Medic Curtiusov Pojam Manirizma

8/10/2019 Medic Curtiusov Pojam Manirizma

1/4

Curtiusov pojam manirizma

POJAM MANIRIZMA U KNJIZI ERNSTA R. CURTIUSAEUROPSKA

KNJIEVNOST I LATINSKO SREDNJOVJEKOVLJE

Metodoloki okvir koji u svojem renomiranom djelu Europska knjievnost i latinsko

srednjovjekovlje iscrtava Ernst R. Curtius relacionira se polemiki prema irem,

epistemolokom kontekstu humanistike, odnosno, tada jo mlade, znanosti o

knjievnosti prve polovice 20. stoljea !suzimo li "ranice pro#lematino ispresijecano"

disciplinarno" polja na em#lematian uzorak dostatan za uvid i uvod u sustav autorova

operativno" pojmovlja$.%

&vo'enje u Curtiusove interpretacijske premise posluit e kao putokaz lakem

shvaanju nje"ove koncepcije manirizma koju iznosi u (). po"lavlju. & uvodnom

dijelu naslovljenom Europska knjievnost saima ishodita vlastito"a

knjievnopovijesno" pristupa konstatirajui da je **!m$oderna !+$ znanost o

knjievnosti tj. ona posljednjih pedeset "odina -antom. a znanstveno istraivanje

europske literature ona je s dva razlo"a nesposo#na/ z#o" samovoljna skuavanja

vidokru"a i neuvaavanja autonomne strukture knjievnosti** !2%$ jer **europska !je$

literatura *smislena cjelina*, koja se uklanja po"ledu ako #iva raskomadana. !+$ ima

autonomnu strukturu koja se #itno razlikuje od strukture likovnih umjetnosti. !+$

literatura ima i dru"e o#like pokretanja, rasta, neprekidnosti ne"o likovna umjetnost.

!+$ a literaturu je sva prolost prisutnost, ili #ar to moe postati** !2$.

1omentar je viestruko zanimljiv jer kao predskaziva nadolazeih itanja okuplja

kljune Curtiusove zamjerke pro#leme "eo"ra-ske !tj. nacionalne$ -ra"mentacije i

periodizacijskih usitnjavanja koja sijeku veze europske knjievnosti nakon %00. s

latinskim srednjovjekovljem i antikom knjievnou, onemo"uujui uspostavu vizure

kontinuirano" povijesno" razvoja, neprekinuto"a tradiranja elemenata, posvajanja

utjecaja itd., te pro#lem upliva nedovoljno resemantiziranih termina iz #liskih disciplina!u najveoj mjeri povijesti umjetnosti$ koje inter-eriraju s pripovijedanjem knjievne

povijesti, a kojima se njemaki -ilolo" i komparatist suprotstavlja zakljukom o stalnoj

prisutnosti prolosti u knjievnosti koja podsjea i na, kasnije u irem

kulturnopovijesnom kontekstu uspostavljenu, ideju **istovremenosti raznovremeno"**

-rancuske nove povijesti. 3okuavi zao#ii manjkavosti svojih prethodnika i

%3rvo je izdanje djela o#javljeno %456. u 7onnu, a u 8rvatskoj %49%. u prijevodu :. Markua. :vi citati u

ovom pre"ledu donose se prema dru"om izdanju o#javljenom u a"re#u %446., a svi su kurzivi i umeci u

ekscerpiranim dijelovima teksta moji.

%


2/4


suvremenika, Curtius mjestimice oprezno lavira me'u oprenim metodolokim

polazitima, asimptotiki se pritom primiui nekima od njih, na to ukazuje i itanje

(). po"lavlja posveena manirizmu.

& pokuaju popunjavanja praznih mjesta terminoloke krialjke zapadnoeuropske

povijesti knjievnosti, kori"irajui pritom epistemiki okvir prema opisanom o#rascu,

Curtius konstruira tipoloki koncept manirizma. 3remda preuzima pojam iz

terminoloke riznice kunsthistoriara, vri znaajan semantiki preopis uskraujui mu

mo"unost etiketiranja temporalno" odsjeka, zamiljajui "a perpetuirano repetitivnim

i konstitutivno ovisnim o klasici. Manirizam opetovano iz#ija iz dijalektike smjene s

klasikom u neprekinutoj liniji knjievne povijesti a ostvaruje se kao **!n$eka umjetnika

*manira*, koja se moe oitovati u najrazliitijim o#licima, !i koja pritom$ "ui klasinu

normu** !24%$.

Curtius u shvaanje klasike uvodi unutranju dihotomiju kojom odjeljuje **idealnu**

od **o#ine klasike** pri emu **visinsku razliku** izme'u oso#ito vrijednih, kanonskih

autora i niza epi"ona **koji piu ispravno, jasno, prema zakonima umjetnosti, a da ne

pruaju vrhunske vrednote u ljudskom i umjetnikom smislu** !242$ tre#a razaznati

kritika.&o#liavati djelo na nain primjeren predmetu znai slijediti retoriku tradiciju i

konvencije2 !ili uklanjati se od istih, to je uvijek ve uspostava odnosa i znak

relacioniranja, makar ne"ativno"$, tj. ukraavati "ovor !ornatus$, a **+u maniristikim

epohama ornatus se "omila #ez iz#ora i smisla. & samoj retorici skriven je dakle

zametak manirizma. ;n #uja u kasnoj antici i srednjovjekovlju** !242$.

:to"a kasnije, na pozadini ranije raspletenih polazita oekivano, zakljuuje da

**(o)dijeliti manirizam 17. stoljea od njegove dvije tisue godina stare pretpovijesti ,

prikazujui "a, suprotno svim historijskim dokazima, kao spontani proizvod

!panjolsko" ili njemako"$ #aroka, moe samo neznalatvo i

preudopovijesnoumjetniki sistem prisile** !%%$. Curtiusov manirizam tako o#uhvaa i#arok, shvaen kao interval u povijesti novovjeke europske umjetnosti, koji -unkcionira

"otovo poput jedne od artikulacija manirizma na koju se sam manirizam najee

reducira.

& retoriki tropiko


3/4


povijest upora#e, nerijetko ih oprimjerujui citatima iz )er"ilija, >antea, :hakespearea

itd.? to su hiperbaton, opisivanje (periraza), annominatio i manirirana metaorika.

8iper#aton se ostvaruje kao slo#odniji !inverzivan$ poredak rijei kojim se "ramatike

cjeline rastavljaju umetanjem rijei. 3eri-raza je hipertro-irani opis koji zastire vlastiti

predmet ostvarujui se kao o#ilaznika, aluzivna dosjetka, pa ak i za"onetka, doveden

do krajnjih konsekvenci. 1vintilijan razlikuje eu-emiko i dekorativno opisivanje, dok

)er"ilijeve peri-rastine vremenske odred#e postaju konvencija !este, uostalom,

kasnije i kod Marulia$.!nnominatio je postupak "omilanja raznolikih o#lika -leksije

istih rijei ili njenih izvoda, ali jednakozvunih i suzvunih rijei, Curtius "a koristi kao

ar"ument za snane veze >antea sa srednjovjekovnom tradicijom i odvaja "a od

aliteracije.Manirirana meta-orika za Curtiusa sainjava neku vrst re"istra ustaljenih

meta-ora koje se prenose stoljeima knjievne povijesti, nerijetko etimoloki ili

konotativno aluzivne !analo"ija izme'u pjevanja na citri i ptije"a pjeva, npr.$? pojava

istih meta-orikih -ormula u djelima panjolsko" #aroka i srednjovjekovnoj latinskoj

knjievnosti za autora je jedan od ar"umenata za kasnije pothranjivanja #arokno"a

katalo"a stalnih -i"ura i toposa retorikim potencijalom srednjovjekovno" korpusa.

>isciplinarno usitnjavanje europske knjievnosti podrazumijeva i uzaludne

sistematizacije unutar pojedinih periodizacijskih odjeljaka, jo suvinije u sluaju

maniristiko" **neprirodno" izraavanja**, kojima se Curtius suprotstavlja

pretpostavljajui postojanje povijesti manirizma za koju prua konkretnu "ra'u.

Manirizam tako podrazumijeva prepletenost misaono" sadraja i dijelom tipiziranih

jezinih o#lika, a autor uvodi razlikovanje sedam "lavnih vrsta -ormalno" manirizma

pojave kojih prati kronolokim slijedom u rasponu od @. st. pr. 1. do otprilike @. st. Ao

su lipo"ramatske !**slovoizostavljake**$ i"rarije !ostvarene, npr., pisanjem pjesama #ez

ijedno"a slova o$? pan"ramske i"re u kojima je cilj zapoeti to vie rijei u stihu istim

slovom? pisanje pjesama u kojima redci "ra-iki o#likuju lik neko" predmeta?lo"odaedalia ostvarena u pjesmama u kojima se smiljaju razliiti naini upora#e

jednoslonih rijei !koriste se svi trosloni nazivi dijelova tijela, imena #o"ova ili sl.?

"rade speci-ine muke rime itd.$? asindetsko "omilanje rijei u stihu, simetrino

Curtius navodi niz primjera za sve postupke koje na#raja citirajui antike i srednjovjekovne autore u

ori"inalu !na staro"rkom i latinskom jeziku$. Bako je vei dio citata preveden, annominatio se,

primjerice, "u#i prevo'enjem !usp., paronomazija$. o radi se o postupku kojem je u suvremenoj

hrvatskoj knjievnosti izrazito sklon i pr. R. Marinkovi !v. npr. "iklop$. Aako suvremenu re-erencu,

uostalom, doputa upravo Curtiusovo shvaanje manirizma. :l. vrijedi i za maniriranu meta-oriku i niz

postupaka koji ine autorov **-ormalni manirizam**.


4/4


ispreplitanje sintaktikih dijelova reenice !versus rapportati$? rekapitulacija svih

prethodno paralelizmom povezanih primjera u zavrnim stihovima pjesme ostvarena

kao kompozicijska shema shema suma#ije.

Curtiusovo uspostavljanje **europske perspektive** u znanosti o knjievnosti

zasnovano je na povlaenju "enealo"ijskih niti koje, u sluaju istraivanja manirizma,

analizom djela, rekonstruiraju pretpostavljeni put koji unatrano vodi do panjolske

knjievnosti %9. st. koja se posredstvom knjievnosti na pukom jeziku otvara utjecaju

latinsko"a srednjovjekovlja te, posredno, jo du#ljim slojevima kasnoantike i antike

knjievnosti seui sve do staro"rko" **arhaino" manirizma**.

Manirizam se tako stvara uzajamno uvjetovanim urastanjem okretne, lucidne ideje u

-ormalnomaniristike o#rasce, koncipiran kao stil poantirane misaonosti koji Curtius

analoki supostavlja epi"ramskim misaonim i"rama.

& posljednjem se dijelu svo"a po"lavlja o manirizmu #avi 7altasarom Dracinom

koji u svome teorijskom djelu polovicom %9. st. daje pre"led agudeze !otroumlja$,

prikazujui panjolsku tradiciju od Marciala do DFn"ore **u univerzalnoj povezanosti**

!2%$, i uvodi pojam #on#etto (#on#epto$ #on#eto)kojim oznaava otroumni i dovitljiv

nain izraavanja !#on#ettoje **otrina jedne lijepe izreke**$. Curtius pokuava provesti

raz"ranienje pojmovlja agudeza % ingenio % #on#epto na pozadini latinske tradicije.

7udui da sustav 1vintilijanove retorike ne o#uhvaa **otoumlje**, lakunu upotpunjuju

Marcijan 1apela i, kasnije, G. de )aldHs, odre'ujui sna"u prosu'ivanja dvostrukim

inom, oda#iranjem naj#olje zamisli iz ono"a to se naziva ingenium i njezinim

smjetanjem na pripadadajue mjesto !iudi#ium$, pronalaenje i sre'ivanje tako postaju

dva "lavna postupka "ovorniko"a umijea. Dracin pokuava sistematizirati to **prazno

mjesto** antike retorike -ormirajui kanon majstora #on#epta uz pretpostavku

postojanja tradicije manirizma. )ie ne zadovoljava puko divljenje otroumlju, misaona

se i"ra mora moi podvesti odre'enom skupu raza#rivih pravila. B"re se rijeima pritomkao proizvodi intelekta mo"u uklopiti u konceptistiku teoriju i otroumnost uspijeva

ostati nesputana sponama "ovorniko" umijea. &on#epto je tako impostiran u samo

sredite Dracinove teorije estetike ija je lo"ika razvoja manirizma, uostalom, tako

#liska Curtiusovoj.

B"or Medi

5

Documents

Medic Curtiusov Pojam Manirizma