Vlado SušacSveučilište u Zadru

METAFORA KAO ODRAZ POLITIČKOG IDENTITETA

Sažetak

U ovom radu predstavit će se rezultati sustavnog istraživanja metafore u hrvatskom

političkom govoru i to kroz četiri posljednje predizborne kampanje. Ovakav opsežan

korpus na preko tisuću pojedinačnih primjera metaforičkih preslikavanja pružit će

solidnu osnovu za širok uvid u kognitivnu ulogu metafore pri stvaranju i prepoznavanju

kolektivnih i osobnih političkih identiteta.

Ključne riječi: metafora, politka, identitet

1

1. UVOD

Cilj je ovoga rada istražiti zastupljenost metafore u predizbornom političkom govoru u

Republici Hrvatskoj, ali ne kao akribijsko prikupljanje pukih jezičnih činjenica, nego kao

doprinos izgradnji sustavnog modela baze podataka konceptualnih metafora i njima

pripadajućih jezičnih primjera u odabranoj vrsti diskursa, u ovom slučaju političkog.

Istraživanje je uglavnom ograničeno na analizu četiri posljednje predizborne kampanje, koje

se poimenice odnose na izbore za zastupnički dom Hrvatskog sabora u službenom trajanju od

14. prosinca 1999. do 1. siječnja 2000. i na one prethodne u trajanju od 7. do 21. studenog

2003., kao i na dvije posljednje predsjedničke kampanje u periodu od 8. do 22. siječnja 2000.

i od 15. prosinca 2004. do 14. siječnja 2005. Posebno je bilo važno obuhvatiti više

predizbornih kampanja s obzirom na u prijašnjim istraživanjima već potvrđenu činjenicu da se

stilski i sadržajno retorika političkog govora oporbenih stranaka razlikuje od stranaka na vlasti

i obrnuto, a u rečenom periodu imamo baš takvu povoljnu situaciju za istraživanje, gdje su se

gotovo sve političke stranke našle u obje uloge.

Istražena je, dakle, metafora u novinskim izvješćima o predizbornim skupovima kao i u

intervjuima s kandidatima u navedenom izbornom razdoblju i to uglavnom u onim dnevnim

novinama koje posjeduju dostupne internetske arhive svojih dnevnih izdanja. To se

prvenstveno odnosi na Vjesnik i Slobodnu Dalmaciju, i djelomice na Večernji list, koji je u

međuvremenu, tj. tijekom istraživanja, uklonio svoju arhivu s internetskih stranica.

Iz ovoga je vidljivo da se u ovom radu političkom govoru pristupa kao govoru političara,

znači profesional(izira)nom političkom govoru, premda su iz postojećih širokih definicija

politike kao opće društvene aktivnosti primjenjive gotovo na sve govornike mogući i drukčiji

pristupi s obzirom na izbor korpusa istraživanja.

2. IDENTIFIKACIJA METAFORE

Osnovni je problem s kojim se susrećemo pri definiranju samog pojma metafore pitanje je

njene vanjske i unutarnje demarkacije ili, drugim riječima, skupno identificiranje metafore u

najširem smislu kao nositelja prenesenog značenja unutar pojedinog teksta, kao i njeno

unutarnje razgraničenje s obzirom na podvrste primjerene klasičnoj tropološkoj klasifikaciji.

Nažalost, uvid u dostupna teoretska razmatranja ove problematike ne pruža zadovoljavajući

odgovor i jedinstvene kriterije koji bi mogli biti primjenjivi u svakom pojedinačnom slučaju.

2

Naime, pitanje vanjske demarkacije metafore uključuje i temeljni problem razlikovanja

konvencionalnih od nekonvencionalnih metafora, kao i pitanje njihove ukupne identifikacije u

odnosu na preostali jezični materijal. Ovo je posebno važno u svjetlu činjenice da su novija

istraživanja metafore pokazala kako je metafora u najširem smislu te riječi postala u velikom

broju slučajeva leksikalizirana i uobičajena do neprepoznatljivosti. Lakoff i Johnson (1980)

otkrili su nam u kolikoj smo mjeri okruženi metaforama, a da toga zapravo nismo ni svjesni,

budući da je najveći broj tzv. primarnih ili konceptualnih metafora usađen u strukturu našeg

jezika ili, da budemo precizniji, našeg poimanja svijeta, i to još od najranijih početaka razvoja

ljudske vrste, a bez čega komunikacija praktički ne bi bila moguća.

Spomenuti razvoj mišljenja i stavova o metafori doveo je do spoznaje da je naš svakodnevni

jezik duboko i široko metaforičan i da govornici najčešće i nisu svjesni činjenice da se

konstantno služe metaforama. Time se afirmiralo aktualno i trenutno prevladavajuće gledište

koje u prvi plan ističe kognitivnu funkciju metafore, proizašlo iz zaključaka o metaforičnoj

prirodi mišljenja, čime se utječe na cjelokupni pojmovni sustav čovjeka. Metafore je, stoga,

moguće verbalizirati, odnosno izraziti jezikom slijedom činjenice da nam je i sustav spoznaje

metaforičan. Uvjerenje o metaforičkoj povezanosti jezika i mišljenja automatski implicira i

zaključak da se proučavanjem takvih jezičkih realizacija može steći uvid i u strukturu našeg

pojmovnog sustava i metafore nam tada postaju dragocjen i nepresušan izvor informacija o

načinu njegova funkcioniranja. Znači, temeljem lingvističkih činjenica dolazimo do spoznaje

o metaforičnosti našeg pojmovnog sustava, pri čemu nam metafore otkrivaju strukturni model

koji objašnjava način ljudskog razmišljanja, odnosno percipiranja stvarnosti. Ovakvo

temeljno polazište otovorilo je put nizu novih istraživanja ne samo na području lingvistike

nego i psihologije, filozofije i ostalih disciplina i u najvećoj mjeri doprinijelo

općeprihvaćenom stavu da trenutno živimo razdoblje ''revolucije metafore''. U lingvistici ovo

je novo polazište označilo i definitivni i radikalni pomak od poetičko-estetskog pristupa

metafori ka retoričkom: ''No doubt the recent emphasis on the cognitive role of metaphor

reflects a more general shift away from the aesthetic aspects of metaphor, a shift from poetics

to rhetoric'' (Cooper, 1986, 18).

Laički gledano, metaforom u širem smislu bismo mogli smatrati sve one jezične izričaje koji

odstupaju od svog osnovnog značenja. Ali ako prihvatimo takvu pojednostavljenu definiciju,

neminovno se moramo suočiti s nizom problema i pitanja koja nam se nameću već prvi prvim

3

pokušajima identifikacije metafore u određenom korpusu i koje ćemo radi preglednosti

brojčano podijeliti:

1. Ako npr. jedan političar za svoju kolegicu kaže: ''Ona je zmija'', mnogi će reći da se radi o

jasnom primjeru metafore budući da nijedno ljudsko biće ne može fizički biti i životinja, osim

ako ne vjerujemo u bajke. Drugi bi na ovo odgovorili da je sama riječ ''zmija'' danas postala

dvosmislena odnosno višeznačna i da se jedno od značenja odnosi na ''podlu osobu''. U tom

slučaju govorimo o doslovnom značenju riječi i možemo je smatrati jedino ''mrtvom

metaforom'' jer nema sumnje da je njeno izvorno značenje bilo metaforičko, ali da se kasnije

čestom uporabom leksikaliziralo do te mjere da i opći rječnici navode pored osnovnog

značenja ''gmaz bez nogu koji se kreće puzeći'' i paralaleno značenje ''zla, opaka, podmukla

osoba'', a i ono dodatno ''nešto dugo, usko vijugavo (traka, povorka)'' (Anić, 1991). Pri tome

nikako ne treba izgubiti iz vida da ih rječnici bilježe uz oznaku prenesenog značenja, čime

im se još uvijek priznaje izvjesna metaforičnost i čime svakako zaslužuju pažnju.

2. Drugi se primjer odnosi na još neprozirniji slučaj gdje često nismo ni svjesni da se radi o

izvorno metaforičkom izrazu. Ako npr. kažemo ''Vidimo se u 8 sati'', ili pak ''Doći ću oko 8

sati'', teško bismo na prvi pogled pomislili da bi navedeni prijedlozi nastali metaforičkom

derivacijom iz primarno prostorne u kasniju vremensku sferu. A to upravo i jest slučaj i baš

takvim primjerima mnogi autori u posljednje vrijeme dokazuju sveukupnu metaforičnost

ljudskog mišljenja, odnosno poimanja svijeta. Ovoj bismo skupini mogli pribrojiti sve one u

potpunosti leksikalizirane izraze čiju izvornu metaforičnost bez jačeg mentalnog napora

uglavnom ne primjećujemo. Naravno, ako govorimo o identifikaciji metafore za potrebe

ovoga rada, moramo se prikloniti onim kritičarima koji navedene slučajeve drže irelevantnim

i čisto dijakroničkim razmatranjima, koje treba zanemariti jer bi danas uporabno i značenjski

vremenski aspekt gore navedenog prijedloga bio na istoj ravni kao i onaj prostorni. To vrijedi

i za druge slične slučajeve koji se uklapaju u temeljne spoznajne koncepte, a koji se u jeziku

realiziraju kroz orijentacijske, ontološke, strukturne i ostale metafore poput npr. SREĆA JE

GORE – TUGA JE DOLJE (pasti u depresiju; klonuti duhom; nade su porasle, podiglo se

raspoloženje...); RAZUMIJEVANJE JE VIĐENJE (sjajna primjedba; imati cijelu sliku

događaja, jasna argumentacija, uviđati pogrešku...) itd.

3. Blisko pitanje ovom prethodnom odnosi se na katakreze, koje bi označavale pojmove za

koje u jeziku nema zamjenskog izraza, a koje primarno znače nešto drugo. Riječi se odabiru

4

po sličnosti, kao što je i inače slučaj s metaforama, ali za razliku od prave metafore koja ''stoji

umjesto neke postojeće riječi za to logičko značenje, katakreza nema zamjene'' (Škarić, 2000,

120). I tu se onda navode primjeri kao noga od stola, list papira, čelo kolone, biti bezobrazan

itd. Katakreze jednako pridonose argumentaciji o metaforičnosti ljudske spoznaje, ali s

obzirom na svoj stupanj leksikaliziranosti isto ne bi mogle biti uvrštene u ovako zamišljenu

analizu metafore, osim ako se ne javlja kao svježe originalno ostvarenje, što je mogućnost na

koju i Škarić upozorava.

4. Posebno je zamršeno pitanje odnosa metafora i idioma, odnosno frazema u najširem

smislu riječi, uključujući i poslovice. Ovdje se nećemo upuštati u terminološki i

taksonomijski vrlo diskutabilna razgraničenja između frazema i idioma, kao i ostalih

frazeoloških podvrsta, nego ćemo izraz frazem koristiti kao hiperonim za sve one

neraščlanjive izraze koji su se ustalili dugom upotrebom. Frazem kao semantičko-sintaktički

entitet u većini slučajeva sadrži desemantizaciju kao jedno od svojih glavnih obilježja, što

znači da da je barem jedna od sastavnica takve jezične konstrukcije djelomično ili sasvim

promijenila značenje u usporedbi sa svojim izvornim značenjem. Pri tome, jedan od temeljnih

načina desemantizacije frazema jest upravo posredstvom metafore (Matešić, 1982), a slično

vrijedi i za poslovice (Škara, 1997). Drugim riječima, mnogi su frazemi nastali od metafora,

ali su u procesu razvoja jezika konvencionalizirani gubeći pritom svoju izvornu

metaforičnost. Naravno, pitanje ovog gubitka metaforičnosti nije jednoznačno kao ni striktno

razgraničeno pa i ovdje kao i u drugim slučajevima možemo govoriti o izvjesnim stupnjevima

demetaforizacije. Jednako tako, inovativnost ili s druge strane konvencionaliziranost

pojedinih metaforičkih izraza možemo provjeravati kroz njihovu zastupljenost u za tu

namjenu posebno pripremljenim frazeološkim rječnicima poput onih od J. Matešića (1982) i

A. Menac (2003). Kod onih registriranih, tj. konvencionaliziranih izraza uzeli bi se u obzir

samo oni frazemi u užem smislu kojima se ne može zanijekati izvorna metaforičnost, tj.

desemantiziranost (npr. kupiti mačka u vreći), a isključili bi se semantički prozirni i

nemetaforični frazemi (cilj opravdava sredstvo; svaki je početak težak...), kao i frazemi u

širem smislu, koji danas funkcioniraju više manje kao glagolski sklopovi (doći do zaključka;

donijeti odluku; događaji se odvijaju, i sl. ) i koji se ujedno nalaze gotovo na granici

kolokacija, a većim dijelom izrastaju iz temeljnih metaforičkih koncepata objašnjenih u točki

2. Za primjer, zanemarit će se kolokacijski parovi poput - ispuniti obećanje, ali će se svakako

uključiti manje konvencionalni metaforički izrazi iz izvorne domene spremnika, poput –

''Hrvatsku treba ispuniti demokratskim sadržajima''.

5

Jedno od temeljnih teoretskih pitanja koje se nameće pri razmatranju konvencionalnih ili

''mrtvih'' metafora, odnosno njihovom razgraničenju od onih originalnih, svodi se na dilemu

jesu li takvi okoštali, a u brojnim slučajevima i fosilizirani jezični izričaji još uvijek metafore

ili se radi o slučajevima polisemije u jeziku. Donald Davidson zastupa upravo ovaj posljednji

stav držeći da konvencionalne metafore nemaju neko posebno preneseno značenje nego da

znače upravo to što i kažu (Cooper, 1986). Ovoj tezi najdirektnije su se suprostavili Lakoff i

Johnson (1985) ukazujući upravo na sistematičnost, tj. strukturiranost konceptualnih metafora

koje ''generiraju'' nove metaforične izraze u skladu s postojećim konceptom. Pa tako ako

uzmemo za primjer koncept VRIJEME JE NOVAC, onda će domena novac generirati cijeli

jedan blok već ustaljenih metafora u domeni vrijeme, npr. ''Potrošio sam dosta vremena'';

''Uložio sam dosta vremena''; ''Ponestaje nam vremena''; ''Štedi vrijeme''; ''Ne rasipaj

vrijeme'', i sl. Polisemija, s druge strane, ne posjeduje tu generativnu moć stvaranja novih

izraza na temelju takve analogne povezanosti i praktički možemo reći da se radi o zatvorenom

sustavu. Ako smo, npr. u izrazu Vidimo se u 5 sati prijedlog u definirali kao projiciranje iz

izvorno prostorne u vremensku sferu, ne možemo na sličan način generirati nove izraze po

istom modelu i reći npr. Vidimo se lijevo od 5 sati. Nasuprot tome, u prvom će slučaju čak i

nove originalne metafore nastajati kao produkt i posljedica uspostavljene prakse koja je

izrasla na određenom metaforičkom konceptu pa bi nam neka nova i kreativna jezična

kombinacija vremena i novca bila lako razumljiva i prihvatljiva u svojoj jezičnoj ovjerenosti.

U konačnici, upravo ova generativna veza kojom sistem ustaljenih konvencionalnih metafora

neprestano proizvodi nove i svježe metafore u jezičnoj praksi predstavlja ujedno i dokaz da

postoji veza između ''živih'' i ''mrtvih'' metafora utemeljena na zajedničkim konceptima, a koju

bi oni koji zagovaraju polisemiju kao sveopće rješenje željeli zanemariti ili čak prekinuti

(Cooper, 1986:135).

Nakon ovog kratkog predstavljanja nimalo jednostavne problematike vanjske demarkacije

metafore u najširem smislu riječi, ništa manje jednostavno nije ni pitanje kojim smo se

kriterijima voditi prilikom njihove selekcije za potrebe ovoga rada. Ako smo prihvatili

temeljni stav koji zastupa kognitivna lingvistika u posljednje vrijeme da je naše cjelokupno

mišljenje odnosno govor zasnovan na metaforičkim konceptima, odnosno iz njih deriviranim

metaforama, kojih prečesto nismo ni svjesni, onda bi se dosljednom primjenom toga stava

ovaj rad rasplinuo u etimološko-dijakronijskim raščlanjivanjima gotovo svake pojedine riječi i

time izgubio svoju svrhu. Znači, ako govorimo o konvencionalnim ili pak ''mrtvim''

6

metaforama, ono što se čini opravdanim i što se donekle i samo po sebi nameće je

odbacivanje onih izričaja iz primjera 2. i 3., koji se u velikoj mjeri odnose na primarne, tj.

temeljne metaforičke koncepte koji su se u potpunosti leksikalizirali. Ante Stamać (1983,52),

npr. koristi izraz leksikalizirana metafora za sve one slučajeve gdje je polisemičnost rezultat

''nekadašnjeg metaforiziranja''. Jednako bi se odbacile katakreze, a zadržali slučajevi pod

točkama 1 i 4, što znači da će se uzeti u obzir oni leksemi posebno zabilježeni u općim

rječnicima u novom, ali vidno označenom prenesenom značenju, kao i svi registrirani i na

metafori utemeljeni frazemi u frazeološkim rječnicima. Grubo rečeno, za potrebe ovoga rada

mogla bi se, uz nužan oprez koji bilo kakvo razgraničenje metafora zahtijeva, prihvatiti

podjela na leksikalizirane (mrtve), konvencionalne i inovativne metafore, pri čemu se samo

posljednjim dvjema skupinama posvetila pažnja, s posebnim naglaskom na one inovativne.

Naravno, uz nužnu ogradu jer pitanje konvencionalnosti nipošto nije statičan, nego duboko

dinamičan proces podložan izmjenama ne samo na dijakronijskoj nego i na sinkronijskoj

razini i to čak unutar samog pojedinog teksta.

3. KLASIFIKACIJA I ANALIZA METAFORA

Nakon što smo suzili izbor u identifikaciji metafore, i sama klasifikacija odabranih

metaforičkih izričaja neminovno nameće suočavanje s nekoliko osnovnih činjenica kojima

barataju postojeće teorije metafore u svijetu, uz poneka terminološka odstupanja. Nabrojit

ćemo ih redom uz navođenje primjera radi lakšeg razumijevanja. Uzmimo npr. metaforički

iskaz: Ovu džunglu i bezakonje podržava tzv. lažna oporba. U njemu se da razlučiti sljedeće:

-leskička jedinica, tj. temeljna riječ metaforičkog iskaza (npr. džungla)

-semantičko polje, odnosno 'jezična obitelj' kojoj pripada leksička jedinica (biljke)

-izvorna domena (PREPREKA)

-ciljna domena (TEŠKOĆA)

-korijenska analogija / konceptualna metafora (TEŠKOĆA JE PREPREKA).

Na osnovi gore navedenoga temeljno je pitanje hoćemo li se pri klasifikaciji metafora

fokusirati prvenstveno na postojeće teorijski razrađene i istražene konceptualne relacije, tj.

dublje korijenske analogije, u koje ćemo uvrsiti jezične metafore realizirane u istraženom

korpusu ili ćemo naglasak staviti upravo na te jezične manifestacije metaforičkog političkog

govora, tj. na leksičke jedinice i njihovu širu, ali prvenstveno jezičnu klasifikaciju ne ulazeći u

7

dublje metaforičke koncepte. Ovdje svakako treba napomenuti da jedna leksička jedinica ili

jedno semantičko polje može proizvoditi nekoliko potpuno različitih konceptualnih metafora.

Npr. ako kažemo 'On drži sve karte', radi se o konceptu AKTIVNOST JE IGRA KARATA,

dok izraz ''To je kula od karata'' upućuje na apstraktniji koncept NESIGURNOST JE

NESTABILNOST.

Od svega opisanog najsvrsishodnijim se čini model svrstavanja konvencionalnih i

nekonvencionalnih metafora u semantička polja kao mogućim polazištem za daljnju

identifikaciju prvenstveno izvorne domene jer ono kasnije po potrebi pruža mogućnost kako

pronalažnje ciljne domene tako i dodatne klasifikacije u oba smjera, bilo prema identifikaciji

složenijih i općenitijih metaforičkih koncepata i njihovih izvornih i ciljnih domena bilo u

suprotnom smjeru dodatne fragmentacije, gdje bi se prema ključnim riječima sastavio indeks

svih pojedinačnih pojmova upotrijebljenih u metaforičkim izričajima.

U prilog ovom pristupu stoji činjenica da se u osnovi metafore kao izraza nalazi

suprostavljanje, ispreplitanje kao i uzajamno djelovanje semantičkih polja, tj. ''Metafora je

semantički događaj koji se zbiva na presjeku više semantičkih polja'' (Weststeijn, 1995,135).

Metafora se, dakle, može opisati kao međudjelovanje semantičkih polja koja se, u logičkom

smislu, ne mogu do kraja stopiti, ali koja još uvijek zadržavaju svoj smisao da bi se mogle

identificirati. Samo semantičko polje može se definirati kao '' do određenog stupnja

ustanovljenu ukupnost aktualnih i potencijalnih značenja (semova, semantema) koja na ovaj

ili onaj način ulaze u domenu neke riječi''. (Užarević, 1995, 105) Isti autor ističe nužnost

razlikovanja značenjskih sastavnica semantičkog polja, tj. jezgrenih od periferijskih značenja.

Na temelju toga se npr. leksička jedinica lav može opisati kao ''životinja iz porodice mačaka,

s kratkom žutom dlakom i bujnom grivom kod mužjaka'' . To bi bilo jezgreno značenje, dok

se u periferno može svrstati određenje o ''snažnoj, ponosnoj i lijepoj životinji''. Upravo ova

periferna značenja u najvećoj mjeri omogućuju metaforičke dodire dvaju semantičkih polja jer

navedeno periferno značenje može upućivati i na neku osobu sličnih karakteristika. Zbog toga

se tropi i mogu dodatno definirati kao ''kvalitativna promjena značenja unutar jednog ili dviju

semantičkih polja'' (ibid.). Drugim riječima, samo jedan segment semantičkog polja određuje

prostor cijeloga polja, čime periferija dospijeva u samo njegovo središte i time se redefinira

cijelo polje, s tim da se sličan proces odvija i unutar drugog semantičkog polja koje je u

dodiru s ovim prvim. Inače, što su takva polja koja se metaforom dovode u međusobnu vezu

udaljenija, metafora je originalnija, nekonvencionalnija i šokantnija. Zbog svega izrečenog,

8

čini se opravdanim usmjeriti pažnju prvenstveno na semantička polja kao polazišnu točku u

klasifikaciji metafora.

Međutim, pri identifikaciji i klasifikaciji metafora, odnosno određenju semantičkih polja,

glavni je problem manjak sustavnih baza podataka na koje bi se mogli osloniti budući da se

radi o procesu koji se trenutno odvija u nizu paralelnih i većim dijelom nedovršenih projekata

u svijetu, ili drugim riječima, radi se o otovorenim listama koje su svi zainteresirani pozvani

upotpunjavati i njima se, naravno, služiti. Kao glavnu referencu, i to ne samo za engleski

jezik, gotovo svi istraživači navode Master Metaphor List, Sveučilišta u Berkeleyu, autora

Lakoffa, Espersona i Schwartza (1991), a koji je poslužio kao polazišna točka i za stvaranje

ostalih, nažalost, vrlo malobrojnih baza podataka. To se prvenstveno odnosi na pretraživač

baze podataka metafore dostupan na mrežnim stranicama Sveučilišta u Hamburgu, koji

omogućuje automatsko povezivanje izvornih i ciljnih domena i to u njemačkom, engleskom i

francuskom jeziku, a koji omogućuje i dvosmjerno pretraživanje bilo prema izvornim ili

prema ciljnim domenama uz ispis primjera do kojih su došli studenti poslijediplomskih studija

iz lingvistike na samom sveučilištu pri istraživanju odgovarajućeg korpusa. Pretraživanje se

može vršiti i na temelju ključnih leksičkih jedinica koje su već ranije uvedene u Eurowordnet

datoteku. Radi se naime o jednom vrlo širokom projektu izvorno pokrenutog od Sveučilišta

Princeton u SAD-u u cilju stvaranja računalno pohranjene leksičkosemantičke mreže za

engleski jezik, a čiji je razvoj započeo još početkom 90-ih godina prošlog stoljeća. Osnovna

je namjera bila stvaranje leksičke baze s kodiranim međusobnim odnosima među riječima

kako bi se omogućilo i pojmovno, a ne samo abecedno pretraživanje. Kasnije se projekt počeo

širiti i na ostale evropske jezike kao dio Eurowordnet mreže. Wordnet za hrvatski jezik tek je

u povojima, a razvija se u okviru Zavoda za lingvistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u

Zagrebu. U navedenim su leksičkim bazama riječi strukturirane u skupove jednog ili više

sinonima, tj. sinskupove (synsets), a značenje je svake riječi opisano kratkom definicijom

(glosom) i primjerima njihove tipične uporabe. Međutim, ono što nam je puno važnije za

potrebe ovoga rada jest činjenica da su sinskupovi su međusobno povezani i drugim

semantičkim odnosima kao što su antonimija (prema suprotnosti značenja), hiponimija (odnos

između nadređenih pojmova, hiperonimija (odnos između podređenih pojmova i meronimija

(odnos između dijelova i cjeline). Logično je da će pri organizaciji leksičkih jedinica u

semantička polja od najveće koristi biti odnos hiponimije i hiperonimije.

9

Tablica 1. METAFORA U PARLAMENTARNIM I PREDSJEDNIČKIM IZBORIMA 1999 - 2005.Rezultati istraživanja:

sem. polja

ukupno hns sdp hss hsls hdz hsphkdu/hčsp

Budiša Mesić Kosor

rat/ sukob 79 1 9 2 2 16 9 2 2 + 4 4kretanje/ put

70 3 15 1 0 15 6 3 1 + 6 4

sport/ igra

54 2 4 8 5 14 4 0 2 + 0 1

trgovina 40 3 2 5 5 7 3 2 4 + 0 0bolest/ liječenje

38 2 3 1 1 12 2 0 0 3

čistoća 38 3 4 1 1 14 6 1 1 + 1 3prostor 34 4 6 0 1 6 3 1 1 + 0 0životinje 34 0 2 2 1 9 7 1 2 + 2 0biljke 26 0 2 1 2 3 2 1 1 + 1 0tijelo 23 0 1 0 0 7 3 0 0 3gradnja 21 0 1 3 2 7 1 1 1 + 0 0kuća 20 0 0 4 0 2 7 0 0 + 2 2fiz.-kem. procesi

18 0 0 6 0 5 2 0 0 0

hrana /piće

18 0 2 3 1 3 1 0 1 + 1 0

kazalište 18 0 1 1 1 3 1 0 0 + 1 0mjerenje/ ravnoteža

17 0 0 0 0 0 2 0 5 + 1 0

religija 16 0 1 3 1 4 4 0 1 + 0 0škola 14 0 1 1 2 3 1 0 0 0tekućina 14 0 0 0 0 7 3 0 0 0geologija 13 0 2 1 0 1 4 1 1 + 0 0osjetila 13 1 1 0 1 4 0 0 0 + 1 0promet/ transport

13 2 0 4 0 4 1 0 0 0

spremnik 13 0 0 0 0 2 2 0 0 + 3 0ljepota/ udvaranje

12 1 6 0 0 1 1 0 0 0

klima 12 0 0 0 0 3 0 0 2 + 1 0mehanika 11 0 0 1 1 2 1 0 4 + 0 0obitelj 10 0 2 0 0 2 1 1 0 + 1 0odjeća 10 2 0 0 0 2 1 0 0 + 1 0boje 10 1 1 1 0 3 4 0 0 0zvuk 10 1 0 2 2 3 0 1 0 1ukupno 719 26 66 54 29 163 82 15 29+27 21

10

4. ZAKLJUČAK

Zbog ograničenosti prostora prikazana su samo ona semantička polja s više od deset primjera

metafore. Jednako tako, u drugom je stupcu prikazan ukupan broj registiriranih primjera

metafore za navedena semantička polja koji je veći od zbroja koji se odnosi na navedene

političke stranke jer su u tablici prikazane samo one stranke koje kako svojim programskim

opredjeljenjima tako i u percepciji javnosti spadaju u lijevi ili desni dio političkog spektra,

odnosno u centar pa su po istom redoslijedu i poredane. Od predsjedničkih kandidata

prikazani su samo oni koji su dospjeli i u drugi krug, a za S. Mesića dani su odvojeni podatci

za obje predsjedničke kampanje kako bi bili usporedivi s njegovim protukandidatima.

Ono što se na prvi pogled da iščitati iz tablice jest dominantnost onih semantičkih polja koja

spadaju u domenu rata, odnosno sporta i igara, što je u neku ruku i očekivano jer se politika

sama po sebi kompetitivna, tj. svodi na izborno natjecanje i u krajnjem ishodu na odnos

pobijeđenog i poraženog. Ako bi se na sličan način istraživao politički govor ili uspoređivali

rezultati takvoga istraživanja u drugim zemljama ili kulturama, vjerojatno bi se poklapali s

gornjima u navedenom segmentu, ali bi bilo zanimljivo vidjeti kakva je zastupljenost ostalih

semantičkih polja u njihovom političkom govoru, što ostavlja prostora za buduća istraživanja

i zaključke o kulturnoj omeđenosti i uvjetovanosti metafore. S druge strane, bez obzira na

opsežnost istraživanja, teško je sa sigurnošću tvrditi kako veća ili manja zastupljenost ovih ili

onih metafora kod pojedinih političkih stranaka ili predsjedničkih kandidata pruža dovoljno

argumenata kako bismo mogli govoriti o metaforom uvjetovanim stranačkim ili pojedinačnim

političkim identitetima. Međutim, ne može se zaobići vidljiva činjenica da je ukupna

zastupljenost metafore daleko veća kod desnih političkih stranaka, odnosno pojedinačno kod

S.Mesića kao predjedničkog kandidata kod kojeg je prisutna i puno veća disperziranost

metafora na većinu semantičkih polja. Uz određene rezerve moglo bi se prihvatiti objašnjenje

da je metaforičnost primjerenija populističkom diskursu koji jezične apstrakcije puno lakše

približava običnom puku kroz uporabu metafora. Nadalje, može se primijetiti i određena

tendencija po kojoj su kod lijevih političkih stranaka više zastupljene metafore kretanja i

prostora od metafora rata i sukoba, dok su kod stranaka bliže centru nešto zastupljenije

metafore sporta i trgovine.

Nakon što se u nastavku odrede i korijenske analogije po izvornim i ciljnim domenama, moći

će se govoriti i o praktičnoj vrijednosti istraživanja u planiranju strategija političkog govora,

gdje će se vidjeti načini da se od pojedinih koncepata dođe do raznih govornih realizacija.

11

Referencije:

Anić, V.. Rječnik hrvatskoga jezika. (1991). Zagreb: Novi liber.

Cooper, D. E. Metaphor. (1986). Oxford i NewYork: Blackwell.

Čulić, Z.. Čovjek, metafora, spoznaja. (2003). Split: Književni krug.

Ivir, V. (1992-1993 ). Kolokacije i leksičko značenje. Filologija 20-21, 181-189.

Lakoff, G. i Johson, M. (1980, with new afterword 2003). Metaphors We Live By. Chicago i

London: The University of Chicago Press.

Lakoff, G. i Espenson, J. i Schwartz, A. (1991). Master metaphor list. Second draft copy.

Berkeley: Cognitive Linguistics Group. University of California.

Matešić, J. Frazeološki rječnik hrvatskoga ili srpskog jezika. (1982). Zagreb: Školska knjiga.

Menac, A. Hrvatski frazeološki rječnik. (2003). Zagreb: Naklada Ljevak.

Stamać, A. Teorija metafore. (1983). Zagreb: Centar za kulturnu djelatnost.

Škara, D.. Glas tradicije. (1997). Mostar i Zagreb: Ziral.

Škarić, I. Temeljci suvremenog govorništva. Zagreb. Školska knjiga. 2000.

Šojat, K., Bekavac, B., Tadić, M. (2004): Zašto nam treba hrvatski WordNet? U: Granić, J.

(ur.). Semantika prirodnog jezika i metajezik semantike. Split: HDPL, 733- 742.

Užarević, J. (1995). Tropi i jezik. U: Benčić, Ž. i Fališevac, D. (ur.). Tropi i figure. Zagreb:

Zavod za znanost o književnosti,105-112.

Weststeijn, W.G. (1995). Metafora: teorija, analiza i interpretacija. U: Benčić, Ž. i Fališevac,

D. (ur.). Tropi i figure. Zagreb: Zavod za znanost o književnosti, 113-149.

12

Vlado Sušac

University of Zadar

METAPHOR AS A REFLECTION OF POLITICAL IDENTITY

Abstract

This work will present the results of a systematic research of metaphor in Croatian

political discourse through the latest four election campaigns. Such a large corpus on

over a thousand particular examples of metaphorical mappings will offer a solid basis

for a broad insight into the cognitive role of metaphor in creating and recognizing

collective and personal political identities.

Key words: metaphor, politics, identity.

13