti; tri za uredništvo... pet... pričekajte da se javi centrala — konačno su ga spojili s uredom Jeda

Geanvja, producentom emisije Pitajte dr. Susan.Znao je da njegov glupi izgovor da mu majka nije čula emisiju pa molio vrpcu za nju, nije baš uvjerljiv. A onda kad su ga pitali želi li snimku cijele emisije, spetljao se i izvalio: — Ma ne, samo pozive slu-šatelja — na što se pokušao ispraviti dodajući brzo: — Zapravo, taj dio mama najviše voli, ali snimite mi cijelu emisiju.Da stvar bude gora, na telefon se javio sam Jed Geany da mu kaže kako mu je drago što će mu učiniti tu uslugu jer je lijepo čuti da imaju tako vjerne slušatelje. A onda gaje molio da mu kaže ime i adresu.S osjećajem krivnje i jadan, Justin Wells rekao je svoje ime i uredsku adresu.Tek što je spustio slušalicu, nazvali su ga iz bolnice Lenox Hill, obavijestivši ga da mu je žena teško stradala u prometnoj nesreći.1 1Kad se Sušan u šest sati zaustavila pred Neddinim uredom, zatekla ju je kako na odlasku zaključava stol. — Za danas bi bilo dosta ružnih stvari — kazala je hladno. — Jesi li za čašu vina?— Bilo bi dobro. Ja ću ga donijeti. — Susan je pošla niz hodnik do male kuhinje i otvorila hladnjak. U njemu se hladila boca sivog pinota. Dok je proučavala etiketu, navrla su sjećanja.Imala je pet godina, polagano je hodala s mamom i tatom u trgovini pićem. Tata je s police odabrao bocu vina.— Dušo, je li ovo dobro? — pitao je dok ju je pokazivao majci. Njezina je majka pročitala etiketu i slatko se nasmijala.— Napreduješ, Charlie. Odličan izbor.Mama ima pravo, pomislila je Susan sjetivši se njezinog subotnjeg ispada. Naučila je tatu osnove ponašanja u društvu, od toga kako se odjenuti do toga koju vilicu koristiti za večerom. Dala mu je samopouzdanje kako bi uspio, a on je njezino uništio.Uzdišući, otvorila je bocu, natočila dvije čaše, stavila na pladanj nekoliko pereca i vratila se u Neddin ured. — Vrijeme je za piće — objavila je. —

Zatvori oči i zamisli da si u Le Circu.Nedda ju je pozorno promotrila. — Ti si psiholog, ali ako mogu dati svoje nestručno mišljenje, izgledaš prilično loše.Susan je kimnula. — Valjda si u pravu. Još me muči posjet roditeljima ovog vikenda, a i današnji je dan bio prilično šugav. — Ispričala je Neddi o bijesnom pozivu Douglasa Lavtona, kao i o javljanju u emisiju žene koja se predstavila kao Karen. A zatim joj je ispričala o iznenadnom posjetu Jane Clausen. — Ostavila je prsten kod mene. Rekla je da ga zadržim u slučaju da se »Karen« ikada pojavi. Imam osjećaj da ni Jane Clausen nije dobro.— Misliš li da ima nade da se Karen opet javi? Susan je odmahnula glavom: — Jednostavno, ne znam.— Čudi me da ti je Doug Layton jutros telefonirao. Kad sam ja razgovarala s njim, uopće mi se nije činio uzbuđen zbog te emisije.— Ha, valjda je promijenio mišljenje — kazala je Susan. — Došao je u moj ured s gospođom Clausen, ali nije ostao. Rekao je da ima sastanak koji ne može otkazati.— Da sam ja na njegovom mjestu, ja bih otkazala sastanak — Nedda je kazala ravnodušno. — Slučajno znam da ga je prošle godine Jane imenovala upraviteljem Zaklade obitelji Clausen. Pitam se što je toliko važno da ju je ostavio samu, pogotovo kad je znao da bi Jane mogla sresti nekoga tko bi možda mogao opisati čovjeka odgovornog za nestanak njezine kćeri, možda čak ubojicu.12Prostrani stan Donalda Richardsa uz zapadnu stranu Central parka bio je ujedno i njegov ured. Prostorije u kojima je primao pacijente imale su poseban ulaz iz hodnika. U pet prostorija koje je ostavio za sebe, osjećala se muška crta i bilo je očito da ih već dugo nije dotakla ženska ruka. Prošle su četiri godine otkako je njegova supruga Kathy, poznata manekenka, poginula na planini Catskills za vrijeme snimanja.Nije bio tamo kad se to dogodilo, a da je i bio, ne bi mogao ništa učiniti, ali ipak si to nije mogao oprostiti. I nikada je nije prebolio.

Čamac u kojem je Kathy pozirala, prevrnuo se. Čamac na kojem su bili snimatelj i njegovi pomoćnici, bio je udaljen oko šest metara. Teška starinska haljina s početka stoljeća, koju je nosila, povukla ju je na dno prije nego su je uspjeli uhvatiti.Ronioci nisu nikada pronašli tijelo. — Čak je i ljeti to jezero tako duboko da je voda na dnu ledena— kazali su mu.Prije dvije godine, nadajući se da će time sve biti završeno, maknuo je nekoliko njezinih preostalih fotografija koje je još uvijek držao u spavaćoj sobi.Ali naravno, ništa se nije promijenilo pa je konačno priznao sam sebi da ga još uvijek proganja osjećaj da mora obaviti još jedan nedovršeni posao. I on, i Kathvni roditelji željeli su njezine ostatke pokopati u obiteljsku grobnicu uz ostale članove obitelji — djedove , bake i brata kojega nikada nije upoznala.Često ju je sanjao. Ponekad bi je vidio kako leži u ledenoj vodi, pod kamenom gromadom, zauvijek uspavana Trnoružica. Drugi put san bi bio drukčiji. Lice bi joj se rasplinulo, a zamijenila su ga druga lica. I sva su šaptala: — Ti si kriv.Ni u knjizi Nestale žene, ni na njezinu ovitku, nije se spominjala Kathy i ono što joj se dogodilo. Ispod njegove slike kratko je pisalo daje dr. Donald Richards dugogodišnji stanovnik Manhattana, da je diplomirao na Yaleu, magistrirao i doktorirao kliničku psihologiju na Harvardu te magistrirao kriminalistiku na Sveučilištu New York.Nakon emisije Pitajte dr. Susan, otišao je ravno kući. Rena, njegova domaćica rodom s Jamajke, čekala ga je s ručkom. Počela je raditi kod njega ubrzo nakon Kathvne smrti, a dobila je posao preko svoje sestre koja je kao domaćica živjela i radila kod njegove majke u Tuxedo Parku.Don je bio uvjeren da svaki put kad Rena ode u posjet u Tuxedo Park, njegova majka iz nje izvlači pojedinosti o njegovom osobnom životu. Jasno mu je dala do znanja kako misli da bi trebao više izlaziti.Poslije ručka, Don je razmišljao o Karen, ženi koja je nazvala za vrijeme emisije. Susan Chandler očito mu je zamjerila što je rekao da bi rado razgovarao s

tom ženom o svemu što bi ona mogla znati, pod pretpostavkom, naravno, da dođe na sastanak. Nasmiješio se kad se sjetio kako gaje Susan smrknuto pogledala svojim smeđim očima u kojima se nedvosmisleno vidjelo odbijanje.Susan Chandler bila je zanimljiva i veoma privlačna žena. Nazvat ću je i pozvati na večeru, odluči. Moguće je da će radije htjeti razgovarati o tom slučaju u trenutku opuštenosti.Okolnosti su bile zanimljive. Regina Clausen nestala je prije tri godine. Žena koje se nazvala Karen rekla je kako se prije dvije godine na brodu upustila u ljubavnu pustolovinu. Očito je Susan Chandler došla do neizbježnog zaključka da bi, ukoliko su se obje žene spetljale s istim muškarcem, on i dalje mogao vrebati žrtve.Susan je dirnula u osinjak, Donald Richards utonuo je u misli. Pitao se što bi trebao poduzeti.13U zrakoplovu na povratku u Kaliforniju, Dee Chandler Harriman pijuckala je Perrier, izula sandale i naslonila se na sjedište zbog čega joj se dugačka kosa boje meda rasula oko ramena. Pratili su je pogledi puni udivljenja i na to je već bila navikla, ali namjerno je izbjegavala pogled muškarca koji je sjedio u susjednom redu i već dva puta pokušavao započeti razgovor.Od nakita nosila je jedino široki zlatni prsten i tanku zlatnu ogrlicu. Prugasti kostim naručen kod modnog kreatora, bio je krajnje jednostavan. Na sjedištu do nje nije nitko sjedio, što je bilo pravo olakšanje.Stigla je u New York u petak poslije podne, odsjela je u Belle Aireu, gdje je njezina modna agencija imala unajmljeni stan. Neprimjetno se sastala s dvije manekenke s kojima se nadala sklopiti ugovor. Sastanci su dobro prošli i dan je bio uspješan.Šteta što to nije mogla reći za subotu, kad je posjetila majku. Pogled na majku koja je još uvijek patila zbog očeva odlaska, u njoj je izazvao sažaljenje.Nisam smjela biti tako odvratna prema Sušan,

razmišljala je. Ona je ostala uz majku i podnijela najveći teret odvajanja i rastave.Ali ona je barem završila škole, pomislila je. Ja imam 37 godina i sretna sam da imam veliku maturu. A onda opet, od sedamnaeste godine mislila sam samo na kreiranje — nisam imala vremena ni za što drugo. Trebali su me prisiliti da odem na studij. Jedina dva pametna poteza u životu bila su kad sam se udala za Jacka i kad sam uložila svoju ušteđevinu u modnu agenciju.Nevoljko se sjetila kako je bocnula Susan rekavši joj da ona ne razumije što znači izgubiti muža.Žao mi je što smo se mimoišle jučer na tatinoj zabavi, pomisli Dee, ali drago mi je da sam je jutros nazvala. Kad sam rekla da je Alex Wrigt izvanredan, doista sam to i mislila.Na usnama joj je zaigrao smiješak kad se sjetila zgodnoga muškarca toplih, pametnih očiju — privlačan, dopadljiv, duhovit, iz otmjene obitelji. Pitao je ima li Sušan koga.Na njegovo traženje dala mu je Susanin broj na poslu. Nije to mogla odbiti, ali nije mu htjela dati kućni broj.Dee je odmahnuvši glavom odbila ponudu stjuardese da joj natoči još Perriera. Osjećaj praznine koji ju je pratio od posjeta majci, a koji se pojačao kad je vidjela oca i njegovu drugu ženu kako si nazdravljaju, postajao je sve dublji.Nedostajao joj je brak. Poželjela je opet živjeti u New Yorku. Tamo ju je Sušan upoznala s Jackom; bio je profesionalni fotograf. Ubrzo nakon vjenčanja, preselili su se u Los Angeles.Bili su zajedno pet godina, a onda je, prije dvije godine, tvrdoglavo želio za vikend otići na skijanje.Dee je osjetila da joj se oči pune suzama. Već mi je muka od samoće, ljutito je pomislila. Naglo je posegnula za velikom torbom koju je nosila preko ramena i počela po njoj kopati dok nije pronašla ono što je tražila — prospekt za dvotjedno krstarenje Panamskim kanalom.Zašto ne? — pitala se. Već dvije godine nisam bila na poštenom odmoru. U njezinoj putničkoj agenciji rekli

su joj da za sljedeće putovanje imaju slobodnu još jednu dobru kabinu. Jučer ju je i otac nagovarao da ode. — Uzmi prvu klasu. Ja plaćam — obećao je.Brod je isplovljavao iz Costa Riče za tjedan dana. Bit ću na njemu, odlučila je Dee.14Pameli Hastings nije smetalo da pokoju večer provede sama. Njezin suprug, George, bio je na službenom putu u Kaliforniji; kći Amanda otišla je na koledž, bila je brucoš na Wellesleyju. Prošlo je manje od mjesec dana otkako su Amandi počela predavanja pa, iako joj je nedostajala, Pamela je morala priznati, makar ju je pekla savjest, da joj godi umirujuća tišina u stanu, muk telefona i neprirodna urednost Amandine sobe.Prošli je tjedan bila gužva na Columbiji, zbog sastanaka osoblja i studentskih konferencija održanih usporedo s redovitim predavanjima. Uvijek je jedva čekala petak navečer, cijenjeno i željeno utočište, a ponovni susret »četveročlane bande«, kako su se nazivale u starim dobrim vremenima, kod Carolvn, bio je zgodan, ali ju je duhovno iscrpio.Nesreća koju je iznenada predosjetila kad je primila onaj tirkizni prsten, još uvijek ju je plašila.Nije razgovarala s Carolvn od te večeri, ali dok je okretala ključ u bravi svoga stana na uglu Šezdeset sedme i Madison ulice, podsjeti se da mora nazvati prijateljicu i reći joj da se riješi tog prstena.Pogledala je na sat. Bilo je deset do pet. Pošla je ravno u spavaću sobu, zamijenila klasični tamnoplavi kostim udobnim hlačama i jednom od muževih košulja, natočila si viski i smjestila se da pogleda vijesti. Bit će to mirna večer, samo za nju.U pet i pet gledala je prizor s ugla 81. ulice i Park avenije, predjel okružen policajcima, krkljanac u prometu i gomilu ljudi, koja promatra krvlju poprskan kombi i ulubljenu masku.Nijemo i u nevjerici slušala je kako spiker govori u kameru:— Bio je to prizor s križanja Park avenije i 81. ulice gdje je prije kratkog vremena, zbog guranja pješaka, četrdesetogodišnja Carolvn Wells pala pod

kotače jurećeg kombija. Hitnom je prebačena u bolnicu Lenox Hill, s višestrukim ozljedama glave i unutarnjim povredama. Naš novinar na mjestu događaja razgovarao je s nekoliko očevidaca.Kad je Pamela skočila na noge, začula je nekoliko uobičajenih primjedbi: —... jadna žena... —... grozno je da ljudi mogu tako voziti...— ... mora se nešto učiniti s prometom u gradu... A onda je jedna starija žena viknula — Svi ste vi slijepi. Gurnuta je!Pamela je buljila dok je novinar mikrofon brzo donio pred tu ženu. — Gospodo, hoćete li reći kako se zovete?— Hilda Johnson. Stajala sam kraj nje. Pod rukom je držala omotnicu. Neki čovjek ju je zgrabio. A nju je onda gurnuo.— Glupost, pala je — viknuo je drugi promatrač. Ponovno se pojavio spiker. — Upravo ste čuli svjedočenjejednog očevica, Hilde Johnson, koja tvrdi da je vidjela kako je neki čovjek gurnuo Carolvn Wells pred kombi u trenutku kad joj je ispod ruke istrgnuo nešto poput omotnice. Budući da se iskaz gospođe Johnson razlikuje od iskaza ostalih očevidaca na mjestu događaja, policija kaže da će razmotriti njezinu izjavu. Ako se ona pokaže točnom, to će značiti da je ono što u ovom času izgleda kao strašna nesreća, zapravo pokušaj ubojstva.Pamela je odjurila po kaput. Za petnaest minuta sjedila je uz Justina Wellsa u čekaonici ispred odjela za intenzivnu njegu bolnice Lenox Hill.— Na operaciji je — Justin je kazao bezbojnim, ravnodušnim glasom.Pamela ga je uhvatila za ruku.Nakon tri sata liječnik ih je došao obavijestiti. — Vaša je žena u komi — priopćio je Justinu. — Još je prerano prognozirati hoće li se izvući. Ali dok je bila na hitnoj, činilo se da doziva nekoga. Zvučalo je kao »Win«. Što bi to moglo biti?Pamela je osjetila kako joj Justin žestoko steže ruku dok je tjeskobnim glasom polagano prošaptao: — Ne znam, ne znam.

15Osamdesetogodišnja Hilda Johnson voljela je ljudima pričati kako cijeloga života živi u Istočnoj osamdesetoj ulici i da se još uvijek sjeća mirisa koji se širio iz pivovare Jacoba Rupperta, koja se nalazila u Sedamdeset devetoj ulici, od kojega je zrak bio ispunjen mirisom kvasca i slada.— Naši su susjedi mislili da je probitačnije otići s Manhatta-na i s obitelji se preseliti u Južni Bronx — prisjećala se, smijući se gromoglasno. — No dobro, sve se mijenja. Južni Bronx je onda bio selo, a ovo ovdje same stambene zgradurine. Sada je ovaj predio otmjen, a Južni Bronx je užasan. Ali, takav je život.Bila je to priča koju su njezini prijatelji i ljudi koje je susretala u parku čuli bezbroj puta, ali to Hildi nije smetalo. Niska, koščata, tanke bijele kose i živahnih plavih očiju, voljela je pričati.Za vedrih dana, Hilda je uživala šetati Central parkom i sjediti na suncem obasjanoj klupi. Promatrala je ljude, imala je izvanredan dar zapažanja, i nije oklijevala osvrnuti se na sve što je smatrala pogrešnim.Bila je poznata po tome što je oštro napala tračericu dadilju čiji je zadatak bio da čuva djecu na igralištu. Redovito je opominjala djecu da papiriće od bombona ne bacaju u travu. A često bi zaustavila policajca da mu pokaže ljude koje je smatrala opasnim jer su se vucarali oko igrališta i besciljno lutali po parku.Dosađivala im je, ali ipak su je strpljivo saslušali, pribilježili njezine opaske i pritužbe obećajući da će pripaziti na sumnjivce.Njezina istančana moć zapažanja, očito joj je dobro poslužila tog ponedjeljka. Malo iza četiri, na povratku iz parka kući, dok je s skupinom pješaka čekala da se upali zeleno svjetlo, slučajno se našla s desne strane i malo iza otmjeno odjevene žene koja je ispod ruke nosila smeđu omotnicu. Hildinu pozornost privukao je muškarac koji je iznenadnim pokretom jedne ruke ženi oteo omotnicu, a drugom ju je rukom gurnuo pred vozilo. Hilda ju je vikanjem pokušala upozoriti, ali bilo je prekasno. Ako ništa

drugo, uspjela je dobro pogledati čovjekovo lice prije nego što je nestao u gomili.U ludoj strci koja je uslijedila, Hildu su izgurali i otjerali natrag, a jedan policajac koji nije bio na dužnosti preuzeo je nadzor, vičući: — Povucite se. Policija.Hilda se skoro onesvijestila kad je na pločniku ugledala beživotno tijelo u lokvi krvi. Na krasnom kostimu vidjeli su se tragovi guma. Ali ubrzo se dovoljno oporavila da da izjavu novinaru. Zatim se okrenula i teškom se mukom uspjela probiti, odlazeći kući u svoj stan. Kad se konačno našla unutra, skuhala je čaj i polako ga pijuckala, a ruke su joj se tresle.— Sirota žena — mrmljala je, neprestano misleći na nesreću. Konačno se osjetila dovoljno snažnom da nazove policijskupostaju. Dežurni policajac koji se javio bio je onaj isti s kojim je već ranije nekoliko puta razgovarala kad je prijavljivala prosjake koji su salijetali prolaznike u Trećoj aveniji. Pozorno je poslušao njezinu priču.— Hilda, znamo što mislite, ali griješite — kazao je umirujući je. — Već smo ispitali mnogo ljudi koji su bili na tom križanju kad se dogodila nesreća. Pritisak gomile, kad se upalilo zeleno svjetlo, bio je toliko jak da je gospođa Wells izgubila ravnotežu, i to je sve.— Pala je zbog ruke koja ju je namjerno gurnula naprijed — tvrdila je Hilda. — Zgrabio je smeđu omotnicu koju je nosila. Iscrpljena sam i sada idem u krevet, ali ostavite poruku kapetanu Shei. Bit ću kod njega čim se sutra pojavi na poslu. Točno u osam.Ljutito je spustila slušalicu. Bilo je tek pet sati, ali morala je otići u krevet. U prsima je osjećala pritisak koji će umiriti samo tableta nitroglicerina pod jezikom i malo odmora u krevetu.Za nekoliko minuta već je bila u toploj spavaćici, glave položene na debeli jastuk što joj je olakšavalo disanje. Snažna glavobolja koja se uvijek nakratko pojavi kad bi uzela pilulu, popuštala je. Bol u prsima se smirivala.

Hilda je uzdahnula s olakšanjem. Preko noći će se dobro odmoriti pa će otići u policiju dati izjavu kapetanu Shei i požaliti se na glupavog narednika. A onda će zahtijevati da dovedu policijskog crtača da mu opiše čovjeka koji je gurnuo onu ženu. Gad, pomislila je sjetivši se njegova lica. Najgore vrste — dobro odjeven, pristojnog izgleda, jedan od onih ljudi za koje misliš da im možeš vjerovati. Kako je ta jadnica? — pitala se. Možda će biti što na vijestima.Dohvatila je daljinski upravljač i upalila televizor baš na vrijeme da na ekranu vidi i čuje sebe kako kao svjedok tvrdi daje vidjela kako je jedan čovjek gurnuo Carolvn Wells pred kombi.Hildini su osjećaji nesumnjivo bili zbrkani. Nije mogla zanijekati uzbuđenje što je postala slavna, ali isto tako nije mogla suspregnuti ljutnju na spikerovu primjedbu kojom je jasno dao naslutiti da ona nema pravo. A onda i taj tupavi narednik koji se prema njoj odnosio kao daje dijete. Posljednja misao, prije no što je utonula u san, bila je da će ih ujutro sve dobro protresti. Samo Čekajte pa ćete vidjeti. Zaspala je prije nego što je uspjela izmoliti Zdravomariju za teško ranjenu Carolvn Wells.16Kad je Susan u sumrak otišla od Nedde, prošetala je do svog stana u ulici Downing. Jutarnja hladnoća koja je prodirala sve do kosti, a koju je postupno zamijenila toplina popodnevnog sunca, opet se vratila.Gurnula je ruke duboko u džepove širokoga vrećastog kaputa i krenula svojim putem. Zbog vremena se sjetila davno zaboravljenog teksta iz Malih žena. Jedna od sestara — nije se mogla sjetiti je li to bila Beth ili Amy — rekla je da je studeni neugodan mjesec, a Jo se složila, rekavši da je zato ona rođena u njemu.I ja, pomislila je Susan. 24. studenoga imam rođendan. Obično su govorili da sam dijete Dana zahvalnosti. Naravno. A ove sam godine tridesettrogodišnje dijete. Bilo je zgodno istodobno slaviti rođendan i Dan zahvalnosti, pomislila je.

Barem ove godine neću morati juriti s jedne večere na drugu, poput tata koji se šulja iz jednoga neprijateljskog tabora u drugi. Hvala Bogu da ove godine tata i Binky odlaze u St. Martin.Svakako, moje obiteljske poteškoće nisu ništa u usporedbi s onim s čime mora živjeti Jane Clausen, pomislila je kad je stigla do svoje ulice i krenula na zapad. Nakon što su shvatili da se »Karen« neće pojaviti, gospođa Clausen se zadržala u njezinom uredu još dvadeset minuta.Uz šalicu čaja, ustrajala je da Susan zadrži tirkizni prsten. — Ukoliko se meni nešto dogodi, važno je da ga imate bude li vam se žena koja je nazvala opet javila — rekla je. Da nije rekla ako se nešto dogodi, već kada se dogodi, shvatila je Sušan dok je ulazila u svoju zgradu, trokatnicu od crvene opeke, i počela se uspinjati do svog stana na posljednjem katu. Stan je bio prostran, s ogromnom dnevnom sobom, velikom kuhinjom, prevelikom spavaćom sobom i malom radnom sobom. Bio je zgodno i udobno namješten brojnim stvarima koje joj je ponudila majka kad se selila u skupi stan iz kuće u kojoj je živjela njena obitelj, i Susan je u njemu osjećala toplinu i prisnost — gotovo kao u istinskom zagrljaju.Večeras nije bilo ništa drukčije. Dapače, večeras joj stan djeluje posebno umirujuće, pomislila je Susan okrećući prekidač koji je upalio plinsko ložište u kaminu.Večer kod kuće, čvrsto je odlučila dok se presvlačila, obukavši stari kaftan od velura. Pripremit će si tjesteninu i salatu i popiti čašu chiantija.Malo poslije, dok je čistila zelenu salatu, zazvonio je telefon. — Susan, kako je moja djevojčica?Bio je to njezin otac. — Dobro sam, tata — odgovorila je Susan, a potom promijenila izraz lica. — Htjela sam reći, dobro sam, Charles.— Binky i meni je žao što si jučer morala tako rano otići. Zabava je bila bomba, zar ne?Susan je digla obrve. — Prava bomba.— Točno.Joj, tata, pomislila je Susan. Kad bi samo znao kako

djeluješ neiskreno.— Susan, sigurno si zapela za oko Alexu Wrightu. Neprestano je pričao o tebi. Pretpostavljam da te je i pred Dee hvalio. Rekao nam je da mu Dee nije htjela dati tvoj kućni broj.— Broj mog uređaje u telefonskom imeniku. Ako želi, nazvat će me tamo. Čini mi se zgodan čovjek.— On je mnogo više od toga. Obitelj Wright spada u sam društveni vrh. Svakako dojmljivo.Tata još uvijek osjeća strahopoštovanje prema važnim osobama, pomislila je Susan. Ali barem nije uspio sam sebe uvjeriti da je rođen sa zlatnom žlicom. Kad bi se barem prestao ponašati kao da je.— Evo ti Binkv. Želi ti nešto reći.Zašto meni, Bože? — pitala se slušajući kako joj predaje slušalicu.Prodorni »halo« njezine maćehe zaparao joj je uho.Prije nego je uspjela odgovoriti, Binkv je počela sipati hvalospjeve na račun Alexandera Wrighta. — Znam ga već godinama, dušo— zacvrkutala je. — Nije se ženio. Baš onakav muškarac kakvog Charles i ja priželjkujemo za tebe i Dee. Vidjela si ga pa znaš i sama da je privlačan. On je na čelu obiteljske zaklade Wrightovih. Svake godine daruju gomile novca. On je najvelikodušnija osoba i najveći dobrotvor kojeg čovjek može zamisliti. Nije poput onih sebičnjaka koji se brinu samo za sebe.Ne mogu vjerovati da ti to kažeš, pomisli Susan.— Dušo, učinila sam nešto što mi nećeš zamjeriti, nadam se. Alex je maloprije nazvao i jednostavno me prisilio da mu dam tvoj broj kod kuće. Gotovo sam sigurna da će te večeras nazvati. Rekao je da ti ne želi smetati na poslu. — Binkv je malo zastala pa dodala sladunjavo:— Molim te, reci mi da nisam pogriješila.— Bilo bi mi draže da mu nisi dala moj kućni broj, Binkv — odvratila je Susan grubo, a potom dodala mekše: — ali u ovom slučaju, mislim da je to u redu. Ipak, molim te, nemoj to više činiti.Uspjela je prekinuti Binkvna ljigava uvjeravanja i poklopila je slušalicu osjećajući da je večer

odjednom postala naporna.Za manje od deset minuta, nazvao je Alexander Wright. — Navalio sam na Binkv da mi da tvoj kućni broj. Nadam se da nemaš ništa protiv.— Znam — kazala je Susan hladno. — Charles i Binkv maloprije su nazvali.— Zašto oca ne zoveš »tata« dok razgovaraš sa mnom? Meni to ne smeta.Susan se počela smijati. — Imaš dobar dar zapažanja. Dobro, hoću.— Potrudio sam se danas slušati tvoju emisiju i svidjela mi se.Susan se iznenadila kad je shvatila da joj je to drago.— S Reginom Clausen sjedio sam za istim stolom na večeri koju je priredila tvrtka Futures Industrv prije šest ili sedam godina. Upala mi je u oči kao veoma zgodna i pametna dama.Wright je malo oklijevao, a potom, ispričavajući se, rekao: — Znam da je malo kasno, ali upravo je završio sastanak upravnog odbora bolnice St. Clare«s i gladan sam. Ako još nisi večerala, a nemaš nekakav drugi dogovor, jesi li spremna za izlazak? Znam da živiš u ulici Downing. II Mulino je blizu.Susan je pogledala zelenu salatu koju je prala. Na vlastito iznenađenje čula je samu sebe kako pristaje da dođe po nju za dvadeset minuta.Dok je išla u spavaću sobu obući pulover od kašmira i hlače, uvjeravala se da je pravi razlog što ide na ovaj iznenadni sastanak prilika da čuje kakav je dojam Regina Clausen ostavila na Alexa Wrighta.17Razmislivši dobro, Douglas Lavton je shvatio da mu je Jane Clausen zamjerila što nije ostao s njom u uredu dr. Susan Chandler.Kao odvjetnik i broker, posljednih je godina radio za tvrtku koja se brinula za imovinu obitelji Clausen. Ondje je započeo karijeru kao pomoćnik Huberta Marcha, starijeg suradnika koji je poznavao Clausenove i radio za njih oko pedeset godina. Kako se približavala Marchova mirovina, Lavton je iskočio kao osoba koju bi Jane Clausen najradije vidjela na

mjestu svoga staroga, umornog prijatelja.Biti imenovan direktorom Zaklade obitelji Clausen nakon tako kratkog vremena provedenog u tvrtki, bio je velik uspjeh i Douglas Lavton je to veoma cijenio, ali s tim su došle i određene obveze.Ali ovoga popodneva nije imao izbora, podsjetio se kad je ušao u dizalo u Park aveniji br. 10, ljubazno se nasmiješivši mladom paru koji je u njegovoj zgradi, na devetom katu, nedavno kupio stan.On je još uvijek živio u unajmljenom stanu iako si je, sa svojim primanjima, mogao priuštiti kupnju vlastitog stana. Prijateljima je to ovako objasnio: — Gledajte, trideset šest mi je godina. Jednoga ću dana, vjerovali ili ne, naći pravu djevojku i oženiti se. Kad se to dogodi, zajedno ćemo ga kupiti.— Osim toga — naglasio bi — sve dok ne poznajem čovjeka koji je vlasnik ovoga stana, sviđa mi se njegov ukus. Pa iako bih si mogao kupiti vlastiti stan, ne bih si baš mogao priuštiti ovakav.Njegovi prijatelji nisu mogli poreći da su mu razlozi na mjestu. Lavton je, a da ga nisu morile vlasničke brige, živio u stanu u kojem su police za knjige bile obložene mahagonijem, dnevna soba imala je divan pogled na New York, odakle su se vidjeli i Empire State Building i East River, kuhinja je bila gotovo umjetničko djelo i još velika spavaonica te dvije potpuno opremljene kupaonice. Stan je bio udobno namješten. Bilo je u njemu mekanih sofa, primamljivih naslonjača, dovoljno prostora u ormarima i ladicama, ukusnih zidnih ukrasa i izvrsnih imitacija najboljih perzijskih sagova.Kad je večeras zatvorio i zaključao vrata, Douglas Lavton se zapitao koliko će dugo trajati njegova sreća.Pogledao je koliko je sati; bilo je pet i petnaest. Otišao je ravno do telefona i nazvao Jane Clausen. Nije se javila, što nije bilo neobično. Ako se spremala van na večeru, obično bi u to vrijeme prilegla, a u tom slučaju telefon je uvijek bio isključen. Po uredu su kružile priče da na krevetu ima još jedan jastuk na kojemu drži telefon u slučaju da je usred noći nazove kći Regina.

Pokušat će opet nazvati gospođu Clausen za otprilike jedan sat. U međuvremenu postoji još netko s kim nije razgovarao već barem tjedan dana. Lice mu se odjednom raznježilo, ponovno je uzeo telefon i nazvao.Njegova se majka prije deset godina preselila u Lancaster u Pensilvaniji. Nakon dugih godina samoće, bez njegova oca koji je nestao iz njihova života, bila je presretna što se vratila među svoje brojne rođake.Javila se kad je treći put zvonilo. — 0, Doug. Drago mi je da si me ulovio. Još minuta i bila bih otišla.— U bolnicu? Prihvatilište za beskućnike? Na plavi telefon? — pitao je nježno.— Ništa od toga, pametnjakoviću. Idem u kino s Billom.Bili je bio njezin dugogodišnji prijatelj, srdačan neženja koji je Dougu bio drag, ali užasno dosadan.— Pazi da te ne pokvari.— Doug, dobro znaš da neće — promrmljala je njegova majka.— Imaš pravo, doista dobro znam. Dobri, stari, predvidivi Bili. Dobro, mama. Neću te zadržavati. Samo sam ti se htio javiti.— Sve je u redu, Doug? Činiš mi se zabrinut.Proklinjao je sam sebe. Bilo bi mu pametnije da nije nazvao majku ovako uzrujan. Uvijek ga je pročitala. — Sve je u redu — odvratio je.— Brinem se za tebe, Doug. Ako me zatrebaš, tu sam. Znaš to, zar ne?— Znam, mama. Dobro sam. Volim te.Brzo je poklopio slušalicu pa otišao u knjižnicu gdje je bio bar i natočio si čisti viski. Kad ga je gutnuo, osjetio je kako mu srce tuče. To je bio trenutak za napadaj strana. Zašto on, koji inače savršeno nadzire svoje postupke i osjećaje, tako često ima ovakve napade?Znao je zašto.Uznemiren, upalio je televizor i pogledao večernje vijesti.U sedam je još jednom okrenuo broj Jane Clausen.Ovoga puta ju je dobio, ali po hladnoći njezina glasa, znao je da je u nevolji.

U osam je izašao.18Alexander Wright uočio je svoj auto parkiran uz pločnik pred bolnicom St. Clare«s u Zapadnoj 52. ulici te sjeo na stražnje sjedište prije nego što je njegov vozač uspio izaći i otvoriti mu vrata.— Dugačak sastanak, gospodine — izjavio je Jim Curlev upalivši auto. — Kuda idemo sada? — Govorio je prijateljski kao dugogodišnji zaposlenik, budući daje radio kod Wrightovih trideset godina.— Jime, sa zadovoljstvom te mogu obavijestiti da ćemo za pet minuta pokupiti veoma privlačnu damu u ulici Downing pa ćemo na večeru u II Mulino — odgovorio je Wright.Downing, pomisli Curley. Mora daje neka nova. Nikad nismo išli onamo. Curley je uživao u činjenici da je njegov gazda, zgodan i bogat neženja blizu četrdesete, bio na svačijoj top-listi najpoželjnijih muškaraca. Curlev je uvijek vodio posebnu brigu o čuvanju privatnosti Alexandera Wrighta, ali je unutar dopuštenih granica volio prijateljima ispričati kako je zvijezda mjuzikla Sandra Cooper draga isto toliko koliko je i lijepa, ili kako je komičarka Lily Lockin bila zabavna kad je s njim popričala u autu.Ali takve diskretne pikanterije spomenuo bi tek pošto su se u novinama pojavili članci da je ta i ta dama bila na večeri ili na zabavi sa sportašem i dobrotvorom Alexom Wrightom.Dok se auto probijao kroz gusti promet na Devetoj aveniji, Curley je nekoliko puta pogledao u retrovizor i sa zebnjom primijetio da je gazda zatvorio oči i glavu naslonio na mekanu kožu naslona za glavu.Svatko tko kaže da je dati novac i zaraditi novac jednako teško, ima pravo, razmišljao je Curley suosjećajno. Znao je da gospodina Alexa, kao predsjednika Zaklade obitelji Alexandera i Virginije Wright, neprestano opsjedaju pojedinci i ustanove, tražeći od njega novčanu pomoć. A bio je prema svima susretljiv. Možda čak pretjerano široke ruke.Potpuno različit od svog oca, pomislio je Curley. Stari je bio težak. I Alexova majka je bila takva.

Skinula bi vam glavu zbog gluposti. Dok je bio dijete, uvijek gaje zlostavljala. Čudo daje ispao tako dobar. Nadam se da je ta dama iz ulice Dovming zabavna, pomislio je. Alex Wright je zaslužio malo zabave. Previše radi.Kao i obično u II Mulinu bila je gužva. Miris dobroga jela miješao se s veselim glasovima onih koji su večerali. Bar je bio pun ljudi koji su čekali stol. Do vrha puna košara povrća na ulazu u blagovaonicu davala je restoranu, uz jednostavan namještaj, toplinu seoskog ugođaja.Sef sale odmah ih je odveo za stol. Dok su se kroz krcatu prostoriju probijali prema stolu, Alex Wright je nekoliko puta zastao pozdraviti prijatelje.Nije ni pogledao vinsku kartu, već je naručio bocu chiantija i bocu chardonnaya. Na njezin začuđeni pogled, nasmijao se. — Ne moraš popiti više od čašu, dvije, ali vjeruj mi, uživat ćeš pijući i jedno idrugo. Bit ću iskren. Preskočio sam ručak i umirem od gladi. Imaš li što protiv da odmah pogledamo jelovnik?Sušan se odlučila za salatu i lososa. On je odabrao ostrige, tjesteninu i teletinu. — Tjesteninu bih jeo za ručak — objasnio je.Dok je konobar točio vino, Sušan je u čuđenju podigla obrve i odmahnula glavom. — Ne mogu vjerovati da sam prije samo sat vremena bila u svom najmilijem, pomalo otrcanom kaftanu, namjeravajući provesti mirnu večer kod kuće kazala mu je.— Mogla si ostati u kaftanu — dometnuo je.— Samo u slučaju da sam te željala oduševiti — rekla je, izmamivši osmijeh na Wrightovo lice.Promatrala ga je časak dok je on domahivao nekomu s druge strane sale. Nosio je klasično tamnosivo odijelo s uskim prugama, uškrobljenu bijelu košulju, sivocrvenu kravatu sa sitnim uzorkom. Bio je privlačan i ostavljao je dobar dojam.Konačno je shvatila što ju je kod njega mučilo. U svakom slučaju Alex Wright imao je veliki ugled i držanje koji su proizašli iz dobrog odgoja kroz generacije, ali nešto drugo s njim u vezi budilo je u njoj zanimanje. Mislim da je pomalo sramežljiv,

ustanovila je. To je to. To joj se svidjelo.— Drago mi je da sam jučer otišao na tu zabavu— kazao je mirnim glasom. — Htio sam ostati kod kuće i rješavati križaljku u Ti-mesu, ali rekao sam da ću doći pa nisam želio ispasti nepristojan. — Nestalo je osmijeha. — Htio bih ti reći da sam ti zahvalan što si prihvatila moj poziv na večeru iako sam te pozvao u posljednji čas.— Rekao si da dosta dugo poznaješ Binky?— Da, ali samo onoliko koliko čovjek poznaje ljude s kojim se susreće na istim zabavama. Malim. Velike ne podnosim. Nadam se da te ne vrijeđa ako kažem da je guska.— Veoma uporna guska — dodala je Sušan tužno. — Što misliš o onom Disnevjevom dvorcu koji je tata dao sagraditi za nju?Nasmijali su se.— Ti si još uvijek povrijeđena i nije ti ugodan takav položaj? — pitao je. — Žao mi je, ti si psiholog, ne ja.Kad ne želiš dati odgovor, postavi pitanje, podsjetila se Sušan. — Upoznao si mog oca i sestru — uzvratila je. — A ti? Imaš brata ili sestru?Kazao joj je da je jedinac, proizvod kasnog braka. — Otac je bio previše zaposlen zgrtanjem novca pa nije hodao ni s kim sve dok nije došao u četrdesete — objasnio je. — A onda je bio toliko zaokupljen gomilanjem bogatstva da nije obraćao pažnju na majku i mene. Ali uvjeravam te da se, nakon sve te ljudske bijede o kojoj svakodnevno slušam i čitam u zakladi, smatram veoma sretnim.— Čega sve ima, po svemu sudeći, vjerojatno i jesi — složila se Susan. — I ja također.Reginu Clausen spomenuli su tek pijući espresso kavu. Alex Wright nije znao mnogo više od onoga što joj je kazao na telefon. Sjedio je za istim stolom s Reginom Clausen na večeri koju je priredila tvrtka Futures Industrv. Doživio ju je kao tihu, inteligentnu gospođu. I sama pomisao da bi osoba njezina podrijetla samo tako mogla nestati, činila se nemoguća.— Pridaješ li ikakvu važnost onom pozivu koji si

primila u emisiju? — pitao je. — One žene koja je djelovala uznemireno?Već je odlučila da ni s kim neće raspravljati o prstenu koji je dobila od majke Regine Clausen. Taj prsten na kojemu je bila ugravirana ista posveta koju je spomenula »Kareri«, »Meni pripadaš«, bio je jedina opipljiva stvar koja je mogla povezati Reginin nestanak i prekinuto brodsko prijateljstvo koje je Karen doživjela. Čim manje ljudi zna za to, tim bolje.— Jednostavno ne znam — rekla mu je. — Još je prerano da bih bila sigurna.— Kako si uopće počela raditi radioemisije? — pitao je.I tako mu je počela pričati kako ju je Nedda upoznala s prijašnjim voditeljem. Također mu je ispričala kako je radila za Neddu dok je studirala pravo i kako je dala otkaz u javnom tužiteljstvu okruga Westchester te kako se opet vratila na studij.Uz konjak, Sušan je konačno rekla: — Obično sam ja ta koja sluša. Dosta o meni. Zapravo previše, puno previše.Wright je zatražio račun. — Ni izdaleka dosta — spremno je dodao.Sve u svemu, večer je bila ugodna, ustanovila je Susan legnuvši u krevet.Vidjela je daje za deset jedanaest. Bila je kod kuće dvadesetminuta. Kad mu je na vratima svoje zgrade htjela reći »do viđenja«,Alex je rekao: — Otac me je učio da se uvijek moram uvjeriti da je dama sretno stigla kući. Uvjeravam te da ću onda otići. Ustrajao je na tome da se popne s njom do stana i pričeka da otvori vrata.Nema ti do malo staromodne ljubaznosti, pomislila je Susan ugasivši svjetlo.Bila je umorna, ali nije mogla prestati preispitivati događaje proteklog dana, razmišljajući o onome što se dogodilo i onome što se nije dogodilo. Mislila je o Donaldu Richardsu, piscu knjige Nestale žene. Bio je zanimljiv gost. Bilo je očito da bi volio biti pozvan na sastanak s »Karen«, a tome se nadala.

Pomalo nelagodno, Susan se sjetila kako je žustro odgovorila na njegovu naznaku da bi rado imao uvid u ono što bi Karen mogla otkriti ukoliko dođe na sastanak.Hoće li ikada više čuti za Karen? — pitala se. Bi li bilo pametno da u sutrašnjoj emisiji zamoli da žena stupi s njom u vezu, ako nikako drukčije, onda telefonski?Dok je Susan tonula u san, u podsvijesti joj je zazvonilo zvono za uzbunu. Zurila je u mrak, pokušavajući otkriti što je to uključilo njezin unutarnji obrambeni sustav. Očito je postojalo nešto što se dogodilo ili što je tog dana čula, nešto na što je trebala obratiti pozornost. Ali što je to bilo?Shvativši da je preumorna da se sada usredotoči na to, okrenula se na bok pripravna zaspati. Sutra će misliti o tome, a to će joj sigurno uzeti mnogo vremena.19Hilda Johnson spavala je pet sati i bilo je pola jedanaest kada se probudila osjećajući se odmorenom, ali i pomalo gladnom. Kad je ustala i uzela kućnu haljinu odlučila je da će popiti šalicu čaja i pojesti tost. Također je željela vidjeti hoće lije opet pokazati na vijestima u jedanaest.Kad je pogledala vijesti, vratila se u krevet i pomolila za Carolyn Wells, sirotu ženu koju je udario kombi.Znala je da će kapetan Tom Shea biti u policijskoj postaji točno u osam. Ona će ga dočekati. Kad je zavezala pojas plišane kućnehaljine, Hilda si je pokušala dočarati sliku muškarca koji je gurnuo gospođu Wells pod auto. Sada, kada je prošao prvi šok, još je jasnije vidjela njegovo lice nego što joj se tada činilo. Znala je da će ujutro morati policijskom crtaču dati točan opis tog čovjeka.Otprilike prije pet godine i ona je učila crtanje. Gospođica Dunn, njezina nastavnica u školi, uvijek ju je poticala govoreći da se u Hildi krije veliki talent, osobito za crtanje portreta, ali u trinaestoj

godini bila je prisiljena naći posao i više nije imala vremena za takve stvari, prisjetila se s tugom.Naravno, nije se u potpunosti odrekla crtanja. Tijekom godina često bi uzela papir i crtaći pribor pa otišla u park gdje bi nacrtala slike koje je poslije dala uokviriti te ih poklanjala prijateljima za rođendan. Ipak, nije to činila u posljednje vrijeme. Ostalo joj je još samo nekoliko prijatelja, a uz to, prsti su joj bili tako otečeni od artritisa da joj je bilo teško držati olovku.Ali kad bi odmah stavila na papir lice tog čovjeka, dok joj je još svježe u sjećanju, kad bi sutra pošla u policijsku postaju, bilo bi joj mnogo lakše.Hilda je otišla do sekretera koji je nekada pripadao njezinoj majci, a koji je u maloj dnevnoj sobi zauzimao počasno mjesto. Otvorila je plohu za pisanje ispod pretinaca od mahagonija i stakla i privukla stolicu. U ladici je držala kutiju s papirom, koju je dobila prošle godine za Božić od svoje prijateljice Edne. Listovi papira bili su svijetložuti, veliki, a na vrhu je bilo napisano, »Bon mot od Hilde Johnson«Edna joj je objasnila da bon mot znači dosjetka i da zna da će Hilda uživati u veličini papira. — Nije poput onih malih kartica na kojima jedva možeš napisati dva retka.Također je bio izvrsne veličine za skiciranje grubijana koji je ženi oteo smeđu omotnicu i gurnuo je. S bolnim, ukočenim prstima, Hilda je polagano počela crtati. Počelo se pojavljivati lice — ne iz profila, već više kao da je tri četvrtine okrenuto prema njoj. Da, kosa mu je tako rasla, prisjetila se. Nacrtala mu je uho, lijepo oblikovano, priljubljeno uz glavu. Oči su mu bile širom otvorene, a napola ih je zatvorio kad se okomio na Wellsovu, trepavice duge, brada čvrsta.Hilda je bila zadovoljna kad je odložila olovku. Nije loše, pomislila je, uopće nije loše. Pogledala je na sat, bilo je pet do jedanaest. Upalila je televizor pa pošla u kuhinju pristaviti čajnik.Upravo je upalila plin kad se oglasio interfon. Za Boga miloga, tko bi to mogao biti u ovo doba? — pitala se, odlazeći u malo predvorje i podignuvši

slušalicu interfona.— Tko je? — Nije željela pokazati ljutnju.— Gospođo Johnson, žao mi je što smetam. — Muškarčev glas bio je dubok i ugodan. — Ja sam detektiv Anders. Pritvorili smo osobu za koju sumnjamo da je čovjek kojega ste danas vidjeli da je gurnuo gospođu Wells, Htio bih vam pokazati njegovu sliku. Ako ga prepoznate, možemo ga zadržati. Inače ga moramo pustiti.— Mislila sam da mi nitko ne vjeruje kad sam rekla da ju je netko gurnuo — odgovorila mu je Hilda.— Nismo htjeli da se pročuje kako smo na tragu sumnjivcu. Mogu li samo nakratko doći gore?— Mislim da možete.Hilda je pritisnula gumb za otvaranje vrata. Zatim se samozadovoljno vratila do pisaćeg stola i pogledala crtež. Pričekajte samo, detektive Anderse, dok ne vidite ovo, pomislila je.Čula je tresak kad se staro dizalo zaustavilo na njezinom katu; nakon toga je začula lagane korake.Čekala je da detektiv Anders pozvoni pa je tek onda otvorila vrata. Mora da je vani zahladilo, pomislila je, ovratnik mu je bio dignut, a nosio je šešir spuštena oboda jako nabijen na čelo. Uz to je nosio rukavice.— Neću dugo, gospođo Johnson — kazao je. — Žao mi je što smetam.Hilda je prekinula njegovu ispriku. — Uđite — rekla je žustro. — I ja vama moram nešto pokazati. — Dok je prilazila stolu, nije čula tihi zvuk zatvaranja vrata.— Načinila sam crtež čovjeka kojega sam vidjela — kazala je likujući. — Idemo ga usporediti sa slikom koju vi imate.— Naravno. — Ali umjesto fotografije, posjetitelj joj je pružio vozačku dozvolu s fotografijom.Hilda je uzbuđeno izustila. — Gledajte! To je isto lice! To je čovjek kojega sam vidjela da je gurnuo tu ženu i oteo joj omotnicu.Po prvi put je pogledala ravno u detektiva Andersa. Skinuo je šešir, a ovratnik mu više nije bio podignut uz vrat.

Hildine su se oči razrogačile od užasa. Otvorila je usta, ali iz njih se začulo samo tiho: — Ah, ne! — Pokušala se odmaknuti od njega, ali udarila je u stol iza sebe. Problijedjela je kad je shvatila da se našla u stupici.Preklinjući, podigla je ruke. A onda je prema njemu okrenula dlanove u jalovom pokušaju da se obrani od noža koji joj je njezin posjetitelj upravo namjeravao zabiti u grudi.Odskočio je da izbjegne krv koja je briznula, promatrajući kako joj je tijelo klonulo i palo na izlizani sag. Hildine oči polako su počele poprimati ukočeni izraz, ali uspjela je promrmljati: — Bog... ti... neće... dopustiti... da... se... izvučeš.Dok se preko nje naginjao uzeti vozačku dozvolu i njezin crtež, tijelo joj se snažno trgnulo, a ruka joj je pala na njegovu cipelu.Gurnuvši ruku, mirno je odšetao do vrata, otvorio ih, provjerio ima li koga u hodniku i u četiri koraka došao do stuba koje su služile kao izlaz za nuždu. Sišavši do predvorja, odškrinuo je vrata, vidio da nema nikoga i već sljedećeg trenutka našao se na ulici odlazeći kući.Oblio ga je znoj kad je shvatio koliko je malo nedostajalo da ga otkriju. Da su murjaci povjerovali toj staroj babi i popodne otišli k njoj na razgovor, mogla im ga je nacrtati. Sutra bi to bilo u svim novinama.Dok je hodao, lijeva noga postajala mu je sve teža i teža. Činilo mu se kako Hildina ruka s debelim prstima još uvijek leži na njoj.Hoće li mu njezine riječi koje je izgovorila na samrti donijeti prokletstvo? — pitao se. One su ga podsjetile na pogrešku koju je učinio ranije tog dana, pogrešku koju bi Sušan Chandler svojom uvjež-banom pronicljivošću istražitelja mogla otkriti.Znao je da to ne smije dopustiti.2OSušan je nemirno spavala, mučili su je teški snovi. Kad se probudila, sjetila se samo dijelova sna u kojem su bili i Jane Clausen, i Dee, i Jack. Sjećala se da ju je u jednom trenutku Jane Clausen

preklinjala, — Sušan, hoću Reginu — dok je Dee pružila ruku i kazala: — Sušan, hoću Jacka.Pa imala si ga, pomislila je Sušan. Ustala je iz kreveta i pro-tegla se, nadajući se da će se riješiti dobro poznatog stezanja u grudima. Jako ju je mučilo što jedan ovakav san, nakon toliko godina, još uvijek izaziva navalu sjećanja. Sjećanje na to kako je kao dvadesettro-godišnjakina, na drugoj godini prava, ugovorno zaposlena kod Nedde. Jack, dvadesetosmogodišnji profesionalni fotograf, upravo je počeo stvarati ime. Zaljubljeni.Pojavljuje se Dee. Starija sestra. Ljubimica modnih fotografa. Istančana ukusa. Zabavna. Privlačna. Trojica su čekala u redu, želeći se vjenčati s njom, ali ona je htjela Jacka.Sušan je otišla u kupaonicu i uzela pastu za zube. Grubo je iščetkala zube, kao da će time izbrisati gorčinu koja se uvijek javljala kad bi se sjetila kako joj se Dee sva u suzama ispričavala: — Oprosti mi, Sušan. Ali ovo između mene i Jacka bilo je neizbježno... možda čak potrebno.Jack nije tražio isprike, samo je s mukom izustio: — Žao mi je, Sušan.Najluđe u svemu bilo je to što su bili u pravu u odnosu na njih dvoje. Zaista su se voljeli. Možda čak previše. Dee je mrzila hladnoću. Da nije bila toliko zaljubljena i takva dobričina ne bi se dala nagovoriti daje Jack odvuče na skijanje. Da gaje uspjela zadržati kod kuće, ne bi stradao u lavini. I možda bi danas bio živ.S druge strane, pomislila je Sušan puštajući toplu vodu na tušu, da smo Jack i ja ostali zajedno, možda bih i ja bila mrtva jer bih sasvim sigurno bila s njim na skijanju.Majka ju je shvaćala. — Jasno mi je, da je bilo obrnuto i da si se ti zaljubila u nekoga koga je Dee voljela, ti bi se povukla. Ali nešto moraš priznati, koliko god ti je to teško shvatiti, Dee je uvijek bila pomalo ljubomorna na tebe.Da, ja bih se povukla, pomislila je Sušan kad se skinula i stala pod vruću vodu.Bila je gotova do pola osam, doručkovala je kao

obično: sok, kavu i pecivo s maslacem. Upalila je televizor vidjeti vijesti Dobro jutro, New York. Prije nego što se pojavila špica, zazvonio je telefon.Zvala ju je majka. — Htjela sam te uhvatiti prije nego posta-neš prezauzeta, dušo.Vesela što joj se činilo da je mama dobre volje, Sušan je daljinskim upravljačem isključila zvuk. — Bog, mama. — Hvala Bogu da ona još uvijek očekuje daje zovem mama, a ne Emily, pomislila je.— Jučerašnja emisija bila ti je izvrsna. Je li se ona žena koja je nazvala pojavila kod tebe.— Ne, nije.— Ne čudi me. Djelovala je prilično zabrinuto. Ali mislim da će ti biti zanimljivo čuti da sam jednom susrela Reginu Clausen. Bila sam s tvojim ocem na sastanku dioničara; bilo je to E B., dakle prije ot-prilike četiri godine.E B. Prije Binky.— Ne trebam ni spomenuti da se Charlev-Charles trudio zadiviti Reginu Clausen naročito dobro uloženim sredstvima, na što sam ga podsjetila kad smo se dogovarali o podjeli imovine, a što je, naravno, pokušao zanijekati.Sušan se nasmijala. — Mama, imaj milosti.— Oprosti, Sušan, nisam namjeravala raspravljati o rastavi — odvratila joj je majka.— Naravno da jesi. Uvijek to činiš.— Imaš pravo — složila se njezina majka vedro. — Ali stvarno sam nazvala da ti kažem za Reginu Clausen. Prilično se raspričala s nama, znaš kako brbljav zna biti tvoj otac, i rekla nam je da sljedeći odmor namjerava otići na kružno putovanje. Bila je očito veoma uzbuđena zbog toga. Rekla sam joj da se nadam da je ljudi na brodu neće gnjaviti da im daje financijske savjete. Sjećam se da se nasmijala i re-kla da jedva čeka malo zabave i uzbuđenja u što ne ulazi rasprava o vrijednosti dionica na burzi. Kazala je da joj je otac sa četrdeset godina doživio srčani udar i da je, prije no što je umro, govorio da žali za putovanjima za koja nikada nije imao vremena.— To što mi sada govoriš samo potkrepljuje

pretpostavku da je imala neku brodsku ljubavnu vezu — kazala je Sušan. — To točno navodi na to da je razmišljala o toj mogućnosti i da bi vjerojatno prih-vatila tako nešto. — Sjetila se tirkiznog prstena koji joj je dala Jane Clausen. — Da, mislim da joj se upravo to dogodilo, brodska veza koju je uspješno zatajila.— U svakom slučaju, njezine su riječi stavile tvom ocu bubu u uho. Ubrzo potom smo se razišli. On je otišao na plastičnu operaciju, riješio se sijede kose i počeo juriti okolo s Binky. Usput, sad nagovara Dee da ode na krstarenje. Pričala ti je o tome?Sušan je pogledala na sat. Nije htjela prekinuti majku, ali već je trebala krenuti. — Ne, ne znam da Dee razmišlja o odlasku na krstarenje. Jučer me zvala, ali nije me dobila — kazala je.Majčin je glas postao zabrinut. — Muči me Dee, Sušan. Utučena je. Osamljena. Nikako da se oporavi. Ona nije snažna kao ti.— I ti si prilično snažna, majko.— Što znači, nađi nekog zgodnog momka, udaj se, budi sretna.— Nešto u tom smislu. Postoji li netko zanimljiv, a da ja to ne znam? Kad je Dee nazvala, spomenula je nekoga koga je srela na Bin-kynoj i Charlevjevoj zabavi, nekoga tko je bio prilično očaran tobom. Rekla je da je veoma privlačan.Sušan se sjetila Alexa Wrighta. — Nije loš.— Prema Deenim riječima mnogo je bolji od »nije loš«.— Bog, mama — odvratila je Sušan brzo. Kad je spustila slušalicu, stavila je šalicu s kavom u mikrovalnu pećnicu i uključila zvuk na televizoru. Novinar je govorio o nekoj starijoj ženi koja je ubi-jena nožem u svom stanu na Upper East Sideu. Sušan je upravo namjeravala ugasiti televizor kad je spiker ponovio ulomak sinoćnjih vijesti da je žrtva, Hilda Johnson, nazvala policiju tvrdeći da je žena, pre-gažena na Park aveniji, u gužvi namjerno gurnuta.Sušan se zabuljila u televizor, svjesna da tužitelj u njoj ne želi povjerovati da to nije slučajnost i da su ta dva slučaja povezana, a kao psiholog razmišljala je kakav je to poremećeni um u stanju

počiniti dva tako okrutna zločina.21Iako mu je išla grozno na živce, kapetanu Tomu Shei iz 19. policijske postaje, Hilda Johnson bila je draga. Kao stoje uvijek naglašavao svojim ljudima, to se temeljilo na činjenici da je u njezinim pritužbama uvijek bilo nečega korisnoga. Na primjer, potvrdilo se da propalica kojega je prijavila da se mota oko igrališta, ima dosje u policiji zbog manjih seksualnih prekršaja nad djecom. A momak na koga se požalila jer se neprestano vozio biciklom po susjedstvu, uhvaćen je na djelu kad je pokušavao opljačkati jednoga starijeg prolaznika.Stojeći u stanu Hilde Johnson, kapetan Shea osjećao je i bijes, i nježnost pri pogledu na beživotno, tkaninom prekriveno tijelo stare žene. Policijski fotografi, snimali su mjesto zločina. Istražni sudac završio je posao. Sad ju je smio doticati.Kleknuo je kraj Hilde. Oči su joj bile otvorene, izraz lica ukočen u panici. Nježno joj je okrenuo dlanove prema sebi, proučavajući posjekotine koje je zadobila pokušavajući se obraniti od kobnog udarca koji ju je pogodio u srce.Zatim ih je izbliza pogledao. Nekoliko prstiju desne ruke bilo je zamrljano. Mrlje od tinte.Shea je ustao i pogledao na pisaći stol, uočivši da je otvoren. Njegova je baka imala takav stol, a poklopac je uvijek stajao tako da s ponosom pokaže male pretince, ladice, pripadajuću bugačicu i pisaći pribor koji nitko nikada nije koristio.Sjetio se prošle godine, kad je Hilda uganula gležanj na neravnom pločniku pa je navratio u posjet. Tada je stol bio zatvoren. Kladim se da ga je uvijek držala zatvorenim, pomislio je.Na stolu je bila kutija papira za pisanje, koji je očito bio tek otvoren — celofan u koji je bio zamotan, još je bio tamo. Blago se nasmiješio kad je pročitao što piše: Bon mot od Hilde Johnson. Starinsko pero ležalo je uz bočicu tinte, pero kakvo ljudi koriste za crtanje. Uzeo ga je, a onda pogledao mrlje koje je pero ostavilo na njegovim prstima. Zatim je prebrojio listove papira koji su ostali u

kutiji. Bilo ih je jedanaest. Potom je prebrojio omotnice — dvanaest.Je li Hilda Johnson malo prije smrti nešto pisala ili crtala na papiru koji nedostaje? — pitao se. Zašto bi to činila? Prema riječima Tonvja Hubbarda, koji je bio dežuran kad je Hilda jučer nazvala, rekla je da ide ravno u krevet i da će ujutro doći u postaju.Ne obazirući se na snimatelje koji su spremali svoju opremu i stručnjake za uzimanje otisaka prstiju, koji su Hildin bolesno uredan stan pretvarali u svinjac, Tom je pošao u spavaću sobu.Hilda je otišla u krevet — to je bilo očito. Na jastuku se još uvijek vidjelo udubljenje od njezine glave. Sada je bilo osam sati. Liječnik koji ju je pregledao rekao je da je mrtva osam do deset sati. Dakle, negdje između deset navečer i ponoći, Hilda se digla iz kreveta, odjenula ogrtač, otišla do pisaćeg stola i nešto napisala ili nacrtala, a zatim je pristavila čajnik.Kada se općepoznato točna Hilda nije pojavila, kapetan Shea pokušao ju je nazvati. Budući da se nije javila, zabrinut, zamolio je nadstojnika da provjeri što je. Da nije to učinio, moglo se dogoditi da je danima nitko ne pronađe. Nije bilo znakova provale, tako da je po svoj prilici dragovoljno otvorila vrata. Je li očekivala nekoga? Ili jesumnjičava i oštroumna stara lisica poput Hilde nasjela, vjerujući daje njezin posjetitelj netko kome može vjerovati?Kapetan se vratio u dnevnu sobu. Zašto je stajala baš uz pisaći stol kad je umorena? — pitao se. Da je posumnjala da je u opasnosti, zar ne bi barem pokušala pobjeći?Je li u času smrti nešto pokazivala posjetitelju, nešto što je posjetitelj uzeo nakon što ju je ubio?Dva detektiva koja su bila s njim, uspravila su se kad im je prišao. — Želim da ispitate sve u zgradi — oštro je kazao kapetan Shea. — Želim znati za svakog gdje je bio prošle noći i kada je tko došao kući. Posebno me zanimaju oni koji su došli ili otišli između deset i ponoći. Želim znati ima li tko kakva saznanja o tome da je Hilda Johnson ljudima pisala

poruke. Ja idem u postaju.Ondje je nesretni narednik Hubbard, koji se sprdao s Hildi-nim pozivom i tvrdnjom da je Carolvn Wells gurnuta i da joj je ukradena omotnica, trpio najgore ribanje u životu.— Zanemario si poziv koji je mogao biti značajan. Da si se prema Hildi Johnson ponio s dužnim poštovanjem i da si poslao nekoga porazgovarati s njom, moguće je da bi danas bila živa ili bismo u najgorem slučaju bili na tragu nasilniku koji je sada vjerojatno ubojica. Kretenu jedan!Ljutito je upro prst u Hubbarda. — Želim da porazgovaraš sa svakom osobom čije ste podatke uzeli na mjestu nesreće. Pokušaj otkriti je li netko od njih vidio da je Carolvn Wells imala smeđu omotnicu pod rukom prije no što je pala na kolnik. Jasno?— Da, gospodine.— Nadam se da ti ne moram reći da ne spominješ smeđu omotnicu. Pitaj samo je li imala nešto pod rukom i što je to bilo. Jasno?22Loše je spavao. Više se puta budio tijekom noći. Svaki je put upalio televizor — New York 1 — i svaki je put čuo isto: Carolvn Wells, žena koju je pregazio kombi na uglu Park avenije i 81. ulice, nalazi se u komi; njezino je stanje kritično.Znao je da će, ukoliko se zahvaljujući nesretnim okolnostima oporavi, svima ispričati da ju je gurnuo Owen Adams, čovjek kojega je upoznala na krstarenju.Traganje za Owenom Adamsom policiju ne bi dovelo do njega, bio je siguran u to. Britanska putovnica, poput onih koje je nosio na posebna putovanja, bila je lažna. Ne, prava opasnost ležala je u tome da ga je čak i bez naočala, brkova i perike Carolvn Wells, izbliza, jučer prepoznala. To znači da nije nemoguće, ako se oporavi, da jednoga dana opet nalete jedno na drugo u New Yorku. Našavši se licem u lice, opet bi ga prepoznala.To se ne smije dogoditi. Sasvim je jasno da se ne smije oporaviti.Ni na jednim jutarnjim vijestima nije bilo govora o Hildi Johnson; dakle, njezino tijelo još nije

pronađeno. Na vijestima u devet objavljeno je da je u svom stanu na Upper East Sideu ubijena neka starija žena. Napeto je slušao riječi spikera.— Kao što smo jučer javljali, ubijena Hilda Johnson nazvala je policiju tvrdeći da je vidjela kako je netko namjerno gurnuo ženu koja je potom pala pod auto na uglu Park avenije i 81. ulice, jučer popodne.Mršteći se, uzeo je daljinski upravljač i isključio televizor. Ako policija nije jako glupa, provjerit će mogućnost da Hilda Johnson nije slučajna žrtva.Poveže li se smrt Hilde Johnson s, kako se vjerovalo, nesrećom Carolvn Wells, novinari će poludjeti. Možda se čak otkrije daje Carolvn Wells bila ta koja se javila u emisiju Sušan Chandler i ispričala priču o prstenu, uspomeni, na kojem je bilo ugravirano »Meni pripadaš«.Ljudi će čitati o tome, raspravljati, mozgao je. Moguće je čak da se onaj kepec koji je vodio onu jeftinu rupu za prodaju suvenira u Greenwich Villageu sjeti da je nekoliko puta jedan gospodin, čije je ime znao, došao kupiti takav tirkizni prsten s tom istom posvetom.Kad je bio mlad, čuo je priču o ženi koja je priznala da širi tračeve pa joj je za pokoru naređeno da za vjetrovita dana razreze per-jani jastuk, a zatim pokupi sve razletjelo perje.Ali sada je razmišljao o priči s jastukom i perjem u posve različitom kontekstu. Izmicali su mu iz ruku dijelovi scenarija koji je tako brižno razradio.Carolyn Wells. Hilda Johnson. Sušan Chandler. Kepec. Hilda Johnson više nije bila opasna. Ali ostalo troje su poput perja na vjetru.23Bilo je to jedno od onih predivnih jutara koje obično dolazi nakon osobito hladnog dana. Zrak je bio svjež i činilo se kao da sve blista. Donald Richards odlučio je pješice prijeći udaljenost od zapadnog Central parka i 81. ulice do studija WOR-a na uglu 41. ulice i Broadwaya kako bi uživao u predivnom jutru.Jutros je već imao jednu stranku, petnaestogodišnjeg Grega Cranea kojega su uhvatili kako provaljuje u

susjedov stan. Na ispitivanju, Crane je priznao policiji da je provalio u još tri kuće u otmjenoj četvrti Westchester/Scarsdale gdje je živio.To je dijete koje ima sve i očito krade i uništava tuđu imovinu samo zbog zabave, razmišljao je Richards dok se žustrim korakom kretao pločnikom duž parka. Namrštio se na pomisao da Crane počinje poprimati osobine zločinaca rođenih bez savjesti.Krivnja, čini se, nije u roditeljima, pomislio je, rastreseno kimnuvši susjedu koji je trčao prema njemu. Barem je sve što je primijetio i saznao o njima ukazivalo na to da su brižni i dobri roditelji.Ponovno se sjetio jutrošnjeg sastanka. Neku djecu koja se u tinejdžerskoj dobi počinju asocijalno ponašati, može se izvesti na pravi put, pomislio je. Neku ne. Samo se nadam da smo ga se na vrijeme dočepali.Zatim su mu misli prešle na Sušan Chandler. Bila je tužitelj na maloljetničkom sudu; bilo bi zanimljivo čuti njezino mišljenje o dječaku kao što je Crane. Zapravo, bilo bi zanimljivo čuti njezino mišljenje o mnogo čemu, pomisli Don obilazeći Columbus Circle.Došao je dvadeset minuta prije početka emisije i na ulazu su mu rekli da dr. Chandler stiže te da može pričekati u zelenoj sobi. U hodniku je naletio na producenta emisije Jeda Geanvja.Geany ga je na brzinu pozdravio, spreman proći mimo njega, ali ga je Richards zaustavio. — Nisam namjeravao tražiti da mi poklo-nite vrpcu sa snimljenom jučerašnjom emisijom za moju pismohranu — kazao je. — Rado ću je platiti, naravno. Možete li mi je još danas snimiti?Geany je kimnuo. — Naravno. Naime, upravo se spremam snimiti jučerašnju emisiju za nekog čovjeka koji je jučer nazvao. Veli da snimku treba za svoju mamu. Dođite, odmah ću i vama snimiti jednu.Richards je pošao za njim u režiju.— Netko će reći daje čovjek šašav kad to traži — nastavio je Geany — ali on tvrdi da njegova majka nikada ne propušta poslušati Sušan. — Pogledao je već adresiranu kuvertu. — Zašto mi se to ime čini poznatim? Razbijam si glavu pokušavajući se sjetiti

gdje sam ga čuo?Donald Richards mu nije htio odgovoriti, prisilivši se da ne pokaže koliko je iznenađen. — Možete snimiti obje vrpce odjednom?— Naravno.Dok je promatrao okretanje vrpce, Donald Richards se prisjetio jedinog posjeta Justina Wellsa. Bilo je to uobičajeno uvodno ispitivanje, nakon kojeg se Wells više nije pojavio.Richards se sjećao da je nazvao Wellsa, nagovarajući ga da nastavi liječenje — kod nekoga drugoga — jer mu je pomoć potrebna, veoma potrebna.Nakon što je poduzeo sve što je bilo primjereno, s olakšanjem je odahnuo. Činjenica je bila da je, zbog veoma osobnih razloga, bilo pametnije izbjegavati bilo kakvu vezu s Justinom Wellsom.24Kad je u deset do deset uletjela u studio, Sušan je vidjela nezadovoljstvo na producentovu licu. — Znam, Jede — kazala je žurno — ali imala sam hitan slučaj. Nazvala je jedna osoba koja je stvarno imala problem. Nisam mogla tek tako prekinuti razgovor.Nije rekla da je ta »osoba« zapravo bila njezina sestra Dee, koja se vratila u Kaliforniju, i koja joj se činila prilično potištena. »Ovdje sam tako osamljena«, rekla je. »Sljedećeg tjedna idem nakrstarenje. Tata me časti. Misliš li da je to dobra odluka? Tko zna. Možda sretnem nekoga zanimljivoga.«Konačno ju je Dee pitala: »Usput, jesi li se čula s Alexom Wrightom?«U tom je trenutku Sušan shvatila pravi razlog za ovaj poziv pa je prekinula razgovor čim je prije mogla.— Ti ćeš imati problema ako zakasniš, Sušan — rekao je Geany oštro. — Nemoj mene kriviti. Ja samo radim ovdje.Sušan je vidjela suosjećanje u pogledu koji joj je uputio Don Richards. — Mogli ste početi emisiju s dr. Richardsom — kazala je. — Jučer sam mu rekla da je kao stvoren za taj posao.U prvom dijelu emisije govorili su o tome kako se žene mogu zaštititi i izbjeći moguće opasne susrete.— Gledajte — rekao je Richards — većini žena jasno je

da se izlažu velikoj opasnosti ako ostave auto na tamnom parkiralištu, bez nadzora, Bogu iza leđa. S druge strane, te iste žene, kad su kod kuće, mogu biti veoma neoprezne. Danas je to tako, ostavite li ulazna vrata otključana, bez obzira na to koliko vam se sigurna čini vaša četvrt, povećava se vjerojatnost da postanete žrtva provale, a možda i nečeg goreg.— Vremena su se promijenila — nastavio je. — Sjećam se da moja baka nikada nije zaključavala ulazna vrata. A ako ih je slučajno zaključala, nalijepila bi na vrata vidljivu poruku »ključ je na prozoru«. To je vrijeme, nažalost, prošlo.Zna se ponašati, pomislila je Sušan slušajući njegov ugodan glas. Ne drži prodike.Za vrijeme sljedećih promidžbenih poruka, rekla mu je: — Nisam se šalila. Moram biti veoma oprezna želim li zadržati ovaj posao. U emisiji ste vraški dobri.— Pa, moram priznati da uživam u tome — priznao je. — Valjda zato što sam amater. Iako moram priznati da jedva čekam povratak svom jednoličnom životu i to kad završim kružno putovanje s predstavljanjem knjige.— Ne baš tako jednoličan, kladim se. Zar ne putujete često?— Dosta. Radim kao vještak širom svijeta.— Deset sekundi, Sušan — iz režije je upozorio urednik. Došlo je vrijeme za pozive slušatelja.Prvo pitanje bilo je vezano za jučerašnju emisiju. — Dr. Sušan, je li se Karen jučer pojavila kod vas u uredu?— Ne, nije — kazala je Sušan — ali ako nas sluša, jaje molim da me potraži, ako ništa drugo, onda telefonom.Nekoliko je poziva bilo upućeno Donaldu Richardsu. Jedan gaje čovjek slušao kako svjedoči na sudu i bio je oduševljen. — Doktore, djelovali ste kao da doista znate o čemu govorite.Richards je začuđeno pogledao Sušan. — Iskreno se nadam da jesam.Sljedeće je pitanje zaprepastilo Sušan.— Dr. Richardse, je li razlog zašto ste napisali knjigu o nesta-lim ženama taj što je i vaša žena nestala?

— Doktore, ne morate odgovoriti... — Sušan je pogledala Ri-chardsa čekajući znak da prekine poziv.Umjesto toga, Richards je kimnuo glavom. — Zapravo, moja žena nije nestala, barem ne u onom smislu kako sada razgovaramo. Poginula je u nesreći pred očevicima. Nismo nikada uspjeli pronaći njezino tijelo, ali između njezine smrti i moje knjige nema nikakve veze.Uspio je smiriti glas, ali na licu nije uspio prikriti osjećaje, što je Sušan primijetila. Nije želio njezine primjedbe ni na pitanje ni na odgovor, Sušan je to osjećala, ali u istom je trenutku shvatila da, želio on to priznati ili ne, mora postojati neka veza između smrti njegove žene i teme knjige.Pogledala je na monitor. — Naš sljedeći poziv je od Tiffanv iz Yonkersa. Tiffanv, slušamo te.— Dr. Sušan, sviđa mi se vaša emisija — počela je. Imala je mladenački, veseli glas.— Hvala vam, Tiffanv — odgovorila je Sušan spremno. — Kako vam možemo pomoći?— Pa, jučer sam slušala vašu emisiju, i sjećate se da je ta žena, Karen, rekla da je za uspomenu od nekog muškarca dobila tirkizni prsten na kojem je s unutarnje strane bilo ugravirano »Meni pripadaš«.— Da, sjećam se — Sušan je brzo odgovorila. — Znate nešto o tom čovjeku?Tiffani se počela kikotati. — Dr. Sušan, ako Karen sluša, samo joj želim poručiti da je sretna što se nije spetljala s tim frajerom.On je sigurno nekakav škrtac. Meni je moj dečko iz zezancije prošle godine kupio isti takav prsten u Greenwich Villageu. Lijepo je izgledao, ali koštao je samo deset dolara.— Gdje ste ga u Greenwich Villageu kupili? — pitala je Sušan.— Joj, ne sjećam se točno. U jednoj od onih malih ružnih su-venirnica, u kakvima se prodaju plastični Kipovi slobode i mjedeni slonovi. Znate kakve su to trgovine.— Tiffanv, ako se sjetite gdje je to bilo, ili ako netko od slušatelja zna nešto o toj trgovini, molim

vas, nazovite me — naglasila je Sušan. — Ili mi javite ako znate bilo kakvo drugo mjesto gdje imaju takav prsten — dodala je.— Mali frajer, vlasnik trgovine, rekao nam je da sam izrađuje prstene — kazala je Tiffanv. — Čujte, prekinula sam s dečkom pa vam mogu dati taj prsten. Poslat ću vam ga poštom.— Promidžba — Jed je upozorio Sušan kroz slušalice.— Mnogo vam hvala, Tiffanv — brzo je kazala Sušan — a sada nekoliko poruka naših pokrovitelja.Čim je emisija završila, Donald Richards je ustao. — Još jedanput, mnogo hvala Sušan i oprostite mi što žurim. Čeka me jedan pacijent. — Potom je malo zastao. — Volio bih da ponekad zajedno večeramo — tiho je kazao. — Ne morate mi odmah odgovoriti. Nazvat ću vas na posao.Otišao je. Sušan je još časak sjedila, skupljajući svoje bilješke i razmišljajući o posljednjem pozivu. Je li moguće da je prsten koji je Jane Clausen našla među Regininim stvarima kupljen ovdje u gradu? Ako je to točno, znači li to da čovjek odgovoran za njezin nestanak živi u New Yorku?Još uvijek duboko razmišljajući, digla se i pošla u režiju. Gea-ny je stavljao kasetu u omotnicu. — Richards je brzo izašao — rekao je. — Pretpostavljam da je zaboravio da me je molio da mu snimim emisije. — Slegnuo je ramenima. — Poslat ću je poštom zajedno s ovom. — Pokazao je prstom na omotnicu adresiranu na Justina Wellsa. — Taj čovjek je jučer nazvao i molio snimku emisije. Rekao je da je njegova majka nije čula.— Laskavo — primijetila je Sušan. — Vidimo se sutra.U taksiju, vraćajući se na posao, otvorila je novine. Na trećoj stranici Posta nalazila se slika Carolvn Welles, dekoraterke za unu-trašnje uređenje, koja je jučer popodne ranjena u prometnoj nesreći na Park aveniji. Sušan je s velikim zanimanjem čitala priču. Priču o tom slučaju čula je na jutarnjim vijestima — priču u kojoj je jedna sta-rija žena tvrdila da je netko gurnuo Carolvn Wells.Dalje je u članku pročitala, »suprug, poznati arhitekt Justin

Već sljedećeg trenutka mobitelom je nazvala radiopostaju. Uhvatila je Jeda Geanvja baš kad je odlazio na ručak.Još prije nego je taksijem stigla do ureda, Sušan je saznala da joj Jed po dostavljaču šalje pošiljku adresiranu na Justina Wellsa.Sušan se prisjećala kakve je još obveze čekaju. Cijelo popodne ima dogovorene sastanke. Ali, nakon toga odnijet će kasetu u bolnicu Lenox Hill, gdje je, prema riječima brbljave sestre, Justin Wells bdio nad ženinom posteljom.Možda neće htjeti razgovarati sa mnom, razmišljala je Sušan dok je plaćala taksi, ali nema sumnje — bez obzira na razloge zbog kojih je želio tu vrpcu, to nije bilo zbog toga što je njegova majka propustila emisiju.25Jane Clausen nije bila sigurna hoće li se dovoljno dobro osjećati bude li prisustvovala sastanku Zaklade obitelji Clausen. Provela je tešku noć u snažnim bolovima i žudjela je za tim da dan provede odmarajući se u miru svoga doma.Samo joj je užasna spoznaja da su joj dani odbrojani dala snage da, kao obično, ustane točno u sedam, okupa se i pojede lagani doručak koji joj je pripremila njezina dugogodišnja domaćica Vera.Dok je pijuckala kavu, uzela je The New York Times i počela čitati naslovnu stranicu, ali je ostavila novine. Nije se mogla usredotočiti na događaje koji su očito zaokupljali pozornost ostatka svijeta. Njezin se svijet sužavao prema točki nestajanja i ona je to znala.Sjetila se prošlog popodneva. Razočaranje što »Karen« nije došla na sastanak s dr. Chandler, povećavalo se. Jane je postala svjesna da je toj ženi htjela postaviti brojna pitanja. Kako je izgledao taj čovjek? Jeste li predosjećali opasnost?Usred noći nešto joj je palo na pamet.Regina je imala snažnu intuiciju. Ako je srela čovjeka koji ji je tako privukao da je zbog njega promijenila itinerar, sigurno joj s< činio pošten.Pošten. Ta ju je riječ počela mučiti jer je otvorila

neka pitanj; vezana za Douglasa.Douglas Lavton, pripadnik obitelji Lavton, nosio je poznati prezime, prezime koje je jamčilo dobro podrijetlo. S ljubavlju je pričat o svojim bratićima i sestričnama iz Philadelphije, djeci njezinih sadi već pokojnih vršnjaka. Jane Clausen družila se s Lavtonovima iz Phi ladelphije dok su bili veoma mladi, ali je s vremenom izgubila vezu : njima. Ipak, još uvijek ih se dobro sjećala pa je u posljednje vrijemt nekoliko puta primijetila da je Doug pobrkao njihova imena. Počela s< pitati koliko je on s njima uopće blizak.Obrazovanje mu je bilo savršeno. Bez sumnje je bio vrlo inte ligentan. Hubert March, koji je Douga pripremao za svog nasljednika predložio je da ga se izabere u upravni odbor zaklade.Što me onda muči? — pitala se Jane Clausen dok je kimajuć pristala da joj Vera natoči još kave koju je nudila.To je zbog onoga što se jučer dogodilo, zaključila je. Zbog či njenice da je Douglas Lavton bio zauzet s nekim drugim i nije je mogao pričekati kod dr. Chandler.Kada je prošle večeri nazvao, dala sam mu do znanja da m nije bilo drago, pomislila je Jane Clausen. Znala je da je time ta pričž trebala biti završena, ali nije.Razmišljala je što se krije ispod površine. Douglas Lavton j( znao da može mnogo toga izgubiti napusti li ured dr. Chandler s takc prozirnom isprikom.A očito je bila prozirna. Bila je sigurna da laže o takozvanon sastanku. Ali zašto?Ujutro će se na sastanku odbora odlučiti o znatnim sredstvi ma potpore. Veoma je teško prihvatiti prijedlog nekoga u koga si počec sumnjati, pomislila je Jane Clausen. Da je Regina ovdje, zajedno bismc raspravile o tome. »Dvije glave više znaju, majko. Mi smo živi dokaz, zai ne?« govorila je Regina. »Zajedno smo dobro rješavale probleme.«Sušan Chandler. Jane je pomislila koliko se vezala za mladi psihologinju. Ona je istodobno i pametna i ljubazna, pomislila je, sje

tivši se suosjećanja u Susaninim očima. Jučer je znala koliko sam razočarana i shvatila je da imam bolove. Bilo je veoma ugodno popiti s njom čaj. Nikada nisam marila za odlazak psihologu, ali nju sam odmah doživjela kao prijateljicu.Jane Clausen je ustala. Bilo je vrijeme odlaska na sastanak. Namjeravala je temeljito proučiti sve zahtjeve. Popodne ću nazvati dr. Chandler i dogovoriti sastanak s njom, odlučila je.Nesvjesno se nasmiješila na pomisao: Znam da bi se Regina s tim složila.26Ponovno se moram otisnuti na more...Zvuk tih riječi neprestano mu je bubnjao u glavi. Mogao se vidjeti na pristaništu kako ljubaznom članu posade pokazuje svoje isprave, čuti njegov pozdrav: »Dobro došli na brod, gospodine!« te kako se penje metalnim mostićem i kako ga vode do njegove kabine.Uvijek je uzimao najbolji smještaj, prvu klasu, s vlastitom verandom. Prostrani apartman na najvišoj palubi nije bio prikladan — bio je previše upadljiv. Tražio je samo ono što će ostaviti neupitan dojam dobrog ukusa, bogatstva i umjerenosti koja krasi članove starih otmjenih obitelji.To je, naravno, bilo jednostavno postići. Nakon što je uljudno odbacio prvobitne pokušaje zbližavanja, otkrio je da suputnici poštuju njegovu povučenost, čak mu se i dive što je tako zatvoren pa svoju zna-tiželju usmjeruju na zanimljivije osobe.Kad je jednom izgradio svoj imidž, mogao je slobodno vrebati i odabrati plijen.Na prvo krstarenje brodom otišao je prije četiri godine. Putovanje je sad skoro pri kraju. Preostaje mu isploviti još jednom. Došlo je vrijeme da je nađe. Bilo je nekoliko odgovarajućih brodova koji su plovili na odredište koje je odabrao za smrt svoje posljednje usamljene dame. Odlučio je kakav će identitet uzeti, postat će ulagač, odrastao u Belgiji, sin Amerikanke i britanskog diplomata. Ovoga se puta iznimno dobro prerušio, dio toga bila je i nova pepeljastosiva perika koja kao da mu je promijenila crte lica.

Jedva je čekao da odigra svoju novu ulogu, da nađe onu čiju će sudbinu povezati s Regininom, čije je tijelo, pod teretom kamenja, počivalo ispod prometnoga plovnog puta Kowloonskog zaljeva; priču stopiti s Veronikinom, čije su kosti trunule u Dolini kraljeva; s Con-stancinom, koja je zamijenila Carolvn u Alžiru; s Monikinom u Londonu; sa svim sestrama u smrti.Ponovno se moram otisnuti na more. Ali, postoji još jedan posao koji nije dovršio. Jutros je, opet slušajući program dr. Sušan, odlučio da, bez odlaganja, mora ukloniti još jedno pero na vjetru.27Prošlo je pedeset godina otkako je Abdul Parki, mršavi, sramežljivi šesnaestogodišnjak iz New Delhija, prvi put stigao u Ameriku. Odmah je počeo raditi za svog ujaka, prao je podove i sjajio mjedene ukrase koji su ispunjavali prenatrpane police ujakove male trgovine u Ulici MacDougal u Greenwich Villageu. Sada je Abdul bio vlasnik trgovine, ali se gotovo ništa drugo nije promijenilo. Kao da je u toj trgovini vrijeme stalo. Čak je i natpis KHYAMOVA TRGOVINA SUVENIRIMA bio jednak onome koji je objesio njegov ujak.Abdul je još uvijek bio mršav i makar ga je nužda natjerala da prevlada sramežljivost, po naravi je bio suzdržljiv prema kupcima.Upuštao se u razgovor samo s onima koji su se divili njegovom umijeću i trudu koji je uložio u izradu male kolekcije jeftinog prstenja i narukvica. Iako Abdul, naravno, nikada nije pitao za razlog, često je razmišljao o muškarcu koji je u tri navrata došao kupiti tirkizno prstenje na kojem je pisalo »Meni pripadaš«. Abdula, koji je sa svojom pokojnom ženom bio u braku četrdeset pet godina, zabavljala je pomisao da taj čovjek često mijenja djevojke. Kada je posljednji put bio kod njega, iz novčanika mu je ispala posjetnica. Abdul ju je podigao i pogledao, a potom je vratio ispričavajući se što je bio drzak. Vidjevši izraz negodovanja u očima kupca, još jednom se ispričao, obrativši mu se po imenu. Odmah je shvatio da je učinio i drugu pogrešku.

Ne želi da znam tko je i sada više neće doći, istoga trenutka ustanovio je Abdul sa žaljenjem. Zbog činjenice da se čovjek nije pojavio punih godinu dana, vjerovao je da se upravo to dogodilo.Kao što je to činio njegov ujak prije njega, i Abdul je zatvarao trgovinu točno u jedan pa išao na ručak. Tog utorka popodne već je držao u rukama natpis ZATVORENO — VRAĆAM SE U 2, i baš se spremao objesiti ga o vrata, kad se iznenada pojavio njegov tajanstve-ni kupac i ušao, toplo ga pozdravivši.Abdul se nasmiješio, što nije često činio. — Nisam vas dugo vidio, gospodine. Drago mi je da ste ponovno ovdje.— Meni je drago da vidim tebe, Abdule. Bio sam siguran da si me zaboravio.— Ma ne, gospodine. — Nije rekao čovjekovo ime, bojeći se da kupca ne podsjeti na pogrešku koju je učinio kad su se posljednji put vidjeli.— Kladim se da se ne sjećaš kako se zovem — kazao je kupac srdačno.Sigurno sam pogriješio, pomislio je Abdul. Ne ljuti se na mene. — Naravno da se sjećam, gospodine — kazao je. Smiješeći se, to mu je i dokazao.— Dobro za tebe — toplo je kazao kupac. — Znaš što, Abdule? Trebam još jedan prsten. Znaš na kakav mislim. Nadam se da ga imaš na zalihi.— Mislim da ih imam tri, gospodine.— Pa, možda ću ih sve uzeti. Zadržavam vas, a vi biste išli na ručak. Prije nego se pojavi još koji kupac, zašto ne bismo objesili natpis i zaključali vrata? Inače nikada nećete otići odavde, a ja znam da ste osoba od navika.Abdulu je bilo drago što je ovaj njegov stari, veoma prijateljski naklonjen kupac, tako pažljiv. Spremno mu je predao natpis i promatrao kako zaključava vrata. U tom je trenutku iznenađeno primijetio da, iako je dan bio topao i sunčan, njegov kupac nosi rukavice.Rukom izrađeni predmeti stajali su na staklom prekrivenoj tezgi pokraj blagajne. Abdul je pošao do tezge i uzeo malenu pliticu. — Dva su ovdje, gospodine. Još jednoga imam otraga na radnom stolu.

Donijet ću ga.Brzim koracima prošao je kroz zastorom odijeljeni prolaz u malo skladište gdje je u jednom kutu smjestio zajedno ured i radionicu. Treći tirkizni prsten nalazio se u kutiji. Samo dan ranije završio je graviranje posvete.Tri djevojke istodobno, pomislio je, smijući se u sebi. Ovaj čovjek zaista ima vremena.Držeći u ruci treći prsten, Abdul se okrenuo pa zinuo od čuda. Kupac je došao za njim u skladište.— Jeste li našli prsten?— Evo ga, gospodine. — Abdul ga je dao ne shvaćajući zašto se odjednom uzrujao i osjetio da je u stupici.Kad je ugledao odbljesak noža, postalo mu je jasno. S pravom sam se bojao, pomislio je u trenutku kad je osjetio snažnu bol, a potom utonuo u mrak.28U deset do tri, kad je pacijent koji je stigao u dva bio na odlasku, Sušan Chandler primila je poziv Jane Clausen. Odmah je osjetila kako ispod mirnog, ugodnog glasa koji je tražio da se sastanu, izbija napetost.— Mislim profesionalni sastanak — kazala je gospođa Clausen. — Htjela bih popričati o nekim stvarima koje me muče, a osjećam da bi mi s vama bilo lako raspraviti o njima.Prije nego što je Sušan uspjela odgovoriti, Jane Clausen je nastavila: — Bojim se da je veoma važno da se sastanemo čim prije, možda čak danas, ako je moguće.Sušan nije morala pogledati svoj raspored da bi odgovorila. Pacijenti su joj dolazili na razgovor u tri i u četiri sata.Odmah nakon toga namjeravala je otići u bolnicu Lenox Hill. To će očito morati pričekati.— Bit ću slobodna u pet sati, gospođo Clausen.Cim je prekinula vezu, nazvala je bolnicu Lenox Hill, čiji je broj već prije pronašla. Kad je konačno dobila centralu, objasnila je da pokušava pronaći supruga jedne žene koja je na intenzivnoj njezi.— Spojit ću vas s čekaonicom na intenzivnoj — kazala joj je telefonistica.Javila se neka žena. Sušan je pitala je li Justin

Wells ondje.— Tko zove?S obzirom daje žena s druge strane oklijevala odgovoriti, Sušan je sve bilo jasno. Vjerojatno ga progone novinari, pomislila je. — Doktorica Sušan Chandler — kazala je. — Gospodin Wells je zatražio snimku moje jučerašnje emisije pa sam mu je sama htjela uručiti, ako će u pola sedam još uvijek biti u bolnici.Po prigušenom zvuku u slušalici, Sušan je znala da je žena rukom pokrila mikrofon. Unatoč tome, razabrala je upućeno pitanje. — Justine, jesi li ti tražio snimku jučerašnje emisije doktorice Sušan Chandler?Jasno je čula odgovor. — Glupost, Pamela. Netko zbija neslane šale.— Doktorice Chandler, bojim se da je došlo do nekog nesporazuma.Da je ne bi prekinuli, Sušan je brzo rekla: — Ispričavam se. Ali takvu sam poruku dobila od svog producenta. Žao mi je što sam uz-nemiravala gospodina Wellsa u ovako teškom času. Smijem li pitati kako je gospođa Wells?Nastala je kratka stanka. — Molite za nju, doktorice Chandler.Veza se prekinula, a trenutak poslije začuo se glas s automata kako govori. — Želite li nazvati, prekinite pa pokušajte ponovno.Sušan je ostala sjediti zureći u telefon. Je li zahtjev za snimkom bio šala, a ako jest, zašto? Ili je Justin Wells doista nazvao, a sada je to želio poreći pred osobom koju je nazvao Pamela. I opet, ako je to točno,zašto?Sušan je shvatila da su to pitanja koja će morati malo pričekati. Janet je upravo najavila da dolazi pacijent koji je naručen u tri.29Doug Lavton je stajao pred poluotvorenim vratima maloga ureda koji je Jane Clausen zadržala za sebe u prostorijama Zaklade obitelji Clau-sen, koja se nalazila u Chrvslerovoj zgradi. Nije se morao naprezati da bi je čuo što govori doktorici Sušan Chandler na telefon.

Dok je slušao, počeo gaje oblijevati znoj. Bio je poprilično siguran da je upravo on ta stvar o kojoj je željela popričati s Chandlerovom.Znao je da je pogriješio na jutrošnjem sastanku. Gospođa je Clausen stigla rano i on joj je donio kavu, namjeravajući izgladiti nesporazum, ukoliko se još ljutila na njega. Često je pio kavu s njom prije sastanka odbora, koristeći priliku da rasprave o različitim zahtjevima za pomoć.Kad je jutros stigao, pred sobom je imala raširenu hrpu bilježaka. Pogledala ga je hladno i odbojno. — Nije mi do kave — rekla mu je. — Ti idi. Vidjet ćemo se u sobi za sastanke.Čak ni obično: »Hvala, Doug.«Postojao je jedan dosje koji je posebno privukao njezinu pozornost, jer ga je pokazala na sastanku i s njim u vezi postavila mnoga neugodna pitanja. Radilo se o podacima vezanim za sredstva namijenjena jednom sirotištu u Gvatemali.Sve je bilo u redu, pomisli Doug ljutito, a onda sam sve upropastio. Nadajući se da će prekinuti svaku daljnju raspravu, poput budale, rekao je: — To je sirotište Regini bilo osobito važno, gospođo Clausen. Jednom mi je to spomenula.Doug je zadrhtao sjetivši se kakav mu je ledeni pogled uputila gospođa Clausen. Pokušavao se ispraviti, brzo dodavši: — Htjedoh reći, na jednom od naših prvih sastanaka vi ste kazali da su to bile njezine riječi, gospođo Clausen.Kao i obično, Hubert March, predsjednik, napola je drijemao, ali Doug je vidio lica ostalih članova odbora koji su ga začuđeno pogledali kad je Jane Clausen hladno kazala: — Ne, nikada nisam rekla takvo nešto.A sada dogovara sastanak s doktoricom Chandler. Kad je čuo zvuk telefonske slušalice spuštene na aparat, Doug Lavton je pokucao na vrata čekajući da se gospođa Clausen javi. Dugo se nije javila. Baš kad se spremao ponovno pokucati, začuo je slabo stenjanje pa se sjurio unutra.Jane Clausen sjedila je naslonjena na stolac lica izobličena od bola. Pogledala ga je, odmahnula glavom

i prstom mu pokazala vrata. Znao je što to znači. Izađi i zatvori vrata za sobom.Bez riječi ju je poslušao. Nije bilo dvojbe da joj se stanje pogoršalo. Umirala je.Otišao je ravno do žene na prijamnom odjelu. — Gospođu Clausen boli glava — kazao joj je. — Mislim da joj ne biste trebali pre-spajati telefonske pozive dok se ne odmori.Vrativši se u svoj ured, sjeo je za stol. Primijetivši da su mu dlanovi znojni, izvadio je maramicu iz džepa, obrisao ih pa ustao i otišao u zahod.Ondje je ispljuskao lice hladnom vodom, očešljao kosu, popravio kravatu pa se pogledao u zrcalo. Uvijek je bio zahvalan što je po njegovu izgledu — tamna kosa, čeličnosive oči, plemićki nos — bilo očito da u sebi ima Lavtonove gene.Kod majke se još uvijek prepoznavala nekadašnja ljepota, ali zgrozio se kad se sjetio djeda i bake s majčine strane i njihovih debelih, bezobličnih pojava.Bio je siguran da odjeven u sako i hlače Paula Stuarta te s crvenkastoplavom kravatom izgleda točno onako kako treba izgledati savjetnik od povjerenja koji će voditi poslove pokojne Jane Clausen onako kako bi ona to željela. Nedvojbeno će po njezinoj smrti, Hubert March njemu predati rukovođenje Zakladom.Do sada je sve išlo kako treba. Neće dopustiti da se u svojim posljednjim danima Jane Clausen umiješa u njegovu savršenu zamisao.3OU Yonkersu je dvadesetpetogodišnja Tiffanv Smith još uvijek bila uzbuđena jer je uspjela dobiti dr. Sušan Chandler i razgovarati s njom, uživo, u eteru. Radeći kao konobarica u večernjoj smjeni u gostionici Grotto, bila je poznata po tome da nikada nije zaboravljala lica gostiju ni što su ranije naručivali za večeru.Imena joj pak nisu bila važna tako da ih i nije pokušavala zapamtiti. Bilo joj je jednostavnije svakoga zvati »lutko« ili »dušo«.

Otkako joj se cimerica udala, Tiffanv je živjela sama u malom stanu na drugom katu kuće u vlasništvu dviju obitelji. Svakoga dana spavala bi gotovo do deset ujutro, zatim bi u krevetu slušala dr. Sušan i uživala u prvoj šalici kave.Kao što je rekla: — Budući da nemam dečka, tješim se jer znam da i druge žene imaju poteškoća sa svojim momcima. — Veoma mršava, tapirane plave kose, duguljastih bistrih očiju, Tiffanv je pomalo podrugljivo gledala na život, što se nekima svidjelo, a nekima ne.Kada je jučer čula kako žena koja je sebe nazvala Karen razgovara s dr. Sušan o tirkiznom prstenu koji je dobila na krstarenju od nekog muškarca, odmah se sjetila Matta Bauera koji joj je poklonio takav prsten. Kad su prekinuli, pretvarala se da je ugravirana posveta »Meni pripadaš« glupa i sladunjava, ali zapravo nije tako mislila.Osjetivši iznenadnu potrebu, tog je jutra nazvala dr. Sušan i istoga trenutka zažalila što je rekla da je Matt jadnik zbog toga što joj je kupio prsten koji je koštao samo deset dolara. U stvari, bio je lijep i morala je priznati da je izrekla tu opasku samo zato što ju je Matt ostavio.Kako je dan prolazio, Tiffanv je sve češće razmišljala o tom popodnevu prije godinu dana, koje je provela s Mattom u Greenwich Villageu. Do četiri, kad se našminkala, natapirala i spremila na posao, bilo joj je jasno da se neće sjetiti imena trgovine u kojoj su kupili prsten.— Da vidimo — rekla je glasno. — Pošli smo u Village na ručak, u suši-bar, zatim smo otišli pogledati onaj glupi film za koji je Matt mislio da je dobar, a ja sam se pretvarala da mi se sviđa. Ni riječi en-gleskoga, samo nerazumljivo brbljanje. Zatim smo šetali i prošli uz tu suvenirnicu, a ja sam rekla: »Uđimo.« Zatim mije Matt kupio uspomenu.To je bilo onda kad se Matt ponašao kao da me voli, pomislila je Tiffanv. Pokušavali smo se odlučiti između mjedenog majmuna i minijaturnog Taj Mahala, a vlasnik nam je sve vrijeme stajao na usluzi. Stajao je iza ostakljene tezge pokraj blagajne kad je ušao

jedan otmjeni muškarac.Ona ga je odmah primijetila jer se upravo okrenula od Matta koji je uzeo nešto drugo i čitao etiketu na kojoj je pisalo zbog čega je taj predmet poseban. Činilo se da muškarac nije primijetio da su ondje jer su stajali iza zaslona oslikanog devama i piramidama. Nije čula što je muškarac rekao, ali vlasnik je uzeo nešto iz ostakljene tezge kraj blagajne.Frajer je bio prava lutka, pomisli Tiffanv, sjećajući se još uvijek privlačnog muškarca kojega je tog dana vidjela u trgovini. Ostavioje na nju dojam čovjeka koji se druži s ljudima o kojima je ona samo čitala u novinama. Nije poput onih kretena koji se prežderavaju u Grottu, pomisli. Sjetila se njegovog iznenađenog pogleda kada se osvrnuo i vidio nju kako ondje stoji. Kada je čovjek otišao, vlasnik je rekao: — Gospodin je kupio nekoliko ovakvih prstena za svoje prijateljice. Možda ih želite pogledati.Bio je lijep, pomislila je Tiffanv, a znala je daje Matt po iznosu koji se pojavio na kasi vidio da košta samo deset dolara pa nije oklijevala da mu kaže kako bi ga rado imala.Zatim nam je vlasnik pokazao ugraviranu posvetu, sjetila se Tiffanv, našto je Matt pocrvenio i rekao da je zgodna, a ja sam pomislila da je to možda znak da sam konačno našla stalnoga momka.Tiffanv je iscrtala obrve i uzela maškaru. A onda smo prekinuli, pomisli tužno. Sjetno je pogledala tirkizni prsten koji je držala u kutijici od slonovače, koju je djed kupio baki dok su bili na medenom mjesecu na slapovima Nijagare. Izvadila ga je i s užitkom promatrala. Neću ga poslati dr. Sušan, pomisli. Tko zna? Možda me Matt jednom nazove. Možda još uvijek nema stalnu djevojku.Ali obećala sam dr. Sušan da ću joj ga poslati, podsjeti se. Što da radim? Stani malo! Tiffanv je razmislila. Dr. Sušan je zapravo zanimalo gdje se nalazila trgovina. Pa umjesto da joj pošaljem prsten, možda joj mogu pomoći tako da joj opišem gdje se otprilike nalazila ta trgovina. Sjećam se da je s druge strane ulice bila pornotrgovina, a prilično sam

sigurna da je bila samo nekoliko blokova udaljena od postaje podzemne željeznice. Ona je pametna. Naći će je pomoću tih podataka.Vesela što je donijela ispravnu odluku, Tiffanv je stavila plave viseće naušnice. Zatim je sjela i napisala dr. Sušan pisamce opisujući po sjećanju mjesto gdje se nalazila trgovina, uz objašnjenje zašto je zadržala prsten. Pisamce je potpisala s »Vaša iskrena obožavateljica, Tiffany«.Tada je već po običaju kasnila pa nije stigla odnijeti pismo na poštu. Pomislila je na zaboravljeno pismo dok je gnjavatore u Grottu posluživala četirima porcijama podgrijanih lazanja. Nadam se da će opeci jezik, pomisli, ionako koriste jezike samo da bi se žalili.Misleći na njihove jezike pala joj je na um jedna zamisao. Sutra će nazvati dr. Sušan, umjesto da joj pošalje pismo. Kad bude u programu, moći će reći da se želi ispričati zbog one glupe primjedbe o jef-tinom prstenu, da je to kazala samo zato jer joj Matt toliko nedostaje. Bio je tako drag momak i može li joj dr. Sušan dati neki prijedlog kako bi se ponovno zbližili? Prošle ga je godine zvala, ali nije odgovorio na njezine pozive, no bila je gotovo sigurna da još nema nikoga drugoga.Tiffanv je sa zadovoljstvom primijetila kako je jedan gost pojeo zalogaj lazanja pa zgrabio čašu vode. Tako ću možda dobiti koji besplatan savjet, a možda će Mattova majka ili neki prijatelj slušati emisiju pa će čuti njezino ime i reći mu, a on će me, polaskan, nazvati.Sto može izgubiti? — Tiffanv se pitala okrećući se prema stolu novopridošlih gostiju, ljudi čija imena nije znala, ali za koje je znala da ostavljaju bijednu napojnicu.31Alex Wright živio je u smeđoj četverokatnici u Istočnoj sedamdeset četvrtoj ulici koja je bila njegova od djetinjstva. Kuća je još uvijek bila namještena kao u doba njegove majke, s tamnim, teškim viktorijan-skim stolovima, kredencima, ormarima za knjige, debelo tapeciranim kaučima i brokatom

presvučenim stolicama, antiknim perzijskim sagovima i vrijednim umjetničkim predmetima. Posjetitelji su govorili o zdanju vječne ljepote s prelaska stoljeća.Čak je i četvrti kat, koji je bio uređen Alexu za igranje, ostao isti. Neki ugrađeni ormari, naručeni od tvornice namještaja Schwartz, bili su tako posebni da su spominjani u jednom broju časopisa Archi-tectural Digest.Alex je govorio da kuću nije preuredio samo iz jednog razloga. Jednom se namjerava oženiti, a kad se to dogodi, sve promjene prepušta ženi. Kad je jednom prilikom to izjavio, jedan ga je prijatelj za-dirkivao: — Pretpostavimo da joj se sviđa moderan namještaj ili nešto obično i psihodelično?Alex se nasmijao i odgovorio. — U tom slučaju, nikada ne bi dobila ulogu zaručnice.Živio je jednostavno, nikada mu nije bilo ugodno s mnogo posluge u kući jer su mu i mama i tata slovili kao zahtjevni poslodavci. Dok je bio dijete, mučila su ga stalna promjena posluge i nezadovoljna gunđanja koja je načuo. Sada je imao samo Jima, vozača, i Margueritu,veoma vrijednu i, hvala Bogu, tihu domaćicu. Dolazila je u 78. ulicu svako jutro točno u pola devet, na vrijeme da Alexu priredi doručak, a ostajala je do večere koju bi skuhala kad je odlučio ostati kod kuće, što nije bilo češće od dva puta tjedno.Neoženjen, zgodan, poželjan zbog bogatstva obitelji Wright, Alex se čvrsto usidrio na najvišoj društvenoj ljestvici. Usprkos tome uspio se zadržati dalje od javnosti, jer koliko je god uživao u zanimljivim večerama, toliko je mrzio svraćati na sebe pozornost i uvijek je izbjegavao velika društvena događanja koja su nekima bila zabavna.U utorak je veći dio dana proveo za radnim stolom u sjedištu Zaklade, zatim je kasno popodne u klubu s prijateljima igrao skvoš. Nije još točno znao što će raditi navečer i uputio je Margueritu da mu priredi, kako ju je on nazivao, »možebitnu večeru«.Tako je, kad je u pola sedam došao kući, prva stvar bila provjeriti čega ima u hladnjaku. Posuda izvrsne Margueritine pileće juhe bila je spremna da je stavi

u mikrovalku, a salata i narezana piletina da napravi sendvič.Zadovoljno kimajući, Alex je pošao do stolića s pićem u knjižnici, odabrao bocu Bordeauxa i natočio si čašu. Baš je počeo piti kad je zazvonio telefon.Bila je uključena sekretarica pa je odlučio preko nje primiti pozive. Začudio se kad se predstavila Dee Chandler Harriman. Njen dubok, ugodan glas odavao je neodlučnost.— Alexe, nadam se da se ne ljutite. Molila sam tatu da mi da vaš kućni broj. Samo sam vam htjela zahvaliti na ljubaznosti onoga dana na zabavi kod Binky i tate. U posljednje vrijeme nisam baš dobre volje pa te mi, iako toga niste svjesni, veoma pomogli samim time što ste bili tako ljubazni. Pokušat ću odagnati svoju tugu time što ću sljedeći tjedan otići na krstarenje. U svakom slučaju, hvala vam. Jednostavno sam vas morala nazvati. Ah, usput, samo da znate, moj broj je 310-555-6347.Pretpostavljam da ne zna da sam njezinu sestru pozvao na večeru, pomisli Alex. Dee je divna, ali Sušan je mnogo zanimljivija. Popio je još jedan gutljaj vina i sklopio oči.Da, Sušan Chandler je zanimljiva. Zapravo, cijeli dan misli na nju.32Malo prije četiri, Jane Clausen nazvala je Sušan da joj kaže da ne može doći na dogovoreni sastanak. — Bojim se da se moram odmarati — ispričavala se.— Čini mi se da niste baš dobro, gospođo Clausen — kazala je Sušan. — Zar ne biste trebali otići liječniku?— Ne. Jedan sat odmora čini čuda. Samo mi je žao što sam propustila priliku da danas popričam s vama.Sušan joj je kazala da, ako želi, može doći i poslije. — Još dugo ću biti ovdje. Moram nadoknaditi dosta uredskih poslova — uvjeravala ju je.Tako je u šest sati, kad je Jane Clausen došla na sastanak, još uvijek bila u uredu. Blijedo lice njezine gošće samo je učvrstilo Susani-no uvjerenje daje žena ozbiljno bolesna. Najbolje što joj se može dogoditi bilo bi da sazna istinu o Regininu nestanku,

pomisli.— Doktorice Chandler — počela je gospođa Clausen, pomalo oklijevajući.— Molim vas, zovite me Sušan. »Doktorica Chandler« zvuči tako službeno — kazala je Sušan s osmijehom.Jane Clausen je kimnula. — Nije lako odbaciti stare navike. Cijeloga je života moja majka našu susjedu, koja joj je bila najbliskija prijateljica, zvala gospođa Crabtree. Pretpostavljam da sam i previše te ukočenosti pokupila od nje. Regina isto tako. Nije bila društvena. — Na trenutak je spustila pogled, a zatim pogledala Sušan ravno u oči. — Jučer ste upoznali mog odvjetnika, Douglasa Lavtona. Što mislite o njemu?Pitanje je iznenadilo Sušan. Ja sam ta koja bi ga trebala uso-siti, pomisli kiselo. — Izgledao je uzrujan — kazala je, odlučivši biti otvorena.— I iznenadilo vas je što nije ostao čekati sa mnom?— Da, je.— Zašto vas je to iznenadilo?Sušan nije trebala razmišljati što će odgovoriti. — Zato jer je postojala velika vjerojatnost da ćete sresti ženu koja bi mogla baciti malo svjetla na nestanak vaše kćeri, možda čak ženu koja je mogla opisati čovjeka koji bi mogao imati veze s njezinim nestankom. To je zavas mogao biti veoma važan trenutak. Očekivala bih od njega da ostane uz vas i bude vam oslonac.Jane Clausen je kimnula. — Točno, Sušan. Douglas Lavton mi sve vrijeme govori da nije poznavao moju kćer. A danas sam po nečemu što je jutros rekao zaključila da ju je poznavao.— Zašto bi lagao o tome? — pitala je Sušan.— Ne znam. Danas sam nešto provjeravala. Lavtonovi iz Phi-ladelphije doista su njegovi bratići i sestrične u drugom koljenu, ali kažu da ga se jedva sjećaju. On je pak, s druge strane, naširoko govorio o svojoj prisnosti s njima. Ispada da je njegov otac, Ambrose Lavton, bio ništarija i daje za nekoliko godina spiskao nasljedstvo i potom nestao.Jane Clausen je govorila polako, namrštivši se od dubokog razmišljanja. Riječi su joj bile odmjerene. —

Douglas je zaslužan što je dobio stipendiju na Stanfordu, a zatim i na Pravnom fakultetu sveučilišta Columbia. Neprijeporno, veoma je inteligentan. Dok je radio za Kanea i Rossa, to mu je bilo prvo radno mjesto, mnogo je putovao. Ima dara za jezike, što je bio jedan od razloga da je tako brzo napredovao do rukovodećeg položaja kad se zaposlio u tvrtki Huberta Marcha. Danas je član upravnog odbora naše zaklade.Nastoji biti poštena, pomisli Sušan, ali nije samo zabrinuta — boji se.— Bit je u tome, Sušan, da sam dobila dojam da Douglas dobro poznaje svoje rođake. Kad malo bolje razmislim, to je kazao tek kad sam ja rekla da sam izgubila vezu s njima. Danas sam ga ulovila da prisluškuje naš razgovor. Vrata nisu bila do kraja zatvorena i vidjela sam njegov odraz u staklenoj vitrini. Bila sam zaprepaštena. Zašto bi to činio? Iz kojih me razloga uhodi?— Jeste li ga pitali?— Nisam. Nisam imala vremena i nisam bila raspoložena suočiti se s njim. Neću da postane oprezan. Dat ću provjeriti jedan zahtjev za sredstvima. 0 njemu smo raspravljali na današnjem sastanku, radi se o sirotištu u Gvatemali. Određeno je da sljedeći tjedan Doug otputuje onamo i podnese izvještaj na sljedećem upravnom odboru. Postavila sam pitanje o visini sredstava koja dajemo, a Douglas je bubnuo da mu je Regina kazala da joj je to najdraža donacija. To je rekao kao da su to temeljito pretresli.— A sada poriče da ju je poznavao.— Da, Sušan, morala sam vam se povjeriti, jer sam odjednom shvatila mogući razlog zbog kojeg je Douglas Lavton jučer odjurio iz ovog ureda.Sušan je znala što će joj Jane Clausen reći — da se Douglas Lavton bojao suočiti s »Karen«.Nakon nekoliko minuta, Jane Clausen je otišla. — Mislim da će sutra ujutro moj liječnik zahtijevati da odem u bolnicu na daljnje liječenje — rekla je na odlasku. — Htjela sam da prvo vi to saznate. Znam da ste svojedobno bili zamjenica okružnog tužitelja. Iskreno govoreći, ne znam jesam li vam razotkrila

svoje sumnje zato da mi kažete svoje mišljenje kao psiholog ili da vas kao bivšeg sudskog službenika molim da razmislite o pokretanju istrage.33Dr. Donald Richards napustio je studio odmah nakon emisije, prekasno se sjetivši da će mu Rena pripremiti ručak.Pronašao je telefonsku govornicu i okrenuo svoj broj. — Zaboravio sam reći, imam jednu vijest za vas — kazao je Reni skrušeno.— Doktore, zašto mi to činite svaki put kad vam pripremam nešto toplo?— To me je i moja žena uvijek pitala. Možete li to ostaviti na toplom ili tako nešto? Doći ću za otprilike sat vremena.Nasmijao se u sebi. A potom je, shvativši zašto ga bole oči, skinuo naočale za čitanje i spustio ih u džep.Kada je za otprilike sat i pol došao u svoj ured, Rena mu je donijela ručak. — Stavit ću pladanj na vaš stol, doktore — kazala je.U dva sata došla mu je jedna užasno anoreksična tridesetogodišnja poslovna žena. Došla je već četvrti put i doktor Richards ju je slušao i radio bilješke.Pacijentica se konačno počela otvarati, govorila je o bolnom iskustvu koje je proživljavala kao dijete jer je bila debela i nikako nije uspijevala ustrajati na dijeti. — Voljela sam jesti, a kad sam se pogle-dala u zrcalo i vidjela što činim sama sebi, počela sam mrziti svoje tijelo, zatim sam zamrzila hranu koja mi to čini.— Još uvijek mrzite hranu?— Gadi mi se, ali ponekad pomislim kako bi bilo divno uživati u jelu. Izlazim s nekim, s nekim tko mi je veoma važan i znam da ću ga izgubiti ako se ne promijenim. Rekao mi je da mu je muka kad vidi kako brljam hranu po tanjuru.Motivacija, pomisli Don. To je uvijek prvi, najvažniji korak prema svakoj promjeni. Glavom mu je proletjela slika Sušan Chandler.Kad je u deset do tri ispratio svoju pacijenticu, nazvao je Sušan Chandler, pretpostavljajući da i ona

dogovara sastanke s pacijentima kao i on — s pacijentom se zadržiš pedeset minuta, a prije slje-dećeg pacijenta imaš deset minuta odmora.Njezina mu je tajnica rekla da razgovara na telefon. — Pričekat ću — kazao je.— Bojim se da je čeka još jedan poziv.— Pričekat ću.U četiri minute do tri htio je odustati jer ga je već čekao drugi pacijent naručen za tri. Tada se javio, pomalo zadihan, Susanin glas. — Doktore Richardse? — kazala je.— Ako si na poslu, ne znači da me ne možeš zvati Don. Sušan se nasmijala. — Oprosti. Drago mije da si nazvao. Kodmene je malo gužva, ali htjela sam ti zahvaliti što si bio divan gost.— A ja sam ti htio zahvaliti na dobrom predstavljanju. Moj je izdavač bio presretan kad me je čuo kako dva dana u tvojoj emisiji govorim o svojoj knjizi. — Pogledao je na sat. — Dolazi mi sljedeći pacijent, vjerojatno i tebi, idemo raditi. Možemo li večeras izaći na večeru?— Večeras ne. Moram dokasna raditi.— Sutra navečer?— Može, bit će mi drago.— Recimo oko sedam, a sutra ću te nazvati na posao kad pronađem pravi lokal.Pravi pravcati sastanak, pomislio je. Ali prekasno.— Bit ću ovdje cijelo popodne — kazala mu je Sušan.34Dee Chandler Harriman nazvala je Alexa Wrighta u određeno vrijeme, nadajući se da će ga uhvatiti kod kuće. Nazvala ga je iz ureda modne agencije na Beverlv Hillsu petnaest do četiri. To je značilo da je u New Yorku petnaest do sedam, vrijeme kada bi Alex mogao biti kod kuće, mislila je. Kad se nije javio, zaključila je da je vani na večeri i da bi je mogao nazvati poslije kad se vrati.Nadajući se tome, s posla je otišla ravno u svoj stan u Palo Verdeu i u sedam je bezvoljno pripremala večeru, pečena jaja, tost i kavu. U posljednje dvije godine gotovo ni jednu večer nisam provela kod kuće,

pomisli. Nisam mogla bez Jacka. Morala sam ići među ljude. Ali večeras nije tako osamljena, više je uznemirena i dosađuje se, zaključi.Umorna sam od posla, Dee si je priznala. Spremna sam vratiti se u New York. Ali ne i preuzeti novi posao. — Nisam u stanju ni pošteno ispeći jaja — požalila se na glas, kad je shvatila da je tavica na prejakoj vatri i da su jaja postala smeđa. Sjetila se kako se Jack zafrkavao u kuhinji. To je još nešto u čemu je Sušan bolja, pomisli. Ona dobro kuha.Ali to umijeće nije uvijek prijeko potrebno. Ona koja se uda za Alexa Wrighta neće se morati brinuti o receptima i kupovanju namirnica, kazala je sama sebi.Odlučila je večerati u dnevnoj sobi i baš je postavljala stol kad je zazvonio telefon. Zvao je Alex Wright.Kada je poslije deset minuta odložila slušalicu, Dee se smiješila. Zvao ju je jer se zabrinuo. Rekao je da mu je djelovala tako potišteno daje pomislio kako bi rado popričala s nekim. Kazao joj je da je sa Sušan proveo ugodnu večer i da je namjerava pozvati na večeru koja se priređuje u subotu povodom pomoći koju je Wrightova zaklada dodijelila Narodnoj knjižnici u New Yorku.Dee je čestitala samoj sebi što tako brzo misli. Rekla mu je da će prije puta u Costa Ricu, odakle kreće na krstarenje, svratiti u New York i ondje provesti vikend. Alex je shvatio poruku pa je i nju pozvao na večeru.Uostalom, uvjeravala se Dee, spremajući pladanj s već ohlađenim jelom, to nije isto kao da je Sušan s njim u vezi.35Kad je Jane Clausen u utorak navečer napustila njezin ured, Sušan je nastavila sređivati papire gotovo do sedam. Zatim je nazvala Jeda Gea-nyja doma. — Problem — kazala je žustro — nazvala sam Justina Wel-lsa da se dogovorimo kako da mu dostavim snimku jučerašnje emisije, ali on neće priznati da ga je naručio.— Zašto je onda tražio da je pošaljemo na njegovo ime? — pitao je Geany, logično razmišljajući. — Sušan, mogu ti reći ovo. Bez obzira na to tko je taj

čovjek, bio je uzrujan. Možda Wells ne želi da se zna da se on zanima za vrpcu. Ili više ne postoji razlog zbog kojega bi je želio. To je moguće. Sada se vjerojatno boji da ćemo mu poslati račun. U stvari, prvo je tražio samo dio s pozivima slušatelja. Zapravo, mislim da ga je samo to zanimalo.— Žena koju je jučer na Park aveniji udario kombi, njegova je supruga — kazala je Sušan.— Je li ti jasno što sam mislio? Druge su mu stvari na pameti, jadan čovjek.— Vjerojatno imaš pravo. Vidimo se sutra. — Poklopila je slušalicu i sjela razmišljajući o spletu okolnosti. Sastat ću se s Justi-nom Wellsom na ovaj ili onaj način, odlučila je, a sada idem preslušati dio jučerašnje emisije s pozivima slušatelja.Iz torbe je izvadila kasetu, stavila je u kasetofon na strani B i pritisnula gumb za brzo premotavanje. Kad je došla do poziva slušatelja, zaustavila je vrpcu, pritisnula PLAY i počela pozorno slušati. Svi su pozivi bili bezvrijedni osim poziva žene duboka glasa koja se predstavila kao »Karen« i koja je pričala o tirkiznom prstenu.To mora da je bio poziv za koji se zanimao Justin Wells — ili tko god to bio, pomisli, ali dan je bio naporan i sada nisam u stanju otkriti što bi to bilo. Uzela je kaput, ugasila svjetlo i zaključala uredska vrata pa krenula hodnikom prema dizalu.Ovdje bi trebali staviti bolju rasvjetu, zaključila je. Neddin je ured bio u potpunom mraku, a i prostrano predvorje bilo je mračno. Nesvjesno je ubrzala korak.Dan je bio naporan i namjeravala je uzeti taksi. Ipak se predomislila i osjećajući se čilo, pješice krenula kući. Putem se uhvatila kako razmišlja o posjetu Jane Clausen i njezinoj sumnji u DouglasaLaytona. Gospođa Clausen očito je veoma bolesna. Je li to utjecalo na njezin stav prema Lavtonu? Sušan se pitala.Moguće je da je Layton jučer imao sastanak koji nije mogao odgoditi, pomisli, a možda je jutros samo čekao da gospođa Clausen završi razgovor pa da onda uđe u njezin ured.

Gospođa Clausen je vjerovala da je poznavao Reginu, ali to nije htio priznati, a što s tim? Sušan je na pamet palo ime Chrisa Rya-na. Chris Ryan, umirovljeni agent FBI-ja s kojim je surađivala dok je radila u javnom tužiteljstvu okruga Westchester, sada je imao vlastitu zaštitarsku tvrtku. Mogao bi se potajno raspitati o Lavtonu. Odlučila je ujutro stupiti u vezu s gospođom Clausen i to joj predložiti.Dok je hodala, Sušan je gledala oko sebe. Uske ulice Green-wich Villagea uvijek su je oduševljavale. Svidio joj se spoj mirnih ulica i zgrada s početka stoljeća i gužva glavnih prometnica koje bi se izne-nada pojavile ili promijenile smjer poput planinskih potoka.Hodajući, uhvatila se kako pogledom pretražuje okolicu ne bi li ugledala suvenirnicu sličnu onoj koju je današnja slušateljica — Tif-fany — spominjala. Zapravo, nije mnogo razmišljala o njoj. Tiffany je tvrdila da i ona ima tirkizni prsten, sličan onomu koji je spominjala »Karen« i rekla je da joj gaje dečko kupio u Greenwich Villageu. Samo neka ga pošalje, molila je Sušan. Kad bih ga samo mogla usporediti s onim koji mi je dala gospođa Clausen. Tada bi, kad bi se ustanovilo da su jednaki, i da je načinjen ovdje negdje, to bio prvi korak ka rješenju Reginina nestanka.Čudno koliko šetnja po svježem zraku može razbistriti um, pomisli Sušan stigavši pred ulazna vrata. Našavši se u stanu, učinila je sve ono što je namjeravala učiniti prošlu večer. Presvukla se, obukla kaftan, pošla do hladnjaka i izvadila sastojke za salatu koju je počela pripremati prije neočekivanog poziva Alexa Wrighta.Večeras sigurno ostajem kod kuće, odlučila je izvadivši iz ormara paketić tjestenine. Dok se grijala voda za tijesto i u mikrovalnoj pećnici odmrzavao umak od majčine dušice i rajčice, sjela je za računalo i pregledala elektroničku poštu.Ništa vrijedno spomena osim nekoliko osvrta na zanimljivo gostovanje dr. Richardsa uz prijedlog da ga opet pozove kao gosta. Nagonski je pogledala ima li Richards web stranicu.

Imao je. S posebnim zanimanjem, Sušan se usredotočila na njegove osobne podatke: dr. Donald Richards, rođen u Darienu u Con-necticutu, odrastao na Manhattanu, pohađao sveučilište, diplomirao na Yaleu, na Harvardu završio medicinu i doktorirao kliničku psihologiju, magistrirao kriminalistiku na Sveučilištu New York. Otac — pokojni dr. Donald R. Richards; majka Elizabeth "VVallace Richards iz Tuxedo Parka, država New York. Nema braće ni sestara. Oženjen Kathrvn Carver (pokojna).Slijedio je dugi popis objavljenih članaka, kao i osvrta na njegovu knjigu Nestale žene. Zatim je Sušan naišla na jedan podatak koji ju je začudio. U kratkoj biografiji bilo je navedeno da je dr. Richards proveo godinu dana, između druge i treće godine studija, na prekooceanskom brodu radeći kao pomoćnik upravitelja, dok je pod rubrikom »slobodno vrijeme« stajalo da često odlazi na kraća krstarenja. Naveo je da mu je najmiliji brod Gabrielle uz napomenu da je na tom brodu upoznao svoju ženu.36Pamela je gotovo do ponoći ostala s Justinom Wellsom u čekaonici ispred intenzivne njege bolnice Lenox Hill. Tada se pojavio liječnik i preporučio im da pođu kući. — Stanje vaše žene donekle se stabilizira-lo — kazao je Justinu. — Može se dogoditi da njezino stanje tjednima ostane nepromijenjeno. Nećete joj učiniti uslugu ako se sami razbolite.— Je li pokušala još nešto reći? — pitao je Justin.— Ne, ni neće tako skoro. Ne dok je u tako dubokoj komi. Čini se kao da se Justin plaši da ne progovori. Što to znači?— pitala se Pamela, a onda zaključila da je toliko umorna da joj se pričinjaju stvari. Uhvatila je Justina za ruku. — Idemo — rekla je odlučno. — Uzet ćemo taksi pa ću te odvesti kući.Kimnuo je i poput poslušnog djeteta dopustio da ga odvede. Za vrijeme kratke vožnje do ugla 5. i 81. ulice nije progovorio ni riječi, sjedio je naslonjen, sklopljenih ruku, pokunjeno kao da je sva snaga ishlapjela iz njegovoga snažnog tijela.— Stigli smo, Justine — kazala je Pamela kad se taksi

zaustavio i kad mu je vratar otvorio vrata.Okrenuo se i pogledao je tupim pogledom. — Svemu sam ja kriv — kazao je. — Nazvao sam Carolvn malo prije nesreće. Znam da sam je uzrujao. Vjerojatno nije pazila na promet. Ako umre, osjećat ću se kao da sam je ja ubio.Izašao je iz taksija prije no što je Pamela uspjela odgovoriti. A što sam mu mogla reći? — pitala se. Ako je Justin mislio na neki od svojih ispada ljubomore i nepovjerenja, onda mora da je Carolvn doista bila uzrujana i rastresena.Ali valjda nije bila toliko luda da mu pokaže tirkizni prsten i ispriča priču o čovjeku koji joj ga je dao, ili je? I zašto bi, za ime Boga, on tražio snimku emisije Pitajte dr. Sušan — pitala se. To uopće nije imalo smisla.Dok je taksi čekao iza jednog automobila koji se pokušavao parkirati, Pameli je na um pala druga mogućnost. Je li moguće da je stara žena na televiziji imala pravo, da je Carolvn gurnuta? Ako je to točno, je li Justin, iz samo njemu poznatih razloga, pokušavao stvoriti uvjerenje da je bila rastresena i da je nesvjesno koraknula pred kombi?Tada se Pamela nečega sjetila, nečega što je sve vrijeme zanemarivala. Prije dvije godine, prije nego što je krenula na krstarenje, Carolvn je rekla: — Justina muče tako duboke sumnje u našu vezu da ga se ponekad plašim.37Ponekad bi noću dugo šetao. Činio je to onda kad su se stvari razvile do one točke da je bilo prijeko potrebno smanjiti napetost. Popodne je prošlo prilično dobro. Smrt starca iz suvenirnice prošla je mirno. 0 njegovoj smrti nije ništa rečeno na večernjim vijestima, pomisli, što vjerojatno znači da kad se trgovina nije ponovno otvorila, nitko nije to-liko mario da ode pogledati je li sve u redu.Večeras je jedino želio besciljno hodati gradskim ulicama pa se prilično iznenadio kad se našao u blizini ulice Downing. Sušan Chan-dler živi u ulici Downing. Gdje je sada? — pitao se. Shvatio je da nje-gov večerašnji dolazak ovamo, pogotovo ovako

nehotice, znači da joj ne smije i dalje dopustiti da stvara pomutnju.Od jučer ujutro morao je ukloniti dvoje ljudi — Hildu Johnson i Abdula Parkija, a ni jedno od njih nije namjeravao ubiti. Treća, Carolvn Wells ili će umrijeti ili će i nju morati ukloniti bude li se ikada oporavila. Iako nije znala njegovo pravo ime, bude li mogla govoriti, nije sumnjao da će liječnicima i policiji reći da ju je gurnuo Owen Adams, čovjek kojega je upoznala na krstarenju.Iako je moguća opasnost bila neznatna, budući da se preko isprava koje su glasile na Owena Adamsa nije moglo doći do njega, nije si mogao dopustiti da stvari odu tako daleko. Prava je opasnost u tome što ga je Carolvn prepoznala pa bude li se oporavila, ne treba ni spominjati što bi se moglo dogoditi. Mogli bi se slučajno sresti na nekom domjenku ili u restoranu. New York je velik grad, ali krugovi se preklapaju, a staze isprepleću. Svašta je moguće.Naravno, sve dok je u komi, ne predstavlja neposrednu opasnost. Prava bi opasnost mogla biti Tiffanv, djevojka koja se danas javila u emisiju dr. Sušan Chandler. Hodajući ulicom Downing, proklinjao je sam sebe. Sjetio se svog lanjskog odlaska u Parkijevu trgovinu, mislio je da nema nikoga. S pločnika nije mogao vidjeti mladi par koji je stajao iza zaslona.U trenutku kad ih je spazio, shvatio je da je pogriješio. Djevojka, jedna od onih napadnih privlačnih mladih žena, promatrala gaje jasno mu dajući do znanja da je zgodan. To ne bi bilo važno, ali bio je siguran da bi ga prepoznala da ga ponovno vidi. Ako je Tiffanv bila ta koja je danas nazvala Pitajte dr. Sušan i ispričala priču o prstenu, a Tiffanv i djevojka iz trgovine ista su osoba, mora je ušutkati. Sutra će pronaći način da od Sušan Chandler sazna je li joj ta osoba Tiffanv poslala prsten, a ako jest, što je uz to napisala.Još jedno pero na vjetru, pomisli. Kad će to završiti? Jedno je sigurno. Mora zaustaviti Sušan Chandler do sljedećeg tjedna.38U srijedu ujutro, Oliver Baker bio je uzrujan što se

nalazi u policijskoj postaji i istodobno uzbuđen ulogom svjedoka. Ponedjeljak navečer proveo je puneći glavu ženi i kćerima, tinejdžerkama, pričom kako bi on prvi počeo prelaziti ulicu i da bi njega udario kombi da je bio samoVnekoliko stopa bliže zavoju. U ponedjeljak su zajedno gledali vijesti u pet, šest i jedanaest sati, na kojima se pojavio Oliver i kao svjedok dao izjavu. — Idem ja tako kad, za ime Božje, vidim kako ju je udario kombi — kazao je novinaru. — Hoću reći, vidio sam njezin pogled. Ležala je na leđima i u tom djeliću sekunde bila je svjesna da će je udariti.Miran, udvoran čovjek pedesetih godina, Oliver, bio je poslovođa u supermarketu D'Agostino's i veoma je volio svoj posao. Uživao je u tome da bolje kupce poznaje po imenu i da im može postaviti osobna pitanja poput: — Kako se Gordonu sviđa u prvom razredu, gospođo Lawrence?Kad se vidio na televiziji, bio je to najuzbudljiviji doživljaj koji je Oliver ikada iskusio, a sada kad su ga pozvali na policiju da dopuni svoj iskaz o nesreći, stvar je postala još uzbudljivija.Sjedio je na klupi u 19. policijskoj postaji i čekao držeći u rukama meki šešir od tvida koji mu je brat kupio u Irskoj. Gledajući okolo spuštena pogleda, palo mu je na pamet da bi netko mogao pomisliti da je on u nevolji ili da mu je možda rođak u zatvoru. Pomislivši to, stisnuo je usne i rekao si da to večeras ne smije zaboraviti ispričati Betty i djevojkama.— Kapetan Shea će vas sada primiti, gospodine. — Dežurni narednik mu je preko pulta prstom pokazao zatvorena vrata.Oliver je brzo ustao, popravio ovratnik jakne i brzim, ali bojažljivim korakom, krenuo prema kapetanovu uredu.Na Shein odlučni poziv »Uđite« pritisnuo je kvaku i polagano otvorio vrata kao da se boji da bi nekoga mogao nehotice udariti. Ali već sljedećeg trenutka, sjedeći s druge strane kapetanova stola, Oliver je bez oklijevanja zaneseno pričao svoju sada već dobro

poznatu priču.— Niste stajali odmah iza gospođe Wells? — prekinuo ga je Shea.— Ne, gospodine. Bio sam malo lijevo.— Jeste li je uopće primijetili prije nesreće?— Zapravo nisam. Bilo je mnoštvo ljudi na križanju. Kad sam došao onamo, upravo se upalilo crveno svjetlo pa se do trenutka kad se svjetlo opet trebalo promijeniti ondje stvorila poprilična gužva.Ovo ne vodi nikamo, pomisli Tom Shea. Oliver Baker bio je deseti svjedok kojega je ispitao i poput većine izjava i njegova se priča malo razlikovala od ostalih. Hilda Johnson bila je jedina koja je od-lučno tvrdila da je netko gurnuo Carolvn Wells, a Hilda je bila mrtva. Među prolaznicima je vladalo potpuno neslaganje oko činjenice je li gospođa Wells nešto nosila ili ne. Dvoje je bilo prilično sigurno da su primijetili smeđu omotnicu, troje nije bilo sigurno, a ostali su bili sigurni da omotnica nije postojala. Samo je Hilda bila ustrajna tvrdeći da je netko istrgnuo smeđu omotnicu ispod žrtvine ruke dok ju je gurnuo.Oliver je gorljivo nastavio svoju priču. — Da vam kažem nešto, kapetane, jučer sam ružno sanjao, misleći na tu ženu ispruženu na cesti.Kapetan Shea mu se ljubazno nasmiješio, potičući ga da nastavi.— Hoću reći — dodao je Oliver — baš sam pričao Betty... — Zastao je. — Betty je moja žena. Baš sam pričao Betty da je sirota žena vjerojatno išla nešto obaviti, možda je išla na poštu i kad je odlazila od kuće nije bila ni svjesna toga da je možda više nikada neće vidjeti.— Zašto mislite da je išla na poštu? — upita ga Shea naglo.— Zato jer je pod rukom držala frankiranu smeđu omotnicu.— Jeste li sigurni?— Da, siguran sam. Mislim da joj je skoro ispala jer baš kad se promijenilo svjetlo, počela se okretati i tada je izgubila ravnotežu. Čovjek iza nje pokušao ju je zadržati, mislim, i zato je slučajno uzeo

omotnicu. Stara je gospođa sve krivo shvatila. Pitam se je li to čovjek poslao? Ja bih to učinio.— Jeste li ga pogledali, tog čovjeka koji je uzeo omotnicu? — pitao je Shea.— Ne, nisam mogao skinuti pogled s gospođe Wells.— Čovjek koji je uzeo omotnicu, je li pokušao pomoći?— Ne, mislim da nije. Mnogi ljudi su se okrenuli na drugu stranu, jedna se žena skoro onesvijestila. Nekoliko muškaraca potrčalo je u pomoć, očito su znali što treba raditi i svima su govorili neka se odmaknu.— Ne možete se sjetiti kako je čovjek izgledao, onaj koji je uzeo omotnicu dok je pokušavao zadržati gospođu Wells?— Pa, imao je ogrtač, marke Burberry ili sličan Burberryju. — Oliver je bio ponosan što je rekao »Burberry«, a ne jednostavno kišni ogrtač.Kad je Oliver otišao, kapetan Shea se zavalio u stolicu pre-križivši ruke na prsima. Nesvjesno je osjećao da postoji veza između Hildine tvrdnje daje Carolvn Wells bila gurnuta i Hildine smrti nekoliko sati poslije. Ali nitko tko se našao na mjestu događaja nije potvrdio Hildinu priču. A uvijek postoji mogućnost da je Hildino pojavljivanje na televiziji namamilo nekog luđaka na nju.U tom slučaju, rekao je sam sebi, kao i mnoge druge žrtve nesretnih okolnosti, i Hilda Johnson i Carolvn Wells jednostavno su se našle na krivom mjestu u krivo vrijeme.39U srijedu ujutro, Doug Lavton odredio je buduće postupke. Znao je da će mu dugo trebati da se pomiri s Jane Clausen, prije nego ode na put, ali u ranim besanim jutarnjim satima smislio je način.Koliko mu je puta svih ovih godina majka govorila, zabrinuta, uznemirena, prestrašena, plačnim glasom, preklinjući ga da se kloni nevolja. »Sjeti se kako je tvoj otac olako odbacio život, Doug. Nemoj biti kao on«, govorila bi. »Ugledaj se u svoje bratiće i sestrične.«Naravno, pomisli Doug razdražljivo, skinuvši pokrivač i izašavši iz kreveta. Budi kao oni, koji su uz

prezime Lavton imali i bogatstvo koje se stvaralo generacijama, koji nisu morali voditi brigu o sti-pendiji, nego su im zapravo bila širom otvorena vrata najboljih škola.Stipendija — nasmijao se sjetivši se. Trebalo je puno muke da ostane u igri. Srećom, bio je dovoljno mudar da ocjene zadrži na određenoj razini, čak i ako je to povremeno zahtijevalo odlazak u profesorov kabinet kako bi unaprijed zavirio u neki važan test.Sjetio se nastavnice matematike iz osnovne škole koja ga je našla u svojem kabinetu. Uspio se izvući tako što je okrenuo ploču pitajući je što se dogodilo. Rekao joj je da je primio hitnu poruku da joj se odmah javi. Završilo je tako da mu se nastavnica ispričala kazavši da bi čovjek pomislio da učenici pred malu maturu imaju pametnijeg posla od slanja glupih poruka.Uvijek se uspijevao izvući iz nevolje. Ali sada se radilo o ozbiljnijoj stvari nego što je jedan test; ovoga je puta ulog bio ogroman.Znao je da gospođa Clausen uvijek rano doručkuje i da, ako nema sastanak ili dogovoreni pregled kod liječnika, može računati na to da će se zadržati u dnevnoj sobi za malim stolićem kraj prozora, uz još jednu šalicu kave. Jednom mu je rekla da uživa gledajući kako teče East River. — Cijeli te život nosi rijeka, Douglase — kazala je. — Kad bih se rastužila, pogled na rijeku podsjetio bi me da ne mogu uvijek upravljati događajima u svom životu.Bilo joj je drago kad bi povremeno nazvao i pitao može li navratiti na kavu pa bi raspravljali o nekom zahtjevu prije nego bi ga dali na upravni odbor. Za svaki zahtjev, osim za jedan, dao joj je pametan savjet pa mu je mogla vjerovati i oslanjati se na njega. Samo joj je jednom svjesno dao krive podatke, ali učinio je to tako oprezno da nije bilo razloga posumnjati da nešto nije u redu.Jane Clausen više nije imala nikoga bliskoga, podsjetio se dok se tuširao i oblačio, brižno odabravši klasično tamnoplavo odijelo. To je bilo nešto drugo —? jučer je na sastanku imao sako i hlače. Pogriješio je; gospođa Clausen to nije

smatrala prikladnom odjećom za sastanak upravnog odbora.Previše toga imam u glavi, pomislio je Doug razdraženo. Jane Clausen je usamljena i bolesna; neće biti teško smiriti je.U taksiju, na putu do Beekman Placea, do u pojedinosti je ponovio priču koju će joj podastrijeti.Vratar gaje uvijek najavljivao, čak i kad bi mu rekao neka se ne muči, da ga očekuje. Kad je izašao iz dizala, domaćica ga je čekala na ulazu u stan, držeći vrata malo odškrinuta. Malo drhtavim glasom, rekla mu je da se gospođa Clausen ne osjeća dobro, predloživši neka ostavi poruku.— Vera, moram vidjeti gospođu Clausen samo na trenutak — kazao je Doug tihim, ali odlučnim glasom. — Znam da doručkuje. U uredu joj jučer nije bilo dobro i prilično se uzrujala kad sam joj predložio da pozove liječnika. Znate već kako je to kad je boli.Vidjevši nevjericu u Verinim očima, šapnuo je: — Oboje ju volimo i brinemo se za nju. — Zatim ju je uhvatio ispod laktova, prisilivši je tako da se makne u stranu. U četiri ogromna koraka prešao je predvorje i prošao kroz francuska vrata koja su vodila u dnevnu sobu.Jane Clausen čitala je The Times. Začuvši njegove korake, digla je pogled. Doug je odmah primijetio dvije stvari: prvobitni izraz iznenađenja kad ga je ugledala, zamijenio je izraz nalik na strah. Sta-nje je gore no što sam mislio, pomisli. Drugo što je primijetio bilo je da Jane Clausen nije daleko od još jednog odlaska u bolnicu. Koža joj je bila pepeljastosiva.Nije joj dao priliku da progovori. — Gospođo Clausen, proganja me da ste me jučer krivo razumjeli — rekao je blagim glasom. — Pogriješio sam kad sam rekao da mi je Regina kazala da joj je za pružanje pomoći najmilije sirotište u Gvatemali, a naravno, isto sam tako pogriješio kad sam rekao da ste mi vi to kazali. Točno je da mi je gospodin March, kad me je pozvao da postanem član upravnog odbora, sam objasnio mnogo toga u vezi sa sirotištem i to kako gaje Regina po-

sjetila te da ju je veoma dirnulo stanje u kojem je zatekla djecu.Priča je bila pouzdana. March se, naravno, neće sjetiti da je to rekao, ali neće se usuditi poreći, jer je postajao svjestan da sve više zaboravlja stvari.— Hubert ti je to rekao? — tiho je kazala gospođa Clausen. — On je Regini bio kao ujak. To je doista nešto što bi ona njemu povjerila.Doug je istoga trenutka znao da je na pravome putu. — Kao što znate, spremam se dolje sljedeći tjedan tako da mogu odbor iz prve ruke izvijestiti kako napreduju radovi na sirotištu. Znam da u posljednje vrijeme imate poteškoća sa zdravljem, ali biste li pošli sa mnom da se i sami uvjerite kako u sirotištu divno rade s tom sirotom djecom? Uvjeren sam da će, ako pođete, nestati sve nedoumice ima li svrhe i dalje pružati im pomoć. Uz to, obećajem vam da ću neprestano biti uz vas.Iako je Lavton, naravno, znao da nema govora da Jane Clausen pođe na taj put, ipak je nestrpljivo čekao odgovor.Odmahnula je glavom. — Kad bih barem mogla poći.Izgledalo mu je kao da promatra kako se topi led. Želi mi vjerovati, pomisli Doug, čestitajući sam sebi. Još je samo morao riješiti jednu stvar. — Moram se ispričati što sam vas u ponedjeljak ostavio samu kod dr. Chandler — rekao je. — Imao sam davno dogovoreni sastanak, ali mogao sam ga odgoditi. Poteškoća je bila u tome što nisam mogao uloviti klijenticu, a dolazila je iz Connecticuta da se sastane sa mnom.— Reći ću ti samo nešto — kazala je Jane Clausen. — Bojim se da mi to prelazi u naviku. Jučer sam tražila da me jedna osoba, službeno, gotovo istoga trenutka primi.Znao je da misli na Sušan Chandler. Što joj je sve ispričala? — pitao se. Je li govorila o njemu? Bio je siguran da je.Kada je nekoliko trenutaka poslije odlazio, ustrajala je na tome da ga isprati. Kad su se približili vratima, usput ga je pitala — Viđaš li se što s

Lavtonovima?Provjerava me, pomisli Doug. — Posljednjih godina ne — brzo je odvratio. — Dok sam bio mali, viđali smo se redovito. Gregg i Corey bili su moji uzori. Ali kad su se otac i majka rastali, prekinuli smo vezu. Još uvijek ih smatram svojom starijom braćom iako se bojim da me njihova majka nije baš odviše voljela. Mislim da teta Elizabeth moju majku nije smatrala sebi ravnom.— Robert Lavton bio je divan čovjek. Ali, čini mi se da je Elizabeth uvijek bila pomalo teška.Doug se smijao u sebi dok se spuštao dizalom. Posjet je bio uspješan. Opet je bio u milosti Jane Clausen i opet na putu prema vođenju Zaklade obitelji Clausen. Jedno je bilo sigurno: od sada, a svakako u vremenu koje je još preostalo Jane Clausen, više ne smije po-griješiti.Napuštajući zgradu, nije propustio razmijeniti nekoliko riječi s pazikućom i ostaviti napojnicu vrataru koji mu je pozvao taksi. Sitne ljubaznosti poput ovih uvijek su se isplatile.Uvijek postoji mogućnost da jedan od njih, ili obojica, kažu kako je gospodin Lavton bio ljubazan.Našavši se u taksiju, s lica Douga Lavtona nestao je taj dobrohotni izraz. Što je Clausenica govorila dr. Chandler? — pitao se. Osim što je psihologinja, Chandlerica ima izvježban istražiteljski duh. Bio je zabrinut, nije si mogao pomoći, jer ona će biti prva koja će početi čačkati ako joj se nešto učini sumnjivim.Pogledao je na sat. Bilo je osam i dvadeset. Trebao bi stići u ured prije devet. Tako bi dobio dobrih sat vremena da sredi neke papire prije nego posluša današnju emisiju Pitajte dr. Sušan.4OU srijedu ujutro, Sušan se probudila u šest, otuširala se, oprala kosu i izvježbano s lakoćom brzo je osušila. Ružna plava boja, pomisli gledajući se u zrcalo i popravljajući nekoliko raščupanih pramenova. Ali, barem je prirodno kovrčava pa se lako održava.Nekoliko trenutaka proučavala je svoj izgled, nepristrano ga procjenjujući. Ima preširoke obrve.

Nema veze, takve će i ostati. Nije joj se sviđala pomisao da ih počupa. Koža je dobra. Barem se time može ponositi. Čak je i mali ožiljak na čelu, posljedica udarca Deeine klizaljke, nakon što su obje pale na klizanju prije mnogo godina, gotovo nestao. Usne su, poput obrva, bile odviše pune, nos ravan, to je u redu, oči smeđe kao mamine, brada čvrsta.Sjetila se što je sestra Beatrice kazala njezinoj majci kad je pohađala školu Svetog srca: »Sušan ima jednu crtu tvrdoglavosti, ali u njenom slučaju to je vrlina. Kad podigne bradu, znam da se događa nešto što treba riješiti.«Mislim da ovoga časa mnogo toga treba riješiti ili barem proučiti, pomisli Sušan. Lista je pripremljena.Imala je vremena iscijediti grejpfrut za sok, a zatim je skuhala kavu. Šalicu i čašu ponijela je u spavaću sobu da to popije dok se oblači. Odabrala je sako od kamelhara i hlače te smeđu dolčevitu od kašmira — sve kupljeno na rasprodaji. Prošle večeri su na vremenskoj prognozi rekli da će sljedeći dan biti još jedan od onih kad vam je u kaputu prevruće, a sako nije dovoljan. Ovom će odjećom tome doskočiti, pomisli. Osim toga, ako će iz bilo kojeg razloga danas imati toliko posla da neće stići otići kući i presvući se, bit će dobro i za večeru s dr. Donal-dom Richardsom. Da, s dr. Richardsom, čiji je najmiliji brod Gabrielle.Da bi uštedjela na vremenu, na posao je otišla taksijem, a ne pješice kao obično. Stigla je u sedam i petnaest. Kad je ušla u zgradu, začudila se shvativši da su ulazna vrata otključana, iako na vratarnici nema čuvara. Ova zgrada nema osiguranja, razmišljala je penjući se dizalom. Zgrada je nedavno prodana pa se pitala pokušava li se novi vlasnik smanjenjem usluga riješiti sadašnjih stanara kako bi mogao povisiti stanarinu. Bilo bi vrijeme da u sitnice pročita ugovor o najmu, zaključi kad je, izašavši iz dizala, shvatila da je najgornji kat u potpunome mra-ku. — To je smiješno — promrmljala je poluglasno tražeći po hodniku prekidače za svjetlo.Ali ni svjetiljke nisu dobro osvijetlile hodnik. Nije

ni čudo, pomisli Sušan, uočivši da nedostaju dvije žarulje. Tko uopće sada vodi brigu o zgradi? — pitala se bijesno. Moe, Larry i Curly? Ne smije zaboraviti poslije porazgovarati s nadstojnikom, ali kad se jednom našla u uredu, zaboravila je na ljutnju. Odmah je prionula poslu i sljedećih sat vremena bavila se poštom, zatim se počela pripremati za izvršenje zadatka koji je smislila prošle noći.Odlučila je potražiti Justina Wellsa na poslu i izravno ga pitati za vrpcu te mu reći kako vjeruje da je njegova žena bila tajanstvena slušateljica koja je nazvala. Ako ga ne nađe, odvrtit će taj dio emisije od ponedjeljka njegovoj tajnici ili službenici na recepciji. Zasigurno je najzanimljiviji dio vrpce bio »Karenin« poziv u kojem ona priča kako je na krstarenju upoznala jednoga muškarca koji joj je poklonio prsten koji je izgledao poput onoga koji je nađen među stvarima Regine Clau-sen. Ako je Wells, u što je ona bila uvjerena, doista tražio vrpcu, onda bi žena koja se nazivala »Karen« mogla biti netko koga njegovo osoblje poznaje, pomisli Sušan. I može li biti puka slučajnost da žena Justina Wellsa strada u nesreći tako brzo nakon telefonskog poziva?Sušan je pregledala ostale bilješke, označivši pojedinosti koje su je još mučile. »Starija žena, svjedok nesreće Carolvn Wells.« Je li Hilda Johnson bila u pravu kad je tvrdila da je Carolvn netko gur-nuo? Jednako tako znakovito je i ubojstvo Johnsonove, nekoliko sati nakon druge slučajnosti! »Tiffanv«. Ona je nazvala da kaže kako ima tirkizni prsten s ugraviranom posvetom, jednak onima kakve su imale Regina i Karen. Hoće li ga poslati?Morat ću je spomenuti u današnjoj emisiji, pomisli Sušan. Tako će, ako ništa drugo, barem ponovno nazvati, iako bih se trebala sastati s njom. Ako je prsten jednak ostalima, moram je nagovoriti na sastanak sa mnom. Mora se sjetiti gdje je kupljen. A možda će biti voljna pitati bivšeg momka može li se on sjetiti.Sljedeća bilješka odnosila se na Douglasa Lavtona. Jane Clausen je jučer, kad je posjetila Sušan i pričala o njemu, doista bila prestrašena. Lavton se

sumnjivo ponašao, pomisli Sušan, kad je onako odjurio nekoliko minuta prije no što se Karen trebala pojaviti u njezinom uredu. Je li se bojao susreta s njom? Ako je, zašto?Posljednja stavka ticala se Donalda Richardsa. Je li to da je Gabrielle njegov najdraži brod bila samo slučajnost, kao i da njegova knjiga govori o nestalim ženama? Je li u tom na izgled dragom čovjeku bilo nečega što nije uspjela primijetiti? — pitala se Sušan.Digla se od stola. Nedda je sada već sigurno u uredu i kuha kavu. Sušan je zaključala vanjska vrata i, stavivši u džep ključ od ureda, krenula niz hodnik.I danas je Neddin ured bio otključan. Sušan je prošla prijamnom kancelarijom, niz hodnik i krenula u kuhinju, slijedeći primamljivi miris okrepljujuće kave. Ondje je našla Neddu, poznatu po svojoj ljubavi prema slatkome, kako upravo reže kolač od badema i kave, koji je ugrijala u pećnici.Starija se žena okrenula kad je začula Susanine korake i vedro se nasmiješila. — Vidjela sam kod tebe svjetlo i znala sam da ćeš doći u neko doba. Imaš dobar osjećaj i odmah nanjušiš kad svratim u pekarnicu.Sušan je iz ormara izvadila šalicu i pošla do lonca s kavom. — Zašto ne zaključaš vrata kad si ovdje sama?— Nije me strah, znala sam da ćeš doći. Kakvo je stanje doma?— Hvala Bogu, mirno. Izgleda da se mama oporavila od napadaja tuge na godišnjicu braka. Charles me nazvao da pita što mislim je li zabava bila prava bomba. Zapravo, zbog te zabave imam veoma zanimljiv sastanak. S Binkvnim prijateljem Alexom "VVrightom. Istančan, veoma naočit. Vodi obiteljsku zakladu. Veoma zgodan muškarac.Nedda se začudila. — Za ime Božje, kako bi rekla moja majka. Zaklada obitelji "VVright godišnje razdijeli čitavo bogatstvo. Srela sam Alexa nekoliko puta. Možda malo zatvoren, a mrzi publicitet, ali koliko sam ja čula veoma je susretljiv i nije od onih koji su zadovoljni samim time što se mogu pohvaliti da su u nekom upravnom odboru. Navodno da osobno provjerava

svaki veći zahtjev za sredstvima. Bogatstvo je počeo stjecati njegov djed, otac je milijune pretvorio u milijarde, a priča se da su obojica, kad su umrli, još uvijek imali novac dobiven na prvoj pričesti. Čujem da je Alex uspješan, ali mislim da nije od te vrste. Je li zabavan?— Privlačan je, veoma privlačan — rekla je Sušan, iznenađena toplinom kojom je to kazala. Bacila je pogled na sat. — Dobro, idem. Moram obaviti neke razgovore. — Zamotala je veliki komad ko-lača od badema i kave u papirnati ubrus i uzela svoju šalicu. —^ Zahvaljujem na UŽINI.— I drugi put. Dođi večeras na čašu vina.— Hvala ti, ali večeras ne mogu. Pozvana sam na večeru. Sutra ću te izvijestiti o njemu.Kad se Sušan vratila u svoj ured, Janet je već bila ondje i telefonirala. — E, samo trenutak, evo je — kazala je Janet. Rukom je pokrila slušalicu: — Alex Wright. Kaže da vas treba privatno. Doimao se veoma razočaran kad sam mu rekla da vas nema. Kladim se da je sladak.Smiri se, pomisli Sušan. — Reci mu da ću se odmah javiti. — Nepotrebno je zalupila vratima, šalicu i kolač od kave stavila na stol i podigla slušalicu. — Bog, Alexe.Po glasu mu se čulo da se zabavlja. — Tajnica ti ima pravo. Bio sam razočaran, ali moram priznati da mi još nitko nije rekao da sam »sladak«. Počašćen sam.— Janet ima doista ružnu naviku da rukom poklopi slušalicu, a zatim povisi glas i daje neprilične primjedbe.— Svejedno sam počašćen. — Glas mu se promijenio — Pokušao sam te dobiti kod kuće prije sat i pol. Mislio sam da je to pristojno vrijeme, budući da oko devet moraš biti na poslu.— Danas sam bila ovdje u pola osam. Volim rano početi raditi. Rani kos i te stvari.— Slični smo. I ja rano ustajem. Očeva škola. Smatrao je da svatko tko spava dulje od 6 gubi mogućnost zgrtanja novca.Sušan se sjetila što joj je Nedda upravo ispričala o ocu Alexa Wrighta. — Slažeš se s njim?

— Zaboga, ne. Ponekad, zapravo, kad nemam sastanak, namjerno ostanem leškariti ili čitam novine u krevetu, samo zato jer znam koliko bi mu to smetalo.Sušan se nasmijala. — Pazi se. Razgovaraš sa psihologom.— 0, Bože, zaboravio sam. Ustvari, zaista mije žao oca. Toliko je toga propustio u životu. Volio bih da je naučio uživati. U nekim stvarima bio je divan čovjek... U svakom slučaju, nisam zvao da raspra-vljamo o njemu, ili da ti pričam o svojim spavalačkim navikama. Samo sam ti htio reći da sam uživao s tobom u ponedjeljak navečer i da se nadam da si u subotu navečer opet slobodna. Naša je zaklada daladonaciju njujorškoj Narodnoj knjižnici za odjel rijetkih knjiga pa će se tim povodom održati prijam u velikoj dvorani središnje knjižnice na Petoj aveniji. Neće to biti velika predstava, samo četrdesetak ljudi. Najprije sam se namjeravao ispričati, ali ne bih smio, a ako pođeš sa mnom, možda bih mogao i uživati.Sušan je slušala, osjetivši se polaskanom kad je po glasu Ale-xa Wrighta shvatila da je nagovara.— Veoma ljubazno od tebe. Da, slobodna sam i rado ću poći — kazala je iskreno.— Divno. Doći ću po tebe oko pola sedam, ako ti odgovara.— Može.Glas mu se promijenio, oklijevajući je rekao. — Ah, Sušan, usput, razgovarao sam s tvojom sestrom.— Dee? — Sušan je znala da je djelovala preneraženo.— Da. Sreo sam je na Binkvnom domjenku nakon što si otišla. Prošle me je večeri nazvala doma i ostavila mi poruku pa sam joj se javio. Ovaj vikend dolazi u New York. Rekao sam joj da te pozivam na večeru i neka nam se pridruži. Činila mi se prilično razočarana u životu.— Ljubazno od tebe — odgovorila je. Kad se trenutak poslije maknula s telefona, popila je ohlađenu kavu i buljila u kolač koji više nije imala volje pojesti. Sjetila se kako je Dee, prije sedam godina, nazvala Jacka rekavši mu da nije zadovoljna novim reklamnim fotografijama moleći ga da ih pogleda i da joj

savjetuje što da radi.I to je bio, pomisli Sušan s gorčinom, za Jacka i mene početak kraja. Ponavlja li se povijest? — pitala se.41Tiffanv nije dobro spavala. Bila je previše uzbuđena zbog mogućnosti da preko emisije Pitajte dr. Sušan, svom bivšem momku pošalje poruku. U srijedu u osam ujutro konačno je sjedila u krevetu i namjestila jastuke pod leđa.— Doktorice Sušan — glasno je kazala, vježbajući tekst poziva koji je kanila uputiti. — Doista mi nedostaje moj dečko, Matt. Zatosam bila onako zlobna kad sam jučer govorila o prstenu. Ali razmišljala sam o tome i žao mi je. Nakon svega, ne mogu vam poslati prsten. Iskreno govoreći, drag mi je jer me podsjeća na njega.Nadala se da se dr. Sušan neće ljutiti na nju što se predomislila.Tiffanv je digla ruku i sjetno pogledala tirkizni prsten koji se sada nalazio na njezinom prstenjaku. Uzdahnula je. Kad bolje razmislim, zaključila je, taj mi prsten nije baš donio sreću.Matt se istoga trenutka počeo pitati koliko je ozbiljno shvatila posvetu »Meni pripadaš«. Zbog toga su se posvađali i razišli samo nekoliko dana poslije.Jesam ga zadirkivala, prisjećala se Tiffanv, razumno zaključujući, ali bilo nam je lijepo zajedno. Možda će se sjetiti toga i ako čuje da ga spominjem u emisiji, poželjeti da opet budemo zajedno.Ponovno je počela razmišljati o onome što će reći dr. Sušan prepravljajući svoje izjave kako bi što više spominjala Matta. — Dr. Sušan, htjela bih se ispričati za ono što sam jučer rekla i objasniti zašto vam ne mogu poslati prsten kao što sam obećala. Moj bivši dečko, Matt, dao mi ga je za uspomenu na predivari dan koji smo proveli zajedno na Manhattanu. Baš smo završili ručak u jednom suši-baru.Tiffanv se stresla sjetivši se ljigavih riba koje je jeo, tražeći da njezine budu kuhane.— Zatim smo pošli pogledati izvrstan strani film... Dosadan, pomisli Tiffanv, sjetivši se kako se trudila

da se nevrpolji previše za vrijeme onih beskonačnih scena u kojima ljudi nisu ništa radili, a kad su konačno progovorili, nije ih mogla gledati jer je bila previše zaokupljena čitanjem idiotskih titlova. Glupi film.Ali, u tom ju je kinu Matt uhvatio za ruku, a usnama očešao uho i šapnuo: — Nije li to divnoi— Dr. Sušan, bilo kako bilo, ovaj prsten može biti samo običan suvenir, ali podsjeća me na lijepe trenutke koje smo Matt i ja proveli zajedno. Ne samo tog dana nego i inače.Tiffanv je ustala iz kreveta i preko volje načinila nekoliko trbušnjaka. I s tim u vezi, morala je nešto poduzeti. Prošle je godine dobila nekoliko kilograma. Sada ih se željela riješiti ukoliko je Matt nazove i pozove da izađu.Za vrijeme vježbanja, kako joj se činilo, stotinjak trbušnjaka, u glavi je dotjerala razgovor s dr. Sušan i bila je zadovoljna njime.Odlučila je dodati još nešto. Reći će da radi kao konobarica u gostionici Grotto u Yonkersu. Tony Sepeddi, njezin gazda, bit će zadovoljan.A ako Matt čuje da sam zadržala prsten kao dragu uspomenu na našu vezu, i ako se sjeti lijepih trenutaka koje smo proveli zajedno, možda odluči da bismo mogli još jednom pokušati, pomisli Tiffanv sretno. Baš kao što joj je njezina majka uvijek govorila: »Trčiš li za njima, pobjeći će, odeš li, trčat će za tobom.«42Napetost koja je vladala u arhitektonskoj tvrtki Benner, Pierce i Wells, smještenoj u Istočnoj 58. ulici, mogla je Sušan osjetiti stupivši u drvom obloženi ulazni prostor i čekajući dok je uzrujana mlada recepcionarka, na čijoj je pločici pisalo da se zove Barbara Gingras, oklijevajući obavijestila Justina Wellsa o njezinoj prisutnosti.Nije se iznenadila kad je mlada žena rekla: — Doktorice Sušan, hoću reći, doktorice Chandler, gospodin Wells nema dogovoren sastanak s vama i bojim se da vas sada ne može primiti.

Shvativši da se djevojka sjetila njezinog imena s radija, Sušan je odlučila pokušati: — Gospodin Wells je nazvao mog producenta i zamolio ga snimku emisije Pitajte dr. Sušan od ponedjeljka. Zapravo, htjela sam mu je osobno predati, Barbara.— Znači da mi je povjerovao? — kazala je Barbara Gingras zadovoljno. — Rekla sam mu da vas je Carolvn, njegova supruga, u ponedjeljak nazvala. Uvijek nastojim uhvatiti vašu emisiju i baš sam je slušala kad je ona nazvala. Poznajem njezin glas, za Boga miloga. Ali gospodin Wells je bio stvarno ljut kad sam mu to spomenula pa više nisam rekla ni riječi. Onda je njegova žena stradala u onoj teškoj nesreći, zbog koje se siromah toliko uzrujao da više nisam ni imala prilike razgovarati s njim.— Razumijem — kazala je Sušan. Već je imala spremnu vrpcu sa snimljenim »Kareninim« pozivom od ponedjeljka. Uključila je kasetofon i stavila ga na Barbarin stol. — Barbara, možete poslušati trenutak.Kad se začuo duboki glas žene koja se nazvala Karen, stišala je zvuk.Sušan je promatrala kako recepcionarka uzbuđeno kima glavom. — Pouzdano, to je Carolvn Wells — potvrdila je . — I ono što govori ima smisla. Počela sam raditi ovdje baš u vrijeme kad su se ona i gospodin Wells razišli. Sjećam se toga jer je bio očajan. A onda, kad su se pomirili, promijenio se, kao dan i noć. Nikada niste vidjeli sretnijeg čovjeka. Očito je lud za njom. A sada je, nakon nesreće, opet očajan. Čula sam kako govori jednom od svojih partnera da mu je liječnik kazao da ne treba očekivati da će se njezino stanje uskoro promijeniti, a da ne žele da se i on razboli.Otvorila su se ulazna vrata i ušla su dva muškarca. Znatiželjno su pogledali Sušan prolazeći pokraj recepcije. Odjednom je Barbara Gingras postala uznemirena. — Doktorice Sušan, bilo bi bolje da prekinemo razgovor. Ovo su moja druga dva šefa, ne bih htjela imati neprilike. A ako se pojavi gospodin Wells i uhvati nas da razgovaramo, mogao bi se jako naljutiti na mene.— Shvaćam. — Sušan je maknula kasetofon. Njezine su

se sumnje potvrdile, sada je trebala odlučiti što dalje. — Samo još nešto, Barbara. Wellsovi imaju prijateljicu koja se zove Pamela. Poznajete je?Barbara se zamislila, potom joj je sinulo. — Oh, mislite na doktoricu Pamelu Hastings. Ona predaje na Sveučilištu Columbia. Ona je dobra prijateljica gospođe Wells. Znam da dosta vremena provodi u bolnici s gospodinom Wellsom.Tako je Sušan saznala sve što ju je zanimalo. — Hvala vam, Barbara.— Sviđa mi se vaša emisija, doktorice Sušan.Sušan se nasmijala. — Lijepo od vas. — Mahnula joj je i otvorila vrata koja vode u hodnik. Ondje je odmah izvadila mobitel i nazvala informacije. — Sveučilište Columbia, upravu, molim — rekla je.43U srijedu ujutro, točno u devet, dr. Donald Richards pojavio se na Broadwayu br. 1440, u prijamnom uredu na petnaestom katu. — Jučer i u ponedjeljak, bio sam gost u emisiji Pitajte dr. Chandler — objasnio je ženi pospana lica koja je sjedila za stolom. — Zamolio sam da mi na-prave snimke emisije ali otišao sam, a da ih nisam uzeo. Je li gospodin Geany već stigao?— Mislim da sam ga vidjela — odgovorila je recepcionarka. Digla je telefon i okrenula broj. — Jede, Susanin gost od jučer je ovdje. — Pogledala je doktora Richardsa. — Kako ste rekli da se zovete?Nisam rekao, pomisli Don. — Donald Richards.Recepcionarka je promrmljala ime na telefon i dodala da je rekao kako je zaboravio neke snimke koje je jučer tražio. Slušala je časak pa spustila slušalicu. — Odmah će doći. Sjednite.Zanima me koju je školu lijepog ponašanja ova završila, pomisli Richards odabravši mjesto uz niski stolić na kojem su se nalazile jutarnje novine.Jed se pojavio trenutak poslije, s paketićem u ruci. — Žao mi je, zaboravio sam vas jučer podsjetiti, doktore. Baš sam ih htio poslati dolje u urudžbeni. Vi ih barem još uvijek hoćete, niste se predomislili kao onaj, kako se zove.— Justin Wells? — upita Richards.

— Točno. Ali, iznenadit će se, ipak će dobiti to što je tražio. Sušan mu je jutros na posao odnijela snimku emisije od ponedjeljka.Zanimljivo, pomisli Richards, veoma zanimljivo. Ne događa se često da se voditeljica popularne radioemisije igra dostavljača. Nakon što je zahvalio Jedu Geanvju, stavio je maleni paketić u aktovku i već nakon petnaest minuta izašao iz taksija ispred garaže koja se nalazila u blizini njegova stana.Donald Richards odvezao se na sjever po Palisades Parkwayu u pravcu Bear Mountaina. Upalio je radio i potražio emisiju Pitajte dr. Sušan.Iako je stigao na odredište, ostao je u autu do kraja emisije. Ostao je sjediti u tišini još nekoliko trenutaka prije no što je izašao iz auta i otvorio prtljažnik. Iz unutrašnjosti je izvadio usku kutiju i pošao prema obali.Planinski je zrak bio svjež i miran. Površina jezera svjetlucala se na jesenjem suncu, ali unatoč tome, na nekim je mjestima bila tamna, što je značilo da je ondje voda duboka. Drveće koje je okruživalo jezero, počelo je mijenjati boje i njegova žutonarančasta i crvenaboja činila ga je živopisnijim od onoga koje je vidio u gradu i bližem predgrađu.Dugo je sjedio na tlu uz jezero, rukama obuhvativši koljena. U očima su mu sjale suze, ali nije se obazirao na njih. Na posljetku je otvorio kutiju i iz nje izvadio poput rose svježe, dugačke ruže. Jednu po jednu spustio je u vodu dok svih dvadeset četiri nije plutalo, talasajući se i odlazeći kud ih je lagani povjetarac nosio.— Zbogom, Kathrvn — rekao je glasno, sjetnim glasom, potom se okrenuo i krenuo natrag do auta.Sat poslije nalazio se pred ulazom u Tuxedo Park, bogatim planinskim seocetom, koje je svojedobno bilo ljetno utočište veoma bogatih i druželjubivih građana New Yorka. Danas su mnogi od njih, poput njegove majke, ovdje živjeli cijele godine. Stražar mu je mahnuo. — Drago mi je da vas vidim, doktore Richards — viknuo je.Majku je našao u ateljeu. Sa šezdeset je počela učiti

slikanje, a nakon dvanaest godina ozbiljnog bavljenja slikarstvom, njezina prirodna darovitost pretvorila se u istinsku umjetnost.Sjedila je pred slikarskim stalkom, njemu okrenuta leđima, a svaki pedalj njezina krhka tijela bio je u potpunosti predan poslu.Svjetlucava večernja haljina bila je obješena kraj slikarskog platna.— Majko.Mogao je vidjeti njezin osmijeh i prije nego se licem okrenula prema njemu. — Donalde, već sam te skoro otpisala — kazala je.Istog se trenutka sjetio djetinjstva i igre koju su obično igrali. Na povratku iz škole u mansardni stan svojih roditelja na Petoj aveniji, znajući da se majka najvjerojatnije nalazi u svom ateljeu koji gle-da na sjeveroistok, potrčao bi onamo, namjerno praveći galamu tapkajući po drvenom podu oko saga, dozivajući: »Majko, majko!« jer je još kao dijete volio zvuk te riječi i njezinog glasa koji bi mu odvratio: »Je li to Donald Wallace Richards, najslađe dijete na Manhattanu?«Danas je ustala i prišla mu raširenih ruku, ali umjesto da ga zagrli, prstima ga je lagano dotakla po ramenima i ovlaš poljubila u obraz. — Ne bih te htjela uprljati bojom — rekla je, odstupila korak i pogledala ga ravno u oči. — Baš sam se zabrinula da nećeš uspjeti doći.— Znaš da bih te nazvao. — Shvatio je da je otresito odgovorio, ali njegova majka kao da to nije primijetila. Nije joj imao namjere reći gdje je proveo posljednjih nekoliko sati.— Dakle, što misliš o mojem posljednjem djelu? — Uzela ga je pod ruku i povela do platna. — Sviđa ti se?Prepoznao je osobu, ženu sadašnjeg gradonačelnika. — Prva dama New Yorka, oduševljen sam. Potpis Elizabeth "VVallace Richards na portretu postat će tražen.Njegova je majka dotakla rukav haljine koja je visjela pokraj platna. — Ovo je njezina haljina s inauguracijskog bala. Lijepa je, ali oslijepit ću slikajući sav taj zamršeni biserni vez.

Još uvijek ruku pod ruku, sišli su širokim stubama, prošli kroz predvorje i stigli u obiteljsku blagovaonicu koja je gledala na dvorište i vrtove.— Doista mislim da su starci znali što rade kad su zatvarali ova mjesta za Praznik rada — primijetila je Elizabeth Richards. — Znaš li da je neku noć bila mećava, a tek je listopad?— Za to postoji samo jedno rješenje — kazao je Don suho dok joj je pridržavao stolac.Stresla se. — Nemoj se sa mnom igrati psihijatra. Naravno da mi nedostaje moj stan, i grad, ponekad, ali ovdje uspijevam dovršiti mnogo posla. Nadam se da si gladan.— Baš i nisam — kazao je neodlučno.— Hajde, bilo bi ti pametnije uzeti taj nož i vilicu. Carmen se, kao i obično, veoma trudila zbog tebe.Kada god bi došao u Tuxedo Park, majčina je domaćica nadišla samu sebe pripremajući njegova omiljena jela. Danas je pripremila svoj jedinstveni čili, ljut i s mnogo začina. Dok je njegova majka prebirala salatu od piletine, Don je oduševljeno jeo. Kad mu je Carmen ponovno napunila čašu vodom, shvatio je da ga promatra i očekuje njegovo mišljenje.— Savršeno je — izgovorio je. — Rena je izvrsna kuharica, ali tvoj čili je poseban.Carmen, mršavija inačica svoje sestre, njegove domaćice, za-crvenjela se. — Doktore Donalde, znam da se moja sestra dobro brine o vama dolje u gradu, ali reći ću vam nešto, ja sam je učila kuhati i nije me još dostigla.— Pa, stiže te — upozori je Don, sjetivši se da su Carmen i Rena u stalnoj vezi. Samo bi mu to trebalo da se Rena uvrijedi čuje li od Carmen kako ju je hvalio. Brzo je odlučio promijeniti razgovor. — Dobro, Carmen, reci mi, što ti Rena priča o meni?— Ja ću na to odgovoriti — kazala je njegova majka. — Kaže da previše radiš, što nije ništa novo. Da si se mrtav umoran vraćao s predstavljanja knjige prošli tjedan i da zbog nečega izgledaš zabrinuto.Don nije očekivao posljednju primjedbu. — Zabrinut? Nisam. Naravno, muče me neke stvari. Imam nekoliko veoma napornih pacijenata. Ali ne poznajem ni jedno

živo biće koje nema briga.Elizabeth Richards slegne ramenima. — Pustimo semantiku, nećemo se prepirati oko toga. Gdje si bio jutros?— Morao sam otići na radiopostaju — Don je izbjegavao potpun odgovor.— Također si promijenio raspored pa prve pacijente primaš tek u četiri.Don je shvatio da majka sada dobiva obavijesti o njemu i od njegove tajnice i od domaćice.— Opet si bio na jezeru, zar ne? — pitala je.— Jesam.Majka se raznježila. Stavila je svoju ruku na njegovu. — Done, nisam zaboravila da je danas Kathvna godišnjica, ali prošle su četiri godine. Sljedeći mjesec navršit ćeš četrdesetu. Moraš se trgnuti, moraš nastaviti živjeti. Htjela bih doživjeti da upoznaš ženu čije će oči zablistati kad se na kraju dana pojaviš doma.— Možda će i ona raditi — kazao je Don. — Danas više nema mnogo žena koje su samo kućanice.— Daj, prestani. Znaš što mislim. Želim da ponovno budeš sretan. I, dopusti mi da budem sebična, želim unuče. Ljubomorna sam kad moje prijateljice izvlače iz džepa slike svojih ljubimaca. Jedino što svaki put mogu pomisliti to je: »Bože, daj da i ja to doživim.« Done, čak i psihijatrima treba pomoć da se oporave od nesretnog događaja. Jesi li ikada razmišljao o tome?Nije odgovorio, samo je sjedio spuštene glave.Potom je uzdahnula. — U redu, sad je dosta. Slobodan si. Znam da ne bih to trebala potezati, ali brinem se za tebe. Kad si posljednji put bio na odmoru?— Pogodak! — kazao je Don vedrija lica. — Dala si mi mogućnost da se obranim. Drugi tjedan, kad završim s potpisivanjem knjige u Miamiju, uzet ću šest ili sedam dana slobodno.— Done, nekada si volio ići na krstarenje. — Majka je oklijevala. — Sjećaš se kako ste ti i Kathy sebe nazivali, mornari, bez pripreme ste odlazili na putovanja, ugovarajući preko agencije jedno kružno putovanje oko svijeta? Voljela bih te vidjeti da opet činiš nešto slično. Onda si uživao u tome i opet

možeš uživati. Od Kathvne smrti nisi kročio na brod.Dr. Donald Richards preko stola se zagledao u plavosive oči koje su odavale iskrenu zabrinutost. 0, jesam, majko, pomisli, jesam.44Sušan nije odmah našla Pamelu Hastings. Spojili su je s njezinim uredom na Sveučilištu Columbia, ali joj je rečeno da doktoricu Hastings ne očekuju do malo prije jedanaest. Prvi sat joj počinje u jedanaest i petnaest.Postoji mogućnost da je navratila u bolnicu Lenox Hill posjetiti Carolvn Wells, pomisli Sušan. Već je bilo devet i petnaest i bilo je malo vjerojatno da bi imala dovoljno vremena ondje uhvatiti Pamelu. Umjesto toga, ostavila je poruku da je doktorica Hastings u bilo koje doba poslije dva nazove na posao, naglasivši da mora razgovarati s njom o jednoj hitnoj i povjerljivoj stvari.Još jednom je primijetila negodovanje u očima Jeda Geanvja kad je došla u studio samo deset minuta prije početka emisije. — Znaš, Sušan, jednoga dana ... — počeo je. Preko volje se nasmiješio. — Navratio je tvoj jučerašnji gost, doktor Richards. Htio je uzeti snimke emisija u kojima je sudjelovao. Pretpostavljam da nije mogao dočekati da ih ponovno presluša i čuje koliko je dobar.Vidjet ću ga večeras, pomisli Sušan. Mogla sam mu ih donijeti. Čemu tolika žurba? — pitala se. Shvativši da sada nema vremena razmišljati o tome, pošla je u studio. Uzela je pripremljene bilješke za emisiju i stavila slušalice.Kad je tehnički urednik objavio da je trideset sekundi do početka emisije, brzo je rekla: — Jede, sjećaš se jučerašnjeg poziva neke Tiffanv? Ne vjerujem da će opet nazvati, ali ako nazove, molim te, zabilježi njezin telefonski broj.— U redu.— Deset sekundi — upozorio je tehnički urednik.Sušan je u slušalicama začula: — Ostanite s nama uz emisiju Pitajte dr. Sušan — nakon čega je slijedio kratki glazbeni predah. Duboko je udahnula i počela. — Pozdrav svima, dobro došli. Ja sam doktorica Sušan

Chandler. Danas odmah krećemo s vašim pozivima i odgovorit ćemo na sve što vas muči pa da vas čujemo. Možemo razgovarati o svemu što vas tišti.Kao i obično, vrijeme je brzo prolazilo. Neka pitanja bila su obična. — Doktorice Sušan, jedna osoba na poslu me izluđuje. Kad obučem nešto novo, pita me gdje sam to kupila, a onda se nakon nekoliko dana pojavi u potpuno istoj odjeći. To se dogodilo najmanje četiri puta.— Očito ta žena ima poteškoća sa samopouzdanjem, ali to ne mora i vas opterećivati. Postoji jednostavno i trenutačno rješenje za taj vaš problem — kazala je Sušan. — Nemojte joj reći gdje kupujete odjeću.Druga su pitanja bila složenija. — Morala sam smjestiti svoju devedesetogodišnju majku u starački dom — kazala je žena zdvojno. — Boli me što sam to učinila, ali fizički je potpuno bespomoćna. Sada neće razgovarati sa mnom. Osjećam se krivom i ne mogu živjeti kao prije.— Dajte joj malo vremena da se privikne — savjetovala joj je Sušan. — Posjećujte je redovito. Zapamtite da vas ona želi vidjeti iako se na vas ne obazire. Recite joj da je jako volite. Svi volimo čuti da smo voljeni, a naročito kad smo prestrašeni, što ona sada jest. I na kraju, što je najvažnije, prestanite si predbacivati.Problem je što neki od nas dugo žive, pomisli Sušan, dok se životi drugih, poput Regine Clausen, a možda i Carolvn Wells, prerano prekinu.Emisija je bila pri kraju kad je začula Jedovu objavu. — Sljedeći poziv dolazi nam od Tiffanv iz Yonkersa, doktorice Sušan.Sušan je pogledala prema kontrolnoj sobi. Jed je kimao, preslikat će Tiffanvn broj iz popisa slušatelja koji su se javili.— Tiffanv, drago mi je da ste se danas ponovno javili... — počela je Sušan, ali bila je prekinuta prije nego je uspjela nastaviti.— Doktorice Sušan — kazala je Tiffanv žurno — jedva sam smogla hrabrosti da vas nazovem jer sam vas razočarala. Znate...Sušan je obeshrabreno slušala ovaj očito naučeni

govor o tome zašto joj Tiffanv nije poslala tirkizni prsten. Zvučalo je gotovo kao da čita.— Kao što sam rekla, doktorice Sušan, nadam se da vas nisam razočarala, ali to mi je tako draga uspomena koju mi je poklonio Matt, moj bivši momak i on me podsjeća na lijepe trenutke koje smo proveli zajedno dok smo hodali.— Tiffanv, voljela bih da me nazovete u ured — rekla je Sušan na brzinu i pomislila, deja vu. Nije li iste te riječi kazala Carolvn Wells prije četrdeset osam sati?— Doktorice Sušan, neću se predomisliti i dati vam taj prsten, tu uspomenu — kazala je Tiffanv. — I ako ne smeta, rekla bih da radim...— Molim vas nemojte govoriti ime vašega poslodavca — kazala je Sušan oštro.— Radim u Grottu, talijanskom restoranu u Yonkersu — gotovo vičući rekla je uporna Tiffanv.— Sušan, idemo na poruke — u Susaninim slušalicama zagrmio je Jedov glas.Sad bar znam gdje je mogu naći, pomisli Sušan ljutito te je odmah počela govoriti: — A sada jedna poruka našeg pokrovitelja.Kad je emisija bila gotova, pošla je u režiju. Jed je napisao Tif-fanyn telefonski broj na poleđini omotnice. — Doima se glupo, ali ipak je bila dovoljno bistra da ubaci besplatan oglas za svog šefa — primijetio je kiselo. Samooglašavanje u programu bilo je strogo zabranjeno.Sušan je smotala omotnicu i gurnula je u džep sakoa. — Brine me to što je Tiffanv očito usamljena i pokušava obnoviti vezu s bivšim momkom, a čini mi se veoma ranjiva. Što ako neki luđak sluša emisiju pa mu padnu na pamet kakve gluposti?— Hoćeš li je potražiti zbog prstena?— Da, mislim da hoću. Moram ga usporediti s onim koji je imala Regina Clausen. Znam da bi bila strašna stvar ako se otkrije da potječu iz istog izvora, ali ne mogu biti sigurna dok ne provjerim.— Sušan, takvih prstena suvenira ima koliko hoćeš, kao i trgovina koje ih prodaju. Svi vlasnici tih trgovina tvrde da je njihova roba ručni rad, ali kome

oni muljaju. Za deset dolara? Ni slučajno. Ti si prepametna da bi to povjerovala.— Vjerojatno imaš pravo — kazala je Sušan. — Osim toga... — počela je pa prekinula. Htjela je Jedu povjeriti svoje sumnje da je teško ranjena supruga Justina Wellsa tajanstvena Karen. Ne, pomisli, bolje pričekati da vidim gdje će me ta obavijest dovesti prije nego to obznanim.45Kad je Nat Small uočio da je suvenirnica Abdula Parkija u srijedu u podne još uvijek zatvorena, zabrinuo se. Smallova trgovina, porno-pro-davaonica Mračni užici, nalazila se točno preko puta Khvemove trgovine suvenirima, a dvojica muškaraca godinama su bili prijatelji.Nat, žilav pedesetogodišnjak, uska lica, mutnih očiju i sumnjive prošlosti, mogao je nanjušiti nevolje jednako tako dobro kao što je čovjek koji mu se približio mogao osjetiti njegov miris, mješavinu mirisa jeftinih cigara i alkohola.U MacDougalovoj ulici bilo je općepoznato da njegova obavijest na kojoj je pisalo da ne prodaje robu maloljetnicima nema veze sa stvarnošću. To što ga nikada nisu uhvatili na djelu imao je zahvaliti svojoj sposobnosti da prepozna policajca iako nije u odori, čim bi ovaj ušao u njegovu dobro opremljenu prodavaonicu. Ako je ondje slučajno bio koji maloljetnik, spremajući se kupiti nešto, Nat bi odmah, što je glasnije mogao, tražio dokaz o njegovim godinama.Nat se čvrsto držao pravila koje mu je dobro služilo: kloni se policije. Zato je, kad se u srijedu ujutro prvi put zabrinuo što njegov prijatelj nije otvorio trgovinu, prvo iskoristio sve druge mogućnosti koje su mu bile na raspolaganju. Prvo se navirivao kroz vrata Abdulo-ve trgovine i nije vidio ništa. Zatim je nazvao Abdula kući; kad ga nije dobio, pokušao je kod Abdulova stanodavca. Naravno, javila se neizbježna telefonska sekretarica: — Ostavite poruku — čulo se. — Nazvat ćemo vas. — Da, dobro, pomisli Nat. Svi su znali da stanodavac nimalo ne haje za taj stan i da bi bio presretan da raskine ugovor o najmu koji

je Abdul sklopio s gradom u vrijeme jedne od redovitih dodjela socijalnih stanova.'' Konačno je Nat učinio nešto što je pokazalo svu veličinu njegova prijateljstva: nazvao je obližnju policijsku postaju i izrekao svoju bojazan da se nešto dogodilo njegovom prijatelju Abdulu. — Hoću reći da ste po tom sitnom čovjeku mogli namjestiti sat — kazao je. — Možda mu već jučer nije bilo dobro jer sam primijetio da nakon ručka nije otvorio trgovinu. Možda je otišao kući i doživio srčani napad ili nešto slično.Policajci su pogledali Abdulov mali, naročito uredan stan u Ulici Jane. Kitica sad već uvelog cvijeća, ležala je uz fotografiju njegove nasmiješene, sad pokojne žene. Nije bilo drugih znakova daje ondje netko boravio, ni naznaka da je on bio tamo. Tada su odlučili poći u trgovinu i ondje provjeriti.Tamo su našli tijelo Abdula Parkija obliveno krvlju.Nat Small nije bio osumnjičen. Policija je poznavala Nata i svi su znali da je suviše pametan da bi se upleo u ubojstvo, osim toga, nije imao motiva. Zapravo je nedostatak motiva bio najspornija stvar u ovom slučaju. U blagajni je bilo gotovo sto dolara, a izgleda da je ubojica nije ni pokušavao otvoriti.Ipak, policija je mislila da se radi o pljački. A ubojica se, najvjerojatnije narkoman, nečega prestrašio, možda kupca koji je ušao u trgovinu. Po razrađenom policijskom izvještaju, ubojica se skrivao straga dok kupac nije otišao, a zatim je pobjegao. Bio je dovoljno mudar da objesi natpis ZATVORENO i zalupi vrata. Tako je dobio dovoljno vremena da se izgubi.Ono što je policija željela od Nata i ostalih vlasnika trgovina bile su obavijesti. Saznali su da je u utorak ujutro Abdul otvorio trgovinu kao obično u devet sati i da je oko jedanaest meo pločnik jer je jedno dijete prosulo vrećicu kokica.— Nat — kazao je istražitelj. — Iskoristite taj svoj mozak'za nešto korisno. Vi ste točno preko puta Parkija. Uvijek stavljate najnovije svinjarije u svoj izlog. Jeste li primijetili nekoga da ulazi ili izlazi iz Parkijeve trgovine poslije jedanaest?

Do tri sata, kad je došao na red za ispitivanje, Nat je imao dovoljno vremena da razmisli i da se sjeti. Jučer je bilo malo posla, što je uobičajeno utorkom. Oko jedan je u izlog stavljao kutije novonabavlje-nih tvrdih pornića. Iako se zapravo nije zagledao u njega, primijetio jeda ispred izloga stoji jedan dobro obučeni muškarac. Činilo se da gleda već izloženu robu. A onda je, umjesto da uđe, prešao cestu i ušao ravno u Parkijevu trgovinu, nije čak ni zastao da pogleda izlog.Nat se prilično dobro sjećao kako je čovjek izgledao, iako ga je vidio samo iz profila: zna da je imao naočale. Ali čak da je taj dobro obučeni muškarac i ušao u Abovu trgovinu oko jedan, on sigurno nije ubio maloga čovjeka, kazao je Nat sebi samome. Ne, nema potrebe spominjati ga murjacima. Učini li to, izgubit će cijelo popodne u postaji s policijskim crtačem. Ni slučajno.Osim toga, čovjek je izgledao isto kao svi drugi kupci. Muškarci s Wall Streeta, i odvjetnici, i liječnici, koji kupuju moju robu, mogli bi se uzbuditi ako čuju da sam s policijom razgovarao o nekome od njih.— Nikoga nisam vidio — izvijestio je Nat policajce. — Ali upozoravam vas, momci — dodao je važno. — Morate učiniti nešto s ovdašnjim narkićima. Ti bi ubili vlastitu mater za šut. I slobodno recite gradonačelniku da sam ja to rekao!46Pamela Hastings bojala se da su studenti koji su slušali njezin kolegij iz komparativne književnosti samo gubili vrijeme došavši na njezino današnje predavanje. Spoj dviju neprospavanih noći i stalne brige za prijateljicu Carolvn Wells potpuno su je iscrpli, i psihički i fizički. A sada i njezina sumnja da Carolvn nije slučajno stradala i da je Justin možda bio toliko ljubomoran da ju je namjerno pokušao ubiti, potpuno su zaokupili njezine misli. Bila je potpuno svjesna da je današnje predavanje o Božanstvenoj komediji bilo nepovezano i neujednačeno pa joj je laknulo kad je završilo.Poruka da nazove dr. Sušan Chandler samo je pogoršala

stvar. Što bi ona mogla reći dr. Chandler? U svakom slučaju nema nikakvo pravo raspravljati o Justinu s nepoznatom osobom. Ali znala je da neće moći izbjeći da je nazove.Park oko Sveučilišta Columbia bio je obasjan suncem, živopisan zbog lišća koje je mijenjalo boje. Lijep dan za život, pomisli Pamelapodrugljivo dok je prolazila parkom. Zaustavila je taksi i rekla sada već dobro poznatu adresu: — Bolnica Lenox Hill.Za manje od dva dana, sestre koje su radile na odjelu intenzivne njege doživljavala je kao stare prijateljice. Ona koja je danas bila dežurna, odgovorila je na Pamelino nepostavljeno pitanje. — Njezino je stanje nepromijenjeno, ali još uvijek veoma ozbiljno. Izgleda da se počinje buditi iz kome. Rano jutros imali smo osjaćaj da pokušava reći nešto, ali onda je opet pala u komu. Ali, to je dobar znak.— Justin je ovdje?— Stiže.— Smijem li otići do nje?— Smijete, ali samo kratko. Pričajte joj nešto. Nije važno što većina liječnika kaže, zaklela bih se da ljudi u komi točno znaju što se događa, samo nam ne mogu odgovoriti.Pam je na prstima prošla pokraj tri odjeljka u kojima su ležali drugi teški bolesnici dok nije stigla do onoga u kojem je ležala Carolvn. Srce ju je zaboljelo kad je vidjela prijateljicu. Hitno su joj operirali glavu kako bi se smanjilo oticanje mozga pa je Carolvnina glava bila prekrivena zavojima. Cjevčice i drenaže virile su sa svih strana. Na nosu je imala masku za kisik, a ljubičaste modrice po vratu i rukama svjedočile su o snažnom udarcu kombija.Pamela još uvijek nije mogla vjerovati da se, nakon onako lijepo provedene večeri s Carolvn prije nekoliko dana, moglo dogoditi nešto tako strašno.Lijepe dok nisam počela gatati, pomisli, i dok Carolvn nije izvadila onaj tirkizni prsten...Nježno, da je ne stisne, položila je svoju preko Carolvnine ruke. — Bog, mačko — prošaptala je.Je li osjetila slabi pokret, ili samo priželjkuje

odgovor?— Carolvn, sjajno se držiš. Rekli su mi da si na granici da se probudiš. To je divno. — Pamela je prekinula. Spremala se reći da je Justin lud od brige, ali je shvatila da se boji spomenuti njegovo ime. Što ako je on gurnuo Carolvn? Što ako je Carolvn shvatila da je on stajao iza nje?— Win.Carolvnine su se usne jedva primjetno pomakle, a ono što se iz njih čulo više je sličilo na uzdah nego na riječ. Ipak, Pamela je bila sigurna da je točno čula.Nagnula se nad krevet i prislonila usta uz Carolvnino uho. — Čuj me, mačko. Mislim da si rekla »Win«. Je li to ime? Ako si na to mislila, stisni mi ruku.Bila je uvjerena da je osjetila slabašan stisak.— Pam, budi se?Justin je bio ondje, pomalo neuredan, crven u licu, zadihan, kao da je trčao. Pamela mu nije željela kazati što joj se činilo da je Ca-rolyn rekla. — Pozovi sestru, Justine. Mislim da pokušava govoriti.— Win.Ovoga puta riječ je bila jasna, nedvojbeno, izrečena kao preklinjanje.Justin Wells nagnuo se nad ženin krevet. — Carolvn. Neću dopustiti da te netko drugi uzme. Sve ću ti nadoknaditi. Molim te, potražit ću pomoć. Posljednji put sam isto to obećao, ali nisam održao obećanje, no ovoga puta hoću. Obećajem. Obećajem. Samo te molim, molim te, vrati mi se.47Iako je Emily Chandler nakon rastave ostala članica Westchester Countrv kluba, nije često išla onamo bojeći se da ne sretne svoju nasljednicu, Binky. Ali, pošto je voljela golf, a Binky nije igrala, trebala se brinuti samo o klupskim prostorijama. Budući da se od vremena do vremena ondje rado sastajala s prijateljicama na ručku, Emily je smislila način kako izbjeći neugodan susret.Nazvala bi šefa sale i pitala očekuju li Ženu Trofej pa ako bi on rekao da ne očekuju, Emily bi se predbilježila za stol.Isto je učinila i u srijedu, a ishod toga bio je taj

da je upravo ručala s Nan Lake, dugogodišnjom prijateljicom, čiji je muž, Dan, redovito igrao golf s Charlesom.Emily se posebno pomnjivo odjenula za taj sastanak. Uvijek ju je u podsvijesti kopkalo da bi se moglo dogoditi da i Charles bude ondje. Za danas je odabrala Feraudov kostim sa sitnim plavo-bijelim kockicama znajući da to dobro pristaje uz njezinu plavu kosu. Ranije,dok je u zrcalu još jednom provjeravala svoj izgled, sjetila se da se ljudi često čude kad čuju da je ona Deeina majka.— Izgledate kao sestre! — kažu, na što je ona veoma ponosna, iako zna da pretjeruju.Emily je također znala da je vrijeme da prestane misliti na rastavu i da treba početi živjeti svoj život. U mnogočemu je uspjela prevladati prvobitni bijes i gorčinu koju je osjetila zbog, kako je to ona doživljavala, Charlevjeve izdaje. Čak i nakon četiri godine, ponekad bi se noću budila i satima ostajala budna, ne ljuta, nego beskrajno tužna, sjećajući se kako su ona i Charlev dugo vremena bili sretni — istinski sretni.Bilo nam je lijepo, pomisli, spremajući se poći u klub. Uključila je sustav za uzbunjivanje u kući koju je kupila nakon rastave. Uvijek nam je bilo lijepo. Charlev i ja bili smo zaljubljeni. Zajednički smo rješavali stvari. Ipak, nisam dopustila da me to slomi, tijelo sam uspjela održati u dobrom stanju. Bože dragi, pomisli, zbog čega se preko noći promijenio, zbog čega je jednostavno odbacio naš zajednički život?Osjećaj napuštenosti bio je toliko jak, iako je to teška srca priznavala, da bi joj bilo lakše da je Charlev-Charles umro nego što ju je ostavio. Ali, bilo to teško priznati ili ne, to je bila činjenica i znala je da ju je Sušan prozrela i da je najvjerojatnije razumije.Nije znala što bi bez Sušan. Od prvoga je dana bila uz nju, kad je Emily iskreno sumnjala može li dalje. Bio je to dugotrajan oporavak, ali osjećala je daje gotovo spremna nastaviti sama živjeti.

Prema Susaninom prijedlogu, načinila je listu djelatnosti kojima se oduvijek namjeravala baviti i poduzeti nešto s tim u vezi. Tako je sada, na dobrovoljnoj osnovi, marljivo pomagala u bolnici, a ove je godine i predsjedavala godišnjem skupu za prikupljanje novčane pomoći bolnici. Počela je volontirati u bolnici za kronično bolesnu djecu.Smatrala je to dragocjenim iskustvom, koje joj je pomoglo da sve dođe na svoje mjesto. To ju je podsjetilo na jednu staru, ali veoma istinitu izreku: Sažalijevat ćeš čovjeka bez cipela dok ne sretneš čovjeka bez nogu. Nakon jutara provedenih u bolnici, vratila bi se kući neprestano se podsjećajući da mora biti zahvalna na onome što ima.Stigla je u klub prije Nan i pošla ravno za stol. Od nedjelje, na četrdesetu godišnjicu vjenčanja s Charlevjem, osjećala je grižnju savjesti. Bila je tako loše volje i potištena — i mislila je samo na sebe.Znala je daje uzrujala Sušan svojim subotnjim ispadom, a onda je Dee samo pogoršala stvar skresavši joj u lice da ona ne zna što to znači izgubiti nekoga.Sušan razumije mnogo više nego što Dee želi priznati, kazala je Emily sama sebi. Kada smo se Charlev i ja razišli, Dee je bila u Ca-liforniji s Jackom, zaokupljena poslom i sretna. Kao prvo, Sušan se morala oporaviti jer ju je Jack iznevjerio, a svejedno je bila uz mene da me bodri. Uz to, kad se pojavila Binky, Charlev više nije imao za nju vremena, što ju je sigurno boljelo budući da je uvijek bila tatina djevojčica.— Sanjarimo? — zapitao je jedan glas, zadirkujući je.— Nan! — Emily je skočila i zagrlila prijateljicu nakon što su se izljubile. — Da, izgleda da je tako. — Nježno je pogledala prijateljicu. — Divno izgledaš.To je bila istina. U šezdesetoj je Nan, vitka brineta skladnih crta lica i tijela, još uvijek bila lijepa žena.— I ti isto — kazala je Nan oduševljeno. — Budimo iskrene, Em. Još uvijek se ne damo.— Borimo se — složila se Emily. — Borba je oštra.

Otmjeno starimo, ali ne prebrzo.— Pa, jesam li ti nedostajala? — pitala je Nan. Bila je s bolesnom majkom dulje od mjesec dana na Floridi i vratila se tek prošli tjedan.— Bogme jesi. Nekoliko je dana bilo napeto ovdje — priznala je Emily.Odlučile su danas ne brojati kalorije. I jedna, i druga odlučile su se za čašu chardonnaya i klupski sendvič.Vino je stiglo i počele su ozbiljno tračati.Emily je ispričala prijateljici kako je bila tužna u nedjelju. — Najviše me pogodilo to što je Trofejka priredila zabavu baš na našu četrdesetu godišnjicu, a Charley joj je to dopustio.— Znaš da je namjerno to učinila — kazala je Nan. — To je njoj slično. Moram ti priznati da sam i ja kratko bila na zabavi. Ali nisam vidjela Sušan. Očito je već bila otišla. Pretpostavljam da se pojavila samo iz pristojnosti.U Naninom je glasu bilo nečega što je odavalo zabrinutost. Emily nije trebala dugo čekati da otkrije što je bilo.— Em, na posljetku, to vjerojatno nema veze, ali Binky ne podnosi Sušan. Zna da je ona nagovorila Charlesa da ode sam na odmor kako bi u miru mogao razmisliti o svemu nakon što ti je rekao da traži rastavu. To što ga je Binky ipak na koncu dobila, nije važno. Ipak joj nikada neće oprostiti.Emily je kimnula.— Ali, izgleda da voli Dee. Zato je Binky na domjenak pozvala Alexa Wrighta da se njih dvoje sretnu. Samo što Dee nije bila ondje kad je on došao pa se na kraju on upustio u dugi razgovor sa Sušan i koliko sam čula, prilično mu se svidjela. To se svakako ne uklapa u urotu koju je skovala Binky.— Što hoćeš reći?— Hoću reći da, ako se kojim slučajem Alex^'am Sušan, i između njih se razvije prijateljstvo, mora biti svjesna da će Binky učiniti sve što je u njenoj moći da ga raskopa. Binky voli posvađati ljude. Ona je manipulant par excellence.— Voli posvađati ljude, to se odnosi na Sušan i Dee?

— Da, mislim. Binky se razbjesnjela jer je Alex Wright vjerojatno otvoreno pokazao da mu se Sušan veoma sviđa. Jer, vjeruj mi, bila je bijesna. Naravno, ne poznajem dobro Alexa Wrighta. Čini mi se da nije od onih koji često obilaze zabave, ali znam da Zaklada obitelji "VVright, koju on vodi, čini neizmjerna dobročinstva, i dok se neki momci koji iza sebe imaju obiteljsko bogatstvo pretvaraju u playboye, on veoma ozbiljno zna procijeniti što je u životu važno. Zapravo, on je točno takav muškarac za kojega bih voljela da se Sušan veže, kad mi već nije uspjelo da se uda za Bobbvja.Bobby je bio Nanin najstariji sin. On i Sušan bili su prijatelji od djetinjstva, ali nikada jedno prema drugome nisu ništa drugo osjećali. Bobby je sada bio oženjen, ali Nan se još uvijek šalila na račun toga što su ona i Em propustile priliku da imaju zajedničku unučad.— Voljela bih da i Sušan, i Dee nađu nekoga s kim bi bile sretne — kazala je Emily, nezadovoljna spoznajom da će Dee, i bez Binky-na poticaja, na svoju ruku salijetati Alexa Wrighta ako pokaže zanimanje za njega.Također je bila svjesna da je Nan neizravno, ali namjerno, smjerala upravo na to. Njezina je poruka sadržavala to da Sušan treba upozoriti na Binkyno spletkarenje, a Dee bi trebalo reći da ostavi Ale-xa Wrighta na miru.— A sada jedan trač koji će te doista zanimati — kazala je Nan naginjući se bliže prijateljici i ogledavajući se da vidi nije li konobar u blizini. — Charlev i Dan su jučer zajedno igrali golf. Charlev razmišlja o odlasku u mirovinu! Očito upravni odbor Bannister Fooda traži mlađeg predsjednika i pripremaju teren da ga nogiraju. Charlev je rekao Danu da će se radije dostojanstveno povući nego da ga prisile otići. Ali postoji jedna poteškoća. Kad je pred Binky načeo tu temu, dobila je napadaj. Kazao je Danu da mu je rekla da je živjeti s umirovljenikom isto kao držati glasovir u kuhinji. Ja sam to prevela kao »besko-ristan i smeta«.Nan je prekinula i naslonila se. Zatim je, dignuvši

obrve radi boljeg dojma, nastavila: — Misliš li da bi moglo biti gužve u raju?48Prije no stoje napustila studio, Sušan je nazvala svoj ured. Znala je da bi se moglo dogoditi da pacijentica naručena za jedan sat, otkaže posjet. Četrdesetogodišnja pacijentica Linda, tipkačica oglasa, koja je nedavno morala dati uspavati svog kućnog ljubimca, zlatnog retrivera, pokušavala se izvući iz depresije i ucviljenosti. Do sada su imale samo dva sastanka, ali Sušan je već sada bila sigurna da osnovni Lindin problem nije iskrena žalost zbog gubitka voljenog psa, već nedavna, iznenadna smrt maćehe od koje se Linda odalečila.Njezin predosjećaj da će Linda otkazati posjet, pokazao se točnim. — Rekla je da joj je doista žao, ali da je na poslu iskrsnuo jedan važan sastanak — objasnila je Janet.Možda jeste, a možda i nije, pomisli Sušan, odlučivši da ne smije zaboraviti Lindu nazvati poslije. — Ima li još poruka? — pitala je.— Samo jedna. Gospođa Clausen moli da je nazovete u bilo koje doba iza tri. Da, i na stolu vas čeka predivan stručak cvijeća.— Cvijeća? Tko ga šalje?— Kuverta je zalijepljena pa je, naravno, nisam otvorila — odgovorila je Janet ljubazno. — Uvjerena sam daje poruka osobne naravi.— Molim te, sad je otvori i pročitaj mi što piše. — Sušan se prilično naljutila. Janet je inače bila veoma dobra tajnica, ali njezina potreba da na sve daje primjedbe neprestano ju je ljutila.Janet se javila za nekoliko trenutaka. — Znala sam da je osobne naravi, doktorice. — Počela je čitati. — »Hvala ti za ugodnu večer. Jedva čekam subotu«. Potpisano »Alex«.Sušan je osjetila kako joj se odjednom popravlja raspoloženje. — Lijepo od njega — kazala je, pazeći da joj glas ostane ravnodušan. — Janet, budući da nemam ništa do dva sata, mislim da ću otići nešto obaviti.Za manje od minute, Sušan je bila vani, loveći taksi.

Odlučila je da će sljedeća stvar koju mora napraviti biti razgovor sa svima u policiji koji su istraživali nesreću Carolvn Wells. Sada, kada je bila sigurna da je Carolvn nazvala u ponedjeljak, predstavljajući se kao Karen, morala je otkriti pridaje li policija ikakvu važnost izjavi starije žene koja je tvrdila da je Carolvn Wells gurnuta pod auto.U članku koji je jutros pročitala u The Timesu pisalo je da 19. policijska postaja vodi istragu i o Carolvninoj nesreći, i o ubojstvu Hil-de Johnson.Očito je to bilo mjesto gdje je trebala potražiti odgovore.Usprkos nepokolebljivom svjedočenju Olivera Bakera daje Carolvn Wells izgubila ravnotežu i pala, policijski kapetan Tom Shea još uvijek nije bio zadovoljan. Budući da je Hilda Johnson možda preotvoreno izjavljivala da je netko gurnuo "VVellsovu, nije baš prihvaćao mogućnost da je smrt starije žene puka slučajnost, obično ubojstvo bez motiva. Sve se vrtjelo oko nekoliko osnovnih pitanja. U prvom redu, kako je ubojica ušao u zgradu? Zatim, kako je ušao u Hildin stan? I konačno, zašto u njezin stan, i zašto jedino u njezin stan?U satima koji su uslijedili nakon otkrića tijela, cijela četa istražitelja razgovarala je sa svim stanarima u zgradi. Budući da su na katu bila samo četiri stana, a zgrada je imala samo dvanaest katova, to i nije bila neka osobita zadaća.Većina je stanara bila poput Hilde — stariji ljudi koji su dugo živjeli ondje. Svi su odlučno tvrdili da u ponedjeljak kasno navečer nisu nabasali ni na nekog dostavljača, ni na ikoga drugoga. Oni koji su u naznačeno vrijeme bili u zgradi ili vani kleli su se da nisu vidjeli da seu blizini mota nepoznata osoba, ni da nisu dopustili da netko uđe dok su otključavali ulazna vrata.Mora da je Hilda Johnson sama pustila nekoga u zgradu, a potom u svoj stan, zaključio je Shea. Dakle, to je morao biti netko za koga je bila sigurna da mu može vjerovati. Koliko je poznavao Hildu — a budući daje radio u ovoj policijskoj postaji, upoznao ju je prilično dobro — nije si mogao predočiti kakva

bi to osoba mogla biti. Zašto nisam bio na dužnosti u ponedjeljak popodne? — neprestano se pitao, ljut na sudbinu. Imao je slobodan dan pa su se on i Joan, njegova supruga, odvezli do koledža Fairfeld u Connecticutu, gdje je njihova kći bila brucošica. Tek je na vijestima u jedanaest navečer Tom čuo za ne-sreću i vidio Hildu kako daje izjavu.Da sam je barem tada nazvao, ta ga je misao izjedala. Da se nije javila, odmah bih posumnjao da nešto nije u redu, a da sam razgovarao s njom, možda bi mi opisala osobu koja je Carolvn Wells gurnula pod auto.Bilo je tek petnaest do jedan, a Tom je osjećao umor u cijelom tijelu — umor uzrokovan bijesnim samooptužbama. Bio je siguran da se Hildina smrt mogla spriječiti, a sada je tapkao na mjestu u rješavanju ne samo njezinog ubojstva, već i u rješavanju nečega što je moglo biti pokušaj ubojstva. Dvadeset sedam je godina policajac, od dvadeset prve, i nije se mogao sjetiti ničega što ga je jače tištilo.Zazvonio mu je telefon prekinuvši njegovo misaono samo-kažnjavanje. Zvao je dežurni narednik, obavještavajući ga da doktorica Sušan Chandler želi razgovarati s njim u vezi s nesrećom Carolvn Wells na Park aveniji.Nadajući se da bi ona mogla biti još jedan očevidac nesreće, Shea je brzo odgovorio: — Pošalji je meni. — Za nekoliko trenutaka Sušan i on vema su pomnjivo proučavali jedno drugo.Sušan se odmah svidio muškarac koji je sjedio za stolom nasuprot njoj — njegovo mršavo, svježe obrijano lice, pronicave, pametne smeđe oči, dugački, nježni prsti kojima je lagano lupkao po stolu.Osjetivši da on nije tip policajca koji bi gubio vrijeme, odmah je prešla na stvar. — Kapetane, do dva se moram vratiti u ured. Znate kakav zna biti promet u New Yorku. Budući da mi je trebalo četrdeset minuta da od ugla Broadwaya i 41. ulice stignem, bit ću kratka.Na brzinu mu je rekla nekoliko riječi o sebi, a zabavilo ju je kad je spazila da izraz negodovanja koji se pojavio na Sheinom licu kad

mu je rekla da je psiholog, postaje prijateljski kad je čuo da je dvije godine bila zamjenica javnog tužitelja.— Zanima me Carolvn Wells jer sam uvjerena da se ona javila u radioemisiju u ponedjeljak ujutro s mogućim vrijednim saznanjima o Regini Clausen, ženi koja je nestala prije nekoliko godina. Za vrijeme razgovora, dogovorile smo se da će doći do mene. Međutim, nije došla na sastanak. Prema riječima jednog svjedoka, može biti da ju je netko na Park aveniji gurnuo pod auto. Pokušavam saznati postoji li veza između njezine, recimo za sada nesreće, i poziva koji mi je uputila.Shea se nagnuo naprijed, a na licu mu se očitovalo veliko zanimanje. Oliver Baker je kazao da su na smeđoj omotnici koju je Carolvn Wells nosila, bila ispisana velika tiskana slova i da je prilično sigu-ran da je na početku adrese primijetio napisanu riječ »dr«. Možda ga dr. Sušan Chandler dovede na neki trag, možda čak uspije povezati ubojstvo Hilde Johnson s njezinom upornom tvrdnjom da je Carolvn Wells gurnuta.— Jeste li dobili poštom smeđu omotnicu koja bi mogla biti njezina? — pitao je Shea.— Do jučer nisam. Kad sam jutros odlazila iz ureda, pošta još nije stigla. Zašto?— Zato jer su i Hilda Johnson, i jedan drugi svjedok, vidjeli da Carolvn sa sobom ima smeđu omotnicu, a drugom se svjedoku činilo da je adresirana na nekog doktora. Jeste li očekivali da vam nešto pošalje?— Ne, ali možda mi je odlučila poštom poslati fotografiju i prsten koje mije obećala. Dajte da vam pustim snimku njezina poziva.Kad su je poslušali, Sušan je pogledala preko stola i primijetila veliku napetost na licu kapetana Shea.— Sigurni ste da je ta žena Carolvn Wells? — pitao je.— Sto posto sigurna — odvratila je.— Doktorice Chandler, vi ste psiholog. Slažete li se da se ova žena boji svog muža?— Rekla bih da je uznemirena zbog njegovog mogućeg ponašanja nakon onoga što mije ispričala.

Kapetan Shea dignuo je slušalicu i izdao naredbu.— Pogledaj postoji li zabilježena kakva prijava protiv Justina Wellsa. Možda kakva obiteljska svađa. Prije otprilike dvije godine.— Doktorice Chandler — kazao je — ne mogu vam reći koliko sam vam zahvalan što ste došli. Ako dobijem kakav izvještaj, očekujem...Prekinula ga je zvonjava telefona. Podigao je slušalicu, slušao, zatim kimnuo.Spustio je slušalicu i pogledao Sušan. — Točno to što sam mislio. Znam da mi se ovo što ste rekli činilo poznato. Doktorice Chandler, prije dvije godine, Carolvn Wells podnijela je prijavu protiv Justi-na Wellsa, poslije ju je povukla. U prijavi je navela da joj je u nastupu bolesne ljubomore, suprug prijetio da će je ubiti. Znate li možda, je li Wells saznao da se javila u vašu emisiju?Sušan je znala da nema drugog izbora već da mu kaže cijelu istinu. — Ne samo da je saznao, već je u ponedjeljak popodne nazvao i tražio snimku emisije, a kad sam gaja prošle večeri zbog toga nazvala, zanijekao je da je uputio takav zahtjev. Jutros sam otišla u njegov ured i pokušala mu osobno predati vrpcu, ali nije me htio primiti.— Doktorice Chandler, mnogo vam hvala na ovoj obavijesti. Moram vas zamoliti da mi ostavite vrpcu.Sušan je ustala. — Naravno. Imam istu snimku u studiju. U stvari, htjela sam vas moliti, kapetane Shea, da istražite moguću povezanost muškarca kojega je Carolvn Wells upoznala na brodu s nestankom Regine Clausen. Među stvarima Regine Clausen nalazio se tirkizni prsten s posvetom »Meni pripadaš«. — Htjela mu je reći o Tiffanv-nim pozivima i njezinoj izjavi da netko u Greenwich Villageu prodaje, ili čak izrađuje, takve prstene, kad ju je Shea prekinuo.— Doktorice Chandler, poznato je da je Justin Wells bio, a možda je još uvijek, grozno ljubomoran na svoju ženu. Vrpca nam jasno govori da ga se ona boji. Pretpostavljam da mužu nije ništa rekla o vezi s muškarcem kojega je upoznala na brodu. Mislim da je Wells poludio kad je čuo za emisiju. Hoću porazgovarati s njim. Zanima me gdje je bio u

ponedjeljak popodne između četiri i pola pet. Zanima me tko mu je rekao za javljanje u vašu emisiju i što mu je sve rekla ta osoba.Sušan je znala da sve što je kapetan Shea rekao ima smisla. Pogledala je na sat. Morala se vratiti u ured. Ali još uvijek nešto nije bilo u redu. Naslućivala je da čak i ako je Justin Wells, u napadu ljubomore, gurnuo ženu pod auto, ipak postoji moguća veza između čovjeka kojega je Carolvn upoznala na putovanju i nestanka Regine Clausen.Kad je izašla iz policijske postaje, zaključila je da možda nedostaje još jedna karika koju će sama pronaći. Potražit će Tiffany koja je radila u Grottu, najboljem talijanskom restoranu u Yonkersu, i čiji je telefonski broj imala.49Jim Curley bio je siguran da se nešto događa kad mu je gazda, nakon što gaje u podne pokupio pred Zakladom obitelji Wright, rekao da stane pred otmjenom cvjećarnicom Irene Hayes, Wadley & Smythe, u Rockefellerovom centru. Kad su stigli, umjesto da Jima pošalje unutra, Wright ga je ostavio čekati dok je sam izašao iz auta i ušao u cvjećarnicu, noseći pod rukom jednu kutiju. Vratio se za petnaest minuta u pratnji cvjećarice koja je nosila veliku vazu s raskošnim buketom.Vaza je bila u kartonskoj kutiji kako bi bila na sigurnom, a Wright je uputio cvjećaricu da stavi cvijeće na pod ispred stražnjega sjedala jer je bio siguran da se ondje neće prevrnuti.Cvjećarica je uz osmijeh zahvalila Wrightu i zatvorila vrata. Wright je vedrim glasom kazao: — Sljedeća postaja SoHo — i dao Jimu nepoznatu adresu. Primijetivši zbunjenost na vozačevu licu, dodao je: — Prije nego što umreš od znatiželje, idemo u ured doktorice Sušan Chandler. Odnosno, ti ideš odnijeti ovo cvijeće. Ja ću čekati u autu.Svih ovih godina, Jim je u gazdino ime nosio cvijeće mnogim privlačnim ženama, ali nikada se prije nije dogodilo da ga je Alex Wright sam odabrao.Prijateljskim glasom, što mu je bilo dopušteno zbog dugogodišnje službe, Jim je rekao: — Gospodine Alexe,

ako smijem reći, svidjela mi se doktorica Chandler. Žena je draga i doista zgodna. Čini mi se nekako topla i prirodna, ako znate što želim reći.— Znam što želiš reći, Jime — odgovorio je Alex Wright — i slažem se s tobom.Jim je zaustavio auto na zabranjenom mjestu na Houston Streetu i potrčao iza ugla do poslovne zgrade, uhvatio dizalo kad su se vrata već počela zatvarati te stigavši na posljednji kat, požurio hodni-kom do ureda na čijim je vratima stajao neupadljiv natpis DR. SUŠAN CHANDLER. Ondje je cvijeće predao tajnici i odbivši napojnicu požurio natrag do auta.Još jednom si je dopustio, iskoristivši dugogodišnju odanost, upitati: — Gospodine Alexe, zar to nije ona Waterford vaza koja je stajala na stolu u predvorju, a koju je vaša majka donijela iz Irske?— Imaš dobro oko, Jime. One večeri kad sam doktoricu Chandler dopratio do stana vidio sam da ima vazu veoma sličnu ovoj, nešto manju. Pomislio sam da bi joj društvo dobro došlo. A sada po gasu. Već kasnim na ručak u Plažu.Do pola tri Alex se vratio za svoj stol u prostorijama Zaklade obitelji Wright. U petnaest do tri, tajnica mu je javila da ga zove Dee Chandler Harriman.— Spoji me, Alice — kazao je, glasom koji je odavao znatiželju.Toplo i ujedno ispričavajući se, Dee je rekla: — Alexe, vjerojatno si zaokupljen dijeljenjem pet ili šest milijuna dolara pa te neću dugo zadržavati.— Nisam poklonio toliko novca od jučer popodne — uvjeravao ju je. — Što mogu učiniti za tebe?— Nadam se, ništa strašno teško. Pred jutro sam odlučila. Vrijeme je da se preselim natrag u New York. Moji suradnici u modnoj agenciji voljni su me isplatiti. Susjed koji ima iznajmljen stan u istoj zgradi već dugo slini zbog mojeg potkrovlja pa će ga odmah uzeti. Evo zbog čega zovem. Možeš li mi preporučiti dobrog trgovca nekretninama? Zanima me četvero ili peterosoban stan na East Sideu, po mo-gućnosti negdje između Pete i Park avenije, a nikako

dalje od polovine Sedamdesete ulice.— Neću ti baš biti od velike pomoći, Dee, jer od rođenja živim u istoj kući — rekao joj je Alex. — Ali mogu ti potražiti posrednika.— E, baš ti hvala. To će biti dovoljno. Žao mi je što te gnjavim, ali imala sam osjećaj da se nećeš ljutiti. Stižem sutra popodne. Tako da mogu početi tražiti stan u petak.— Do tada ću ti saznati neko ime.— Onda bi mi ga mogao reći sutra navečer uz piće. Ja častim.Prekinula je prije nego što je mogao odgovoriti. Alex Wright se zavalio u naslonjač. Sve je počelo bivati neočekivano zapleteno. Čuo je promjenu u Susaninom glasu kad joj je rekao da je njezinu sestru pozvao na večeru u knjižnicu. Zbog toga joj je danas poslao cvijeće i učinio toliko truda da to bude nešto posebno.— Zar mi to treba? — progunđao je na glas. Zatim se sjetio kako je njegov otac rado govorio da se nepovoljne okolnosti mogu pretvoriti u dobitak. Bit će umijeće, pomisli Alex hladno, pronaći način da se to dogodi u ovom slučaju.5OPomirena sa sudbinom, Jane Clausen je sva klonula ušla u bolničku sobu. Kao što je očekivala, doktor je zahtijevao da se odmah podvrgne liječenju. Izgleda da joj rak, koji je očito dobivao bitku s njezinim tije-lom, nema namjeru dopustiti da se pobrine za sve stvari koje je trebalo riješiti. Jane je željela da jednostavno može reći: — Prekidam liječenje — ali još nije bila spremna umrijeti, ne još. Imala je osjećaj da bi se sada, kada se pojavio tračak nade da bi mogla saznati istinu o Regini-noj sudbini, mogao okončati jedan nedovršeni posao, a za to je trebala još samo malo vremena. Kad bi se barem pojavila žena koja se javila u emisiju doktorice Chandler i pokazala sliku muškarca koji joj je poklonio tirkizni prsten, konačno bi se moglo od nečega početi.Svukla se, objesila odjeću u mali ormar i odjenula spavaćicu i ogrtač koje joj je Vera spremila. Ujutro će započeti još jedan krug ke-moterapije.

Za večeru je uzela samo šalicu čaja i jedan tost, zatim je pošla u krevet, popila tabletu protiv bolova koju joj je sestra dala i počela to-nuti u san.— Gospođo Clausen.Otvorila je oči i ugledala kako se nad nju naginje zabrinuto lice Douglasa Lavtona.— Douglase. — Nije bila nacistu je li joj drago što je došao, ali njegova očita briga ipak ju je malo utješila.— Zvao sam vas doma jer trebamo vaš potpis na jednom poreznom obrascu. Kad mi je Vera kazala da ste ovdje, odmah sam došao.— Mislila sam da sam sve potpisala — promrmljala je.— Bojim se da smo preskočili jedan papir. Ali to može čekati. Ne bih vas htio sada gnjaviti time.— Glupost. Daj mi ga. — Na sastanku se baš nisam dobro osjećala, pomisli Jane. Čudo da ih nisam više preskočila.Uzela je naočale i pogledala obrazac koji joj je Douglas pružio. — A, da, taj. — Uzela je pero koje joj je dao i polako se potpisala, trudeći se da ravno piše.Večeras je, pod prigušenim svjetlom bolničke sobe, Jane Clausen zaključila da Douglas veoma sliči Lavtonovima koje je poznavala u Philadelphiji. Otmjena porodica. A jučer je tako brzo posumnjala u njega. U tome je poteškoća, pomisli. Zbog bolesti i silnih lijekova više nije mogla dobro prosuđivati. Sutra će nazvati doktoricu Chandler i reći joj da zna da je pogriješila što je posumnjala u Douglasa — pogriješila i bila užasno nepoštena prema njemu.— Mogu li vam nešto donijeti, gospođo Clausen?— Ne, ništa, hvala ti, Douglase.— Smijem li sutra navratiti?— Nazovi prije. Možda neću moći primati posjete.— Razumijem.Jane Clausen je osjetila kako je podigao njezinu ruku i lagano je dodirnuo usnama.Zaspala je prije nego što je on na vršcima prstiju izašao iz sobe, a da je i bila budna, u polumraku sobe vjerojatno ne bi vidjela kako se zadovoljno smješka.

51Nakon drugog javljanja u emisiju Pitajte dr. Sušan, Tiffanv je bila veoma zadovoljna samom sobom. Poslala je točno onakvu poruku kakvu je željela i sada se samo nadala da će netko reći Mattu za njezin poziv. Također je bila uvjerena da će njezin gazda, Tony Seppedi, biti oduševljen kad čuje kako je uspjela u program ubaciti reklamu za Grotto.Poslije joj je pala na pamet još jedna mogućnost. Što ako se Matt večeras pojavi u Grottu? Tiffanv se pogledala u zrcalu. Nema sumnje da je kasnila s bojanjem kose, uz tjeme su se pojavili pramenovi njezine prirodne tamne kose. Kao da imam tračnice na glavi, pomisli. Uz to su joj i šiške predugačke. Mogao bi me zamijeniti s ovčarskim psom, pomisli vedro, birajući broj svoje frizerke.— Tiffanv! Bože, svi pričamo o tebi. Jučer nam je jedan čovjek rekao da si bila u emisiji Pitajte dr. Sušan pa smo je danas slušali. Kad sam te čula, rekla sam svima neka budu tiho. Čak smo isključili sušila za kosu. Izvrsno si se držala. Tako prirodno i slatko. I čuj, reci svom gazdi u Grottu da bi trebala dobiti povišicu.S oduševljenjem su joj rekli da će je odmah primiti. — Dođi odmah. Ti si slavna. Moramo se pobrinuti da i izgledaš tako.Nakon četrdeset pet minuta, Tiffanv je sjedila uz slivnik, kose obojane uz tjeme. Vratila se kući u četiri i dvadeset, sjajna joj je kosa padala preko ramena, nokti su joj bili svježe uređeni i nalakirani, a Jill ju je nagovorila da upotrijebi tamnoplavi lak.Moram izaći za petnaest minuta, upozorila je samu sebe. S reklamom, ili bez nje, Tony bi se zbog kašnjenja ljutio ko vrag.Bez obzira na to, potrošila je još vremena na glačanje bluze i suknje za koje je znala da joj izvrsno stoje. Ako se Matt slučajno pojavi, mogli bi nekuda izaći kad u ponoć završi posao ili možda na kakvom zgodnom mjestu popiti čašicu za laku noć.Oklijevala je bi li ili ne uzela tirkizni prsten koji joj je donio slavu, a onda je odlučila da ga ostavi.

Ali ako se Matt pojavi i slučajno ga spomene, neće se zbog toga jako naljutiti. Samo će mu dopustiti da ga pogleda, onako usput...Tiffanv je baš otvorila vrata da izađe iz stana kad je zazvonio telefon. Neka zvoni, pomisli, da se ne zapričam.S druge strane, pomisli, zaključivši brzo, to bi mogao biti Matt. Potrčala je kroz malu dnevnu sobu do još manje spavaonice i uspjela podići slušalicu kad je treći put zazvonio.Bila je Mattova majka. Nije trošila vrijeme na pozdrav, već je odmah prešla na stvar: — Tiffanv, tražim od tebe da smjesta prestaneš spominjati mog sina na radiju. Matt te je izveo svega nekoliko puta. Rekao mi je da nemate ništa zajedničko. Sljedeći se mjesec seli na Long Island. Upravo se zaručio jednom krasnom mladom damom s kojom se viđa nekoliko mjeseci. Zato te molim da ga zaboraviš i presta-neš pričati o vašim sastancima, pogotovo zato što će to čuti njegovi prijatelji ili zaručnica.Tiffanv je začula oštar »klik«.Zapanjena, cijelu je minutu ostala nepomična, držeći u ruci slušalicu. Zaručen? Nisam čula ni da se sastaje s nekim, pomisli, osjećajući kako je savladava očaj.— Želite li nazvati... čuo se glas telefonistice kao da dolazi s drugog planeta. Tiffanv je zalupila slušalicu. Morala je krenuti na posao, bilo joj je jasno da će morati požuriti ako želi stići na vrijeme. Plačući je potrčala niz stube, ne obazirući se na pozdrav pazikućinog šestogodišnjeg sina koji se igrao pred kućom.U autu su je potpuno obuzele tuga i razočaranje i jedva je di-sala zbog jecaja koji su joj potresali tijelo. Najradije bi nekamo pobjegla i isplakala svoju tugu, međutim, znala je da nema vremena.Umjesto toga, kad je stigla do Grotta, odabrala je usamljeno mjesto na parkiralištu i neko vrijeme ostala sjediti u autu. Zatim je izvadila pudrijeru. Mora se dotjerati. Ne može se ovakva pojaviti na po-slu, ne smije dopustiti da vide kako je plakala zbog jednog kretena koji je jeo ljigave ribe i vodio je

gledati loš film. — Uostalom, kome je potreban? — pitala je glasno.Novi sloj pudera, novo sjenilo i ruž pomogli su popraviti štetu, iako joj usne nisu prestale drhtati. Dobro, ako me ne želiš, ne želim ni ja tebe, pomisli ljutito. Mrzim te, Matte! Kretenu jedan!Bila je minuta do pet. Možda i stigne na vrijeme, ali mora krenuti. Sada joj je samo trebalo da je Tony počne gnjaviti.Na putu do kuhinje prošla je uz kontejner za smeće. Na trenutak je zastala i pogledala unutra. Iznenadnom kretnjom, s prsta je strgnula prsten i bacila ga unutra, a on je nestao među poluotvorenim plastičnim vrećicama napunjenim ostacima hrane. — Prokleti prsten, samo mi je donio nesreću — promrmljala je Tiffanv, pojurila prema kuhinjskim vratima, treskom ih otvorila i povikala: — Bog, društvo, je li Tony čuo kakvu sam mu danas napravila reklamu za ovu rupu?52Susanin pacijent, naručen za dva, stigao je samo pet minuta nakon što se Sušan vratila na posao. U taksiju je uspjela izbrisati iz glave sve osim pacijentova slučaja. Meyer Winter, umirovljeni direktor, šezdeset pet godina star, prebolio je moždani udar. Iako je koristio štap i malo vukao nogu, ni po čemu se ne bi reklo daje bio tako dugo i tako ozbiljno bolestan.Ni po čemu, osim po teškoj depresiji uzrokovanoj strahom da bi mu se to opet moglo dogoditi, podsjeti se.Danas je dolazio deseti put, a kad je otišao, Sušan je imala osjećaj da primjećuje vidljiv napredak, takvu očiglednu promjenu ponašanja koju je doživljavala kao nagradu za uloženi trud. Zbog takvih je uspjeha bila doista zadovoljna što je prije šest godina, umjesto prava, izabrala psihologiju za svoj životni poziv.Čim je gospodin Winter otišao, došla je Janet s porukama.— Zvala je neka doktorica Pamela Hastings. Kod kuće je i veli da bi rado razgovarala s vama.— Odmah ću je nazvati.— Nije li ovo cvijeće predivno? — pitala je Janet.

Sušan nije ni primijetila vazu s cvijećem, koja je stajala na komodi u njezinom uredu. Sad, kad ju je pogledala, širom je otvorila oči. — To je neka zabuna — rekla je. — Ta je vaza "VVaterford.— Nema zabune — uvjeravala ju je Janet. — Htjela sam dati napojnicu čovjeku koji je donio cvijeće, ali odbio je. Rekao je da to šalje njegov poslodavac. Pretpostavljam da je to bio vozač ili nešto slično.Naravno. Alex je zamijetio promjenu u mom glasu kad mi je rekao da je pozvao Dee u subotu s nama na večeru, pomisli Sušan. To objašnjava tako velikodušan potez. Veoma pažljivo od njega. A veoma glupo od mene što sam dopustila da otkrije moje osjećaje.Poklon je bio predivan, ali zadovoljstvo što gaje dobila bilo je umanjeno jer je znala njegovu pozadinu. Časak je dvojila bi li odmah nazvala Alexa i rekla mu da ne može uzeti vazu. A onda je odmahnula glavom — time će se pozabaviti poslije. Sada ima važnijih stvari. Posegnula je za telefonom.Razgovor je bio kratak, a završio je tako da je Pamela Hastings obećala da će drugo jutro u devet sati biti u njezinom uredu.Sušan je pogledala na sat. Još je samo šest sekundi nedostajalo do sljedećeg sastanka. Očito nije imala vremena razmišljati o činjenici da je Pamelu Hastings brinulo još nešto osim teškog stanja u kojem se nalazila njezina prijateljica. Rekla je: — Doktorice Chandler, moram donijeti tešku odluku. Odnosi se na ono što se dogodilo Carolvn Wells. Možda mi vi možete pomoći.Sušan je htjela od nje izvući čim više podataka, ali znala je da bi se onda upustile u raspravu, a to je moralo pričekati.— Gospođa Mentis je ovdje — najavila je Janet, promolivši glavu kroz vrata.Deset do četiri, nazvao je Donald Richards. — Zovem samo da potvrdim za večeras, Sušan. U sedam u Paliju, na Zapadnoj pedeset prvoj, dobro?Kad je završila razgovor, Sušan je shvatila da ima još nekoliko minuta prije negoli se pojavi sljedeći pacijent. Potražila je broj Jane Clausen i na brzinu nazvala. Nitko se nije javio pa joj je ostavila poru-

ku na telefonskoj sekretarici.U šest i pet ispratila je posljednjeg pacijenta. Janet je već otišla. Sušan je bilo žao što nije mogla barem na pet minuta otići kući, ali znala je da jedva ima vremena da se ovdje malo osvježi prije nego pozove taksi i ode do restorana.Htjela je ranije uloviti Tiffanv kod kuće te je pokušati nagovoriti da se nađu kako bi mogla usporediti njezin tirkizni presten s onim koji je Jane Clausen našla među Regininim stvarima. Ali Tiffanv je sada sigurno bila na poslu, a u restoranu je vjerojatno velika gužva jer je vrijeme večere. Nazvat ću je poslije onamo, kad se vratim kući, pomisli Sušan. Rekla je da radi navečer pa vjerojatno ostaje dokasna. Ako je ne uhvatim, pokušat ću je naći sutra ujutro kod kuće.Sušan je zadrhtala. Zašto ima osjećaj nelagode kad pomisli na Tiffanv? — pitala se. Bio je to osjećaj sličan onome koji je njezina baka zvala »šesto čulo«.53Nije znao Tiffanyno prezime, a da ga je i znao, i da se njezin telefonski broj nalazio u imeniku Yonkersa, ne bi bilo pametno pokušati je pronaći kod kuće. Osim toga, nema ni potrebe. Već mu je rekla gdje je može naći.U podne je nazvao Grotto i pitao može li razgovarati s njom. Prema očekivanju, rekli su mu da je nema, da dolazi u pet.Već odavno je naučio da je najbolji način dobivanja obavijesti pustiti drugoga neka ispravi netočnu rečenicu. — Završava oko jedanaest, zar ne? — natuknuo je.— U ponoć. Onda prestaje raditi kuhinja. Hoćete li ostaviti poruku?— Ne, hvala. Još jednom ću pokušati kod kuće.Ako se onaj s kirnje upravo razgovarao iz Grotta sutra bude sjećao ovog razgovora, vjerojatno neće na njega obratiti pozornost, misleći da je zvao netko od Tiffanvnih prijatelja. Uostalom, nije li rekao da zna njezin broj kod kuće?Nadao se da će ugodno provesti sate koji su prethodili njegovom izletu u Yonkers. Ipak, jedva je

čekao da prođe vrijeme i da je se dočepa. S nestrpljenjem je očekivao taj »ljubavni« sastanak. Tiffanv ga je dobro proučila. A vjerojatno, poput mnogih ljudi koji rade u ugostiteljstvu, dobro pamti lica. Prava je sreća da nije Sušan Chandler iz-brbljala da je, dok je bila u trgovini, vidjela jednoga muškarca koji je kupovao tirkizni prsten.Mogao je zamisliti što bi Chandlerica rekla: »Tiffanv, to što mi govoriš veoma je važno. Moramo se naći...«Prekasno, Sušan, pomisli. Šteta.A što je s Tiffanvnim momkom, Mattom?Točno se prisjetio prizora iz Parkijeve trgovine. Prije je nazvao da provjeri ima li Parki koji prsten na zalihi. Kad je ušao u trgovi nu, već je u ruci držao pripremljen točan iznos za prsten, a Parki je prema njegovim uputama, pripremio prsten koji ga je čekao na blagaj ni. Tek kad se okrenuo da ode, primijetio je taj par. Točno se sjećao toj trenutka. Da, točno se našao u djevojčinu vidokrugu. Jasno gaje vidje la. Momak s kojim je bila pregledavao je tričarije na policama. Bio mi je okrenut leđima. Hvala Bogu, on nije predstavljao poteškoću.Parkija je uklonio. A nakon ove večeri više se neće morati brinuti ni zbog Tiffanv.Glavom mu je prostrujio jedan stih iz »Drumskog razbojnika«, pjesmice koju je naučio kao dijete: »Ni vrag me neće spriječiti da ti dođem po mjesečini.«Zlobno se nasmiješio na tu pomisao.54Kasno popodne u srijedu, kad se Justin Wells iz bolnice vratio u ured, prestrašio se kad je našao poruku da nazove kapetana Shea iz 19. policijske postaje da se dogovore kad može doći u postaju na razgovor u vezi sa ženinom nesrećom. Poruka je završavala značajnim riječima, »Znate gdje se nalazimo«.Justin se nije volio prisjećati one grozne večeri kad ga je Ca-rolyn prijavila.Nisam joj trebao prijetiti da ću je ubiti, podsjeti se gužvajući poruku u ruci. Nisam je nikada namjeravao ozlijediti, samo sam je zgrabio za ruku

kad je htjela izaći iz stana. Nisam joj htio izvrnuti ruku. To se dogodilo jer se pokušavala istrgnuti.Potom je pobjegla u spavaću sobu, zaključala vrata i pozvala policiju. Ono što je uslijedilo, bilo je prava noćna mora. Drugi mu je dan ostavila poruku u kojoj je napisala da povlači prijavu i da podnosi zahtjev za rastavu braka. Nakon toga je nestala.Preklinjao je Pamelu Hastings da mu kaže kamo je Carolvn otišla, ali nije mu htjela ništa reći. Tek kad je nazvao Carolvninu putničku agenciju i rekao da je zametnuo broj na kojem je može naći u slučaju potrebe, saznao je ime broda kojim je otplovila i mogao je stupiti s njom u vezu.Bilo je to prije točno dvije godine.Tada je obećao Carolvn da će krenuti na liječenje. I krenuo je, ali nije mogao podnijeti pomisao da bi se morao nekome povjeravati, čak ni ljubaznom doktoru Richardsu, i na tome je stalo.Naravno, to nije nikada rekao Carolvn. Ona je mislila da još uvijek odlazi Richardsu.Justin je koračao uredom, sjetivši se kako je Carolyn ovog vikenda bila drukčija: nekako tiha i pomalo uzrujana. Osjećao je da postaje sumnjičav. I jedne je večeri prošlog tjedna kasno došla kući, tvrdeći da je morala pogledati nacrte klijenta, čiju je kuću na East Hamptonu uređivala.Zatim mu je Barbara, koja je radila na recepciji, u ponedjeljak pred njegovim suradnicima rekla kako je sigurna da je u emisiji Pitajte dr. Sušan čula Carolvn kako govori o nekom muškarcu kojega je srela u vrijeme dok su ona i njezin muž bili razdvojeni.Nazvao je Carolvn i pitao o čemu se radi. Znao je da ju je uznemirio. Potom je otišao iz ureda. Nije želio razmišljati o ostatku dana.A sada je Carolvn u bolnici, još uvijek u komi, i pokušava izreći nečije ime. Zvučalo je kao »Win«. Je li to čovjek s kojim se spetljala na brodu? — pitao se.Na tu pomisao Justin je imao osjećaj da će mu se prsni koš razletjeti. Osjećao je kako mu izbija znoj na čelu.Izravnao je papir i ponovno pročitao poruku. Morao je

nazvati kapetana Shea. Nije želio da ga ovaj ponovno nazove na posao. Činjenica je da ga je Barbara čudno pogledala kad mu je predala poruku.Gotovo mu je pozlilo od pomisli na tu strašnu noć od prije dvije godine — policajci ga uhićuju, odvode u postaju u lisicama kao da je običan lopov.Justin je uzeo slušalicu, a zatim prekinuo vezu. Konačno je dignuo prst i prisilio se nazvati.Sat poslije govorio je svoje ime dežurnom policajcu u 19. policijskoj postaji, svjestan da bi se neki policajac mogao sjećati njegova lica. Policajci su dobri u tome.Tada su ga poslali u kancelariju kapetana Shea i ispitivanje je počelo.— Gospodine Wells, jeste li imali poteškoća sa ženom u posljednje vrijeme?— Ni govora.— Gdje ste bili u ponedjeljak popodne između četiri i pola pet?— Šetao sam.— Jeste li bili kod kuće?— Da, jesam. Zašto?— Jeste li sreli suprugu?— Bila je vani.— Što ste onda učinili?— Vratio sam se u ured.— Jeste li oko četiri i petnaest kojim slučajem bili na križanju 81. ulice i Park avenije?— Ne, šetao sam Petom avenijom.— Jeste li poznavali pokojnu Hildu Johnson?— Tko je to? — Justin je zastao. — Čekajte malo. To je ona žena koja je rekla da Carolvn nije pala, nego je gurnuta. Vidio sam je na televiziji. Ali pretpostavljam da joj nitko nije povjerovao.— Da — kazao je Shea tiho. — To je žena koja je uporno tvrdila da je vaša žena gurnuta pod auto. Hilda je bila veoma oprezna žena, gospodine Wells. Ona nikada ne bi nekoga pustila u zgradu, a potom mu i otvorila vrata da nije mislila da se toj osobi može vjerovati.Tom Shea se nagnuo preko stola i samouvjereno mu kazao: — Gospodine Wells, poznavao sam Hildu. Ovdje u

susjedstvu slovila je kao veoma dosljedna osoba. Siguran sam da bi ova oboja vrata otvorila suprugu žene za koju je tvrdila daje gurnuta. Jedva bi dočekala da mu sama ispriča cijelu priču. Jeste li slučajno poslije te večeri otišli posjetiti Hildu Johnson ili niste, gospodine Wells?55Donald Richards sjedio je za barom restorana Palio kad je u sedam i deset stigla Sušan. Prekinuo je njezinu ispriku.— Promet je strašan i ja sam tek sada došao. Možda će te zanimati da sam danas ručao sa svojom majkom. Slušala je emisije u kojima sam gostovao i oduševljena je tobom. Štoviše, održala mi je slovo zato što sam ti rekao da ćemo se ovdje naći. U njezino doba bilo je uobičajeno da kavalir dođe doma po mladu damu i doprati je u restoran.Sušan se nasmijala. — Uz ovakav promet na Manhattanu, kad bi došao po mene u Village pa se vratio u središte grada, restoranibi već bili zatvoreni. — Osvrnula se okolo. Za barom u obliku potkove bilo je mnogo ljudi, a i svi stolovi, postavljeni s obje strane, bili su zauzeti. Veličanstveni mural koji je prikazivao poznatu konjsku utrku u Paliju, naslikan uglavnom u crvenim tonovima, dizao se iznad njihovih glava, prekrivajući sva četiri zida dvokatne prostorije. Svjetlo je bilo prigušeno, pravi ugođaj topline i otmjenosti. — Nikada nisam bila ovdje. Lijepo izgleda — kazala je.— Nisam ni ja, ima vrhunske preporuke. Blagovaonica je na drugom katu.Richards je kazao svoje ime mladoj ženi na recepciji. — Stol nas čeka. Možemo koristiti dizalo — kazao je Sušan.Trudila se da ne pokaže kako pomno proučava Donalda Ri-chardsa. Imao je tamno smeđu kosu, s blagim crvenkastim preljevom— »smeđu kao lišće« kako bi je opisala baka Susie, pomisli. Nosio je velike naočale sa sivim metalnim okvirima. Staklo je povećavalo njegove sivoplave oči — možda su bile potpuno plave, ili se boja lagano promijenila zbog okvira?

Bila je uvjerena da se presvukao za večeru. Jučer i u ponedjeljak kad je došao u studio, nosio je sako i hlače. Činio joj se profesorski tip, malo rastresen. Večeras je izgledao potpuno drukčije, obučen u očito skupo tamnoplavo odijelo i sivoplavu kravatu.Stiglo je dizalo. Ušli su, a kad su se vrata zatvorila, rekao je:— Smijem li primijetiti da veoma dobro izgledaš. Imaš lijep kostim.— Nisam sigurna jesam li dovoljno otmjena kraj tebe — kazala je Sušan iskreno. — Kako bi rekla moja baka, »sav si se ušminkao«.— Dovoljno si otmjena, uvjeravam te.Ovo je drugi put u pet minuta da sam se sjetila bake, pomisli Sušan. Što se događa?Došli su na drugi kat gdje ih je dočekao šef sale i odveo do njihova stola. Pitao ih je što će naručiti za piće pa je Sušan naručila chardonnav, a Donald Richards čisti martini.— Obično ne pijem žestoka pića — kazao je — ali imao sam naporan dan.Zbog ručka s majkom? — pitala se Sušan.Upozorila je samu sebe da ne pokazuje preveliku znatiželju. Nije mogla zaboraviti da je on psihijatar i da će prozrijeti svaki njezin pokušaj ispitivanja.Bila je puna pitanja, ali pitala se hoće li uspjeti naći »siguran« način da ih postavi. Na primjer, zašto je tako bolno reagirao na pitanje o ženinoj smrti? Zar ne bi bilo jednostavno da joj je priznao či-njenicu da poznaje putničke brodove, kad je Sušan pričala o nestanku Regine Clausen za vrijeme krstarenja? A prema Richardsovoj biografiji, brod na kojem se Regina nalazila — Gabrielle — bio mu je najmiliji. Mora ga navesti na razgovor o tome.Najbolji je način da se razgovor skrene po svojoj želji smirivanje i ohrabrenje sugovornika, podsjetila se. Sušan se toplo nasmiješila. — Danas je nazvala jedna slušateljica i rekla da je, nakon što te čula, otišla kupiti tvoju knjiga te da joj se veoma sviđa.Richards joj je uzvratio osmijeh. — Slušao sam je. Žena očito ima ukusa.Slušao si je? Sušan se začudila. Zauzeti psihijatri

obično ne slušaju dvosatnu emisiju u kojoj se dijele savjeti.Došlo je piće. Richards je dignuo čašu i nazdravio. — Hvala ti za divno društvo.Znala je da su to uobičajene riječi koje ljudi govore uz piće. Ipak, po odmjerenosti u glasu i gledanju ispod oka, kao daje promatra pod mikroskopom, Sušan se činilo da se iza te uobičajene ljubaznosti krije još nešto.— Doktorice Sušan — kazao je — moram nešto priznati. Potražio sam te na Internetu.Znači da smo to oboje učinili, pomisli Sušan. Obrat ufairpla-yu, izgleda.— Odrasla si u Westchesteru? — pitao je.— Da. Prvo u Larchmontu, a potom u Ryeu. Ali baka mi je uvijek živjela u Greenwich Villageu pa sam kao dijete vikendom često boravila ondje. Uvijek sam uživala. Nikada nisam bila ladanjski tip poput moje sestre.— Roditelji?— Rastali su se prije tri godine. Nažalost, ne zbog neprestanih razmirica. Otac je upoznao drugu i zaljubio se preko ušiju. Majku je to slomilo i proživljavala je različite mijene: bila je i ucviljena, i ljuta, i ogorčena, i nije to htjela prihvatiti. Reci, kako bi ti to nazvao.— Kako si se ti osjećala?— Tužno. Bili smo veoma bliski, sretna obitelj, ili sam barem ja tako mislila. Bilo nam je lijepo. Doista smo se voljeli. Ali poslije ra-stave, sve se promijenilo. Ponekad mi se čini da smo poput broda koji je udario u stijenu i potonuo, svi su putnici preživjeli, ali svatko se našao u drugom čamcu za spašavanje.Odjednom je shvatila da mu je ispričala mnogo više nego što je namjeravala i bila mu je zahvalna što je nije dalje ispitivao o tome.Umjesto toga, rekao je: — Pitam se zašto si ostavila mjesto zamjenika javnog tužitelja i upisala poslijediplomski studij kliničke psihologije?Sušan je na to bilo lako odgovoriti. — Vjerojatno sam shvatila da nemam mira. Postoje ljudi koji su

okorjeli zločinci i veliko mi je zadovoljstvo kad ih uspijem maknuti s ulice. Ali jednom sam tužila ženu koja je ubila muža jer ju je namjeravao napustiti. Dobila je petnaest godina. Nikada neću zaboraviti zabezeknuti pogled i nevjericu kad je čula presudu. Mogla sam samo razmišljati što bi se dogodilo da smo je na vrijeme dograbili, pomogli joj, oslobodili je gnjeva prije nego što ju je uništio.— Užasna bol može izazvati užasnu srdžbu — rekao je tiho. — Nema sumnje da si nakon toga, vidjevši svoju majku u istom stanju, shvatila da je ona mogla biti optužena.Sušan je kimnula. — Ubrzo nakon rastave, majka je bila i suicidna, i naprasna, barem kad je spominjala oca. Dala sam sve od sebe da joj pomognem. Nedostaje mi sudnica na neki način, ali znam da sam donijela ispravnu odluku. A ti? Kako si ti dospio u ovo po-dručje?— Uvijek sam želio biti liječnik. Dok sam studirao medicinu, shvatio sam u kolikoj mjeri psiha utječe na fizičko zdravlje pa sam odabrao taj put.Glavni im je konobar donio jelovnike i nakon što su nekoliko trenutaka vagali dobre i loše strane pojedinih jela, naručili su večeru.Sušan se nadala da će iskoristiti stanku da razgovor usmjeri u željenom pravcu, ali on je odmah počeo govoriti o njezinoj emisiji.— Moja me majka danas upozorila na još nešto — kazao je usput. — Jesi li čula još nešto o Karen, ženi koja je nazvala u ponedjeljak?— Ne, nisam — odgovori Sušan.Donald Richards je otrgnuo komadić peciva. — Je li tvoj producent poslao Justinu Wellsu snimku emisije?Ovo pitanje Sušan nije očekivala. — Ti znaš Justina Wellsa? — pitala je, ne uspijevajući prikriti iznenađenje u glasu.— Upoznali smo se.— Privatno ili profesionalno?— Profesionalno.— Jesi li ga liječio od pretjerane i opasne ljubomore na svoju ženu?— Zašto pitaš?

— Zato jer, ako je odgovor da, mislim da imaš moralnu obvezu reći policiji sve što znaš o njemu. Nisam htjela izbjeći odgovor o Ka-ren, ali, da budem iskrena, iako mi se nije javila, saznala sam neke stvari o njoj. Pokazalo se daje žena koja je sebe nazvala Karen zapravo supruga Justina Wellsa, pravo joj je ime Carolvn i pala je, ili je gurnuta pod auto nekoliko sati nakon što me nazvala.Donald Richards nije izgledao toliko iznenađen, koliko ozbiljan i zaokupljen mislima. — Bojim se da imaš pravo, trebao bih razgovarati s policijom — kazao je smrknut.— Kapetan Shea iz 19. policijske postaje vodi istragu — reklamu je Sušan.Imala sam pravo, pomisli. Očigledna veza između onoga što se dogodilo Carolvn Wells i poziva upućenog meni, ljubomora je njezina muža.Sjetila se tirkiznog prstena i ugravirane posvete. Činjenica da gaje Tiffanv dobila u Greenwich Villageu, vjerojatno ne znači ništa. Poput plastičnog Kipa slobode, ili Taj Mahala od slonovače, ili privjeska u obliku srca, i to je predmet koji se obično prodaje po suvenirni-cama i posvuda sličnim trgovinama.— Kakva je tvoja salata? — zapita Richards.Očito je namjeravao promijeniti temu. Ima pravo, pomisli Sušan s olakšanjem. Profesionalna etika. — Izvrsna. Pričala sam ti o sebi. A što je s tobom? Imaš braće?— Ne, jedinac sam. Odrastao na Manhattanu. Otac mi je umro prije deset godina. Tada je moja majka odlučila cijele godine živjeti u Tuxedo Parku. Ona je slikarica, prilično dobra, možda čak veoma dobra. Moj je otac bio rođeni moreplovac pa me je obično vodio sa sobom kao člana posade.Sušan je u mislima stisnula palčeve. — Iznenadila sam se kad sam saznala da si godinu dana ostavio fakultet i bio pomoćni časnik na krstarenju. Utjecaj tvog oca, pretpostavljam?Razvedrio se. — Oboje smo našli podatke na Internetu, je li? Da, uživao sam te godine. Obišao sam cijeli svijet, uplovio u sve najveće luke, nakon čega sam

išao na kraća putovanja. Dosta sam putovao.— Sto točno radi pomoćni časnik krstarenja?— Pomaže pripremati i uskladiti sve aktivnosti na brodu. Od utvrđivanja rokova nastupa plaćenih zabavljača i osiguravanja svega što im je potrebno za nastup, do vođenja tombole i priređivanja plesa pod maskama. Izgladiti nesporazume. Prepoznati usamljene i nesretne ljude pa ih odvesti u društvo. Sad ti reci kako bi to nazvala.— Tvoj životopis kaže da si svoju ženu upoznao na Gabrielli, kao i da ti je to najmiliji brod. Regina Clausen putovala je tim brodom kad je nestala.— Da. Nisam je upoznao, naravno, ali doista mogu shvatiti zašto su joj preporučili Gabrielle. To je predivan brod.— Da si znao za nestanak Regine Clausen, bi li došao u iskušenje da i nju uključiš među one o kojima si govorio u svojoj knjizi? — Nadala se da on misli da je pitanje slučajno.— Ne, mislim da ne bih.U jednom će mi trenutku reći da prestanem ispitivati, pomisli Sušan, ali za sada je sve dobro pa ću nastaviti dok to ne učini. — Zanima me — rekla je — što te je ponukalo da napišeš Nestale žene.— Zaokupila me ta tema jer sam prije šest godina imao pacijenta čija je žena nestala. Jednostavno se jednoga dana nije vratila kući. Zamišljao ju je u raznim okolnostima: u zatočeništvu, kako lunja okolo jer je izgubila pamćenje, ubijenu.— Je li ikada saznao što joj se dogodilo?— Da, nakon dvije godine. U blizini njihove kuće je jezero uz koje vijuga cesta. Netko je išao roniti i ugledao auto, njezin auto, i kako se pokazalo, na dnu. Ona je bila unutra. Vjerojatno je promašila zavoj.— Što se s njim dogodilo?— Život mu se promijenio. Druge se godine ponovno oženio i sada je potpuno drukčija osoba od one koja mi se obratila za pomoć. Ono što me je posebno iznenadilo to je da ljudi koji izgube voljenu osobu najviše pate ako ne znaju što se s njom dogodilo. To me je ponukalo da istražim još neke slučajeve žena

koje su, na izgled, nestale bez traga.— Kako si odabrao slučajeve koje si obradio u knjizi?— Ubrzo sam otkrio da je u većini slučajeva nestanak ljudi posljedica zločina. Polazeći od toga, načinio sam raščlambu određenih okolnosti u kojima se žene nađu i tada sam predložio kako spriječiti da se druge ne nađu u istim neprilikama.Za vrijeme njihova razgovora, odneseni su tanjuri sa salatom i zamijenjeni tanjurima s predjelom. Za sve vrijeme večere razgovarali su o jednostavnim stvarima — o jelima (koja najviše vole), uspoređivali su ovaj s ostalim najboljim restoranima (New York je raj za sladokusce), a među ostalim našla su se i otvorenija pitanja osobne naravi.Donald Richards je pojeo posljednji zalogaj lista na doverski način pa se naslonio. — Čini mi se da je ovo bilo ispitivanje od A do Ž, a ja sam bio ispitanik — kazao je vedro. — Rekao sam ti dosta toga o sebi. Hajdemo sada malo govoriti o tebi. Kao što sam rekao, ja plovim. Čime se ti baviš u slobodno vrijeme?— Mnogo skijam — odgovori Sušan. — Moj otac je izvrstan skijaš pa me je naučio. Baš kao što si ti plovio sa svojim ocem, mene je moj uvijek vodio sa sobom na skijanje. Moja majka mrzi hladnoću, kao i moja sestra i to ih nije zanimalo tako da je imao dovoljno vremena za mene.— Još uvijek ideš s njim na skijanje?— Ne. Bojim se da je prestao skijati.— Otkada se ponovno oženio?— Otprilike. — Sušan je laknulo kad je konobar donio jelovnik da odaberu desert. Htjela je mnogo toga saznati o Donaldu Richar-dsu, a evo je gdje otkriva previše toga o sebi.Oboje su odlučili preskočiti desert i naručiti kavu. Kad je stigla, Richards je počeo razgovor o Tiffanv. — Danas ju je bilo nekako žalosno slušati. Veoma je osjetljiva, slažeš se?— Mislim da se upravo očajnički nastoji zaljubiti i biti voljena — složila se Sušan. — Izgleda da je Matt bio najčvršća veza koju je ikada imala. Njegovo je ime poistovjetila sa svojom potrebom.Richards je kimnuo. — A kladim se ako Matt nazove, to

neće biti zato što je ona iz trenutka slabosti kad joj je kupio prsten napravila pravu predstavu. To bi većinu momaka otjeralo.Drži li on da je prsten nevažan? — pitala se Sušan. Po glavi su joj se počele motati riječi pjesme »Meni pripadaš«: Pogledaj piramide duž Nila I Promatraj izlazak sunca na tropskom otoku...Kad su izašli iz restorana, Richards je dozvao taksi. A kad su ušli u taksi, dao je vozaču adresu. Zatim ju je plaho pogledao. — Ne mogu čitati tuđe misli. Našao sam te u telefonskom imeniku... pod S. C. Chandler. Što znači ovo C?— Connelv. Djevojačko prezime moje majke.Stigavši pred njezinu zgradu, zamolio je taksista da ga pričeka dok je ne otprati do stana. — Tvoja bi majka bila zadovoljna — rekla mu je Sušan. — Savršeni džentlmen. — Sjetila se Alexa Wrighta koji je istu stvar učinio prije dva dana. Dva džentlmena u tri dana, pomisli. Nije loše.— Mislim da sam ti početkom večeri već rekao da ti zahvaljujem na divnom društvu. Ponavljam to s još većim žarom. Ozbiljno ju je pogledao i dodao: — Nemoj se plašiti komplimenata, Sušan. A plašiš se, znaš. Laku noć.Potom je otišao. Sušan je dva puta zaključala vrata i na trenutak se naslonila na njih, pokušavajući srediti osjećaje. Zatim je pošla do telefonske sekretarice. Imala je dvije poruke. Prva je bila od majke: — Nazovi me u bilo koje vrijeme do ponoći.Bilo je petnaest do jedanaest. Ne poslušavši drugu poruku i moleći se da se ništa nije dogodilo, Sušan je počela birati brojeve.Po glasu je bilo očito da je majka uzrujana. Jedva je odzdra-vila Sušan i odmah zamuckujući počela govoriti koji je razlog njezina poziva. — Sušan, to je ludo, i osjećam se kao da sam dovedena u položaj da biram između svojih kćeri, ali...Sušan je slušala majku kako nespretno objašnjava da je Alex Wright na zabavi u nedjelju očito uživao u njezinu društvu, a kako ga sada Binky pokušava spojiti s Dee. — Znamo daje Dee usamljena i uz-nemirena, ali mrsko mi je gledati da se petlja u

prijateljstvo u kojem bi ti mogla uživati. — Majčin je glas utihnuo. Ovaj joj je razgovor očito bio veoma težak.— Ne možeš podnijeti da Dee opet baci oko na nekoga tko pokazuje zanimanje za mene. U tome je stvar, zar ne, mama? Slušaj me dobro, provela sam veoma ugodnu večer s Alexom Wrightom i to je sve. Čujem da ga je Dee zvala. Točnije, pozvao ju je s nama na večeru u subotu. Ne natječem se sa sestrom. Kad budem srela pravu osobu za sebe, obje ćemo to znati, i ne želim se brinuti hoće li on zgriješiti s mojom sestrom čim ona makne prstom. Jer ako je takav čovjek, onda ga ne želim.— Hoćeš reći da bih tvog oca trebala primiti natrag — pobunila se njezina majka.— Ne, otkuda ti to? — kazala je Sušan. — Točno znam kako se jadno osjećaš zbog onoga što ti je tata učinio. I ja se osjećam jadno. Ali postoji nešto što se zove gubitak povjerenja, što mnogim ljudima, uključujući mene, znači smrtni udarac njihovoj vezi. Dakle, vidjet ćemo što će se dogoditi. Uostalom, s Alexom sam bila na, doslovce, jednom sastanku. Kad se drugi put nađemo, možemo jedno drugome biti smrtno dosadni.— Shvati samo da je Dee tako nesretna — molećivim je glasom kazala njezina majka. — Nazvala me je popodne i rekla da se seli natrag u New York. Nedostajemo joj i kaže da je već sita modne agencije. Sljedeći tjedan odlazi na krstarenje kojim je tata časti. Nadam se da će nakon toga živnuti.— I ja se nadam. Dobro, mama, čujemo se.Konačno je poslušala drugu poruku; bila je od Alexa Wrighta. — Otkazana je jedna službena večera pa sam odlučio nazvati te i opet te u posljednji čas pozvati da izađemo. Znam, nije baš pristojno, ali zaista sam te htio vidjeti. Nazvat ću te sutra.Smiješeći se, Sušan je još jednom poslušala poruku. E, doktor Richards ne bi mogao reći da se opirem ovakvom komplimentu, pomisli. I silno mi je drago da drugi tjedan Dee odlazi na krstarenje.Samo trenutak poslije, kad je već bila u krevetu i tonula u san, Sušan se sjetila daje htjela nazvati

Tiffanv u Grotto. Samo ju je morala nagovoriti da dođe i usporedi svoj tirkizni prsten s onim nađenim među stvarima Regine Clausen. Paleći svjetlo, pogledala je na sat. Bilo je petnaest do jedanaest.Mogla bih je uloviti, pomisli. Možda će pristati ako je pozovem da sutra dođe u studio i ponudim joj da ću je odvesti na dobar ručak.Na informacijama je dobila broj Grotta i nazvala. Telefon je dugo zvonio prije nego što je netko dignuo slušalicu i zagrmio: — Grotto.Sušan je zatražila Tiffanv pa pričekala nekoliko minuta dok se nije javila. Još joj nije pravo rekla svoje ime, a Tiffanv je planula: — Doktorice Sušan, više ne želim čuti ni riječi o tom idiotskom prstenu. Nazvala me Mattova majka i rekla da prestanem pričati o njemu; reklaje da se ženi. Zato sam bacila taj glupi prsten! Ne da vas ne poštujem, ali sad mi je žao što sam onaj dan uopće slušala vašu emisiju. I voljela bih da Matt i ja nikada nismo ušli u tu blesavu suvenirnicu. A posebno bih voljela da nismo poslušali kad nam je vlasnik te rupe rekao da je čovjek koji je baš izašao, kupio takvo prstenje za neke svoje prijateljice.Sušan se uspravila u krevetu. — Tiffanv, to je važno. Jeste li vidjeli tog čovjeka?— Jesam, naravno. Bio je ko bombon. Otmjen. Ne kao Matt.— Tiffanv! Moram razgovarati s vama. Dođite sutra u grad. Ručat ćemo zajedno i, molim vas, recite mi je li moguće doći do vašeg prstena?— Doktorice Sušan, sada je već pod hrpom pilećih kostiju i pizze, i ondje će i ostati. Više ne želim o njemu razgovarati. Svima sam rekla da je Matt super i sada se osjećam ko pravi idiot. Kreten! Čujte, moram ići. Gazda me mrko gleda.— Tiffanv, sjećate li se gdje ste kupili prsten? — usrdno je molila Sušan.— Rekla sam vam, u Villageu. Zapadnom Villageu. Znam da je bilo blizu postaje podzemne željeznice. Točno se sjećam samo da je preko puta bila pornotrgovina. Moram ići. 'Đenja, doktorice Sušan.

Sada potpuno budna, Sušan je polagano spustila slušalicu. Tiffanv je bacila tirkizni prsten, što je bilo loše, ali izgleda da se sjeća čovjeka koji je očito kupio nekoliko drugih. Nazvat ću Chrisa Ryana di provjeri Douglasa Lavtona, pomisli. Također će mu dati Tiffanvr kućni broj. On će mi pronaći njezinu adresu. A ako ne uspije, sutrj navečer sjedit ću u Grottu i jesti najbolju talijansku hranu u Yonkersu56Tiffanv je nekako progurala večer, većinu vremena uspjela je zadrža svoj uobičajeno drzak izraz lica i usput mudrovati. Pomoglo je što je Grottu bila gužva pa nije imala mnogo vremena za razmišljanje. San nekoliko puta, recimo kad je otišla na zahod i bila prisiljena pogleds svoj odraz, preplavili su je tuga i bijes.Oko jedanaest, ušao je neki muškarac i sjeo za bar. Osjećala je kako je svlači pogledom svaki put kad bi prošla kraj njega prema nekom stolu.Kreten, pomisli.U jedanaest i dvadeset, uhvatio ju je za ruku i pozvao u svoj stan na piće kad joj završi smjena.— Nosi se, budalo! — rekla mu je.Onda joj je tako jako stisnuo ruku da od bola nije mogla suspregnuti jauk. — Ne moraš zato biti nepristojna — prosiktao je.— Ostavite je! — barmen Joey se u trenu stvorio ispred bara. — Dosta vam je bilo, gospodine — rekao je. — Platite račun i idite.Čovjek je ustao. Bio je visok, ali Joey je bio viši. Potom je kreten bacio novac na šank i otišao.Odmah nakon toga, nazvala je Sušan pa je Tiffanv još jednom postala svjesna koliko se bijedno osjeća. Samo želim otići kući i pokriti se preko glave, pomisli poslije razgovora.Pet do dvanaest, pozvao ju je Joey. — Čuj, mala, kad se spremiš, otpratit ću te do auta. Frajer bi se mogao motati vani.Ali baš kad je Tiffany zakopčavala kaput, spremajući se otići, ušla je cijela kuglaška momčad i za barom je nastala gužva. Tiffany je shvatila da barmen neće biti slobodan još najmanje deset minuta.

— Sve će biti u redu, Joey. Vidimo se sutra — dobacila mu je i odjurila.Tek se vani sjetila da je auto ostavila na kraju parkirališta. Sranje, pomisli Tiffany. Ako se čovjek doista mota okolo, mogao bi praviti probleme. Pozorno je promotrila cijelo parkiralište. Ondje je bio samo jedan čovjek. Činilo se da je upravo izašao iz auta i da kreće prema lokalu. Čak je i pod slabim osvjetljenjem vidjela da to nije idiot koji ju je napastovao. Ovaj je čovjek bio viši i mršaviji.Ipak, zbog nečega se čudno osjećala i htjela se čim prije maknuti odatle. Dok se brzim koracima približavala autu, pokušavala je u torbi pronaći ključeve. Prstima je uhvatila ključeve. Gotovo je stigla.A onda se, iznenada, pred njom stvorio čovjek kojega je vidjela na parkiralištu. U ruci je držao nešto svjetlucavo.Nož! — pomisli i gotovo se istog trena sledi.Ne! — pomisli u nevjerici vidjevši da ide prema njoj.Zašto? — pitala se ne vjerujući da se to događa.— Molim vas — preklinjala je. — Molim vas!Tiffanv je živjela dovoljno dugo da vidi napadačevo lice, dovoljno dugo da joj njezino izvrsno pamćenje pomogne da u ubojici prepozna otmjenog muškarca kojega je vidjela u prodavaonici suvenira u Villageu — onoga koji je kupio ono prstenje s ugraviranom posvetom »Meni pripadaš«.57Dok je išao natrag u grad, vozeći se autoputom preko Bronxa, osjećao je kako ga oblijeva znoj. Bilo je blizu. Taman je prekoračio nizak zidić koji je dijelio Grottovo zemljište od benzinske crpke koja je bila zatvorena, gdje je ostavio auto, kad je čuo da netko zove Tiffanv.Auto je ostavio s druge strane crpke gdje je, na sreću, bila nizbrdica pa nije morao upaliti motor sve dok nije došao do ceste. Kad je konačno stigao onamo, skrenuo je desno i uključio se u promet, tako da ga vjerojatno nitko nije vidio.Sljedeći će tjedan sve biti gotovo, podsjeti se. Odabrat će nekoga tko će »Vidjeti džunglu mokru od

kiše« i njegov će zadatak biti obavljen.Veronica, tako puna povjerenja — ona je bila prva — pokopana je u Egiptu: »Pogledaj piramide duž Nila.«Regina. Stekao je njezino povjerenje na Baliju: »Promatraj izlazak sunca na tropskom otoku.«Constance, koja je zamijenila Carolvn u Alžiru: »Posjeti staru alžirsku tržnicu.«»Preleti ocean u srebrnom zrakoplovu.« Sjetio se Monice, plahe nasljednice koju je upoznao za vrijeme leta u London. Sjećao se kako joj je govorio o odsjaju sunca na krilu zrakoplova.Pogriješio je s prstenima. Sada je to znao. Oni su bili njegova mala šala, veza između imena koja je koristio na svojim posebnim putovanjima. Trebao je svoje šale ostaviti za sebe.Ali Parkija, koji je izradio prstene, uklonio je. Sada i Tiffanv, koja ga je vidjela da ih kupuje, više nema. Bio je siguran da ga je na kraju, kao i Carolvn, prepoznala. Tiffanv ga je jasno vidjela u suvenir-nici, i to neprerušenog, pa ipak gaje prepoznala usprkos slabom osvjetljenju na parkiralištu i to je bilo uznemiravajuće.No, to su pera na vjetru, a on ih nikada neće moći uhvatiti, ali bio je siguran da će daleko odletjeti, neprimijećena. Bez obzira na to koliko se trudio ostati izvan objektiva fotoaparata, bilo je neizbježno da se pojavi u pozadini nekih fotografija snimljenih na brodovima za vrijeme krstarenja. Fotografijama koje su ljudi širom svijeta bez sumnje dali uokviriti da ih podsjećaju na predivan odmor... Fotografije na brojnim komodama u spavaćim sobama ili zidovima radnih soba, koje danas više nitko nije primjećivao. Ta ga je činjenica istodobno i zaba-vljala i uznemiravala.Uostalom, Carolvn Wells namjeravala je Sušan Chandler poslati fotografiju na kojoj se on vidio u pozadini. Još uvijek mu je bilo muka od pomisli kako se u posljednji tren izvukao. Mogao je zamisliti Sušan kako otvara pošiljku i kako joj se oči širom otvaraju od iznenađenja i užasa kad ga je prepoznala.Konačno je stigao do svoje garaže. Dovezao se do

branika, stao, izašao i kimnuo čuvaru, koji gaje pozdravio sa srdačnošću osiguranom za dugogodišnje korisnike. Već je bilo skoro jedan sat, krenuo je kući najkraćim putem, zadovoljan što mu hladan, osvježavajući vjetar puše u lice.Danas tjedan dana, sve će biti gotovo, obećao je sam sebi. Do tada će već započeti posljednja dionica moga putovanja. Sušan Chandler bit će uklonjena, a ja ću krenuti na posljednje krstarenje.Znao je da će, kad jednom izvrši zadaću, prestati onaj strašni plamen koji mu izjeda utrobu i konačno će biti slobodan — slobodan postati onakva osoba kakva je, po uvjerenju njegove majke, trebao biti.58U četvrtak rano ujutro, Pamela Hastings otišla je u bolnicu pogledati Carolvn Wells, nadajući se da će je naći u mnogo boljem stanju. Umjesto toga, čula je da joj je stanje nepromijenjeno.— Opet je dozivala »Win« — rekla joj je sestra Gladvs iz jutarnje smjene. — Samo što je to meni zvučalo više kao »Oh, Win«, kao da pokušava razgovarati s njim.— Gladys, njezin ju je suprug čuo kad je to rekla?— Ne. Nije ga bilo ovdje od jučer popodne.— Nije? — Pamela se užasnula. — Znate li možda, je li zvao? Je li bolestan?— Nije nam se javio.— To je ludo — kazala je Pamela više za sebe. — Nazvat ću ja njega. Smijem li pogledati Carolvn?— Naravno.Prošla su samo dva i pol dana od nesreće, a Pamela se na odjelu intenzivne njege već osjećala kao kod kuće, kao da je već mnogo puta ovuda prošla. Jučer su oko kreveta jednog starijeg čovjeka, koji je doveden zbog teškog srčanog udara, bile navučene zavjese. Danas je krevet bio prazan. Pamela nije htjela ništa pitati; bila je sigurna da je čovjek tijekom noći umro.Dio Carolvninog lica koji se vidio, izgledao je još jače natečen i plav nego jučer. Pameli se još uvijek činilo nevjerojatno da je ova žena, sva u zavojima i kopčama, priključena na infuziju i puna cjevčica, njezina zgodna, živahna prijateljica.

Carolvnine su ruke ležale na pokrivaču. Pamela je ispreplela svoje prste s prstima prijateljice i primijetila da nema Carolvninog tankog zlatnog vjenčanog prstena. To ju je podsjetilo na Carolvninu odbojnost prema nakitu. Vidjela je da nosi samo nekoliko broševa i naušnica vrijedne bižuterije i bisernu ogrlicu svoje bake.— Carolvn — kazala je tiho. — Ja sam, Pam. Samo sam došla vidjeti kako si. Svi pitaju za tebe. Čim ti bude bolje, doći će te posjetiti. Vickie, Lynn i ja namjeravamo ti prirediti feštu kad ozdraviš. Šampa-njac, kavijar, dimljeni losos. Što kažeš na to? »Četveročlana banda« zna feštati. Točno?Znala je da brblja, ali rekli su joj da je moguće da je Carolvn čuje. Nije željela spominjati Justina. Pam je palo na pamet da bi se, ako je on bio taj koji je Carolvn gurnuo pod auto, a ona to zna, mogla užasno prestrašiti čuje li njegov glas ili osjeti njegovu nazočnost.Ali ne znam što mogu učiniti s tim u vezi, pomisli Pam. Kad bi samo došla k sebi, samo na trenutak. — Moram ići, Car — kazala je — ali poslije ću se vratiti. Volim te. — Usnama je lagano dodirnula Caro-lynin obraz; nije primijetila nikakvu promjenu.Dlanom brišući suze, izašla je iz odjela za intenzivnu njegu. Prolazeći kraj čekaonice, iznenadila se ugledavši ondje Justina kakobezvoljno sjedi na stolici. Bio je neobrijan i u istoj odjeći koju je nosio jučer popodne. Pogledi su im se sreli i on je izašao u hodnik. — Je li ti Carolvn što rekla? — pitao je brzo.— Ne, nije. Justine, što se, za ime Boga, događa? Zašto se prošle noći nisi vratio natrag?Oklijevao je prije nego je odgovorio. — Zato jer, iako službeno još nisam ni za što optužen, izgleda da policija misli da sam ja Carolvn gurnuo pod auto.Zagledao se u izbezumljenu Pam. — Zaprepaštena si, zar ne, Pam? Zaprepaštena, ali ne iznenađena. Ta se mogućnost vrzmala po tvojoj glavi, točno? — Lice mu se snuždilo i počeo je jecati. — Zar nitko ne shvaća što ja osjećam za nju? — Zatim je brzo stresao glavom i pokazao prema intenzivnoj. — Više se ne vraćam

onamo. Ako je Carolvn gurnuta i to zna, a nije vidjela osobu koja je to učinila, i ona bi mogla misliti da sam to bio ja. Ali imam samo jedno pitanje za sve vas: Ako se ona spetljala s tim čovjekom, s tim »Winom« kojega stalno zove, zašto, do vraga, sada on nije ovdje s njom?59Prije nego što je otišao u mirovinu i otvorio vlastitu malu zaštitarsku tvrtku u Istočnoj 52. ulici, Chris Ryan trideset je godina bio agent FBI-ja. Sada je, u dobi od šezdeset devet godina, glave obrasle čelično-sivom kosom, pomalo debeljuškast, dobroćudna izraza lica i vedrih plavih očiju, bio savršen odabir da u osnovnoj školi u koju ide njegova unučad predstavlja Djeda Mraza.Zbog svoje jednostavne naravi i podrugljivih šala bio je svugdje poznat, ali oni koji su s njim imali veze u poslovnom smislu veoma su ga cijenili zbog istražiteljskih sposobnosti.On i Sušan sprijateljili su se kad ga je obitelj jedne žrtve ubojstva unajmila da, neovisno o policiji, pokuša riješiti zločin. Kao zamjenik javnog tužitelja, ona je bila neizravno umiješana u taj slučaj, a podaci koje je Chris otkrio i njoj prenio, pomogli su joj da dobije priznanje.Ryan je ostao zabezeknut kad mu je priopćila svoju odluku da ostavi posao u javnom tužiteljstvu i vrati se na fakultet. — Ti si stvore-na za taj posao — kazao joj je. — Izvrstan tužitelj. Zašto želiš gubiti vrijeme slušajući hrpu razmaženih cendravaca koji kukaju nad svojom sudbinom?— Vjeruj mi, Chrise, to je malo više od toga — nasmijala se Sušan.Još uvijek su svakih nekoliko mjeseci odlazili na večeru pa kad ga je u utorak ujutro Sušan nazvala, Chris je bio presretan. — Trebaš besplatan obrok? — pitao je vedro. — Niže u četvrti nova je peče-njarnica. Ugao 49. i Treće. Prvoklasna junetina. Jednostavno te veseli što ti se povećava kolesterol. Kad možeš doći?— Veliš nova pečenjarnica na uglu 49. i Treće? Čini mi se da je to blizu Smitha & Wollenskyja — rekla je

Sušan. — A slučajno znam da je to tamo već sedam godina i da neki ljudi misle da si ti vlasnik. — Nasmijala se. — Naravno da ću doći, ali prvo te moram zamoliti jednu uslugu, Chrise. Trebala bih hitno provjeriti jednu osobu.— Koga?— Jednog odvjetnika, Douglasa Lavtona. Radi za Huberta Marcha i suradnike. Savjeti ulagačima, ta vrsta tvrtke. Lavton je također upravitelj Zaklade obitelji Clausen.— Izgleda da je uspješan. Namjeravaš se udati za njega?— Ne, ne namjeravam.Ryan se zavalio u stolici na okretanje, a Sušan mu je objašnjavala pozadinu slučaja, rekavši mu kako joj je Jane Clausen izrazila zabrinutost zbog Lavtona. Zatim je pozorno poslušao što mu je Sušan ispripovijedala o događajima koji su se zbili nakon emisije u ponedje-ljak, u kojoj se prvi put raspravljalo o nestanku Regine Clausen.— I kažeš da je momak zbrisao u trenutku kad si očekivala da se kod tebe pojavi žena koja se predstavila kao Karen?— Da. A u utorak je Lavton rekao nešto gospođi Clausen stoje dalo naslutiti da je poznavao Reginu Clausen, nešto što je uvijek poricao.— Primit ću se posla — obećao je. U posljednje vrijeme nije bilo ničega zanimljivoga. Samo provjeravanje momaka na zahtjev budućih nevjesta. Danas nitko nikome ne vjeruje. — Uzeo je blok i olov-ku. — Počelo je odbrojavanje. Kuda da pošaljem račun za gospođu Clausen?Primijetio je da Sušan oklijeva. — Bojim se da to nije tako jednostavno. Na telefonskoj sekretarici našla sam poruku gospođeClausen. Obavještava me daje morala otići u bolnicu na još jednu kuru kemoterapije, ali da misli da nije bilo pošteno što mije rekla da sumnja u Lavtona. Jasno mi je dala do znanja da zaboravim na to, ali ne mogu. Uopće ne mislim da je bila nepoštena i brinem se za nju. Zato račun pošalji meni — kazala je Sušan.Chris Ryan je uzdahnuo. — Hvala Bogu da imam

mirovinu. Svakoga prvog u mjesecu poljubit ću sliku J. Edgara Hoovera. Dobro. Smatraj to riješenim. Javit ću ti se, Susie.6OTajnica Douglasa Lavtona, Leah, glupava žena u pedesetima, s negodovanjem je promatrala svog šefa. Izgleda kao da je cijele noći bio vani, pomisli kad je Lavton prošao kraj nje i usputno promrmljao poz-drav za dobro jutro.Nije ništa pitala, otišla je do aparata za kavu, natočila mu šalicu kave, pokucala na vrata i otvorila ih, a da nije čekala njegov odgovor. — Ne mislim vas razmaziti, Doug — kazala je — ali izgledate mi kao da bi vam ovo koristilo.Očito danas nije bio raspoložen za dobrodušno zadirkivanje. U glasu mu se primjećivala blaga razdražljivost kad je rekao: — Znam, Leah. Vi ste jedina tajnica koja šefu priprema kavu.Htjela mu je reći daje izgledao iscrpljeno, ali shvatila je daje već dosta rekla. Izgleda i kao da je malo više popio, pomisli. Bilo bi mu pametnije da malo pripazi. Ovdje to neće trpjeti.— Pozovite me ako želite još kave — rekla je kratko, stavljajući šalicu pred njega.— Leah, gospođa Clausen je opet u bolnici — kazao je Doug tiho. — Vidio sam je sinoć. Mislim da joj nije ostalo mnogo vremena.— Oh, žao mi je. — Leah se odjednom osjetila krivom. Znala je da je Dougu Jane Clausen više od običnog klijenta. — Svejedno idete u Gvatemalu drugi tjedan?— Da, naravno. Ali neću čekati da joj pokažem iznenađenje koje sam joj namjeravao pokazati kad se vratim.— Sirotište?— Da. Ona nije ni svjesna kako se brzo obnavlja stara zgrada i gradi novo krilo. Gospodin March i ja, složili smo se da će joj biti veliko zadovoljstvo kad vidi daje sve završeno. Još uvijek ne zna da su nas ljudi koji vode sirotište molili da ga nazovu po Regini.— Kladim se da ste vi to predložili, Doug, zar ne?Nasmiješio se. — Možda. Ja sam svakako predložio da

prihvatimo promjenu imena sirotišta kao i da iznenadimo gospođu Clausen tom viješću. Iako je svečano otvorenje tek sljedeći tjedan, mislim da više ne bismo trebali čekati da joj pokažemo fotografije. Donesite mi fascikl, molim vas.Zajedno su pregledali fotografije veličine 8x10 cm koje su prikazivale izgradnju novoga krila sirotišta. Na najnovijoj fotografiji vidjela se dovršena zgrada, lijepo, u bijelo okrečeno zdanje sagrađeno u L, sa zelenim pokrovom. — Prostor za još dvjesto djece — kazao je Doug — s vrhunskom klinikom. Niste ni svjesni kolika djece onamo dođe pothranjeno. Sada predlažem da se na istom zemljištu sagradi i stambena zgrada kako bi mogući roditelji mogli provesti neko vrijeme s djecom koju žele posvojiti.Otvorio je ladicu pisaćeg stola. — Ovo je ploča koju ćemo postaviti na svečanom otvorenju. Stajat će ovdje. — Prstom je pokazao mjesto na tratini ispred zgrade i opisao krug. — Dobro će se vidjeti s ceste, a i kad se siđe na prilazni put.Stišao je glas. — Namjeravao sam unajmiti domaćeg umjetnika da nakon postavljanja ploče napravi umjetničku sliku, ali sad mislim da bi je trebao odmah naslikati. Potražite posrednika Petera Crowna da se za to pobrine.Leah je proučavala ukusno izrađenu ploču, izrezbarenu u obliku kolijevke. Urezanim pozlaćenim slovima, pisalo je »Dom Regine Clausen«.— Oh, Doug, gospođa Clausen bit će veoma sretna! — kazala je Leah, suznih očiju. — Znači da je iz ove nesreće ipak izišlo nešto dobro.— Doista jeste — složio se Douglas Lavton svim srcem.61Bilo je devet i deset kad je Susanina tajnica javila na interfon: — Doktorice, stigla je doktorica Pamela Hastings.Već se počela brinuti da se Hastingsova neće pojaviti pa je Sušan s olakšanjem uputila Janet da je pošalje unutra.Da je žena uznemirena, vidjelo se jasno po njezinom licu — čelo naborano od brige, usne čvrsto stisnute. Ali Sušan se svidjela čim je progovorila, osjećajući

da u sebi nosi i toplinu i inteligenciju.— Doktorice Chandler, vjerujem da sam vam djelovala veoma neljubazno kad ste neku večer nazvali bolnicu. To je bilo zato što sam ostala veoma iznenađena kad ste se predstavili.— Još i više, bez sumnje, kad sam vam rekla zbog čega zovem, doktorice Hastings. — Sušan je pružila ruku. — Molim vas, ja sam Sušan, vi Pamela, ako se slažete.— Naravno. — Hastingsova se rukovala sa Sušan pa se osvrnula dok je sjedala. Čim je sjela, približila je stolicu Susaninom stolu, kao da se boji da bi još neke uši mogle čuti ono što je namjeravala reći.— Žao mije što kasnim i ne mogu dugo ostati. Posljednja dva dana toliko sam vremena provela u bolnici da se nisam stigla pripremiti za predavanje u jedanaest i petnaest.— A moja emisija počinje za manje od dvadeset minuta — kazala je Sušan — pa mi se čini da bi bilo bolje da prijeđemo na stvar. Jeste li čuli snimku poziva koji je Carolvn Wells uputila u moju emisiju u ponedjeljak?— Snimku za koju Justin kaže da je nije naručio? Nisam.— Presnimku koju sam imala, jučer sam ostavila na policiji — rekla joj je Sušan. — Dat ću vam napraviti drugu, jer, budući da sam uvjerena da je to zvala Carolvn Wells, htjela bih da vi potvrdite da je to na vrpci njezin glas. Ali, dopustite mi da vam kažem što je rekla.Dok joj je opisivala razgovor o nestanku Regine Clausen za vrijeme krstarenja i poziv koji je primila od slušateljice koja se predstavila kao Karen, Sušan je promatrala kako lice Pamele Hastings postaje sve zabrinutije.Kad je završila, druga je žena rekla: — Ne moram poslušati vrpcu. Vidjela sam tirkizni prsten s tom posvetom prošli petak nave-čer. Carolvn mi ga je pokazala. — Ukratko je Sušan opisala proslavu četrdesetog rođendana.Sušan je otvorila bočnu ladicu pisaćeg stola i izvadila torbicu.— Majka Regine Clausen slušala je emisiju i čula

Carolvnin poziv. Poslije me nazvala i pojavila se ovdje s prstenom za koji je kazala da je pronađen među kćerinim stvarima. Hoćete li ga, molim vas, pogledati?Otvorila je torbicu, potražila u njoj novčanik i izvadila tirkizni prsten. Pokazala gaje.Pamela Hastings je problijedjela. Nije pokušavala uzeti prsten iz Susanine ruke, samo je sjedila buljeći u njega. Konačno je progovorila: — Izgleda potpuno isto kao onaj koji mi je Carolvn pokazala. Je li s unutrašnje strane ugravirana posveta »Meni pripadaš«?— Jest. Izvolite, pogledajte izbliza.Hastingsova je odmahnula glavom. — Ne, ne želim ga taknuti. Kao psiholog, vjerojatno ćete misliti da sam luda, ali ja imam istančanu sposobnost intuicije, a može biti daje to i prokletstvo, ili sposobnost predviđanja, nazovite to kako hoćete. Kad sam dotaknula prsten koji je Carolvn imala one večeri, upozorila sam je da bi on mogao prouzrokovati njezinu smrt.Sušan joj se s razumijevanjem nasmiješila. — Mislim da niste ludi. Ja potpuno poštujem sposobnost o kojoj ste mi govorili. Pa iako je ne razumijem, uvjerena sam da postoji. Molim vas, recite mi. Što osjećate u vezi s ovim prstenom? — Pružila je prsten.Pamela Hastings se odmaknula i odvratila pogled. — Ne mogu ga primiti, žao mi je.Sušan je znala da je dobila odgovor koji je očekivala. Ovaj je prsten nagovještao smrt.Nastala je neugodna stanka, a onda je Sušan nastavila: — U glasu Carolvn Wells osjećao se istinski strah kad me je nazvala u ponedjeljak. Bit ću iskrena. Djelovala je kao da se boji muža. Policijski kapetan koji je poslušao vrpcu, stekao je isti dojam.Pamela je neko vrijeme šutjela. — Justin je prema Carolvn veoma posesivan — kazala je tiho.Sušan je bilo očito da Pamela Hastings pomnjivo bira riječi.— Posesivan, a možda i dovoljno ljubomoran da joj naudi?

— Ne znam. — Riječi su joj bile pune bola, kao da ih netko čupa iz nje. Zatim je podigla ruke kao da preklinje. — Carolvn nije prisvijesti. Kad dođe k sebi, ako dođe k sebi, mogli bismo dobiti potpuno drukčiju sliku o onome što se dogodilo, ali mislim da bih vam trebala reći da izgleda da nekoga doziva.— Želite reći, nekoga koga ne poznajete.— Bezbroj puta jasno je rekla »Win«. Rano jutros, prema se-strinim riječima, rekla je »Oh, Win«.— Jeste li sigurni da je to ime?— Jučer sam je to pitala dok sam stajala kraj nje i držala je za ruku, a ona mi je stisnula dlan. Zapravo, u tom sam trenutku doista mislila da će doći svijesti.— Pamela, znam da obje moramo poći, ali moram vam postaviti još jedno pitanje — kazala je Sušan. — Mislite li da je Justin Wells u stanju u nastupu ljubomore ozlijediti ženu?Šutjela je trenutak. — Mislim da je bio u stanju to učiniti. Možda je još uvijek, ne znam. Od ponedjeljka navečer potpuno je izvan sebe, a sada ga je i policija ispitivala.Sušan se sjetila Hilde Johnson, starije žene koja je tvrdila da je vidjela kako je netko gurnuo Carolvn Wells pod auto, a koja je ubijena samo nekoliko sati poslije. — Jeste li u ponedjeljak bili u bolnici s Justinom Wellsom?Pamela Hastings je kimnula. — Bila sam ondje od pola šest u ponedjeljak navečer do utorka u šest ujutro.— Bio je ondje sve vrijeme?— Naravno — rekla je, a potom malo zastala. — Ne, zapravo ne sve vrijeme. Sjećam se da je kad su Carolvn dovezli s operacije, bilo je oko pola jedanaest navečer, Justin otišao u šetnju. Bojao se da ga ne počne boljeti glava pa je otišao na svjež zrak. Ali sjećam se da ga nije bilo kraće od jednog sata.Hilda Johnson živjela je samo jedan blok kuća od bolnice Le-nox Hill, pomisli Sušan. — Kako je Justin djelovao kad se vratio u bolnicu? — pitala je.— Mnogo mirnije — rekla je pa zastala. — Gotovo

odviše mirno, ako razumijete što hoću reći. Rekla bih daje gotovo bio u šoku.62U četvrtak ujutro u pola deset kapetan Tom Shea još je jednom počeo ispitivati svjedoka Olivera Bakera u sjedištu 19. policijske postaje. Ovoga je puta Baker bio vidljivo uzrujan. Prve su mu riječi bile: — Ka-petane, Betty, to je moja supruga, izvan sebe je otkako ste prošlu večer nazvali. Počela se pitati, sumnjate li vi da sam ja gurnuo sirotu ženu pa da me na ovaj način, razgovorom o nesreći, hoćete navesti da se odam. Shea se zagledao u Bakerovo lice, primijetivši da su mu debeli obrazi, uske usne i šiljast nos jutros nekako stisnuti, kao da se boji da će ga udariti. — Gospodine Bakeru — rekao je, trudeći se da bude strpljiv — pozvali smo vas da dođete ovamo vidjeti možete li se sjetiti još nekih pojedinosti, makar i sitnice.— Nisam osumnjičen?— Ni govora.Baker je s olakšanjem odahnuo. — Imate li nešto protiv da odmah nazovem Betty? Kad sam odlazio, dobila je napadaj straha.Shea je uzeo telefon. — Koji je vaš broj? — Nazvao je, a kad je čuo odgovor, rekao je: — Gospođo Baker? Dobro, drago mije da sam vas našao. Ovdje kapetan Shea iz 19. policijske postaje. Htio sam vas osobno uvjeriti da sam danas vašega supruga pozvao ovamo samo zato što nam je on dragocjen svjedok koji nam je veoma mnogo pomogao. Ponekad se svjedoci prisjete nekih pojedinosti danima nakon nesreće i nadamo se da ćemo upravo tako nešto doznati od Olivera. Sada ću vam na trenutak dati njega i želim vam ugodan dan. — Zadovoljan, Oliver Baker uzeo je telefon koji mu je Shea pružio.— Jesi li čula, draga? Ja sam dragocjen svjedok. Naravno. Ako djevojke nazovu iz škole, možeš im reći da im otac neće završiti u ćuzi. Ha, ha. Sigurno ću s posla ravno doma.Trebao sam ga pustiti da se još malo znoji, pomisli Shea odloživši slušalicu. — A sada, gospodine Bakeru, pogledajmo neke činjenice. Rekli ste da ste vidjeli

kako netko gospođi Wells uzima smeđu omotnicu.Baker je kimnuo glavom: — Ne uzima. Kao što sam vam rekao činilo mi se da ju je pokušavao uhvatiti i pritom joj je uzeo omotnicu.— I ne možete se ničega sjetiti u vezi s njegovim izgledom? Niste ga uopće pogledali u lice?— Nisam. Ta žena, gospođa Wells, napola se okrenula. Gledao sam u nju jer sam osjećao da nešto nije kako treba, da je izgubila ravnotežu. A potom je taj čovjek, tko god on bio, držao omotnicu.— Jeste li sigurni da je bio muškarac? — hitro upita Shea. — Po čemu ste sigurni?— Vidio sam mu ruku, znate, rukav njegova kaputa, ruku. Konačno se približavamo nečemu, pomisli Shea pun nade. —Kakav je kaput nosio?— Baloner. Ali kvalitetan, to mogu reći. Dobar materijal se odmah prepozna, ne mislite? Nisam siguran, ali dao bih se kladiti da je bio Burberrv.— Burberrv?— Točno.— Imam to zabilježeno. To ste rekli prošli put. Sjećate li se je li imao prsten?Baker je odmahnuo glavom. — Prstena nije bilo, sigurno. Morate znati, kapetane, sve se dogodilo u sekundi, a onda sam opet pogled prikovao za tu jadnu ženu. Točno sam znao da će je kombi udariti.Balon sličan Burberrvju, pomisli Shea. Provjerit ćemo što je Wells nosio toga dana. Ustao je. — Žao mi je što smo vas gnjavili, gospodine Bakeru, ali hvala vam što ste jutros opet došli.Bakeru, sada sigurnom da nije osumnjičeni, nije se išlo. — Ne znam može li vam to pomoći kapetane, ali... — Oklijevao je.— Svašta može pomoći — brzo odgovori Shea. — 0 čemu se radi?— Pa, možda nisam u pravu, ali čini mi se da je čovjek koji je uzeo omotnicu nosio sat s crnim kožnatim remenom.Sat poslije, detektiv Marty Power bio je u uredu Justina Wellsa. Wells nije bio ondje, ali detektiv, poslan od Shea, obavljao je informativni razgovor s

prijateljski raspoloženom Barbarom Gingras, recepcionarkom. Za manje od tri minute saznao je sve o tome kako je Barbara čula Carolvn Wells u emisiji Pitajte dr. Sušan u ponedjeljak i kako je to ispričala gospodinu Wellsu kad se vratio s ručka.— Čini mi se da ga je to razljutilo, ili uzrujalo, ili tako nešto — priznala je — jer je poslije izašao, a da mi nije rekao kada će se vratiti.— Sjećate li se, je li nosio kaput kad je odlazio? — pitao je Po-wer.Barbara se ugrizla za usnu i nabrala čelo, razmišljajući. — Da vidim. Ujutro je na sebi imao ogrtač od tvida. Jako se dobro oblači pa uvijek primijetim što ima na sebi. Znate, moj dečko, Jake, otprilike je iste građe kao gospodin Wells pa kad mu hoću kupiti neki odjevni predmet na poklon, pokušavam pronaći nešto slično onome što sam vidjela da nosi gospodin Wells.Barbara se nasmiješila detektivu. — Zapravo, prošli je tjedan bio Jakeov rođendan i kupila sam mu plavo-bijelu prugastu košulju s bijelim ovratnikom i orukavljem, istu onakvu kakvu ima gospodin Wells. Koštala je pravo bogatstvo, ali svidjela mu se. A kravatu...Nije ga zanimalo da sazna kakvu je kravatu Jake dobio za rođendan. Marty Power ju je prekinuo. — Sigurni ste daje u ponedjeljak Justin Wells nosio ogrtač od tvida?— Jesam. Čekajte, samo malo. Znate što? Kada je gospodin Wells izlazio u ponedjeljak popodne imao je na sebi ogrtač od tvida, ali kada se vratio nosio je Burberrv. Nisam prije razmišljala o tome, ali vjerojatno je bio kod kuće.Posljednji podatak koji je od nje dobio, da gospodin Wells uvijek nosi sat s crnim kožnatim remenom, detektiv je držao veoma bitnim.63Gotovo za cijeli četvrtak, Alex Wright imao je dogovorene sastanke pa je Jim Curlev, njegov vozač, došao po njega ujutro u petnaest do devet. Jim je svog gazdu uvijek slatkorječivo i vedro pozdravio, ali onda je njega pustio neka govori, uzimajući riječ

samo kad je osjećao da se to od njega očekuje ili da je umjesno.Ponekad je bilo očito da Alex Wright želi razgovarati pa bi to bio razgovor o svemu i svačemu, od vremena ili politike, do ugovorenihobveza i Jimove unučadi. Drugi put bi ga gospodin Alex ljubazno pozdravio pa otvorio aktovku ili The New York Times i većinu puta prosjedio u tišini.Bez obzira na to koji od tih dana bio, Jimu je bilo dobro. Njegova odanost Alexu Wrightu bila je neupitna od onoga dana prije dvije godine kad je omogućio Jiraovoj unuci da se upiše na Princeton. — Šališ se Jime? — pitao je u nevjerici. — Sheila se ne može upisati na Princeton? Sve što ne pokriva stipendija, plaćam ja. Reci joj da mi mahne za vrijeme nogometne utakmice.Tako doista nije bilo kad je Jim mlađi prije dvadeset pet godina krenuo na sveučilište, sjetio se Curlev. Molio sam Alexovog oca da mi da povišicu, a on mi je odgovorio neka budem sretan što uopće imam posao.Jim je odmah znao da će danas biti dan tišine. Nakon što je pozdravio: — Dobro jutro, Jime — Alex je otvorio torbu za spise i izvadio jedan fascikl. Proučavao ga je u tišini dok se auto vukao kroz gusti promet na East Side Driveu na putu do Wall Streeta. A onda je, negdje oko mosta Manhattan, spremio fascikl natrag u torbu i počeo govoriti. — Stvarno bih mogao bez tog puta drugi tjedan, Jime — kazao je Alex Wright.— U koje mjesto u Rusiji idete, gospodine Alexe?— U Petrograd. Predivan grad. Ermitaž je čaroban. Šteta je što ga neću moći vidjeti. Bit ću sretan ako uspijem dovršiti nacrte za bolnicu koju gradimo. Malo me muči teren koji su odabrali.Približavao se njihov silazak pa se Jim usredotočio na vožnju i pričekao da se prestroji u pravu traku prije nego što je pitao: — Sigurno možete uzeti još nekoliko dana za sebe, ne? — Pogledavši u retrovizor, bio je zatečen iznenadnim osmijehom koji je obasjao lice Ale-xa Wrighta, čineći ga gotovo dječačkim.— Mogao bih, ali da budem iskren, ne želim.Zbog Sušan Chandler, pomisli Jim. Mislim da se doista

zanima za nju. Iako sam je samo jednom sreo, mislim da nije mogao bolje odabrati, kazao je sam sebi.Jim je iskreno vjerovao u ljubav na prvi pogled. Njemu se to dogodilo prije četrdeset godina kad je imao sastanak naslijepo, a to je bilo s Moirom. Poklonio joj je svoje srce onoga trenutka kad ju je pogledao i vidio te plave oči.Zazvonio je telefon u autu. Kad mu je gazda bio u autu, Jim se nikada nije javljao na telefon, osim ako ga on nije molio, zatojer su uglavnom svi pozivi bili osobne naravi i za gospodina Alexa. Čuo je kako glas Alexa Wrighta, nakon srdačnog pozdrava u početku, postaje službeniji. — Oh, Dee, kako si? U autu sam. Preusmjereni poziv od kuće... Onda si sigurno mrtva... Naravno, ali misliš li da ćeš to moći?— Dobro, kad je tako, vidimo se u St. Regisu u pet. Pretpostavljam da te je zvao posrednik za nekretnine... Dobro, pokušat ću uloviti Sušan da je pitam hoće li nam se večeras pridružiti... Dobro. Vidimo se.Poklopio je slušalicu, zatim je ponovno uzeo i nazvao.Jim je čuo kako traži doktoricu Chandler, a potom ga je čuo kako odrješitim glasom govori: — Nadao sam se da ću je uloviti prije nego ode u studio. Molim vas, pobrinite se da dobije ovu poruku čim se vrati na posao.Jim je u retrovizoru gledao kako Alex Wright namrgođena lica odlaže slušalicu. K vragu, tko je ta Dee, pitao se, i što ga to muči?Da je mogao Alexu Wrightu pročitati misli, Jim bi shvatio da se njegov gazda ljuti što tajnica nije Sušan prenijela njegovu prijašnju poruku, prije nego što je Sušan otišla u studio, a da se isto toliko ljuti što je dao prebaciti pozive od kuće pa gaje našla baš ona osoba koju je žarko želio izbjeći.64Sušan je stigla u studio deset minuta ranije. Kao obično, provirila je u ured Jeda Geanvja unaprijed se pripremivši za njegovu opomenu da jednoga dana neće stići na vrijeme, da bi iza toga slijedilo uobičajeno: — Nemoj reći da te nisam upozorio.

Ali kad ju je danas pogledao, njegovo je lice bilo tužno. — Počet ću vjerovati da slušateljima koji nas zovu donosimo nesreću, Sušan.— Što bi to trebalo značiti? — pitala je.— Nisi čula? Tiffanv, konobarica u onom restoranu u Yonker-su, ubijena je prošle noći kad je odlazila s posla.— Štojel — Sušan se osjećala kao da ju je netko lupio po glavi, kao da se netko zaletio u nju svom svojom težinom. Oslonila se na Jedov stol da se smiri.— Polako, nemoj se uzrujavati — upozorio ju je dižući se. — Za nekoliko minuta počinje ti emisija. Moraš također biti svjesna toga da će mnogo slušatelja vjerojatno zvati da te pita za nju.Tiffanv, pomisli Sušan, sjetivši se njihovoga sinoćnjeg razgovora, toliko je željela da joj se dečko vrati, toliko razočarana kad ju je nazvala njegova majka i rekla joj neka prestane pričati o njemu. Don Richards i ja razgovarali smo o tome da djeluje osamljenao 0, Bože, pomisli Sušan. Sirota djevojka.— Sjećaš se kako si je pokušala spriječiti da kaže ime lokala u kojem radi? — pitao je Jed. — Očito ju je neki frajer ondje potražio. Napastovao ju je. Poludio kad ga je odbila. Pokvaren tip. Ima kilome-tarski dosje.— Sigurni su daje on to učinio?— upita Sušan ukočeno.— Po onome što sam ja čuo policajci su mu već pročitali njegova prava — kazao joj je Jed. — Iako mi se čini da još ništa nije priznao. Dođi, moramo poći u studio. Donijet ću ti kavu.Sušan je nekako uspjela emisiju privesti kraju. Kao što je Jed predvidio, linije su bile zagušene brojnim pozivima o Tiffanv. Na Susanin poticaj, za vrijeme promidžbenih poruka, Jed je nazvao Grot-to tako daje razgovarala s vlasnikom Tonvjem Seppedijem.— Naš barmen Joey kazao je Tiffanv da pričeka, da će je otpratiti do auta — objasnio je Seppedi prigušenim glasom punim tuge. — Ali imao je gužvu i ona je otišla. Vidjevši da je nema, odjurio je van vidjeti je li sve u redu. Tada je spazio nekog čovjeka kako žuri u smjeru benzinske postaje u susjedstvu. Kad su

našli Tiffanvno tijelo, čovjek je već nestao, ali Joey je prilično siguran da je to isti tip koji ju je ranije gnjavio za barom.Jesu li uhvatili pravog čovjeka? Ovo mi ne izgleda kao zaseban slučaj, pomisli Sušan. Carolvn Wells me nazvala i nakon nekoliko sati bila je pregažena; živa je, ali jedva. Hilda Johnson se klela svime na svijetu da je vidjela kako je netko gurnuo Carolvn Wells, nakon nekoliko sati bila je ubijena. Tiffanv je vidjela jednog čovjeka koji je kupovao tirkizni prsten »Meni pripadaš« i nazvala me da mi to kaže. A sada je ubijena. Slučajnost? Mislim da nije. No, je li Tiffanv ubio čovjek koji je uhićen? I Hildu Johnson? Je li on gurnuo Carolvn Wells?Završavajući emisiju, Sušan je kazala slušateljima: — Zahvaljujem na vašim pozivima. Čini mi se da smo svi, po onih nekoliko poziva koje mi je uputila, imali osjećaj da smo upoznali Tiffanv. Znam davam je mnogima, kao i meni, žao zbog njezine smrti. Daje bar pričeka-la tih nekoliko trenutaka daje barmen otprati do auta. U našim životima ima toliko »da je bar« da bismo svi iz toga mogli izvući pouku. Ne znamo je li Tiffanvn ubojica bio za tim barom zato što je ona jučer rekla gdje radi, ali ako je tako, to je još jedna nesreća koja dokazuje da ne smijemo bilo kome otkrivati gdje radimo ili stanujemo.Sušan je osjećala da joj puca glas dok je završavala: — Sve vas molim da se u svojim molitvama sjetite Tiffanv i njezine obitelji. Naše je vrijeme isteklo. Sutra se ponovno čujemo.Čim je odjavila emisiju, izašla je iz studija i pošla u svoj ured. Morala je pregledati karton svog pacijenta naručenog za jedan sat, a isto tako nadala se da će uspjeti obaviti nekoliko telefonskih razgovora.Janet joj je skrušeno rekla da je Alex Wright dva puta zvao. — Rekli ste da uzimam poruke dok razgovarate s doktoricom Ha-stings, a potom ste tako brzo odjurili da se nisam sjetila reći vam da ga nazovete. Poslije je ostavio još jednu poruku.— Razumijem. — U prvoj ju je poruci Alex molio da ga nazove prije emisije. Drugu je poruku Sušan čitala i

čitala. Draga sestro, pomisli, volim te, ali sve ima svoje granice. Ne samo da te pozvao u subotu na večeru nego si se uspjela s njim dogovoriti i za večeras.Dok ju je Janet gledala, Sušan je obje poruke poderala i bacila u koš.— Doktorice Chandler, molim vas, kad budete govorili s gospodinom Wrightom recite mu da mije žao što vam nisam rekla za njegov prvi poziv. Po glasu bih rekla da je doista bio ljut na mene.Sušan je spoznala da se osjeća bolje saznavši da se ljutio, a znala je i da večeras nema namjere pridružiti se Alexu i Dee na piću i ni na bilo čemu drugome. — Reći ću mu, ako ponovno nazove — kazala je pazeći da joj glas ostane ravnodušan.Provjerila je koliko je sati; bilo je pola jedan. Ostalo joj je još pola sata do prvog sastanka. Znači da mogu potrošiti desetak minuta na telefonske razgovore, zaključi.Prvo je nazvala policiju u Yonkersu. Od vremena kada je radila u westchesterskom okružnom tužiteljstvu, poznavala je ondje nekoliko detektiva. Našla je jednoga, Petea Sancheza i objasnila mu zašto se zanima za ubojstvo Tiffanv Smith.— Pete, srce me boli kad pomislim daje mrtva jer je razgovarala sa mnom u eteru.Od Sancheza je saznala da je ondašnja policija uvjerena da imaju ubojicu i da vjeruju da je samo pitanje vremena kad će osumnjičeni, Sharkev Dion, priznati.— Naravno, Sušan, on sve poriče — kazao joj je Pete. — Svi to rade. Znaš i sama. Čuj, frajer koji je ulazio u Grotto kad su izbacili tog propalicu čuo je kako gunđa da će se vratiti i srediti je.— To još uvijek ne znači da ju je ubio — kazala je Sušan. — Jeste li našli oružje?Pete Sanchez je uzdahnuo: — Još nismo.Zatim mu je ispričala priču o tirkiznom prstenu, ali on nije pokazao osobito zanimanje za to. — Aha, ostavi mi svoj broj, javit ću ti kad Dion potpiše priznanje. Neka te to ne muči. U ovoj nesreći jedino je krivo to što frajer s tako debelim dosjeom može

biti uvjetno pušten iz zatvora. Odležao je osam godina, a osuđen je na dvadeset pet. A pogodi zbog kakvog zločina? Ubojstva!Još uvijek sumnjajući, Sušan je spustila slušalicu i neko vrijeme sjedila zadubljena u misli.Stvar koja sve povezuje tirkizni je prsten, pomisli. Imala ga je Regina Clausen i sada je mrtva. Carolvn Wells ga je imala i mogla bi umrijeti. Tiffanv ga je imala i mrtva je. Pamela Hastings, pametna žena koja kaže da je vidovita, nije željela ni taknuti Reginin prsten, a samo nekoliko dana ranije upozorila je Carolvn Wells da bi joj njezin mogao donijeti smrt.Prošle večeri Tiffanv mi je rekla da je njezin prsten zakopan pod tonama pilećih kostiju i pizza, pomisli Sušan. To mi sliči na hrpu smeća. Ali tonelMožda je mislila na kontejner? — pitala se. A ako jeste, najvjerojatnije je mislila na kontejner postavljen na zemljištu koje pripada restoranu Grotto. Brzo je razmišljala. Kako često bi se mogao prazniti Grottov kontejner? Hoće li ga policija zapečatiti zbog potrage za oružjem?Pronašla je Grottov broj i začas je razgovarala s Tonvjem Seppedijem. — Gledajte, doktorice Chandler, od ponoći odgovaram na pitanja — rekao je. — Kontejner stoji na parkiralištu i prazne ga svako jutro. Ali danas ga je policija zapečatila. Pretpostavljam da traže oružje. Imate li još pitanja? I sam sam skoro mrtav.Sušan je obavila još jedan razgovor prije nego što je pregledala karton pacijenta. Opet je nazvala Petea Sancheza moleći ga da pretraže kontejner ne samo zbog oružja već i zbog prstena na kojemu je s unutrašnje strane ugravirano »Meni pripadaš«.65U četvrtak je dr. Donald Richards uvijek imao gužvu pa je, kao i obično, rano počeo raditi. Prvi mu je pacijent bio muškarac koji je rukovodio velikim međunarodnim trgovačkim društvom; dolazio je k njemu svakog četvrtka u osam sati, a u devet, deset i jedanaest slijedili su ostali stalni pacijenti. Neki od njih bili su očajni kad su čuli da Richards sljedećeg četvrtka neće biti u gradu jer ide na put

zbog predstavljanja svoje knjige.Kad je Donald Richards u podne sjeo da na brzinu nešto pojede, već je bio umoran, a pred njim je, kao obično, bilo naporno poslijepodne. U jedan je imao sastanak s kapetanom Sheom u 19. policijskoj postaji radi Justina Wellsa.Dok je Rena pred njega stavljala tanjur juhe, on je upalio televizor da uhvati gradske vijesti. Glavna vijest bila je ubojstvo mlade konobarice u Yonkersu, a na ekranu se vidjelo mjesto zločina.— Ovo je parkiralište restorana Grotto u Yonkersu gdje je malo iza ponoći ubijena mlada konobarica Tiffanv Smith, stara dvadeset pet godina — rekao je spiker. — Sharkev Dion, ubojica koji se uvjetno nalazi na slobodi, a koji je, kažu, bio zamoljen da napusti lokal jer je ranije te večeri napastovao gospođicu Smith, pritvoren je i očekuje se da će biti optužen za zločin.— Doktore, nije li to ona žena koja se neki dan, kad ste vi gostovali, javila u emisiju Pitajte dr. Sušan? — pitala je Rena užasnuto.— Da, jeste — odgovori Richards tiho. Pogledao je na sat. Sušan se sada već vraća u ured. Sigurno je već čula za Tiffanv i bez sumnje očekuje njegov poziv.Nazvat ću je kad se vratim iz policijske postaje, odlučio je odmaknuvši stolicu. — Rena, juha je odlična, ali bojim se da u ovom času baš nisam gladan. — Pogled mu se zadržao na televizijskom ekranudok je kamera pokazivala jarkocrvenu cipelu s tankom petom koja je ležala na tlu pokraj krpe kojom je bilo pokriveno tijelo Tiffanv Smith. Jadna djevojka, pomisli, isključivši televizor. Znam da će se Sušan uzrujati. Prvo Carolvn Wells, a sada Tiffanv. Kladim se da krivi sebe zbog nesreća obiju žena.Đilo je pet do četiri popodne kad se uspio čuti sa Sušan. — Žao mi je — kazao je.— Utučena sam — rekla mu je Sušan. — Molim Boga da Sharkev Dion, ako je on ubojica, nije ušao u taj lokal zato jer ju je čuo da razgovara sa mnom na radiju.— Po onome što sam ranije čuo na vijestima, izgleda

da policija uopće ne dvoji da je on ubojica — kazao je Richards. — Sušan, iskreno sumnjam da bi čovjek poput Sharkevja Diona slušao savjete na radiju. Mnogo je vjerojatnije da se slučajno našao u lokalu.— Ako je on ubojica — odvrati Sušan s nevjericom. — Done, moraš mi odgovoriti na jedno pitanje. Misliš li da je Justin Wells gurnuo svoju ženu pod auto?— Ne, mislim da nije — kazao joj je Richards. — Prije bih rekao da je to bila nesreća. Danas sam bio kod kapetana Shea i to sam mu rekao. Dapače, upozorio sam ga da bi svaki psihijatar koji bi pregledao Wellsa, najvjerojatnije došao do istog zaključka. Istina, on je opsjednut svojom ženom, ali sastavni dio te opsjednutosti užasan je strah da će je izgubiti. Po mom mišljenju nikada je ne bi namjerno ozlijedio.— Znači da misliš da je Hilda Johnson, svjedokinja koja je rekla da je vidjela kako je netko gurnuo Carolvn Wells, bila u krivu? — pitala je Sušan.— Ne mora biti. Ne možeš odbaciti mogućnost da je Justin Wells, ako je slijedio Carolvn želeći saznati što se nalazi u omotnici, slučajno uzrokovao da izgubi ravnotežu. Čujem da se strašno uzrujao kad mu je recepcionarka ispričala što je njegova žena sve rekla na radiju. Nemoj zaboraviti da ti je Karen, ili Carolvn, kad je nazvala, obećala da će ti dati sliku muškarca kojega je upoznala na krstarenju. Zar nije vjerojatno da je to bilo u omotnici?— Kapetan Shea slaže se s tvojom pretpostavkom?— Teško je reći, ali upozorio sam ga da bi, ukoliko je netko drugi, bez obzira na to je li slučajno ili namjerno, gurnuo Carolvn Wells, a Justin Wells sazna tko, Wells mogao toliko poludjeti od bijesa da bi bio u stanju svašta učiniti, čak i ubiti.Richards je iz daljnjeg razgovora, po bezizražajnom Susani-nom glasu, odmah znao koliko su je uznemirili nedavni događaji. — Gledaj — kazao je — sve ti je to teško palo. Znam kako se osjećaš. Uživao sam u jučerašnjoj večeri. Danas sam te namjeravao nazvati samo da ti to kažem. Zašto ne bismo i večeras ugrabili malo vremena? Naći ćemo neki restoran blizu tvog stana. Čak ću ovoga puta doći po tebe.— Bojim se da ne mogu. Moram napraviti jedan projekt,

a ne znam koliko će to trajati.Bilo je četiri. Richards je znao da je njegov posljednji pacijent sada već u čekaonici. — Dobro mi idu projekti — brzo je rekao. — Javi mi ako ti mogu pomoći.Namrštio se kad je spustio slušalicu. Sušan je, pristojno, ali odlučno, odbila njegovu pomoć. Što smjera? — pitao se.Trebao mu je odgovor na to pitanje.66Jane Clausen se, očito iscrpljena kemoterapijom, uspjela malo nasmiješiti. — Vera, ništa osobito, stara sam — rekla je.Vidjela je da se domaćica, koja je kod nje radila već dvadeset godina, nećka bi li otišla. — Ne brini se. Bit će mi dobro. Samo se moram malo odmoriti — uvjeravala ju je.— Skoro sam zaboravila, gospođo Clausen — kazala je Vera uznemireno — mislim da bi vas mogla nazvati doktorica Chandler. Zvala je baš kad sam odlazila iz stana i rekla sam joj da ste u bolnici. Djeluje milo.— Veoma je draga.— Nije mi drago što vas ovdje ostavljam samu — uzdahnula je Vera. — Da mi bar dopustite da sjednem uz vas i pravim vam društvo.Imam društvo, pomisli Jane Clausen pogledavši uokvirenu Regininu fotografiju na noćnom ormariću, koju joj je Vera donijela na njezino traženje. Na slici su fotografirani Regina i kapetan Gabrielle.— Zaspat ću za pet minuta, Vera. Idi sad.— Onda laku noć, gospođo Clausen — rekla je Vera i dodala, a riječi su joj zapinjale u grlu — i svakako me nazovite ako bilo što trebate.Kad je domaćica otišla, Jane Clausen je dosegnula i uzela fotografiju. Danas sam imala loš dan, Regina, pomisli. Idem svome kraju i toga sam svjesna. Ipak, čini mi se da me još nešto drži. Nije mi to baš jasno, ali vidjet ćemo što će se dogoditi.Zazvonio je telefon. Jane Clausen je spustila sliku i javila se, očekujući da bi mogao nazvati Douglas Lavton.Međutim, zvala je Sušan Chandler, a toplina njezina

glasa Jane Clausen još jednom podsjeti na Reginu. Uhvatila se kako priznaje Sušan da je imala težak dan. — No, sutra će biti mnogo lakše — dodala je — a Douglas Lavton mi je najavio da ima veliko iznenađenje za mene. Jedva čekam da vidim što.Sušan je po glasu Jane Clausen odmah osjetila da joj se popravlja raspoloženje te je znala da joj neće moći reći da je zatražila da se Lavtona provjeri, ako to s njom prije ne raščisti.Umjesto toga rekla je: — Rado bih navratila do vas u sljedećih nekoliko dana, zapravo, ako bi vas to veselilo, naravno.— Čujemo se sutra — predloži Clausenova. — Vidjet ćemo kako će teći dan. U ovom času živim dan po dan. — Zatim je samu sebe iznenadila rekavši: — Moja domaćica mi je upravo donijela Regininu fotografiju. Večeras mi je velika utjeha. Nije li to čudno?Zatim je dodala ispričavajući se: — Doktorice Chandler, znam da ste dobar psiholog. Nije moj običaj razotkrivati svoje osjećaje, ali veoma mi je lako povjeriti se vama.— Imati sliku nekoga koga volite, može biti veoma utješno — kazala je Sušan. — Zajedno ste na slici?— Ne, to je jedna od onih fotografija kakve obično slikaju na krstarenju, od onih koje nude da ih ljudi naruče. Po datumu na poleđini znam da je snimljena na Gabrielli samo dva dana prije Reginina nestanka.Razgovor je završio tako da je Sušan obećala da će drugi dan nazvati. A onda, kad su već rekle do viđenja i kad je vraćala slušalicuna postolje, Sušan je čula kako je Jane Clausen s očitim zadovoljstvom promrmljala: — 0, Doug, lijepo od tebe da si došao.Sušan je uzdišući odložila slušalicu, a onda je, lagano se nagnuvši naprijed, vrhovima prstiju polagano počela trljati sljepoočice. Bilo je šest sati, a još uvijek je bila za pisaćim stolom. Neotvorena posudica juhe koju je trebala pojesti za ručak, podsjetila ju je zašto je počinje boljeti glava.U uredu je vladala tišina. Janet je već odavno otišla. Sušan je ponekad imala osjećaj da se u pet

sati u glavi njezine tajnice javlja znak za uzbunu, koji je svaki dan potjera s posla.Svakom je danu dovoljno njegova zla, pomisli, pitajući se zbog čega joj je baš sada pala na pamet ova mudra izreka. Lagano pitanje, zaključi. Ovaj dan počeo je sa zlom — Tiffanvnim ubojstvom.Kladim se da bi Tiffanv još uvijek bila živa da me nije nazvala zbog tirkiznog prstena! — pomisli Sušan. Ustala je umorno se prote-gnuvši. Gladna sam. Možda sam se trebala naći s Alexom i Dee, pomisli hladno. Sigurna sam da Dee neće dopustiti da ode, a da plati samo jedno piće.Alex je opet nazvao. — Dobila si moju poruku, je li? — pitao je. — Znam da ti je tvoja tajnica zaboravila jutros predati prvu.Osjećala je malu grižnju savjesti što mu nije odgovorila na pozive. — Oprosti mi, Alexe. Danas je jedan od onih dana — kazala je, pokušavajući se opravdati što nije prihvatila njegov poziv. — Večeras ne bih nikome bila ugodno društvo — rekla je svjesna koliko je to istinito.Na odlasku je primijetila da je kod Nedde još uvijek svjetlo. Nije imala namjere otići do nje, ali nesvjesno je stala i pokušala otvoriti uredska vrata; bila je zadovoljnao jer su ovaj put bila zaključana.Zašto ne bih svratila na trenutak? — pomisli i pokuca po staklu. Pet minuta poslije grickala je sir i krekere i ispijala čašu chardon-naya s Neddom.Izvijestila ju je o događajima i dodala: — Upravo mi je nešto palo na pamet. Neobično, ali danas su mi i gospođa Clausen, i dr. Ri-chards spomenuli fotografije koje se snimaju na krstarenju. Gospođa Clausen ima jednu od svoje kćeri snimljenu na Gabrielli, a Don Ri-chards me podsjetio da mi je Carolvn Wells, kad se u ponedjeljak javila u emisiju, obećala poslati fotografiju na kojoj se nalazio muškarac ko-jega je upoznala na krstarenju, čovjeka koji je htio da se iskrca u Alžiru.— Na što ciljaš, Sušan? — zapita Nedda.— Na ovo, pitam se da li skupina ili skupine ljudi koji snimaju na brodu, čuvaju negative? Don Richards

je dosta vremena provodio na krstarenjima. Možda da njega pitam.67Pamela Hastings provela je četvrtak u svojem kabinetu na Columbiji, pokušavajući dovršiti zaostale poslove koje je do tada zanemarivala. Dva puta je nazvala bolnicu i razgovarala sa sestrom s kojom se sprija-teljila. Ona joj je s umjerenom nadom priopćila vijest da je Carolvn Wells opet pokazivala znakove buđenja iz kome.— Konačno ćemo saznati što joj se uistinu dogodilo — kazala je Pamela.— Ne nužno — upozorila ju je sestra. — Mnogi ljudi koji pre-trpe teške ozljede glave poput njezinih, ne sjećaju se same nesreće, čak i kad nema drugih praznina u sjećanju.Popodne ju je sestra izvijestila da je Carolvn opet pokušala govoriti. — Samo tu jednu riječ » Win« ili »Oh, Win« — kazala je sestra. — Ali zapamtite, u mozgu se događaju čudne stvari. Možda se obraća nekome koga je poznavala u djetinjstvu.Drugi razgovor sa sestrom, uznemirio je Pamelu, a pomalo se i osjećala krivom. Justin je uvjeren da Carolvn zove nekoga tko joj je važan, a ja počinjem vjerovati da ima pravo, pomisli. Ali ranije, kad sam razgovarala s doktoricom Chandler, dala sam joj do znanja da mislim kako bi on bio u stanju to učiniti. U što stvarno vjerujem? — pitala se utučeno.Kada je konačno bila spremna otići s posla i poći u bolnicu, shvatila je da večeras nerado odlazi u taj posjet — bilo ju je sram suočiti se s Justinom.Sjedio je u najdaljem kraju čekaonice odjela intenzivne njege, njoj okrenut leđima. Danas je ondje bilo još ljudi, roditelji tinejdžera kojije hitno dopremljen dan ranije kad je ranjen trenirajući nogomet. Kad je Pamela zastala da se raspita za njega, dječakova majka veselo ju je izvijestila da se nalazi izvan opasnosti.Izvan opasnosti, pomisli Pamela. Sledila se od tih riječi. Je li Carolvn izvan opasnosti? — pitala se. Ako se probudi iz kome i dođe u običnu sobu, znači da više neće sve vrijeme biti pod nadzorom. U tom bi

slučaju Justin imao neograničen pristup do nje. Pretpostavimo da se ne sjeća nesreće, a da je Justin bio taj koji ju je pokušao ubiti.Dok se preko sobe približavala Justinu, preplavila ju je čudna mješavina osjećaja. Suosjećala je s ovim čovjekom koji je volio Carolvn, možda čak previše; pekla ju je savjest zbog sumnje daje on prouzročio njezine ozljede; bojala se da joj možda još uvijek želi nauditi.Kad ga je potapšala po ramenu, on ju je pogledao. — 0, prvo prijateljsko lice — rekao je —je li policija već došla do tebe?Pamela se spustila na stolicu kraj njega. — Ne znam što misliš, Justine. Zašto bi policija željela razgovarati sa mnom?— Mislio sam da imaš nešto dodati prikupljenim podacima. Danas popodne su me ponovno pozvali na policiju da im objasnim zašto sam u ponedjeljak popodne promijenio kaput od tvida i obukao Bur-berry. Misle da sam ja pokušao ubiti Carolvn. Želiš li nešto dodati da pomogneš stegnuti obruč, stara prijateljice?Nije htjela progutati mamac. — Justine, ovo nikamo ne vodi. Što ti se čini, kako je Carolvn danas?— Ušao sam je pogledati, ali samo kada je sestra bila sa mnom. Još će me optužiti da sam isključio aparate. — Lice je pokrio rukama i stresao glavom. — 0, Bože, ne mogu vjerovati.Na vratima čekaonice pojavila se medicinska sestra. — Na telefonu je doktorica Sušan Chandler — rekla je. — Želi razgovarati s vama, gospodine Wells. Možete se ovdje javiti. — Pokazala je na telefon u čekaonici.— Ne želim razgovarati s njom — puknuo je. — Sve je počelo kad ju je Carolvn nazvala.— Justine, molim te — kazala je Pamela dižući se i odlazeći na telefon — ona samo pokušava pomoći. — Uzela je slušalicu i pružila mu je.Kratko je zurio u nju, a onda ju je uzeo. — Doktorice Chandler — reče — zašto me proganjate? Po mojem saznanju, moja ženauopće ne bi bila u bolnici da nije išla u poštu nešto vama poslati. Niste li učinili dovoljno zla? Molim

vas, ostavite nas na miru.Počeo je spuštati slušalicu, ali na pola puta je zastao.— Nisam ni na trenutak pomislila da ste vi gurnuli svoju ženu pod auto! — Sušan je tako glasno govorila da ju je Pamela čula na drugom kraju prostorije.Justin Wells prislonio je slušalicu na uho. — A zašto to kažete? — pitao je.— Zato jer mislim da ju je netko drugi pokušao ubiti, a mislim da je ta osoba ubila i Hildu Johnson, koja je bila prisutna kad je vaša žena doživjela nesreću, i Tiffanv Smith, još jednu ženu koja se javila u moju emisiju — kazala je Sušan. — Moramo se naći. Molim vas. Možda imate nešto što mi može pomoći.Kad je prekinuo, Justin Wells pogleda Pamelu. Sada je na njegovom licu vidjela samo iscrpljenost. — To bi mogao biti trik da mi može pretražiti stan bez sudskog naloga, ali naći ću se s njom ondje u osam. Pam, kaže da misli kako Carolvn još uvijek prijeti opasnost, ali od onog čovjeka s broda, a ne od mene.68Alex je, kad su ušli u aperitiv bar hotela St. Regis, i bez zadivljenih pogleda gostiju koji su sjedili za stolovima, bio svjestan činjenice da je Dee Harriman veoma zgodna žena. Na sebi je imala kaputić od crnog baršuna i svilene hlače, a biserna ogrlica i naušnice s dijamantima i biserima bile su jedini nakit. Kosu je lagano skupila na potiljku, a nekoliko slobodnih pramenova malo je doticalo nježnu kožu njezina lica. Vješto nanesena maškara i sjenilo, isticali su jasnu boju njezinih plavih očiju.Smjestivši se za stol, Alex je osjetio da se opušta. Kad je ranije govorio sa Sušan, doista je djelovala umorno i objasnila mu je da večeras mora dovršiti neke projekte pa im se ne može pridružiti.Kad ju je pokušao nagovoriti da se predomisli, dodala je: — Alexe, uz radioemisiju koja ide svaki radni dan ujutro, svako popodne imam popunjeno privatnom praksom, i dok mi je emisija zabava, razgovori s pacijentima nešto su što me potpuno iscrpi. Na njih i emisijepotrošim gotovo sve svoje vrijeme. — Potom mu je

obećala da neće otkazati dogovor za subotu navečer i da se veseli tome.Ako ništa drugo, barem mi se ne čini da je ljuta što sam izašao s Dee, pomisli Alex osvrnuvši se po prostoriji, a siguran sam da je shvatila da nisam ja potaknuo ovaj susret. Morao je priznati da mu je to veoma važno, a onda se prisilio da pozornost usredotoči na Dee.Dee je pričala o Kaliforniji. — Tamo mi je bilo doista lijepo— rekla je toplim, zvonkim i veoma zavodljivim glasom. — Ali, Nju-jorčanin ostaje Njujorčanin: dođe vrijeme kad se većina nas poželi vratiti kući. Usput rečeno, onaj posrednik nekretninama kojeg si prepo-ručio odličan je.— Jesi li vidjela kakav stan koji bi ti odgovarao? — upita Alex.— Samo jedan. Dobra je stvar što ga ljudi žele iznajmiti na godinu dana, uz mogućnost kupnje. Sele se u London, ali još uvijek nisu sigurni hoće li se trajno preseliti.— Gdje je?— Istočna 78., odmah uz Petu.Alex se iznenadio. — Moći ćeš doći k meni posuditi malo šećera. Ja sam u 78., između Madison i Park avenije. — Nasmiješio se.— Ili to već znaš.Dee se nasmijala otkrivajući savršene zube. — Nemoj si utvarati — odvratila je. — Pitaj posrednika koliko smo stanova pogledali danas popodne. Moram te zamoliti jednu uslugu i molim te nemoj reći ne. Hoćeš li da na odlasku svratimo do stana da ga pogledaš? Rado bih čula tvoje mišljenje. — Zagledala se u njega širom otvorenih očiju.— Ne znam koja korist od toga — odvrati Alex mirno — ali može.Dama zna što hoće, pomisli Alex sat poslije, kad je Dee, nakon što mu se doista svidio ponuđeni stan, pokazivao vlastitu kuću. U salonu je posebnu pozornost posvetila portretima njegovog oca i majke. — Hm, nisu se baš često smijali, zar ne? — rekla je.Alex je razmišljao o njezinom pitanju. — Da vidimo...

mislim da se sjećam da mi je otac uputio jedan osmijeh kad sam imao deset godina. Majka nije bila tako velikodušna.— Ali po onome što sam ja čula, bili su veliki dobrotvori — reče Dee. — A kad ih gledam, jasno mi je po kome tako dobro izgledaš.— Mislim da bi pravi odgovor na ovo bio da te laskanje neće nikamo dovesti. Već je kasno. Imaš neki dogovor za večeru?— A ti?— Nemam. Samo mi je žao što je Sušan previše zauzeta da nam se pridruži. — Namjerno je dodao: — Ali vidjet ću se s njom u subotu, i još mnogo puta, siguran sam. Dopusti mi da se pobrinem za mjesto. Odmah se vraćam.Dee se nasmiješila izvadivši ogledalo da bi našminkala usta. Nije joj promaklo kako ju je Alex krišom promatrao na izlasku iz sobe.Počinje se zanimati za mene, pomisli Dee, i to prilično. Dee se ogledala po salonu. Pomalo sumorno; iz ovog bih prostora mogla napraviti čudo, reče sama sebi.69Vonkerski detektiv Pete Sanchez počeo se bojati da Sharkevju Dionu neće moći prišiti ubojstvo Tiffanv Smith. U početku se činilo da će slučaj brzo riješiti, ali, ukoliko se ne pronađe nož kojim je ubijena Tiffanv Smith i dokaže da je Dionov, ili se on ne slomi pa prizna, njihova optužba ne počiva ni na čemu.Najveća je poteškoća bila u tome što Joey, barmen iz Grotta, nije bio sto posto siguran da je upravo Sharkevja vidio kako nestaje u smjeru benzinske postaje. Kako sada stvari stoje, ako ovaj slučaj uopće dođe na sud, obrana će srušiti njegov iskaz. Pete je mogao zamisliti tijek suđenja:»Je li točno da je gospodin Dion samo htio dogovoriti sastanak s gospođicom Smith? Je li to kažnjivo?«Joey je opisao kako je Dion gnjavio Tiffanv pa ju je zgrabio za ruku i pojačao stisak kad se pokušala odmaknuti od njega. — Zajau-kala je, a on je nije htio pustiti kad se pokušavala izvući — rekao je.Sanchez je odmahnuo glavom. Kad bi se možda radilo o

optužbi za uznemiravanje, slučaj bi bio jasan, ali nije kad se radi o ubojstvu, pomisli. Skupina policajaca upravo je pretraživala hrpe smeća iz kontejnera koji su dovukli s Grottova parkirališta. Držao je palčeve da u njemu pronađu oružje kojim je počinjeno ubojstvo.Druga mu je velika nada bila da će netko nazvati dežurni telefon i iznijeti im neke točne podatke, a ne samo pretpostavke. Vlasnik Grotta ponudio je nagradu od 10.000 dolara za obavijest koja će ih do-vesti do ubojice Tiffanv Smith. Znao je daje ološu s kakvim se Sharkev druži deset tisuća velika lova. Pola njih bili su narkići. Prodali bi vlastitu mater za fiks, pomisli Pete, a kamoli za deset somova.U pola sedam primio je dva poziva, jedan za drugim. Prvi je bio od jednoga doušnika poznatog kao Billy. Promuklo šapćući, rekao je Peteu da je Sharkev, nakon što su ga izbacili iz Grotta, otišao u lokal zvan Svjetiljke. Ondje je, kažu, na brzinu popio nekoliko pića i rekao vlasniku i nekom čovjeku da ide natrag srediti lutku koja ga je otkan-tala.Svjetiljke, pomisli Pete. Grozna rupa. Samo pet minuta od Grotta. — Kad je otišao odande? — upita oštro.— Pet do dvanaest. Rekao je da lutka završava s poslom u dvanaest.— Pravi si, Billy — reče Pete zadovoljno.Trenutak poslije javio se vođa skupine policajaca određenih za pretraživanje sadržaja kontejnera. — Pete, sjećaš se tirkiznog prstena za koji si rekao da ga potražimo? Imamo ga. Pao je točno usred velike hrpe lazanja.Pa što? — pomisli Pete. Sigurno je da ga Tiffanv nije dobila od Sharkevja. Ali ako ništa drugo, mogu javiti Sušan da smo ga našli.7ONakon što je uspjela doći do Justina Wellsa u bolnici i dogovoriti da se nađu u njegovom stanu, Sušan je otišla pojesti hamburger i krumpiriće te popiti kavu u pečenjarnici nedaleko od svog ureda. Objed koji najmanje volim, pomisli gorko, sjetivši se izvrsnih večera u kojima je uživala s Alexom "VVrightom i

Donom Richardsom. I dala bih se okladiti da je Dee uspjela obraditi Alexa da je večeras izvede na večeru.Uzela je jedan krumpirić, namočila ga u kečap i polako grickala. Podnošljivo, pomisli, a ujedno pomaže da zaboravim kako je moja velika sestrica još jednom zaplesala oko muškarca koji je pokazao za-nimanje za mene.Ne radi se o tome da imam posebno jake osjećaje za Alexa, pomisli, odgriznaši komad hamburgera. Još je prerano za to. Ne, radi se o poštenju i odanosti i svim onim staromodnim vrlinama koje u našoj obitelji očito više nisu u modi, pomisli ustanovivši koliko ju je za-boljelo sestrino ponašanje.Osjetivši da je steže grlo i svjesna da će već sljedećeg trenutka imati pune oči suza, odmahnula je glavom i sama sebi podrugljivo rekla: — Dobro, plačljivice, prestani.Popila je veliki gutljaj kave pa hitro zgrabila čašu vode. Ništa ne može čovjeka odvratiti od samosažaljevanja kao opekline drugog stupnja.Zapravo me ne muče događaji u vezi s Dee, pomisli za vrijeme jela. Muči me Tiffanv, sirota, jadna, mlada djevojka. Bila je gladna ljubavi, a više neće za to imati prilike. A ako mi Pete Sanchez ne pokaže potpisano priznanje čovjeka kojega su uhitili, i dalje ću tvrditi da njezina smrt ima veze s tirkiznim prstenom, a ne s nekim muškarcem kojega su izbacili iz lokala jer je bio nasilan.Meni pripadaš. Tiffanv je kazala da je na njezinom prstenu ugravirana posveta. Imao ju je i onaj koji je Jane Clausen našla među Regininim stvarima. I onaj koji mi je Carolvn Wells obećala dati, pomisli Sušan. Ni kapetan Shea, ni Pete Sanchez, nisu pokazali preveliko zanimanje za prstene, ali ova su ubojstva, kao i pokušaj ubojstva, na neki način bila povezana s tim prstenjem i s krstarenjima na kojima su bile Regina i Carolvn. Bila je uvjerena u to.Sušan si nije mogla predočiti kako bi Wells mogao izgledati. I Pamela Hastings i kapetan Shea i Don Richards opisali su ga kao užasno ljubomornu osobu. Pretpostavljala je i očekivala da će izgledati pomalo

kao zloduh, ali kad je otvorila vrata njegova stana, ugledala je zabrinute oči privlačnog muškarca u ranim četrdesetima. Tamna kosa, široka ramena, atletska građa — iskreno govoreći veoma zgodan, zaključi pro-učavajući ga. Ako izgled može biti neko mjerilo, on je zasigurno posljednja osoba čiji bi izgled upućivao na muškarca koji podivlja od ljubomore.Ali barem bih ja, za razliku od ostalih ljudi, trebala znati da izgled vara, pomisli, dok mu je pružala ruku i predstavila se.— Uđite, doktorice Chandler. I Pam je ovdje. Ali prije nego nastavimo razgovor, htio bih se ispričati što sam prije onako razgovarao s vama.— Zovite me Sušan, ne doktorica Chandler — rekla je. — Ne trebate se ispričavati. Kao što sam vam rekla, mislim da ste potpuno u pravu kad kažete da je vaša žena danas u bolnici zbog toga što se javila u moju emisiju.Po izgledu dnevne sobe bilo je očito da ovdje žive arhitekt i stručnjak za unutrašnje uređenje. Uski, žljebasti stupovi dijelili su sobu od predvorja, sobu su krasili ukrasni reljefi, neobično isklesan mramorni kamin, sjajan parket, predivan, mekan perzijski sag, udobne sofe i naslonjači te antikni stolići i svjetiljke.Pamela Hastings srdačno je pozdravila Sušan. — Lijepo od vas, Sušan — reče. — Ne mogu vam reći koliko meni osobno znači vaš dolazak ovamo.Ima osjećaj da je iznevjerila Justina Wellsa, pomisli Sušan kad je čula Pameline riječi. U znak ohrabrenja nasmiješila se drugoj ženi pa rekla: — Slušajte, znam da ste oboje iscrpljeni pa ću odmah prijeći na stvar. Kad me je Carolvn u ponedjeljak nazvala, kazala je da će doći u moj ured i donijeti sa sobom tirkizni prsten i fotografiju muškarca koji joj ga je poklonio. Danas znamo da se vjerojatno predomislila i da mi ih je umjesto toga htjela poslati poštom. Ono čemu se ja nadam to je da možda postoje druge stvari, suveniri ili bilo što drugo, što čuva s krstarenja, a što bi nam moglo ukazati na tajanstvenog čovjeka kojega je spominjala, onoga koji ju je pokušao nagovoriti da napusti brod i ode s njim do Alžira.

Sjećate li se da je spomenula da su joj i hotelu u kojem je trebao odsjesti, kad ga je pokušala nazvati, rekli di nisu nikada čuli za njega?— Vama je jasno da Carolvn i ja nismo baš razgovarali o ton putovanju — kazao je Justin Wells odrješito. — Bila su to grozna vreme na i oboje smo jedva čekali da zaboravimo dane kad smo bili razdvojeni.— Justine, pa stvar je u tome — kazala je Pamela. — Caroly ti nije pokazala tirkizni prsten. Zacijelo ti nije pokazala ni fotografij tog čovjeka. Doktorica Chandler se nada da možda postoje još nek stvari koje je skrivala od tebe.Wells se zacrvenio. — Doktorice — kazao je — kao što sai vam rekao na telefon, slobodno tražite sve što bi vam moglo pomoći c nađete osobu koja je ovo učinila Carolvn.Sušan je u njegovom glasu zamijetila prijeteći prizvuk. Don Richards ima pravo, pomisli Sušan. Justin Wells bio bi u stanju ubiti svakoga tko naudi njegovoj ženi.— Počnimo — predloži.Carolvn Wells u stanu je imala ured: prostranu sobu s pisaćim stolom, sofom, daskom za crtanje i ormarom s fasciklima. — Također ima uredske prostorije u zgradi za dizajn — Wells je objasnio Sušan. — Ali, uglavnom sve nacrte i planove izrađuje ovdje i ovo je svakako mjesto gdje sređuje svoju poštu.Sušan je primijetila napetost u njegovu glasu. — Stol je zaključan? — upita.— Ne znam, nikada ga ne diram. — Justin Wells se okrenuo kao da su ga savladali osjećaji zbog pogleda na stol za kojim je često sjedila njegova žena.Pamela Hastings položila je svoju ruku na njegovu: — Justin, zašto nas ne bi pričekao u dnevnoj sobi? — predloži. — Ovo ti nije potrebno.— Imaš pravo, nije. — Gotovo je došao do vrata kad se okrenuo. — Tražim samo jedno, želim biti upoznat sa svime što pronađete, bilo dobro ili loše, a što bi moglo koristiti — rekao je, gotovo zapovjednim glasom. — Dajete mi svoju riječ?Obje žene su kimnule. Kad se okrenuo poći u predvorje, Sušan se okrenula Pameli Hastings. —

Počnimo, kazala je.Sušan je pretraživala pisaći stol, dok je Pamela pregledavala fascikle. Kako bih se ja osjećala da se to meni dogodi? — pitala se Sušan. Koliko bi mi bilo strašno da netko drugi pročita podatke iz dosjea mojih pacijenata, koji bi inače trebali biti strogo povjerljivi, a možda čak i raspravlja o njima?Odmah se sjetila nečega: pisma koje joj je Jack napisao nakon što joj je priznao da su on i Dee zaljubljeni. Nekih se dijelova još uvijek sjećala. »Beskrajno sam tužan što sam te povrijedio, što ne bih nikada namjerno učinio.«Vrijeme je da spalim to pismo, zaključi Sušan.Shvatila je da se osjeća poput voajera, pregledavajući osobne papire osobe koju nije nikada upoznala. Zaključi da je Carolvn Wellsbila naglašeno osjećajna osoba. U najdonjoj ladici pronašla je fascikle na kojima je bilo napisano: »Mama«, »Justin«, »Pam«.Čim je zavirila u njih, shvatila je da se u njima nalaze rođendanske čestitke, poruke i fotografije. U dosjeu s natpisom »Mama« pronašla je tri godine staru osmrtnicu. Pročitavši je, saznala je da je Carolvn bila jedinica, a da je otac preminuo deset godina prije majke.Majka joj je bila mrtva tek godinu dana kad se odvojila od supruga i pošla na krstarenje, pomisli Sušan. Velika je vjerojatnost da je podlegla osjećajima i da je bila osobito osjetljiva prema na izgled brižnoj osobi.Sušan se pokušala sjetiti što joj je točno rekla njezina majka o susretu s Reginom Clausen najednom sastanku dioničara. Sjećala se da je bilo govora o tome koliko je uzbuđena što odlazi na krstarenje i da joj je otac rano umro, blizu četrdesetoj, a da joj je prije toga govorio kako žali za svakim dopustom na koji nije otišao.Dvije ranjive žene, pomisli Sušan zatvarajući posljednji fascikl. To je jasno. Ali ovdje nema ničega korisnog. Pogledala je i vidjela da je Pamela Hastings gotovo pregledala ormar s tri ladice spisa. — Kako ide? — upita.

Pamela slegne ramenima. — Slabo. Po onome što ja vidim, Carolvn je ovdje čuvala male fascikle u vezi s najnovijim poslovima: osobne poruke klijenata, fotografije završenih soba i slično. — Potom je zastala. — Samo malo — rekla je. — To bi moglo biti to. — U ruci je držala fascikl s oznakom Seagodiva. — To je brod kojim je Carolvn otišla na krstarenje.Odnijela je fascikl do stola i privukla stolicu. — Nadajmo se — promrmlja je Sušan kad su ga počele prelistavati.Fascikl se činio beskorisnim. Sadržavao je samo one stvari koje ljudi obično spremaju za uspomenu na neko putovanje poput plana puta, dnevnih biltena sa Seagodive s popisom dnevnih događanja i obavijesti o lukama u kojima će pristati.— Mumbai, to je novo ime, ili bolje rečeno staro, a sada vraćeno ime za Bombav — kazala je Pamela. — Tamo se Carolvn ukrcala na brod, a trebali su pristati u Omanu, Haifi, Aleksandriji, Ateni, Tan-geru i Lisabonu.— Carolvn je skoro ostala razgledavati Alžir s tajanstvenim muškarcem — reče Sušan. — Pogledajte datum. Brod je trebao pristati u Tangeru 15. listopada. Sljedeći tjedan bit će točno dvije godine.— Kući se vratila 20. — primijeti Pamela Hastings. — Sjećam se jer je moj muž imao rođendan.Sušan je pregledala biltene. U posljednjem su opisani izleti na koje se može otići s broda. Naslov je bio POSJET TRŽNICAMA STAROGA ALŽIRA.To je stih iz pjesme »Meni pripadaš«, pomisli. Zatim je primijetila da je na posljednoj stranici nešto lagano olovkom zabilježeno. Nagnula se kako bi to pomnije proučila. Pisalo je: »Win, hotel Palače, 555-0634.«To je pokazala Pameli. — Mislim da možemo sa sigurnošću tvrditi da je Win muškarac s kojim se trebala sastati — rekla je tiho.— Bože dragi, mislite li da to znači da ona sada njega doziva?— pitala je Pamela.— Ne znam. Da je barem slika koju mi je obećala još uvijek ovdje — reče Sušan. — Kladim se u što hoćete

da ju je držala u ovom fasciklu. — Očima je pretraživala stol kao da očekuje da će se ondje stvoriti fotografija. Uto je pokraj malih škarica primijetila komadić sjajnoga, plavog papira.— Ima li Carolvn domaćicu? — zapita.— Ima, dolazi ponedjeljkom i petkom ujutro od osam do jedanaest. Zašto?— Zato jer me Carolvn nazvala malo prije dvanaest. Pomolite se... — Sušan još nije dovršila rečenicu, a već je posegnula ispod stola tražeći koš za smeće. Našavši ga, prosula je njegov sadržaj po sagu. Komadići plavog papira rasipali su se okolo, a van je ispala fotografija neravna ruba.Sušan ju je podigla i proučila. — To je Carolvn s kapetanom broda, zar ne?— Da, jeste — rekla je Pamela, ali zašto ju je ovako odrezala?— Pretpostavljam da je Carolvn htjela poslati samo onaj dio fotografije na kojemu se nalazi muškarac koji joj je poklonio tirkizni prsten. Nije htjela biti uvučena u to niti otkriti tko je.— I sada je gotovo — rekla je Pamela.— Moglo bi biti — odgovori Sušan, slažući papirnate djeliće— ali pogledajte ovo. Na omotu se nalazi ime agencije koja je snimila fotografije i uputa kako se može naručiti još slika.Gurnula je stolicu i ustala. — Nazvat ću tu agenciju, a ako još uvijek imaju negativ ove fotografije, ja ću je dobiti, Pamela — rekla jeuzbuđenim glasom. — Ako je to moguće, je li vam jasno da smo možda na putu otkriti identitet serijskog ubojice?71Nat Small bio je pomalo iznenađen koliko mu nedostaje njegov prijatelj i kolega trgovac Abdul Parki. Prije samo tri dana, u ponedjeljak ujutro, kad je vidio Parkija kako mete pločnik ispred svoje trgovine, viknuo mu je preko ceste, šaleći se, da donese metlu i očisti pločnik i ispred Mračnih užitaka.Parki se ljubazno i stidljivo nasmiješio pa mu vičući odvratio: »Nate, znaš da bih rado za tebe učinio sve

što mogu, ali mislim da bi trebalo mnogo više od mene i moje metle da se počisti kod tebe.« Obojica su se odsrca nasmijala. Zatim je u utorak opet vidio Parkija ispred trgovine, ovoga je puta meo jer je neki balavac posvuda rasipao kokice. I poslije toga gotovo, više nije vidio Parkija. Natu je smetalo što su i novine i policija tako malo pozornosti posvetili Parkijevoj smrti. Naravno, na gradskoj su televiziji spomenuli njegovo ubojstvo, nakratko prikazujući trgovinu, ali istoga dana uhićen je poznati mafijaš pa je on postao glavna vijest. Ne, Parki ih nije previše mučio. »Pretpostavlja se da je zločin povezan s drogom«, glasila je fraza i činilo se da bi svi bili zadovoljni da ostane na tome. U ta dva dana Khvemova trgovina suvenirima poprimila je zapušten izgled. Netko bi pomislio da je već godinama zatvorena — reče Nat sam sebi. Na vratima je čak visio natpis ZA IZNAJMLJIVANJE. Nadam se da se nikakva konkurencija neće početi ovuda motati, pomisli. Ionako se teško živi.U četvrtak navečer, Nat je zatvorio trgovinu u devet. Prije nego što je otišao, malo je uredio izlog. Pogled iz izloga na ulicu podsjeti ga da je u utorak, upravo oko jedan, jedan otmjen muškarac promatrao baš taj izlog, a zatim je prešao ulicu i ušao u Parkijevu trgovinu. Možda je to ipak trebao spomenuti policiji, pomisli Nat. Potom se odmah predomislio. Bilo bi to trošenje dragocjenog vremena, zaključi. Čovjek je najvjerojatnije ušao i izašao iz Parkijeve trgovine, poput jo-joa. Njemu bi više pristajalo pregledavati robu koja se prodaje u Mračnim užicima nego nešto iz Khvemove trgovine suvenirima. Parkijeva je roba bila isključivo za turiste, a čovjek kojega je vidio, nije izgledao kao turist.Nat se osmjehnuo kad se sjetio smiješnog poklona koji mu je lani dao Parki — debelog čovječuljka sa slonovskom glavom, koji sjedi na prijestolju.»Ti si dobar prijatelj, Nate«, rekao je Parki svojim pjevnim naglaskom. »Načinio sam to za tebe. To je Ganeša, bog sa slonovskom glavom. Postoji jedna legenda. Šiva, njegov otac, slučajno je Ganeši, kad je imao pet godina, odsjekao glavu, a kad je njegova

majka zahtijevala da je otac vrati natrag, on je djetetu pogreškom stavio slonovsku glavu. Kad se majka žalila daje njezin sin toliko ružan da će ga ljudi izbjegavati, otac je rekao: 'Učinit ću ga bogom mudrosti, napretka i sreće. Vidjet ćeš, voljet će ga'.«Nat je znao daje Parki uložio mnogo truda radeći tu figuricu. Kao na većini predmeta koje je Parki izradio i na njoj je bilo tirkiznih umetaka.Nat Small se rijetko prepuštao osjećajima, ali u čast svom pokojnom prijatelju, otišao je u skladište, pronašao boga-slona i stavio ga u izlog, namjestivši ga tako da je tijelom bio okrenut u smjeru Parkije-ve trgovine. Ostavit ću ga ovdje dok netko ne unajmi onaj prostor, odluči. Bit će to neka vrsta spomenika dragomu malom čovjeku.Osjećajući se i tužno, i nekako ponosno, Nat Small je zaključao i krenuo kući, veseleći se pomisli da bi u Parkijev prostor mogla doći pekarnica. Bila bi mu pri ruci, a bilo bi dobro i za posao.72Donald Richards kazao je Reni, svojoj domaćici, da ima dogovorenu večeru, a onda je, ne želeći večerati sam, odlučio nazvati Marka Green-berga, svoga dobrog prijatelja i kolegu psihijatra kojemu je neko vrijeme odlazio nakon ženine smrti. Imao je sreće da je Greenberg bio slobodan za večeru: — Betsy ide s majkom u kazalište — rekao je. — Ja sam se izvukao.Sastali su se kod Kennedvja, u Zapadnoj 57. ulici. Greenberg, čovjek učena držanja blizu četrdesetih, čekao je dok nisu dobili piće, a onda rekao. — Done, već dugo nismo razgovarali kao liječnik i pacijent. Kako si?Richards se nasmiješio. — Nemirno, pretpostavljam da je to dobar znak.— Pročitao sam tvoju knjigu. Svidjela mi se. Reci mi zašto si je napisao?— Po drugi put u kratkom vremenu čujem to pitanje — kazao je Richards. — Očito me zanimala ta tema. Imao sam pacijenta čija je žena nestala. Bio je slomljen. Kad je prije dvije godine pronađen njezin auto i u njemu njezino tijelo, konačno je bio u stanju opet

normalno živjeti. Skliznula je s ceste i sletjela u jezero. Slučajno je uzrok te smrti bila nesreća. Većina žena u mojoj knjizi žrtve su zločina. Kad sam pisao, moja je namjera bila upozoriti druge žene na moguće opasnosti koje odasvud vrebaju i da im pomognem izbjeći one zamke u koje su neke žrtve upale.— Želiš se iskupiti? Još uvijek kriviš sebe za Kathvnu smrt? — mirno je pitao Greenberg.— Volio bih vjerovati da sam to prebolio, ali katkad mi je još uvijek veoma teško. Mark, to si već mnogo puta čuo od mene. Kathy nije željela ići na to snimanje. Nije joj bilo dobro. Rekla mi je »Znam što ćeš reći, Done. Nije pošteno prema drugima da u posljednji trenutak odustanem.« Zbog njezine navike da u posljednjem trenutku promijeni odluku, naročito kad se radilo o poslu, uvijek sam se ljutio na nju. Da skratim, to što me poslušala, stajalo ju je života.Don Richards ispio je veliki gutljaj pića.— Ali Kathy ti nije rekla da misli da je trudna — podsjeti ga Greenberg. — Zbog toga bi je natjerao da ostane kod kuće kad je rekla da joj nije dobro.— Da, nije mi rekla. Kad sam poslije razmišljao o tome, sinulo mi je da šest tjedana nije imala mjesečnicu — slegne ramenima Don Richards. — Još uvijek mije teško, ali ide nabolje. Možda shvatim, kad uskoro navršim četrdesetu, da je vrijeme da zaboravim na prošlost.— Jesi li razmišljao o odlasku na krstarenje, barem na jedno kratko? Mislim da bi ti to bio značajan korak.— Zapravo, nadam se da ću uskoro otići. Sljedeći tjedan u Miamiju završavam turneju oko predstavljanja knjige te ću tražiti neko krstarenje koje bi mi se uklopilo u obaveze.— Dobra vijest — kaza Greenberg. — I posljednje pitanje: Viđaš li se s kime?— Prošle večeri izašao sam sa Sušan Chandler, psihologinjom. Ona svakoga dana vodi radioemisiju, a ima i privatnu praksu. Veoma privlačna i zanimljiva mlada dama.

— Pretpostavljam, dakle, da se namjeravaš opet sastati s njom.Don Richards se nasmijao. — Rekao bih da s njom imam ozbiljne namjere, Mark.Kad se u deset sati Don Richards vratio kući, dvoumio se da li nazvati Sušan Chandler, a onda zaključi da nije prekasno pokušati. Javila se nakon prvog zvona.— Sušan, danas popodne djelovala si prilično neraspoloženo. Kako se sada osjećaš?— Bolje, pretpostavljam — odgovori Sušan. — Drago mi je da si nazvao, Done. Htjela sam te nešto zamoliti.— Da čujem.— Svojedobno si često išao na krstarenja, zar ne? Richards postade svjestan da steže slušalicu. — I prije, i nakon što sam se oženio. Žena i ja voljeli smo more.— Bio si i na Gabrielli nekoliko puta?— Jesam.— Ja nisam nikada bila na krstarenju pa mi pomozi, molim te. Pretpostavljam da svaki brod ima fotografa koji snimi mnogo fotografija.— 0, da. Na tome se dobro zarađuje.— Znaš li možda, čuvaju li negative s proteklih putovanja?— Nemam pojma.— Dobro, imaš li kojim slučajem neku fotografiju snimljenu na Gabriellii Nadam se da bih tako mogla saznati koja je fotografska agencija radila, ili radi, na Gabrielli.— Siguran sam da imam neke fotografije dok smo Kathy i ja bili na krstarenju.— Možeš li provjeriti? Bila bih ti doista zahvalna. Mogla bih pitati i gospođu Clausen, ali ne bih joj željela zbog toga smetati.— Pričekaj.Donald Richards je odložio telefon i pošao do ormarića u kojemu su bile spremljene fotografije i druge uspomene na njegov brak. S najgornje police skinuo je kutiju na kojoj je pisalo »Putovanja« i do-nio je do telefona.— Strpi se malo — kazao je Sušan. — Ako imam nešto, mora biti u kutiji koju upravo pregledavam. Drago

mije da si s druge strane linije. Kopanje po uspomenama može voditi utučenosti.— Upravo to sam malo prije radila u stanu Justina Wellsa — reče mu Sušan.— Bila si s Justinom Wellsom? — Don Richards nije ni pokušao sakriti iznenađenje.— Da, mislila sam da bih mu mogla pomoći.Richards je shvatio da je to sve što mu kani reći. Našao je što je tražio, hrpu sjajnih, plavih kartonskih albuma.Otvorio je onaj na vrhu i ugledao fotografiju sebe i Kathy za njihovim stolom na Gabrielli. Iza njih vidjelo se veliko staklo kao okvir zalasku sunca iznad oceana.Izvadio je sliku iz albuma i okrenuo je. Na poleđini su se nalazile upute kako naručiti još primjeraka. Mirnim je glasom to pročitao Sušan.— To je sreća — kazala je Sušan. — Ista je agencija slikala i na Gabrielli, i na brodu na kojem je plovila Carolvn. Mislim da bih mogla dobiti primjerak fotografije za koju vjerujemo da mi je Carolvn Wells htjela poslati poštom.— Misliš sliku muškarca koji joj je poklonio tirkizni prsten? Sušan nije izravno odgovorila. — Pretpostavljam da se ne bihsmjela previše nadati. Vjerojatno više ni nemaju negative.— Gledaj, drugi tjedan odlazim iz grada, na posljednju dionicu predstavljanja svoje knjige — kazao je Don Richards. — Odlazim u ponedjeljak, ali stvarno bih te htio vidjeti prije nego odem. Kako bi bilo da u nedjelju odemo na doručak, ručak ili večeru?Sušan se nasmijala. — Neka bude ručak. Za nedjelju popodne već imam druge dogovore.Kad je poslije nekoliko minuta spustio slušalicu, Donald Richards ostao je neko vrijeme sjediti i pregledavati fotografije s putovanja na kojima su bili Kathy i on. Odjednom mu se to činilo davna prošlost.Nešto se očigledno mijenjalo. Znao je da bi se tijekom sljedećeg tjedna mogao riješiti patnji koje

su ga mučile protekle četiri godine.73Sušan je pogledala na sat. Prošlo je deset. Dan je bio dug — nažalost, noć neće biti duga. Za manje od šest sati morala je ustati i biti na telefonu.Četiri ujutro u New Yorku bilo je devet ujutro u Londonu. Tada je namjeravala nazvati fotografsku agenciju »Krstarenje oceanom« i ispitati mogućnost naručivanja fotografija snimljenih na Ga-brielli i Seagodivi za vrijeme krstarenja na kojima su putnice bile Re-gina Clausen i Carolvn Wells.Iako je bilo kasno, ipak se htjela otuširati i barem malo ublažiti iscrpljenost nakupljenu tijekom dana. Dugo je stajala okružena parom, uživajući u mlazu tople vode, koji joj je šibao tijelo. Potom se snažno istrljala ručnikom, mokru kosu omotala frotirom, obukla spavaćicu i ogrtač, i osjećajući se mnogo manje napetom, pošla u kuhinju pripremiti šalicu toplog kakaa koji će popiti u krevetu. Ovo mi je svakako posljednja obveza danas, zaključi, namještajući budilicu na četiri.Kad je budilica zazvonila, Sušan je negodujući zastenjala prisiljavajući se na budnost. Već po navici, prije odlaska u krevet otvorila je prozor i isključila grijanje pa je u sobi, kako je baka Susie obično rekla, bilo kao u hladnjaku.Sjela je u krevetu čvrsto umotana u pokrivač, a zatim uzela telefon, blok i olovku kraj njega. U napetom iščekivanju, otipkala je dugi niz brojeva koji su je trebali povezati s agencijom u Londonu.— Agencija »Krstarenje oceanom«. Dobro jutro.Sušan je na trenutak čekala da čuje neizbježne upute koju brojku treba pritisnuti ukoliko želi razgovarati s osobom uživo. Umjesto toga čula je: — Mogu li vam pomoći?Sljedećeg trenutka razgovarala je s odjelom za narudžbe.— Doista bismo mogli imati fotografije s tih krstarenja, gospođo. Slike s putovanja oko svijeta nastojimo sačuvati malo dulje od ostalih.Ali kad je Sušan shvatila koliko je fotografija snimljeno na Seagodivi od Bombaja do Atene, i od Pertha do Hong Konga na Ga-brielle, ostala je

zaprepaštena.— Vidite, zacijelo su obadva broda bila prilično krcata — objasnila je službenica. — Dakle, ako na brodu ima sedamsto ljudi, uz pretpostavku da ih je pet stotina u paru, još uvijek ima dosta samaca, a mi nastojimo svaku osobu slikati više puta. Naši su fotografi prisutni kad se ljudi ukrcavaju na brod, mnogi od njih žele se fotografirati u lukama u kojima pristaju, s kapetanom na primanju, za stolom, za vrijeme glavnih društvenih događaja, kakav je na primjer crno-bijeli kostimirani ples. Kao što vidite, sakupljači fotografija imaju velik izbor.Stotine fotografija, svaka po dvanaest i pol centi, pomisli Sušan; to bi moglo koštati cijelo bogatstvo. — Samo malo — reče. — Na fotografiji sa Seagodive koju ja želim, nalaze se jedna žena i kapetan. Možete li pregledati negative i napraviti fotografije na kojima su jedna žena i kapetan?— Na dijelu puta od Bombaja do Atene u listopadu prije dvije godine?— Točno.— Naravno, trebali biste platiti unaprijed.— Svakako. — Tata bi mogao telegrafski poslati novac preko svog ureda, pomisli Sušan. Mogu mu poslije vratiti.— Slušajte — reče. — Ta slika mi treba što je moguće prije. Ako vam danas telegrafski doznačim novac, možete li mi po dostavnoj službi poslati fotografije do navečer?— Do sutra svakako. Morate shvatiti da govorimo o više od četiri stotine slika.— Da, znam.— Sigurna sam da ćemo vam odobriti popust. Nažalost, o tome morate razgovarati s gospodinom Mayhewom, a njega neće biti ovdje do kasno popodne.Sušan je prekinula službenicu. — Ne mogu se sada o tome brinuti. Recite mi podatke o banci u koju treba doznačiti novac. Bit će tamo danas, najkasnije do tri po vašem vremenu.— Oh, bojim se da u tom slučaju nećemo moći danas izvršiti narudžbu. Ali imat ćete fotografije do ponedjeljka.

Sušan se time morala zadovoljiti.Nakon telefonskog poziva, uspjela je ponovno zaspati, ali ne zadugo. Do osam je već bila obučena i spremna otići na posao. Kolebala se bi li čekala do devet pa pokušala oca uhvatiti na poslu, ali bojala se da bi se moglo dogoditi da jutros ne ode ravno tamo. Držeći palčeve da se javi on, a ne Binky, nazvala je kuću u Bedford Hillsu.Javila se nova domaćica. — Gospodin i gospođa Chandler provode vikend u svom njujorškom stanu — rekla je Sušan. — Otišli su prošlu večer.Mora da ti je laknulo, pomisli Sušan. Binky bije glas da nije u stanju dugo zadržati pomoć u kući.Nazvala je stan i u sebi gunđala kad se javila njezina maćeha. Jutros nije govorila uzbuđeno. — Bože dragi, Sušan, zar je tako hitno? — upita razdražljivo. — Otac ti se tušira. Reći ću mu da te nazove.— Molim te — kratko odgovori Sušan.Nakon petnaest minuta, otac joj se javio. — Sušan, Binky se ispričava. Bila je još tako pospana kad se javila da se nije sjetila ni pitati kako si.Jao, molim te, pomisli Sušan. Tata, zar si tako glup da ne shvaćaš da mi daje na znanje da sam je, ukoliko nisam primijetila, probudila. — Nikad bolje, reci joj — kazala je — ali tata, hoću reći Char-lese, trebam uslugu.— Sve za moju djevojčicu.— Divno. Trebao bi u moje ime, čim prije možeš, poslati u London 5.300 dolara. Ako želiš, mogu nazvati tvoj ured i obavijestiti tvoju tajnicu o tome, ali to se mora odmah napraviti. Vratit ću ti to, naravno. Samo moram prebaciti sredstva sa svog investicijskog računa, a to će potrajati nekoliko dana.— Ne brini se zbog toga. Drago mi je da to mogu učiniti, dušo. Ali, zar nešto nije u redu? Zar je hitno? Nisi valjda bolesna ili u nevolji, je li?Lijepo od tebe, pomisli Sušan. Govoriš kao pravi otac. — Ne, ništa slično. Radim uslugu prijatelju pa se igram policajca. Moramo s fotografije identificirati jednu osobu snimljenu za vrijeme

jednog krstarenja.— Sad mi je lakše. Daj meni sve podatke, pobrinut ću se da se to odmah riješi. Znaš, Sušan, volio bih da mi se češće obratiš za pomoć. Onda imam osjećaj da sam jako dobar. Ne viđam te često i ne-dostaješ mi.Sušan je osjetila kako ju je odjednom preplavio osjećaj čežnje koji je odmah nestao čim je u pozadini začula Binkvn glas.Njezin se otac glupavo zakikotao: — Moram ići, zlato. Binky se želi pošteno odmoriti pa je moram pustiti natrag u krevet.74U petak ujutro, Chris Ryan zavalio se u svoj stari stolac na okretanje i počeo proučavati prve povratne obavijesti o Douglasu Lavtonu, koje je dobio iz svojih izvora.Prvi provjereni podaci bili su istiniti: Lavton je dao točne podatke o svom obrazovanju; dakle, nije bio jedan od onih koji kažu da su diplomirali na fakultetu koji su vidjeli samo na fotografiji. Međutim, sljedeći podatak Chrisu je jasno govorio da u vezi s Lavtonom ima nečega čudnoga. Otkako je diplomirao pravo, promijenio je četiri radna mjesta, a iako se činilo da ima sve vrline postati suradnik, to se ni jednom nije dogodilo.Chris se začudio čitajući pojedinosti o trenutačnom Lavtono-vom položaju. Sada mu je konačno pala sjekira u med, pomisli. Briga o Zakladi obitelji Clausen pruža velike mogućnosti, između ostalog i dobar položaj u budućnosti, posebno kad stari Hubert March, koji se prema njemu očito odnosio kao prema svom nasljedniku, ode u mirovinu. Po onome što mije Sušan rekla, očito je obrlatio i gospođu Clausen, pomisli Ryan.Kad je proučio izvještaj, označio je neke stvari koje bi još trebalo ispitati. Jedan je podatak upadao u oči: za nekoga tko je toliko plaćen da može i štedjeti i trošiti zavidne svote novca, činilo se da Lay-ton ima iznenađujuće malo vlastitih sredstava. — Što to znači? — pitao se Chris. Radi se o muškarcu blizu tridesete, samcu, bez nekih većih novčanih obveza, pomisli. Radio je u dobrim tvrtkama, za dobru

plaću, a čini se da nema ništa. Unajmio je auto, živi u unajmljenom stanu. Po bankovnom računu vidi se da ima upravo toliko da podmiri mjesečne obveze. Nema podataka o ušteđevini.Pa što onda Lavton radi sa svojim novcem? — pitao se. Naravno, mogao bi biti ovisnik. A ako je, postoji mogućnost da kao i ostalinarkomani zna način kako pronaći sredstva i vjerojatno ne računa samo na svoju plaću.Chris se gorko nasmiješi. Ovdje ima sasvim dovoljno podataka koji opravdavaju daljnju istragu. Uživao je u trenutku kad bi pronašao trag i započeo lov. Nazvat ću Sušan, odluči. Uvijek želi biti u tijeku, od samog početka. A vjerojatno će biti i zadovoljna jer je imala pravo — što se tiče Douglasa Lavtona, nešto je trulo u državi Danskoj.75Kad se Sušan vratila u ured, na telefonskoj sekretarici čekala ju je poruka Petea Saneheza. S velikim je veseljem saslušala poruku da su pronašli prsten. To bi moglo biti značajno, pomisli.Sjedila je za stolom neko vrijeme, pokušavajući složiti djeliće zagonetke. Prsteni se možda neće pokazati kao ključ rješenja zločina, ali očito je da su povezivali sve žrtve. Ako je ispravno zaključila, Tiffa-ny nije ubijena zato što je imala prsten, već zbog bojazni da bi mogla prepoznati čovjeka koji je kupio još nekoliko istovjetnih prstena u trgovini suvenirima u Villageu.Pokušat ću izložiti svoje mišljenje Peteu pa ću vidjeti što će reći, pomisli posegnuvši za telefonom.Po Sanchezovom glasu mogla je zaključiti da baš nije dobre volje. — Javno tužiteljstvo ispituje osumnjičenog — rekao joj je zadovoljno. — Jedan moj izvor pomogao mi je da dođemo do nekoliko svjedoka koji su čuli kako prijeti što će sve učiniti Tiffanv, čak je izjavio da se vraća u Grotto da je sredi. Slomit će se. Uostalom, što je s onim bezveznim prstenom?Sušan je oprezno birala riječi: — Pete, možda užasno griješim, ali mislim da su ti tirkizni prsteni veoma važni za cijeli slučaj. Jedan je pronađen među

osobnim stvarima žene koja je nestala prije tri godine. U ponedjeljak se u moju emisiju javila žena i obećala da će mi pokazati takav prsten. Pretpostavljamo da se predomislila i da gaje htjela poslati poštom; na putu do pošte, udario ju je kombi. Policija još uvijek istražuje slučaj i izgleda da ju je netko gurnuo. Tiffanv je obećala da će mi poslati prsten, zatim se predomislila i odlučila gazadržati iz osobnih razloga, potom ga je bacila, ali onaj tko ju je ubio to nije znao, a osim toga, nisam sigurna ...Sanchez ju je prekinuo: — Sušan, frajer koji je sredio Tiffany u pritvoru je. Ne shvaćam kakve bi veze tirkizni prsten imao s ovim slučajem. Znamo daje ona s tobom razgovarala o bivšem dečku, čovjeku koji se zove Matt Bauer pa smo ga provjerili. U srijedu navečer bio je s roditeljima u Babvlonu u posjetu svojoj djevojci. Dogovarali su se za vjenčanje. Otišao je s roditeljima i vratio se s njima dobrano iza ponoći. Dakle, on je čist.— Vjeruj mi, Pete. Ovaj bi prsten mogao biti važan. Imaš ga kod sebe?— Tu je.— Čekaj malo. — Sušan je uzela svoju naprtnjaču i iz novčanika izvadila prsten koji joj je dala Jane Clausen. — Pete, hoćeš li opisati prsten koji imaš?— Naravno. Komadići tirkiza umetnuti u jeftini prsten. Sušan, takvog prstenja ima koliko god hoćeš.— Postoji li kakva posveta s unutrašnje strane?— A, da. Makar ju je teško pročitati. Evo, piše »Meni pripadaš«.Sušan je naglo otvorila najgornju ladicu pisaćeg stola i počela kopati po njoj dok nije pronašla povećalo. Stavila je prsten Regine Clausen pod svjetlo da ga bolje prouči. — Pete, imaš li povećalo?— Mislim da je tu negdje.— Imaj malo strpljenja, molim te. Htjela bih usporediti unutarnju stranu prstena. Na ovome koji ja držim slovo P je široko, i je ravno i nema točke, a m je veoma zaobljeno.— P i i su slični, ali m baš nije zaobljeno — izvijesti je Pete. — Sušan, što namjeravaš?

— Pete, hajdemo ovako — molila je Sušan. — Obradi prsten kao svaki dokazni materijal, molim te. Daj da u vašem laboratoriju naprave uvećane fotografije prstena sa svih strana pa mi ih pošalji faksom. I još nešto, htjela bih osobno razgovarati s Mattom Bauerom. Daš mi njegov broj?— Sušan, momak je čist — rekao je Pete oprezno.— Vjerujem da jeste. Daj, Pete. I ja sam tebi učinila nekoliko usluga dok sam radila kod javnog tužitelja.Časak je vladala tišina, a onda je Sanchez rekao: — Imaš li olovku? Evo ti broj. — Nakon što mu je Sušan ponovila broj, rekao je potpuno službenim glasom: — Sušan, siguran sam da imamo ubojicu Tiffanv Smith, ali ako naiđeš na nešto novo, želim to znati.— Dogovoreno — obeća Sušan.Tek što je spustila slušalicu, Janet je javila da zove Chris Ryan, koji ju je obavijestio što je sve do sada saznao o Douglasu Lay-tonu.Završio je svoj izvještaj riječima: — Sušan, na vrućem smo tragu.Da, jesmo, pomisli Sušan, višestruko, samo što ti to ne znaš. Zamolila je Chrisa da je i dalje obavještava pa upozori Janet da pazi na faks iz Yonkersa.76U petak ujutro u jednom trenutku izgledalo je da je Carolvn Wells veoma blizu da dođe k svijesti. Pokušavala se usredotočiti na taj trenutak, ali nikako da razbistri um. Imala je osjećaj da pluta, kao da je uronjena u tamno, neprozirno more. Ništa nije bilo jasno. Nije mogla odrediti ni gdje je boli — a boljelo je jako — kao da bol jednostavno postoji u cijelome tijelu.Gdje je Justin, pitala se. Trebala ga je. Što joj se dogodilo? Zašto trpi takve bolove? Nije se mogla sjetiti. Nazvao ju je... Ljutio se na nju... Pričala je o muškarcu kojega je upoznala na brodu... Justin ju je zbog toga nazvao... Nemoj se ljutiti, Justin. Volim te... nikada nije postojao nitko drugi, zaurlala je, ali, naravno, nitko je nije mogao čuti. Još uvijek je bila pod vodom.Zašto se tako loše osjeća? Gdje je? Carolvn je osjetila da se približava površini. — Justine —

prošapta.Nije bila svjesna da se sestra nagnula nad krevet. Samo je htjela reći Justinu neka ne bude povrijeđen, neka se ne ljuti na nju. — Justin, molim te, nemoj] — preklinjala je pa je opet utonula u udobne valove mraka, daleko od bola.Budući da su joj rekli da javi sve što Carolvn Wells kaže, dežurna sestra nazvala je kapetana Toma Shea u 19. policijsku postaju.Spojili su je u prostoriju u kojoj je još jednom provjeravao iskaz Justi-na Wellsa o tome što je radio u ponedjeljak popodne, kako je nazvao ženu, kako se razljutio što se javila u emisiju, zatim otišao kući da osobno razgovara s njom i kad je nije našao, presvukao ogrtač i vratio se u ured. Ni na trenutak je nije vidio.Shea je slušao sestrin izvještaj pa rekao: — Gospodine Wells, zašto sami ne poslušate?Justin Wells zacrvenio se i stisnuo usta kad je sestra nevoljko ponovila Carolvnine riječi.— Hvala vam — rekao je tiho, odložio slušalicu i ustao. — Pritvorit ćete me? — pitao je Shea.— Ne još.— Dobro, naći ćete me u bolnici. Kad moja žena potpuno dođe svijesti, trebat će me ondje. Sjeti li se što joj se dogodilo, ili ne, jedno vam tvrdim: bez obzira na vaše pokušaje da prikupite dokaze protiv mene, Carolvn zna da bih prije ubio sebe nego nju povrijedio.Shea je pričekao da Wells ode pa nazvao-dežurnog policajca: — Pošalji policajku u bolnicu Lenox Hill — naredi. — Reci joj da se pobrine da Justin Wells ni sekunde ne ostane sam sa ženom u bolničkoj sobi.Dugo je sjedio razmišljajući o ovom slučaju i bojeći se posljedica još jednog susreta s Oliverom Bakerom, koji je telefonski zatražio da ga primi. Ali, Baker se ipak pokazao kao važan svjedok, sjeti se. Vidio je kako je netko ščepao omotnicu koju je Carolvn Wells nosila pod rukom i bio je siguran da je imala marku i da je adresa počinjala s Dr. S. Također je bio siguran da je čovjek koji ju je zgrabio nosio ogrtač marke Burberrv.

Možda je Baker mućnuo glavom pa se još nečega sjetio, pomisli Shea, kad traži da ga još jednom primim. Kao jedan od malobrojnih ožalošćenih koji su prije nekoliko sati prisustvovali pokopu Hilde Johnson, jedva je čekao da Justin Wells bude priveden pravdi. Kojeg bi stranca, razmišljao je, Hilda Johnson noću pustila u svoj stan, osim nekoga tko se predstavio kao suprug čiju je ženu, prema njezinim riječima, netko gurnuo pod auto?Wells je kriv — Shea je bio siguran. A razbjesnila ga je pomisao da je Hildin ubojica upravo izašao iz ove prostorije — još uvijek slobodan.77Bilo bi teško, a svašta bi se govorilo kad bi otkazao jutrošnje sastanke, pogotovo jer za nekoliko dana odlazi, i tako je uspio čuti samo djelić Susanine emisije. Kao što je očekivao, slušatelji su još uvijek vrlo živo raspravljali o Tiffanvnoj smrti.— Doktorice Sušan, prijateljica i ja smo baš razgovarale da se nadamo da će joj se Matt vratiti. Vidjelo se da joj je veoma drag...— Doktorice Sušan, zar mislite daje moguće da joj je Matt to učinio? Mislim, možda su se našli pa su se zbog nečega posvađali...— Doktorice Sušan, živim u Yonkersu i mogu reći da je čovjek kojega ispituju zbog Tiffanvnog ubojstva stvarno zao. Bio je u zatvoru zbog ubojstva. Svi mi mislimo da ju je on ubio...— Doktorice Sušan, je li Tiffanv nosila tirkizni prsten kad je ubijena?Ovo posljednje pitanje bilo je zanimljivo i uznemirilo gaje. Je li nosila prsten? Nije vjerovao, ali bilo mu je žao što se nije sjetio pogledati.Sušan je na pitanja odgovarala uglavnom prema njegovim očekivanjima: prema njezinom saznanju Matt ni u kojem slučaju nije osumnjičen; nije čula da se u sredstvima javnog priopćavanja spominje prsten; čovjek uvijek mora misliti da je moguće da je čovjek nevin, čak i onda kad je osumnjičen i prije osuđivan.Znao je što to znači. Sušan nije prihvaćala tvrdnju policije o Tiffanvnom ubojici. Bila je dovoljno pametna da poveže Tiffanvno s ostalim ubojstvima.

Istražiteljski duh nikada ne miruje, pomisli bijesno.Ni moj, zaključi samozadovoljno. Nije bio zabrinut. Smislio je mogući način Susaninog nestanka zauvijek. Treba još samo razraditi pojedinosti.U tajnom pretincu torbe za spise, nosio je tirkizne prstene koje je uzeo iz Parkijeve trgovine — tri komada i onaj koji je Carolvn namjeravala poslati Sušan. Naravno, trebao je samo jedan. Ostale će baciti u ocean kad završi s posljednjom usamljenom damom. Volio bi, kad je ubije, jedan staviti Sušan Chandler na prst, ali to bi potaklo previše pitanja. Ne, ne smije se izložiti opasnosti da ga ostavi na njezinojruci, ali mogao bi joj ga metnuti na prst samo na trenutak, zbog vlastitog zadovoljstva daje i ona, poput ostalih, pripadala njemu.78Čujemo se u ponedjeljak. Pozdravlja vas doktorica Sušan Chandler.Kad je Sušan pogledala prema režiji gdje je Jed upravo skidao slušalice, ugasila se crvena žaruljica iznad vrata koja je označavala da je snimanje u tijeku. — Kako je bilo? — upita zabrinuto.— Dobro. Mnogo se slušatelja uključilo. Ti si uvijek dobra, to znaš, ali mislio sam da ćeš danas biti bolja. Je li netko nešto rekao što te je naročito uznemirilo?Sušan je pokupila svoje bilješke. — Nije. Samo se nikako ne mogu usredotočiti.Jedov se glas smekšao. — Protekli dani bili su teški. Znam to. Ali stvari se popravljaju. Hej! Danas si došla u studio dvadeset minuta ranije, a k tome dolazi vikend!Sušan mu se nakreveljila. — Baš zgodno — rekla je odgur-nuvši stolicu i dignuvši se. — Vidimo se u ponedjeljak.Janet je dala Sušan faksove iz Yonkersa čim je ušla. — Detektiv San-chez nazvao je da provjeri je li sve uredno stiglo — reče. — Smiješan je. Veli da ga obavijestite o svemu što saznate ili drugi put prije slikanja neće očistiti lazanje s dokaznog materijala— Dobro. Hvala, Janet. E da, i naručite mi uobičajene

poslastice, molim vas, i recite neka požure. Gospođa Priče stiže za dvadeset minuta.— Već sam vam naručila ručak, doktorice — rekla je pomalo uvrijeđeno.Izgleda da sam danas svima stala na žulj, pomisli Sušan ulazeći u svoj ured. Prvo Binky, sada Janet. Tko je sljedeći, pomisli. Sjela je za stol i raširila faksove uvećanih fotografija pa ih usporedila s prstenom koji joj je dala Jane Clausen.Fotograf si je očito dao truda, čak mu je uspjelo načiniti nekoliko izvrsnih snimaka unutrašnje strane prstena. Kao što je Sušanočekivala, postojala je velika sličnost između prstenja na fotografijama i prstena koji je pripadao Regini.Imam pravo, pomisli. Sve to ima veze s prstenima. Onaj koji mi je dala gospođa Clausen sigurno je izradila ista osoba kao i Tiffa-nyn, što znači da je gotovo sigurno kupljen u suvenirnici u Villageu o kojoj mije govorila Tiffanv. Dam si ruku odrezati daje Tiffanv ubijena jer ju je netko čuo kako u emisiji spominje muškarca kojega je vidjela kako kupuje takve prstene pa se on prepao da bi ga mogla prepoznati.Janet je ušla u Susanin ured noseći vrećicu s ručkom. Stavila ju je na Susanin stol, a kad je Sušan spustila tirkizni prsten, Janet ga je uzela i počela proučavati. — Zgodna uspomena — reče, zakolutavši očima kad je pročitala posvetu. — Moja majka voli stare pjesme, a »Meni pripadaš« njoj je među najmilijima.Dubokim glasom, jedva primjetno pogriješivši ton, počela je pjevušiti: — Pogledaj piramide duž Nila / Promatraj izlazak sunca na tropskom otoku. — Zastala je i promumljala nekoliko nota... — Onda ide nešto o tržnici staroga Alžira pa nešto o slikama i suvenirima. Ne sjećam se kako ide taj dio, ali to je doista lijepa pjesma.— Da, jeste — složila se Sušan odsutno. Poput zvuka za uzbunu koji ne može isključiti, riječi pjesme odzvanjale su u njezinoj glavi. Što je s tim riječima, pitala se. Uzela je prsten i stavila ga

natrag u novčanik.Bilo je deset do jedan. Trebala bi se pripremiti za sljedećeg pacijenta, ali nije htjela čekati do dva da pokuša pronaći Matta Baue-ra, bivšeg Tiffanvnog dečka i jedinu osobu koja bi joj mogla otkriti gdje se u Villageu nalazi suvenirnica u kojoj je kupio prsten.Na telefon se javila Bauerova majka. — Doktorice Chandler, moj je sin na poslu. Već smo razgovarali s policijom. Jako mi je, doista jako, žao što je Tiffanv stradala, ali to nema nikakve veze s mojim sinom koji je s njom izašao svega nekoliko puta. Jednostavno nije bila njegov tip. Moji su mi prijatelji ispričali o pozivima koje vam je Tiffanv uputila i moram vam reći da je Matthewu bilo jako neugodno zbog toga. Jučer sam nazvala Tiffanv i obavijestila je o njegovom skorom vjenčanju. U srijedu nam je na večeri bila obitelj njegove zaručnice, dragi, divni ljudi. Ne mogu ni zamisliti što bi rekli kad bi se Matthewo-vo ime pojavilo u javnosti vezano uz taj slučaj. Dakle, ja...Sušan je prekinula bujicu riječi. — Gospođo Bauer, najlakši je način da se Matthewovo ime ne spominje da razgovara sa mnom u četiri oka. Kako mogu doći do njega?Mattova joj je majka nevoljko rekla da radi za Osiguravajuće društvo Metropolitan u središtu Manhattana i dala joj njegov broj. Sušan je nazvala, ali rečeno joj je daje Bauer izašao i da se prije tri neće vratiti u ured. Ostavila mu je poruku da je hitno nazove.Dok je jela juhu iz kartonske kutijice, nazvao je Pete San-chez. — Sušan, samo da znaš što se događa. Stvari se raspliću. Ovaj frajer ne samo da je objavio da se vraća u Grotto srediti Tiffanv već i priznaje da je otišao na njihovo parkiralište. Ali tvrdi da se prestrašio jer se onuda motao neki čovjek.— Možda govori istinu — dometne Sušan.— Daj, Sušan. Radila si kod javnog tužitelja. Loši momci uvijek ponavljaju isto: »Kunem se, časni suce. Onaj tko je to učinio, zbrisao je!« Sušan, što se događa da si se počela baviti tim ološem?79

Do petka kasno popodne, Chris Ryan uspio je prikupiti i opipljive dokaze i bezbroj tračeva o Douglasu Lavtonu.Činjenice su govorile da je okorjeli kockar, dobro poznat u Atlantic Citvju. Bilo je općepoznato da je u nekoliko navrata izgubio velike svote novaca, što objašnjava zašto nema ušteđevine, pomisli Chris.Kružile su glasine da je Lavton dobio trajnu zabranu plovidbe na nekim brodovima zbog sumnje da je varao u njihovim kockarnicama. Prema drugim glasinama, morao je dati otkaz u dvije investicijske tvrtke zbog pritužbi da se nedolično ponašao prema ženama zapo-slenim u tim tvrtkama.U petak popodne, pet do pet, Chris Ryan sređivao je prikupljene obavijesti kad je nazvala Sušan. — Imam neke zanimljive podatke o Lavtonu — rekao joj je. — Ništa kažnjivo, ali zanimljivo.— Jedva čekam da to čujem — reče mu Sušan — ali prvo imam jedno pitanje. Postoji li način da dobijem*popis pornotrgovina u Greenwich Villageu?— Ti se sigurno šališ — reče Chris. — Nitko se u tom poslu ne oglašava na žutim stranicama.— To mi je jasno — odgovori Sušan. — A što je sa suvenirni-cama?— Pregledaj sve popise, od antikvarnica do staretinarnica. Sušan se nasmijala. — Baš si od pomoći. Reci mi sada što sisaznao o Douglasu Lavtonu.8OOliver Baker imao je uzbudljiv tjedan. Kratko pojavljivanje na televiziji u ponedjeljak popodne, promijenilo mu je život. Odjednom je postao slavna ličnost. Njegovi su kupci željeli s njim razgovarati o nesreći. Žena koja je radila u kemijskoj čistionici u susjedstvu salijetala ga je kao da je filmska zvijezda. Čak mu je i direktor kamena lica s Wall Streeta, koji nikada nije obraćao pozornost na njega, kimnuo.Kod kuće je, Betty i djevojkama, Oliver bio junak. I Bettvna sestra, koja je uvijek gunđala i kreveljila se na sve njegove primjedbe o bilo čemu, nazvala je da iz prve ruke čuje kako je to kad čovjek daje

izjavu na policiji. Naravno, to joj nije bilo dovoljno. Dapače, nastavila je o slučajnosti daje starija žena, koja je tvrdila da to nije bila nesreća, ubijena. Na kraju ga je upozorila: — Pazi da se i tebi ne dogodi nešto slično. — Nije ga to brinulo, naravno, ali ipak se malo zamislio.Oliver je zapravo uživao što ima posla s policijom, a naročito mu se svidio kapetan Shea. Bio je autoritativna osoba uz koju se Oliver osjećao ugodno i sigurno. Posebno ugodan osjećaj bio je kad je Shea, u svojoj kancelariji, njih dvoje sami, preispitivao svaku njegovu riječ.U petak se na šestoj stranici Posta pojavio članak u kojem je pisalo daje zbog ženine nesreće ispitan arhitekt Justin Wells, a uz članak je objavljena njegova slika kako izlazi iz bolnice.Cijelo je jutro Oliver na pisaćem stolu na poslu držao Post, otvoren na stranici na kojoj se nalazio članak. A onda je, malo prije podneva, nazvao kapetana Shea rekavši mu da bi se poslije posla htio sastati s njim.To je bio razlog zašto se Oliver Baker, držeći u ruci sliku iz novina, u petak popodne u pola šest ponovno našao u uredu kapetana Shea. Uživajući zbog povratka u ovo središte moći, objasnio je zbog čega je zatražio još jedan razgovor. — Kapetane, što dulje gledam sli-ku ovog čovjeka, to sam sve više uvjeren da je to osoba koju sam vidio da uzima omotnicu dok je, bar sam tada tako mislio, pokušavao zadržati ženu koja je pala pod auto.Oliver se nasmiješio Shei čije su oči bile pune razumijevanja. — Kapetane, možda nisam bio ni svjestan u kakvom sam šoku — rekao je. — Mislite li da sam zato u početku izbrisao iz sjećanja njegovo lice?81Matt Bauer volio je svoj posao u Metropolitan osiguranju. Namjeravao je jednoga dana zasjesti u direktorsku kancelariju pa je s tim ciljem u glavi radio predano na prodaji osiguranja malim poduzetnicima — područje rada kojim se on bavio. Već

u dvadeset petoj godini vidjeli su se prvi uspjesi u njegovu usponu. Bio je određen krenuti na tečaj upravljanja, a sada se i zaručio šefovom nećakinjom Debbie, jednom od onih žena koje su savršeni pratilac na nečijem putu prema vrhu. A što je bilo još bolje, doista ju je volio.Zato je bio vidljivo uznemiren kad se u pola šest našao sa Sušan u maloj kavani na postaji Grand Central.Sušan se odmah svidio ozbiljan, uredno ošišan mladi čovjek i shvaćala je njegovu zabrinutost. Vjerovala mu je kad joj je rekao da mu je veoma žao Tiffanv i s razumijevanjem je saslušala njegove razloge zašto nije htio biti upleten u istragu o ubojstvu.— Doktorice Chandler — rekao je — izašao sam s Tiffanv svega nekoliko puta. Doslovce tri puta, čini mi se. Prvi put kad sam večerao u Grottu pa sam je pozvao da izađemo, a ona me je pozvala da budem njezin pratilac na prijateljičinom vjenčanju.— Niste željeli ići? — naslutila je Sušan.— Zapravo, nisam. Tiffanv je bila draga, ali odmah sam shvatio da među nama nema nikakvog žara, ako znate što želim reći, i također sam odmah znao da ona traži ozbiljnu vezu, a ne povremene izlaske.Sjetivši se Tiffanvnog čeznutljivog glasa, punog nade, Sušan je s razumijevanjem kimnula.Konobarica im je natočila kavu i Matt je otpio gutljaj prije nego je nastavio. — Na prijateljičinom vjenčanju, slučajno sam spomenuo film koji sam želio pogledati. Dobio je visoko priznanje na kan-skom festivalu i o njemu se mnogo pisalo u novinama. Tiffanv je izjavila da jedva čeka da ga pogleda.— Pa ste je, naravno, pozvali?Matt je kimnuo. — Da. Igrao je u malom kinu u Villageu. Vidio sam da se Tiffanv ne sviđa iako se pretvarala kako misli da je dobar. Prije kina, otišli smo na ručak. Pitao sam je voli li suši i rekla je da ga obožava. Doktorice Chandler, kad je stiglo jelo, skoro joj je pozlilo. Molila je da ja naručim za nju, a ja sam pretpostavljao da ona zna da je suši sirova riba. Poslije smo se malo prošetali i gledali izloge. Ne poznajem dobro Village, a nije ga poznavala ni

ona.— I tada ste ušli u suvenirnicu? — zapita Sušan. Bože, daj da se sjeti gdje je to bilo, molila se.— Da. U stvari, Tiffanv je stala jer joj je nešto iz izloga zapelo za oko. Rekla je da joj je bilo tako lijepo da bi željela neku uspomenu na naš izlazak te smo ušli.— Željeli ste to? — zapita Sušan. Slegnuo je ramenima. — Zapravo, nisam.— Čega se sjećate u vezi s tom trgovinom, Matte? — Sušan je zastala. — Ili vam je draže Matthew.Nasmiješio se. — Za moju majku sam Matthew. Za sve ostale, Matt.— Dobro, Matte, čega se sjećate o trgovini?Razmislio je trenutak. — Bila je krcata jeftinim suvenirima, ali bila je uredna, ako znate što hoću reći. Vlasnik, ili namještenik, svejedno, bio je Indijac i bilo je zgodno, uz uobičajene Kipove slobode, majice i bedževe s natpisom »Volim New York«, vidjeti niz mjedenih maj-munčića, slonova, Taj Mahala, hinduskih božanstava i sličnih stvari.Sušan je otvorila torbicu i iz nje izvadila tirkizni prsten koji joj je dala majka Regine Clausen. Položivši ga na dlan, pokazala ga je Mattu Baueru. — Prepoznajete li ovo?Pozorno je proučio prsten, ali nije ga uzeo u ruku. — Piše li s unutarnje strane prstena »Meni pripadaš«?— Da, piše.— Tada bih, ako se dobro sjećam, rekao da je to prsten koji sam poklonio Tiffanv, ili neki veoma sličan.I kao Carolvnin, kladim se, pomisli Sušan. Kazala je: — Po onome što mi je Tiffanv rekla, prsten ste kupili zato što je ušao nekičovjek i kupio jedan, a trgovac vam je rekao da ih je taj čovjek kupio već nekoliko. Sjećate li se toga?— Sjećam se, iako ja, zapravo, tog čovjeka nisam vidio — kazao je Matt. — Što se tiče trgovine, sjećam se daje bila mala i daje ondje bio drveni oslikan paravan koji mi je priječio pogled na pult. Također se sjećam da sam čitao natpis uz jednu figuricu, imala je tijelo čovjeka i glavu slona, prema kojem je

to bio bog mudrosti, blagostanja i sreće. Pomislio sam da bi to mogao biti zgodan suvenir, ali kad sam se okrenuo da ga pokažem Tiffanv, ona je kraj pulta razgovarala s trgovcem. Držala je tirkizni prsten, a on joj je govorio kako ih je čovjek koji je upravo otišao kupio već nekoliko. Pokazao sam joj boga-slona, ali Tiffanv nije to zanimalo: prsten je bio uspomena koju je željela.Bauer se nasmiješio. — Bila je smiješna. Kad sam joj pokazao boga-slona i pročitao legendu, rekla je da je previše podsjeća na neke njezine goste iz Grotta da bi mogla povjerovati da će joj donijeti blagostanje pa sam ga vratio natrag i kupio prsten. — Mattov je osmijeh nestao i odmahnuo je glavom. — Koštao je samo deset dolara, a ispalo je kao da sam joj kupio zaručnički prsten. Poslije, na putu do podzemne željeznice, sve me vrijeme držala za ruku i pjevušila »Meni pripadaš«.— Koliko ste se puta vidjeli poslije toga?— Samo jednom. Nazivala me je doma, a kad bi se javila sekretarica, otpjevala bi nekoliko stihova te pjesme. Konačno sam je pozvao na piće i rekao joj da je prsten shvatila preozbiljno i da bi, iako je naših nekoliko sastanaka bilo ugodno, na tome trebalo ostati.Popio je kavu i pogledao na sat. — Doktorice Chandler, žao mi je, ali za nekoliko minuta doista moram otići. U pola sedam imam sastanak s mojom zaručnicom, Debbie. — Zatražio je račun.— Ja plaćam — reče Sušan. Namjerno nije pitala gdje se nalazi trgovina. Još uvijek se pomalo nadala da je Matt možda krajičkom oka vidio kupca koji je uzeo prsten i da će mu, kad bude govorio o onome što se događalo u trgovini, iz podsvijesti sinuti nešto o mjestu gdje se nalazi trgovina.Kad ga je na kraju ipak to pitala jedino joj je znao reći da se film koji su gledali prikazivao u jednom kinu u blizini Washington Squarea i da nisu bili daleko od postaje podzemne željeznice na uglu Zapadne četvrte i Šeste avenije kad su ugledali trgovinu suvenirima.Sušan je imala još jedno pitanje za koje se nadala da

će joj pomoći. — Matte, Tiffany je spomenula da se s druge strane ulice gdje ste kupili prsten nalazila pornotrgovina. Sjećate se toga?Dižući se da ode, odmahnuo je glavom. — Ne, ne sjećam se. Gledajte, doktorice Chandler, volio bih da sam vam mogao više pomoći. — Zastao je. — Znate, ispod krute vanjštine, Tiffanv je bila draga djevojka. Znam da sam se uvijek smijao kad sam se sjetio njezine primjedbe kako su njezini gosti iz Grotta slični bogu-slonu. Nadam se da će pronaći onoga tko joj je to učinio. Do viđenja.Sušan je platila račun, pokupila svoju naprtnjaču i uzela taksi do ugla Zapadne četvrte ulice i Šeste avenije. Na putu je proučila plan Greenwich Villagea. Iako je ondje živjela nekoliko godina, još uvijek se nije dobro snalazila u tom kraju. Namjeravala je nasumce krenuti od postaje podzemne željeznice ulicama Villagea dok ne pronađe suvenir-nicu u kojoj se prodaje indijska roba, a koja je smještena nasuprot por-notrgovine. Izgledalo je jednostavno; ali koliko takvih ima?Mogla bih moliti Chrisa Ryana da mi pomogne, pomisli, ali ipak Greenwich Village nije tako velik pa ću radije pokušati sama. Odlučila je ući u trgovinu, ako je pronađe, i sprijateljiti se s trgovcem Indijcem. A kada jednom bude dobila fotografiju Carolvn Wells na kojoj se nalazi i čovjek koji joj je poklonio tirkizni prsten, pitat će trgovca prepoznaje li ga.Nije još riješila slučaj, ali stezala je obruč oko ubojice. Osjećala je to.82Carolvn je ponovno osjetila bol i strašno se bojala.. Nije znala gdje je, a kad je pokušala nešto reći, nije mogla otvoriti usta. Pokušala je dignuti ruku, ali nešto ju je sprečavalo.Htjela je reći Justinu koliko joj je žao. Ali, gdje je on? Zašto nije ovdje?Osjetila je da joj se nešto približava u mraku. Učinit će joj nešto nažao! Gdje je Justin? On bi joj pomogao. Konačno je uspjela pomaknuti usta, konačno je uspjela čuti riječi koje su joj izlazile iz grla:— Ne... molim... ne! Justine! — A onda ju je to

stiglo, osjetila je da se opet gubi, svijest se povukla pred užasnim bolom.Da je bila pri svijesti, čula bi Justinov bolni krik kad se na monitorima pojavilo upozorenje da se stanje pacijenta naglo pogoršalo, ali nije.Niti je vidjela prijekoran izraz policajčeva lica kad je preko kreveta Justinu uputio optužujući pogled.83U petak navečer, Alex Wright nije se vratio kući gotovo do sedam. Da točno razradi plan puta za sljedeći tjedan, cijeli je dan proveo u uredu, čak je i ručao za radnim stolom, što je mrzio.Nakon tako napornog dana, veselio se mirnoj večeri pa je otišao ravno u garderobu gdje se presvukao u pamučne hlače i majicu. Kao što je to često činio, sam je sebi čestitao što je konačno riješio pitanje manjka ormara.Prije nekoliko godina iz dijela kupaonice načinio je garderobu, dovoljno veliku da u nju smjesti zavidnu količinu svoje odjeće. Osobito mu se svidjela korisna visoka polica na kojoj je uvijek stajao kovčeg spreman za pakiranje. Kraj njega je na zidu visio uokviren popis stvari da ga podsjeti što sve treba ponijeti za različite klime i različite prigode.Kovčeg je već bio napola pun stvarima koje su nakon puta vraćene iz praonice ili čistionice i odmah spremljene natrag: donje rublje, sokne, maramice, pidžama, ogrtač, košulje.Kad je odlazio na dulja putovanja, u Rusiju na primjer, kuda je uskoro trebao poći, Alex je najviše volio sam spakirati stvari. Ako je iz bilo kojeg razloga bio previše zaposlen, Jim Curlev bi mu pomogao. Već dugo su se njih dvojica šalili na račun njegove domaćice, Margue-rite, kojoj je Alex s povjerenjem dopustio da mu spakira stvari, a ona mu je zaboravila spremiti svečanu košulju što je otkrio tek kad se oblačio za svečanu večeru u Londonu.Dok je Alex na bosu nogu obuvao stare, udobne mokasine, nasmiješio se sjetivši se što je Jim rekao tom prigodom. »Vaš bije otac, Bog mu daj duši lako, bez razmišljanja izbacio iz kuće.«Prije nego što je otišao iz garderobe, Alex je

provjerio popis, podsjetivši se da je listopad u Rusiji obično veoma hladan i da bi bilo pametno da sa sobom uzme topliji kaput.Sišao je niz stube, natočio si viski s ledom, a kad su počele zveckati kockice leda nakon što je ispio gutljaj pića, shvatio je da je strašno loše volje. Grizlo ga je što je jučer na telefonu Sušan bila veo-ma hladna kad je odbila njegov poziv da se pridruži njemu i Dee na piću.Kako će to izgledati sutra navečer na skupu u knjižnici, s Dee s jedne i Sušan s druge strane? — pitao se. Postoji mogućnost da to bude neugodno.Potom se nasmijao. Sjetio sam se, pomisli. Pozvat ću i Binky, i Charlesa da nam se pridruže. Ondje će biti četiri stola za deset osoba. Smjestit ću Dee s Binky i Charlesom za drugi stol, odluči. To će Sušan biti jasna poruka. — I Dee — reče glasno.84U glavi su joj odzvanjala imena ulica koje je prošla: Christopher, Gro-ve, Barrow, Commerce, Morton. Za razliku od Manhattana čije su ulice bile pravilno raspoređene, poput rešetke, ulice u Villageu vijugale su svaka na svoju stranu. Na koncu je Sušan odustala, kupila Post i ušla u talijanski restoran već kasno za ručak.Grickala je topao kruh namočen u maslinovo ulje, pijuckala chianti i čitala Post. Na trećoj je stranici ugledala Tiffanvnu sliku uzetu iz školskog godišnjaka i pročitala članak koji je govorio o napredovanju istrage o njezinu ubojstvu. »Uskoro se očekuje podizanje optužnice«, pisalo je.Zatim se zaprepastila kad je na šestoj stranici ugledala sliku Justina Wellsa i vijest da ga je policija ispitivala o okolnostima pod kojima se dogodila nesreća u kojoj je stradala njegova žena.Neću uspjeti nikoga uvjeriti da su ova dva slučaja povezana ukoliko ne pronađem trgovinu suvenirima i porazgovaram s trgovcem, pomisli. I, ako Bog da, pokažem mu fotografiju s krstarenja, koja bi trebala stići u ponedjeljak. Večeras je nisam našla, kazala je u sebi, ali odmah ujutro vratit ću se i nastaviti tražiti.

Vratila se kući oko deset i umorno spustila naprtnjaču na stolić u predvorju. Zašto sve vrijeme u ovom čudu teglim toliko stvari? — pitala se, istežući ramena. Težak je kao da sam unutra strpala mrtvaca.— Zgodna usporedba — reče sama sebi, sjetivši se Tiffanvne slike iz novina. Izgledala je točno onako kako sam je zamišljala, tužno pomisli Sušan. Previše boje oko očiju, užasno natapirane kose, ali još uvijek zgodna i prpošna.Nevoljko je pošla do telefonske sekretarice; pokazna je žaruljica svijetlila. U devet je zvao Alex Wright. — Samo da te pozdravim. Veselim se sutrašnjoj večeri. U slučaju da se ne čujemo tijekom dana, dolazim po tebe u pola sedam.Daje mi do znanja daje večeras sam kod kuće, pomisli Sušan. To je dobro.Drugi je poziv bio od njezine majke. — Pola deset je. Zvat ću poslije, dušo.Najvjerojatnije čim stanem pod tuš, pomisli Sušan, odlučivši nazvati je odmah.Po majčinu glasu bilo je očito da nije dobre volje. — Sušan, Dee ne samo da se namjerava vratiti u New York već je i unajmila stan, jesi li to znala?— Nisam — reče Sušan nakon kratke stanke. — Nije li to pomalo nagla odluka?— Da, jeste. Uvijek je bila nemirna, ali moram ti reći da me stvarno vrijeđa što je danas na potpisivanje ugovora o najmu sa sobom povela Trofejku.— Povela je Binky? Kako to?— »Da mi još neka ženska osoba kaže svoje mišljenje«, rekla je. Podsjetila sam je da ja nisam slijepa i da bih ga i ja rado vidjela, ali Dee je kazala da se još netko zanimao za stan pa se morala brzo useliti.— Možda i jeste — reče Sušan pomirljivo. — Mama, molim te, nemoj se ljutiti zbog takvih stvari. Nije vrijedno toga. Znaš da ćeš uživati sada kad se Dee vratila u New York.— Hoću, naravno — majka je priznala nešto blažim glasom. — Ali brine me... No, dobro, znaš o čemu smo razgovarale neku večer.Bože pomozi, pomisli Sušan. — Mama, ako misliš na

Alexa Wrighta, s njim sam se našla samo jednom, ne bih rekla da smo u ozbiljnoj vezi.— Znam. Ipak, mislim da je ovaj nagli povratak u New York, čak i kad se radi o Dee, neobičan. I još nešto, Sušan, ako trebaš novaca, ne moraš ići ocu. Znam koliko te je povrijedio. Imam i ja gotovine u banci, znaš.— 0 čemu se radi? — zapita Sušan.— Zar nisi molila Charlevja-Charlesa da u tvoje ime doznači novac u London?— Od koga si to doznala?— Sigurno ne od tvoga oca. Dee mi je rekla.A ona je, nedvojbeno, čula od Binky, pomisli Sušan. Ma, nije važno, ali koja svinjarija! — Mama, ne trebam novaca. Radi se samo o tome da sam danas nešto naručila što sam htjela odmah dobiti, a nisam imala vremena urediti da se sredstva prebace s mog računa pa sam molila tatu da to učini. Drugi tjedan vratit ću mu novac.— Zašto bi? Ima dosta, a osim toga, plaća Dee krstarenje. Nemoj biti toliko ponosna, Sušan. Uzmi novac koji ti pripada.Malo prije si mi govorila da ne uzimam novac od njega, pomisli Sušan. — Mama, upravo sam došla i pomalo sam umorna. Nazvat ću te sutra, ili u nedjelju. Namjeravaš li što za vikend?— Sastanak naslijepo. Bože nas oslobodi. Helen Evans je to dogovorila. Nisam ni mislila da ću se u ovim godinama nečemu tako veseliti.Sušan se nasmiješila, osjetivši radost u majčinom glasu. — Dobre vijesti — reče iskreno. — Dobru zabavu.Ništa od tuširanja večeras, pomisli spustivši slušalicu. Nakon današnjeg dana, treba mi namakanje u vrućoj kupki. Nema djelića moga tijela i uma koji nije uznemiren, tužan, zabrinut i bolan.Četrdeset minuta poslije, otvorila je prozore spavaće sobe, svoju posljednju zadaću prije odlaska u krevet. Pogledala je na ulicu i osim usamljenog šetača čije je obrise jedva razabrala, vidje da je pusta.Nikada ne bi uspio u maratonu, pomisli. Izgledalo je kao da ide korak naprijed, dva natrag.

85Uglavnom zbog iscrpljenosti koju je ranije osjećala, Sušan nije dobro spavala. Tijekom noći budila se tri puta uhvativši se kako oprezno osluškuje zvukove koji bi upućivali na to da je netko u stanu. Kad se prvi put probudila, činilo joj se da je čula kako se otvaraju ulazna vrata. Taj osjećaj bio je toliko snažan da se digla i odjurila do vrata, da bi ustanovila da su zaključana. Zatim je, iako se osjećala pomalo glupo, provjerila sve brave na prozorima dnevne sobe, radne sobe i kuhinje.Vratila se u spavaću sobu, ali je odlučila ne zatvarati prozore, iako ju je još uvijek proganjao osjećaj da nešto nije u redu. Na drugom sam katu, objašnjavala je sama sebi. Malo je vjerojatno da će se neko popeti po zidu, osim ako Čovjek-pauk nije negdje u blizini.Temperatura je dosta pala otkada je ona otišla u krevet i u sobi je bilo ledeno. Navukla je pokrivač do brade, prisjećajući se sna koji ju je toliko uznemirio, a na kraju i probudio. U njemu je vidjela kako Tiffanv trči kroz vrata u slabo osvijetljeni prostor. Imala je tirkizni prsten i bacala ga u zrak. Zatim se iz sjene pojavila jedna ruka i zgrabila prsten, a Tiffanv je povikala: »Ne. Nemojte ga uzeti! Želim ga zadržati. Možda se Matt javi.« Potom su joj se oči raširile od užasa te je vrisnula.Sušan je zadrhtala. A sada je Tiffanv mrtva zbog toga što me je nazvala, pomisli. 0, Bože, strašno mi je žao.Odjednom je nalet vjetra zatresao rebrenice. To me je prestrašilo, shvati, i nakratko pomisli da se digne i zatvori i taj prozor. Umjesto toga još se čvršće umotala u pokrivač i začas zaspala.Kad se drugi put probudila, naglo se uspravila u krevetu, sigurna da je netko bio na prozoru. Sredi se, pomisli, još jednom namje-stivši jastuke, navukavši pokrivač gotovo preko glave.Treći se put probudila u šest. Iako je spavala, mozak joj je radio pa se sjetila daje u polusnu pregledavala popis putnika sa Seagodi-ve, koji je izvukla negdje iz podsvijesti. Našla ga je među

papirima Ca-rolyn Wells, a Justin Wells joj je dopustio da ga uzme.Kad se probudila, usredotočila se na činjenicu da je Carolvn na jednom od dnevnih brodskih biltena napisala ime »Win«. Win je gotovo sigurno bio muškarac s kojim je namjeravala otići u Alžir, pomisli Sušan. Trebala bih odmah pregledati popis putnika. Znamo da je čov-jek kojega je upoznala bio putnik na tom brodu, što znači da njegovo ime mora biti na popisu.Budna, bez nade da će ponovno zaspati, odlučila je popiti kavu da razbistri glavu. Kad ju je skuhala, odnijela je šalicu u krevet, namjestila jastuke pod leđa i počela proučavati brodske isprave. »Win« je sigurno skraćeno ime, zaključi. Prelazeći popis, tražila je Winstone i Winthrope, ali na brodu nije bilo nikoga tko bi se tako zvao.To bi mogao biti nadimak, pomisli. Bilo je putnika čija bi prezimena odgovarala, kao na primjer Winne i Winfrey. Ali na popisu su i Winne i Winfrey bili sa ženama.Za malo putnika s popisa stajlo je početno slovo srednjeg imena pa, ako je Carolvn upoznala čovjeka čije je srednje ime bilo Win, popis baš neće biti od koristi.Primijetila je da su kod bračnih parova imena napisana abecednim redom tako da je iza gospođe Alice Jones slijedio gospodin Ro-bert Jones i tako dalje. Preskočivši sve, očito, bračne parove, Sušan je prelazila popis provjeravajući sva imena muškaraca ispred, ili iza kojih nije bilo imena žene. Prvi muškarac na popisu, očito bez pratnje, bio je gospodin Owen Adams.Zanimljivo, pomisli kad je pregledala cijeli popis putnika, od šesto ljudi na brodu, sto dvadeset pet žena bilo je samo, a očito je samo šesnaest muškaraca putovalo samo. Broj sumnjivih znatno se smanjio.Zatim joj je nešto drugo palo na pamet. Postoji li među stvarima Regine Clausen popis putnika s Gabrielle? — pitala se. Ako postoji, je li moguće da je neki od šesnaest muškaraca sa Seagodive bio putnik i na tom brodu?

Sušan je maknula pokrivač i krenula pod tuš. Čak i ako gospođa Clausen nije raspoložena da me primi, pitat ću je za popis putnika s Gabrielle, odluči, a ako je vraćen zajedno s ostalim Regininim stvarima, molit ću je da kaže svojoj domaćici da mi ga da.86Pera na vjetru. Pera na vjetru. Osjećao je kako lete, plešu, izazivaju ga. Konačno je shvatio da ih nikada neće sve pokupiti. Ako ne vjeruješ, pitaj dr. Sušan, pomisli bijesno. Kad bi postojala mogućnost da ubrzasvoje zamisli, poželi, ali bilo je prekasno. Sve je išlo svojim tijekom i više ništa nije mogao promijeniti. Otputovat će kako je namjeravao, ali kad se bude vratio, tada će je ukloniti.Prošle noći kad je šetao kraj Susanine zgrade, slučajno se pojavila na prozoru. Znao je da ga nije mogla dobro vidjeti, ali bilo mu je jasno da više nikada ne smije biti tako neoprezan.Kad se vrati u New York, pronaći će način kako da je ukloni. Neće je pratiti i pokušati izazvati prometnu nesreću kao što je učinio s Carolvn Wells. To se nije pokazalo uspješnim, jer, iako je Carolvn bila u komi s malim izgledima za oporavak, još je uvijek bila živa, a dokle god je živa, predstavlja opasnost. Ne, morat će je satjerati u kut dok je sama, kao i Tiffanv — to će biti najbolje.Iako bi mogao postojati drugi način, pomisli iznenada. Popodne će, prerušen u dostavljača, pregledati zgradu u kojoj se nalaze njezine poslovne prostorije. Provjerit će osiguranje na ulazu i tlocrt kata na kojemu je smješten njezin ured. Subota je pa neće biti gužve. Manje znatiželjnih očiju koje bi ga primijetile.Pomisao da ubije Sušan u njezinom uredu izazvala je u njemu veliko zadovoljstvo. Odlučio ju je počastiti istom smrću kakvom su umrle Veronica, Regina, Constance i Monica — istom smrću koja je čekala njegovu posljednju žrtvu, nekoga tko će poći na izlet »vidjeti džunglu mokru od kiše«.Svladat će je, zavezati i začepiti joj usta, a onda će, dok ga bude gledala, skamenjena od straha, polagano odmotati veliku plastičnu vreću i, malo po

malo, navući je na nju. Kad se nađe u njoj, od glave do pete, zatvorit će vreću. U njoj će, neizbježno, ostati još malo zraka — dovoljno za nekoliko minuta borbe. A kad bude vidio da se plastična vreća počela lijepiti za njezino lice i začepila joj usta i nosni-ce, otići će. Međutim, neće moći ukloniti Susanino tijelo kao što je to učinio s ostalima. Neka je tijela zakopao u pijesak, a neka promatrao kako opterećena kamenjem nestaju u tamnoj vodi. Tako će Sušan Chandler morati ostaviti, ali tješit će ga činjenica da će kad nju bude maknuo s puta, sljedeća — i posljednja — žrtva imati isti pogreb kao i njezine sestre u smrti.87Sušan je u devet izašla iz stana i krenula ravno prema Sedmoj aveniji. Odonuda je krenula istraživati, počevši od West Houstona i St. Luke'sa i ulica Clarkson i Morton, područje koje se protezalo na za-pad prema rijeci Hudson. Odlučila je ići zapadno do kraja Green-wich Streeta koji se protezao usporedno s avenijama, a prije nego skrene na sjever do sljedećeg bloka, opet natrag na istok dok ne stigne do Šeste avenije. Kad stigne onamo, okrenut će se i poći dalje na zapad u sljedeću ulicu.U većini tih ulica nalazile su se stambene zgrade, iako je naišla na nekoliko trgovina suvenirima. Ali ni u jednoj od njih nije naišla na predmete u indijskom stilu. Namjeravala je pitati u nekima od tih trgovina znaju li za takvu prodavaonicu kakvu traži, ali onda je odustala. Ako uspije pronaći trgovinu, nije željela da netko unaprijed upozori Indijca da ona dolazi.U podne je sa svog mobitela nazvala Jane Clausen u memori-jalnu bolnicu Sloan-Kettering. Na njezino iznenađenje, Jane Clausen je odmah prihvatila njezinu molbu da je posjeti. Dapače, stekla je dojam da jedva čeka da dođe. — Ako ste poslije slobodni, bit će mi drago da vas vidim, Sušan — rekla je.— Doći ću do četiri — obeća Sušan.Namjeravala je svratiti negdje na ručak, ali je onda odlučila kupiti perec i kolu od uličnog prodavača i to pojesti u Washington Square parku. Iako je iz

naprtnjače izvadila neke stvari, kako je vrijeme prolazilo, sve je više postajala svjesna njezine težine kao i činjenice da jedva hoda. Dan je započeo oblačnim i hladnim jutrom, ali u rano poslijepodne, sunce se probilo kroz oblake, a ranije gotovo prazne ulice počele su se puniti ljudima. Vidjevši sve te ljude — od stanovnika Vil-lagea, do plašljivih turista — šetnja joj je postala ugodnija. Sušan je voljela Greenwich Village. Ni jedno mjesto nije poput ovoga. Baka Su-sie imala je sreću što je ovdje odrasla.Je li dan bio ovako lijep kad su prije godinu dana Tiffanv i Matt šetali ovuda? — pitala se. Odlučila je nastaviti potragu pretražujući područje istočno od Šeste avenije pa skrenuti u ulicu Mac-Dougal. Vraćajući se iz parka prema središtu, sjetila se razgovora sMattom Bauerom. Nasmijala se kako je Tiffany usporedila boga-slona s nekim svojim gostima iz Grotta.Bog-slon.Sušan je tako naglo zastala da se neki tinejdžer iza nje zabu-šio u nju. — Oprostite — promrmlja.Sušan mu nije odgovorila. Buljila je u izlog trgovine na koju je upravo naišla. Bacila je pogled na ulaz u trgovinu iznad kojega je visio ovalni natpis MRAČNI UŽICI.Mračni užici, krasno, pomisli ponovno pogledavši izlog. U njemu je ukrašena ružičastim remenom stajala hrpa videokaseta veoma dojmljivih naslova. Posvuda su se nalazile razne stvarčice »tobože« erotske, ali Sušan se nije obazirala na njih. Njezinu je pozornost zaokupio predmet koji je stajao u sredini: bog-slon optočen tirkizom, tijela okrenuta prema ulici.Osvrnula se. S druge strane ceste, u izlogu Khvemove trgovine suvenirima, ugledala je natpis IZNAJMLJUJE SE.Oh, ne! — pomisli. Probijajući se kroz promet, prešla je usku ulicu do trgovine, stala na vratima i zavirila unutra. Iako je trgovina izgledala krcata robom, unutrašnjost je djelovala pusto. S ulaza se jasno vidio pult s blagajnom. S lijeve strane,

vidjela je veliki oslikani paravan koji je prostoriju dijelio na dva dijela. Mora da je to paravan koji je Matt opisao, pomisli, iza kojeg su stajali Matt i Tiffanv kad je čovjek ušao u trgovinu i kupio prsten.Ali gdje je vlasnik, ili trgovac, koji je tada bio ovdje? — pitala se.Onda joj je sinulo da postoji osoba koja bi to mogla znati. Požurila je preko ulice, natrag do pornotrgovine. Vrata su bila otvorena i izgleda da je posao dobro išao. Jedan je čovjek na blagajni plaćao račun, a dvojica neurednih mladića duge, masne kose, čekala su u redu.Kad je završio kupnju, na izlasku ju je pogledao, ali je okrenuo glavu jer ga je Sušan svojim pogledom zbunila. Nakon nekoliko minuta pojavila su se dvojica mladića skrušeno odvrativši pogled dok su prolazili kraj nje. Očito su premladi, pomisli, da bi kupovali to smeće, probudi se u njoj bivši tužitelj.Vidjevši da nema drugih kupaca, uđe. Unutra je bio samo jedan trgovac, mršavi, neugledni čovjek koji je, poput trgovine, izgledao pomalo jadno.Uznemireno ju je pogledao kad se približila pultu. Odmah je shvatila da misli da je policajka u civilu koja će ga prijaviti zbog nedopuštene prodaje robe maloljetnicima.Uhvatila sam ga na djelu, pomisli. Šteta što mu ništa ne mogu. Pokazala je prema Khvemovoj trgovini suvenirima s druge strane ulice. — Kada je zatvorena ona trgovina? — zapita.Odmah je primijetila promjenu u njegovom ponašanju. Nestalo je njegove uznemirenosti, a u kutovima usana pojavio se blagi osmijeh.— Gospođo, zar niste čuli što se dogodilo? Abdul Parki, vlasnik trgovine, ubijen je u utorak popodne.— Ubijen! — Sušan nije ni pokušala sakriti zaprepaštenje u glasu. Još jedan, pomisli, još jedan. Tiffanv je u mojoj emisiji spominjala vlasnika trgovine.— Poznavali ste Parkija? — zapita je trgovac. — Bio je drag čovjek.Odmahnula je glavom, pokušavajući se pribrati. — Prijateljica mi je preporučila njegovu trgovinu —

rekla je oprezno. — Netko joj je poklonio tirkizni prsten koji je on izradio. Pogledajte — reče, otvo-rivši torbu i izvadivši prsten koji joj je dala Jane Clausen.Čovjek je pogledao prsten pa nju. — Da, točno, to je jedan od Parkijevih prstena. Bio je lud za tirkizom. Oh, usput, ja sam Nat Small. Ja sam vlasnik ove trgovine.— Sušan Chandler. — Sušan je pružila ruku. — Čini mi se da ste bili dobri prijatelji. Kako se to dogodilo?— Izboden nožem. Policija kaže da su to učinili narkići, međutim, koliko je poznato, nisu još ništa otkrili. Doista je bio drag čovječuljak. Znate, ležao je ondje gotovo cijeli dan prije nego što su ga pronašli. Ja sam pozvao policiju kad u srijedu nije otvorio.Sušan je na Natovu licu primijetila iskrenu tugu. — Moja je prijateljica rekla da je drag — reče. — Ima li svjedoka?— Nitko nije ništa vidio. — Small je odmahnuo glavom i nastavio govoriti odvrativši pogled.Nešto mi taji, pomisli Sušan. Moram se spustiti na njegovu razinu. — U stvari, mlada žena koja mi je pričala o Parkiju, ubijena je nožem u srijedu navečer — reče tiho. — Mislim da je i nju, i Parkija ubila osoba koja je od njega kupila nekoliko ovakvih tirkiznih prstena u posljednje tri, četiri godine.Blijedo lice Nata Smalla postalo je još bljeđe kad su im se pogledi sreli. — Parki mi je govorio o tom čovjeku. Rekao je da je pravi gospodin.— Opisao ga je?Small odmahnu glavom. — Samo toliko. Sušan je pokušala. — Nate, mislim da znate nešto što mi niste rekli.— Griješite. — Pogled je usmjerio prema vratima. — Gledajte, nemam ništa protiv razgovora s vama, ali odbijate mi kupce. Vani se mota neki frajer, a znam da neće ući dok ste vi tu.Sušan je sitnog čovjeka pogledala ravno u oči. — Nat, Tiffanv Smith imala je dvadeset pet godina. Ubijena je u srijedu navečer kad je otišla s posla. Ja vodim jednu radioemisiju u koju se ona prije toga javila i

ispričala priču o trgovini suvenirima u Villageu u kojoj joj je njezin dečko kupio tirkizni prsten s posvetom »Meni pripadaš«, ugraviranom s unutrašnje strane. Opisala je trgovinu i spomenula čovjeka za kojega je rekla da je Indijac. Rekla je da je jedan čovjek, drugi kupac, dok su ona i njezin dečko bili u trgovini, kupio tirkizni prsten poput njezinog. Uvjerena sam da je zbog toga mrtva, zato što je ispričala što je vidjela. A kunem vam se da je i Parki mrtav jer je mogao prepoznati istog tog čovjeka. Nate, osjećam da znate nešto što mi nećete reći. Morate mi reći prije nego što još netko strada.Još jednom je Nat uznemireno pogledao prema vratima kao da se nečega boji. — Neću se miješati — reče tiho.— Nate, čim nešto znate, već ste umiješani. Molim vas, recite mi. 0 čemu se radi?Sada je već gotovo šaptao. — U utorak popodne, malo prije jedan, jedan se čovjek motao ovuda, gledao moj izlog, kao što to onaj tamo sada radi. Pretpostavljao sam da pokušava odabrati što želi, ili da mu je neugodno ući, izgledao je kao pravi gospodin, a onda je prešao ulicu i ušao u Parkijevu trgovinu. Nakon toga, meni je došao kupac i više nisam obraćao pozornost na njega.— Jeste li rekli policiji što ste vidjeli?— Baš to nisam htio. Policajci bi me natjerali da pregledam kartoteku kriminalaca ili da ga opišem policijskom crtaču, a to bi bilo gubljenje vremena. Takvog tipa nema u policijskoj kartoteci, a ja ne znam ljudima dobro opisati što da nacrtaju. Čovjeka sam vidio iz profi-la. Otmjen muškarac blizu četrdesete. Nosio je kapu, baloner i sunčane naočale, ali uspio sam ga dobro pogledati iz profila.— Mislite da biste ga mogli prepoznati ako ga opet vidite?— Gospođo, u ovom poslu moram znati prepoznati ljude. Ako ne prepoznam policajca u civilu, završit ču u zatvoru, a ako ne otkrijem narkića, mogao bi me ubiti. Kvarite mi posao. Ljudi ne žele ući dok se ovuda mota ovako otmjena dama.

— Dobro, idem. Ali recite, Nate, biste li prepoznali tog čovjeka ako vam pokažem njegovu sliku?— Da, bih. Hoćete li sada otići?— Evo odmah. E, samo još nešto, Nate. Nemojte o ovome nikome govoriti. Zbog vaše sigurnosti, nemojte govoriti o ovome.— Zezate me? Naravno da neću. Obećajem. Idite sad i dajte da zaradim koji dolar, dobro?88Kada je u pola četiri Douglas Lavton ušao u bolničku sobu Jane Clau-sen, našao ju je kako sjedi u naslonjaču. Na sebi je imala mekani, plavi vuneni ogrtač i bila je umotana u deku.— Douglas — rekla je, a u glasu joj se osjećao umor — jesi li mi donio to iznenađenje? Pokušavala sam si predočiti što bi moglo biti.— Zatvorite oči, gospođo Clausen.Po kiselom osmijehu moglo se vidjeti da joj baš nije pravo, ali svejedno ga je poslušala. — Nisam dijete, znaš — promrmljala je.Već ju je htio poljubiti u čelo, ali se povukao. Krivo, pomisli. Nemoj biti budala i prijeći granicu.— Nadam se da ćete biti zadovoljni, reče okrenuvši uokvirenu sliku koja je prikazivala sirotište i urezani natpis na kojemu je stajalo Reginino ime.Jane Clausen otvorila je oči i dugo promatrala sliku. Samo je jedna suza u kutu lijevoga oka otkrivala njezine osjećaje. — Kako je ovo lijepo — reče. — Ne pada mi na pamet bolji način da se Regini oda poštovanje. Ljudi moji, kako ste to izveli, nazvali sirotište po Regini?— Osoblje sirotišta molilo nas je da im dopustimo da nosi Re-ginino ime. Službeno će to objaviti pri otvaranju novoga krila kojemu ću prisustvovati sljedeći tjedan. Htjeli smo čekati i istodobno vam pokazati i fotografije s otvaranja, ali imao sam osjećaj da bi vam to u ovom trenutku moglo pomoći.— Hoćeš reći da si mi htio to pokazati prije nego što umrem? — Jane Clausen reče odlučno.— Ne, nisam tako mislio, gospođo Clausen.— Doug, ne trebaš osjećati grižnju savjesti. Ja ću umrijeti. Oboje to znamo. A veoma sam sretna zbog

ovoga što si mi pokazao. — Tužno se nasmiješila. — Znaš što mi je još velika utjeha?Znao je da ne očekuje odgovor. Zadržao je dah, nadajući se da će govoriti o njegovoj osjećajnosti i velikoj odanosti zakladi.— To što će se novac koji bi Regina naslijedila upotrijebiti da se pomogne drugima. Na neki način to je kao da ona živi kroz te ljude čiji su se životi, zahvaljujući njoj, poboljšali.— Obećavam vam, gospođo Clausen, da će svaki novčić potrošen u Reginino ime biti korisno uložen.— Uvjerena sam u to. — Malo je zastala pa pogledala Dou-glasa Lavtona koji je ukočeno stajao pokraj nje. — Douglase, bojim se da Hubert postaje pomalo zaboravan. Mislim da bih rado vidjela drukčije stanje — reče.Lavton je čekao. Po to je došao.Na vratima se začulo lagano kucanje. Sušan Chandler se na-virivala. — Oh, gospođo Clausen, nisam znala da imate društvo. Pričekat ću u čekaonici dok vas dvoje na završite.— Ni govora. Uđite, Sušan. Sjećate se Douglasa Lavtona, zar ne? Upoznali ste se prošlog ponedjeljka u vašem uredu.Sušan se sjetila što joj je Chris Ryan ispričao o Lavtonu. — Da, sjećam se — rekla je hladno. — Kako ste, gospodine Lavtone?— Hvala, dobro, doktorice Chandler. — Zna nešto, pomisli Lavton. Bilo bi bolje da ostanem. Neće se usuditi ništa reći dok sam ja ovdje.Nasmiješio se Sušan. — Dugujem vam ispriku — reče. — Onaj sam dan odjurio iz vašeg ureda kao da se oglasila sirena za uzbunu, ali dolazio mi je jedan stariji klijent iz Connecticuta, a pobrkao sam vrijeme na svom rasporedu.Veoma je uglađen, pomisli Sušan kad je uzeo stolicu i ponudio joj da sjedne. Nadala se da će otići, ali on je uzeo drugu stolicu jasno pokazujući da namjerava ostati.— Douglase, neću te zadržavati — rekla mu je Jane Clausen. — Trebam nešto razgovarati sa Sušan, a bojim se da se onda moram odmoriti.

— Naravno. — Skočio je, ne promijenivši izraz lica, ni držanje. Otmjen muškarac, blizu četrdesete, pomisli Sušan, sjetivši sekako je Nat Small opisao muškarca koji je stajao pred njegovom trgovinom onoga dana kad je ubijen Abdul Parki. Ali taj opis odgovara mnogim muškarcima. Sama činjenica da je promijenio priču o svom razgovoru s Reginom Clausen, ne znači odmah da ju je ubio, pomisli, predbacujući si što prenaglo donosi zaključke.Opet je netko pokucao na vrata i sestra je provirila u sobu. — Gospođo Clausen, za koju minutu dolazi vam liječnik.— 0, Bože. Sušan, čini mi se da sam vas uzalud dovukla ovamo. Hoćete li me nazvati ujutro?— Naravno.— Prije nego odete, morate vidjeti iznenađenje koje mi je Doug priredio. — Pokazala je na uokvirenu sliku. — To je jedno siro-tište u Gvatemali, koje će od sljedećeg tjedna nositi Reginino ime.Sušan ga je izbliza pogledala. — Veoma lijepo — reče iskreno. — Čula sam da u mnogim zemljama vape za takvim ustanovama, naročito u Srednjoj Americi.— Potpuno točno — potvrdio je Lavton. — A Zaklada obitelji Clausen pomaže njihovu izgradnju.Kad se digla da ode, na noćnom ormariću pokraj kreveta primijetila je kričavo plavi omot. Činio joj se isti kao onaj čije je dijelove našla u košu za smeće u uredu Carolvn Wells u njezinom domu. Pošla je prema njemu i uzela ga. Kao što je i očekivala, na prednjoj strani bio je otisnut znak agencije Krstarenja oceanom. Pogledala je gospođu Clausen. — Smijem li?— Naravno. To je vjerojatno Reginina posljednja fotografija. Nije bilo dvojbe da je žena na slici kći Jane Clausen. Iste oči,obje su imale isti, pravilan nos, čak im je i kosa uz čelo isto rasla. Regi-na se slikala s kapetanom Gabrielle. Obavezna fotografija s krstarenja, pomisli Sušan, ali veoma uspjela. Kad je tražila podatke o Regini Clau-sen za svoju radioemisiju, vidjela je njezine slike

na izrescima iz novina, ali ni jedna nije bila tako dobra kao ova.— Regina je bila veoma privlačna, gospođo Clausen — reče iskreno.— Da, točno. Po datumu na omotu, znam daje snimljena dva dana prije njezina nestanka — kazala je Jane Clausen. — Na njoj izgleda veoma sretno. Ta me spoznaja i tješi i proganja. Pitam se ima li ta njezina sreća veze s povjerenjem u čovjeka koji je odgovoran za njezin nestanak.— Nemojte tako razmišljati — savjetova joj Doug Lavton.— Žao mi je što vas prekidam. — Na vratima je stajao liječnik. Nedvojbeno je očekivao da odu.Sušan nije mogla dočekati da Lavton izađe. — Gospođo Clausen — kazala je na brzinu — sjećate li se je li se među stvarima koje su pronađene u Regininoj kabini nalazio popis putnika?— Sigurna sam da sam ga vidjela u jednom omotnici gdje su bile sve obavijesti o krstarenju. Zašto, Sušan?— Zato jer bih ga, ako mi dopustite, veoma rado posudila na nekoliko dana. Smijem li sutra doći po to?— Ne, ako je važno, pođite odmah. Prisilila sam Veru da uzme nekoliko dana slobodno i ode kćeri u posjet, namjerava krenuti sutra rano ujutro.— Rado ću odmah otići po to, ako nemate ništa protiv — odgovorila je Sušan.— Ni najmanje. Doktore Markev, oprostite što vas zadržavam — rekla je Jane Clausen, odjednom živahnim glasom. — Dou-glase, molim te dodaj mi moju torbicu. U ormariću je u ladici.Izvadila je novčanik i iz njega izvukla svoju posjetnicu. Na brzinu je napisala poruku i pružila je Sušan.— Znam da je Vera još uvijek tamo pa ću je nazvati da joj kažem da stižete, ali za svaki slučaj, uzmite ovu posjetnicu. Gore je moja adresa. Čut ćemo se sutra — reče.Douglas Lavton otišao je sa Sušan. Zajedno su sišli dizalom i izašli na ulicu. — Rado ću poći s vama —

predloži. — Vera me dobro poznaje.— Ne, hvala. Evo taksija. Uzet ću ga.Promet je bio posebno gust i već je bilo skoro pet kad je stigla na adresu u Beekman Placeu. Znajući da će morati požuriti natrag u stan da se uredi za večeras, bezuspješno je pokušavala nagovoriti taksista da je pričeka dok ona otrči gore.Bila je zahvalna što je Jane Clausen nazvala domaćicu. — Sve su ovo Reginine stvari — objasnila je, uvodeći Sušan u gostinjsku sobu. — Namještaj je iz njezinog stana. Gospođa Clausen ponekad dođe pa ovdje sjedi. Srce bi vam puklo da je vidite.Lijepa soba, pomisli Sušan. Otmjena, a ipak udobna i ugodna. Sobe mnogo govore o ljudima koji ih namještaju.Vera je otvorila najgornju ladicu starinskoga pisaćeg stola i izvadila veliku smeđu omotnicu. — Ovdje su svi papiri pronađeni u Re-gininoj kabini.Unutra su bile uspomene poput onih koje je Carolvn donijela s krstarenja. Uz popis putnika, tu je bilo tuce dnevnih brodskih biltena, obavijesti o lukama u kojima će pristati i brojne razglednice tih luka. Regina ih je vjerojatno kupila za uspomenu na mjesta koja je posjetila, pomisli Sušan. Da ih je namjeravala poslati, možda bi ih poslala prije pristajanja u Hong Kongu.Spremila je listu putnika u naprtnjaču pa odlučila na brzinu pregledati razglednice i biltene. Letimično ih je pogledala, zastavši kad je naišla na razglednicu s Balija na kojoj je bila slika restorana na otvorenom. Stol s pogledom na ocean bio je brižno zaokružen kemijskom olovkom.Je li ručala ondje? — pitala se Sušan. Ako jeste, po čemu je to bilo nešto osobito? Prelistala je biltene dok nije pronašla onaj o Ba-liju.— Uzet ću ovu razglednicu i ovaj bilten — kazala je Veri. — Sigurna sam da se gospođa Clausen neće ljutiti. Sutra se vidimo pa ću joj reći da su kod mene.Bilo je pet i dvadeset kad je konačno uspjela uloviti taksi, a u šest i deset je otvorila vrata svog stana. Četrdeset minuta da se uredi za veliki sastanak,

pomisli, a još nije odlučila što će odjenuti.89Pamela Hastings sjedila je u čekaonici Odjela za intenzivnu njegu bolnice Lenox Hill pokušavajući utješiti Justina Wellsa koji je jecao. — Mislio sam da sam je izgubio — rekao je, drhtavim glasom. — Mislio sam da sam je izgubio.— Carolvn je borac, izvući će se — rekla je Pamela uvjerljivo. — Justine, bolnicu je nazvao neki doktor Donald Richards i pitao za tebe i Carolvn. Ostavio je svoj broj. Nije li to onaj psihijatar kojemu si neko vrijeme odlazio nakon nesuglasica između tebe i Carolvn?— Psihijatar kojemu sam trebao ići — kaza Wells. — Samo jednom sam bio kod njega.— Njegova poruka glasi da će rado pomoći ako ikako može. — Prekinula je, zabrinuta što će on odgovoriti na ono što je namjeravala reći. — Justine, smijem li ga nazvati? Mislim da moraš razgovarati s nekim. — Osjetila je kako se skamenio.— Pam, ti još uvijek misliš da sam ja to učinio Carolvn, zar ne?— Ne, ne mislim — odvrati oštro. — Reći ću ti otvoreno. Vjerujem da će se Carolvn izvući, ali još uvijek je u kritičnom stanju. Ako, ne daj Bože, ne uspije, trebat ćeš vrašku pomoć. Molim te, daj da ga nazovem.Justin je lagano kimnuo. — U redu.Kad se nakon nekoliko minuta vratila u čekaonicu, Pamela se smiješila. — Justine, stiže ovamo — reče. — Djeluje dobronamjerno. Molim te, dopusti mu da ti pomogne, ako može.9OJime, mislim da sam riješio zamršeni problem — veselo je kazao Alex Wright.Jimu Curlevju bilo je jasno da mu je gazda dobre volje. Izgleda izvrsno, pomisli pogledavši u retrovizor, i više od toga, izgleda sretan.Išli su Downing Streetom pokupiti Sušan Chandler s kojom je išao na večeru u središnju knjižnicu na Petoj aveniji. Alex ju je zamolio da krenu ranije u slučaju da zapnu u gustom prometu. Međutim, na Sedmoj

aveniji bilo je manje automobila nego obično pa su imali dovoljno vremena. To mora da je Murphvjev zakon ili nešto slično, pomisli Jim. — Kakav ste problem riješili, gospodine Alexe?— Budući da sam na večeru pozvao oca i maćehu doktorice Chandler, mogao sam ih zamoliti da odu u St. Regis i pokupe sestru doktorice Chandler. Baš ne bi bilo zgodno da se pojavim vodeći pod svakom rukom jednu damu.— Snašli biste se vi, gospodine Alexe.— Nije stvar u tome bih li se ja snašao ili ne, Jime. Pitanje je želim li ja to? A odgovor je, ne želim.Što znači, pomisli Jim, da ga zanima Sušan, a ne Dee. Koliko je on upoznao obje žene, slagao se sa svojim gazdom. Bez sumnje, Dee je bila žena iznimne vanjštine. Primijetio je to neku večer kada ih je vozio. Također je djelovala milo. Ali Sušan je imala nešto čime je osvojila Jima. Djelovala je prirodnije, više je izgledala kao osoba koju možeš pozvati u svoj dom, a da joj se ne moraš ispričavati što nije ra-skošno uređen, pomisli.U šest i pet zaustavili su se pred zgradom od opeke u kojoj je stanovala Sušan. — Jime, kako uvijek uspijevaš pronaći mjesto za par-king? — upita Alex Wright.— Tko zna, zna, gospodine Alexe. Želite li da uključim radio?— Ne, idem gore.— Još je rano.— Nije važno. Sjedit ću u salonu i čekati.Uranio si — uzbuđenim glasom reče Sušan kad se javila na interfon u predsoblju.— Neću ti smetati, obećavam — odgovori Alex. — Mrzim čekati u autu. Osjećam se kao taksist.Sušan se nasmijala. — Dobro, dođi gore. Možeš do kraja pogledati vijesti u šest.Baš imam sreću, pomisli Sušan. Kosa joj je još bila zamotana u ručnik. Odjeća, crni sako i dugačka, uska crna suknja visjeli su u kupaonici iznad kade u pokušaju da se na pari izvjese preostali izgužvaninabori. Na sebi je imala debeli bijeli ogrtač pa je sama sebi izgledala poput uskršnjeg zeca.

Alex se nasmijao kad mu je otvorila vrata. — Izgledaš kao da imaš otprilike deset godina — rekao joj je. — Hoćeš li se igrati doktora?Promijenila je izraz lica. — Budi pristojan i pogledaj vijesti.Zatvorila je vrata spavaće sobe, sjela za toaletni stolić i izvadila sušilo za kosu. Izazivala bih sreću kad ne bih sama napravila frizuru, pomisli. Iako nikada nije tako dobra kao Deeina. — Bože, kasnim — promrmlja, uključivši sušilo na najjače.Poslije petnaest minuta, točno u 6 i 28, pogledala se u zrcalo. Kosa je bila u redu, malo više šminke prikrilo je napetost zbog nedostatka sna, koju je ranije primijetila na licu, na suknji gotovo nije više bilo nabora i sve je izgledalo u najboljem redu. Ali, svejedno, nije se osjećala baš najbolje. Je li previše zabrinuta, ili se previše žurila, ili nešto treće? — pitala se uzimajući večernju torbicu.Našla je Alexa kako sjedi u radnoj sobi i po njezinu nagovoru gleda televiziju. Pogledao ju je i nasmiješio se. — Lijepa si — reče.— Hvala ti.— Gledao sam vijesti pa ću ti u autu ispričati što se danas događalo u New Yorku.— Jedva čekam.I zvrsno izgleda, pomisli Jim Curlev, otvorivši vrata automobila. Doista izvrsno. Vozeći se prema središtu grada, do knjižnice, pogledom je pratio promet, ali pozorno je slušao razgovor koji se odvijao na stražnjem sjedištu.— Sušan, htio bih jednu stvar razjasniti — kazao je Alex Wright. — Nisam namjeravao večeras pozvati tvoju sestru na večeru.— Molim te, nemoj si time razbijati glavu. Dee je moja sestra i ja je volim.— U to sam siguran. Ali sumnjam da voliš Binky pa se bojim da sam pogriješio što sam pozvao i nju i tvog oca.Opa, pomisli Jim.— Nisam znala da i oni dolaze — reče Sušan, u čijem se glasu dala naslutiti blaga razdražljivost.— Sušan, molim te, shvati, želio sam da večeras samo

ti budeš sa mnom. Nisam imao namjeru pozvati Dee, ali kad je već tako ispalo, činilo mi se da će svima biti sve jasno, pozovem li tvog oca i Bin-ky i zamolim li ih da odu po Dee.Dobro je to objasnio, zaključi Jim. Ajde, Sušan. Pruži čovjeku priliku.Začuo je njezin smijeh. — Alexe, molim te, mislim da si me krivo shvatio. Nije mi to bilo ni nakraj pameti. Moraš mi oprostiti. Imala sam grozan tjedan.— Reci mi onda što je bilo.— Ne sada, ali hvala na ponudi.Sve će biti dobro, pomisli Jim, uzdahnuvši s olakšanjem.— Sušan, o ovome nerado pričam, ali znam što osjećaš za Binky. I ja sam imao maćehu, iako su se u mojem slučaju stvari odigrale malo drukčije. Otac se drugi put oženio nakon majčine smrti. Zvala se Gerie.Obično ne govori o njoj, pomisli Jim. Doista je otvoren sa Sušan.— Kakav je bio tvoj odnos s Gerie? — zapita Sušan. Ne pitaj, pomisli Jim.91Iako je mnogo puta bila u središnjici njujorške Gradske knjžnice na Petoj aveniji, Sušan Chandler se nije sjećala da je ikada bila u prostoriji s kupolom u kojoj se odvijao prijam — prostor je bio predivan. Visoki kameni zidovi i murali u naravnoj veličini stvarali su dojam kao da se vratila u prošlost, u neko prošlo stoljeće.Usprkos otmjenom ambijentu, kao i činjenici da je doista uživala u društvu Alexa Wrighta, sat poslije Sušan je shvatila da je rastresena i da se ne može opustiti. Umjesto da uživam u divnoj večeri, pomisli, ja razmišljam o jednom veoma nesigurnom čovjeku, vlasniku porno-trgovine koji bi mogao prepoznati ubojicu Regine Clausen, Hil-de Johnson, Tiffanv Smith i Abdula Parkija, čovjeka koji je pokušao ubiti Carolvn Wells.Četiri imena dodana su popisu prošlog tjedna.Ima li ih još?Hoće li ih biti još?Zbog čega je toliko sigurna da će odgovor biti »da«?

Možda sam trebala ostati kod javnog tužitelja, pomisli otpivši gutljaj vina, slušajući s pola uha Gordona Mayberryja, starijeg gospodina koji joj je pokušao objasniti koliko je Zaklada obitelji Wright velikodušna prema Gradskoj knjižnici New Yorka.Čim su stigli, Alex ju je napadno predstavio, po njezinom mišljenju, ključnim ljudima. Nije bila sigurna zabavlja li je to ili joj laska, budući da je na taj način jasno dao do znanja da mu je te večeri ona pratilja.Dee, njezin otac i Binky stigli su malo poslije nje i Alexa. Dee, predivna, u uskoj bijeloj haljini, toplo ju je zagrlila. — Susie, čula si da selim natrag? Bit će nam zabavno. Nedostajala si mi.Zapravo, vjerujem da je iskrena, pomisli Sušan. Zato i nije pošteno to što pokušava izvesti s Alexom.— Jeste li vidjeli knjigu koju smo večeras predstavili Alexu? — zapita Gordon Mayberry.— Ne, nisam — odvrati Sušan, prisiljavajući se sudjelovati u razgovoru.— Mala naklada, naravno. Svaki će je gost dobiti, ali možete je pogledati prije večere. Pomoći će vam da shvatite razmjere dobročinstva koje je Zaklada obitelji Wright načinila od svog osnutka prije šesnaest godina. — Pokazao je prema osvijetljenom postolju pokraj ulaza u prostoriju pod kupolom. — Ondje je.Knjiga je bila otvorena na sredini, ali Sušan ju je okrenula na početak. Na ovitku su se nalazile fotografije Alexovog oca i majke, Ale-xandera i Virginije Wright. Nisu baš veseo par, pomisli Sušan proučavajući njihova ozbiljna lica. Brzim pogledom na sadržaj knjige vidjela je daje na prvih nekoliko stranica opisana povijest Obiteljske zaklade Alexandera i Virginije Wright; ostatak knjige bio je podijeljen na poglavlja posvećena raznim ustanovama koje su primile pomoć: bolnice, knjižnice, sirotišta, istraživački centri.Prelistala ju je, a zatim, sjetivši se Jane Clausen, otvorila poglavlje koje je govorilo o sirotištima. U sredini poglavlja, zastala je i počela proučavati fotografiju jednog sirotišta. Sigurno postoji

propisani način izgradnje takvih objekata, pomisli. Kao i sličan okoliš.— Doista dojmljivo, zar ne? Alex se stvorio uz nju.— Prilično dojmljivo, rekla bih — kazala mu je.— No, ako se možeš otrgnuti od ovoga, pođimo, upravo kreću poslužiti večeru.Usprkos ukusnoj večeri, Sušan je ponovno zaključila da je toliko rastresena da nije ni primijetila što jede. Zle slutnje tako su je snažno proganjale daje gotovo osjećala njihovu fizičku prisutnost. Nat Small, vlasnik pornotrgovine — nije mogla prestati misliti na njega. Što ako ubojici sine da ga je Nat možda primijetio kako stoji pred izlogom? Onda će se sigurno riješiti i Nata, pomisli Sušan. Carolvn Wells možda se neće oporaviti, a ako se oporavi, možda se neće ni sjećati što joj se dogodilo. To znači da je Nat možda jedina osoba koja bi mogla prepoznati čovjeka koji je ubio Parkija i ostale te gurnuo Carolvn.Odjednom svjesna da je Alex nešto pita, uspjela se sabrati da mu odgovori. — Ma ne, sve je u redu. I jelo mi je doista ukusno — reče Sušan. — Samo nisam baš gladna.Trebala bih dobiti fotografije s Carolvninog krstarenja u ponedjeljak, pomisli. Ali što će pronaći? Kad se Carolvn javila u emisiju i spomenula fotografiju, rekla je da je čovjek koji ju je pozvao da zajedno razgledaju Alžir u pozadini slike. Što je s Regininim krstarenjem? Možda postoje druge, jasnije fotografije s tog putovanja na kojima je on. Trebala sam i njih naručiti, pomisli, koreći samu sebe što se ranije nije toga sjetila. Trebam ih nabaviti dok ne bude kasno — dok još netko ne bude ubijen.Knjiga je predstavljena nakon što je odneseno glavno jelo. Ravnateljica knjižnice govorila je o darežljivosti Zaklade obitelji Wright i o sredstvima za nabavku i zaštitu rijetkih knjiga. Također je govorila o »skromnosti i predanosti Alexandera Čartera Wrighta, koji je svoj život tako nesebično posvetio vođenju Zaklade, a izbjegava prihvatiti priznanja.— Vidiš kako sam dobar — Alex šapnu Sušan dignuvši se

preuzeti knjigu koju je ravnateljica upravo predstavila.Alex je bio dobar govornik, izražavao se lako, kićeno, s blagom primjesom humora. Kad je ponovno sjeo, Sušan je promrmljala: — Alexe, neće ti smetati ako za vrijeme deserta zamijenim mjesto s Dee?— Sušan, nešto nije u redu?— Ne, stvarno ne. U obitelji vlada mir i tome slično. Vidim da je Dee nesretna jer joj Gordon Mayberry stalno visi na uhu. Možda se više zbližimo, ako je izvučem. — Nasmijala se. — A moram i razgovarati s tatom.Zadovoljno Alexovo čavrljanje pratilo ju je dok je išla za susjedni stol i zamolila Dee da zamijene mjesta. Postoji još jedan razlog zašto sam to učinila, priznala si je — ako ću se početi viđati s Alexom, želim biti sigurna da Dee neće biti u istom filmu. Želim spriječiti suparništvo i prije nego se pojavi. Ne želim još jednom proći istu stvar kao s Jackom.Pričekala je da se Mayberry obrati Binky, da bi se potom okrenula ocu. — Tata, hoću reći Charles, možda zvuči ludo, ali trebao bi u ponedjeljak, odmah rano ujutro, poslati još petnaest tisuća dolara onoj fotografskoj agenciji iz Londona.Pogledao ju je, a iznenađenje na licu zamijenila je zabrinutost. — Naravno da hoću, dušo, ali jesi li u kakvoj nevolji? Bez obzira na to što je, mogu ti pomoći.Naravno da hoću. I mogu.Važno je samo da mi je tata, bez obzira na očitu netrpeljivost između Binky i mene, uvijek spreman pomoći, pomisli Sušan. To moram imati na umu. — Uvjeravam te da nisam u nevolji, ali svejedno te molim da to ostane među nama — rekla mu je. — Pomažem nekome drugome.Znam da bi Nat Small mogao biti u opasnosti, pomisli. Možda nije jedini. Možda postoji još neka osoba koja bi trebala primiti prsten s ugraviranom posvetom »Meni pripadaš« na unutrašnjoj straniZašto joj se riječi te pjesme neprestano motaju po glavi? — pitala se. Upravo je čula Promatraj izlazak

sunca na tropskom otoku.Naravno! Te su riječi bile otisnute na biltenu s Gabrielle, koji je ranije tog dana pronašla među stvarima Regine Clausen.U ponedjeljak ću dobiti fotografije sa Seagodive, pomisli Sušan. Zamolit ću Neddu da ih rasprostrem po velikom konferencijskom stolu u njezinom uredu. Znači da bih do ponedjeljka navečer trebala pronaći Carolyninu sliku. Ako bi u agenciji do utorka popodne mogli izraditi fotografije s Gabrielle, imat ću ih u srijedu. Pregledavat ću ih koliko god bude potrebno pa makar morala ostati budna cijelu noć.Binky se konačno uspjela riješiti Gordona Mayberryja. — 0 čemu vas dvoje razgovarate? — pitala je svraćajući svoju pozornost na Sušan i Charlesa.Sušan je primijetila da joj je otac zavjerenički namignuo dok je odgovarao: — Sušan mije upravo rekla daje zanima skupljanje umjetnina, draga.92Pamela Hastings došla je u bolnicu Lenox Hill u nedjelju u podne i probivši se kroz sada već poznate hodnike stigla u čekaonicu odjela za intenzivnu njegu. Prema očekivanju, Justin Wells, raščupan, neobrijan i nenaspavan, već je bio ondje.— Prošle noći nisi otišao kući — rekla je predbacujući mu. Pogledao ju je zakrvavljenim očima. — Nisam mogao. Reklisu mi da joj se stanje malo stabiliziralo, ali još.uvijek se bojim dulje je ostaviti samu. Ali ne ulazim u njezinu sobu. Svi se ovdje slažu da se u petak Carolvn počela buditi iz kome, a onda se vjerojatno sjetila što joj se dogodilo pa je zbog panike i straha ponovno pala u komu. Međutim, dovoljno je dugo bila pri svijesti da kaže: »Ne... molim te... ne! Justi-ne!«.— Znaš da to ne mora značiti »Justine, molim te, nemoj me gurnuti pod auto« — rekla je sjednuvši kraj njega.— Reci to policiji. I liječnicima, i sestrama ovdje. Kunem ti se, pokušam li se približiti Carolvn, svi se drže kao da očekuju da ću isključiti aparate.Pam je primijetila kako uzrujano krši ruke. Na rubu

je živčanog sloma, pomisli. — Jesi li prošle večeri barem otišao na večeru s doktorom Richardsom? — pitala je.— Da, otišli smo u kavanu.— Kako je to ispalo?— Pomoglo je. Naravno, sada shvaćam da sam prije dvije godine trebao ostati kod njega. Znaš onu staru pjesmicu, Pam?— Koju?— »Zbog čavla je izgubljena potkova, zbog potkove je izgubljen konj, zbog konja je izgubljen jahač«, ili tako nekako.— Justine, to nema veze ni s čim.— 0 da; ima. Da sam sredio svoju glavu, ne bih tako oštro postupio kad sam čuo da se Carolvn javila u radioemisiju zbog tog čovjeka kojega je upoznala na putovanju. Da je nisam uznemirio svojim pozivom, možda bi otišla na sastanak s doktoricom Chandler. Znači da bi pred stanom ušla u taksi i ne bi pješice išla na poštu.— Justine, prestani! Izludjet ćeš se razmišljajući »što bi bilo«. Uhvatila gaje za ruku. — Justine, ti nisi uzrokovao ovu strahotu i prestani sam sebe kriviti.— Točno to mi je rekao doktor Richards, »Prestanite!«. Oči su mu se napunile suzama, a iz grla se začuo jecaj.Pamela ga je zagrlila i blago počela gladiti po leđima. — Moraš otići odavde. Ostanemo li ovdje tako, ljudi će početi pričati o nama — rekla mu je nježno.— Nemoj mi reći da će se i George okomiti na mene. Kad se vraća?— Večeras. A sada idi kući. Baci se u krevet, odspavaj najmanje pet sati, onda se otuširaj, obrij i obuci čistu odjeću pa se vrati. Kad Carolvn dođe k sebi, trebat će te, a ako te vidi ovakvoga kakav si sada, predbilježit će se za novo krstarenje.Pamela je zadržala dah moleći se da nije otišla predaleko, ali konačno je bila nagrađena blagim osmijehom. — Najbolja prijateljice, divna si — rekao je Justin.Pošla je s njim do dizala. Usput gaje nagovorila da

pogledaju Carolvn. Policajac je za njima ušao u sobu.Justin je uhvatio ženinu ruku, poljubio dlan i sklopio njezine prste oko mjesta gdje ju je poljubio. Ništa nije rekao.Kad su se vrata dizala zatvorila za njim, Pamela je pošla natrag prema čekaonici, ali zaustavila ju je dežurna sestra. — Opet je progovorila, prije nekoliko trenutaka, baš kad ste otišli.— Što je rekla? — Pamela je pitala, gotovo se bojeći odgovora.— Opet isto. Rekla je: »Win, oh, Win«.— Učinite mi uslugu i nemojte to reći njezinom suprugu.— Neću. Ako me pita nešto, reći ću samo da je pokušala govoriti i da je to dobar znak.Pamela je prošla kraj čekaonice i otišla do telefonske govornice. Prije nego što je otišla u bolnicu, nazvala ju je Sušan Chandler i objasnila joj da pokušava na popisu putnika sa Seagodive pronaći ime Win. — Recite im neka pozorno slušaju ako Carolvn opet pokuša reći to ime — rekla je. — Možda će reći još nešto. Win bi mogao biti nadimak ili skraćeni oblik nekog imena poput Winstona ili Winthropa.Sušan nije bila kod kuće pa joj je Pamela ostavila poruku na telefonskoj sekretarici. — Carolvn je opet pokušavala govoriti. Ali samo je rekla uobičajeno »Win, oh, Win«.93Nedjeljom ujutro Regina i ja često smo išle na misu u Crkvu sv. Tho-masa, a potom na obilnu užinu, Jane Clausen je kazala Sušan. — Ondje je predivna glazba. Gotovo godinu dana nakon što sam je izgubila, nisam se mogla prisiliti otići tamo.— Upravo sam došla s mise u deset i petnaest u sv. Patricku — rekla joj je Sušan. — I tamo je glazba prekrasna.Došla je pješice iz crkve u bolnicu. Opet je bio predivan jesenji dan i uhvatila se kako razmišlja što je Tiffanv radila prošle nedjelje. Je li predosjećala da će joj to biti posljednja nedjelja, da će njezin život završiti za samo nekoliko dana? Naravno da nije, zaključi Sušan, prekorivši se zbog tako

bolesnih misli.Jane Clausen bila je svjesna da joj je preostalo još malo vremena. Sušan se činilo da se u svakoj njezinoj riječi odražava to neizbježno. Danas je sjedila u krevetu, šalom omotanih leđa. Više nije bila blijeda, ali Sušan je bila uvjerena da je to stoga što je dobila vrućicu.— Ljubazno od vas da ste opet navratili danas — rekla je gospođa Clausen. — Nedjelje u bolnici prolaze nekako sporo. Jučer nisam imala prilike s vama porazgovarati nasamo, a moram to učiniti. Douglas Lavton bio je veoma pažljiv, jako uviđavan. Već sam vam rekla da imam osjećaj da sam ga krivo procijenila i da su moje sumnje u njega neosnovane. S druge pak strane, ako učinim korak o kojem sam razmišljala, a to je da zatražim od sadašnjeg upravitelja Zaklade da odstupi i dopustim Douglasu preuzeti njegov položaj, dat ću mu prilične ovlasti u raspolaganju velikom svotom novca.Nemojte to učiniti! — pomisli Sušan.Jane Clausen je nastavila. — Jasno mi je da sam sada naročito osjetljiva na sve izljeve osjećaja, pažnje i zabrinutosti, kako god to nazvali.Zastala je, uzela čašu vode koja je stajala uz krevet, popila nekoliko gutljaja pa nastavila. — Zato bih vas molila da podrobno provjerite sve o Douglasu Lavtonu prije nego poduzmem ovaj odlučujući korak. Znam da vas opterećujem, i da se poznajemo tek tjedan dana. Ipak, u to kratko vrijeme prihvatila sam vas kao iskrenog prijatelja. Takvi ste po naravi, znate. Vjerojatno ste zato tako dobri i uspješni u svom poslu.— Molim vas, rado ću učiniti sve što mogu. I hvala vam na lijepim riječima. — Sušan je znala da nije pravi trenutak da prizna Jane Clausen kako je već dala provjeriti Lavtona i da je prema prvim dobivenim podacima zaključila da je to više nego poželjno. Oprezno je birala riječi. — Mislim da je uvijek mudro biti oprezan prije donošenja važnih odluka, gospođo Clausen. Obećajem da ću se pobrinuti za to.— Hvala vam. Sad mi je lakše.Sušan se činilo da oči Jane Clausen svakim danom

postaju veće. Danas je u njima primijetila poseban žar iako je na izgled djelovala mirno. Prije samo nekoliko dana te su oči bile tužne, pomisli Sušan, a sada su se promijenile, kao da je prihvatila ono što zna da se približava. Sušan je pričekala trenutak kako bi pronašla najprikladniji način da joj objasni svoj sljedeći zahtjev, ali je zaključila da bi bilo najbolje objašnjenja ostaviti za poslije. — Gospođo Clausen, imam sa sobom polaroid. Neće vam smetati ako načinim nekoliko snimaka crteža sirotišta?Jane Clausen je čvršće omotala šal oko svojih ramena. Prije nego što je odgovorila, namjestila je šal kako joj odgovara. — Imate neki razlog za to, Sušan. 0 čemu se radi?— Dopuštate da vam sutra odgovorim?— Radije bih ga sada čula, naravno, ali mogu pričekati... a lijepo je znati da se mogu veseliti još jednom posjetu. Ali Sušan, prije nego odete, recite mi jeste li što čuli o onoj mladoj ženi koja se u ponedjeljak ujutro javila u vašu emisiju, onoj koja je rekla da ima tirkizni prsten sličan onome kakvog je imala Regina?Sušan je oprezno odgovorila. — Mislite, Karen? I da, i ne. Njezino pravo ime je Carolvn Wells. Nekoliko sati nakon tog poziva,doživjela je tešku nesreću pa još nisam uspjela s njom razgovarati jer je u komi.— Strašno.— Neprestano zove nekoga tko se zove Win. Mislim da bi to moglo biti ime muškarca kojega je upoznala na brodu, ali za to nemam dokaza. Gospođo Clausen, je li vas Regina koji put nazvala s Gabrielle?— Nekoliko puta.— Je li spominjala nekoga po imenu Win?— Ne, nije spominjala ni jednog putnika po imenu.Sušan je primijetila umor u glasu gospođe Clausen. — Slikat ću ovo pa idem — rekla je. — Bit ću vani za nekoliko minuta. Vidim da vam je potreban odmor.Jane Clausen je zaklopila oči. — Strašno mi se spava od lijekova.Crtež je stajao na stoliću nasuprot kreveta. Uz pomoć bljeskalice, Sušan je snimila četiri fotografije

promatrajući kako se slika pojavljuje na papiru. Zadovoljna što ima dovoljno materijala, stavila je polaroid natrag u torbu i tiho krenula prema vratima.— Do viđenja, Sušan — rekla je Jane Clausen umornim glasom. — Znate, upravo ste me podsjetili na nešto veoma zgodno. Na prvom plesu jedan od mojih pratilaca bio je zgodan mladić koji se zvao Owen. Godinama nisam mislila na njega, a u posljednje vrijeme često ga se sjetim. Naravno, bilo je to davno.Owen, pomisli Sušan. 0, Bože, to Carolvn govori. Ne »Oh, Win«, već 0wen.Sjetila se da je na listi putnika Seagodive bio neki 0wen Adams. On je bio prvi muškarac za kojega je ustanovila da putuje bez žene.Dvadeset minuta poslije, Sušan je uletjela u svoj stan, potrčala do stola i zgrabila popis putnika s Gabrielle. Budi tu, pomisli, budi tu.0wena Adamsa nije bilo na popisu, to je gotovo odmah utvrdila, ali shvativši da je muškarac kojega je tražila mogao putovati pod drugim imenom, nastavila je pretraživati listu.Već je bila skoro pri kraju kad ga je pronašla. Jedan od malobrojnih putnika na popisu koji je imao srednje ime bio je Henry 0wen Young. Tu mora postojati neka veza, pomisli.94Alex Wright nazvao je Sušan kući u deset, jedanaest i dvanaest, a konačno ju je dobio u jedan. — Pokušavao sam te ranije dobiti, ali nisi bila kod kuće.— Mogao si ostaviti poruku.— Ne volim razgovarati sa strojevima. Samo sam želio znati smijem li te pozvati na ručak.— Hvala ti, ali ne bih stigla — reče mu Sušan. — Išla sam u bolnicu, posjetiti prijateljicu. To me podsjetilo, Alexe, postoji li u Srednjoj Americi nešto kao tipizirano sirotište?— Tipizirano? Nisam siguran razumijem li na što misliš, ali čini mi se da ne postoji. Ako pak misliš na njihov izgled, onda, kao kod škola, ili bolnica, postoji neka sličnost među takvim ustanovama. Zašto?— Zato jer imam neke fotografije koje ti moram pokazati. Kada odlaziš sutra?

— Rano, bojim se. Zato sam se danas htio naći s tobom. A može večera?— Zao mi je. Imam neke obveze.— U redu, zbog tebe ću se žrtvovati i doći u grad. Hoćeš li neko vrijeme biti kod kuće?— Cijelo popodne.— Stižem.Znam da sam u pravu, pomisli Sušan spustivši slušalicu. Te dvije zgrade nisu samo slične — iste su. Ali ovako ću biti potpuno sigurna. Na njezinom stolu ležala je knjiga o Zakladi obitelji Wright, ot-vorena na stranici na kojoj se govorilo o sirotištu u Gvatemali, koje joj je zapelo za oko. Dio po dio, izgleda potpuno isto kao crtež koji je Jane Clausen imala u svojoj bolničkoj sobi. Ali to je crtež, ne fotografija, podsjeti se. Možda će Alex primijetiti neke razlike koje su meni pro-makle.Proučivši fotografije, Alex je uočio nešto što ona nije zapazila, međutim, po tome se zgrade nisu razlikovale, naprotiv, to je samo potvrdilo činjenicu da se radi o istoj zgradi. Na crtežu, vlasništvu gospođe Clau-sen, iznad ulaznih vrata sirotišta, slikar je naslikao malu životinju. — Pogledaj ovo — reče Alex. — To je antilopa. Sada pogledaj fotografiju u knjizi. I ovdje je. Antilopa je uzeta iz našeg obiteljskog grba. Nalazi se nad vratima svih zgrada čiju smo izgradnju pomogli.Sjedili su jedno kraj drugoga za stolom u Susaninoj radnoj sobi.— Onda zacijelo ploča s imenom Regine Clausen ne bi bila postavljena ispred tvoje zgrade — zaključi Sušan.— Crtež ploče očito je lažan, Sušan. Slutim da je netko ukrao novac koji je trebao biti upotrijebljen za obnovu ove zgrade.— Moram biti sigurna. — Sušan pomisli na Jane Clausen, na njezinu tugu i razočarenje kad sazna da ju je Douglas Lavton varao.— Sušan, doista djeluješ uzrujano — reče Alex.— I jesam, ali ne zbog sebe. — Pokušala se nasmiješiti. — Jesi li za šalicu kave? Ne znam za

tebe, ali meni je potrebna.— Može, hvala. Zapravo, hoću vidjeti kakva ti je kava. To bi moglo biti veoma važno.Sušan je zaklopila knjigu o Zakladi obitelji Wright. — Sutra ću gospođi Clausen pokazati ovu sliku. Mora to saznati čim prije. — Bacila je pogled na stol, iznenada zaključivši da Alexu sigurno djeluje veoma neuredno.— Obično nije ovakav nered — ispričala se. — Radim na nekoliko projekata pa su se papiri nagomilali.Alex je uzeo brošuru u kojoj se nalazio popis putnika sa Sea-godive i otvorio je. — Bila si na tom krstarenju?— Ne. Nisam nikada bila na krstarenju. — Sušan se nadala da Alex više neće postavljati nikakva pitanja o tome. Nije željela nikome govoriti što radi, čak ni njemu.— Ni ja — rekao je spuštajući brošuru natrag na stol. — Dobijem morsku bolest.Dok su pili kavu, rekao joj je da gaje nazvala Binky i pozvala na užinu. — Pitao sam je dolaziš li ti, a kad je rekla da ne dolaziš, odbio sam.— Bojim se da me Binky baš ne voli — reče Sušan. — Zapravo je ne mogu kriviti. Tatu sam doslovce klečeći molila da je ne oženi.— Na kojem koljenu? — upita Alex.— Molim? — Sušan ga je zabezeknuto pogledala, dok nije primijetila njegov veseli pogled.— Pitam zato jer sam i ja na koljenima molio oca neka ne oženi Gerie. Na kraju nije bilo koristi od toga, a Binky te ne podnosi zbog istog razloga zbog kojeg me Gerie mrzila iz dna duše.Ustao je. — Moram ići. I moj stol je neuredan, moram ga spremiti. — Na vratima se okrenuo prema njoj. — Sušan, odlazim na tjedan ili deset dana — reče. — Radi za to vrijeme koliko hoćeš, ali nakon toga nemoj uzimati previše posla.Telefon je zazvonio u trenutku kad je za njim zatvorila vrata. Zvala je Dee da se pozdravi. — Sutra odlazim u Costa Ricu. Ondje ću se ukrcati na brod — reče. — Plovit ću do Callaa. Prošle večeri je bilo dobro?

— Divno.— Zvala sam Alexa da mu se zahvalim, ali bio je vani.Sušan je naslutila pitanje u sestrinu glasu, ali nije joj namjeravala objašnjavati da je Alex bio kod nje i koji su razlozi njegova posjeta. — Možda ga poslije uloviš. Dobro se provedi, Dee.Spustila je slušalicu, bolno svjesna činjenice da zasad još ne može uživati u Alexovu društvu zbog bojazni da bi se još uvijek nešto moglo roditi između njega i Dee, naročito ako Dee nastavi oblijetati oko njega. A Sušan nije imala namjere proživjeti istu patnju da zbog sestre izgubi još jednog muškarca.95Don Richards cijeli je dan bio uznemiren. U nedjelju rano ujutro trčao je Central parkom. Nakon toga se vratio kući, ispekao omlet sa sirom, sjetivši se kako je za vrijeme braka nedjeljom uvijek on kuhao, ali izgubio je tu naviku i gotovo se više nije ni trudio da si sam nešto pripremi. Dok je jeo, čitao je Times, ali je, nakon što je natočio drugu šalicu kave, shvatio da se ne može usredotočiti pa je odložio novine i pošao do prozora.Bilo je jedanaest sati. Gledajući kroz prozor s kojeg se pružao pogled na park, vidio je da je svježi, sunčani dan izmamio napolje mnoštvo Njujorčana. Dolje je uočio desetak džogera. Luđaci naskeitovima zujali su među šetačima. Bilo je mnogo parova i obitelji. Ri-chards je promatrao kako se jedna starija žena smjestila na klupu okrenuvši se tako da joj je sunce udaralo ravno u lice.Maknuo se s prozora i pošao u spavaću sobu. Morao se spakirati za sutrašnje putovanje i to ga je uzrujavalo. Ali uskoro će biti gotovo. Još tjedan dana predstavljanja knjige pa uzima jednotjedni od-mor. Iz putničke agencije faksirali su popis brodova na kojima u prvoj klasi ima još mjesta, a koji bi se uklopili u njegov raspored.Vratio se za pisaći stol da pogleda.Do dva je stigao u Tuxedo Park. Kad se njegova majka vratila kući iz kluba gdje je bila na ručku s prijateljicama, našla ga je kako sjedi na stubama. — Done, dušo, zašto mi nisi javio da dolaziš? — pitala

je glumeći ljutnju.— Već sam sjedio u autu, a još uvijek nisam znao da ću doći. Izvrsno izgledaš, majko.— I ti. Sviđa mi se tvoj pulover. Izgledaš mlađe u njemu. — Vidjela je kovčeg kraj njega. — Useljavaš se, zlato?Nasmijao se. — Ne, samo sam te htio moliti da to spremiš negdje na tavan.Tu su sve one Kathvne slike, pomisli ona. — Na tavanu ima dosta mjesta za jedan kovčeg, i za štošta slično — rekla je Elizabeth Richards.— Nećeš me pitati što je unutra?— Da hoćeš, rekao bi mi. Pretpostavljam daje nešto što ima veze s Kathy.— Majko, maknuo sam iz stana sve stvari koje imaju veze s Kathy. Zaprepaštena si?— Done, vjerujem da su ti te uspomene do sada bile potrebne. Osjećam da sada želiš nastaviti drukčije živjeti, a znaš da Kathy ne može biti dio toga. Većina ljudi kad navrši četrdesetu, trijezno raz-mišlja i o prošlosti i o budućnosti. Usput, znam da imaš ključ od kuće. Zašto nisi ušao?— Vidio sam da nema tvog auta i odjednom sam shvatio da ne želim ući u praznu kuću. — Ustao je i protegnuo se. — Popit ću čaj s tobom pa idem. Večeras imam sastanak. Drugi u tjedan dana s istom osobom. Što kažeš na to?Točno u sedam, nazvao je Sušan iz predvorja njezine zgrade. — Izgleda da mi je postala navika ispričavati se što kasnim — rekla mu je pustivši ga u stan. — Moj producent cijeli tjedan viče na mene jer dolazim kad emisija već mora krenuti. Nekoliko puta ovoga tjedna jedva sam stigla na posao prije pacijenta, a znaš isto tako dobro kao i ja da ne smiješ dopustiti da te pacijent koji dolazi na terapiju čeka. A večeras, no dobro, bit ću posve iskrena, prije nekoliko sati sklopila sam oči samo na nekoliko minuta i maloprije sam se probudila. Zaspala sam kao top.— Znači da ti je san bio potreban — rekao je.— Dat ću ti čašu vina ako mi daš petnaest minuta da se spremim — predloži Sušan.— Dogovoreno.

Primijetila je da bez ustručavanja proučava stan. — Imaš zgodnih stvari, doktorice Chandler — kazao je. — Jedna moja pacijentica trgovac je nekretninama. Kaže da čim uđe u nečiji stan osjeti treperenje koje joj kaže kakvi ljudi u njemu žive.— Vjerujem — reče Sušan. — Ne znam kakvo treperenje odašilja ovaj prostor, ali ja se ugodno osjećam u njemu. Daj da ti natočim tu čašu vina pa pogledaj stan dok se ja presvučem.Don je pošao za njom u kuhinju. — Molim te, nemoj se previše dotjerivati. Ni ja nisam svečano odjeven. Popodne sam navratio do svoje majke i rekla mi je da dobro izgledam u puloveru pa sam samo preko njega obukao sako.Ima nečega čudnoga u vezi s Donom Richardsom, pomisli Sušan popravljajući ovratnik šivane plave bluze i dohvativši sako s uzorkom riblje kosti. Ne znam što je to, ali ima nečega što nikako ne mogu dokučiti.Stupila je iz spavaće sobe u predsoblje i baš je htjela reći »Gotova sam«, kad je ugledala kako Donald Richards stoji za stolom u njezinoj radnoj sobi i pročava brodske popise putnika.Očito ju je čuo jer je dignuo pogled. — Imaš neki poseban razlog da to skupljaš, Sušan? — pitao je smireno.Nije odmah odgovorila i on ih je odložio.— Oprosti što sam zloupotrijebio tvoje dopuštenje da pogledam stan. Ovo je prekrasan pisaći stol iz devetnaestog stoljeća pa sam ga htio bolje pogledati. Popisi putnika nisu mi se činili povjerljivi.— Rekao si da si često putovao na Gabrielli, zar ne? — pitala je Sušan. Nije joj bilo drago što je kopao po papirima na njezinom stolu, ali odlučila je prijeći preko toga.— Jesam, mnogo puta. To je predivan brod. — Prišao joj je. — Jako si lijepa, a ja sam jako gladan. Idemo.Jeli su u jednom ugodnom ribljem restoranu u Thompson Streetu. — Vlasnik je otac jednoga mojeg pacijenta — objasnio joj je. — Kod njega imam popust.— Bez obzira na popust, ovo vrijedi koliko košta — rekla mu je Sušan poslije, kad je konobar odnio

njihove tanjure. — Škarpina je bila izvrsna.— Kao i losos. — Zastao je i popio gutljaj vina. — Sušan, moram te nešto pitati. I jučer i danas popodne bio sam u bolnici s Justi-nom Wellsom. Rekao mi je da se i s tobom sastao.— Točno.— To je sve što mi imaš reći o tome?— Mislim da je to sve što bih ti trebala reći, uz to što sam posve sigurna da to što se dogodilo njegovoj ženi nije bio nesretan slučaj i da je on u tome nevin.— Znam da mu je laknulo kad je to čuo jer mu je u ovom trenutku potpora osobito potrebna.— To mi je drago. Čini se dobar.— I meni, ali kao što sam ti neku večer rekao, nadam se da će ponovno krenuti k meni na terapiju, ili k nekom drugom psihijatru, kad njegova žena više ne bude u životnoj opasnosti. Uzgred budi rečeno, rekli su mi u bolnici da joj se stanje popravlja. Međutim, trenutačno, Justin je toliko opterećen osjećajem krivnje da mu teško netko može pomoći. Znaš kako to ide s osjećajem krivnje. Utuvio sije u glavu kako ne bi završila pod kotačima tog auta da je nije uznemirio telefonom, jer da nije bilo toga, otišla bi na sastanak s tobom i uzela taksi, a ne bi išla pješice na poštu.Richards je slegnuo ramenima. — Naravno, ja više ne bih radio kad ljude ne bi proganjao osjećaj krivnje. Ali mogu ih shvatiti. Ah, evo kave.Konobar je stavio šalice pred njih.Sušan je otpila gutljaj pa otvoreno pitala. — Proganja li tebe osjećaj krivnje?— Proganjao me je. Mislim da sam to konačno prevladao. Ali neku večer si izjavila nešto što me pogodilo. Rekla si da si nakon rastave tvojih roditelja imala osjećaj da je svatko od vas završio u drugom čamcu za spašavanje. Što si time mislila reći?— Hej, nemoj mene analizirati — usprotivi se Sušan.— Pitam to kao prijatelj.— U tom ću ti slučaju odgovoriti. To je uobičajena stvar kod rastave; podvojena odanost. Majka je bila slomljena, a otac je okolo govorio da nikada nije bio

sretniji. S pravom sam se pitala jesam li sve te godine živjela u zabludi jer sam bila uvjerena da smo bili veoma sretna obitelj.— A što je s tvojom sestrom? Jeste li bliske? Ne moraš mi odgovoriti. Trebala bi vidjeti izraz svog lica.Sušan je spontano progovorila: — Prije sedam godina trebala sam se zaručiti, a onda se uplela Dee. Pogodi koja je dobila momka i postala nevjesta?— Tvoja sestra.— Točno. Poslije je Jack poginuo na skijanju, a sada se ona pokušava ubaciti nekome s kim se sastajem. Zgodno, je li?— Još uvijek voliš Jacka.— Mislim da čovjek ne može prestati voljeti nekoga do koga mu je bilo toliko stalo. Također mislim da čovjek ne bi smio pokušati izbrisati ni jedan dio svoje prošlosti, kad je to ionako nemoguće. Za ra-zliku od toga, to neprestano ponavljam majci, treba pobijediti bol i nastaviti normalno živjeti.— Ti si tako učinila?— Mislim da jesam.— Zanima te taj novi momak?— Rano je reći. Možemo li sada, molim te, razgovarati o vremenu, ili još bolje, možeš li mi reći zašto su te toliko zanimali popisi putnika?Iz očiju Dona Richardsa nestalo je razumijevanja. — Ako mi kažeš zašto si provjeravala neka imena, i zašto si dva zaokružila, Owe-na Adamsa i Henrvja Owena Younga.— Owen mi je najdraže ime — reče Sušan. — Kasno je, Done. Odlaziš rano ujutro, a mene čeka naporan dan.Sjetila se da u osam mora nazvati Chrisa Ryana, a da bi popodne trebao stići paket fotografija iz Londona.— Zapravo, trebam biti ondje najkasnije do devet.96Ponedjeljkom ujutro Chris Ryan volio je rano dolaziti na posao. Nedjelje su bile predodređene za obitelj, a obično bi najmanje dvoje, od njegovo šestoro djece, s obiteljima došlo njemu i ženi u posjet i ostali bi na ručku.I on i žena, uživali su što im unuci rado dolaze, ali

ponekad se Chris, nakon što su se navečer od umora srušili u krevet, s veseljem podsjetio da se ljudi koje će sutra ispitivati neće svađati čiji je red da se vozi na velikom biciklu, ili tko je prvi počeo govoriti prostote.Jučer je zajednička nedjelja bila naročito naporna pa je Chris otključavao uredska vrata u osam i dvadeset. Preslušao je poruke od kojih su neke odmah zaokupile njegovu pozornost. Prvu, s nekim zanimljivim podacima o Douglasu Lavtonu, primio je od svog izvora u Atlantic Citvju još u subotu. Druga, od Sušan Chandler, stigla je jutros. Rekla je samo: — Chrise, Sušan je, odmah me nazovi.Javila se nakon prvog zvona. — Chrise, imam nešto pa te molim da mi provjeriš dvoje ljudi. Jedan je bio putnik na Gabrielli prije tri godine, a drugi je prije dvije godine putovao drugim brodom, Sea-godiva. Stvar je u tome što mislim da se uopće ne radi o dvije osobe. Mislim da se radi o istom čovjeku, a ako imam pravo, govorimo o serijskom ubojici.Chris je u gornjem džepu potražio olovku i uzeo list papira. — Reci mi imena i datume. — Kad ih je čuo, obrazložio je: — Oba sredinom listopada. Onda daju popust na krstarenja?— Razmišljala sam o tim datumima. Ako je sredina listopada dio neke sheme, onda bi upravo sada neka žena mogla biti u velikoj opasnosti.— Pokušat ću s Quanticom. Moji kolege iz FBI-ja mogu to brzo ispitati. Oh, Sušan, izgleda da bi tvoj prijatelj Doug Lavton mo-gao biti u velikoj nevolji. Prošli tjedan je prilično izgubio za kartaškim stolom u Atlantic Citvju.— Znaš da nije moj prijatelj, a što misliš pod »prilično«?— Recimo, četiristo tisuća dolara. Nadam se da ima bogatu tetu.— Problem je u tome što on misli da ima. — Zaprepastila ju je svota od četiristo tisuća dolara. Čovjek koji je u stanju toliko izgubiti na kartama, doista je u velikom škripcu. A mogao bi biti i zdvojan pa stoga krajnje opasan. — Hvala ti, Chrise — reče Sušan. — Čujemo se.

Poklopila je slušalicu i pogledala na sat. Prije odlaska na radiopostaju ima vremena za kratak posjet gospođi Clausen.Mora odmah saznati sve o Lavtonu, pomisli Sušan. Ako ima toliko kockarskih dugova, morat će ih odmah podmiriti, a novac će pronaći u Zakladi obitelji Clausen.97Jane Clausen je znala da postoje neke ozbiljne poteškoće, čim ju je Sušan nazvala i tražila da je tako rano posjeti. Također je primijetila napetost u glasu Douglasa Lavtona kad ju je malo poslije toga nazvao i rekao da prije odlaska u zrakoplovnu luku mora svratiti do nje. Rekao je da mora potpisati još jedan zahtjev vezan za sirotište.— Morat ćeš pričekati najmanje do devet sati — rekla mu je odlučno.— Gospođo Clausen, bojim se da bih u tom slučaju mogao zakasniti na zrakoplov.— A ja se bojim da si trebao ranije misliti na to, Douglase. Sušan Chandler mi dolazi za nekoliko minuta. — Malo je zastala pa hladno dodala. — Sušan je jučer navratila i načinila nekoliko snimaka crteža sirotišta. Nije mi htjela reći zašto joj to treba, ali imam osjećaj da sada želi sa mnom razgovarati o tome. Nadam se da nema ništa sporno oko te zgrade, Douglase.— Naravno da nema, gospođo Clausen. Možda potpis može i pričekati.— Dobro Douglase, mogu te primiti u devet i da znaš da te očekujem.— Da, da, hvala, gospođo Clausen.Kad je Sušan stigla, Jane Clausen joj je rekla: — Neka vas ne brine kako ću se ponašati nakon onog što ćete mi reći, Sušan. Počela sam vjerovati da me Douglas Lavton vara ili da me pokušava prevariti. Ali rado bih vidjela neki dokaz.Nakon što je Sušan otvorila knjigu o Wrightovoj obiteljskoj zakladi, Jane Clausen je nazvala Huberta Marcha, koji je još uvijek bio kod kuće. — Huberte, otiđi u ured, nazovi svoje referente i pobrini se da se Douglasu Lavtonu onemogući pristup našim bankovnim

računima kao i prodaja naše imovine. Učini to odmah!Odložila je telefon i počela proučavati fotografiju sirotišta u knjizi koju je držala na krilu. — Sve je isto osim natpisa na ploči — primijetila je.— Žao mi je — reče Sušan tiho.— Ne treba vam biti. Čak i kad je Lavton bio veoma pažljiv, nisam se mogla oteti dojmu da nešto nije u redu.Zaklopila je knjigu i pogledala ovitak, a potom se počela smi-juljiti. — Mora da se Gerie okreće u grobu — rekla je. — Htjela je da zaklada nosi njezino i Alexanderovo ime. Pravo joj je ime bilo Virginia Marie ili skraćeno Gerie, kao što su je svi zvali. Glupa žena, zaboravila je da se Alexanderova prva žena također zvala Virginia. A vidim da ih je mladi Alex naveo da na sve napisane tekstove u vezi s Wrightovom zakladom stave sliku njegove majke.— Dobro za njega! — reče Sušan. Zajedno su se nasmijale.98Douglas Lavton sada je znao kako se osjeća životinja uhvaćena u zamku. Nazvao je Jane Clausen iz govornice hotela nedaleko od bolnice, pretpostavljajući da će moći ravno k njoj i da će dobiti potreban potpis. Budalo, reče sam sebi. Podcijenio si je. Možda umire, ali još uvijek je bistra. Sad će nazvati Huberta i reći mu da stupi u vezu s ban-kama. Ako se to dogodi, gotov si — ljudi s kojima imaš posla ne žele čuti isprike.Jednostavno mora nabaviti novac. Zadrhtao je od pomisli što bi mu se moglo dogoditi kad kockarnici ne bi isplatio dug. Da bar prošle noći nije imao osjećaj da će biti sretne ruke. Namjeravao je novac koji je podigao zahvaljujući potpisu Jane Clausen staviti na poseban račun i ostaviti za svoj put. Umjesto toga, otišao je u kockarnicu jer je doista osjećao da će imati sreće. Neko vrijeme stvari su se odvijale u tom pravcu. U jednom je trenutku imao gotovo osamsto tisuća dolara, a zatim je izgubio sve to i povrh toga još nekoliko stotina tisuća.Rekli su mu da se do sutra ima vremena pojaviti s novcem, ali znao je da bi sve moglo propasti, ako

čeka do sutra. Do onda bi Sušan Chandler, bez sumnjet doznala mnogo toga o njemu. I sigurno bi otišla do gospođe Clausen. Čak bi mogle pozvati policiju. Sušan Chandler je bila problem. Ona je sve započela.Stajao je kraj telefona, pokušavajući smisliti što dalje. Dlanovi su mu bili mokri od znoja. Primijetio je da ga žena iz susjedne govornice znatiželjno promatra.Postoji još nešto što bi moglo upaliti. Ali ovo »moglo« nije bilo dovoljno. Mora upaliti. Koji broj ima Hubert March kod kuće?Uhvatio je Huberta baš kad je odlazio u ured. Hubertovo pitanje — Douglase, što se to događa? — umjesto pozdrava, potvrdilo je njegova nagađanja da ga je gospođa Clausen nazvala.— Kod gospođe Clausen sam — reče Doug. — Bojim se da se gubi. Misli da vas je maloprije nazvala i ispričava se zbog svega što je rekla.Kad se Hubert March nasmijao s olakšanjem, Douglasu Lay-tonu je laknulo. — Meni se ne treba ispričavati, ali, dragi moj, nadam se da se tebi ispričala.99Jim Curlev dovezao je Alexa Wrighta u zrakoplovnu luku Kennedv i stavio njegovu prtljagu na pokretnu vrpcu za čekiranje. — U ovo je vrijeme velika gužva, gospodine Alexe — rekao je uzrujano pogledavajući policajku koja je samo čekala da naplati kaznu vozačima koji su automobil predugo ostavili ispred ulaza.— A što ti, Jime, očekuješ u ponedjeljak ujutro? — upita Alex Wright. — Vrati se u auto i nestani prije nego me zadrže da platim kaznu. Jesi li zapamtio što sam ti rekao?— Naravno, gospodine Alexe. Da nazovem doktoricu Chan-dler i kažem da joj stojim na raspolaganju.— Točno — reče Alex, čekajući da nastavi. — I...?— Ona će najvjerojatnije, kako ste to rekli, gospodine, naći »opravdane razloge« da to odbije. Reći će da ne treba auto ili tako nešto. A onda ja moram reći: »Gospodin Alex moli vas da mi dopustite da vam budem na usluzi«, ali pod jednim uvjetom, a taj je da doktorica Chandler ne smije ući s pratiocem

u njegov automobil.Alex Wright se nasmijao i potapšao svog vozača po ramenu. — Znam da mogu računati na tebe, Jime. Bježi sad. Policajka je izvadila notes i ide prema mojem autu.1OOZa promjenu je Sušan dovršila radioemisiju i vratila se u svoj ured iako je imala još sat i pol vremena do prvog dogovorenog sastanka u dva. Slobodno vrijeme bilo je luksus na koji nije navikla.Provela ga je proučavajući dosje koji je nastao kao posljedica prošlotjednih događanja. U njemu su se nalazile uspomene Regine Clausen s krstarenja na Gabrielli, slični papiri Carolvn Wells sa Sea-godive i fotografije tirkiznog prstena koje joj je poslao Pete Sanchez.Međutim, proučavajući ih, nije otkrila ništa novo.Konačno je poslušala dijelove emisija iz prošloga tjedna: telefonski poziv Carolvn Wells od ponedjeljka i pozive Tiffanv Smith od utorka i srijede. Pomnjivo je slušala Carolvn, tako uzbuđenu i u strahu što se umiješala u nešto, Tiffanv koja se u srijedu ispričavala što je u utorak s omalovažavanjem govorila o tirkiznom prstenu koji je dobila na poklon. Ni sva pozornost koju je Sušan posvetila vrpcama, nije urodila plodom — nisu joj otkrile ništa novo.Zamolila je Janet da ne naručuje ručak prije jedan. U pola dva Janet je ušla noseći već uobičajenu vrećicu s ručkom. Pjevušila je »Meni pripadaš«.— Doktorice Chancller — rekla je ostavljajući vrećicu s ručkom na Susaninom stolu — cijeli vikend ova mi se pjesma mota po glavi. Ne mogu je se otarasiti. I izluđivala me, jer se nisam mogla sje-titi svih riječi pa sam nazvala svoju majku i ona mi ih je rekla. Pjesma je zaista lijepa.— Da, jeste — složila se Sušan odsutno otvarajući papirnatu vrećicu i vadeći posudicu s juhom. Juha je bila od lupljenog graška, kakvu je mrzila i za koju je Janet znala da je mrzi.Sljedeći mjesec se udaje i odlazi u Michigan, podsjeti se Sušan. Nemoj ništa reći. I to će proći.

— Pogledaj piramide duž Nila... / Promatraj izlazak sunca na tropskom otoku....Iako je nitko nije molio, Janet je počela pjevati »Meni pripadaš«Sušan je odjednom zaboravila da se razljutila zbog juhe. — Stani malo, Janet — rekla je.Janet ju je zbunjeno pogledala. — Žao mi je ako vam dosađujem svojim pjevanjem, doktorice.— Ne, ne, uopće mi ne dosađuješ — odgovori Sušan. — Ali dok sam te slušala nešto u vezi s tom pjesmom palo mi je na pamet.Sušan se sjetila brodskog biltena s Gabrielle koji je govorio o tropskom otoku Baliju i razglednice restorana na Baliju na kojoj je jedan stol bio zaokružen.S mučninom u želucu, Sušan je osjetila da dijelovi slagalice dolaze na svoje mjesto. Da, dijelovi se slažu, ali još nije otkrila tko ih pomiče.»Win« — ili Owen — htio je Carolvn Wells pokazati Alžir, pomisli. Posjeti tržnice staroga Alžira.— Janet, možeš li otpjevati cijelu pjesmu? Odmah — molila je Sušan.— Ako želite, doktorice. Nisam baš neka pjevačica. Da vidimo. Aha, evo ga. Preleti ocean u srebrnom zrakoplovu....Prije tri godine, Regina je nestala nakon što je bila na Baliju, pomisli Sušan. Prije dvije godine to se moglo dogoditi Carolvn — a možda se i dogodilo nekome tko je odabran umjesto nje — u Alžiru. Prošle je godine, možda, odabrao neku ženu u zrakoplovu, umjesto na putničkom brodu. Sto je moglo biti prije toga? — pitala se. Vratimo seunatrag. Je li upoznao koju ženu prije četiri godine u Egiptu? To bi se uklopilo u shemu, zaključi.— Vidi džunglu mokru od kiše... — pjevala je Sušan.Te bi se riječi mogle odnositi na ovogodišnju žrtvu, pomisli Sušan. Neku novu. Neku koja nije ni svjesna da joj predstoji smrt.— Ali sjeti se kad ponovno dođeš kući...— Janet je očito voljela pjevati tu pjesmu. Stišala je glas i uz tugaljiv prizvuk završila —... Pripadaš meni«.Sušan je nazvala Chrisa Ryana čim je Janet izašla iz

ureda. — Chrisa, možeš li mi još nešto provjeriti? Trebala bih saznati je li u Egiptu prije četiri godine, sredinom listopada, prijavljen nestanak neke žene, vjerojatno turistkinje.— To ne bi smjelo biti teško — uvjeravao ju je Ryan. — Baš sam te htio nazvati. Sjećaš li se onih imena koja si mi jutros rekla? Onih putnika s dva putnička broda?— Što je s njima? — upita Sušan.— Ti ljudi ne postoje. Putovnice koje su koristili lažne su. Znala sam, pomisli Sušan. Znala sam!To popodne u pet i deset, Sušan je od Chrisa Ryana primila hitan poziv. Prekršila je jedno od svojih glavnih pravila i ostavila pacijenta samoga dok je otišla na telefon. — Pun pogodak, Sušan! — reče Ryan. — Prije četiri godine, tridesetdevetogodišnja udovica iz Birminghama u Alaba-mi, nestala je za vrijeme boravka u Egiptu. Bila je na krstarenju po Srednjem istoku. Očito je propustila uobičajeni izlet na kopno i otišla na svoju stranu. Tijelo joj nikada nije pronađeno, a pretpostavljalo se da je, s obzirom na ondašnju promjenljivu političku situaciju u Egiptu, postala žrtva neke od terorističkih skupina koje su pokušavale svrgnuti vladu.— Prilično sam sigurna da njezina smrt s tim nema nikakve veze, Chrise — reče Sušan.Nakon nekoliko minuta, dok je pratila svog pacijenta prema izlazu, stigao je veliki paket. Pošiljatelj je bila fotografska agencija Krstarenja oceanom Ltd. iz Londona.— Ja ću ga otvoriti, doktorice — ponudi Janet.— Nema potrebe — reče joj Sušan. — Samo ga ostavi. Otvorit ću ga poslije.Popodnevni raspored bio je popunjen i s pacijentima neće završiti prije sedam. A onda će konačno moći pregledati fotografije koje bi joj mogle otkriti lice čovjeka koji je ubio Reginu Clausen i toliko drugih ljudi.Svrbjeli su je prsti da odmah pogleda fotografije. Mora otkriti identitet ubojice prije nego još netko strada.Još jedan razlog zašto ga je trebala odmah otkriti,

bio je Sušan posebno važan. Željela je da može reći umirućoj gospođi Jane Clausen da čovjek koji je njezinu kćer otrgnuo od nje više nikada neće slomiti ni jedno roditeljsko srce.1O1Donald Richards stigao je u ponedjeljak ujutro u zrakoplovnu luku West Palm Beach na vrijeme, u devet. Ondje ga je dočekao predstavnik izdavača koji ga je odvezao u jednu knjižaru u Boca Ratonu gdje je u pola jedanaest trebao potpisivati svoju knjigu. Kad je stigao, bio je ugodno iznenađen vidjevši da ljudi u redu čekaju na njega.— Primili smo i četrdeset telefonskih narudžbi — rekla mu je prodavačica. — Nadam se da pišete nastavak Nestalih žena.Još Nestalih žena? Mislim da ne, reče Richards sam sebi, smjestivši se za stol priređen za njega, uzevši pero i otpočevši potpisivanje knjige. Znao je što ga još čeka tog dana, a znao je i što mora učiniti; duboko uznemiren, jedva je čekao da pobjegne s te stolice.Nakon jednog sata i osamdeset potpisanih knjiga bio je na putu za Miami gdje je imao dogovoreno još jedno potpisivanje u dva.— Žao mi je, samo potpisi, nikakve osobne poruke — rekao je vlasniku knjižare. — Nešto je iskrsnulo i moram otići točno u tri.Nekoliko minuta iza tri opet je bio u autu.— Sljedeća postaja Fontainebleau — rekao je vozač vedro.— Krivo. Sljedeća postaja zrakoplovna luka — kazao mu je Don. — U četiri polijeće zrakoplov za New York. — Namjeravao je biti u njemu.1O2Dee je stigla u Costa Ricu u ponedjeljak ujutro i iz zračne luke otišla ravno u luku gdje je njezin brod, Valerie, upravo pristao.U ponedjeljak popodne nevoljko je otišla na turistički obilazak za koji se predbilježila. Kad je neočikovano odlučila krenuti na ovo krstarenje, to joj se činila izvrsna zamisao. Njezin otac to je nazvao »veliki bijeg«. Sada više nije bila sigurna u

to. Osim toga, našavši se ovdje, nije mogla odrediti od čega je bježala.Vratila se na Valerie, mokra od pljuska koji ih je uhvatio u tropskoj šumi, žaleći što nije otkazala izlet. Točno, njezina je kabina na gornoj palubi bila predivna, čak je imala vlastitu verandu, a suputnici su joj, odmah je zaključila, bili ugodni. Svejedno, nije bila spokojna, čak je bila prestrašena, osjećajući da nije pravi čas da izbiva iz New Yorka.Sljedeća postaja krstarenja, određena za sutra, bili su panamski otoci San Blas. Brod bi trebao pristati u podne. Možda bi mogla ondje uhvatiti zrakoplov i odletjeti natrag u New York, odluči. Uvijek može reći da se nije dobro osjećala.Do dolaska na gornju palubu, Dee je već čvrsto odlučila da će se sutra pokušati vratiti kući. Mnogo je toga trebalo riješiti u New Yor-ku.Kad je izašla iz dizala i krenula prema svojoj kabini, zaustavila ju je domaćica broda. — Upravo vam je stigao predivan buket — rekla je. — Stavila sam ga na komodu.Zaboravljajući da je mokra i promrzla, Dee je požurila u svoju sobu. Ondje je ugledala vazu u kojoj su bila dva tuceta blijedožutih ruža. Brzo je pogledala posjetnicu. Na njoj je pisalo, »Pogodi tko«.Dee je čvrsto stisnula posjetnicu u ruci. Nije morala pogađati. Znala je tko ih je poslao.U subotu za večerom, kad su ona i Sušan zamijenile mjesta, Alex Wright joj je rekao: — Drago mije daje Sušan predložila da sjed-neš kraj mene. Grozno mi je kad vidim lijepu ženu samu. Pretpostavljam da sam sličniji ocu nego što sam mislio. Moja je maćeha bila lijepa kao ti, a isto tako i usamljena udovica kad ju je otac upoznao na krstarenju. Pronašao je rješenje za njezinu usamljenost tako što ju je oženio.Dee se sjećala kako je kroz šalu rekao da mu se čini malo pretjerano vjenčati se s nekim samo da se izliječi nečija usamljenost, da bi je potom Alex uhvatio za ruku rekavši: — Ali ipak manje pretjerano od nekih drugih rješenja.Ponavlja se priča s Jackom, pomisli mirišući ruže.

Nisam tada željela povrijediti Sušan, sigurno je ni sada ne želim povrijediti. Ali mislim da još nije toliko zagrijana za Alexa. Jedva ga poznaje. Sigurna sam da će me shvatiti.Dee se otuširala, oprala kosu i odjenula za večeru, pokušavajući zamisliti kako bi bilo dobro da je, umjesto što je otišao u Rusiju, Alex zajedno s njom jedan od putnika na ovome brodu.1O3Hvala, doktorice Chandler. Vidimo se sljedeći tjedan.U deset do sedam Sušan je svoju posljednju pacijenticu, Anne Ketler, otpratila do vrata. Prolazeći uz Janetin stol, Sušan je vidjela da je paket s fotografijama otvoren i da su slike raširene po stolu. Imaš uši, ali ne čuješ, pomisli Sušan.Otvorila je gospođi Ketler izlazna vrata ureda i po zvuku je shvatila da nisu bila zaključana. Janet je doista draga osoba, pomisli, i po mnogočemu dobra tajnica, ali je nemarna. I ide čovjeku na živce. Dobro da sljedeći mjesec odlazi. Ne bi mi bilo drago da joj moram dati otkaz.— Ovdje je veoma mračno — rekla je gospođa Ketler stu-pivši u hodnik.Sušan je pogledala preko ženinog ramena. Samo nekoliko svjetala osvjetljavalo je hodnik koji je bio pun sjena. — Potpuno ste u pravu — rekla je gospođi Ketler. — Dajte, uhvatite me pod ruku. Ot-pratit ću vas do dizala. — Iako nije bila slaba, gospođa Ketler, žena sedamdesetih godina, bila je plašljiva. Došla je k Sušan prije godinu dana, nastojeći prevladati depresiju koja ju je obuzela nakon što je prodala kuću i otišla u starački dom.Sušan je pričekala dok nije stiglo dizalo i pritisnula gumb za prizemlje prije nego što se žurno vratila niz hodnik. Časak se zaustavila kraj Neddinih vrata i pritisla kvaku. Bila su zaključana.Barem se ovdje stvari popravljaju, pomisli. Odustala je od zamisli da moli Neddu da joj večeras ustupi sobu za sastanke. Za samo četiristo slika, ili tako nešto, koje treba pregledati, zapravo joj neće trebati.Sutra navečer bit će druga stvar kad će morati

pregledati tisuće fotografija s Gabrielle. Neddin dugački, široki stol bio bi savršen da ih raširi i razvrsta. Molit ću Chrisa Ryana da mi pomogne. On ima izvrsnu moć zapažanja.Možda će se taj »Owen« naći u pozadini više fotografija, pomisli Sušan. To bi uvelike olakšalo posao.Ušavši u prostor za prijam stranaka, pokupila je brdo fotografija s Janetinog stola ne primijetivši poruku koju joj je Janet ostavila ispod telefona. Pošla je do svojeg ureda, svjesna tišine koja je vladala u zgradi i ubrzanog lupanja srca na pomisao da će uskoro ugledati sliku čovjeka odgovornog za niz ubojstava. Zbog čega sam tako uzrujana? — pitala se prolazeći uz spremište. Vrata su bila odškrinuta, ali imala je pune ruke pa nije stala zatvoriti ih.Kad je fotografije stavila na stol, slučajno je gurnula Water-fordovu vazu, poklon Alexa Wrighta, koja je pala na pod i razbila se. Baš šteta, pomisli, pomevši krhotine stakla i bacivši ih u koš za smeće.To je posljedica svega ovoga što se događa, zaključi spremajući karton Anne Ketler u najdonju ladicu pisaćeg stola. Prošli je tjedan bio prava noćna mora. Zaključala je ladicu i stavila ključ u džep sakoa. Poslije ću ga metnuti na privjesak za ključeve, odluči. Sve što sada želim to je posvetiti se ovim fotografijama.Kako će izgledati? — pitala se, svjesna da postoji mala vjerojatnost da će ga prepoznati. Samo molim Boga da slika bude dovoljno jasna da policija može od nečega početi, pomisli.Sat poslije još je uvijek pregledavala fotografije, još uvijek tražeći onu na kojoj je bila Carolvn Wells. Mora biti ovdje, pomisli Sušan. Rekli su da će poslati sve fotografije na kojima je slikana neka žena s kapetanom.Imala je odrezani komadić fotografije koji je Carolvn bacila u smeće i stalno je provjeravala odgovara li kojoj od gomile fotografija raširenih pred njom. Ali, bez obzira na to koliko ih je puta pregledala, nije je uspjela naći. Te fotografije jednostavno nije bilo.

Barem se ovdje stvari popravljaju, pomisli. Odustala je od zamisli da moli Neddu da joj večeras ustupi sobu za sastanke. Za samo četiristo slika, ili tako nešto, koje treba pregledati, zapravo joj neće trebati.Sutra navečer bit će druga stvar kad će morati pregledati tisuće fotografija s Gabrielle. Neddin dugački, široki stol bio bi savršen da ih raširi i razvrsta. Molit ću Chrisa Ryana da mi pomogne. On ima izvrsnu moć zapažanja.Možda će se taj »Owen« naći u pozadini više fotografija, pomisli Sušan. To bi uvelike olakšalo posao.Ušavši u prostor za prijam stranaka, pokupila je brdo fotografija s Janetinog stola ne primijetivši poruku koju joj je Janet ostavila ispod telefona. Pošla je do svojeg ureda, svjesna tišine koja je vladala u zgradi i ubrzanog lupanja srca na pomisao da će uskoro ugledati sliku čovjeka odgovornog za niz ubojstava. Zbog čega sam tako uzrujana? — pitala se prolazeći uz spremište. Vrata su bila odškrinuta, ali imala je pune ruke pa nije stala zatvoriti ih.Kad je fotografije stavila na stol, slučajno je gurnula Water-fordovu vazu, poklon Alexa Wrighta, koja je pala na pod i razbila se. Baš šteta, pomisli, pomevši krhotine stakla i bacivši ih u koš za smeće.To je posljedica svega ovoga što se događa, zaključi spremajući karton Anne Ketler u najdonju ladicu pisaćeg stola. Prošli je tjedan bio prava noćna mora. Zaključala je ladicu i stavila ključ u džep sakoa. Poslije ću ga metnuti na privjesak za ključeve, odluči. Sve što sada želim to je posvetiti se ovim fotografijama.Kako će izgledati? — pitala se, svjesna da postoji mala vjerojatnost da će ga prepoznati. Samo molim Boga da slika bude dovoljno jasna da policija može od nečega početi, pomisli.Sat poslije još je uvijek pregledavala fotografije, još uvijek tražeći onu na kojoj je bila Carolvn Wells. Mora biti ovdje, pomisli Sušan. Rekli su da će poslati sve fotografije na kojima je slikana neka žena s kapetanom.

Imala je odrezani komadić fotografije koji je Carolvn bacila u smeće i stalno je provjeravala odgovara li kojoj od gomile fotografija raširenih pred njom. Ali, bez obzira na to koliko ih je puta pregledala, nije je uspjela naći. Te fotografije jednostavno nije bilo.— Gdje je, za Boga miloga? — pitala se glasno, dok ju je sve više obuzimao očaj i razočaranje. — Zašto od svih nedostaje baš tat— Zato, Sušan, jer je ja imam — odgovori joj poznati glas. U trenutku kad se okretala, pritiskivač za papir udario ju je postrance u glavu.1O4Kao što je namjeravao, kod Sušan će primijeniti isti postupak koji je primijenio kod ostalih. Ruke će joj privezati uz tijelo, svezat će joj noge; tako će je zavezati da će se moći, kad dođe k sebi i shvati što se događa, malo micati — dovoljno da joj pruži nadu, premalo da se oslobodi.Dok je obavijao uže oko njezinog mlitavog tijela, objasnio joj je zašto to radi. Objasnio je to i ostalima pa iako Susanina smrt nije bila dio izvorne zamisli, već više stvar potrebe, ipak je zaslužila čuti da je i ona postala dio obreda koji je poduzeo da naplati grijehe svoje maćehe.Da je htio, mogao ju je ubiti pritiskivačem za papir, ali nije je udario tako jako. Udarac ju je samo ošamutio i već se počela micati. Sada je već zasigurno bila dovoljno budna da shvati što joj je imao reći.— Moraš znati, Sušan — počeo je ozbiljnim glasom — da ti ne bih nikada naudio da nisi počela zabadati nos gdje ne treba. Zapravo si mi veoma draga. Stvarno. Ti si zanimljiva žena, i veoma pametna. Ali to je tvoja nesreća, zar ne? Možda si i previše pametna da bi ti to koristilo.Počeo je omatati uže oko njezinih ruku, nježno joj podižući tijelo. Ležala je na podu kraj stola; našao je jastuk i stavio joj ga pod glavu. Prigušio je svjetlo na stropu. Volio je slabo svjetlo pa je uvijek, kad je bilo moguće, koristio svjetlost svijeća. Naravno, ovdje to nije bilo moguće.

— Sušan, zašto si u svojoj emisiji morala govoriti o Regini Clausen? Trebala si to ostaviti na miru. Već je tri godine mrtva. Njezino se tijelo nalazi na dnu Kowloonskog zaljeva, znaš. Jesi li ikada vidjela Kowloonski zaljev? Svidio joj se. Veoma je živopisan. Svi oni brodići na kojima žive mnoge obitelji koje nisu ni svjesne da pod njima leži jedna usamljena žena.Napravio je uzao nad gornjim dijelom njezina tijela i zatim još jedan. — Hong Kong je Reginino posljednje počivalilšte, ali u mene sezaljubila na Baliju. Tako pametnu ženu bilo je nevjerojatno jednostavno nagovoriti da napusti brod. Ali to se događa kad je čovjek osamljen. Želiš se zaljubiti i spremno povjeruješ onome tko ti poklanja pažnju.Počeo je vezati Susanine noge. Prekrasne noge, pomisli. Iako je nosila kostim s hlačama, osjećao je njihove obrise dok ih je podizao i oko njih omatao uže. — I mog su oca lako prevarili, Sušan. Nije li to smiješno? On i moja majka bili su strogi, mrzovoljni par, ali nedostajala mu je kad je umrla. Moj otac je bio bogat, a majka je imala prilično vlastitog novca. Svojom oporukom sav novac ostavila je njemu i mislila je da će ga on na kraju dati meni. Ona nije bila topla, nježna i velikodušna osoba, ali je na svoj način ipak marila za mene. Rekla mi je da ću biti kao otac, zarađivati mnogo novaca, biti marljiv, imati smisla za posao.Zategnuo je uže jače nego što je namjeravao, prisjećajući se brojnih pouka. — Evo, Sušan, što bi mi rekla moja majka. Rekla bi: »Alexe, jednoga ćeš dana biti muškarac s ogromnim bogatstvom. Moraš naučiti kako ćeš ga sačuvati. Jednoga ćeš dana imati djecu. Dobro ih odgoji. Nemoj ih razmaziti.«Sada je klečao kraj Sušan, naginjući se nad njom. Usprkos očitoj srdžbi u njegovim riječima, glas mu je ostao miran i postojan, kao da razgovara. — Imao sam manje džeparca od bilo koga drugoga u školi, zbog čega nisam nikada mogao izaći s društvom. Zato sam postao samotnjak; naučio sam se sam zabavljati. Gluma je bila dio toga. Na školskim priredbama glumio sam

sve moguće uloge. Na trećem katu naše kuće imao sam čak potpuno opremljeno malo kazalište, jedini veliki poklon koji sam ikada dobio, iako ga nisam dobio od roditelja, već od jednog kućnog prijatelja koji se obogatio jer mu je moj otac savjetovao koje dionice da kupi. Rekao mi je da mogu dobiti sve što poželim, a ja sam to izabrao. Cijele predstave odigrao bih potpuno sam. Igrao sam sve uloge. Postao sam veoma dobar, možda čak toliko dobar da postanem profesionalac. Naučio sam pretvoriti se u koga god poželim i naučio sam kako se ponašati i govoriti kao osoba koju sam izmislio.Sušan je bila svjesna poznatog glasa iznad sebe, ali glava joj je pucala od boli i nije se usudila otvoriti oči. Sto mi se to događa? — pitala se. Alex Wright^e ovdje, ali tko me je udario? Vidjela ga je samo krajičkom oka prije nego se onesvijestila. Imao je raščupanu, dužu kosu i nosio je kapu i otrcano, smrdljivo odijelo.Čekaj malo, pomisli, nastojeći se pribrati. Glas je Alexov; znači da je još uvijek ovdje. Umjesto što joj samo govori, zašto joj Alex ne pomogne, pitala se, kad se počela osvješćivati od udarca.Potom je glas utihnuo i ona je otvorila oči. Njegovo je lice bilo svega nekoliko centimetara udaljeno od njezinog. Oči su mu blistale, sjajeći istim onakvim ludilom kakvo je viđala u očima pacijenata zatvorenim u ludnicu. On je lud! — pomisli. Sada je dobro vidjela — ispod te raščupane perike bio je Alex! Alex u toj otrcanoj odjeći! Alex čije su je oči probadale poput oštrih krhotina tirkiza.— Imam tvoj mrtvački pokrov, Sušan — prošapta. — Iako nisi jedna od usamljenih dama, želim da ga imaš. Potpuno je isti kao oni što su ga ostale nosile.Digao se pa je vidjela kako drži veliku plastičnu vreću, sličnu onima koje se koriste da bi se zaštitila skupocjena odjeća. 0, Bože! — pomisli. Ugušit će me.— Polagano ću to učiniti, Sušan — rekao je. — To mi je najdraži dio. Želim promatrati tvoje lice. Želim da iščekuješ trenutak kad ćeš ostati bez zraka i kad ćeš započeti samrtnu borbu. Zato ću to činiti polako,

i neću je prečvrsto svezati. Tako ćeš dulje umirati, najmanje nekoliko minuta.Kleknuo je pred nju i podignuo joj noge, gurnuvši ih u vreću tako da su joj stopala i noge bile unutra. Pokušala ju je zbaciti, ali nagnuo se preko nje zureći joj u oči dok joj je vreću navlačio preko bokova pa sve do struka. Od njezinog opiranja nije bilo koristi, čak ga nije ni usporilo dok je navlačio plastičnu vreću na njezino tijelo. Na posljetku, stigavši do vrata, zastao je.— Znaš, nedugo nakon smrti moje majke, tata je otišao na krstarenje — objasnio je. — Tamo je upoznao Virginiju Marie 0wen, usamljenu udovicu, barem je tako tvrdila. Bila je poput djevojke, nimalo nalik mojoj majci. Sama je sebe nazivala »Gerie«. Bila je trideset pet godina mlađa od oca i veoma privlačna. Rekla mi je da mu voli pjevati u uho dok plešu. Njezina najmilija pjesma bila je »Meni pripadaš«. Znaš kako su proveli medeni mjesec? Slijedili su riječi pjesme i krenuli od Egipta.Sušan je promatrala Alexovo lice. Potpuno se uživio u svoju priču. Ali sve to vrijeme prstima je prebirao po vreći i Sušan je znala da je samo pitanje vremena kad će je navući preko njezine glave. Razmišljala je da počne vrištati, ali tko će je čuti? Mogućnost bijega bila je ravna ništici, a bila je sama s njim u inače, po svemu sudeći, praznoj zgradi. Čak je i Nedda večeras otišla kući neuobičajeno rano.— Moj otac bio je dovoljno mudar da natjera Gerie da potpiše predbračni ugovor, ali toliko me mrzila da se potpuno predala zadaći uvjeriti ga da osnuje zakladu umjesto da novac ostavi meni. A moja bi uloga u životu bila da je vodim. Naglasila je ocu da ću imati izdašnu plaću dijeleći njegov novac. Moj novac. Rekla je da će tako njihova imena postati besmrtna. Neko se vrijeme protivio, ali na koncu je popustio. Konačno gaje uspjela uvjeriti zahvaljujući mojoj neoprezno-sti: Gerie je pronašla i dala ocu jedan prilično neozbiljan popis, koji sam sastavio, »stvari« koje sam namjeravao kupiti čim steknem pravo raspolaganja novcem. Mrzio sam je zbog toga i zakleo sam se da ću joj se osvetiti. Ali ona je umrla, odmah nakon oca,

pa nisam za to imao prilike. Možeš li zamisliti koliko me je to izludjelo? Tako sam je strasno mrzio, a ona me lišila zadovoljstva da je ubijem.Sušan je proučavala njegovo lice dok je klečao nad njom i odsutan pogled njegovih očiju. Stvarno je lud, pomisli. Lud je i ubit će me. Kao što je ubio i ostale!1O5Do osam te večeri, Doug Lavton sjedio je za kartaškim stolom jedne manje poznate kockarnice u Atlantic Citvju. Brzim i spretnim transakcijama, uspio je namaknuti potrebna sredstva za podmirenje duga na-stalog tijekom posljednjeg posjeta, ali svejedno ga nisu htjeli pustiti u njegovu omiljenu kockarnicu. Za mnoge ljude iz Atlantic Citvja, koji su ga poznavali, Lavton je stekao loš glas gubitnika.Momci kojima je vratio dug proslavili su to tako što su ga pozvali na ručak. Na neki način, Doug je osjećao olakšanje zbog načina na koji su se stvari odvijale. Prije ili poslije revizori bi otkrili da je potkradao Zakladu obitelji Clausen, a još uvijek je postojala mogućnost da Jane Clausen ponovno stupi u vezu s Hubertom Marchom; čak bi ga mogla uvjeriti da pozove policiju. Budući da je to znao, namjeravao je pobjeći sa svotom od pola milijuna dolara kojih se danas dočepao, prije nego bude kasno. Već je osigurao avionsku kartu za St. Thomas. Odo-nuda će uspjeti otići na jedan od otoka s kojima SAD nisu imale ugovor o izručenju. To je učinio i njegov otac — i nikada ga nisu uhvatili.Pola milijuna dolara pristojna je svota da započne novi život. Lavton je to znao i odlučio je napustiti zemlju s tim iznosom.— Ne možeš otići odavde a da bar još jednom ne iskušaš sreću — rekao mu je jedan od njegovih novih prijatelja.Doug Lavton je razmotrio izazov, predosjećao je da će biti sretne ruke. — Pa možda partiju ajnca — pristao je.Još nije bilo ni devet sati kad je izašao iz kockarnice. Jedva svjestan što se oko njega događa, krenuo je prema plaži. Nije bilo načina da stvori

novac koji mu je sada bio potreban, novac koji je dugovao momcima koji su mu danas opet posudili, kad gaje sreća posljednji put napustila. Za njega je bilo sve svršeno. Znao je što slijedi. Tužba za pronevjeru. Zatvor. Ili nešto gore.Skinuo je sako i na njega stavio svoj sat i novčanik. Čitao je nešto o tome i činilo mu se da to ima smisla.Čuo je valove kako udaraju o obalu. S oceana je puhao oštar, hladan vjetar pa su valovi bili xxxvisoki. Drhtao je u košulji. Pitao se koliko će vremena trebati da se utopi pa zaključi da je bolje da ne zna, da je to još jedna od onih stvari za koju nećeš znati dok ti se ne dogodi, kao toliko toga u životu. Oprezno je zakoračio u vodu, ali sljedeći je korak već bio odlučniji.Za sve je kriva Sušan Chandler, pomisli, dok mu je ledena voda zapljusnula gležnjeve. Da se nije umiješala, nitko ne bi saznao, a ja bih još godinama ostao u Zakladi...Suspregnuo je dah od hladnoće pa potonuo izgubivši tlo pod nogama. Uhvatio gaje veliki val, pa još jedan, počeo se gušiti izgubljen u svijetu hladnoće i mraka, bacan valovima. Trudio se ne opirati.U sebi je prokleo Sušan Chandler. Nadam se da će umrijeti. Bila je to posljednja svjesna misao Douglasa Lavtona.1O6Don Richards imao je samo deset minuta vremena da uhvati zrakoplov za La Guardiju. Nije bilo izravnog leta. Proklinjao je presjedanje u Atlanti, ali nije bilo pomoći. Čim je uhvatio priliku da može telefonirati, nazvao je ured Sušan Chandler.— Žao mi je doktore Richards, ali baš ima pacijenta i ne smijem je prekidati — obavijestila ga je njezina tajnica. — Rado ću joj prenijeti vašu poruku. Međutim, znam da odmah poslije ima drugog pacijenta pa možda neće...— Koliko će dugo doktorica Chandler biti tamo? — pitao je Don nestrpljivo.— Gospodine, do sedam ima pacijente; prije je spomenula da nakon toga namjerava srediti neke

papire.— Onda joj, molim vas, prenesite ovu poruku, točno ovako kako vam kažem: »Don Richards vas mora vidjeti zbog Owena. Zrakoplov mu stiže oko osam. Doći će u ured po vas. Čekajte ga.«— Ostavit ću je na svom stolu gdje će je vidjeti, gospodine — rekla je tajnica pomalo hladno.I Sušan bi je vidjela, da nije bila zametnuta ispod telefona.Stjuardesa je nudila piće i grickalice. — Samo kavu, hvala — rekao je Don Richards. Znao je da mora ostati bistre glave. Poslije ćemo Sušan i ja popiti piće i večerati, pomisli Don. Reći ću joj ono što mislim da je već shvatila — da se osoba o kojoj sirota Carolvn pokušava nešto reći, zove Owen, a ne Win. Otkako je na pisaćem stolu u Susaninom stanu vidio ime Owen zaokruženo na oba popisa putnika, razmišlja o tome i zaključio je da je vrlo vjerojatno to objašnjenje.Također će reći Sušan — i zato se toliko trudio vratiti u New York — da tko god bio taj »Owen«, on je najvjerojatnije ubojica. A ako je Don u pravu, Sušan je u velikoj opasnosti.Gostovao sam u Susaninoj emisiji kad su i Carolvn i Tiffanv nazvale, pomisli Don, zureći u nebo koje se mračilo. Carolvn je zamalo usmrtio kombi. Tiffanv je izbodena nožem. Ubojica se neće na tome zaustaviti da sačuva svoju tajnu, ma kakva ona bila.Rekao sam Sušan, u njezinoj emisiji, da je moj cilj pomoći ženama da si same pomognu, da budu svjesne i da znaju prepoznati opasnost. Četiri godine bjesnio sam sam na sebe, misleći da sam mogao spasiti Kathy. Sad mi je jasno da sam pogriješio. Pogled unatrag je krasna stvar, ali kad bismo mogli ponovno proživjeti te posljednje zajedničke trenutke, svejedno joj ne bih rekao da ostane kod kuće.Oblaci su prolazili kraj zrakoplova poput valova koji udaraju o brod. Don se sjetio dva krstarenja na koja je krenuo u posljednje dvije godine — kratka, do Karipskog otočja. U oba slučaja iskrcao se uprvoj luci. Neprestano je u vodi vidio Kathvno lice. Znao je da se to više neće dogoditi.Strah ga je izjedao. Sušan tim putem više ne smije

ići sama, zakleo se Don. Preopasan je. Mnogo opasniji nego što misli.Zrakoplov je sletio u sedam i četrdeset pet. — Budite strpljivi i opustite se — objavio je kapetan. — U zrakoplovnoj luci je gužva i svi su izlazi zauzeti.Bilo je osam i deset kad je Don izašao iz zrakoplova. Odjurio je na telefon i nazvao Susanin ured. Nitko se nije javio pa je spustio slušalicu i nije ostavio poruku.Možda je ranije završila pa je otišla kući. Ali ni u njezinom stanu nitko se nije javio, samo telefonska sekretarica.Možda bih trebao još jednom pokušati nazvati ured, pomisli. Može biti da je izašla načas. Ali opet se nitko nije javio, međutim, ovoga puta odlučio je ostaviti joj poruku. — Sušan — rekao je — navratit ću do tvog ureda. Nadam se da si dobila poruku koju sam ostavio tvojoj tajnici i da si još tu. Uz malo sreće, stižem za pola sata.1O7Sušan, ti sigurno shvaćaš zbog čega sam toliko bijesan. Gerie je to što sam vodio obiteljsku zakladu doživljavala kao neku vrstu poetske pravde. Svakodnevno sam morao potpisivati čekove dijeleći novac koji je pripadao meni. Možeš li to zamisliti? Kada je prije šesnaest godina zaklada osnovana, vrijedila je sto milijuna dolara. Danas vrijedi mili-jardu, a ja mogu dobiti kredit u gotovo istoj vrijednosti. Ali bez obzira na visinu sredstava, još uvijek dobivam samo ovu pišljivu plaću.Moram ga natjerati da i dalje priča, reče Sušan sama sebi. Kada dolaze čistačice? — pitala se, a onda se razočarano sjetila da su praznili koševe za smeće u šest, kad je došla gospođa Ketler. To znači da su već odavno otišle.Sada joj je prstima milovao vrat. — Doista mislim da bih mogao biti sretan s tobom, Sušan — nastavio je. — Da smo se vjenčali, možda bih mogao zaboraviti prošlost. Ali, ipak, to ne bi išlo, zar ne? One večeri poslala si Dee da sjedne na tvoje mjesto kraj mene za sto-lom. To si učinila jer nisi htjela biti sa mnom,

točno? Znaš daje tako. To je bio razlog.Znam da se u subotu navečer nisam ugodno osjećala, pomisli Sušan. Međutim, je li to bio razlog? Mislila sam da je to zbog onoga što mi je Nat Small ranije ispričao o smrti Abdula Parkija.Nat Small. Bio je svjedok. Hoće li se Alex i njega dočepati?— Alexe — rekla je umiljatim glasom. — Nema koristi ako me ubiješ. Sutra će u moj ured stići stotine novih fotografija. Nećeš ih moći sve uništiti. Policija će ih jednu po jednu proučiti. Proučit će sve osobe koje se nalaze u pozadini fotografije.— Pera na vjetru — promrmlja Alex popustljivo.Možda doprem do njega, pomisli Sušan. — Netko će te prepoznati, Alexe. One prve večeri, kad sam pristala otići s tobom na večeru, rekao si da ne ideš na velike zabave, a ispričao si da si upoznao Reginu na večeri Futures Industrv. To je velika zabava, Alexe. Te me je večeri nešto u vezi s tobom počelo mučiti.— Pera na vjetru — rekao je ponovno. — Ali Sušan, ti si mi ih razbacala. Znam da ne mogu još dugo ovako, ali izvršit ću svoju zadaću prije nego me zaustave. Sjećaš se pjesme? Vidi džunglu mokru od kiše. Znaš tko je danas bio u džungli? Dee. Bila je na izletu u džungli u Costa Rici. To je dovoljno blizu. Sutra će ljudi žaliti za tobom kad pronađu tvoje tijelo. Ali to se neće dogoditi prije devet ili tako nešto. U to vrijeme, Dee i ja doručkovat ćemo u Panami. Njezin brod pristaje u osam i iznenadit ću je kad se tamo pojavim. Imam za nju tirkizni prsten. Mnogo toga će iščitati iz njega. — Stao je. — Zapravo, Sušan, kad sada razmišljam o tome, mnogo si mi pomogla. Priskrbila si mi posljednju usamljenu damu. Dee će biti savršena.Polako, veoma polako, zatvarao je vreću. Prekrivala joj je bradu. — Alexe, potrebna ti je pomoć, velika pomoć — uvjeravala ga je Sušan, nastojeći prikriti očaj u glasu. — Sreća ti okreće leđa. Možeš se spasiti ako sada staneš.— Ali Sušan, ja ne želim stati — rekao je odlučno. Telefon je zazvonio i on je skočio na noge. Oboje su pomnjivo saslušali poruku Dona Richardsa u kojoj je

javljao da je na putu u njezin ured.Molim te, Bože, daj da stigne čim prije, pomisli Sušan.— Vrijeme je — reče Alex Wright mirno. I naglim pokretom ruke navuče joj vreću preko glave i brzo je zaveže. Zatim je gurne pod stol.Ustao je i bacio pogled na svoje djelo. — Bit ćeš mrtva mnogo prije nego Don stigne — rekao je siguran u sebe kao osoba koja je već činila tako nešto. — Trebat će oko deset minuta. — Zastao je da dobro čuje njegove riječi. — Toliko je Regina izdržala.1O8Gledajte, gospodine, nisam ja izmislio gužve — rekao je taksist Donu Richardsu. — Midtown tunel je zagušen. Ima li još kakva novost?— Razgovarali ste s dispečerom. Mogao vas je upozoriti da ima zastoja. Jeste li to mogli izbjeći?— Gospodine, dva auta se trknu. Za pola minute imate zastoj i gužvu na cesti.Prepiranje s njim neće pomoći, opomene se Don, niti ću brže stići. Ali ide mi na živce što smo ovdje zapeli i što svi okolo trube.Sušan, pomisli, tvoja ti je tajnica sigurno ostavila poruku. Kad si čula da zovem zbog Owena, ostala si me čekati. Ali zašto se onda ne javljaš? — Molim te, Sušan — šapnuo je. — Budi tamo i budi dobro.1O9Gotovo je nestalo ono malo zraka koliko je ostalo u vreći. Sušan je osjećala da se gubi. Diši kratkim udisajima, reče sama sebi. Nemoj potrošiti sav kisik.Zraka. Zraka, vrištala su njezina pluća.Odjednom se sjetila jednog od svojih prvih slučajeva na kojem je radila kao pomoćnica javnog tužitelja. Radilo se o ženi koja je pronađena s plastičnom vrećicom na glavi. Ja sam bila ta koja je tvrdila da to ne može biti samoubojstvo i imala sam pravo. Žena je previše voljela svoju djecu da bi ih svojevoljno napustila.Ne mogu disati. Ne mogu disati. Bol u prsima postajala je sve jača.Nemoj se onesvijestiti, opomenu se odlučno.Ubijena žena s plastičnom vrećicom preko glave, imala

je crveno lice kad su je našli. To čini ugljični monoksid kad te ubije, objasnio je patolog.Ne mogu, disati. Hoću spavati. Osjećala je kako gubi svijest, kao da je spremna odustati od borbe.Dee. Sutra će se Alex sastati s njom. Ona će biti njegova posljednja žrtva.Zaspat ću, pomisli Sušan. Ne mogu se prisiliti da ostanem budna.Ne želim umrijeti. Ne želim da Dee umre. U mislima se borila kako nastaviti i preživjeti bez zraka.Gurnuo ju je pod stol. Iznenadnim trzajem, uspjela se nogama oduprijeti o prednju stranicu stola i gurnuti tijelo van nekoliko centimetara. S desne je strane osjetila koš za smeće.Koš za smeće! U njemu je staklo od razlupane vaze!Jedva dišući, Sušan je pomakla tijelo na stranu, osjetila da se koš ruši i čula kako se razbijeno staklo rasipalo po podu. Okrenuvši glavu u smjeru zvuka, osjetila je da se koš otkotrljao i kako tone u mrak.Posljednjim snagama, pomicala je glavu amo-tamo. Iznenada je osjetila jaku bol kad su oštre krhotine, koje su se našle između poda i njezinoga tijela, probile debelu plastiku. Krv joj je oblila leđa, ali osjećala je da se vreća počela odljepljivati. I dalje je dahtala pomičući tijelo naprijed-natrag, naprijed-natrag, osjećajući kako joj iz rana curi krv, ali također udišući prvi slabašni nagovještaj zraka.Ondje ju je, na podu njezina ureda, nakon pola sata pronašao Don Richards. Bila je gotovo bez svijesti; bubnjalo joj je u sljepoočnicama, kosa joj je bila umrljana krvlju, leđa su jako krvarila, ruke i noge bile su joj otečene i pune masnica od borbe s uzetom kojim je bila vezana. Svuda oko nje ležalo je razbijeno staklo.Ali bila je živa. Živa!1 IOAlex Wright čekao je na pristaništu kada je Valerie u utorak ujutro uplovila u San Blas. Bilo je osam sati. Napustio je New York prošle noći, otišavši iz Susaninog ureda ravno u zrakoplovnu luku. Pitao se je li Don Richards, koji joj je telefonirao i zamolio je

da ga pričeka, konačno odustao. Na odlasku je Alex ugasio sva svjetla pa je Richards mogao zaključiti da ga jednostavno nije čekala. Po svojoj prilici, njezi-na će tajnica pronaći tijelo za otprilike jedan sat.Brojni putnici s Valerie stajali su na palubi. Bilo je čarobno nalaziti se na brodu koji uplovljava u luku, pomisli. Iako je to možda bilo znakovito, jer svaka nova luka za nekoga predstavlja kraj puta.To će Dee biti posljednje putovanje. Ona je bila njegova posljednja usamljena dama. A onda će krenuti u Rusiju. Ondje će biti kad mu jave za tragičnu smrt dviju sestara koje su u subotu navečer bile njegove gošće. Sušan je rekla da bi ga mogli otkriti na nekoj od fotografija s Regininog krstarenja. Moguće, pomisli. Ali na tom je krstarenju izgledao sasvim drukčije. Bi li ga itko sa sigurnošću mogao pre-poznati? Mislim da ne, zaključi samouvjereno.Ugledao je Dee na palubi. Smijala mu se i mahala. Ili je pokazivala prema njemu? A onda je začuo tihi, duboki glas kako govori: — Uhićeni ste, gospodine Wright. Molim vas, mirno pođite sa mnom.Alex Wright je prikrio iznenađenje i slegnuo ramenima. Zatim se okrenuo spreman poći. Shvatio je s blagim okusom gorčine daje za njega ovo kraj putovanja.Don Richards pričekao je u bolničkom hodniku dok je Sušan otišla do Jane Clausen. Jutros je ležala u krevetu sa samo jednim jastukom pod glavom. Ruke je prekrižila na pokrivaču. Zavjese su bile navučene.Usprkos mračnoj sobi, odmah je primijetila modricu na Su-saninoj sljepoočici. — Što se dogodilo, Sušan? — pitala je.— Ma, ništa. Samo sam se udarila. — Sušan je osjetila kako joj se oči pune suzama kad se nagnula poljubiti Jane Clausen u obraz.— Postala si mi veoma draga — rekla je Jane Clausen. — Sušan, mislim da me sutra više neće biti ovdje, ali bar sam se uspjela pobrinuti za zakladu. Neki dobri, pošteni ljudi vodit će brigu o njoj. Jesi li čula za Douglasa?MENI PRIPADAŠ— Jesam. Nisam znala da vi znate.

— Žao mi je zbog njega. Mogao je daleko dogurati. Zabrinuta sam za njegovu majku, bio je jedinac.— Gospođo Clausen, ne postoji jednostavan način da vam ovo kažem, ali mislim da biste to željeli čuti. Čovjek koji je ubio Reginu, i još najmanje pet osoba, uhićen je. Ima dovoljno dokaza da mu se dokaže krivnja. A to što ste onda došli k meni na razgovor, imalo je odlučujuću ulogu u rješavanju tih zločina.Primijetila je kako je tijelo umiruće žene snažno zadrhtalo. — Drago mi je. Je li rekao što za Reginu? Hoću reci, pitam se je li bila jako prestrašena.Sigurno je bila prestravljena, pomisli Sušan. Znam, jer sam bila i ja. — Vjerujem da nije — rekla je.Jane Clausen ju je pogledala. — Sušan, sada je jedino važno da ću uskoro biti s njom. Do viđenja, draga moja, i hvala ti za svu tvoju ljubaznost.Dok se Sušan spuštala dizalom, prisjetila se svih događaja proteklog tjedna. Je li moguće da je prošlo tako malo vremena? — pitala se. Zar sam doista upoznala gospođu Clausen prije samo devet dana? Riješena je tajna nestanka Regine Clausen, ali za to vrijeme ubijene su još tri osobe, a četvrta je ozbiljno ozlijeđena.Sjetila se Carolvn Wells i njezinog supruga Justina. Jutros je razgovarala s njim — Carolvn se probudila iz kome, i liječnici su predvidjeli potpuni, iako dugotrajni, oporavak. Sušan mu se počela ispričavati, uostalom, da nije postavila pitanje nestanka Regine Clausen, ni jedna ova grozna stvar ne bi se dogodila, ni njemu, ni Carolvn. Međutim, Justin je tvrdio da je, usprkos strahotama koje je pretrpio proteklog tjedna, sve što se dogodilo, imalo svoju svrhu. Imao je namjeru ponovno krenuti doktoru Richardsu na terapiju u nadi da će jednoga dana uspjeti obuzdati bolesnu ljubomoru. Strah koji je Carolvn nagnao da bude tako zatvorena, neće više biti dio njihovog zajedničkog života. — Uz to — rekao je Justin uz smiješak — ne bih imao zadovoljstvo vidjeti kakvu će neugodnost proživljavati kapetan Shea kad mi se bude ispričavao. On je doista mislio da sam ja ubojica.Barem će s Carolvn i s njim biti sve u redu, pomisli Sušan. Ali ne i s Tiffanv Smith, ni s ostalo dvoje

ljudi čije su smrti povezane sovim slučajem — Hildom Johnson i Abdulom Parkijem. Podsjeti se da tijekom idućeg tjedna mora otići u trgovinu Nata Smalla u Ulici Mac-Dougal izvijesti ga da je uhvaćen ubojica njegovog prijatelja.Sve je počelo tako bezazleno. Sušan je samo željela dobiti odgovor na pitanje zašto se usamljene žene, bez obzira na svoju inteligenciju i obrazovanje, ne sluteći zlo, upuštaju u sumnjive i ponekad opasne veze s muškarcima i postaju njihov plijen. Iz te izvrsne teme rodilo se nekoliko dobrih emisija. I tri ubojstva, pomisli. Potom se zapitala: Hoću li se ubuduće plašiti pokrenuti sličnu istraživačku emisiju? Nadam se da neću, zaključi. Uostalom, serijski ubojica je uhvaćen. Tko zna koga bi sve još ubio — osim Dee i mene — da ga nisu uhvatili?Još je nekoliko dobrih stvari proizašlo iz svega. Upoznala je Jane Clausen i bila joj neka vrsta utjehe. Upoznala je i Dona Richar-dsa. Čudan je on svat, pomisli — psihijatar koji je sebi uskraćivao pomoć kakvu svakodnevno pruža drugim ljudima, ali koji je na koncu ipak smogao snage suočiti se s vlastitim poteškoćama.Mogla sam iskrvariti da sam ondje ostala ležati cijelu noć, pomisli, trgnuvši se od bolova u leđima i ramenima. Kada je Don stigao do njezinog ureda i našao zaključana vrata, predosjećaj ga je nagnao da zatraži od čuvara da otvori vrata i da zajednički pregledaju prostorije. Nikada u životu nisam bila tako sretna što sam nekoga ugledala, pomisli. Kad je razderao vreću i podigao je, na licu mu se zrcalila nježnost i olakšanje.Kad je Sušan izašla iz dizala, Don Richards je ustao i pošao p^rema njoj. Pogledali su se, Sušan se nasmiješila, a on ju je zagrlio, činilo se da oboje to drže prirodnim.